Embed Size (px)
Citation preview
SADRŽAJ
I. DEFINIRANJE POJMA EKONOMIJE 1
Definicija ekonomije 1 Mikroekonomija i makroekonomija 1 Ekonomski problem 2 Ekonomska teorija i ekonomska analiza 2 Ekonomski modeli 3 Kako čitati dijagrame 4 Kratki pregled razvoja ekonomske misli 6
II. TRŽIŠTA I DRŽAVA U MODERNOJ EKONOMIJI 9
Ekonomska uloga države 10
III. OSNOVNI ELEMENTI PONUDE I POTRAŽNJE 11
Krivulja potražnje 11 Krivulja ponude 13 Ravnoteža ponude i potražnje 14
IV. ELASTIČNOST POTRAŽNJE I PONUDE 19
Elastičnost potražnje na cijenu (cjenovna elastičnost) 19 Lučna cjenovna elastičnost potražnje (EPL) 20 Faktori koji utječu na elastičnost potražnje 20 Cjenovna elastičnost i prihod 21 Elastičnost potražnje na dohodak (dohodovna elastičnost) 21 Unakrsna cjenovna elastičnost potražnje 22 Elastičnost ponude na cijenu 23
V. POTRAŽNJA I PONAŠANJE POTROŠAČA 29
Pojam korisnosti 29 Paradoks vrijednosti 30 Geometrijska analiza ravnoteže potošača 30
VI. PROIZVODNJA I ORGANIZACIJA POSLOVANJA 37
Funkcija proizvodnje 37 Izokvanta 40 Zakon opadajućih prinosa 41 Organizacije poslovanja 42
VII. ANALIZA TROŠKOVA 47
Pojam troška 47 Troškovi u računovodstvu poduzeća 52 Ekonomska mjerila uspješnosti poslovanja 57
VIII. NESAVRŠENA KONKURENCIJA I PROBLEM MONOPOLA 59
Određivanje cijena i ravnoteža u uvjetima monopola 59
IX. DOHODAK I BOGATSTVO 63
Određivanje nadnica u savršenoj konkurenciji 63 Zemlja i renta 64 Kapital, kamata i profiti 65
X. UVOD U MAKROEKONOMIJU 67
Ciljevi i instrumenti makroekonomske politike 67
XI. NACIONALNO RAČUNOVODSTVO 69
Kružni tok privredne aktivnosti 69 Bruto domaći proizvod (Gross domestic product GDP) 71
XII. AGREGATNA POTRAŽNJA I AGREGATNA PONUDA 73
Agregatna potražnja (Ukupna potražnja) 73 Agregatna ponuda (Ukupna ponuda) 74
XIII. POTROŠNJA, ŠTEDNJA I INVESTICIJE 77
Funkcija potrošnje, funkcija štednje 77 Investicije 80 Deflacijski i inflacijski jaz 81 Model multiplikatora (množitelja) 82 Paradoks štednje 82
XIV. UTJECAJ DRŽAVNE POTROŠNJE I NETO IZVOZA NA AGREGATNU POTRAŽNJU 83
Državna potrošnja 83 Neto izvoz 83
XV. NOVAC - FUNKCIJE I OBLICI 85
Povijesni razvoj novca 85 Poželjne karakteristike novca 85 Funkcije novca 86 Kako mjeriti novac? 86
Kamata i kamatna stopa 87
XVI. FINANCIJSKA TRŽISTA 89
Pojam financijskih tržišta 89 Burze 90 Modeli procjene vrijednosti dionica 90
XVII. POSLOVNE BANKE 93
Kratki povijesni pregled 93 Definiranje poslovne banke, njena imovina i obveze 93 Bankovni prihodi, troškovi i profiti 94 Granični prihod, granični troškovi i maksimiziranje profita banke 95
XVIII. NARODNA (SREDIŠNJA) BANKA I MONETARNA POLITIKA 97
Instrumenti kojima se koristi središnja banka u reguliranju ponude novca 97
XIX. EKONOMSKI RAST 99
Modeli ekonomskog rasta 99
XX. POSLOVNI CIKLUSI I NEZAPOSLENOST 101
Poslovni ciklusi (business cycles) 101 Velika ekonomska kriza (1927.-1933.) 101 Nezaposlenost (unemployment) 102
XXI. INFLACIJA 105
Pojam i mjerenje 105 Phillipsova krivulja 106 Antiinflacijska politika 106
XXII. MEĐUNARODNA RAZMJENA 109
Devizni tečajevi 109 Bilanca međunarodnih plaćanja 110 Protekcionizam 110 Međunarodne institucije 111 Europska unija (EU) i Republika Hrvatska 111 Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) 112 Prepristupni fondovi EU 112
XXIII. DODATAK - PITANJA 115
XXIV. LITERATURA 121
OSNOVE EKONOMIJE
1
I. DEFINIRANJE POJMA EKONOMIJE
Definicija ekonomije
Postoji jako puno definicija ekonomije, ali svaka od njih sadržava najmanje dva elementa: oskudnost i efikasnost. Ekonomija je znanstveno proučavanje kako društva upotrebljavaju sredstva da bi proizvela korisne robe i raspodijelila ih različitim ljudima. (P. Samuelson: ''Ekonomija'').
Sam pojam ekonomija dolazi od grčkih riječi oikos = kuća, dom i nomos = pravila, zakoni, a prvi put se spominje u djelu ''Oikonomikus'' grčkog filozofa Ksenofonta u četvrtom stoljeću prije naše ere.
U suštini imamo dva pola, neograničene želje i oskudna sredstva. To nas dovodi do potrebe efikasne upotrebe da bi se što bolje zadovoljile potrebe i želje ljudi.
Također, jedna od ključnih zamisli je i mogućnost izbora. Dakle, pojedinac a isto tako i grupa ljudi se mora odlučiti dali će npr. novac potrošiti u osobnu potrošnju ili pak u investiciju, da li će novac prikupljen od poreznih obveznika potrošiti za jačanje nacionalne obrane ili gradnje infrastrukturnih objekata. Zajednički element ovih odluka je trošak. S obzirom na oskudna sredstva, odabirom jedne mogućnosti odbacujemo drugu mogućnost. Trošak propuštene prilike naziva se oportunitetni trošak.
Mikroekonomija i makroekonomija
Mikroekonomija se bavi ponašanjem manjih jedinica ekonomskog sustava (pojedinci, kućanstva i poduzeća) i utvrđuje njihove međuzavisnosti. Temelje mikroekonomije izložio je Adam Smith 1776. u svom djelu ''Istraživanja prirode i uzroka bogatstva naroda'' (An Inqury into the Natures and Causes of Welth of Nations). Smith je razmatrao kako se određuju pojedinačne cijene, cijene faktora proizvodnje (zemlje, rada i kapitala) te analizirao vrline i slabosti tržišnog mehanizma. Posebno važno je uočavanje takozvanog mehanizma ''nevidljive ruke'' koja dovodi do opće dobrobiti iz djelovanja pojedinca za vlastiti probitak.
Makroekonomija se za razliku od mikroekonomije bavi ponašanjem cjelokupnog gospodarstva. Ova grana ekonomije nije ni postojala do 1936. godine, odnosno do objave knjige Johna Maynarda Keynesa ''Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca'' (General Theory of Employment, Interest and Money) u kojoj pokazuje kako tržišne ekonomije mogu pogrešno funkcionirati. Istražio je uzroke nezaposlenosti i ekonomske depresije, te po prvi put istakao važnu ulogu državnog intervencionizma na tržišna zbivanja. Do tada država nije imala ekonomsku ulogu (laissez - faire ekonomija).
OSNOVE EKONOMIJE
2
Ekonomski problem
Budući da je proizvodnja ograničena njezinim sredstvima i tehnološkim znanjem, svako društvo mora dati odgovore na temeljna pitanja:
Prvo pitanje je što proizvoditi i u kojim količinama? Hoćemo li proizvesti manje potrošnih a više investicijskih dobara, da li ćemo proizvoditi sredstva za vojsku ili za medicinsko istraživanje?
Drugo pitanje je kako će se dobra proizvesti? Da li se osloniti na vlastitu proizvodnju ili na uvoz, da li na vlastitu pamet ili uvoz tehnologije, da li ćemo električnu energiju dobivati iz nafte, ugljena ili nuklearke?
Treće pitanje je za koga će se dobra proizvoditi? Kakva će biti raspodjela proizvedenih dobara?
Da bi odgovorila na ta pitanja ekonomija mora odlučiti o utrošcima ili o faktorima proizvodnje. Možemo ih klasificirati u tri vrste:
1. Zemlja - prirodni izvori,
2. Rad - utrošeno vrijeme ljudi u proizvodnji,
3. Kapital - trajna dobra ekonomije, proizvedena radi toga da se proizvede druga dobra.
Dakle temeljni ekonomski problem je raskorak između potreba i oskudnih sredstava. Dodatni je problem što ljudske potrebe nisu jednom zauvijek dane, već se mijenjaju tijekom vremena.
Ekonomska teorija i ekonomska analiza
Empirijski gledano znamo da ekonomske pojave imaju neke zajedničke osobine. Uočavanje tih zajedničkih karakteristika i njihovo proučavanje dovelo je do utvrđivanja ekonomskih zakonitosti u kretanju ekonomskih pojava i procesa. Tako je nastala ekonomska teorija.
Četiri su načina opisivanja ekonomske teorije:
1. Numerička tablica,
2. Grafički prikaz,
3. Algebra (matematičkim jednadžbama) i
4. Opisno.
Svaki od ovih načina prikazivanja ima svoje prednosti i nedostatke. Mi ćemo uglavnom upotrebljavati opisni način te numeričke tablice i grafičke prikaze, ali je potrebno naglasiti da ponekad samo matematički način može pomoći u opisu stvari.
OSNOVE EKONOMIJE
3
Primjena ekonomske teorije u rješavanju određenih ekonomskih problema naziva se ekonomska analiza. Ekonomska analiza se često definira i kao skup ekonomske teorije, ekonomske statistike i ekonomske povijesti. (J. A. Schumpeter: Povijest ekonomske analize).
Ekonomske pojave i procesi su međusobno zavisni, tj. promjena jednih utječe u određenoj mjeri na promjene drugih. Osnovna zadaća ekonomske analize je utvrđivanje međuzavisnosti koje postoje među ekonomskim pojavama radi njihova objašnjavanja i predviđanja.
Dva su temeljna pristupa ekonomskoj analizi:
1. Deskriptivni - naglasak na opisu strukture i funkcioniranju privrednog sustava,
2. Analitički - naglasak na istraživanju uzroka ekonomskih pojava i procesa i na utvrđivanju njihove međuovisnosti.
Analitički pristup može biti:
1. Kvalitativna ekonomska analiza - pomoći različitih opisnih metoda nastoji utvrditi osnovne zakonitosti u ekonomskom svijetu. Npr. ako se promjeni pojava X promijenit će se i pojava Y, ako poraste dohodak porast će i potrošnja.
2. Kvantitativna ekonomska analiza - osim što je utvrđeno da postoji veza između dviju različitih pojava, ova analiza nastoji, primjenom matematičkih metoda, kvantificirati međuovisnosti koje postoje među ekonomskim pojavama.
Ekonomski modeli
Budući da se svaka ekonomska pojava sastoji od velikog broja elemenata i međuovisnosti, da bismo bili efikasni, izaberemo samo one elemente koje sa stajališta cilja i svrhe analize smatramo najvažnijima. S obzirom da je nemoguće prenijeti u potpunosti sliku realnog života, mi tu sliku pojednostavljujemo.
Tako pojednostavljenu sliku ekonomske stvarnosti, ekonomskog sustava u kojoj su predočene međuovisnosti između njegovih varijabli nazivamo ekonomskim modelom. Ekonomski modeli objašnjavaju kako ekonomija ili dio ekonomije radi.
Ekonomske modele možemo podijeliti na matematičke i ekonometrijske. U matematičkim modelima veza između varijabli je funkcionalna. Npr. 3 + 4 = 7, uvijek i bez iznimke. U ekonometrijskim modelima dolazi do odstupanja i to zbog pojednostavljenja (jer ne vodi računa o svim varijablama), pogrešaka u izboru oblika međuovisnosti, pogrešaka u snimanju varijabli i slučajnih pogrešaka.
Elementi svakog modela jesu: varijable, relacije i parametri.
OSNOVE EKONOMIJE
4
Varijable dijelimo na endogene (koje treba odrediti pomoću modela) i egzogene (one čija je vrijednost unaprijed poznata).
Relacije su odnosi između pojedinih varijabli. (Npr. tehničke relacije pokazuju odnos između veličine proizvodnje i različitih inputa uloženih u proizvodni proces).
Parametar pokazuje kvantificiranje intenziteta međuovisnosti ekonomskih varijabli.
Kako čitati dijagrame
Dijagram je grafički prikaz koji pokazuju povezanost između pojedinih varijabli. Oni su nužan ekonomistima nužan alat. Dijagram se sastoji od vodoravne crte koju nazivamo vodoravna os ili X os, te od okomite crte koju nazivamo okomita os ili Y os. Točku u kojoj se ove dvije osi sijeku nazivamo ishodište. Ekonomske veze crtamo krivuljama. Veze između dviju varijabli na krivulji opisujemo putem nagiba. Nagib je promjena varijable y na okomitoj osi na jedinicu promjene varijable x na vodoravnoj osi. Nagib krivulje pokazuje je li veza između x i y izravna ili obrnuta (inverzna). Izravne veze se javljaju onda kad se varijable kreću u istom smjeru, tj. kad se varijable istodobno povećavaju ili smanjuju. Obrnute veze se javljaju kad se varijable kreću u suprotnim smjerovima, tj. kada se jedna varijabla povećava dok se druga smanjuje.
Također je važno razlikovati kretanje uzduž krivulje i pomak krivulje. Kretanje uzduž krivulje predstavlja sve moguće kombinacije x i y na jednoj krivulji, dok pomak krivulje nastaje zbog promjene neke treće varijable.
Y
X
E
DG
Slika 1. Kretanje uzduž krivulje i pomak krivulje
Kretanje uzduž krivulje se odnosi na kretanje od točke D do točke E, dok se pomak krivulje odnosi na točku G.
OSNOVE EKONOMIJE
5
Y
X
Y
X
Y
X
Y
X
Y
X
Y
X
Pozitivan nagib( )rastući
Negativan nagib( )rastući
Negativan nagib( )padajući
Pozitivan nagib(padaj )ući
Pozitivan nagib(konstantni)
Negativan nagib( )konstantni
Slika 2. Šest tipova relacija
OSNOVE EKONOMIJE
6
Y
X
1
2
3
4
5
1 2 3 4 5
x=1
y=-2
Nagib= =-2xy
Slika 3. Relacija sa negativnim nagibom
Kratki pregled razvoja ekonomske misli
Merkantelistička škola. Merkantelistička škola koja je cvjetala usporedno sa razvojem britanske prekomorske trgovine u 17. i 18. stoljeću temeljila se na jednoj jasnoj doktrini da bogatstvo naciji donosi vanjska trgovina. Zlato i srebro jedini su bili međunarodno prihvaćeni oblici plaćanja u gotovom, tako da je otjecanje blaga u prekomorske zemlje bio simptom gubitka u trgovačkoj bilanci.
Glavni predstavnici ove škole bili su David Hume i Thomas Mun. Merkantelizam je bio zastupljen i na našim prostorima. Naime, Dubrovčanin Benedikt Kotruljević sa svojim djelom ''O savršenom trgovcu'' dao je značajan doprinos ovoj školi.
Fiziokratska škola. Doktrina fiziokrata se temeljila na feudalnoj slici Francuske 18. stoljeća u kojoj je zemljišna renta i porezi koje su plaćali oni koji su obrađivali zemlju bili izvor prihoda za održavanje dvora i vojske. Pa iz toga proističe da zemlja stvara rentu koja je bila jedini izvor čistog viška proizvoda. Francoisa Quesneya, liječnika na dvoru Luja XIV, neki prihvaćaju kao prvog modernog ekonomistu, jer je svoju analizu ekonomskog sistema postavio na osnovu apstraktne sheme koja prikazuje kretanje roba u procesu proizvodnje i potrošnje. Ovaj model, koji se temelji na optoku krvi, dakle nalikuje međusektorskim tablicama. Zaključak fiziokrata je da samo zemlja daje višak, tako da je pogrešno naplaćivati porez od seljaka, jer se time troši zaliha potrebna za obnavljanje viška. Međutim nisu izašli iz ondašnjeg društvenog sistema, smatrajući pošto jedino zemlja stvara višak, jedino su zemljovlasnici ti koji ga imaju pravo uživati.
Klasična politička ekonomija. Sve veći značaj industrijske proizvodnje potisnuo je shvaćanje fiziokrata ali njihovi nasljednici, poznati kao pripadnici klasične škole, preuzeli su pojam privrednog mehanizma utemeljenog na klasi, kako bi izveli analizu dinamike novog industrijskog društva. Izvorna Quesnayeva slika seljaka, zemljovlasnika i zanatlija Adam Smith je pretvorio u strukturu sastavljenu od
OSNOVE EKONOMIJE
7
radnika, kapitalista i zemljovlasnika. Za klasične ekonomiste jedini je pokretač proizvodnje radna snaga ili točnije rad. Adam Smith bio je prorokom industrijske revolucije. Bogatstvo stečeno trgovinom i pljačkom u prekomorskim zemljama omogućilo je sredstva za ulaganje u izgradnju industrije. Trgovački putovi, osvajanje i naseljavanje kolonija, otvorili su tržišta na kojima se roba mogla prodavati po cijeni nižoj od cijene roba lokalnih zanatlija, a istovremeno su omogućili opskrbu sirovinama za preradu. Adam Smith je tvrdio da je podjela rada temelj tehničkog napretka. Uz Smitha, predstavnici ove škole koja je obilježila kraj 18. i veći dio 19. stoljeća, bili su David Ricardo, Thomas Malthus, John Stuart Mill i Jean-Baptiste Say.
Marxovo učenje. Karl Marx je preuzeo dio učenja klasične ekonomske škole i zaključio da samo rad stvara vrijednost. Odatle je zaključio da se, budući da se sve robe razmjenjuju na osnovi njihove radne vrijednosti, rad kao roba (Marx naziva radnom snagom) mora isto tako razmjenjivati na osnovi svoje radne vrijednosti. Radna vrijednost radne snage je radno vrijeme potrebno da se proizvede roba koja omogućuje sredstva za život radnika. Rad, prema tome, ima jedinstveno svojstvo da proizvodi više od svoje vlastite vrijednosti. Kapitalisti eksploatiraju radnike, jer prisvajaju dio vrijednosti koju stvara rad. To je podrijetlo profita. Marx je tvrdio da sirovine i oprema (koje naziva konstantnim kapitalom) moraju nužno postojati prije početka proizvodnje i da su potrebna sredstva za život radnika (varijabilni kapital) kako bi se mogli plaćati radnici do završetka proizvodnje. Stopa eksploatacije predstavlja temelj Marxova sistema analize. To je omjer između čistog profita i nadnica u cjelokupnoj privredi.
Neoklasična škola. U novoj ekonomici glavna pažnja usmjerena je na pojedinca. Neoklasici su usmjerili pažnju na razmjenu a teoriju relativnih cijena robe utemeljili su na pojmu korisnosti. Korisnost je obilježje robe zbog kojeg pojedinci žele kupiti, a pojedinci kupuju robu da bi se okoristili njezinom potrošnjom. Pojedinac dolazi na tržište sa svojim dohotkom kojim raspolaže tako da maksimira korisnost. On maksimira ukupnu korisnost izjednačavanjem granične korisnosti dolara potrošenog za svaku robu i očekivane korisnosti od uštede dolara. Cijenu robe određuje njena granična korisnost, a ne upotrebna vrijednost.
Središnja preokupacija klasične političke ekonomije bila je akumulacija, dok je to kod neoklasičara ravnoteža. Glavni predstavnici ove škole su W.S.Jevons, Carl Menger, Leon Walras, Alfred Marshal, Vilfredo Pareto, Irving Fischer.
Keynezijanska škola. Klasičari i neoklasičari su smatrali da će slobodno poduzetništvo, pod uvjetom da se vlada ne mješa u njegove aktivnosti, koristiti sredstva na način koji najviše koristi čitavom društvu. Keynes osporava Sayov zakon i smatra da se izjednačavanje ponude i potražnje, na prihvatljivoj razini zaposlenosti, ne može postići bez djelovanja države. Uz državnu intervenciju je moguće postići ravnotežu na tržištu i približiti se punoj zaposlenosti što nije bila karakteristika ondašnjih kapitalističkih društava. Isto tako za razliku klasičara kojima je glavna ekonomska snaga ponuda, Keynesu je potražnja glavna ekonomska snaga. Uz Keynesa, glavni predstavnici ove škole su Gunnar Myrdal i Michal Kalecki.
OSNOVE EKONOMIJE
8
OSNOVE EKONOMIJE
9
II. TRŽIŠTA I DRŽAVA U MODERNOJ EKONOMIJI
Još od davnih vremena, naročito uspostavom podjele rada, ljudi su razmjenjivali dobra i usluge. Tako je nastalo tržište, kao sustav u kojem kupci i prodavači međusobno djeluju da bi odredili količinu i cijenu dobra ili usluge.
U tržišnom sustavu sve ima cijenu, koja predstavlja vrijednost dobra izražena u novcu. Cijene služe kao signali kako proizvođačima tako i potrošačima. Ako potrošači žele više nekog dobra (ako potražnja raste) cijena će rasti šaljući signal proizvođačima da je potrebna još veća ponuda. To ohrabruje proizvođače da proizvode što više, međutim rastom ponude smanjuje se cijena, te se uspostavlja ravnoteža. Možemo reći da su cijene kotač ravnoteže u tržišnom ustrojstvu.
Red tržišnog sustava prvi je prepoznao Adam Smith, opisujući to kao načelo ''nevidljive ruke''. To načelo tvrdi da sebično nastojanje da ostvari dobro za sebe, svakog pojedinca, kao nekom nevidljivom rukom, navodi da ostvari najbolje dobro za sve. Naravno, ovo može funkcionirati samo u uvjetima savršene konkurencije, bez pojave monopola i sličnih promašaja tržišta.
Smith je pod pojmom savršene konkurencije podrazumijevao da sva dobra i usluge imaju cijenu i slobodno se razmjenjuju na tržištu. To znači da ni jedan ponuđač ili pak potrošač nije toliko velik da utječe na tržišnu cijenu. Nedostatak savršene konkurencije dovodi do neefikasne proizvodnje ili potrošnje.
Tržišnu ekonomiju karakteriziraju razmjena i specijalizacija, novac i kapital.
Razvojem prometne infrastrukture i osvajanjem novih kolonija došlo je do jakog uzleta razmjene, a samim tim i do naglog povećanja proizvodnje. Specijalizacija je omogućavala veliku produktivnost, te viškove koje su razmjenjivali na, sada već razvijenom, otvorenom tržištu. Još je Adam Smith dokazivao da specijalizacija vodi većoj produktivnosti (poznati primjer sa izradom pribadače).
Paralelno sa ovim procesom, potrebno je bilo ubrzati razmjenu, a za to je bio potreban novac, kao sredstvo plaćanja. Naravno da je trampa, pa i kovani zlatni ili srebreni novac bio prespor i nije mogao pratiti potrebe razvoja. Do revolucionarnog uzleta došlo je uspostavom papirnog novca iza kojeg je stajao jak emitent (Bank of England). Naravno, razvoj razmjene pratio je i razvoj novca o čemu ćemo nešto reći u posebnom poglavlju.
Treća karakteristika tržišne ekonomije je kapital, proizvedeni faktor proizvodnje. Naime, kad bi potrošili sve što proizvedemo, ništa ne bi mogli ulagati u razvoj, i naša razina proizvodnje bi ostala na istom stupnju razvoja. Međutim, ljudi su spremni štedjeti, odustati od sadašnje potrošnje (žrtvovati tekuću potrošnju), i čekati buduću (uvećanu) potrošnju.
OSNOVE EKONOMIJE
10
Ekonomska uloga države
Tržišna ekonomija u kojoj funkcionira savršena konkurencija bila bi idealna i društvo bi izvlačilo maksimalne koristi bez uplitanja države. No stvarnost je ponešto drugačija. Tržišna ekonomija ima svoje nesavršenosti poput monopola, prekomjernog zagađivanja okoliša, nezaposlenosti, socijalnog raslojavanja društva. Zbog toga ni jedna država na svijetu nije izvan ekonomskih zbivanja. Godinama se uloga države ogledala u područjima poput vojske, policije, vanjskih poslova, dok su ekonomska zbivanja bila prepuštena privatnicima. Cijelo 19. stoljeće bila dominantna filozofija laissez-faire (pustite nas na miru). Međutim, već početkom 20. stoljeća osjećale su se napukline u takvom sustavu, da bi krahirala krajem dvadesetih godina 20. stoljeća (Velika ekonomska kriza). Od tada je država, više ili manje prisutna u ekonomskom životu svih zemalja.
Država u tržišnoj ekonomiji ima slijedeće uloge:
1. Nastoji ispraviti tržišne promašaje poput monopola,
2. Poreznom politikom nastoji osigurati pravednost raspodjele,
3. Nastoji poduprijeti makroekonomski rast i stabilnost, te smanjiti nezaposlenost i inflaciju.
Država u tu svrhu raspolaže sa različitim instrumentima (fiskalna politika, monetarna politika, politika dohodaka i uvozne politike) i mjerama makroekonomske politike.
OSNOVE EKONOMIJE
11
III. OSNOVNI ELEMENTI PONUDE I POTRAŽNJE
Osnovna karakteristika tržišnih ekonomija je da su one nemirne i uvijek u gibanju. Zašto je npr. u zadnjih desetak godina broj korisnika mobitela naglo porastao, te zašto se cijena istih značajno smanjila. Ili zašto je cijena nafte na svjetskom tržištu tako visoka. Na ta i slična pitanja možemo odgovoriti teorijom ponude i potražnje. U ovom poglavlju ćemo prvo definirati krivulju potražnje, potom krivulju ponude, da bi ukrštajući te dvije krivulje došli do ravnoteže, odnosno na koji se način određuje tržišna cijena.
Krivulja potražnje
U tržišnoj ekonomiji znakovita je veza između tražene količine i cijene. Pod uvjetom da se druge stvari ne mijenjaju, potrošač će kupiti manju količinu dobra ako su cijene veće, a kako cijene padaju, tako je i potražnja za tim dobrom veća.
Vezu između tržišne cijene i tražene količine nazivamo rasporedom potražnje (demand schedule), a grafički prikaz rasporeda potražnje nazivamo krivuljom potražnje (demand curve).
PX (cijena) 1400 1600 1800 2000 2200 2400 2600 2800 3000
QDX (količina) 18 14 11 9 7 5 3 2 1
Tablica 1. Individualna potražnja za proizvodom X (potražnja za biciklima u 000)
Iz tablice se vidi da rastom cijena proizvoda X potražnja za tim proizvodom pada.
Cijena (P)
Količina (Q)1400
105 15 20
3000
2600
2200
1800
Krivuljapotražnje
Slika 1. Krivulja individualne potražnje za proizvodom X
OSNOVE EKONOMIJE
12
Krivulja potražnje (DX) je padajuća, pa se iz toga može iščitati i zakon opadajuće potražnje koji glasi da kad cijena robe raste i kad se stvari ne mjenjaju kupci kupuju manje robe i obratno.
Dva su razloga zašto količina opada kada cijena raste:
1. Učinak supstitucije - kad cijena dobra raste, zamijenit ćemo ga sa drugim sličnim dobrom (ako cijena električne energije kao energenta za grijanje poraste, zamijenit ćemo je sa jeftinijim plinom)
2. Učinak dohotka - ako cijena poraste, a dohodak ostane isti, imamo manje raspoloživog dohotka, pa ćemo obuzdati potrošnju.
