Godina je 61. pr. Kr. Decije Cecilije Metel Mlađi vraća se u Rim nakon boravka u Galiji. U Rimu je nemirno jer se pred gradom utaborio Pompej, koji čeka da mu senat odobri slavljenje trijumfa. Decije je odnedavno član senata, ali mu i samom prijeti opasnost od starog neprijatelja, častohlepna Publija Klodija Pulhera. U iščekivanju odluke senata, u kući Pontifexa Maximusa Gaja Julija Cezara održava se drevni, sveti obred kojem smiju prisustvovati samo žene. Obred je svojim dolaskom oskvrnuo Klodije. Istodobno se događaju ubojstva uglednih građana i građanki, gatara i robova, koja sva imaju isti ritualni potpis. U istrazi oko ubojstava Deciju se pridružuje neočekivana saveznica Julija Minor, nećakinja Julija Cezara. Iza obreda i ubojstava, doznaje se, krije se tajni dogovor kojime će Cezar, Pompej i Kras zauvijek promijeniti sudbinu Rima. Roman Oskvrnuće, treći iz uzbudljive serije SPQR, oduševit će kao i prva dva sve ljubitelje krimića i povijesnih romana.   

      

1 Ponekad se pitam možemo li ikada znati što se uistinu dogodilo. Mrtvi ne pišu, stoga povijest bezuvjetno pišu oni koji prežive. Medu onima koji prežive, neki su sami iskusili događaje, dok su drugi za njih samo čuli. Svatko tko govori ili piše prepričava događaje, ne nužno onako kako su se zbili, nego onako kako su se trebali zbiti da bi pripovjedač, njegovi preci ili politička stranka bili prikazani u dobrom svjetlu. Jednom sam, tijekom svojih brojnih izgnanstava, bio zatočen na lijepom, ali dosadnom otoku Rodosu. Na Rodosu se nema što raditi osim pohađati predavanja na mnogim obrazovnim institucijama. Odabrao sam niz predavanja iz povijesti jer te sezone nije bilo ničega drugog osim filozofije, koju sam izbjegavao kao svaki razuman čovjek. Predavanja iz povijesti držao je učenjak po imenu Antigon, kojega su tada silno uvažavali, iako je danas gotovo zaboravljen. Posvetio je cijelo predavanje prividnoj nepostojanosti povijesnih činjenica. Kao primjer je naveo slučaj tiranije Harmodija i Aristogita, koji su živjeli u Ateni prije pet stotina godina. Tada su Atenom vladali Hipija i Hiparh, sinovi tirana Pisistrata. Čini se da su Harmodije i Aristigin podigli ustanak protiv Pi-sistratocih sinova, no uspjeli su ubiti samo jednoga od njih, zaboravio ssm kojega. Preživjeli i ojađeni brat dao je pogubiti obojicu uz veliku pompu. Stranka Pisistra-tovih protivnika, s ubijenim tiranima kao svojim mučenicima, tada je podigla uspješnu pobunu i nametnula vlastitog prosvijetljenog vladara, Klistena ili nekoga drugog. Uskoro su se skulpture tirana pojavile diljem Grčke i njenih kolonija. Moj je otac imao divnu zbirku skulptura koje je izradio Aksije u vrtu ljetnikovca, a donio ih je jedan od naših predaka nakon pljačke Korinta. No, pojasnio je Antigon, činjenice su bile posve drugačije. Harmodije i Aristogit nisu bili idealistični mladi demokrati koji su mrzili tirane. Bili su ljubavnici. Pisistratov sin, koji je ubijen,

žudio je za zgodnijim od njih dvojice, a ovaj nije namjeravao ostaviti svoga dečka zbog nekog ružnoga starog pederasta, pa je tako skovan plan atentata. Tek nakon što su obojica bili mrtvi, stranka Pisistratovih protivnika izmislila je legendu o ti-ranima. Nevjerojatno je to što su u to vrijeme svi znali pravu priču! Svi su pristali vjerovati u legendu iz propagandnih razloga. Tako je legenda postala, prema terminu koji je skovao Antigon, "politička istina". Bila je to veoma grčka priča, i samo je Grk mogao smisliti takav termin. Antigon je zatim rekao da samo oni koji su izravno iskusili povijesne događaje znaju što se uistinu dogodilo, a mi ih, ostali, možemo samo poimati kao kroz gustu maglu, ili kao što slijepac opipava karakteristične crte kipa vrhovima prstiju. Rekao je da postoje vješci koji, poput Proteja u priči o Odiseju, mogu prizvati sjene mrtvih i navesti ih da nam pričaju, pa možda samo tako možemo doseći pravo znanje o prošlim događajima. U to sam vrijeme mislio da sve to itekako ima smisla, no odonda sam počeo sumnjati u to. Otprilike onda kada sam dosegao sadašnje istančano poznavanje ljudske prirode, nametnulo mi se pitanje: bi li ljudi prestali lagati samo zato što su mrtvi? Mislim da ne bi. Ambiciozni ljudi uvijek se brinu kako će biti zapamćeni nakon smrti, a taj bi cilj bio upropašten kad bi počeli govoriti istinu o sebi onoga trenutka kad se nađu pokraj obale Stiksa čekajući brod koji dolazi po novu skupinu putnika. Ne treba se ići do drevnih atenskih ljubitelja dječaka kako bi se pronašla iskrivljena priča o tiranicudu. Uzmite ubojstvo Julija Cezara. Postoji službena priča koju je odobrio naš Prvi građanin, a koja tvori Antigonovu "povijesnu istinu". Ja znam posve drugačiju priču, a ja sam tada bio tamo, dok Prvi građanin nije. No nesumnjivo postoje i mnoge druge verzije, a svaka baca malo svjetlosti na pripovjedača ili na njegove pretke. Kad bi među nama bio vještac koji doziva duše

pokojnika, i kad bi on pred nas dozvao sjenu Božanskoga Julija, ili sjene Kasija, Bruta, Kaske i recimo petorice drugih (devet je broj koji je bogovima veoma drag), mislim da bismo tada čuli devet vrlo različitih prikaza događaja u vrijeme sudbonosnih martovskih ida. Magla ljudskog samoljublja jednako je gusta kao magla koju stvaraju vrijeme ili udaljenost. Dosta. Drugi ću put pisati o Cezarovoj smrti, ako mi to dopuste dob, zdravlje i Prvi građanin. Umjesto toga, pišem o ranijem razdoblju, zapravo o razdoblju sedamnaest godina prije, i o događajima koji nisu toliko razvikani, iako se još pamte i iako su se tada svakako činili bitnima. A mojim riječima možete vjerovati jer sam bio tamo i sve to vidio, i živio sam predugo i vidio sam previše da bih mario što će živi misliti o meni. Još manje marim što će se o meni misliti kad budem mrtav.    Radovao sam se dobroj godini. Uvijek sam svaku novu godinu iščekivao s optimizmom, a događaji su gotovo uvijek pokazali da su moja očekivanja bila neosnovana. Ni ova godina nije bila iznimka. Bio sam mlad, nisam još imao ni dvadeset i devet godina, a mnogo je godina potrebno da se prevlada prirođeni vedri duh mladosti. Sredstva za zatiranje mog optimizma čekala su, i to u golemim količinama. Sve je, dakle, izgledalo lijepo dok sam jahao prema gradu. Jedan od razloga mojega veselja ležao je izvan gradskih zidina: golemi tabor vojnika, zarobljenika i plijena. Samo je plijen zauzimao hektare zemlje, prekriven plahtama i pokrovima. Pompej se vratio iz Azije, a to su bile pripreme za njegov trijumf. Do dana svojega trijumfa, Pompej nije mogao ući u grad, a to mi se sviđalo. Protupompejske snage u senatu dosad su uskraćivale izdavanje dopuštenja za trijumf. Što se mene ticalo, mogao je čekati tamo dok ga sami bogovi ne pozovu k sebi, što baš i nije bio vjerojatni slijed događaja, bez obzira na to što on mislio o tome.

Znao sam da je preda mnom aktivna godina. Otac mi je izabran za cenzora, a to je bila služba koja je uključivala brojne dužnosti. Očekivao sam da će mi dodijeliti izradu popisa stanovništva i njihova imovnog stanja, jer je to zamoran i zahtjevan posao, tako da se on može usredotočiti na čišćenje senata od nedostojnih članova, što je bilo pružalo zadovoljstvo, i na odobravanje javnih ugovora, što je bilo donosilo profit. Nisam mario. Bit ću u Rimu! Proveo sam prethodnu godinu u Galiji, gdje je klima nepovoljna, a ljudi se ne kupaju. Ne jedu dobro, a ni tisuću godina rimske civilizacije nikada ne bi naučilo Gale kako napraviti pristojno vino. Gladijatori su bili drugorazredni, a jedino što je popravljalo opći dojam bili su divni vozači bojnih kola i trkaći konji. Cirkusi su bili bijedni prema rimskim standardima, no utrke su bile spektakularne. Isto tako, moje su dužnosti prije svega bile vezane za vojsku. Oduvijek sam osjećao nerimsku nesklonost prema vojničkom životu. Nije bilo borbi, što je bilo dosadno i neprofitabilno, a ja sam uglavnom bio zadužen za isplaćivanje plaća, što je bilo ponižavajuće. Vojnici se uvijek podrugljivo smješkaju kad vide časnika u paradnom oklopu kako broji njihove plaće novčić po novčić i da je im da potpišu priznanicu. No sve je to bilo iza mene i srce mi je pjevalo dok sam se približavao Ostijskim vratima. Mogao sam od luke krenuti barkom, no želio sam ući sa stilom, pa sam posudio konja od kvestora u Ostiji, dao ispolirati oklop i kupio nove perjanice za kacigu. Bio je lijep dan, i dok sam jahao i uzvraćao pozdrav stražaru na vratima, bilo me lijepo vidjeti. Gradske su zidine sada stajale iza pomerija i mogao sam jahati kroz taj dio grada u punom vojnom sjaju, prihvaćajući klicanje svojih sugrađana puno divljenja. Tada je vojska bila vrlo popularna jer je rimsko oružje izborilo niz pobjeda i donijelo bogat plijen. Zaustavio sam se i sjahao pokraj staroga gradskog zida koji je podigao Romul. Prijeći pomerij s oružjem kažnjavalo se smrću.

Razmetljivo sam skinuo i složio crveni vojnički plašt i privezao ga za sedlo. Pazeći nove perjanice, skinuo sam kacigu i objesio je na sedlo. Prolaznici su mi pomogli skinuti prsni oklop, ukrašen mišićima na kojima bi i sam Heraklo pozavidio i koji nisu sličili onima na mojemu tijelu. Mač i njegove korice zataknuo sam u bisa-ge i ostao stajati u vojnoj tunici obrubljenoj zlatom i crvenim kožnatim caligama. To je bilo dopušteno unutar gradskih zidina. Uzevši uzde u ruke, prešao sam preko pomerija. Istoga trenutka kad sam ga prešao, osjetio sam kako se teret mnogo teži od mojega oklopa diže. Ponovno sam bio civil! Mogao sam zapjevati da to nije bilo tako nedostojanstveno. Korak mi je bio tako lak da okovani potplati mojih čizama nisu proizvodili gotovo nikakav zvuk. Čeznuo sam za time da odem do svoje kuće, preodje-nem se i prošetam do Foruma i čujem najnovije gradske tračeve. Moj je duh čeznuo za time kao što izgladnjeli čovjek čezne za hranom. No dužnost je nalagala da prvo posjetim oca. Upijao sam prizore i zvuke i da, čak i mirise, dok sam išao prema njegovoj kući. Smrad Rima draži mi je od mirisa manjih gradova. Pokucao sam na kapiju i otvorio mi je vratar po imenu Narcis, očev glavni sluga. Debeli se starac ozario i potapšao me po ramenu. "Dobro došli kući, gospodaru Decije. Dobro je ponovno vas vidjeti." Pucnuo je prstima, proizvevši zvuk sličan zvuku slamanja udova. Mladi je rob dotrčao. "Odvedi konja gospodara Decija i njegove stvari u njegovu kuću. Nalazi se u Suburi." Posljednju je riječ izgovorio s prezirom. Rob je problijedio. "No u Suburi će me ubiti i pojesti!" "Samo reci da su to stvari Decija Cecilija Metela Mlađega", rekao sam mu, "i nitko te neće gnjaviti." Stanovnici Subure nisu mogli učiniti dovoljno za mene otkad sam prošle godine za njih osvojio glavu u svetkovini oktobarskoga konja. Sumnjičava pogleda, mladić je uhvatio uzde konja i poveo ga.

"Dođite", rekao je Narcis, "cenzor je u svojem vrtu. Znam kako će mu biti drago vidjeti vas." Uzdahnuo sam. "Znam i ja." Zatekli smo starca kako sjedi za stolom prekrivenim zapisima, a zimsko mu je Sunce obasjavalo ćelavu glavu i zasjenjivalo veliki, horizontalni ožiljak koji mu je gotovo prepolovljivao lice. On je bio Decije Cecilije Metel Stariji, no svi su ga zvali Rasječeni Nos. Podigao je pogled kad sam ušao. "Vratio si se, ha?" izrekao je to kao da sam došao iz jutarnje šetnje. "Tako se čini", rekao sam. "Radujem se što si dobro." Namrštio se. "Kako znaš da sam dobro? Samo zato što ne krvarim po pločniku? Može se umrijeti na mnogo načina, a da se to ne vidi." To me uznemirilo. "Jesi li bolestan? Ja..." "Zdrav sam poput Tračanina. Sjedni." Kvrgavim je prstom pokazao na klupu preko puta. Sjeo sam. "Da vidimo", rekao je. "Moramo pronaći posao za tebe. Da se za promjenu držiš podalje od nevolja." "Siguran sam da kao cenzor imaš dovoljno posla za mene", uzvratio sam. "Ne, imam dovoljno pomoćnika. Većina mojih kolega ima sinove kojima treba iskustva u javnom radu.    Čak i pomoćni poslovi pri cenzorstvu nadmašuju sposobnosti većine njih."   "Drago mi je čuti da misliš da sam vrijedan boljih stvari." "Zapravo, tvoje se usluge već traže. Celer se kandidira za konzula sljedeće godine i želi tvoju pomoć u agitiranju za izbore. Nisam ga mogao odbiti." Srce mi je poskočilo u grudima. To bi bilo mnogo uzbudljivije od cenzorske službe. Kvint Cecilije Metel Celer bio je naš rođak i bio je moj zapovjednik u Galiji. Vratio se ranije kako bi započeo kampanju za kon-zulstvo i ostavio svojega legata da upravlja tom mirnom provincijom.

"Bit će mi drago raditi za njega", kazao sam. "A što se tiče držanja podalje od nevolja, to ne bi trebao biti veliki problem dok je Klodije izvan Rima." "Publije Klodije je još u Rimu," izjavio je otac. "Što?" upitao sam zapanjeno. "Prije nekoliko sam mjeseci čuo da je postao kvestor i da je poslan na Siciliju! Zašto je još tu?" Gnušanje koje su Pompej i Kras osjećali jedan prema drugome bilo je poput bratske ljubavi u usporedbi s onime što je postojalo između Klo-dija i mene. "Odgodio je putovanje, ne znam zašto", odgovorio je otac još uvijek se mršteći. Mrštenje mu je dobro išlo, a mrštio se često. "Iz kojeg god to bilo razloga, trebaš mu se skloniti s puta. Stvorio je moćno političko uporište tu u Rimu. Tako su dekadentna postala vremena." Uvijek je prigovarao sramotnom stanju vremena. Mislim da su vremena uvijek bila dekadentna. Nije se činilo da će me pozvati na objed, pa sam ustao. "Idem se kući preodjenuti, pa ću posjetiti Celera. Uz tvoje dopuštenje, krenuo bih." "Samo minutu", rekao je otac. "Želio sam ti nešto dati. Što je to bilo? A, da." Signalizirao je rukom i pojavio se rob. "U ormariću u atriju pronaći ćeš paket. Donesi mi ga." Rob je otrčao i vratio se za nekoliko sekundi. "Izvoli", rekao mije otac. Posve smeten, uzeo sam paket umotan u najfiniji papir. Maknuo sam omot i pronašao zamotani odjevni predmet. Kad sam ga razmotao, vidio sam da je to bijela tunika, posve bijela, osim što je imala široku grimiznu prugu koja se protezala od vrata do ruba. Takvu je bijelu tuniku nosio svaki Rimljanin, no grimiznu je prugu mogao nositi samo senator. "Dao sam ti tvoj prvi mač, pa ti mogu dati i ovo", reče otac. "Hortal i ja nismo mogli smisliti nikakav razlog da te izostavimo, pa smo te prošli mjesec upisali medu senatore." Na moj užas, oči su mi se počele puniti suzama. Otac me spasio od sramote na svoj uobičajeni način.

"Nemoj da ti to udari u glavu. Svaka budala može biti senator. Otkrit ćeš da su većina tvojih kolega budale ili zlikovci, ili oboje. Sad me dobro slušaj." Podignuo je upozoravajući prst. "Trebaš sjediti u pozadini senata. Nećeš držati govore dok se ne istakneš. Uvijek ćeš glasovati kako obitelj kaže, a javljat ćeš se samo da kličeš onome što kaže netko iz obitelji ili netko od naših pristaša. Iznad svega, drži se podalje od nevolje, bez obzira na Klodija. Sad imaš moje dopuštenje da odeš." Po-zornost je ponovno posvetio svojim papirima. Otišao sam. Otac je mogao oteti Sunce ljetnom danu, no to je samo bio njegov način ophođenja. Bio sam zadovoljan novom tunikom. Već sam ih naručio nekoliko u iščekivanju ulaska u senat, no nešto je značilo dobiti je od oca. Njegove sam stroge upute i očekivao. Barbari misle da je svaki rimski senator malo božanstvo, no mi znamo da nije tako. S grimiznom prugom ili bez nje, još uvijek sam bio samo sin. Probijao sam se kroz podnevnu gužvu grada i uskoro se našao pred poznatim vratima svoje kuće. Prije nego što sam stigao pokucati, vrata su se otvorila i dočekao me moj postariji sluga Katon, zajedno sa svojom jednako starom ženom Ka-sandrom. "Dobro došli kući, senatore!" Povikao je tako da su se sve glave na ulici okrenule. Kasandra je ridala kao da je upravo primila vijest o mojoj smrti. Nitko ne može nadmašiti kućnoga roba u sentimentalosti. Shvatio sam da je to prvi put da mi se obraća novom titulom i zaključio da mi se sviđa kako to zvuči. Zagrlio sam Kasandru, a ona je još jače zaplakala. "Tako se stidim, gospodaru! Dečko je došao s vašim konjem i stvarima prije manje od sata, i nisam stigla urediti kuću. U sramotnom je stanju." "Siguran sam da je sve besprijekorno", rekao sam jer sam znao da uvijek održavaju kuću takvom. Bili su prestari za bilo što drugo. "Konj nije moj. Gdje je?" "Rekao sam dečku da ga ostavi u staji oslobođenika niže u ulici."

"Dobro", odgovorih. U staji su iznajmljivali stelju i robove da je raznose, no bilo je mjesta za nekoliko konja i mazgi. Otići ću tamo kasnije i dogovoriti da netko odjaše natrag u Ostiju. "Ostatak mojih stvari trebao bi uskoro stići. Ostavio sam ih kod brodara." Vidio sam da netko stoji u zasjenjenom dijelu atrija i nervozno se prebacuje s noge na nogu. "Tko je to?" upitah. "Vaš ga je otac poslao prije nekoliko dana", odgovorio je Katon. "Mislio je da će vam trebati mladi sluga da vas prati, sad kad ste senator. Dolazi iz kuće vašega strica Lucija." Uzdahnuo sam. Naša obitelj nije odlazila na tržnicu kupiti robove. To bi bilo nezamislivo priprosto. Uzimali smo samo robove rođene unutar obitelji. To zvuči jako fino, no ima i mnoge ozbiljne mane. Umjesto da odete i izaberete roba koji ima upravo onakvu kombinaciju vještina i kvaliteta kakvu trebate, dobijete ono što vam neki rođak želi podvaliti. Znao sam da ću uskoro saznati zašto se stric Lucije želio riješiti ovoga. "Hajde, momče, da te pogledam." Mladić je prišao. Činilo se da mu je šesnaestak godina, bio je srednjega rasta i žilav. Lice mu je bilo usko i prepredeno, s dugačkim, uskim nosom koji je bio preblizu očima alarmantne nijanse zelene boje. Gusta, kovrčava kosa nadrastala mu je obrve. Izgledao je prepredeno i podlo, s primjesom mrzovoljne arogancije. Odmah mi se svidio.     "Ime?"   "Hermes, gospodaru." Ne znam zašto svojim robovima nadijevamo imena prema bogovima, kraljevima i herojima. Sigurno je neobično doseći istinsku veličinu i znati da će jednoga dana tvoje ime nositi tisuće robova. "Pa, Hermesu, ja sam tvoj novi gospodar i uvidjet ćeš da sam dobar u razumnoj mjeri. Nikada ne koristim bič bez razloga. S druge strane, kad postoji razlog za to, uistinu se dobro njime služim. Zvuči li to razumno?" "Vrlo razumno, gospodine", uvjeravao me posve iskreno.

"Dobro. Tvoja će prva dužnost u mojoj službi biti otpratiti me do kupališta. Uzmi moje stvari za kupanje, par sandala i jednu od mojih boljih toga. Popodne ću posjetiti veoma uvaženog čovjeka." Mladić se spremao odjuriti, no ja sam ga zaustavio. "Ostani. Bolje da mi pomogneš odabrati togu." Dok su me moji blagoglagoljivi robovi u stopu pratili, otišao sam do spavaće sobe pregledati garderobu. Kasandra je provjetrila sobu i stavila svježe cvijeće u vaze. To me dirnulo. Da bi u to doba godine došli do svježega cvijeća, morali su potplatiti robove moga prvog susjeda koji je imao staklenik. Odabrao sam drugu najbolju togu i par sandala. Zima je bila blaga, pa se nisam zamarao ovoj ima za noge. Oni uvijek izgledaju nedostojanstveno, a nakon galske ledene klime, nisam osjećao potrebu za njima. "Možda ću se kasno vratiti", rekao sam robovima. "Ako me tko bude tražio, bit ću u kupalištu, na Forumu i nakon toga u kući Metela Celera. No nitko još ne zna da sam u gradu, pa ne bi trebalo biti ni posjetitelja." Hodao sam dok sam govorio, a dok sam hodao, moji su me ostarjeli robovi tapšali, otresali s mene prašinu i gotovo otirali pod pred mojim nogama. "Sve će biti spremno za vaš povratak, gospodaru", uvjeravao me Katon. "Večera će biti spremna, ako vas nitko od prijatelja ne pozove k sebi", rekla je Kasandra. Znao sam da to neće potrajati. Nakon nekoliko dana opet će me grditi i prigovarati po starom. Izašao sam na ulicu u pratnji Hermesa koji je nosio togu, ručnike, bočice ulja i strigil od fine kampanjske bronce, poklon prijatelja iz mladih, bezbrižnijih dana. Ručka mu je bila ukrašena lascivnim prizorima koje je nestaško promatrao s odobravanjem dok smo hodali. "Poznaješ li dobro grad?" upitao sam ga. "Nikada nisam živio drugdje", odgovorio je Hermes. "Dobro. Vjerojatno ću te više koristiti kao glasnika nego kao slugu." Rim je kaotičan grad i teško je pronaći bilo što osim

Kapitola, Foruma, glavnih hramova i trkališta ako nemate dugo iskustvo snalaženja u gradu. "Je li te moj stric Lucije tako koristio?" pitao sam. "Ne, ali često sam bježao, pa sam tako naučio o gradu." Stao sam i pogledao njegovo čelo. Na njemu nije bilo ni bubuljica, a kamoli žiga sa slovom F prema riječi fugitivus, bjegunac. "Zašto te nisu žigosali kao bjegunca?" upitah. Bio je dovoljno licemjeran da izgleda posramljeno. "Pa, bio sam jako mlad, i uvijek sam se sam vraćao kući." "Okreni se", naredih mu. Povukao sam ovratnik njegove tunike i pogledao mu leda. Ni ožiljka. Pustio sam ga i nastavio hodati. "Stric Lucije je popustljiv čovjek. Pobjegni od mene jednom i na leđima ćeš imati više pruga nego što ih ima toga augura. Dvaput, i stavit ću ti ovratnik. Triput, i između škiljavih očica bit će ti žigosano slovo F. Je li to jasno?" "O da, gospodaru. Prema onome što čujem, vi ste gospodin koji voli mnogo izlaziti. Ako ću vas pratiti, bit ću posvuda po gradu i neće biti potrebe da bježim, zar ne?" "Nikada nisam pomislio na to", priznao sam. Otišli smo do staroga kupališta blizu Saturnova hrama, pokraj Foruma. Obrijao sam se na štandu na ulici i onda ušao. Kupališta su tada bila mnogo skromnija nego što su danas, no ovo je bilo najveće kupalište u Rimu i unutrašnjost mu je bila golema. Razodjenuo sam se i ostavio Hermesa da mi čuva odjeću u predvorju, a onda sam ušao. Skupio sam hrabrost, stisnuo zube i uronio u hladni bazen. Postoje mnoge teorije o zdravim svojstvima hladne vode, no te su teorije glupe. Razlog iz kojeg uvijek započinjemo s hladnom kupkom je rimsko nepovjerenje prema svemu što pruža ugodu, jer mislimo da je ona dekadentna i da nas slabi. Stoga prvo patimo u hladnoj vodi kako bismo se mogli dobro osjećati u pogledu kasnijeg uživanja u vrućoj vodi.

Nakon brzog iskazivanja vrline, požurio sam drhteći do caldariuma i uronio u toplinu. Vidio sam mnoge stare poznanike i morao izmisliti brojne laži o opasnim, divljim pustolovinama u Galiji. Nakon što sam ih dovoljno dugo davio, pozvao sam Hermesa i on me namazao mirisnim uljem; tada sam otišao do vježbališta i valjao se u hrvačkom ringu dok nisam bio prekriven pijeskom. Tada je Hermes strigilom ostrugao s mene pijesak i dosta kože. Taj zamorni, ali nužni korak još je jedna od patnji zbog kojih se dobro osjećamo u vezi s kupanjem. Kad je to bilo obavljeno, otišao sam do sauna. Vidio sam skupinu bradatih stoika u hladnom bazenu kako nastoje normalno razgovarati kao da im zubi ne cvoko-ću. No oni nisu bili najgori. Marko Porcije Katon, u svojem vječitom nastojanju da postane najkreposniji čovjek u Rimu, cijele se godine kupao u rijeci Tiber jer je umišljao da su to činili naši preci. Mislim da mu nikada nije palo na pamet da u doba osnivača grada rijeka nije bila toliko prljava zbog kanalizacije.    ' Caldarium ‐ prostorija u rimskom kupalištu u kojoj se nalazio bazen s vrućom vodom.      Kad sam izašao iz kupališta, doslovno sam se osjećao kao novi čovjek. Vojničku tuniku zamijenio sam građanskom togom i senatorskom tunikom. Nakon teških caliga, imati ulične sandale na nogama bilo je kao hodati bos. Poslao sam Hermesa kući s mojom vojničkom tunikom i čizmama i krenuo prema Forumu. Rim ima mnogo foruma, no ovaj je bio Forum, Forum Romanum, koji je oduvijek bio, jest i uvijek će biti središte rimskog života. Toliko je dio našeg postojanja da se nikada ne zamaramo s izgovaranjem drugoga dijela njegova naziva, Romanum, osim ako ne postane nužno razlikovati ga od Foruma Boariuma ili drugih. Bio je to samo Forum, što znači, bilo je to središte svijeta! To je toliko točno da imamo Zlatni miljokaz u njegovu središtu (dobro, malo izvan središta, ali ne mnogo), od kojega se mjere

sve udaljenosti u svijetu. Nećete naći nešto takvo u barbarskim glavnim gradskim centrima, gdje dijele pravdu, pogubljuju zločince i prodaju robove odmah pokraj povrća. Bio je dobar osjećaj ponovno biti u središtu svijeta. Preko neravna pločnika došao sam do divnog meteža spomenika, od kojih su mnogi podignuti u čast davno zaboravljenih ljudi i događaja. Među štandovima u pozadini s negodovanjem sam uočio mnoge gatare. Edi-li i cenzori su povremeno izbacivali te vještice iz grada, no one su se uvijek vraćale. Bilo je dovoljno loše to što su utjecale na politička pitanja svojim predviđanjima, no povrh toga su imale unosan dodatni posao prodaje otrova i sredstava za izazivanje pobačaja. Nesumnjivo je moj otac sada bio previše zauzet izbacivanja "omiljenih" neprijatelja iz senata, no uskoro će prijeći na njih. Forum je vrvio građanima, a stranci su buljili u sjajne hramove i javne zgrade koje su se mogle posvuda vidjeti. Vrijeme je bilo lijepo, pa su se suđenja održavala vani. Suđenja su bila omiljene predstave za Rimljane pa se svaki čistač ulice smatrao poznavateljem istančanih pravnih pitanja. Klicali su mudrim obranama i bacali trulo povrće na slabe. Kao i u kupalištu, vidio sam mnoge ljude koje sam poznavao i sa zadovoljstvom primao njihove čestitke na svome novu, uzvišenijem statusu. Dobio sam mnogo poziva na večere, od kojih sam neke prihvatio; utješio sam mladoga rođaka koji je izabran za kvestora samo da bi mu bila dodijeljena riznica, i općenito sam se držao kao osoba od neke važnosti. Jedino mi je bilo žao što toga dana nije bilo zasjedanja senata, tako da nisam mogao nazočiti prvoj sjednici kao punopravni član i šepiriti se među kolegama. Kad su te nove zabave izgubile draž, otišao sam do kuće Metela Celera. On je bio jedan od najistaknutijih ljudi toga doba i nisam bio siguran kakve bi točno usluge mogao zatražiti od mene u svojoj kampanji za konzulsko mjesto, koje su stariji članovi moje obitelji praktički smatrali pravom koje im pripada

po rođenju. Provincija kojom je upravljao obično se dodjeljivala bivšim konzulima, no Metel Celer je bio toliko ugledan da ju je dobio nakon što je napustio dužnost pretora,    kada me odveo iz Rima, u kojemu sam, kao i obično, bio u nevolji. Predstavio sam se na ulaznim vratima njegove kuće i odveden sam do atrija u kojem je čekalo mnogo posjetitelja, neki od njih senatori s dugim stažem. Medu njima je bio posljednji čovjek kojega sam očekivao: Gaj Julije Cezar. Prošle je godine bio pretor i dodijeljeno mu je upravljanje provincijom Hispanijom. Pa zašto je još bio u Rimu? Rimski se svijet nije mogao načuditi neumjerenosti Cezarovih dugova, i jedina nada da se iz njih izvuče bila mu je otići u Hispaniju i početi pljačkati. Uhvatio je moj pogled i prišao mi ispružene ruke, kao da se kandidira za dužnost. "Decije Cecilije, kako je dobro vidjeti te ponovno u Rimu! I primi moje čestitke za uvrštenje medu senatore." Za njim je išla skupina njegovih ulizica koje su mi se smješkale kao da je moj uspon njihov vlastiti. "Zahvaljujem ti, Gaju Julije", rekao sam. "No iznenađen sam što te vidim ovdje. Mislio sam da ćeš sada već sigurno biti u Hispaniji." Odmahnuo je rukom kao da je riječ o nevažnoj stvari. "Oh, određene me dužnosti zadržavaju ovdje, a većina njih je vjerske prirode." Najnevjerojatnijim podmićivanjem i korupcijom, Cezar je prije nekoliko godina izabran za Pontifexa Maximusa, te je bio zadužen za sve aspekte državne vjerske prakse. To me podsjetilo na pitanje koje me već neko vrijeme mučilo. "U Hispaniji bi moglo biti ratovanja, zar ne?" upitao sam. "Uvijek postoji šansa za to", odvratio je Cezar. "Imao sam sramotno malo iskustva u zapovjedništvu nad vojskom, no mislim da ću biti dorastao situaciji."

"U to uopće ne sumnjam", uvjerio sam ga. "No reci mi, kako će se stvarnost bitke odraziti na restrikcije tvojega pontifikata?" Pontifex Maximus nije smio gledati u ljudsku krv. Cezar je svečano prozborio. "Proučio sam svete knjige, i saznao da su različite restrikcije vezane za moje vjerske dužnosti obvezujuće samo unutar Rima, i ne moraju priječiti moje aktivnosti kad se nađem izvan njegovih zidina." Kako prikladno za tebe, pomislio sam. Naše su vjerske knjige napisane na tako arhaičnom jeziku da su ionako bile pune besmislica. "Pa", rekoh, "ako vrhovni pontifik ne zna te stvari, tko onda zna? Siguran sam da ćeš se vratiti kući iz His-panije ovjenčan slavom." U svakom slučaju, ovjenčan zlatom, pomislio sam. "Zahvaljujem ti na dobrim željama", rekao je. Možda je to iskreno mislio. S Gajem Julijem nikada se nije moglo znati. U tom se trenutku Celer pojavio u atriju i počeo pozdravljati svoje posjetitelje. Počeo jeod najistaknutijih, no brzo je došao do mene. "Dobro je što si se vratio, Decije. Je li put bio ugodan?" "Siguran, ali ne i ugodan", odgovorio sam mu. "Mnogo sam puta dnevno prinosio žrtve Neptunu." To je bio kontinentalni izraz za morsku bolest. "More je za Grke", izjavio je. Celer je bio zdepast muškarac žabolika lica, no na njemu nije bilo ničega smiješnog. Imao je golemo iskustvo u svakom aspektu javnoga života i bio je jedan od najbogatijih ljudi u Rimu, iako je sve stekao na prihvatljiv način, naslijeđem ili plijenom. "Nova ti tunika dobro pristaje. Sačekaj da pozdravim svoje goste. Moram s tobom razgovarati nasamo." Čekao sam, razmjenjujući glasine s ostalima, sve dok se atrij nije ispraznio od posjetitelja. Tada sam krenuo za Celerom u vrt. Vrt je bio prilično ogoljen za to doba godine, no lijepo zasađen i održavan. "Jesi li podnio žrtvu Jupiteru za siguran povratak?" pitao me Celer dok smo hodali.

"Ne, ali podnio sam pravu žrtvu Neptunu u hramu u Ostiji", rekao sam mu. "Podnesi žrtvu Jupiteru", savjetovao mi je. "Ulaziš u državnu službu i trebaš javno pokazati pobožnost. Rimljani vole znati da su njihovi dužnosnici revni u obavljanju vjerskih zadaća." "Smatraj to učinjenim. Otac mi kaže da želiš moje usluge u kampanji za konzulsko mjesto. Znaš da će. mi biti zadovoljstvo pomoći na bilo koji način." "Izvrsno. Očekujem pobjedu, ali ne želim neugodna iznenađenja. Znaš da je pobjeda na izborima za obavljanje dužnosti samo pola posla. Nije dobro ako imaš kolegu s kojim ne možeš surađivati." "Shvaćam. Tko je tvoj odabir za kolegu?" "Još nisam odlučio. Ima ih mnogo ove godine, svi su zauzeti agitiranjem u centurijskoj skupštini, a neki me pokušavaju potkupiti. Općenito se smatra da ću biti jedan od konzula sljedeće godine, a većina misli da će onaj kome pružim podršku biti moj kolega. Ja nisam tako siguran u to. Kad odaberem čovjeka, želim da radiš u njegovu korist." "Dogovoreno", rekao sam. "Jesi li odlučio kako podijeliti dužnosti?" U staromu, nezgrapnom konzularnom sustavu postojalo je nekoliko načina na koje su se mogle podijeliti konzulske ovlasti, a to se dogovaralo prije nego što bi konzuli preuzeli dužnost. Pompej i Kras, koji su se mrzili toliko da nijedan od njih nije želio popustiti ni za dlaku, odabrali su najstarinskiji i najnezgodniji način: predsjedali su naizmjenično svaki drugi dan. Drugi su mogli odabrati davanje prednosti starijem kolegi, ili je jedan mogao biti zadužen za poslove unutar Rima, a drugi za vanjske poslove. "Odlučit ću kad doznam tko će mi biti kolega. Iskreno rečeno, mislim da to i nije neka razlika. Konzulstvo više nema moć kakvu je nekad imalo." To je bilo točno. Tijekom stoljeća, pretori su uzurpirali većinu sudbenih ovlasti konzula. Što se tiče vojnog zapovjedništva, naše je carstvo postalo preveliko za to, i generalske su se

dužnosti dodjeljivale ljudima koji su već obnašali najviše dužnosti. Sve su češće vojskama upravljali ljudi koji su, poput Pompeja, gotovo proveli život u vojsci. Posljednji je put konzul vodio vojsku protiv Spartaka, a to je završilo katastrofom.    "Je li ti otac govorio o tvojim dužnostima u senatu?" pitao je Celer. "Odlučno me uputio o tome", uvjerio sam ga. "Godinama radiš da dođeš u senat, a jednom kad si u njemu, počinješ od početka. Uvijek je tako. Moć dolazi s godinama službe." "Kakvim se poslovima trenutačno bavi senat?" upitah. "Ponajprije Pompej em. Aristokratska stranka ga mrzi i boji ga se, pa uskraćuje izdavanje dopuštenja za njegov trijumf. Još gore od toga, bori se protiv davanja zemlje njegovim legijama." "Oprosti", rekao sam, "mislio sam da mi spadamo u aristokratsku stranku." "Znaš da je naša obitelj oduvijek izbjegavala ekstreme. Aristokratska je stranka na vlasti od Sulina doba, i sve je udaljenija od političke stvarnosti." Pomno sam slušao. To je bio uvid u politiku od čovjeka koji je posjedovao temeljito znanje o njoj. "Bez obzira na to što misliš o Pompeju, on je zaslužio taj trijumf. Glupo je i nezahvalno što mu ga država uskraćuje. A ako tim legijama uskratimo zemlju koja im je obećana i za koju su se krvavo borili, Italiju će napuniti tisuće profesionalnih ubojica koji su organizirani, naoružani i puni mržnje prema nama. Ne želim da se ponovi zadnji građanski rat, kad su se suparničke vojske borile na samim ulicama Rima." "Gospodine, osjećam li pomak prema stranci Pompejevih pristaša?" "Podržat ćemo ga samo u tim dvjema stvarima. Nitko ne može poreći da je pravedno dati rimskim vojnicima nagradu koju su zaslužili. Obitelj je izgladila odnose s Krasom, a ne želimo da nam zbog toga Pompej bude neprijatelj. Cezar zastupa Pompeja u senatu, a on je čovjek čije vrijeme u rimskoj vlasti tek dolazi."

"Cezar?" začudio sam se. "Nikada nije čak ni zapovijedao vojskom." "Nije ni Ciceron, a pogledaj koliko je daleko on dogurao", istaknuo je Celer. "Kako ti kažeš", odvratih. "No ja sam bio u sukobu s Pompejem." "Nikada nisi bio dovoljno važan da bi mu to previše smetalo." Kako je to bilo istinito. "Osim toga, ljudi poput Pompeja i Krasa opraštaju sve čim to postane politički preporučljivo. Tako bi se razumni ljudi trebali ponašati." "Bavi li se senat drugim važnim stvarima?" pitao sam. "Ima nešto što nije toliko važno, ali nas se tiče. Moj šurjak još pokušava postati plebejac, a mi ga još pokušavamo spriječiti." "Ah, Publije Klodije", rekoh. "To je osoba koja nikada neće zaboraviti i oprostiti, bez obzira na to koliko to politički bilo mudro." Klodije je bio jedan od plemića. Klaudijevaca, a želio je postati pučki tribun, no na tu dužnost mogu biti izabrani samo plebejci. To se moglo učiniti ako ga usvoji plebejska obitelj, no to nije bilo lako ako se tome protivio senat. "Prošle godine, kad je Katon bio tribun, zaustavio je to jednostavnim ulaganjem veta. Ove se godine Ciceron   svim sredstvima bori protiv usvojenja. Koliko god bio opasan, Klodije će biti deset puta razorniji ako postane tribun." Na mnoge načine, tribunstvo u to doba je bila najmoćnija služba u Rimu. Tribuni su vratili većinu ovlasti koje im je oduzeo Sula. Mogli su davati prijedloge zakona i uložiti veto na bilo koji postupak senata. Zadrhtao sam pri pomisli da bi Klodije mogao imati takvu moć. "Raditi protiv Klodija je nešto za što mi ne treba poseban poticaj", rekao sam Celeru. "Drži se zasad podalje od njega", upozorio me. "Ne znam zašto se još zadržava u Rimu kad ga dužnost zove u Siciliju, no ne sumnjam da sprema neku psinu." "U to se uvijek može mirno kladiti kad je riječ o Klodiju."

"Veoma istinito. Sad, kad smo već pri toj temi. Mi, stariji članovi obitelji, raspravljali smo o tome što ćemo možda morati učiniti kad Klodije pokuša postati tribun, što će sigurno pokušati ako dovoljno dugo pozivi." "I što ste odlučili?" upitao sam. "Zahtijevat ćemo da se iste godine i ti kandidiraš za tribuna." Osjećao sam se kao žrtveni vol kada ga po glavi udari pomoćnik flamena. "Ja? Ali u obitelji ima mnogo onih koji su kvalificiraniji od mene." "Glupost, ti si savršeni izbor. Podrijetlo ti je besprijekorno. Otac ti je cenzor i kvalificiran si za svaku dužnost. To ionako nije bitno, jer svaki građanin može biti izabran za tribuna, sve dok nije patricij. Ti si aristokrat, no puk te voli zbog junačkog pothvata u svetkovini oktobarskoga konja." Nasmiješio se prisjetivši se toga. Ja sam se lecnuo. "No", nastavio je Celer, "mislim da Ciceron priprema tvog prijatelja Milona za tu dužnost. Mrzim samu pomisao na to da vođa kriminalne bande kao što je Milon postane tribun, no priznajem da je bolji za to od Klodija." "Milon je izvrstan odabir", rekao sam, "noja nikada nisam ni razmišljao o tribunskom položaju. Naravno, laska mi što mislite da sam ga dostojan." "Nemoj da ti to previše laska", odvratio je. "Glavni razlog zbog kojega želimo tebe je to što te Klodije toliko mrzi. Bit će toliko zaokupljen nadmetanjem s tobom da neće moći izvesti mnogo nedjela." "Shvaćam." Misli su mi se rojile u glavi kao fer-mentirajuće vino u bačvi. "Ako i Milon i ja budemo tribuni iste godine, mogli bismo udružiti snage da držimo Klodija pod kontrolom." "Brzo shvaćaš", rekao je Celer. "Mogao bi imati budućnost u rimskoj politici. To se može dogoditi i za mnogo godina, no želim da razmisliš o tome." "Budi uvjeren da ću razmišljati o maločemu osim o tome", rekoh. Nekako sam se morao izvući iz toga. Klodije me dovoljno mrzio kao običnog neprijatelja. Ako mu postanem

politički suparnik, njegova zloća neće imati kraja. U teoriji, životi tribuna bili su nepovredivi i ubojstvo tribuna bio je bezbožni čin. Problem je bio taj što se Klodije specijalizirao za bezbožne čine. "Što vas dvojica smjerate?" Glas je dolazio iz kolo-nade i okrenuli smo se da vidimo tko to govori. Naravno, odmah sam znao tko. Klodija je još uvijek bila jedna od najvećih ljepotica Rima, a u to vrijeme i jedna od najozloglašenijih. Isto je tako bila poznata po šarmu, duhu, naobraženosti i po tome što je bila pokroviteljica umjetnika i pjesnika. Iznad svega, ljudi su je se bojali. Sumnjičilo je se za sudioništvo u nekoliko ubojstava, a ja sam slučajno znao da je za neka od njih i kriva. No ona je bila Celerova žena, što je zahtijevalo određenu dozu pristojnosti prema njoj. "Ljepša si nego ikada, Klodija", rekao sam joj, " a kao što znaš, tvoj suprug i ja nemamo ni tračka urotničkog talenta." "Kakvo razočaranje", rekla je pružajući ruku. Uhvatio sam joj ruku i prignuo se nad hladne, sužene prste, vješto poljubivši vlastiti prst umjesto njezinih. Ta je mjera opreza možda bila nepotrebna, no govorkalo se da drži otrov ispod pozlaćenih noktiju. "Koliko je prošlo, Decije? Ne valjda otkad se dragi Kvint sukobio s Katilinom? Tada si napustio Rim, zar ne?" Ne treba posebno spominjati da nije pratila svog muža u Galiju, na moje olakšanje, a nesumnjivo i na njegovo. Nisu bili dobar par, no moćne obitelji su uvijek dogovarale brakove iz političkih razloga. Bili su zaraćeni dok je ona bila djevojka, a njezin brat tek iritantno derište. "Bio sam predugo daleko od Rima i od tebe, Klodija." Pa, dio o Rimu je bio točan. Klodija i ja smo imali zamršenu i, za mene, sramnu prošlost. Ona se nije sramila ničega. "U posljednje je vrijeme strašno dosadno", izjavila je. "Sad kad si se ti vratio, možda će stvari živnuti." To je zvučalo zlokobno.

"Mladi Decije radit će sa mnom u nadolazećoj kampanji za mjesto konzula, draga", rekao je Celer s ispaćenim izrazom kakav imaju svi muškarci koji trpe takve supruge. "O, kakvo traćenje talenta. Ne bi mogao izgubiti konzulsko mjesto ni da druge stranke istaknu bogove i heroje kao suparnike! No opet, to znači da ćemo često viđati dragoga Decija, pa je to dobro." Tada je ušao rob i najavio posjetitelja, pa je Klodija žurno otišla. "Pa", progunđao je Celer, "dobro je da se ti i Klodija slažete, čak usprkos tome što ti njezin brat želi pre-rezati grkljan." "Silno poštujem Klodiju", uvjeravao sam ga. "Želim da od sutra ujutro dolaziš ovamo umjesto u kuću svojega oca." Krenuli smo prema vratima. "Da povedem svoje klijente?" pitao sam. "Samo ako ću držati važan govor. Inače ih otpusti kad izlaziš iz kuće." "Bit će mi zadovoljstvo poslušati te." Nikada mi se nije sviđao običaj da me okolo slijedi skupina klijenata. Čak i odanost i privrženost dosade nakon nekog vremena.   U atriju smo sreli Klodiju i novu posjetiteljicu, molu rođakinju koju su zvali Felicija. Ona je bila iz obitelji Cecilija Metela i supruga mlađeg Marka Krasa, sina velikoga Krasa. Pozdravila me na način uobičajen među rođacima. "Što ti i Klodija smjerate?" upitao sam. Trebao sam biti pametniji. "Napravit ćemo nešto skandalozno i osramotiti svoje muževe", odgovorila je Felicija. "Nisi li sada ugledna gospođa?" upitao sam je. "Sigurno odgajaš hrpu malih Krasića." "Nemoj biti dosadan", ukorila me Felicija. "Razmnožavanje je za robove i stoku. Osim toga, ti si dosegao visoku dob bez ženidbe." "Nijedna žena ne može tako dugo zadržati Decija", rekla je Klodija vješto me stavljajući na muku. "On uvijek zasmeta nekome moćnom i mora napustiti Rim da spasi živu glavu."

"Dame, ispričale nas, moram ispratiti Decija. On ima važna posla." Celer me poveo prema vratima. "Nitko se ne bi mogao nositi s njih obje", promrmljao je. Na svoje iznenađenje, našao sam Hermesa kako me čeka pred vratima, no prema pravilima dobra ponašanja, ignorirao sam njegovu prisutnost dok sam se pozdravljao s uglednim rođakom i obećavao mu da ću ga posjetiti rano sljedećega dana. Hermes je krenuo za mnom u smjeru Foruma. "To je, dakle, veliki Metel?" Pitao je. "Ne izgleda baš kao nešto." "On je jedan od najvećih", rekao sam mu. "Ja sam, s druge strane, samo mali Metel. No ipak sam mnogo veći od tebe, što znači da moraš zauzdati svoju nepristojnost." "Kako kažete, gospodaru." Bio je to dan pun događaja, dan mojega povratka. Bit će to jedan od mirnijih dana.    

2. Sljedećega sam jutra ustao prerano i pozdravio svoje klijente. Još sam ih uvijek imao malo, no oni su bili nužni dodatak društvenom i političkom životu. Tada sam ih imao dvanaestak, uglavnom iz obitelji koje su dugo povezane s mojom ili bivše vojnike koji su služili poda mnom u prošlosti. Nisu imali mnogo posla osim klicati mi u sudnici ili me braniti u opasnosti, no moja je dužnost bila pomagati im pravno i financijski. Sad kad sam postao senator tražit će od mene više usluga. Zahvalio sam im se i raspustio ih, a tada krenuo prema Celerovoj kući. U atriju sam susreo gomilu. Samo je u Rimu imao stotine klijenata, a diljem Italije i u provincijama još tisuće njih. Naravno, čak ni rimska gomila nije ga mogla posjetiti u isto vrijeme. Mislim da su imali nekakav razrađeni sustav parnih i neparnih dana. Šetao sam medu njima, pozdravljajući stare prijatelje i upoznajući neke nove. Uglavnom se razgovaralo o Pompejevom nadolazećem trijumfu i o tome kakav će to sjajan

spektakl biti. Činilo se gotovo sigurnim da tvrdoglavo suprotstavljanje senata neće još dugo trajati. Medu gomilom ponovno sam susreo Cezara. "Dva dana zaredom, Gaju Julije?" rekao sam. "Sigurno nijedan Julijevac nikada nije bio Metelov klijent." Cezar mi je uputio svoj blistavi osmijeh. "Ne, ne dolazim kao klijent, nego kao molitelj beskućnik. Došao sam zamoliti tvog rođaka krov nad glavom za sutrašnju večer." "Zar nisu popravili crj epove na palači Pontifexa?" pitao sam. "Radili su na tome kad sam napuštao Rim." "Ne, mjesto je sređeno, ali sutra će se tamo održavati svetkovina Dobre božice, a ja joj ne mogu nazoči-ti." "Zaboravio sam na datum", priznao sam. "No, ja nisam oženjen." Svetkovina se održavala u kući Pontifexa Maximusa pod pokroviteljstvom njegove supruge, a nazočile su joj najuglednije rimske dame. Muškarcima je bilo apsolutno zabranjeno nazočiti, a žene nisu smjele govoriti o tome pod prijetnjom smrti. "Želiš reći da čak ni vrhovni pontifik ne može biti tamo?" pitao sam. "Tako je. Imam regulatorne ovlasti nad svim aspektima naše vjerske prakse, ali u tu jednu svetkovinu ne smijem dirnuti, a moja žena ne može o njoj sa mnom razgovarati." "Pa, to je ..." Naglo sam zašutio kad se prema meni okrenuo muškarac koji je stajao pokraj Cezara okrenut leđima. Lice mu je bilo zlokobno i tamno, a postajalo je još tamnije. Trebao sam prepoznati zdepasti lik bez vrata, čak i s leđa. Nekako sam uspio zatomiti prirodni nagon da posegnem za oružjem. Dobro što jesam, jer s;im bio nenaoružan. "Pa, Publije", rekao sam, "veselim se što ponovno vidim tvoje lice." I uistinu sam se veselio. Uvijek bi mi razgalilo srce vidjeti ožiljke koje sam nanio tom izobličenom licu. "Sestra mi je rekla da si se vratio." Gotovo se udavio tim riječima, no možda je samo patio od gušobolje. Kunem se da

sam vidio kako mu crvene žile iskaču u očima kao bljeskovi munje. Tada mu je Cezar stavio ruku na rame. "Hajde, nećemo biti nepristojni", rekao je Cezar smiješeći se. "Ovo je kuća Metelovih." Na njegov dodir, riječi i osmijeh, Klodije se prestao tresti i boja mu je izblijedjela. Kimnuo je bez riječi. Bio je to nevjerojatan prizor. Da ideja nije bila toliko apsurdna, mogao bih se zakleti da se Klodije bojao Cezara. Nisam mogao pretpostaviti što je ta mala scena značila, no naučio sam iz nje nešto što me progonilo u nadolazećim godinama. Nisam ikada želio vidjeti da mi se Cezar tako osmjehne. Moj rođak Metel Kretik stajao je blizu i vidio je neugodnu scenu, pa je prišao kako bi skrenuo pozornost s nje. "Nije ni čudo što je Decije zbunjen u pogledu datuma", rekao je. "I svi su drugi zbunjeni. Kalendar je opet iskrivljen. To je tvoj posao, Gaju Julije. Kad ćeš ga ispraviti?" Naš je kalendar bio lunami, a kako se svaka godina ne poklapa s mijenama Mjeseca, kalendar bi se iskrivio i svakih nekoliko godina Pontifex Maximus morao bi ubaciti dodatni mjesec kako bi kalendar bio ispravljen. Cezar je ignorirao taj problem otkad je izabran, vjerojatno zato što je u osnovi bio lijen. "Taj naš škripavi stari kalendar je nepopravljiv", rekao je Cezar. "Predlažem potpunu reformu kalendara tako da ga se nikada više neće trebati podešavati." Dobro rješenje za lijenčinu, pomislio sam. "Kako ćeš to postići?" zanimao sam se. "Okupit ću najbolje astronome i matematičare koji se mogu pronaći i zadužiti ih za izradu razumnoga kalendara u kojem broj mjeseci uvijek ostaje isti. Mislim da se to može učiniti ako prihvatimo ideju da svi mjeseci neće imati jednak broj dana, i neće imati nikakve veze sa Mjesečevim mijenama." "Zvuči previše radikalno za mene", rekao je Kretik. Tada sam to smatrao samo još jednom Cezarovom grandioznom izjavom, no za nekoliko godina to je uistinu i učinio i otada više nismo

morali podešavati kalendar. Čak i čovjek poput Gaja Julija ponekad može nešto učiniti kako treba. Dotad su Klodijevi prijatelji uspjeli odvesti ga, a meni je palo na pamet da je netko, možda Klodija, proširila vijest da nas treba držati podalje jednoga od drugoga. To mi je odgovaralo. Dok sam čekao da dođe Celer primijetio sam nešto što mi se već jučer učinilo na Forumu:    postao sam vrlo popularan medu publikanima. Većina njih bili su uspješni ekviti, ljudi koji su se bavili građe-vinom ili ubiranjem poreza. Svi su me željeli pozdraviti i svi su me naglašeno pitali za očevo zdravlje. Kako su cenzori bili zaduženi za dodjelu javnih ugovora, očito sam bio čovjek s kojim se isplati biti u dobrim odnosima. Dali su naslutiti da mogu očekivati neke velikodušne poklone za svetkovinu Saturnalija ako ih preporučim staromu. Činilo se da bih napokon mogao izbjeći svoje uobičajeno siromaštvo. No to se nije smatralo korupcijom, iako bi naš Prvi građanin tako želio. On tvrdi da smo u to doba bili posve korumpirani i da su njegove 'reforme' sve popravile, pa korupcije više nema. Kao i obično, laska sam sebi. Zapravo je samo osigurao da velik dio svakog mitu dođe do njega. U jednom trenutku, kada mi je uho okrznuo vlasnik rudnika, približio sam se skupini muškaraca koji su okruživali Klodija. Imao sam dobar sluh i oduvijek sam volio prisluškivati, pogotovo razgovore u kojima bi moje ubojstvo moglo biti glavna tema. No nisu razgovarali o meni. "No što žene rade na toj svetkovini, ha?" Klodijev glas odzvanjao je pohotnom insinuacijom. Morao sam posramljeno priznati da sam se i sam upravo to pitao. "To se pita svaki muž visoka roda u Rimu", rekao je muškarac koji je očito osjećao nelagodu u pogledu onoga što će mu žena sutra navečer raditi. "No", rekao je veoma mlad čovjek kojega nisam poznavao, "to i ne može biti baš mnogo, zar ne ? Mislim, tamo su naposljetku

ipak samo žene." Ostali su se povukli i prezirno otpuhivali na takvu nezrelost. "Kladim se da bi to vrijedilo vidjeti, ha?" rekao je Klodije. Želio sam mu prići i opaliti ga po glavi vazom ili nečim sličnim. Jednostavno nisam mogao podnijeti njegov glas. Nije u pitanju bila samo tema. Mogao je komentirati i vrijeme, a meni bi jednako zvučalo. "Vrijedilo ljudskog života, misliš", rekao je stariji i očito mudriji muškarac. Razgovor se prekinuo jer se pojavio Celer i počeo pozdravljati posjetitelje. Kad je stigao do mene, stavio mi je ruku na rame gestom koja uvijek pokazuje da će otpočeti privatni razgovor. Ostali su se diskretno odmaknuli. "Decije, želim da danas posjetiš Mamerka Kapita i ispitaš kakvo je njegovo mišljenje. Politički je nevažan, no to je i devet od deset konzula. Ono što je važnije jest da je ugodan, što znači da je popustljiv, i kao jedan od Emilija je najplemenitija roda što se u Rimu uopće može biti a da ne spadaš medu božanstva. Bio bi mi prikladni kolega, a pričao je o kandidaturi. Vidi bi li pristao na coitio, i pristaje li na to da ja budem kolega višega ranga." "Odmah ću ga posjetiti." To je bila vrsta politike koja mi se sviđala. Tako se obavljao veliki dio našeg javnog života. Osobni odnosi bili su jednako važni kao i stranačka pripadnost. Rasprave u senatu često su bile samo buka i hvalisanje, a prave su se odluke donosile i dogovarale na večerama, u kupalištu, čak i na trkalištu. Požurio sam u nadi da ću zateći Kapita kod kuće. Emiliji su spadali među naše najuglednije obitelji, no loza im se gasila i bilo ih je još malo. Pripadnici današnje generacije nisu se isticali ničime osim imenom. Kapito se polako uspinjao po ljestvici javnih dužnosti bez isticanja u vojsci ili politici. Bio je poput dvjestotinjak svojih kolega senatora: bezbojni dužnosnici koji su do položaja došli na temelju obiteljske povijesti, počeli je ob-našati čim su im to dob ili staž dopuštali, i plandovali tijekom mandata ulažući najmanji mogući napor, općenito koristeći svoj položaj samo kao sredstvo za bogaćenje.

Ukratko, Kapito je bio idealan kolega za energičnog čovjeka poput Celera koji je želio provoditi aktivnosti vezane za svoj položaj uz minimalno uplitanje. A kao višerangirani kolega dobit će bolje prokonzularne provincije kad odstupi s dužnosti. U to vrijeme glavni razlog zbog kojega su ljudi željeli postati konzuli bio je dočepati se bogatih prokonzularnih provincija. One su se, navodno, dodjeljivale izvlačenjem, no svi su znali da je izvlačenje namješteno. Onaj tko bi stekao dovoljno podrške kod senatora dobio bi najbolje, a oni koji su imali mnogo neprijatelja u senatu dobili bi bezvrijedna mjesta koja obiluju samo neugodnim domaćim stanovništvom. Senat je mogao donijeti uistinu čudne odluke za neuobičajene konzule. Jednom su na primjer Pompeju dali ovlasti nad cijelim Mediteranom i njegovom obalom kako bi nas oslobodio pirata. U skorije vrijeme, Cezar je kao konzul predsjedao senatom, koji nije bio   samo neprijateljski raspoložen, nego je imao i smisao za humor. Umjesto da mu dodijele provinciju, zadužili su ga za održavanje cesta i stočnih putova Italije. Naravno, kasnije ih je natjerao da požale zbog toga. Da, konzulstvo je bila dužnost koju je vrijedilo izboriti, iako je imala svojih rizika. Očekivao sam da ću jednoga dana postati konzul, ne zato što sam bio pretjerano ambiciozan, nego zato što se to događalo ako ti je ime bilo Cecilije Metel. No mene nitko nije optužio kao čovjeka koji planduje za vrijeme obnašanja dužnosti koju je dobio zbog obiteljskog imena. Nijedan ljubazni politički potrčko nije preživio toliko pokušaja ubojstva kao ja. Ozbiljnost čovjeka kao javnog dužnosnika može se mjeriti brojem pokušaja ubojstva i ubilačkim navikama njegovih neprijatelja. Došao sam do Kapitove kuće upravo kad su njegovi jutarnji posjetitelji odlazili, a on se zaputio na godišnje prinošenje žrtve koju su Emiliji prinosili u znak sjećanja ne neku pobjedu ili nešto slično. Poznavao sam ga samo površno, no on me

ljubazno pozdravio i izjavio da mu je drago što me ponovno vidi. Natuknuo sam politička posla i on me pozvao na večeru. Stvari su se dobro odvijale i bio sam slobodan ostatak dana. Forum je bio blizu, pa sam tamo šetao, upijajući Sunce i znakove pažnje mnogih publikana. Većinom su bili graditelji, no jedan je zanimljivi lik imao novu robu na prodaju: novi dizajn štitova za legije. "Mnogo je bolji od staroga scutuma", revno je pojasnio. "Jednake je debljine i jednako dobro štiti, no ravno je odrezan pri dnu i vrhu." "Teško je navesti vojnike da prihvate išta novo", rekao sam. "Koja je njegova prednost?" "Dali smo ih mnogo u vrijeme ludija u Kampanji i tamošnji gladijatori kažu da su mnogo bolji za borbu od stara ovalnog stila. Štit je lakši i omogućuje bolji pregled." "Gladijatori ne moraju brinuti o strijelama i kopljima", rekao sam sumnjičavo. "U ratu se ne vodi samo borba prsa o prsa." "Svašta, gospodine", usprotivio se. "U borbi čovjek uvijek drži štit ispod razine oka. S ovim novim dizajnom, manje će vojnikova tijela biti izloženo." "No ako štit ima ravno dno", istaknuo sam, "vojnik na straži će ga nasloniti na tlo, nasloniti se na njega i zaspati. Svaki časnik to zna." Teško je uzdahnuo. "Ali zato centurioni imaju bičeve da njima udaraju vojnike. A koja legija treba više od jednog pogubljenja godišnje zbog spavanja dok je neprijatelj blizu? To je sve što je potrebno da bi dečki bili na oprezu. Evo, gospodine, ako kažete koju dobru riječ ocu cenzoru, spreman sam ponuditi državi vrlo razumnu cijenu. Moji dućani mogu opremiti cijelu legiju svake godine, zajedno s jeftinijom verzijom za pomoćne tru-Pe." "Razgovarat ću s njim", rekao sam "ali mislim da nećete imati mnogo sreće. On još uvijek misli da su marijevske reforme skandalozne. Koliko po štitu?" "Pedeset pet denara za legionarski model, trideset za pomoćni."   "To zvuči skupo", primijetio sam.

