OSNOVE EKONOMIJE Skripta Za Prof. Kolaković

UPLOADANO NA: www.referada.hr

1

MIKROEKONOMIJA - grana ekonomije koja prouĉava ponašanje i funkcioniranje pojedinaĉnih ekonomskih subjekata:

proizvodnih (poduzeća, seljaĉka gospodarstva) i potrošačkih (potrošaĉi i kućanstva).

- prouĉava pojedinačne cijene, količine, tržišta (npr. kako naftni monopol moţe odrediti cijene nafte)

MAKROEKONOMIJA - grana ekonomije koja prouĉava funkcioniranje i meĊuzavisnosti ekonomskog sustava na globalnoj

razini te na razini jednog ekonomskog prostora (drţave)

- bavi se prouĉavanjem cjelokupne nacionalne ekonomije i utvrĊuje meĊuovisnost izmeĊu njezinih vaţnijih agregata kao što su

BDP, nezaposlenost, inflacija, uvoz, izvoz, kamate, porezi i dr.

- prouĉava ukupnu ponudu i potraţnju neke drţave

TRŢIŠNA EKONOMIJA – odvijanje procesa privreĊivanja u uvjetima proizvodnje koja ima za cilj da stvorena dobra

razmijeni za druga na trţištu, posredstvom novca.

Obzirom na stupanj razvijenosti pojedinih trţišnih sustava govorimo o visoko razvijenim, srednje razvijenim i nerazvijenim

zemljama.

EKONOMIJA predstavlja znanstveno prouĉavanje kako društva upotrebljavaju oskudne resurse (zemlja, rad i kapital) da bi

proizvela korisne robe i raspodijelila ih razliĉitim ljudima.

PRIVREĐIVANJE je svjesna ĉovjekova djelatnost, a karakterizira ju svjesno, namjerno i racionalno postupanje ĉovjeka u

cilju smanjivanja ograniĉenosti dobara kojima zadovoljava svoje potrebe.

PrivreĊivanje je u svezi sa „...zakonom oskudnosti, koji kaţe kako su dobra oskudna zato što nema dovoljno resursa da se

proizvedu sva dobra koja ljudi ţele trošiti...“ (Samuelson/Nordhaus)

Gotovo sva dobra u ĉovjekovom okruţenju su ograniĉena (oskudnost dobara).

Stupanj ograniĉenosti determinira apsolutna ograniĉenost ili potreba ljudi. Ukoliko je jednaka apsolutna ograniĉenost, stupanj

relativne ograniĉenosti odreĊuju ĉovjekove potrebe. Pri tome vrijedi pravilo da su potrebe veće što je veći stupanj relativne

ograniĉenosti.

EKONOMSKA DOBRA dijelimo u dvije osnovne grupe:

1. MATERIJALNA DOBRA: - sirovine (primarne i sekundarne),

- poluproizvodi,

- finalni (gotovi) proizvodi

2. IMATERIJALNA DOBRA: - proizvodne usluge

- neproizvodne usluge

S aspekta namjene: 1. potrošna dobra: - proizvodi osobne potrošnje

- proizvodi široke potrošnje

2. proizvodna dobra

S aspekta teorije marketinga: 1. obiĉna dobra: - prehrambena dobra

- impulzivna dobra

- nepredviĊena dobra

2. trgovaĉka dobra

3. specijalna dobra

4. netraţena dobra

S aspekta uporabljivosti (ţivotnog vijeka): 1. stara dobra

2. usavršena dobra

3. nova dobra

S aspekta interakcije: 1. osnovna dobra (nemaju zamjene – voda, zrak, ...)

2. supstitutivna dobra (zamjenjiva jedna drugim – npr. goveĊe meso i svinjsko meso)

3. komplementarna dobra (koja su direktno povezana – npr. automobili i benzin)

Obzirom na stupanj promjenjivosti (elastiĉnosti) potrošnih dobara ili promjena ponude i potraţnje uvjetovane promjenama

cijena i dohotka:

1. elastiĉna - pad cijena tih dobara uzrokuje veću potraţnju (npr. luksuzna dobra –parfemi, tehniĉki ureĊaji,…)

2. neelastiĉna – potraţnja slabo ili gotovo nikako ne reagira na promjenu cijene (npr. kruh)

Preostala dobra, koja su sa stajališta ljudskih potreba relativno neograniĉena, nazvati ćemo SLOBODNA DOBRA (voda,

toplinska i svjetlosna energija sunca, vjetar, morska voda i sl.). Slobodno ih koriste svi ljudi.

Stupanj raspoloţivosti neke zemlje ekonomskim ili slobodnim dobrima odreĊuje i razinu njene cjelokupne ekonomske

razvijenosti.Ekonomska zakonitost: Zemlje koje raspolažu većom količinom slobodnih dobara u pravilu su ekonomski slabije

razvijene, dok zemlje koje raspolažu pretežito ekonomskim dobrima, srednjeg su i visokog stupnja ekonomske razvijenosti.


2

Kroz vrijeme, iskristalizirali su se nuţni preduvjeti koji bitno pojednostavljuju proces privreĊivanja u psihofiziĉkom smislu te

rijeĉi:

- obrazovanost (kvalificiranost ljudi za obavljanje odreĊenih poslova)

- razvoj nauke o organizaciji rada

- tehniĉko-tehnološki napredak i dr.

POTREBE su skup zahtjeva što ih pojedinci ili grupe imaju prema sredini i dobrima koja ih okruţuju. Vrste potreba:

- fiziološke (prehrana, piće, odjeća, obuća, stanovanje i dr.)

- kulturne (kazalište, kino, knjige, glazba, televizija, radio, novine, obrazovanje i dr.)

- društvene ( politiĉka aktivnost, prosperitet u društvu, karijera, ugled i dr.)

- religijske potrebe.

Zadovoljavanje potreba je proces trošenja dobara u obliku u kojem zadovoljavamo ljudske potrebe (automobil je proizveden

da bismo ga trošenjem, tj. voţnjom prilagodili svrsi da njime savladavamo udaljenosti).

Potrebe su povijesna i dinamiĉka kategorija (kumuliraju s vremenom, ali se istovremeno usvajaju brojne i dinamiĉne nove

potrebe koje se dodaju postojećima). Potrebe nikad u cijelosti nisu zadovoljene i dovršene. One se stalno mijenjaju.

Ljudi svoje potrebe nastoje zadovoljiti što je moguće racionalnije, dakle s minimalnim utroškom sredstava za rad, predmeta

rada i samog ljudskog rada.

Ljudi svoje potrebe zadovoljavaju:

- mehanizmom trţišta

- bez mehanizma trţišta - naturalnom proizvodnjom (za svoje potrebe),

- na tradicionalistiĉki naĉin (povijesno napušteni naĉin zadovoljavanja potreba), pri ĉemu su moralne i etiĉke

norme odreĊivale udio pojedinih sudionika u sustavu proizvodnje i raspodjele ili

- kroz naredbodavni sustav privreĊivanja – socijalistiĉka privreda

KOMPONENTE (faze) PRIVREĐIVANJA: proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja.

Komponenta PROIZVODNJA

- prva i osnovna faza privreĊivanja

- svrha: nastanka novog dobra, nove uporabne korisnosti, sposobne da zadovolji neku našu potrebu

Procesom proizvodnje slobodna dobra se izuzimaju iz prirode i pretvaraju u novi oblik.

Iz procesa proizvodnje proizlaze samo ekonomska dobra, jer se uvijek proizvodi u ograniĉenim koliĉinama.

Iz ograniĉenosti raspoloţivih dobara oko nas proizlazi i ekonomski problem. On je star koliko i ĉovjek. Ĉovjekove potrebe su

veće od raspoloţivih resursa u prirodi ili su pak u obliku koji ne moţe zadovoljiti ĉovjekovu potrebu. To znaĉi da ljudi moraju

proizvoditi.

O proizvodnji moţemo govoriti s aspekta tehnologije proizvodnje, tj. koliko smo u nju uloţili i koliko smo dobara pritom

dobili (INPUT – OUTPUT). No, moţemo govoriti i o obliku proizvodnje.

OBLICI PROIZVODNJE s obzirom na (Lj. Baban):

a) oblik dobara koja se proizvode: - proizvodnja materijalnih dobara

- proizvodnja usluga

b) kontinuiranost (tijek) proizvodnje: - kontinuirana proizvodnja

- diskontinuirana proizvodnja

c) intenzitet ulaganja faktora proizvodnje (rad, kapital, zemlja): - ekstenzivna proizvodnja

- intenzivna proizvodnja

d) naĉin zadovoljavanja potreba: - naturalna proizvodnja (za vlastite potrebe)

- proizvodnja dobara (za trţište)

e) naĉin organizacije procesa proizvodnje: - pojedinaĉna (komadna) proizvodnja

- serijska proizvodnja

- masovna proizvodnja

f) broj sudionika u procesu proizvodnje: - individualna proizvodnja

- društvena proizvodnja

g) brzinu promjene proizvodnje: - tradicionalna proizvodnja

- propulzivna proizvodnja

h) naĉin povezivanja proizvodnih jedinica: - horizontalna proizvodnja

- vertikalna proizvodnja

- konglomeratska (lateralna) proizvodnja

i) na proizvodni asortiman: - monoproduktna proizvodnja

- multiproduktna proizvodnja

j) razinu proizvodnje u odnosu na minulo proizvodno razdoblje: - jednostavna proizvodnja


3

- smanjena proizvodnja

- proširena proizvodnja

k) namjenu dobara: - proizvodnja potrošnih dobara

- proizvodnja reprodukcijskih dobara

l) dominantnost faktora proizvodnje: - radno-intenzivna proizvodnja

- kapitalom (investicijama) intenzivna proizvodnja

TRI TEMELJNA PITANJA vezana uz proizvodnju:

1. ŠTO proizvoditi? (koji će se proizvodi proizvoditi i u kojim koliĉinama?)

2. KAKO proizvoditi? (društvo mora odrediti tko će ostvariti proizvodnju, kojim sredstvima i kojim tehnikama)

3. ZA KOGA proizvoditi? (za koji krug potrošaĉa je proizvod namijenjen)

PROIZVODNA DILEMA iskazuje proizvodne mogućnosti društva. Ukoliko valja organizirati i zapoĉeti proizvodnju,

moramo izvršiti izbor izmeĊu relativno rijetkih dobara oko nas. Tako dolazimo do odreĊenih proizvodnih mogućnosti koje

iskazujemo krivuljom proizvodnih mogućnosti. Proizvodnjom jednog dobra, moramo se odreći stanovite koliĉine proizvodnje

nekog drugog dobra. Granica proizvodnih mogućnosti – što se više sredstava koristi za proizvodnju jednog proizvoda, to

manje ostaje za proizvodnju drugog.

GRANICA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI prikazuje maksimalne koliĉine proizvodnje koje neka ekonomija moţe dobiti

uza zadano tehnološko znanje i zadanu koliĉinu raspoloţivih utrošaka.

Sredstva i dostupna tehnologija ograniĉavaju zajednice u proizvodnji proizvoljnih koliĉina i proizvoda.

Ako se proizvodi ispod granice proizvodnih mogućnosti, to znaĉi da drţava ne iskorištava optimalno raspoloţive resurse.

Ako se proizvodi iznad granice proizvodnih mogućnosti, proizvodnja je moguća, ali na kratki rok.

KRIVULJA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI moguća je samo u sluĉaju kada u ekonomiji postoji puna zaposlenost ljudi,

tvorniĉkih kapaciteta i zemlje. Ukoliko to nije sluĉaj, reći ćemo da nismo na granici proizvodnih mogućnosti, odnosno da se

nalazimo unutar granica proizvodnih mogućnosti.

ZAKON O OPADAJUĆIM PRINOSIMA

Efikasnost ulaganja u teoriji proizvodnje prouĉava se na primjeru ovog zakona. On je temeljni zakon u ekonomiji i tehnologiji.

Temeljna pretpostavka ovog zakona jest u tome što je jedan proizvodni faktor (zemlja) fiksan, a drugi (rad) je varijabilan.

Zakon o opadajućim prinosima kaže da ćemo dobivati sve manje i manje dodatnog outputa kako dodajemo jedinice inputa.

Opadanje dodatnog prinosa, kao posljedice dodatnih ulaganja, posljedica je ĉinjenice da se prema novim doziranjima

varijabilnog faktora nalazi sve manje i manje fiksnih sredstava raspoloţivih pri kombinaciji proizvodnje.

Svako ulaganje u proizvodnju ima smisla sve do one granice kada nam se ulog izjednači sa prinosom.

Zakon o opadajućim prinosima poĉinje djelovati tek na odreĊenoj razini opsega proizvodnje, a do tada je moguće djelovanje

Zakona o konstanim i rastućim prinosima. On se temelji na pretpostavci o promjenljivosti po opsegu svih faktora proizvodnje,

na osnovi masovne proizvodnje, kvalitetnoj podjeli rada i mehanizaciji.

MASOVNA I SERIJSKA INDUSTRIJSKA PROIZVODNJA

Industrija je temeljno obiljeţje suvremenog sustava privreĊivanja.

Jedno od temeljnih obiljeţja suvremene industrije jest njezina masovnost i velikoserijski karakter proizvodnje. U njenoj osnovi

leţi jeftin, kvalitetan i ukusno dizajniran proizvod.

U procesu proizvodnje moguće je povećati sve faktore proizvodnje koji se u nju ulaţu (rad, kapital, sredstva za rad).

Prirodna je teţnja u proizvodnji njeno povećanje, te ukoliko dvostruko povećamo ulaganje svih faktora proizvodnje,

udvostruĉit će se i proizvodnja. Takvo stanje nazivamo rastućim prinosom u odnosu na obujam proizvodnje.

Rastući se prinosi javljaju i kod masovne i kod serijske proizvodnje.

Tu se moţe govoriti o velikim uštedama, a one mogu biti:

- korištenje suvremenih izvora energije (izuzimajući ljudsku i ţivotinjsku energiju)

- primjena automatizacije, kompjuterizacije i najsuvremenije elektronike (primjena ureĊaja koji sami sebe

usklaĊuju, reguliraju i kontroliraju)

- standardizacija u proizvodnji i međusobna zamjenjivost dijelova i opreme

- raščlanjivanje složenih proizvodnih procesa u što jednostavnije radne postupke

- specijalizacija funkcija i uvođenje tehničke podjele rada.

Pozitivni efekti koje donosi velikoserijska i masovna proizvodnja na poziciji smanjenja troškova, isplativi su samo ukoliko se

proizvodi dovoljno velik broj jedinica proizvoda (troškovi proizvodnje su kalkulativni element prodajne cijene proizvoda).

Sloţenu proizvodnu organizaciju isplativo je uspostavljati samo u tom sluĉaju.