Cijena (P)
Količina (Q)1400
105 15 20
3000
2600
2200
1800Krivulja
potražnje
Nova krivulja potražnje
Pomak krivulje udesno
Slika 2. Kretanje po krivulji potražnje i promjena potražnje
Cijela krivulja potražnje pomaknut će se prema gore, u položaj DX1 ako se povećaju dohodak potrošača, cijene supstituta (zamjenskog proizvoda) ili promjene ukusi potrošača te ako se smanji cijena komplemenata (proizvod koji se troši zajedno s proizvodom kojeg potrošač inače koristi). U slučaju suprotnih promjena, cijela krivulja potražnje pomakla bi se prema dolje, u položaj DX2.
Zbroj svih krivulja individualne potražnje svih kupaca datog proizvoda na tržištu nazivamo tržišna potražnja. Što određuje krivulju tržišne potražnje?
1. Prosječni dohodak potrošača; kad dohodak raste i potražnja za proizvodima raste,
2. Veličina tržišta; kad broj stanovnika poraste, poraste i potražnja,
3. Cijena povezanih dobara (supstituta i/ili komplemenata),
4. Ukusi ili preferencije,
5. Posebni utjecaji (utjecaji klimatskih prilika i tome slično).
OSNOVE EKONOMIJE
13
Krivulja ponude
U tržišnoj ekonomiji znakovita je veza između tražene količine i cijene. Isto tako, pod uvjetom da se druge stvari ne mijenjaju, proizvođač će ponuditi veću količinu dobra ako su cijene veće, a kako cijene padaju, tako je i ponuda tih dobrom manja.
Vezu između tržišne cijene i količine tog dobra koju su proizvođači spremni proizvesti i prodati nazivamo rasporedom ponude (supply schedule), a grafički prikaz rasporeda ponude nazivamo krivuljom ponude (supply curve).
PX (cijena) 1400 1600 1800 2000 2200 2400 2600 2800 3000
QSX (količina) 1 4 7 9 11 13 15 16 17
Tablica 2. Ponuda proizvoda X (bicikala u 000)
Cijena (P)
Količina (Q)1400
105 15 20
3000
2600
2200
1800
Krivuljaponude
Slika 3. Krivulja ponude
Vidimo da je krivulja ponude pozitivnog nagiba, što znači da svako povećanje cijena poveća ponuđenu količinu, a svako smanjenje cijena smanjuje ponuđenu količinu.
Što određuje krivulju ponude? Varijable koje određuju krivulju ponude su:
1. Troškovi proizvodnje; kad su troškovi proizvodnje niski u odnosu na tržišnu cijenu, proizvođačima je unosno proizvoditi i nuditi što veću količinu. Kad troškovi proizvodnje rastu u odnosu na tržišnu cijenu, proizvođač će nuditi sve manje, odnosno tražit će alternativnu proizvodnju ili će pak jednostavno prestati sa radom.
2. Cijene povezanih dobara, supstituta i komplemenata; kad neki proizvod ima supstitute, tada će smanjenje cijene supstituta smanjiti potražnju za tim proizvodom i obratno ako se poveća cijena supstituta, taj proizvod će biti jeftiniji pa će porasti ponuda tog proizvoda.
OSNOVE EKONOMIJE
14
3. Tehnološka unapređenja; tehnološka unapređenja dovode do smanjenja troškova proizvodnje i povećane produktivnosti, što bitno utječe na ponudu.
4. Politika države; Porezi i politika dohotka značajno utječe na troškove proizvodnje a samim tim i na ponudu. Politika razmjene kao npr. sporazum o slobodnoj trgovini između dviju zemalja također značajno utječe na ponudu.
5. Posebni utjecaji; vremenske prilike odnosno neprilike mogu značajno utjecati na ponudu, recimo poljoprivrednih proizvoda.
Cijena (P)
Količina (Q)1400
105 15 20
3000
2600
2200
1800
Krivuljaponude Nova krivulja
ponude
Pomak krivulje udesno
Slika 4. Pomaci krivulje ponude
Ako troškovi proizvodnje opadaju ponuda će se povećati i krivulja ponude QS0 će se pomaknuti udesno (QS1), odnosno u obratnom slučaju ponuda će se smanjiti i pomaknuti ulijevo (QS2).
Ravnoteža ponude i potražnje
Do sada smo posebno promatrali potražnju i čimbenike koji utječu na nju, te ponudu i čimbenike koji utječu na nju. Svaka od ovih pojava može se analizirati i iz te analize izvlačiti određeni zaključci, međutim smisao je uspostavljanja ravnoteže (equilibrium) ponude i potražnje. Ako imamo situaciju na tržištu da je ponuda veća od potražnje, proizvođači su prisiljeni snižavati cijene kako bi prodali svoje proizvode. U obrnutom slučaju, kada se potražuje više nego je proizvedeno ili ponuđeno na tržištu, proizvođači kalkuliraju sa višim cijenama. Tek kada se ponuda i potražnja izjednače na tržištu dolazi do tržišne ravnoteže.
OSNOVE EKONOMIJE
15
Mogućnosti Moguće cijene
(PX) Tražena
količina (QDX) Ponuđena
količina (QSX) Stanje tržišta
Pritisak na cijenu
A 1400 18 1 Manjak =17 Prema gore
B 1600 14 4 Manjak =10 Prema gore
C 1800 11 7 Manjak =4 Prema gore
D 2000 9 9 Ravnoteža Neutralan
E 2200 7 11 Višak = 4 Prema dolje
F 2400 5 13 Višak = 8 Prema dolje
G 2600 3 15 Višak = 12 Prema dolje
H 2800 2 16 Višak = 14 Prema dolje
I 3000 1 17 Višak = 16 Prema dolje
Tablica 3. Ostvarivanje ravnotežne cijene
Samo pri ravnotežnoj cijeni od PX = 2000 ponuđeni iznos jednak je traženom iznosu. Pri nižim cijenama postoji manjak i pritisak je na cijenu prema gore, dok pri višim cijenama postoji višak i pritisak je na cijenu prema dolje.
Grafički se tržišna ravnoteža određuje u presjecištu krivulja ponude (QSX) i krivulje potražnje (QDX). Tržišna cijena u toj točki naziva se ravnotežnom cijenom, a količina ravnotežnom količinom.
Cijena u dolarima
Bicikli u milijunima komada
1400
105 15 20
3000
2600
2200
1800
Područje viška
Područje manjka
Pritisak na cijenu prema gore
Pritisak na cijenu prema dolje
D
D
S
S
Ravnoteža (equilibrium)
Slika 5. Ravnoteža ponude i potražnje
Kada se mijenjaju parametri bilo na strani ponude ili pak na strani potražnje dolazi do pomaka ponude ili potražnje, a samim tim i do promjena ravnotežne cijene i (ili) ravnotežne količine.
OSNOVE EKONOMIJE
16
Pomaci ponude i potražnje Učinak na cijenu i količinu
Ako potražnja raste Krivulja se potražnje pomiče
udesno Cijena raste, količina raste
Ako potražnja opada Krivulja se potražnje pomiče ulijevo Cijena pada, količina pada
Ako ponuda raste Krivulja se ponude pomiče udesno Cijena pada, količina raste
Ako ponuda opada Krivulja se ponude pomiče ulijevo Cijena raste, količina pada
Tablica 4. Učinak različitih pomaka potražnje i ponude na cijenu i količinu
Zadatak:
1. Zadane su slijedeće funkcije dnevne ponude i potražnje za kavom:
QS = 35P; QD = 160 - 5P
a. Matematički utvrdite ravnotežnu cijenu i količinu.
b. Grafički prikažite krivulju ponude i potražnje. Označite ravnotežnu cijenu i količinu. Pri razinama cijena 3 i 5 kn utvrdite i grafički prikažite višak ponude i višak potražnje.
Rješenje:
Izjednačavanjem jednadžbe ponude i jednadžbe potražnje dobit će se ravnotežna cijena. Ona iznosi P = 4 kn. Uvrštavanjem cijene bilo u jednadžbu ponude ili u jednadžbu potražnje, dobit će se ravnotežna količina. Ona iznosi 140.
Za razinu cijene P = 3 kn ponuda iznosi 105, što znači da je manjak ponude na tržištu 35, dok je višak potražnje 5. Za razinu cijene P = 5 kn ponuda iznosi 175, što znači da je višak ponude 35, dok je manjak potražnje 5.
Cijena
Količina
1
50
višak
manjak
D
D
S
S
ravnoteža
2
3
4
5
6
100 150 200 250
Slika 6. Ravnoteža ponude i potražnje
OSNOVE EKONOMIJE
17
Zadaci za vježbu:
1. Zadane su slijedeće funkcije dnevne ponude i potražnje za rajčicama:
QS = 40P
QD = 132 - 4P
a. Matematički utvrdite ravnotežnu cijenu i ravnotežnu količinu.
b. Pri razinama od 2 Kn i 4 Kn, utvrdite i grafički prikažite tržišni višak.
2. Na tržištu postoje dva proizvođača svaki sa svojom funkcijom ponude koja glasi QS = 15000 P. Isto tako postoje i tri potrošača od kojih svaki ima svoju individualnu funkciju potražnje, a ona je slijedećeg oblika:
QD1 = 30000 - 10000P;
QD2 = 40000 - 5000 P;
QD3 = 30000 - 5000 P.
a. Izračunajte tržišnu funkciju ponude i potražnje, pa na temelju njih matematički odredite ravnotežnu cijenu i količinu.
b. Ravnotežnu cijenu i količinu odredite tablično i uz pomoć grafikona.
3. Dana je slijedeća tablica:
Cijena Ponuđena količina Tražena količina
38 1500 525
37 1000 600
36 700 700
35 600 900
34 550 1200
a. Koja je ravnotežna cijena i ravnotežna količina?
b. Prikažite grafički raspored ponude i raspored potražnje.
OSNOVE EKONOMIJE
18
OSNOVE EKONOMIJE
19
IV. ELASTIČNOST POTRAŽNJE I PONUDE
Ekonomski procesi i pojave su međuzavisni. Potražnja za nekim proizvodom ovisi o njegovoj cijeni, dohotku potrošača, cijeni povezanih dobara, ukusima i još mnogim drugim varijablama. Ako želimo saznati kolika je i kakva međuzavisnost između pojedinih varijabli trebamo izmjeriti reakciju jedne u odnosu na drugu, pod uvjetom da su ostale varijable konstante (načelo ceteris paribus). Ta reakcija se naziva elastičnost potražnje, pokazatelj te osjetljivosti se naziva koeficijent elastičnosti. Inače pojam elastičnosti (elasticity) prvi je definirao profesor sa Cambridge sveučilišta Alfred Marshall u svom djelu ''Načela ekonomije'' (Principles of Economics, 1890.).
Elastičnost potražnje na cijenu (cjenovna elastičnost)
Elastičnost potražnje na cijenu mjeri koliko se mijenja količina traženog dobra kada se mijenja njegova cijena. Odnosno cjenovna elastičnost je postotna promjena tražene količine podijeljena postotnom promjenom cijene.
QP
PQ
PP
EP ⋅ΔΔ
=Δ
Δ
=
Q i P su točke za koju se promatra elastičnost potražnje. ΔQ i ΔP su apsolutne promjene količine potražnje za proizvodom i njegove cijene, dok izraz ΔQ/ΔP ima negativan predznak (u normalnim uvjetima poslovanja pad cijena nekog proizvoda izaziva povećanje potražnje za tim proizvodom i obratno). To znači da porastom cijena pada količina potraživanog proizvoda i obratno. Npr. ako je EP = -2 to znači da je potražnja za proizvodom pala 2% kada se njegova cijena povećala za 1% uz ceteris paribus pretpostavku.
Razlikujemo tri mogućnosti koje može poprimiti koeficijent elastičnosti:
1. Kada 1% promjene cijene izazove više od 1% promjene tražene količine, to je potražnja elastična na cijenu (EP > 1),
2. Kad 1% promjene cijene izazove manje od 1% tražene količine, to je potražnja neelastična na cijenu (EP < 1),
3. Te jedinična elastičnost (EP = 1), kada povećanje cijena od 1% uzrokuje smanjenje potražnje za 1%.
Važno je primijetiti da definicija elastičnosti umjesto stvarnih promjena upotrebljava postotne promjene cijene i količine. To znači da promjena jedinica mjerenja ne utječe na elastičnost.
OSNOVE EKONOMIJE
20
Cijena
Količina
18
80
20
22
24
90 100 110
B
A
10%povećanje
cijene
smanjenjepotražnjeza 20%
70
Cijena
Količina
18
80
20
22
24
90 100 110
C
D
10%povećanje
cijene
smanjenjepotražnje
za 5%
70
E potražnje >1 E potražnje <1
Slika 7. Elastična i neelastična potražnja
Lučna cjenovna elastičnost potražnje (EPL)
EPL je elastičnost potražnje između dviju cijena na krivulji potražnje. Lučnu cjenovnu elastičnost potražnje možemo izračunati prema slijedećem izrazu:
12
12
12
12PL QQ
PPPPQQE
++
⋅−−
= odnosno 21
21PL QQ
PPPQE
++
⋅ΔΔ
=
Oznake 1 i 2 uz količinu i cijenu označavaju početne i nove vrijednosti količina i cijena.
Interpretacija lučne cjenovne elastičnosti je nešto drugačija i odnosi se na promjene cijene i potraživane količine za određeni vremenski interval.
Faktori koji utječu na elastičnost potražnje
Intenzitet osjetljivosti potražnje za nekim dobrom na promjenu njegove cijene ovisi o mnogo faktora. Najznačajniji su:
1. Postojanje dobrih supstituta; Dobra koja imaju izravne supstitute uglavnom imaju elastičniju potražnju od dobara koja nemaju supstitute. Npr. ako se poveća cijena neke vrste jogurta, mogućnost zamjene sa nekim drugim jogurtom je velika (zbog postojanja niza vrsta jogurta), dok recimo cimet nema mnogo supstituta pa porast cijena cimeta neće izazvati toliki pad potražnje za cimetom.
2. Stupanj neophodnosti nekog dobra; Što god je dobro neophodno za život potrošača (mlijeko, kruh, sol itd.), to je njegova elastičnost potražnje na cijenu manja, za razliku od luksuznih dobara kod kojih je elastičnost potražnje visoka.
OSNOVE EKONOMIJE
21
3. Udio nekog dobra u dohotku potrošača; Što god je veći udio izdataka na neko dobro u dohotku potrošača to će promjene cijena tog dobra utjecati na njegovu potražnju.
4. Očekivanja o budućem kretanju cijena; Ako potrošač očekuje značajna inflatorna kretanja porast cijena neće značajnije utjecati na smanjenje potražnje.
5. Vrijeme; Porastom vremenskog razdoblja moguće je lakše naći supstitute, raste dohodak potrošača, informiranost potrošača biva sve veća, tako da možemo reći da porastom vremenskog razdoblja raste i elastičnost potražnje za nekim dobrom.
Cjenovna elastičnost i prihod
Jedna od važnih primjena cjenovne elastičnosti je da pomogne dati odgovor na pitanje hoće li se povećanjem cijena povećati ili smanjiti prihode.
Ukupni prihod (total revenue) je po definiciji jednak cijena puta količina (TR = P x Q). Ako se zna cjenovna elastičnost pojedinog proizvoda možemo predvidjeti što će se dogoditi ukupnom prihodu.
Vrijednost elastičnosti potražnje
Opis Utjecaj na prihode
EP > 1 Elastična potražnja Prihodi rastu kad cijena opada
EP = 1 Jedinična elastičnost Prihodi su nepromijenjeni kad cijena opada
EP < 1 Neelastična potražnja Prihodi opadaju kad cijena opada
Tablica 5. Utjecaj elastičnosti na prihod
Elastičnost potražnje na dohodak (dohodovna elastičnost)
Dohodovna elastičnost potražnje predstavlja osjetljivost potraživane količine proizvoda na promjenu dohotka potrošača, a izražava se kao omjer relativne promjene potraživane količine proizvoda i relativne promjene dohotka, uz ceteris paribus uvjet. Dohodovna elastičnost potražnje mjeri se u jednoj točki i između dviju točaka (između dviju razina dohotka).
Dohodovna elastičnost u jednoj točki (EI) mjeri promjenu potražnje u odnosu na promjenu razine dohotka za danu razinu cijene proizvoda.
QI
IQ
II
EI ⋅ΔΔ
=Δ
Δ
=
OSNOVE EKONOMIJE
22
ΔQ označava promjenu potraživane količine, a ΔI promjenu dohotka.
Lučna dohodovna elastičnost potražnje (EIL) mjeri promjenu potražnje proizvoda između dviju razina dohotka i uzima u obzir početne i izmijenjene razine dohotka i potraživanih količina.
12
12
12
12IL QQ
IIIIQQE
++
⋅−−
=
Oznake 1 i 2 označavaju početne i izmijenjene razine dohotka i potraživane količine proizvoda. Za većinu proizvoda vrijedi da će porastom dohotka rasti i potražnja za određenim proizvodom. Proizvodi koji imaju pozitivnu dohodovnu elastičnost potražnje nazivaju se normalni proizvodi. Proizvodi čiji koeficijent dohodovne elastičnosti kreće u rasponu od nula do jedan nazivaju se neophodni proizvodi (kao što su hrana i odjeća), dok su luksuzni oni proizvodi čija je dohodovna elastičnost potražnje veća od jedan. Postoje i izuzeci. Naime, radi se o proizvodima kod kojih je dohodovna elastičnost potražnje negativna kao što su proizvodi slabije kvalitete koji se zamjenjuju boljim proizvodima rastom dohotka. Takvi se proizvodi nazivaju inferiorni proizvodi.
Unakrsna cjenovna elastičnost potražnje
Potražnja za nekim proizvodom ovisi i o cijenama povezanih proizvod koje nazivamo supstituti i komplementi. Supstituti su proizvodi koji mogu zamijeniti proizvod koji se inače upotrebljava (kava-čaj, govedina-piletina), dok je komplement onaj proizvod koji nadopunjuje postojeći proizvod u potrošnji (hamburger i kečap, kava i mlijeko).
Osjetljivost potražnje za promatranim proizvodom, s obzirom na promjenu cijene povezanog dobra (supstituta i /ili komplementa), mjeri se unakrsnom cjenovnom elastičnošću potražnje (EXY). I ova elastičnost može se promatrati kao unakrsna cjenovna elastičnost potražnje u jednoj točki i kao lučna elastičnost.
Unakrsna cjenovna elastičnost potražnje u jednoj točki izražava se na slijedeći način:
X
Y
Y
XXY Q
PPQE ⋅ΔΔ
=
gdje ΔQX označava promjenu količine potražnje proizvoda X, a ΔPY promjenu cijene proizvoda Y.
Lučna unakrsna cjenovna elastičnost potražnje izražava se na slijedeći način:
12
12
12
12IL QQ
IIIIQQE
++
⋅−−
=
Oznake 1 i 2 odnose se na početne i izmijenjene razine količine i cijene.
OSNOVE EKONOMIJE
23
Unakrsna cjenovna elastičnost može biti pozitivna i negativna. Ukoliko je pozitivna znači da su promatrani i povezani proizvod supstituti, a ako je unakrsna cjenovna elastičnost negativna, znači da su promatrani i povezani proizvod komplementi.
Elastičnost ponude na cijenu
Potrošnja nije jedina stvar koja se mijenja kad se mijenjaju cijene. Naravno, da promjena cijena izaziva i promjene na strani ponude. Osjetljivost te promjene mjerimo koeficijentom elastičnosti ponude na cijenu koji mjeri postotnu promjenu ponuđene količine podijeljenu postotnom promjenom cijene.
=
Koeficijent elastičnosti ponude u pravilu je pozitivan, a s obzirom na vrijednost koju može imati koeficijent elastičnosti ponude razlikujemo tri slučaja:
1. ES > 1, kad porastu cijena nekog proizvoda za 1%, ponuda tog proizvoda poraste za više od 1%. Dakle, ponuda je elastična.
2. ES = 1, kad cijena nekog proizvoda poraste za 1%, ponuda tog proizvoda poraste također za jedan posto. Kažemo da je riječ o jedinično elastičnoj ponudi.
3. ES < 1, kad cijena nekog proizvoda poraste za 1%, ponuda tog proizvoda poraste za manje od jedan posto. Kažemo da je riječ o neelastičnoj ponudi.
Također razlikujemo i još dva, ekstremna slučaja. Kad je koeficijent elastičnosti nula, tada govorimo o potpuno neelastičnoj ponudi, te kad je koeficijent elastičnosti ponude beskonačan, tada govorimo o potpuno elastičnoj ponudi.
Cijena
Količina potražnje
perfektno neelastičnapotražnja
perfektno elastičnapotražnja
Slika 8. Perfektno elastična i perfektno neelastična potražnja
OSNOVE EKONOMIJE
24
Cijena
Ponuđena količina
18
80
20
22
24
90 100 110
B
A
povećanjecijene
od 10%
izaziva povećanjeponudeod 20%
70
Cijena
Ponuđena količina
18
80
20
22
24
90 100 110
C
D
povećanjecijene
od 10 %
izazivapovećanje ponude
od 5%
70
E ponude >1 E ponude <1
Slika 9. Elastična i neelastična ponuda
Cijena
Ponuđena količina
perfektno neelastičnaponuda
perfektno elastičnaponuda
Slika 10. Perfektno elastična i neelastična ponuda
Zadatak
1. Procijenjena je slijedeća funkcija potražnje za proizvodom X:
QX = 300 - 50 PX
gdje su:
QX - dnevna prodaja proizvoda X,
PX - jedinična cijena proizvoda X.
a. Odredite raspored potražnje za proizvodima X i grafički ga prikažite, a zatim odredite cjenovne elastičnosti potražnje u jednoj točki za svaku razinu proizvodnje. Objasnite što znači cjenovna elastičnost potražnje za cijenu od 4 Kn?
b. Odredite lučne cjenovne elastičnosti potražnje između susjednih cijena i objasnite na jednom primjeru rezultat.
OSNOVE EKONOMIJE
25
Rješenje:
a. Raspored potražnje je odnos između cijene i količine proizvoda X koji se potražuje u jedinici vremena.
PX QX EP
0 300 0,00
1 250 -0,20
2 200 -0,50
3 150 -1,00
4 100 -2,00
5 50 -∞
Cjenovna elastičnost potražnje u jednoj točki određuje se prema izrazu:
QP
PQ
PP
EP ⋅ΔΔ
=Δ
Δ
=
Cjenovna elastičnost potražnje na cijenu od 4 Kn iznosi - 2,00. To znači, ako se cijena proizvoda X na razini od 4 Kn poveća za 1% potražnja za proizvodom X će pasti za 2%, uz uvjet da se ostale varijable ne mjenjaju (ceteris paribus). Ovdje također vrijedi objašnjenje da smanjenje cijene za 1% (na razini od 4 Kn) vodi povećanju potražnje za 2%, uz uvjet da se ostale varijable ne mjenjaju.
b. Lučna cjenovna elastičnost:
21
21PL QQ
PPPQE
++
⋅ΔΔ
=
Između 1 kn i 0 kn:
09,025030010
10250300EPL −=
++
⋅−−
=
Između 2 kn i 1 kn:
33,020025021
21200250EPL −=
++
⋅−−
=
Između 3 kn i 2 kn:
71,015020032
32150200EPL −=
++
⋅−−
=
Između 4 kn i 3 kn:
40,110015043
43100150EPL −=
++
⋅−−
=
OSNOVE EKONOMIJE
26
Između 5 kn i 4 kn:
00,35010054
5450100EPL −=
++
⋅−−
=
Ako u intervalu između 2 kn i 3 kn cijena proizvoda X poraste za 1% potražnja za proizvodom X past će u prosjeku za 0,71% uz pretpostavku da su ostale varijable nepromijenjene. To isto znači da, uz pretpostavku da cijena proizvoda X padne za 1%, u istom intervalu, potražnja za proizvodima X porast će u prosjeku za 0,71%.
2. Dohodovna elastičnost potražnje za automobilima, odjećom, jajima i brašnom dana je u slijedećoj tablici:
Proizvod EI
Automobili 2,50
Odjeća 1,00
Jaja 0,37
Brašno -0,36
a. Objasnite dohodovnu elastičnost potražnje za navedenim proizvodima i objasnite o kakvim je proizvodima riječ.
b. Odredite za koliko će se promijeniti potražnja za odjećom ako dohodak poraste sa 3000 kn na 3500 kn, a prodaja sa 300 na 400 komada? Objasnite rezultat.
Rješenje:
Automobili: ako dohodak poraste za 1% potražnja za automobilima će porasti za 2,50%, uz pretpostavku da su ostale varijable nepromijenjene. Možemo zaključiti da je automobil normalni proizvod, a može se reći i da je luksuzni proizvod jer je koeficijent dohodovne elastičnosti veći od jedan.
Odjeća: ako dohodak poraste za 1% potražnja za odjećom će također porasti za 1%, uz pretpostavku da se ostale varijable ne mijenjaju. Možemo zaključiti za odjeću da pripada skupini normalnih proizvoda.
Jaja: ako dohodak potrošača poraste 1% potražnja za jajima porast će za 0,37% uz pretpostavku da se ostale pretpostavke ne mijenjaju. Jaja su normalan i neophodan proizvod.
Brašno: ako dohodak potrošača poraste 1% potražnja za brašnom past će za 0,36% uz pretpostavku da se ostale pretpostavke ne mijenjaju. Brašno je inferioran proizvod.
OSNOVE EKONOMIJE
27
857,130040030003500
30003500300400
QQII
IIQQE
12
12
12
12IL =
++
⋅−−
=++
⋅−−
=
Ako dohodak poraste sa 3000 kn na 3500 kn, potražnja za odjećom u prosjeku će se povećati za 1,857% za svaki 1% porasta dohotka.
3. Ocjenjena je slijedeća funkcija potražnje za kavom:
A8,0P2I5,2N1P210QČKK ⋅+⋅+⋅+⋅+⋅−=
gdje su:
QK = mjesečna prodaja crne kave u tisućama šalica, PK = cijena jedne šalice kave u kunama, N = broj stanovnika u milijunima, I = raspoloživi dohodak u tisućama kuna, PČ = cijena jedne šalice čaja u kunama, A = cijena za reklamu u tisućama kuna.
Ako su poznate vrijednosti slijedećih nezavisnih varijabli: PK=6, N=1, I=4, PČ=7, A=3, odredite cjenovne elastičnosti potražnje u odnosu na svaku nezavisnu varijablu, objasnite dobivene rezultate i kažite kakav je proizvod kava s obzirom na pojedine nezavisne varijable.
Rješenje:
6,2428,07245,2116210QK =⋅+⋅+⋅+⋅+⋅−=
Kad bi vrijednosti nezavisnih varijabli bile kako je definirano u zadatku mjesečna prodaja crne kave bila bi 24,6 tisuća šalica.
Cjenovna elastičnost potražnje:
49,06,24
62EP −=⋅−=
Ako bi cijena šalice crne kave porasla za 1%, potražnja za njom će pasti za 0,49%, uz ceteris paribus pretpostavku. Potražnja za crnom kavom je neelastična u odnosu na cijenu, jer je promjena potražnje manja od promjene cijene.
Elastičnost potražnje u odnosu na broj stanovnika:
04,06,24
11EN =⋅=
Ako se broj stanovnika poveća za 1% potražnja za crnom kavom porast će za 0,04 uz ceteris paribus pretpostavku. Potražnja za crnom kavom je neelastična u odnosu na stanovništvo, jer je promjena potražnje manja od promjene cijene.
Dohodovna elastičnost potražnje:
OSNOVE EKONOMIJE
28
33,06,24
42EI =⋅=
Ako dohodak poraste za 1% potražnja za crnom kavom porast će za 0,33% uz pretpostavku da se ostale varijable ne mijenjaju. Crna kava je normalan proizvod.
Unakrsna cjenovna elastičnost potražnje:
57,06,24
72EKČ
=⋅=
Ako cijena čaja poraste za 1%, potražnja za kavom će porasti za 0,57% uz pretpostavku da se ostale varijable ne mijenjaju.
