OSMAN A. SOKOLOVIĆ:

JEDAN RIJEDAK ARAPSKI RUKOPIS O ZANATIMA.

(PREŠTAMPANO IZ "NOVOG BEHARA")

Islamska Dionička Štamparija, Sarajevo.

Jedan rijedak arapski rukopis o zanatima.

U knjižnici Gazi Husrevbegova vakufa, koja je smještena uz zapadnu stranu Begove džamije u Sa­rajevu, nalazi se jedna rijetka knjiga na arapskom je­ziku, pisana godine 878 po Hidžretu. Pisac joj je Muhamed bin Muhamed bin Abdul-Vehhab. Na naslov­noj strani nalazi se bilješka datirana prije 275 godi­na, (godine 1074 po Hidžretu). Ovu je bilješku napisao u Carigradu neki Mesud bin Ibrahim. Iz ove bilješke proizlazi — da je njezin pisac vidio jedan prim­jerak ove veoma interesantne knjige napisane godi­ne 641 po Hidžretu. Prema tome orginal iz koga je prepisana ova knjiga, koja se sada nalazi u Gazi Husrev begovoj knjižnici, star je oko 700 godina. Na­slov knjizi je "Nihajet-ur-rutbe fi talab-il hisbe" a pisao ju je Abdulah sin Nasrov sin Abdulahov sin Muhameda Eš-Šizeri Eš-Šafi. Obzirom da je ova knji­ga makar i kao prepis stara preko 450 godina*) (a original, koji vjerovatno i sada negdje na Orijen-tu postoji, star je kojih 7 stoljeća), mi ćemo se ovim retcima s njome ukratko pozabaviti, jer je u istinu jedno rijetko djelo, koje tretira pitanje zanat­stva u doba Abasovića odnosno njihove dekadanse.

*) Godine po Hidžretu računaju se prema mjesečevoj go­dini koja je za deset dana kraća od sunčane godine po kojoj se računaju godine po rođenju Isa a. s.

4

Pisac njezin živio je naime u doba zadnjega halife iz spomenute dinastije, za vremena Mustasem-bilaha tridesetsedmog, koga su Tatari pogubili u Bagdadu god. 1258., nakon što su mu na izdajnički način zauzeli prije-stonicu, totalno je poharali poklavši i pobivši go­tovo svo njegovo građanstvo. Tradicija priča da je tom poharom toliko knjiga pobacano u Tigris, da je ri­jeka zacrnila od murećefa i da se moglo preći s jedne o­bale na drugu, gazeći po knjigama, upravo kao po mostu, što znači, da je tada udaren jedan od smrtnih udaraca Islamskoj knjizi, jer nema sumje da je u Bagdadu, kao sjedištu halife i hilafeta, bilo skoncentrisano sve što je najbolje, najvrednije pa i najređe od književnih djela koje je do tada muslimanski svijet napisao i sabrao. Poslije ovog krvavog slučaja, hilafetsko zvanje ostalo je pune tri godine upražnjeno dok ga nije ponovno ustanovio prvi halifa iz istog plemena i dinastije, Ovaj Egidatski hilafet trajao je sve do Sultana Selima II., koji ga preuze od zadnjega halife El Mutevekkil-al-laha, preuzevši tom prilikom Sandžaki­Šerif, Hrkai-Šerif i ostala hilafetska znamenja i pre­nese ih u Carigrad, gdje se valjda i dan danas na­laze. Kako je gore rečeno, ova knjiga tretira za­natstvo, te mi je to dalo povoda, da se za nju zain­teresujem. Da bi je mogao lakše proučiti, zamo­lio sam jednog prijatelja, da mi je prepiše, a po mo­gućnosti i prevede, pošto nijesam potpuno upućen u arapski jezik. Prepis je već gotov, a i prevod je počet, pa će mi biti lakše proučavanje njezinog sadržaja. Iz dosada učinjenog, možemo razabrati štošta, što do sada nijesmo znali iz zanatskog i ostalog privrednog života tadanjeg muslimanskog svijeta, pa će nam ovo