POPULACIJSKI FAKTOR I ZAKON O OPADAJUĆIM PRINOSIMA

Thomas Malthus je promatrajući ameriĉku populaciju svoga vremena izveo zakljuĉak da se populacija povećava

geometrijskom progresijom, a prehrambene mogućnosti svijeta povećavaju se aritmetičkom progresijom.

Postoji znaĉajna meĊuzavisnost izmeĊu ekonomske razvijenosti, populacije zemlje i ţivotnog standarda.

Zemlje koje imaju viši ţivotni standard u pravilu biljeţe sporu stopu rasta puĉanstva, a nerijetko imaju negativnu stopu

(visokorazvijene zemlje). Tehnološki faktor kompenzirao je povećanje stanovništva.


4

U podruĉjima nerazvijenog dijela svijeta puĉanstvo se povećava vrtoglavom brzinom. To su ujedno dijelovi svijeta gdje postoji

nestašica ekonomskih dobara, gdje industrija nije razvijena i poljodjelska industrija je uglavnom primitivna.

PROIZVODNOST RADA -kljuĉno pitanje u proizvodnji, pod njom podrazumijevamo efikasnost rada u procesu proizvodnje

- moţe se definirati na dva naĉina: 1. kao proizvedena koliĉina proizvoda u jedinici vremena

2. kao koliĉina vremena potrebna da se proizvede jedinica proizvoda

Proizvodnost rada je mjerilo uspješnosti poslovanja poduzeća iz kojeg se vidi uĉinak rada izraţen odnosom izmeĊu ostvarene

koliĉine uĉinaka (proizvoda) i koliĉine ljudskog rada koji je sudjelovao u proizvodnji.Veća proizvodnost rada s manjim

utroškom vremena po jedinici proizvoda znači nižu prodajnu cijenu i veću konkurentnost na tržištu.

FAKTORI PROIZVODNOSTI:

- stupanj razvoja znanosti i njena tehniĉka primjenjivost (nove tehnologije, izumi, patenti, tehniĉka otkrića i usavršenosti)

- tehniĉka opremljenost rada (suvremeni alati, strojevi)

- kvaliteta postojeće organizacije rada (radnika treba pratiti efikasna nabavna, prodajna sluţba; predmeti rada dostavljeni

su mu na radno mjesto, ...)

- prirodni uvjeti i iznalaţenje sirovinske osnove u dostupnom i po kvaliteti zadovoljavajućem okruţenju

- vještine radnika u proizvodnom procesu

- kvalificiranost zaposlenih

- kultura rada i radna disciplina

Komponenta RASPODJELA

Unutar raspodjele se vrši raspodjeljivanje konaĉnih efekata proizvodnje (dobara i usluga) na sve sudionike koji su u njihovoj

proizvodnji sudjelovali, ali i na one koji nisu mogli neposredno sudjelovati.

Faze raspodjele: - primarna raspodjela (osnovna)

- sekundarna raspodjela (namjenska)

- tercijarna raspodjela

- kvartalna raspodjela.

PRIMARNA RASPODJELA (osnovna) svodi se na slijedeće sudionike u privreĊivanju i njihove prihode:

- vlasnici kapitala (kamate)

- vlasnici zemlje (renta)

- poduzetnici (profit)

- dioniĉari (dividenda)

- drţavna administracija (porezi,carine, doprinosi)

- davatelji neposrednih usluga (sustavom preraspodjele ostvaruju prihode)

- radnici (plaće, najamnine).

SEKUNDARNA RASPODJELA (namjenska) svodi se na raspodjelu raspoloţivog produkta izmeĊu proizvoĊaĉa koji su

dohodak ostvarili u sustavu primarne raspodjele i ostalih sudionika koji svoj dohodak nisu ostvarili u tom sustavu.

Ostvaruje se pomoću slijedećih mehanizama u ekonomskom sustavu:

- kreditnim sustavom

- sustavom doprinosa

- poreznim sustavom

- carinskim sustavom

- kotizacijskim sustavom.

TERCIJARNA RASPODJELA se odvija unutar neke jedinice ekonomskog ţivota (poduzeća). Svodi se na:

- akumulaciju i

- osobnu potrošnju zaposlenih.

KVARTALNA RASPODJELA svodi se na raspodjelu sredstava namijenjenih osobnoj potrošnji i zajedniĉkoj potrošnji.

Primarna i sekundarna raspodjela su mikroekonomske raspodjele, a tercijarna i kvartalna su makroekonomske.

Komponenta RAZMJENA

- zadatak: povezati proizvodnju s potrošnjom.

Osnovna svrha razmjene: da posluţi subjektima razmjene kako bi svaki od njih došao do neophodnog dobra što ga zbog

podjele rada sami ne proizvode.

Proces razmjene odvija se na trţištu (trţišna ekonomija), posredstvom novca (novĉana ekonomija) kao univerzalnog dobra

koje je zamjenjivo za svako dobro. Zbog toga se ponekad umjesto izraza trţišna ekonomija kaţe i novĉana ekonomija.

TRŢIŠTE – mjesto na kojem se susreću ponuda i potražnja za dobrima. Definiramo ga i shvaćamo s razliĉitih gledišta:

a) s gledišta prostora: - lokalno, regionalno, nacionalno i svjetsko.

b) s gledišta koliĉine prodaje, tj. kupnje: - tržište na malo i tržište na veliko.

c) s gledišta pojedinog sudionika na trţištu:


5

- tržište prodavača – nastaje kada su cijene u porastu uslijed veće potraţnje od ponude

- tržište kupaca – nastaje u sluĉaju pada cijena izazvanog većom ponudom od potraţnje

d) s gledišta konkurencije: - tržište slobodne konkurencije i monopolizirano tržište.

PONUDA se definira kao ona koliĉina dobara koja se nudi na trţištu.

Moţe biti pojedinaĉna (ponuda jednog ponuĊaĉa) ili ukupna (agregatna ili cjelokupna ponuda na trţištu).

POTRAŢNJA je odreĊena koliĉina dobara koju su potrošaĉi voljni kupiti pri odreĊenoj razini cijena analogno vlastitoj

kupovnoj moći. Moţe biti pojedinaĉna (potraţnja jednog kupca) ili ukupna (agregatna - skup pojedinaĉnih potraţnji).

VRSTE RAZMJENE obzirom na:

a) postojanje ili nepostojanje novca: - tržišna (novĉana) razmjena

- netržišna razmjena (trampa -zamjenjivanje jednog dobra za drugo bez posredstva novca)

b) postojanje ili nepostojanje posrednika u razmjeni: - posredna razmjena

- neposredna razmjena

c) ekvivalentnost u razmjeni: - neekvivalentna razmjena

- ekvivalentna razmjena

d) tradicionalnost: - tradicionalna razmjena

- ekonomska razmjena

e) cilj u razmjeni: - razmjena radi stjecanja profita (dobiti)

- razmjena radi zadovoljavanja potreba

f) autonomnost razmjene: - slobodna razmjena

- ograničena razmjena

g) predmet razmjene: - razmjena sredstava za proizvodnju

- razmjena sredstava za potrošnju

- razmjena radne snage

- razmjena znanja i informacija

h) pravni status sudionika razmjene: - razmjena između fizičkih osoba (pojedinaca)

- razmjena između pravnih osoba (poduzeća i drugih institucija graĊanskog društva)

i) drţavne granice: - tuzemna razmjena

- inozemna razmjena

U trţišnoj ekonomiji razmjena se odvija pomoću novca (deviza, ĉekova, mjenica, raznih kartica i sl.), dok se u primitivnim

ekonomijama razmjena obavljala posredstvom raznih naturalnih sredstava (školjke, kamenĉići, stoka, dragulji i sl.).

Komponenta POTROŠNJA

Potrošnja je završni i krajnji cilj proizvodnje.

Osnovni smisao potrošnje je zadovoljavanje ljudskih potreba za odreĊenim dobrima.

POTREBE - skup zahtjeva što ih pojedinac ili neka grupa ima prema sredini koja ih okruţuje.

- razlikuju se prema svom intenzitetu.

- primarne (egzistencijalne): sve potrebe koje ljudi imaju kao biološka bića: jelo, odjeća, stan

- sekundarne: ne smatraju se egzistencijalnim, ali ĉine kulturu ţivljenja i odrţavaju razinu ţivotnog standarda

ţitelja neke zajednice

OBLICI POTROŠNJE s obzirom na:

a) broj subjekata potrošnje: - osobna potrošnja

- zajednička potrošnja

- opća potrošnja

b) podudarnost potrošnje i izvora vlastitih prihoda: - anticipirana potrošnja (potrošnja na kredit, odnosno unaprijed)

- unazadna potrošnja (odgoĊena potrošnja, potrošnja unazad)

c) vrstu faktora proizvodnje namijenjenih potrošnji: - potrošnja sredstava za rad

- potrošnja predmeta rada

-potrošnja radne snage

d) namjenu proizvoda i usluga: - proizvodna potrošnja: moţe biti reprodukcijska ili investicijska

- neproizvodna potrošnja: moţe biti osobna, opća ili zajednička

e) porijeklo potrošaĉkog dobra: - potrošnja domaćih potrošačkih dobara

- potrošnja uvoznih potrošačkih dobara

f) namjenu potrošaĉkog dobra: - intermedijarna potrošnja

- finalna potrošnja


6

g) trend potrošnje: - stagnirajuća potrošnja

- opadajuća potrošnja

- rastuća potrošnja

h) odnos potreba i kupovne moći: - dovoljna potrošnja

- niska potrošnja

- prekomjerna potrošnja.

AGREGATNA POTROŠNJA (ukupna ili globalna) izraţava ukupnu potrošnju svih materijalnih dobara u nekoj ekonomiji.

UKUPNA POTROŠNJA JEDNE VRSTE MATERIJALNIH DOBARA – analitiĉki pokazatelj kojim se utvrĊuju elementi

za definiranje razine ţivotnog standarda, a raĉuna se per capita (po stanovnikU). UtvrĊuje se za potrošna dobra (npr. kg

kruha/p.c.) ili za proizvodna dobra (npr. kWh/p.c.).

UKUPNA POTROŠNJA NEKE POTROŠAĈKE JEDINICE – ukupna koliĉina materijalnih dobara koju poduzeće, obitelj

ili grupa potroši u odreĊenom vremenu.

ŢIVOTNI STANDARD – materijalni, radni i društveni uvjeti ţivota ljudi neke zemlje.

Kod analize ţivotnog standarda utvrĊuje se obujam i struktura potrošnje te se na temelju nje govori o razini ţivotnog

standarda.

Visoki ţivotni standard - potrošnja ljudi po obujmu i strukturi zadovoljava njihove potrebe.

Nizak ţivotni standard - potrošnja ljudi po obujmu i strukturi ne moţe zadovoljiti niti njihove najelementarnije

ţivotne potrebe.

U potrošnju dobara za kojima imamo nekakvu potrebu moţemo se upustiti samo ukoliko raspolaţemo dovoljnom koliĉinom

novca, ali ni tada si ne moţemo priuštiti svako dobro.

ZAKON OPADAJUĆE KORISNOSTI

Ukoliko raspolaţemo s odreĊenom koliĉinom novca, onda njime moţemo zadovoljiti razliĉite intenzitete naših potreba. No,

intenzitet potreba za novim koliĉinama dobara opada, odnosno opada i graniĉna korisnost.

GRANIĈNA KORISNOST – korisnost koju postiţemo nabavkom svake nove jedinice dobra. Kad ona padne na nulu,

besmisleno je daljnje pribavljanje dobara.

U trţišnoj ekonomiji potrošaĉ je voljan kupovati dobra kojima opada graniĉna korisnost, ali pod uvjetom da im pada i cijena.

Samo jedan izuzetak: Cijena nije relevantna za onog potrošaĉa koji ţeli bezuvjetno doći do nekog dobra (npr. alkoholiĉar).

Kategorije koje opredjeljuju ponašanje potrošaĉa:

EFEKT SUPSTITUCIJE – ukoliko na trţištu doĊe do povećanja cijene nekom dobru X (kava), potraţnja (potrošnja) će se za

njim smanjiti, pritom pretpostavimo kako se cijena drugom dobru Y ne mijenja. Ukoliko dobro Y moţe zamijeniti dobro X

kojemu je porasla cijena, tada je isplativo potrošaĉima da kupuju dobro Y. U tom sluĉaju potrošaĉ postiţe isti uĉinak korisnosti

(zadovoljenja potrebe) s dobrom Y kao prethodno s dobrom X uz minimalne troškove (izdatke za kupovinu).

EFEKT DOHOTKA – ukoliko na trţištu porastu cijene dobrima, a dohodak potrošaĉa kojim raspolaţe ostane fiksan

(nepromijenjen), potrošaĉ se nalazi u poziciji smanjenja raspoloţivog dohotka. Ukoliko potrošaĉ ne odustane od namjere

kupnje skupljih dobara, njemu preostaje manje dohotka na raspolaganju za kupovinu drugih dobara.

PARADOKS VRIJEDNOSTI – ljudi u ulozi potrošaĉa kupujući neko dobro u sve većim koliĉinama povećavaju svoju

ukupnu korisnost. No, sve manje i manje nam je poţeljna (potrebna) nova jedinica jednog te istog dobra.

KARAKTERISTIKE POTROŠAĈA:

1. RACIONALNO EKONOMSKO PONAŠANJE – potrošaĉ preferira onu košaricu dobara kod koje dobiva za svoj

dohodak veću koliĉinu dobara.

2. DOSLJEDNOST

3. TRANZITNOST

4. AKSIOM OTKRIVENE PREFERENCIJE - potrošaĉ na nekoj razini raspoloţivog dohotka preferira neki potrošaĉki

asortiman dobara koji maksimalizira njegovu ukupnu korisnost.

POTROŠAĈEV PROBITAK – kada potrošaĉ kupi odreĊeno dobro po niţoj trţišnoj cijeni od one koju je bio spreman platiti

kako bi bezuvjetno došao do tog dobra.

SUSTAV LINEARNIH IZDATAKA – analizira odnos potrošaĉa prema grupi dobara, a ne prema jednom dobru. MeĊu

dobrima unutar grupe supstitucija nije moguća. Zbrojem pojedinaĉnih korisnosti dobara u grupi dolazimo do ukupne korisnosti

grupe dobara.

EGZISTENCIJALNE KOLIĈINE – minimalne koliĉine unutar grupe proizvoda koje kupuju potrošaĉi, predstavljaju osnovu

za odrţanje ţivotne egzistencije neke obitelji (dio dohotka koji se troši u ovu svrhu zove se egzistencijalni dohodak).

NEEGZISTENCIJALNE KOLIĈINE – nisu od nuţne vaţnosti (dio dohotka koji se troši u ovu svrhu zove se

neegzistencijalni dohodak).