Elastičnost u odnosu na reklamu:
07,06,24
28,0EA =⋅=
Ako izdaci za reklamu crne kave porastu za 1%, potražnja za njom će se povećati za 0,07%.
Zadaci za vježbu:
1. U tablici je dana potražnja za proizvodom X:
P (cijena) 5 6 7 8
Q (količina) 25 20 14 7
a. Prikažite krivulju potražnje.
b. Izračunajte cjenovnu elastičnost potražnje, te lučnu cjenovnu elastičnost potražnje između cijena 6 i 7. Protumačite dobiveni koeficijent elastičnosti.
2. Slastičarnica ''Kolačić'' je radila analizu svog poslovanja, te ocijenila funkciju potražnje za kolačima QK = 90 - 15PK, gdje su:
QK - broj dnevno prodanih kolača,
PK - cijena jednog kolača u kunama
a. Izvedite tablicu potražnje i grafički prikažite potražnju.
b. Izračunajte cjenovnu elastičnost potražnje u jednoj točki za svaku razinu cijene.
c. Objasnite rezultate.
OSNOVE EKONOMIJE
29
V. POTRAŽNJA I PONAŠANJE POTROŠAČA
Pojam korisnosti
Već smo u prvom poglavlju rekli da su oskudnost i efikasnost osnovne odrednice ekonomije. Mi smo svakodnevno prisiljeni odlučivati o našim oskudnim resursima. Svaki pojedinac, racionalno razmišljajući, nastoji odabrati najpoželjniju košaru potrošnih dobara. Svatko želi odabrati ono što je najkorisnije za njega. Korisnost bi mogli definirati kao zadovoljstvo koje pojedinac postiže odabirući za njega najpoželjniju košaru.
Empirijski gledano, ekonomisti su uvidjeli da se upotrebom nekog dobra ukupna korisnost povećava, međutim isto su tako uvidjeli da svaka dodatna upotreba pruža sve manje i manje zadovoljstvo. Pojam dodatnog nazvao granična korisnost (marginal utility MU). Iz tih spoznaja proizašao je zakon padajuće granične korisnosti koji zaključuje da granična korisnost dobra opada dok se količina potrošenog dobra povećava. Korisnost su označavali sa utili (U), što latinski znači korist (utilitas), to je numerički indikator kojim neka osoba preferira najvišu razinu korisnosti.
Količina potrošenog dobra (Q) Ukupna korisnost (U) Granična korisnost (MU)
0 0 -
1 4 4
2 7 3
3 9 2
4 10 1
5 10 0
Tablica 5. Količina potrošenog proizvoda te ukupna i granična korisnost
Iz tablice se vidi da porastom potrošnje nekog proizvoda raste njegova ukupna korisnost U, dok je taj rast svakom dodatnom jedinicom proizvoda sve manji.
U
Q4
5
10
62
MU
Ukupna korisnost
Q4
2
4
62
Granična korisnost
Slika 11. Krivulja ukupne i granične korisnosti
OSNOVE EKONOMIJE
30
Pojam korisnosti prvi je u društvene djelatnosti uveo engleski filozof Jeremy Bentham, dok su pravu primjenu korisnosti za objašnjenje ponašanja potrošača dali neoklasični ekonomisti, počevši od Williama Stanley Jevonsa do A. Marshalla.
Cilj svakog potrošača je da za svoja oskudna sredstva ostvari najveću korisnost, odnosno ostvari najveće zadovoljstvo. Svoje najveće zadovoljstvo potrošač će postići u točki u kojoj je granična korisnost posljednje utrošene jedinice za jedan proizvod jednaka graničnoj korisnosti posljednje utrošene novčane jedinice za bilo koji drugi proizvod.
Osnovni uvjet potrošačeve ravnoteže možemo sažeto izraziti pomoću granične korisnosti (MU) i cijena (P) različitih dobara na slijedeći način:
dohotka $ na3
3dobra
2
2dobra
1
1dobra MUP
MUP
MUP
MU===
Paradoks vrijednosti
Još je Adam Smith, razmišljajući o korisnosti iznio razmišljanje koje je nazvao ''paradoks vrijednosti'' . Naime, ništa nije korisnije od vode. Bez nje ne bi bilo života na zemlji. Pa ipak, pogotovo u Smithovo vrijeme, se rijetko za što kupovala. Kao suprotnost tome, dijamant ima rijetko kakvu uporabnu vrijednost, a ipak ljudi plaćaj za nj visoku cijenu. Smith je to objašnjavao ponudom i potražnjom, da se ponuda i potražnja sijeku na vrlo niskoj razini, dok se kod dijamanata sijeku vrlo visoko. Međutim, na odgovor se moralo počekati Smithove nasljednike. Oni su došli do spoznaje da korisnost nije ta koja određuje cijenu vode, već njena granična korisnost, odnosno korisnost posljednje čaše vode. Naime kad je čovjek jako žedan, prva čaša vode vrijedi daleko više od dijamanta, jer vrijedi život, no, posljednja čaša vode vrijedi jako malo i znatno manje od posljednjeg dijamanta.
Geometrijska analiza ravnoteže potošača
Vilfredo Pareto, neoklasični ekonomist, pokazao je da se svi važni elementi teorije potražnje mogu analizirati bez pojma korisnosti. Pareto je razvio teoriju indiferentnosti. Prema ovoj teoriji, potrošač je ravnodušan u izboru kombinacija proizvoda, ako mu svaka od tih kombinacija daje isti stupanj zadovoljstva. Krivulja koja povezuje različite kombinacije proizvoda X i Y koje potrošaču pružaju isto zadovoljstvo naziva se krivulja indiferencije (indifference curve).
OSNOVE EKONOMIJE
31
Q Y
Q X
Slika 12. Krivulja indiferencije
Niz izvedenih krivulja indiferencije naziva se mapom indiferencije. Iz mape indiferencije uočava se kako sve točke na određenoj krivulji indiferencije označuju istu razinu korisnosti, te da su razine korisnosti veće na onim krivuljama koje su udaljenije od ishodišta.
Q Y
Q X
Slika 13. Mapa krivulje indiferencije
Krivulje indiferencije imaju slijedeća svojstva:
1. Opadaju slijeva udesno, što znači da potrošač mora smanjivati potrošnju proizvoda Y kada povećava potrošnju proizvoda X da bi se zadržao na istoj krivulji indiferencije. Odnos u kojem se jedan proizvod zamjenjuje drugim naziva se granična stopa supstitucije. Graničnu stopu supstitucije (MRS) matematički možemo pisati:
XYMRS
ΔΔ−
=
gdje -ΔY označuje onu količinu proizvoda Y koje se potrošač odriče, a ΔX označuje količinu proizvoda koju će sebi priuštiti na račun odricanja neke količine proizvoda Y.
2. Konveksne su u odnosu na ishodište, što znači da se granična stopa supstitucije sve više smanjuje kako se pomičemo udesno, odnosno opadanje
OSNOVE EKONOMIJE
32
slijeva udesno pokazuje kako se smanjuje potrošnja proizvoda Y, a povećava potrošnja proizvoda X.
3. Krivulje indiferencije se nikada ne sijeku. U slučaju da se krivulje indiferencije sijeku, to bi značilo da smanjena potrošnja količine proizvoda X ili Y, ili i proizvoda X i proizvoda Y, osigurava istu ili veću razinu korisnosti, što je nelogično.
Krivulje indiferencije pokazuju u kojem je odnosu potrošač spreman zamjeniti potrošnju jednog proizvoda drugim. Međutim njegov izbor ograničava razina dohotka i cijene proizvoda koje kupuje. Izdaci potrošača na kupovinu proizvoda X i Y ne mogu biti veći od njegovog nominalnog dohotka. Ako pretpostavimo da potrošač u cijelosti svoj novčani dohodak utroši na kupovinu, tada budžetsko ograničenje izgleda ovako:
I = PX QX + PYQY
gdje su:
PX - cijena proizvoda X, PY - cijena proizvoda Y, QX, QY - količina proizvoda, I - dohodak
Povezivanjem svih kombinacija proizvoda X i Y, koje potrošač može kupiti uz poznati dohodak i cijene dobijemo budžetsku liniju ili budžetski pravac.
Q Y
Q X
Slika 14. Budžetski pravac
Potrošač je u ravnoteži kada uz dani dohodak i cijene proizvoda postiže maksimalno zadovoljstvo od učinjenih izdataka. Grafički gledano, potrošač će maksimizirati svoje zadovoljstvo u točki u kojoj budžetski pravac dodiruje krivulju indiferencije.
OSNOVE EKONOMIJE
33
Q Y
Q X
Slika 15. Potrošačeva ravnoteža
Uvjet potrošačeve ravnoteže je da se odnos graničnih korisnosti izjednači s relativnim odnosom cijena dvaju proizvoda. Matematički to možemo iskazati:
Y
X
Y
X
PP
MUMU
=
Budžetski pravac će promijeniti svoj položaj u dva slučaja:
1. Ako dođe do promjene dohotka - povećanjem dohotka uz nepromijenjene cijene budžetski pravac će se pomaknuti od ishodišta i tangirati višu krivulju indiferencije, odnosno potrošač će ostvariti više zadovoljstvo. Obratno, ako dođe do smanjenja dohotka, uz nepromijenjene cijene budžetski pravac će se približiti ishodištu i tangirati nižu krivulju indiferencije, odnosno potrošač će ostvariti manje zadovoljstvo.
2. Ako dođe do promjene cijena - ako se smanje cijene proizvoda, uz nepromijenjeni dohodak, potrošač će moći kupiti kombinaciju proizvoda koja će mu pružiti veće zadovoljstvo. U obratnom slučaju, ako se cijene proizvoda povećaju uz nepromijenjen dohodak, potrošač će moći kupiti kombinaciju proizvoda koja će mu pružiti manje zadovoljstvo.
QY
Q XB
A
A
A1
2
2 1B B
Slika 16. Efekt promjene dohotka na ravnotežu
OSNOVE EKONOMIJE
34
Zadatak:
Slijedeće kombinacije čaja i kave kupcu pružaju jednako zadovoljstvo:
Čaj 1 2 3 4 5
Kava 8 5 3 2,5 2
Ako kupac raspolaže sa 6 kuna dnevno, a cijene čaja i kave su jednake i iznose 1 kn, koje kombinacije dobara kupac može kupiti?
Prikažite krivulju indiferencije i budžetski pravac na istom grafikonu i odredite koja je kombinacija najpovoljnija.
Rješenje:
Krivulju indiferencije crtamo iz zadane tablice, a budžetski pravac izvodimo iz zadane veličine dnevnog dohotka i cijena proizvoda. Dvije krajne kombinacije budžetskog pravca su da potrošač potroši sav novac na kupnju jednog ili drugog proizvoda (6 jedinica čaja i nijedna kave ili pak 6 jedinica kave i nijedna jedinica čaja).
Formula budžetskog pravca glasi:
I = PX QX + PYQY
I = 6 Kn,
PK = PČ = 1
6 = 1x QK + 1xQČ
6 = 1x6 + 1x0 6 = 1x5 + 1x1 6 = 1x4 + 1x2 6 = 1x3 + 1x3 6 = 1x2 + 1x4 6 = 1x1 + 1x5 6 = 1x0 + 1x6
QK 6 5 4 3 2 1 0
QČ 0 1 2 3 4 5 6
Najpovoljnija kombinacija kave i čaja koju potrošač može kupiti pri dohotku od 6 kuna je tri jedinice čaja i tri jedinice kave. To je ona točka na slici gdje budžetski pravac dodiruje krivulju indiferencije.
OSNOVE EKONOMIJE
35
QČ
Q K3
3
6
6 9
9
Slika 17. Krivulja indiferencije i budžetski pravac
Zadatak za vježbu:
Slijedeće kombinacije jagoda i trešanja pružaju potrošaču jednako zadovoljstvo:
Jagode 7 5 3 2
Trešnje 1 1,5 4 6
Ako potrošač raspolaže s 10 kuna dnevno, te ako je cijena jagoda 1,25 kn, a cijena trešanja 2,5 kuna, te koje kombinacije ovih dobara može kupiti?
Prikažite krivulju indiferencije i budžetski pravac na istom grafikonu i odredite (odgovorite) koja je kombinacija najpovoljnija.
OSNOVE EKONOMIJE
36
OSNOVE EKONOMIJE
37
VI. PROIZVODNJA I ORGANIZACIJA POSLOVANJA
Funkcija proizvodnje
Proizvodnju možemo definirati kao proces koji određenu količinu inputa pretvara u proizvode i usluge. Koliko će taj proces biti uspješan ovisi o količini i kvaliteti resursa te o njihovoj proizvodnosti. Na nivou gospodarstva neke zemlje maksimalna količina proizvodnje koja se može dobiti uz zadane resurse i tehnološko znanje naziva se granica proizvodnih mogućnosti. Ako neko društvo neefikasno koristi svoje resurse, znači da koristi svoje resurse ispod granice proizvodnih mogućnosti.
Funkciju proizvodnje možemo prikazati pomoću tablice, dijagrama ili pak jednadžbe. Bilo koji oblik pokazuje koliku maksimalnu proizvodnju poduzeće može ostvariti s različitim kombinacijama proizvodnih čimbenika u danom vremenskom razdoblju.
Funkciju proizvodnje možemo izraziti kao TPP = f( x1, x2, x3, .... xn), gdje su x1, x2, x3, ... xn količine proizvodnih čimbenika. Za potrebe ekonomske analize, najčešće se koriste samo dva proizvodna čimbenika. rad (labor L) i kapital (capital C). Ovako pojednostavljenu funkciju možemo pisati:
TPP = f(L,C)
Kod analize proizvodnje, najčešće analiziramo promjenu količine proizvodnje na način da jedan proizvodni čimbenik držimo konstantnim, dok se drugi mijenja. Uzmimo u analizu koliko će se promijeniti količina proizvodnje ako povećavamo angažman rada, pod uvjetom da se kapital ne mijenja. Na primjer, povećavamo broj angažiranih radnika od jedan do šest, pod uvjetom da se stalno radi sa tri stroja. Ukupnu proizvodnju kao funkciju rada možemo iskazati na način:
TPP = f (L)
Ukupna proizvodnja se iskazuje u fizičkim jedinicama, kao što su komadi, kilogrami, hektolitri i tome slično.
Granična proizvodnost rada (ili kapitala) pokazuje dodatnu proizvodnju zbog dodatne jedinice rada (ili kapitala). Dakle, pokazuje koliko će se promjeniti ukupna proizvodnja, kad se promjeni jedinica uloženog rada (ili kapitala). Graničnu proizvodnost rada možemo iskazati na način:
kada je funkcija proizvodnje diskontinuirana:
LTPPMPPL Δ
Δ=
OSNOVE EKONOMIJE
38
kada je funkcija proizvodnje kontinuirana:
LTPPMPPL δδ
=
Prosječna proizvodnost rada (ili kapitala) pokazuje količinu proizvoda po jedinici utrošenog rada (ili kapitala). Prosječnu proizvodnost rada možemo iskazati na način:
LTPPAPPL =
Još nam je jedan pokazatelj vrlo važan za analizu proizvodnje. To je elastičnost proizvodnje, kao mjera osjetljivosti, odnosno jakosti promjene jedne varijable u odnosu na drugu sa kojom je u međuzavisnosti. Elastičnost proizvodnje mjeri se sa koeficijentom elastičnosti kojeg možemo iskazati na slijedeći način:
APPMPP
LTPP
LTPP
E LL =Δ
Δ
=
Analizom ukupne proizvodnje, prosječne i granične proizvodnosti jednog proizvodnog faktora uz konstantno ulaganje ostalih faktora, možemo utvrditi tri stadija proizvodnje.
U prvom stadiju proizvodnja naglo raste, elastičnost je veća od jedan, što znači da 1% promjene proizvodnog faktora izaziva više od 1% promjene proizvodnje. Kad je elastičnost jednaka 1, prosječna i granična proizvodnost su jednake i tu je granica između prvog i drugog stadija proizvodnje. U prvom stadiju proizvodnje možemo zapaziti da dok granična proizvodnost raste, tada proizvodnja raste progresivno, a od točke u kojoj granična proizvodnost počinje padati, proizvodnja raste degresivno. Točka koja odvaja zonu progresivnog od zone degresivnog rasta proizvodnje nazivamo točkom infleksije. U ovom stadiju je nedovoljna iskorištenost jednog proizvodnog čimbenika (kapitala), pa se logično nameće povećavanje broja radnika. Međutim povećanjem broja radnika dolazi do izražaja zakon padajućih prinosa. On pokazuje da nakon određene točke ostvarujemo sve manji prinos varijabilnog čimbenika (rada), ako se ne mijenja ulog konstantnog čimbenika (kapitala).
U drugom stadiju proizvodnje, proizvodnja je i dalje rastuća (mada po padajućoj stopi), pa se proizvodnja i dalje nastavlja. Elastičnost je veća od nule, a manja od jedan, a prosječna i granična proizvodnost su i dalje pozitivne. U točki kad je granična proizvodnost nula, te elastičnost nula, u toj točki proizvodnja dostiže maksimum i tu je granica između drugog i trećeg stadija proizvodnje.
U trećem stadiju proizvodnje ukupna proizvodnja pada, a granična proizvodnost je negativna. Elastičnost je također negativna i odražava veći pad proizvodnje od uloga proizvodnog čimbenika.
OSNOVE EKONOMIJE
39
Analizom stadija proizvodnje možemo zaključiti da je za proizvođača najefikasnije poslovati u drugom stadiju proizvodnje. Naime, u prvom stadiju je granična proizvodnost kapitala negativna (nedovoljna iskoristivost i efikasnost kapitala), u trećem stadiju je granična proizvodnost rada negativna (veći broj radnika te njihova neefikasnost), dok su u drugom stadiju proizvodnje granične proizvodnosti obaju proizvodnih čimbenika pozitivne (optimalna kombinacija rada i kapitala)
MPPL
L3 6 9
TPPL
L3 6 9
APPL
MPPL
APPL
0<E<1
E<0E>1
Slika 18. Krivulje ukupne proizvodnje, prosječne i granične proizvodnosti
Proizvodnja na zahtjeva samo rad, zemlju i kapital već i vrijeme. Da bismo obrazložili ulogu vremena u proizvodnji, razlikujemo dva različita razdoblja. Kratki rok definiramo kao razdoblje u kojem poduzeća mogu prilagoditi proizvodnju mijenjanjem varijabilnih čimbenika kao što su sirovine i rad, ali ne mogu mijenjati fiksne faktore kao što je kapital. Dugi rok podrazumijeva vrijeme u kojem se svi čimbenici mogu prilagoditi. Recimo, na primjeru brodogradilišta, ako se poveća narudžba za još jedan brod, brodogradilište može povećati proizvodnju prekovremenim radom, upošljavanjem više radnika i intezivnijim korištenjem svojih pogona. No, ako bi se potreba za isporukom brodova povećala za neko dulje razdoblje, brodogradilište bi moglo povećati svoje kapacitete jer za to ima dovoljno vremena.
OSNOVE EKONOMIJE
40
Izokvanta
Logično je da će poduzeće kombinirati utroške proizvodnih čimbenika da bi ostvario određenu razinu proizvodnje. Grafički prikazano krivulja koja povezuje različite kombinacije proizvodnih čimbenika koje poduzeće upotrebljava da bi ostvarilo određenu razinu proizvodnje nazivamo izokvantom. Izokvanta je analogna krivulji indiferencije potrošača.
Izokvanta, kao i krivulja indiferencije ima svojstva da je padajuća krivulja te da je konveksna u odnosu na ishodište.
U kombiniranju proizvodnih čimbenika radi postizanja određene razine proizvodnje posebno je važna mogućnost supstituiranja jednog proizvodnog čimbenika nekim drugim proizvodnim čimbenikom. Ova analiza supstituiranja dvaju proizvodnih čimbenika mjeri se graničnom stopom tehničke supstitucije (MRTS).
Izoklina je linija koja povezuje točke na različitim izokvantama koje imaju istu stopu tehničke supstitucije. Za jednu ili nekoliko razina proizvodnje (izokvanti) može se odrediti jedna ili više izoklina. Broj izoklina ovisi o konstanti k koja se može kretati između nula i beskonačno.
C
L
k1 k2 k3k4
k5
k6k7
k8
Slika 19. Skup izoklina
Linije grebena su linije, tj. izokline koje povezuju točke na izokvantama koje imaju nagib jednak nula ili beskonačno.
Elastičnost supstitucije je pokazatelj sposobnosti supstitucije ili zamjenjivosti jednog proizvodnog čimbenika drugim.
Da bi poduzeće moglo donijeti pravilnu odluku koja je kombinacija dvaju proizvodnih čimbenika (L i C) optimalna, mora znati i cijene istih. Izotroškovna linija pokazuje različite kombinacije proizvodnih čimbenika koje poduzeće može
OSNOVE EKONOMIJE
41
kupiti ili uzeti u najam uz određene troškove. Optimalnu kombinaciju proizvodnih čimbenika koja uz definirane troškove daje najveći output.
To možemo prikazati matematički ovako:
CpLpTC cL ⋅+⋅=
gdje su:
TC - ukupni troškovi, pL - cijena rada, L - količina rada, pC - cijena kapitala i C - količina upotrijebljenog kapitala.
Grafički gledano, optimalna kombinacija proizvodnih čimbenika određena je točkom dodira izokvante i izotroškovne linije.
Zakon opadajućih prinosa
Zakon opadajućih prinosa tvrdi da ćemo dobivati sve manje i manje dodatne količine proizvodnje kad upotrebljavamo dodatne količine nekog utroška dok su drugi utrošci fiksni.
Zašto se to dešava? Ako, npr. dodajemo sve više rada fiksnoj količini zemlje, zemlja postaje sve natrpanija, pa granična proizvodnost opada. Ovo vrijedi za bilo koji drugi utrošak.
Zakon opadajućih prinosa i granična proizvodnost pokazuju reakciju proizvodnje na povećanje samo jednog utroška, dok su ostali utrošci fiksni. Međutim, ako analiziramo efekt povećanja svih utrošaka proporcionalno govorimo o prinosima na opseg. Tu razlikujemo tri mogućnosti:
1. Konstantni prinosi na opseg - označavaju slučaj u kojemu podjednaka promjena svih utrošaka dovodi do proporcionalne promjene proizvodnje. Ako npr. udvostručimo utroške, u ovom slučaju i proizvodnja bi se udvostručila.
2. Opadajući prinosi na opseg - označavaju slučaj u kojemu uravnoteženo povećanje svih utrošaka dovodi do manje od proporcionalnog povećanja ukupne proizvodnje. Ako npr. povećamo količinu svih utrošaka za 40% i to rezultira povećanom proizvodnjom za 30%, onda imamo slučaj opadajućih prinosa na opseg.
3. Rastući prinosi na opseg - označavaju slučaj u kojem uravnoteženo povećanje svih utrošaka dovodi do više nego proporcionalnog povećanja razine proizvodnje. Ako npr. povećamo količinu svih utrošaka za 40% i to rezultira povećanom proizvodnjom za 50%, onda imamo slučaj rastućih prinosa na opseg.
OSNOVE EKONOMIJE
42
Organizacije poslovanja
Proizvodnju ostvaruju poduzeća, organizacije koje koristeći odgovarajuće resurse i snoseći poslovni rizik, iste upotrebljavaju u cilju ostvarivanja dobiti za njihove vlasnike. Poduzeća možemo podijeliti po različitim kriterijima kao što su vlasništvo, veličina, vrsta djelatnosti itd.
Poduzeća s obzirom na vlasništvo možemo podijeliti na:
1. Poduzeća u privatnom vlasništvu, tj vlasništvu privatnih osoba. Ova poduzeća mogu imati jednog vlasnika, više vlasnika (partnerska poduzeća) te jako puno vlasnika, dioničara u dioničkim društvima (korporacijama),
2. Poduzeća u javnom vlasništvu. Ova poduzeća su u vlasništvu države, ili lokalne samouprave ili pak društvena poduzeća u vlasništvu crkve, sveučilišta, sindikata itd.
3. Poduzeća u mješovitom vlasništvu. Ova poduzeća su u mješovitom vlasništvu (suvlasništvu) zaposlenih, menadžmenta, javnih institucija. Jedan od modela tvz. radničkog dioničarstva je i model ESOP, uspješno proveden u Tankerskoj plovidbi Zadar.
Poduzeća s obzirom na veličinu možemo podijeliti na:
1. velika poduzeća,
2. srednja poduzeća te
3. mala poduzeća.
Poduzeća imaju ograničenja u svom poslovanju. Uglavnom ih možemo podijeliti na ograničenja u resursima (nedostatak kvalificirane radne snage, nemogućnost pribavljanja odgovarajuće tehnologije, nedostatak financijskih sredstava i sl.) te na zakonska ograničenja (zdravstveni i sigurnosni standardi, standardi u zaštiti okoliša i sl.).
Zadaci:
1. Poduzeće u proizvodnji pribora za jelo koristi konstantno 2 jedinice kapitala (strojevi), a varira broj zaposlenih radnika i to u rasponu od 0 do 6. Proizvodnja je prikazana u tablici:
L 0 1 2 3 4 5 6
TPPL 0 3,4 6,2 8,9 10,8 10,8 9,8
a. Izračunajte graničnu i prosječnu proizvodnost rada.
b. Izračunajte elastičnost proizvodnje u odnosu na rad pri ulogu 3 i 4 radnika.
c. Grafički prikažite ukupnu, prosječnu i graničnu proizvodnost rada.
OSNOVE EKONOMIJE
43
Rješenje
L TPPL APPL MPPL EL
0 0 0 - -
1 3,4 3,4 3,4 1
2 6,2 3,1 2,8 0,9
3 8,9 2,9 2,7 0,9
4 10,8 2,7 1,9 0,7
5 10,8 2,2 0 0
6 9,8 1,6 -1 -0,6
L
LLLL APP
MPPE ... L
TPPMPP ... L
TPPAPP =Δ
Δ==
TPPL
L3
3
6
6 9
9TPPL
APPL
MPPL
Slika 19. Krivulje ukupne, granične i prosječne proizvodnosti
2. Zadana je slijedeća tablica:
L 0 1 2 3 4 5 6 7
MPP - 10 18 20 15 10 0 -0,5
a. Izračunajte ukupnu i prosječnu proizvodnost.
b. Grafički prikažite ukupnu, prosječnu i graničnu proizvodnost.
OSNOVE EKONOMIJE
44
Rješenje:
L MPP TPP APP
0 - 0 -
1 10 10 10
2 18 28 14
3 20 48 16
4 15 63 15,75
5 10 73 14,6
6 0 73 12,16
7 -5 68 9,71
Slika 20. Krivulje ukupne, prosječne i granične proizvodnosti
TPP
L3
30
60
6 9
90
TPP
APP
MPP
3. Do kojeg broja se isplati angažirati radnike u kiparskom ateljeu, ako se svaka statua može prodati po cijeni od 150 Kn, a cijena rada iznosi 450 Kn po radniku dnevno. Broj angažiranih radnika i proizvodnja prikazani su u slijedećoj tablici:
L 0 1 2 3 4 5
TPPL 0 5 12 18 21 23
Rješenje:
U ovom zadatku potrebno je najprije odrediti graničnu proizvodnost. Ona je osnova za izračunavanje graničnog prihoda (množenjem granične proizvodnosti rada i cijene proizvoda). Kako je granični trošak zadan (jednak je cijeni rada) to se analizom može utvrditi optimalni broj radnika.
OSNOVE EKONOMIJE
45
L TPPL MPPL pL MR MC
0 0 - - - -
1 5 5 150 750 450
2 12 7 150 1050 450
3 18 6 150 900 450
4 21 3 150 450 450
5 23 2 150 300 450
Zadaci za vježbu:
1. Na temelju podataka o količini rada i prosječnog proizvoda, izračunajte ukupni i granični proizvod. Grafički prikažite sva tri proizvoda.