"Ali ne razgovaramo o lošim materijalima, gospodine. Ovo je prvoklasna šperploča izrađena od drva li-mete i egipatskog ljepila, pozadina je od najfinijeg pusta, a površina od kože; povrh toga, štavljena bikova koža, tako izbijeljena da se na nju može staviti bilo koja boja koju legija želi staviti. Zeljezarija najviše kvalitete izrade, gospodine: izbočine u sredini, zakovice i ručke i brončani okvir. Recite mi da to ne vrijedi pedeset pet denara." "Neću raspravljati o detaljima tvog zanata", rekao sam. "Po čemu se razlikuje verzija za pomoćne trupe?" "Identični su, osim što je prednja strana od obične kravlje kože, a obrub je od prošivene kože, a ne od bronce. Medu nama, jednako je dobar štit, no znamo da bi se legije pobunile kad bi pomoćne trupe dobile jednako lijepu opremu." "To je istina", složio sam se. "Evo što ćemo: spustit ću cijenu za dvadeset denara ako u zamjenu ponude stare štitove. Njih mogu prodati Egipćanima. No želim zadržati pravo da odbijem one koji su previše rasječeni za preprodaju." Obećao sam da ću učiniti što mogu, a on je naglasio da neće biti samo zahvalan, nego i velikodušan. Kako se kasnije pokazalo, legije su isprobale nove štitove i svidjeli su im se, no nisu ih kupile. Jednostavno su odrezali gornje i donje dijelove starih. Među časnicima zaduženima za kupnju vojničke opreme nije baš bilo mnogo budala. Nakon tog sam susreta otišao do štanda i kupio lagani ručak koji se sastojao od kobasice, prženog luka i nasjeckanih maslina začinjenih garumom" prodorna mirisa. Zalijevao sam to čašom vina razrijeđenog vodom, kad sam preko ruba čaše ugledao nešto što me natjeralo da zastanem. Nekoliko štandova dalje netko je izlazio iz šatora gatare. Bio je to veoma mlad čovjek, dovoljno star da se brije i nosi togu, no očito tek otprije nekoliko mjeseci. Učinio mi se neobično poznatim, pa ipak ga nikamo nisam mogao smjestiti. Kad je izašao, bacio je pogled na obje strane s izrazom krivnje na licu.

Na nogama je imao crvene sandale s polumjesecom od slonovače koji su samo patriciji smjeli nositi na gležnju. To i način držanja napokon mi je pomoglo da ga prepoznam: bio je medu malom skupinom koja je jutros okruživala Klodija. Bio je to, zapravo, onaj koji je progovorio i otkrio da je dovoljno mlad da misli kako skupina žena visoka roda ne može učiniti nešto zaista neprilično. To je bila predobra prilika da bih je propustio. Krenuo sam prema njemu, pazeći da mu priđem odostraga. "Dobar dan!" glasno sam rekao. Gotovo je iskočio iz toge, tako se brzo okrenuo blijeda lica. Unezvjereno    " Garum ‐ vrsta ribljeg umaka.      je pogledao prema šatoru gatare, očito se plašeći da sam ga mogao vidjeti kako iz njega izlazi. Potapšao sam ga po ramenu da pokažem kako ne gajim baš nikakve sumnje. "Vidio sam te jutros u Celerovoj kući, no nisu nas upoznali." Izgledao je kao da mu je malo laknulo. "Ja sam Api-je Klaudije Neron", rekao je, "i znam tko ste vi, senatore Metelu." Uhvatio sam ga za ruku. "Uvijek mi je drago upoznati nove građane. Vjerojatno si počeo nositi togu dok sam bio u Galiji. Jesi li ti sin Apija Klaudija koji je bio legat pod Lukulom u Aziji?" "Ne, to mi je rođak. Njegov otac i moj djed bili su braća." To je značilo da je balavac bratić Klodija i Klodije. Klodije je promijenio ime od Klaudija, kada je odlučio postati plebejac, a sestra se povela za njim. "Dobro je vidjeti da naše drevne patricijske obitelji još uvijek rađaju čvrste mladiće", rekao sam smiješeći mu se. Još jedan Klaudijevac bio je poput još jednog štakora što se mene ticalo, no pokušat ću mu vjerovati. Svakih stotinjak godina Klaudijevci iznjedre dobra čovjeka. Stariji Apije bio je pristojan. Činjenica da se druži s Klodijem sigurno mu nije išla u prilog.

"Hvala", rekao je. "Ne - ne želim biti nepristojan, gospodine, no imam - imam dogovor i u žurbi sam", nervozno je promucao. "Moram ići." "Svakako", rekao sam, "neću te zadržavati. I moraš me uskoro posjetiti. Volio bih da se bolje upoznamo." Uhvatio sam mu ruku objema svojima i primijetio da drhti. Tada sam vidio nešto što je definitivno bilo neobično: na kažiprstu je nosio veliki, izbočeni prsten s otrovom. Buljio sam u njegova ukočena leda dok je odlazio. Zašto, zaboga, nosi takav prsten ? Pretpostavljam da ovo moram pojasniti. U to doba prstenje s otrovom nije bilo neuobičajeno, no barbari često misle da smo ih koristili kako bismo otrovali neprijatelje. Zamišljaju da su prstenovi imali poklopac na oprugu kako bi se potajice moglo usuti otrov u čašu neprijatelja. Zapravo, to je bilo sredstvo za brzo samoubojstvo. Kupolasti otvor bio je vješto izrađen kao kapsula ispunjena otrovom. Do otrova se nije moglo a da se ne razbije kapsula. U razdobljima građanskih nemira, kada je odabir pogrešne stranke mogao značiti smrt, takvo se prstenje moglo vidjeti posvuda. U mirno doba bilo je rijetko. A to je bilo relativno mirno doba. I ja sam ponekad nosio prsten s otrovom. Kad znaš da svakog trenutka gnjevna rulja može razbiti tvoja vrata, ili kad te neprijatelji naganjaju uličicama, utješno je imati brzi izlaz. Samo zagrizeš tanku zlatnu opnu, isišeš otrov i možeš izbjeći mučenje, bacanje s Tarpejske stijene ili bacanje u Tiber zavezan za kuku. Mladić je bio znatno premlad da bi imao ozbiljne neprijatelje. Možda je samo pokušavao unijeti malo drame u život, mislio sam. Uobičajena je praksa da mladići koji tek postaju muškarci čine takve stvari: nose prstenove s otrovom, skrivaju mačeve ispod tunika ili pišu strašnu poeziju. No ništa što je povezano s Publijem Klodijem nije bilo premalo važno da bi me učinilo sumnjičavim.

Šator je bio tipičan za svoju namjenu: slabašna konstrukcija od štapova, prekriven i okružen jeftinom teškom tkaninom. Za razliku od štandova na kojima se prodaje roba, ovaj nije imao stol s izloženom robom. Umjesto toga, prednja i pokrajnje strane bile su ukrašene magičnim simbolima: polumjesecima, zmijama, sovama i tome slično. U unutrašnjosti je bilo mnogo košara s različitim vrstama bilja, bočicama mirisnih ulja i bezbrojnim artiklima zanimljivima samo onima koji se bave magijom. U jednoj šuštavoj košari vidio sam hrpu uvijenih zmija. "Mogu li vam pomoći, gospodine?" Riječi je izgovorila žena apsurdno obična izgleda. Mogla je jednako tako prodavati repu na tržnici. "Ja sam senator Decije Cecilije Metel Mladi", rekao sam zlosutno. "Želim znati što je plemeniti mladac koji je upravo izišao ovdje radio." Odmjerila me pogledom. "Postoji li kakav razlog zbog čega bih trebala razgovarati s vama o svojim klijentima?" "Ljudima poput vas zabranjeno je biti unutar grada, znate?" rekao sam. "Pruga je na vašoj tunici, a ne na togi", istaknula je. Time je željela reći da nisam nosio grimizom obrubljenu togu pretekstu, pa očito nisam imao sudbenu vlast. "Ne, ali moj otac je cenzor Metel", rekao sam. "Je li tako? N« pratim baš političke stvari. Pa, ako je tako, trebala bih razgovarati s njime, pretpostavljam. Zašto ga ne dovedete, pa možemo sjesti i porazgovarati?" "Ženo, iskušavaš moje strpljenje. Zar ne znaš iskazati dolično poštovanje senatoru?" Pogledala me sa žaljenjem. "Ne, gospodine, vi jako dobro znate da je senator samo građanin s grimiznom prugom na tunici. Da samo znate koliko senatora dolazi k meni i traži otrov kako bi se riješili svojih žena, ili kako bi im robinja obavila pobačaj, a ja sam samo siromašna, poštena gatara i travarka. I žene dolaze, jer je plemeniti suprug bio odsutan cijelu godinu a ona će roditi

bebu koja će izgledati baš kao galski konjušar. Šokirali biste se kad bi znali čime se bave vama ravni, gospodine." Na žalost, ne bih se ni najmanje šokirao. "A ti, naravno, nemaš ništa s takvim stvarima?" "Naravno da nemam!" Načinila je brojne geste protiv uroka i drugih nadnaravnih nevolja. "Ja čitam znakove i dajem savjete. Dođite kad ste prehlađeni ili mamurni, i ja ću vam smiješati napitak da vam ublaži patnju, no nemojte me tražiti išta nezakonito." Pa, nisam baš mogao očekivati da mi prizna kako prodaje otrove za druge namjene osim samoubojstva, jer je kazna za to bila strašna smrt. "Proricanje sudbine je nezakonito", istaknuo sam. "Pa, ima kršenja zakona zbog kojih možeš biti prognan iz grada, a ima kršenja zakona zbog kojih te mogu pribiti na križ. Ja nezakonitim zovem potonje." "Ostat ću ovdje dok mi ne kažete što je taj dečko tražio. Što ćeš onda učiniti s mušterijama?"   Ogorčeno je podignula ruke u zrak. "O gospodine! Zar nikada niste bili mladi? Niste li otrčali gatari svaki put kad vam je srce brže zakucalo zbog neke pristave susjedove kćeri? Zaljubljeni mladići brojniji su od smetenih senatora u svako doba." "Dobro", rekoh, "zasada ću to prihvatiti, no možda ću se vratiti. Kako se zoveš?" "Purpureja, gospodine. Naći ćete me ovdje gotovo svaki dan." Otišao sam bijesan. Ponekad zavidim azijskim plemićima, pred kojima oni nižega roda moraju puzati u prašini i ljubiti im nožne prste. Purpureja! Kad žene same sebi izmišljaju imena, izmisle zaista neobična. A njezino držanje poput nevinašca nije me se dojmilo. U životu sam upoznao tisuće kriminalaca i najbolji od njih mogli su novorođenče učiniti čudovištem u usporedbi sa sobom. Jedna je stvar bila sigurna: dečko se bojao da ga tko vidi dok je izlazio iz njezina šatora. Ako u podne tražite važne Rimljane, obično je beskorisno tražiti ih kod kuće. Najsigurnije je otići do Foruma i šetati

uokolo dok ih ne sretnete. Tako sam susreo Milona. Stajao je blizu hrama Kastora i Poluksa okružen skupinom muškaraca gruba izgleda, koji su većinom bili odjeveni u tamne tunike. On je bio jedini koji se potrudio odjenuti togu. Osmjehnuo se pokazujući velike bijele zube kad me ugledao. Bili smo prijatelji godinama, što je većina ljudi mojega ranga smatrala sramotnim. Bio je najmoćniji voda bande u Rimu, a jedini suparnik bio mu je Klodije. Bio je golemi čovjek, još uvijek mlad i iznimno zgodan. U mladosti se bavio veslanjem, pa je bio snažan kao profesionalni gladijator ili hrvač. Razmijenili smo uobičajene zagrljaje i onda me pozvao u svoj dom, gdje smo mogli nesmetano razgovarati. Mala tvrđava u kojoj je Milon živio zauzimala je cijelu ulicu u jednom od boljih slamova. Zapošljavao je ulične borce, a mnogi od njih bili su veterani legije ili arene. Sjeli smo za stol u Milonovoj golemoj dnevnoj sobi, a jedan od njegovih ljudi donio nam je vino s vodom. Milon nikada nije bio za uljudno čavrljanje, pa sam odmah prešao na stvar. "Milone, zašto je Klodije još u Rimu?" "Nije mi promaknula njegova prisutnost", rekao je Milon, "kao ni činjenica da Cezar pokazuje neuobičajenu privrženost našem gradu kad bi trebao negdje drugdje popravljati svoje imovno stanje." "Gaj Julije ne vrijedi mnogo", rekao sam. "Još ne, ali drži ga na oku. A Klodije je Cezarov čovjek." Sjetio sam se neobičnog prizora od jutros. "Misliš da je to povezano?" "Znam da Klodije ovih dana malo toga radi bez Cezarova dopuštenja." Šalica mi je zastala na pola puta do usana. "To je novo. Zar su postavljena neka nova pravila dok me nije bilo?" "Pravila su ista kao i uvijek, no broj igrača u ovoj se igri smanjio. Bilo je mnogo bandi koje su kontrolirale ulice Rima. Sad su samo dvije: moja i Klodijeva. Jednom je bilo mnogo vojnika političara i pravnika političara koji su se borili za vlast

nad Rimom i Rimskim Carstvom. Većina ih je odustala ili su eliminirani. Lukul, Hortal i ostali napustili su veliku borbu za vlast." "Hortal je cenzor s mojim ocem", ustvrdio sam. "Vrlo prestižna dužnost, no bez imperiuma. Ne, Decije Cecilije, suparnici su sada Pompej, Kras i Ciceron, a Cezar će im se uskoro pridružiti. Vidjet ćeš kakav će biti kad se vrati iz Hispanije." "Vjerujem tvojim instinktima", rekao sam. "I tako, kažeš da je Klodije postao Cezarov čovjek? Celer mi kaže da si ti usko povezan sa Ciceronom." "Ciceron mi nije prijatelj, ali treba me. Ljudi koji žele kontrolirati Carstvo moraju najčešće biti odsutni. Moraju imati saveznika koji kontrolira grad dok su oni odsutni, a za to ne postoji ustavom određena služba." Uvijek sam se divio toj Milonovoj kvaliteti. Razumio se u diobu vlasti kao što se poljodjelac razumije u grananje svojega grožđa. Znao je koje su grane vlasti obeća-vajuće, a koje treba skresati. Ni najmanje ga nisu ometali ustavni presedani i tradicije koje su oblikovale način političkog razmišljanja ortodoksnih Rimljana. "Kako Ciceron ovih dana kotira kod senata i naroda općenito?" "Ne baš dobro trenutačno. Ima pristaša, no neprijatelji ga optužuju da je samovoljno dao pogubiti Katilinine urotnike bez suđenja. A mnogi mu zamjeraju skromno podrijetlo. Ne mogu prihvatiti ideju novog čovjeka koji se uzdiže kao što je to učinio Ciceron. Neki su ljubomorni na njegovu novu kuću na Palatinu. Optužuju ga da je pronevjerio javna sredstva kako bi je sagradio." "Kako procjenjuješ situaciju?" pitao sam. "Skandal s Katilinom uskoro će izblijedjeti. Ništa ne zastarijeva tako brzo kao jučerašnji skandal. Katilina nikada nije imao čvrsto uporište medu moćnim ljudima Rima. Kad se Pompej vrati, sva će pozornost biti usmjerena na njega, a u posljednje vrijeme Ciceron podupire Pompeja."

"Ciceron?" začudio sam se. "Uvijek je bio protiv Pompeja." "Ali on razumije neizbježno. Nešto se mora učiniti kako bi se umirili Pompej evi veterani. Znaš, kad Pompej ude u grad na svoj trijumf, to će biti prvi put u mnogo godina da su Pompej, Kras i Cezar istodobno u Rimu." "Vidiš neku vezu u tome?" Znao sam da Milon ne razmišlja naglas tek tako. "Kruži glasina. Samo glasina, pazi, ali ima onih koji kažu da Cezar ne može otići zbog svojih dugova. Duguje novac i onima koji su na visokim položajima." "No ako ode u Hispaniju, obogatit će se kao i svaki drugi bandit", rekao sam. "Onda će moći vratiti dugove." "Ili može poginuti. Poznat je po lakoumnosti. Sjećaš se onih gusara?" Bila je to slavna priča. Kad je bio kvestor, Cezara su zarobili gusari i tražili za njega otkupninu. Ponašao se arogantno i zahtijevao da otkupnina bude u skladu s njegovim statusom. Predbacivao je svojim otmičarima, kleo se da će se vratiti s flotilom i sve ih dati pribiti na križ, i natjerao ih da slušaju njegove govore. Gusare je to silno zabavljalo i tretirali su ga poput neke maskote dok je boravio medu njima. S vremenom je otkupnina za njega stigla i poslali su ga u najbližu rimsku luku. Odmah je pokrenuo flotilu, vratio se i pribio na križ sve gusare, točno onako kao što je rekao. Bila je to priča koja je škakljala rimsku maštu i na neko ga vrijeme učinila slavnom osobom. "Znači, njegovi vjerovnici žele nekakvu vrstu jamstva? Što može učiniti? Cezar troši tako rasipno da jedva posjeduje odjeću koju nosi. Pontifex Maximus je lijepi stari položaj, ali još nikada nisam čuo da se netko od njega obogatio." "Kruži još jedna glasina", rekao je Milon. "Zajam. Golemi zajam koji jamči cijeli njegov dug dok ga nema. Sve iz novčanika jedne osobe." Sad su stvari počele imati smisla. "Kras", rekao sam. "Tko drugi ima toliko novca?"

"Kras nije dobrotvor, Htjet će nešto zauzvrat, što može Cezar učiniti za nekoga poput Marka Licinija Krasa?"   "To je nešto što bih jako želio znati", rekao je Milon.          Kuća Mamerka Emilija Kapita nalazila se u lijepoj četvrti na Aventinu, s krasnim pogledom na Circus Ma-ximus. Dok sam se penjao, osjećao sam miris kako se širi iz obližnjeg Ceresova hrama. Gledajući dolinu, mogao sam vidjeti Lukulovu veličanstvenu novu kuću. Još se gradila kad sam se posljednji put penjao po Aventinu, a pričalo se da je to nadaleko i naširoko najveličanstve-nija zgrada u Rimu, izgrađena plijenom iz Ponta i Azije. Lukul nije bio bogat kao Kras, no dok je Kras koristio svoje bogatstvo kako bi stekao još novca i moći, Lukul ga je koristio da bi si ugađao. Gosti su se već smještali u trikliniju* kad sam ušao, pa sam zauzeo mjesto na jednom od ležaja. Hermes je uzeo moje sandale i stao iza mene, spreman da mi služi. Naredio sam mu da bude posve tih i da pomno promatra. Za divno čudo, poslušao me.    ' Triklinij je formalna blagovaonica u rimskoj kući s tri karakteristična ležaja na tri strane niskoga stola; četvrta je strana ostajala slobodna za posluživanje jela (op. prev.).      Kao što je bilo uobičajeno, Kapito je pozvao miješano društvo. No imao je iznimno uglednih gostiju u broju većem od uobičajenoga, što je bio siguran znak njegove političke ambicije u godinama koje dolaze. Na počasnom mjestu bio je Marko Pupije Piso Frugi Kal-purnije, jedan od konzula te godine. Kao i njegov kolega, Messala Niger, bio je dužnosnik nevelika utjecaja. Kao mnogi takvi ljudi, inzistirao je na korištenju cijelog epa od imena umjesto nekog skraćenog oblika. Ljudi sigurni u

svoju veličinu radije rabe samo jedno ime, kao da su jedini koji ga nose. Tako imamo Aleksandra, Marija, Sulu, Pompeja, Krasa i, da ne zaboravimo, Cezara. Pripazite se onih koji koriste jedno ime. Na drugom kraju glavnog ležaja odmarao se pontifik Kvint Lutacije Katul. Katula se smatralo jednim od najvećih Rimljana svoga doba, no slava mu je tamnila kao i Hortalu i Lukulu s usponom ambicioznih vojnika. Između Katula i Pisa smjestio se naš domaćin, Kapito. Nasuprot meni ležao je Lucije Afranije, čovjek s mnogo dostojanstva i malo važnosti, kao i sam Kapito. Prije nekoliko godina bio je pretor. Ne sjećam se ostale dvojice za tim stolom, pa sigurno nisu bili jako važni. Moji susjedi na trećem ležaju činili su neobičan par. S moje desne strane, na strani glavnoga ležaja, bio je pjesnik Katul, kojega se ne smije pomiješati s velikim Katulom, čije se ime pisalo s jednim slovom l*. Pjesnik je    U izvorniku se rabe dvije varijante pisanja imena Katul: Catullus i ('atulus (op. prev.).      besciljno lutao Rimom nekoliko godina, žicajući besplatne obroke i pišući stihove. Prijatelji skloni književnosti uvjeravaju me da su mu pjesme prilično dobre. Većinu pjesama sastavljenih u to doba posvetio je okrutnoj tajanstvenoj ženi po imenu Lezbija. Većina je smatrala da je Lezbija zapravo bila Klodija, koja je posjedovala potrebnu okrutnost i ljubav prema poeziji. Živio je u Celerovoj kući, no sumnjam da joj je bio ljubavnik, jer je preživio. Moj susjed s druge strane, u podnožju ležaja, bio je najveće iznenađenje. Bio je to mladi Apije Klaudije Ne-ron. "Dvaput u jednome danu, mladi Nerone", rekao sam. "Da vjerujem u orijentalne gluposti o astrologiji, povjerovao bih da su nam zvijezde isprepletene."

"Zvijezde nemaju ništa s tim, Decije", rekao je Kapito. "Pozvao sam Klodija, no kada je čuo da ćeš ti biti ovdje, poslao je mladoga Apija Klaudija umjesto da sam dođe." Svima je to bilo ludo smiješno, a Neronovo se lice zacrvenjelo kao Sulino. Uvijek se smatralo duhovitim zadirkivati veoma mlade, maloumne ili deformirane, pa mi ga je bilo pomalo žao. "Bez uvrede, Nerone", rekao sam. "Znam da ne možeš birati rođake. I ja ih imam mnogo s kojima se najradije ne bih družio." "Nepota, na primjer?" našalio se Afranije. Moj rođak Metel Nepot bio je čvrsti Pompejev pobornik, za razliku od većine naše obitelji. Prošle je godine Nepot služio kao tribun i bio je vrlo nagle naravi. Uz Cezarovu podršku, pokušao je pozvati Pompeja iz Azije da se bori protiv Katiline, čak je zahtijevao da se Pompej izabere za konzula u njegovu odsustvu. Došlo je do pobune i senat je obojicu razriješio dužnosti. Nepot je otišao Pompeju s aristokratskom gomilom za petama, a Cezar se, kao uvijek vješti političar, pomirio sa senatom i nastavio sa svojom pretorskom službom. Sad, kad sam razmislio o tome, ovdje nije bilo Cezarovih prijatelja, iako je on želio imati prijatelje svuda. Katul ga je mrzio zato što mu je Cezar htio oduzeti zasluge za obnovu Hrama Jupitera Kapitolijskoga i pripisati ih Pompeju. Pjesnik Katul je sumnjičio Cezara za ljubavnu vezu s Klodijom. Malo je istaknutih žena izbjeglo tu čast. Afranije je pripadao aristokratskoj stranci i bio protiv Cezara u političkom smislu. Isto se odnosilo na Pisu. Bilo je to neobično, no činilo se slu-čajnim. Kad je stigao prvi slijed, razgovor je skrenuo na glavnu temu dana: Pompejev trijumf. Sljedećega se dana senat trebao sastati i još jednom raspraviti o toj temi. "To će ti biti prvo zasjedanje kao senatoru, zar ne, Decije?" pitao je Kapito. "Hoće", potvrdio sam. "A koja će biti tema tvoga prvog govora?" Pitao je veliki Katul. Postojao je običaj da novi senatori održe govor kad prvi put

zasjedaju u Kuriji. Neki su se tako silno istaknuli, no više njih je ismijano.    "Dobio sam stroge upute da ne kažem ništa dok se na neki način ne istaknem na dužnosti, uz neizrečeni zaključak da može proći nekoliko godina prije no što se to dogodi." "To nije loša ideja", rekao je Kapito. "Ja sam održao prvi govor kada su Dekula i Dolabela bili konzuli. Hvalio sam Sulinu reformu sudova, to što ih je oduzeo ekvitima i vratio senatorima. Tada mi se to činilo dovoljno sigurnim govorom. Naposljetku, Sula je bio diktator. Kad sam izašao iz Kurije, gnjevna me rulja ekvita ganjala po ulicama sve dok nisam uspio doći do kuće i zabravio vrata; tada su mi spalili kuću. Pobjegao sam preko stražnjega zida i otišao u Kapuu dok se stvari nisu smirile." Pomislio sam, to je bilo prije nego što je dosegao sadašnji obujam. "To su bila uzbudljiva vremena", rekao je Katul nostalgično. Uslijedio je sočni trač o proskripcijama i tko je koga ubio za koju korist. Vino je teklo, a jezici se razvezivali. "Što će se poduzeti u pogledu Antonija Hibride, konzule?" upitao je Afranije. Hibrida je bio prokonzul u Makedoniji i tamo je pretrpio neke teške poraze. "Namjeravam tražiti da ga se optuži po dolasku u Rim", odgovorio je Kalpurnije. "Neobično, Pompejevi krotki tribuni ne traže da on dobije Hibridino zapovjedništvo", primijetio je Katul. "To nije Pompejev stil", ubacio sam se. "Pompej čeka da se rat gotovo okonča, a onda zahtijeva zapovjedništvo nakon što se netko drugi borio. Napravio je to u Hispaniji, pa u Aziji i Africi. Neće otići spašavati situaciju u kojoj su Rimljani višekratno poraženi." "Pa, ja mislim da je Pompej velik čovjek!" izjavio je pjesnik Katul.

"Vas pjesnike oduvijek oduševljavaju pustolovi koji se drže poput bogova", rekao je Afranije. "Svi su oni samo ljudi, a Pompej nije onoliki muškarac kao neki koje poznajem." "U svakom slučaju, Mucija nije tako mislila", rekao je Kapito. Sada je Katulovo lice pocrvenjelo kao što je malo prije Neronovo. To je bila neizravna poruga zbog njegove zaluđenosti Klodijom. Bilo je općepoznato da se Pompej razveo od Mucije zato što je spavala s Cezarom. To nije spriječilo Pompeja i Cezara da budu saveznici. Politika je politika, a brak, pa i brak je isto tako politika. "Mislim da ste svi ljubomorni na njegovu slavu", oštro je rekao pjesnik. "Zasluženo ili ne", rekao je Kalpurnije, "to će biti spektakl kakav Rim još nije vidio. Išao sam posjetiti njegov tabor i tamo ima stotinu slonova, s goničima koji ih treniraju da izvode trikove tijekom parade. Ima cijelu naoružanu legiju koja mu čuva blago." To mi je privuklo pozornost. "Mislio sam da je raspustio svoje trupe kad je stigao u Italiju." "Zatražio je da mu vojnici ostanu naoružani do trijumfa", rekao je Kalpurnije. "Tako su dugo tamo vježbali da će biti spremni proslaviti trijumf nekoliko dana nakon što senat izda dopuštenje." "Čujem da odjednom slavi tri trijumfa", rekao je mladi Neron. "Rat s gusarima, rat u Africi i onaj u Aziji." Tada je ušao rob i nešto šapnuo Kapi tu, a naš je domaćin ustao s ležaja. "Moram izaći i razgovarati s nekim u atriju. Molim vas, nastavite se zabavljati. Vratit ću se za nekoliko minuta." Napustio nas je kad su robovi počeli postavljati tanjure slatkih peciva pred nas. "Pontifekse", prozborio je mladi Neron s puno poštovanja, "svi pričaju o svetkovini Dobre božice koja će se slaviti sutra. Malo sam zbunjen. Tko je točno Bona Dea?" Pretpostavio sam da pod 'svima' misli na Klodija. Svi smo se okrenuli kako bismo čuli Katula.

"To je osjetljivo pitanje", priznao je Katul. "Mi, pon-tifeksi, trebali bismo znati sve o našoj vjerskoj praksi, no Dobra božica je prilično tajanstvena. Neki je poistovjećuju s našom talijanskom božicom Cerom, koju Grci nazivaju Demetrom; drugi kažu da je ona azijskoga podrijetla." "Uvijek smo protjerivali strane tajanstvene kultove", rekao je Afranije. "Zato i jest osjetljivo", nastavio je Katul. "Zbor pontifeksa oduvijek je nesklon tom običaju, no kako je muškarcima zabranjeno ispitivati o obredu, a ženama je zabranjeno o njemu govoriti, ne znamo čak ni je li stranoga podrijetla ili našega." Usred te učene rasprave Hermes se nagnuo kako bi mi napunio pehar. Dok je bio nagnut, prošaptao mi je u uho: "Nemojte jesti peciva." Imao sam mnogo iskustva sa spletkama i zavjerama, pa ničime nisam pokazao da sam primio upozorenje. "Gdje se ove godine održava svetkovina?" pitao je jedan od muškaraca na Afranijevu ležaju. "U Cezarovoj kući", odvratio sam. "Sam mi je to rekao jutros." Tada sam se dosjetio nečega drugog. "Nije li domaćica obično konzulova žena, ili žena starijega pretora?" "Sve se malo pobrkalo", rekao je Kalpurnije, "jer ja sam udovac, a moj kolega Mesala Niger se upravo razveo od svoje žene. Cezar je prošle godine bio pretor, a kako je on Pontifex Maximus, ponudio je svoju službenu rezidenciju. To je velika gnjavaža jer se svi muškoga roda moraju ukloniti, uključujući robove i mužjake životinja." "Čak i slike, kipovi i mozaici koji prikazuju muškarce moraju se prekriti", dodao je pontifeks Katul. "Tko je sada Cezarova žena?" pitao sam. "Sjećam se da je Kornelija umrla prije nekoliko godina." "Pompeja", rekao je Afranije, "a šuška se da nije sretan s njom." "Prije je obrnuto", rekao je pjesnik Katul. "Pompeja?" pitao sam. "Je li ona Pompejeva kći?" Začuli smo glasove kako se svađaju nekoliko soba dalje. To nije bio neuobičajen zvuk u velikoj kući.

Kalpurnije je odmahnuo glavom. "Ne, ona je kći Kvinta Pompeja Rufusa, čiji je otac bio konzul sa Sulom one godine kada je Sula doveo svoju vojsku u Rim i protjerao Marijevce. Njezina majka, da vidimo... da, njezina je majka bila još jedna Kornelija, Sulina kći." S obzirom na naše mnogostruke političke brakove i razvode, kao i neobičnu praksu davanja imena koje smo naslijedili od svojih jednostavnih, rustikalnih predaka, pravo je čudo da možemo pratiti vlastite obitelji, a kamoli tuđe. Pedantni stari dosadnjakovići poput Kalpurnija silno su se ponosili razjašnjavanjem takvih stvari. Često su bili u krivu, no uvijek su govorili kao da im je genealoško sjećanje nepogrešivo. Glasni povik ispred kuće privukao je pozornost svih prisutnih. Ustali smo s ležajeva, svjesni da to nije samo kućna svađa. Dok su ostali istrčavali iz sobe, okrenuo sam se i uhvatio Hermesa za rame. "Što je to, dakle, bilo o pecivima?" pitao sam. "Otrovana su", odgovorio je Hermes. "Smiješno. Mamerk Kapito nema razloga da me ubije." "Nije to bio on", rekao je Hermes. "Bio je to mali patricijski šmrkavac pokraj vas. Pitao je starog ponti-feksa o toj Bona Dea stvari, a kad ste se okrenuli prema pontifeksu, posipao je peciva ispred vas nečime." Nagnuo se i uzeo pecivo s Neronova tanjura i ubacio ga u usta. "Hermes!" "Pa, nije otrovao svojal Ogladnio sam stojeći ovako dok se vi i vaši prijatelji prejedate."    Uzeo sam salvetu iz tunike i pažljivo pokupio svoja peciva ne dotaknuvši ih. Umotao sam ih i stavio ispod tunike. "Dođi", rekao sam, "idemo vidjeti što se događa." Ostali su se okupili u atriju zajedno s nekim uzbuđenim robovima. Na podu s mozaikom ležalo je krupno tijelo. Bio je to Mamerk Emilije Kapito, mrtav poput Hektora. Apije Klaudije Neron buljio je u truplo širom otvorenih očiju i blijeda lica.

Ostali, kojima prizor ubijenog plemića nije bila novost, bili su mnogo sabraniji. S obzirom na to da me Neron upravo pokušao ubiti, njegova mi se tjeskoba činila pohvalnom. "Što se dogodilo?" upitao sam bespotrebno. "Kao što ćeš vidjeti", suho je rekao Katul, "naš nam se domaćin neće pridružiti na piću poslije večere. Čini se da ga je posjetitelj ubio." "Je li imao neprijatelja?" pitao je jedan od muškaraca koji je sjedio za Afranijevim stolom. "Barem jednoga", rekao je Katul. "Ma hajde, čovječe! Koji istaknuti Rimljanin nema neprijatelja?" "Kako dosadno", izjavio je pjesnik Katul. "U epovima i dramama ubojstva su uvijek uzbudljiva i strašna. Ovo je prilično neukusno." Kalpurnije se okrenuo prema Kapitovu majordomu. "Pozovi moje robove." "Odmah, konzule." Rob je odjurio. Ogledao sam se tražeći roba koji je pozvao Kapita od stola. Bio je to velik atrij, no ugledao sam ga i pozvao k sebi. "Tko je posjetio tvoga gospodara večeras?" pitao sam ga. "Bio je to muškarac s tamnim plaštem. Kapuljača mu je bila navučena preko glave, pa mu nisam vidio lice. Govorio je tihim glasom." "Nije li to bilo neobično?" "Nije moja stvar procjenjivati goste svoga gospodara. Rekao je da ga gospodar očekuje." "Je li tvoj gospodar imao mnogo takvih posjetitelja u posljednje vrijeme?" "Ne znam. Samo sam radio u atriju kad je ovaj došao. Vratar će znati." Ušli su preostali konzulovi robovi. Osim osobnih slugu, svaki od važnijih gostiju poslao je ostale u stražnji dio kuće. Kalpurnije ih je imao barem deset, i svi su pravili da nisu pili. Pozvao je dječaka koji je nosio tuniku, remen i šešir glasnika. Dječak je izvadio pločicu za pisanje i pisalo koji su mu bili

spojeni na remen tankim lancima. Konzul je otvorio drvenu pločicu i počeo pisati po njezinoj voštanoj površini. "Odnesi ovo u kuću pretora urbanusa Vokonija Naše. Vjerojatno neće biti kod kuće, no sačekaj ga tamo i pobrini se da to dobije. Ne treba čekati na njegov odgovor. Razgovarat ću s njim sutra u Kuriji." Dječak je otrčao, a konzul se obratio nama. "Pretpostavljam da će htjeti imenovati iudexa koji će to istražiti." Opet sam se obratio robu. "Jesi li bio ovdje dok su razgovarali ili negdje drugdje?" "Gospodar me otpustio i rekao da će ostati nasamo sa svojim posjetiteljem." U tom trenutku glasnik je dotrčao natrag. "Vratar je mrtav", izvijestio nas je i ponovno istrčao. "Toliko o svjedoku", rekao sam. "Gospodarica je u Pikenumu", rekao je majordomo, "tamo imaju ljetnikovac. Pobrinut ću se da bude obaviještena i dogovoriti sprovod." Iz drugih dijelova kuće začuli su se pretjerani zvuči oplakivanja kojima su robovi unosili malo dramatike u svoje živote. "Ima li sinova?" pitao je Katul. "Ne. Dvije kćeri, obje udane. I njih ću obavijestiti." "Tu se više ništa ne može učiniti", rekao je Kalpurnije. "Laka noć svima." Ostali su poslali po svoje robove. Naše se ponašanje može činiti neobičnim, no imajte na umu da u to doba u Rimu nije bilo policije ni istražitelja. Ludex je mogao istraživati, ili bi mladi ambiciozni političar mogao preuzeti zadaću istraživanja stvari i optužiti nekoga. No ubojice su često bili nižega roda, pa nitko ne bi stekao ugled optužujući ih. Vidio sam daje Neron okupio svoje robove. Doveo je ni više ni manje nego četvoricu. Klaudijevci su bili imućna obitelj. Bio sam mnogo stariji od njega i imao sam mnogo više iskustva i ugleda, a sve što sam si mogao priuštiti bio je nemoralni bijednik poput Hermesa. Pozvao sam tog mladića dobra opažanja i šapnuo mu:

"Slijedi tog maloga gada i vidi kamo će otići; a sutra me izvijesti." Izgledao je ogorčeno. "Je li to sve?" "Kako to misliš, je li to sve?" želio sam znati. "Upravo sam vam spasio život. To bi trebalo nešto vrijediti." "Tako ti kažeš. Koliko ja znam, možda si optužio posve nevina mladića. Samo ga slijedi. Ako se pokaže da si me uistinu spasio, bit ću dobar prema tebi kad dođu Saturnalije." Ponosno se udaljio. Zapravo, nimalo nisam sumnjao da je rekao istinu. Ako se Neron družio s Klo-dijem, morao je biti kriv. No znao sam da nije mudro laskati Hermesu. Takvi će robovi vas iskoristiti ako im to dopustite. Lokva krvi oko tijela postajala je sve veća, no većina krvi bila je sjedne strane. Približio sam se manje krvavoj strani i čučnuo da bolje pogledam. Ubojica je prerezao Kapitov grkljan, no koliko sam mogao vidjeti ranu, bila je začudno malena, više poput ubodne rane. Tada sam uočio udubinu između obrva, kao da je bio udaren nekakvom toljagom. Većini ubojica jedan je udarac dovoljan, no pretpostavio sam da malo osiguranja nije škodilo. Ustao sam i odmaknuo se od trupla, a sandale su mi proizvele lagani, ljepljivi zvuk dok sam hodao. Nisam mogao u potpunosti izbjeći krv. "Pa", promrmljao sam, "ovaj neće biti Celerov kolega." "Što si to rekao?" pitao me Afranije. Ostali su već otišli, no on je bio zaposlen psovanjem svoga bakljonoše koji je bio previše pijan da bi uspravno držao baklju. "O, politička stvar. Moj rođak Metel Celer kandidira se za konzula, a ja sam trebao razgovarati s Kapitom o mogućem savezu." Takve se stvari nisu morale držati u tajnosti. Afranijeve oči su bljesnule. "Coitiot Pa, Kapito više nije u igri. Znaš, mislim da je pehar s vinom još uvijek pun u trikliniju. Zašto se ne bismo vratili tamo i porazgovarali dok se moj sluga ne otrijezni?" Vratili smo se u blagovaonicu dok su svuda oko nas odjekivali jauci žalovanja.    

4 Lucije Afranije, ha?" rekao je Celer. Stajali smo na stubama Kurije na slaboj svjetlosti rane zore. "Ne bi bio loš odabir. Mogao bih računati na to da mi neće zadavati problema, niti pokušavati osporiti moje odluke. Zapravo, on je jedan od onih kojima sam te s vremenom planirao poslati. Dobar posao, Decije." "Uvijek mi je drago biti od pomoći", izjavio sam. "No šteta za Kapita. I vratar, kažeš?" "Ubijen s dva jednaka udarca, još zakovan za vrata." "Onda je ubojica vjerojatno bivši gladijator. Bande su ih pune, a ubod u grkljan je smrtonosni udarac u areni." To sam i ja pomislio. Poznavao sam mnoge gladijatore, i medu tim čvrstim bratstvom bila je stvar časti pogubiti poraženoga brzo i s dostojanstvom. Mačem se to najbolje postiže brzim ubodom u žilu kucavicu. Vjerovalo se da je to i gotovo bezbolno, no kako nitko tko primi takav udarac ne može o njemu kasnije govoriti, teško je to potvrditi. Osim toga, ima mnogo krvi, a narod to voli. "Vjerojatno ljubomorni muž i unajmljeni ubojica", izjavio je Celer. "Obično je o tome riječ. U posljednje vrijeme političke stvari nisu dosegle fazu ubijanja." "Nisam baš tako siguran", rekoh. "Poslovni nesporazumi mogu postati jednako gadni." "On je bio patricij", rekao je Celer. "Oni se ne bi trebali baviti poslom. Što ne znači da se ne bave." Dok smo razgovarali, senat se okupljao. Kurulski magistrati, u pratnji svojih liktora, uspinjali su se stubama, prigušujući zijevanje kao svi ostali. Katon je bio tu, bosonog. Pompejevi pristaše činili su zbijenu, odlučnu gomilu, ponovno se spremajući iznijeti zahtjev za održavanje trijumfa. Uobičajeno jato Metela okupilo se oko nas. Bili su tu Kretik i pontifik Pio, iako je on bio tek usvojeni Metel, a zapravo Scipio. Od istaknutih Metela nedostajao je samo Nepot. On je uvijek bio

medu Pompejevom strankom. Za divno čudo, ove godine nijedan istaknuti Metel nije upravljao provincijama. "Razgovarao sam sa svima", rekao je Celer. "Znate kako treba glasati." Začulo se mrmljanje odobravanja. Pokraj velikih Metela bilo ih je još tridesetak poput mene: senatori koji su obavljali manje važne službe, no inače se nisu ničim istaknuli. "Onda na svoja mjesta", zapovjedio je Celer. Poslušni poput veteranske legije, umarširali smo u Kuriju. Unutrašnjost senata bila je mračna i pljesniva zbog vlažne vune, jer je toga jutra kišilo, a ni najfinija toga nije baš mirisna kad je vlažna. Valjači sukna, naime, rabe ljudski urin u procesu izbjeljivanja. Stoga moje prvo zasjedanje senata nije bilo u potpunosti moralno poučno kao što sam to mogao poželjeti. No, mislio sam, barem će biti dan glasovanja koje će se pamtiti. Samo je senat mogao odobriti trijumf, što je bila jedna od malobrojnih povlastica koju je zadržao pred narodnim skupštinama. Prvi dio jutra bio je posvećen raspravama. Pompe-jevi pristaše nabrajali su zapanjujući popis njegovih podviga: neprijatelji pobijeni, zarobljeni ili podvedeni pod rimski nadzor; teritoriji pridodani carstvu; bogatstva donesena u rimsku riznicu. Tada je došlo vrijeme za aristokratsku stranku. Ona je umanjivala skorojevićeva postignuća prigovarajući da su mora jednako opasna kao i uvijek unatoč njegovoj kampanji protiv gusara (to je bilo sramotno netočno, no aristokrati su se hvatali za slamke), te optužujući Pompeja za grijehe protiv bogova. Tada je predsjedavajući konzul, Niger, pozvao na glasovanje. Princepsi su ustali. Kvint Hortenzije Hortal tada je bio prvi senator, a glasovao je za Pompeja uz kratak (za Hortala) i nesumnjivo rječit govor. Čak i u poodmakloj dobi, Hortal je imao najljepši glas na svijetu. Ciceron je ustao i jednako glasovao. Nije bilo uzvika negodovanja, čak ni od aristokratske stranke. Svi su znali da Ciceron ne voli Pompeja. Mrzili su ga zbog katalinskih pogubljenja i čekali prigodu da ga unište zbog toga.

Tada je pozvan Metel Celer. Ustao je i jednostavno rekao: "Povlačim prijašnje protivljenje. Neka se Pompeju dopusti trijumf. Neka se rimskim vojnicima oda počast." Sjeo je usred silnoga kolektivnog uzdaha. Svi su znali da je gotovo. Čak i tako ograničeni glas značio je da će cijeli klan Cecilija Metela glasovati za trijumf. Nakon toga, sve je bilo samo potvrđivanje. Dopuštenje za Pompejev trijumf izglasano je nadmoćnom većinom. Čak su i Pompejevi najljući neprijatelji glasovali "za" kako bi izbjegli dojam beskorisnog otpora. Naposljetku, Celer im je ponudio izgovor: tvrdnju da odaju počast svim vojnicima, a ne samom generalu. To malo ograničenje imat će ozbiljne posljedice koje tada nisu predvidjeli. Svi smo izašli iz Kurije izmiješanih osjećaja. Neki su slavili, a neki bili potišteni. Svi su imali dojam da je poduzet ozbiljan, nepovratni korak i da je rimska država, koja je već godinama bila mirna, na rubu novih nemira. Kada vođa aristokrata ustukne pred Pompejem, pa makar centimetar, situacija je nesređena. Na stubama Kurije gotovo sam se sudario s Lucijem Licinijem Lukulom, slavnim osvajačem i Pompejevim neprijateljem. Činilo se da ga glasovanje nije nimalo oneraspoložilo i potapšao me po ramenu. "To je, dakle, to, zar ne, Decije? Mrsko će mi biti vidjeti tu svinju kako jaše niz Via Sacra u trijumfu, ali to je mudar politički potez." "Čovjek s naoružanom legijom izvan gradskih vrata ne može se ignorirati unedogled", rekao sam. "Upravo tako. Danas više neće biti važna posla, a od svega ovoga sam ogladnio. Dođi u moju kuću na ručak. Hajdemo vidjeti tko bi još mogao prezalogajiti." Silazeći stubama, naišli smo na Cicerona i Milona zadubljene u razgovoru. Milon je nosio sjajnu bijelu togu, siguran znak da se upušta u ozbiljnu političku karijeru.

"Cicerone", rekao je Lukul, "dođi mi se pridružiti na ručku. I ti, Tite Anije. A vidim i Katonovo kiselo lice. Katone, treba te nahraniti. Pođi s nama." Milon se široko nasmiješio. "Bit ću iznimno počašćen, Lucije Licinije." Očito je prvi put primio ovakav poziv. Bilo je to jednako dobro kao potvrda cenzora. Ciceron i Katon izgledali su pomalo mrzovoljno. "Lucije", rekao je Ciceron, "nećeš ponovno prirediti banket i nazvati ga ručkom, zar ne?" Lukul je izgledao poput uvrijeđenog nevinašca. "Pa kako bih to mogao učiniti? Nisam dao osoblju takve upute. Bit će to običan jednostavni obrok kakav mi pripremaju svakoga dana." Njegovi su pozivi bili vrlo traženi. Ideja ručka bila je posve nova Rimljanima. Običavali smo se izgladnjivali cijeli dan. Večera nije bila samo najvažnija društvena prigoda, nego zapravo i jedini pravi obrok u danu. Dotada je odluka senata već bila objavljena na rostri i čulo se mnogo klicanja naroda. Svi su voljeli trijumfe, a ovaj se dugo iščekivao. Glasnici su poslani u Pompejev tabor da ga izvijeste o odluci senata, no njegovi su potrčci već hitali tamo na brzim konjima. Kad smo stigli do granice Foruma, Lukul je usput pokupio Celera, mog oca i hrpu drugih na svoj improvizirani ručak. "Pripremi se za šok", rekao mi je Katon kad smo se približavali Palatinu. "Sklonost našeg domaćina prema vulgarnom luksuzu postala je legendarna. Sada nadma-šuje najbogatije oslobodenike u prostom, odvratnom pretjerivanju." "Veselim se tome!" rekao sam mu. "S druge strane", popustio je Katon, "nije bio posve beskoristan u trošenju svojega bogatstva. Gradi knjižnicu nalik na onu u Aleksandriji i donio je drvo višnje u Italiju prvi put. Zasadio je višnjik blizu Napulja i dat će sjeme i sadnice svima." "To su uistinu dobre vijesti", rekao sam, "to o višnjama, mislim." Bez obzira na osvajačko paradiranje, svi smo još silno uživali u poljoprivrednim stvarima. Donošenje nove vrste dinje

u Italiju povećalo bi čovjeku ugled jednako kao i osvajanje nove provincije. "A ribnjaci su mu iznimni", Katon je morao izreći te stvari kako bi mogao podnijeti krivnju zbog uživanja u ručku. Trebala bi postojati vjera koja zabranjuje ljude poput Katona. Stoicizam jednostavno nije dorastao toj zadaći. Milon nam se došao pridružiti, pa je Katon otišao razgovarati s Ciceronom. Njegova se aristokratska duša bunila pri pomisli na političke pustolove poput Mi-lona. Nikada nisam primijetio da je to i najmanje smetalo Milonu. "Pričaj mi o onome sinoć", rekao je Milon. Priča se mogla čuti posvuda po Forumu već u zoru. Skicirao sam detalje Kapitova ubojstva, a onda mu ispričao o navodnom pokušaju moga trovanja. "To bi mogla biti bujna mašta mojega roba", upozorio sam ga, "ili pokušaj da mi se umili." "Najbolje je ne riskirati kad bi Klodije mogao biti umiješan. Prepuštam to tebi, no vidjet ću što mogu saznati o Kapitovu ubojici. Ne znam nikoga tko koristi tehniku dva udarca. To me podsjeća na način na koji se ubijaju žrtvene životinje: udarac u glavu i prerezani grkljan." "I ja sam pomislio na to. No to je posao za dva čovjeka." "Ti voliš njuškati. Neka te jedan od pretora imenuje za iudexa pedaneusa." "Moje ime nije na popisu s kojega se odabire", rekao sam mu. "Neću biti dovoljno star godinu dana." "To je nezgodno, no ako te Klodije namjerava otrovati, možda nećeš moći mnogo pozornosti posvetiti drugim stvarima." Lukulova gradska kuća bila je veličine mnogih vila na selu, nevjerojatna zgrada u krcatom gradu. Govorkalo se da ima stotine robova i oslobodenika. To nije bilo neuobičajeno za ladanjsko imanje, no gradske su kuće obično bile skromnije. Kao i svaki posjetitelj, buljio sam u fantastične kipove, ribnjake i fontane, spektakularne vrtove u koje je donosio posve izraslo drveće i sadio ga.

Triklinij bi trebao udobno smjestiti devet gostiju i imati dovoljno prostora da ih se ugura još nekoliko. U Lukulovu trikliniju mogao se smjestiti cijeli senat. Čuo sam da je to samo jedna od blagovaonica, i to ne jedna od najvećih. Bacili smo se na ležajeve presvučene čistom svilom i punjene dragocjenim biljem. Pladanj postavljen pred mene bio je šezdesetak centimetara širok, debeo poput prsta i napravljen od čistog srebra. Predjelo su, kao i obično, bila jaja. No ova su bila umotana u nevjerojatno finu foliju kovanoga zlata. Činilo se da trebamo pojesti čitava, zajedno sa folijom. Katon je pedantno odmotao svoje. Drugi slijed bili su odojci. Umjesto očiju imali su rubine. "Tvoj skromni popodnevni obrok, Lucije?" rekao je Ciceron. "Da, kad ništa posebno ne slavim." Dao je znak i glazbenici su počeli svirati. Trupa prekrasnih grčkih dječaka ušla je i započela pirijski ples. "Nemoj ga izazvati", upozorio je Hortal, kolega mog oca u cenzorstvu. "Kad se želi praviti važan, iznese zlatno posude. Masivno je kao i ovo." "Pitao sam se što se dogodilo s onim golemim zlatnim Mitridatovim kipom koji si uzeo kao plijen, Lucije", rekao je Celer. "Apsurdno!" protestirao je Katon. "Jednom je cijeli senat bio u posjedu jednog servisa za jelo, i jedan ga je senator predavao drugomu kad bi trebalo ugostiti strane veleposlanike." Katon je uvijek govorio kao da je nešto posebno biti mali, siromašni grad-državica. Svijet je bio pun takvih mjesta, no njima se nikada nije divio. "Mislim da je to posve prikladno i savršeno rimski", rekao je Lukul. "Irački poglavice pili su vino iz lubanja svojih neprijatelja. Zašto mi ne bismo objedovali s kipa rimskog neprijatelja?" "Pravi sofizam!" bunio se Katon. Razgovor je skrenuo na druge teme; Katon je bio prelaka meta. Tada je skupina žena iz kućanstva ušla i sjela za stol. Barem se nisu pridružile

muškarcima na ležaljkama. Od toga bi Katona udarila kap. Jedna od njih, otprilike mojih godina, u haljini boje breskve, bila je iznimno lijepa. Bila je plavokosa poput Germanke, no crte lica bile su nesumnjivo rimske, i to visoka roda. Milon, koji je ležao s moje desne strane, nagnuo se prema meni. "Tko je plava božica?" nije to rekao sarkastično. Imao je zapanjeni izraz očarana muškarca. Okrenuo sam se prema čovjeku s moje lijeve strane, starome senatoru koji je bio redovit gost kod Lukula i upitao njega. "Gospa Fausta", odgovorio mi je. Ponovno sam se okrenuo Milonu. "Slaba sreća, Tite. To je Fausta, Sulina kći." "U čemu je problem?" pitao je Milon. "Želim da me predstaviš." Oči su mu imale sjaj koji sam mogao protumačiti samo kao nezdravi. "Prije svega, ne poznajem je. Osim toga, ona je Kor-nelijevka, a i bogovi trebaju dopuštenje da se obrate toj obitelji." Zgrabio me za rame i jedva sam prigušio vrisak. Milon je imao ruke koje su mogle mrviti kosti. Malo je popustio stisak i nagnuo mi se bliže. "Predstavi me. Ti si Metel, a čak i Kornelijevci slušaju onoga tko se zove Cecilije Metel." "Učinit ču to!" rekao sam. Na moje veliko olakšanje, njegova se ruka maknula s mojega ramena. Proučavao sam ženu. Bila je misterij u Rimu, slavna, ali rijetko viđena. Ona i njezin brat, Faust, bili su blizanci, što je dovoljno bitna okolnost čak i kad nije riječ o djeci božanskoga Sule. Uoči smrti, Sula je povjerio svojemu prijatelju Lukulu brigu o njima. Faust se pridružio Pompeju u Aziji i tamo se istaknuo u ratovima. Fausta je ostala u Rimu s Lukulom i iz nekog se razloga nikada nije udala. Blizancima je neobična imena nadjenuo otac u čast svoje legendarne sreće. No na kraju je platio za to. Umro je u strašnoj, dugačkoj agoniji od neimenovanog raka. Posljednja godina njegova života sigurno ga je natjerala da poželi da nije poživio prvih pedeset i devet.

Kad je ručak bio gotov, gosti su šetali uokolo diveći se okućnici, gotovo očekujući da gole nimfe iskoče iz grmlja, a za njima pohotni satiri. Da satira nije bilo tako malo, Lukul bi ih nesumnjivo imao. Pronašli smo Faustu kako reže zimske ruže u natkrivenoj sjenici u vrtu. Rukovala je vrtnim škarama, a mala joj je robinja hvatala ruže svojom suknjom. Prišao sam joj i iskazao uobičajeno poštovanje. "Gospo Fausto, nisam imao čast upoznati vas. Ja sam Decije Cecilije Metel Mladi, i nedavno sam se vratio u Rim nakon kratkog boravka u Galiji." Uputila mi je najkraći mogući pogled, a onda pogledala u Milona. "Očarana sam. A tko je vaš prijatelj?" To mi je malo zasmetalo. Istina, Milon je bio golem i zgodan poput boga, no ja sam svakako bio boljega roda. "Dopustite mi da vam predstavim Tita Anija Milona Papiana, jednoga - što si ti točno, Milone?" Nisam ga mogao predstaviti kao prijatelja, Milona, vodu bande, iako je upravo to bio. Milon ju je uhvatio za ruku. "Ja sam čovjek koji će vladati Rimom, kao što je to činio vaš otac, gospo." Nasmiješila mu se. "Predivno. Muškarci s uobičajenim ambicijama tako su priprosti." "Mislim da smo u rodu", rekao sam. "Nije li vaša majka bila Cecilija Metel?" "Kako ste dugo u Rimu, Tite Anije?" pitala je posve me ignorirajući. Pa, to i nije bilo neko srodstvo. U mojoj se obitelji rada više kćeri nego sinova. "Malo više od osam godina, moja gospo." Nakon početnog arogantnog ispada, Milon je gotovo zanijemio, a to je bilo čudo koje nisam očekivao da ću ikada doživjeti. "Tit Milon, kažete? Mislim da sam čula to ime. Ne idu li vaši ljudi u ulične borbe s ljudima Klodija Pulhera?" "Ne u posljednje vrijeme", rekao je Milon, posramljen takvom hvalom. "Kako fascinantno. Morate mi ispričati sve o tome."

"Pa, ostavit ću vas da se bolje upoznate", rekao sam. Oni su me ignorirali. Odustao sam od jalova truda i otišao. Odustao sam od obavljanja Erosovih dužnosti. Punoga trbuha i u iščekivanju lijepoga dana pred sobom, odlučio sam posjetiti drugoga prijatelja, ovoga puta ne samo radi druženja. Spuštao sam se po Palatinu prema rijeci. Išao sam u posjet u Eskulapov hram. Prvi sam put prešao preko sjajna nova kamenog mosta koji je povezivao obalu s otokom. Prošle ga je godine izgradio tribun Fabricije. U hramu sam se raspitao za liječnika Asklepijoda i saznao da je ponovno smješten u Statilijskoj školi, koja je premještena zbog izgradnje novoga Pornpejeva hrama. Nova se škola nalazila u zatiberskom okrugu. Oboružan uputama, prešao sam obalu i ušao u najnoviji okrug grada koji se, nesputan zidinama, širio preko velikoga komada zemlje daleko od staroga grada. Nova je škola bila sjajno zdanje, a zrak u njoj nije bio poput zatvorskoga, kao u mnogim sličnim institucijama. Prilaz prema školi bio je popločen kamenom i okružen kipovima junaka iz prošlosti. Nadsvodeni prolaz vodio je kroz zgradu do velikog dvorišta za vježbanje iz kojega se čulo zveckanje oružja. Zastao sam kako bih se divio prizoru, i možda procijenio izglede za sljedeće igre. Gladijatori su se borili s oružjem za vježbu, no stariji su veterani zapravo koristili oštro oružje. Bilo je divno vidjeti mačevalačku vještinu nekih od njih. Nijedan vojnik nikada ne dosegne takvu vještinu jer vojnici provode mnogo vremena vježbajući formacijske borbe, a čak i više u radu, kopanju i izgradnji. Gladijatori ne rade ništa doli vježbaju borbu prsa o prsa. Većina muškaraca trenirala je s velikim štitom i ravnim gladiusom ili s malim štitom i zakrivljenom sicom, a neki su vježbali s kopljem, no to je bila nova kategorija koja se pojavila u vrijeme kad je Cezar bio edil. Cezar je mnogo pozajmio kako bi organizirao igre neviđena sjaja, a išao je tako daleko da je priredio mu-neru u čast pokojne

rođakinje kad više nije imao mrtvih muških predaka. Kupio je toliko gladijatora da su se njegovi neprijatelji u senatu uspaničili jer su mislili da kupuje privatnu vojsku. Brzo su donijeli zakon koji ograničava broj gladijatora koje jedan građanin može prikazati na igrama bilo koje vrste. Kako nije mogao izvesti onoliko gladijatora koliko je želio, počeo je koristiti bizarne nove vrste boraca: muškarce koji se bore sjedeći na slonovima, vozače bojnih kola, konjanike i druge. Najneobičniji od svih bili su borci s mrežama. Nitko nije znao što misliti o njima kad su prvi put umarširali u arenu. Izgledali su poput ribara sa Stiksa sa svojim mrežama i trozubima. Nitko nije mislio da su borci jer nisu nosili oklope. Mislili smo da će možda izvesti neki novi ples. Tada je ušla skupina boraca s velikim štitovima i postavila se u parove s ovima s mrežama. Isprva smo očekivali da ćemo vidjeti mrežare pobijene. No nije nastupila borba na kakvu smo navikli. Mrežari su poletjeli posvuda po areni bacajući svoje mreže, bježeći ako su promašili, a vraćajući se u borbu samo nakon što bi konopom privukli mreže. Nakon mnogo smijeha i zviždanja, publika je počela ulaziti u bit stvari i navijati. Na opće čuđenje, pobijedilo je više mrežara nego mačevalaca. To je bilo toliko neočekivano da se nije moglo odlučiti je li se itko borio uistinu dobro ili loše, tako da gomila nije pokazala signal za smrt, iako je nekoliko boraca kasnije podleglo ranama. Cezar je naumio da to bude novost za samo jedne igre, no ljudima se dopalo i počeli su zahtijevati borce s mrežama. Sada sam vidio da ih je Statilije Taurus dodao redovitim kategorijama boraca. Tradicionalisti poput mojega oca smatrali su ih previše egzotičnima, a Katon je, predvidljivo, izjavio da su sramota za tradiciju borbe na život i smrt. Rob me odveo do stana dežurnog liječnika i tamo sam našao svog prijatelja Asklepijoda, najvećega svjetskog stručnjaka za smrtne rane. Nekoliko smo se minuta pozdravljali, prema čemu je gajio grčku sklonost. Brzo smo obavijestili jedan drugoga što smo radili prošle godine i tome slično; tada sam načeo temu

koja me sad zanimala i ispričao mu sve o događajima prošle noći. "Ah, Decije, baš tebi nalik", rekao je Asklepijod. "U Rimu si tek tri dana i već si upleten u ubojstvo!" "I to uspješno", rekao sam. "Drugo je, srećom, samo pokušaj ubojstva." Predao sam mu zamotana peciva. "Može li se ovo nekako testirati a da ih ne damo robu da pojede?" "Iskušat ću ih na životinji. Teško je navesti psa da pojede slatka peciva, no možda će svinja htjeti. No moram te upozoriti da ti testovi nisu nepogrešivi. Postoje supstance koje su smrtonosne za ljude, a bezopasne za životinje." "Ako je to otrov", pitao sam, "može li se odrediti koje je vrste?" "To je vrlo teško ako ne koristiš ljudski subjekt koji može opisati svoje simptome. Meni su, naravno, takve stvari zabranjene." "Ne bih to ni tražio od tebe", rekao sam. "Misliš li da bi mogao pogledati Kapitovo tijelo? Nažalost, sada nisam na službenom položaju." "Poznajem najistaknutije pogrebnike. Ne bi trebalo biti poteškoća. Prema tvom opisu, neće biti potreban detaljni pregled. Brzi pogled trebao bi biti dovoljan. Obavit ću to večeras." "Bit ću ti zahvalan", rekao sam mu. "Prijatelju Decije, život je toliko zanimljiviji kad si ti u Rimu! Molim te, bez ustručavanja zatraži moje usluge." "Vratit ću se sutra", obavijestio sam ga. "Potrudi se toliko dugo poživjeti", rekao je. Asklepijod je imao neobičan smisao za humor, no treba imati razumijevanja za Grke. Dok sam se preko rijeke vraćao svojem domu u Suburi, počeo sam žaliti što se nisam sjetio naoružati prije nego što sam izašao. Bio sam toliko ushićen mišlju da ću prvi put nazočiti zasjedanju senata da nisam bio baš oprezan. Zabranjeno je nositi oružje unutar pome-rija, a dvostruko je zabranjeno imati

ga u Kuriji, no bio sam spreman na rizik. Kad te netko pokuša ubiti, manje poštuješ običaje. Sad sam sam lutao ulicama u kojima bi mogle biti Klodijeve ulizice. Čim sam to pomislio, još sam se nečega sjetio: otrov nije bio u njegovu stilu. Štogod se drugo moglo reći o Klodiju, ali on je uvijek bio savršeno voljan ubiti svoje neprijatelje vlastitom rukom na javnom mjestu. No tko mi je još bio smrtni neprijatelj ? U posljednje vrijeme nikoga nisam uvrijedio. Samo luđaci poput Klodija kivni su godinu za godinom, čekajući prigodu za napad. Pomirio sam se s većinom svojih neprijatelja, a čini se da su ostali zaboravili na mene. Bila je to velika zagonetka. Uspio sam stići do kuće i poslao sam po Hermesa. Moj postariji sluga Katon turobno je kokodakao. "Nikakvo dobro neće izaći iz toga što imamo tu mladu ništariju u kući, gospodaru. Predodređen je za križ." "Najvjerojatnije. No do toga tužnog dana, hajdemo vidjeti što možemo izvući iz njega. Pošalji ga unutra." Hermes je ušao, smijuljeći se i šepireći kao da je učinio nešto herojsko, nešto hvalevrijedno. Zapanjilo bi me kad bih doznao daje učinio nešto umjereno pošteno, no robovi drukčije promatraju stvari od onih koji su rođeni slobodni. Nekad im se mora popustiti. "Što mi možeš izvijestiti?" pitao sam ga. "Pratio sam vašeg prijatelja s večere kao što ste mi rekli. Dvaput je putem zastao povraćati." "To je neobično", rekao sam. "Večera nije bila tako obilna, a opijanje je jedva započelo kad je Kapitovo ubojstvo prekinulo stvari. Možda je prvi put pokušao nekoga ubiti. To gaje moglo učiniti nervoznim." "Ha! Znači priznajete da sam vam spasio život!" likovao je Hermes. "Još ne. Dao sam peciva na testiranje. Nastavi s izviješćem." "Pratio sam ga uz trkalište do Palatina prema velikoj gradskoj kući."