KRUŢNI TIJEK KOMPONENTI PRIVREĐIVANJA

IzmeĊu komponenti privreĊivanja postoji povezanost i utjecaj jedne komponente na drugu.


7

Znaĉajnu ulogu u ekonomskom kruţnom tijeku ima novac koji neprestano cirkulira od jednog subjekta do drugog.

Ekonomska dobra se neprekidno troše, ponovo proizvode i ponovo troše. Što je kruţni tijek brţi društvo je bogatije.

FAKTORI PROIZVODNJE – (resursi, utrošci) - robe ili usluge koje se upotrebljavaju za proizvodne procese:

- primarni: rad, zemlja

- sekundarni: kapital, poslovna organizacija poduzeća – stvorio ih je ĉovjek svojim radom!

RAD – privređivanje čovjeka u proizvodnom procesu u namjeri da poveća korisnost materije koju mu je darovala priroda.

- predstavlja utrošeno vrijeme u proizvodnji

William Petty – krilatica: „rad je otac, a zemlja mati cjelokupnog bogatstva“.

Ĉovjek moţe jedino radom stvoriti više dobara nego što je uloţio u proizvodnju, a niti jedna proizvodnja nije moguća bez rada .

Neposredna pretpostavka proizvodnje bogatstva jest sam ĉovjek i njegov rad - čovjek je temeljno sredstvo za proizvodnju

bogatstva. No, ĉovjeka u proizvodnom procesu ne moţemo smatrati obiĉnim faktorom poput ostalih inputa proizvodnje.

Organizacija rada ovisi o tehniĉkom momentu kao i socijalnom i društvenom okolišu u kojem taj rad funkcionira.

U suvremenim ekonomijama vrlo je bitan oblik društvenih odnosa unutar kojih funkcionira neki ekonomski sustav.

U svijetu najefikasnije funkcioniraju ekonomski sustavi u kojima se odnosi u društvu temelje na privatnom vlasništvu i

poduzetništvu, a potom i na trţišnoj ekonomiji, politiĉkom pluralizmu i demokratskom politiĉkom ustroju.

KAPITAL – temeljni izvor bogatstva promatran kao faktor proizvodnje, a ne kao direktni izvor koji čovjeku može priuštiti

brojna zadovoljstva.

Kapital su trajno proizvedena dobra (tvornice, poslovni objekti, novac) koja sluţe za proizvodnju drugih dobara.

Kapitalno dobro je i utrošak i proizvod.

Kapital se mora posuditi ili proizvesti.

Vrste kapitala: 1. fiziĉki (tvornice, zgrade, strojevi...)

2. financijski (novac, vrijednosnice, obveznice, dionice, ...)

3. intelektualni (znanje, ...)

- primjereniji naziv: „poslovni kapital“

Povrat na kapital – povrat na uloţeno, pokazatelj uspješnosti poslovanja

Stopa povrata na kapital - mjera za dobitak pri odluĉivanju o najboljem ulaganju.

- što je veća, rastu i profiti

- oznaĉava neto povrat u dolarima godišnje za svaki dolar uloţenog kapitala.

ZEMLJA - sve one sile koje priroda daje čovjeku na raspolaganje za racionalnu uporabu (toplina sunca, energija vjetra,

voda, zrak, obradivo tlo).

Nekada se pod pojmom zemlja podrazumijevalo iskljuĉivo obradivo tlo koje se koristilo za uzgoj raznovrsnih kultura u

prehrambene svrhe.

Nakon industrijske revolucije i propulzivnog razvoja u 19. i 20. stoljeću, postalo je aktualno zanimanje za ono što zemlja krije

u svojoj unutrašnjosti (rudno blago, ugljen, minerali, plin, nafta, topla voda, ...).

Zemlja je: - prirodni izvor - troši se i ima granice plodnosti, treba joj dozvoliti obnovu i odmor

- zrak, voda, zemlja, klima

- energetski izvor (gorivo: nafta, plin, ugljen, topla voda)

- neenergetski izvor (npr. bakar i ţeljezne rude)

Zemlja je ograničen i oskudan faktor proizvodnje. Njena je eksploatacija prirodno ograniĉena.

Pronalaze se novi energetski izvori: atomska energija, energija sunca, vjetra, morskih valova i dr.

POSLOVNA ORGANIZACIJA PODUZEĆA - podrazumijeva naĉin na koji je u poduzeću organizirana proizvodnja.

Osnovni joj je cilj da poduzeće što uspješnije posluje. Bavi se slijedećim pitanjima iz djelokruga poslovanja:

- pribavljanjem kapitala,

- pribavljanjem radne snage,

- pribavljanjem sredstava i predmeta rada,

- upravljanjem i usklađivanjem svih složenih poslova iz djelokruga financiranja poduzeća,

RAZMJENA

PROIZVODNJA

POTROŠNJA

RASPODJELA


8

- akumuliranjem,

- novim investiranjem,

- primjenom tehničko-tehnoloških novina i dr.

MENADŢMENT je nositelj poslovne organizacije. Njegov pojam odnosi se na sustav znanja i prakse za uspostavljanje

efikasne poslovne organizacije. Poslovne ljude koji te osobine posjeduju nazivamo menadţerima.

Menadţment ima 3 osnovna zadatka: - podizanje uspješnosti postojećeg biznisa,

- iznalaženje poslovnih potencijala i

- osiguranje budućnosti biznisu.

Obiljeţja menadţmenta:

javlja se u svim vrstama poslovne organizacije

pojavljuje se na svim organizacijskim razinama

djeluje u pravcu određivanja i realizacije ciljeva organizacije

njegove temeljne odrednice su: utjecanje, odlučivanje, koordiniranje, komuniciranje i povezivanje

organizacijske ciljeve ostvaruje pomoću drugih ljudi

osnovni cilj menadžmenta je efikasnost i uspješnost organizacije

Funkcije menadţmenta:

planiranje (postavljanje budućih ciljeva, izbor pravca akcije, sredstva i naĉin ostvarivanja ciljeva)

organiziranje (usklaĊivanje ljudskih i materijalnih resursa na naĉin koji doprinosi efikasnom cilju)

motiviranje i kontroliranje (motiviranje: novĉano i statusno; cilj kontrole: povećanje uspjeha poslovanja, ali i

sprjeĉavanje eventualnih neuspjeha koji su realni i mogući)

upravljanje ljudskim potencijalima – temeljni strateški zadatak: izbor kvalitetnog i obrazovanog radnog kadra, te

podizanje obrazovne, struĉne i kreativne razine postojećeg radnog potencijala

TRI NOVA DODATNA FAKTORA PROIZVODNJE:

1. ZNANJE – nova tehnološka rješenja

2. INFORMACIJA

3. KOMUNIKACIJA

GLAVNE ODREDNICE PROIZVODNJE:

1. puĉanstvo i radni resursi - puĉanstvo je proizvoĊaĉ i potrošaĉ.

- vaţna je stopa prirasta, starosna dob, radna sposobnost, obrazovanost i kvalificiranost

2. tehniĉko tehnološki resursi – kvaliteta sredstava za rad i predmeta rada

3. prirodni resursi – svi prirodni uvjeti i raspoloţiva dobra u okruţenju

4. društveno bogatstvo – prirodno i proizvedeno bogatstvo

ORGANIZACIJA PODUZEĆA KAO FAKTORA PROIZVODNJE

PROIZVODNA FUNKCIJA ima zadatak da kvalifikacijskom strukturom zaposlenih i njihovim radnim iskustvima proizvodi

odreĊenu vrstu proizvoda u odreĊenoj koliĉini i kvaliteti, u odreĊeno vrijeme i s najmanjim troškovima.

U proizvodnji sudjeluje velik broj ljudi najrazliĉitijih znanja, sposobnosti i sklonosti, koji trebaju ostvariti zajedniĉki cilj. Taj

cilj je rentabilna i ekonomiĉna proizvodnja odreĊene koliĉine proizvoda ili usluga.

Proizvodnu funkciju karakterizira globalna raspodjela poslova koja obuhvaća:

poslove prilagoĊavanja nacrta proizvoda,

poslove operativne i tehnološke pripreme,

poslove neposrednog procesa proizvodnje s unutarnjim transportom,

poslove tehniĉkog nadzora,

poslove odrţavanja i

poslove zaštite na radu.

Zadatak pripreme proizvodnje: prije poĉetka ispitati i utvrditi okolnosti uz koje će se proizvoditi kako bi se proizvodni proces

mogao odvijati normalno, bez zastoja.

EKONOMIĈNOST - štedljivost koju u procesu proizvodnje valja postići glede ulaganja u proizvodnju uĉinaka i koliĉine

rada, sredstava za rad, predmeta rada te ostalih pomoćnih usluga i konaĉnih rezultata proizvodnje.

→ odnos ukupnih uĉinaka i ukupnih utrošaka

RENTABILNOST – mjera efikasnosti uloţenog kapitala u nekom vremenskom periodu ili konkretnom poslu

→ odnos profita i uloţenog kapitala

ORGANIZACIJA – svjesno udruţivanje ljudi kojima je cilj da odgovarajućim sredstvima ispune odreĊene zadatke s

najmanjim mogućim naporom na bilo kojem podruĉju društvenog ţivota.

Znaĉenje organizacije: omogućava realizaciju najsloţenijih zadataka.


9

Negativne strane organizacije: nepovoljno utiĉe na ĉovjeka, odnosno njegovo ponašanje.

VRSTE ORGANIZACIJE obzirom na:

opseg rada: potpuna ili djelomiĉna

naĉin provoĊenja: individualna ili shematska

koncepciju rukovoĊenja: centralizirana ili decentralizirana

trajanje rada: jednokratna ili postupna

postojanje poduzeća: organizirana ili reorganizirana

ORGANIZACIJA RADA – svjesna ĉovjekova djelatnost kojom se usklaĊuju svi faktori (materijalni i ljudski) proizvodnje

radi postizanja optimalnih rezultata rada.

PODUZEĆE – ekonomska, ljudska, organizacijska i pravna cjelina koja kombiniranjem faktora proizvodnje proizvodi

proizvode odnosno usluge koje se prodaju na trţištu radi ostvarivanja profita.

Faktori koji dovode do organizacije proizvodnje u poduzećima su:

ekonomija masovne proizvodnje

pribavljanje sredstava

organiziranje proizvodnog procesa

ORGANIZACIJA PODUZEĆA KAO FAKTORA POVEZIVANJA PODUZEĆA

Osnovni oblici poduzeća:

inokosna poduzeća (individualno vlasništvo)

partnerstvo

korporacija

INTEGRACIJA je proces spajanja i pripajanja poduzeća radi postizanja zajedniĉkih uĉinaka. Ostvaruje se na 2 naĉina:

SPAJANJE (fuzija) – spajanje 2 ili više poduzeća u jedno novo na koje integrirana poduzeća prenose svu svoju

imovinu.

PRIPAJANJE (akvizicija) – pripajanje jednog ili više manjih poduzeća nekom većem poduzeću. Poduzeća koja se

pripajaju unose svu svoju imovinu u veće poduzeće te gube pravnu samostalnost.

VRSTA

PODUZEĆA

PREDNOSTI

NEDOSTACI

U OSOBNOM

VLASNIŠTVU

- lako se formiraju

- jednostavno odluĉivanje

- jednostavno oporezivanje

- nema kontrole odluĉivanja

- visok rizik

- skupi rad i kapital

PARTNERSKA - lako se formiraju

- diverzificirano odluĉivanje

- opstojnost u sluĉaju povlaĉenja partnera

- jednostruko oporezivanje

- mogućnost nesporazuma meĊu partnerima

pri odluĉivanju

- visok rizik

- skupi rad i kapital

KORPORACIJE - ograniĉena odgovornost

- profesionalni management

- lako dostupan kapital

- niţi troškovi proizvodnje

- sloţena managementska struktura moţe

odluĉivanje uĉiniti sporim i nedjelotvornim

- sukob izmeĊu managera i dioniĉara

- dvostruko oporezivanje

TIPOVI INTEGRACIJE S OBZIROM NA PROIZVODNO-TEHNOLOŠKU POVEZANOST PODUZEĆA:

poduzeća koja su zaista meĊusobno ĉvrsto povezana (tipovi veza: serijska ili sekvencijalna meĊuovisnost,

paralelna veza, neposredno-povratna veza, posredno-povratna veza i agregatna veza)

poduzeća koja su meĊusobno slabije povezana

poduzeća koja su meĊusobno nepovezana

INVESTICIJE

INVESTICIJE - ulaganje raspoloţivog kapitala u svrhu povećanja raspoloţivog fonda kapitalnih dobara

- financijske→ ulaganje kapitala u vrijednosne papire

- stvarne → ulaganje kapitala u osnovna ili obrtna sredstva poduzeća

- ulaganje kapitala u sadašnjosti sa svrhom donošenja koristi u budućnosti

EFIKASNOST PROIZVODNJE

Oskudnost i efikasnost su srodne ekonomske klase.

Ekonomika - analizira posljedice drţavnog reguliranja na efikasnost trţišta,

- istraţuje rast u zemljama u razvoju i

- predlaţe naĉine poticanja efikasnije upotrebe sredstava.

U osnovi te definicije dvije su kljuĉne pretpostavke: 1. sva su dobra oskudna


10

2. društvo mora što efikasnije upotrijebiti svoja sredstva, jer su ţelje

neograniĉene.

EFIKASNOST znači nenazočnost rasipnosti ili upotreba ekonomskih sredstava što je moguće efikasnije da bi se zadovoljile

potrebe i želje ljudi.

Ekonomija proizvodi efikasno kad ne moţe proizvesti više jednog dobra bez da proizvede manje drugog – kad je na granici

proizvodnih mogućnosti.

Bit ekonomike je da prizna stvarnost oskudnosti i potom pronaĊe kako urediti društvo na naĉin koji dovodi do najefikasnije

upotrebe sredstava.

TROŠKOVI PODUZEĆA

Troškovi su novčani izraz utrošaka elemenata radnog procesa.

T = utrošci x cijene elemenata radnog procesa

TROŠKOVI su vrijednosno izraţeni utrošci elemenata procesa proizvodnje ili pruţanja usluga, a koji su nastali ili su

uzrokovani poslovnom aktivnošću poduzeća.

UTROŠAK je naturalni izraz za utrošene elemente proizvodnje (npr. sati rada, sati korištenja strojeva, kWh elektriĉne

energije, sirovine, ...).

IZDACI – smanjenje novĉanih sredstava u blagajni ili na raĉunu u banci. Mogu biti povezani uz troškove, ali i ne moraju.

RASHODI su troškovi sadrţani u prodanim proizvodima ili uslugama (nabavna vrijednost, izdaci vezani za financiranje i

drugi izdaci)

GUBICI predstavljaju izgubljene predmete rada tijekom proizvodnog procesa, a predstavljaju i negativan poslovni rezultat.