L TP AP MP
0 0 - -
1 12,5
2 17,5
3 25
4 30
5 30
6 27,5
7 24
8 21
2. U postolarskoj radnji izrađuju se cipele. Pri konstantnom ulogu od 3 jedinice postiže se slijedeća proizvodnja:
L 1 2 3 4 5 6
TPPL 2 6 12 14 14 13
Odredite graničnu i prosječnu proizvodnost, elastičnost proizvodnje u odnosu na rad i grafički prikažite krivulje ukupne, prosječne i granične proizvodnosti, kao i faze proizvodnje.
3. Do kojeg broja se isplati angažirati radnike u kiparskom ateljeu, ako se svaka statua može prodati po cijeni od 120 Kn, a cijena rada iznosi 600 Kn po radniku dnevno. Broj angažiranih radnika i proizvodnja prikazani su u slijedećoj tablici:
L 0 1 2 3 4 5
TPPL 0 4 10 15 18 20
OSNOVE EKONOMIJE
46
OSNOVE EKONOMIJE
47
VII. ANALIZA TROŠKOVA
Pojam troška
U analizi proizvodnje vidjeli smo da bismo ostvarili određenu količinu proizvodnje, moramo angažirati određenu količinu utrošaka (inputa). Isto tako smo te utroške izražavali u naturalnim jedinicama, poput kilograma, komada ili pak litara. U analizi troškova, svaki od tih utrošaka ćemo ponderirati sa njegovom cijenom. Tako dolazimo do definicije troškova (cost) kao vrijednosno izraženih utrošaka čimbenika angažiranih u procesu stvaranja proizvodnog učinka.
Područje troškova je izuzetno bitno za poslovanje poduzeća, jer svaki nepotrebni trošak smanjuje buduće profite. Analizom troškova, poslodavac lakše može donijeti poslovne odluke u cilju maksimiziranja profita.
Uzmimo primjer male radionice za proizvodnju tjestenine. I prije nego s proizvodnjom, poduzeće ima nekakve troškove. To su kamate na posuđeni kapital (npr. uzeti stroj na kredit), najamnina (za poslovni prostor), zagarantirane plaće (minimalne plaće djelatnika) i tome slično. Ti troškovi postoje i kad nema proizvodnje, odnosno, oni su fiksni za bilo koju razinu proizvodnje. Takve troškove nazivamo fiksnim troškovima (fixed cost FC). Kad počnemo sa proizvodnjom, pojavljuju se i drugi troškovi, koji se povećavaju kako se povećava ukupna proizvodnja. To su troškovi sirovina, energenata, rada i tome slično. Na našem primjeru, što više proizvodimo tjestenine, više trošimo brašna, energije, radnih sati itd. Te troškove nazivamo varijabilnim troškovima (variable cost VC).
Ukupni trošak (total cost TC) je najniži novčani izdatak potreban da se proizvede određena količina proizvodnje (Q). Zbrajanjem fiksnog i varijabilnog troška dobivamo ukupni trošak.
VCFCTC +=
Podjela troškova na fiksne i varijabilne vrijedi samo za analizu troškova u kratkom roku, u razdoblju o kojem se ovaj proizvodni čimbenik ne može, ne isplati ili ne želi mijenjati. Za analizu troškova u dugom roku svi su troškovi varijabilni.
Za analizu troškova posebno je važan granični trošak (marginal cost MC). Granični trošak proizvodnje je dodatni trošak proizvodnje jedne dodatne jedinice proizvoda. Dakle, pokazuje koliko poduzeće mora dodatno potrošiti da bi proizvelo dodatnu količinu proizvoda. Matematički to možemo prikazati na ovaj način:
QVC
QTCMC
ΔΔ
=ΔΔ
=
OSNOVE EKONOMIJE
48
Granične troškove, kao što formula prikazuje možemo izračunati i iz varijabilnih troškova, jer varijabilni trošak raste potpuno isto kao ukupni trošak, samo što ukupni trošak počinje od nule, a varijabilni od konstantne razine fiksnih troškova.
Ako su troškovi dani kao kontinuirana funkcija, granični se troškovi izračunavaju na slijedeći način:
QTCMCδδ
=
Analizu troškova završavamo sa prosječnim ukupnim troškovima (average cost AC), prosječnim varijabilnim troškovima (average variable cost AVC) i prosječnim fiksnim troškovima (average fixed cost AFC).
QFCAFC ...
QVC AVC...
QTCAC ===
Količina
Q
Fiksni trošak
FC
Varijabilni trošak
VC
Ukupni trošak
TC
Granični trošak
MC
Prosječni trošak po jedinici proizvodnje
AC
Prosječni fiksni trošak AFC
Prosječni varijabilni
trošak AVC
0 55 0 55 - - - -
1 55 30 85 30 85 55 30
2 55 55 110 25 55 27,5 27,5
3 55 75 130 20 43,3 18,3 25
4 55 105 160 30 40 13,75 26,25
5 55 155 210 50 42 11 31
6 55 225 280 70 46,6 9,17 37,5
Tablica 6. Raspored troškova
TC
Q
TC
Slika 21. Ukupni trošak (TC)
OSNOVE EKONOMIJE
49
Troškovi
Q
MC
Slika 22. Granični trošak (MC)
Troškovi
Q
MC
AFC
AVC
Slika 23. Grafički prikaz krivulje troškova
Krivulje prosječnih ukupnih troškova, prosječnih varijabilnih troškova i graničnih troškova imaju oblik slova U. Naime, ove krivulje u svom toku najprije opadaju, a zatim rastu. Kad raste granična proizvodnost, granični troškovi opadaju. Kada granična proizvodnost dostigne svoj maksimum, granični trošak je minimalan, a kada granična proizvodnost počinje padati, granični troškovi počinju rasti.
Za analizu troškova bitan je odnos graničnih troškova i prosječnih ukupnih i prosječnih varijabilnih troškova. Prosječni troškovi se smanjuju sve dok su granični troškovi manji od prosječnih troškova. To znači da je posljednja proizvedena jedinica košta manje od prosječnog troška svih prethodno proizvedenih jedinica. Ako posljednja jedinica košta manje od prethodnih, tada novi prosječni trošak, koji uključuje posljednju jedinicu mora biti manji od starog prosječnog troška. U slučaju kada je granični trošak veći od prosječnog troška, novi prosječni trošak, koji uključuje posljednju jedinicu mora biti viši od starog prosječnog troška. U slučaju kada je granični trošak jednak prosječnom trošku, posljednja jedinica košta potpuno jednako prosječnom trošku svih prethodnih jedinica.
Točku u sjecištu krivulja graničnih troškova (MC) i prosječnih varijabilnih troškova (AVC) nazivamo točkom zatvaranja. Naime, ukoliko je prodajna cijena
OSNOVE EKONOMIJE
50
proizvoda ispod razine određene točkom zatvaranja ta proizvodnja nema ekonomskog smisla i treba je prekinuti.
Točku u sjecištu krivulja graničnih troškova i prosječnih troškova nazivamo točkom prijeloma. Naime, ukoliko je prodajna cijena jednaka iznosu određenom točkom prijeloma pokriva sve troškove i iznad nje poduzeće počinje ostvarivati profit (profit). Točke na krivulji između točaka zatvaranja i prijeloma su kratkoročno prihvatljive i pokrivaju samo dio troškova.
Q TC MC ATC P=MR TR=QxP PF=TR-TC
0 50 - - 40 0 -50
1 75 25 75 40 40 -35
2 80 5 40 40 80 0
3 95 15 31,7 40 120 25
4 125 30 31,25 40 160 35
5 165 40 33 40 200 35
6 220 55 55 40 240 20
7 300 80 42,9 40 280 -20
Tablica 6. Ravnoteža poduzeća u uvjetima savršene konkurencije
Pri maksimalizaciji profita, poduzeće vodi računa o obujmu proizvodnje i troškovima, (uz tržišnu cijenu od 40 Kn). Ravnotežna točka, točka u kojoj će poduzeće maksimizirati svoj profit je pri količini 5, u kojoj se granični trošak izjednačava sa graničnim prihodom (MC = MR).
Q
MC
ATC
AVC A
B
CD
Q1 Q2 Q3 Q4 Q5 Q6
A - točka zatvaranja(shutdown point)
B - točka prijeloma(breakeven point)
Slika 24. Cijene i jedinični troškovi
OSNOVE EKONOMIJE
51
Q
MC
ATC
AVC
Q
Q
MC
ATC
AVC
Q
Q
MC
ATC
AVC
Q
Q
MC
ATC
AVC
Q
Q
MC
ATC
AVCP
Q
Q
MC
ATC
AVC
Q
Profit je značajno veći od nule (P>ATC)
P
P
Profit je jednak nuli (P=ATC)
P
Profit je manji od nule (P<ATC) Profit je manji od nule ali je P>AVC,pa ne gasimo poslovanje
Točka zatvaranja (P=AVC)
P
Profit je negativan (P>AVC)obavezno zatvaranje
P
Slika 25. Grafički prikaz i odluke kakve ćemo morati donositi glede rezultata analize tržišne cijene
u odnosu na granične troškove, prosječne ukupne troškove i prosječne varijabilne troškove.
OSNOVE EKONOMIJE
52
Troškovi u računovodstvu poduzeća
Sva poduzeća, bilo ona sa jednim zaposlenikom ili pak ona sa nekoliko desetaka tisuća radnika, moraju pratiti troškove svojeg poslovanja. Uglavnom koriste opće prihvaćene međunarodne računovodstvene standarde. Svoje poslovanje najčešće prikazuju putem bilance uspjeha i bilance stanja.
Bilanca uspjeha (račun dobiti i gubitka) - Income statement
Bilanca uspjeha prikazuje uspjeh nekog poduzeća za određeno vremensko razdoblje (najčešće godinu dana). Uspjeh se iskazuje u kategoriji neto dohotka (ili profita) koji se dobije kad se od ukupnog prihoda odbiju ukupni troškovi i porez na dohodak. Ovako iskazani troškovi nazivaju se računovodstveni ili eksplicitni troškovi. Međutim kod donošenja poslovnih odluka, poduzeće mora voditi računa i o implicitnim troškovima, odnosno o alternativnim ili oportunitetnim troškovima koji predstavljaju vrijenost propuštene prilike ili vrijednost žrtvovanog dobra ili usluge.
Bilanca stanja - Balance sheet
Bilanca stanja prikazuje financijsku sliku poduzeća na određeni dan (najčešće 31.12.). To je izvadak koji pokazuje koliko vrijedi poduzeće u određenom vremenskom trenutku. Na jednoj strani imamo aktivu kao procijenjenu vrijednost imetka ili prava koje poduzeće ima, a na drugoj strani su obveze i neto vrijednost kao izravnavajuća stavka. Možemo reći da je neto vrijednost aktiva - obveze. Bilanca stanja mora uvijek biti u ravnoteži.
Zadaci:
1. Zadane su vrijednosti graničnih troškova. Izvedite iz njih vrijednosti ukupnih i prosječnih varijabilnih troškova, te prikažite grafički granične i prosječne varijabilne troškove. Objasnite u kakvom su odnosu prikazani troškovi? Fiksni troškovi iznose 70.
Q 0 1 2 3 4 5 6
MC - 25 10 15 35 55 65
OSNOVE EKONOMIJE
53
Rješenje:
Q MC FC VC TC AC AVC
0 - 70 0 70 - -
1 25 70 25 95 95 25
2 10 70 35 105 52,5 17,5
3 15 70 50 120 40 16,67
4 35 70 85 155 38,75 21,25
5 55 70 140 210 42 28
6 65 70 205 275 45,83 34,17
Troškovi
Q3
30
60
6 9
90
MC
AVC
Slika 26. Granični i prosječni varijabilni troškovi
Granični troškovi su dodatni troškovi dodatne jedinice proizvodnje. Kad oni padaju, znači da proizvodnja slijedeće jedinice smanjuje troškove, a kako su fiksni troškovi stalni, znači da smanjuju i prosječne varijabilne troškove i obratno.
2. Prikazani su ukupni i varijabilni troškovi poduzeća ''Inox'' pri različitim razinama proizvodnje i prodaje dobra ''X'':
Q 0 1 2 3 4 5
TC
VC 0 40 60 75 100 140
a. Izračunajte vrijednosti prosječnog varijabilnog i graničnog troška te nacrtajte obje krivulje.
b. Obrazložite graf.
OSNOVE EKONOMIJE
54
Rješenje:
c.
Q TC VC FC MC AVC
0 50 0 50 - -
1 90 40 50 40 40
2 110 60 50 20 30
3 125 75 50 15 25
4 150 100 50 25 25
5 190 140 50 40 28
Troškovi
Q2
20
40
4 6
30
MC
AVC
10
8
Slika 27. Granični i prosječni varijabilni troškovi
d. Granični troškovi (MC) predstavljaju dodatne troškove dodatne jedinice proizvodnje. Sve dok su granični troškovi manji od prosječnih varijabilnih troškova, svaka daljnja jedinica proizvodnje smanjuje prosječne troškove, a kad granični troškovi postanu veći od prosječnih varijabilnih troškova svaka daljnja jedinica proizvodnje poskupljuje proizvodnju.
3. Poduzeće ima slijedeće ukupne troškove:
Q 0 1 2 3 4 5
TC 175 195 205 220 255 320
a. Izračunajte i nacrtajte funkcije FC, VC, AFC, AVC, ATC i MC!
b. Objasnite ponašanje graničnih troškova u odnosu na promjenu količine proizvodnje!
OSNOVE EKONOMIJE
55
Rješenje:
a.
Q TC FC VC AVC AFC ATC MC
0 175 175 0 - - - -
1 195 175 20 20 175 195 20
2 205 175 30 15 87,5 102,5 10
3 220 175 45 15 58,33 73,33 15
4 255 175 80 20 43,75 63,75 35
5 320 175 145 29 35 64 65
b. Granični troškovi (MC) pokazuju koliko poduzeće mora utrošiti dodatnih troškova da bi proizvelo slijedeću jedinicu proizvodnje. Krivulja graničnih troškova ima oblik nepravilnog slova U.
4. Na tržištu savršene konkurencije poduzeće X ima slijedeće ukupne troškove:
Q 0 1 2 3 4 5 6 7
TC 100 160 210 230 270 340 450 610
Ako se proizvod može prodati po cijeni od 80 Kn, odredite pri kojoj razini proizvodnje će poduzeće maksimizirati profit? Pri kojoj cijeni i količini proizvodnje poduzeće prekida poslovanje?
Rješenje:
Q TC FC VC MC AVC ATC P=MR TR PF=TR-TC
0 100 100 0 - - - - 0 -100
1 160 100 60 60 60 160 80 80 -80
2 210 100 110 50 55 105 80 160 -50
3 230 100 130 20 43,33 76,67 80 240 10
4 270 100 170 40 42,50 67,50 80 320 50
5 340 100 240 70 48 68 80 400 60
6 450 100 350 110 58,33 75 80 480 30
7 610 100 510 160 72,86 87,14 80 560 -50
Poduzeće će maksimizirati profit na razini 5 jedinica, pri cijeni od 80 Kn.
Točku u sjecištu krivulja graničnih troškova (MC) i prosječnih varijabilnih troškova nazivamo točkom zatvaranja. Naime, ukoliko je prodajna cijena proizvoda
OSNOVE EKONOMIJE
56
ispod razine određene točkom zatvaranja ta proizvodnja nema ekonomskog smisla i treba je prekinuti.
Troškovi
Q2
80
160
4 6
120
MC
AVC
40
8
ATC
točka pokrićatroškova
A
B točka zatvaranja
Slika 28. Točka zatvaranja i točka pokrića troškova
Zadaci za vježbu:
1. Nađite vrijednosti koje nedostaju u tablici te nacrtajte graf krivulja prosječnih varijabilnih i graničnih troškova.
Q TC FC VC MC AC AVC
0 75 -
1 113
2 72
3 55
4 51
5 52,6
6 57,5
7 64
2. Vrijednosti graničnih troškova za definirane razine proizvodnje prikazane su u slijedećoj tablici. Fiksni troškovi iznose 80 Kn. Odredite ukupne troškove i prosječne varijabilne troškove, te grafički prikažite kretanje prosječnih varijabilnih i graničnih troškova. Posebno objasnite odnos graničnih i prosječnih varijabilnih troškova.
Q 0 1 2 3 4 5
MC - 30 14 26 41 59
OSNOVE EKONOMIJE
57
3. Vrijednosti graničnih troškova za definirane razine proizvodnje prikazane su u slijedećoj tablici. Fiksni troškovi iznose 85 kn. Odredite ukupne troškove i prosječne varijabilne troškove, te grafički prikažite kretanje prosječnih varijabilnih i graničnih troškova. Objasnite ponašanje graničnih i prosječnih varijabilnih troškova te pokažite u kojem dijelu funkcije graničnih troškova djeluje zakon opadajućih prinosa, a u kojem pak djeluje zakon rastućih prinosa.
Q 0 1 2 3 4 5
MC - 45 25 40 70 85
Ekonomska mjerila uspješnosti poslovanja
U analizi uspješnosti poslovanja najčešće koristimo tri mjerila:
1. Proizvodnost pokazuje kolika se proizvodnja ostvaruje po jedinici rada. Proizvodnost je naturalni pokazatelj, a dobije se kad se količina ostvarene proizvodnje podijeli sa količinom rada.
Proizvodnost =rad
aproizvodnj
Čimbenike koji utječu na proizvodnost možemo podijeliti na objektivne (tehničke i društvene) te subjektivne (organizacija procesa rada, tehnička struktura, uvjeti rada i tome slično).
2. Ekonomičnost pokazuje odnos vrijednosti i troškova proizvodnje. Ekonomičnost je vrijednosni pokazatelj.
Ekonomičnost =troškovi
eproizvodnjvrijednost
Neki autori pod ekonomičnošću razumijevaju stupanj štedljivosti, jer je u fokusu težnja poduzeća da ostvari što veću proizvodnju uz što manje troškova svih faktora procesa proizvodnje.
3. Rentabilnost mjeri efikasnost korištenja kapitala. Rentabilnost je vrijednosni pokazatelj koji stavlja u odnos profit i uloženi kapital.
Rentabilnost =kapitalprofit
Rentabilnost mjeri opravdanost ulaganja kapitalnih ulaganja.
Rentabilnost je također i odnos između dobiti i za ostvarenje dobiti potrebnog ulaganja proizvodnih čimbenika.
Rentabilnost =troškovi ukupni
dobit
OSNOVE EKONOMIJE
58
OSNOVE EKONOMIJE
59
VIII. NESAVRŠENA KONKURENCIJA I PROBLEM MONOPOLA
Uvjeti savršene konkurencije, o kojima je pisao Adam Smith, davno su prošlo vrijeme. Danas ne postoji niti jedno gospodarstvo u kojem ne djeluju toliko jaka poduzeća koja su dovoljno velika da utječu na cijenu. Zato kažemo da imamo nesavršenu konkurenciju ondje gdje poduzeće može osjetno utjecati na tržišnu cijenu. Najčešće susrećemo slijedeće oblike nesavršene konkurencije: monopol, duopol, oligopol i monopolističku konkurenciju. Na tržištima nesavršene konkurencije postoji kontrola cijena, bilo sa strane ponuditelja, bilo sa strane potražitelja. To ne znači da poduzeća imaju apsolutni nadzor na cijenom svog proizvoda, ali značajni utjecaj da.
Monopol je ekstremni slučaj nesavršene konkurencije kada postoji samo jedan prodavatelj s potpunim nadzorom nad nekom industrijom. (ime dolazi od grčkih riječi mono - jedan i polist - prodavatelj). Monopol podrazumijeva i spoznaju da ne postoje supstituti za taj proizvod, da je potražnja neelastična, da drugi proizvođači nemaju slobodan pristup u dotičnu granu te da postoji kontrola od strane monopoliste nad količinom prodaje i cijenom proizvoda.
Monopol je oblik tržišta potpuno suprotan savršenoj konkurenciji. Monopol najčešće nastaje po dvije osnove:
1. Prirodni monopol - kada neki proizvođač koristi jedinstveni prirodni izvor sirovina (nafta, plin) i kad je on jedini opskrbljivač nekog tržišta i
2. Zakonski monopol - kada se nekim zakonskim propisom zaštiti jedan proizvođač, gdje država pojedinim poduzećima daje ekskluzivno pravo da se bave nekom djelatnošću (pošte, telekomunikacije, televizija i slično.).
Oligopol je oblik nesavršene konkurencije koji uključuje malo prodavatelja koji u priličnoj mjeri kontroliraju količine i cijene na nekom tržištu.
Monopolistička konkurencija je oblik tržišnog stanja s elementima monopola i s elementima savršene konkurencije. Razlika među proizvodima uglavnom proizlazi iz lokacije prodaje ili pak kvalitete usluge. Najčešće je susrećemo u trgovini na malo.
Određivanje cijena i ravnoteža u uvjetima monopola
Za razliku od tržišta savršene konkurencije, gdje poduzeće može postići ravnotežu samo da prilagođava svoj obujam proizvodnje cijeni koja je već definirana na tržištu, monopolističko poduzeće može kombinirati i obujam proizvodnje i prodajnu cijenu da bi maksimizirao svoj profit.
OSNOVE EKONOMIJE
60
U određivanju ravnoteže monopolsko poduzeće polazi od ukupnog, graničnog i prosječnog prihoda. Monopolist mora voditi računa o činjenici da s porastom cijene potražnja pada, pri čemu on mora prilagoditi obujam svoje ponude. Što je veći obujam ponuđene količine, pri danoj potražnji, cijena će biti manja i obratno. To znači da će svaka dodatna jedinica proizvoda dati različit prirast ukupnog prihoda. U početku, ukupan prihod raste povećanjem prodaje, iako cijena pada, dostiže svoj maksimum i nakon toga pada. Uzrok tome je što granični prihod nove dodane jedinice proizvoda, uslijed smanjenja cijene, postaje sve manji i manji. Da bi maksimiziralo profit monopolsko poduzeće mora usporediti granični prihod sa svojim graničnim troškovima. Monopolsko poduzeće će maksimizirati profit za onu količinu proizvodnje pri kojoj postiže najveću razliku između ukupnog prihoda i ukupnih troškova. To je ona količina proizvodnje gdje su granični prihod i granični trošak jednaki.
Količina
Q
Cijena P
Ukupni prihod
TR
Ukupni trošak
TC
Ukupni profit TP
Granični prihod
MR
Granični trošak
MC
0 200 0 170 -170 - -
1 180 180 200 -20 180 30 MR>MC
2 175 350 225 +125 170 25 MR>MC
3 170 510 245 +265 160 20 MR>MC
4 165 660 260 +400 150 15 MR>MC
5 160 800 290 +510 140 30 MR>MC
6 155 930 380 +550 130 90 MR>MC
7 150 1050 500 +550 120 120 MR=MC
8 145 1160 660 +500 110 160 MR<MC
9 140 1260 1000 +260 100 340 MR<MC
10 125 1250 1340 -90 -10 340 MR<MC
Tablica 8. Ravnoteža monopolskog poduzeća
Iz tablice je vidljivo da monopolsko poduzeće ostvaruje svoju ravnotežu (maksimalan profit) za sedam jedinica proizvoda. Kad bi promatrano poduzeće nastavilo proizvodnju, ukupan prihod bi se povećavao, ali bi ukupni troškovi rasli brže. To je vidljivo u smanjenju graničnog prihoda u odnosu na granične troškove.
Zadaci:
1. Za koju količinu proizvoda će monopolsko poduzeće ostvariti maksimalan profit ako je poznato slijedeće:
Q 1 2 3 4 5 6 7
P 100 90 80 70 60 50 40
TC 110 120 150 190 240 300 370
OSNOVE EKONOMIJE
61
Rješenje:
Q P TC TR MR MC PF
1 100 110 100 100 110 -10
2 90 120 180 80 10 +60
3 80 150 240 60 30 +90
4 70 190 280 40 40 +90
5 60 240 300 20 50 +60
6 50 300 300 0 60 0
7 40 370 280 -20 70 -90
Monopolista će maksimizirati svoj profit pri cijeni od 70 Kn, u toj točki je profit maksimalan te poduzeće ima jednak granični trošak i granični prihod.
2. Monopolist X želi maksimizirati svoj profit. Odredite pri kojem obujmu proizvodnje i kojoj cijeni će to postići.
Q P TC TR MC MR PF
1 250 300
2 225 350
3 200 425
4 175 525
5 150 650
6 125 800
OSNOVE EKONOMIJE
62
OSNOVE EKONOMIJE
63
IX. DOHODAK I BOGATSTVO
Pri mjerenju ekonomskog stanja neke osobe ili pak države, najčešće upotrebljavana mjerila su dohodak (income) i bogastvo (wealth). Dohodak se odnosi na ukupne primitke koju neka osoba ili kućanstvo zaradi tijekom nekog razdoblja (najčešće jedne godine dana). Četiri su izvora dohotka: nadnice, profiti, renta i kamata.
1. Nadnicu možemo definirati kao cijenu rada.
2. Profit se odnosi na dohodak sa osnova participacije u dobiti dioničkih društava.
3. Renta je plaća za upotrebu faktora proizvodnje čija je ponuda fiksna (najčešće se misli na prihod od najma zemlje).
4. Kamata se odnosi na dohodak na štednju.
Bogatstvo se sastoji od neto vrijednosti koja se posjeduje u danom trenutku. Bogatstvo se sastoji od:
1. Realne imovine u što spadaju vlastite kuće, ostale nekretnine, motorna vozila, poslovna ulaganja) te
2. Financijske imovine u što spadaju štedni računi, dionice i obveznice, te ostala financijska imovina, poput životnog osiguranja.
Određivanje nadnica u savršenoj konkurenciji
Poput svake druge cijene, nadnice će rasti ako ponuda rada opada ili potražnja za radom raste. Visina nadnica ovisi o graničnoj proizvodnosti rada. Dva su načina da se granična proizvodnost rada poveća. Prvo, granična će proizvodnost porasti ako radnici imaju viša i bolja kapitalna dobra s kojima rade te ako su radnici obrazovaniji i bolje uvježbani. Upravo to i objašnjava zašto su nadnice u nerazvijenijim zemljama znatno niže u usporedbi sa razvijenim zemljama.
Također postoje i slučajevi u kojem se poslovi razlikuju po svojoj privlačnosti. Stoga se nadnice moraju povećati da bi se ljude privuklo na manje privlačne poslove. Ta razlika se naziva nadoknadna razlika. To se odnosi na sve poslove koji uključuju težak fizički rad, dosadu, nizak društveni ugled, fizički rizik i tome slično.
Poslovi za čije je obavljanje potrebno mnogo uvježbavanja i dugotrajnog školovanja visoko su plaćeni i između ostalog, kao doprinos dugogodišnjem ulaganjem u ljudski kapital (cijena školovanja).
Izuzetno talentirani ljudi, poput sportaša ili umjetnika, upravo zbog svojeg vanserijskog talenta plaćeni su znatno više od prosječnih ljudi.
OSNOVE EKONOMIJE
64
Nadnice(cijena rada)
Količina rada
tržišnanadnica
potražnja za radom
ponuda rada
Slika 29. Ponuda i potražnja za radom
Utjecaj sindikata na cijenu nadnica
Nadnice
Količina rada
potražnja za radom
Tržište radnika udruženihu sindikate
Količina rada
Nadnice
potražnja za radom
ponuda rada(stara)
ponuda rada(stara)
ponuda rada(nova)
Sindikati pomičuponudu u lijevo
Radnici sindikatapomiču ponudu u desno
Tržište radnika izvansindikata
Slika 30. Utjecaj sindikata na ponudu i potražnju za radom
Kako sindikati utječu na povećanje visine nadnice samo za svoje članove, ponuda rada se pomiče u lijevo, dok ostatak neorganiziranih radnika povećava ponudu te pomiče ponudu u desno, što dovodi do smanjivanja nadnica za radnike izvan sindikata.