"Znao sam!" uskliknuh. "Otišao je u Klodijevu kuću da ga obavijesti da me nije uspio ubiti. Da sam barem mogao vidjeti Klodijevo ružno lice kad je čuo novost!" Tada sam primijetio da Hermes imao samodopadni izraz lica kakav robovi imaju kad znaju nešto što ti ne znaš. "Nije otišao u Klodijevu kuću, gospodaru." "Nego u čiju?" upitao sam. "Otišao je u kuću vašeg rođaka Metela Celera."    5. Nisam uistinu vjerovao da bi me Celer pokušao ubiti. Bili smo u dobrim odnosima, a on i moj otac bili su bliski. No nisam zaboravio tko mu je žena. Godine su prošle otkako me Klodija posljednji put dala ubiti, a nisam se mogao domisliti zašto bi me sada pokušavala ukloniti. Jedini mogući razlog bio bi da je mislila da ugrožavam njezina brata, prema kojemu je osjećala sklonost veću od sestrinske. O svemu sam tome razmišljao dok sam se pripremao za dan. Ovoga puta nisam zaboravio staviti bodež i cest pod tuniku. Najbolje je biti siguran. U Hermesovoj pratnji krenuo sam prema Celerovoj kući. Nisam mu namjeravao reći što je Neron učinio. Prije svega, nisam imao potvrdu da je došlo do pokušaja ubojstva. Čekat ću i promatrati. Zastao sam na štandu brijača kako bih se obrijao, a zatim sam produžio prema Palatinu. Bio sam u podnožju brežuljka kad sam vidio dobro odjevenu povorku kako ide prema Forumu sa smrknutim Celerom na čelu. Nije pogledao u mom smjeru, a ja mu nisam namjeravao skrenuti pozornost. Već sam vidio taj izraz lica, u Galiji, i obično je značio da će izdajnici biti pogubljeni. Ubacio sam se medu mnoštvo klijenata. Primijetio sam da je tu i Cezar, jednako smrknuta lica. Vidio sam i svojega rođaka po usvojenju, pontifeksa Scipia Nasicu i prišao mu. "Što se dogodilo?" tiho sam ga pitao. "Ne znamo", odgovorio je jednako tihim glasom. Svi su izgledali kao da se dogodilo nešto strašno. "Tijekom jutarnjeg

posjeta došao je glasnik. Odveo je Celera i Cezara u stranu i nasamo s njima razgovarao. Tada su se vratili izgledajući kao i sada. Celer je objavio da je sazvana izvanredna sjednica senata i ništa drugo nije rekao." Osjetio sam trnce u kralježnici. Obično je to značilo veliku vojnu katastrofu. Pitao sam se gdje se nešto dogodilo. Antonije Hibrida pretrpio je niz poraza u Makedoniji, pa to ne bi trebalo biti iznenađenje. Možda su Germani ponovno marširali. Zadrhtao sam na tu pomisao. Posljednji put terorizirali su cijelu Italiju, a tek ih je Gaj Marije porazio. Bez obzira na svoje držanje, Pompej nije bio Gaj Marije. Forum je izgledao onako kako uvijek izgleda kad svi znaju da su loše vijesti u zraku. Umjesto uobičajene gomile koja se pomiče, ljudi su se okupljali u zbijene skupinice, a svaka je hranila neznanje širenjem glasina i kobnih predznaka. Čuo sam priče o vojnom porazu, građanskom ratu, invaziji vanjskih neprijatelja, kugi, gladi, potresu i neobičnim posjetima olimpijskih božanstava, a sve to prije nego što smo dospjeli do stuba Kurije. Senatori su se žurno uspinjali, željni doznati što se dogodilo. Liktori magistrata stajali su naslonjeni na svoje fasces, razmjenjujući kobna znamenja kao i svi drugi. Kad smo stigli do stuba, Gaj Julije je napustio našu malu povorku kako bi razgovarao s matronom tako mrka lica da su u usporedbi s njom i on i Celer izgledali veselo. Upitao sam ljude oko sebe tko bi to mogao biti, pa ju je netko identificirao kao Cezarovu majku. To je bilo zbilja neobično. Rimske žene, bez obzira na to koliko su ugledne, ne sudjeluju u političkim stvarima. Unutrašnjost Kurije brujala je tihim žamorom, svi su bili na oprezu, ali su silno željeli saznati što se uistinu dogodilo. U prednjem dijelu, tamo gdje su stajali najistaknutiji, nalazili su se konzuli i viši magistrati, pontifeksi i princepsi. Nešto se definitivno činilo neobičnim u toj skupini. Neki od njih, posebice konzuli, izgledali su kao da se zabavljaju. Oko njih se širila aura jedva potisnutog smijeha, sve dok im se Cezar nije

pridružio i lica su im ponovno postala kamena. Konzuli su sjeli na svoje kurulske stolice, a mi, ostali, posjedali smo na klupe. Kad je sve bilo kako treba, Hortal je ustao i obratio se senatu. "Unovačeni očevi", započeo je, "moram vam se obratiti u pogledu ozbiljne stvari." Njegov je glas uhu bio poput meda jeziku. "Sinoć je u ovome svetome Kvirinovom gradu počinjen najgnusniji čin oskvrnuća!" Zastao je radi učinka, i postigao ga je. To je bila posljednja novost koju je itko očekivao. Ozbiljni prijestupi protiv bogova bili su rijetki, a obično su uključivali nedostatak spolnog suzdržavanja vestalskih djevica. No primijetio sam da je Hortal upotrijebio rijetku riječ za oskvrnuće, sacrilegium. Seksualni odnosi s ve-stalkom oduvijek su se nazivali incestom. "Prošle noći", nastavio je Hortal, "tijekom drevnoga, svetog i najsvečanijeg obreda Bone Dee, otkrivenje uljez kako špijunira ritual koji je zabranjen svim muškarcima! Bio je to kvestor Publije Klodije Pulher, koji je krišom ušao u kuću Pontifexa Maximusa odjeven kao žena!" Kurija je eksplodirala od galame. Čuli su se povici koji su zahtijevali suđenje i oni koji su tražili smrt. Uglavnom, bilo je mnogo klepetanja i vikanja, u kojem sam i ja sudjelovao. Skakutao sam okolo poput dječaka plješćući rukama od čiste radosti. " Sad ćemo ga se rij ešiti!" rekao j e netko blizu mene. "Sad će biti osuđen i dobit će nekakvu groznu ritualnu kaznu, da ga živoga sahrane ili raščetvore vrelim klije-štima ili nešto slično." Bila je to pomisao koja budi veselje, no moj ga je susjed pokvario. "Prvo mu se mora suditi. Sjedni da vidimo što će reći pontifici i pravnici." Nisam pomislio na to. Ciceron se našao u velikim problemima kad je nagovorio senat da osude Katilinine urotnike bez suđenja pred porotom, i to nitko nije zaboravio. Sjeo sam. Senatori će paziti pri optužbi, na veliku žalost.

Konzul Kalpurnije ustao je i podignuo ruku tražeći tišinu, što je naposljetku i postigao. "Štovani senatori, prije nego što uopće raspravimo plan djelovanja, moramo imati neke definicije kako bismo znali o čemu govorimo. Uvaženi princeps Kvint Hortenzije Hortal upotrijebio je riječ 'oskvrnuće'. Zatražit ću drugog uvaženog pravnika, Marka Tulija Cicerona, da nam pojasni taj pojam." Ciceron je ustao. "U ranija vremena, 'oskvrnuće' se definiralo kao krađa predmeta posvećenih bogu ili pohranjenih na posvećenom mjestu. U skorija vremena, proširilo se značenje riječi tako da obuhvaća svaku štetu ili uvredu protiv bogova i svetih mjesta. Ako senatori tako zatraže, bit će mi zadovoljstvo pripremiti kratki popis izvora i presedana za pravnu optužbu u slučaju oskvrnuća." "Gaju Julije Cezare", rekao je Kalpurnije, "kao Pon-tifex Maximus, smatraš li da se ovaj prekršaj može nazvati oskvrnućem?" Cezar je ustao i stao pred senat kao da vodi obred očeva pogreba. Nabor toge prebacio je preko glave, svečan poput glumca u tragediji. "Takvim ga smatram", započeo je Cezar, "i na moju neizrecivu sramotu, taj se nečuveni čin dogodio u Cezarovoj kući." Tada sam ga prvi put čuo da o sebi govori u trećem licu, iritantna navika s kojom ćemo uskoro svi biti i predobro upoznati. "U tom slučaju", rekao je Kalpurnije, "uz privolu senata, uputit ču pretora Aulusa Gabinija da s liktorima ode do Klodijeve kuće i ubiti ga." "Samo minutu!" povikao je senator po imenu Fufus, zloglasni Klodijev potrčko. "Publije Klodije je rimski dužnosnik i ne može se uhititi ni optužiti dok obnaša dužnost!" "Oh, sjedni i prestani pričati poput idiota!" zarežao je Ciceron. "Klodije je samo kvestor, i nema imperiuma kao što nema ni mozga. Štoviše, još nije otišao na mjesto službovanja da preuzme dužnost, a ovaj prekršaj nema ništa s odrješenjem od službene dužnosti."

"I nemojmo zaboraviti", dodao je Metel Nepot, sav bljutavo pakostan, "da su tijekom krize s Katilinom djelatni rimski dužnosnici, uključujući pretora, uhićeni. Može li optužba za oskvrnuće biti jednako ozbiljna kao ona za veleizdaju?" To, naravno, nije imalo nikakve veze s Klodijem, nego je bilo usmjereno izravno Ciceronu, koji je naložio ta uhićenja. Moram reći da je usred cijele ove pravne i vjerske rasprave raspoloženje u većini senata bilo veselo. Cijela je afera bila toliko apsurdna da je sličila nečemu što se događa u Aristofanovu komadu. Ne bismo se iznenadili da su glavni akteri nabacili komične maske s is-cerenim ustima. "Gospodo", rekao je Hortal, "prije nego što počnemo ozbiljno govoriti o uhićenjima i suđenjima, moram vas sve na nešto podsjetiti. Ako odvedemo Publija Klodija na sud, bit će svjedočenja. Tijekom tih svjedočenja, netko će, prije ili kasnije, morati progovoriti o svetkovini Dobre božice." Od toga smo zastali. Katon je ustao. "Nezamislivo! Te svete stvari ne smiju postati predmet vulgarnih glasina na Forumu!" "Izađi malo, Katone", viknuo je netko. "Kladim se u stotinu sestercija da nitko ne brblja o bilo čemu drugome upravo sada!" "Kako možemo imati suđenje", rekao je pretor Na-so, "kad žene koje su nazočile prijestupu ne mogu govoriti o onome što su radile, a nijedan muškarac to ne smije čuti?" To je potaknulo novi niz povika za stupanje u akciju i protesta protiv istog. Počeo sam se pribojavati da se ništa konstruktivno neće moći odlučiti. Dosad je Klodije, mislio sam, već sigurno na leđima brza konja i jaše prema Mesini, gdje će se ukrcati na brod za Siciliju i sakriti pod okriljem svoje dužnosti dok se gnjev u Rimu ne stiša. Oko podneva dogodilo se nešto osobito. Svi su čuli neku verziju te priče, koju su obično izobličili do neprepoznatljivosti oni koji nisu bili tamo ili oni koji su bili, ali su u godinama kasnije bili previše preplašeni da bi rekli istinu. Ja sam sada

jedini koji je živ i koji je bio tamo toga dana, i ovako se uistinu dogodilo, a ne onako kako je na kraju ušlo u rimsku legendu. "Gaju Julije", rekao je konzul Mesala Niger, "možeš li reći, a da ne govoriš o zabranjenim stvarima, može li koja od dama koje su sinoć bile nazočne naslutiti što je Klodije namjeravao kad je ušao u tvoju kuću preodjeven u ženu?" Svi su to željeli čuti. "Moja majka, gospa Aurelija, rekla mi je da se pričalo da je Klodije krišom ušao kako bi se upustio u vezu s Pompejom." Uspravio se do takve visine da sam posumnjao da na nogama ima glumačke cipele sa sarama do pola koljena. "Stoga sam odlučio smjesta se razvesti od Pompeje!" Celer je ustao. "Nemoj prenagliti, Gaju Julije. Ništa se ne događa između tvoje žene i Klodija. On je samo želio špijunirati obred. Budala već danima nije govorila ni o čemu drugom." Tada je Cezar na neki način ušao u povijest. Gledajući oko sebe poput orla, izjavio je, "Ona je možda nevina, ali to je nevažno. Cezarova žena mora biti izvan sumnje." Mogli ste čuti iglu kako pada u Kuriji. Pojava božanstva među nama ne bi nas toliko zapanjila. Jedna od stvari koje mi oduvijek zagorčavaju život je moj smijeh, koji je visok i prodoran, i koji je više nego jedanput uspoređen s revanjem divljeg magarca. Nisam si mogao pomoći. Suzdržavao sam se koliko sam mogao, no onda sam ga ispustio kada su napori suspre-zanja postali nesnosni. Započeo je kao hripanje u mom aristokratskom metelovskom nosu, no trenutak kasnije izbio je kao zvuk povorke konja legije koji zahtijevaju porciju zobi. Sljedećeg trena senat se previjao. Kiseli stari političari koji se nisu smijali češće nego jedanput godišnje sada su se previjali, smijući se dok ih trbusi nisu zaboljeli. Ozbiljnim pontificima suze su tekle niz naborane obraze. Ispred senatske prostorije cijela klupa tribuna tako se bespomoćno valjala od smijeha da ne bi mogli uložiti veto čak ni da smo tražili pogubljenje svih plebejaca u Rimu. Siguran sam da sam vidio čak i Katona kako se smije.

Kako je on sada bog, ljudi misle da je Gaj Julije izazivao strahopoštovanje od najranije mladosti. Ništa ne može biti dalje od istine. U to mu je vrijeme bilo četrdeset godina, uopće se nije istaknuo ni u političkom, ni u vojnom pogledu, a cijenili su ga jedino u narodnim skupštinama u kojima je bio dobar u zadobivanju simpatija svjetine. U senatu je bio nitko i ništa. Podmićivanjem je dospio do položaja vrhovnog pontihka, a bio je poznat jedino po rastrošnosti i upitnom moralu. O dvije stvari vezane za Gaja Julija postojalo je suglasje: imao je najveće dugove u povijesti i s njim je gotovo sigurno analno općio kralj Nikodem od Bitanije. Senat se toliko previjao od smijeha zato što je čuo tako nevjerojatno licemjernu izjavu od takva čovjeka. Tijekom tog smijeha Cezar je stajao poput kipa, a lice mu je bilo bezizražajno. U kasnijim godinama izgubio sam mnogo sna brinući se sjeća li se on da sam se ja prvi nasmijao toga dana. Zasjedanje je prekinuto bez donošenja odluke. Gotovo istovremeno priča se proširila po cijelom gradu. Mjesecima kasnije kazališne komedije i napisi po zidovima aludirali su na Cezarovu slavnu izreku. Svaki put kad bi razgovor zapeo ili se činilo da je zabava klonula, netko bi se uspravio i izjavio: "Ali Cezarova žena mora biti izvan sumnje", i svi bi se smijali poput bijesnih hijena. Silazio sam stubama Kurije, brišući suze s lica rubom toge. Nitko nije mogao tražiti zabavu bolju od ove. Hermes mi je pritrčao, pa sam mu naravno morao sve objasniti. Vika mnoštva na Forumu postajala je zaglušujuća. Zajedničkim silama, Klodije i Cezar su priredili najupečatljiviji događaj godine. Otišao sam do kupališta i našao se okružen muškarcima koji nisu bili tamo i koji su zahtijevali da im objasnim što se dogodilo. Neko sam vrijeme držao govor, ne zaboravljajući zatražiti uhićenje i suđenje Publiju Klodiju. Sve je bilo tako ugodno da sam se morao podsjećati da sam upleten i u smrtonosne stvari.

"Nadam se da će biti suđenja", rekao je jedan senator. "Godinama se pitam što mi žena radi na toj svetkovini." Pokazalo se da govori u ime mnogih muževa na položajima. Ostali su se više bojali božanskoga gnjeva. "Ta žena, Klodija, jamačno je upletena", rekao je istaknuti bankar. "Ona mu je sestra, a svi znaju da bi ta žena učinila sve." To je i meni palo na pamet. Iz kupališta sam krenuo u Statilijev ludus, gdje sam sve ponovno morao objasniti Asklepijodu. On nije mnogo znao o Cezaru, pa nije shvaćao zašto je to tako smiješno. A osjećao je i grčku ljubav prema tajanstvenim kultovima, pa ga je malo šokiralo Klodijevo oskvrnuće. "Čini se da vaši talijanski bogovi nemaju prave podređene da kažnjavaju takve prekršitelje", rekao je na svoj nadmoćan način. "Grčki bi bogovi za njim poslali harpije." Pomislio sam na te krilate, zmijolike stvorove kako ganjaju Klodija po ulicama Rima, a krv im kapa iz očiju dok im se kandže pružaju kako bi rastrgale tijelo. "Velika je to šteta", složio sam se. "Ne personalizi-ramo naše bogove na isti način kao vi, Grci, i ne dodjeljujemo im sluge i potrčke. Neki od naših bogova čak nemaju ni lik." "To je uistinu bijedna vjerska praksa, ako mene pitaš", ustvrdio je Asklepijod. "A način na koji birate i imenujete svoje svećenike, kao da su obični dužnosnici. A najsramnije je to kako imenujete augure i dajete im priručnik s pravilima za tumačenje znamenja. Gdje je umijeće proricanja bez božanskog nadahnuća?" "To je zato što smo razuman i dostojanstveni narod, i nećemo obavljati javne poslove prema buncanju poremećenog ekstatika. U krizna vremena, priznajem, savjetujemo se s proročicom, no nikada nisam čuo da je to donijelo nešto dobro." "To je zato što vi, Rimljani, ne razumijete božansku prirodu", rekao je nepokolebljivo.

"Nikada nisam čuo ni da je to Grcima donijelo nešto dobro. Čak i kad su se proročanstva pokazala točnima, oni koji su ih tražili obično su ih pogrešno protumačili, što je dovelo do katastrofe." Asklepijod me pogledao preko nosa, što je bilo prilično zahtjevno s obzirom na to da je bio niži od mene. "Uvijek se usputna ironična priča probije u legendu. Kad im se pristupi u pravom duhu, proročanstva su obično prilično pouzdana." "Vjerovat ću ti na riječ", rekoh. "A sad na manje uzvišene stvari. Bojim se da ti moram naplatiti jednu svinju. Malenu, prvotno namijenjenu za večeru gladijatorima. Nahranio sam je pecivima koje si mi dao i bila je mrtva za sat." Srce mi je potonulo. "Onda je to zbilja bio otrov?" "Zdrave svinje rijetko odapnu od prirodnih uzroka ili gnjeva bogova. Dao sam joj peciva koja si mi ostavio i bila je mrtva za jedan sat." "Jedan sat? Tako dugo? To je sigurno bio slabi otrov." "Ne nužno. Trenutni otrovi o kojima se uvijek čuje su fiktivni. Nikada se nisam susreo s otrovom kojem je trebalo manje od sata da ubije odrasla čovjeka, a većini treba mnogo duže, i popraćeni su strašnim bolovima i grčevima. Netko te želi vidjeti mrtvog, prijatelju." "Imaš li ideju koja vrsta otrova?" pitao sam. "Prije sam ti govorio o poteškoćama vezanim za to. Kasnije sam secirao životinju i nisam pronašao znakova krvarenja. Nije se jako grčila. Otrov je mogao biti ekstrakt neke gljive, no jednako bi tako mogao biti i uvarak otrova egipatske kobre koji je reduciran i koncentriran, a onda pomiješan sa stabilizatorom kako bi nastao prah." "Otrov kobre? To je malo egzotično. Dečko je bio posjetio travarku na Forumu. Prodaju li one takve stvari?" "Svakako dobro poznaju gljive. Nemoj da te izgled zavara, Decije. Možda nikada nije pohađala predavanja učenih liječnika, ali seljanka travarka dobro će poznavati mjesno bilje i njihova svojstva. Koliko ja znam, može postojati biljka ili

korijen koji raste u lokalnoj dolini i koji proizvodi otrov smrtonosniji od bilo kojega poznatoj Hipokratovoj školi." "Ili je mogao do njega doći negdje drugdje", rekao sam. "Uvijek se divim tvojem rasuđivanju u takvim stvarima. Većina ljudi sklona je prihvatiti najbrži ili najzgodniji odgovor na sve." "Zato sam dobar u svom poslu", priznao sam. "U meni je nešto što odbija prihvatiti stvari zdravo za gotovo. Ako je objašnjenje previše očito ili prelagano, postanem sumnjičav. Ako netko želi da u nešto povjerujem, posumnjam u skriveni motiv." "To sigurno je korisna osobina. Kod kraljeva se previše razvije i onda vide ubojice posvuda i previše uživaju u pogubljenjima." "No dobra je osobina za onoga tko služi senatu i rimskom narodu", ustrajao sam. "A ponekad su smrtonosni planovi neprijatelja stvarni, kao što pokazuje nesretna svinja. Koliko, usput, dugujem za životinju?" "Dvanaest sestercija." "Dvanaest? To se čini skupim za malu svinju. Zar ne bi mogao njome ipak nahraniti gladijatore? Sigurno je otrov utjecao samo na vitalne organe i nije mogao prodrijeti u meso." "Nikada nije preporučljivo previše se osmjeliti kad je prehrana ubojica u pitanju. Dvanaest sestercija, Decije." Izvadio sam novčanik i izbrojio novčiće. "Dakle, kako ja to vidim, dečko se možda posavjetovao sa ženom o svojoj sudbini, kako ona tvrdi. Kad sam ga uhvatio za ruku, primijetio sam da nosi prsten za samoubojstvo. Moj rob Hermes pratio ga je kući i dvaput je povraćao putem. Čini mi se da su to znakovi vrlo mladog i neiskusnog urotnika, nenaviklog na ubojstva. Pa, bit će mu žao što je izabrao baš mene za svoj prvi pokušaj." "A gatara?" pitao je Asklepijod. "Vjerojatno je želio raspraviti neko povoljno znamenje ili nešto slično. Sumnjam da joj je povjerio prirodu svoje zadaće, no mladić koji je dovoljno nervozan da nosi prsten s otrovom želio bi biti siguran da su mu bogovi skloni toga dana za izvođenja važna zadatka, ili je možda tražio potvrdu da ga čeka dugi život."

"Pa ipak ti je on nepoznat. Zašto misliš da se okomio na tebe?" "Ovoga puta popis mi je kratak, no na njega bi se moglo dodati još imena kad bih dalje istraživao. Klodije, naravno, no mislim da bi me on radije dokrajčio vlastitom rukom." "Čak je i Publije Klodije postao malo diskretniji i zreliji s godinama", rekao je Asklepijod. "Čuo sam da mnogo obećava u gradskoj politici." "Oh, to. To samo znači da je trenutačno najuspješniji kriminalac." "Isto tako čujem da se to govori o tvom prijatelju Titu Milonu", dodao je. "To je samo zato što su oni suparnici. No Milon mi je prijatelj!" Ponekad jednostavno ne mogu razumjeti Grke. "Onda, tražio si me da pogledam truplo Emilija Kapka", podsjetio me liječnik. "O da, gotovo sam zaboravio. Kad si potencijalna žrtva ubojice zaboraviš na probleme drugih ljudi u tom području. Što misliš?" "Vrlo neobično", rekao je Asklepijod. "Kako to?" Pozornost mi se izoštrila. "Mislio sam da izgleda prilično obično, osim stila zadavanja dvaju udarca." "To i jest bilo neobično. Nagovorio sam pogrebni-kove ljude da bi dopuste da izbliza pregledam rane. To nagovaranje koštat će te još deset sestercija, usput rečeno." "Deset sestercija samo za diranje leša?" pitao sam. "Nekrofili koji se motaju oko amfiteatara plaćaju samo pet." "Molim te!" uvrijeđeno je rekao. "Ja nisam 'dirao' leš. To bi bilo nečisto. Izbliza sam ga pregledao. A očekuje se da cijena za senatora bude viša od cijene za običnog, osuđenog jadnika." "Bolje da vrijedi toliko", rekao sam brojeći još novčića. "Bilo je to jako intrigantno. Rez, ili bolje rečeno ubod u grlo, nanesen je vrlo preciznom vještinom. Oštrica je bila dvostruka, ne više od tri centimetra široka, ne kao oštrica sice ili pugia, nego iznimno oštra, plosnata oštrica s kratkim izbočenim dijelom." Rukom je pokazao na oružje koje uje visjelo na zidu.

"Nemam ništa slično u svojoj zbirci, no mislim da je to poput noža koji se rabi za klanje životinja." "To je neobično", priznao sam. "Ne znam nikoga u Rimu tko tako ubija. Možda je zato prvo opalio jadnoga Mamerka po glavi - da ga pripremi za umjetnički smrtonosni udarac." "Sad dolazim do najneobičnijeg dijela", rekao je Asklepijod, uživajući u sporom procesu otkrivanja. "Dođi do njega brže", rekao sam. "Kad sam pregledao udubinu na čelu, nije mi bilo teško identificirati oružje. Bio je to čekić, i to onaj s okruglom, ravnom površinom širokom otprilike tri do četiri centimetra. Okrugla udubina bila je odmah iznad nosa, a bila je dvostruko dublja na donjoj strani kod nosa, nego na gornjoj strani, kod čela." "Govoriš kao da je razlika u dubini jako važna", primijetio sam. "I jest. To znači da udarac čekićem nije nanesen prvi kako bi onesvijestio žrtvu. Da je bilo tako, udubina bi bila dublja u gornjem dijelu. Ne, ubojica je udario Kapita čekićem kad je već ležao na podu. Stao je iza tijela, oko stopu iza vrha glave i udario ga pod prilično oštrim kutom." "'Nakon što je već bio na podu?" začudio sam se. "Zbog čega je to učinio? Kapito je bio gotovo mrtav kad je uboden nožem." "Sigurno. Posječena lijeva karotida dovodi do nesvjestice za nekoliko sekundi, a smrt nastupa koju sekundu iza toga. Žrtvi nema spasa. Udarac čekićem nanesen je iz drugog razloga." Otišao je do prozora i zagledao se u muškarce koji su vježbali u dvorištu ispod nas. "To me podsjetilo na nešto, i mislim da sam to vidio prije mnogo godina, no ne mogu se prisjetiti što je to bilo. Nemam tvoju sposobnost za prizivanje u sjećanje neobičnih činjenica i njihovo spajanje." Mogao sam misliti! Vjerojatno je znao nešto od ključne važnosti, no nije se mogao sjetiti što je to. Odlučio sam biti strpljiv. Moje za vlas izbjegnuto trovanje brinulo me više od nesretnoga Kapita. "Pa, ako se prisjetiš, molim te, pozovi me."

"Hoću. A ako bude još ubojstava, nemoj se ustručavati savjetovati se sa mnom." Potapšao me po ramenu kad sam odlazio. "A koliko te poznajem, bit će ih još."    6.   

Sljedećeg sam jutra u Celerovoj kući pomno promatrao posjetitelje. Klodija nije bilo, kao ni Nerona. Ni Cezar nije bio prisutan, no on je mogao biti zaposlen razvodom od svoje žene. Vidio sam rođaka Kretika i krenuo mu iskazati poštovanje. Nije bio toliko važan kao neki drugi, stariji članovi moje obitelji, no jednom se usprotivio Pompeju i izašao na nogama, zbog čega sam ga iznimno poštivao. "Decije, drago mi je što te vidim", rekao je. "Neobična stvar ono neke večeri, zar ne?" Nitko u Rimu nije pričao ni o čem drugom. "Što ti kaže Felicija?" Felicija je bila Kretikova kći. "Izgleda samozadovoljno i tvrdi da ne može ništa reći, aludirajući da zna stvari o kojima mi muškarci možemo samo sanjati. Što kaže tvoja žena?" "Nisam oženjen, striče", rekao sam. On nije bio očev brat, no oduvijek sam ga tako zvao. Bio mu je zapravo bratić, ili možda polubratić. "Blago tebi. Pa, kladim se da je Klodija organizator, a Felicija i Klodija su bliske onoliko koliko to žene mogu biti, no iz cure ne mogu ništa izvući. Rekao sam njezinu mužu da to prekine, no dečko je lud za njom i neće reći ni riječ koja bi je mogla uvrijediti." Dečko je bio mladi Kras, i to je bilo točno. Njegova ljubav prema Feliciji bila je općepoznata stvar u Rimu. Združeni su u tipičnom političkom braku, no neki su ljudi jednostavno suđeni jedni drugima. Kad je umrla, podigao joj je najljepšu grobnicu ikada viđenu u Rimu. "Kad je riječ o Klodiji", rekao sam, "često je najbolje ne ispitivati previše."

"Jupiter je prozborio", složio se. Naš je razgovor prekinuo Celer pozvavši me da mu se pridružim. Prišao sam mu, a on nas je ispričao skupini magistrata i stranih veleposlanika. Nismo otišli tek do mirnijeg kutka atrija, nego sve do peristila, gdje smo mogli biti sigurni da nas ni robovi neće moći čuti. "Decije", rekao je, "mičem te s političkih dužnosti. Treba nešto istražiti, a znam da si za to najbolji. Tvoj se otac ponaša kao da je to nedostojno, no uistinu se ponosi tvojim postignućima. Kad sam sinoć iznio svoj problem na obiteljskom vijeću, preporučio mi je da to povjerim tebi." "Polaskan sam", rekao sam. Nisam znao da je bilo sazvano obiteljsko vijeće, no u to vrijeme i nisam bio baš važan. "O ovome je riječ: znaš da svi znaju za obeščašćenje svetkovine Dobre božice koje je počinio moj ogavni mali šurjak. Danas se sastaje vijeće pontifeksa da službeno proglasi optužbu za oskvrnuće. To ne znači ništa. Mogu jedino predati stvar sudu. Suđenje će biti prljavo. Radije bih da do njega ne dođe. Što se Klodija tiče, ne bi me jako brinulo da mali prasac umre na križu. No ne želim da moja žena bude upletena. Razumiješ li?" To je bilo neugodno. "Razumijem, gospodine. No ne mogu jamčiti da ću moći." Zgrabio me za nadlakticu, i to tako da me zaboljelo. "Decije, saznaj što se dogodilo. Otkrij tko je odgovoran, prikupi dokaze, no drži Klodiju dalje od togal Razumiješ li?" "Savršeno, gospodine", rekao sam. Nije to bilo prvi put da mi je rečeno da prikrijem dokaze. No prvi je put takav zahtjev došao od moje obitelji. To se činilo neobičnim, jer oni su bolje od svih drugih znali da ja to ne mogu učiniti. Nisam bio pretjerano pošten, niti sam želio postupati onako kako mi se kaže. Bio je to jednostavno neki vragolasti genius u meni koji me tjerao da otkrijem istinu i objavim je. To je bio drugi dio osobine o kojoj smo Asklepijod i ja razgovarali. U jednu sam stvar mogao biti siguran. Moj otac nije imao iluzija o meni. Ako me preporučio za taj posao, razumio je što se može dogoditi.

Istina je bila da mi to zapravo nije prouzročilo veliku krizu savjesti. Oskvrnuće obreda Dobre božice činilo mi se više smiješnim nego šokantnim. Nisam taj skandal klasificirao kao zločin, bez obzira što pontifeksi mislili o tome. Osim toga, ona nije bila jedno od službenih božanstava države. Dok me netko pokušava otrovati, zgražanje nekih rimskih dama visoka roda čini mi se uistinu malo važnom stvari. "Koje će biti moje službeno svojstvo u svemu tome?" upitao sam ga. "Oh, reci da radiš za mene kao sljedećeg konzula." "Ne mogu to učiniti! Ti ćeš dobiti izbore, ali ako toliko prije vremena preuzmeš i ovlasti, ljudi će smatrati da je to samovoljno. Glasovat će protiv tebe iz inata." "Nećeš držati govore pred centurijskom skupštinom", rekao je mrzovoljno. "Istragu ćeš voditi u kućama senatora, diskretno i u privatnosti. Oni znaju kako takve stvari funkcioniraju." "Gdje da počnem?" "Ti si istražitelj. Prepuštam to tebi." Duboko sam udahnuo. "Morat ću ispitati Klodi-ju." Pogled mu je sijevnuo ispod čupavih obrva. "Ako baš moraš", promrmljao je. "Samo imaj na umu moje upozorenje." "Pa", rekao sam, "idem to obaviti." Užasavao sam se sučeljavanja s Klodijom, no prigoda da naudim Klo-diju bila je previše dobra da bih je propustio. Ipak nisam prvo ispitao Klodiju. Napustio sam Celerovu kuću i krenuo prema Forumu, a Hermes me pratio u stopu. Bio je olujni dan i suđenja se nisu održavala vani. Pronašao sam Cicerona u Bazilici Porcii, našoj najstarijoj stalnoj sudnici. Slušao je kako jedan od njegovih učenika vodi obranu i spremno je izišao sa mnom u jedan od prolaza. Ukratko sam mu opisao zadaću koju mi je Celer povjerio i zatražio njegovo mišljenje jer sam želio biti siguran kakav je moj pravni položaj. "Kako nije imenovan službeni istražitelj, možeš činiti što želiš kao zainteresirani građanin. Celer, naravno, nema ovlasti i sumnjam da ga motiviraju prije svega osobni interesi."

"Držati Klodiju podalje od toga, misliš?" "Njezina upletenost nije jako bitna", dodao je prilično žurno. "Ako je imala išta s time, pontifeksi je mogu ukoriti, ali ne više od toga. Oskvrnuće je počinio Klodije, kojem je kao muškarcu zabranjeno promatrati svetkovinu. Ako se podigne formalna optužnica, bit će samo protiv njega." "To me malo smiruje", rekao sam. "Je li Celer naznačio koga bi volio za kolegu ?" pitao je Ciceron, naglo mijenjajući temu. On je bio političar i vlast ga je zanimala mnogo više od vjerskih stvari. "Zatražio me da razgovaram o tome s Mamerkom Kapkom", rekao sam mu. "Sada diskvalificiranim." "Sigurno. Čini se da je glavni kandidat sada Lucije Afranije", rekao sam. "Jesi li ti to zastenjao?" "Stenjem, jer nisam filozof", rekao je Ciceron, "a samo filozof može pogledati Lucija Afranija, a da ne zastenje. Taj je čovjek nula." "Mislim da se to Celeru sviđa kod njega", priznao sam. "Vremena zahtijevaju čvrstu upravu naših konzula. Drhtim pri pomisli da bi Afranije mogao biti na takvom položaju." "To će biti uprava jednog čovjeka, a taj će čovjek biti Celer", rekao sam. "Moraš priznati da je povlačenje protivljenja Pompejevim zahtjevima bio mudar politički potez, ma koliko to tebi bilo mrsko." Ciceron je odmahnuo glavom. "Ne, ne, nije da ne poštujem tvog rođaka, no on je prečvrsti pobornik aristokratske stranke. Bilo je glupo protiviti se trijumfu, to je očito. No namirenje demobiliziranih vojnika je posve druga stvar. Tu je riječ o zemlji i o tome da ljudi niska roda dobiju kontrolu nad njom, što užasava ekstremne aristokrate. A to također znači stvaranje zemljišnoga političkog uporišta za Pompeja kojega aristokrati mrze. Vjeruj mi, Decije, do sljedeće godine u ovo doba Kvint Cecilije Metel Celer svrstat će se uz ekstremne redove aristokratske stranke."

Nije mi promaklo da je Ciceron govorio o 'ekstremnim' aristokratima. I on je bio pristaša te stranke, usprkos činjenici da su ga mnogi njezini čelnici otvoreno prezirali. Ciceron je imao ideal republike koju vode 'najbolji' ljudi koji bi se birali iz redova imućnih staleža slobodnih građana, i koji bi bili obrazovani patrioti koji mare za dobrobit države. Bio je to lijep ideal, no i Platon je imao takav koncept i nije postigao znatan uspjeh u uvjeravanju svojih grčkih sugrađana da ga usvoje kao vodeće načelo. Nikada ne bih tvrdio da imam više od djelića Ciceremove intelektualne širine, jer on je imao najbolji um koji sam susreo u svom dugom životu. No posjedovao je i neku vrstu sljepila, gotovo naivnu vjeru u urođenu sposobnost aristokrata da vladaju. Ja sam rođeni aristokrat i nemam nikakvih iluzija o svojemu staležu. Aristokrati su osobe koje imaju povlastice zato što posjeduju naslijeđenu zemlju. Draža im je vladavina najgorih aristokrata nego najkreposni-jih plebejaca. Prezirali su Pompeja, ne zato sto je bio osvajač Aleksandrova kova koji bi mogao svrgnuti Republiku, nego zato što nije bio aristokrat, a vodio je vojsku marijevskog tipa koju nisu činili vlasnici imo-vine. U razdoblju o kojemu pišem, cijeli moj stalež bavio se vrstom masovnog samoubojstva uz pomoć sredstava političke gluposti. Neki su odbacili naše najbolje ljude iz razloga okolnosti njihova rođenja, dok su drugi, poput Cezara i Klodija, bili omiljeni među najgorim dijelom rimskog društva. Većina je željela povratak na nostalgičnu sliku onoga što su mislili da je drevna Republika bila: mjesto nevjerojatne vrline u kojoj je vla-stela vladala nad seljacima. Ono što su dobili bio je sadašnji sustav: monarhija koja je maskirana kao 'pročišćena' Republika. No Ciceron je bio u pravu u pogledu Celera. Za godinu se vratio među ekstremne aristokrate i protivio se davanju zemlje Pompejevim veteranima. "Ne začuđuje što im se ne sviđa ideja da Pompej ima

   moćnu privatnu vojsku blizu Rima", rekao sam. "I mene ta pomisao uznemiruje." "Ja se ne uplašim tako lako", rekao je Ciceron. "Sad kad je azijska prijetnja riješena, nema slavnih kampanja na pomolu. Neće ga zanimati nesuvisla borba kakvu Hibrida tako loše vodi u Makedoniji." "Što to znači?" "To znači da zasada Pompej mora ostati kod kuće i posvetiti se politici. Sama pomisao je komična. Pompej je politički glupan. Imao je zapovjedništvo nad vojskom a da nije obnašao nijednu od dužnosti propisanih ustavom. Postao je konzul samo silom. Nema iskustva u civilnoj upravi ni u pravoj politici u senatu. Nikada nije bio ni kvestor! Ti ćeš biti učinkovitiji senator od Pompeja, a imaš manje od tjedan dana iskustva u senatu." Bila je to neobična vrsta komplimenta, ako je to uopće i bio kompliment. Barem sam bio prilično siguran da me neće odvući na sud zbog njuškanja. Sada sam morao posjetiti neke ljude. Odlučio sam započeti na mjestu događaja. Otišao sam u kuću Gaja Julija Cezara, čija žena, kako nam je rečeno, mora biti izvan sumnje. Kuća Pontifexa Maximusa bila je poveća palača, jedna od malobrojnih zgrada na Forumu, odmah pokraj zdanja vestalki. Vratar me propustio i poveo kroz atrij u kojem su se kućanski robovi oprezno kretali, što je ukazivalo na to da su nesigurni. Nesumnjivo su se pitali koji će od njih ostati s gospodarom, a koji će pratiti razvedenu gospodaricu. Primijetio sam da su kipovi muškaraca još prekriveni. Sunce se probilo kroz oblake, a mene su odveli do zatvorena vrta u kojem su crjepovi krova još muzikalno odzvanjali od kapi kiše. U uglu je stajao mali kip Prijapa prekriven grimiznom krpom. Na prednjem je dijelu tkanina visjela s pretjerano velikog falusa božanstva poput smiješne zastave.

"Mogu li vam pomoći?" Okrenuo sam se i ugledao ženu koja je došla u vrt. Nisam je prepoznao, no silno me se dojmila njezina kosa boje žita i velike sive oči, kao i zvuk njezina glasa. "Ja sam Decije Cecilije Metel Mladi", rekao sam. "Trebam razgovarati s Pontifexom Maximusom." "On trenutačno nije ovdje", rekla je. "Mogu li ja pomoći?" Njezin govor i izgovor bili su savršeni. Držanje joj je bilo elegantno, bila je otvorena i spremna pomoći, a da to nije izgledalo previše prisno. Jednom riječju, bila je patricijskog roda. "Istražujem nedavnu, ah, neugodnost na svetkovini Dobre božice u ovoj kući." Nije izgledala kao da joj je drago. "O takvoj stvari", rekla je, "tko ima pravo ispitivati Pontifexa Maximusa?" Bilo je to nezgodno pronicljivo pitanje. "Ovo nije istraživanje, moja gospo. Jedan od najistaknutijih članova senata zatražio me da provedem neslužbenu istragu, bez podizanja optužbe, znate, nego da..." "Metel Celer", rekla je. "Ha? Pa, vidite, niste potpuno u krivu, no zapravo..." Nikada mi nije bio običaj brbljati, no ova me žena uhvatila posve nespremnog. "A što ste ono vi rekli tko ste?" pitao sam. "Nisam rekla. Ja sam Julija." To je malo sužavalo mogućnosti. Pripadala je pedeset posto Julijevaca koji su ženskoga roda. "Znam da Gaj Julije ima kćer, ali mislio sam da je... pa, imao sam dojam da je, recimo, mlada." Lice joj je bilo patricijski ravnodušno, no osjetio sam da se u sebi smije mojoj očitoj nelagodi. "Gaj Julije mi je stric. Ja sam Julija Minor, druga kći Lucija Julija Cezara." "Shvaćam. Znao sam da morate biti jedna od tih Julija. Mislim, htio sam reći... kako ste znali da je riječ o Celeru?" "Vi ste Cecilije Metel, a on je muž Klodije Pulher." "Imate vrlo razvijenu sposobnost zaključivanja", rekao sam.

"Hvala vam. Shvaćam to kao kompliment, s obzirom na to od koga dolazi. Poznati ste po toj sposobnosti." "Zbilja?" rekao sam, ne posve siguran treba li mi to laskati. "Da. Stric često govori o vama. Kaže da ste jedan od najzanimljivijih ljudi u Rimu." "Uistinu?" Bila sam iskreno zapanjen. Tek sam površno poznavao Gaja Julija. Nije mi palo na pamet da bi on mogao govoriti o meni, pohvalno ili ne. "O, da. Kaže da nema nikoga poput vas za njuškanje i ispitivanje i izvlačenje zaključaka. Kaže da se vaša vještina treba klasificirati kao grana filozofije." Nisam vjerovao da mi namjerno laska ili da me zadirkuje. Izgledala je otvoreno i pošteno kao bilo tko koga sam ikada sreo. Naravno, nitko nije bio svjesniji od mene koliko sam osjetljiv na atraktivne žene. "Uvijek sam izbjegavao filozofiju", rekao sam joj, "no tko sam ja da raspravljam o definicijama s takvim majstorom retoričke vještine?" Napokon se nasmiješila. "Upravo tako. Pa, žao mi je što Gaj Julije nije ovdje da razgovara s vama, no drago mi je što sam vas konačno upoznala." Krenula je kao da će otići, no ja nisam želio da ode. "Molim vas, ostanite", rekao sam. "Da?" Bila je malo zbunjena, kao i ja. "Pa", nesigurno sam tražio riječi. "Možda mi vi možete pomoći. Jeste li bili tu te noći?" "Samo udane žene prisustvuju obredu Dobre božice. Ja nisam udana." "Shvaćam." Bilo mi je pretjerano drago čuti da nije udana. "Kako krasno. Mislim, nisam sretan što niste bili ovdje." Riječi su mi se opet petljale. "Nisam rekla da nisam bila ovdje, nego da nisam prisustvovala svetkovini." "Ah. Pa, ovo je prilično velika kuća." "Idete krivim smjerom, znate. Bojim se da me razočaravate." "Ne razumijem", rekao sam.

   "Samo ući u kuću moćnih ljudi i postavljati izravna pitanja. To nije način da se dođe do srži ove stvari." Bio sam pomalo pokunjen. Naposljetku, tko je poznat po ovakvim stvarima? "Pa, ovo je malo drugačije od istraživanja rezanja grkljana u Suburi. Možete li sugerirati bolju metodu?" "Dopustite da vam pomognem." "Već ste to ljubazno ponudili", podsjetio sam je. "Mislim, da vam pomognem u istrazi. Mogu ići onamo gdje vi ne možete." To me zateklo. "Zašto biste to htjeli učiniti?" "Zato što sam inteligentna, dobro obrazovana, pristojna izgleda i dosađujem se do ludila poput Medeji-noga. Pratim vašu karijeru godinama putem glasina među ženama i rasprava za stolom svoga oca, njegova brata i njihovih prijatelja. To je upravo onakva vrsta aktivnosti kakve me privlače. Mogu ići na mjesta na koja vi ne možete. Dajte da vam pomognem." Na pra-vi patricijski način zahtijevala je to kao svoje pravo, no mogao sam čuti i molbu u njezinu glasu. "To je posve neočekivano", rekao sam. No odmah sam mogao uvidjeti prednosti takvog dogovora. Između ostaloga, to je značilo da ću je češće viđati. "No moramo o tome raspraviti." Sjela je na kamenu klupu i potapšala rukom mjesto pokraj sebe koje je bilo tek malo vlažno. "Sjednite pokraj mene." Ogledao sam se po vrtu. "Nemamo pratnju. Hoće li vaša obitelj misliti da je to prikladno?" Muškarci iz plemenitih starih obitelji mogli su se ponašati poput jaraca ili još gore, no njihove su žene morale biti kreposne, ili barem tako izgledati. Cezarova žena i tako dalje. "Pogledajte preko moga lijevog ramena", rekla je Julija. "Vidite li sjenu koja viri ispod kolonade?" Poslušao sam je. "Vidim takvu sjenu."

"To je moja baka, gospa Aurelija. Budite uvjereni, ako vidi išta neprilično, umiješat će se i stati između mene i sramote. Ima oči, instinkte i pandže ptice grabljivice." "Oh, dobro. Sad možemo kovati planove. Što biste vi točno radili kao moja pomoćnica?" "Kolegica, ako može." "Dobro." Taj me ustupak nije ništa koštao. "Većina udanih žena visoka roda u Rimu bila je ovdje te noći. Posjetit ću neke od njih i izvući iz njih informacije." "Nije li im zabranjeno govoriti o svetkovini onome tko nije iniciran?" "Svakako. No neke od najskandaloznijih dama u rimskom društvu bile su nazočne, žene poznate po indiskrecijama. Osim Klodije, znam da su Fulvija i Sempronija nazočile, zajedno sa svima iz Lukulova kućanstva: njegovom ženom, Klaudijom i štićenicom Faustom, Sulinom kćeri, a bila je i vaša rođakinja Cecilija, žena mladoga Marka Krasa. Ako ne mogu izvući informaciju iz jedne od tih žena, zaredit ću se i postati vestalka." "To bi bilo korisno", priznao sam. "No ako vaša baka koja stoji tamo čuje da ste bili u društvu bilo koje od tih žena, razrezat će si vene." "Bit ću prigodno lukava. Sredit ću da ih sretnem na nekom bezazlenom mjestu, kupalištu, na primjer." U to je vrijeme postojalo nekoliko kupališta u Rimu koja su koristile isključivo žene. Pomisao na Juliju kako se namače u caldariumu s bilo kojom od tih zloglasnih žena odmah mi je ispunila glavu mislima koje smu-ćuju. "Čini se da je to dovoljno sigurno", složio sam se. "No držite se dalje od Klodije. Ona je uistinu opasna žena, dok su druge samo malo zločeste. Imam Celerovo dopuštenje da je osobno ispitam, no baš i ne očekujem mnogo od nje. Kako ćete stupiti u kontakt sa mnom?" "Imate li roba kojem možete vjerovati?" "Imam dečka po imenu Hermes, no on je dvolični lupež."

"Onda ću ja vama poslati nekoga kad ću imati nešto vrijedno izvještavanja." "Želio bih znati jednu stvar. Zašto to činite? Osim zato što vam je dosadno, mislim." "Meni je to sasvim dovoljan razlog. A kao i većina pristojnih rimskih žena, mrzim Klodiju." "To je zanimljivo. Većina muškaraca osjeća isto prema njezinu bratu. Samo se držite podalje od nje." "To neće biti teško. Bojim je se." "I trebate se bojati. Meni je ona zastrašujuća. Mnogo je lukavija od Publija." Razmatrao sam mogućnost da joj ispričam o pokušaju trovanja, no suzdržao sam se. I onako sam bio sklon previše vjerovati ljudima. Ustao sam s klupe. "Sada ću krenuti, dakle, i nadati se da ćete se uskoro javiti." Ispratila me uz uobičajene ljubaznosti, uglavnom, pretpostavio sam, namijenjene očima zmajolike bake. Otišao sam veoma zbunjen. Moglo bi se postaviti pitanje zašto bih uopće vjerovao nekome iz Cezarove obitelji. Glavni je razlog bio taj što sam joj želio vjerovati. Ta sklonost miješanja žudnje s razumom već me dovela u više nevolja nego što se želim sjećati. Usprkos tome, instinkti, koji su mi ponekad bili pouzdani, govorili su mi da je iskrena. Na neki način to nije bilo dobro vrijeme za zbunjenost jer mi je sljedeća postaja bila kuća čovjeka kojeg sam se uistinu bojao. Moji su se putovi već više puta sreli s putovima Marka Licinija Krasa, i iako su naši odnosi trenutačno bili pristojni, nisam to pogrešno smatrao trajnim stanjem. Vjerovalo se da je Marko Licinije Kras najbogatiji čovjek na svijetu, a njegova kuća potvrđivala je to vjerovanje. Nije bila daleko od Celerove kuće i nalazila se na široku zemljištu koje je nekoć pripadalo nekolicini Sulinih neprijatelja. Kras je likvidirao vlasnike za diktatora i dobio njihova imanja za nagradu. Srušio je stara zdanja i izgradio vlastitu palaču, okruženu prostranim vrtovima koju su dizajnirali najbolji grčki umjetnici i u kojima su se nalazili najskupocjeniji mogući

kipovi. Ta je zbirka bila neuobičajena za Rim, jer je Kras uistinu kupio većinu svojega blaga. Nešto je pristojno dobio nasljedstvom, a gotovo ništa od toga nije bio plijen iz ratova u stranim zemljama. To je još uvijek bila novost u Rimu, jer smo kupovnu moć poistovjećivali s bogatim ekvitima i oslobodenicima. Gomilanje novca bila je Krasova strast, gotovo bolest. Mnogi od njegovih zemljaka težili su ka moći, vjerujući da će im bogatstvo doći uz to kao prirodna popratna pojava. Kras je bio prvi Rimljanin koji je shvatio da je bogatstvo moć. Drugi su se godinama mučili da dobiju visoka vojna zapovjedništva kako bi mogli osvojiti plijen i slavu u stranim zemljama. Kras je znao da u svako doba može kupiti vojsku. U to sam vrijeme bio sumnjičav prema Krasu. Naravno, bilo je gotovo nemoguće ne biti sumnjičav prema njemu. Bio je upleten u toliko spletki, a sve je povezivao novac, tako da ih je bilo nemoguće sve razmrsiti. Svi smo znali da je poslovao s Ptolomejem Fru-lašom, navodnim kraljem Egipta. No Ptolomej je uvijek trebao novac, pa je bilo prirodno da se ulaguje Krasu. Kras je u senatu navijao za rat s Partijom. Nismo imali posebni spor s Partijom, no to je bila posljednja uistinu bogata zemlja s kojom smo graničili i tražio je priliku da je napadne prije nego što Pompej stigne do nje. Pompejeva fanatična potraga za vojnom slavom bila je ravna Krasovoj strasti prema novcu. Mrzili su se međusobno, no povremeno su mogli surađivati. Moji razlozi da ga posjetim bili su pomalo neiskreni. Obično sam nastojao izbjegavati Krasa, no zanimala me njegova politička orijentacija, koja se mogla i izmijeniti dok me nije bilo u Rimu. Prije od svega, nisam bio siguran kakvo je njegovo stajalište prema Klodiju. Moj tobože službeni položaj davao mi je mogućnost da se raspitam. Našao sam ga u atriju s nekoliko prijatelja. Gledali su u njega kad sam ulazio kako bi vidjeli kakvo stajalište trebaju zauzeti. On se nasmiješio i prišao mi s ispruženom rukom, pa su se opustili. Kras je mogao biti društven poput Lukula kad mu je to

odgovaralo, no njegovo prijateljsko držanje nikada nije dopiralo do očiju. Razmijenili smo uobičajene pozdrave i raspitao se za zdravlje mojega oca. Pogledao sam po prostoriji i nisam vidio njegova sina, mladoga Marka Krasa. Ukratko sam mu objasnio svoju zadaću, a on je kim-nuo u znak razumijevanja tih političkih finesa. "Nezgodna stvar", rekao je. "Posve razumijem Celerovu zabrinutost zbog Klodije. Ta žena nikada nije izazvala ništa osim nevolja." Nisam istaknuo vlastita zlokobna posla sa ženama. Dio neizrečene pomirbe između mene i Krasa bio je da će takve stvari ostati neizrečene sve dok se neprijateljstvo ponovno ne uspostavi. "Onda razumiješ moju poteškoću", rekao sam. "Ne mogu se izravno suočiti s Felicijom", naravno, nisam spomenuo dogovor s Julijom, "a Marko Kras Mladi bio bi silno uvrijeđen da mu se obratim, no kao glava obitelji, ti možeš srediti te stvari." Nisam očekivao pomoć od njega. To je sve bilo iz formalnosti. "Bit će mi više nego drago", lagao je veselo. "Što misliš da je Klodije radio?" pitao sam. "To je samo još jedna od njegovih idiotskih šala, bez sumnje. Kakvo je pravo nedjelo mogao napraviti na ženskoj vjerskoj svetkovini? Njegov pojam zabave jednako je praznoglav kao i njegove političke ideje." To je bilo novo. "Nisam čuo da ima ikakvih političkih zamisli. Zamisli koje vrste, kad smo već kod toga?" "Tako kažeš? Pa da, nije te bilo u Rimu prošle godine, zar ne?" "Prosvijetli me", zamolio sam. "Znam da želi biti tribun ako može postati plebejac, no mislio sam da nema nekog cilja osim izazvati nevolje." "Nevolja je dobra riječ. Postao je narodni čovjek, shvaćaš. Planira učiniti potporu u žitu trajnim pravom svakog građanina, bez ikakve naplate." "To je radikalno", rekao sam razmatrajući mogućnosti. Potpora u žitu postojala je od najranijeg doba kao mjera pomoći u

slučaju nužde. Institucionalizirana je u vrijeme kad su se zemljodjelci sa sela sklonili unutar zidina Rima u doba opsade. Često se dijelila u slučaju gladi ili neke druge nedaće, a ponekad i za vrijeme proslave kako bi se obilježio neki važni događaj. Svaki je građanin imao pravo na potporu. Zapravo, stari izraz 'primatelj potpore' značio je 'građanin', i kao takvog su ga koristili čak i najbogatiji medu nama, oni koji u stvarnosti nikada ne bi zatrebali pomoć. "To nije najgore. Već agitira medu plebejskim skupštinama i obećava da će progurati taj skandalozni zakon ako ga izaberu za tribuna." Bio sam zapanjen. To je bilo više od najskandaloznijeg ekscesa našeg izbornog postupka. Obično bi čovjek godinama obavljao javnu službu, a tada tražio da ga izaberu za nagradu, nikada ne propuštajući nabrojati svoje istaknute pretke. Nikome nikada nije palo na pamet obećati usluge biračima nakon što ga izaberu. Čak ni Cezar nije učinio takvo što. To me navelo na razmi-šljanje, koje je Kras prekinuo. "I na Pompejevoj je strani u pogledu darovanja zemlje." "To je barem dosljedno", primijetio sam. "Ako tako besramno tražiš naklonost svjetine, onda možeš pridobiti i veterane." "Upravo tako i ja mislim. Pitam se planira li zatražiti od Pompeja nekoliko tih veterana. Čovjek koji, poput Klodija, namjerava postati toliko važan, treba imati prikladnu pratnju." "Privatnu vojsku? Već ima hrpu bivših gladijatora i uličnih boraca." " Pompej evi veterani dali bi određeni ton, a da ne spominjemo iskazivanje solidarnosti između njih dvojice." To je zvučalo dovoljno razumno, no pretpostavljao sam da iz Krasa govori čista zloba. Želio je baciti sumnju na starog suparnika. Kao da mi treba poticaj da sumnjam u Pompeja. "Osim toga", nastavio je Kras, "primijetio sam da mu je Pompej posudio neke etrurske tumače znamenja. Pripitomljeni vidovnjaci uvijek daju prednost ambicioznom čovjeku."

"Nisam znao da Pompej ima proučavatelje utrobe." U to su vrijeme svi naši haruspici dolazili iz Etrurije. "Oh, itekako", uvjeravao me Kras. "Znaš da običan narod osjeća strahopoštovanje prema njima. A postoje i određene, recimo, vojno-političke prednosti ako imaš uporište moći u Tusciji." Koristio je uobičajenu latinsku riječ za stari etrurski narod. Zaista je bila prednost imati tamo uporište moći, s obzirom na to da je samo trebalo prijeći Tiber kako bi se došlo u Tusciju. Samo Zati-berje ležalo je na etrurskoj zemlji. Tuscija je dugo bila dijelom rimske hegemonije, no kao i mnogi drugi naši saveznici, njezini stanovnici bili su neovisni i smatrali su nas skorojevićima. A Klaudijevci su imali etrurske krvi, iako su oduvijek tvrdili da su podrijetlom Sabinjani. U posljednje vrijeme vladala je prava manija za svime što je etrursko. Ljudi čiji su preci prije dvije generacije došli u Italiju kao robovi tvrde da su etrurskog podrijetla. Drugi plaćaju apsurdne cijene za autentične etrurske umjetnine, a tržište krivotvorina cvjeta. Sad, kad je taj narod gotov izumro, nešto je romantično u vezi s njima što nije bilo očito kad su bili tu i ometali nas. Tada smo se još sjećali kako su jednom gospodarili nama i nismo ih previše ljubili. Ponajviše su bili poznati u području magije i tumačenju znamenja, što mi se uvijek činilo lakim načinom zarađivanja za život bez pravoga rada. Imao sam još nekoliko pitanja koja sam želio postaviti, no prekinuo nas je dolazak nikoga doli Gaja Julija Cezara i cijele njegove svite. "Bojim se da moram otići, Decije", rekao je Kras. "Pontifex Maximus i ja moramo raspraviti o nekom poslu." Snizio je glas kao da mi odaje dobro čuvanu tajnu. "Gotovo sam ga nagovorio da mi prepusti prvo slobodno plebejsko mjesto u svećeničkom kolegiju." "Tada mi dopusti da ti unaprijed čestitam", rekao sam. Nisam sumnjao da govori istinu, no isto tako nisam sumnjao da imaju i daleko važnija posla od dodjele svećeničkih počasti. Cezar je

imao dugove. Kras je imao novac. Nije trebalo biti Aristotel da se izračuna o kakvoj je tu vezi riječ. Dok sam odlazio od Krasove kuće, razmišljao sam o vezama između Cezara i Krasa. Zaključio sam da je ono što mi treba dobri, nepristrani izvor trača, glasina i klevete. A znao sam točno gdje ću ga pronaći.    