Vrste troškova:

1. UKUPNI TROŠKOVI: dijele se na fiksne i varijabilne.

Ukupne troškove dobijemo mnoţenjem svote utrošenih faktora proizvodnje u proizvodnji proizvoda i cijene tih faktora na

trţištu.

Ukupni trošak je najniţi ukupni novĉani izdatak potreban za proizvodnju odreĊene koliĉine proizvodnje. On raste s

porastom koliĉine proizvodnje.

UT = FT + VT

FIKSNI TROŠKOVI (stalni troškovi) su oni koji se ne mijenjaju s obzirom na promjenu obujma proizvodnje. Postoje ĉak i

kada se uopće ne proizvodi . Obuhvaćaju: - plaće administracije,

– amortizaciju strojeva,

– izdatke za amortizaciju i odrţavanje objekata (zgrada), i

– izdatke za odrţavanje i amortizaciju zemljišta.

VARIJABILNI TROŠKOVI (promjenjivi troškovi) su oni koji se mijenjaju pri svakoj promjeni obujma proizvodnje (trošak

sirovine, energije, nadnica, transporta, ...).

Obuhvaćaju: - sirovine

– troškove direktnog rada i

– tekuće troškove fiksnog kapitala (uobiĉajeni remont, troškovi pogonskog goriva, ...)

AMORTIZACIJA - vrijednosno trošenje (obezvreĊivanje) sredstava za rad

- postupni otpis vrijednosti investirane imovine

- izraţava smanjenje vrijednosti zgrada, strojeva i inventara nastalo uporabom

2. GRANIĈNI (MARGINALNI) TROŠKOVI

→ pokazuju porast ukupnih troškova nastalih proizvodnjom dodatne jedinice proizvoda

→ izraĉunavamo ih oduzimanjem dvije susjedne razine ukupnih troškova

→ ovise samo o varijabilnim troškovima

→ u prvoj fazi pokazuju tendenciju pada, ali kada dosegnu minimum nastavljaju rasti, a njihov porast je posljedica djelovanja

zakona opadajućih prinosa


11

3. PROSJEĈNI UKUPNI TROŠKOVI

→ nazivaju se i jediniĉnim troškovima, a dijele se na prosjeĉne fiksne i prosjeĉne varijabilne troškove

prosjeĉni UT = prosjeĉni FT + prosjeĉni VT ili UT/koliĉina

Prosjeĉni FT = FT/koliĉina

Prosjeĉni VT = VT/koliĉina

3. OPORTUNITETNI TROŠKOVI su propuštene prilike ili troškovi kojima se pojedinac ili poduzeće izlaţe poduzimajući

radije taj nego najbolji drugi posao.

Primjer: pojedinac sam otvara poduzeće (njegov odabir), a propustio je priliku raditi negdje drugdje i ušteĊevinu uloţiti u banci

→ ta propuštena prilika je oportunitetni trošak.

Primjer: vlasnik firme svoj rad ne raĉuna kao trošak, ali da radi kod drugoga njegov rad bi nekom drugom bio trošak.

Uvijek se odluĉujemo za jednu varijantu → rizik poslovanja.

MINIMALNI PROSJEĈNI TROŠAK → GT = PT

Kada je graniĉni (marginalni) trošak potpuno jednak prosjeĉnom trošku, prosjeĉan trošak ne raste i ne pada, a to znaĉi da je u

svom minimumu. Krivulja ima oblik slova U.

4. NOVĈANI TROŠKOVI - vidljivi, stvarni troškovi → eksplicitni.

STVARNI TROŠKOVI = OPORTUNITETNI TROŠKOVI + NOVĈANI TROŠKOVI

POJAM TRŢIŠTA I NJEGOVE ODREDNICE

TRŢIŠTE → privredni ekonomski mehanizam pomoću kojeg proizvođači i potrošači djeluju jedni na druge da bi nekoj robi

odredili cijenu i količinu.

U tom mehanizmu i proizvoĊaĉi (kao ponuĊaĉi) i potrošaĉi (kao kupci) djeluju dobrovoljno.

Predmet trţišnih transakcija:

kupnja i prodaja razliĉitih proizvoda i usluga

transakcije iz domena trgovaĉkog, ekonomskog, meĊunarodnog i autorskog prava

pravno nezakonite transakcije koje se obnašaju na crnom trţištu (nedozvoljena konkurencija).

Osnovne odrednice trţišta:

ponuda

potraţnja

cijene

dobro, proizvodnja, nabava, potrebe, propaganda, konkurencija, društvena podjela rada, napredak znanosti, tehnika,

razvoj prometa, društveni elementi (moda, tradicija, navike)

Svako trţište ima neke odrednice koje ga determiniraju: ekonomske, društvene, politiĉke.

VRSTE TRŢIŠTA

prema prostornom obuhvatu: - lokalno, regionalno, nacionalno, meĊunarodno, kontinentalno, svjetsko

prema mjestu proizvoda od proizvodnje do potrošnje: trgovina na veliko, trgovina na malo

prema vrsti predmeta razmjene: trţište koţe, teţište dijamanata, trţište deviza, …

prema istovjetnosti i zamjenjivosti dobara: homogeno, heterogeno

TRŢIŠTE ODREĐUJE ŠTO, KAKO I ZA KOGA PROIZVODITI.

Akcije milijuna poduzeća i potrošaĉa su upravljani nevidljivim putem preko sistema cijena i trţišta. Trţišni sistem sadrţi

unutrašnju logiku, on provodi ekonomski red, a ne nered.

TRŢIŠNI SISTEM je razvijeni mehanizam za nesvjesnu koordinaciju ljudi, aktivnosti i poduzeća preko sistema cijena i

trţišta.

Osnovni naĉini kupoprodaje (nabavke) obzirom na naĉin cirkulacije robe i usluga:

1. DIREKTNA nabavka od proizvoĊaĉa (uštede na prijevozu robe i posrednicima)

2. INDIREKTNA (posredna) nabavka: posredstvom trgovaĉke mreţe (na veliko ili malo)

Karakteristike SAVRŠENOG proizvoda:

TRŢIŠNOST → proizvod mora imati sposobnost i prikladnost za iznošenje na trţište i biti pritom prodan;

TEHNOLOGIĈNOST→ mora biti siguran u eksploataciji i kvalitetan;

FUNKCIONALNOST→ mora zadovoljiti neku ĉovjekovu potrebu, ali uz uvjet da bude najjeftiniji na

trţištu uz maksimalnu tehnologiĉnost.

KARAKTERISTIKE TRŢIŠTA:

razvoj trţišta posljedica je potrebe za trgovinom, razmjenom proizvoda izmeĊu specijaliziranih proizvoĊaĉa i

potrošaĉa

da nema trţišta pojedinci bi bili ograniĉeni u svojoj potrošnji na ono što mogu sami proizvesti


12

pojedinci i poduzeća se specijaliziraju u pojedinim vrstama proizvodnih aktivnosti, jer im specijalizacija omogućuje

proizvodnju većeg outputa iz raspoloţivih sredstava

trţište provodi selekciju potrebnih proizvoda djelovanjem ponude i potraţnje, formira se trţišna cijena koja usmjeruje

proizvoĊaĉe voĊene profitom na proizvodnju onih dobara i usluga koje potrošaĉi ţele i trebaju

trţište unosi racionalnost u ekonomskom ponašanju proizvoĊaĉa – konkurencijom prisiljava poduzeća na stalnu brigu

za razvoj

STUPANJ KONKURENCIJE u privrednom sektoru ovisi o sljedećim faktorima:

Broj kupaca i prodavaĉa

Stupanj diferencije ili homogenosti proizvoda

Stupanj mobilnosti proizvoda

Stupanj informiranosti svih trţišnih subjekata o promjenama koje se dogaĊaju na trţištu

Na ove ĉetiri stavke velik utjecaj ima drţava, jer ona diktira trţište, zadire u trţišno formiranje cijena (monopol drţave).

TEMELJNE FUNKCIJE TRŢIŠTA

Alokacijska → ravnomjerna raspodjela roba i usluga na trţištu bez viškova i manjkova (što proizvoditi).

Selekcijska → odabir najboljih, najkvalitetnijih i cjenovno najprihvatljivijih traţenih proizvoda (kako proizvoditi).

Distribucijska → preko trţišta se distribuira (raspodjeljuje) dohodak potrošaĉa (za koga proizvoditi).

Informacijska → povratne informacije proizvoĊaĉima o ispravnosti trţišne politike koju vode

Razvojna

TEMELJNI MEHANIZAM TRŢIŠTA: PONUDA I POTRAŢNJA

PONUDA → koliĉina dobara koja se u odreĊenom trenutku nalazi na nekom trţištu ili se moţe isporuĉiti radi prodaje uz

odreĊenu cijenu

→ nije jednaka koliĉini proizvedenih dobara, jer se dio proizvedenih dobara moţe povući s trţišta zbog oĉekivanja

povoljnije cijene ili nekog drugog razloga, a isto tako u ponudi u duljem roku nalaze se i dobra koja će se u tom

roku proizvesti.

→ koliĉina dobara koju je neko trţište voljno proizvesti i prodati

Ponudu saĉinjava mnoštvo proizvoĊaĉa koji ţele prodati odreĊenu koliĉinu robe uz odreĊenu cijenu.

ponuda ≠ proizvodnja

ponuda ≠ prodaja

Neke vrste ponude: - ponuda robe iz tekuće proizvodnje

- ponuda robe sa zaliha proizvođača

- ponuda robe iz rezervi

- ponuda robe iz uvoza

Ĉinioci ponude: - vrsta proizvoda

- namjena proizvoda

- vrijeme ponude

- nivo razvoja proizvodnih snaga

- politiĉka situacija u zemlji

- tip trţišta (moderno, tradicionalno, …)

Na povećanje ponude utjeĉu: Na smanjivanje ponuĊene koliĉine utjeĉu:

- pad cijena faktora proizvodnje - porast cijena faktora proizvodnje

- inovacije u proizvodnji - smanjivanje broja poduzeća u privrednoj grani

- smanjivanje poreza - povećanje poreza

- pad potraţnje za supstitutima - nepovoljni prirodni uvjeti

Odrednice ponude:

1. CIJENA dobra ili usluge → ako cijena raste, raste i koliĉina proizvoda, i obrnuto

2. TROŠKOVI PROIZVODNJE → ovise o tehnologiji i cijeni inputa

→ kad su niski u odnosu na trţišnu cijenu, profitabilno je proizvoĊaĉima nuditi velike koliĉine

→ kad su visoki u odnosu na trţišnu cijenu, poduzeća proizvode male koliĉine ili napuštaju proizvodnju

3. ZALIHE PROIZVODA → pri stvaranju velikih zaliha (mislimo na zalihe koje su veće nego što je potrebno za normalno

funkcioniranje trţišta) blokiran je novac. Rješavanje većih koliĉina zaliha proizvoda

prodajom po niţoj cijeni → dolaţenje do novca → veća potraţnja → rasprodaje.

4. POTREBA ZA NOVCEM (likvidnim sredstvima)

Nelikvidnost → drţava ne plaća raĉune poduzećima, poduzeća ne plaćaju reţijske troškove, radnici ne dobivaju plaću (štrajk).

Do novca se dolazi većom ponudom u odnosu na potraţnju, što ima za posljedicu pad cijena.

5. CIJENE PROIZVODA KOJE MOŢE PROIZVODITI ISTO PODUZEĆE I NJIHOV MEĐUSOBNI UTJECAJ

Primjer: P↑ proizvod A (pšenica) proizvod B (kukuruz) P↓


13

Ako bi cijena pšenice porasla došlo bi do prebacivanja dijela kapaciteta na kukuruz (više bi se proizvodilo kukuruza) i

cijena kukuruza bi pala (i obrnuto) → ovdje govorimo o cijenama alternativnih dobara ili dobara koje proizvodi isti

proizvoĊaĉ.

6. EKONOMSKA POLITIKA DRŢAVE → npr. povećanje ili smanjenje poreza na neke proizvode

Povećanje carine na uvoz sirovina (veći troškovi) dovodi do veće potraţnje za domaćim proizvodima.

ELASTIĈNOST PONUDE → osjetljivost ponude na promjene u cijeni odreĊenog proizvoda

KOEF. El. Ponude = PROMJENA PONUĐENE KOLIĈINE % / PROMJENA PONUĐENE CIJENE %

Savršeno elastiĉna ponuda → najmanje smanjenje cijene uzrokuje pad ponuĊene koliĉine na nulu, a najmanji porast cijene

dovodi do beskonaĉno velike ponude

Savršeno neelastiĉna ponuda → ponuĊena koliĉina uopće ne reagira na promjenu u razini cijena (lako pokvarljiva dobra)

Relativno elastiĉna ponuda → vrlo mala promjena u cijeni izaziva veću promjenu u ponuĊenoj koliĉini

Relativno neelastiĉna ponuda → promjena u cijeni izaziva malu promjenu u ponuĊenoj koliĉini

Faktori o kojima ovisi elastiĉnost ponude:

1. Vrijeme za reakciju na promjenu cijene koje stoji na raspolaganju poduzeću:

trenutačni rok: nikakva reakcija proizvoĊaĉa (savršeno neelastiĉna ponuda);

kratki rok (do 1 god.): povećanje elastiĉnosti; reakcije proizvoĊaĉa (nove tehnologije, uvoĊenje nove smjene,

više sirovina i sl.)

dugi rok (1-5 god.): savršena elastiĉnost ponude; zadovoljavanje povećanih zahtjeva potrošaĉa (npr.

izgradnja novog postrojenja)

2. Dostupnost sirovina za veću proizvodnju

DOHODOVNA ELASTIĈNOST → promjene dohotka ovisno o standardu

Povećavanjem standarda manja je potraţnja za prehranom, a javlja se veća potraţnja za luksuznijim proizvodima.

POTRAŢNJA – podrazumijeva potrebu za robama koje su predstavljene na trţištu

- ovisi o veliĉini raspoloţivih fondova koje su kupci voljni potrošiti za kupnju dobara i usluga koje imaju odreĊenju cijenu u

odreĊenom vremenu, prethodi joj ponuda

TRŢIŠNA POTRAŢNJA – ukupna koliĉina koja će biti kupljena od odreĊenih potrošaĉkih grupa na odreĊenom geografskom

poloţaju u odgovarajućem vremenskom razdoblju u odgovarajućoj marketing okolini uz odgovarajući marketinški program.

Glavni faktori o kojima ovisi potraţnja: cijene, novĉane prilike i ţivotne prilike kupaca.

1. CIJENA - oznaĉava novĉani iznos po kojem se prodaje neka roba.

Cijena najviše utjeĉe na potraţnju → što je cijena manja potraţnja je veća i obrnuto.

Odstupanja od ovog pravila: -cijena raste i potraţnja raste → to se dogaĊa u uvjetima inflacije, jer ljudi kupuju i stvaraju zalihe

-cijena pada i potraţnja pada → pitanje ekskluzivnosti (kod najbogatijih).