Zemlja i renta
Od tri faktora proizvodnje (zemlja, rad i kapital), zemlja je fiksni i neproizvedeni faktor. Zemlja se uglavnom ne može povećati kad cijena zemlje poraste ili smanjiti kada se njezina cijena smanji. Cijena upotrebe komada zemlje u nekom razdoblju zove se renta. Krivulja ponude za zemlju potpuno je neelastična, to jest okomita jer je ponuda zemlje fiksna.
OSNOVE EKONOMIJE
65
Rentaza zemlju
Količina
S
D
Slika 31. Neelastična ponuda zemlje
Renta za zemlju u potpunosti ovisi o krivulji potražnje za zemljom. Ako cijena neke poljoprivredne kulture raste to će uzrokovati i da krivulja potražnje za zemljom poraste, i to će imati za posljedicu da i renta poraste. Zaključak je da se vrijednost zemlje potpuno izvodi iz vrijednosti proizvoda na toj zemlji.
Također je zanimljiv odnos zemlje i rada. U prostranim zemljama (npr. SAD-u), postoji obilje zemlje dok je rad oskudan, za razliku od malih zemalja (npr. Hong-Kong), gdje je malo zemlje i ogroman broj ljudi. Kao rezultat takvih odnosa u Americi se zemlja izlicitira po niskoj, a rad po visokoj cijeni, pa američki poljodjelac, tražeći najoptimalniju kombinaciju, supstituira zemlju za rad. U Hong-Kongu visoka cijena zemlje znači da se zemlja upotrebljava za industriju a ne za poljoprivredu.
Kapital, kamata i profiti
Kapital nazivamo proizvedeni faktor proizvodnje. On se sastoji od proizvedenih dobara koja se ponovo upotrebljavaju kao proizvodni utrošci za daljnju proizvodnju. Postoje tri glavne vrste kapitalnih dobara: građevine, oprema i zalihe utrošaka i proizvoda. Kapital možemo definirati i kao žrtvu sadašnje (tekuće) potrošnje da bi ostvarili povećanu potrošnju u budućnosti.
Ulaganje nosi odgovarajući rizik i neizvjesnost. Pri odlučivanju donositelj odluke je često suočen sa nekoliko mogućih varijanti. Pri tome mu pomažu neki od kriterija, kao što su:
1. Razdoblje povrata - ova metoda pokazuje za koliko će se godina povratiti početni investicijski ulog.
2. Stopa povrata sredstava ili investicija (ROA ili ROI) - računa se uprosječenjem očekivanih novčanih tokova kroz niz godina i nakon toga djeljenjem prosječnih godišnjih novčanih tokova s inicijalnim investicijskim izdatkom.
OSNOVE EKONOMIJE
66
3. Metoda neto sadašnje vrijednosti - ova metoda za razliku od prve dvije uzima u razmatranje vremensku preferenciju novca, jer novac danas vrijedi više nego novac u budućnosti. Dobiva se kao razlika sadašnje vrijednosti ukupnih neto novčanih tokova i početnog investicijskog ulaganja. Novčani tokovi se diskontiraju primjenom zadane stope. Ako je neto sadašnja vrijednost pozitivna, investicija se prihvaća.
4. Interna stopa rentabilnosti - je diskontna stopa koja izjednačava sadašnju vrijednost budućih očekivanih novčanih tokova s početnim investicijskim izdatkom.
5. Indeks profitabilnosti - pokazuje relativnu profitabilnost. Što je veći indeks profitabilnosti, investicija je profitabilnija.
Kamatnjak je cijena koju banka ili neki drugi financijski posrednik plaća posuđivaču na upotrebu novca za neko razdoblje. Kamatnjak dijelimo na realni kamatnjak i nominalni kamatnjak. Realni kamatnjak dobijemo kao razliku između realnog kamatnjaka i stope inflacije.
Profit se može definirati kao razlika između ukupnog prihoda i troškova poslovanja. Profite možemo podijeliti na:
1. Poslovne profite - to je profit poduzeća koje ono iskazuje na kraju poslovne godine i koristi se u računovodstvene i porezne svrhe.
2. Ekonomske profite - to je razlika između ukupnog prihoda poduzeća i njegovih eksplicitnih (računovodstvenih) i implicitnih troškova.
Postoji nekoliko teorija profita:
1. Teorija objašnjenja profita rizikom - ova teorija promatra profit kao nagradu za prihvaćanje rizika u poslovanju. Ona polazi od pretpostavke da se za veći rizik očekuje i veći profit.
2. Frikcijska teorija profita - ova teorija polazi od činjenice da su poduzeća kratkoročno uvijek u neravnoteži, dok dugoročno teže biti u ravnoteži, to jest ostvarivati normalan povrat na investicije.
3. Monopolska teorija profita - ova teorija objašnjava visinu profitne stope monopolskim položajem poduzeća, gdje su profiti veći nego u uvjetima savršene konkurencije.
4. Inovacijska teorija profita - ova teorija objašnjava visinu profitne stope uspješnim uvođenjem inovacije, od usavršavanja tehnologije do inovacija u samoj organizaciji poslovanja.
5. Teorija profita na temelju menadžerske sposobnosti - ova teorija polazi od toga da efikasno upravljanje poduzećem može osigurati poduzeću visoke profite.
OSNOVE EKONOMIJE
67
X. UVOD U MAKROEKONOMIJU
Desetljećima prije velike ekonomske krize s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća, država se nije uplićala u ekonomske tokove, već je uglavnom puštala gospodarstvenike da vode ekonomsku politiku svog malog entiteta. Međutim, velika ekonomska kriza koja je zahvatila razvijene kapitalističke zemlje, postavila je pitanja na koja dotadašnja ekonomska, mikroekonomska teorija nije znala dati odgovor. Kao odgovor na probleme, John Maynard Keynes je ponudio je rješenje da država preko svojih makroekonomskih politika utječe na ponudu novca, poreze i državnu potrošnju te na takav način regulira velike viškove ili deficite razmjene koji proizlaze iz poslovnih ciklusa.
Dakle, makroekonomiju možemo definirati kao proučavanje ponašanja ekonomije kao cjeline. Recimo, mikroekonomija pomaže INI da odredi cijenu nafte i naftnih derivata na hrvatskom tržištu, dok makroekonomija proučava kako rast cijena na svjetskom tržištu utječe na inflaciju i nezaposlenost u Hrvatskoj.
Osnovna pitanja na koja makroekonomija treba dati odgovore su:
1. Zašto se proizvodnja smanjuje i zašto se povećava nezaposlenost?
2. Što uzrokuje inflaciju i kako se ona može držati pod kontrolom?
3. Što država treba učiniti da poveća stopu privrednog rasta?
Ciljevi i instrumenti makroekonomske politike
Iz ovih pitanja proizlaze i ciljevi makroekonomske politike:
1. Visoka i rastuća razina proizvodnje,
2. Visoka zaposlenost te
3. Stabilna ili blago rastuća razina cijena.
Makroekonomsku politiku u demokratskim društvima vode izabrane vlade koje su za to dobili mandat na tržištu političkih ideja. Da bi ostvarile ciljeve koje su pred sebe postavile imaju na raspolaganju instrumente i mjere makroekonomske politike.
Instrumenti makroekonomske politike su instrumenti mogu usmjeriti ekonomiju prema boljoj strukturi proizvodnje, većoj zaposlenosti i stabilnosti cijena. Pametna i pravodobna uporaba ovih instrumenata uglavnom je rezultirala ostvarenju makroekonomskih ciljeva.
Instrumente makroekonomske politike možemo podijeliti na:
OSNOVE EKONOMIJE
68
1. Fiskalna politika - obuhvaća upotrebu poreza i izdataka države. Izdaci države koji uključuju između ostalog kupovine države, plaće državnih službenika, transferna plaćanja, značajno utječu na sveukupnu razinu potrošnje te utječu na razinu bruto domaćeg proizvoda. Drugi dio se odnosi na poreznu politiku, prikupljanja sredstava, ciljanog poticanja pojedine proizvodnje, provođenja socijalne politike i sl. putem diferencirane porezne stope.
2. Monetarna politika - obuhvaća upravljanje novcem, kreditom i bankarskim sustavom, a vodi je, uz vladu, centralna banka. Mijenjajući ponudu novca, centralna banka (HNB), može utjecati na visinu kamatnjaka, cijenu dionica, devizne tečajeve, a samim tim i na ekonomske tijekove u društvu.
3. Politike dohotka - obuhvaća nadzor nadnica i cijena. Često je korištena u slučajevima suzbijanja inflacije, a mnogi ekonomisti dvoje u njenu korisnost.
4. Politike vezane uz inozemstvo - kako niti jedna država nije usamljen otok, svaka ima određene odnose sa drugim zemljama. Da bi utjecali na nepovoljne trendove u odnosima sa inozemstvom (deficit trgovačke bilance i sl.), vlada uvodi razne propise kao što su carinski propisi, količinske uvozne ili izvozne kvote i sl. Isto tako upravljanjem tržištem deviza putem deviznog tečaja, može se utjecati na međunarodnu razmjenu.
Uz instrumente makroekonomske politike koje vlada ima na raspolaganju da utječe na ostvarenje ciljeva, na ciljeve makroekonomske politike također utječu varijable koje nisu pod utjecajem države. Takve varijable nazivamo egzogene varijable ili eksterne varijable. To su vremenske neprilike (suša, potresi, prirodne nepogode), inozemna proizvodnja (povećana i jeftinija proizvodnja nama konkurentne države) te politički događaji u inozemstvu (ratovi, politički prevrati).
Mjere makroekonomske politike označavaju način primjene određenog instrumenta makroekonomske politike. Recimo porez je dio fiskalne politike, dok je nulta stopa poreza na neki proizvod konkretna mjera makroekonomske politike.
OSNOVE EKONOMIJE
69
XI. NACIONALNO RAČUNOVODSTVO
Kao što svaka obitelj vodi evidenciju o svojim računima, kao što svako poduzeće vodi evidenciju o svojim rashodima i prihodima, tako i država prikuplja i vodi evidenciju o makroekonomskim agregatima kao što su proizvodnja, dohodak, investicije, uvoz i izvoz i sl. Tako prikupljeni podaci su temelj za makroekonomsku analizu u cilju vođenja makroekonomske politike na zadovoljstvo svih građana. Računovodstvo koje se vodi na nivou cijele države naziva se nacionalno računovodstvo.
Kvantitativni prikaz cjelokupne gospodarske aktivnosti nekog društva u kvantitativnom obliku naziva se sustav društvenih računa. On se sastoji od:
1. Računa domaćeg proizvoda - prikaz proizvodne aktivnosti društva u jednoj godini.
2. Računima financijskih transakcija - prikaz svih plaćanja između institucionalnih sektora (poduzeća, kućanstava, vlade i inozemstva).
3. Input-output tablicama - detaljniji prikaz međuovisnosti između pojedinih sektora.
4. Bilance nacionalnog bogatstva - prikaz bogatstva kumuliranog kroz niz godina.
Kružni tok privredne aktivnosti
Zamislimo zatvorenu privredu sa samo dva sektora: proizvodnju i potrošnju. Čitav tok privredne aktivnosti sveo bi se na direktan odnos između potrošača i proizvođača u kojem proizvodnja daje potrošnji dohodak, a potrošnja proizvodnji faktore proizvodnje.
Tako dolazimo do prvog identiteta:
ND = F (nacionalni dohodak = finalnoj potrošnji).
To znači da je u zatvorenoj privredi veličina finalne potrošnje određena veličinom nacionalnog dohotka, tj. ne može se potrošiti više nego je proizvedeno.
Pretpostavimo sada da se čitava proizvodnja ne potroši u tekuću proizvodnju, nego se jedan dio akumulira radi povećanja buduće proizvodnje. Tako potrošnju možemo podijeliti na osobnu potrošnju (C) i akumulaciju predviđenu za investicije (I). Sada se agregatna potražnja sastoji od dvije komponente C + I.
Isto tako, na strani proizvođača pojavila se mogućnost štednje u vidu neraspodijeljenog dohotka i amortizacije, kao nadoknade za utrošeni kapital, koju ćemo označiti sa O.
OSNOVE EKONOMIJE
70
Tako dolazimo drugog identiteta:
ND + O = C + I
Također se pojavila i štednja sektora potrošača (saving S), kao dio dohotka koji se ne potroši u tekućoj potrošnji, već se ostavi za štednju. Pojavom štednje pojavljuju se i financijski posrednici, koji posreduju između onih koji imaju ušteđevinu i investitora. Štednja sektora proizvođača (O) i štednja sektora potrošača (S) čine osnovu za ukupne investicije. Dakle možemo reći: O+S=I.
Osim osobne i investicijske potrošnje, postoji i javna ili državna potrošnja koju označavamo sa G. Ona preko poreza kojeg prikuplja iz sektora proizvodnje (Tind) i iz sektora potrošnje (Tdir) i troši ga u vidu opće potrošnje u proizvodnju (G) i transfere sektoru osobne potrošnje (TR). Eventualna razlika između prikupljenih prihoda i izdataka države označava štednju države (B).
Treći identitet možemo napisati u obliku:
C+S+T = C+G+I
Do sada smo govorili hipotetski o modelu zatvorene privrede, koja u stvarnosti ne postoji. Zato ćemo u razmatranje uvesti i sektor inozemstva. Sada govorimo o modelu otvorene privrede. Za razliku od modela zatvorene privrede, u kojem se nije moglo više potrošiti nego što je domaća privreda proizvela, u modelu otvorene privrede domaći proizvod ne mora biti jednak finalnoj potrošnji. Ako je izvoz veći od uvoza, domaća proizvodnja je veća od domaće potražnje, ako je pak uvoz veći od izvoza, znači da je domaća potražnja veća od domaće proizvodnje.
Uvođenjem sektora inozemstva dolazimo do četvrtog identiteta kojeg možemo pisati u obliku:
C+S+T+U = C+I+G+E
U se odnosi na uvoz i to intermedijarnih proizvoda u procesu proizvodnje (M), te uvoz namijenjen za osobnu (CU), investicijsku (IU) i državnu potrošnju (GU). E se odnosi na izvoz u inozemstvo.
OSNOVE EKONOMIJE
71
PROIZVODNJA
IZDACI ZA UVOZ (U)
PORTOŠNJA
FINANCIJSKEINSTITUCIJE
DRŽAVA
INOZEMSTVO
Y
C
I
G
E
S
T
U
Slika 32. Kružni tok aktivnosti nacionalne privrede
Bruto domaći proizvod (Gross domestic product GDP)
Bruto domaći proizvod je jedna od najvažnijih mjera uspješnosti nekog gospodarstva. Možemo ga definirati kao ukupnu vrijednost potrošnje, bruto investicija, državnih nabavki dobara i usluga te neto izvoza ostvarenih u zemlji tijekom godine.
GDP = C + I + G + E - U
Prema tome, bruto domaći proizvod jednak je zbroju domaćih komponenti potrošnje (Cd + Id + Gd) korigiran saldom izvoza roba i usluga i uvoza.
GDP se može izmjeriti i na drugi način kao godišnji tok troškova proizvodnje koje poduzeća isplaćuju za nadnice, rentu, kamate, dividende, neizravne poreze, amortizaciju i profite.
Identičnost dvaju pristupa možemo shvatiti analiziranjem jednostavne ekonomije brijačnice. Pretpostavimo da brijači nemaju druge troškove osim troškova rada. Ako oni naplaćuju šišanje po 40 Kn onda će za deset šišanja GDP iznositi 400 Kn. No, isto tako zarade su brijača (u nadnicama i profitu) također 400 Kn. Prema tome, ovdje je GDP identičan bez obzira na to je li izmjeren kao tijek proizvoda ili kao trošak i dohodak.
OSNOVE EKONOMIJE
72
GDP definiramo kao ukupnu proizvodnju finalnih dobara i usluga. Finalni proizvod je onaj koji je proizveden i prodan za potrošnju ili investiranje. GDP isključuje intermedijarna dobra, dobra koja se upotrebljavaju za proizvodnju drugih dobara. Da bismo izbjegli dvostruko obračunavanje, izračunavamo dodanu vrijednost na svakom stadiju, odbijajući sve troškove sirovina i intermedijarnih proizvoda na proizvedenih u tom stadiju, već kupljenih od drugih poduzeća.
Prihodi, troškovi i dodana vrijednost kruha (centi po komadu)
Stadij proizvodnje Prihodi od prodaja Troškovi
intermedijarnih dobara Dodana vrijednost
(nadnice, profiti itd.)
Pšenica 24 -0 24
Brašno 33 -24 9
Ispečeni kruh 60 -33 27
Isporučeni kruh 90 -60 30
Ukupno 207 -117 90
Tablica 9. Isključivanje intermedijarnih dobara iz obračuna GDP-a.
Konačni izračun potvrđuje jednakost između finalne prodajne cijene i ukupnih zarada, izračunatih kao zbroj svih vrijednosti dodanih na svim različitim stadijima proizvodnje kruha.
GDP možemo mjeriti tržišnim cijenama iz tekuće godine. To nam daje nominalni GDP. Ako takav, nominalni GDP podijelimo sa indeksom cijena (deflator GDP-a), tada dobijemo realni GDP.
Ako od GDP-a odbijemo amortizaciju dobit ćemo neto domaći proizvod (NDP).
Također dijelimo:
1. Domaći proizvod - vrijednost ukupne proizvodnje domaće privrede koju su ostvarili svi proizvodni čimbenici bez obzira na njihovo domaće ili inozemno podrijetlo.
2. Nacionalni proizvod - vrijednost proizvodnje koju su ostvarili domaći proizvodni faktori u zemlji i inozemstvu, bez obzira na (domaće ili inozemno) porijeklo tog dohotka.
Veliki nedostatak GDP-a je što on uračunava samo dobra i usluge kupljena i prodana na tržištu, dok izostavlja utjecaj kvalitete življenja poput zaštite okoliša. Činjenica da u obračun GDP-a ulaze i proizvodi industrije naoružanja, postavlja pitanje koliko takav rast GDP-a utječe na naš standard življenja. Tako je formirana mjera društvene proizvodnje koja je nazvana neto ekonomsko blagostanje (NEW) koja uključuje samo stavke potrošnje i investicija koje neposredno pridonose ekonomskom blagostanju.
Također postoji niz neregistriranih djelatnosti poput kockanja, prostitucije, preprodaje narkotika i slično koje ne ulaze u obračun GDP-a.
OSNOVE EKONOMIJE
73
XII. AGREGATNA POTRAŽNJA I AGREGATNA PONUDA
Agregatna potražnja (Ukupna potražnja)
Agregatna potražnja (aggregate demand AD) predstavlja ukupnu ili agregatnu količinu proizvodnje koja se dragovoljno kupuje pri danoj razini cijena, kad se druge stvari ne mijenjaju. Ona ima četiri sastavnice:
1. Osobna potrošnja (consumption C) - prvenstveno ovisi o raspoloživom dohotku (osobnom dohotku umanjenom za poreze),
2. Investicijska potrošnja (investment I) - prvenstveno ovisi trošku kapitala i očekivanjima u budućnosti,
3. Kupovine države (govornment G) - prvenstveno ovisi o odlukama vlade,
4. Neto izvoz (izvoz - uvoz = net exports X) - prvenstveno ovisi o konkurentnosti domaće proizvodnje te monetarnoj politici (devizni tečajevi).
Kad smo analizirali krivulju potražnje u mikroekonomskom modelu, vidjeli smo da je krivulja potražnje nekog proizvoda opadajuća, jer dok cijene rastu, potražnja za tim proizvodom opada i to iz dva razloga: djelovanja efekta supstitucije i efekta dohotka.
Kod agregatne potražnje (AD) koja predstavlja ukupnu ili agregatnu količinu proizvodnje koja se dragovoljno kupuje pri danoj razini cijena, krivulja je također opadajuća, ali iz drugih razloga. Naime, porastom opće razine cijena u zemlji nema efekta supstitucije, a kako pri porastu opće razine cijena rastu i cijene proizvodnih faktora, nema ni efekta dohotka na smanjenje potražnje.
Kada rastu cijene smanjuje se realna novčana ponuda, a to dovodi do povećanja kamatnjaka (efekt jakog novca) koji pak utječe na smanjenje pojedinih sastavnica agregatne potražnje, prije svega investicijske i osobne potrošnje.
P
Q
C
AD
I G X
Slika 33. Agregatna potražnja,
OSNOVE EKONOMIJE
74
Varijable koje utječu na agregatnu potražnju:
1. Varijable ekonomske politike:
a. Monetarna politika - povećavanjem ponude novca centralna banka utječe na snižavanje kamatnjaka, a samim tim i na povećanu razinu osobne potrošnje i investicija.
b. Fiskalna politika - smanjenjem poreza, povećava se raspoloživi dohodak, a samim tim i povećana razina osobne potrošnje i investicija.
2. Egzogene varijable:
a. Vrijednost imovine - povećanje cijena dionica ili cijena nekretnina, dovodi do većeg bogatstva kućanstava, a time i do veće potrošnje.
b. Smanjenje cijena nafte - smanjenje cijena nafte čini veće realne dohotke, što vodi većoj potrošnji i investicijama.
c. Napreci u tehnologiji - tehnološki napreci mogu stvoriti povoljnije uvjete za investiranje, a samim tim i rast agregatne potražnje.
d. Ostalo - sporazumi o slobodnoj trgovini, mogu pridonijeti većem povjerenju , te potiču na potrošnju i investicije.
Ekonomisti se spore pri davanju prioriteta varijablama i njihovom utjecaju na agregatnu potražnju. Monetaristi naglašavaju ulogu ponude novca, drugi daju naglasak na tehnološki napredak kao ključnu varijablu (u prošlosti rast željezničke infrastrukture, danas informatička i komunikacijska tehnologija), dok keynesijanci naglašavaju značaj fiskalne politike.
Agregatna ponuda (Ukupna ponuda)
Agregatnu ponudu (aggregate supply AS) možemo definirati kao ukupnu količinu dobara i usluga koju poduzeća neke države žele proizvesti i prodati u nekom razdoblju. Često puta se definira i kao funkcija zaposlenosti proizvodnih faktora. U mikroekonomskoj analizi ponuda je rastuća funkcija njegove cijene, odnosno ponuda raste kako raste cijena, pod uvijetom da su druge varijable konstantne. I u makroekonomskoj analizi krivulja agregatne ponude je rastuća, ali je ovdje osim cijene ovisnija o nizu drugih varijabli.
Varijable koje utječu na agregatnu ponudu:
1. Potencijalna proizvodnja (to je ona proizvodnja koja bi se proizvela pri najnižoj stopi nezaposlenosti):
a. Faktori - povećanje faktora proizvodnje povećava potencijalnu proizvodnju i agregatnu ponudu,
b. Tehnologija i efikasnost - bolja efikasnost, naprednija tehnologija i inovacije unapređuju proizvodnju, pa samim tim povećavaju agregatnu ponudu,
OSNOVE EKONOMIJE
75
2. Nadnice i troškovi:
a. Nadnice - niže nadnice znače niže troškove proizvodnje, znače i veću razinu proizvodnje
b. Uvozne cijene - niže cijene uvoznih intermedijarnih dobara, smanjuju troškove proizvodnje, što dovodi do povećane proizvodnje i povećane agregatne ponude
c. Troškovi ostalih faktora - niže cijene nafte i blaža zakonska regulativa (npr. zaštita okoliša), dovodi do smanjenja troškova proizvodnje i povećane agregatne ponude.
Krivulja agregatne ponude se razlikuje na kratki i dugi rok. Neke sastavnice troškova poslovanja su nefleksibilne u kratkom roku. Nadnice, kao važna sastavnica troškova poslovanja se uglavnom rijetko mjenjaju u kratkom roku. Ili pak najam neke poslovne zgrade se uzima na recimo godinu dana, rijetko kraće. Isto tako postoji i mogućnost da zakonodavac fiksira neke cijene poput komunalnih usluga, cijene energenata i sl. U dugom roku svi se faktori proizvodnje mogu prilagoditi.
U gospodarstvu će postojati ravnoteža kad je:
agregatna ponuda (AS) = agregatnoj potražnji (AD),
odnosno C+I = C+S odnosno I=S.
OSNOVE EKONOMIJE
76
OSNOVE EKONOMIJE
77
XIII. POTROŠNJA, ŠTEDNJA I INVESTICIJE
Funkcija potrošnje, funkcija štednje
U prethodnom poglavlju smo rekli da se agregatna potražnja sastoji od potražnje roba i usluga za osobnu potrošnju, od investicijske potrošnje, od javne (opće) potrošnje i od potražnje inozemstva za domaćom robom i uslugama. Kako je osobna potrošnja najvažnija komponenta agregatne potražnje analizirati ćemo njeno ponašanje. Osnovne sastavnice ove potrošnje su potrošna dobra (hrana, odjeća, energija), trajna dobra (motorna vozila, oprema za kućanstvo) te usluge (stanovanje, prijevoz, zdrastvena zaštita). Osobna potrošnja ovisi o visini raspoloživog dohotka. Vezu između izdataka na potrošnju i razine raspoloživog dohotka nazivamo funkcijom potrošnje (consumption function) i u ekonomiju ju je uveo Keynes. Štednja je onaj dio raspoloživog dohotka koji se ne troši. Vezu između razine štednje i razine dohotka nazivamo funkcijom štednje (savings function).
Mogućnosti Raspoloživi dohodak
(u $) Neto štednja (+) ili
smanjenje štednje (-) Potrošnja
(u $)
A 24.000 -110 24.110
B 25.000 0 25.000
C 26.000 +150 25.850
D 27.000 +400 26.600
E 28.000 +760 27.240
F 29.000 +1.170 27.830
G 30.000 +1.640 28.360
Tablica 10. Raspodjela raspoloživog dohotka
Potrošnja i štednja rastu kada dohodak raste. Pretpostavimo da je točka pokrića ona točka na kojoj stanovništvo ima štednju jednaku nuli. Ovdje je to prikazano na razini 25.000 USD. Postavlja se pitanje koliko od svake dodatne novčane jedinice stanovništvo odvaja na za dodatnu potrošnju na toj razini dohotka, a koliko na dodatnu štednju?
OSNOVE EKONOMIJE
78
Izdaci na potrošnju (u 000)
Raspoloživi dohodak (u 000)
Točka pokrića
20 22 24 26 28 30
20
22
24
26
28
30
AB
CD
FG
E
E'
E''Štednja
Funkcija potrošnje
Slika 34. Funkcija potrošnje
Ono što kućanstvo ne troši, ono mora uštedjeti. Pravac od sa nagibom od 45 stupnjeva omogućuje naći koliko kućanstvo štedi. Neto štednja se mjeri okomitom udaljenošću od funkcije potrošnje do crte s nagibom od 45 stupnjeva.
Granična sklonost potrošnji (MPC - marginal propensity to consume) je promjena potrošnje uzrokovana promjenom raspoloživog dohotka. Ili ΔC/ΔY.
Granična sklonost štednji (MPS - marginal propensity to save) je promjena štednje uzrokovana promjenom raspoloživog dohotka. Ili ΔS/ΔY.
MPC i MPS zbrojeni moraju iznositi 1. Budući je dohodak jednak zbroju potrošnje i štednje (Y = C + S) također vrijedi identitet (ako se obje strane podjele sa Y)
YS
YC1 +=
Keynes je prvi razlomak nazvao prosječnom sklonošću potrošnji (APS - average propensity to consume), a drugi prosječnom sklonošću štednji (APC - average propensity to save). APS i APC zbrojeni moraju biti jednaki 1.