7. Strano veleposlanstvo može se činiti neobičnim mjestom za traženje polupouzdanih informacija o rimskoj politici, no ja sam bio bolje upućen. Veleposlanici žive od povjerljivih informacija i glasina. Međusobno slobodno raspravljaju o temama koje Rimljani izbjegavaju. Sve čuju i uvijek su željni steći naklonost Rimljana s dobrim vezama. Egipatski veleposlanik u to je vrijeme bio debeli, stari degenerik po imenu Lisas. Bio je u Rimu oduvijek i znao je svakoga. Već sam spomenuo vezu između Krasa i Ptolomeja, pa je Lisas bio prirodni izvor informacija. Osim toga, bio sam gladan, a Lisas je bio slavni domaćin. Egipatsko veleposlanstvo bilo je smješteno u kompleksu zgrada izvan gradskih zidina na obroncima Jani-kula. Njegova arhitektura i dekor pokazivali su helenističku mješavinu Egipta i Grčke karakterističnu za Aleksandriju. Hermes je buljio u zdanje dok smo se približavali glavnom ulazu. "Jesi li ikada došao ovamo kad si bježao?" pitao sam Ga. Odmahnuo je glavom. "Nikada nisam bio izvan gradskih zidina." "Dobro. Kad Egipćani uhvate bjegunca, bace ga krokodilima u bazen." Upravo je tada jedna od tih tromih zvijeri riknula s druge strane zida koji je okruživao kompleks. "Čuo sam to", rekao je Hermes blijeda lica. "Je li to istina?" "Apsolutno", potvrdio sam.

Uniformirani rob stajao je na vratima dočekujući goste, a kada je vidio moje senatorsko znakovlje, poklonio se tako duboko da je nosom mogao dotaknuti gležnjeve. "Senator Decije Cecilije Metel Mladi želi posjetiti veleposlanika Lisasa", rekao sam nadmeno. Rob me poveo u široki atrij i požurio potražiti svoga gospodari U središtu prostorije bila je sfinga od bijela mramora s licem Aleksandra Velikoga. Nekoliko minuta dogegao se Lisas pun pozdrava. Osim širinom, isticao se velikom crnom vlasuljom i groteskno teškom šminkom na licu. Kao cijela vladajuća kasta u Egiptu, bio je makedonskog podrijetla, no izgledom je oponašao faraone iz prošlosti. Bio je poznat po mnogim izopačenostima, od kojih su neke bile nepoznate izvan Egipta sve dok ih on nije donio u Rim. Usprkos svemu tome, bio mi je drag, jer je bio iskreno dobrodušan i obziran. "Tako je dobro što si ponovno medu nama, Decije Cecilije", rekao je Lisas čeznutljivo promatrajući Hermesa. Znao sam da neće ići dalje od gledanja. Previše se dobro ponašao da bi dao nemoralnu ponudu koja se odnosila na roba drugoga čovjeka. "No vidi se da si onemoćao od gladi. Molim te, pođi sa mnom da to ispravimo." Krenuo sam s njim prema trikliniju koji je bio postavljen kao za omanji banket. Nije bilo uobičajeno vrijeme objeda, no Lisas je u blagovaonici stalno držao hranu za neočekivane goste. Napunio sam tanjur dimljenom ribom, ukiseljenim jezikom i drugim sličnim stvarima koje se nisu morale posluživati vruće. Lisas je učinio isto, pa smo sjeli porazgovarati. Kako je to bilo posve neslužbeno, nismo legli na ležajeve i nismo trebali poslugu. Načeo sam temu koja mi je bila na umu i on je malo razmišljao, ubacujući ušećerene datulje u usta. "Kras i Cezar..." Debelim je prstima crtao u zraku između nas. "Može se čuti toliko glasina." "Kakvih glasina?" pitao sam. "Sjećaš se godine kad je Cezar bio edil?"

"Tko bi mogao zaboraviti tu godinu" izjavio sam. "Organizirao je najbolje igre u povijesti." "Tada se širila glasina, samo glasina, pazi, da je na umu imao više od javne dužnosti i sjajnih igara. Smatra se da je sudjelovao u uroti da se sruši država zajedno s Krasom. Sjećaš se da novoizabrani konzuli nisu mogli preuzeti dužnost?" "Sjećam se", rekao sam. Godinu prije toga izbore za konzula dobili su Publije Autronije Petus i Publije Sula, diktatorov nećak. Bili su osuđeni zbog podmićivanja prije nego što su mogli preuzeti dužnost i umjesto njih su izabrani drugoplasirani na izborima. "Govorka se da je plan bio da Cezar i Kras napadnu zgradu senata u novoj godini i pobiju sve svoje neprijatelje dok su na istom mjestu. Tada bi Kras postao diktator i imenovao Cezara svojim zapovjednikom konjaništva. Publije Sula i Atronije bili bi konzuli." "To mi zvuči kao govor nezadovoljnika", rekao sam. "Ne bih rekao da nisu sposobni za to, ali to je ipak malo pretjerano. Ni Cezar ni Kras nisu imali dovoljno pristaša da to izvedu. Za Sulu mogu razumjeti. On je dovoljno glup da pokuša takvo što. Otkada je stari diktator umro, svaki odrasli muškarac koji nosi ime Kornelije Sula upleten je u svaku ekscentričnu urotu do koje je došlo. Udružio se i s Katilinom, a samo ga je Ciceronova obrana spasila. Brat mu je bio optužen i osuđen, iako je izbjegao pogubljenje." "Spasila ga je Cezarova intervencija, zar ne? rekao je Lisas blago. "Kad razmislim o tome, tako je. Servije Sula bio je toliko kriv da ga ni Jupiter ne bi mogao osloboditi, no Cezar je uspio smanjiti njegovu kaznu na progonstvo." To je bilo sumnjivo, no tada sam već svuda vidio urote. Zatresao sam glavom. "Ne, Cezar i Kras su prelukavi za tako očajnički potez." Lisas se nasmiješio osmijehom svjetskog čovjeka. "Tako se to može tebi činiti, mladi prijatelju, no meni to uopće nije tako očito. U Krasu vidim muškarca čiji su računi bili pomršeni i koji

čezne za vrhovnom moći i slavom, a mora gledati kako to dobiva Pompej. Cezar je muškarac kojem su najbolje godine prošle, a da nije učinio ništa značajno. Možda su usavršili pozu smirenoga dostojanstva, no oni su očajni. Povijesno gledano, takvi su ljudi uvijek rušili države i uspostavljali tiranije." "Pa, možda u grčkim i azijskim zemljama", rekao sam. "No mi smo Rimljani." "Pa što onda? Je li Gaj Marije bio drugačiji, ili veliki Sula? Je li Romul bio drugačiji, kad smo već kod toga ? Ostali velikani bili su izvan Rima te godine. Da su pokazali dovoljno odlučnosti, mogli su izvesti takav udar." Načinio je gestu koja je priznavala nadmoćnost bogova u svim stvarima. "Mogli su, zapravo, da je to bilo više od obične glasine, a podsjećam te da je upravo to." "A sada", rekao sam, "Cezara su tako pokopali dugovi da mu treba provincija i legije da se iskopa." "A uskoro će imati baš takve resurse za iskopavanje", rekao je Lisas. "Pa zašto je onda", pitao sam, "još u Rimu?" Lisas je izražajno slegnuo ramenima. "Još glasina. Vjerovnici mu ne dopuštaju da ode dok ne da nekakvo jamstvo za svoje dugove." "Jamstvo koje samo Kras može osigurati", rekao sam. "Ja ne znam nikoga drugog." Zahvalio sam mu na gostoprimstvu i prosvjetljuju-ćem razgovoru i otišao. Rob je otišao po Hermesa i doveo ga u atrij. Izgledao je malo potreseno. "Odveli su me da vidim krokodile", rekao je. U dahu mu se osjećalo egipatsko vino od datulja. "Jedan unutra sigurno je dugačak šest metara. Najveći gušter kojeg sam vidio." "Jesi li vidio kako jedu?" "Ne, ali vidio sam kosti u dnu bazena. Izgledale su poput ljudskih." "Tjera te na razmišljanje, zar ne?" rekao sam. Posjet bazenu s krokodilima bila je usluga koju je veleposlanstvo pružalo

robovima svojih gostiju. 'Kosti' su bile mramorne. Navodno krokodili samelju kosti do sićušnih ostataka. Gotovo smo stigli do vrata kada mi je rob žurno donio umotani paket. "Gospodar kaže da ste ovo zaboravili. To je za vaše robove kod kuće." Na večeri, naravno, umotao bih nešto hrane u salvetu i odnio kući robovima. Nije mi palo na pamet to učiniti na neformalnom ručku. Kao što sam rekao, Lisas je bio nevjerojatno obziran. Predao sam paket Hermesu. "Želim da ovo odneseš kući Katonu i Kasandri. Nemoj to odmotati i jesti putem. Katon će to podijeliti medu vama kad stigneš." Slegnuo je ramenima. "Mene su tu nahranili. Bolje nego što me vi hranite." "Lisas si to može priuštiti. Znaš li gdje živi Milon?" "Svi u Rimu to znaju." "Onda ćeš mi se pridružiti tamo kad ovo odneseš. Čekaj me u Milonovu atriju i nemoj se zbližavati s njegovim osobljem. Sve su to loši ljudi." Nacerio se s veselim iščekivanjem. "Da, gospodine!" To da sam bio senator i Cecilije Metel nije mu mnogo značilo. No to što sam prijatelj Tita Milona, neopisivo ga je zadivilo. Bilo mi je drago što imam priliku hodati sam i malo razmisliti. Često su mi najbolje misli dolazile na taj način, dok sam šetao u polusvjesnom stanju i puštao da me noge nose kamo žele. Ponekad bi me odvele na mjesto ključno za rješavanje mojega problema. Često sam se pitao zašto je to tako, i mislim da mi možda pomažu mali bogovi raskršća, pokraj čijih svetišta prolazim na svakom križanju. Oni su najviše rimski od svih božanstava, pa je prirodno da ih zanimaju moja razmišljanja koja su obično na neki način povezana sa zaštitom našega drevnoga grada. Razmišljao sam o Cezaru, Krasu i Pompeju i o svima drugima koji su nas mučili svojim igrama moći. Razmišljao sam i o Juliji. Nešto što je rekla potaknulo me na razmišljanje, no njezina me

prisutnost toliko smela da se nisam mogao koncentrirati i zaboravio sam što je to bilo. Otpisao sam to kao izgubljeni slučaj i u mislima se vratio Krasu i Cezaru. Kras je bio nezamislivo bogat, no nije imao nikakvo vojno zapovjedništvo koje smo smatrali ključnim za uspješnu političku karijeru odnosno zapovjedništvo koje uključuje mnogo plijena i slave. Imao je potrebno iskustvo pod višim zapovjednicima. Zapovijedao je legijama u jednoj kampanji, u robovskom ratu protiv Spartaka i njegove vojske robova. Spartak je možda bio najlukaviji, najsposobniji i najopasniji neprijatelj s kojim se Rim ikada suočio, no bio je rob i njegovi su sljedbenici bili robovi, a Rimljani su odbili priznati da je vojska robova dostojan protivnik. Još gore, Kras je vodio razuman, pješački manevarski rat, koristeći na najbolji način vještinu i disciplinu svojih legija. Izvojevao je pobjedu koja je bila razorno potpuna i popraćena s malo rimskih žrtava, no koja nije imala žestinu kojoj se javnost divi. Kao i obično, Pompej je stigao iz Španjolske nakon što su prave borbe završile, izbrisao nekoliko bandi odbjeglih robova i preuzeo zasluge za pobjedu. Kras to nikada nije zaboravio. Čeznuo je za dobrim ratom, no možda, s obzirom na njegov mentalitet, državni udar nije bio isključen. Što se Cezara tiče, tada mi je, kao i sada, bio enigma. Bio je čovjek nevjerojatnih sposobnosti koji nije ništa učinio. Bio je aristokrat iz jedne od najstarijih patricijskih obitelji koji se predstavljao kao narodni čovjek. Bio je stari marijevac u Rimu koji je dvadeset godina pripadao Sulinim pristašama. Mi, Meteli, bili smo njegovi pristaše, kao i Klaudijevci, naravno, te Kornelijevci i većina naših ostalih velikih obitelji, poput Krasovih. Čak su ga i neki Julijevci podupirali, no Gaj Julije je uvijek naglašavao svoju povezanost s Gajem Marijem putem braka, čak i onda kad je zaista loše kotirao. Je li u Cezaru moglo biti više nego što sam mislio? Čak je navijao za zelene u cirku. Toga dana božanski čuvari našega grada nisu bili skloni usmjeriti mi korake u plodonosnom smjeru. Obišao sam cijeli

Circus Maximus, što i nije mali pothvat. Okrenuo sam se kod podnožja Palatina i spustio prema Forumu, koji se naglo praznio od dnevnih posjetitelja. Uspeo sam se Kapitolom sve do Jupiterova hrama. Ušao sam u njega i stajao gledajući svećenike kako održavaju slabo posjećeni večernji obred. Još se činilo kao da novi Jupiterov kip ne spada ovdje, iako je njegova veličina bila impresivna. Haruspici su izjavili da je novi kip božanstva nužan kako bi zaštitio državu i izložio zavjere protiv ustava. Mora da su bili u pravu, jer čim je kip bio postavljen, razotkrivena je Katilinina urota. Uvijek sam smatrao da su obredi u našim hramovima smirujući i da pogoduju meditaciji, sve dok se ne žrtvuje nešto veliko što protestira. Ovaj je bio najstariji medu našim hramovima, osim možda Vestina hrama. Mnogo je puta bio ponovno izgrađivan, a u jedno je doba bio svetište bez lika, jer je praksa davanja ljudskog obličja našim bogovima bila relativno nova. Kad su Grci postali naši robovi, počeli su preuređivati naš grad kako bi ga prilagodili vlastitim idejama o doličnosti. Nikada nisam razumio kako to da robovi preuzimaju naš život, no čini se da je to univerzalno pravilo. Uz miris tamjana koji mi se uvlačio u kosu, izašao sam iz hrama i krenuo prema Milonovoj kući. Nije bilo doba koje se obično smatra prikladnim za posjet građaninu, no Milon nije bio običan građanin. Činilo se da nikada ne spava, a njegovo kriminalno/političko načelo bilo je da bude dostupan građanima u svako doba dana. Kad je riječ bila o posvećivanju individualne pažnje, Cezar je bio amater u usporedbi s Milonom. No Milonu pozornost nisu odvlačili vojske, provincije i suparnički generali. Milon nije želio pokoriti svijet. Samo je želio kontrolirati Rim. Zbog toga okupio je brojnu klijentelu, a među njima nikako nisu svi potjecali iz kriminalnog miljea. Njegova banda grubijana ostajala je čvrsta jezgra njegove snage, što je prirodno, ali proširio je svoje odnose i na mnoge od najviših osoba rimskog društva, što je potvrđivao nedavni poziv na ručak kod Lukula.

Milon je izveo nevjerojatni uspon od uličnog snagatora do političkog kandidata uz pomoć velike energije, golemog šarma i nemilosrdnosti koja je oduzimala dah, čak i u doba ljudi bez savjesti. Pretpostavljam da mu ciljevi nisu bili različiti od Klodijevih, no oni su bili drugačiji ljudi. Klodije je započeo s bogatstvom, visokim rodom i društvenim položajem. Laki put do najviših krugova pripadao mu je rođenjem. Milon je započeo bez ičega. Milon je imao nešto, neću to nazvati čašću, nego radije dosljednim i pedantnim poštivanjem vlastitih dužnosti i odanosti. Milon je imao prijatelje, dok je Klodije imao ulizice. Priznajem, možda sam bio pristran prema njemu jer sam se tako žestoko gnušao Klodija, no Klodije je i bio ogavan. Nikada se nisam smatrao nepoštenim ili samovoljnim u takvim stvarima. Milon me toplo pozdravio kad sam stigao. Imao sam sreće što sam ga našao sama, pod čime mislim da nije imao drugih važnih posjetitelja, iako je u kući imao malu četu razbijača. Odveo me u pokrajnju sobu gdje smo se opustili na ležajevima. "Izgledaš umorno, Decije. Popij malo vina." Natočio je dvije čaše i pružio mi jednu. Bilo je to dobro falersko vino, pomiješano s onoliko vode koliko je nužno da bi se izbjegla optužba za nepristojnost. Zahvalno sam ispio. "I trebao bih biti umoran. Započeo sam dan u Celerovoj kući, onda otišao na Forum, pa u Cezarovu kuću, odande u Krasovu, pa u egipatsko veleposlanstvo. Nakon ručka s Lisasom otišao sam na Kapitol vidjeti hoće li Jupiter srediti stvari za mene, što je odbio. Sad sam došao porazgovarati s tobom. Trebao sam ostati u Hispaniji. Legije su manje naporne." "Ako se želiš probiti, moraš očekivati malo napora." Milon nije imao mnogo sućuti za one čija je energija bila manja od njegove. "Još uvijek pitanje oskvrnuća?" "Da, a sad je ubojstvo Kapita poprimilo novi obrat." Opisao sam mu neobične rane kako mi ih je protumačio Asklepijod i on je

veoma pažljivo slušao. Umijeće saka-ćenja uvijek je jako zanimalo Milona. "Znači udarac čekićem je došao nakon što je tip bio mrtav?" Milon je razmišljao. "To zvuči, ne mogu reći, zvuči više kao ritualno nego kao obično ubojstvo. Raspitivao sam se medu mačevaocima koji rabe sicu i tražio nekoga tko koristi tehniku dva udarca, no pretpostavljao sam da je udarac čekićem služio da onesvijesti čovjeka i tako olakša ubijanje. Ovo mijenja stvari. Ako je ritualno, nije riječ o rimskom ritualu. Možda moraš tražiti u zajednici stranaca." "Krasno. Rim je pun stranaca i njihovih mrskih religija. Ne mogu pokucati na vrata svakom Azijatu ili Galu ili Afrikancu u Rimu." "Većinu njih možeš lako eliminirati", rekao je Milon sa svojom uobičajenom pronicavošću. "To mora biti netko tko je imao posla s Kapitom. On sigurno nije imao ništa s nubijskim članom plemena ili arapskim vodičem deva. Saznaj čime se Kapito bavio i vjerojatno ćeš saznati koji je stranac imao razloga da ga ubije." "To ima smisla", priznao sam. "Hoćeš li mi i u tome pomoći?" "Svakako", rekao je. "Usluga za uslugu?" "Što god želiš", rekao sam, "no što politička nula poput mene može učiniti za tebe?" Nikad nisam bio u zabludi i mislio kako su Milonove usluge rezultat čiste velikodušnosti, i znao sam da će jednoga dana zatražiti uslugu od mene, no pretpostavljao sam da će se to dogoditi nakon što steknem ugled i postanem utjecajan. "Sada me ne zanima tvoja politička važnost, nego društveni ugled. Želim da mi pomogneš u snubljenju gospe Fauste." Trebao sam znati. "Visoko ciljaš, prijatelju." Čim sam to izrekao, znao sam koliko je to bilo glupo. Zašto bi čovjek koji je planirao kontrolirati Rim ciljao nisko? "Mislim da se gospa neće složiti s tobom", rekao je Milon. "Ona je Kornelijevka, no otac joj potječe iz siromašne grane obitelji. Sula je bio patricijski prosjak koji se visoko uzdignuo. A ona to

shvaća. Fausta zna da su dani patricija prošlost, a da budućnost Rima pripada ljudima poput mene." To je bilo karakteristično iskreno i savršeno točno. Milon je bio dalekovidan toliko da mu ni Ciceron, sa svojim unaprijed stvorenim zaključcima i idealima, nije mogao parirati. "Naravno, bit će mi drago pomoći na bilo koji način. Što želiš da učinim?" "Još nisam dovoljno istaknut da bih mogao ležerno posjetiti Lukula. Ti to možeš. Čini se da Fausta ima potpunu slobodu u kući. Ne bi ti trebalo biti teško iznaći načina da razgovaraš s njom. Izloži joj moje želje i vidi kako će reagirati." "Ah, Milone, prijatelju moj, običaj je obratiti se roditelju ili skrbniku žene u takvim stvarima. U skladu sa Sulinom voljom, Lukul ima te ovlasti." Milon je odmahnuo rukom, odsječno odbacujući običaje. "Kao što sam rekao, određeni aristokratski običaji sve su manje važni. Oni me ne zanimaju, a sumnjam da će i stanovita dama mariti za njih." "U tom slučaju, bit će mi drago učiniti to za tebe." Otišao sam iz njegove kuće usred bujice zahvala. Takvo ponašanje nisam očekivao od Milona, čije su riječi uvijek bile iskrene, no obično lakonske. To je pokazivalo koliko ga je zaludenost Faustom mijenjala. Nikada nisam vidio da je promijenio izraz lica u smrtnoj opasnosti, no ova ga je žena učinila zamišljenim. U to doba godine rano se mrači, pa je Milon dao Hermesu baklju da nam osvjetljava put kući. Vino me ugodno ošamutilo, a novi zadatak koji mi je Milon povjerio me jako smeo. Nije mi se sviđala ideja, no učinio mi je mnogo usluga i nisam mu mogao ovo odbiti. Osjećao sam da će si udvaranjem Sulinoj kćeri prouzročiti mnogo nevolje i jada, i bio sam u pravu, no nisam mu to mogao reći kad su ga očito motivirali osjećaji, a ne politika. Bilo je obitelji koje je po mojem mišljenju bilo najbolje izbjegavati. Cijela hrpa Klaudijevaca bila je takva, kao i

Antonijevci. Sulina je obitelj bila još jedna te vrste. Ljudi koji imaju tiranina za neposrednog pretka mogu imati prilično iskrivljenu ideju o vlastitoj važnosti. Razmišljajući o tome, vratio sam se onome što je Julija jutros rekla, a što ja još uvijek nisam mogao prizvati u sjećanje. Nisam mogao dokučiti kakva je tu postojala veza, no znao sam da postoji. Bio sam gluplji nego obično, znao sam. Mogao sam to djelomično pripisati vinu, a djelomično vrlo složenim obratima u mojem životu od povratka iz Galije. A pozornost će mi upravo odvratiti nešto od čega ću posve na to zaboraviti. "Ovdje je mračno je kao u Plutonovu šupku", rogoborio je Hermes dok smo se približavali vratima moje kuće. "To je zato što je noć", podsjetio sam ga. "Noću je mračno. Po danu je svjetlo." "Samo je previše mračno čak i za Rim u noći bez Mjeseca. U noći poput ove, baklja nam koristi otprilike kao svjetiljka s jednim stijenjem." Sekundu kasnije, zakričao je i pao, a baklja se ugasila. Bez razmišljanja, ruke su mi posegnule u tuniku i na jednoj se pojavio cest, a u drugoj bodež. "Što se dogodilo, ti idiote?" pitao sam ga. "Poskliznuo sam se! Nešto je klizavo na pločniku." Jako je kleo dok se s mukom dizao na noge. "Vjerojatno je tu netko ispraznio noćnu posudu", rekao sam. "Vidi možeš li upaliti baklju." "Ne smrdi kao govno", ustrajao je Hermes. "No ljepljivo je." Zavitlao je bakljom oko glave i ona se ponovno razbuktala. U njezinoj svjetlosti proučavao je mrlje na rukama, nogama i tunici. "Ako si upropastio tu tuniku, išibat ću te!" "To je krv!" povikao je, grubo me prekidajući. Sad smo obojica ugledali bljedunjavu hrpu na pločniku nekoliko koraka ispred nas. "Truplo!" ponovno je povikao. "Vidjet ćeš ih mnogo nakon što provedeš neko vrijeme u Suburi", obavijestio sam ga. "Bilo bi mi draže da bande ne obavljaju svoj prljavi posao tako blizu mojih vrata." Približili

smo se i Hermes je spustio baklju. Tada sam ugledao crvene sandale ukrašene polumjesecima boje slonovače kod gležnjeva. Čvršće sam stegnuo oružje. "Uh, oh. Ipak to nije obično truplo. Pa, idemo vidjeti koga to imamo tu." Kleknuo sam pokraj glave i Hermes je još niže spustio baklju. "Dakle,", rekao sam, "tu je netko koga poznajemo. No šteta što nije Klodije." "Polukse!" uskliknuo je Hermes. "Pa to je malo patricijsko smeće koje vas je pokušalo otrovati!" I uistinu, tamo je ležao Apije Klaudije Neron, s rupom u vratu i kružnom udubinom kod obrva.    8.   Ostavio sam ga tamo do jutra; nije mi bio prijatelj, a nisam vidio smisla u tome da probudim mnogo građana samo kako bi došli i gledali u klipana. Još sam manje želio izgubiti noć sna zbog njega. Dan mi je bio dugačak i bio sam umoran. Tako sam bacio šaku zemlje po njemu i ušao u kuću. Rekao sam Hermesu da namoči tuniku u kanti vode prije nego što ode spavati. Kao i obično, bio sam kratak s novcem i nisam mu želio kupovati novu tuniku. Spavao sam kao zaklan i ujutro se probudio osjećajući se mnogo bolje. Katon mi je donio lavor s vodom i doručak u cik zore. Umio sam lice i pojeo kruh sa sirom dok sam se s mukom prisjećao slijeda događaja jučerašnjeg dana. Kako sam se razbuđivao, tako sam uviđao da je to bio dan malo bogatiji događajima nego obično. Razbistrio sam misli dok sam jeo kuhana jaja i voće, a doručak sam završio koricom umočenom u slatko vino. Otac mi je uvijek govorio da sam izrod zato što doru-čkujem u krevetu. Zato što uopće doručkujem, kad smo već kod toga. On je smatrao da je to nerimski običaj koji je posve ženskast. Vjerojatno je bio u pravu, no ja sam to ipak činio. Baš kad sam završio, vratio se Katon. "Gospodaru, ispred kuče je nekakva strka."

"Što bi to moglo biti?" rekao sam nevino. Odlučio sam šutjeti o sinoćnjem pronalasku onoga jadnika. "Gdje je Hermes?" "Bolestan je. Kaže da ga boli trbuh. Ujutro sam našao njegovu tuniku namočenu u vodi, valjda ju je zaprljao sinoć." "Reci simulantskoj svinji da odmah dođe ovamo", rekao sam. "Ne glumi, gospodaru", tvrdio je Katon. "Ispovraćao je cijelu sobu." "Kako taj dečko nalazi toliko načina da me uzrujava?" rekao sam. Ustao sam i otišao do njegove sobe. Smrad bljuvotine bio je snažan kad sam otvorio vrata njegova odjeljka. Dečko je ležao postrance na slamarici, tijela sklupčana oko šaka koji je utisnuo u trbuh. Čučnuo sam pokraj njega i opipao mu čelo. Nije bio grozničav, pa sam uzdahnuo od olakšanja. Zadnje što mi je trebalo bila je zaraza u kući. "Kad je to započelo?" pitao sam. "Usred noći", zastenjao je. "Probudio sam se s grčevima." Grimizno lice mu je problijedjelo. Uzdahnuo je i sjeo. "Dolaze i prolaze. Sad mi je dobro, ali opet će početi za nekoliko minuta." "Postaju li grčevi gori?" pitao sam ga. Odmahnuo je glavom. "Ne. Nisu onako gadni kao prije nekoliko sati, i dolaze nakon dužeg razdoblja." "Jesi li jeo sinoć kod Milona?" "Da. Nekoliko njegovih ljudi odvelo me u kuhinju i jeo sam bolje nego ovdje." "Vjerojatno su ti ubacili sredstvo za povraćanje u hranu. Imaju gadan smisao za humor. Budi na oprezu blizu njih. Milon je moj prijatelj, no njegovi su ljudi ubojice i kriminalci svake vrste." "Da, gospodine", rekao je slabašno. Nije me prevario. Čeznuo je za tim da bude poput njih. "Slušaj, Hermesu. Odlučio sam držati u tajnosti sinoćnji pronalazak Neronova tijela. Nemoj nikome govoriti o tome." "Da, gospodine", rekao je krotko. Očito mu je bilo previše loše da bi protestirao.

"Dobro. Sada idem. Vjerojatno ćeš sada imati proljev. Ako bude tako Katon će ti pomoći do javnih zahoda dolje u ulici. Nema smisla zasmrditi kuću još gore nego što sada smrdi." "Da, gospodine." Otišao sam s osjećajem olakšanja. Bolest nije bila zarazna, a i činilo se da se oporavlja od nje. Usprkos svemu, bio mi je drag. Svijet je pun skromnih, poslušnih robova koji te opljačkaju čim im okreneš leda. Imati roba koji se ne pretvara da je išta osim hulje bilo je zabavno. Izašao sam na ulicu i vidio da se gomila ljudi okupila oko trupla. Sada je ležalo posve nago, a odjeća je bila složena u hrpu pokraj njega. Očito ga je netko pronašao tijekom noći i odstranio sve vrijedne stvari. Odjeća je bila previše natopljena krvlju da bi se zamarao s njom. Na jutarnjem svjetlu tijelo je izgledalo krhko i pomalo patetično. Možda me pokušao otrovati, ali bio je samo dječak koji se upleo u stvari koje su za njega bile prevelike i preopasne. Moji su me susjedi gledali čekajući upute. Ipak sam ja bio senator iz susjedstva. Uočio sam vigila koji je očito upravo završio smjenu. Kanta mu je još bila u ruci. "Idi pretoru urbanusu", rekao sam mu. "Prijavi ubojstvo patricija u Suburi." Lopov nije odnio crvene sandale. Čak ni najgluplji lopov ne bi pokušao prodati takvo što. "Što je tu radio?" pitao je netko. I ja sam se pitao to isto. Bio sam svjestan da su moje umne sposobnosti bile neobično slabe u posljednje vrijeme, no ipak sam znao da ne može biti puka slučajnost da je Neron ubijen nekoliko koraka od mojih vrata. Je li bio poslan da dovrši posao koji je uprskao u Kapitovoj kući prije dva dana? Ako je bilo tako, zašto je sam bio ubijen? To je moralo značiti da su Kapitovo ubojstvo i pokušaj mojeg ubojstva nekako povezani. "Lijepo prerezani grkljan", primijetio je netko. Takve su se stvari cijenile u mom susjedstvu.

Moji su klijenti počeli dolaziti, pa smo se povukli u kuću. Znao sam da imam dužnost koju ne mogu izbjeći. Jedan od mojih klijenata poveo je sa sobom mladoga roba, pa sam ga posudio. "Znaš li gdje je Klodijeva palača?" pitao sam ga. Dječak je kimnuo glavom. "Tada idi tamo i reci mu da ovdje leži mrtav njegov rođak." "Ja? Da se obratim Klodiju?" Oči su mu iskočile od straha. "Vjerojatno ćeš razgovarati samo s njegovim majordomom. Ako te Klodije želi nešto pitati, nemoj ga se bojati. On zna da ne smije ozlijediti imovinu drugog čovjeka. Sada idi." Dječak je istrčao, a nekoliko minuta kasnije pojavio se dužnosnik u pratnji jednog liktora. Nisam ga poznavao. "Ja sam Lucije Flavije", rekao je, "iudex pri sudu pretora urbana. Jeste li vi pronašli tijelo, senatore?" "Moji su ga susjedi pronašli jutros", izbjegao sam istinu. "No čini se da ga je pljačkaš pronašao ranije." "Poznajete li ga?" "Apije Klaudije Neron. Upoznao sam ga u kući Metela Celera prije četiri dana. Bio je s Publijem Klodijem, pa sam poslao glasnika Klodiju da dođe po tijelo." "Onda to ne moram ja učiniti. Čini se da je ubijen na isti način kao i Mamerk Emilije Kapito." "Bio je u Kapitovoj kući u noći ubojstva. Ne znam kakva je tu veza, ako uopće postoji." Flavije je slegnuo ramenima. "Klodijevi prijatelji često umiru na nasilan način. Pretpostavljam da je dečko upao u loše društvo. Nemojte mi zamjeriti što to govorim, ovo je divlje susjedstvo. Vjerojatno je tražio neko ga dostupnog za niske užitke i slučajno naletio na ubojicu. Ne isplati se biti dobro odjeven i sam u nekim dijelovima grada." "Kako je to istinito", rekao sam. U Kapitovoj kući bio je u pratnji hrpe robova, no ako je došao ubiti me, ne bi sa sobom poveo svjedoke. "Pretpostavljam da je najbolje da sačekam Klodija dok ne dode po tijelo", rekao je. Poslao sam Katona po hranu i vino te

pozvao Flavija da mi se pridruži radnoj sobi. Prihvatio je poziv sa zahvalnošću. Očito mu Neronovo ubojstvo nije bilo baš previše zanimljivo, no uskoro sam otkrio što ga je uistinu zanimalo. "Znam da se nismo upoznali, senatore", rekao je, "no novi prijatelji su uvijek dragocjeni, čak i kad se upoznaju pod neobičnim okolnostima. Vidite, kandidiram se za tribuna sljedeće godine, a potpora Metela ne bi mi škodila." To je bila preskromna ocjena. Mi smo kontrolirali golemo glasačko tijelo u plebejskoj skupštini. "Nisam istaknut u obiteljskom vijeću", rekao sam, "ali me ni ne ignoriraju u potpunosti. Kakvo je tvoje stajalište u pogledu zemlje za Pompejeve veterane?" "Namjeravam uvesti agrarni zakon u korist podjele zemlje koristeći kombinaciju javne zemlje i zemlje kupljene od prihoda. Izložio sam to Ciceronu i on se slaže da je to moguće." "Dobro. Hoćeš li se suprotstaviti Klodijevim naporima da promijeni svoj status i postane plebejac?" "Uložit ću veto na svaki takav pokušaj. A to će biti potrebno, jer slučajno znam da Klodije podržava Gaja Herenija za tribuna. Dogovoreno je da će Klodije pomoći Hereniju da ga izaberu, a zauzvrat će Herenije dati prijedlog zakona da se Klodija prebaci medu ple-bejce." "Čuo sam da Klodije koristi neke neobične taktike kako bi stekao naklonost naroda", rekao sam. "I to vrlo uspješno. Prema sadašnjim razgovorima u krčmi, pomislio bih da je Klodije oživjeli Romul." To je zvučalo zlokobno. "Ako je tako, možeš računati na moju potporu." Nisam imao pojma mogu li mu vjerovati na riječ, no odlučio sam to uskoro saznati. Razgovarali smo još neko vrijeme o političkim temama, sve dok nije došao jedan moj klijent i rekao mi da je skupina ljudi došla preuzeti tijelo. Ustao sam i otišao do ulaznih vrata, a klijenti su me slijedili. Nisam se bojao borbe s Klodijem. Bez obzira na njegovu sve veću moć u

sirotinjskim četvrtima, moj je dio grada bio pod Milonovom kontrolom. Vani je Klodijevo društvo donijelo mrtvačka nosila i čekali su pokraj tijela, dok je libitinarij* na brzinu vršio obred pročišćenja, tako da se tijelo može dirati bez straha od zaraze. Svećenik je prvo dotaknuo tijelo    " Libitinariji ‐ pogrebnici, tako nazvani jer su boravili blizu hrama Libitine, božice smrti; isto tako, namještenici u arenama koji su imali zadaću svakom palom gladijatoru razbiti glavu prije nego su ga iznosili iz arene, jer su se gladijatori često pretvarali da su mrtvi kako bi izbjegli daljnju borbu (op. prev.).    čekićem da ga preporuči božici, a onda je obavio uobičajeni obred s tekućinama i prašcima. Tada je kimnuo Klodiju koji je stajao pokraj trupla i pažljivo me ignorirao. Tada je Klodije izvršio svoje dužnosti. Tijelo je podignuto na mrtvačka nosila i on se nagnuo nad lice mrtvaca, gotovo ga poljubivši, oponašajući čin hvatanja posljednjeg daha koji napušta tijelo. Malo je kasno za to, mislio sam, no to se moralo učiniti. Ispravio se, triput pljesnuo rukama i povikao: "Apije Klaudije Neron! Apije Klaudije Neron! Apije Klaudije Neron!" Nakon posljednjeg zazivanja imena, skupina rođakinja i robinja započela je s uobičajenim naricanjem, a Klodije je stavio novčić mladiću pod jezi da plati brodaru. Kad su se mrtvačka nosila podigla, okrenuo se i zabuljio u mene, no nije ništa rekao dok nosila nisu odnesena i dok zvuči oplakivanja nisu nestali u daljini. "Metelu! Ubio si mi rođaka i namjeravam te optužiti za to na sudu za ubojice!" Očito nije uistinu vjerovao u ono što govori. Više je volio ubijati svoje neprijatelje bez suđenja. "Jutros blebećeš još luđe nego obično, Klodije", rekao sam. "Čak i da sam želio ubiti dečka, ne bih to učinio pred vlastitim vratima. Svatko može vidjeti da ga je ubio isti ubojica koji je

ubio Mamerka Kapita, a ja sam bio u Kapitovu trikliniju kad se to dogodilo, što će posvjedočiti neki od najuglednijih ljudi u Rimu." Nisam spomenuo pokušaj trovanja. Ljudi bi iz toga mogli zaključiti da sam imao nešto protiv mladića i da sam imao motiv ubiti ga. "Nisam rekao da si to učinio vlastitom rukom!" povikao je Klodije. "Nisi toliko vješt s bodežom. Unajmio si ubojicu!" Iza njega je režala banda njegovih razbijača, no na svim su krovovima stajali moji susjedi, naoružani s dovoljno kamenja da se izgradi omanji grad. "Ako me želiš formalno optužiti, znaš kako se to radi", rekao sam, "no čovjek optužen za oskvrnuće ne ostavlja baš dobar dojam na sudu." Uto su moji pristaše prasnuli u smijeh, a Klodije je poljubičastio u licu. "Onda možda ne bismo trebali gnjaviti sudove ovime!" Vidio sam bljesak bodeža medu njegovom ruljom, a moji su pristaše čvrsto stegnuli toljage, kamenje i, nesumnjivo, nekoliko mačeva. Posegnuo sam u tuniku i zgrabio svoj cest. Ovdje su se spremali pravi neredi, a ja sam bio spreman. Nekoliko posljednjih dana bilo je frustriraj uče, a ulična tučnjava dobar je način za smanjivanje napetosti, bez obzira na to što kažu filozofi. Uvijek sam smatrao da je pretjerana smirenost nezdra-va. Upravo smo se trebali početi tući kad se dogodilo nešto neočekivano. Gomila se na ulici razdvojila kao čarolijom dok je glasnik u bijeloj odori prolazio, razmičući ljude štapom s drškom od bjelokosti. "Napravite mjesta" vikao je. "Mjesta za Pontifexa Maximusa!" Bodeži su nestali kao da ih nikada nije ni bilo. Maknuo sam ruku sa svoga cesta i gomila je utihnula. Gaj Julije Cezar sjajno je zakoračio na prostor između dviju sukobljenih skupina. Nosio je veličanstvenu službenu togu, a jedan nabor toge bio mu je prebačen preko glave kao da obavlja jednu od svojih svećeničkih dužnosti. Polagano se okrenuo za puni krug, a ljudi su ustuknuli pred njegovim velikaškim,

orlovskim pogledom. Tada sam prvi put vidio kako Cezar s lakoćom upravlja svjetinom i bio sam impresioniran. Sad mogu shvatiti zašto je bio tako utjecajan na velikim narodnim okupljanjima. Pred manjim skupinama, čak i pred senatom sebi ravnih, Cezarovo je držanje izgledao kao bombastično poziranje. Medu svjetinom držanje mu je bilo božansko. Počeo sam naslućivati kakav bi bio da drži vatreni govor trupama prije bitke. "Građani!" povikao je, upravo u onom trenutku kad bi mu govor postigao najveći dramski učinak. "Ova je ulica svjedočila ubojstvu plemenita mladca iz jedne od najdrevnijih rimskih obitelji, patricija Klaudijevaca. Nije li to dovoljno? Zar ćete razgnjeviti bogove i donijeti prokletstvo Rimu lijevanjem krvi civila pred Pon-tifexom Maximusom?" Ignorirao je lokvicu Neronove krvi koja se proširila pločnikom. Možda se osušena krv ne računa. Ljudi su izgledali posramljeno, čak i Klodi-jevi kandidati za arenu. "Pontifexu", rekao je Klodije, "nikada ti ne bismo uskratili poštovanje, ali moj je rođak mučki ubijen i ja prozivam njega", prstom je pokazao prema meni, "kao krivca." "Rim je pravna republika", izjavio je Cezar. "Sudovi, magistrati i porote odlučuju o tim pitanjima, a ne ulična rulja. Naređujem da se svi vrate svojim kućama. Kad vam se strasti smire i kad ćete se moći ponašati onako kako dolikuje građanima, tada će biti vrijeme da se ovoj stvari javno sudi. Dotada, odlazite!" Posljednja je riječ odjeknula poput jedne od Jupiterovih munja, a neki od najopasnijih razbojnika Subure pohitali su skloniti mu se s očiju. Klodije je bio tako bijesan da je, barem jedanput, izgubio moć govora. Lice mu je potamnjelo do grimizne boje, a žile su mu iskočile iznad obrva. Očne jabučice bile su mu crvene kao da ima trodnevni mamurluk. Da je isplazio jezik, izgledao bi poput gorgona čiji se prikazi mogu vidjeti na starim grčkim štitovima. Pred Cezarovim pogledom Klodijeva je izrazita boja

počela blijedjeti. Kad se sabrao, okrenuo se i otišao, a za njim i njegova uzrujana pratnja. Za nekoliko trenutaka na ulici nije bilo nikoga osim Cezara. Bila je to najnevjerojatnija stvar koju sam vidio. Okrenuo se prema meni. "Kako je došlo do ovoga, Decije Cecilije?" upitao je. "Uđi i ispričat ću ti, Gaju Julije", odvratio sam. Cezar je ušao. Nisam mu rekao sve, naravno, nego kako sam upoznao Nerona i ponovno ga susreo kod šatora gatare, a zatim u Kapitovoj kući. Izostavio sam dijelove o pokušaju trovanja i pronalasku trupla prošle noći. Kako sam bio zbunjen kao i svi drugi, nisam trebao glumiti. "Ništa od toga nema smisla", rekao je Cezar. "U potpunosti se slažem s tobom." "Ipak, to je uznemirujuće", glasno je razmišljao. "Dva ubojstva počinjena na isti način, a obje žrtve patriciji." "Ne zaboravi Kapitova janitora", podsjetio sam ga. "On nije bio patricij." "Vjerojatno je vidio lice ubojice", rekao je Cezar. "Morao je biti eliminiran kao svjedok." "Slažem se", rekao sam. Tada sam mu ispričao što je Asklepijod rekao o ranama. Zašto sam tako otvoreno razgovarao s Cezarom? Djelomično zato što sam sumnjao da je na neki način upleten, pa sam se nadao da će nekako odati suučesništvo. Isto tako, djelomično zbog toga što sam bio spreman na borbu na život i smrt s Klodijem, a Cezar je smirio strasti. U manje frustriranom stanju možda bih bio oprezniji. "To je uistinu neobično. Znači li to da si poduzeo jednu od svojih neponovljivih istraga?" "Pomaže da vrijeme prođe", rekao sam. Jako se uozbiljio. "Decije, prijatelju, poznavao sam mnoge ljude koji su se igrali sa smrću zbog slave. Drugi čine isto u potrazi za bogatstvom. Ti si jedini čovjek kojeg znam koji to radi zbog intelektualne vježbe."

"Svatko nalazi zadovoljstvo tamo gdje želi", rekao sam, citirajući staru izreku koja je često uklesana na nadgrobnim spomenicima. "Ti si zanimljiv čovjek, Decije Cecilije. Da barem ima više takvih u Rimu. Većina su dosadni gnjavatori. Nećakinja mi je rekla da si me jučer posjetio. Prilično si je se dojmio." To me iznenadilo. No odgovorio sam bez izmotavanja. "I ona se mene dojmila." Kimnuo je s odobravanjem. "Drago mi je što to čujem. Moramo još o tome raspraviti jednom u budućnosti. No sada sam potreban drugdje. Doviđenja, Decije." Njegove su me riječi malo uznemirile. Je li predlagao brak? Ili me pokušavao omesti? Ako je u pitanju bilo potonje, nije mi uspio smetnuti s uma pitanje koje je čekalo otkad se on pojavio. "Gaju Julije", rekao sam. Okrenuo se na vratima. "Da?" "Kako si uspio doći ovako brzo?" Nasmiješio se. "Uvijek istražitelj, ha? Baš sam slučajno bio u Libitininom hramu kad je Klodijev sluga došao pozvati pogrebnike." "Shvaćam", rekao sam. "Svećeničke dužnosti?" "Dogovarao sam neke obiteljske pogrebe", rekao je Cezar. "Božica je u aspektu predaka moje kuće." Cezar je tek počeo naglašavati božansko podrijetlo klana Ju-lijevaca. Nije propuštao nijednu prigodu da to istakne. Tada je otišao. "To je čovjek kojeg treba imati na oku", rekao je moj stari klijent Burrus. Čekao je s ostalima u atriju dok smo Cezar i ja razgovarali u radnoj sobi. Burrus je bio bivši centurion iz legije u kojoj sam služio u Španjolskoj. Bio je siv poput željeza i imao je lice nalik na vojničku dolabru. "Zašto to kažeš, Burruse?" Znao sam zašto se ja osjećam nelagodno zbog Cezara, no želio sam znati kakvim se on čini čovjeku poput Burrusa.

"Ne poznajem sudove i senat kao vi, patronu", rekao je, "no poznajem legije. Daj tom čovjeku zapovjedništvo nad dvije dobre legije i napravit će čuda." To me zaprepastilo. "Zašto zaboga to kažeš?" "Čuo sam kako govori pred plebejskom skupštinom. Jeste li ga vidjeli sad na ulici? Pa, uvijek je takav kad se obraća plebejcima. Vojnici reagiraju na čovjeka koji tako govori, gospodine. Ako može ratovati kao što govori, učinit će za njega bilo što." Mislio sam da dobro poznajem Rim, no ovo mi je bilo posve novo. Tada sam prestao razmišljati o tome. Držanje govora je jedna stvar, no sposobnost podnijeti teška odricanja koja donosi vojnički život? Znam koliko sam ja mrzio vojnički život. Cezarova reputacija čovjeka koji voli lagodnost i luksuz daleko je nadmaši-vala moju, a ni moja nipošto nije bila mala u tom području. On nikada ne bi mogao nešto postići kao general. Toliko sam znao. Daleko više zanimale su me njegove zagonetne riječi o Juliji. Je li predlagao zajednicu između naših kuća? Nisam to mogao drugačije protumačiti. Brakovi između velikih obitelji uvijek su bili politički, no postojale su nijanse značenja. Mi Ceciliji bili smo golemi gens, no Julijevci su bili maleni. Ni u koje doba nisu imali više od jedne ili dvije kćeri za udaju. Takva je ponuda uistinu bila ozbiljna. Ako je to bila ponuda. Vjerojatnije je to bilo odvraćanje pozornosti. To bi značilo da se Cezar boji da ću otkriti nešto za što je želio da ostane tajna. Cijela stvar, ili bolje, stvari, postajala je previše zbu-njujuća. Odlučio sam usmjeriti pozornost. Zaključio sam da ako želim ponovno steći bilo kakvu perspektivu, moram skupiti hrabrost i suočiti se s osobom koje sam se bojao više od svih ostalih u Rimu. Otići ću ispitati Klodiju. Otpustio sam svoje klijente. Nakon vremena koje smo jutros izgubili, nije imalo smisla da svi idemo u posjet Celeru. No bio sam osobito pristojan dok sam se pozdravljao s njima. Ti su ljudi bez razmišljanja stali uz mene kad sam se spremao na

borbu sa svojim smrtnim neprijateljem, iako su mnogi od njih bili prestari za uličnu borbu. To je bila dužnost klijenata, i ja sam bio dužan učiniti isto za njih, no stvarno ispunjavanje uzajamnih dužnosti bilo je nešto posebno, i usprkos tome što sam oduvijek bio poznat po nemaru, nikada nisam bio optužen za nezahvalnost prema svojim klijentima. Zadaća preda mnom bila je strašna, no nisam se morao pripremati za nju kao što bih možda morao u bilo koji običan dan. Već sam se spremio za bitku na život ili smrt s njezinim bratom i prkosio Cezaru prije doručka, tako da odmjeravanje snaga s Klodijom nije zvučalo tako strašno kao što je inače moglo. Kad sam stigao do Celerove kuće, on je već odavno otišao u Kuriju po javnom poslu. Velika je kuća bila tiha jer je kućansko osoblje bilo zaposleno obavljajući različite poslove. Rekao sam majordomu da me najavi gospi Klodiji i obavijesti je da želim razgovarati s njom. Odveo me u malu čekaonicu pokraj atrija i tamo sam stajao nekoliko minuta dok se nije pojavila bosonoga robinja. "Molim vas, pođite sa mnom gospodine", rekla je djevojka. "Moja će vas gospodarica sada primiti." Krenuo sam za njom. Bila je sitno, ali lijepo stvorenje plave galske kose. Klodija se uvijek okruživala svime lijepim: robovima, oslobođenicima, životinjama i neživim predmetima. Odvela me u apartman u kutu palače. Te su sobe očito bile novije od ostatka kuće, a Klodijin dodir vidio se posvuda. Zidove su oslikali majstori i uglavnom su prikazivali pejzaže i scene iz mitologije, a na podovima su bili mozaici jednake kvalitete. Svaki je, pa i najmanji dio namještaja bio izniman. Vaze i kipovi bili su vrijedni koliko i omanji grad. "Privatni razgovor, Decije? Kako hrabro." Okrenuo sam lampu od kampanjske bronce čijoj sam se izradi divio. Klodija je bila lijepa kao i bilo koja umjetnina u kući, i to je znala. Sjedila je na vratima koja su se otvarala prema vrtu. To je bio njezin trik koji mi je bio dobro poznat. Tako je svjetlost

prolazila kroz prozirnu odjeću kakvu je najviše voljela. Nosila je opravu od slavne, ili bolje rečeno zloglasne, koanske tkanine. Svaki novi par cenzora bi je zabranio, no to je samo značilo da nije preporučljivo nositi je u javnosti. Njezina je oprava bila grimizne boje, što je bilo još ekstrava-gantnije. Izgledala je kao da je okružuje fina ljubičasta magla. "Ali Klodijo", rekao sam, "ja sam na zadatku koji mi je dodijelio tvoj muž. Čak imam i njegovo dopuštenje da te posjetim." "Kako nevjerojatno dolično", rekla je. "Uvijek si tako poslušan." "Obavljanje dužnosti je ono što je Rim učinilo velikim", rekao sam, već drugi put u istom danu navodeći staru izreku. Nasmiješila se. "Znaš, Decije, svaki put kad pomislim da više nisi u igri, pojaviš se s još prijatelja, još utjecaja i s malo višim položajem. Da ne kažem s više moći." "Polako i sigurno", rekao sam. "To je najbolji način za napredovanje." "Siguran način." "Siguran način je najbolji način da se ostane živ", rekao sam. "Barem sam tako oduvijek mislio. U posljednje vrijeme netko me pokušava ubiti iz razloga koje ne mogu dokučiti. To ne bi slučajno bila ti, zar ne?" "Samo zato što sam te pokušala ubiti ranije?" Izgledala je uistinu povrijeđeno. "Onda si mi bio na putu. Ja nisam lakoumna. Ne pokušavam ubiti ljude iz inata. Zašto sumnjaš u mene?" "Tvoj mali rođak Apije Neron pokušao me otrovati neku večer. Nakon toga je viđen kako dolazi ovamo. Ti i Celer ste jedini važni ljudi u kuči, pa to malo sužava mogućnosti." "Ti si idiot. On nije imao razloga da te otruje, a ovamo je došao jer se posvađao s mojim bratom i trebalo mu je prenoćište. Mora da su se pomirili, jer ga nisam vidjela od jučer ujutro." "Nećeš ga ni vidjeti", obavijestio sam je. "Netko ga je sinoć ubio ravno pred mojom kućom." Lice joj se zamrznulo u poluosmijehu. "Ubio?" pitala je. Znala se izvrsno kontrolirati, no bio sam siguran daje u šoku.

"Da. Ubijen kao i Kapito." Okrenula se od mene tako da joj nisam mogao vidjeti izraz lica. "Dakle. Jadni Neron. Nisam ga dobro poznavala, no bio mi je rođak i bio je prilično mlad." "Dovoljno star da me pokuša otrovati", rekao sam. "Sve je to žalosno, ali nisi zato danas došao, zar ne?" Ponovno se okrenula, a izraz lica opet joj je bio podrugljiv. "Ne. Došao sam te pitati o indiskreciji tvoga brata na svetkovini dobre božice. Grad je šokiran. To se mora razjasniti." "Oh, pa znaš Klodija. Voli se izrugivati čuvarima naše vjere. Nikada nije odrastao i voli razljutiti sebi nadređene." Bilo je nevjerojatno čuti to od Klodije, jer je bilo tako istinito. Njezino laskanje bratu bilo je legendarno. Čak je i promijenila ime kada je on promijenio svoje. Često je bila ljuta na njega, no nije joj bilo nalik da ga omalovažava pred neprijateljem. Već sam bio sumnjičav. Obično sam bio sumnjičav kad sam imao posla s Klo-dijom. No ovo je pobuđivalo radoznalost. Je li možda bijesna na ljubljenoga brata? Tada je netko zazvao iz susjedne sobe. "Klodija? Tko je to?" "Smetam li?" pitao sam. "Da, ali ti opraštam. Dođi, Decije, moraš upoznati Fulviju." "Fulvija? Zar se vratila u Rim?" Znao sam samo jednu istaknutu ženu toga imena, no ona je napustila Rim nakon propasti Katilinine urote. "Ne, ovo joj je rođakinja. Uprava je došla u Rim iz Baje." Otišli smo u spavaću sobu koja je odavala Klodijinu sklonost prema erotskoj umjetnosti. Podsjećala je na dekor javne kuće po uređenju, no i ovdje, kao i svuda, sve je bilo vrhunske kvalitete. Mlada je djevojka sjedila na krevetu presvučenom svilom i ja sam joj se službeno naklonio, pazeći da ostanem ravnodušan, jer je Klodija opet pokušavala poljuljati moju smirenost. Djevojka je bila iznimno lijepa, kose plave poput Germanke. Bila je tako sićušna da je mogla biti i dijete, no također je bila odjevena u koansku haljinu, što je razbijalo takvu iluziju. Oči su

joj bile goleme, a usne nevjerojatno pune. Izgledala je kao da nema više od šesnaest godina, no lice joj je, usprkos čistoći, imalo neopisivu, no nepogrešivu značajku beskrajne izopače-nosti. "Draga", rekla je Klodija, "ovo je Decije Cecilije Metel Mladi, cenzorov sin." "Nevjerojatna mi je čast upoznati tako ugledna čovjeka", rekla je Fulvija. Zbog takva su glasa Odisej i njegovi ljudi punili uši voskom. Za razliku od Odiseja, ja nisam bio privezan uz jarbol, no trebao sam uložiti znatni napor da ne uskočim u krevet pokraj nje. "Cijeli se Rim raduje što imamo tako lijepu gošću", rekao sam. "Je li to samo posjet ili se možemo nadati da ćete ostati tu?" "Fulvija je", rekla je Klodija, "zaručena za Klodi-ja." Pogledao sam je zlobno podignute obrve. Nisam mogao odoljeti. "Zar nisi ljubomorna?" Nije ni trepnula. "Ljudi poput nas imaju fleksibilnost kakvu ti ne možeš ni zamisliti, Decije." Podcjenjivala je moju maštu, no dopustio sam joj. "A je li mlada Fulvija bila u Cezarovoj kući na sada već zloglasnu večer obreda?" zapitao sam, vraćajući se na temu. "Obred je samo za udane žene, Decije", rekla je Klodija. "Fulvija me otpratila tamo, no nije sudjelovala u svetkovini." "A kako je Klodije ušao?" ustrajao sam. "Teško je prihvatiti ideju da se pretvarao da je žena. Kao čija se supruga predstavio?" "To ne znam", rekla je Klodija. "Nije mi rekao da dolazi." "Shvaćam. A kako je točno otkriven?" "Oh, to se dogodilo tijekom..." Zastala je. "Ne, bojim se da mi je zabranjeno o tome pričati." "Nemoj biti smiješna. Kada si ti marila za zakone ili pravila, bili oni ljudskoga ili božanskog podrijetla? Ruho pobožnosti ne pristaje ti baš, Klodijo." "Tko govori o pobožnosti?" pitala je. "Ovo je stvar zakona. Nisi li se zakleo da ćeš poštivati zakone senata i rimskog naroda?"

"To je prijeporno pitanje", rekao sam. U naletu iznenadnog nadahnuća, malo sam iskitio nedavni razgovor. "Zapravo, nedavno sam bio nazočan na raspravi u kojoj su sudjelovali neki od najvažnijih članova vlade, i u kojoj se postavilo pitanje je li kult Bone Dee zapravo rimskoga podrijetla. Možda je zakonito tražiti iskaze o samoj svetkovini." Naš isprazni razgovor za vrijeme večere uzdignuo sam do statusa senatorske rasprave, no ona to nije morala znati. Nakratko je lijepo Klodiji-no lice pokazalo nešto nalik strahu. "Ako se pokaže da je tako", rekla je Fulvija, "onda se Klodija ne može optužiti za zaista ozbiljno oskvrnu-ce. Okrenuo sam se prema njoj. "Vidim da ste jednako pronicavi kao što ste lijepi." Ti nametljiva droljice, pomislio sam. To mi nije palo na pamet. No kad sam se ponovno okrenuo prema Klodiji, još je izgledala uzrujano. Brzo se sabrala. "Vjerujem da je draga Fulvija u pravu. Cenzori mogu negodovati zbog prekršaja protiv stranih bogova, no sudovi sigurno ne mogu izreći stroge kazne u takvim slučajevima. To je rezervirano za državne bogove. Moram se konzultirati s Ciceronom u vezi s time." "Nisam mislio da je Ciceron sklon Klodiju", rekao sam. "Oh, ali Ciceron i ja smo u posljednje vrijeme postali veliki prijatelji", rekla je, ponovno se smiješeći. To je bila loša novost. Isprva joj nisam bio sklon povjerovati, no tada sam se prisjetio nedavna Ciceronovog ustrajanja da Klodija ne može biti umiješana u skandal. Zašto bi rekao takvo što, osim ako je i on podlegao njezinim varkama. Razočarao sam se u Cicerona, no znao sam da nemam pravo osuđivati ga. I ja sam svakako u prošlosti bio opčinjen Klodijom. "Možeš li ići toliko daleko da mi kažeš tko je točno razotkrio tvojega brata?" "Bila je to robinja iz Lukulove kuće. Mislim da to mogu reći a da ne riskiram gnjev bogova." "Robovi nazočuju obredu?" To mi je bila novost. "Glazbenici. Mislim da ga je odala harfistica."