5

djelo bez sumnje pružiti interesantnih podataka i iz ondašnjeg kulturnog života. Prije nego pređem na detalje, moram ovdje izraziti blagodarnost kako Va­kifu ovoga rijetkoga kitaba, sjetiti ga se rahmetom a također i pisca joj Abdulaha Ešizerije-Ešafije, na­dalje i prepisivača Muhameda Abdul-Vehha a ta­kođer i pisca zabilješke Mesuda Ibrahimova, koji nam je ovom svojom dragocjenom bilješkom označio izvor, odnosno original ove knjige.

Svi gore spomenuti ovim djelima dali su nam prilike da se ma koliko toliko upoznamo privrednim i kulturnim stanjem naše braće po vjeri, u cvatu is­lamske kulture i, budući se ova knjiga našla u našoj sredini, nije isključeno da se kadija, u slučaju kad se je poteglo koje pitanje zanatske naravi, poslužio o­vom knjigom kao putokazom. Pisac ove knjige Eš šizerija Eš-šafija navodeći svrhu pisanja ove knjige, veli, da ju je napisao za one, koji su htjeli da budu muhtesibi t. j. državni tržni nadzornici a pisao ju je "nadajući se nagradi Onoga koji nagrađuje na sud­njemu danu". Obzirom da je potrebno da se ova knjiga detaljnije prouči, mi ćemo se na nju za sada osvr­nuti općenito, ostavivši boljoj prilici, da je svestrano ob­radimo i eventualno damo prevesti, kojemu od dobrih po­znavaoca arapskog jezika, a ujedno i stručnjaku u priv­rednim pitanjima, budući je prevod skopčan sa veli­kim poteškoćama, jer nekih riječi nema u današnjim arapskim leksikonima kamusima, biće, da su bile lokal­ne ili ih je vrijeme malo po malo izbrisalo iz arap­skoga govora, pa i riječnika. Knjiga sadržaje četrde­set poglavlja; prvo je o Muhtesibima i o uslovima za to zvanje, drugo poglavlje tretira pitanja ulica.

6

puteva i čaršije, treće o poznavanju vaga i utega četvrto: o mjerilima i baždarenju, peto do tridesetrećeg, raspravlja o pojedinim zanatima zatim telalima, lov­cima, tridesetreće poglavlje tretira pitanje veterinara, tridesetčetvrto poglavlje o trgovanju robljem, ćrideset-peto: o banjama, tridesetšesto: o ranarima i onima koji liječe uzimanjem krvi, tridesetsedmo: ljekarima i vračarima, tridesetosmo poglavlje tretira pitanje uz­gajatelja odnosno učitelja mladeži, tridesetdeveto, poglavlje posvećeno je o zimmi (nemuslimanima) dok četrdeseto kao završno poglavlje, raspravlja de­taljno o državnom tržnom nadzorništvu. Mi ćemo se za sada osvrnuti samo na prvih pet-šest poglavlja.

Poglavlje prvo: Muhtesibi. To su policijski uprav­nici odnosno državno-tržni nadzornici koji vrše nad­zor i upavu nad tržištem, saobraćajem, napokon nad mjerama i utezima svih vrsta, uopće na sve­mu, što se odnosi na privredni saobraćaj u jedno­me mjestu. Muhtesib će se služiti štapom, sluga­ma i pomoćnicima, obilaziti će redovito po ulica­ma malim i velikim u svako doba, a naročito, dok svijet počiva. On će se ispomagati izvidni­cima koji će mu donositi vijesti, izvješćavati ga o stanju tržišta. Muhtesib mora biti čedan od svijet­skoga imetka, ne smije primati darova nikakvih i mora se držati zapovjedi našega Muhameda a. s. koji je rakao "neka bude proklet i onaj koji daje mito kao i onaj koji ga uzima". Muhtesib mora biti prav­nik (fakih) i mora poznavati šerijatske odredbe i pro­pise, govor mu se ne smije protiviti sa radom, mora da bude blage ćudi, meka govora i vesela lica. Po­našanje mora da mu je dostojanstveno, bilo kad što