OSNOVE EKONOMIJE
79
Mogućnosti Raspoloživi dohodak
(u $)
Izdaci na potrošnju
(u$)
Granična sklonost potrošnji (MPC)
Neto štednja (u$)
Granična sklonost štednji
(MPS)
A 24.000 24.110 - -110 -
B 25.000 25.000 890/1000=0,89 0 110/1000=0,11
C 26.000 25.850 850/1000=0,85 +150 150/1000=0,15
D 27.000 26.600 750/1000=0,75 +400 250/1000=0,25
E 28.000 27.240 640/1000=0,64 +760 360/1000=0,36
F 29.000 27.830 590/1000=0,59 +1.170 410/1000=0,41
G 30.000 28.360 530/1000=0,53 +1.640 470/1000=0,47
Tablica 11. Granične sklonosti potrošnji i štednji
Svaki nepotrošeni dolar se štedi, odnosno svaki dolar dodatnog dohotka ide ili na dodatnu potrošnju ili na dodatnu štednju. MPC = MPS.
Rekli smo da vezu između izdataka na potrošnju i razine raspoloživog dohotka nazivamo funkcijom potrošnje. Ona se sastoji od dva dijela, autonomne potrošnje, koja je neovisna o dohotku, tj. postoji i kada je dohodak jednak nuli jer ljudi moraju jesti, piti itd. Drugi dio nazivamo potaknuta potrošnja, ona koja je potaknuta rastom raspoloživog dohotka.
Matematički to možemo izraziti ovako:
C = C0 + βY, gdje je C0 > 0 i 0 < β < 1
Znači da je potrošnja jednaka fiksnom iznosu te svotom koja ovisi o raspoloživom dohotku. Dakle, β označava graničnu sklonost potrošnji.
Vezu između razine štednje i razine dohotka nazivamo funkcijom štednje. Matematički to možemo izraziti ovako:
Y = C + S odnosno,
Y = C0 + βY + S,
pa funkciju štednje izražavamo kao:
S = -C0 + (1 - β)Y
što pokazuje da je štednja potaknuta visinom raspoloživog dohotka.
Za razliku od Keynesa koji definira štednju kao rastuću funkciju dohotka, klasični ekonomisti su smatrali da obujam štednje ovisi o razini kamatne stope. Međutim, istraživanja su pokazala da kamata nema presudan učinak u određivanju razine štednje. Također, kao istaknute teorije, egzistiraju hipoteza o permanentnom dohotku (Milton Friedman) i hipoteza životnog ciklusa (Franco Modigliani).
U posljednje vrijeme dolazi do trenda opadanja štednje. Razlozi tomu su dostupnost kapitala (razvijena tržišta kapitala omogućavaju dostupnost u svakom
OSNOVE EKONOMIJE
80
trenutku, npr. za financiranje studiranja ne trebaju godine prikupljanja ušteđevine, kad postoje raznorazni studentski krediti), inflatorna kretanja i male kamatne stope na štednju, razvijeni sustav socijalnog osiguranja itd.
Investicije
Slijedeća velika sastavnica agregatne potražnje su investicije. Investicije se grupiraju na tri vrste: kupovine stambenih objekata, investicije u tvornice i opremu te zalihe gotovih dobara. Zašto poduzeća investiraju? Zato jer očekuju veću proizvodnju, veće prihode i u konačnici veći profit. Tri su bitna elementa za razumijevanje investicija:
1. Prihodi - investicije ovise o prihodima koje stvara privredna aktivnost cjelokupnog društva. Kad proizvodnja raste i kad vlada konjuktura na tržištu, investicije će također biti visoke (načelo akceleratora).
2. Troškovi - investicije također ovise o troškovima. Kad su troškovi visoki to će nepovoljno djelovati na investicijsku aktivnost poduzeća. Najvažniji trošak je realni kamatnjak. Pad realnog kamatnjaka povećava diskontiranu vrijednost očekivanih budućih prinosa od kapitalnog dobra u koje se investira. Među značajne troškove, također spadaju i porezi, i što su oni veći to više obeshrabruju poduzeća za novo investiranje.
3. Očekivanja - investicije često ovise o predviđanjima kretanja proizvodnih aktivnosti društva. Vrlo je teško predvidjeti što će se događati u budućnosti, tako da poduzeća pokušavaju raznim instrumentima smanjiti neizvjesnost.
Funkcija potražnje za investicijama povezuje razinu izdataka na investicije i visine kamatnjaka. Kako kamatnjak značajno utječe na visinu troška investicije, krivulja potražnje za investicijama je opadajuća. Veći kamatnjak smanjuje (a ponekad i dokida) investicije.
Kamatnastopa
Investicije
Slika 35. Utjecaj kamatne stope na visinu investicija
OSNOVE EKONOMIJE
81
Deflacijski i inflacijski jaz
Keynes je tvrdio da ekonomija može dostići ravnotežnu razinu realnog dohotka i proizvodnje koja se razlikuje od razine pune zaposlenosti. Pretpostavimo tri moguće razine realnog dohotka. Sa Yf označimo razinu realnog dohotka (proizvodnje) u punoj zaposlenosti. Ostale dvije označimo sa Y1 i Y2 koje prikazuju ravnotežne razine nacionalnog dohotka uz dane razine agregatne potrošnje koje se nalaze ispod, odnosno iznad razine dohotka pune zaposlenosti.
Kad se ekonomija nađe u ravnoteži u točki C s ravnotežnim dohotkom Y1, njena je razina ispod razine pune zaposlenosti, pa postoji deflacijski jaz. Ako se ekonomija nađe u takvoj situaciji, javlja se nezaposlenost. Nasuprot tome, kad je ekonomija u točki E, s ravnotežnim nacionalnim dohotkom Y2, ravnotežna potrošnja veća je od iznosa proizvodnje koju poduzeća mogu proizvesti kad u potpunosti zaposle sve resurse. Dolazi do značajnog pritiska rasta na cijene i govorimo o inflacijskom jazu.
U oba slučaja ostvarena potrošnja ne odgovara razini željene potrošnje. Stoga slijedi da u deflacijskom jazu ekonomija mora povećati potrošnju da bi povećala agregatnu potrošnju, dok u situaciji inflacijskog jaza nužno smanjenje potrošnje, stoga vlade pribjegavaju povećanjima poreznih i kamatnih stopa te štednji državne potrošnje.
BC
E
A
D
Y Y Y1 f 2
(C+I)1
(C+I)f
(C+I)2
Slika 36. Deflacijski i inflacijski jaz
Ako je razina realnog dohotka pri punoj zaposlenosti jednaka Yf , a ekonomija se nalazi u ravnoteži u točki C, tada je razmak A -B jednak recesijskom jazu što predstavlja iznos za koji bi se agregatna potrošnja morala povećati kako bi ekonomija bila na razini dohotka pri punoj zaposlenosti. Nasuprot tome, ako se ekonomija nalazi u ravnoteži u točki E, tada je razmak D - A jednak inflacijskom jazu, koji predstavlja iznos za koji bi agregatnne željene investicije morale opasti kako bi ekonomija bila na razini dohotka pri punoj zaposlenosti.
OSNOVE EKONOMIJE
82
Model multiplikatora (množitelja)
Model multiplikatora pokazuje kako promjena određenih izdataka (kao što su investicije) dovodi do promjena GDP-a. Logično je da će povećanje investicija povećati razinu proizvodnje, ali za koliko? Ako se investicije npr., povećaju za 100.000 Kn i to uzrokuje povećanje proizvodnje za 300.000 Kn, multiplikator je 3. Dakle, multiplikator je broj kojim se mora pomnožiti investicija da bi se dobila proizišla promjena ukupne proizvodnje. Investicijski multiplikator može se napisati kao:
β−=
11k
Model multiplikatora ima nedostatak što izostavlja mnogo makroekonomskih faktora, prvenstveno utjecaj monetarnih faktora na kamatnjak, a samim tim i na veličinu investicija. Osim toga, model multiplikatora koristan je samo za opisivanje kriza i privrednih zastoja. U ekonomiji pune zaposlenosti model multiplikatora ne nalazi veću primjenu.
Paradoks štednje
Paradoks štednje nastaje u situaciji deflacijskog jaza. Model multiplikatora nas uči da povećanjem investicija će doći i do povećanja dohotka. A da bi se ušlo u povećane investicije, potrebna je povećana štednja koja će kroz kanale financijskih institucija doći do investitora. Međutim, Keynes je primijetio da kako se povećava štednja, tako se povećava i granična sklonost štednji. Povećanjem granične sklonosti štednji, investicijski multiplikator (k) će se smanjiti, a to znači da će se smanjiti i efikasnost investicija u gospodarstvu. Paradoks štednje se očituje u tome kada društvo želi štedjeti što više, učinak može biti ne samo smanjenje dohotka i proizvodnje, već čak i smanjenje štednje i investicija.
Pokušavajući razmrsiti paradoks štednje, dolazimo do pojma zabluda poistovjećivanja. Zabluda poistovjećivanja znači da svaki pokušaj pojedinca da poveća štednju ne znači da će to dovesti do povećane štednje cijelog društva. Ako društvo u potpunosti iskorištava svoje faktore, štednja je pozitivna, jer veći dio takve štednje odlazi na investicije koje će zbog konjukture dati dobre rezultate. U situaciji recesije treba povećavati potražnju i poticati proizvodnju.
OSNOVE EKONOMIJE
83
XIV. UTJECAJ DRŽAVNE POTROŠNJE I NETO IZVOZA NA AGREGATNU POTRAŽNJU
Državna potrošnja
Treća velika sastavnica agregatne potražnje je državna, javna ili budžetska potrošnja (G). Ona se financira porezima (tax T) i zaduživanjem bilo kod nefinancijskog, bilo kod financijskog sektora, u slučaju budžetskog deficita. Instrument makroekonomske politike kojim država raspodjeljuje zajedničkoj i privatnoj potrošnji te prikuplja za to potrebna sredstva naziva se fiskalna politika.
U modelu zatvorene privrede GDP se sastoji od osobne potrošnje, privatnih investicija i državnih kupovina dobara i usluga. Dakle GDP = C+I+G. Samim tim svako povećanje javne potrošnje dovodi do povećanja GDP-a. Prema tome i ovdje možemo primijeniti model multiplikatora koji ćemo nazvati multiplikator izdataka države, a koji pokazuje koliko će se povećati GDP pri svakom povećanju državnih kupovina dobara i usluga. Kad država gradi cestu, graditelji će dio svog dohotka potrošiti na potrošna dobra, što će proizvesti dodatne dohotke dio kojih će opet biti potrošen i tako stvoriti multiplikativne efekte.
Na drugu stranu i porezi (T) utječu na veličinu agregatne potražnje. Ako investicije i kupovine države ostanu jednake, a porezi se povećaju, agregatna će se potražnja smanjiti iz prostog razloga, što povećanje poreza smanjuje raspoložive dohotke, a samim tim i osobnu potrošnju.
Neto izvoz
Do sada smo razgovarali o modelu zatvorene privrede. No, da bi analiza agregatne potražnje bila potpuna, moramo uzeti u obzir da živimo u otvorenoj privredi, odnosno već poznatim sastavnicama agregatne potražnje (C,I i G) moramo dodati i sastavnicu neto izvoza (X). Neto izvoz predstavlja izvoz dobara (E) i usluga umanjen za uvoz dobara i usluga (M).
U analizi uvoza koristimo pojam granične sklonosti uvozu (MPM) koji označava povećanje vrijednosti uvoza na svaku jedinicu povećanja GDP-a. Po svojoj logici vrlo je sličan pojmu granične sklonosti štednji. Da bi izmjerili kako i koliko uvoz generira domaću potrošnju koristimo multiplikator otvorene ekonomije.
MPMMPS1 ekonomije otvorenetor Multiplika+
=
OSNOVE EKONOMIJE
84
Veličina uvoza i izvoza ovise o niz čimbenika, kao što su cijene, devizni tečajevi, inozemnoj proizvodnji. Vlade imaju cijeli niz instrumenata da potiču rast neto izvoza, jer na taj način direktno utječu na rast GDP-a.
OSNOVE EKONOMIJE
85
XV. NOVAC - FUNKCIJE I OBLICI
Povijesni razvoj novca
Novac možemo definirati kao sveopće prihvaćeno posredstvo razmjene ili način plaćanja. Novac je rijetka roba, specifičan oblik ekonomskog dobra. Početni oblik razmjene bila je trampa, u kojoj su se robe zamjenjivale za druge robe na osnovi njihovih uporabnih vrijednosti. Ovdje nije postojao ekvivalent, jer nepostoji sredstvo kojim se može izmjeriti stvarna vrijednost dvaju proizvoda.
Poslije nekog vremena neke robe, poput krzna, stoke, kože, izdvojili su se kao specifični oblik plaćanja i mjerilo ekonomske vrijednosti. Taj oblik nazivamo naturalni ili robni novac.
Slijedeća faza u razvoju oblika novca bili su neobrađeni komadi metala poput zlata ili srebra, određene težine i vrijednosti. Oni su bili preteča monete, kovanog novca propisane forme i težine. Prva moneta pojavila se u 7. stoljeću prije Krista. Moneta je bila ponovrijedni novac kod koje je vrijednost metala bila jednaka nominalnoj vrijednosti. Kovani novac se unatoč slabostima kao što su trošenje (habanje, lizanje) u prometu, skupoće u osiguranju ili pak nedostatkom metala, zadržala dugi niz stoljeća.
Otkrivanjem novih kontinenata i jačanjem razmjene između Novog i Starog svijeta javila se potreba za većom količinom sredstava za plaćanje. Javljaju se razne vrste surogatnog novca kao što su banknote, koji se zasnivaju na povjerenju imaoca banknote u izdavatelja, da u svakom trenutku mogu doći u banku i zamijeniti je za zlato. Zbog veće sigurnosti u prometu se javlja i papirnati novac, koji nema svoju unutrašnju vrijednost, ali konvertibilnost mu jamči država emitent.
Danas je, zahvaljujući neprestanom razvoju bezgotovinskog platnog prometa i povezanosti bankarskog sustava, dominantan knjiški novac, kao oblik obračunskog novca koji materijalno ne postoji.
Poželjne karakteristike novca
Novac mora imati najmanje pet poželjnih karakteristika:
1. Prenosivost - novac mora biti pogodan za nošenje i prijenos pri obavljanu kupovine.
2. Trajnost - novac mora imati kvalitetu fizičke trajnosti.
3. Djeljivost - novac mora biti djeljiv na jednake dijelove radi kupovine manjih jedinica.
OSNOVE EKONOMIJE
86
4. Standardiziranost - novac mora biti standardiziran da bi ljudi bili sigurni da primaju istu vrijednost pri razmjeni.
5. Prepoznatljivost - novac mora biti prepoznatljiv da bi se lako razlikovali falsifikati od pravog novca.
Funkcije novca
Novac ima četiri temeljne funkcije:
1. Sredstvo razmjene - novac postaje sredstvo razmjene kad ga prihvate kao takvog svi sudionici na tržištu. Novac je ključna pretpostavka specijalizacije, a specijalizacija je pretpostavka naglom privrednom razvoju.
2. Sredstvo očuvanja vrijednosti - novac je pogodno sredstvo očuvanja vrijednosti, jer neke robe gube vremenom vrijednost (zbog kvarljivosti npr.). No, ponekad i držanje novca kao sredstva očuvanja vrijednosti može predstavljati trošak za vlasnika. Tu je potrebno voditi računa o oportunitetnim troškovima čuvanja novca.
3. Mjerilo vrijednosti - novac je pogodno sredstvo kao obračunska jedinica kojim se iskazuje vrijednost nekog dobra ili usluge. Novac također olakšava usporedbu relativnih vrijednosti dobara i usluga.
4. Novac kao svjetski novac (valuta) - novac omogućava međunarodni platni promet i međunarodno trgovanje.
Kako mjeriti novac?
Budući da promjene u ukupnoj količini novca bitno utječu na važne makroekonomske veličine, promjene količine novca mogu utjecati i na ostvarenje nacionalnih ekonomskih ciljeva. Dva su osnovna pristupa za mjerenje novca: transakcijski pristup i pristup likvidnosti.
Transakcijski pristup mjerenja novca naglašava funkciju novca kao sredstva razmjene. Transakcijski pristup predlaže da bi u mjeru novca trebali uključiti samo ona sredstva koja služe kao sredstva razmjene. Dakle, kućanstva i poduzeća drže novac kako bi financirali redovne izdatke i izdatke u bliskoj budućnosti. Uz taj iznos držati će i minimalni iznos radi opreznosti za hitne slučajeve.
Pristup likvidnosti naglašava ulogu novca kao sredstva očuvanja vrijednosti, a zanemaruje ulogu novca kao sredstva razmjene. Likvidnost se imovine odnosi na lakoću s kojom pojedinac može prodati tu imovinu na određeni dan u budućnosti uz minimalne troškove. Novac je vrlo likvidni dio imovine, pa pojedinac ne mora pretvoriti novac u nešto drugo prije kupovine dobara ili usluga. Koristeći definiciju likvidnosti novca, dolazimo do proširivanja definicije novca izvan transakcijskog
OSNOVE EKONOMIJE
87
pristupa. Načelo likvidnosti uključuje u mjerenje novca ona sredstva koja su vrlo likvidna.
Sustav koji uzima obzir i transakcijski pristup i pristup likvidnosti mjeri količinu novca na slijedećim razinama:
1. Monetarna baza (primarni novac, base money) - to je iznos jednak gotovini (kovanice i papirnati novac) uvećanoj za rezerve depozitnih ustanova (obavezna rezerva poslovnih banaka kod centralne banke).
2. M1 (narrow money) - polazi od transakcijskog pristupa mjerenja količine novca i sastoji se od gotovog novca te transakcijskih depozita (depozita po viđenju i drugih depozita po viđenju).
3. M2 - polazi od likvidnosnog pristupa mjerenja količine novca i sastoji se od M1 uvećanog za štedne račune u bankama i slične aktive (mali oročeni depoziti, računi uzajamnog fonda na tržištu novca i sl.).
4. M3 - još šira definicija novca koja se sastoji od M2 uvećanog za velike oročene depozite u svim depozitnim ustanovama, oročene ugovore o ponovnom otkupu državnih obveznica, te račune koje u uzajamnim fondovima posjeduju institucije.
Kamata i kamatna stopa
Kamata (interest) je izvršena isplata za upotrebu novca. To je onaj iznos sredstava u novčanim jedinicama, koji dobiju oni koji odobre (plasiraju) kredit od primatelja kredita. Kamatna stopa je odnos kamate i iznosa koji je plasiran. Npr. ako je glavnica zajma 1000 Kn, kamata iznosi 100 Kn, onda je kamatna stopa 10%.
Tržišna kamatna stopa određuje se sučeljavanjem ponude kredita i potražnje za kreditima. Krivulja ponude ima pozitivan nagib, što su više kamatne stope više će kućanstava i poduzeća, uključujući i financijske posrednike htjeti postati vjerovnicima. Na drugu stranu krivulja potražnje za kreditom neke ekonomije ima negativan nagib, opadat će slijeva nadesno. Kako se smanjuje kamatna stopa, više ljudi će htjeti postati dužnicima. Ako pri tržišnoj kamatnoj stopi od 10% ponuđena kamatna stopa bude 12%, količina kredita premašuje količinu koja se potražuje, međusobna konkurencija vjerovnika smanjiti će kamatnu stopu na 10% i obratno, pri 8% kamatnoj stopi dolazi do nestašice kredita, dužnici koji međusobno konkuriraju za dobivanje kredita podići će kamatnu stopu na 10%.
Nominalna kamatna stopa definira se kao stopa zamjene između kune danas i kune u nekom budućem vremenu. Realna kamatna stopa pak predstavlja stopu zamjene između dobara i usluga (realnih dobara) danas i dobara i usluga na neki datum u budućnosti.
OSNOVE EKONOMIJE
88
nominalna realna očekivana kamatna = kamatna + stopa stopa stopa inflacije
realna nominalna očekivana kamatna = kamatna - stopa stopa stopa inflacije
Kamatnjaci se uglavnom razlikuju po karakteristikama zajma ili zajmoprimca. Razlike proistječu iz slijedećih razlika:
1. Različiti rokovi dospijeća - što se tiče rokova dospijeća (duljina vremena u kojem se zajam mora vratiti), razlikujemo zajmove od jednog dana do dugoročnih zajmova.
2. Različiti rizik neotplate - neki zajmovi su praktično bezrizični, dok su drugi vrlo sumnjivi. Ulagači traže da se dodatni rizik nadoknadi sa premijom, koja ih izražava u većoj kamatnoj stopi.
3. Različita likvidnost - zbog većeg rizika povrata zajmoprimčevih ulaganja, nelikvidna sredstva ili zajmovi, imaju znatno veće kamatnjake od likvidnih, bezrizičnih sredstava.
4. Administrativni troškovi - zajmovi za koje je potrebno više vremena i marljivosti za njihovu administraciju i nadzor imaju i veći kamatnjak od onih kod kojih je jednostavnije odobravanje i praćenje.
OSNOVE EKONOMIJE
89
XVI. FINANCIJSKA TRŽISTA
Pojam financijskih tržišta
Novčana ekonomija potaknula je specijalizaciju, štednju i investicije. Na jednoj strani imamo ekonomske subjekte koji imaju višak i one koje imaju nedostatak sredstava na drugoj strani. Štediše ne moraju biti istodobno i investitori i obrnuto. Kao posrednici pojavljuju se banke i druge depozitne ustanove. Taj proces se naziva financijskim posredovanjem. To je dovelo do nastanka velikog broja oblika financijske imovine poput dionica, obveznica, raznih vrsta derivata koje jednim imenom nazivamo financijskim instrumentima.
Financijski instrumenti imaju oblik vrijednosnih papira. To su tiskanice koje dokazuju vlasništvo (poput dionica) ili kreditni odnos s nekim poduzećem (korporacijske obveznice) ili tijelom lokalne uprave (municipalne obveznice; engl. munies - regionalne) i države (državne obveznice).
Osnovna podjela vrijednosnih papira je na:
1. Vrijednosne papire koji predstavljaju udio u trajnom kapitalu poduzeća - preferencijalne i obične dionice,
2. Instrumente zaduživanja - komercijalne mjenice, mjenice ministarstva financija, državne obveznice, komercijalne obveznice, municipalne obveznice i sl.
Financijskim instrumentima ekonomski subjekti trguju na financijskim tržištima koje možemo podijeliti na:
1. Primarna financijska tržišta - na kojem se kupuju i prodaju novi vrijednosni papiri. To je jedan od načina povećanja kapitala društva (naročito zastupljen u anglosksonskim zemljama i stim se pretežito bave tvz. investicijski bankari.
2. Sekundarna financijska tržišta (kotirajuća financijska tržišta) - na kojima se razmjenjuju postojeći vrijednosni papiri. Ovo je sfera rada brokera koji posreduju u izvršavanju naloga i kupnji naloga za raznu klijentelu i za to naplaćuju proviziju i dilera koji rade za svoje ime i za svoj račun i zarađuju na razlici iz promjene tečajeva.
Također, financijska tržišta možemo podijeliti na:
1. Tržište novca - koje se obično odnosi na trgovanje kreditnim instrumentima koji se izdaju na rok kraćim od jedne godine (poput blagajničkog zapisa).
2. Tržište kapitala - koje uključuje kupoprodaju vrijednosnih papira sa rokom dospijeća duljim od jedne godine (prvenstveno tržište dionica, te raznih vrsta obveznica).
OSNOVE EKONOMIJE
90
Burze
Burze možemo definirati kao posebna organizirana mjesta na kojima se sastaju kupci, prodavatelji i posrednici radi sklapanja poslova po pravilima burze.
Što se tiče strogosti pristupa (zahtjevnosti) na burzu razlikujemo službena ili glavna koja prihvaćaju samo naslove onih društava koja ispunjavaju određene propisane uvjete. Društva su dužna priložiti prospekt u kojima stoje, vrlo transparentno, revidirana financijska izvješća o poslovanju društva, tako da bi investitori imali što više informacija za ulaganje. Najstroži uvjeti za uvršenje naslova su na najvećoj svjetskoj burzi New York Stock Exchange (NYSE). Dionice koje se kotiraju na ovoj burzi su prvoklasne i nazivaju se ''Blue Chips''. Druge velike, prvoklasne burze su Tokijska (Kabuto Cho), Londonska (ISE), Frankfurtska, Pariška.
Druga razina prometnih tržišta obuhvaća trgovanje naslova onih društava koji po svojoj veličini i strukturi nemaju uvjete trgovanja na glavnokotirajućim tržištima. Najpoznatije tržište ovakvog tipa je American Stock Exchang (AMEX).
Treća razina prometnih tržišta su slobodna i over the counter tržišta (OTC). Najpoznatije tržište ovakvog tipa je NASDAQ (National Association of Securities Dealers Automated Quatation). Nastao je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, da se omogući lakši pristup kapitalu malih i srednjih poduzeća u fazi njihova razvitka. Uvjeti uvrštavanja su znatno blaži od onih koje zahtijevaju glavnokotirajuća tržišta, a najviše su to prepoznale brzorastuće tvrtke iz područja elektroničke industrije.
Modeli procjene vrijednosti dionica
Ulaganja u vrijednosne papire poduzeća, da li kupiti i kada ili ih pak prodati i kada, vrlo su osjetljiva pitanja. Na ova su pitanja, ekonomisti godinama pokušavali dati odgovore koristeći različite modele procjene vrijednosti dionica.
Modele procjene vrijednosti dionica možemo podijeliti na:
1. Na one koji djeluju u savršenoj konkurenciji, koja podrazumijeva neograničeni broj proizvođača i posrednika, te da kupci imaju mogućnost slobodnog izbora, znači otvorenost i transparentnost tržišta, homogenost roba te pretpostavka o nezavisnosti sudionika. To su prvenstveno fundamentalna i grafička analiza.
2. Teorija efikasnog tržišta, koja negira vezu veze između tečajeva dionica u sadašnjem periodu i prethodnim periodima (teorija slučajnog hoda - Random Walk), te polazi od teorije korisnosti koja je relativna i zavisi od stavova investitora prema riziku. Također polazi od pretpostavke informacijske efikasnosti koja pretpostavlja da informacije moraju biti besplatne i dostupne svim sudionicima na tržištu. Najpoznatiji modeli
OSNOVE EKONOMIJE
91
upravljanja portfeljima su model prosjek-varijanca, model tržišta i model ravnoteže financijskih aktiva (CAPM model).
Fundamentalna analiza - To je analiza usmjerena prvenstveno prema utvrđivanju vrijednosti dionica. Osnovna pretpostavka je da će u uvjetima savršene konkurencije burzovna vrijednost poduzeća, a time i dionice biti jednaka njegovoj pravoj vrijednosti. Među kriterijima tradicionalne procjene vrijednosti jedne dionice i društva najpoznatiji je Price Earning Ratio (PER). Naziva ga se još i stopom kapitalizacije i predstavlja odnos između tečaja dionice i dobiti po dionici. Za razliku od rentabilnosti, PER uzima u obzir vremenski činitelj.
Grafička analiza - To je analiza usmjerena da pomoću statističkih metoda, uzimajući u obzir vrijednosti dionica iz prošlosti odredi cijenu u budućnosti. Ona se temelji na fenomenu oponašanja sudionika tržišta. Utemeljitelj ove analize je Charles Dow. Čartisti, kako se popularno nazivaju zagovaratelji ove analize, se najčešće koriste metodom pokretnih prosjeka, kako bi prikazali tendencije kretanja cijena dionica.
Model prosjek - varijanca - To je model koji nudi mogućnost portfelja koji donosi najveće prihode za svaku razinu prihvatljivog rizika. Prosjek je očekivani prihod, a varijanca mjera odstupanja ili rizika. Isto tako ovaj model počiva na pretpostavci da postoji zavisnost u kretanju između rentabilnosti različitih naslova. Ove veze se mjere kovarijancom i koeficijentom korelacije. Ovaj model izradio je Harry Markovitz koji je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća i za to dobio Nobelovu nagradu.
Model tržišta - To je modificirani oblik modela prosjek - varijanca, kojeg je izradio, također Nobelovac Sharpe. On uvodi rentabilnost tržišta kao zajednički činitelj za sve financijske aktive. Naime, model ustanovljava da postoji linearna veza između kretanja rentabilnosti bilo koje kotirane dionice i kretanja rentabilnosti tržišta. Parametar kojim se procjenjuje zavisnost između rentabilnosti pojedinačne dionice i rentabilnosti tržišta nazvan je parametar β.