To mi se učinilo neobičnim odabirom riječi. "Da sam ga barem vidjela", rekla je Fulvija. Izvukla je noge ispod ukrasnog pokrivača i ispružila se potrbuške po krevetu. Koanska haljina otkrivala je da je s leđa jednako lijepa kao i sprijeda. "Ahilej je bio otkriven u ženskoj odjeći, znate, a Heraklo je morao nositi žensku odjeću kad je bio Omfalin rob. Ona je nosila njegovu lavlju kožu i palicu. To mi je uvijek bilo uzbudljivo." "Previše ste mladi za tako teško shvatljiv ukus", primijetio sam. "Neki od nas počnu ranije od ostalih", rekla je. Kako istinito, pomislio sam. Njezin je glas izazivao neugodu u testisima. Klodija je sjela pokraj nje i uhvatila joj ruku. "Je li to sve, Decije? Fulvija i ja moramo raspraviti neke stvari." "A ja ne bih ni pomislio smetati vam. Otići ću i pustiti vas dame da... štogod to bilo. Moja sućut, Klo-dijo, zbog tvoga nedavnog gubitka." "Hvala, Decije. Jadni Neron. Toliko nas prerano umire." I otišao sam s tom zagonetnom, ali zlokobnom izjavom u ušima. Dok sam odlazio od Celerove kuće, prošao sam pokraj nekoga tko je išao u suprotnom smjeru. Bila je to žena prekrivena velovima, a nešto na njoj učinilo mi se neobično poznatim. Suzdržao sam se da se ne zagledam u nju, no kad je prošla pokraj mene okrenuo sam se i vidio kako ulazi u Celerovu kuću. Malo niže u ulici vidio sam otvorenu gostionicu. Gostioničar mi je napunio čašu iz jednog od velikih vrčeva na šanku, i ja sam je ponio do stola blizu ulaza. Tamo sam mogao sjediti i razmišljati o tome što sam saznao, istovremeno gledajući u Klodijina vrata. Nije preporučljivo donositi ishitrene zaključke kad je Klodija u pitanju, no sada sam znao nekoliko stvari: Klodija nije znala za Neronovu smrt, pa je stoga bilo malo vjerojatno da ju je naručila. Bila je vidno uznemirena kad sam natuknuo da bi mogao postojati pravni način da se zatraži svjedočenje o Klodijevim postupcima na obredu. Fulvija mi je pokvarila plan kada je istaknula da u tom slučaju Klodije ne može biti optužen

za ozbiljno oskvrnuće. Tada me to uzrujalo, no pohotna mala glupača nehotice mi je dala još materijala za razmišljanje, jer je Klodija još bila uznemirena pri pomisli da će ona ili netko drugi biti prisiljen svjedočiti. Optužba da je počinio oskvrnuće nije bila ona zbog koje se bojala da će njezin brat odgovarati. Što je još smjerao te noći? Ljubakati sa Cezarovom ženom, koja mora biti izvan sumnje? To je bilo smiješno. Što se ozbiljnih prijestupa u Rimu tiče, preljub je bio ravan nenošenju toge na igrama. To je otvorilo posve nove vidike koji su razgalili moj osvetoljubivi duh. Ništa nisam tako žarko želio kao optužiti Klodija za nešto uistinu ozbiljno. Dosada sam se bavio prilično ispraznom istragom čiji je glavni cilj bio držati Celerovu ženu podalje od svega. Sada je taj beskrvni projekt počeo oživljavati. A ako sam bio u pravu u pogledu žene koja je upravo ušla u Klodijinu kuću, oskrvnuće, nedavna ubojstva i pokušaj moga trovanja bili su blisko povezani. Izašla je iz kuće baš kad sam iskapio vino, što je bilo vrlo povoljno tempiranje. Dok je hodala prema gostionici, okrenuo sam se, a kada je prošla, ustao sam. Nikada nije teško pratiti nekoga danju po ulicama Rima. Uličice su uske, a gomila sprječava brzo kretanje. Osim toga, omogućuje ti da se držiš blizu nekoga, a da te taj netko ne primijeti. Nedaleko od Foruma Boariuma ušla je u ljupki javni vrt. Osim bilja, u vrtu se nalazio uobičajeni prikaz Prijapa i jedna od onih neobičnih, minijaturnih grobnica kakve podižemo na tlu u koje je udario grom. Sjela je na klupu s pločicom na kojoj je pisalo ime bogataša koji je vrt donirao gradu, i još jednog bogataša koji je preuzeo njegovo održavanje. Nedavno sam prošao po-kraj tog vrta. Sada te pločice više nema i tamo se nalazi druga, na kojoj je ime i rodoslovlje Prvoga građanina. Ustvrdio bi da je on osnovao Rim da misli da mu to može proći. Žena se trznula kad sam sjeo pokraj nje. "Pa, Purpur ej o, opet se srećemo!" Brzo se sabrala. "I to ne slučajno, kladim se."

"Pa, zapravo, pitao sam se što radiš u kući Metela Celera, koja je i kuća njegove ljubljene žene, Klodije Pulher." "Slijedili ste me!" rekla je ogorčeno. "Apsolutno. A sad mi reci što si radila s Klodijom, ili ću ti izazvati svakakve nevolje." "Ja sam samo poštena, siromašna travarka. Nemate razloga da me uznemirujete!" Prebacila je košaru u krilu. Nešto je zašuškalo u njoj. "Ni najmanje me ne zanima tvoje poštenje ili nedostatak istoga", rekao sam joj. "Ali ljude ubijaju svuda po gradu, a ja sam gotovo bio jedan od njih. Sumnjam da si upletena u to. Najbolje ti je okriviti nekog drugog, pa počni pričati." "Ubojstvo! Ja nisam upletena ni u što slično. Gospa Klodija poslala je po mene da joj nabavim određene trave i da joj gatam. Ona i mlada dama Fulvija zapravo, a nije li ona prava krasotica?" "Uistinu jest", složio sam se, "i Rim će nesumnjivo teško patiti zbog nje u godinama koje dolaze, ali vratimo se Klodiji. Bi li ono što šuška u košari imalo ikakve veze s proricanjem njezine sudbine?" "Oh, da." Posegnula je u košaru i izvukla debelu, obamrlu crnu zmiju bar metar dugu. "Stari Dis je najbolja gatara u Rimu. No u ovo doba godine nije baš živahan." "A trave?" pitao sam. "Samo uobičajene." "Uobičajene?" "Znate, afrodizijaci. Trebali biste mi dopustite da ih i vama smiješam. Imat ćete batinu poput ovog Prijapa ovdje." "Ne patim od tog nedostatka", rekao sam ozlojeđeno. "To svi kažu, osim onih koji su dovoljno stari da budu iskreni. Mislim da njezin muž treba malo ohra-brenja tu i tamo." "I sigurna si da si joj to dostavila? Nisi joj slučajno odnijela neke otrove?"    

"Zbilja, gospodine, to ste već jednom pokušali", ukorila me. "Zar zbilja mislite da ću priznati prekršaj kažnjiv smrću?" "Vjerojatno ne," rekao sam ustajući. Tada sam nasumce ispucao strijelu, onakvu kakva ponekad pogodi neočekivanu metu. Ne znam zašto sam je to pitao, osim možda zato što se bavila drevnim zanatom koji je uključivao mnoge ezoterične rituale. "Građane ubijaju, Pur-purejo. Netko ih probada u vrat i onda, nakon što umru, razbija im čelo čekićem. Što znaš o tome?" Na moje zaprepaštenje, boja joj je nestala s lica i brada joj se spustila. "Hoćete reći da su oni u gradu?" Bio sam posve zatečen. "Tko? Kako to misliš oni?" Skočila je i zgrabila svoju košaru. "Nitko s kim želim imati ikakve veze. Poslušajte moj savjet i nemojte im se ni vi zamjeriti. Do viđenja, gospodine." Prošla je pokraj mene i krenula prema ulici. "Stani!" povikao sam. "Htio bih..." Tada sam se već obraćao njezinim leđima. Nije samo odlazila, odlazila je trčeći. Potrčao sam za njom, no brzo sam odustao. Toga je nezgodan odjevni predmet za izvođenje bilo čega napornog, a nisam se usuđivao skinuti je. Netko bi mi je sigurno ukrao. Slegnuo sam ramenima, pomislivši da je uvijek mogu pronaći u njezinu šatoru. Tada sam se odvukao kući, gdje su me čekale dvije poruke. Prva je bila od oca, koji me obavještavao da će sljedećega jutra senat otići u Pompejev tabor i dati mu službeno dopuštenje za proslavu trijumfa. Trebalo se odjenuti u skladu s prigodom. Druga je poruka bila od Julije. Na njoj je pisalo: Imam važne informacije. Nađimo se sutra uvečer oko zalaska Sunca na trijemu Kastorova hrama.    9.   Bilo je lijepo jutro kad smo se okupili na Forumu odjeveni u svoje najbolje toge. Nije bio službeni praznik, no u zraku se osjećalo praznično raspoloženje, kao što se uvijek osjeća kad se

prekine s rutinom. Hortal je ustao na Rostri i objavio našu zadaću, a gomila je kli-cala i hvalila mudrost senata. Naravno, Pompej je već danima znao za odluku senata, no njegovi potrčci ustrajali su na tome da obnovimo drevni običaj da cijeli senat ode u tabor pobjedničkoga generala i prenese mu dobre vijesti. Kako su citirali valjani povijesni presedan, nikako se nismo mogli izvući. Dok smo silazili niz Via Sacra prema gradskim vratima, svi smo na licu imali prikladan, nepristran sena-torski izraz, no čulo se mnogo gunđanja. I ja sam pomalo gunđao. "Bolje da to bude trijumf nad trijumfima", mrmljao je netko blizu mene, "s obzirom da nas sve ovoliko gnjavi." "Baš slično Pompeju", rekao je netko drugi. "Nije mu dosta da dobije svoj trijumf; mora vidjeti cijeli senat kako dolazi k njemu ljubiti njegovo slavno dupe." To je sve bilo ispravno prema mojem shvaćanju. U to doba senat je još imao mnogo ponosa i bio je skup ravnopravnih. Nismo voljeli one koji su se pravili važni i prenavljali se poput kraljeva. Trijumfator je primao polubožanske počasti jedan dan, i smatralo se da je to dovoljno za svakog čovjeka. Pompejevi puzavci tražili su da mu senat odobri pravo da nosi trijumfalno znakovlje na svim javnim funkcijama, što je bilo prijezira vrijedno udvaranje koje je užasavalo sve Rimljane ispravnoga načina razmišljanja. Na nesreću, u to je vrijeme bilo sve manje Rimljana ispravnoga načina razmišljanja. Pompejev logor bio je podignut jednako kao legionarski, no bez uobičajenih utvrdi. To bi bila nedopustiva provokacija. Svi su vojnici još bili naoružani, no pokazivali su labavu disciplinu, kakvu je Pompej dopuštao između ratnih pohoda. Malo ih se zamaralo nošenjem oklopa ili štitova, a oni čija je zadaća bila čuvati blago imali su samo opasane mačeve i oslanjali se na koplja, uglavnom krateći vrijeme kockanjem ili boćanjem. Kako smo prilazili Pompejevu pretoriju, nekima su se lica užarila od gnjeva. Mnogi su bili smrtno uvrijeđeni što se Pompej nije potrudio poredati vojnike u čast dolaska cijeloga senata.

U pretoriju smo zatekli Pompeja kako sjedi na podiju. Prolazili smo između redova njegove počasne straže. Oni su uistinu bili postrojeni, sa svježe očišćenim i nauljenim oklopima, a Sunce je bacalo odsjaj s polirane bronce njihovih kaciga. Plaštevi i perjanice od konjske dlake bili su novi i živopisni. No šteta je već bila počinjena kad su senatori vidjeli neuredne neotesance na straži. Sjetio sam se što je Ciceron rekao o Pompeju, da je on politički imbecil. Čovjek koji propusti polaskati najuzvišenijem skupu ljudi na svijetu nije imao svijetlu budućnost u rimskoj politici. "Kao posjet kralju nad kraljevima, zar ne?" Okrenuo sam se i ugledao Krasa kako stoji blizu mene. "Pogledaj ga. Taj je podij visok barem četiri metra, a kurulski stolac je od bjelokosti, ako me oči ne varaju." Zaista, Pompej je izgledao kao kralj više nego kao vojnik, bez obzira na pozlaćeni oklop i grimizni plašt. Njegov kurulski stolac bio je prekriven krznima leoparda, a noge je odmarao na stolčiću izrađenom od kruna monarha koje je porazio. "Očito mu ne smeta gurati to pod nos", složio sam se. Iza njega su stajali stjegonoše njegove legije, a glave i ramena bili su im obavijeni neštavljenom lavljom kožom iznad staromodnih oklopa. Pokraj njega su stajali ljudi neobična izgleda, čije su dugačke, šiljate brade bile slična oblika kao i njihove visoke kape. Bili su omotani u grube, smeđe plašteve. Pitao sam Krasa tko su oni. "To su etrurski proroci o kojima sam ti pričao. Tvrdi da mu donose sreću." Bili su to ljudi tvrda lica i fanatična izgleda. No, mislio sam, ljudi koji provode dane režući žrtvovane životinje i kopajući po njihovim utrobama tražeći znamenja nisu baš odabrali najugodnije moguće zanimanje. Stali smo pred podijem i nastojali izgledati dostojanstveno, dok je Pompej pokušavao izgledati kraljevski. Hortal je istupio i zvonko progovorio.

"Gneju Pompeju Magnuse, mi, rimski senat, prema našem drevnom pravu, ovime ti dopuštamo čast održavanja trijumfa!" Bombastičnost mu je malo pokvarilo tuljenje slona negdje u blizini. Pompej je ustao. "Štovani senatori", započeo je; tada se oglasilo još nekoliko slonova. Sačekao je da se utišaju, a onda nastavio. "Prihvaćam ovu čast, u slavu bogova Rima i predaka moje kuće." "Kojih predaka?" rekao je neki šaljivčina. "Onaj frulaš otprije četiri generacije?" To je izazvalo grohotan smijeh nekolicine. Kao i mnoge druge obitelji, i njegovu je uzdignuo Sula. Prije toga nisu bili ništa. "Trijumf!" povikao je počasni stražar, nadglasavajući sve dosjetke na Pompejev račun. Čuo sam kako Kras tihim glasom govori: "Kakva prigoda!" Zbog nečega u njegovu glasu osjetio sam nelagodu. "Kako to misliš?" pitao sam. "Mislim, evo tu smo, cijeli senat. A tu je i on, a svuda oko nas su njegove naoružane trupe. Mogao bi nas sve sada pobiti i ne bismo mogli baš ništa učiniti." "To bi sigurno bilo najveće postignuće u iznimnoj karijeri", rekao sam. Govorio sam neozbiljno, no tjeme mi se počelo znojiti. Sigurno, mislio sam, čak ni Pompej ne bi bio tako smion. No neću se osjećati sigurnim dok se ne vratim unutar rimskih zidina. Ovo me naučilo još nečemu: Kras bi mogao iskoristiti takvu prigodu ako mu se ikada ukaže. Odlučio sam da ću se, ako se on ikada utabori izvan grada u očekivanju trijumfa, i ako senat bude pozvan da mu odnese dobru vijest, svakako ispričati zbog iznenadne bolesti. "Auguri će", nastavio je Hortal kad su vojnici zašutjeli, "proučiti znamenje i odlučiti kakva je volja bogova u pogledu prikladnoga dana za trijumf." "Nema potrebe", izjavio je Pompej. Rukom je pokazao prema Etrurcima. "Moji haruspici već su pokazali svoje umijeće i doznali da je dan najugodniji bogovima za tri dana."

Mogao sam vidjeti da je Hortal bijesan, no on je bio veoma iskusan čovjek koji je znao da bi ispao smiješan kad bi pokušao raspravljati o ritualu u takvu okružju, u kojem je Pompej sve pripremio tako da naglasi vlastitu veličanstvenost. Nije postojao dostojanstveni način za raspravu pokraj takve samovolje, tako da je Hortal dostojanstveno pristao. "Tako će biti objavljeno na Forumu", rekao je. Sada je Pompej ustao. "Dajem vam slobodu u svojem logoru, i pozivam vas na okrepu." I tako samo na kraju bili Pompejevi gosti na ručku. Postavio je stolove ispod golema šatora, u kojem su isto tako bili pohranjeni krhki predmeti koji su trebali uveličati njegov trijumf: slike i druge umjetnine, fini namještaj, tkanine, brokat, pa čak i makete osvojenih gradova i utvrde izrađene od bjelokosti i školjaka. Ni hrana nije bila loša. Postao sam ugodno pripit, jer nisam vidio razloga zašto ne bih. Puna želuca, ustao sam od stola i šetao među blagom, diveći se, kao i uvijek, našem rimskom talentu da prisvojimo imovinu drugih ljudi. Pompej je uz to prisvojio i mnogo drugih ljudi. U jednom su šatoru bili neprijateljski prinčevi i plemići, ukusno okovani zlatnim lancima. U drugom golemom šatoru nalazile su se neke od najljepših žena koje sam u životu vidio. "Skandalozno", oglasio se još jedan senator koji je proučavao plijen. Naravno, bio je to Katon. "Trijumf ne bi trebao biti pretvoren u javnu kuću." "Ne znam", rekao sam. "Izgledaju kao dobra roba. Tko želi biti okružen ružnim robovima?" "Glupost!" odvratio je. "Za deset godina pola njih će biti oslobođeno, živjet će u sirotinjskim četvrtima i izbacivati bebe koje će biti dodatno opterećenje za državu." Tu je bilo nešto istine. Nevoljko sam napustio šator. Nekoliko senatora guralo se iza mene. "Idemo", rekao sam, "hajdemo vidjeti slonove." Katon mi se pridružio gunđajući. Katon mi je bio iznimno mrzak, no bio je

zabavan u takvim prigodama. Nije uopće imao smisla za humor, pa ga je zato bilo lako vrijeđati, a da on to ne primijeti. Na obližnjem polju ugledali smo desetke i desetke golemih životinja s goničima koji su ih uvježbavali. Neke su izvježbane da nose različite trofeje u povorci. Druge su na leđima imale izgrađene platforme s prikazima bogova. Neke su životinje nosile male tvrđave u kojima su se nalazili robovi odjeveni tako da sliče neprijateljima koje je Pompej pokorio. Bio je tu još jedan ograđeni dio, dobro čuvan, u kojem su bili zarobljeni ratnici. Bili su to žestoki muškarci, preopasni da bi ih se ostavilo u njihovim zemljama, a neprikladni za običan robovski rad. Većini je namijenjena arena, a nekoliko bi ih moglo steći slobodu prema hiru svjetine. Osim legionara, na drvenim tornjevima oko tog kompleksa bili su iskusni strijelci s Krete sa spremnim lukovima i strijelama. "Barem ovdje", izjavio je Katon, "Pompej nije dopustio nedisciplinu, iako je morao unajmiti kretske plaćenike." "Nije imao mnogo izbora", rekao sam. "Rimljani su mačevaoci i kopljanici, ali ne i strijelci." "Jesi li vidio one besposlene ništarije na ulasku u logor?" Katon je gotovo siktao. "Ne mogu vjerovati da su to bili rimski vojnici. Čuo sam da su mu legije nedisciplinirane, no nisam mogao zamisliti koliko." "Još bolji razlog", rekao sam, "da ga spriječimo da ikada više zapovijeda rimskim vojnicima." Katon je kimnuo. "U pravu si. U budućnosti ću se posvetiti blokiranju njegovih pokušaja da dobije vojna zapovjedništva." Neko je vrijeme razmišljao. "A ti strani proroci! Uvrijedio je bogove naših predaka! Pretpostavljam da se to može i očekivati od čovjeka čijeg je oca ubio grom." Nisam mu proturječio. Dok sam se vraćao prema ulazu u logor, prošao sam pokraj pretorija i začuo glasove koji su govorili nepoznatim jezikom. Mislio sam da to vjerojatno razgovaraju azijski robovi i upravo sam namjeravao produžiti kada me zaustavilo nešto napola

poznato u zvuku tog jezika. Polagano sam se približio velikom šatoru. Na jednom od ulaza vidio sam nagurane etrurske vračeve. Glasovi koje sam čuo bili su njihovi. Valjda sam morao već ranije čuti etrurski govor, možda u obliku molitve ili pjevanja. Bio je to umirući jezik, no još su ga govorili u nekim udaljenim dijelovima Tuscie. Jedan od muškaraca podignuo je pogled i ugledao me. Rekao je nešto i svi su ušutjeli i zagledali se u mene. Nije mi bilo jasno zašto su mislili da prisluškujem njihov razgovor, jer nitko na kugli zemaljskoj osim Etruraca nije mogao razumjeti njihovo nerazumljivo klepetanje. Nepristojni stranci. Ako Pompej podržava takve, samo neka mu budu. U pratnji još nekoliko senatora vratio sam se u grad. Nijedan od njih nije bio Pompejev pristaša, pa nisam morao paziti što govorim. Svi su se složili da je Pompej postao previše arogantan. No nitko nije imao pametan prijedlog što učiniti. Nakon što sam saslušao neke jalove prijedloge, zaključio sam da nam je najbolje učiniti ono što je predložio Ciceron: pustiti da Pompeja sruše vrijeme, nedostatak obećavajućih ratova i njegova vlastita politička nesposobnost. No jedna me stvar brinula u tome. Bojao sam se da bi do Pompejeva pada vjerojatno moglo doći zato što će ga zamijeniti netko s još manje skrupula od njega. Bila je sredina popodneva kad sam došao do Foruma. Još nas je nekoliko sati dijelilo od zalaska Sunca, kada ću se naći s Julijom u Kastorovu hramu. Pitao sam se što je mogla otkriti, no to mi nije bila prva stvar na pameti. Bio sam uzbuđeniji zbog toga što ću je ponovno vidjeti. Previše se žena ubacilo u moj život u posljednje vrijeme: Klodija, Fulvija, čak i Purpureja. U društvu tih tajanstvenih i opasnih žena, Julija se činila blagotvornom, čak iako je bila Cezarova nećakinja. Forum je uvijek dobro mjesto za besposlicu, pa sam besposličario. Razgovarao sam s prijateljima i poznanicima, a pozdravilo me više publikana nego što sam znao da ih ima.

Većina njih nastojala se dočepati javnih ugovora u provincijama, jer su gotovo svi građevinari u Rimu trebali biti zaposleni sljedećih nekoliko godina na izgradnji Pompejeva novog teatra. Ne samo što će teatar biti golem, nego je trebao postati središnji dio pravoga malog foruma na Marsovu polju. Tamo će biti galerije i vrtovi, novo mjesto za glasovanje narodne skupštine i dom senata. Činilo se da postoji neko su-parništvo u javnim poslovima između Pompeja i Luku-la, a grad je time profitirao. No Lukul je ipak priređivao bolje zabave. Dok sam šetao vanjskim rubom Foruma, naišao sam na jednu od onih gomila kakve se okupe uvijek kad se nešto grozno dogodi. Sa srcem u petama prišao sam pogledati. Mogao sam vidjeti da su se okupili pred šatorom ukrašenim simbolima proricanja sudbine. Progurao sam se kroz ljude koji su buljili i ušao u šator. U njemu sam vidio muškarca u togi obrubljenoj grimizom kako diktira dvama tajnicima koji su stajali sa stilusima i voštanim pločama. Sva su trojica gledali u Purpurejino tijelo, sada obilježeno već poznatim ranama na vratu i čelu. Lice joj se rasteglo u masku užasa, jednako pretjeranu kao ona koja se nosi na pozornici. Za razliku od ostalih žrtava, ona je znala što je čeka. "Dobar dan, senatore", rekao je muškarac u togi preteksti. Imao je možda četrdeset godina, ozbiljno lice i crvenkastu kosu. "Ja sam Lucije Domicije Ahenobar-barus, kurulski edil. Ovu je ženu netko jutros ubio. Jeste li je poznavali ili vas je samo zanimalo što se zbiva?" Rekao sam mu svoje ime i dovoljno o svojemu podrijetlu da mu postane jasno tko sam. "Nedavno sam je ispitivao u vezi s istragom koju vodim." "Pod čijim pokroviteljstvom?" pitao je oštro. "Metela Celera", rekao sam. "On nema ovlasti, no obojica znamo da će postati jedan od konzula sljedeće godine, a ja tada neću biti na dužnosti, pa neću pobijati njegovo pravo da vas imenuje."

"Kako je pronađena?" pitao sam. "Nekoliko je ljudi ušlo u šator ovoga jutra, no otišli su misleći da je nema. Čovjek koji ima štand s kobasicama u blizini ušao je pitati je ima li češnjaka medu svojim biljem i zamijetio kako joj noga viri iza hrpe košara. Tkogod ju je ubio, prekrio je tijelo." "Zna li se išta o njoj ?" zanimalo me. "Ništa osim imena i zanimanja", odvratio je Domi-cije. "Pretpostavljam da nije imala licenciju za obavljanje svoga zanata ovdje?" "Kako ju je mogla imati?" rekao je. "To je nezakonito." Uhvatio je moj prijekorni pogled. "Dobro, znam da je naša dužnost istjerati ih s Foruma i tržnica, no ured edila je uspostavljen kada je Rim bio deset puta manji nego što je danas. Moramo testirati težine i mjere, sprječavati lihvarstvo i krivotvorenje, organizirati javne igre, održavati javne poslove popravljanja, čišćenja i popločavanja ulica", zabacio je ruke u zrak. "Mogao bih cijelu godinu posvetiti samo nadzoru gostionica i bordela, što je još jedna od naših dužnosti, a to nikada ne dospijem!" "Teret dužnosti je velik", složio sam se. "Zna li se je li rođena slobodna? Ako je oslobođenica, njezin bivši gospodar mogao bi preuzeti tijelo za pogreb." "Namjeravam to saznati. Jedan od mojih tajnika otići će odavde u Arhivu." "Kad to otkrijete, možete li mi javiti? Nisam je do kraja ispitao, a želio bih znati mnogo toga. Smatrat ću to velikom osobnom uslugom." Dosadila mu je njegova dužnost, no ovo ga je oraspoložilo. To je značilo da će jednoga dana moći zatraži ti od mene uslugu, a to nije bila mala stvar kad su u pitanju bila imena kao Domicije i Metel. "Bit će mi zadovoljstvo, senatore." "Hvala. Moja je kuća u Suburi. Glasnik može pitati bilo koga gdje da me pronađe." Izašao sam iz šatora. Provjerio sam je li mi cest na mjestu i mogu li lako izvući bodež iz korica. Kako su

se stvari odvijale, neće proći mnogo vremena prije nego što čovjek s nožem i čekićem dođe po mene. Kastorov hram bio je najljepši hram u Rimu. Izgrađen je prije više od četiri stotine godina u znak zahvalnosti za našu pobjedu na jezeru Regilu. Zapravo je puno ime hrama bilo Hram Kastora i Poluksa, no nitko se nije zamarao sa starim Poluksom koji je, kao i Rem, bio zaboravljeni brat blizanac. Julija je stajala na vrhu stuba između dva tanka i visoka stupa. Bila je odjevena u haljinu boje blijedog šafrana s remenom i šal tamnije žute boje. Jedini nakit bila joj je niska zlatnih i jantarnih perli. Bila je drukčija od Klodije onoliko koliko to žena može biti, a to je bila najveća pohvala koju sam mogao smisliti. Nasmiješila se kad sam se popeo stubama i prišao joj. Imala je divne zube. "Uranio si", rekla je. "Sunce još nije zašlo." "Jedva sam čekao da te ponovno vidim." Ogledao sam se po trijemu koji je izgledao napušteno. "Danas nema baki koje vire iz sjene?" "Sigurni smo", rekla je. "Trebala bih biti u posjeti kod tetke u domu vestalki." "I ja imam tetku tamo", rekao sam glupavo. "Zapravo, bila sam tamo", rekla je. "Ne bih lagala o tome. Samo nisam ostala onoliko dugo koliko sam na-tuknula da bih mogla." "U tome nema ničega što bi moglo razljutiti bogove", uvjeravao sam je. "Prije nego što zaboravim, kad si rekla da je Fulvija bila u Cezarovoj kući na noć Misterije, jesi li mislila na mladu, onu koja je Klodijeva zaručnica?" "Da, to je ona. Starija Fulvija napustila je grad osramoćena prošle godine. Srela sam Fulviju te večeri, prije nego što su se neudane žene morale povući. Ona je lijepo stvorenje. Čula sam glasine o njoj, ali nisam povjerovala u njih. Nitko tako mlad ne može biti tako iskvaren." "O da, može", potvrdio sam. "Neki su ljudi kvarni od rođenja. Dob samo dodaje iskustvo i diskreciju onome što su obećavali u

mladosti. Jučer sam je upoznao i ne bih mogao odabrati bolju družicu za Klodija. Uz malo sreće, pobit će jedno drugo, no strahujem za sudbinu Rima ako donesu na svijet djecu i ona prežive." Veselo se nasmijala. "Volim kako pretjeruješ, Decije." Jadna, jednostavna djevojka. Mislila je da pretjerujem. "A što ste točno vi neudane žene radile te večeri? Ili je to još jedna od zabranjenih tema?" "Oh, nije. Postoji uvodna ceremonija, prizivanje božice. Nakon toga počeo je Misterij i mi smo morale otići. Uglavnom smo sjedile i tračale u stražnjem dijelu kuće, i tamo bismo ostale cijelu noć da nije izbila strka zbog toga što je Klodije bio tamo." "Shvaćam." "Pa, zar ne želiš čuti što sam saznala?" rekla je nestrpljivo. "Svakako. Zašto misliš da ne želim?" "Zato što se ponašaš baš kao muškarac!" To je zvučalo kao neka vrsta osude. "Nadam se. Dakle, što si otkrila?" "Otkrila sam kako je Klodije ušao!" "Sjajno. Već znamo da je bio odjeven kao žena." "Da, da, ali nije došao s ostalima. Došao je kasnije, kad je Misterij već započeo. Došao je sa ženom koja je donijela lovorovo lišće." "Lovorovo lišće?" pitao sam. "Misliš vijence?" "Ne, lišće natopljeno u nešto u skladu s nekakvom drevnom formulom. Žene ga žvaču tijekom kasnijeg dijela obreda. Stvari pomalo... izmaknu kontroli, koliko shvaćam." "Ma zamisli", rekao sam. "Ugledne gospode ponašaju se kao krdo menada*." Tada sam shvatio dublje značenje. "Ta žena s kojom je Klodije došao - ne znaš slučajno njezino ime, ili znaš?" Julija je slegnula ramenima. "Samo seoska travarka. Je li to važno?"    Menade ‐ u staroj Grčkoj svećenice boga vina i veselja (op. prev.).   

   Naslonio sam se na jedan od stupova i protrljao oči. Glava me počinjala boljeti. "Mogao bih te odvesti preko Foruma i pokazati ti njezino truplo." Julijine oči su se raširile u zgranutosti. Nije bila izložena životnim problemima. "Ubijena je?" "Ovo krvoproliće postaje nalik ratu", rekao sam. "Četvero mrtvih do sada, rob, seljanka i patriciji. Tko je sljedeći? Eunuh?" "Onda ti moja informacija nije korisna?" Izgledala je tako potišteno da sam je brzo razuvjerio. "Daleko od toga. Ono što si mi rekla je svakako od najveće važnosti. Ubojstva su nekako povezana s oskvrnućem." "To je stvarno bilo skandalozno", rekla je, "no je li bilo vrijedno višestrukog ubojstva?" "Ne. Obeščašćenje obreda bila je pošalica. Rimljani više nisu pobožni kao nekada. Klodije je te noći namjeravao nešto drugo, i ne želi da se to nešto otkrije." "Onda, misliš da je Klodije iza svega toga?" Odmahnuo sam glavom. "Upleten je, ali ne vjerujem da je pokrenuo išta toliko zakučasto. Njegov stil je izravno djelovanje. Ne, moramo otkriti tko je još bio prisutan te noći." "Tko još? Želiš reći da Klodije nije bio jedini muškarac koji je oskvrnuo obred?" "Ako ne na samom obredu, onda je još netko bio u drugom dijelu kuće. Koje je mjesto bolje za sastanak iz zločinačkih razloga nego kuća iz koje su svi muškarci protjerani na jednu noć?" "Urota! Ovo postaje sve bolje!" Mogao sam vidjeti da je njezino uživanje u razotkrivanju zločina ravno mojemu. "Pretpostavljam da je Klodije bio nazočan sastanku koji je ugovorio sa svojim suradnicima, a onda je gotovo sve upropastio jer nije mogao odoljeti tome da se ušulja natrag u kuću i špijunira ritual. Pravo im budi, tko god oni bili. Svatko tko vjeruje Klodiju zaslužuje sve što mu se može dogoditi."

Pogledao sam u hram, gdje su svećenici palili vatre ispred kipova blizanaca. Onog trenutka kad mi je riječ 'blizanci' pala na pamet, postavio sam pitanje koje me mučilo. "Julija, rekla si da je Fausta bila u kući te noći. No ona nije udana. Je li bila s vama, neudanim djevojkama?" Julija se namrštila pokušavajući se prisjetiti. "Ne, nije. Došla je s Klodijom, Lukulovom ženom. Imala je veo, no bio je gotovo proziran i prepoznala sam je. Nisam primijetila da se povukla s nama ostalima. Jesi li siguran da nije udovica?" "Nikada se nije udavala. Pa što je onda ona izvodila? Svakakve nepravilnosti se gomilaju u pogledu te noći. Uvidjet ćeš da su nepravilnosti vrlo važne kad se istražuju djela zločinaca." "To sam i mislila", rekla je prilično hladno. Očito sam ponovno ukazivao na ono što je očito. "Mislim da je vrijeme da se usredotočimo na Faustu", rekao sam. "Ne bi trebalo biti teško potaknuti druge dame da je ogovaraju - ionako je već predmet tračeva. Pokušaj saznati sjeća li se još tko da je radila nešto sumnjivo te večeri." Julija se ponovno nasmiješila. "Učinit ću to." "Ali oprezno, molim te. Netko ubija ljude bez obzira na spol ili društveni položaj. Bilo bi mi strašno kada bi ti bila sljedeća žrtva. Ili ona poslije nje, kad smo već kod toga." "Bit ću diskretna. Što ćeš ti raditi?" "Opasne i glupe stvari", zajamčio sam joj. "Slijedit ću divlje i ambiciozne ljude, tražeći ubojice koji koriste jedinstvenu tehniku za eliminaciju svojih žrtava, takve stvari." Počeo sam se osjećati prilično herojski. "Onda se pripazi. Ti si jedinstven i Republika si ne može dopustiti da te izgubi." Morao sam se složiti s time, no skromno sam se suzdržao da to ne pokažem. Okrenula se i spustila niz stube hrama. Čekao sam u sjeni trijema dok nije nestala s vidika. Sada sam shvatio, sa zakašnjenjem, da je za nju opasno biti viđena u mojem društvu. Pregledao sam prostor oko sebe tražeći skrivene promatrače, no to je bilo uzaludno. Rim pruža na svakom mjestu toliko uli-

čica, prozora, brloga, vrhova krovova i drugih mjesta za vrebanje da ih ljudsko oko ne može sve razaznati. Kad je Julija otišla, napustio sam hram i krenuo ulicama grada koje su brzo tonule u mrak. Zataknuo sam ruke u tuniku kao da ih grijem, no zapravo sam grčevito držao svoje oružje. Dok sam hodao, razmišljao sam, pokušavajući smjestiti nove nepravilnosti u neku vrstu reda. Kao što sam rekao Juliji, nepravilnosti su važne. Kao što su bitne i prepiske, veze, srodstva i sve drugo što povezuje činjenice na neki način, ma koliko se bizarnim taj način isprva činio. Moj je problem bio to što nisam mogao misliti ni o čemu drugom dok sam razmišljao o Klodiju. Odlučio sam se koncentrirati na druge stvari i vidjeti hoće li me one odvesti natrag do Klodija ili drugamo. Fausta je igrala neku neobičnu ulogu u tome. Ona je bila kći pokojnoga diktatora Sule. Što je još bila? Bila je štićenica Lukula, koji je imenovan za izvršitelja Suline oporuke. Njezin brat blizanac, Faust, bio je Pompejev odani sljedbenik. To je bio još jedan trag koji me lako mogao omesti. Želio sam srušiti Pompeja gotovo jednako žarko kao i Klodija. U Pompejevu slučaju zato što je bio mogući tiranin i rimski kralj. Kod Klodija je stvar bila osobne prirode. Dakle, Fausta je imala veze s Pompej em. Živjela je u Lukulovu kućanstvu, a Lukul je mrzio Pompeja, no bilo je vjerojatnije da bi stala na stranu ljubljenoga brata prije nego na stranu svoga zaštitnika. Došla je u Cezarovu kuću u večer obreda u pratnji Lukulove žene. A Lukulova žena je bila još jedna Klodija, starija sestra Klodije i Klodija. Drugi Klodi-jev brat, Apije, bio je u Pompejevu logoru, no on me nije zanimao. Koliko sam znao, njemu je odgovarao legionarski život, odlučio se za vojnu karijeru, i malo se zanimao za politiku. Ovo bi moglo postati nezgodno. Već sam rekao prijatelju Milonu da ću mu pomoći pri udvaranju toj ženi. Neće mu se svidjeti ako bude prognana zbog mene. Između Celerova ustrajanja da držim Klodiju podalje od skandala i Milonove

zaljubljenosti u Faustu, bio sam u škripcu. Problemi sa ženama nisu bili ništa novo u mom životu, no ovo je bila nova varijanta takvih problema. Tko je još mogao biti u toj kući u noći obreda? I s kojom namjerom? Činjenica da su išli u takve ekstreme kako bi njihovi postupci ostali u tajnosti te da su ubijali ljude kako bi se prikrili, značila je da štogod to bilo, svakako je uistinu jako, jako loše. A što bi Kapito mogao imati s tim ? Došao sam do kuće, a nitko mi nije pokušao oduzeti život.    10. Sljedećeg jutra saznao sam da se Hermes uglavnom oporavio od bolesti, no bio je blijed i trljao se po trbuhu s vremena na vrijeme. "Ne mogu dokučiti što je to moglo biti", rekao je. Izgledao je kao da je zbog nečega kriv, no kako je obično tako izgledao, nisam mogao reći znači li to išta. "Možda je neprijatelj bacio urok na mene", rekao je. "Vjerojatnije je da si upao u moj vinski podrum i ispio vrč ili dva", rekao sam. "Provjerit ću to poslije." Pozdravljao sam svoje klijente kada je stigao čovjek s porukom. Prepoznao sam ga kao jednog od Asklepi-jodovih robova. Molim te, dođi me posjetiti čim uzmogneš, pisalo je. Ispod poruke nalazio se hiroviti pečat kakav koriste Grci: mač i kaducej. To je izgledalo obećavajuće. Možda je nešto otkrio. Svi smo odmarširali do Celerove kuće, a prvom sam prilikom odveo Celera u stranu. "Jesi li išta otkrio?" pitao me. "Samo mnogo nejasnoća", odgovorio sam. "Ali moram te nešto pitati. Prije nekoliko dana razgovarao sam s Cezarom u tvojoj kući. Rekao je da te došao zatražiti krov nad glavom dok ne smije biti pod svojim." "Tako je i bilo." "Bio je tu cijelu noć?" pitao sam.

"Pa i nije. Izašao je oko ponoći. Rekao je da mora proučiti znamenje. Nosio je svoju trabeu* i zakrivljeni svećenički štap. Zašto? Je li to važno?" "Moglo bi biti", rekao sam. "Jesi li ga vidio poslije toga?" "Da. Došao je ubrzo nakon što sam ustao. Rekao je da je bio na Kvirinalu, no te je noći bilo previše oblačno za pristojno tumačenje znamenja. Zašto?" "Oh", rekao sam pokušavajući zvučati ležerno, "samo pokušavam utvrditi gdje je tko bio te noći. Sve se dogodilo u njegovoj kući." "Drži se Klodija, dečko moj. Nemoj se igrati s Gajem Julijem." "Imat ću to na umu", rekao sam. Nisam mu rekao da sumnjam da su upleteni mnogo moćniji ljudi od Gaja Julija. Otpustio sam svoje klijente i rekao Hermesu da me slijedi. Vraćali smo se kroz Suburu, a onda uspinjali po Kvirinalu do drevnog Porta Kolina. Kao i svi ulazi u grad, i to je bilo sveto mjesto koje je svjedočilo mnogim bitkama. Hanibal je navodno bacio koplje preko njega    * Trabea ‐ raskošno vezeno ruho za svečane prigode (op. prev.).      u znak prkosa, a samo dvadeset i jednu godinu ranije Sula je tu pobijedio pristaše mladog Marija. Tu su bitku Rimljani gledali s vrhova zidina kao da su u amfiteatru. Nakon teškoća proteklih godina, kažu, bilo je olakšanje gledati krvoproliće izvan zidina grada. Kako Rim nema vojsku ni policiju unutar zidina, nadzor nad ulazima podijeljen je medu raznim cehovima, bratstvima i hramovima. Port Kolin je odgovornost kolegija obližnjega Kvirinova hrama. U kolegiju su Kvi-rinovi saliji koji svakoga listopada plešu pred najvažnijim gradskim svetištima. Naravno, noćnu stražu nisu držali sami mladi patriciji, nego njihovi sluge.

U hramu sam otišao do časničke prostorije u kojoj su boravili stražari. Zatražio sam da mi pokažu pločicu za pisanje iz noći u kojoj je oskvrnut obred. Rob koji je održavao prostoriju tražio je medu pločicama dok sam ja razgledavao. Nije bilo nikoga drugog. Prolaz je čuvan samo noću. "Izvolite, gospodine", rekao je rob. Pogledao sam zapis na vosku. Nekoliko teretnih vagona ušlo je u grad tijekom noći. Svi su ga i napustili istim putem prije zore. Nije spomenuto da je Pontifex Maximus izašao proučavati znamenje. Upitao sam roba zna li išta o tome. "Auguri bi se uvijek trebali javiti u hram prije nego što izađu poslije mraka, gospodine. Pontink Spinter došao je prije desetak dana, u svojoj prugastoj togi i sa svećeničkim štapom. Nijedan nije došao otada." Zahvalio sam mu i otišao. "Zašto postavljate takva pitanja?" pitao me Hermes dok smo se spuštali niz brežuljak. "Ima li to veze s patricijem koji vas je pokušao otrovati i umjesto toga završio mrtav?" "Ne znam, ali sumnjam da je sve to povezano. Zašto želiš znati?" Hermes je slegnuo ramenima. "Ako poginete, samo će me proslijediti nekom drugom tko nije tako ugodan." "Dirnut sam. Da, događa se nešto vrlo neobično. Netko me pokuša ubiti, a Kapito je ubijen iste noći. Sljedeće je noći u Cezarovoj kući oskvrnut obred Dobre božice. Cezar je te noći rekao Celeru da izlazi proučavati znamenje na Kvirinalu, no nije to učinio. Dečko koji me pokušao otrovati je ubijen. Ubijena je i žena za koju sumnjam da mu je prodala otrov. Dečko je odsjeo kod Klodija, moga najgoreg neprijatelja. Ubijena žena bila je s Klodijem kad se ušuljao u Cezarovu kuću odjeven kao žena. Ne čini li ti se da postoji nekakva pove-znica između svega toga?" Hermes je slegnuo ramenima. "Slobodni ljudi uglavnom su ludi. Plemići su najgori." "Ostani rob", savjetovao sam mu. "Onda će tvoji problemi uvijek biti jednostavni."

Prešli smo grad i krenuli mostom prema otoku, a zatim preko drugog mosta do Zatiberja. "Kamo sada idemo?" pitao je Hermes. "U gladijatorsku školu Statilija Taurusa, u posjet prijatelju." To ga je razveselilo. "Gladijatorsku školu? Pa vi poznajete svakoga!" Uvijek ga je impresionirala moja bliskost s najnižim slojevima rimskog života. U školi sam ga ostavio u dvorištu za vježbanje, gdje je buljio u mrežare koji su trenirali i vodili pokusne borbe. Iz nekog razloga mrežari su opčinjavali robove i niže klase. Vjerojatno zato što su mač i štit bili časno oružje građana. Kao i većina mladića njegove dobi, vjerojatno je razmišljao o stjecanju slave kao gladijator. Bio je previše neiskusan da bi shvatio da je to samo odgođena smrtna kazna. Srećom, bio je dovoljno star da razumije bič i križ. Aslepiod me pozdravio i inzistirao da prvo blagujemo vino i slatkiše prije nego što će me prosvijetliti. Naposljetku smo sjeli pokraj širokog prozora i zagledali se u muškarce koji su vježbali dolje u dvorištu. "Otkad smo posljednji put razgovarali", rekao je, "nastojao sam se sjetiti gdje sam vidio takvu ranu od čekića. Jučer sam sjedio tu, besposleno promatrajući vježbače, kada sam vidio da dolaze novi ljudi. Došli su zbog munere koju će Pompej prirediti nakon trijumfa. Neki od njih bili su stari šampioni kojima je masno plaćeno da se povuku iz mirovine i uveličaju igre, no medu njima su bili etrurski svećenici. Jesi li ikada vidio borbe koje se vode u tradicionalnijim područjima Etrurije?" Tjeme me počelo svrbjeti. "Ne, nisam." Sjao je od zadovoljstva. "E pa kad sam vidio te Etrur-ce, prisjetio sam se. Prije nekoliko godina pratio sam trupu na neke pogrebne igre u Tarkviniji. Tamo sam vidio nešto što nikada prije nisam vidio. Što se događa u muneri nakon što poraženi borac primi smrtonosni udarac, i prije nego što pogrebnici dođu odvući tijelo?" "Haron dotakne truplo svojim čekićem da ga preda božici smrti Libitini", rekao sam.

"Točno tako. Jesi li se ikada zapitao kako je on dobio svoja obilježja? Dugi nos i šiljate uši, čizme i čekić? To nisu obilježja lađara na rijeci Stiks, koji nosi isto ime." Nelagodno sam se vrpoljio. "Kaže se da su etrurski po podrijetlu, kao i same igre." "Tako je. U stvarnosti, on je etrurski demon smrti, Haron, koji preuzima mrtve za boga podzemlja, koje vi zovete Pluton, a mi Had. No u Etruriji običaj nije samo dotaknuti truplo. On stoji iznad glave i razbija čelo svojim čekićem." "A ti su ljudi došli iz Pompejeva logora, kažeš?" "Na tvojem čelu vidim nezdravi znoj koji nije u skladu s vremenom", primijetio je. "Dok god na njemu ne vidiš otisak čekića, zadovoljan sam", rekao sam. Ispio sam veliki gutljaj iz čaše s vinom, a on mi je dotočio. "Još nešto sjeda na mjesto", rekao sam. "Ubojstva s etrurskim obilježjem, baš kada Pompej ima hrpu etrurskih svećenika pred zidinama. A Kras mi kaže da je Pompej posudio neke od njih Klodiju." "Ah! Pompej i Klodije. Odvratan par. Što se može naslutiti iz svega toga?" Ispričao sam mu ono što sam znao, a on je mudro kimao glavom dok je slušao. Znao je mudro kimati kad nije imao pojma o čemu govorite. Bila je to sposobnost koju ću i ja naučiti s vremenom. Kad sam opisivao kako je Cezar rastjerao gomilu ispred mojih vrata i naš razgovor u mojoj kući nakon toga, prekinuo me. "Samo trenutak. Cezar je rekao da njegova obitelj potječe od božice Libitine? Mnogo sam puta išao slušati njegove govore, i često je navodio da potječe od božice Afrodite." "Venera", ispravio sam ga. "Da, u zadnje je vrijeme počeo to govoriti. To je zato što se praktički mora ići do vremena bogova da bi se pronašlo Julijevca koji je išta vrijedio. No naša Venera je složenija božica nego vaša Afrodita. Libitina je božica smrti i pogreba, no ona je isto tako božica polja i vinograda i putenih zadovoljstva, a u tom aspektu postaje dvojna božica Venera

Libitina. Tako Cezar može tvrditi bez kontradikcije da potječe od obje božice." "Vjera je neobična stvar", rekao je Asklepijod. Ispričao sam ostatak priče, ne likujući nad vlastitom pronicavošću, nego opisujući svoju zbunjenost. Kad sam završio, ponovno nam je napunio čaše i neko smo vrijeme razmišljali u tišini. "Dakle, ta tvoja istraga u kojoj si trebao istražiti Klodijevu krivnju sada uključuje Pompeja i Cezara?" "I Krasa", dodao sam. "Nemojmo njega zaboraviti. Ako su druga dvojica upletena, i on je." "A što ako je svrha njihova spletkarenja da unište Krasa?" "Pa i to je upletenost, zar ne?" "Izvrstan argument", priznao je. Žurno sam ustao. "Zahvaljujem ti. Dolje vidim nekoga s kim bih trebao razgovarati." Asklepijod je pratio moj pogled i vidio mladića koji je upravo ušao u dvorište. "Zgodan mladić! I kakva upadljiva put, gotovo kao u Germana." "Tako blijeda put iznimno je rijetka medu Rimljanima", rekao sam mu. "Uobičajena je u samo jednoj patricijskoj obitelji, Kornelijevcima." "Opraštam ti što tako žurno odlaziš. Moglo bi biti mudro da i sam pozdravim tako ljepuškastog mladića." Ipak je on bio Grk. Mladić je podigao pogled kad sam mu se približio. Oči su mu bile poput egipatskih lazura. "Mislim da se nismo vidjeli otkad smo bili djeca, no vidio sam te jučer u Pompejevu logoru. Ja sam Decije Cecilije Metel Mladi. Nisi li ti Faust Kornelije Sula?" Nasmiješio se. "Jesam. Mislim da smo zajedno ja-hali u trojanskoj igri kao dječaci." "Sjećam se. Ja sam pao s konja." Faust je bio sitan muškarac i izgledao je delikatno, no znao sam da izgled vara. Proslavio se kao vojnik u Pompejevoj službi, a čak je i osvojio coronu muralis kao prvi vojnik koji je prešao jeruzalemski zid kad je Pompej osvojio taj uvijek problematičan grad.

   "Jesi li ovdje zbog nadolazeće Pompejeve munere? pitao sam ga. "Da, kao i da počnem dogovore za vlastitu. Moj je otac u oporuci naložio održavanje munere za mene. Otkad sam dovoljno star da ih slavim, bio sam odsutan iz Rima. Ovo je prvi put da imam prigodu izvršiti tu obvezu, i mislim to riješiti prije nego što me pošalju u neki novi rat negdje drugdje." Bio je još jedan od onih koji su odabrali vojevanje u tuđini kao karijeru, a civilnu službu kod kuće smatrali su zamornom dužnošću. Moje je mišljenje bilo potpuno suprotno. Moj ga je grčki prijatelj zamijenio za mladića zbog njegovih finih, gotovo ženstvenih kornelijevskih crta lica. Zapravo je bio tek godinu mladi od mene. "Čuo sam da Pompej dodaje etrurski element svojoj muneri", rekao sam. Faust je promatrao kako borci vježbaju, no sada me oštro pogledao. "Što time misliš?" "Moj je prijatelj ovdje jučer vidio etrurske svećenike." "Oni su samo gatari", rekao je brzo. "neće imati ništa s borbama. Rekli su da mogu osigurati bolju predstavu ako odbace nesretne mačevaoce." "Meni se čini", rekao sam, "da će neki od njih morati biti nesretni, inače neće biti neke predstave." "Mislim da to nije ono što su oni imali na umu", rekao je Faust. Naš je razgovor prekinut kad je Statilije Taurus osobno došao preuzeti svoga uglednoga gosta. Napustio sam ih i otišao po Hermesa. "Tko je to?" pitao je on bradom pokazujući prema Faustu. "Faust Kornelije Sula, jedini živući sin diktatora", obavijestio sam ga. "Oh", rekao je Hermes razočarano. Nesumnjivo bi više volio da je to bio neki zloglasni kriminalac. Pa, i njih ima dovoljno. Odlučio sam posjetiti jednoga od njih. Trebao sam se raspitivati neko vrijeme, no naposljetku sam uspio pronaći Milona u golemom skladištu blizu rijeke. Njegov

me stražar na vratima pustio da prođem čim me prepoznao. Bio sam jedan od petorice ili možda šestorice ljudi koji su mogli doći do Tita Ani-ja Milona u svako doba. U skladištu se prizor nije znatno razlikovao od onoga koji sam vidio u gladijatorskoj školi. Milon je trenirao svoje ljude, učeći ih nekim finesama ulične borbe. Odbacio je togu i dostojanstvo, i stajao je u tunici dok su ljudi oprezno kružili oko njega oboružani toljagama i noževima. Hermes je razjapio usta kad je jedan od njih nasrnuo i toljagom zamahnuo prema Milonovoj glavi. Milon nije izbjegao oružje kao obični čovjek. Umjesto toga, uhvatio ga je i ono je glasno odjeknulo kad mu je udarilo u dlan. Mislim da je Milon na taj način mogao uhvatiti i mač. Godine provedene za veslima podarile su mu dlanove grube poput Ahilova oklopa, i nekako su mu takvi ostali cijeli život. Drugom je rukom zgrabio prednjicu tunike svoga napadača i žustrim ga zamahom bacio u drugoga koji se približavao s nožem. Obojica su se skljokali na pod. Milon nikada nije nosio oružje, niti mu je ikada trebalo. "Ovo je bilo dobro", rekao je. "Idemo isprobati još jednom." "Nije pošteno, šefe", rekao je krezubi Gal. "Mi ostali ne možemo tako uhvatiti oružje." "Onda ću vas naučiti nečemu što možete upotrijebiti", rekao je Milon sa širokim osmijehom. "Podijelite se u dvije skupine, licima okrenuti jedni prema drugima." Muškarci su tako učinili. "Sad, morate se samo braniti od onog tko je ravno ispred vas, no budite svjesni čovjeka koji se bori protiv vašeg sudruga na lijevoj ili desnoj strani. Onog trenutka kad ga on ostavi otvorenim, okrenite se i napadnite ga. Obično ćete imati priliku kad napada čovjeka pred sobom. Krećite se brzo. Neće vas vidjeti kako dolazite, a onaj s kojim se borite neće očekivati taj potez. Odmah se okrenite da se obranite i neće moći iskoristiti prednost. Hajdemo to pokušati." Dvije su se skupine sa zadovoljstvom bacile na posao, a Hermes je klicao svakom udarcu drva o tijelo. Ti su ljudi bili okorjeli kriminalci i uistinu su uživali u vježbi. Od vremena

braće Grakho ulično je nasilje bilo uobičajeni dio rimskoga političkog života. Svojim hladnokrvnim realizmom Milon je usavršavao tehniku svojih ljudi onako kako su Cezar ili Ciceron usavršava li svoje govore. Kad je bio zadovoljan njihovim učin-kom, prišao mi je. "Popravljaju se", rekao je preko volje. "Izgledaju prilično žestoko", potvrdio sam. "Žestina je priprosta. I Klodijeva je banda prilično žestoka. Velike borbe dobivaju se usklađenom akcijom. Gladijatori znaju samo kako se boriti prsa o prsa, a ulični borci nikada ne misle dalje od svojih šaka. Meni treba ulična vojska i namjeravam je imati." "Budi oprezan, Tite", upozorio sam ga. "Nekoliko riječi u krivo uho i mogli bi te optužiti za ustanak." "U moju korist rade Ciceron i mnogi drugi", rekao je. "Na svakog senatora koji me želi uništiti dolazi jedan Klodijev neprijatelj koji u meni vidi spasitelja Rima." "Ciceron trenutačno nije omiljen", napomenuo sam, "a kad se Pompej vrati u grad za nekoliko dana, on će biti najmoćniji čovjek u Rimu dok se ne sklope novi savezi." "Hvala ti na brizi", rekao je Milon, "ali već godinama naporno radim da bih organizirao podršku kakvu trebam. Zasada se osjećam sigurno." "Kako hoćeš", rekao sam. "Tite, moram znati kakvim se opačinama mogao baviti Mamerk Kapito. Ja..." "Mogu ti odmah reći", prekinuo me. "Nikakvim. Raspitao sam se čim sam čuo da je ubijen. Nije imao važnijih kontakata s rimskim podzemljem, što znači s mojim kolegama. Koliko sam mogao saznati, nije uzimao mito više nego što je prihvatljivo. Imao je nekoliko tajnih partnera, uglavnom svojih oslobođenika, koji su mu vodili poslove, jer on kao patricij nije mogao biti službeno uključen u njih. Oni tvrde da nije imao po-slovnih neprijatelja koji bi imali razloga da ga ubiju. Morao je biti ubijen iz osobnih ili političkih razloga. Tvoji kontakti u

senatu znat će više o tome kako je glasovao u senatu nego što to znam ja." "Uštedio si mi mnogo vremena", rekao sam mu. "Onda ga možda možeš iskoristiti u moju korist. Jesi li već razgovarao s damom?" "Ne, ali odavde idem u Lukulovu kuću. Uz malo sreće, doći ću tamo u vrijeme ručka." "Uživaj, ali budi rječit." "Dat ću sve od sebe, a ako sam to mogu reći, to je mnogo. Neobičnom slučajnošću upravo sam sreo njezina brata u Statilijevoj školi. Sličnost je iznimna, a kažu mi da oboje jako nalikuju starom diktatoru. No bojim se da je brat Pompejev čovjek." "To je nezgodno. Nadam se da se neću sukobiti s njim, jer mu namjeravam postati šurjak." "Brak je često opasan poduhvat", rekao sam mu. Hermes i ja smo otišli, prelazeći preko zgrčenih ili nepomičnih tijela razbijača koji su prerevno vježbali. Moj je rob bio pretjerano uzbuđen cijelim ovim iskustvom. "Zašto me ne prodate njemu, gospodaru?" pitao je. "Mislim da bi mi se sviđalo pripadati Milonu." "Ako me ikada smrtno uvrijedi, poklonit ću mu te", obećao sam dečku. Došao sam do Lukulove kuće malo prekasno za cijelu ceremoniju ručka, no postavili su mi mjesto za stolom kad se posluživao posljednji slijed, a i to je bilo daleko više nego što sam ikako mogao pojesti, čak i uz pomoć bogova. Umjereno sam pio vino jer sam kasnije trebao obaviti važne pregovore. Kako nisam bio pozvani gost, nisam osjećao da se mogu nametati Lukulu, no zadržao sam se kad su drugi odlazili, a to je bilo ubrzo nakon obroka. Ručak je još bio takva novina da druženje nakon njega još nije postalo uobičajeno. Nije prošlo mnogo vremena, a ja sam sjedio s Lukulom u njegovu vrtu, dok su robovi prekopavali gredice pripremajući ih za proljeće.

"Ima li ovo veze s istragom kojom se Celer potajno bavi?" pitao je Lukul. "Ako je tako, bojim se da neću biti od pomoći. Moja je žena Klaudijevka prije svega, kao i ostatak njezine obitelji. Nikada mi ne bi rekla nešto što bi moglo uvaliti njezinoga dragog mlađeg brata u nevolju." Poslužitelj nam je natočio vino iz zlatnog vrča. Probao sam gutljaj. Bilo je to kekupsko vino, plemenito vino koje bi većina ljudi sačuvala za proslavu pobjede, a u koje je dodano samo malo vode s mirisom ruže. "Ne; za promjenu, ja sam na ljubavnom zadatku." Obrve su mu se podignule. "U vlastito ime?" "Ne, za prijatelja. Tita Anija Milona." Lukul se naslonio i pogladio bradu. "Milon. Čovjek u usponu, nema sumnje, sigurno će biti moćan u Rimu u budućnosti, ako prije toga ne završi u grobu." "Grob čeka sve nas", rekao sam. "Kako istinito. A tko bi mogao biti predmet obožavanja tog čovjeka koji ulijeva strah?" "Tvoja štićenica, Fausta. Upoznao ju je ovdje prije nekoliko dana i odmah ga je pogodila Kupidova strijela." Ponovno sam ispio gutljaj sjajnoga vina. Ovo je za mene bila nova aktivnost. "Zapanjen sam da išta može pogoditi Milona. On je sumnjiva podrijetla", istaknuo je Lukul, "a aktivnosti su mu tek malo iznad kriminalnih." "Što se podrijetla tiče, od rođenja je rimski građanin, a od toga nema većeg roda." Lukul je pljesnuo rukama. "Bravo. Da je ovo jedna od narodnih skupština, ustao bih i klicao." "Ako njegovim aktivnostima nedostaje finoće, zar je uglednije klati strance nego se boriti na ulicama Rima? Osim toga, kad jednom postane ugledan u državi, njegovi će prijestupi iz mladosti biti zaboravljeni, kao što to uvijek biva. Pogledaj Krasa. Čak i Sulu. I oni su bili na glasu kao propali mladi pokvarenjaci, no najviši ljudi u Rimu su im vrlo brzo ljubili

stražnjice. Samo čekaj. Uskoro će cijeli Rim pućiti usne prema Titu Milonu." "Priznajem da nije mogao poslati boljeg čovjeka da ga zagovara. Sada se gotovo i ja želim vjenčati s nitkovom." "Onda ćeš mu dopustiti da se udvara Fausti?" pitao sam. "Postoji mala, ali važna poteškoća", rekao je. "Žaba koja krekeće u mom ribnjaku ima jednaki utjecaj kod nje kao i ja. Ja sam izvršitelj oporuke njezina oca, no ona misli da se to ne odnosi na nju, bez obzira na to što zakon kaže o tome. Ona je Kornelija i Sulina kći, i neće se pokoravati običnom Liciniju poput mene. Prilično se dobro slažemo, ali to je otprilike sve. Bolje se slaže s Klaudijom, a to je loš znak. No ako je Milon voljan riskirati svoju buduću sreću s arogantnom polubožicom Kornelijevkom, ima moje dopuštenje da iskuša sreću." "Smijem li razgovarati s njom?" pitao sam. "Poslat ću po nju, no ne mogu ti obećati išta osim toga." Podignuo je ruku tako lagano da se to moglo zamijeniti za nesvjesni trzaj. No njegovi su robovi mogli uočiti i najmanju njegovu želju. Jedan je dotrčao i gotovo se ispružio na pod pred njim. "Reci gospi Fausti da ima posjetitelja u vrtu", promrmljao je Lukul. Čovjek je odjurio kao da ima krila. Lukul je ustao. "Želim ti svu sreću, Decije. Žena je samovoljna, no nije neinteligentna. Ljude koji su meni dragi smatra predosadnima da bi zadržali njezinu pozornost. Ako bi joj se itko mogao dopasti, pretpostavljam da bi to bio netko poput Milona." Ostavio me u vrtu, kao i zlatni vrč. Natočio sam si još jednu čašu. Takvo vino nije mi bilo dostupno svaki dan. Dok sam čekao Faustu, naslonio sam se i pokušao zamisliti kako bi to bilo živjeti poput Lukula. Nisam trebao jako okrenuti glavu da bih vidio kako barem pedeset robova radi u vrtu. Znao sam da je to samo djelić njegova osoblja. Stol je bio od finoga porfira, a vrč od čistog zlata. Činilo se da prazan teži više nego obični vrč kad je pun. Odlučio sam ga isprazniti da saznam.