2. PROSJEĈNA RAZINA DOHOTKA (kupovna moć) → što je kupovna moć veća, veća je i potraţnja

3. STANOVNIŠTVO → veliĉina i obrazovna razina

4. UKUSI ili PREFERENCIJE → sklonost potrošaĉa odreĊenim proizvodima

5. CIJENE I DOSTUPNOST DOBARA - Supstituti ili zamjenici (nadomještaju se u potrošnji)

Ako cijena dobra A poraste, dio potraţnje prebacuje se na supstitut.

Ako cijena dobra A padne, potraţnja se sa supstituta prebacuje na dobro A. Primjer: maslac ili margarin.

KOMPLEMENTARNA DOBRA → dobra koja se nadopunjuju u potrošnji

Ako potraţnja za dobrom A raste, potraţnja za komplementarnim dobrom pada (npr. gorivo i automobil).

NEZAVISNA DOBRA → proizvodi koji nisu ni u kakvoj vezi (npr. salata i knjiga)

Ako cijena dobra A raste ili ne to nema nikakvog utjecaja na potraţnju za nezavisnim dobrom.

ZAKON OPADAJUĆE POTRAŢNJE

→ kad cijena robe raste i kad se ostali elementi ne mijenjaju, kupci su skloni kupiti manje robe, odnosno kad se cijena

smanjuje i drugi su elementi nepromjenjivi, kupci su skloni kupiti više robe.

Razlozi zbog kojih su potrošači spremni kupiti više robe ako cijena robe pada:

EFEKT REALNOG DOHOTKA → s istom koliĉinom novaca moţemo kupiti više proizvoda, cijene su povoljnije, kao

da se povećala kupovna moć.

EFEKT SUPSTITUCIJE → kad je neki predmet relativno jeftiniji u odnosu na druge proizvode moţemo mu dati

prednost.

ELASTIĈNOST POTRAŢNJE → odnos izmeĊu promjene traţene koliĉine i cijene

KOEF. El. Potraţnje = PROMJENA TRAŢENE KOLIĈINE % / PROMJENA TRAŢENE CIJENE %

Savršeno elastiĉna potraţnja → najmanji porast cijene nekog dobra prekida potraţnju za njim

Savršeno neelastiĉna potraţnja → pri bilo kojoj promjeni cijene ne mijenja se opseg potraţivane koliĉine dobra


14

Relativno elastiĉna potraţnja → potraţivana koliĉina reagira brzo na promjenu cijene; mali pad cijene izaziva povećanu

potraţnju i prodaju nekog dobra

Relativno neelastiĉna potraţnja → slabo reagiranje potraţivane koliĉine na promjenu cijene

Stabilna elastiĉnost potraţnje → neki postotak u promjeni cijene izaziva proporcionalno obrnutu promjenu u potraţivanoj

koliĉini i opsegu prodaje dotiĉnog dobra

Osnovni elementi potraţnje: - predmet potraţnje

- subjekt potraţnje

- relevantni ĉinioci koji odreĊuju dimenziju potraţnje

- konkurentska snaga

Dimenzije potraţnje: - dimenzija obujma

- dimenzija vrijednosti

- prostorna dimenzija

- vremenska dimenzija

Ĉinioci potraţnje – varijable koje predodreĊuju potraţnju: - vrsta i namjena proizvoda

- vrsta potraţnje

- nosilac potraţnje

- nivo razvoja proizvodnih snaga.

Vrste potraţnje:

AGREGATNA POTRAŢNJA – sveukupna potraţnja svih proizvoda i usluga koji se pojavljuju na jednom trţištu u

odreĊenom vremenskom razdoblju.

POJEDINAĈNA POTRAŢNJA – potraţnja jedne ili više grupa proizvoda

FINALNA POTRAŢNJA – potraţnja onih roba koje su namijenjene finalnoj potrošnji

EGO POTRAŢNJA – potraţnja u kojoj su prenaglašene ljudske osobine za prestiţem i statusom u društvu (auto, kuće)

HEDONISTIĈKA POTRAŢNJA – potraţnja za proizvodima koji utiĉu na naša osjetila (boja, okus, oblik, miris).

LEGITIMNA POTRAŢNJA – zakonsko pravo nekog subjekta da moţe kupiti neku robu na trţištu. Ako je ponuda manja od

potraţnje onda jedan dio legitimne potraţnje ne zadovoljava. Javlja se sivo trţište.

ZAKON PONUDE I POTRAŢNJE – osigurava ravnoteţu izmeĊu proizvodnje i upotrebe proizvodnih dobara.

- odnos ponude i potraţnje je regulativan cijenom:

a) ako cijena raste, ponuda raste, a potraţnja opada

b) ako cijena pada, potraţnja raste, a ponuda opada

RAVNOTEŢA PONUDE I POTRAŢNJE

Ponuda i potraţnja meĊusobno djeluju da bi dovele do ravnoteţne cijene i ravnoteţne koliĉine, odnosno trţišne ravnoteţe.

RAVNOTEŢNA CIJENA je ona cijena po kojoj prodavaĉi ţele prodati, a kupci kupiti.

Pri ravnoteţnoj cijeni nema teţnji ni za rastom ni za padom cijena, zalihe se niti gomilaju niti prazne. Podudaraju se interesi

proizvoĊaĉa i potrošaĉa. Ovdje govorimo o cijeni koja ĉisti trţište.

TRŢIŠNE STRUKTURE

a) TRŢIŠTE POTPUNE KONKURENCIJE (savršene konkurencije)

Temeljne karakteristike:

– mnogo prodavaĉa i kupaca

– svi proizvoĊaĉi nude homogeni proizvod

– postojanje i savršenost supstituta

– potpuna sloboda ulaska i izlaska iz grane

– uzajamno poznavanje proizvoĊaĉa i potrošaĉa

– transparentno trţište – dobra obaviještenost o proizvoĊaĉima i kupcima na trţištu

– mobilnost faktora proizvodnje

– slobodno, nekontrolirano trţište (drţava)

– naĉelo maksimalizacije profita

Optimalna alokacija sredstava:

– maksimalna proizvodnja dobara uz najmanje moguće troškove

– potrošaĉi plaćaju najmanju moguću cijenu

– racionalno trošenje sredstava (proizvodi se punim kapacitetom)

– profit dotiĉe poduzećima (normalan i konstantan)

Tek je u ovakvim uvjetima cijena jednaka za sve proizvode i za sve sudionike ponude i potraţnje.

Ukoliko je jedan od ovih elemenata trţišta nepotpun ili neizvjestan, govorimo o ograniĉenoj konkurenciji (više nije savršena).

ALOKACIJA – naĉin na koji neka ekonomija raspodjeljuje svoje resurse (faktore proizvodnje) meĊu moguće korisnike da bi

se proizveo odreĊeni skup finalnih dobara.


15

Povećanje ukupne razine ponude posljedica je porasta cijena, a povećanje ukupne razine potraţnje posljedica je pada cijena.

Pri ravnoteţnoj cijeni ponuĊena koliĉina jednaka je traţenoj koliĉini dobara.

Naĉelo maksimalizacije profita → izabire se onaj oblik proizvodnje pri kojem je ukupni profit najveći, a graniĉni profit

jednak nuli; to se ostvaruje na presjecištu krivulje graniĉnog prihoda i graniĉnog troška.

Poduzeće će uvijek ostvarivati maksimalan financijski rezultat kad će graniĉni troškovi biti jednaki graniĉnom prihodu.

Poduzeću se isplati povećavati proizvodnju sve dok je graniĉni prihod veći od graniĉnog troška. Ono će smanjivati proizvodnju

ako je graniĉni prihod manji od graniĉnog troška, jer dodatni prihod dodatne jedinice proizvoda ne pokriva troškove dodatne

jedinice.

Kod potpune konkurencije cijene su iste za sve proizvoĊaĉe, a optimalno poslovanje se postiţe u sluĉaju kada su cijene

jednake graniĉnom trošku poduzeća (za ostvarivanje profita cijena mora biti veća od prosjeĉnih graniĉnih troškova).

Troškovi proizvodnje bitna su komponenta u odnosu na proizvedenu koliĉinu kao i na koliĉinu koju je poduzeće voljno iznijeti

na trţište. To znaĉi da postoji toĉno definirana koliĉina i pritom cijena uz koju je poduzeće spremno nastupiti na trţištu.

PRICE TAKERI – sudionici koji djeluju u uvjetima potpune konkurencije i suoĉavaju se sa trţišnim cijenama na koje ne

mogu utjecati.

ALOKACIJSKA EFIKASNOST (Paretova efikasnost) postiţe se kad nije moguća nikakva reorganizacija proizvodnje i

potrošnje koja moţe bilo koga staviti u bolji poloţaj (zadovoljstvo ili korisnost jedne osobe moţe se povećati samo

smanjivanjem korisnosti nekog drugog).

– efikasnost zahtijeva da se proizvodi prikladna struktura dobara i da se ta dobra raspodijele meĊu potrošaĉe tako da se

maksimalizira zadovoljstvo potrošaĉa

– savršeno konkurentna ekonomija efikasna je kad se podudaraju privatni i društveni troškovi i koristi

– probitci od zamjene su višak korisnosti ili zadovoljstva povrh troškova proizvodnje

Krivulja potraţnje s kojom se suoĉava svako poduzeće na trţištu potpune konkurencije je savršeno elastiĉna (potraţnja se

mijenja brţe od promjena cijena). Budući da proizvoĊaĉi nude homogeni proizvod i elastiĉnost supstitucije je savršena.

RAVNOTEŢA CIJENA – postiţe se kad je ponuĊena koliĉina proizvoda jednaka traţenoj koliĉini proizvoda.

Ravnoteţa u trenutnom, kratkom i dugom roku:

Trenutni rok - pokriva vrijeme realizacije koje nije dovoljno dugo za promjenu zaliha na trţištu.

- cijene u trenutnom roku su rezultat fiksne ponude i promjene potraţnje

Kratki rok - obujam proizvodnje moţe oscilirati, ali u granicama raspoloţivog kapaciteta.

- i ponuda i potraţnja su promjenjive, tako da cijene ovise o intenzitetu mijenjanja ponude i potraţnje

Dugi rok - potraţnja je promjenjiva i cijena dobara oscilira

– dolazi do optimalnog prilagoĊavanja ponude i potraţnje u cijelost s trţišnom situacijom.

– utjecaj potraţnje na cijene je vrlo slab i postaje sve manji

– krivulja ponude pribliţava se obliku pravca

PODUZEĆE U UVJETIMA POTPUNE KONKURENCIJE moţemo promatrati u trenutnom, kratkom i dugom roku:

1. Trenutni rok → troškovi proizvodnje uglavnom su od malog utjecaja na definiranje ravnoteţe poduzeća.

2. Kratki rok → obujam proizvodnje moţe oscilirati, ali u granicama raspoloţivog kapaciteta.

3. Dugi rok → poduzeće moţe ulaziti ili izlaziti iz grane, a to ima za posljedicu izjednaĉavanje stope dobiti razliĉitih

grana proizvodnje u prosjeĉnu stopu dobiti; ovdje nema ekstra dobiti, već se ostvaruje dobit samo na

prosjeĉnoj razini; profit u dugom roku je najveći ako je cijena jednaka dugoroĉnom i kratkoroĉnom

trošku.

b) TRŢIŠTE NEPOTPUNE KONKURENCIJE (nesavršene konkurencije)

Temeljne karakteristike:

- mogućnost odreĊivanja cijena od strane ponude i potraţnje

- privredni subjekti su price makeri

- veća ili manja ograniĉenost ulaska i izlaska drugih privrednih subjekata u granu

- krivulja potraţnje je negativnog nagiba

PONAŠANJE KONKURENTSKIH PODUZEĆA

Naĉelo maksimalizacije profita → izabire se onaj oblik proizvodnje pri kojem je ukupni profit najveći, a graniĉni profit

jednak nuli.

Poduzeće će uvijek ostvarivati maksimalan financijski rezultat kad će graniĉni troškovi biti jednaki graniĉnom prihodu.

Poduzeću se isplati povećavati proizvodnju sve dok je graniĉni prihod veći od graniĉnog troška.

Ono će smanjivati proizvodnju, ako je graniĉni prihod manji od graniĉnog troška, jer dodatni prihod dodatne jedinice

proizvoda ne pokriva troškove dodatne jedinice.


16

Maksimalizacija profita nalaţe poduzeće efikasno upravlja svojim unutarnjim operacijama (spreĉava rasipanje, potiĉe moral

radnika, bira efikasne procese proizvodnje, …) i da donosi razborite odluke na trţištu (kupuje toĉne koliĉine utrošaka uz

najniţi trošak i bira optimalnu razinu proizvodnje.

PROFIT – iznos neto zarade, ĉisti prihod poduzeća.

Moţe se isplatiti kao:

- dividenda vlasnicima,

- ponovno uloţiti u novu tvornicu ili opremu

- upotrijebiti kao financijske investicije.

(sve navedeno povećava vrijednost poduzeća)

Profit se maksimalizira pri razini proizvodnje na kojoj je graniĉni trošak jednak cijeni.

PRICE MAKERI - poduzeća koja mogu utjecati na trţišnu cijenu.

- u stanju su djelovati pod pretpostavkom da mogu uz danu cijenu prodati koliko god malo ili puno ţele bez

podnošenja prodajnih troškova

- mogu pri danoj trţišnoj cijeni izabrati razinu outputa i prodaje koja im omogućuje maksimiziranje profita

NESAVRŠENA KONKURENCIJA I PROBLEMI MONOPOLA

Nesavršena konkurencija:

- ako poduzeće moţe osjetno utjecati na trţišnu cijenu svojih proizvoda, tada se klasificira kao „nesavršeni konkurent“

- prevladava u industriji kad god pojedinaĉni prodavatelji imaju odreĊeni nadzor nad cijenom svojeg proizvoda

- ona ne podrazumijeva da poduzeće ima apsolutni nadzor nad cijenom proizvoda, već ono moţe odrediti cijenu svojem

proizvodu samo u razumnom okviru

- većina slobode odluke nad cijenom razlikovati će se od industrije do industrije, pa tako osciliraju i postotne promjene u

potraţnji za tim proizvodima (primjer: maloprodaja kompjutera)

Modeli nesavršene konkurencije: - monopol

- duopol

- oligopol

- monopolistiĉka konkurencija

MONOPOL→ trţišno stanje ponude na kojem dobra nudi samo jedan ponuĊaĉ

- rijetki su, egzistiraju uz odreĊeni oblik drţavne protekcije (HEP, ZET)

Uvjeti za postojanje potpunog monopola: - na trţištu dobara postoji samo jedan ponuĊaĉ

- neelastiĉna potraţnja za odreĊenim dobrom

- teško izvediva mobilnost faktora proizvodnje

- monopolist u cijelosti kontrolira koliĉine i cijene

- nema dobrih supstituta za dotiĉno dobro na trţištu

Cijena se odreĊuje tako da monopolist vodi raĉuna o potrebama i plateţnoj moći kupaca. Bitne stavke: cijena, koliĉina i

ukupan prihod. Maksimalni profit je ostvaren u sluĉaju ravnoteţne cijene i koliĉine koje daju najveću razliku. Poslovni

optimum je ostvaren kada se izjednaĉe graniĉni troškovi s graniĉnim prihodima.