Model ravnoteže financijskih aktiva - Taj model polazi od pretpostavke da je oblikovanje optimalnih portfelja moguće sastaviti ne samo od rizičnih aktiva, već da kombinacija mora sadržavati i tvz. nerizične aktive.
OSNOVE EKONOMIJE
92
OSNOVE EKONOMIJE
93
XVII. POSLOVNE BANKE
Kratki povijesni pregled
Zbog opasnosti od krađe kovanog novca, došlo je do običaja ostavljanje plemenitih kovina i kovanica na čuvanje zlatarima, koji su razvili načine njihove zaštite. U početku depozitar koji je želio izvršiti plaćanje za neku transakciju, uzeo bi od njega nekoliko kovanica i iskoristio bi ih za plaćanje. Da bi se stvari pojednostavnile, ljudi su za plaćanje počeli koristiti priznanice, koje bi dokazivale postojanje uskladištenih kovanica plemenitog kova. Poslije nekog vremena ljudi su počeli koristiti papirnata potraživanja kao sredstvo razmjene. Slijedeći korak u razvoju bankarstva bilo je otkriće zlatara da ne moraju u svojim blagajnama držati sve kovanice koje su kod njih deponirane. Zlatari su počeli ispisivati priznanice za mnogo veće vrijednosti nego što je bila vrijednost kovanica od plemenitih metala koje su čuvali, uz postojanje uvjetne rezerve kovanica. Tako je rođen koncept bankarstva uz djelomične rezerve, a zlatari su se transformirali od čuvara kovanica u bankare. Premda je početaka bankarstva bilo u Veneciji, Firenci i Genovi, prvo stvaranje bankarskog novca odigralo se u Amsterdamu početkom 17. stoljeća, tada trgovačkoj prijestolnici svijeta. Od tada pa sve do danas najvažnije je da se ne dogodi da originalni depozitar i onaj koji je pozajmio njegov depozit dođu isti dan u banku po svoje depozite, po svoj ''pravi novac''. Oni moraju imati povjerenje u banku, te joj vjerovati u ono što i te kako radi. Onog trenutka kad vlasnici depozita dođu svi istog dana po svoj novac, a posumnjaju li da ga neće dobiti ako to učine, ništa ih ne može zaustaviti, doći će i zahtijevati da budu isplaćeni. Zato je sasvim dovoljno posumnjati da je neka banka slaba, da bi ona to doista i postala.
Definiranje poslovne banke, njena imovina i obveze
Poslovne banke su institucije koje uzimaju depozite ili fondove od jedne skupine i te fondove posuđuju drugim skupinama.
Poslovne banke imaju svoju aktivu (imovinu) i svoju pasivu (obveze). Izravnavajuća stavka je neto vrijednost. Evo najvažnijih kategorija bankovne imovine:
1. Gotovina u blagajni - predstavlja valutu koju poslovne banke drže na mjestu poslovanja kako bi podmirile potrebe svojih deponenata za povlačenjem gotovine s njihova računa. Gotovina u blagajni obično predstavlja oko 1% cjelokupne imovine poslovnih banaka.
2. Rezervni depoziti koji se drže kod centralne banke - predstavljaju zakonske obvezne rezerve.
OSNOVE EKONOMIJE
94
3. Stanja na korespodentnim računima - depoziti koji se drže kod drugih privatnih banaka.
4. Gotovinske pozicije u procesu naplate - čekovi ili druge vrste gotovinskih instrumenata koje se deponiraju u banci i koji su u postupku naplate kod financijsku instituciju izdavača.
5. Vrijednosni papiri - uključuju državne obveznice, kororacijske obveznice i dionice.
6. Zajmovi - tradicionalno najvažnija i najveća stavka imovine poslovnih banaka su zajmovi koje dijelimo na:
a. komercijalni i industrijski zajmovi,
b. zajmovi za nekretnine i
c. potrošački zajmovi.
Obveze poslovnih banaka se dijele na:
1. Transakcijske depozite - sastoje se od depozita po viđenju i ostale čekovne depozite.
2. Štedne depozite - sastoje se od štednih uloga koji nemaju određene rokove dospijeća.
3. Oročene depozite malog iznosa - to su depoziti s fiksnim rokovima, ali manjim iznosima.
Ovu kategoriju nazivamo neupravljivim obvezama (noncontrolable liabilities), s obzirom da komitent ima značajnu kontrolu nad povećanjem, odnosno smanjenjem tih obveza.
1. Obveze, poput oročenih obveza velike denominacije na rok ne manji od šest mjeseci, bankari nazivaju upravljivim obvezama (controlable liabilities) jer nad njima imaju puno više kontrole.
Bankovni prihodi, troškovi i profiti
Vlasnici banke ušli su u bankarski posao s ciljem ostvarivanja profita. Profiti bilo kojeg poduzeća, pa tako i banke, se dobiju kada se od prihoda odbiju ukupni troškovi.
Za banku, izvor prihoda je kamata koje primi od davanja komercijalnih i industrijskih zajmova. To možemo izraziti na način:
LrTR L ⋅=
Što se tiče bankovnih troškova, njih možemo podijeliti na:
Eksplicitni troškovi kamata - banka daje kamatu svojim depozitarima ( )DrD ⋅ ,
OSNOVE EKONOMIJE
95
Troškovi realnih resursa - to su eksplicitni troškovi koje banka ima pri svakodnevnom poslovanju, kao što su plaće radnika, troškovi opreme i sl. (RCL) i troškovi upotrijebljeni za pribavljanje depozita, kao što su troškovi reklame (RCD)
Ekonomski troškovi - koji uključuju oportunitetne troškove.
Ukupni ekonomski troškovi bankarskih djelatnosti za neku banku mogu se izraziti:
( ) LDD RCRCDrTC ++⋅=
Bankovni profit jednak je ukupnom prihodu umanjenom za ekonomske troškove.
( ) ( ) LDDL RCRCDrLrTCTR ++⋅−⋅=−
Ovaj nam izraz govori da su kamate vrlo važne bankama, jer utječu kako na prihode tako i na visinu troškova. Uobičajeno se misli da banke profitiraju uz više kamatne stope. Međutim, u slučaju povećanja kamatnih stopa povećava se i kamatna stopa na primljene depozite, pa se to može odraziti na pad profita. Bitno je da kamatne stope na zajmove rastu brže od kamatnih stopa na depozite, uza sve ostalo nepromijenjeno.
Granični prihod, granični troškovi i maksimiziranje profita banke
Banke u svom poslovanju odlučuju o novčanom iznosu depozita koji će primiti i o svoti odobrenih zajmova. Cilj poslovanja banke je maksimiziranje svog ekonomskog profita. Maksimiziranje profita banke zahtijeva da banka odobrava zajmove u točki u kojoj je dodatni prihod koji banka zaradi odobravanjem posljednje novčane jedinice u zajam komitenta upravo jednak dodatnim troškovima odobravanja u zajam te posljednje novčane jedinice.
Dodatni prihod koji banka zaradi odobravanjem u zajam posljednje novčane jedinice predstavlja granični prihod banke (marginal revenue MR). U uvjetima savršene konkurencije, iznos koji pojedinačna banka odobrava u zajam toliko je malen o odnosu na iznos koji odobravaju sve banke zajedno, tako da pojedinačna banka ne može utjecati na tržišnu kamatnu stopu na zajmove. Stoga je, za određenu banku granični prihod jednak kamatnoj stopi za slijedeću novčanu jedinicu danu u zajam, što je zapravo, tržišna kamatna stopa. To znači da je granični prihod banke konstantan i jednak rL, bez obzira na iznos odobrenih zajmova (MR = rL).
Da bismo odredili krivulju graničnih troškova, moramo uzeti sve tri vrste troškova (kamate na depozite, ukupne troškove resursa pri primanju depozita i ukupne troškove resursa pri odobravanju zajmova). Granični trošak (marginal cost MC) kamata na depozite su troškovi dodatnih kamata koje banka mora platiti po novčanoj jedinici depozita. Na tržištu savršene konkurencije pojedine banke ne mogu utjecati na tržišnu kamatnu stopu, pa tržišna kamatna stopa (rD) predstavlja
OSNOVE EKONOMIJE
96
granične troškove kamata koje ima banka po novčanoj jedinici depozita koje koristi za davanje zajmova. Krivulje graničnih troškova resursa pri primanju depozita i graničnih troškova resursa pri davanju zajmova imaju pozitivan nagib, što znači da se, u kratkom roku, dodatni troškovi povećavaju primanjem depozita, odnosno davanjem zajmova. Granične troškove banke možemo izraziti na slijedeći način:
LDD MCMCrMC ++=
Da bi banka odredila količinu zajmova koje želi dati kako bi maksimizirala svoj profit, banka mora doseći točku u kojoj je granični prihod (MR = rL) upravo jednak graničnim troškovima ( )LDD MCMCrMC ++= . Isto tako banka mora odrediti i optimalnu količinu depozita pri kojima će maksimizirati profit. Rekli smo da profit banke možemo izraziti na slijedeći način: LDDL MCMCrr ++= . Iz toga dobijemo slijedeći izraz:
( )LDLD MCMCrr +−=
Desnu stranu ove jednakosti nazivamo neto granični prihod koji banka zaradi na dodatnoj novčanoj jedinici primljenih depozita. Kažemo da banka maksimizira profit ako prima depozite u točki u kojoj su granični troškovi depozitnih kamata jednaki neto graničnom prihodu koji banka zaradi koristeći posljednju primljenu novčanu jedinicu depozita kako bi je dala u zajam.
Na tržištu zajmova i tržištu depozita postoji jasna međuovisnost. Često porast depozitne kamatne stope dovodi do porasta zajmovne kamatne stope. Međutim ne i uvijek. Na to mogu utjecati pojave iz nebankarskog sektora koje bi mogle smanjiti troškove resursa banaka poput tehnoloških inovacija u poslovanju, smanjenja tržišnih nadnica i sl.
OSNOVE EKONOMIJE
97
XVIII. NARODNA (SREDIŠNJA) BANKA I MONETARNA POLITIKA
Povijesni prapočeci središnje banke sežu u 1694, kada je William Paterson osnovao Bank of England. Njeni osnivači upisali su novac potreban kralju, a zauzvrat dobili pravo da daju zajmove drugim ljudima i to bankovnim notama kojima je kao garancija služilo kraljevo obećanje da će te obveznice biti na zahtijev isplaćene u metalu. Zgodna je usporedba Bank of England sa kraljem Mida. Naime kralj Mida je sve što je dotakao pretvarao u zlato, dok je Bank of England zlato pretvarala u papir. Međutim potrebne su bile godine da bi se Bank of England razvio u pravu središnju banku sa funkcijama kakve danas imaju središnje banke. Značajne su godine 1844. kada Bank of England Peelovim zakonom (Peel's ackt) dobiva pravo monopola emisije novca, te 1870. kada se centralna banka obvezuje da će priskočiti bankama kad one dođu u probleme (Lender of last resort, Walter Bagehot).
Glavni posao središnje banke je da obavlja emisiju (tiskanje) novca i da kreira mjere makroekonomske politike neke zemlje. Uz to ona obavlja i niz drugih poslova poput:
1. Kontrolira rast novčane mase.
2. Kontrolira i regulira novčani i kreditni potencijal zemlje.
3. Upravlja međunarodnim pričuvama zemlje.
4. Izdaje i oduzima odobrenja za rad poslovnih banaka, nadzire rad poslovnih banaka i donosi podzakonske akte kojima regulira bankarsko poslovanje.
5. Funkcionira kao bankar svim ostalim bankama, odobravajući kredite drugim bankama.
6. Ostale poslove koji su propisani zakonskim aktima.
U Republici Hrvatskoj središnja banka se naziva Hrvatska narodna banka (HNB).
Možemo reći da središnja banka ima svoje aktivne (prihodovne) poslove u koje spadaju arbitražni, devizni poslovi, krediti poslovnim bankama te kreditiranje države, te svoje pasivne (izvore sredstava) poslove u koje spadaju emisija novca, depoziti poslovnih banaka te depoziti vlade i državne rezerve.
Instrumenti kojima se koristi središnja banka u reguliranju ponude novca
Središnja banka najčešće slijedeće instrumente ekonomske politike:
OSNOVE EKONOMIJE
98
1. Politika obavezne rezerve - to je minimalna količina gotovinske rezerve koje su depozitne institucije obavezne držati zbog likvidnosti istih.
2. Politika diskontne stope - to je kamatna stopa po kojoj poslovne banke uzajmljuju novac kod središnje banke. Ova stopa često je svjetionik prema kojem poslovne banke povisuju ili snizuju kamatne stope. Podizanjem diskontne kamatne stope, središnja banka prisiljava poslovnne banke da drže dodatne gotovinske rezerve i time smanjuju umnožavanje novčane ponude.
3. Financijske operacije na otvorenom tržištu - izdavanjem državnih obveznica ili otkupom vrijednosnih papira (poput blagajničkih zapisa), središnja banka regulira količinu novca u opticaju.
S obzirom na smjer kretanja novčane mase, monetarna politika može biti:
1. Ekspanzivna - kada se novčana masa povećava po stopi većoj od stope rasta GDP-a, monetarna ekspanzija snižava kamatne stope i povećava potrošnju koja je osjetljiva na smanjenje kamatne stope, prvenstveno investicije koje rastu povećavajući proizvodnju i GDP, ali i cijene.
2. Restriktivna - kada novčana masa raste sporije od rasta GDP-a. Recimo da središnja banka želi smanjiti inflaciju. Ona svojim instrumentima može utjecati na smanjenje ponude novca, smanjenje ponude novca će utjecati na povećanje kamata i poskupit će kreditiranje, što će smanjiti potrošnju ovisnu o visini kamatne stope (prvenstveno investicije), što će uzrokovati smanjenje proizvodnje, dohotka, broja radnih mjesta i inflaciju.
3. Neutralna - kada novčana masa raste po stopi koja se približno kreće na razini stope rasta GDP-a.
Ako središnja banka želi smanjiti kreditnu aktivnost poslovnih banaka, naročito ako ona ide u smjeru osobne potrošnje (kao što je slučaj kod nas u posljednih nekoliko godina), ona to može učiniti povećanjem obavezne rezerve koju su poslovne banke dužne deponirati kod središnje banke.
Međutim, moramo napomenuti da promjene u ponudi novca imaju utjecaj samo kratkom roku, dok se u dugom roku nadnice i cijene prilagođavaju višim razinama cijena i proizvodnje. Možemo reći da monetarna politika ne mijenja realni GDP, realnu ponudu novca, realnu potrošnju, realnu nadnicu, realni neto izvoz, realne dohotke ni realnu vrijednost imovine. Dakle, novac je u dugom roku neutralan.
OSNOVE EKONOMIJE
99
XIX. EKONOMSKI RAST
Jedan od najvažnijih ciljeva makroekonomske politike svake države je stabilan realni ekonomski rast. Svjedoci smo silnih rasprava o visinama poželjnih stopa ekonomskog rasta. Što je to ekonomski rast? Ekonomski rast je povećanje potencijalnog GDP-a ili proizvodnje neke zemlje.
Četiri su osnovna čimbenika koji utječu na privredni rast:
1. Sposobnost ljudi - uključuje obrazovanje, disciplinu i motivaciju ljudi. Dobar primjer za to je Finska ili pak Irska.
2. Prirodna bogatstva - uključuje bogatstvo minerala, goriva, poljoprivrednog zemljišta, prirodne ljepote. Dobar primjer su zaljevske zemlje bogate naftom ili pak Norveška u Evropi.
3. Tvorba kapitala - uključuju razvijenu prometnu infrastrukturu, tvornice i sl. Dobar primjer je doprinos izgradnje autoputa razvoju turizma u RH.
4. Tehnologija - uključuje razvijenu znanost, te menadžment i poduzetništvo. Pronalasci novih tehnologija poput parnog stroja, električne energije ili pak računala i Interneta uzrokovali su velike stope ekonomskog rasta.
Modeli ekonomskog rasta
Harrod-Domarov model rasta - ovaj model su neovisno formulirali R.F.Harrod i E.Domar. Temelji se na pet pretpostavki:
1. Proizvodnja je funkcija rada i kapitala i njihovo ulaganje je podložno konstantnim prinosima.
2. Elastičnost supstitucije ovih dvaju proizvodnih čimbenika jednaka je nuli.
3. Proizvodni faktor rad (L) raste konstantnom stopom n, koja se zove prirodna stopa rasta.
4. Udio štednje u nacionalnom dohotku je konstantan
5. Razina cijena se ne mijenja i zanemaruje se utjecaj monetarne politike.
Povećanje stupnja privrednog razvoja rezultira povećanjem mogućnosti zadovoljenja potreba, što znači i povećanje ukupne potrošnje. Povećanje ukupne potrošnje traži povećanje proizvodnje za njeno zadovoljenje. Kako povećanje proizvodnje nije moguće bez izgradnje novih kapaciteta, potebno je povećati i investicije (induciranih investicija). Investicije ovise o veličini sredstava za njihovo investiranj, odnosno štednje. Prema tome stopa rasta je funkcija odnosa između stope štednje i kapitalnog koeficijenta (odnos između veličine kapitala i investicija s jedne strane i narodnog dohotka s druge strane).
OSNOVE EKONOMIJE
100
Možemo reći da je s/b = n+m (gdje su s granična sklonost štednji, b kapitalni koeficijent, n prirodna stopa rasta radne snage te m porast produktivnosti rada).
Neoklasični model rasta (Robert Solow)
Ovaj model se temelji na pretpostavci postojanja velikog broja proizvodnih procesa s istim kapitalnim koeficijentima, što daje kontinuiranu ukupnu proizvodnu funkciju pa postoji veća mogućnost izjednačavanja ravnotežne stope rasta i prirodne stope rasta.
Pojednostavljeni model polazi od funkcije proizvodnje Y = f(K,L) i iz nj, diferenciranjem izvlači promjene ukupne proizvodnje te dobiva stopu porasta proizvodnje na način:
LL
KK
YY
L,YK,Yδ
ε+δ
ε=δ
u kojoj je stopa porasta nacionalnog dohotka jednaka ponderiranom prosjeku stope kapitala i rada, a ponderi su elastičnost proizvodnje obzirom na kapital i rad. Uvodeći realnu plaću (w/p) umjesto granične produktivnosti rada, a realni kamatnjak (r/p) umjesto granične produktivnosti kapitala dobiva se:
LL
pYwL
KK
pYrK
YY δ
⋅+δ⋅=
δ
gdje u ponderi udio kapitala u društvenom proizvodu (rK/pY) i udio rada u društvenom proizvodu (wL/pY).
OSNOVE EKONOMIJE
101
XX. POSLOVNI CIKLUSI I NEZAPOSLENOST
Poslovni ciklusi (business cycles)
Analizirajući ekonomska kretanja, uočavamo da su ekonomije sklone neuravnoteženom rastu. Nakon godina ekspanzije i prosperiteta dolaze godine recesija i kriza, i to naravno ne u istim vremenskim razdobljima. Poslovni ciklus možemo definirati kao tok društvene proizvodnje i zaposlenosti koji obično traje od 2 do 10 godina, i koji je obilježen ekspanzijama ili kontrakcijama u većini sektora ekonomije. Poslovne cikluse obično dijelimo na dvije glavne faze:
1. Recesija (recession) - označava silaznu fazu poslovnog ciklusa, a definira se kao razdoblje u kojemu se GDP smanjuje tijekom barem dva uzastopna tromjesječja. Karakteristike recesije su, uz smanjivanje GDP-a i smanjenje investicija, dohotka zaposlenih i profita, stečajevi i zatvaranja poduzeća i povećanje nezaposlenih, skladišta se pune robama, cijene sirovina padaju usljed pada potražnje padaju cijene dobrima, smanjuje se potražnja za kapitalom, pada kamatna stopa kao i vrijednost dionicama.
2. Ekspanzija - označava uzlaznu fazu poslovnog ciklusa, to je slika recesije u zrcalu.
Vrhovi i dna označavaju točke obrata ciklusa.
Ekonomisti su godinama tragali za uzrocima poslovnih ciklusa, te pokušavali naći rješenja problema. Uzroke poslovnih ciklusa možemo podijeliti na:
1. Vanjske uzroke - označavaju faktore izvan ekonomskog sustava poput ratova, prevrata, cijenama nafte, migracijama, tehnološkim inovacijama i sl.
2. Unutarnje uzroke - označavaju faktore unutar ekonomskog sustava, polaze od stanovišta da svaka ekspanzija rađa recesiju i obratno i to u nepravilnim razmacima.
Velika ekonomska kriza (1927.-1933.)
Na početku smo spominjali Veliku ekonomsku krizu i nešto o njenim uzrocima. Zaključili smo da je sustav doživio krah te da je zakazao automatizam koji je u ranijim krizama izvlačio sustav iz krize. Naime privatna inicijativa i privatno poduzetništvo nisu mogli sami razriješiti ovu krizu. Ključni doprinos rješavanju ovog problema dao je J. M. Keynes, čije je ideje američka administracija pretočila u program New Deal. Evo konkretnih mjera kojima je operacionalizirana ta ideja:
OSNOVE EKONOMIJE
102
1. Reformiranje financijskog i kreditnog sustava - institucionalizira se kamatna stopa kao instrument regulacije novčanog tržišta kojim se stimulira ili destimulira štednja i investicije.
2. Uvodi se sustav stimulativne porezne stope, koji stimulira ulaganje kapitala u poslovanje, a destimulira neracionalnu potrošnju.
3. Poljoprivredi se odobravaju zajmovi sa stimulativnim kamatama.
4. Država osigurava tržište, bilo domaće bilo inozemno, a u protivnom otkupljuje viškove po garantiranim cijenama.
5. Država se počinje baviti investiranjem temeljem prihoda kojima raspolaže i ponaša se u cilju stjecanja profita.
6. S obzirom na središnji problem, nezaposlenost, država iznalazi radno-intenzivne projekte s malim ulaganjima u sredstva za rad kako bi se smanjila nezaposlenost. U takve projekte spadaju izgradnja željezničkih pruga, autocesta, mostova i sl.
7. Razvoj vojno-industrijskog kompleksa i velika državna ulaganja u njega, čime se postiže zapošljavanje ljudi i mobilizacija svih faktora proizvodnje te povećava iskorištenost proizvodnih kapaciteta.
Nezaposlenost (unemployment)
Nezaposlenost je jedna od najtežih posljedica ekonomskih kriza, pogotovo jer ona najbolnije pogađa čovjeka. Nezaposlenim radnikom se smatra osoba koja nije zaposlena, ali traži posao ili čeka povratak na radno mjesto. Za razliku od njih, zaposleni su oni koji obavljaju bilo koji plaćeni posao, kao i ono koje ima zaposlenje ali je odsutno s posla zbog bolesti, štrajkova ili praznika. Treća kategorija je odraslo stanovništvo koje se školuje, koje je u mirovini, održava kući te oni koji ne traže posao. Radna snaga uključuje sve zaposlene i nezaposlene.
Nezaposlenost se često mjeri stopom nezaposlenosti (N%) a izračuna se kada broj nezaposlenih (N) podijelimo s ukupnom radnom snagom (RS) i pomnožimo sa 100.
Proučavajući vezu između promjene GDP-a i nezaposlenosti, američki ekonomist Artur Okun došao je do zaključka da se na svaka 2% smanjenja GDP-a u odnosu na potencijalni GDP, stopa nezaposlenosti poveća za 1%. Ovaj zaključak je poznat kao Okunov zakon.
Ekonomisti obično razlikuju četiri vrste nezaposlenosti:
1. Frikcijska nezaposlenost - ova nezaposlenost je posljedica fluktuacija (kretanja) radne snage između pojedinih područja nekog ekonomskog prostora u cilju traganja za višim nadnicama ili povoljnijim radnim uvijetima. Mogli bismo reći da je ovaj tip nezaposlenosti umjetno izazvan i dragovoljan, jer radnici ne žele raditi za trenutačnu cijenu nadnica.
OSNOVE EKONOMIJE
103
2. Strukturna nezaposlenost - ova nezaposlenost je posljedica nepodudaranja ponude i potražnje za radnom snagom. Često se odnosi na strukturnu neusklađenost po zanimanjima ili po područjima.
3. Ciklička nezaposlenost - ova nezaposlenost je posljedica recesije, kad je ukupna potražnja za radom niska.
4. Prisilna nezaposlenost - ova nezaposlenost karakteristična je za onaj dio stanovništva koji ne želi raditi za postojeću razinu nadnice, a ne može naći posao.
OSNOVE EKONOMIJE
104
OSNOVE EKONOMIJE
105
XXI. INFLACIJA
Pojam i mjerenje
Inflaciju možemo definirati kao rast opće razine cijena. Mjeri se stopom inflacije koja označava promjenu opće razine cijena.
( )( )( )( ) ( )( )
( )( )100
cijena razina cijena razina - cijena razina
inflacije Stopa1-t godine
1-t godinet godinet godinu za ⋅=
Razina cijena se mjeri kao ponderirani prosjek dobara i usluga u ekonomiji. Opreka inflaciji je deflacija, koju možemo definirati kao pad opće razine cijena.
Ponderirani prosjek dobara i usluga izražava se indeksom cijena, a nastaje tako da se pojedinačne cijene ponderiraju sa ekonomskom važnošću svakog dobra. Razlikujemo tri vrste indeksa cijena:
1. Indeks cijena potrošača (consumer price index CPI) - ovaj indeks umjesto pukog zbrajanja cijena, naglasak na sastavljanju daje ponderiranjem svake cijene u skladu sa ekonomskom važnošću svakog dobra.
2. Deflator GDP-a - za razliku opd CPI-a gdje su ponderi fiksni, kod izračunavanja ovog indeksa, ponderi su promjenjivi.
3. Indeks cijena proizvođača (producer price index PPI) -ovaj indeks mjeri razinu cijena u veleprodaji ili na stadiju proizvođača.
Svaki od ovih indeksa ima nedostataka u svojoj primjeni. Recimo CPI upotrebljava fiksni ponder za svaku godinu. Zbog toga daju iskrivljenu sliku rasta troškova, ako npr. potrošači zamjenjuju skuplja dobra jeftinijim, ili pak CPI ne uračunava veliki pad cijena kompjutoru ili ne vodi računa o uvođenju nekih novih proizvoda u upotrebu.
Inflacija je bolest ekonomije koja nagriza cjelokupnu ekonomiju. Poput svake bolesti, i inflacija ima svoje stadije koje možemo podijeliti na:
1. Umjerena inflacija - to je jednoznamenkasta inflacija, koju karakterizira umjereni rast cijena te stanovništvo ima povjerenja u novac, znajući da za dogledno vrijeme neće mnogo izgubiti na svojoj vrijednosti.
2. Galopirajuća inflacija - to je dvoznamenkasta inflacija, koju karakterizira brzi gubitak vrijednosti novca, tako da stanovništvo drži samo minimalnu količinu novca nužnu za dnevne transakcije.
3. Hiperinflacija - to je troznamenkasta i četveroznamenkasta inflacija pa čak i viša, koju karakterizira smanjena potražnja za novcem, gubitak povjerenja u novac i financijske institucije.
OSNOVE EKONOMIJE
106
Inflacija potražnje - pod inflacijom potražnje razumijevamo brži porast efektivne potražnje od porasta ponude dobara i usluga. Stalno rastuća potražnja, karakteristična za propulzivni ekonomski sustav, dovodi do inflacije ili do općeg porasta razine cijena.
Inflacija troškova - pod inflacijom troškova podrazumijevamo kada postoje oscilacije troškova rada, koji pod utjecajem moćnog sindikata povećava nadnice, a samim tim dolazi do povećanja cijena proizvoda.