7

naređuje ili zabranjuje, jer su ova svojstva potrebna da se privuku ljudi a i da se lakše dođe do cilja. U svome saobraćaju sa svijetom, treba da je vrlo blag jer se blagošću više uspijeva nego bi se to silom postiglo. Muhtesib nadalje treba da polagano i oprez­no postupa i da kazne ne izvršuje naprečac. Za prvu pogrešku koja se kod nekog pojavi, ne treba odre­đivati kaznu, a niti nekoga pozivati na odgovornost za rijetki prekršaj, pošto je po nauci Islama nepo­grešivost moguća jedino kod svetaca, Božijih posla­nika. Pomoćnici i sluge Muhtesibove moraju da se pridržavaju istih dužnosti kao i on, i ako on počne na njih sumnjati, ukloniti će ih iz službe.

Drugo poglavlje govori o ulicama: One moraju biti visoke i široke, "kako su to Rumi (Bizantinci) davno opisali". Sa strana ulica treba da budu ploč­nici (efrizi), po kojima će svijet moći hodati. Trgov­ci i zanatlije ne smiju izbacivati svojih izloga i ćepe­naka preko pločnika, jer je to nepravo i stješnjava prolaz putnika. Muhtesib treba da za svaki zanat o dredi posebnu ulicu jer je to u njihovom interesu a i zgodnije. Dućani, u kojima se loži vatra kao gvozdari, moraju biti udaljeni od dućana mirodijara (attara) i manufakturista (bezzara) radi toga, jer nema sličnosti među tim radnjama a štetu mogu da prouzrokuju. Budući da Muhtesib ne može obuhvatiti odnosno po­znavati poslovanje svih zanata, odrediće za svaki pojedini zanat po jednog vještaka stručnjaka (arifa), od boljega svijeta, koji dobro poznaje odnosne zanate i podvale i smicalice zanatlija. Muhtesib ne smije o­dređivati maksimalnih cijena (saari-malu) trgovcima, niti ih siliti da prodaju svoju robu uz određene ci­

8

jene, budući ne odgovara duhu nauke Islama, jer je Muhamed a. s. rekao kad su mu njegovi drugovi (ashabi) priopćili da određuju cijenu: "Samo je Bog onaj koji oduzima i proširuje tegobe i određuje ci­jene i ja se nadam da pred Njega izađem a da niko od mene ne traži svoje pravo radi nasilja koje sam mu učinio lično ili materijalno". Ovo je potpuno i ra­zumljivo kad se zna da su muslimani dužni držati sa uviđavnosti, umjerenosti (insafa) prema onom Hadi­su; el insafu nisf-ud-din (Insaf je polovina vjere).

Zelenaštvo je strogo zabranjeno i kad Muhtesib vidi da se neko bavi s time i to da kupi kad je jef­tino i čeka da proda kad poskupi, on će ovakog čo­vjeka prisiliti da svoju robu rasproda u općem inte­resu, budući je zelenaštvo strogo vjerski zabranjeno (haram) a dužnost je svakoga da zabranjuje i spriječi vršenje harama i Muhamed a. s. je rekao: nafaku će dobiti svako koji pošteno zarađuje a lihvar je pro­klet. Nije dozvoljeno dočekivati karavane i robu pred gradom, naime tako da neki čovjek izađe pred grad, sačeka trgovce s robom, i kad oni stignu počne im pričati da je cijena nihovj robi niska u svrhu da je od njih jeftino kupi. Muhamed a. s. je zabranio ovaj način kupoprodaje dočekivanjem karavane pa ako i Muhtesib ovariše na ovakovog čovjeka, zapri­ječiti će mu rad, pošto ga ukori. Muhtesib će one­mogućiti ulaženje tovara s drvima, sa sijenom i vodom te zeleni jer, prijeti opasnost za odijela prolaznika. Zapovjediće im da rastovare konje, odnosno živo­tinje, jer ako one s tovarom stoje čine štetu narodu a i same se pate, a budući je Muhamed a. s. zabra­nio mučenje životinja i Muhtesib će trebati da to za­