DUOPOL → cjelokupnu ponudu kontroliraju 2 poduzeća

- ulazak konkurentima je oteţan

- proizvodi su homogeni i diferencirani

OLIGOPOL - nekoliko poduzeća sudjeluje u cjelokupnoj ponudi

- ulaz konkurentima je oteţan

- izmeĊu ponuĊaĉa nema sporazumijevanja o koliĉini proizvodnje i prodajnoj cijeni

- tipiĉno oligopolno trţište je trţište automobila

- Ĉisti oligopol - proizvodnja identiĉnih proizvoda standardizirane kvalitete (drvo,gorivo i sl.) gdje je

konkurencija elementima i cijenama gotovo nemoguća

- izmeĊu proizvoĊaĉa postoji prešutni dogovor → vodstvo u cijenama: ako jedan

proizvoĊaĉ povisi cijenu proizvoda to će uĉiniti i drugi

- Diferencirani oligopol - proizvodi se razlikuju po znaku, dizajnu, reklami, kvaliteti isl

- konkurencija kvalitetom

- suparništvo proizvoĊaĉa

MONOPOLISTIĈKA KONKURENCIJA – karakteristike:

- velik broj poduzeća manje ekonomske snage koja nude potrošaĉima sliĉan, ali ne i identiĉan proizvod.

- diferencirani proizvodi → razliĉite varijante nekog proizvoda, ali iste uporabljivosti i namjene (benzinske crpke,

deterdţenti za rublje i sl.), razlikuju se po kvaliteti, osobinama ili dizajnu

- relativno lagan ulazak konkurenata


17

MONOPOL NA STRANI POTRAŢNJE: Monopson → jedan kupac na strani potraţnje

Duopson →dva kupca na strani potraţnje

Oligopson → više kupaca na strani potraţnje

IZVORI NESAVRŠENOSTI TRŢIŠTA:

1. TROŠKOVI

Posjedovanjem suvremene tehnologije, te ekonomijom opsega poduzeća mogu smanjiti svoje troškove povećanjem svoje

proizvodnje. To znaĉi da će veća poduzeća imati troškovnu prednost nad manjim konkurentima.

Jedno ili nekoliko poduzeća povećavat će svoju proizvodnju do toĉke u kojoj će proizvoditi znaĉajan dio ukupne industrijske

proizvodnje. Primjeri industrija sa znaĉajnim ekonomijama opsega nisu rijetki (Coca Cola).

2. ZAPREKE ULASKU - faktori koji novim poduzećima oteţavaju da uĊu u neku industriju.

a) ZAKONSKA OGRANIĈENJA ukljuĉuju:

1) PATENTI - pravne zaštite izumitelja koje mu dopuštaju privremeno iskljuĉivo korištenje (ili monopol)

proizvoda ili procesa koji se patentira.

2) ULAZNA OGRANIĈENJA - koncesije koje se odobravaju za opskrbu nekog podruĉja (komunalne usluge,

telefon, plin…)

3) UVOZNA OGRANIĈENJA su vanjskotrgovinske tarife i kvote koje imaju za zadatak oĉuvanje od inozemnih

konkurenata.

b) VISOKI TROŠKOVI ULASKA: visoki troškovi ulaganja u kreiranje ili imitiranje, te provjeru novih proizvoda, te

troškovi prenavike potrošaĉa.

c) OGLAŠAVANJE I DIFERENCIJACIJA PROIZVODA

Oglašavanjem se moţe izgraditi svijest o proizvodu i lojalnosti dobro poznatim metodama (npr. Pepsi i Coca-Cola).

Diferencijacija proizvoda, tj. proizvodnja širokog portfelja proizvoda za široki raspon potrošaĉa takoĊer će predstavljati

veliku zapreku ulasku konkurenata (Ariel, Studena, Vegeta, ... ).

GRANIĈNI PRIHOD je dodatak ukupnom prihodu koji dolazi kad se prodaja poveća za 1 jedinicu. Moţe biti i pozitivan i

negativan. Izraĉuna se odbijanjem ukupnog prihoda kojeg smo dobili prodajom q jedinica proizvoda od ukupnog prihoda

kojeg smo dobili prodajom q+1 jedinica. Negativni graniĉni prihod znaĉi da, radi toga da proda dodatne jedinice, poduzeće

mora smanjiti svoju cijenu tako da se njegovi ukupni prihodi smanjuju.

Elastiĉnost i graniĉni prihod – graniĉni prihod je pozitivan kad je potraţnja elastiĉna, nula kada je elastiĉnost potraţnje na

cijenu jednaka jedinici i negativan kad je potraţnja neelastiĉna.

KAKO MONOPOLIST MAKSIMIZIRA SVOJE PROFITE

Kad se monopolist suoĉi sa danom krivuljom potraţnje i kada ţeli maksimalizirati ukupni profit (Profit = U P – U T), on mora

iznaći ravnoteţnu cijenu i ravnoteţnu koliĉinu koji daju najveći profit ( P x Q )

Maksimalan profit će ostvariti povećanjem proizvodnje do razine na kojoj je graniĉni prihod poduzeća jednak graniĉnom

prihodu troška.

U uvjetima savršene konkurencije graniĉni prihod jednak je cijeni, a cijena je jednaka prosjeĉnom prihodu.

VRSTE I ORGANIZACIJA PODUZEĆA U SUVREMENOJ TRŢIŠNOJ PRIVREDI

Prema temeljnoj podjeli poduzeća se dijele na: 1. drţavna

2. privatna

Drţavna poduzeća - drţava kao javna institucija ulazi u poslove za koje ne postoji osobiti interes privatnog kapitala, a rijeĉ je

najĉešće o djelatnostima koje nisu ili ne smiju biti profitabilne – komunalna infrastruktura, ţeljezniĉki prijevoz, javne

komunikacije, ...

Privatna poduzeća dijele se na: 1. personalna (osobna) – obiteljska poduzeća, javna trgovaĉka društva, komanditno društvo

2. kapitalna

Personalna privatna poduzeća:

a) Privatno poduzeće - najjednostavniji i najstariji oblik poduzeća koje se nalazi isključivo u privatnom vlasništvu.

- najĉešće ih nazivamo poduzećima personalnog tipa, jer se nalaze u vlasništvu jedne osobe.

- najĉešće su to obiteljska poduzeća koja u najnovije vrijeme polako nestaju, jer ih potiskuju povoljniji oblici poduzeća.

- vlasnik privatnog poduzeća ima status pravne osobe, što znaĉi da je ovlašten za sklapanje ugovora te zastupa poduzeće

prema vani i nositelj je prava i obveza poduzeća.

b) Javna trgovaĉka društva

- nastaju udruţivanjem dviju ili više fiziĉkih osoba koje temeljem dogovora, a potom i ugovora, osnivaju takvo poduzeće.

- udruţene osobe su vlasnici poduzeća i zajedniĉki odgovaraju prema trećima svojom imovinom.

- JTD moţe funkcionirati na odreĊeno vrijeme (osnivanje na rok).


18

c) Komanditno društvo - dvije ili više osoba se udruţuju radi voĊenja trgovaĉkog poduzeća pod zajedniĉkom tvrtkom, ali uz uvjet da je

odgovornost jednog ili više partnera prema vjerovnicima limitirana iznosom novĉanog uloga u poduzeće, dok je

odgovornost ostalih partnera neograniĉena.

- poslovne odluke donose krajnje odgovorne osobe pa komanditari nemaju pravo protivljenja ili ometanja njihovih odluka.

Kapitalna privatna poduzeća:

U njih ubrajamo: - dioniĉarska društva (d.d.)

- društva s ograniĉenom odgovornošću (d.o.o.)

- komanditno društvo na dionice.

- radi se o poduzećima privatnog karaktera u koja pojedinci unose neki kapital, a za obveze prema trećima ne odgovaraju

osobno svojom imovinom. Ulagaĉi u ovakvo poduzeće ne moraju osobno raditi, već su oni rentijeri.

- temeljni uvjet za osnivanje kapitalnog poduzeća je prikupljanje osnivaĉkog kapitala za poĉetak djelatnosti, a tek potom

moţe uslijediti upis u sudski registar.

- osnivaĉki kapital se prikuplja tako da se podijeli na vrijednosne papire koje nazivamo dionicama ili akcijama. Dioniĉari

kupuju dionice i tako nastaje osnivaĉki kapital dioniĉarskog poduzeća.

Dioniĉarsko poduzeće mora imati svoj statut – akt o unutarnjem ustrojstvu i funkcioniranju poduzeća.

DIONICA je vrijednosni papir ili dio osnovne glavnice s kojom pojedini dioničar sudjeluje u osnivanju poduzeća, a potom i u

njegovoj dobiti. Dionice glase na jednake novĉane iznose. Svaki se dioniĉar formalno upisuje u knjigu dionica.

Dionica se sastoji od dva dijela: plašta (podaci o dionici i dioniĉaru) i kupona (osnova za isplatu dionica).

Prema sadrţaju dionice se dijele na normalne i povlaštene. Povlaštene dionice ne osiguravaju u skupštini pravo glasa, ali

donose vlasniku dividendu.

Dionice mogu glasiti: - na donositelja (mogu se prenositi slobodno s osobe na osobu)

- na ime (glase na konkretnog dioniĉara)

Dionice su predmet kupoprodaje na burzama, na kojima se utvrĊuje realna (trţišna) vrijednost dionica koja ovisi o poslovnom

uspjehu poduzeća i oĉekivanoj dividendi u budućnosti.

Trţišna vrijednost dionice = (nominalna vrijednost dionice x dividendna stopa)/kamatna stopa.

Pored toga, dionice se mogu prodati direktno poznatom kupcu iz ruke u ruku.

Dohodak koji dobiva vlasnik dionica naziva se DIVIDENDA (prinos po dionici).

Svako dioniĉarsko poduzeće mora imati: glavnu skupštinu, upravni odbor i nadzorni odbor.

Glavna skupština je najbitnije tijelo dioniĉarskog poduzeća i tu dioniĉari ostvaruju svoja prava.

Temeljna prava dioniĉara su: - pravo na informaciju

- pravo na konzultaciju

- pravo suodluĉivanja

- pravo biranja upravnog i nadzornog odbora.

Glavnu skupštinu moţe sazvati upravni ili nadzorni odbor.

Pravo na sudjelovanje u radu skupštine je prenosivo na drugog dioniĉara u obliku punomoći.

Upravni odbor vodi poslovnu politiku dioniĉarskog poduzeća.

Nadzorni odbor sastoji se od dioniĉara poduzeća i ima nadzorno-kontrolnu zadaću i u interesu dioniĉara nadzire poslovanje

poduzeća.

Komanditno društvo na dionice – stanovita kombinacija izmeĊu kapitalnog i personalnog oblika poduzeća, budući da je

barem jedan partner odgovoran svom svojom imovinom kojom raspolaţe (komplementar). Ostali partneri sudjeluju u

osnovnoj glavnici koja je raspodijeljena na dionice.

Društvo s ograniĉenom odgovornošću – ĉlanom takvog društva postaje se uplatom osnovnog uloga.

Ĉlanovi d.o.o. obavljaju poslovodne i zastupniĉke poslove.

D.o.o. ima glavnu skupštinu i nadzorni odbor.

Dobit se raspodjeljuje prema visini uloga svakog od ĉlanova d.o.o.

Holding poduzeće – dioniĉarsko poduzeće koje se bavi poslovima kupovine dionica drugih dioniĉarskih poduzeća.

Temeljni interes ovakvih poduzeća svodi se na kupnju kontrolnog paketa dionica (preko 50%) drugih dioniĉarskih poduzeća

tako da u njihovu poslovanju i funkcioniranju imaju odluĉujuću rijeĉ.

Sve vrste poduzeća mogu biti razliĉitog opsega i strukture djelatnosti. Mogu se pojavljivati u svim sferama privreĊivanja te

nisu vezana iskljuĉivo za sam proces proizvodnje.

Postoje i dugi naĉini integracijskog povezivanja i razliĉitog stupnja autonomnosti poduzeća:

- kartel - udruţivanje poduzeća u odreĊenu integracijsku cjelinu unutar koje pojedina poduzeća imaju pravnu i ekonomsku

samostalnost.


19

- nastaju poglavito radi zaštite zajedniĉkih interesa na trţištu i to radi uklanjanja meĊusobne konkurencije i dogovora

o jedinstvenim cijenama

- koncern - integracijski oblik unutar kojega postoji pravna samostalnost pojedinih poduzeća, ali ne i ekonomska (ekonomski

ovise o vodećem poduzeću koncerna).

- pojavljuje se u više oblika: - koncern za razmjenu kapitala

- koncern s vodećim poduzećem

- koncern voĊen financijskim poduzećem

- koncern s upravljaĉkim društvom

- trust-koncern (holding društvo) – nastaje potpuno novo društvo, poduzeća gube

pravnu i ekonomsku samostalnost

OPCIJE – pravo na kupovinu ili prodaju po fiksnoj cijeni, odreĊenih dionica ili drugih vrijednosnih papira, a glase na neki

budući datum.

OBVEZNICE - kreditni vrijednosni papiri koji vlasniku garantiraju povrat uloga i kamata u odreĊenom roku. Pri tome je

kamata fiksna neovisno o profitabilnosti poduzeća.

- ubrajaju se u dugoroĉne vrijednosne papire i imaju funkciju financiranja poslovanja poduzeća

- mogu ih izdavati sva poduzeća sa statusom pravne osobe

- vrste: - prema financijskoj strukturi: - vjeĉne (neotkupive),

- obveznice bez kupona,

- obveznice s varantom,

- konvertibilne obveznice,

- obveznice denominirane na dvije valute,

- obveznice vezane uz indeks

- prema trţištu na kojem su emitirane: - inozemne obveznice

- euroobveznice

NOVAC

Ekonomske procese moţemo podijeliti na: a) tokove roba ili realnu ekonomiju

b) tokove novca ili monetarnu ekonomiju

REALNA EKONOMIJA izraţava se i mjeri u koliĉinama proizvedenog ili prirodnog bogatstva (tone proizvedene robe,

bareli nafte i sl.)

MONETARNA EKONOMIJA izraţava se u koliĉini i kretanju novca (u obliku plaća, kamata, novĉane mase, depozita i sl.)