Kako to mora biti, razmišljao sam, kada prolaziš pokraj iznimno lijepog mjesta na putu između, recimo, Rima i Brindisija, i onda zaključiš da ti se mjesto sviđa, okreneš se svom upravitelju posjeda i kažeš: "Kupi svu zemlju deset milja uokolo i izgradi mi tu vilu." Nakon toga prođe godina i tu je palača veličine osrednjega grada, s dizajniranim vrtovima, namještena najboljim plijenom iz Grčke i Azije, posve spremna da se useliš u nju ako se želiš odmoriti od putovanja. Mislio sam da je to vrlo ugodan način života. Problem je bio što je jedini način za zgrtanje takvog bogatstva bio pokoriti iznimno bogate kraljeve, kao što je to učinio Lukul. Do vremena kad je Fausta stigla, topla, pahuljasta magla spustila se nad svijetom. Bilo je to uistinu izvrsno vino. "Jako mi je žao što si toliko dugo čekao, Decije Ce-cilije." Nije bila manje lijepa nego prošli put kad sam je vidio, odjevena u haljinu od žute tkanine preko koje je prebacila šal od tanke bijele vune. "Dolazim nenajavljen", rekao sam dok sam ustajao, "a čekati u Lukulovoj kući znači kraljevski živjeti." U blizini se vrzmao rob s poslužavnikom, s kojega sam skinuo čašu s drškom i napunio joj je. Stara pravila koja su zabranjivala ženama da piju s muškarcima brzo su blijedjela, pogotovo u neslužbenim prigodama poput ove. Obična se pravila ionako nikada nisu primjenjivala na žene poput Fauste. "Hvala", rekla je uzevši čašu, no nije pila iz nje. "Priča se da istražuješ oskvrnuće obreda. Jesi li zato tu?" "Povrijeđen sam", rekao sam. "Svi misle da ja samo njuškam. Zapravo, ništa ne bi moglo biti udaljenije od mojih misli u ovom trenutku." To baš i nije bila istina. "Zapravo, dolazi pod krinkom Kupida." "Bračna ponuda?" pitala je hladno. "Čula sam da nisi oženjen." Činilo se da je ta ideja zanima koliko i potraga za žabama ispod kamenja. "Nikako. Da je to slučaj, moj bi otac posjetio tvog skrbnika. Ne, ja dolazim u ime svoga dobrog prijatelja Tita Anija Milona

Papiana. Upoznao te tu prije nekoliko dana i bio je opčinjen, kao što bi to bio i svaki muškarac." Odmah je živnula. "Milon! On nije običan muškarac, to je sigurno. Meni je fascinantan. Ali njegova mi je obitelj nepoznata. Ima adoptivno ime. Kako to?" "Njegov je otac bio Gaj Papije Celsus, zemljoposjednik s juga. Kad je došao u Rim, usvojio ga je djed s majčine strane, Tit Anije Luskus. To je bilo iz isključivo političkih razloga, tako da može imati boravište u gradu i pripadati urbanom plemenu." Barem je to bilo jednostavno. Patricijsko podrijetlo primoralo bi me da blebećem cijeli sat. "No ruralna su plemena uglednija", istaknula je. "Sve najbolje obitelji pripadaju ruralnim plemeni-ma. "Tako je bilo nekad, moja gospo. Moć u Rimu sada ima urbana svjetina, a Milon planira biti njezin voda. Zaboravi imena i rodoslovlja. Milon namjerava stvoriti sebi ime i na dobrom je putu. Mnogi ljudi s lijepim patricijskim imenima žive na rubu siromaštva. Kad se udaš zbog ugleda, to dobiješ. S Milonom ćeš voditi život koji se može nazvati samo zanimljivim." "To pobuđuje radoznalost. Pretpostavljam da ima kuću prikladne veličine u gradu?" "Jednu od najboljih i najopremljenijih u Rimu", uvjerio sam je. Trebao sam joj reći da je to tvrđava u kojoj se osoblje sastoji od razbijača, kandidata za arenu i ubojica kakvi se rijetko sreću, no zašto joj uskratiti tako jedinstveno iznenađenje? "Imam toliko prosaca", rekla je, "i svi su tako dosadni. Imam dvadeset i sedam godina, znaš. Gotovo sam odlučila ostati neudana, čak iako bi to značilo da pravno gledajući ostajem dijete kojemu je skrbnik Lukul. Ovo je prva zanimljiva ponuda koju sam dobila. Možeš obavijestiti Milona da sam voljna prihvatiti njegovo snu-bljenje. Može me neslužbeno posjetiti, no mora razumjeti da svaki dogovor mora biti postignut među nas dvoje. Zaklela sam se da ću radije prerezati vene nego pristati na dogovoreni brak."

"Sasvim razumljivo. Inače bi mogla završiti u braku s Katonom. Siguran sam da će ove vijesti silno razveseliti Milona. Mogu li ti ponuditi još ovog izvanrednog vina?" Odmahnula je glavom. Ne vjerujem da je probala ijedan gutljaj iz svoje čaše. Ja sam ponovno napunio svoju. "Sad kad je to riješeno, pretpostavljam da me ne bi htjela prosvijetliti u pogledu skandalozne večeri koja je postala izvor zadovoljstva cijelom Rimu?" "Bojim se da ne mogu", rekla je. "Ah. To ti brani zakon, kao svima drugima?" "Ni najmanje. Nisam išla u Cezarovu kuću te noći." Čaša mi je zastala napola puta do usana. "Nisi? Ali vidjeli su te tamo." Nije ni trepnula. "Onda se netko zabunio ili laže. Samo udane žene sudjeluju, a ja nisam namjeravala provesti večer tračajući s hrpom djevojaka visoka roda upola mladih od mene." "Onda sam pogrešno obaviješten", rekao sam. "Molim te, oprosti mi." "Zašto? Nisam se uvrijedila. Reci Milonu da očekujem da mi se javi." Ustala je i ispružila ruku, koju sam uhvatio objema svojima. "Do viđenja, Decije Cecilije." Gledao sam kako odlazi. To je bio lijepi prizor, no nije mi rekao ništa o njezinoj iskrenosti. Ili je lagala ona, ili Julija. Znao sam kojoj od njih želim vjerovati. Pronašao sam Hermesa kako me čeka u atriju. Po-dignuo je pogled s negodovanjem kad sam mu rukom pokazao da mi se pridruži. "Izgledate kao da ste šmugnuli van i otišli u gostionicu", rekao je. "Zar ćete se naslanjati na mene cijelim putem kući?" "Glupost", odvratio sam. "Nitko se ne napije od tako plemenitog vina kakvo sam pio." Izašli smo iz kuće i krenuli prema Forumu. "Bio sam na banketima u kućama jednako finim kao i ova", rekao je. "Nikada nisam shvatio da gosti povraćaju od puste sreće."

"Ti si prosta mala propalica", ukorio sam ga. "Ne bi tako trebao govoriti o boljima od sebe." "Trebali biste čuti kako mi robovi govorimo o vama kad u blizini nema slobodnih ljudi." "Ovako nećeš steći moju naklonost", upozorio sam ga. "Ha. Vjerojatno se nećete sjećati - uh-oh." Oči su mu se raširile, kao i moje, priznajem. Skupina ljudi opaka izgleda gegala se prema nama, blokirajući usku ulicu. U sredini se nalazio najružniji od svih: Publije Klodije Pulher. "Baš uh-oh", promrmljao sam. "Hermes, budi spreman podržati me." "Podržati? Što možete protiv njih ovoliko?" Dečkov je glas drhtao od straha. "Samo gledaj i ostani priseban", rekao sam umiru -juće. Odabrao sam ravno mjesto. S lijeve strane stube su vodile između dviju zgrada do više ulice. Iza nas je ulica bila relativno prazna, no strmo se uspinjala. Iako ni u kojem slučaju nisam bio pijan, sa zakašnjenjem sam poželio da sam bio umjereniji s vinom. "Metelu! Imam osjećaj da si me izbjegavao! Povrijeđen sam!" Nacerio se svojim ružnim, slatkorječivim osmijehom. Klodije nije bio u formalnim posjetima i nosio je samo tuniku i sandale. Potonje su bile od obične smeđe kože, iako je imao pravo nositi cipele sa sarama do pola koljena i debelim potplatima s polumjesecima od bjelokosti na gležnjevima. Čak mu je i tunika bila exomis radnog čovjeka, tunika grčkog tipa, koja ostavlja desno rame i pola prsa golima. Klodije, narodni čovjek. "Znaš koliko cijenim tvoje društvo, Publije", rekao sam. "Trebaš samo navratiti u moju kuću u vrijeme jutarnjeg prijema." Smijeh mu je bio glasan i lažan. "Zar je Klaudijevac ikada posjetio Metela?" Priprijetio sam mu prstom. "Pažljivo, Publije, vidi se tvoja patricijska ćud. Ljudi bi mogli pomisliti da si dobra roda, a onda si se uzalud vukao po sirotinjskim četvrtima u lošem društvu."

"Pijan je", rekao je jedan od razbijača. "Pijan može jednako dobro umrijeti", rekao je Klodije. "Uhvatite ga." "Samo trenutak", rekao sam, podigavši dlan. "Imate prednost. Dajte mi trenutak." Svečano sam skinuo togu i složio je. "Želi se boriti", rekao je Klodije. "Ne bih mu odao to priznanje. Samo naprijed, Decije. Poslije ćemo te umotati u nju, pa nećeš tako loše izgledati kad tvoje sluge dođu odnijeti te kući. Izgledat ćeš bolje nego što je izgledao siroti Apije Neron kad si ga ubio." "Nisam ga ubio, Publije, ti si, ili možda Klodija." Ponovno su mu iskočile žile. "Dosta toga! Ubijte ga! Kao što sam već napomenuo, uzaludno je trčati u togi. Kako me moja više nije sputavala, poput jelena sam pojurio po stubama sa svoje lijeve strane. Kad sam došao do ulice na vrhu stuba, skrenuo sam udesno i pojurio nizbrdo. Preživio sam nekoliko sljedećih sekundi samo zato što su Klodije i njegovi ljudi bili na tren iznenađeni mojim jurišem. Samo bi budala mogla očekivati da ću stajati i boriti se u tako nepovoljnom položaju, no ljudi su sposobni za beskonačnu glupost, a Klodije je spremniji za to od većine ljudi. Usprkos tome, mogao sam gotovo osjetiti njihov dah na leđima dok sam jurio niz ulicu, a zatečeni prolaznici sklanjali su mi se s puta. Rimljani su predobro upoznati s prizorom čovjeka koji trči kako bi spasio život i znaju kako se tada treba ponašati. U mislima sam se zavjetovao žrtvovati kozu Jupiteru, moleći ga da zamagli oči ljudi preda mnom. Najveći strah bio mi je da će netko prepoznati Klodija i pokušati me zaustaviti kako bi stekao njegovu naklonost. Bio sam daleko od Milonova teritorija i nisam znao koliko je Klodije jak na ovom području. Kad bih mogao stići do Subure, bio bih siguran. Klodije i njegovi ljudi vjerojatno ne bi izašli odande živi. Na nesreću, da bih stigao sve do Subure morao sam biti brz i otporan kao onaj Grk koji je trčao s vijestima od Maratona do Atene. Sad mu se ne mogu prisjetiti imena.

Naši krasni novi kolonijalni gradovi imaju lijepe, široke bulevare, ravne poput jezerca i dugačke poput koplja. Rim ih nema. Ulice kojima sam trčao uzdizale su se i spuštale, zavijale u serpentinama pod oštrim kutovima, sužavale bez upozorenja i pretvarale u stube bez reda ili razloga. To mi je išlo u prilog jer sam se nedavno vratio iz vojne službe, a Celer je inzistirao da njegovi časnici treniraju jednako naporno kao i legionari, što je uključivalo i trčanje pod oklopom. To mi je koristilo dok sam izmicao, skakao, skretao i preskakao preko pijanaca koji su tu i tamo ležali na tlu. Klodije nije imao sportaša medu svojim sljedbenicima, a većina njegovih bivših gladijatora bili su dobro istrenirani u oružanoj borbi, ali ne i u trčanju. Kad sam riskirao pogledati preko ramena, vidio sam da mi je Klodije blizu, ali da je izgubio trojicu ili četvoricu svojih ljudi. Situacija se stalno popravljala. Došao sam do niza gostionica i bordela. Ulica se suzila u puteljak i naglo skretala udesno. Na obje strane redovi niskih dovrataka omogućavali su pristup sićušnim izbama i uslugama koje njihovi stanovnici pružaju. Uskočio sam u jednu, a bio sam u takvom stanju povećane svijesti da još pamtim natpis iznad vrata: Pisalo je: Phoebe: Vješta u grčkom, latinskom, libijskom i feničkom (to se nije odnosilo na jezike). Cijena: 3 sestercija. 2 denara za fenički. Zrak je unutra bio težak, a iz stražnjeg dijela prostorije čulo se teško stenjanje i zvukovi tijela koje ritmično udara u drugo tijelo. Izvadio sam bodež i cest, a kad je sjenka prešla preko ulaza, bacio sam se na nju. Začuo se oštri udah i muškarac se srušio na pod, držeći se za trbuh. Lice mu je bilo obraslo bradom. To nije bio Klodije, slaba sreća. Još se jedan čovjek spotaknuo preko onoga kojeg sam ranio, pa sam ga udario u bradu dok je padao. Izjurio sam kroz vrata, zamahnuvši na prvo lice koje sam vidio i osjetio sam kako čeljust puca pod brončanim oštricama mojega cesta. Netko je potegnuo zakrivljeni kratki mač na mene i osjetio sam kako me zarezao po ramenu promašivši grkljan za širinu prsta. Prije

nego što je muškarac slomljene čeljusti uspio pasti, gurnuo sam ga ramenom koje mi nije bilo ranjeno i bacio na Klodija. Jednim sam skokom preskočio zapetljanu masu tijela i udova i najbrže što sam mogao potrčao niz ulicu. Prošao sam pokraj gomile ljudi koji su sjedili ispred gostionice, a oni su zviždali i pljeskali u znak uvažavanja. Godinama kasnije ponekad sam se pitao što bi mogao biti fenički stil. To je sigurno nešto složeno. Dva denara je strašno visoka cijena za djevojku u tom dijelu grada. Rame me počelo peći, no vatra u plućima bila je gora. Uličica je izašla na mali trg ispred Vertumnova hrama. Sad sam se mogao orijentirati, pa sam potrčao prema hramu, a zvuk sandala koje udaraju bio mi je jako blizu. Još nas je nekoliko Klodijevih ljudi dostiglo. Skrenuo sam udesno i spustio se uskom ulicom koja je vodila između hrama i visoke stambene zgrade. Nevoljko sam morao usporiti i pažljivo se kretati. Pločnik ispred stambene zgrade često je sklizak jer su jadnici koji žive u takvim mjestima često suviše lijeni kako bi odnijeli svoje noćne posude do najbližeg otvora kanalizacije, pa samo bacaju njihov sadržaj na ulicu. Krikovi i zvukovi padanja iza mene potvrdili su mi da sam bio u pravu što sam bio oprezan. Ulica se počela izravnavati, pa sam dobio malo nade da ću možda iz ovoga izaći živ. Velika, glomazna zgrada ispred mene bila je Bazilika Emilijevaca. Gledao sam u njezinu neukrašenu stražnju stranu, i znao sam da ću, ako uspijem proći pokraj nje, biti na Forumu, gdje bi čak i Publije Klodije oklijevao ubiti me. Rebra su me boljela, a pluća su mi tako teško radila da sam osjećao kao da će mi iz njih poteći krv. Tada sam prošao pokraj bazilike i spustio se po njenim stubama, izašavši na jednu od drvenih platformi ispred nje. Na moju sreću, upravo se održavalo suđenje. Znao sam to jer je sve bilo puno ljudi, a branitelj je bio usred geste, s dramatično podignutim rukama okićenima prstenjem. Nikada neću zaboraviti izraz užasa na njegovu licu kad sam se zaletio u

njega. Pali smo preko platforme, a njegova snježnobijela toga uzdignula se nad nama kao jedro broda u oluji. Ustao sam na vrijeme da vidim kako se Klodije nad-vija nad mene, lica izobličena od bijesa, grimiznoga kao trijumfatorova toga. U jednoj je ruci držao zakrivljeni kratki mač. Znači on me ranio. Preplavila me želja da takvo što učinim njemu, samo još gore. Mač se spustio u divljem udarcu od kojega sam se uspio obraniti uz pomoć cesta. Bacio sam se da ga zgrabim za grlo, no on je nasrnuo sagnuvši se, ramenom se zabio u moj trbuh i obuhvatio me rukama oko struka. Pao sam na leda i ovoga smo se puta obojica preokrenuli preko nesretnog pravnika. Nastojao sam spriječiti Klodija da oslobodi ruku u kojoj je držao mač, a on se koncentrirao na to da mi odgrize lice. Koljenom sam ga udario u testise i od toga je barem razjapio usta oslobodivši moj nos. Još jedan dobar udarac i skvičao je poput uškopljenog prasca. Oslobodio sam se njegova stiska i izvukao ispod njega, udarivši ga još jednom slabašno po stražnjem dijelu vrata. To je bilo dovoljno da ga napola ošamuti, pa se ispružio potrbuške. Popeo sam mu se na leda i zgrabio punu šaku njegove guste, kovrčave, masne kose nalik na kozju dlaku te povukao mu glavu unatrag. Stavio sam mu bodež pod grlo i namjeravao mu prere-zati vrat od grkljana do kičme kad mi je netko zgrabio obje ruke i gotovo ih izvukao iz tijela. Liktorski fasces našao mi se na vratu i držao ga zarobljenim u jedinstvenoj varijanti običnoga hrvačkog zahvata. Snop pruća počivao je u pregibu lakta, a ruka mi je pritiskala grlo na pruće dok mi zrak nije zazviždao u nosnicama. Druga skupina liktora primjenjivala je isti tretman na Klodija. Porota i gledatelji zviždali su i toptali nogama zbog ove rijetke zabave. Liktori su nas odvukli pred pretora kao da smo nevoljne žrtve koje će biti prinesene. "Tko se usuđuje uvrijediti dostojanstvo rimskoga suda na ovaj način?" Muškarac na kurulskoj stolici imao je izraz hladnog bijesa na licu. Bio je to uvaženi pretor Gaj Oktavije, slavni

pravnik i vojnik koji je, usput, pravi otac našega cijenjenog Prvoga građanina, koji je te godine još bio beba koja podriguje. Graknuli smo svoja imena, a pritisak fascesa jako je otežavao izgovor najjednostavnijih zvukova. To je izazvalo mnogo smijeha. Moram priznati da je moj glas zvučao prilično komično. "A koja je važna osoba umrla", pitao je Oktavije, "pa imamo pogrebne igre na Forumu?" "Klodije i njegovi razbijači su me napali!" povikao sam. "Trčao sam da spasim život! Mislite li da bih tražio borbu s desetak naoružanih ljudi?" "Samo si se bavio svojim poslom, ha?" rekao je Oktavije. "Baš kao svaki drugi građanin, s cestom u jednoj ruci i bodežom u drugoj ? Nositi oružje unutar pome-rija još je jedan kažnjivi prekršaj." "To je barem čestito oružje", istaknuo sam. "On je imao sicu!" "Primjereni argument!" rekao je jedan od pravnika, koji si nije mogao pomoći. Razlika između časnog i nečasnog oružja bila je vrlo stroga u rimskom pravu. Pogled koji je Oktavije uputio pravniku naviještao je loše stvari za nastavak suđenja. "Što imaš reći u svoju korist, Publije Klodije?" pitao je pretor. "Ja sam rimski dužnosnik i ne može me se optužiti za kazneni prekršaj!" rekao je likujući. Oktavije je svojim štapom pokazao prema osobi u bijelomu koja je sjedila pokraj njega. Bila je to jedna od vestalki. "Shvaćaš li", rekao je, "da je jedan od vas ubio drugoga u nazočnosti ove dame, preživjeli bi morao biti odveden izvan zidina do mjesta za pogubljenje i tamo bičevan do smrti. Malo je prijestupa kažnjivih smrtnom kaznom ostalo, no to je jedan od njih." "U tom slučaju", rekao sam, kimajući liktorima, "želim zahvaliti ovim dobrim građanima što su me spriječili da ubijem onoga gnjusnog i poremećenog reptila tamo." "Vaša je sreća", nastavio je Oktavije, "što ste upali na suđenje zbog iznude. Da je ovo bio sud za nasilne zločine, mogao bih

vas optužiti, suditi i osuditi na licu mjesta." Pretjerivao je. Zapravo je bilo mnogo davanja prisege i jamstava prije nego što je suđenje moglo započeti. "Ovo nije prvi put da ste vas dvojica optuženi za narušavanje javnog reda. Vas dvojica ste prijetnja za sigurnost svih građana." "Protestiram!" povikao sam. "Samo sam gledao..." "Tišina!" dreknuo je Oktavije. Podignuo je glavu i zagledao se preko Foruma. "Gdje je cenzor Metel?" Rukom je dozvao liktora. "Tamo je, pokraj Sulina spomenika. Dovedi ga." Liktor je otrčao i nekoliko minuta kasnije vratio se s mojim ocem. Prema načinu na koji je gledao u mene mogao sam zaključiti da mu je liktor dao živopisni opis nedavnih događaja. "Plemeniti pretore, koja je vaša želja?" "Rasječeni Nosu, optužit ću tvoga sina za ometanje javnog reda i mira, te za nošenje oružja unutar pomerija. Isto tako, proučit ću pravne knjige i vidjeti je li prikladna optužba za zločin protiv suda. Želio bih učiniti isto s Publijem Klodijem, no pitanje je u kojoj ga mjeri štiti služba kvestora. Hoćeš li jamčiti za Decija Mlađega ako ga prepustim tebi?" "Hoću", rekao je otac. "Onda ga odvedi. Poslat ću u Pompejev logor po Klodijeva starijeg brata, Apija. Možda se, ako možemo držati ovu dvojicu razdvojenima, ne moramo bojati uništenja Rima i svetosti njegovih sudova." Uistinu je bio nadaren za sarkazam. "Pobrinut ću se da mi sin dođe na suđenje na dan koji bude za to određen. Nijedan Rimljanin nije iznad zakona." "Ova dvojica najmanje", rekao je Oktavije zajedljivo. Liktori su me pustili i sagnuo sam se kako bih pokupio svoje oružje. Već sam bio optužen, pa nije bilo važno imam li ga sad ili ne. Klodije i ja razmijenili smo posljednji pogled i okrenuo sam se poći s ocem. "Uvijek si bio idiot", počeo je otac dok smo prelazili preko Foruma, "no ovo znatno nadilazi tvoje gluposti iz prošlosti. Što te spopalo da pokušaš ubiti Klodija usred rimskog suda pod nosom višeg pretora?"

"Mislio sam da nikada više neću imati priliku za to!" rekao sam. "Dobio si izričitu naredbu da se držiš dalje od nje-ga-" "Trudio sam se", pobunio sam se. "On je tražio mene. On je nahuškao desetak ljudi na mene. Morao sam bježati i morao sam se boriti." "Trebam li onda zaključiti da krv na tvom bodežu nije ni tvoja ni Klodijeva? Mislio sam da je pametnije ne pitati pred pretorom." Slegnuo sam ramenima, što mi je izazvalo oštru bol u ranjenom ramenu. "Oh, na ulicama tamo otraga moglo bi biti truplo ili dva. Nitko iole vrijedan, samo Klo-dijeve unajmljene ništarije." "Dobro. Ne bih volio misliti da sam odgojio kukavicu i budalu. Koliko loše je to rame?" "Lijepo što pitaš. Boli i jako krvari. Mislim da trebam šivanje. Otići ću Askleptjodu u Zatiberje. On me i ranije šivao." "Pitanje je mogu li ti vjerovati da ćeš otići tamo a da ne upadneš u nove nevolje?" Naravno, nije mu palo na pamet da me otprati tamo. "Jedna borba na dan dovoljna je čak i za moj duh željan slave, oče." Sad smo već izašli s Foruma i prolaznici su zurili u moju neobičnu pojavu. "Mislim da bi trebao na neko vrijeme napustiti grad", rekao je otac. "Ali tek sam se vratio!" "Rim može podnijeti samo određenu dozu tvoje prisutnosti. Kad bi neko vrijeme upravljao našim imanjem u Beneventumu, to bi te moglo malo srediti. Stvarnost poljoprivrednog rada može te samo popraviti." "Provodim istragu, oče", rekao sam. "Ne mogu je jednostavno prekinuti i otići gledati kako robovi stavljaju gnoj ispod vinove loze." "Tvoje želje nisu važne", rekao je. Jedna od odredbi rimskog prava koja najviše može razbjesniti čovjeka je ona koja daje glavi obitelji doživotni autoritet. Možeš

biti sijedi zapovjednik legija i osvajač provincija, ali ako ti je otac još živ, pravno gledajući, još si dijete. "To je stvar državne sigurnosti", ustrajao sam. Kratko se i neveselo nasmijao. "Ta stvar oko obreda u čast strane božice?" "U tome ima daleko više", rekao sam žurno. "Nastavi", rekao je i nastavio hodati po svojoj navici standardnoga legionarskog koraka. Dao sam mu pomalo krnji prikaz svojih dosadašnjih otkrića, uz neka nagađanja što bi ona mogla značiti. Nisam identificirao Juliju. On bi pretpostavio da svaka žena koja dijeli moju sklonost prema njuškanju mora biti nevrijedna. "Znači sumnjaš da Pompej stoji iza toga, ha?" Rekao je to nevoljko, ali primijetio sam da sam pobudio njegovo zanimanje. Kao i ostatak aristokratske stranke, mrzio je Pompeja i bojao se da bi se mogao okruniti kao kralj Rima. "Nitko drugi nije toliko drzak. On ima hrpu etrurskih svećenika." "I osim toga", glasno je razmišljao otac, "on želi smjestiti svoje veterane na javnu zemlju u Etruriji." "Zbilja?" pitao sam. To mi je bila novost. "Da, a to bi znao da poklanjaš pozornost važnim javnim poslovima, umjesto da pužeš po svakom odvodu kanalizacije u gradu." "U senatu sam tek nekoliko dana", rekao sam. "To ti nije izgovor. Shvaćaš li da se tvoje tlapnje temelje na riječima nekih od najvećih propalica u Rimu?" "Uvijek to uzimam u obzir", rekao sam. Odjednom sam dobio nadahnuće. "Reci mi, kakvo je bilo Kapitovo stajalište u pogledu Pompejevih veterana?" Kod tih riječi, otac je zastao i zagledao se u mene kao da sam neka prekrasna prikaza koju su poslali bogovi. Obrisao sam krv s gornje usnice stražnjim dijelom cesta. Nos mi je strašno krvario od Klodijevih ugriza.

"Ipak bi moglo biti nečega u tvojoj ludoj upotrebi sofizama u razmišljanju. Kapito se žestoko protivio davanju zemlje veteranima." "Kao i više od polovice senata. Čemu se točno Kapito protivio?" Sada smo se već približavali očevoj kući. Pružali smo neobičan prizor, moram priznati: ugledni cenzor u togi preteksti i ja, koji sam izgledao kao drugoplasirani u muneri. A tema je bila politika, kao i uvijek. "Tvrdio je da bi to poremetilo javni red i dalo Pompeju uporište moći blizu Rima i tako dalje; to svi kažu. No pravi razlog je taj što njegova obitelj unajmljuje golemi dio javne zemlje u Etruriji na području koje će biti podijeljeno na poljoprivredna zemljišta za Pompe-jeve veterane ako takav zakon bude prihvaćen." Široko sam se nasmiješio, no od toga su me zaboljela usta. "Dakle, Kapitova je obitelj obrađivala i iskorištavala zemlju nekoliko generacija, plaćajući državi nominalnu stopu određenu prije stotinu ili više godina?" "Bliže dvije stotine." "Oh, uzvišeni i domoljubni motivi naših senatora", rekao sam. "Vidjet ćeš i gore od toga u senatu, ako poživiš", rekao je otac. Sad smo već stigli do ulaznih vrata. "Možeš li poslati roba u moju kuću?" pitao sam. "Moj dečko, Hermes, trebao je dosad stići s mojom togom. Neka dođe do Asklepijodove ordinacije. Zna gdje je to i donijet će mi tuniku." Otac je pucnuo prstima i došao je rob po upute. Kad je otrčao, nastavili smo s najdražom temom svakog Rimljanina. "Što Cezar misli o ovim pitanjima?" pitao sam. "Kao popular, on je za davanje zemlje veteranima, ali radije bi da to bude javna zemlja u Kampanji. Malo je dalje od Rima, ali to je najbolja zemlja za obrađivanje u Italiji." "Ne čini se da su povezani, zar ne? Što su ta dvojica smislila? Mislim da je to razlog svemu ovome." "Obojica tvrde da će davanje zemlje ojačati državu", rekao je otac dok je s mene kapalo po pločicama u njegovu atriju. "Bit će

to spremnik iz kojega će se izvlačiti vojnici za buduće generacije. Takve vrste govora." Usprkos svemu, uspio sam se kratko nasmijati. "Kakve gluposti! Svi pričamo o divnim starim vremenima osnivača i vrlinama talijanskog seljaka, oslonca države. Zar itko uistinu vjeruje da možemo čarolijom prizvati natrag ta vremena, kao neki nekromant koji priziva mrtve ? Koliko će dugo ti nepokolebljivi veterani izdržati na svojim idiličnim malim komadima zemlje, oče? Koliko će proći prije nego što prodaju posjede i ostave zemlju, pa se pridruže gradskoj rulji u Rimu? Koji se seljak, ma koliko vrijedan bio, može nadmetati s lati-fundijima* veličine manjih zemalja na kojima rade tisuće robova?" "Moglo bi potrajati za Pompejeva života", rekao je otac. "To je dovoljno za njegove svrhe." "Kako istinito." "A što bi ti učinio?" pitao me, a lice mu se zacrve-njelo. "Kako bi to promijenio?" "Za početak, razbijanjem latifundija", rekao sam. "Zabranio bih uvoz novih robova i prodavanje Talijana u ropstvo. Oporezovao bih plantaže toliko da vlasnici moraju prodati zemlju." "Oporezovao rimske građane?" zaurlao je otac. "Ti si lud!" "Ionako polagano izumiremo", ustrajao sam. Obično nisam tako govorio, no bio sam jako umoran i izgubio    " Latifundij ‐ veliki zemljoposjed, vlastelinstvo.      sam mnogo krvi. "Platio bih vlasnicima malu, vrlo malu naknadu i poslao robove iz Italije. Oni su izvor većine naših problema. Činjenica je da su Rimljani postali prokleto prelijeni da bi obavljali vlastiti posao. Jedino se borimo i pljačkamo. Imamo robove da naprave sve ostalo." "Ovo je divlji govor", rekao je otac. "Zvučiš gore od Klodija i Cezara zajedno, mnogo gore."

Ponovno sam se nasmijao, ovoga puta tiho i drhtavo. "Ja nisam radikal, oče", rekao sam. "Ti to znaš. I neću izaći na ulice huškati rulju, pa makar samo zato što znam koliko bi to jalovo bilo. Reforma ili reakcija, sve što pod time smatraju je rimska krv na rimskim ulicama. Toga ionako viđamo previše." "Potrudi se onda zauzdati jezik. Riječi te mogu ubiti jednako učinkovito kao i djela." "Pretpostavljam da te ne bih mogao nagovoriti da mi daš nosiljku i nekoliko nosača da me odnesu k mojem liječniku?" pitao sam. "Tako loše, je li? Oh, pa dobro." Pozvao je još jednog roba i došlo je do komešanja. Stari je postajao mekši s godinama. Prije bi mi držao lekciju u trajanju od pola dana o tome kako je on marširao pedeset milja u oklopu s mnogo gorim ranama. Možda i jest. Nikada nisam tvrdio da sam osobito otporan. Put do Statilijeve škole malo mi je u magli. Sunce je postajalo sve jače, a onda tamnije. Mislim da me jedino okrepa onog izvrsnoga vina držala da se ne onesvijestim. Ovako su mi bogovi poslali vizije. Vidio sam božicu Dijanu u kratkoj lovačkoj tunici, s lukom i tobol-cem sa strijelama, no onda se pretvorila u Klodiju i smijala mi se. Klodija mi se smijala i prije, i to s dobrim razlogom. Upravo sam joj htio reći kakva je manipulatorska kučka, no onda sam shvatio da to nije Klodija, nego Fausta. Rekla je nešto što nisam mogao razumjeti i htio sam je zatražiti da to ponovi, no onda sam vidio da to nije Fausta, već njezin brat Faust. Preobrazba je bila suptilna zato što su blizanci bili toliko slični. Nešto mi je pružao rukom punom prstenja, no to se nije činilo ispravno, jer vojnici rijetko nose mnogo prstenja, pogotovo veliko prstenje s otrovom. Tada je došlo do još jedne preobrazbe. Sad je to bio Apije Klaudije Neron i nešto je držao, nešto što je silno želio da uzmem, i pokušavao je govoriti usprkos rupi u grlu i udubini na čelu. Tada se iza Nerona uzdigla golema sjena. Bila je to četveronožna zvijer koja se nadvila nad njime, i tada se velika šapa spustila i zgnječila ga prije nego što mi je mogao dati to

što je želio, štogod da je to bilo. Podignuo sam pogled i vidio da je zvijer Kerber, čuvar podzemnoga svijeta. Znao sam to jer, za je razliku od običnih pasa, ovaj bio golem i imao je tri glave. No to nisu bile pseće glave, nego ljudske, poput onih na hibridnim egipatskim božanstvima. Glava na desnoj strani bila je Krasova i promatrala me tim hladnim plavim očima. Ona s lijeve strane bila je vesela Pompejeva glava. Glava u sredini bila je u sjeni i nisam je mogao prepoznati, no znao sam da ona gospodari drugim dvjema, zašto bi inače bila u sredini? Tada se netko stvorio ispred Kerbera. Bila je to Julija, i ona mi je pružala ruke. Dotaknula mi je rame. "Decije?" Asklepijod me lagano uhvatio za neozlijeđeno rame i prodrmao. Njegovo mi je lice lebdjelo pred očima, a onda se pretvorilo u jasnu sliku. "Zbilja bih radije Juliju", rekao sam. "Što?" Njegovo elegantno bradato grčko lice pokazivalo je zabrinutost. "Nisam očekivao da ću te vidjeti tako brzo, Decije." Okrenuo se i viknuo nešto preko ramena. Dva su gladijatora ušla i podignula me s nosiljke, lagano, kao da sam dojenče i ponijeli me do ordinacije, gdje su me njegovi sluge učinkovito razodjenuli i oprali, dok mi je on pregledavao rane. "Opet se baviš starim aktivnostima, ha? Jesu li to otisci ljudskih zubi koje vidim na tvom licu?" "Zapravo, pripadaju glodavcu, vrsti lasice, ili možda zerdavu." Njegovo bockanje prouzročilo je uobičajene bljeskove agonije. To je bio dio koji je volio. "Pa, mogu te zakrpati dovoljno da ostaneš živ i relativno pokretan, ali dame će nekoliko dana izbjegavati tvoje društvo. Kod već pričamo o damama, tko je Julija?" Odvratio sam oči kad su šutljivi sluge donijeli kirurški konac od konjske dlake, zlokobno zavijene igle i ukrašena brončana kliješta. "Bio sam zbunjen. Imao sam viziju na putu ovamo, a posljednje što sam vidio bila je dama koju poznajem po imenu Julija."    

"Sigurno je iznimna, s obzirom na to da ti je njezino društvo draže od mojega, usprkos očitoj potrebi za mojom pažnjom. Kakvu vrstu vizije? Nisam osobito vičan tumačenju snova, ali znam neke vješte praktičare nedaleko odavde." "To nije bio pravi san, nego vrsta vizije u javi. Bio sam svjestan onoga što se događa dok se događalo." Uglavnom sam govorio kako bih skrenuo pozornost s njegovih aktivnosti. Ne spadam medu ljude koji vjeruju da su im snovi vrlo bitni i žele vam ispričati sve o njima, i to nadugačko i naširoko. Rijetko ih se sjećam, a oni kojih se sjećam obično su dosadniji od mojeg ži-vota u javi, no ovakve vizije, kakve mi šalju bogovi, obično mi dolaze u okolnostima poput ovih: uz rane, gubitak krvi ili žestoke udarce u glavu. Prepričao sam svoju viziju Asklepijodu, a on je sjedio nasuprot meni s bradom u ruci, povremeno mrmljajući nešto što je zvučalo mudro. Kad sam završio, vratio se svojem groznom poslu. "Pojava osoba s kojima si nedavno imao posla nije uopće neuobičajena, čak ni u običnom snu", rekao je. "Ali pojava mitološke zvijeri uvijek je vrlo bitna. Ima li Kerber kod vas neko značenje koje nema u Grka?" "Ne, koliko ja znam", odgovorio sam. "On je Plu-tonov čuvar koji sprječava mrtve da napuste podzemlje, a žive da uđu." "Pluton, dakle: po čemu se on razlikuje od Hada?" "Pa, osim što je gospodar mrtvih, on je i bog bogatstva." "I kod nas je isto tako, i to pod istim imenom, Pluton. To može biti zbog miješanja s Plutom, Demetrinim sinom, koji je također utjelovljenje bogatstva. No to može biti zato što oba imena dolaze od same riječi za bogatstvo, koja je ...", zastao je kad sam zaskvičao gotovo kao Klodije nedavno. Uslijed pedantnog razmišljanja, igla mu je ušla preduboko. "Molim te, oprosti mi." "Uživaš u ovome", optužio sam ga. "Uvijek uživam u učenom razgovoru", rekao je namjerno se praveći glup. "No može biti da je bogatstvo u pozadini svega ovoga."

"Obično je tako kad ljudi smišljaju opačine", rekao sam, "ali mislim da je bitnije to što Kerber ima tri glave. Jedno tijelo, tri glave; to je važno." "Vidio si glave Pompeja i Krasa, neprijatelja s kojima si se sukobio u prošlosti. No treća je glava bila nejasna?" "Nejasna, i najveća od sve tri. Kako to može biti? Tko može biti veći od Pompeja i Krasa?" To se uistinu činilo nemogućim. "Pretpostavljam da to nije mogao biti Klodije? Malo si opsjednut njime?" Gotovo sam se nasmijao, ali znao sam da bi od toga popucali šavovi. "Ne, nije Klodije. On je budala i kriminalac, ništa više od toga." "A taj mladić, Apije Klaudije Neron? Što ti je pokušavao dati i zašto ga je troglava zvijer zgazila?" "Što bih sve dao da to saznam!" rekao sam.    11 Probudio sam se i odmah poželio da nisam. Ne samo da su moje rane vrištale, nego sam sinoć pokušao dozvati san ispijanjem velikog vrča jeftina vina. Sad sam patio od posljedica obojega. "Pravo vam budi", rekao je Hermes. "Tako me ostaviti tamo da držim vašu togu, dok ste vi trčali kao planinska koza po onim stubama." "Trebao si me vidjeti na ravnoj površini", zagraktao sam. "Tamo sam bio brži od trkaćega konja. Konj Srebrna krila me ne bi uhvatio na svoj najbolji dan." "Ti su me ljudi mogli ubiti!" rekao je on povrijeđeno. Robovi poput Hermesa sve shvaćaju tako ozbiljno. "A zašto bi to učinili?" pitao sam. "Mene su tražili. Sretan sam što se nitko od njih nije dosjetio zgrabiti moju togu, a ti se nisi dosjetio prodati je." "Baš imate loše mišljenje o meni!" ljutito je komentirao.

"Da, znam da ti vjerojatno činim nažao, ali trenutačno nisam prijatelj ljudskoga roda. Najradije bih izašao i okrenuo naglavce noćnu posudu preko Vestala." Ubacio sam u sebe nekakav doručak i poslije toga sam se osjećao malo bolje. Jutarnji posjet prošao mi je kao u magli i upravo sam se spremao k Celeru kad je stigao novi posjetitelj. Bio je to krezubi Gal kojeg sam vidio u skladištu kod Milona. "Šef vas želi vidjeti u kupalištu, senatore", rekao je bez uvoda. "Kupalištu? U ovo doba?" začudio sam se. "On se ne pridržava rasporeda većine ljudi", rekao je Gal. Kad sam bolje razmislio, vruća kupka činila se dobrom idejom. Rekao sam Hermesu da uzme moje stvari za kupanje i krenuo za Galom ulicama. Celer je bio zaposleni čovjek i vjerojatno neće ni primijetiti da me nije bilo. Kupalište u koje smo se zaputili bilo je skromno, no nalazilo se pokraj zgrade koja je Milonu služila kao dom i kao sjedište. Ostavivši Hermesa da pazi na moje stvari, slijedio sam Gala do saune u kojoj je Milon sjedio sa skupinom svojih prijatelja. Podignuo je pogled i nasmiješio se kad sam ušao. "Istina je!" kliknuo je. "Cijeli Rim priča da si vodio pravu bitku s Klodijem i njegovim ljudima i završio ravno pred Oktavijem dok je predsjedao sudom!" Smijao se svojim gromoglasnim, zaraznim smijehom. Pridružio bih mu se, ali to bi previše boljelo. "Vratio se iz vojske bez ogrebotine", nastavio je Milon, "a onda završio sav rasječen na ulicama Rima! Koja ironija!" "Oh", rekao sam, jedva sjedajući, "čovjek očekuje povremeni ožiljak kada služi senatu i narodu." Uistinu, u ovom je društvu bilo lako biti skroman u pogledu nekoliko malih ožiljaka. Neki od njih bili su veterani arene na kojima se vidjelo više ožiljaka nego kože kad bi se razodjenuli. Jedan od njih nagnuo se prema naprijed i proučavao moje rame. "Lijepo zašiveno. Asklepijod, ha?" Potvrdio sam da je to točno. "Čini mi se da to nije muški posao, to grčko šivanje", rekao je drugi veteran. Rukom je pokazao na odvratnu udubinu koja

mu se protezala od desnog ramena do lijevoga kuka. "Vruće željezo, to je način da se zaustavi krvarenje. Atlas mi je to napravio, ljevoruki Samnit." "Treba se paziti tih ljevorukih", rekao je onaj do njega. Milon se okrenuo prema meni, a ostali su se okrenuli od njega. Bili su dobro izvježbani, i to je bilo kao da smo posve sami. "Kako je prošlo s Faustom?" pitao je bez okolišanja. "Iznimno dobro", uvjerio sam ga. "Neko sam vrijeme s njom razgovarao i čini se naklonjena tvojoj bračnoj ponudi. Dosadni su joj muškarci njezina statusa, što i nije neobično, i misli da si ti uzbudljiv i zanimljiv. Mislim da će te toplo dočekati ako je posjetiš." "Odlično", rekao je. "Uvijek mi je drago biti od pomoći", rekao sam mu. "I ja ću tebi biti od pomoći. Proširio sam glas da se svaki napad Klodijevih ljudi na tebe odmah kazni smrću. Moji će te ljudi čuvati dok si na ulicama. Naravno, dok si na vidiku. Kad se ideš šuljati, što ti je navika, ne mogu ti jamčiti sigurnost." "Mogu se sam brinuti za sebe", rekao sam, pomalo uvrijeđeno. Nagnuo se bliže. "Jesu li to otisci zubiju na tvome licu? Mislio sam da se smatraš mačevaocem, a ne be-stiariusom"." "Cijenim tvoju pomoć, Tite. Moj pravi problem je što ne razumijem što se događa. Za svaki novi dokaz do kojega dođem mislim da imam dio slagalice koji će sve razjasniti, no zapravo ga nikada nemam." "Ispričaj mi sve što zasada imaš ", rekao je. Prenio sam mu sve djeliće informacija do kojih sam došao. Lagano je podignuo obrvu kad sam spomenuo Juliju, a namrštio se kad sam prenio Faustine riječi. "Ne sviđa mi se pomisao da je ona upletena", rekao je zlokobno. Držati različite žene podalje od svega toga postajalo je sve teže. "Začudo, mislim da i ona i Julija govore istinu. Kako je to moguće, još ne znam reći."

"Evo ti onda još jedna informacija o kojoj možeš razmišljati: dan nakon oskvrnuća, Kras je dao jamstvo za sve Cezarove veće dugove. Sada smije slobodno otići    " Bestiarius ‐ gladijator koji se bavi sa zvijerima (op. prev.).      iz Rima. Tu ga zadržava samo Pompejev skorašnji trijumf." "To je bitno", rekao sam. "Ali zašto bi on čekao trijumf, osim da se uvjeri da će to biti lijepi spektakl? Mislio sam da je jedini trijumf koji bi mogao zanimati Cezara vlastiti trijumf, a na to je smiješno i pomisliti." "To je još jedna stvarčica s kojom možeš razbijati glavu, zar ne?" "Kako do toga dolazi, Tite?" pitao sam, a malo moje dugo potisnute ogorčenosti izbilo je na vidjelo. "Tu, u Rimu, izgradili smo jedinu održivu republiku u povijesti, a ona sada pada pod sumnjivim makinacijama takvih sumnjivih ljudi. Mislim, sve je dobro funkcioniralo. Imali smo narodne skupštine, centurijsku skupštinu, senat i konzule. Bez kraljeva. Mogli smo povremeno imati diktatora, kad su vremena bila takva da je to bilo potrebno, no to je bilo samo na ograničeno vrijeme, a moć bi bila vraćena senatu i narodu čim bi kriza prošla. Sad to sve propada zbog vojnih avanturista kao što je Pompej, plutokrata kao što je Kras i demagoga kao što je Klodije. Zašto?" Protegnuo se i naslonio glavu na sklopljene ruke. "Zato što su se vremena nepovratno promijenila, Decije. Ono što opisuješ je sustav koji je bio savršen za mali grad-državu koja je nedavno zbacila svoje strane kraljeve. Čak je i dovoljno dobro funkcioniralo za prilično moćan grad-državu koji je dominirao nad većim dijelom Italije. No dani grada-države su prošli. Rim upravlja carstvom koje se proteže od Herkulovih stupova do Azije. Hispanija, veliki dijelovi Galije, Grčka, otoci, veći dio južnog Mediterana: Afrika, Numidija, „ Kartaga, Mauretanija. A tko vlada svime time ? Senat!" Ponovno se gromoglasno nasmijao.

"Najviše vladajuće tijelo poznato ljudima", rekao sam s velikim dostojanstvom. Ipak sam i sam bio novopečeni senator. "Glupost", rekao je Milon bez zlobe. "Senatori su velikim dijelom hrpa nula koja obnaša dužnost. Dobili su mjesta jer su njihovi preci imali ista mjesta. Decije, ti su ljudi dobili carstvo da vladaju njime, a koje su im kvalifikacije za to? To da su njihovi šukunšukundjedo-vi bilo bogati zemljoposjednici! Ti spletkari koje prezi-reš barem su radili i borili se i, da, spletkarili da dobiju ono što žele." "Može li se Rim predati ljudima poput Klodija?" pitao sam. "Ne, ali iz ustavnih razloga. Ja ga planiram ubiti prije toga. Ali ti, što tebe štiti od njega? Osim mojeg prijateljstva, mislim." "Još ima mnogo ljudi u Rimu koji nisu za njegovu vrstu demagogije. Moji susjedi u Suburi držat će njegove ljude dalje od mojih vrata." "Oprosti mi, Decije, ali oni te poštuju zbog tvoje živopisne navike da se tučeš koliko i zbog tvoje republikanske čestitosti. Kako dugo misliš zadržati njihovu lojalnost ako Klodije uspije postati plebejac i bude izabran za tribuna, što sigurno hoće? Obećava svakom rimskom građaninu stalnu potporu u žitu. To je moćni poticaj, prijatelju." "To nije dostojno slobodnih ljudi", mrzovoljno sam rekao, svjestan da zvučim poput svoga oca. "Oni su možda slobodni u tehničkom smislu, ali su siromašni, a siromaštvo je vrsta ropstva. Dani neograničenih vlasnika nekretnina su prošli, Decije, i neće se vratiti. Oni su postali svjetina i u političkom smislu će djelovati poput svjetine." "A ti namjeravaš kontrolirati Rim kao vođa svjetine", rekao sam. To nije bilo pitanje. "Bolje ja nego Klodije." "Tu nema spora." Činilo se da se nema više što za reći o toj temi. Proučavao sam šturo, ali ukusno uređeno kupalište. "Ovo je zgodno, imati ovakvo što u blizini." "Ja sam vlasnik toga", obavijestio me Milon. "Sad sam vlasnik cijelog trga i svih zgrada u ulicama koje gledaju na njega."

"To je više nego zgodno", pohvalio sam ga, "to je taktički korisno." "Pokušavam gledati unaprijed. Kad završiš s namakanjem, zašto ne bi pustio da te moj maser obradi?" Pokazao je prema niskim vratima. "Prostorija sa stolovima je tamo." Lecnuo sam se na samu pomisao. "Zadnje što želim je da mi netko udara po tijelu." "Iskušaj ga svejedno", rekao je Milon. "Specijalnost mu je masaža ranjenih ljudi." Milona je bilo teško odbiti, pa sam isprobao njegovog masera. Na moje čudo, bio je upravo ono što mi je trebalo. Bio je visoki Krećanin, a svoj je posao znao jednako temeljito kao i Asklepijod svoj. Moćne su mu ruke bile brutalne tamo gdje je koža bila samo natučena, a nježne tamo gdje je bila razrezana. Kad je završio, osjećao sam se gotovo normalno. Mišići i zglobovi savijali su mi se s uobičajenom lakoćom, a samo su područja oko rana bila bolno zategnuta. Bio sam gotovo spreman upustiti se u novu borbu ako ne bi bila prenaporna. Još je jedno pitanje ostalo neodgovoreno, no na njega se moglo odgovoriti, pa sam otišao to riješiti. Šetnja od Milonove utvrde do Aventina omogućila mi je da protegnem tek izmasirane mišiće, i na kraju kratkog uspona bio sam ugodno uspuhan. Stajao sam na stubama ljupkoga Herina hrama. Uzdizao se nad otvorenim dijelom Circusa Maximusa i s njega se pružao jedan od najljepših pogleda u Rimu, a Rim je grad u kojem ima mnogo lijepih vidikovaca. Osim svoje vjerske funkcije, službe važnoj božici žita, hram je bio drevno sjedište edila. To je bilo posebno područje plebejskih edila jer su oni prosuđivali tržište žita, no i kurulski su edili, koji su bili viši po položaju, imali tu urede. Mnogo je ljudi dolazilo i odlazilo dok sam se uspinjao stubama, jer su trebale početi svetkovine ranog oranja i sadnje. Rimljanke visoka roda mogle su se vidjeti posvuda, jer je to bio pretežno ženski hram. Bile su tu i stotine djece, odjevene u besprijekorne bijele tunike, koja su uvježbavala svoje uloge u skorašnjim

svetkovinama. Usprkos svom smrtno ozbiljnom zadatku, zastao sam gledati malene kako ozbiljno prolaze kroz zamršene dijelove svojih uloga u odavanju poštovanja božici. Bez obzira na Milonove cinične riječi, za koje sam u srcu znao da su istinite, još sam osjećao da sam u središtu rimskoga života u ovakvim prigodama na ovakvim mjestima. Kada sam vidio te žene i njihovu djecu kako se pripremaju za drevnu svetkovinu tako nevino i s tako savršenom bezazlenošću, bilo mi je teško povjerovati da muškarci zlih namjera koriste jednako drevne i časne institucije senata i legija kako bi ostvarili svoje sebične ciljeve. U labirintu podruma i sporednih zgrada pronašao sam skučeno sjedište kurulskih edila. U prostoriji punoj pločica za pisanje, starih papirusa i trulih vreća za novac pronašao sam edila Lucija Domicija Ahenobarbusa. Podignuo je pogled s hrpe dosadnih knjiga poslovanja kad sam ušao, a onda je žurno ustao i prihvatio moju ispruženu ruku. "Ne mogu ti reći koliko mi je laknulo. Bilo što, samo da se maknem od ove hrpe računa i zapisa. Mislio sam poslati glasnika u tvoju kuću. Upravo sam danas saznao nešto o ženi koja je ubijena." "Sjajno!" uzviknuo sam. "Tko je ona bila?" "Došla je s posjeda nedaleko odavde, rođena je kao robinja, no oslobođena je prije šest godina." "Čijeg posjeda?" pitao sam. "Tko ju je oslobodio?" "Gaj Julije Cezar", odgovorio je. Nekako nisam bio iznenađen. Sve se vraćalo na Cezara. Cezarova kuća, Cezarovi dugovi, Cezarove ambicije. Sada, Cezarova oslobođenica. Tu bi se mogla pridodati i Cezarova nesretna žena koja mora biti izvan sumnje. Njezin suprug to nije bio. Pompej i Klodije su me toliko omeli da nisam posvetio Gaju Juliju pozornost kakvu je zasluživao. I, priznajem, nisam želio da on postane glavni osumnjičenik zbog njegove veze s Ju-lijom.

Nisam bio zaluđen Julijom kao što sam nekada bio Klodijom, no osjećao sam da ona dijeli moje specifične sklonosti. Isto sam tako osjećao onakvu vrstu dobrote i pristojnosti kakva je postajala rijetka medu Rimljan-kama, barem među onima inteligentnima. Cezarov prividni prijedlog bračne veze odvratio me od mojih dužnosti. Nema izgovora za izuzeće nekoga od sumnje, osim dokaza da je nevin. Moje osobne želje i osjećaji ne bi trebali utjecati na to. Toliko o idealiziranom sluzi Republike čelične volje. Ja sam bio samo Decije Cecilije Metel Mlađi, muškarac čija je osjetljivost na ženske čari bila gotovo legendarna. A Julija je spomenula da je njezin ujak pokazao više od usputnog zanimanja za mene i moje aktivnosti. Dok sam se udaljavao od Cererina hrama, boljela me glava. Zašto je sve moralo biti toliko složeno? Još gore, činilo mi se da sam došao do slijepe ulice u svojoj istrazi. Ispitao sam sve osim samoga Pompeja, a on je bio čovjek kojega nisam namjeravao uzrujati. Tada sam se prisjetio da postoji još jedna upletena osoba s kojom moram razgovarati. A ta osoba nije bila u mogućnosti da mu naudi, što mije odgovaralo. Nisam bio spreman za velike izazove. Krenuo sam prema Lukulovoj kući. Majordom mi je prišao kad sam ušao u atrij. "Mogu li vam pomoći, senatore? Gospodar i gospodarica sada nisu kod kuće." "Nema veze. Zadužen sam da istražim nedavne neugodnosti u kući Pontifexa Maximusa." "Da, gospodine, gospodar nas je obavijestio o tome i naložio nam da surađujemo na način koji vam odgovara." Lukul mije pomogao. "Izvrsno. Obaviješten sam da među osobljem imate robinju koja svira harfu, i da je ta žena zapravo otkrila uljeza. Volio bih ispitati tu ženu." "Odmah ću je dovesti, senatore." Majordom me uveo u malenu čekaonicu pokraj vrta i žurno izašao. Činilo mi se neobičnim da tako uznosita osoba poput majordoma velike kuće osobno

obavlja takvu zadaću umjesto da to naloži jednomu iz legije robova koji su se vukli uokolo i nisu imali posla. Kad se vratio, shvatio sam zašto je bilo tako. Nije ga pratila jedna, već dvije žene. Jedna je bila ljupka Grkinja u jednostavnoj haljini. Druga je bila sredovječna žena u raskošnoj haljini čije su crte lica podsjećale na Lukulove. "Ja sam Licinija", rekla je starija žena, "starija sestra generala Lukula. Brat me uputio da trebate dobiti svu pomoć koju možemo pružiti, no moram biti nazočna ovom ispitivanju kako bih bila sigurna da djevojka ne otkriva išta od onoga što je zabranjeno." "U potpunosti razumijem, moja gospo", rekao sam. Kakav način vođenja istrage, pomislio sam. Sjeo sam na jednu od stolica, a dvije su žene sjele na klupu nasuprot. Grkinja je izgledala nervozno, kao što robovi obično izgledaju kad ih ispituje netko na položaju. "Dakle, draga, ne želim da se ičega bojiš. Samo želim odrediti točan slijed događaja te noći. Nitko ne sumnja da si učinila išta loše. Prvo, kako se zoveš?" "Phyllis, gospodine." Sramežljivo se nasmiješila. "Jesi li ti glazbenica?" "Da, gospodine, harfistica." "I jesi li bila zaposlena u tom svojstvu u noći obreda Bone Dee? Možda se pitanja čine jednostavnima, no tako će te pitati na suđenju." "Razumijem, gospodine. Da, bila sam tamo kako bih svirala harfu." "Dobro. I kada si otkrila da je nepozvani muškarac došao na obred?" "Bilo je to kad-" Pogledala je u stariju ženu, koja ju je oštro pogledala. "Pa, u vrijeme kad mi glazbenici nismo svirali. Pogledala sam prema ulazu u dvoranu i vidjela travarku i osobu s njom. Travarka je ostala u hodniku, no druga je osoba ušla u atrij. Travarka je posegnula i uhvatila ruku druge osobe,

kao da je želi zaustaviti, no osoba ju je otresla i ušla u atrij. Tada sam ga prepoznala." "Shvaćam. Čuo sam od ostalih da je nosio veo. Je li svjetlo bilo dovoljno jako da vidiš kako je to zapravo muško lice?" "Ne, gospodine. Više se radilo o načinu hoda. Vidite, mnogo sam puta vidjela Klodija u ovoj kući kad je dolazio posjetiti svoju sestru, moju gospodaricu Klaudiju. Bila sam sigurna da je to on; onda sam prepoznala prsten na njegovoj ruci i povikala da je muškarac u prostoriji. Majka Pontifexa Maximusa dojurila je i strgnula mu veo. Nakon toga je uslijedilo mnogo vrištanja." "Mogu zamisliti. Oni su tek bili stigli?" Odmahnula je glavom. "Oh ne, gospodine. Sigurno su bili tamo već neko vrijeme. Vidjela sam ih kako dolaze ranije te večeri, kad je dolazila i većina dama." "Što? Jesi li sigurna?" "Apsolutno, gospodine. Ovo je već treća godina da sviram harfu na svetkovini i prepoznala sam tu travarku po purpurnoj haljini koju je nosila." Pokušao sam zadržati kletvu koja me osuđuje u sebi. To se događa kad se previše vjeruje informacijama iz druge ruke. Netko iznese pogrešnu pretpostavku i u nedostatku pobijanja ta se pretpostavka prihvati kao činjenica. Da sam prvo došao ispitati ovu djevojku, utvrdio bih činjenice i možda bi travarka još bila živa. Shvatio sam da joj je purpurna haljina bila profesionalni znak raspoznavanja, jer joj je ime bilo Purpureja. Tada sam shvatio još nešto. "Prepoznala si travarku po njezinoj haljini, a ne licu?" "I ona je imala veo, senatore." "Čini se da je bilo mnogo velova te noći. Klodije, naravno, sad i Purpureja. Čuo sam da je i Fausta imala veo." "Onda ste krivo čuli, senatore", rekla je Licinia. "Gospa Fausta", malo je puhnula kroz nos kao što to žene visoka roda čine kad spominju svoje skandalozne sestre, "bila je tu u Lukulovu domu te noći." "Shvaćam", rekao sam. "A vi niste nazočili obredu?"

"Nije mi bilo dobro te noći. A Fausta, ona nema poštovanja prema vjeri i ne želi pohađati preliminarni obred, kao što to neudane žene čine." Znači sada je jedna osoba tvrdila da je Fausta bila tamo, a dvije da nije. No taj je jedan glas bio Julijin, a njezine sam riječi nevoljko odbacivao. Ustao sam. "Hvala vam. Mislim da će se ovo pokazati korisnim za moju istragu." "Dobro", rekla je Licinia. "Mora doći do suđenja. U što će se Rim pretvoriti ako dopustimo da naši sveti obredi budu oskvrnuti? Bogovi će se strašno osvetiti." "To nikako ne smijemo dopustiti", rekao sam. Više me ni najmanje nije zanimalo oskvrnuće. Gorio sam od želje da saznam što se događalo te noći. Upravo sam mislio krenuti, no onda sam se okrenuo. "Phyllis?" "Da, gospodine?" "Rekla si da su Klodije i travarka stajali na ulazu iz hodnika u dvoranu. Znaš li kamo vodi hodnik?" "To je jedan od onih koji vode u stražnji dio kuće, senatore." "Tamo gdje se neudane žene povlače u određenom stadiju obreda?" Djevojka je malo razmislila. "Ne, to je na drugoj strani kuće. Hodnik u kojem sam vidjela njih dvoje vodi u stan Pontifexa Maximusa. Prije nekoliko godina mi smo, robovi, poslani tamo kad više nismo bili potrebni." "Ali ne i ove godine." "Ne, senatore." Zahvalio sam objema ženama i napustio kuću. Još sam bio posve zbunjen, no sada sam bio i uzbuđen. Bio sam siguran da sada imam ključni dio dokaza koji će mi pomoći odgonetnuti zagonetku o tome što se dogodilo te vrlo čudne večeri, samo ako uspijem otkriti kamo treba ubaciti taj dio. Previše je iznimnih žena bilo prisutno, i prokleto previše velova. Hermes me čekao pred ulazom u kuću. Iskoristio je prigodu da vrati moje stvari za kupanje u kuću. Krenuo je za mnom i

nakon nekoliko minuta hoda primijetio sam da me oponaša, hodajući s pognutom glavom i rukama prekriženim na leđima. Stao sam. "Ismijavaš li me?" pitao sam ga. "Tko, ja?" Oči su mu se nevino raširile. "Kažu da robovi uvijek počnu sličiti svojim gospodarima, gospodine. Sigurno je o tome riječ." "Bolje da je o tome riječ", upozorio sam ga. "Neću dopustiti nepoštivanje." "Nikako, gospodine!" uzviknuo je. Nastavili smo hodati. "Ali nešto sam se pitao, gospodine. Sve to ispitivanje i ljudi koji vas pokušavaju ubiti i sve - o čemu je tu riječ?" "Slavan sam upravo po otkrivanju takvih stvari", rekao sam. "I jeste li sve dokučili?" "Ne, ali očekujem da će se sve uskoro razriješiti. Treba mi samo malo vremena za razmišljanje u miru." "Ne znam kako vi, gospodine", rekao je žestoko aludirajući, "ali ja nikada ne razmišljam dobro uz prazan trbuh." "Kad već to spominješ, prošlo je mnogo vremena od doručka. Hajdemo vidjeti što se nudi u ovom okrugu." Srećom, u Rimu se nikada ne mora ići daleko kako bi se našla nekakva hrana. Uskoro smo imali kruh, kobasice, ukiseljenu ribu, masline i vrč vina, a onda smo se povukli u javni vrt kako bi obnovili mentalne sposobnosti. Sjeli smo na klupu i neko vrijeme gledali prolaznike dok smo navaljivali na hranu i praznili vrč. Ulice su bile neobično krcate, a mnogo je prodavača postavljalo štandove, iako nije bilo vrijeme za to. "Jupiteru!" uzviknuo sam. "Sutra je Pompejev trijumf! Gotovo sam zaboravio. Postavljaju štandove sada kako bi ujutro imali dobra mjesta." "Čujem da će to biti velika predstava", rekao je Hermes, grizući i revno kimajući glavom. "Trebala bi biti", rekao sam. "Opljačkao je pola svijeta kako bi to financirao."    