Phillipsova krivulja
Ekonomist A.W. Phillips izradio je krivulju koja prikazuje ovisnost porasta cijena, odnosno cijena i plaća s jedne strane i stope nezaposlenosti s druge strane. Što je veća razina nezaposlenosti, to je manji postotak porasta cijena i obratno. Ova teorija sugerira dilemu ekonomske politike o izboru između razumno visoke nezaposlenosti, s visokom stopom rasta i time uvjetovanim povećanjem cijena i relativno stabilnih cijena uz žrtvu znatne nezaposlenosti. Smanjenje inflacije obično se plaća povećanjem nezaposlenosti zbog smanjenja proizvodnje. Kažemo da Phillipsova krivulja ilustrira razmjensku teoriju inflacije. U skladu s tim stajalištem, neka ekonomija može postići nižu razinu nezaposlenosti ako je spremna platiti cijenu više stope inflacije. Ova teorija doživjela je niz kritika (prvenstveno od Miltona Friedmana), te dokazuje njeno djelovanje samo donekle u kratkom roku. U dugom roku radnici usklađuju svoja očekivanja i vraćaju svoje nadnice na prijašnju realnu razinu, pa potražnja za radom opada na početnu razinu. Kada nestane tvz. iluzije novca koje stvara inflacija, gospodarstvo se vraća u ravnotežu i sve realne varijable (nadnice i zaposlenost) su iste, jedino inflacija ostaje viša.
Antiinflacijska politika
Suvremena teorija inflacije se oslanja na prirodnu stopu nezaposlenosti, koju definira kao najnižu pozitivnu stopu koja se može ostvariti bez rizika da će doći do uzlazne spirale inflacije. Postoji niz prijedloga za smanjenje prirodne stope nezaposlenosti kao što su:
1. Poboljšati uvjete tržišta rada, uključujući bolju obaviještenost o slobodnim radnim mjestima.
2. Permanentno usavršavanje, cjeloživotno učenje, poboljšanje kvalifikacijske strukture stanovništva.
3. Smanjenje državne zaštite za nezaposlene, kako bi ih poticali na traženje posla.
O ovom posljednjem govori i čuveni ekonomist M.Friedman u intervju danom u studenom mjesecu 2000. godine poznatom njemačkom časopisu Der Spieglu.
OSNOVE EKONOMIJE
107
Friedman: Cijela radna snaga mora postati puno više prilagodljiva potrebama tržišta. Recimo, danas je jednoj tvrtki u Europi jako teško nekoga otpustiti s posla. To nas upozorava i upućuje da u dobrim danima tvrtke neće nikoga zapošljavati.
Spiegel: Ispada po Vama, da mi u Europi nikada nećemo akceptirati radnu filozofiju koja vlada u SAD-u na principu ''hire and fire'' (namjesti i otpusti).
Friedman: Ja sam uvjeren da će se i ljudi kod Vas na to priviknuti. Ako zaista ne dođe do toga, tada će se građani Europe morati pomiriti sa životom veće nezaposlenosti i vrlo niske proizvodnosti u odnosu na SAD. Sada Vas pitam, da li u takvim uvjetima stara Europa može to uopće preživjeti?
Spiegel: I mi u Europi povlačimo iz dobrih razloga stabilnost radnog tržišta i životnih navika, možda od istih društvenih normi koje vladaju u SAD-u.
Friedman: Mislite li na stabilnost nezaposlenih. Vi sve to promatrate iz kuta dobitnika. Već puno godina Europa ima jednu stopu rasta od preko 10 posto, a sve na štetu milijuna radnika, koji takvom politikom ne mogu doći do novih radnih mjesta.
Obzirom na iznimne žrtve koje društvo treba podnijeti za smanjenje inflacije, neki ekonomisti su pokušali naći jeftinije načine obuzdavanja inflacije. Najpoznatiji takav način je politika dohotka koja uključuje nadzor nadnica i cijena te politike temeljene na oporezivanju dohotka. Ove mjere su imale rezultata, ali samo na kratki rok.
OSNOVE EKONOMIJE
108
OSNOVE EKONOMIJE
109
XXII. MEĐUNARODNA RAZMJENA
Međunarodna razmjena uključuje u sebe razmjenu dobara između različitih zemalja u svijetu. Međunarodna razmjena ima golemu važnost za proizvodnju, a time za ekonomski rast i prosperitet pojedinih zemalja. Postoje tri temeljne razlike između analize unutarnje i međunarodne razmjene:
1. Proširene mogućnosti razmjene - bez međunarodne razmjene, svijet bi bio puno siromašniji, kao na materijalnom tako i na duhovnom stupnju.
2. Suverenitet država - međunarodna razmjena uključuje i mjere zaštite domaće ekonomije, koje jednom riječju nazivamo protekcionizam, a uključuje carine i kvote.
3. Tečajevi - međunarodna razmjena uključuje i politiku razmjena različitih valuta kao međunarodno prihvaćeno sredstvo plaćanja.
Ekonomija koja je u značajnom iznosu uključena u međunarodnu razmjenu zove se otvorena ekonomija. Mjera otvorenosti pokazuje odnos izvoza ili uvoza i GDP-a. Zemlje se specijaliziraju u proizvodnji onih dobara kod kojih imaju komparativne prednosti, a uvozi se ono dobro koje je jeftinije, kvalitetnije ili ga se ne proizvodi u nacionalnoj ekonomiji.
Devizni tečajevi
Devizni tečaj je cijena strane valute izražena jedinicom domaće valute.
Na primjer 1 EUR = 7,3925 kn, predstavlja devizni tečaj u Hrvatskoj. Devizni tečaj je odnos relativnih cijena dviju valuta, kod kojih svaki čimbenik koji utječe na vrijednost valute utječe i na njezin međunarodni tečaj. Najznačajniji čimbenik koji utječe na vrijednost valute smatra se promjena u domaćoj ponudi novca. Ako nema službene intervencije na deviznom tržištu, tečaj slobodno fluktuira te pada ili raste kako bi odrazio ponudu i potražnju valute.
Devizne tečajeve možemo podijeliti na fiksne i fluktuirajuće.
a. Fiksni devizni tečajevi - devizni tečaj vezan za neku robu (npr. zlato), pojedinačnu valutu (npr. dolar) ili sa skup valuta. U takvom sustavu tečajna se politika provodi devalvacijama i revalvacijama. Devalvacija predstavlja promjenu tečaja jedne valute u odnosu na druge. To je monetarno politička mjera, jednokratni čin monetarne vlasti kojim se reducira intervalutarna vrijednost novca. Revalvacija, pak predstavlja povećanje vrijednosti domaće valute izraženo u jedinici strane valute. Fiksni tečaj prevladavao je u svijetu između drugog svjetskog rata i početka sedamdetih godina prošlog stoljeća.
OSNOVE EKONOMIJE
110
b. Fluktuirajući devizni tečajevi - klizni, promjenjivi ili plutajući devizni tečaj koji se formira slobodnim djelovanjem ponude i potražnje na deviznom tržištu. Pretpostavka fluktuirajućem deviznom tržištu je da središnja banka raspolaže sa velikim deviznim rezervama, kojima intervencijom na deviznom tržištu može održavati tečaj na željenoj razini.
Osnovna razlika između ova dva sustava je način na koji se uspostavlja ravnoteža. Kod sustava fiksnog deviznog tečaja zemlje sa suficitom se moraju suočiti sa inflacijom, a zemlje sa deficitom s recesijom. Kad se pojavi promjena koja vodi k neravnoteži kod fluktuirajućeg deviznog tečaja, ravnoteža se uspostavlja automatski, bez intervencije centralne banke. Države sa deficitima suočiti će se s deprecijacijom vlastite valute, a države sa suficitom s aprecijacijom valute. Naravno, ovdje je problem što države ne dopuštaju uvijek aprecijaciju ili deprecijaciju svoje valute. Zemlje s deficitom susrest će se skupljim uvozom, što vodi padu standarda, dok zemlje sa suficitom će povećati uvoz i smanjiti izvoz, što će rezultirati težim ekonomskim položajem domaćih gospodarstvenika. Također se pojavljuje problem da države koje odbijaju provesti deprecijaciju ili aprecijaciju kao konte mjeru dobiju protekcionizam u vidu visokih carina i uvoznih kvota.
Bilanca međunarodnih plaćanja
Bilanca međunarodnih plaćanja neke zemlje sustavni je iskaz svih ekonomskih transakcija između te zemlje i ostatka svijeta. Ako transakcija za zemlju zarađuje inozemnu valutu ona se zove potraživanje i registrira kao stavka plus. Ako transakcija uključuje trošenje inozemne valute, to je dugovanje i registrira kao negativna stavka. Dakle, izvoz predstavlja potraživanje, a uvoz dugovanje.
Bilanca međunarodnih plaćanja se sastoji od:
1. Tekući račun - obuhvaća trgovinsku bilancu zajedno s nevidljivostima (financijske usluge, otpremništvo, neto zarade na investicije u inozemstvu).
2. Račun kapitala - obuhvaća privatne i državne kupnje i prodaje imovine.
3. Statističko neslaganje - obuhvaća neto sumu svih neregistriranih transakcija.
4. Službene transakcije - obuhvaćaju bilance službenih izravnanja.
Po računovodstvenom pravilu zbroj svih četiri stavke mora biti jednak nuli.
Protekcionizam
Premda teorija komparativne prednosti pokazuje da ekonomije imaju velike koristi od međunarodne razmjene, ipak mnoge zemlje pribjegavaju uvođenjem raznih protekcionističkih mjera. Najčešće mjere koje država uvodi su:
OSNOVE EKONOMIJE
111
1. Carine - predstavlja najstariji instrument vanjskotrgovinske politike, kao porez razrezan na uvoz. Plaće se na robu koja prelazi državnu, odnosno carinsku crtu. Carine su u početku imale fiskalni karakter, punjenja državne blagajne, a poslije kao zaštita domaće proizvodnje. Uspostavom regionalnih gospodarskih integracija poput WTO-a, utjecaj carina gubi sve više na važnosti.
2. Kvote - predstavlja mjeru ograničenja u međunarodnoj razmjeni. Uglavnom kvote dijelimo na uvozne i izvozne kvote.
Međunarodne institucije
Poslije drugog svjetskog rata, razorene ekonomije je trebalo obnoviti. Pošto su SAD-e iz rata izašle prilično neoštećene (na teritoriju SAD-a za vrijeme drugog svjetskog rata nije bilo ratnih događanja), one su, osnivanjem međunarodnih ekonomskih institucija potencirale ekonomsku obnovu ratom porušenih država.
Poslije rata su se osnovale četiri glavne ekonomske institucije:
1. Opći sporazum o carinama i trgovini (General Agreement on Tariff and Trade GATT) - osnovan sa ciljem liberazicije vanjske trgovine između zemalja članica. Kao nastavak djelovanja GATT-a je osnivanje Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organization WTO).
2. Bretton Woodski sustav tečajeva - 1944. u Bretton Woodsu u SAD-u, pod vodstvom Keynesa, ukinut je nefleksibilni zlatni standard i zamijenio ga za paritet valute za zlato. Tečajevi su bili fiksni, ali s mogućnosti prilagodbe.
3. Međunarodni monetarni fond (International Monetary Fund IMF) - Također osnovan u Bretton Woodsu 1944. kao specijalizirana agencija Ujedinjenih naroda za pružanje pomoć zemljama članicama u obrani stabilnosti njihovih valuta. Svaka zemlja članica uplaćuje u IMF kvotu čija se relativna visina određuje na temelju uloge zemlje u svjetskoj razmjeni. Te rezerve se sastoje od monetarnog zlata i specijalnih prava vučenja (SDR).
4. Svjetska banka (International Bank for Reconstruction and Development IBRD) - financijska institucija u okviru UN-a. Osnovana je također kao i prethodne u Bretton Woodsu, u početku sa ciljem obnove ratom razrušene Europe, da bi se postupno transformirala u banku za razvoj.
Europska unija (EU) i Republika Hrvatska
U Rimu, 1957. osnovana je Europska ekonomska zajednica, kao gospodarska i politička integracija zapadnoeuropskih zemalja (EEZ). Jedno vrijeme je nosila ime Europska zajednica (EZ), da bi sadašnji naziv Europska unija (EU) dobila 1993. Ova integracija je imala nekoliko valova proširenja, tako da je veći dio
OSNOVE EKONOMIJE
112
srednjoeuropskih i zemalja istočne Europe pristupio uniji. Hrvatska je dobila status zemlje kandidata i čeka odluku o datumu pregovora. Iako nas čeka još dug put do punopravnog članstva u EU, pripreme i prilagodbe su već počele. Ono što veće zajedničko tržište može omogućiti je sloboda kretanja dobara, usluga, ljudi i kapitala. Na drugu stranu, uključivanje u takvo tržište izložit će hrvatska poduzeća većim konkurentskim pritiscima poduzeća iz zemalja EU.
Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD)
EBRD je međunarodna financijska ustanova osnovana 1990. kako bi poticala strukturne promjene i obnove gospodarstva bivših socijalističkih zemalja istočne i srednje Europe, sa sjedištem u Londonu. Banka osigurava financijsku i drugu potporu putem odobravanja razvojnih kredita, olakšavanjem pristupa međunarodnim financijskim tržištima, pružanjem tehničke i savjetodavne pomoći itd.
Prepristupni fondovi EU
Dobivanjem statusa kandidata za ulazak u EU, Hrvatska je dobila pravo korištenja prepristupnih fondova, koji mogu biti od velike važnosti za toliko potrebno restrukturiranje i jačanje konkurentne sposobnosti našeg gospodarstva. Iskoristivost prepristupne pomoći će primarno ovisiti o broju kvalitetnih prijedloga projekata koji su usklađeni sa ciljevima i uputama europske i hrvatske regionalne i strukturne politike.
Danas Hrvatska može sudjelovati u slijedećim programima:
1. CARDS (Community Assistance for Reconstruction, Development and Stabilisation) - program EU za obnovu, razvoj i stabilizaciju područja jugoistočne Europe.
2. PHARE -program namjenjen izgradnji državnih institucija, te aktivnostima koje je potrebno poduzeti za primjenu europskog zakonodavstva.
3. ISPA (Instrument for Structural Policies for Accession) - program namjenjen velikim infrastrukturnim projektima u području prometa, te projektima zaštite okoliša.
4. SAPARD - (Special Accession Programme for Agriculture and Rural Development) - program za prilagodbu europskim propisima u području poljoprivrede i ruralnog razvoja te za pripremu za sudjelovanja u zajedničkoj poljoprivrednoj politici nakon ulaska u članstvo.
Osim ovih strukturnih fondova Hrvatska može sudjelovati i u tvz. programima zajednice poput INTERREG, LIFE, YOUTH ili TEMPUS programa.
OSNOVE EKONOMIJE
113
TEMPUS (Trans-European Mobility Scheme for University Studies) - program EU namjenjen razvoju i restrukturiranju sustava visokog obrazovanja.
OSNOVE EKONOMIJE
114
OSNOVE EKONOMIJE
115
XXIII. DODATAK - PITANJA
Mikroekonomija:
1. Definirajte pojam ekonomija. 2. Zašto je oskudnost središnji problem u proučavanju ekonomije? 3. Što su oportunitetni troškovi i zašto su važni? 4. Što je mikroekonomija? 5. Što je makroekonomija? 6. Kako Smith objašnjava načelo ''nevidljive ruke''? 7. Što je to laissez - faire ekonomija? 8. Koja su tri temeljna ekonomska pitanja? 9. Koja su tri čimbenika proizvodnje? 10. Definirajte ekonomsku teoriju. 11. Na koji način možemo objasniti ekonomske pojave? 12. Definirajte ekonomsku analizu. 13. U čemu je razlika između deskriptivnog i analitičkog pristupa
ekonomskoj analizi? 14. Što je to kvalitativna a što kvantitativna ekonomska analiza? 15. Što su to ekonomski modeli? 16. U čemu je razlika između matematičkih i ekonometrijskih ekonomskih
modela? 17. Koji su elementi ekonomskog modela? 18. Što je temelj merkantelističke, a što fiziokratske ekonomske škole? 19. Koje su temeljne zamisli klasične ekonomske škole? 20. U čemu se neoklasična ekonomska škola razlikuje od klasične škole? 21. Koje su osnovne zamisli J.M.Keynesa? 22. Koje su osnovne karakteristike tržišne ekonomije? 23. Kako specijalizacija utječe na dobit u trgovini? 24. Koji su osnovni problemi trampe? 25. Ekonomska uloga države do 1936. 26. Ekonomska uloga države u Sovjetskom Savezu. 27. Ekonomska uloga države u današnjem tržišnom sustavu. 28. Što je krivulja potražnje? Zašto ima padajući nagib? 29. Koji su razlozi da potražnja pada kad cijena nekog proizvoda raste? 30. Što sve određuje krivulju potražnje? 31. Što je krivulja ponude? Zašto ima rastući nagib? 32. Što određuje krivulju ponude? 33. Objasnite ravnotežu ponude i potražnje. 34. Objasnite načelo ''ceteris paribus''. 35. Što je elastičnost potražnje i čime se mjeri? 36. Što pokazuje cjenovna elastičnost? 37. Što znači da je koeficijent elastičnosti potražnje manji od jedan?
OSNOVE EKONOMIJE
116
38. Grafički pokažite elastičnu i neelastičnu potražnju. 39. Što je to lučna cjenovna elastičnost? 40. Koji čimbenici utječu na elastičnost potražnje? 41. Objasnite dohodovnu elastičnost. 42. U čemu je razlika između neophodnih i inferiornih proizvoda? 43. Objasnite unakrsnu cjenovnu elastičnost. 44. U čemu je razlika između supstituta i komplemenata? 45. Što je to elastičnost ponude na cijenu? 46. Koji su ekstremni slučajevi elastičnosti ponude? 47. Definirajte pojam korisnosti. 48. U čemu je razlika između ukupne i granične korisnosti? 49. Kada potrošač maksimizira svoje zadovoljstvo? 50. Objasnite ''paradoks vrijednosti''. 51. Objasnite i grafički prikažite krivulju indiferencije. 52. Osnovna svojstva krivulje indiferencije. 53. Objasnite i grafički prikažite budžetski pravac. 54. Grafički prikažite maksimiziranje zadovoljstva potrošača. 55. Što se dešava sa budžetskim pravcem ako dođe do promjene dohotka, a
što ako dođe do promjene cijena? 56. Definirajte proizvodnju. 57. Što je proizvodnost a što granična proizvodnost? 58. Što je elastičnost proizvodnje? 59. Čime se mjeri elastičnost proizvodnje? 60. Kako se putem koeficijenta elastičnosti određuje stadij proizvodnje? 61. Zašto je u drugom stadiju najoptimalnija proizvodnja? 62. Zašto je vremenski rok (vrijeme) važan čimbenik u analizi proizvodnje? 63. Definirajte izokvantu. 64. Što se mjeri graničnom stopom tehničke supstitucije? 65. Što je izoklina? 66. Da li je broj izoklina ograničen? 67. Kako glasi zakon opadajućih prinosa? 68. Što su konstantni, a što opadajući prinosi na opseg? 69. Zašto je proizvodnju najoptimalnije organizirati kroz poduzeća? 70. Koje su prednosti i mane korporacije? 71. Što je to model ESOP-a? 72. Koja su ograničenja u rastu poduzeća? 73. Definirajte troškove. 74. U čemu je razlika između fiksnih i varijabilnih troškova? 75. Nabrojite nekoliko tipičnih fiksnih i varijabilnih troškova. 76. Što su to granični troškovi? Zašto su oni važni u analizi? 77. Načinite grafički prikaz graničnih troškova i prosječnih varijabilnih
troškova. 78. Koju točku nazivamo točkom zatvaranja, a koju točkom prijeloma? 79. U kojoj točki će poduzeće maksimizirati profit? 80. Nabrojite temeljna financijska izvješća?
OSNOVE EKONOMIJE
117
81. U čemu je temeljna razlika između bilance stanja i računa dobiti i gubitka?
82. Definirajte proizvodnost, ekonomičnost i rentabilnost. 83. Nabrojite i ukratko objasnite oblike nesavršene konkurencije. 84. U čemu je razlika između prirodnog i zakonskog monopola? 85. O čemu mora voditi računa monopolista u želji da maksimizira profit? 86. Definirajte dohodak i bogatstvo. 87. Nabrojite četiri izvora dohotka? 88. Nabrojite osnovne stavke realne i financijske imovine. 89. Što utječe na formiranje nadnica u savršenoj konkurenciji? 90. Kako sindikati utječu na cijenu nadnica? Prikažite grafički. 91. Što je renta? 92. O čemu ovisi renta? 93. Definirajte kapital? 94. Definirajte ROA (ROI). 95. Objasnite tvrdnju ''novac danas vrijedi više nego novac sutra''. 96. Što je interna stopa rentabilnosti? 97. U čemu je razlika između ekonomskih i poslovnih profita? 98. Nabrojite teorije profita. 99. Objasnite frikcijsku teoriju profita? 100. U čemu je razlika između realnog i nominalnog kamatnjaka?
Makroekonomija:
1. Ukratko objasnite značaj Keynesova učenja. 2. Koja su osnovna pitanja na koja makroekonomija treba dati odgovore? 3. Što je makroekonomska politika i tko je vodi? 4. Koji su osnovni ciljevi makroekonomske politike? 5. Nabrojite instrumente makroekonomske politike. 6. Što je to fiskalna politika? 7. Što je to monetarna politika? 8. U kojim slučajevima se pribjegava nadzoru nadnica i cijena? 9. Što su mjere makroekonomske politike? 10. Kako egzogene varijable utječu na na ostvarenje makroekonomskih
ciljeva? 11. Od čega se sastoji sustav društvenih računa? 12. U čemu je razlika između zatvorenog i otvorenog modela privrede? 13. Definirajte bruto domaći proizvod (GDP). 14. Zašto GDP isključuje intermedijarna dobra? 15. U čemu je razlika između domaćeg i nacionalnog proizvoda? 16. Što je to neto ekonomsko blagostanje? 17. Definirajte agregatnu potražnju. 18. Koje su četiri sastavnice agregatne potražnje? 19. U čemu je sličnost, a u čemu razlika između krivulja potražnje i
agregatne potražnje?
OSNOVE EKONOMIJE
118
20. Koje varijable utječu na agregatnu potražnju? 21. Koje egzogene varijable utječu na agregatnu potražnju? 22. Definirajte agregatnu ponudu. 23. Koje varijable utječu na agregatnu ponudu? 24. Krivulja agregatne ponude razlikuje se na dugi i kratki rok. Zašto? 25. Objasnite funkciju potrošnje? 26. Objasnite funkciju štednje? 27. Definirajte graničnu sklonost potrošnji. 28. Definirajte graničnu sklonost štednji. 29. Koliko iznosi zbroj granične sklonosti potrošnji i graničnoj sklonosti
štednji? 30. U čemu je razlika između autonomne i potaknute potrošnje? 31. U čemu je bitna razlika glede štednje između klasičnih ekonomista i
Keynesa? 32. Definirajte investicije. Koja su tri bitna elementa za razumijevanje
investicija? 33. Objasnite vezu između visine kamatnjaka i investicija? 34. Objasnite inflacijski i deflacijski jaz. 35. Što pokazuje model multiplikatora? 36. Koji je osnovni nedostatak modela multiplikatora? 37. Objasnite pojam ''paradoks štednje''. 38. Što se podrazumijeva pod ''zabludom poistovjećivanja''? 39. Kako porezi utječu na agregatnu potražnju? 40. Kako državna potrošnja utječa na agregatnu potražnju? 41. Kako izračunavamo neto izvoz? 42. Što je granična sklonost uvozu? 43. Što je granična sklonost izvozu? 44. Definirajte novac. 45. Što je moneta i kad se prvi put pojavila? 46. Što je banknota? 47. Što podrazumijevamo pod pojmom ''knjiški novac''? 48. Koje su poželjne karakteristike novca? 49. Nabrojite temeljne funkcije novca. 50. Koja su dva pristupa mjerenju novca? 51. Što je monetarna baza? 52. Što je novac u užem smislu? 53. O čemu ovisi visina kamatnjaka? 54. Što podrazumijevamo pod financijskim tržištima? 55. Objasnite temeljnu razliku između obveznica i dionica? 56. U čemu je razlika između primarnih i sekundarnih financijskih tržišta? 57. Što je tržište novca? 58. Što je tržište kapitala? 59. Definirajte burzu? 60. Zašto je važan prospekt? 61. Što su OTC tržišta? 62. Objasnite temeljne modele procjene dionica?
OSNOVE EKONOMIJE
119
63. Opišite fundamentalnu analizu. 64. Opišite grafičku analizu procjene dionica. 65. Model prosjek varijanca. 66. Kratki povijesni pregled nastanka banaka. 67. Od čega se sastoji aktiva banaka? 68. Od čega se sastoji pasiva banaka? 69. Bankovni troškovi. 70. Kako će banka maksimizirati svoj profit? 71. Kratki povijesni pregled nastanka središnje banke (Bank of England). 72. Koje su osnovne zadaće središnje banke? 73. Koji su aktivni, a koji pasivni poslovi središnje banke? 74. Kojim instrumentima središnja banka regulira količinu novca u opticaju? 75. U čemu je razlika između ekspnzivne i restriktivne monetarne politike? 76. Definirajte ekonomski rast. 77. Koji su osnovni čimbenici koji utječu na ekonomski rast? 78. Definirajte poslovni ciklus. 79. Što je to recesija? 80. Koji su uzroci recesiji? 81. Koji su glavni uzroci Velikoj ekonomkoj krizi (1927. - 1933.)? 82. Koje su temeljne ideje New Deala? 83. Tko se smatra nezaposlenom osobom? 84. Kako mjerimo nezaposlenost? 85. Kako glasi Okunov zakon? 86. Nabrojite vrste nezaposlenosti. 87. Objasnite frikcijsku nezaposlenost. 88. U čemu je razlika između cikličke i strukturne nezaposlenosti? 89. Definirajte inflaciju. 90. Što je deflacija? 91. Što je indeks cijena potrošača? 92. Nabrojite stadije inflacije. 93. Što je inflacija troškova, a što inflacija potražnje? 94. Objasnite Phillipsovu krivulju. 95. Nabrojite nekoliko mjera antiinflacijske politike. 96. Definirajte međunarodnu razmjenu i objasnite njenu važnost. 97. Devizni tečajevi. 98. U čemu je temeljna razlika između fiksnih i fluktuirajućih tečajeva? 99. Što je bilanca međunarodnih plaćanja? 100. Protekcionističke mjere.
OSNOVE EKONOMIJE
120
OSNOVE EKONOMIJE
121
XXIV. LITERATURA
1. Babić, M., Makroekonomija, Mate, Zagreb, 2001. 2. Babić, M., Mikroekonomska analiza, Mate, Zagreb, 1997. 3. Foley, B., J., Tržišta kapitala, Mate, Zagreb, 1998. 4. Grubišić, D., Osnove mikroekonomije, Veleučilište u Splitu, 2000. 5. Koutsoyiannis, A., Moderna mikroekonomika, Mate, Zagreb, 1996. 6. Kovačević, B., Osnove ekonomije, Mikrorad, Zagreb i Ekonomski fakultet
Zagreb, 1999. 7. Miller, L., R., Van Hoose, D. Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb,
1997. 8. Mankiw, N., G., Principles of Economics, The Dryden Press, Fort Worth,
1997. 9. Nikolić, N., Počela javnog financiranja, Ekonomski fakultet Split, 1999. 10. Pojatina, D., Tržište kapitala, Ekonomski fakultet Split, 2000. 11. Robinson, J., Eatwel, J., Uvod u suvremenu ekonomiku, Ekonomska
biblioteka, Zagreb, 1981. 12. Reić, Z., Mihaljević, M., Uvod u ekonomiju, Ekonomski fakultet Split,
2003. 13. Samuelson, P., A., Nordhaus, W., D., Ekonomija, Mate, Zagreb, 2000. 14. Taylor, J., B., Economics, Houghton Mifflin Company, Boston, 2004. 15. Vojnović, S., Uvod u ekonomiju, Mikrorad, Zagreb, 1998.