9

brani. Muhtesib će morati zapriječiti iznošenju zidova na javne puteve, mora paziti na čistoću puteva od zemlje i ostalog jer to šteti svijetu, a Muhamed a. s. je rekao da je to šteta a štetu valja uklanjati. Oluci moraju biti ukopani u zemlju, u zid uzidan, kako ne bi štetilo prolaznike. Ako koji kanal bude izveden na javni put, od Čega im štete i dosade svijetu, na­rediće Muhtesib vlasniku, da ga ljeti zatvori i svede u rupu, u kući u kojoj će se sakupljati nečist. Muh­tesib će zapovijediti čaršijama, da čiste ulice od blata i nečistoće. Nije dozvoljeno sjedati muškarcima na puteve kuda ženske prolaze, naročito ako nema potrebe i ako tko učini, izabrati će ga Muhtesib a pogotovo, ako to učini stranac i stankinja, naime ako se razgovaraju na osamljenom mjestu, jer to je na­ročito za njih zabranjeno.

Treće poglavlje tretira pitanje vaga i utega: Pi­sac veli da je poznavanje mjera i utega neophodno potrebno, pošto su oni temelj trgovačkom poslovanju i po njima se regulišu kupoprodajni predmeti. Muh­tesibu je stoga potrebno, da se tačno upozna sa mje­rama i utezima, inače ne bi činio onako kako to še-rijat propisuje. Svaki narod ima svoje posebne mjere i utege koje se razlikuju od drugih, bilo u veličini ili objamu, to naročito vrijedi za Sirce. U ovome članu pisac spominje razne kantareve i litre kao ha-lebsku, šamsku, homusku, dok drame poznaje šamske, šizerske, halebske, hamamske, Elmuhare(?), a kod kejlova (mjere za tekućinu) poznaje još onu iz Gurare(?)

Četvrto poglavlje namijenio je pisac vagama i kutijama: Predviđa dužnost oprašivanje vaga, propi­suje način mjerenja uopće, a kod mjerenja zlata upo-

10

zoruje na mogućnost, da prodavaoc puhne u sud u kome se zlato nalazi, da time nešto dobije na težini.

O ovom pitanju ima još nekih finesa, nu mi ćemo za sada od toga odustati dok se stvar detalj­nije ne prouči i ne prevede. Dobro je napomenuti od­redbu, prema kojoj je zabranjeno upotrebljavati utege od kamena, jer se oni otkrnu, ali ako potreba iziskuje da se baš upotrebe kameni utezi, primjerce radi siro­maštva, Muhtesib će narediti da se ovakovi kameni utezi, ušiju u kožu i obaždare odnosno žigošu. U jed­nome dućanu ne smije biti više utega jedne te iste vrste, s razloga da se ukloni sumnja da među njima nema i takovih koji nijesu u ispravnom stanju. Za­branjeno je također izradba i upotreba utega od trećina oke ili litre, budući su slični sa onima pola litre i oke. Muhtesib je naročito dužan da nadzire i ispituje krive utege i to nenadno kad to privrednici ne opa­žaju, jer ih ima i takovih, koje čine razne malverza­cije sa utezima.

Pošto smo u glavnom prešli preko odredaba opće naravi, potrebno je da se dotaknemo makar kojeg člana koji raspravlja o zanatima. Radi toga ćemo primjera radi dotaći se ovdje jednoga, naime onoga člana, koji tretira pitanja jednog od najvažnijih zanata, pekarskog. Pekari moraju dignuti krovove svojih dućana, otvoriti vrata i postaviti na krovu široki dimnjak, iz koga će moći da izlazi dim, kako ne bi škodio susjedima. Pekari ne smiju ložiti ni slame ni četena (lana), jer je to škodljivo prsima, a kada se vatra razgori, zatvoriće peć iznutra da se razgrije, zatim će metnuti hljeb da ga peku.