NOVAC je bilo koja stvar koja sluţi kao univerzalno sredstvo razmjene ili naĉin plaćanja.

ROBA je predstavljala najraniju vrstu novca. No tijekom vremena novac se razvijao sve do današnjeg papirnog novca.

TRAMPA predstavlja razmjenu dobara za druga dobra. Razlikuje se od novĉane ekonomije u kojoj se razmjena odigrava

pomoću općeprihvaćenog sredstva razmjene.

UZROCI POJAVE NOVCA LEŢE U: a) društvenoj podjeli rada i specijalizaciji

b) privatnom vlasništvu

c) potrebi ljudi da trguju i razmjenjuju svoje proizvode i usluge

d) u robnoj proizvodnji

VRSTE NOVCA: 1) ROBNI NOVAC - prvobitni oblik novca u ljudskoj povijesti (školjke, maslinovo ulje, vino, bakar,

ţeljezo, zlato, srebro, dijamanti ili cigarete).

- relativno lako djeljiv, ali teţe prenosiv i uskladištiv.

2) METALNI NOVAC (srebro, zlato i drugi metali)- imao je unutarnju i upotrebnu vrijednost.

3) PAPIRNI NOVAC - javlja se potkraj 17. st. i poĉetkom 18. st.

- prikladniji, jer je lako prenosiv i pohranjiv.

SUVREMENE VRSTE NOVCA

1) GOTOVINA ili EFEKTIVNI NOVAC – metalni ili papirni novac kojeg emitira centralna banka

2) BANKOVNI (DEPOZITNI) NOVAC – u obliku depozita i ĉekova napisanih na temelju depozita uloţenih u banku

Danas se 90% novĉanih transakcija obavi bankovnim novcem, a ostatak gotovinom.

3) DIGITALNI (ELEKTRONIĈKI) NOVAC - pojavio se s razvojem Interneta i kompjuterske tehnologije koji su

omogućili prijenos s jednog raĉuna na drugi

SASTAVNICE PONUDE NOVCA

1. TRANSAKCIJSKI NOVAC ili M1 sastoji se od stavki koje se upotrebljavaju za transakcije


20

Sastavnice M1 SU: - kovanice - zakonsko sredstvo plaćanja

- papirni novac - zakonsko sredstvo plaćanja

- ĉekovni raĉuni – sredstva uloţena u banku i druge financijske ustanove na koje se mogu ispisati

ĉekovi (depoziti po viĊenju)

2. NOVAC U ŠIREM SMISLU ili M2 - ukljuĉuje M1 i štedne raĉune u bankama i sliĉnu aktivu, koji su bliski supstituti

transakcijskog novca.

- blizak je i transakcijskom novcu, jer se vrlo brzo i bez ikakva gubitka vrijednosti

moţe pretvoriti u gotovinu.

FUNKCIJE NOVCA:

1) mjerilo vrijednosti svih drugih roba,

2) sredstvo razmjene roba,

3) sredstvo plaćanja svih privatnih i javnih dugova,

4) sredstvo štednje,

5) sredstvo rezerve,

6) meĊunarodno sredstvo plaćanja (svjetski novac, ako je priznat i konvertibilan u meĊunarodnoj trgovini ).

VRIJEDNOST NOVCA

Materijalna vrijednost novca → utvrĊena je vrijednošću materijala iz kojeg je izraĊen

Funkcionalna vrijednost novca → saĉinjava vrijednost koju on predstavlja kao sredstvo razmjene

Nominalna vrijednost novca → oznaĉena je na samom novcu.

Realnu vrijednost novca odreĊuje kupovna moć koja iza njega stoji.

APRECIJACIJA – rast realne vrijednosti novca

DEPRECIJACIJA – pad realne vrijednosti novca (inflacija i devalvacija)

KUPOVNA SNAGA NOVCA ovisna je o koliĉini dobara koja se mogu kupiti za njegovu novĉanu jedinicu.

NACIONALNA VALUTA → novĉani sustav i novĉana jedinica neke zemlje, sluţi za potrebe razmjene na trţištu

KAMATA je izvršena isplata za upotrebu novca (cijena novca).

KAMATNJAK je svota kamata plaćenih na jedinicu vremena; trošak posuĊivanja novca (uzimanja novca u zajam), mjeri se

postotkom.

NOMINALNI KAMATNJAK - predstavlja kamatnjak na novac izraţen u novcu.

REALNI KAMATNJAK je korigiran za inflaciju i izraĉunava se kao razlika izmeĊu nominalnog kamatnjaka i stope

inflacije. Mjeri povrat na investicije pomoću realnih cijena dobara i usluga. Zbog toga (tijekom inflatornih razdoblja pogotovo)

treba upotrebljavati realne, a ne nominalne kamatnjake da bi se izraĉunao stvaran dobitak na ulaganja.

LIKVIDNOST – mjerilo koje mjeri sposobnost plaćanja kratkoroĉnih obveza iz kratkoroĉne imovine.

Koeficijent likvidnosti = kratkotrajna imovina / kratkoroĉne obveze

TROŠKOVI DRŢANJA NOVCA

1) TRANSAKCIJSKA POTRAŢNJA – javlja se zbog potrebe ljudi i poduzeća da upotrebljavaju novac kao sredstvo

plaćanja i razmjene roba i usluga.

2) ŠPEKULACIJSKA POTRAŢNJA – javlja se zbog neizvjesnosti kretanja na financijskom trţištu i pokušaja ljudi da

ostvare neku zaradu na zamjeni razliĉitih vrsta novca.

3) SIGURNOSNA POTRAŢNJA – javlja se zbog potrebe ljudi da jedan dio novca drţe u gotovini.

4) IMOVINSKA POTRAŢNJA – javlja se zbog potrebe ljudi da jedan dio svoje imovine drţe i u obliku novca.

BANKARSTVO I PONUDA NOVCA

U modernim drţavama djeluju razliĉite financijske ustanove kao što su: banke, osiguravajuća društva, mirovinski fondovi,

štedno-kreditne zadruge i dr.

Karakteristike banaka: - imaju pravni status poput svakog drugog poduzeća

- stjeĉu dobit na osnovi svog poslovanja

- privreĊuju rentabilno i ekonomiĉno

U suvremenom bankovnom sustavu razlikujemo: a) CENTRALNU BANKU

b) POSLOVNE (KOMERCIJALNE) BANKE

CENTRALNA BANKA - provodi zadatke i poslove koje joj definiraju nadleţno ministarstvo i vlada drţave.

Glavni zadaci: a) emisija novca i regulacija novĉane mase u opticaju

b) regulacija zaduţivanja drţave prema inozemstvu

c) regulacija deviznog teĉaja

d) briga za platnu bilancu i devizne rezerve drţave


21

e) osiguranje štednih uloga (depozita)

f) kontrola rada poslovnih banaka

POSLOVNE BANKE su financijski posrednici koji prikupljaju (u obliku štednih uloga ili depozita) trenutaĉne viškove novca

od jednih graĊana i poduzeća i plasiraju ga drugim graĊanima i poduzećima.

Poslovne banke stvaraju dobit na razlici izmeĊu aktivnih kamata (koje naplaćuju od zajmotraţioca) i pasivnih kamata (koje

plaćaju štedišama i vlasnicima depozita).

Vrste : a) Komercijalne banke

- obavljaju poslove kratkoroĉnog kreditiranja svih komponenti u procesu privreĊivanja.

- osnivaju i financiraju nova poduzeća te financiraju investicijske zahvate postojećih poduzeća;

- trguju vrijednosnim papirima, dionicama i drţavnim obveznicama;

- imaju posredniĉku funkciju prilikom vladinih i drţavnih financijskih aranţmana i kredita od trećih osoba

b) Razvojne banke

- u funkciji su ekonomskog razvoja zemlje i predviĊene su za dugoroĉno financiranje i kreditiranje raznih

ekonomskih grana.

- u svom poslu iznalaze svoj financijski interes prvenstveno zaraĉunavanjem kamata na odobrene investicijske

kredite.

c) Štedionice

- financijske institucije koje primaju na ĉuvanje i ukamaćivanje novac najširih slojeva ljudi.

- poštanske štedionice, štedno/kreditne zadruge

d) Multinacionalne banke

- imaju svoje filijale, predstavništva i agencije diljem svijeta

- financiraju najrazliĉitije projekte u svijetu i jak su konkurent nacionalnim bankama u prostorima gdje djeluju.

e) Konzorcij banaka → nastaje udruţivanjem kapitala više banaka ili nekih drugih poduzeća koja se bave

financijskim transakcijama.

Tri poslovna naĉela relevantna za funkcionalnost, stabilnost, poslovnost i urednost poslovanja banke:

Naĉelo likvidnosti → banka u svakom ĉasu mora biti sposobna svojim vjerovnicima isplatiti njihovo potraţivanje, ali i

duţnicima sredstva odobrenih kredita staviti na raspolaganje u ugovorenom roku.

Naĉelo sigurnosti i efikasnosti ulaganja sredstava → banka mora biti sigurna da će njen poslovni partner u ugovorenom

roku izvršiti sve preuzete obveze i vratiti banci preuzeti kredit..

Naĉelo profitabilnosti → banka ostvaruje profit na razlici u kamatama, ali i direktnim udjelom u kapitalu nositelja

ekonomske aktivnosti (npr. poduzeća).

AKTIVNI BANKOVNI POSLOVI → banka je u ulozi vjerovnika te kod dodjele kredita naplaćuje kamatu.

PASIVNI BANKOVNI POSLOVI → banka je u ulozi duţnika, a to su: štedni depoziti privrede, drţave i populacije, obveze

prema centralnoj banci (kratkoroĉni i dugoroĉni).

- ovim poslovima banka plaća kamatu.

KREDITIRANJE → spada u aktivne poslove banke, pri ĉemu poslovan banka odobravajući kredite naplaćuje kamatu i tako

stjeĉe svoje prihode

Osnovu kreditnog potencijala banke ĉine njena sredstva, a ona mogu biti: - fondovi banke

- depoziti

- meĊubankarski krediti

REZERVA LIKVIDNOSTI - iznos novĉanih sredstava koji poslovna banka ima na raĉunu centralne banke i taj iznos

predstavlja zakonsku obvezu. Visinu tog iznosa odreĊuje centralna banka.

OBVEZNA REZERVA - u pravilu je viša od rezerve likvidnosti i takoĊer je u nadleţnosti centralne banke. Njena osnovna

funkcija je ograniĉavanje procesa multiplikacije depozita i kreditne ekspanzije.

Vrlo je bitna struktura pasive u bilanci banke jer ona u kombinaciji s rezervom likvidnosti odreĊuje visinu kredita neke

poslovne banke.

MIKROMULTIPLIKACIJA → kreditni multiplikator konkretne banke

MAKROMULTIPLIKACIJA DEPOZITA → ekspanzija kredita na razini svih poslovnih i drugih banaka unutar nekog

ekonomskog sustava

POSTUPAK STVARANJA DEPOZITA

- Otkupom drţavnih obveznica od strane centralne banke povećava se koliĉina novca u opticaju.

- Ukoliko pojedinac ili poduzeće taj novac uloţi u banku stvara se nova koliĉina bankovnog novca.

- Kad bi banka drţala 100% depozita u rezervama ne bi se stvarao depozitni novac.

- MeĊutim, suvremene poslovne banke ne drţe 100%-tne rezerve za svoje depozite, već samo stopu obavezne rezerve.


22

- Višak banka ulaţe (daje zajam) radi ostvarivanja profita.

- Kada osoba koja je uzela taj zajam ta sredstva stavi u drugu banku stvara se depozitni novac.

OBILJEŢJA KAPITALA I PROFITA

KAPITAL ILI GLAVNICA je ostatak imovine poduzeća nakon odbitaka svih njegovih obveza.

KAPITAL = IMOVINA - OBVEZE

KAPITAL je vrijednost koju poduzetnik ulaţe u poduzetniĉki pothvat da bi ostvario ekonomsku korist kroz povećanje

vrijednosti uloţenog kapitala. Pogrešno je vezivati iznos kapital za novĉanu imovinu kojom poduzeće raspolaţe.

TEMELJNI KAPITAL – ulog vlasnika.

Kapital se uvećava za vrijednost koja je stvorena tijekom poslovanja kao rezultat uspješnog poslovanja i koja je zadrţana u

poduzeću kao zadrţana dobit.

OBVEZE - imovinsko-pravni odnos koji nastaje u odnosu izmeĊu duţnika i vjerovnika u razmjeni dobara i usluga.

Kratkoroĉne obveze – oĉekivano je da se realiziraju unutar jedne godine (dobavljaĉi, bankovni krediti, obveze prema

zaposlenima i sl.)

Dugoroĉne obveze – dospijevaju na izmirenje u razdoblju duţem od jedne godine (bankovni krediti, izdane obveznice,

krediti ostalih vjerovnika i sl.)

PRIHODI: - novĉani (rjeĊe materijalni) ulaz sredstava u poduzeće

- ukupni dohodak proizišao iz proizvodnje i obavljanja usluga

- ostvarivanje prava i potraţivanja.

Priznavanje prihoda je povezano sa povećanjem imovine i smanjenjem obveza.

RASHODI: - ukupnost troškova nastalih proizvodnjom, odnosno obavljanjem usluge i svih dodatnih aktivnosti povezanih s

njima

- trošak koji se priznaje u obraĉunu poslovanja i ulazi u konaĉnu cijenu proizvoda ili usluge.

Priznavanje rashoda povezano je sa smanjenjem imovine i povećanjem obveza.

FINANCIJSKI REZULTAT

PRIHODI – RASHODI = FINANCIJSKI REZULTAT

PRIHODI > RASHODA = DOBIT

RASHODI > PRIHODA = GUBITAK

OSTVARENA DOBIT ili bruto dobit ili dobit prije oporezivanja dijeli se na dio koji pripada drţavi (porez na dobit) i na neto

dobit o ĉijoj raspodjeli odluĉuju vlasnici.

NETO DOBIT moguće je podijeliti na dio koji pripada vlasnicima (kao naknada za uloţeni kapital) i na dio koji ostaje u

poduzeću za proširenje djelatnosti (zadrţana dobit).

POSLOVNI CIKLUS

→ proces u kojem se resursi nekog poduzeća poslovanjem pretvaraju u ciljeve poslovanja, uz kruţenje informacija i utjecaj

okoline; dinamiĉki tok poslovanja.

→ kontinuirani slijed transakcija kojima poduzeće ostvaruje svoj prihod i novĉane primitke od kupaca

Transakcije u proizvodnim, maloprodajnim i veleprodajnim poslovima: - nabava robe

- prodaja robe

- naplata potraţivanja od kupaca

Transakcije u usluţnim poslovima: - prodaja usluga

- naplata potraţivanja od kupaca

Utjecaj na profit: - koliĉina proizvoda

- cijena koštanja

- rashodi

PROFIT je oploĊenje kapitala, jednak je razlici ukupnog prihoda i ukupnog rashoda u poslovanju. (UP – UT)

ULOŢENI FAKTORI PROIZVODNJE → sredstva za rad, predmeti rada i rad.