"Tome svijet i služi, zar ne? Da Rimljanima bude dobro?" Nije to rekao s ogorčenjem, kao što bi to mogao reći rob stranoga podrijetla. Kao i mnogo slugu rođenih ovdje, očekivao je da će biti oslobođen i da će jednoga dana postati građanin. U takvim smo stvarima mnogo opušteniji od većine nacija. "Nisam siguran koja je bila prvotna namjera bogova, no tako je ispalo", rekao sam. "Onda bi trebala biti dobra predstava", nastavio je. "Mislim, koga briga za hrpu barbara?" "Govoriš kao pravi Rimljanin", rekao sam. "Imaš potencijala za pravoga građanina, Hermese, čak iako imaš grčko ime." Muškarci u plavim tunikama trčali su ulicom s kantama boje i četkama u rukama, postavljajući raspored događaja, pišući nevjerojatnom brzinom po zidovima već prepunim takvih napisa. Drugi pisci grafita već su bili tu ranije i okrečili mrlje na zidovima kako bi prenijeli sjajne vijesti. Pozvao sam jednog od njih i bacio mu novčić. "Kakav je raspored?" pitao sam. "Igre će trajati danima, senatore", rekao je. "Upravo stavljamo raspored za sutra. Svaki ćemo dan objaviti raspored za sutrašnje priredbe. Velika munera bit će tek za tri dana. To je ono što svi čekaju." "Što će se događati sutra?" zanimalo me. "Za početak, predstave. Talijanske pantomime u dva stara drvena kazališta, a kostimirana grčka drama s maskama u novom Pompejevu teatru na Campusu Martiusu. Teatar je još u izgradnji, ali dovoljno je dovršen da bi se ugostilo najviše staleže." "To je nesreća", rekao sam. "Radije bih gledao pantomimu nego grčku dramu, ali pretpostavljam da će senat morati ići u Pompejev teatar. O kojoj je drami riječ?" "Trojanke, gospodine." "Sofoklo, zar ne?" pitao sam. "Ili je to Eshil?" "Euripid, senatore", rekao je s blago sažalnim izrazom lica.

"Znao sam da je jedan od tih Grka. Možemo li se još danas nadati nečemu življem?" "Nakon predstave bit će lusiones. Svi borci koji će nastupiti u velikoj muneri održat će demonstracijske borbe s imitacijom oružja." "To je bolje", rekao sam. "Nije jednako uzbudljivo kao prave borbe na život i smrt, ali dobro mačevanje je uvijek užitak gledati. Kad će se održati velika trijumfalna povorka?" "Prekosutra, senatore, i bit će to svečanost nezapamćenog sjaja. Na čelu povorke bit će zvijeri koje je general Pompej prikupio na putovanjima i koje će se boriti s gladijatorima na jutarnjim predstavama. Osim uobičajenih lavova, medvjeda i bikova, doveo je leoparde, hirkanske tigrove, najvećeg vepra ikad viđenoga, bijelog medvjeda s dalekog sjevera..." "To sve zvuči nadahnjujuće", rekao sam. "Samo trijumf može tako uzburkati krv i podsjetiti narod u čemu je bit Rima. A tko bolje utjelovljuje Rim ovih dana od Gneja Pompeja Velikoga?" "Posve točno, senatore", rekao je pisac grafita pomalo oklijevajući. Okrenuo se i vratio na posao. "Uh, gospodaru, trebali biste malo više pripaziti što govorite na javnom mjestu." Hermes se ogledao oko sebe s očitom nelagodom. "Zašto?" upitao sam. "Zar smo stigli do točke kada rimski građanin, i to ni manje, ni više nego senator, ne smije javno izraziti svoje mišljenje o naglo uzdignutim pretendentima na mjesto monarha kao što su Pompej, Kras, pa čak i Julije Cezar?" "Ne zanimam se za politiku više od ostalih robova", rekao je mladić, "ali koliko se meni čini, došli smo upravo do te točke." "To nije prihvatljivo!" uzviknuo sam, katonovšti-nom nadmašujući samoga Katona. "Pokušao sam odrubiti glavu Klodiju pred nosom višega pretora i vjerojatno ću morati platiti globu zbog toga. No ako kažeš krivu stvar na javnom mjestu o sirovom vojničkom pustolovu, moraš se zabrinuti da će te on pokušati ubiti."

"Možda već jest", rekao je Hermes. "Mislim, možda je već pokušao." "Molim?" pitao sam. "Pa, netko vas je pokušao ubiti. Niste li već bili u sukobu s Pompejem?" "Da, jesam." Nekako nisam posumnjao u Pompeja zbog tog specifičnog zločina, možda i zato što je bilo toliko drugih osumnjičenih. "Da budem brutalno iskren, nikada nisam vjerovao da sam dovoljno važan da bih privukao njegovo neprijateljstvo. Zapravo, tako su mi rekli neki prilično važni ljudi." "Gospodaru, ja možda jesam samo rob, a Pompej je najveći osvajač od Aleksandra, ali čak i ja znam da ne postoji takvo što kao neprijatelj koji je premalo važan da bi ga se ubilo." "Morat ću razmisliti o tome", izjavio sam. "Možda se pokaže da ti i nisi takav teret, Hermes. Nastavi tako razmišljati. Nakon što me pokušao otrovati, Neron je otišao u Celerovu kuću, što si ti vidio. Pomišljao sam samo na Klodiju, jer je ona Klodijeva sestra i već me jednom pokušala ubiti, a u prošlosti je već djelovala kao Pompej evo oruđe. No on ima sve te opasne Etrurce oko sebe. Zašto ne bi poslao jednoga od njih?" Neko smo vrijeme razmišljali o tome, dodajući vrč jedan drugome. "A što mislite o ovome?" predložio je Hermes. "Možda nije želio da ljudi misle da ste bili ubijeni. Kad je otrov u pitanju teško je reći što je razlog smrti. Ljudi stalno umiru od loše hrane ili nepoznatih uzroka." "Točno. Tek sam se vratio u Rim. Mogao sam pokupiti nekakvu groznu boleštinu u Galiji. A kako je već dao ubiti sirotoga Kapita iste večeri, možda nije htio pretjerati." "Dakle, mislite da je on ubio Kapita?" Hermes je malo previše uživao u ovom razgovoru o ubojstvima. "Svakako je imao razloga za to." Ispričao sam mu o Kapitovu sprečavanju davanja zemlje Pompejevim veteranima. Mladić je tiho zazviždao.

"A ja sam mislio da su Klodije i Milon ljudi s kojima je opasno imati posla! Vode Republike još su gori!" Kimnuo sam. "Točno. Klodije i Milon su sitni gangsteri s isključivo urbanim ambicijama. Ti su ljudi kriminalci svjetskih razmjera. Pokušaj im se manje diviti." "Pa, što predlažete? S Klodijem se uvijek možete boriti. Milon vam je prijatelj, a banda mu je jednako velika i moćna kao i Klodijeva. Protiv Pompeja se ne možete boriti, ako cijela aristokratska stranka u senatu ne može poduzeti ništa protiv njega." Za roba, mladić je iznimno brzo učio političke nijanse. Odjednom mi se obiteljska farma u Beneventumu učinila prilično dobrim mjestom. "Mislim da bi bilo bolje da se pomirite s njim, gospodaru", savjetovao mi je Hermes. "Problem je to što uopće ne znam čime sam uvrijedio Pompeja, ako me uistinu pokušao otrovati. Nikada ništa nisam mogao dokazati protiv njega u prošlosti. Zašto bi on sada mario za mene?" "Poznati ste po otkrivanju stvari o drugim ljudima, zar ne? Stvari koje bi oni željeli držati u tajnosti? Pa, možda je napravio nešto, ili planira napraviti nešto, i ne želi da to itko otkrije." "Hermesu, zapanjuješ me", rekao sam. "To je jako oštroumno." "Rekao sam vam da bolje razmišljam punoga trbuha." Postoje faze u istrazi zločina, urote ili drugoga misterija koji uključuje mnogo ljudi koji djeluju iz različitih motiva. Isprva je sve zbunjujuće. Onda, kako prikupljaš dokaze, stvari postaju sve složenije i još više zbunjuju. No naposljetku dođe do točke kada svaka novootkrive-na činjenica sjedne na svoje mjesto i stvari postanu jasnije, umjesto složenije. Stvari počnu imati smisla. Osjećao sam da sam došao do te faze. Činilo mi se da moj genius čuvar, muza njuškala, lebdi negdje u blizini i pomaže mi razvezati ovaj čvor ubojstva i intrige. A možda je to samo bilo vino.    

12 Rim je bio okićen prazničkim ukrasima, girlandama, vijencima i novim pozlatama posvuda. Kipovima junaka stavljene su nove pobjedničke krune, tako da mogu sudjelovati u trijumfu. Tamjan je gorio pred svetištima svih malih bogova, a velika božanstva države nošena su ulicama u svečanim povorkama u ukrašenim nosilj-kama na ramenima nosača. Uvijek mi je godilo vidjeti takav grad, čak i kad bila riječ o proslavi trijumfa nekoga koga sam prezirao. Gdje god bih pogledao vidio sam ljude kako plešu po ulicama pjevajući pobjedničke pjesme i ostavljajući mnogo novca u gostionicama. Radovi su završeni i zemljoposjednici su došli sa sela, zajedno s cjelokupnim pučanstvom nekoliko obližnjih gradova. Djeca su trčkarala, slobodna od tiranije svojih učitelja nekoliko dragocjenih dana. Svuda je vladalo veselje, no moja je duša bila ra-žalošćena pomišlju da ću morati provesti jutro u Pompejevu teatru, gledajući neki zamorni grčki doprinos atenskoj kulturi. Mnogo bih radije otišao na pantomime u starim drvenim kazalištima, ili do trkališta, gdje će se cijeli dan održavati lusiones i predstave sa životinjama. No to nije dolazilo u obzir. Senat, ekviti i ve-stalke bit će na kazališnoj predstavi u novom teatru. Nedolazak bi uvrijedio ne samo Pompeja, što bi mnogi od nas rado učinili, nego i bogove države. Umarširali smo na Forum, a državni oslobodenici posložili su nas u prikladan red, s konzulima na čelu, cenzorima, pretorima, vestalkama i pontificima na čelu s Cezarom, a slijedili su ih flamini i ostatak senata s Hortalom kao prvim senatorom naprijed, konzularima i svima ostalima prema datumu njihova ulaska u senat. Rezultat toga bio je da sam se nalazio na samome kraju povorke. Ispred mene su bili neki ljudi gotovo jednako nebitni kao i ja. Do Marsova polja i kompleksa novih zgrada oko novoga teatra trebalo je dugo hodati.

I tako smo krenuli, popraćeni povicima "Io triomp-he!" i zasuti cvjetnim laticama. Bilo je neobično što su takve latice bile dostupne u ovo doba godine, no Pompej nije dopuštao da godišnje doba pokvari njegov trijumf. Kako se to ne bi dogodilo, prikupio je goleme količine cvijeća i dao ga osušiti, a povremeno je iz Egipta dopremao brodove pune latica kako bi osigurao dovoljno svježeg cvijeća za izradu vijenaca i bacanje latica. "Cijeli će grad tjednima smrdjeti kao bordel", gunđao je mladi senator ispred mene. "Nije ni prije baš mirisao", istaknuo je netko. Zbog golema novoga građevinskog projekta pola Marsova polja bilo je zatrpano građevnim materijalom, s hrpama izrezanoga kamenja i krhotinama posvuda, zajedno s brdima betona i naslaganim daskama za skele. Poluizgradeni zidovi koje su radnici napustili za vrijeme praznika uzdizali su se medu svim tim. "Znaš", primijetio sam, "da se stvari malo učine starijima i da se ubaci nekoliko zvijeri koje vrebaju, ovo bi odlično prikazivalo kako bi Rim izgledao kao ruševina." "Jutros si sklon fantaziranju, Metelu", rekao je senator koji je bio kvestor iste godine kao i ja. "Fantazija je u zraku", uzvratio sam. "Uzmite Pompeja: onaj teatar tamo", rukom sam pokazao prema građevini od bijeloga mramora koja se počela uzdizati s platforme koja ju je podržavala. "Čuo sam da će u njega stati deset tisuća gledatelja kad bude dovršen. Pompej ima vrlo nerealnu ideju o rimskoj sklonosti prema grčkoj drami." "Mislim da ga nije namijenio tome", rekao je senator Tuskul, za kojega se šuškalo da je praunuk oslobo-đenika. "Razgovarao sam s njegovim organizatorom predstava. Kaže da će nastupne igre u teatru, kad bude dovršen, uključivati prikaz pljačkanja grada na pozornici, s konjicom, pješaštvom i katapultima." "To bi razbjesnilo starog Euripida", rekao sam. "Rimljani su skloni malo grubljoj zabavi od ženstvenih Grka."

Cijeli smo razgovor vodili ukočenih lica, jedva pomičući usne, i jednako ukočena držanja. Ne bi bilo dolično da nam uzvišenost popusti pred očima građanstva. Kad dođemo do teatra u nastanku, moći ćemo se opustiti, jer još nije bilo mjesta za niže slojeve, koji su redom odlazili gledati zabavnije predstave. Poželio sam da mogu poći s njima. Važnije osobe sjele su najbliže orkestru, ispred same pozornice. Samo su ta sjedala bila dovršena, a napravljena su od bijeloga mramora. Ostala sjedala su bile privremene otvorene tribine od drva. I pozornica je bila drvena, kao i golemi proscenij s tri stupa, koji se uzdizao iza pozornice. Sve će to naposljetku biti ponovno izgrađeno od kamena, no nije se štedjelo truda kako bi privremena struktura bila luksuzna, i sve je sjalo od nove boje i šarenih ukrasa. Iz fontana je u visokim lukovima štrcala namirisana voda, što je ublažavalo miris svježe boje i svježe izrezane borovine. "Ako mi smola borovine dospije na novu togu", rekao je ekvit iza mene, "poslat ću račun Pompeju." To je izazvalo smijeh. Nakon što je svjetina pohitala dalje, mogli smo se vratiti u svoje prirodno stanje, što je značilo da smo mogli ponovno postati hrpa Talijana koji otvoreno pričaju. "Dolazi Pompej!" viknuo je netko. Svi smo ustali i poslušno pljeskali dok nam je velikan prilazio. Imao je zlatni vijenac na glavi i debelu grimiznu trijumfatorsku togu metu, prekrivenu zlatnim zvijezdama. "Pa, to je malo preuranjeno, nije li?" pitao je Tuskul. "Povorka je tek sutra." "Ne", rekao sam. "Kao priređivač igara, ima pravo nositi pictu, nažalost. Samo želi da se naviknemo gledati ga u njoj. Namjerava je nositi stalno." Čulo se mnogo povika negodovanja iz protupompejevske stranke, kao i nešto najnepristojnijih mogućih zvukova koje mogu proizvesti usne i jezik. Pravio se da ih ne čuje.

U Pompejevoj pratnji ugledao sam mladoga Fausta Sulu, a svi su sjeli u prednji red zajedno s Cezarom, Krasom, Hortalom i ostalim važnim ljudima. Nakon duge izmjene pozdrava, dobrih želja i uvreda, svi smo se smjestili spremni da se dosađujemo do stanja otupjelosti nalik smrti. Kad je zbor ušao i započeo sa svojim nepodnošljivim pjevanjem, pomno smo pretraživali sadržaj svojih toga. Jedna od malobrojnih prednosti svečane toge je to što omogućuje nebrojena mjesta za skrivanje jela i pića. Ponio sam pljosku pristojnoga vatikanskog vina. Bilo bi sramotno staviti uistinu dobro vino u pljosku. Naravno, bilo je strogo zabranjeno jesti ili piti tijekom predstave, no tko će nas gnjaviti? Svi su važni ljudi sjedili u prednjem redu, pretvarajući se da razumiju ono što se događa na pozornici, gdje su muški glumci afektirali po sceni maskirani kao žene i odjeveni u žensku odjeću. "Odvratno", promrmljao sam. "U talijanskoj pantomimi barem žene igraju ženske uloge." "I nema tih smiješnih maski", rekao je neki senator. "Vlasulje i šminka na licu dovoljno su dobri. Grčka iskvarenost, ako mene pitaš." "Svi znaju da je kazalište loše za javni moral", rekao sam. "Samo pitaj Katona." Ubacio sam šaku sušenih lješnjaka i graška u usta. Cezar se okrenuo i zagledao u stražnje redove senatora. "Uh, oh", rekao je jedan od ekvita, "evo staroga Cezara, upućuje nam sveti pogled." "Dobro je što njegova žena mora biti izvan sumnje", rekao je Tuskal. "Moja sigurno nije." Svi smo pokušali ne smijati se previše glasno. Neki su glumci počeli zavijati u strašnom falsetu. Jedan od njih, Hekuba, čini mi se, ili je to možda bila Andromaha, počeo je naricati nešto o bogovima i kako su dobro usosili Troju. Moram priznati da je taj muškarac dobro oponašao ženske kretnje. Svakim pokretom dugačka mu se haljina graciozno zavijorila.

Odjednom me predstava zaokupila i više nisam obraćao pozornost na proste komentare ljudi oko sebe. Nisam odjednom stekao sklonost prema grčkoj tragediji; umjesto toga, osjećao sam da sam na rubu nečega. Dok je glumac nastavljao govoriti, pregledavao sam muškarce u ženskoj odjeći na sceni, a zatim prednji red u kojemu su sjedili Cezar i Kras, Faust i Pompej. Pompej u svojoj grimiznoj togi. Odjednom me zaslijepila spoznaja koju su mi poslali bogovi, i u tom sam sjajnom trenutku zaboravio da kad ti bogovi pošalju takvu spoznaju, to uvijek znači nevolju. Osjećao sam kao da me obavija zlatni oblak kada sam skočio na noge, naglo uhvaćen u grčkom duhu stvari. "Heureka!" povikao sam. "Što misliš tko si, Metelu?" zasiktao je netko. "Vražji Arhimed? Sjedi ili ćeš biti uhićen!" Ignorirao sam sve osim vlastite genijalnosti. "Svi su bili tamo!" rekao sam, ne baš vičući. "Svi odjeveni kao žene!" Sada se cijeli prednji red okrenuo i zabuljio u mene. Otac mi je izgledao kao da će ga udariti kap. Nitko nije izgledao kao da mu je drago. Pretor je pokazao na mene i hrpa liktor a krenula je prolazom između sjedala, a sjekire su im sjale među prućem fascesa. Moj je ushit splasnuo jednako naglo kao što me obuzeo i shvatio sam s užasom da sam napravio strašnu pogrešku. Do-teturao sam do proreda i potrčao prema rupi u tek za-početom vanjskom zidu. "Sigurno ima proljev", čuo sam da netko govori dok sam trčao pokraj otvorenih tribina. Popraćen zviždanjem i pljeskanjem, trčao sam onoliko brzo koliko je to moja toga dopuštala. Pogledao sam preko ramena da vidim prate li me liktori, no nisam ih vidio. To bi bilo ispod njihova dostojanstva. Usporio sam do brzoga hoda. Nije samo bilo nespretno trčati, nego mi je i pod teškom vunenom togom nevjerojatno brzo postalo jako vruće.

Malo dobre volje vratilo mi se kad sam ponovno ušao u grad, a sam je grad izgledao poput nečega u snu. Bio je gotovo napušten jer se sve stanovništvo potrpalo u dva velika cirka i kazališta. Sanjivu izgledu pridonosili su i trijumfalni ukrasi, kao i hrpe cvjetnih latica koje su ležale posvuda. Forum je izgledao poput grada bogova u kojemu žive kipovi. Pogledao sam prema Hramu Jupitera Kapitolijskoga. U njegovoj mutnoj unutrašnjosti, kroz dim miomirisa koji su gorjeli tom bogu u čast, mogao sam razabrati golemi Jupiterov kip, onaj koji nas je trebao upozoriti na urote protiv države. Salutirao sam bogu. Ako uspijem, Pompej neće sutra prinositi žrtvu u tom hramu. Moj rob Katon zapanjeno me gledao kad sam ušao u kuću. "Senatore! Nismo vas očekivali do popodneva! Jedna vam je dama došla u posjet, ali rekli smo joj-" "Gdje je Hermes?" pitao sam prolazeći pokraj njega. Tek sam onda shvatio što je rekao. "Koja dama?" "Julija, jedna od Cezarovih. Inzistirala je da vas sačeka dok se ne vratite. U atriju je." Ušao sam u atrij i tamo je uistinu bila Julija, koja je ustala s izgledom neopisiva olakšanja. "Decije! Kako mi je drago što si živ. U strašnoj si opasnosti!" "Znam to", rekao sam. "Ali kako si ti tako brzo saznala?" "Tako brzo? Saznala sam tek kasno jučer navečer." "Sve je ovo previše zbunjujuće", rekao sam. "Samo trenutak. Moram razgovarati sa svojim robom." "Ne, moraš razgovarati sa mnom!“   Zgrabila mi je obje ruke začuđujućom snagom i okrenula me prema sebi. "Decije, Klodije je sinoć došao mom stricu. Želi te ubiti. Bjesnio je poput luđaka!" "Naravno", rekao sam. "On i je luđak. Što je Gaj Julije rekao na to?" "Bio je strašno ljut. Vikao je da te se ne smije ubiti ni iz kojeg razloga, no Klodije nije htio slušati. Moj je stric rekao: 'Ako saznam da imaš krv Decija Metela na rukama, svečano ću

objaviti kletvu Jupitera Optimusa Maximusa protiv tebe pred cijelim rimskim narodom.'" To je bila ozbiljna prijetnja. To bi značilo da nijedan rimski građanin nigdje na svijetu ne smije razgovarati s njime niti mu ikako pomoći. Nijedan saveznički kralj ne smije ga primiti. Postao bi besciljna lutalica među barbarima. "A što je Klodije odgovorio?" "Nasmijao se. Rekao je: 'Jupiter se ne mora zamarati. Haron će ga uzeti.' Ne znam što je time mislio." Osjećao sam se kao da sam pao u hladni bazen u kupalištu. "Mislio je daje poslao svoje etrurske svećenike po mene." "Da sam barem mogla ostati da čujem još, ali morala sam na vrhovima prstiju doći iz svojih odaja kad sam čula viku, a svakoga su me trena mogli otkriti. Nisam mogla izaći iz kuće dok stric nije krenuo prema teatru, a nikako ti nisam mogla javiti ranije." "Ne znam kako da ti zahvalim", rekao sam, a misli su mi kovitlale. "No ne smiju te vidjeti sa mnom. Samo dolazak u moju kuću strašan je rizik za tebe." Tek sam tada shvatio što to još znači. "Možda su već tu. Na ovim napuštenim ulicama nemaš se gdje sakriti. Moraš ostati ovdje do mraka." "Bi li se usudili napasti me?" pitala je, sva puna patricijske uzvišenosti. "Inače ne bi", odgovorio sam. "Klodije se boji Gaja Julija. No sada je njegova poremećenost došla do prilično sablasne faze, i u stanju je učiniti bilo što. A Etruš-čani su fanatici. Samo ih Pompej može opozvati, a on to neće učiniti. Ne nakon onoga u teatru jutros." "Čega?" Nije bila jedina koja je imala pitanja. Upravo sam se tada pitao zašto je Gaj Julije tako čvrsto naumio održati me na životu. Bilo je olakšanje čuti da postoji netko tko ne želi moju krv, no nisam se mogao sjetiti nijednog razloga zašto bi to bio Cezar. Nesumnjivo će sve postati jasno s vremenom, kad se riješe važnije stvari.

"Oh, napravio sam malu scenu jutros. Došao sam do velikog otkrića dok smo gledali Trojanske žene.ʺ   "Vizija od Apolona!" povikala je i sklopila ruke. "Ali naravno! Euripid je najveličanstveniji dramatičar, a Trojanske žene njegova najnadahnutija tragedija. Volim Euripida." "Zbilja?" pitao sam. Žene je teško shvatiti. "Pa, u svakom slučaju, odjednom sam imao povlasticu nazrijeti tračak značenja u nizu nepravilnosti. Bio je to prizor svih onih Grka u ženskoj odjeći, a Pompej je sjedio kao napuhnuta žaba u svojoj odori trijumfatora. I znaš li što sam prvo pomislio? Nisam ni znao zašto mi je to došlo, no pomislio sam, 'Milonu će biti drago'." "To nema smisla", rekla je, očito se teško suzdržavajući. "I meni se isprva činilo da nema smisla. Tako je to s božanskim otkrivenjima. Vidiš, moj prijatelj Milon želi oženiti Faustu. Bio je jako ljutit kad je čuo da si je vidjela tamo one noći kad nije imala pravo nazočiti obredu Misterija, no nije se pridružila vama neudanim ženama. Natuknuo je da bi bio nezadovoljan kad bih je upleo u bilo kakvo nedjelo, a Milon nije čovjek kojemu bih se želio zamjeriti. Onda možeš shvatiti koliko mi je laknulo kad sam shvatio da ona nije bila tamo te noći!" "Ali ja sam je vidjela", rekla je Julija hladno. "Misliš li da sam lažljivica, ili tek budala?" "Ne, ne, ništa slično", rekao sam, smijući se i odmahujući glavom. Sigurno sam izgledao i zvučao zbilja poremećeno. "Vidiš, nisi prepoznala Faustu. Bio je to njezin brat blizanac, Faust, u ženskoj odjeći!" Na moje zadovoljstvo, vilica joj se spustila od zapre-paštenosti. "U ženskoj odjeći? Kao Klodije?" "Da, kao Klodije. I kao Pompej, i kao tvoj stric, Gaj Julije. Sumnjam na to da je i Kras bio tamo. Pompej je nosio haljinu seoske travarke, purpurnu haljinu. Baš voli tu boju." "Ali stric Gaj? Možeš li biti siguran?"    

"Trebao je provesti noć u kući Metela Celera, ali je izašao, navodno proučavati znamenje na Kvirinalu. Provjerio sam u Kvirinovu hramu i saznao da nije prošao kroz Kolinska vrata te noći. Mislim da je i on odjenuo žensku odjeću i tako maskiran otišao u vlastitu kuću. A ako su Cezar, Pompej, Klodije i Faust bili tamo, sigurno je bio i Kras." "Dakle zbilja", rekla je slabim glasom. "Ali zašto? Zašto bi se sastali na tako bizaran način?" "To se upravo spremam doznati", rekao sam. "Pođi sa mnom. Moram razgovarati sa svojim robom, Hermesom." "Svojim robom?" pitala je dok je išla za mnom prema stražnjem dijelu moje kuće, a Katon nas je pratio u stopu. "Baš tako", rekao sam, otvorio vrata njegove sobice i dečko se naslonio leđima na zid, blijeda lica. "Gdje je, ti kradljiva svinjo?" povikao sam. "Na što mislite, gospodaru? Ne znam o čemu govorite !" Barem se činio kriv kao Mars u Vulkanovoj mreži. "Mislim na stvari koje si ukrao s tijela Apija Klaudija Nerona, ti odvratni stvore!" Dvaput sam ga udario po licu, prednjim i stražnjim dijelom ruke. "Ispod moga kreveta!" povikao je, gotovo tuleći. Odmaknuo sam njegovu slamaricu i ugledao tajno skrovište prstenja, narukvica i novčića u rupi iskopanoj u zemljanom podu. Medu sjajnim plijenom bio je obični brončani cilindar dugačak poput moga dlana i širok poput moga palca. "Nisi mogao odoljeti, zar ne?" rekao sam. "Vratio si se van te noći i opljačkao tijelo. To je prilično nisko, Hermesu, pljačkati truplo!" "Naravno da je nisko!" povikao je. "Ja sam rob! Što očekujete! Vi se, plemići, možete ubijati na ulicama i pretor vas pošalje izvan grada na godinu ili dvije. Nas pribiju na križ! Nisam ga mogao samo ostaviti da tamo leži sa svim tim zlatom na sebi. Osim toga, prinio sam žrtvu Merkuru, a on je bog lopova." "Pobožnost vrijedna divljenja. Pa, možda si raščistio stvari s bogovima, ali nisi sa mnom. Pogriješio si, Hermesu. Vratio si se

ovamo sa svojim zlosretnim plijenom i morao si likovati, zar ne? Još je bilo mračno, ali nisi mogao odoljeti da ne isprobaš kvalitetu zlata." Držao sam prsten s otrovom ispred njegova nosa. Na kapsuli su se vidjeli tragovi zuba. "Nisi znao da je to prsten s otrovom i zagrizao si ga. Nisi isisao sav otrov, ali si progutao dovoljno da te cijeli sljedeći dan bolio trbuh." "Znači jadni se Neron ipak osvetio", rekao je, lec-nuvši se pri sjećanju na to. "Zaslužuje više!" povikao sam. "Katone, donesi bič!" "Vi nemate bič, gospodaru", rekao je Katon. Okrenuo sam se prema njemu. "Da, imam. Veliki flagrum opaka izgleda s brončanim čavlićima po cijeloj dužini remena. Otac mi ga je dao kad sam se preselio u svoju kuću. Gdje je?" "Izgubili ste ga na kocki prije nekoliko godina", rekao je Katon. Njegova žena Kasandra pojavila se na vratima. "Hoćete li prestati vikati? Susjedi će misliti da smo poremećeni. Pokušavam pripremiti večeru. Nitko neće bičeva-ti roba u ovoj kući, gospodaru. Katon je prestar, a vi ste preblaga srca." "Oh, idemo natrag u atrij", rekao sam bijesno. "Tu je prevelika gužva." Mogao sam se zakleti da sam vidio kako Julija prikriva osmijeh. Proučavao sam brončani tuljac. Voštani žig preko poklopca bio je razbijen. Kad smo došli do atrija, Julija i ja smo sjeli, a Hermes, privremeno pomilovan, nervozno je stajao i prebacivao se s noge na nogu. "Otvarao si ovo, vidim", rekao sam držeći tuljac. "Mislio sam da bi unutra moglo biti nešto vrijedno", rekao je Hermes. "Ali unutra je bio samo smotak papira." "To je zato što je ovo tuljac za poruke. Jesi li pročitao poruku?" "Kako sam mogao? Ne znam čitati." "A nije ti palo na pamet da me Neron možda nije došao ubiti, nego mi donijeti poruku?" "Je li to vama palo na pamet?" drsko je pitao.

Uzdahnuo sam. "Zbilja moram kupiti novi bič i snažnoga, glupog roba kamena srca da ga koristi." "Da sam znao da je za vas, odmah bih je donio, gospodaru", promrmljao je Hermes. "Što piše na njoj ?" pitala je Julija. Izvukao sam papir iz tuljca i odmotao ga. Pismo je bilo napisano finom, aristokratskom rukom, onakvim rukopisom kakav nam učitelji šibom utjeraju u pamćenje u ranoj dobi, no neka su slova bila malo drhtava, što je ukazivalo na to da je pisac bio u stanju emocionalne uznemirenosti. Gramatika je bila besprijekorna, no fraze su bile pomalo neobične. Od Klaudijevca se nije ni očekivala literarna elegancija. Počeo sam glasno čitati. Senatoru Decimusu: (krivo napisano, ali to je bila uobičajena pogreška, jer je moj prenomen iznimno rijedak, dok prenomen Decimus nije) Ceciliju Metelu Mlađemu:   Ne usuđujem se staviti svoje ime na ovo pismo, no znat ćete tko 

sam. Kad sam došao živjeti u Rim, tražio sam samo podršku i 

pokroviteljstvo svoje obitelji kako bih započeo i vodio karijeru. 

Umjesto toga, umiješan sam u stvari koje me užasavaju; stvari koje 

uključuju ubojstvo, urotu i, čini mi se, izdaju.   

Nakon mojeg dolaska moj me rođak Publije Klodije hvalio i 

uzdizao vlastitu sjajnu budućnost, nagovarajući me da postanem 

jedan od njegovih sljedbenika. Kako mije to silno laskalo, pristao 

sam. Povjerio mije osjetljive zadatke, no neki su od njih bili upitne 

zakonitosti. Stalno me uvjeravao da se tako obavljaju stvari u 

modernom rimskom političkom životu.   

Više od mjeseca, Klodije je spominjao sastanak od ključne važnosti 

koji je dogovarao. Tijekom cijeloga mjeseca mnogo se puta susretao 

s Gajem Julijem Cezarom, Markom Licinijem   

Krasom, a nekoliko puta sam ga pratio do logora Gneja Pompeja 

Magnusa na sastanke s generalom.   

Cijelo je to vrijeme Klodije pokazivao znake radosti i ponašao se 

kao da manipulira tim moćnim ljudima po vlastitoj volji, tako 

povećavajući svoju moć. ʺJa ću ih sve kontroliratiʺ, rekao mi je više 

nego jedanput. Kako je to mislio postići, ne mogu zamisliti.   

Nakon posljednjeg sastanka s Pompejem, Klodije se vratio silno 

uzrujan. Kad sam ga pitao zašto je tako uznemiren, rekao mi je da 

je general tražio od njega da ubije sina cenzora Metela koji se 

upravo vratio u Rim. Čuo sam ga mnogo puta kako veoma ogorčeno 

govori o tom čovjeku, pa sam upitao zašto je tako nezadovoljan 

zbog tog zadatka. Odgovorio mi je da je to zato što to treba 

napraviti na Pompejev zahtjev, a ne iz vlastita zadovoljstva, te da 

je Pompej zaiskao da to obavi uz pomoć otrova kako bi izgledalo 

da je neprijatelj umro od prirodnih uzroka.   

   "Rekao sam vam", izjavio je Hermes. "Tišina", rekao sam i nastavio čitati. Klodije me poslao travarki Purpureji da nabavim otrov. Već sam 

bio kod nje kad sam išao posuditi purpurnu haljinu iz neobjašnjivih 

razloga. Susreli ste me baš kad sam izlazio iz njezina šatora. 

Poslušno sam odnio otrov Klodiju. Tada me užasnuo rekavši mi da 

vas ja trebam otrovati! Saznao je da ćete večerati u kući Mamerka 

Kapita i uspio je dobiti pozivnicu za tu večeru. Trebao sam otići 

umjesto njega i ispričati ga pod izlikom da ne može jesti za istim 

stolom s vama jer ste smrtni neprijatelji.   

Usprotivio sam se i on se razbjesnio. Tada me umalo na koljenima 

molio da to učinim. Rekao je da svi njegovi planovi   

ovise o Pompejevoj dobroj volji, te da ću, ako mu to učinim, imati 

njegovu vječnu zahvalnost i učinit će me drugim čovjekom u Rimu. 

Naposljetku sam pristao. Nitko nije osjetio veće olakšanje od mene 

kad nisam uspio.   

   "To je moja zasluga", rekao je Hermes Juliji. "Ja sam mu spasio život." "Imam to na umu, Hermesu", rekao sam. "Možda ću kupiti bič bez brončanih čavlića." Nakon što se društvo razišlo poslije Kapitove smrti, nastavio sam čitati, u kojoj nisam sudjelovao, kunem se pred svim bogovima, poslao sam po svoje robove i otišao. Misleći da sam vas ubio, 

nisam se mogao suočiti s Klodijem, pa sam otišao svojoj rođakinji 

Klodiji u kuću Metela Celera.   

Sljedeći sam dan proveo u hramovima i na Forumu, a krivnja me 

izjedala. Ne možete zamisliti moje olakšanje kad sam vas vidio 

pred kurijom, vrlo živoga i usred rasprave sa Ciceronom i Lukulom. 

Odlučio sam da više neću imati ništa s Klodijem i otišao sam u 

njegovu kuću reći mu to. Bio je nezadovoljan mojim neuspjehom, no 

samo je rekao da ćemo morati pokušati drugi put. Bio je previše 

zaokupljen sastankom koji je planirao te noći da bi se bavio s 

vama. Rekao sam mu da ne želim više imati posla s njim, no on je 

samo odbacio moje proteste, rekavši da ću nadvladati svoje djetinje 

skrupule kad naučim nešto o rafiniranosti rimske politike. 

Naposljetku sam se složio, no rekao sam da neću činiti ništa 

nezakonito.   

Klodije se nasmijao i nazvao me svojim prijateljem, uvjeravajući 

me kako će događaji te noći biti šaljive prirode. Trebao sam uzeti 

purpurnu haljinu i haljinu i veo druge žene i odnijeti to u Pompejev 

logor, gdje su ih, na moje veliko čuđenje, trebali odjenuti general i 

Faust Sula, te se vratiti sa   

mnom nakon sumraka. Ja sam trebao reći stražaru na ulazu u grad 

da su to dvije dame sa seoskog imanja koje dolaze u grad na obred 

Dobre božice. Moje patricijsko znakovlje osiguralo bi nesmetani 

prolaz.   

Učinio sam kako mi je naloženo, iako je to bilo uistinu bizarno 

iskustvo. Na Forumu nam se pridružio Klodije, također u ženskoj 

odjeći, i još dva muškarca slično odjevena. Pomiješali su se sa 

skupinom žena visoka roda koje su ulazile u kuću Pontifexa 

Maximusa i ušli unutra.   

Nekoliko sam sati tratio vrijeme na Forumu, sve dok nisam čuo 

veliko komešanje iz te kuće. Klodije je istrčao iz kuće, gotovo posve 

razodjeven, a za njim je jurila hrpa žena koje su vrištale poput 

furija. Prebacio sam svoju togu preko njega, skrenuli smo u uličicu i 

trčali sve do njegove kuće. Cijelim se putem Klodije luđački smijao, 

a suze radosnice curile su mu iz očiju.   

U kući je zatražio vina i počeo mnogo piti, a da nije ni razvodnio 

vino. Uskoro je bio posve pijan i tako se glasno hvalio da sam 

raspustio osoblje kako to ne bi čuli. Rekao je da će se sada ostvariti 

sve njegove ambicije, pa sam ga zatražio da mi objasni, još uvijek 

misleći da su događaji te noći bili tek puka neslana šala.   

Rekao je da su se trojica muškaraca koji će vladati Rimom našli u 

Cezarovoj kući i odlučivali o budućnosti Carstva, a daje on, 

Klodije, sve to dogovorio. Dva najmoćnija, Pompej i Kras, nikada 

ne bi mogli surađivati, i njihovo bi suparništvo gurnulo carstvo u 

građanski rat. Klodije je vjerovao daje Cezar veći od njih dvojice i 

nagovorio gaje da pristane na taj sastanak, na kojem će se izgladiti 

suparništvo Pompeja i Krasa na dobrobit svih.   

To mi se činilo fantastičnim, pa sam ga upitao kako to misli. 

Odgovorio mi je da je on, Klodije, shvatio da su Kras i Pompej   

premalo maštoviti kako bi izgladili svoje nesporazume osim putem 

borbe; da je Cezar, iako je briljantan i dominantan, odviše lijen 

kako bi pokrenuo pomirbu, te da su sva trojica previše vezani 

tradicionalnim formalnostima kako bi učinili ono što je učinio Sula 

i zbacili ustav.   

Na sastanku u Cezarovoj kući, rekao je Klodije, Pontifex Maximus 

sve ih je svečanom prisegom obvezao da se pridržavaju odredaba 

njihova saveza, i postignut je sljedeći dogovor:   "Sad prelazimo na bit stvari", rekao sam. "Prestani komentirati i čitaj!" rekla je Julija, očito prilično uzbuđena, i ja sam je poslušao. Za početak, kako Cezar mora otići u Hispaniju zbog pretorske 

službe pa neće biti u Rimu kako bi posredovao medu drugom 

dvojicom, oni će se vladati kao prijateljski kolege u njegovoj 

odsutnosti. Kad se vrati, uistinu će započeti koalicija trojice kako 

bi se unaprijedile ambicije svih njih. U znak podrške, Kras će 

položiti jamstvo za Cezarove dugove, tako da Cezar može otići iz 

Rima i preuzeti svoj magistrat. Pompej je za‐tražio, očito prema 

prethodnom, manje formalnom dogovoru, da druga dvojica zauzmu 

istaknuta mjesta na njegovu trijumfu, tako da svi mogu znati da on 

uživa njihovu punu podršku.   

Cezarova nagrada treba biti mjesto konzula nakon što se vrati iz 

Hispanije, a nakon toga upravljanje cijelom Galijom. Svi će raditi 

na tome da Kras dobije rat s Partijom koji želi. Pompej će dobiti 

zapovjedništvo koje god želi, osim Galije i Partije.   

Kako svi ti projekti nalažu da sva trojica budu odsutna iz Rima 

tijekom duljih razdoblja, Klodije će biti njihov predstavnik u gradu. 

Oni će podržati njegov zahtjev za prelazak u plebejski status, a 

potom i njegovu kampanju za tribuna. Kao tribun, Klodije će uvesti 

zakone koji će promicati   

njihove ambicije. Kao narodni voda, vladat će kao neokrunjeni 

kralj grada, a oni će ga štititi od djelovanja senata. Pompej, koji se 

smatra najvećim od trojice, zatražio je da Faust Sula bude Klodijev 

kolega, kako bi osigurao da Pompejevi interesi budu zastupljeni 

kako treba u njegovoj odsutnosti. Klodije se složio s time, iako 

nerado. Kad su sklopili takav dogovor, završili su sa sastankom.   

Kad su odlazili, Klodije je otišao u glavni dio kuće kako bi 

špijunirao obred, iako ga je Pompej pokušao zaustaviti. Kad je 

otkriven, ostali su uspjeli pobjeći uslijed opće gužve.   

Klodije je sve to ispričao s najvećim veseljem, očito očekujući da ću 

se diviti njegovoj lukavosti. Užasnut, zapitao sam ga što će biti s 

ustavom? Što će biti sa senatom? Prezirno je rekao da senat čini 

zastarjela hrpa nikogovića, a da je ustav ono što najjači čovjek 

kaže da jest.   

Shvativši da sam upleten u izdajničku urotu s ciljem državnog 

prevrata, otišao sam iz Klodijeve kuće. Pronašao sam smještaj u 

maloj gostionici i proveo sljedeći dan, kao i današnji, u strahu da će 

Klodije, kad se otrijezni, shvatiti daje rekao previše i potražiti me. 

Svi me njegovi ljudi znaju po viđenju, pa se ne usuđujem ništa 

poduzeti do mraka. Napisao sam ovo pismo, koje namjeravam 

ostaviti na vašim vratima. Tada ću pobjeći iz Rima i nikada se neću 

vratiti. Sada se spušta mrak   

i izaći ću iz svoje sobe čim zapečatim tuljac za poruke. Učinite s 

ovim riječima ono što mislite da treba. Senat mora nešto poduzeti. 

Neka dugo živi Rim!   

   "Jadni mladić!" rekla je Julija kad sam završio s čitanjem. "Da", složio sam se, "nije bio kriv ni za što osim za loše društvo i grozni prozni stil. No dao mi je upravo ono što trebam." "Kako ćeš to iskoristiti?" pitala je.

"Ovime", rekao sam držeći pismo visoko u zraku, "mogu ih sve srušiti. Prvo, svi će ispasti smiješni, kao što je Klodije namjeravao kad je smislio ovaj bizarni plan. Možete li to zamisliti? Veliki osvajač, najbogatiji čovjek na svijetu i sami Pontifex Maximus šunjaju se gradom odjeveni kao žene! Nikada ne bi preživjeli porugu! Još je važnija činjenica da je Pompej bio tamo!" "Kako to misliš?" pitala je Julija. "Ušao je u grad, prešao pomerij. Tog je trenutka izgubio imperium i odrekao se prava na proslavu trijumfa!" "Ne razumijem", rekla je Julija. "Senat mu je već izdao dopuštenje za trijumf." "Nema veze. Mogli su mu dati dopuštenje i prije godinu dana, kad je još bio u Aziji. Nijedan Rimljanin s imperijem ne može ući u Rim osim kao trijumfator na dan svojega trijumfa. Bit će to poniženje koje neće moći podnijeti." "Ne vjerujem u to!" viknula je Julija i skočila na noge. "Gaj Julije nije izdajnik, i ne bi sudjelovao u tako odurnoj uroti!" "Julija", rekao sam, držeći poruku ispred njezina lica, "zar zbilja misliš da je taj naivni dječak sve to izmislio?" "Ne, naravno da nije", rekla je, malo popuštajući. "Ali Klodije je mogao. Svi znamo kako je on zao. Pompej i Kras, naravno, no Klodije je mogao pridodati Cezarovo ime kako bi plan zvučao veći nego što jest." "Julija, ja znam da Cezar nije bio u Celerovoj kući te noći, a cijeli Rim zna da je Klodije otkriven u Cezarovoj kući. Bio je tamo." Kršila je ruke tražeći bilo kakav način na koji bi mogla osloboditi svojega strica optužbe za izdaju. "No čak i Klodije kaže da je zabranio drugoj dvojici da išta poduzmu dok ga nema u Rimu. Možda ih je samo htio spriječiti da počine građanski prijestup u njegovoj odsutnosti." "Možda si u pravu", rekao sam, znajući da nije. Znao sam to jer sam čitajući pismo shvatio da je svaki djelić ovoga plana Cezarova ideja. Možda se Klodije dosjetio odijevanja u žensku odjeću, to je bio sumanuti hir kakav bi se njemu dopao, no

ostatak je bio Cezarov. Varkom navesti Pompeja da prijeđe pomerij prije trijumfa stavljalo ga je čvrsto u šake druge dvojice, a Pompej je bio najmoćniji od trojice. To je bila Cezarova vrsta domišljatosti. Navesti Krasa da položi jamstvo za njegove dugove lijepo je ispunjavalo nekoliko njegovih ciljeva jednim potezom, što mu je bila druga omiljena tehnika. No prije svega, Cezar je povezao dva najmoćnija čovjeka na svijetu sa sobom, riješio problem vlastitih dugova, osigurao da Rim bude miran u njegovoj odsutnosti, osigurao mjesto konzula po povratku i bogatu provinciju nakon toga, pa čak i dobio pokroviteljstvo svojih suurotnika za svog lakaja Klodija. A sve je to postigao a da nije apsolutno ništa uložio. Bila je to još jedna Cezarova kvaliteta koja mije bila poznata. Mogao je nagovoriti ljude da mu daju ono što želi kao da im čini uslugu. Sada se činilo da želi da mu daju svijet samo zato što je on Cezar. Naime, nisam nimalo sumnjao što je sve to značilo. Ta trojica (Klodije i Faust nisu bili važni) susreli su se potajice kako bi podijelili svijet medu sobom. A iznad svojeglavih, djetinjastih razbijača kao što su Pompej i Kras, Cezar će vladati i sjati poput božanstva. Cezar je bio glumac, a ovo je bila njegova najveća uloga. Ako senat dopusti da se to dogodi, onda senat zaslužuje sve ono što mu se može dogoditi. "Objavit ću ovo pismo ", zavjetovao sam se. "Od-nijet ću ga senatu i narodu, i srušit ću ih." "Oprostite, gospodaru", rekao je Hermes, "zar zaista očekujete da ćete tako dugo poživjeti?"    

14 Dugo smo čekali da padne noć. Nekoliko sam se puta popeo na krov i puzao kako bih pogledao preko niske krovne ograde. Napuštena ulica pred mojom kućom olakšavala mi je pogled na sjene koje su vrebale kod obližnjih vrata. Svakoga sam puta

mogao vidjeti barem dva obrisa: obrise muškaraca u dugačkim etrurskim haljama sa šiljatim bradama. "Još su tamo", rekao sam nakon posljednje izvidnice. "No ljudi se sada vraćaju s proslave. Uskoro će ulice biti krcate i mračne, a onda mogu krenuti. Hermesu, želim da odeš do Milonove kuće." "Po ovim ulicama?" zaskvičao je. "Naravno da ne! Kojem rimskom dečku trebaju ulice kad ima savršeno dobrih krovova? Pažljivo odaberi rutu i možeš doći odavde do Milona, a da ti noge ne dotaknu zemlju. U Rimu su svega tri ulice toliko široke da ih se ne može preskočiti. Želim da kažeš Milonu da mi treba snažni tjelohranitelj koji će me otpratiti preko grada, a gospu Juliju do njezine kuće. Situacija je krajnje ozbiljna i oko nas su naoružani ubojice. A sada kreni." Blijeda lica, uspeo se stubama da izvrši moj nalog. Za bijednog pljačkaša leševa i roba, mnogo je obećavao. Julija je sjedila odmahujući glavom, prizor čistog očaja. Žalostilo me vidjeti je takvu, no moja dužnost prema senatu i narodu nadmašivala je njezinu lojalnost prema stricu. "Oh, nemoj se tako loše osjećati, Julijo", rekao sam. "Ako poznajem Gaja Julija, on će se izvući iz ovoga kao što se izvuče iz svega drugoga. Pompejevu kožu želim pribiti na vrata Kurije." "A što je s Krasom?" pitala je tupo. "On će potkupiti porotu. Upamti, zapravo još nisu ništa učinili. Zakoni o uroti, čak i onoj izdajničke vrste, zloglasno su nejasni. Samo bi Ciceron mogao podići ozbiljnu optužnicu protiv njih, a on se to neće usuditi jer mu prijeti prognanstvo zbog postupaka u vezi Ka-tilininih urotnika." "Ne, što se Cezara i Krasa tiče, najviše čemu se mogu nadati je javna poruga. Prizor njih dvojice u ženskim haljinama urezat će se u maštu naroda kao ništa drugo u povijesti. Komediografi će to postaviti na svaku pozornicu u Italiji i to će trajati godinama. No Pompej me pokušao otrovati, i želim ga."

"Da ne spominjemo kovanje urote protiv države", rekla je ona suho. Slegnuo sam ramenima. "On nema šanse. Iz tko zna kojeg razloga već je propustio prigodu da se proglasi diktatorom uz pomoć oružja, a lako je to mogao učiniti još prošle godine. Sada se želi igrati politike, a moram se složiti s Ciceronom daje previše glup i politički nesposoban da išta postigne na taj način. Ako uopće preživi, to može biti samo uz Cezarovu vještinu i Krasovo bogatstvo. Bez svoje vojske, on ne može izvesti čak ni malo ubojstvo." "A čemu pripisuješ svoju iznimno dobru sreću?" pitala je. "Urotnici vole imati čiste ruke pa povjeravaju prljave poslove podređenima. Nevrijedni ili nesposobni podređeni mogu uništiti gotovo svaku urotu. Pompej me želio ukloniti zato što je znao da sam onaj čovjek u Rimu koji će najvjerojatnije otkriti i objelodaniti ono što je planirao s ostalima. Želio je da moja smrt izgleda prirodno, pa se odlučio za otrov. Povjerio je taj posao Klodiju, no među podlim zločinima, jedino je palež gori od trovanja, pa je on to uvalio Neronu. To nije bio posao za amatera i Neron nije uspio." "Kad se Klodije otrijeznio nakon oskvrnuća, znao je da će me Neron pokušati upozoriti, pa je poslao etrurske ubojice da nadgledaju moju kuću. Kad se Neron pojavio, ubili su ga." "Zašto nisu pronašli tuljac s porukom?" pitala je. "To je ponovno bio problem nesposobnih podređenih. Klodije je, kao i ostali, urotnik s mnogo iskustva. Takvi ljudi znaju da je prvo pravilo urote da se nikada ništa ne stavlja napismeno. Uopće mu nije palo na pamet da bi mi budalasti mladac mogao donijeti pismo, umjesto da poruku preda usmenim putem. Rekao je svojim nasilnicima da ubiju dečka, ali im nije rekao da ga pretraže i pronađu optužujući dokument." "A travarka?" "Malo prikrivanja tragova. Znala je za otrov; znala je da je njezina haljina bila posuđena tako da netko može zauzeti njezino mjesto na obredu. Znala je previše, a vodila se istraga, pa je eliminirana."

Julija je zadrhtala. "Kakvi nemilosrdni ljudi!" "Uvjeravam te, to je samo mala zločestoća prema standardima tih ljudi. Oni rutinski pobiju stanovništvo cijele zemlje kako bi ostvarili svoje ciljeve. Nemam ja ništa protiv toga da se barbare malo natjerava kad je to za dobrobit Rima, ali nije u redu započeti rat samo da bi se unaprijedila karijera jednog čovjeka." Tijekom tog razgovora pregledavao sam svoje oružje. Moj je gladius bio legionarske veličine, malo prevelik da ga nosim skrivenog, no više se nisam zamarao pristojnošću. Uvjerio sam se da njegova oštrica još može prerezati slamku bez problema i zataknuo ga za pojas. Bodež sam stavio na uobičajeno mjesto, no ovoga sam puta za svaki slučaj sakrio oba cesta umjesto uo-bičajenoga jednog. "Drži se podalje od rijeke", upozorila me Julija. "Ako upadneš u nju, sigurno ćeš se utopiti sa svim tim metalom." "Hvala ti na brizi", rekao sam, zaokupljen vlastitim mislima. "Željela bih te podsjetiti", rekla je Julija, a crvene su joj se mrlje pojavile na obrazima, što je bilo veoma privlačno, "da sam došla ovamo s izričitom namjerom upozoriti te da ti je život u opasnosti, a time sam se i sama izložila nemaloj opasnosti. Mogla bih dodati i to da nisam popravila svoju reputaciju dolaskom bez pratnje u kuću slobodnog muškarca i ostajući ovdje do tko zna koliko sati pred očima špijuna. Ako se živa vratim u stričevu kuću, baka će me nesumnjivo čekati poput zmaja. Sigurno će naložiti da me išibaju, a vjeruj mi, ona zna gdje je obiteljski bič. Nakon toga, prognat će me na jedan od onih pustih malih otoka na Egejskom moru da se iskupim za sramotu nanesenu obiteljskom imenu, nešto što, očito, nijedan muškarac ne može učiniti." "Oh. Ispričavam se, i ne mogu adekvatno izraziti koliko sam ti zahvalan, i sigurno ću riješiti stvari s tvojim ocem..." Ova je žena imala nepogrešivu sposobnost da me natjera da blebećem bez veze.

"Mojim ocem?ʺ gotovo je zavrištala. "Razgovarat ćeš s mojim ocem? Zapanjit će me ako ćeš još disati kad dođeš do kraja svoje ulice!" Jednostavno sam znao da će briznuti u plač. "Oh, ne boj se. Uz nekoliko Milonovih snagatora iza sebe, neću se brinuti zbog nekoliko prezira dostojnih Etruraca s malim nožićima i čekićima." "Ti idiote!" povikala je, neobično podsjećajući na mojega oca. "Klodije zna da ti je Milon prijatelj. Cijela njegova banda te motri. Dobit će pojačanje od Pompeja ako zatreba! Osuđen si na propast kao i ja!" Tada je počela plakati. "Molim te, nemoj se previše prepustiti osjećajima", preklinjao sam je. Tada mi je pala u naručje jecajući. Navući ću veo pristojnosti nad događaje koji su zatim uslijedili, osim što ću reći da nismo bili u mogućnosti upustiti se u nešto zbilja ozbiljno. "Gospodaru", rekao je Katon malo kasnije. "Vaš je prijatelj ovdje." Izašli smo i vidjeli da je moj atrij krcat. Milon je stajao tamo, velik poput kuće, a iza njega dvadesetorica drugih jednako krupnih i mnogo, mnogo ružnijih. Predstavio sam Juliju, a on ju je pogledao i prozborio s uobičajenom iskrenošću. "Nikada se ranije nisam divio tvom ukusu u ženama, Decije", rekao je. "Drago mi je što vidim da si se s godinama popravio." Julija se ukočila, no on se nasmiješio svojim širokim, zaraznim osmijehom i ona mu se pridružila. Nitko nije mogao odoljeti Milonu kad bi uključio svoj šarm. "Dođi sa mnom, Tite", rekao sam. "Moramo razgovarati." Odveo sam ga u svoju radnu sobu i ukratko mu ispričao što se dogodilo i što sam saznao. Slušao je s uobičajenom pomnom koncentracijom, a kad sam došao do dijela s Neronovim pismom, pročitao ga je. Znao je taj čudni trik da čita, a da ne izgovara pročitano naglas, nešto što ja nikada nisam uspio savladati. Kad je završio, vratio mi je pismo i još se jednom nasmiješio.

"Vidiš? Rekao sam ti da ona ne može biti upetljana u to." "I ja se radujem s tobom što je gospa Fausta nevina. Ali tu je ipak još mali problem izdaje." "Oh, to. Decije, senat se može sam paziti. No ovo bi mogla biti dobra prilika da se riješimo Klodija." "Vjeruj mi, neću ti stajati na putu. Trebam obaviti dvije stvari: moram odvesti Juliju natrag u Cezarovu kuću i moram ono što sam otkrio predočiti senatu." "Senat postoji kao tijelo samo kad je sazvana sjednica", istaknuo je on. "U ostalo vrijeme postoji nekih pet stotina senatora raspršenih po cijelome Rimu i Carstvu. Neće biti drugog zasjedanja dok ne prođe trijumf." "To je istina", priznao sam. "No sutra navečer, poslije velike povorke, održat će se banket cijeloga senata u Hramu Jupitera Kapitolijskoga. Ustat ću pred svima i izložiti svoj slučaj. Namjeravam gledati kako Pompeju skidaju oznake trijumfatora i vidjeti ga osramoćenoga ravno pred Jupiterovim kipom!" Zatresao je glavom u čudu. "Decije, ako možeš sve to postići s puno priče i jednim nepotpisanim pismom od nepoznata dečka, bit ćeš najveći Rimljanin koji je ikada živio. No ja ću te poduprijeti, štogod želio učiniti." "Samo to tražim", rekao sam. "Gdje ćemo započeti?" pitao je. "Odvest ćemo Juliju kući." Rijetko je patricijska dama imala onakvu pratnju kakvu je Julija imala te noći. Ona i ja išli smo s rukom u ruci kroz neke od najozloglašenijih ulica Rima. Mjesečina je bila sjajna, a zvukovi veselja dolazili su odasvuda jer je cijeli Rim slavio praznik trijumfa. Čuli su se i drugi zvuči. Bili smo okruženi čvrsto zbitom gomilom Milonovih razbijača, a s ruba te čvrste skupine čuli su se prigušeni krici, zvukovi udaraca, zveckanje metala i nepogrešivi zvuk pucanja drva kad bi Milonovi dlanovi nalik na brončane udarili nekoga. Ponekad su kamene ploče po kojima smo hodali bile malo skliske, no uspjeli smo doći do Foruma i kuće Pontifexa Maximusa.

Rekao sam vrataru da dovede gospodara i on je otišao. No osoba koja se pojavila nije bio Gaj Julije. Bila je to njegova majka. Bijesno je zurila, prvo u Juliju, onda u muškarce oko nje. Milon i ja izgledali smo pristojnije od većine Rimljana, no to se ne bi moglo reći za neke od njegovih sljedbenika divljega izgleda. "Moj sin, uvaženi Pontifex Maximus nalazi se u Hramu Jupitera Kapitolijskog i priprema se za trijumfalni obred. Ja sam njegova majka." Naklonio sam se. "Cijeli Rim poznaje uzvišenu patricijsku matronu Aureliju." "Ja vas ne poznajem, no izgledate kao netko iz obitelji Cecilija. Kako ste dobra roda i senator, dopustit ću vam da objasnite kako ste se sreli s mojom unukom koje nema u kući veći dio dana." "Dama mi je pomagala s određenim uslugama u korist Republike, i to ju je neodložno zadržalo. Kao što možete vidjeti, pazio sam da dama ima prikladnu pratnju." Snagatori su se nacerili i kimali glavama, prizor koji bi preplašio i demone. "Molim vas, izvijestite Gaja Julija da te stvari ne uključuju samo njegovu uzvi-šenost, nego i slavnoga Pompeja i bogatoga Krasa. Siguran sam da će vam reći da u potpunosti podržava današnje postupke svoje nećakinje." Lagano je kimnula. "Dobro. Neću poduzeti ništa protiv Julije dok ne razgovaram sa svojim sinovima, i to s obojicom. Ako je njezina čast na bilo koji način ugrožena, poduzet ću mjere da vas cenzori izbace iz senata zbog moralne iskvarenosti." Glavom je pokazala prema Juliji, i bacivši pogled iskosa u mojem smjeru, ona je nestala u kući. "Mislim da nemamo više posla, senatore", rekla je i vratila se u kuću. "Idemo, Decije", rekao je Milon. "Neće biti tako lako vratiti se. Sad imaju pojačanja. Dodi u moju kuću. Bliže je i mnogo je sigurnija."

Dok smo se vraćali preko Foruma, netko iza nas je rekao: "Mora li i Cezarova nećakinja biti izvan sumnje?" i svi su se gromoglasno smijali sve dok nas nije napala gomila oboružana svim vrstama oružja, a neki su od njih nosili baklje. Jedan Etrurac šiljate brade i velikih očiju i zubiju napao me s nožem u jednoj ruci i čekićem u drugoj. Imao sam veliko zadovoljstvo probosti ga svojim mačem. Ta stvar s noževima i čekićima dobra je samo za ubijanje nespremnih ljudi. Podignuo sam čekić koji mu je ispao i ubacio ga u svoju tuniku. "To je za Kapita", rekao sam Milonu. "Želim još dva za Nerona i Purpureju." "Oni ti nisu bili prijatelji", rekao je smiješeći se. "Bili su Rimljani, a stranci ne bi smjeli ubijati Rimljane. Jako zamjeram Pompeju što na takav način koristi svoje barbare." Stigli smo do Milonove kuće uz manje žrtve. Kad su se masivna vrata zakračunala za nama, Milon je zatražio da se donese hrane i zavoja, a onda je poslao stra-žare na krov. Kad je uzbuđenje popustilo, počelo me boljeti na stotinu mjesta. Oprezno sam rastvorio tuniku i pregledao rane. Asklepijodovo šivanje je bilo tako izvrsno da se nijedan šav nije otvorio, a samo je malo krvi kapalo s rubova rane. "Decije", rekao je Milon, "pojedi nešto, popij malo vina i naspavaj se. Ne znam kako misliš preživjeti do sutrašnje večeri, čak i uz moju pomoć. Mogu mnogo toga tražiti od svojih ljudi, ali ne mogu zahtijevati da slobodni ljudi propuste trijumf samo kako bi spasili kožu najluđega rimskog senatora." To je bio neobičan odabir riječi, no u kasnijem razgovoru s Milonovim ljudima doznao sam da sam uistinu stekao reputaciju ekscentrika. Smatrali su me nekom vrstom maskote, kao što vojnici u stranim krajevima usvoje neku egzotičnu zvijer i pripišu joj da donosi sreću i slična sumnjiva svojstva. Mislio sam da je prilično drsko da takav ološ ima takvo mišljenje o plemenitom senatoru, no uvijek je dobro ostati u dobrim odnosima s takvim ljudima.