11

Muhtesib će popisati u knjigu (tefter) kako imena pekara tako i mjesta (položaj) njihovih radnja, pošto je potrebno da se to znade. On će im narediti, da čiste posude za vodu, da peru kako načve tako i sve što dolazi sa tijestom u doticaj a tako i ono na čemu se nosi hljeb. Pekarima je zabranjeno da miješaju hljeb nogama, koljenima i laktovima, jer se time hljeb omalovažava, nadalje jer često puta padne nešto u ti­jesto bilo kao znoj ispod pazuha, iz tijela i drugo što slično. Bez zastirača (bošče) ne smije se kuhati a i bez podrezanih rukava. Lice treba da je povezano kad se hljeb kuha, jer se može ponekad kihnuti ili pak govoreći može pokadkad pasti nešto u tijesto kao pljuvačka i slično. Pekar će uzeti pregaču da ne bi znoj pao na tijesto, obrijaće ruke do laktova, da ne bi šta palo i ostalo u tijesfu. Ako pekar kuha u dani treba neko da mu rastjeruje muhe oko njega. Sve ovo treba da radi, razumije se, pošto je nekoliko, puta prosijao brašno na često sito.

Muhtesib treba, da nadzire sve što pekari mije­šaju u hljeb primjerice: haleban(?), besar(?), materija koja daje hljebu ružičastu boju. Ima pekara koji mi­ješaju grašah (nohut) i parinčeno brašno, čime se o-težava hljeb, naime hljeb postane teži. Ima ih naime i takovih, koji miješaju haškar(?), nadalje ječmeno mlivo ili pak mijese tijesto sa mekinjama i onda o-vako tijesto presvuku sa čistim tijestom od prosija mliva. Sv. ove varke, mogu se prepoznati na hljebu a i kad se hljeb razlomi. Muhtesib će zabraniti pe­karima, da u hljeb meću boraka (boraks?) i natrona, jer natron prouzrokuje žeđanja i otvara stolicu, a prouzrokuje i majasil (berasir) (vrst bolesti,). I borak

12

je također štetan ali ipak daje vanjštinu hljebu, u­ljepšava mu izgled. Hljeb se ne smije peći dok tije­sto dobro neuskisne, jer je hljeb od neukisnuta tijesta težak na vazi a i stomak ga teško podnosi. To isto vrijedi za slučaj kad se metne mala količina soli Stoga će Muhtesib to sve zabraniti pekarima, jer na ovaj način oni čine da hljeb postane težak. Pekari su dužni da pospu po hljebu lijepa i uredna sjemena primjerice: bijeli kimel, šunis(?), ševnis(?) elijanson. samsam (susam) i t. d. Pekari ne smiju vaditi hljeba iz peči sve dotle dok se potpuno ne ispeče a da pri tome ne izgori. Najbolje je da Muhtesib odredi koliko pojedini pekar ima dnevno odnosno preko noći da ispeče hljeba kako grad ne bi njime oskudijevao, ali na to ih ne može niko prisiliti, ako oni sami nijesu zato da tako rade. U vezi s ovim šestim poglavljem je i sedmo poglavlje.

Prema odredbama u ovom poglavlju. Muhtesib će narediti pekarima da urede svoje dimnjake i da čiste samu peć, pekar će posuti po peći luga, da štogod drugo ne prione za hljeb. Ostavljajući drugoj prilici, da rečemo o ostalim zanatima i uredbama o trgovini kao i o ostalim zanimanjima, mi ćemo da završimo ovaj članak, sa jednim malim dodatkom.

O zanatima i zanatlijskim izrađevinama i uopće o umjetnim zanatima muslimanskih naroda, nema u na­šoj književnosti specijalnih knjiga kao što to već imaju Nijemci, Francuzi, Rusi, Holandezi, Englezi i drugi kulturni narodi i ako bi mi, jer je većina naših za­nata a i esnafske organizacije istočno-muslimanskog porijekla, trebali da to imamo. Tek ovdje ondje, nađe se u našima beletrističkim listovima, kalendarima i

13

slično po koja bilješka nu detaljnije štogod nema do­sada ništa napisano. Gosp. Hamdija KreŠevljaković u svojoj studiji izašloj u zagrebačkoj reviji "Narodna starina" pod naslovom "Sarajevska čaršija, njeni es­nafi i obrti za Osmanlijske uprave", dotakao je i o­bradio iedan dio tog zanimljivog predmeta nu samo u koliko se odnosi na Sarajevo. Nažalost nema toga mnogo pisano ni u arapskom, perzijskom i turskom jeziku i ako nam je svima poznato da su na isl. ori­jentu: Turskoj, Perziji, Arabiji, Indiji, Egiptu, nadalje u Španiji nekada ti obrti bili jako razvijeni i da nji­hovim ostacima danas se divi cio kulturni svijet. Pa i kod nas u Bosni i Hercegovini svi dosadanji tako zvani stari zanati, nose sve karaktaristike orijenta i može se reći da je zanatstvo Bosne i Hercegovine prenešeno sa istoka i njemu duguje ono što sada ima makar to bilo i u vrlo skromnome stanju. O zanat­skim i umjetnim izrađevinama i danas ima kod nas toliko orijentalnog, da je nedavno neki engleski put­nik, prolazeći kroz naše krajeve uskliknuo: Bosna je orijentalnija i od pravog Orijenta, naime sada refor­mirane Turske. Bosna je uistinu i danas takova u mnogo čemu, i ako nažalost nikada nije u za-natlijskim, umjetnim i kućnim izrađevinama dostigla ono što je nekada islamski Orijent posjedovao. Di-votne džamije, mesdžidi, medrese, javna kupatila, ba­zari, imareta, ćuprije, vodovodi, turbeta i druge luk­suzne palate iskićene su valjanim i spretnim rukama zanačija — umjetnika, što nam najbolje dokazuje os­taci velikih djela zanatske radinosti u Kordovi, Gra-nadi, Sevili, Segogi, Toledu u Španiji sa remek dje­lom arapsko-muslimanske umjetnosti Alhambrom za­

14

tim poznate građevine diljem arapskih zemalja: Samu (Damasku) Haj Bagdadu; Kairu, Tunisu i t. d. zatim znamenite građevine islamsko-perzijske umjet­nosti u Tibrisu, Isfahamu, Sultaniji Mešhedu i drugdje, napokon islamsko-tursk-selđučka umjetnost u Hivi Buhari, Semerkandu, Delhiju, Agri i drugim brojnim mjestima, nezaboravivši spomenuti pri tome ostatke građevina u Siciliji i drugdje gdje su brojne izrađe­vine u kamenu, mramoru, gvožđu, keramici, bakru plemenitim i ostalim neplemenitim kovinama dotjeri­vale formu i ukus svih tih izrađevina, koji služahu tadanjim potrebama ne samo muslimanskog kultur­nog istoka nego se mnogo štošta spremaše na dvo­rove evropskih vladara i na tržišta Mletaka, Genove, i ostalih varoši Sredozemnog mora, odakle se dalje prenašahu ovu rijetke i umjetne zanatske izrađevine da u njima uživa srednja, sjeverna i zapadna Evropa. Učinili bi krivo ako se ovdje ne bi sjetili i čarobnih ruku pisaca i prepisivače (Kaligrafa) te i slikara na­pokon i orijentalne muslimanske žene, čijim divnim rukotvorinama u tkivu, vezovima, pletivu i dan da­nas nalaze Evopejci odraz pjesničke duše prerađen i svrstan u tim njihovim divotnim rukotvorinama.