Učinio sam kako je Milon predložio. Dobro sam se najeo, popio malo vina, a onda otišao u jednu od njegovih gostinjskih soba i divno odspavao. Kladim se da sam te noći spavao bolje od Pompeja, Cezara, Krasa ili Klodija.    

14 Bilo je prekrasno jutro. Ustao sam prije izlaska Sunca i otišao na krov Milonove kuće gledati kako se prva svjetlost probija kroz pozlaćene vrhove krovova na Ka-pitolu. Kako je to vjerojatno bio posljednji takav prizor za mene, neobično sam uživao u njemu. Iščezla je sva frustrirana uzbudenost od posljednjih nekoliko dana. Znao sam točno što mi je činiti i bio sam miran. To ne znači da nisam bio uzbuđen. Bit će to dan pun događaja, bez obzira na ishod. Razgovarao sam sa stra-žarima koji su mi rekli da su se Klodijevi ljudi motali u blizini nekoliko sati, a potom otišli. Isto su tako rekli da su u neprijateljskim redovima vidjeli mnogo nepoznatih lica. Pompejeva pojačanja, pomislio sam. Pokraj kanti punih vode za slučaj požara, diljem krova na pravilnim razmacima nalazile su se kante pune kamenja veličine šake. Nisu postojali zakoni koji bi branili posjedovati kamenje, no malo je stvari jednako učinkovito kad se baci s krova. Stražari su se hvalili da su ostavili neke bolne glave među napadačima. Milon se popeo na krov, aktivan i žustar kao i uvijek. Činilo se da on nikada ne spava. "Kakav je plan?" pitao je. "Trijumfalna povorka uskoro će se okupiti." "Kao senator", rekao sam, "moram sudjelovati, tako da prvo moramo otići do trkališta Flaminus. Samo me sigurno odvedi tamo, a ja ću obaviti sve ostalo." Nije mogao vjerovati. "Zbila planiraš sudjelovati u Pompej evu trijumfu ?" "Kao senator, smatram to svojom dužnošću", odvratio sam.

Naslonio se i glasno nasmijao. "Ti si možda budala, Decije, ali zbilja imaš stila. Dakle, idemo prema trkalištu." Hermes je dostavio moju službenu togu do Milono-ve kuće, tako da sam se mogao prikladno odjenuti. Iako je takva toga bila nespretan odjevni predmet, bila je toliko široka da sam u njoj mogao dobro sakriti svoje oružje. "Pitam se hoće li Pompej biti tako smion da naloži da te napadnu tijekom trijumfalne povorke", razmišljao je Milon dok smo išli prema Mar sovu polju. "Uz malo sreće, neko vrijeme neće ni znati da sam tamo", rekao sam. "Senatori i magistrati hodaju naprijed, s bogovima. Pompej čak ne može ući u grad dok njegovi vojnici ne prođu cijeli put i dok se za njima ne zatvore gradska vrata. Što se tiče Klodija", potapšao sam dršku svojega mača da se umirim, "morat ćemo vidjeti koliko je nagao." Cijeli se Rim slio kako bi uhvatio dobro mjesto za gledanje trijumfa. Veći dio bit će na dva velika trkališta, ali s prozora ili vrha krova pružao se bolji i jasniji pogled. Uzduž Via Sacra ljudi su prošle dvije ili tri noći kampirali na najpovoljnijim krovovima, a vlasnici zgrada iznajmili su najbolje prozore za lijepe novčane svote. Rimska potreba da bulji u slavu bila je neutaživa. Kad smo stigli do trkališta, morao sam napustiti utješnu blizinu Milona i njegovih snagatora. Službenici trkališta, naviknuti na razvrstavanje gomile, naređivali su kuda treba ići. Blizu ulaza kroz koji vozači kola ulaze na trke poslali su me prema stražnjem dijelu senatorske povorke. "Jupitera mi!" viknuo je mladi senator. "To je Decije! Ne mogu vjerovati da pokazuješ lice u javnosti." "Dužnost zove", rekao sam. "Kako bih mogao propustiti prvu priliku da sudjelujem u trijumfu?" "Nemoj nas nasmijavati pred građanima, Metelu", rekao je drugi. Na vrhu spine upravo su žrtvovali ovcu i proučavali njezinu utrobu. Nitko se nije iznenadio kad su svećenici proglasili da su

bogovi skloni proslavi trijumfa toga dana. Nikada još nisam čuo da u takvoj prilici nisu bili skloni. Zaškiljio sam prema svećenicima, no to su bili obični etrurski haruspici, a ne čudni specijalisti za čekiće koje je Pompej doveo u grad. Uz zvuk trublji izašli smo i ušli u trkalište, hodajući po jednoj strani oko spine i tada natrag po drugoj strani. Gledatelji su pljeskali s poštovanjem, iako sigurno ono nisu došli gledati senat. I tako se nastavljalo cijelim trijumfalnim putem, niz Via Sacra do Foruma, a onda po Kapitolu. Budilo je radost, iako su moje misli veći dio vremena bile drugdje. Nakon formalnog pozdrava liku Jupitera Kapitolij-skoga, raspršili smo se kako bismo se dokopali povoljnih položaja s kojih ćemo gledati glavni dio spektakla. Počeo sam se spuštati niz brežuljak prema Forumu i Rostri, što je bilo dobro mjesto za gledanje. I mjesto na kojem se može biti viđen. Ruka je zgrabila moju ruku i posegnuo sam za mačem. Nisam očekivao napad na Kapitolu, no ljudi su umrli i zbog manje glupih pretpostavki. "Izvuci to i sredit ću da te osude na sicilijske rudnike sumpora." "Gaju Julije Cezaru, odajete mi silnu počast." Široko se nasmiješio, kimajući i primajući pozdrave i dobre želje. I ja sam mu uzvratio jednako veselim osmijehom. Bili smo dva istaknuta Rimljanina koji se spuštaju po brežuljku na veliki dan trijumfa Rima. "Pompej te želi mrtvog, a tako mi bogova, nikada nisam vidio da netko tako srčano sudjeluje u vlastitu ubojstvu! Kako je obitelj tromih dosadnjakovića poput Metela uspjela proizvesti primjerak poput tebe?" "Ma hajde, Gaju Julije, možda smo malo konzervativni, ali nismo baš ..." "Zašuti i slušaj!" prosiktao je. "Mogao bi, samo mogao, doživjeti sutra ako me poslušaš. Pompej će biti previše zauzet da bi se bavio s tobom sljedećih nekoliko dana, uz trijumf i svoje igre. Klodije čezne za tvojom krvlju, no dok traju svečanosti neće moći natjerati svoje ljude da išta učine."

"Dobro", rekao sam. "Samo Klodije i ja. Tako to i želim." "Venero, moja pramajko, oslobodi me ovakvih budala!" povikao je Cezar uz jednu od svojih teatralnih gesta. "Ima te Etrurce koje mu je Pompej posudio, a njih nije briga za rimske praznike." "A ja sam sinoć ubio jednoga od njih", rekao sam sa zadovoljstvom. "Još gore. Sad je stvar osobna. Decije, stajat ću pokraj tebe na Rostri tijekom svečane povorke i možda te onda neće pokušati napasti. No kad se Pompej uspne na Kapitol, morat ću otići tamo i predsjedati nad prinošenjem žrtve i banketom. Učini Rimu uslugu i izgubi se. Vrati se za mjesec ili dva, kad Pompej bude imao nepo-srednije neprijatelje na umu." Tada smo gotovo stigli do Rostre, i svakom tko nas je gledao sa strane izgledali smo kao ljudi koji vode najugodniji razgovor. "Znam što si planirao, Gaju Julije", rekao sam. "Ti, Pompej i Kras. Da sam barem bio tamo. Prizor vas trojice u ženskim haljinama sigurno je bio nešto osobito." Očekivao sam da će mu biti neugodno. "Politička probitačnost nije uvijek u skladu sa stajalištem o vlastitu dostojanstvu. No čak i taj nedostatak dostojanstvenosti ne treba prezirati. Slavna osvajanja stranih zemalja obično znače da ležiš na slamaricama punima nametnika, prekriven vlastitom krvlju i tjelesnim te-kućinama, pa ipak to može rezultirati trijumfom poput ovoga." Sada smo već stajali na ogradi Rostre i Cezar je rukom pokazao prema vojnicima koji su marširali noseći znakovlje i trofeje, a zlatna mu je narukvica zasjala. Tada sam shvatio da ljudi s kakvima sam se sukobio nemaju nimalo jasniji pojam stida nego savjesti. "Zašto si tako revan, Gaju Julije?" pitao sam. "Zašto me pokušavaš spasiti kad me tvoji prijatelji žele ubiti?" Pogledao me iskreno začuđeno. "Zašto ih nazivaš mojim prijateljima?" "Sljedbenici, onda. Znam što ste planirali, podijeliti međusobno svijet, zbaciti ustav i senat, a ja vas namjeravam uništiti, svu

trojicu!" Nikada nisam održao tako nesmotreni govor u trijeznom stanju. "Kako si sve to zaključio?" pitao me Cezar, nježno se smiješeći i očito vrlo zainteresiran. Gotovo sam mu ispričao o Neronovom pismu, no onda sam zaključio da bih zbog pisma mogao zvučati manje oštroumno. Još sam imao taštinu mladoga čovjeka, no još važnije od toga, naučio sam da je najbolje zadržati osjećaj tajanstvenosti u pogledu vlastitih sposobnosti. To je nešto što je Cezar već dugo znao. "Logičkom umu", rekao sam, "onome tko zna kako jasno gledati i duboko misliti, svi su dokazi bili tu." To je, pomislio sam, zvučalo prilično dobro. "Ti si uistinu izniman čovjek, Decije Cecilije", rekao je. "I zato se toliko trudim sačuvati te od vlastite suicidalne gluposti. Imat ću za tebe posla u budućnosti." "Što?" rekao sam s nevjericom. "Nakon ove večeri ti nećeš imati budućnost!" "Pogledaj!" rekao je pokazujući. "Dolaze životinje!" I tako smo gledali povorku: iskićene platforme na kotačima pune blaga, egzotične zvijeri, okovane zarobljenike, nezamislivi plijen koji je Pompej prikupio u tri zasebna osvajanja. I samoga Pompeja, naravno. Stajao je poput kipa u svojoj togi picti obojen crvenom bojom. Malo se udebljao, činilo mi se. "Sviđa mi se tvoja purpurna haljina!ʺ povikao sam dok je prolazio. Nisam mogao vidjeti je li zaista pocrvenio pod slojem crvene boje. U sveopćoj gužvi, sumnjam da me on ili bilo tko drugi čuo. Kad se gomila razišla, vidio sam da je Cezar otišao. Shvatio sam, a od toga su me prošli trnci, da sam sad prepušten sebi. Vidio sam druge senatore kako idu prema Kapitolu na banket u Pompejevu čast. I sam sam krenuo tamo. Bilo je vrijeme da se suočim sa tri pretendenta za tirane pred okupljenim senatom i spustim ih na zemlju. Osim toga, bio sam gladan.

Brzo se smračivalo. Možda sam stigao do polovice brežuljka kada sam ugledao prvog Etruraca. Vrebao je u prolazu između dvije zgrade, a posljednje zrake zala-zećeg Sunca bacale su odsjaj s njegova brončanog čekića i čeličnog bodeža. Jedan nije bio problem. Pogledao sam na drugu stranu ulice. Još dvojica. Tada sam ugledao gomilicu ljudi iza njih. To su bili Rimljani, vjerojatno Klodijevi sljedbenici, koji su uzeli nekoliko minuta odmora od svečanosti kako bi eliminirali neprijatelja. Pogledao sam gore prema hramu, koji se odjednom činio jako dalekim. Već sam se uvalio u nevolju s rimskim sudovima i činilo se da su me bogovi napustili, pa sam izvukao mač. "Još dvojica!" povikao sam. "Želim još dvojicu vas, šiljatobradih Etruraca, da platite za krv dvaju Rimljana. Jedan, kojega sam sinoć ubio, nije dovoljan!" Što sam zatražio, odmah sam i dobio. Etruščani su me napali režeći. Čak i u uzbuđenju trenutka primijetio sam da ostali i nisu baš tako voljni. Volio bih misliti da je to bilo zbog mojega junaštva, no bilo je mnogo vjerojatnije da su mislili da im je ispod časti pomagati odvratnim strancima pri ubijanju senatora. Jedan mi se približio mašući čekićem. Izbjegao sam udarac i probo ga, a zatim sam skočio do sljedećega prije nego što je shvatio da sam sada ja u napadu. S osjećajem najfinije ironije, probio sam mu grkljan vrhom svojega gladiusa, baš kao što me instruktor davno naučio u staroj Statilijevoj gladijatorskoj školi. Samo sam poželio da i ja imam čekić, pa da ga mlatnem izme-đu očiju. Ostali su se počeli približavati. Ubio sam svoju dvojicu. Rim je bio osvećen. Okrenuo sam se i pobjegao nizbrdo, gurajući putem građane ulijevo i udesno. Banda koja me gonila izazvala je još pometnje. Zbijena gomila građana koji slave postala je pregusta da bih se mogao probiti, pa sam se okrenuo kako bih se suočio sa svojim progoniteljima. U tom se trenutku nešto veliko i čvrsto zabilo u mene i proguralo me kroz gomilu gra-đana s lovorovim vijencima u jednu uličicu, niz stube i kroz niska vrata.

"Držati tebe na životu moglo bi zahtijevati danonoćni trud cijele legije", rekao je Tit Milon. Ljudi su podigli pogled sa svojih stolova. Nasmiješio sam im se i zataknuo mač. Ponovno su se posvetili hrani i vinu. "Moram doći do hrama", rekao sam. "Nećeš. Barem ne neko vrijeme. Sačekajmo ovdje dok se stvari vani malo ne smire. Mislim da nisu vidjeli kuda smo pošli." "Dobra ideja", rekao sam. Ovo je bila gostionica poput stotine drugih u gradu. Prema zakonu nije trebala biti otvorena za javnost nakon zalaska Sunca, ali bio je praznik i osim toga, nitko ionako nije obraćao pozornost na taj zakon. Pronašli smo stol i za nekoliko minuta navalili na pečenu patku s voćem i bijeli kruh, a to smo zalijevali jakim domaćim vinom. Ispričao sam Milonu o neobičnom razgovoru s Cezarom. "Čudan je tip taj Cezar", rekao je. "Ali on je poput onih konja na trkalištu koji te iznenade kad pobijede pojavivši se niotkuda, a ti si uložio novac na one napadno ukrašene i brze konje." "Mislim da si u pravu", rekao sam i uzeo šaku smokava. "Do sada sam ga otpisivao kao lakrdijaša koji pozira. Svi su ga otpisivali. Ali on stoji iza svega." "Iza čega svega?" odmah je pitao Milon. Ispričao sam mu što sam saznao iz Neronovog pisma. "Klodije misli da je sve to njegovo djelo, a nesumnjivo Pompej i Kras također misle da su oni dominantni članovi tog... tog trijumvirata, no Cezar drži uzde. On je konj predvodnik." Poznata slika s utrka kola činila mi se najboljim načinom da se opiše Cezarovo mjesto u planu. Milon se zavalio u stolicu i mogao sam vidjeti kako mu se kotačići okreću u glavi dok je obrađivao tu informaciju i analizirao njezin politički sadržaj. "Možda je njegova nećakinja u pravu", naposljetku je rekao. "Možda pokušava održati mir između ostalih u svojoj odsutnosti." "To je dio toga, ne sumnjam. Ali kad se vrati, njih će trojica sjesti jedan drugome za vrat. Tri takva čovjeka ne mogu dugo

surađivati kao mirni kolege: general, financijer i... štogod Cezar bio." "Političar", rekao je Milon. Bila je to nova riječ. Mislim da ju je Milon izmislio. "On je čovjek čija je jedina kvalifikacija za obnašanje dužnosti to što zna kako manipulirati ljudima. Kao što si primijetio, on ne donosi ništa u pogodbu, osim strašnih dugova i neiskustva. To nije važno. On koristi sam sustav kako bi se istaknuo." "On podcjenjuje senat", rekao sam. "Zbilja?" Milonov blagi, suzdržani prijezir prema mudrosti i moći senata više je od bilo čega drugoga u mome nedavnom iskustvu poljuljao moju vjeru u senat. Posegnuo sam u togu i izvukao tuljac s porukom. "Kad ovo otkrijem, morat će poduzeti korake. Senat je postao mlitav i korumpiran, no čak i takav ne može dopustiti da ljudi poput ovih imaju vlast. Što se tiče Cezara, Pompeja i Krasa, njihove ambicije neće preživjeti takvu bruku." "Nadajmo se da će biti tako", rekao je. Neko smo vrijeme jeli u tišini. "Govoreći o senatu", rekao je Milon, "ako si zaista dovoljno blesav da odeš tamo i sukobiš se s Pompejem, bolje da to učiniš dok su još dovoljno trijezni da te razumiju." "U pravu si", rekao sam. "Postaje kasno." Ustali smo i izašli. Na moje iznenađenje, ulice su još bile krcate. Jedva smo se probili do Foruma i počeli penjati po Kapitolu. Iznad sebe smo mogli vidjeti svjetlost baklji i čuti promuklo tuljenje, a neko je dopiralo i od ljudi. "Što se događa?" pitao sam. "Povorka je završila prije nekoliko sati." Imao sam strašan predosjećaj da je došlo do promjene u proceduri. "Idemo pitati nekoga", rekao je Milon sa svojim uobičajenim zdravim razumom. Uhvatio je jednog građanina za ruku i raspitao se. "Pompej se vraća dolje", rekao je čovjek. "Prije sata pročulo se da sprema nešto iznimno!"

"Skratio je banket!" rekao sam. "Trebao je trajati do ponoći!" Milon se nasmiješio. "No onda bi većina građana već spavala i ne bi se mogli diviti svojem idolu." "Moram doći do gore!" povikao sam. "Ako ne uspijem ući u hram prije nego što se senat raziđe, oni se još danima neće ponovno okupiti!" "A ovim tempom ti nećeš preživjeti još nekoliko dana", rekao je Milon. "Idemo vidjeti što možemo učiniti." A Milon je mogao učiniti mnogo toga. Probijao se kroz zbijenu gomilu kao da ih nema, a ja sam slijedio njegova široka leda. Grozničavo sam razmišljao o uobičajenim trijumfalnim počastima koje se odaju pobjedničkom generalu. Obično je vrhunac dana bio banket na Kapitolu, na kraju kojega se trijumfator spuštao niz brežuljak, u pratnji senata, noseći baklju da mu osvjetljuje put. Lukul je za svoj trijumf priredio banket u vlastitom novom vrtu, no nisam čuo da je Pompej tražio dopuštenje za promjenu običaja. Činilo se da je Pompej sklon malim iznenađenjima. Na polovici brežuljka probili smo se kroz svjetinu. Gomila liktora zadržavala ih je, držeći naherene fasce‐se, onako kako vojnici drže koplja kad kontroliraju gomile. "Moram doći do hrama!" uzviknuo sam im. "Možete proći, senatore", rekao je liktor, "ali vaš prijatelj ne može." Nitko nije službeniji od liktora koji je dobio neke male ovlasti. "Prepušten si sam sebi", rekao je Milon veselo. "Nastoji ne umrijeti lakoumno." Počeo sam se uspinjati. Gore je bilo dosta vreve. Postajalo mi je jako vruće pod teškom togom, no nisam se usuđivao skinuti je. Utrčati naoružan pred senat moglo bi značiti prave nevolje. Zastao sam kako bih uhvatio dah i obrisao znoj s lica; tada sam ugledao ono čega sam se najviše bojao: dvostruki red baklji koje su mi prilazile. Opsovao sam i nastavio hodati prema svjetlima, tako uzbuđen da nisam ni primijetio da se neobično kreću. Kad

sam im se približio, izvukao sam tuljac s porukom iz tunike i podignuo ga u zrak. "Plemeniti senatori!" povikao sam. "Moram vam se obratiti! Stanite! Gnej Pompej nema prava ..."Tada sam zastao i razjapio usta. Baklje nisu nosili senatori ovjenčani vijencima. Nosili su ih slonovi, barem njih pedeset. Pompej je okupio svoja čudovišta na vrhu Kapitola tako da se može spustiti u velikom stilu. Svaki je slon imao goniča na vratu, a iza svakoga vodiča nalazila se drvena tvrđava u kojoj su sjedili mladići i djevojke s košarama cvijeća i sitnica koje će bacati gledateljima. Vodič na slonu koji je predvodio povorku pokazao je na mene svojim ostanom i nešto graknuo. Stajao sam skamenjen bizarnim prizorom, riskirajući da me pregaze. "Metelu, znao sam da ćeš se pojaviti!" Trgnuvši se iz transa, podignuo sam pogled i shvatio da u tvrđavi na slonu predvodniku nisu bili mladići i djeve. Tu su bili Publije Klodije i njegovi razbijači. Ispustivši poklik kao lovac koji je ugledao zeca, zgrabio je koplje i bacio ga na mene. Brzo sam skočio u stranu, a željezni vrh koplja zaiskrio je na pločniku. Okrenuo sam se i potrčao nizbrdo, a toga je vijorila oko mene. Činilo se da u posljednje vrijeme vrlo često bježim od Klodija, ali slon daje čovjeku nepoštenu prednost. Još me jedno koplje promašilo za cijelu dužinu. Klodije je oduvijek bio slab kopljanik. Naravno, platforma koja se ljuljala i slaba svjetlost nisu mu baš pomagali. Ispred mene se skupina građana i liktora zagledala i pokazivala na mene i slonove. Nisam mogao razabrati Milonovo lice u gomili. Probio sam se kroz liktore kao brod koji se probija kroz neprijateljsku bojišnicu. Zateturali su pokušavajući mi se maknuti s puta dok je svjetina uzmaknula, instinktivno nastojeći izbjeći zvijeri obasjane bakljama. Još me jedno koplje promašilo, no začuo sam krik kad je pogodilo nekog nesretnoga građanina.

Buka je postala zaglušujuća kad je pola gomile pokušalo pobjeći od nadolazećih životinja, dok se druga polovica gurala naprijed kako bi bolje vidjeli. Osvrnuo sam se i preko ramena vidio ogromnu sivu zvijer koja se uzdiže nad svjetinom, a Klodije namješta ruku za još jedno bacanje. Iza njega, veseli mladi ljudi na drugim slonovima mahali su i bacali cvijeće i poklone među gomilu. Ponovno je promašio. Spustio sam se sve do Foruma kao u halucinaciji. Svjetina i slonovi raspršili su se po velikom trgu iza mene, a usprkos nastojanjima goniča, zvijeri su izgubile svaku vezu i usred sveopće zbrke krenule svaka svojim smjerom. Ljudi su vrištali ili se smijali. Rim voli takve događaje. Bilo je mnogo nepotrebnog bježa-nja pred životinjama. Iako je zastrašujuće gledati u njih, slonovi zapravo prilično paze kuda hodaju i rijetko na-nesu štetu veću od nagaženog nožnog prsta. Ratne se slonove mora trenirati da gaze neprijatelja, jer im to nije prirodno ponašanje. Ne treba napominjati da to nije bilo općepoznato na rimskim ulicama. Jedan je slon prošao pokraj mene i mladi na njemu bacili su stvari svuda oko mene. To se pokazalo gotovo jednako smrtonosnim kao i koplja koja je Klodije bacao, jer Pompej te noći nije bacao samo sitnice. Uz svjetlost baklje vidio sam zlatne novčiće, izbrušeno drago kamenje i bočice parfema među cvijećem, a gdje god su pali, izbile su borbe oko toga tko će ih uzeti. Pogledom sam potražio Klodija i vidio ga kako stoji u svojoj maloj tvrđavi i traži me. Vidio sam da će njegova zvijer proći blizu Rostre. Došao sam do vanjskog ruba svjetine i potrčao do starog spomenika, a onda sam se uspeo po njegovim stražnjim stubama. Tamo sam odbacio togu, prepuštajući tu skupu stvar zaboravu, prešao sam preko podnožja i iskoračio na jedan od brončanih kljunova broda koji je krasio mramorni prednji dio platforme. Kad je slon prolazio pokraj spomenika, skočio sam na tvrđavu na njemu s mačem u jednoj ruci, a cestom u drugoj. Muškarci u

tvrđavi šokirano su se okrenuli, a ja sam lijevom šakom prekrivenom brončanim bodljama razbio jednome od njih čeljust, a trenutak nakon toga mačem sam razrezao obraz drugome. Obojica su vrišteći pali na tlo nekih pet metara niže. Sad smo gore bili samo Klodije i ja. Uz vrisak je skočio na mene prije nego što sam mogao ponovno skupiti snage. Nisam predvidio da će mi se platforma ljuljati pod nogama, pa sam raširio ruke kako bih povratio ravnotežu. To mu je dalo prigodu da mi zgrabi oba zapešća i pokuša me udariti koljenom u prepone. Nekoliko sam sekundi manevrirao kako bih se zaštitio. Ponovno mi je pokušao odgristi nos, no uvukao sam bradu i umjesto toga ga udario u lice. Kad je zateturao unazad, platforma se počela žestoko ljuljati. Bacio sam pogled dolje i vidio da su deseci Klodijevih razbijača pritekli u pomoć i da su se pokušavali popeti po slonu i spasiti svoga gazdu. Jadna zvijer je zatulila u strahu, mašući rilom u kojem je držala baklju i oprživši nekoliko promatrača. Naposljetku se pokazalo da je to previše naprezanja za nestabilnu tvrđavu. Slon je zateturao i kolan je popustio. Tvrđava se zanjihala i pala, tresnuvši na stube uz razbijanje drva i trganje šiblja. Odjednom smo se razdvojili i nekako sam uspio ponovno dohvatiti svoje oružje. Skočio sam na noge i vidio cijelu Klodijevu bandu na nekoliko koraka udaljenosti, no izgledali su poput posramljenih školaraca i nisu se penjali po stubama, nego pomagali Klodiju, koji je omamljeno mahao gla-vom, da stane na noge. Ogledao sam se ne bih li vidio tko ih je zastrašio i tada sam ugledao gospu Aureliju, Cezarovu majku, kako stoji u dovratku i kipti od bijesa. "Tko se usuđuje donijeti okrvavljeno oružje u kuću Pontifexa Maximusa?" vrisnula je. Brzo sam zataknuo svoj mač i sakrio umrljani cest ispod tunike. "Oprostite mi, moja gospo", rekao sam, "no ti me ljudi pokušavaju ubiti. Smijem li ući?" Vidio sam da Julija stoji iza nje.

"Ako udeš u ovu kuću, tražit ću da te javno izbiču-ju!" rekla je stara vještica. "Pust ga unutra, bako!" molila je Julija. "Nikada!" Klodije se nacerio i ponovno krenuo na mene, a ja sam upravo namjeravao izvući mač kada se začuo zvuk konjskih kopita. Iz dvorišta iza kuće pojavio se Gaj Julije s velikom pratnjom, a svi su bili na konjima. To je bio rijedak prizor u gradu, pogotovo nakon zalaska Sunca. Pa, ovo je bila noć neobičnih prizora. "Što se događa?" povikao je Cezar. Nosio je vojnu tuniku i čizme. "Ovaj čovjek", rekla je njegova majka i pokazala na mene, "obeščastio je tvoju kuću. Odmah ga daj pogubiti, sine!" Cezar se nasmiješio. "Ne, majko, smiri se. To je Decije Cecilije Metel Mlađi, a bogovi osobito čuvaju takve kao što je on. Ja, Pontifex Maximus, tako kažem." Okrenuo se prema Klodiju. "Publije, opozovi svoje pse." No Klodija je obuzeo bijes poput Gorgonina. "Ne ovoga puta, Cezare! On je moj!" "Decije, dodi ovamo", rekao je Cezar. Prišao sam mu, budnim okom prateći Klodija. Cezar se nagnuo iz sedla s podrugljivo podignutom obrvom. Tihim je glasom pitao: "Decije, koliko žarko želiš izaći iz Rima noćas?" "Prilično žarko", priznao sam. "Jedini način da to učiniš je da izjašeš sa mnom. Na putu sam u Hispaniju, a moji su ljudi iskusni veterani. Klodije se neće usuditi napasti te. No prvo želim nešto od tebe." "Zar se time baviš ovih dana, Gaju Julije?" rekao sam ogorčeno. "Sklapaš nagodbe, kao neki publikan koji želi dobiti javni ugovor?" "To je način novoga Rima", izjavio je. "Brzo se odluči." "Što želiš?" "Mnogo stvari, no sada mi moraš dati svoje dokaze." Ispružio je ruku.

Pogledao sam u pobješnjeloga Klodija i njegove ubojice. Nigdje nisam mogao vidjeti Milona ni njegove snagatore. Bio sam sam i mogao sam izmjeriti svoje očekivano trajanje života u sekundama. Izvadio sam tuljac s porukom iz tunike i stavio ga u Cezarovu ruku. "Je li to sve?" pitao je. "Da", rekao sam, a duša me zaboljela. Pucnuo je prstima i jedan od njegovih ljudi priveo mi je konja i pomogao mi popeti se na njegova leda. Imao je grubo veteransko lice prošarano ožiljcima. "Napadni ako želiš, Klodije", rekao je Cezar isijavajući prijezir. Klodije i njegovi ljudi povukli su se, a mi smo projahali pokraj njih. Osvrnuo sam se prema vratima i vidio da mi Julija stidljivo maše. Odmahnuo sam joj, radujući se što sam preživio, i oplakujući svoj poraz. Bio je to neobičan osjećaj, a situacija je nalikovala onoj u zamornim grčkim dramama. Projahali smo kroz Forum, koji je još bio pun života s gomilom ljudi i minijaturnim stampedom slonova. Te će se noći ljudi prisjećati s vremena na vrijeme. Nisam vidio Pompeja. Dok smo jahali ulicama, Cezar je čitao pismo uz svjetlost baklje koju je držao jedan od njegovih ljudi. Kad je završio, ugurao ga je u bisage. "Kakva mlada budala, staviti takvo što napismeno", primijetio je Cezar. "Dobro što je mrtav. Sigurno ne bi imao budućnost u Rimu." Prošli smo kroz Ostijska vrata i ona su se zatvorila za nama. Otprilike nakon jedne milje, stali smo. "Dodi sa mnom u Hispaniju, Decije", rekao je Cezar. "Pridružit ću te svom osoblju." Odmahnuo sam glavom. "Moj mi otac kaže da sam hitno potreban na obiteljskom imanju u Beneventumu. "Kako želiš. Možeš se vratiti u grad nakon mjesec ili dva i sve će biti zaboravljeno, privremeno, Bit će to zanimljivo kad se svi ponovno nađemo u Rimu." Nasmiješio se. "Kao što sam rekao, imat ću posla za tebe."

"Nikada neću obavljati tvoj posao, Gaju Julije", obećao sam. "Promijenit ćeš mišljenje. I želim da oženiš moju nećakinju, Juliju Minor." Zinuo sam i nisam mogao smisliti išta što bih rekao. "Zbogom, Decije", rekao je Cezar. Zaokrenuo je konja i odjahao zajedno sa svojom pratnjom. Gledao sam za njima dok i posljednji odsjaj baklje nije nestao u tami koja nas je okruživala. "Cezarova žena mora biti izvan sumnje", viknuo sam za njima. Usprkos svemu, nisam mogao suspregnuti smijeh. Ti su se događaji zbili tijekom jedanaest dana 693. godine grada Rima, za vrijeme konzulstva Kalpurnija i Mesale Nigera.    

   

GLOSAR      Definicije se odnose na posljednje stoljeće Republike.    

Acta ‐ ulice dovoljno široke za jednosmjerni promet kolima.    

Ancile - Mali ovalni sveti štit koji je za vrijeme vladavine kralja Nume pao s neba. Budući da je postojalo proročanstvo daje taj štit povezan s opstojnošću Rima, Numa je dao napraviti jedanaest identičnih kopija kako bi ga zaštitio od krade. Briga o tim štitovima povjerena je salijima, zboru Marsovih svećenika, i oni su se svake godine upotrebljavali u brojnim ceremonijama.    

Atrij — prije je ta riječ označavala kuću, a u vrijeme Republike predvorje kuće, u koje se ulazilo s ulice i u kojemu su se primali posjetitelji.    

Augur — činovnik koji je motrio znamenja za državne potrebe. Mogao je zabraniti javne poslove i skupštine ako bi uočio nepovoljna znamenja.    

Bazilika ‐ zgrada u kojoj su za loša vremena zasjedali sudovi.    

Caliga — Rimska vojnička čizma. Zapravo je to bila teška sandala potkovanih potplata.    

Centurijska skupština (comitia centuriata) — prvobitno je to bila godišnja vojna skupština na kojoj su građani stupali u svoje vojne jedinice ("centurije"). Postojale su 193 centurije, koje su se prema imovinskom stanju građana dijelile na pet razreda. One su birale najviše magistrate: cenzore, konzule i pretore. Do srednjega republikanskog doba centurijska skupština postala je isključivo glasačko tijelo, izgubivši u potpunosti svoj vojni karakter.    

Centurion — zapovjednik satnije tj. centurije, koja je u praksi brojila šezdesetak ljudi. Centurioni su bili promicani iz vojničkih redova i činili su okosnicu profesionalne vojske.    

Cenzori — magistrati koji su se obično birali svake pete godine da bi nadgledali procjenu imovine građana i uklonili nedostojne senatore iz senata. Cenzori su mogli zabraniti određene religijske prakse i običaje koje bi procijenili lošima za javni moral ili općenito "nerim-skima". Birana su dva cenzora i svaki je mogao poništiti odluku onoga drugoga. Nosili su togu pretekstu i sjedili u kurulskom stolcu, ali budući da nisu imali izvršnu    vlast, nisu ih pratili liktori. Cenzorska služba nije posjedovala imperium. Cenzori su se obično birali medu bivšim konzulima, a cenzorska čast smatrala se vrhun^ cem političke karijere.    Cest - antička boksačka rukavica načinjena od kožnatih remenčića ojačanih brončanim povezima, pločicama ili šiljcima.    

Cirk — rimsko trkalište okruženo gledalištem. Prvi cirk, koji je ostao i najveći ikad sagrađen, bio je Circus Maxi-mus i nalazio se između brežuljaka Palatina i Aventina. Kasnije sagrađeni manji cirk, Circus Flaminius, nalazio se izvan gradskih zidina, na Marsovu polju.    

Coemptio — Brak sklopljen simboličnom prodajom mlade. Pred petoricom svjedoka i libripensom, koji je držao vagu, mladoženja bi brončanim novčićem kucnuo o tu vagu i pružio novčić mladenkinu ocu ili skrbniku. Za razliku od braka confarreatio, coemptio se lako raskidao rastavom.    

Cognomen — porodično ime, koje je nosila jedna od loza nekoga roda. Dakle, puno ime Gaj Julije Cezar značilo je: Gaj iz porodice Cezara u rodu Julija. Neke plebejske porodice, primjerice Mariji i Antoniji, uopće nisu usvojile cognomen.      

Coitio - Politički savez dvojice ljudi koji je ujedinjavao njihove glasačke blokove. Takav dogovor obično su sklapali političari koji su inače bili protivnici, kako bi na izborima pretekli zajedničke neprijatelje.    

Colonia ‐ Grad koji su osvojili Rimljani i u koji su se naselili rimski građani. Poslije su kolonije osnivali veterani otpušteni iz legija. Nakon 89. godine pr. Kr. sve kolonije u Italiji imale su puno građansko pravo. One u provincijama imale su ograničeno građansko pravo.    

Confarreatio — Najsvetiji i najviše obvezujući oblik braka u Rimu. U nazočnosti pontifeksa i flamena dia-lisa mladenka i mladoženja žrtvovali su Jupiteru kolač od pira. Bio je to drevni patricijski način sklapanja braka. U kasno doba Republike nije se više prakticirao, osim u nekim svećeničkim zborovima, čiji su svećenici morali sklapati brakove tim vjenčanim obredom.

   

Diktator — apsolutni vladar izabran od senata i konzula kako bi vodio državu u izvanrednim okolnostima. Diktator bi dobio neograničeni imperium za određeno razdoblje, najviše šest mjeseci, kojeg bi se morao odreći nakon rješavanja krizne situacije. Za razliku od konzula, diktator nije imao druga koji je mogao uložiti veto na njegove odluke i nakon odstupanja s dužnosti nije odgovarao za svoje postupke za trajanja službe. Njegove oznake bile su toga preteksta i kurulski stolac, a pratila su ga dvadeset i četiri liktora, dakle svi liktori obojice konzula. Diktature su bile iznimno rijetke, a posljednja je proglašena 202. g. pr. Kr. Sulina i Cezarova diktatura bile su nezakonite.    

Dioskuri — blizanci Kastor i Poluks, sinovi Zeusa i Lede. Rimljani su ih štovali kao zaštitnike svoga grada.    

Edili — činovnici izabrani od naroda, koji su se brinuli o održavanju grada i podjeli žita, pazili na javni moral, nadzirali tržnice i priređivali javne igre. Postojale su dvije vrste edila: plebejski edili, koji nisu posjedovali oznake službe, i kurulski edili, koji su nosili togu pre-tekstu i sjedili u kurulskom stolcu. Kurulski su edili mogli suditi u civilnim sporovima vezanima uz trgovinu i novac, a plebejski su edili jedino mogli naplaćivati globe. Sve ostale dužnosti bile su im jednake. Budući da je o veličanstvenosti igara koje bi edil priredio često ovisio njegov izbor u višu činovničku službu, ta je funkcija bila važna odskočna daska u političkoj karijeri. Edilska služba nije posjedovala imperium.      

Ekviti ili vitezovi — isprva, građani dovoljno imućni da nabave konja i bore se u konjici; kasnije je za stjecanje viteškoga statusa trebalo zadovoljiti određeni imovinski kriterij. Vitezovi su činili bogatu višu srednju klasu. U centurijskoj skupštini tvorili su osamnaest centurija i katkada su imali pravo

glasovati prvi, ali to su pravo izgubili kad je nestala njihova vojna funkcija. Viteškom staležu pripadali su publikani, novčari, bankari, posuđivači novca i zakupnici poreza.    

Fakcija ‐ navijači jednoga od četiri trkačka tabora u cirku: crvenih, bijelih, plavih i zelenih. Većina Rimljana bila je fanatično odana jednome od tih tabora.    

Fasces — snop pruća svezan crvenom vrpcom oko sjekire, koji je simbolizirao moć rimskoga magistrata da okrivljeniku odredi tjelesnu ili smrtnu kaznu. Fasces su nosili liktori koji su pratili kurulske magistrate, flame-na dialisa te prokonzule i propretore upravitelje provincija. Kad bi niži magistrat susreo višega, njegovi bi liktori spustili svoje fasces u znak pozdrava.    

Flamen ‐ visoki svećenik nekog državnog boga. Zbor flamina brojio je petnaest članova: trojicu patricijskoga i dvanaestoricu plebejskoga roda. Trojica najviših svećenika bili su flamen dialis, flamen martialis i flamen quirinalis. Flamini su bili zaduženi za prinošenje dnevnih žrtava, nosili su specifična pokrivala za glavu, a ograničavale su ih mnoge ritualne zabrane. Flamen dialis, visoki Jupiterov svećenik, nosio je togu pretekstu, koju je morala istkati njegova žena, imao je pravo na kurulski stolac, jednoga liktora i mogao je biti član senata. Kolegij flamina postalo je s vremenom teško popuniti jer su visoki svećenici morali biti ugledni ljudi, služba im je bila doživotna, a sudjelovanje u političkom životu zabranjeno.    

Forum — trg koji je služio kao okupljalište i tržnica. Glavni forum bio je Forum Romanum smješten u doIini okruženoj brežuljcima Kapitolijem, Palatinom i Celijem. U okolici Foruma nalazili su se najvažniji hramovi i javne zgrade. Rimski građani ondje su provodili velik dio dana. Na Forumu su se za lijepa vremena na otvorenome održavale sudske rasprave. Nakon što

je Forum Romanum popločen i namijenjen isključivo javnim poslovima, tržnica je s njega preseljena na Forum Boarium, stočni trg, pokraj Circusa Maximusa. Mali dućani i štandovi ipak su se zadržali duž njegovih sjevernih i južnih rubova.    

Genius — duh vodič i zaštitnik neke osobe ili mjesta. Duh zaštitnik mjesta zvao se genius loci.      

Gens ‐ rod čiji su svi članovi potekli od jednoga pretka. Nomen patricijskoga roda na latinskome je uvijek završavao na ‐ius. Dakle, ime Gaj Julije (Julius) Cezar značilo je: Gaj iz porodice Cezara u rodu Julija.    

Gladijator ‐ doslovno "mačevalac". Rob, ratni zarobljenik, osuđeni zločinac ili slobodni dobrovoljac koji se, često na smrt, borio na javnim igrama. Svi su se borci nazivali mačevaocima, čak i ako su se borili nekim drugim oružjem.    

Gladius — kratak, širok mač s dvije oštrice, koji su nosili rimski vojnici. Namijenjen je ponajprije probadanju protivnika. Manjim, zastarjelim oblikom gladiusa koristili su se gladijatori.    

Gravitas ‐ ozbiljnost, uzvišenost. Haruspex — član kolegija etrurskih tumača znamenja koji su odgonetali volju bogova promatrajući utrobu žrtvovanih životinja.    

Hospitium ‐ ugovor uzajamnog gostoprimstva. Kada bi čovjek posjetio grad svoga hospesa (pl. hospites), on bi mu morao osigurati hranu i smještaj, zaštitu na sudu, skrb u slučaju bolesti ili ozljede te častan pogreb u slučaju smrti za vrijeme posjeta. Obvezu su morale poštovati obje porodice i ona se prenosila na potomke.

   

Hram Jupitera Kapitolijskoga ‐ najvažniji hram rimske državne religije. Trijumfalne povorke završavale su prinošenjem žrtve u tom hramu.    

Ide — petnaesti dan ožujka, svibnja, srpnja i listopada te trinaesti dan ostalih mjeseci.    

Imperium — vlast nekadašnjih rimskih kraljeva koja je obuhvaćala sljedeća prava: pravo okupljanja i predvođenja vojske, pravo izdavanja naredbi i zabrana te pravo izvršavanja tjelesne i smrtne kazne. U doba Republike imperijalne ovlasti dijelili su konzuli i pretori, a njihove odluke vezane uz civilna pitanja podlijegale su žalbama i intervencijama tribuna. Nakon odstupanja sa službe konzuli i pretori mogli su odgovarati za svoja djela. Samo je diktator imao neograničeni imperium.      

Insula — doslovno "otok". Golema višekatna zgrada sa stanovima za iznajmljivanje.    

Itinera ‐ ulice dovoljno široke samo za pješake. Većina rimskih ulica bile su itinera.      

Janitor ‐ rob vratar, nazvan po Janusu, bogu vrata i prolaza.    

Kalende - prvi dan svakoga mjeseca.    

Klijent — osoba vezana odnosom zavisnosti uz svojeg patrona, kojeg je dužna podupirati u ratu i na sudovima. Oslobodenici su postajali klijenti svojih bivših gospodara. Odnos klijenta i patrona prenosio se s naraštaja na naraštaj.    

Kompluvij — otvor na krovu kuće kroz koji je ulazilo svjetlo.    

Konzuli - najviši magistrati u Republici. Svake godine birala su se dva konzula. Oznake konzulske časti bile su toga preteksta i kurulski stolac. Svakog konzula pratilo je dvanaest liktora. Ta služba posjedovala je puni imperium. Nakon isteka jednogodišnjeg mandata bivšem bi konzulu obično bivala dodijeljena oblast izvan Rima kojom je upravljao kao prokonzul. Prokonzul je imao iste znakove službe i jednak broj liktora kao i konzul. U svojoj provinciji posjedovao je neograničenu vlast.    

Kurija — senatska vijećnica smještena na Forumu.    

Kurulski stolac (sella curulis) - sklopivi stolac bez naslona. Bio je jedan od znakova službe kurulskih magistrata i flamena dialisa.    

Kvestori ‐ najniži izabrani činovnici, koji su nadzirali državnu riznicu i financijske poslove, kao npr. plaćanje javnih radova. Također su djelovali kao pomoćnici i blagajnici viših magistrata, vojskovođa i upravitelja provincija. Birani su svake godine na tributskoj skupštini.    

Kvirin — Romul uvršten među bogove, bog zaštitnik grada Rima.    

Latifundij — veliki zemljišni posjed ili plantaža koju su obrađivali robovi. U kasno doba Republike latifundiji su se strahovito proširili i gotovo uništili italski seljački stalež.    

Legati — podzapovjednici izabrani od senata kao pratnja vojskovođama i upraviteljima provincija. Također, poslanici koje imenuje senat.    

Legija — osnovna jedinica rimske vojske. Službeno je brojila šest tisuća ljudi, ali obično ih je bilo oko četiri tisuće. Sve legije bile su naoružane kao teško pješaštvo: velikim štitom, prsnim oklopom, kacigom, mačem te lakim i teškim kopljima. Svakoj je legiji bio pridružen jednak broj pripadnika pomoćnih četa, koji nisu bili rimski građani. Pomoćne su se čete sastojale od lakog i teškog pješaštva, konjice, strijelaca, praćara itd. One nikada nisu bile organizirane kao legije nego samo kao kohorte.    

Liktori — čuvari, obično oslobođenici, koji su pratili magistrate i flamena dialisa noseći u rukama fasces. Oni su sazivali skupštine, prisustvovali javnim žrtvovanjima i izvršavali sudske kazne. Diktatora bi pratila dvadeset i četiri liktora, konzula dvanaestorica, propretora šestorica, pretora dvojica, a flamena dialisa jedan.    

Liquamen ‐ poznat i pod imenom garum: fermentirani riblji umak popularan u rimskoj kuhinji.    

Ludus (pl. ludi) — službene javne igre, utrke, kazališne predstave itd. Tako se nazivala i škola za obuku gladijatora, iako se gladijatorske predstave nisu ubrajale u ludi.      

Marsovo polje — polje izvan starih gradskih zidina koje je prije služilo kao vojničko zborište i vježbalište. Ondje su se sastajale narodne skupštine. Već u kasno doba Republike na polju su počele nicati zgrade.    

Munera — posebne igre izvan službenoga kalendara na kojima su se prikazivale gladijatorske borbe. To su izvorno bile pogrebne igre i uvijek su bile posvećene po    

kojnicima. Na munera sine missione svi poraženi borci bili bi ubijeni, a gladijatori su se katkad borili dvojica po dvojica, a

katkad svatko protiv svakoga sve dok samo jedan od njih ne bi ostao na nogama. Munera sine missione bile su povremeno zabranjivane zakonom.    

Municipia ‐ Gradovi koji su isprva imali različite stupnjeve rimskoga građanskog prava, ali u kasno doba Republike imaju već puno građansko pravo. Građanin iz municipija imao je pravo obnašati bilo koju državnu službu. Primjer je Ciceron, koji nije potjecao iz Rima već iz municipija Arpina.    

Narodne skupštine — postojale su tri narodne skupštine: centurijska skupština (comitia centuriata) i dvije tributske skupštine: comitia tributa i consilium plebis.    

Nobili — obitelji, kako patricijske tako i plebejske, čiji su preci obnašali konzulsku službu. Nomen — ime plemena ili roda, dakle u imenu Gaj Julije Cezar nomen je Julije.    

None — sedmi dan mjeseca ožujka, svibnja, srpnja i listopada te peti dan ostalih mjeseci.    

Novus Homo - doslovno: "novi čovjek". Čovjek koji je prvi u svojoj porodici obnašao konzulsku službu i time joj pribavio nobilski status.    

Optimati — stranka sastavljena od "najboljih ljudi", tj. aristokrata i njihovih pristaša.    

Oslobođenik - oslobođeni rob. Formalnom emancipacijom dobivala su se sva građanska prava osim prava obnašanja javnih službi. Neformalna emancipacija davala je slobodu, ali ne i pravo glasa. Pripadnici drugoga ili najkasnije trećega

naraštaja oslobođenikovih potomaka postali bi punopravni građani.    

Patria Potestas — apsolutna vlast oca porodice nad djecom u njegovoj kući, koja nisu mogla zakonito posjedovati nekretnine za očeva života niti su mogla stupiti u brak bez očeva dopuštenja. Otac je formalno imao pravo prodati ili usmrtiti svako svoje dijete, ali već u doba Republike taj zakon u praksi više nije vrijedio.    

Patricij — potomak jednoga od osnivača Rima. Nekada su samo patriciji mogli obnašati činovničke i svećeničke službe te ući u senat, ali postupno su to prestajale biti njihove povlastice pa su naposljetku za patricije ostale rezervirane samo određene svećeničke službe. Do kasnoga republikanskog doba ostalo je tek četrnaestak patricijskih rodova.    

Patron — čovjek koji je imao jednoga ili više klijenata, koje je bio obvezan štititi, savjetovati i na druge načine pomagati. Veza patrona i klijenta prenosila se s naraštaja na naraštaj.    

Peculium — rimski robovi nisu mogli posjedovati nikakvu imovinu, ali su zato izvan kuće mogli zarađivati novac, koji bi pohranjivali kod svoga gospodara. Taj se fond zvao peculium i rob je njime, skupivši dovoljan iznos, mogao otkupiti svoju slobodu.    

Peristil — unutarnje dvorište okruženo stupovljem.    

Pietas — poslušnost bogovima i, još češće, poslušnost roditeljima.    

Plebejci — svi građani koji nisu bili patricijskoga roda.    

Pomerij — linija kojom su se protezale drevne gradske zidine; pripisuje se Romulu. To je zapravo bilo prazno zemljište neposredno uz unutarnju i vanjsku stranu zidina, koje se smatralo svetim. Unutar pomerija bilo je zabranjeno nositi oružje i pokapati mrtve.    

Pontifex — član najvišega svećeničkoga kolegija u Rimu. Pontifici su nadzirali sva bogoslužja, državna i privatna, kao i kalendar. U kasno republikansko doba bilo ih je petnaest: sedam patricijskoga i osam plebejskoga roda. Vrhovni svećenik bio je Pontifex Maximus, a taj naslov danas nosi papa.    

Populari — stranka pučana.    

Praenomen — osobno ime slobodnog građanina, npr. Marko, Sekst, Gaj itd. Dakle Gaj Julije Cezar znači: Gaj iz porodice Cezara u rodu Julija. Žene su se koristile ženskim oblikom očeva nomena, dakle kći Gaja Julija Cezara zvala bi se Julija.    

Pretori — suci i magistrati birani svake godine zajedno s konzulima. U kasno republikansko doba bilo je osam pretora. Viši pretor, praetor urbanus, rješavao je građanske sporove između rimskih građana. Praetor pere‐grinus rješavao je sporove između građana i stranaca. Ostali su predsjedali kaznenim sudovima. Oznake pre-torske službe bile su toga preteksta i kurulski stolac, a pretora su pratila dva liktora. Ta služba posjedovala je imperium. Nakon isteka mandata bivši bi pretori postajali propretori i odlazili u svoje propretorske pro-vincije, kojima su upravljali sa svim imperijalnim ovlastima.    

Pretorij — glavno sjedište vojskovođe, najčešće šator u vojnome logoru. U provincijama je to bila službena upraviteljeva rezidencija.

Princeps ‐ "Prvi građanin". Osobito istaknuti senator kojeg je izabrao cenzor. Njegovo se ime prvo prozivalo u senatu i on je prvi govorio o svim temama. Poslije je naslov "princeps" prisvojio August. Od te riječi potječe riječ "princ".    

Proskripcije — popis imena državnih neprijatelja koji je objavio Sula. Proskribiranu osobu mogao je svatko ubiti i za to zatražiti nagradu, koja se najčešće sastojala od dijela pokojnikova imetka.    

Publikani — zakupnici državnih dohodaka i posjeda, najčešće građevinski poduzetnici i zakupnici poreza. Zakupe su obično odobravali cenzori pa su, prema tome, vrijedili pet godina.    

Pugio — ravni bodež s dvije oštrice kojim se su koristili rimski vojnici.    

Robovski rat - ustanak robova koji je vodio trački gladijator Spartak i koji je trajao od 73. do 71. g. pr. Kr. Ustanak su ugušili Kras i Pompej.    

Rostra (sing, rostrum) — spomenik na Forumu podignut u sjećanje na pomorsku bitku kod Ancija 338. g. pr. Kr., ukrašen kljunovima neprijateljskih brodova. Postolje tog spomenika koristilo se kao govornički po-dij.    

Sagum — Rimski vojnički ogrtač načinjen od vune i uvijek obojen u crveno. Odijevanje saguma značilo je prelazak u ratno stanje, dok je toga bila mirnodopska odjeća. Kad su se građani okupljali radi održavanja centurijskih skupština, nosili su sagum u sjećanje na njihovu nekadašnju funkciju vojničkih zborova.    

Saliji — plesači; dva svećenička zbora od kojih je jedan bio posvećen bogu Marsu, a drugi Kvirinu. Prvi je svoje obrede obavljao u ožujku, a drugi u listopadu. Svaki od tih kolegija tvorilo je dvanaest mladih patricija koji su imali žive roditelje. Za vrijeme svojih svetkovina saliji su se odijevali u izvezene tunike, stavljali brončanu kacigu s krestom i prsni oklop, a svaki od njih nosio je jedan od dvanaest svetih štitova (ancilia) i štap. Obilazili su najvažnije žrtvenike u Rimu i ispred svakog od njih izvodili ratnički ples. Taj obred bio je toliko star da su u prvome stoljeću prije Krista njihove pjesme i molitve bile nerazumljive.    

Saturnalije — Saturnova svetkovina koja se održavala od 17. do 23. prosinca. Bila je to raskalašena i bučna svečanost prilikom koje su se izmjenjivali darovi, podmirivali dugovi, a gospodari su posluživali svoje robove.    

Saturnov hram — u kripti ispod Saturnova hrama nalazila se državna riznica. Ondje je također bilo spremište vojničkih stjegova.    

Senat ‐ vrhovno rimsko državno tijelo. Sastojao se od tristo do šesto ljudi koji su svi barem jednom pobijedili na izborima za činovničku službu. Senat je isprva bio najviše upravno tijelo, ali do kasnoga republikanskog doba njegove prijašnje zakonodavne i sudske funkcije bile su prenesene na sudove i narodne skupštine, a senat je imao glavnu riječ na području vanjske politike i pri imenovanju vojskovođa. Senatori su imali povlasticu nošenja tunike sa širokom grimiznom prugom.    

Sika — bodež s jednom oštricom ili kratki mač čija je dužina varirala. Bio je omiljen medu zločincima, a njime su se koristili i trački gladijatori u areni. Smatran je zloglasnim oružjem nedostojnim časnoga građanina.

   

Solarij — vrt i terasa na krovu kuće.    

Spatha — mač rimskih konjanika, duži i uži od gladiu-sa.    

SPQR ‐ Senatus populusque Romanus — senat i narod rimski, formula koja je utjelovljivala rimski suverenitet. Upotrebljavala se u službenim pismima, dokumentima i na javnim zgradama.    

Stirps — porodica koja pripada određenom rodu. Ime porodice doznajemo iz cognomena, dakle puno ime Gaj Julije Cezar znači: Gaj iz porodice Cezara u rodu Julija.    

Strigil — Brončani predmet približno nalik na slovo S, koji se upotrebljavao za struganje pijeska i ulja s tijela nakon kupanja. Rimljani u doba Republike nisu poznavali sapun.    

Strophium — povez od tkanine koji su žene nosile ispod ili preko odjeće kako bi im podupirao grudi.    

Subligaculum — povez oko bokova, nosili su ga i muškarci i žene.    

Subura — četvrt na nižim obroncima Viminala i Eskvi-lina, poznata po sirotinjskim straćarama, bučnim radionicama i raskalašenim stanovnicima.    

Tarpejska stijena — litica ispod Kapitolija niz koju su strmoglavljivani izdajnici. Nazvana je po rimskoj djevojci Tarpeji, koja je, prema legendi, izdala Kapitolij Sabinjanima.    

Toga - vanjska haljina rimskoga građanina. Viši staleži nosili su bijele toge, a siromašni i oni koji su bili u žalosti, tamnije. Togu pretekstu, obrubljenu grimiznom prugom, nosili su kurulski

magistrati, državni svećenici za vrijeme obavljanja svojih dužnosti i dječaci do stupanja u punoljetnost. Obojenu, grimiznu togu izvezenu zlatnim zvijezdama [toga picta) nosio je vojskovođa prilikom slavljenja trijumfa i magistrat koji je priređivao javne igre.    

Tonsor — rob koji je bio izučeni brijač i frizer.    

Tribun — predstavnik plebejaca koji je imao pravo predlagati zakone i uložiti veto na odluke senata. Tu službu mogli su obavljati samo plebejci i ona nije posjedovala imperium. Vojni tribuni birali su se za pomoćnike vojskovođama među mladićima senatorskoga i viteškog staleža. Vojni tribunat obično je bio prva stepenica u političkoj karijeri.    

Tribusi — prvobitno su to bila tri patricijska plemena. U republikansko doba svi građani pripadali su tribusi-ma ili kotarima, od kojih su četiri bila gradska, a trideset i jedan seoski. Novi građani upisivali bi se u jedan od postojećih tribusa.    

Tributske skupštine — postojale su dvije vrste tributskih skupština: comitia tributa, skupštine svih građana prema njihovoj pripadnosti kotarima, koje su birale niže magistrate (kurulske edile, kvestore i vojne tribune) i concilia plebis, u koje su ulazili samo plebejci, a birale su pučke tribune i plebejske edile.    

Trijumf — veličanstvena ceremonija proslavljanja vojne pobjede. Tu je čast mogao odobriti jedino senat, a vojskovođa pobjednik je, dok ne bi dobio dopuštenje, morao ostati izvan gradskih zidina jer bi njegovo zapovjedništvo prestalo prelaskom pomerija. Vojskovođa, koji se zvao trijumfator, primio bi kraljevske, gotovo božanske počasti i zapravo bi na

dan trijumfa postao bogom. Kako mu bogovi ne bi bili zavidni, iza njega je stajao rob koji ga je svako malo podsjećao na to da je smrtnik.    

Trijumvir — član trijumvirata — odbora ili kolegija sastavljenog od trojice ljudi. Trijumvirat je poznatiji kao "vladavina trojice": Cezara, Pompeja i Krasa. Drugi trijumvirat činili su Antonije, Oktavijan i Lepid.    

Tunika — dugačka komotna košulja bez rukava ili kratkih rukava koju su građani nosili ispod toge dok bi boravili izvan kuće. Kod kuće su nosili samo tuniku. Tunica laticlava imala je široku grimiznu prugu koja se protezala od vrata do donjeg ruba, a nosili su je senatori i patriciji. Tunica angusticlava imala je na sebi usku prugu, a nosili su je vitezovi. Tunica picta bila je grimizne boje, izvezena zlatnim palminim grančicama, a nosio ju je vojskovođa za vrijeme proslave trijumfa.    

Usus — Najrašireniji oblik braka, u kojemu su muškarac i žena živjeli zajedno cijelu godinu, bez razdvajanja na tri uzastopne noći.    

Vestin atrij (Atrium Vestae) — palača u kojoj su stanovale vestalke i jedna od najraskošnijih zgrada u Rimu.    

Vestin hram — mjesto gdje je gorjela sveta vatra koju su održavale djevice vestalke i koja je bila posvećena Vesti, boginji kućnog ognjišta. Ondje su se pohranjivali povjerljivi dokumenti, najčešće oporuke.    

Via — državna cesta. U gradu Rimu viae su bile ulice za dvosmjerni promet kolima. U republikansko doba postojale su samo dvije takve ceste: Via Sacra, koja je prolazila kroz Forum i

koristila se za religijske procesije i trijumfe, te Via Nova, koja je prolazila uz jednu stranu Foruma.    

Vigil - noćni stražar; vigili su privodili zločince uhvaćene na djelu, ali njihova glavna dužnost bila je protupožarna zaštita. Nisu imali drugog oružja osim štapova i nosili su vjedra za gašenje požara.    

Zatiberje - novija gradska oblast na desnoj ili zapadnoj obali Tibera. Nalazila se izvan starih gradskih zidina.          

O autoru      John Maddox Roberts, rođen 1947., jedan je od poznatijih suvremenih američkih pisaca fantastike i znanstvene fantastike, ali je najveću popularnost stekao upravo svojom serijom SPQR o detektivu amateru koji istražuje okrutna ubojstva u starom Rimu. Taj pisac zanimljive biografije bio je pripadnik Zelenih beretki u Vijetnamskom ratu, a romane počinje objavljivati 1977. Godine 1989. objavljuje prvi roman iz serije SPQR, Kraljev gambit, koji je bio u užem izboru za najprestižniju na-gradu za kriminalistički roman Edgard Award. Osim krimića iz staroga Rima (do sada ih je objavio dvanaest) objavljuje i seriju krimića o suvremenom detektivu s mnogo autobiografskih elemenata. Do sada je objavio više od četrdeset romana, profesionalni je pisac i živi u New Mexicu. KIKA 07.08.2010.