Permanentni cilj poduzeća u koje je uloţen kapital je proširenje poslova. Iz raspoloţivog profita koji mu preostaje iz

prethodnog posla dio mora izdvojiti za proširenje proizvodnje (akumulirati).


23

Kad se odluĉi za proširenje razmjera proizvodnje poduzeće mora izabrati jedan od raspoloţivih projekata. To se radi temeljem

ukazane prilike, donošenjem vlastite odluke ili kupovinom takvog projekta od neke specijalizirane institucije.

Temeljna odrednica takvog projekta je pouzdanost u oĉekivanju profita → graniĉna efikasnost kapitala (unutarnja stopa

prinosa): iznos ĉitavog profita u odnosu na troškove investicija uzimajući u obzir i amortizaciju u tijeku svog isplativog

trajanja.

Profitni standardi (po kojima, ostvari li profit, poduzetnik moţe biti zadovoljan):

- stopa profita drugih poduzeća u istoj grani

- normalna profitna stopa poduzeća

- stopa profita koja je potrebna da se privuĉe vlasniĉki kapital

- stopa profita dostatna za samofinanciranje

PROFITNA STOPA → iskazuje koliko smo profita dobili na jedinicu uloţenog kapitala u procesu proizvodnje.

Unutarnji faktori koji utjeĉu na visinu profitne stope:

Organski sustav faktora proizvodnje → odnos izmeĊu dijela kapitala koji smo uloţili u sredstva za proizvodnju i dijela

kapitala uloţenog u radni resurs. Smisao suvremene proizvodnje je u tome da se radni resurs u proizvodnji smanji i

kompenzira savršenijim sredstvima za proizvodnju (to je i faktor povećanja proizvodnosti rada).

Brzina obrtaja kapitala u poduzeću → poduzeće je motivirano da u toku jednog proizvodnog ciklusa ima što više

obrtaja kapitala, veću masu profita i bolje uvjete za daljnje širenje razmjera proizvodnje

Vanjski faktori koji utjeĉu na visinu profitne stope

→ faktori snaţnog djelovanja koji ne ovise o volji i ponašanju poduzeća, a dolaze iz njegovog okruţenja (nagle promjene

cijena, trţišni poremećaji, elementarne nepogode i sl.)

Profitna limitacija iz okruţenja poduzeća sastoji se od: - odrţavanja dobrih odnosa s javnošću,

- odrţavanju dobrih odnosa s radnicima i

- ograniĉavanja nove konkurencije

FAKTOR RADNI RESURS I NAJAMNINA

RADNI RESURS (radništvo ili radna snaga) → subjektivni i odluĉujući faktor materijalne proizvodnje, kupuje se na trţištu

radne snage.

Faktori koji utjeĉu na vrijednost radne snage:

- Povećanje intenzivnosti rada

- Poduzetnici nastoje stvoriti takve uvjete da radnici ostanu na poslu što duţe i da obavljaju poslove sa što je moguće manje

praznih hodova, te da im isplaćuju što manje najamnine. Radna snaga se plaća ispod njene vrijednosti, ako na trţištu

postoji obilje ponude radne snage.

- Rasne razlike, spolne razlike

- Podneblje u kojem radništvo obavlja svoje radne aktivnosti

- Radniĉka tradicija

- Radniĉka organiziranost i borba za adekvatan poloţaj u sustavu raspodjele putem sindikata, štrajka ili radnog

zakonodavstva.

- Uloga drţave kao neutralnog ekonomskog instituta koja se zalaţe za sklapanje sporazuma izmeĊu radništva i poslodavca,

zakonski ureĊuje minimalne najamnine, socijalne pomoći, vodi brigu o umirovljeniĉkom i socijalnom osiguranju i sl.

- Kvalificiranost, obrazovanost i vještina radne snage

Vrijednost radne snage ili njena NAJAMNINA, ĉesto je kod investiranja odluĉujući faktor za izbor tehnologije.

Ukoliko jeftine radne snage ima u izobilju investitori će primijeniti tehnologiju koja nije vrhunska, a koja će donositi znaĉajne

profite → isplativost uvoĊenja radno- intenzivne tehnologije, a ne kapitalno –intenzivne tehnologije.

Pojavni oblik cijene radne snage je njena NADNICA ili NAJAMNINA.

Ponuda i potraţnja za radnom snagom faktori su koji determiniraju njenu vrijednost (nadnicu).

Nominalna nadnica → novac koji primamo za svoj rad (mjeseĉno, tjedno, dnevno); pri tome je vaţna realna kupovna moć,

standard.

Realna nadnica → stvarna kupovna moć nadnice.

Usporedba indeksa nominalne nadnice sa indeksom troškova ţivota

INDEKS NOMINALNE NADNICE

---------------------------------------------- = REALNA NADNICA

INDEKS TROŠKOVA ŢIVOTA

PONUDA RADNE SNAGE ovisna je o ukupnom broju nezaposlenih radnika.

Ponuda radne snage u neposrednoj je vezi s potraţnjom za radnom snagom.


24

Ĉinjenica je da u sluĉaju pada potraţnje za radnom snagom dolazi do pada njene vrijednosti, a time i najamnine, dok svako

povećanje potraţnje za radnom snagom izaziva porast najamnina.

VRSTE NAJAMNINA:

NATURALNA NAJAMNINA – dobra umjesto novca

NOVČANA NAJAMNINA – prinos u novcu, oblici:

a) vremenska → u sustavu nagraĊivanja radnik je plaćen za vrijeme koje je proveo na poslu

- vrste: - na bazi promjene životnih izdataka radnika

- uvjetovana promjenama prodajnih cijena dobara koja se proizvode

- promjenjive ovisno o promjenama profita dotične industrijske grane

b) najamnina po komadu → kod stupanja na posao ugovori se plaćanje radnika po jedinici proizvedenog proizvoda;

dnevna vrijednost radne snage podijeli se s koliĉinom proizvoda koji proizvodi

najproizvodniji radnik u poduzeću.

- proporcionalna → svaki jediniĉni proizvod plaća se po istoj stopi;

- diferencijalna → do izvršenja norme komad se plaća po jednoj cijeni, a nakon ispunjenja norme po

drugoj višoj cijeni.

PREMIJALNA ILI STIMULACIJSKA NAJAMNINA → interes poslodavca je veća proizvodnost, te je isti voljan ustupiti

veći dio dobiti u korist radnika

MAKROEKONOMSKA POLITIKA

CILJEVI MAKROEKONOMSKE POLITIKE: - visoka razina i povećanje BDP-a

- visoka zaposlenost/mala nezaposlenost

- stabilne cijene

- uravnoteţena vanjskotrgovinska razmjena usluga, dobara i kapitala.

BRUTO DOMAĆI PROIZVOD (BDP) obuhvaća vrijednost proizvedenih dobara i usluga unutar granica jedne zemlje u

godini dana bez obzira na vlasništvo faktora.

a) Nominalni BDP→ izraţen u tekućim cijenama

b) Realni BDP→ stvarna vrijednost proizvedenih roba i usluga (inflacija, fiksni troškovi i sl.)

c) Potencijalni BDP→ maksimalno mogući BDP kojeg ekonomija moţe postići, a da ne pomiĉe stopu inflacije

Deflator → indeks koji obuhvaća promjenu svih cijena

BRUTO NACIONALNI PROIZVOD (BNP) obuhvaća vrijednost proizvedenih dobara i usluga od strane faktora u

nacionalnom vlasništvu u godini dana bez obzira na podruĉje

NEZAPOSLENOST - javlja se u sluĉaju kad je ponuda rada veća od potraţnje.

Stopa nezaposlenosti → izraţava se u %, a predstavlja broj nezaposlenih u odnosu na radnu snagu.

Što je veća nezaposlenost veći su i socijalni i zdravstveni problemi.

STABILNA RAZINA CIJENA → sluĉaj kad cijene niti naglo padaju niti naglo rastu.

INFLACIJA: porast opće razine cijena / godinu.

DEFLACIJA: pad opće razine cijena / godinu.

RAVNOTEŢA U MEĐUNARODNOJ RAZMJENI → sluĉaj kad su UVOZ i IZVOZ uravnoteţeni (neto izvoz je pozitivan)

INSTRUMENTI MAKROEKONOMSKE POLITIKE:

1. FISKALNA POLITIKA → sustav oporezivanja i javna potrošnja

JAVNA POTROŠNJA odraţava kolektivnu potrošnju.

SUSTAV OPOREZIVANJA utjeĉe na smanjivanje dohodaka (potrošnju), investicija i proizvodnju dobara ili usluga.

Sustav fiskalne politike djeluje na ukupnu potrošnju a time direktno i na veliĉinu BDP-a i inflaciju.

2. MONETARNO/KREDITNA POLITIKA → odreĊivanje ponude novca od strane centralne banke

Razlike u ponudi novca u opticaju utjeĉu na pomicanje razine kamatne stope te se tako stimulira ili destimulira investicijska

aktivnost, zaposlenost, potrošnja. Tako monetarno/kreditna politika bitno utjeĉe na razinu ostvarenog i potencijalnog BDP-a.

Monetarna politika moţe biti:

- Ekspanzivna → kad se novĉana masa povećava po stopi većoj od stope rasta BDP-a i kada cijena novca pada;

- Restriktivna → kada novĉana masa raste sporije od stope rasta BDP-a i kada cijena novca raste;

- Neutralna → ponuda novca je konstantna

Ciljevi monetarne politike su: - osigurati potrebnu koliĉinu novca u opticaju;

- uspostavljanje monetarne ravnoteţe što proizvodi stabilnost opće razine cijena;


25

- stabilnost domaćeg novca i njegovog deviznog teĉaja

Instrumenti monetarne politike:

Promjene bankovnih rezervi djeluju na promjenu ponude novĉane mase koja izaziva promjenu kamatne stope i koja utjeĉe na

promjenu investicija. Promjena investicija izaziva promjenu agregatne potraţnje, što izaziva promjenu realnog BDP-a i

promjenu opće razine cijena.

3. VANJSKOTRGOVINSKA BILANCA → uz nju su vezani politika razmjene, devizni teĉaj, monetarno-kreditna i fiskalna

politika (vaţno je da je VTB uravnoteţena, tj. izvoz treba biti jednak uvozu)

4. POLITIKA DOHODAKA

Svodi se na utjecaj i regulaciju razine svih dohodaka nastojeći tako spustiti inflacioni trend.

→ kontrola rasta cijena i rasta dohodaka (u kraćem vremenskom periodu i samo kod nekih strateških proizvoda)

MEĐUNARODNA EKONOMSKA POLITIKA

Osnovna podruĉja: POLITIKA RAZMJENE

SUSTAVI OBVEZNIH TEĈAJEVA

USKLAĐIVANJE MAKROEKONOMSKIH POLITIKA

Analiza vaţnih pitanja u makroekonomskoj politici:

Koncepcija maksimalno mogućeg i rastućeg BDP-a i nivoa cijena polazi od analize ukupne ponude i potrošnje.

Makroekonomska ravnoteţa trţišta → što proizvodnja nudi kupci su voljni kupiti; cijena odgovara svim stranama na trţištu.

Veliĉina raspoloţivog dohotka odreĊuje potrošnju i štednju. Dohodak se troši na štednju ili potrošnju. Odnos izmeĊu

potrošnje i dohotka naziva se funkcijom potrošnje, a odnos izmeĊu štednje i dohotka funkcijom štednje.

Graniĉna sklonost potrošnji → dodatna potrošnja koja je stvorena dodatnom novĉanom jedinicom dohotka.

Graniĉna sklonost štednji → dodatna štednja izazvana dodatnom novĉanom jedinicom dohotka.

Vaţan dio potrošnje su investicije. Temeljene ekonomske odrednice investicija: trenutni prihodi od investicija, budući prihodi

od investicija i troškovi investiranja. Profitabilnost investicija mijenja se u obrnutoj proporciji s kamatnom stopom. Visoka

kamatna stopa znaĉi opadanje investicijske aktivnosti, dok niska kamatna stopa će istu stimulirati.

Makroekonomska politika uz pomoć centralne banke moţe utjecati na visinu kamatne stope povećanjem ili smanjenjem

novĉane mase u opticaju, te tako imati direktan utjecaj na investiranje, zaposlenost, potrošnju, štednju, dohodak odnosno na

BDP u cjelini.

Agregatna (ukupna) potraţnja → ukupna koliĉina dobara kupljenih su postojeće cijene; sastoji se od osobne potrošnje,

investicija, drţavne potrošnje dobara i usluga i neto izvoza; krivulja agregatne potraţnje ukljuĉuje ukupnu potrošnju i opću

razinu cijena.

Agregatna (ukupna) ponuda → odnos izmeĊu proizvodnje i date razine cijena; osnovne odrednice: budući proizvod

determiniran raspoloţivim faktorima proizvodnje i tehnologijom, te troškovi proizvodnih inputa.

Multiplikator → broj kojim treba pomnoţiti promjenu investicija da bi se dobila promjena razine proizvodnje.

CIKLIĈKO KRETANJE SUVREMENIH EKONOMIJA: EKONOMSKI CIKLUSI

Nuţno je osigurati uvjete funkcioniranja ekonomskog sustava u uvjetima razliĉitih ekonomskih ciklusa.

Postoje oscilacije u padu ili porastu investicijske aktivnosti, kao i oscilacije u proizvodnosti rada → sustav prolazi fazom

prosperiteta (boom-toĉka maksimalnog prosperiteta) i fazom recesije (pad investicijske aktivnosti i proizvodnosti rada).

U recesijskom periodu moguća je toĉka depresije, iz koje se sustav postupno oţivljava i ponovno ulazi u fazu prosperiteta.

Ukoliko realni BDP pada uzastopno kroz dva tromjeseĉja poslovne godine govorimo o recesiji.

Ovakvi se razvojni stupnjevi pojavljuju cikliĉki svakih 5-7 godina → kratki ciklus, 11-15 godina → srednjoroĉni ciklus, i do

50 godina → dugoroĉni ciklus.

ZAPOSLENOST I NEZAPOSLENOST RADNOG RESURSA

NEZAPOSLENI - osoba koja nije zaposlena, ali traţi posao ili ĉeka povratak na radno mjesto, mjesec dana uzastopno

pokušava naći posao, osoba koja ĉeka poziv da se javi na posao, i osoba koja ĉeka da se vrati na posao u

idućem mjesecu.

ZAPOSLENI - oni koji su radno aktivni ili privremeno ne rade uslijed godišnjeg odmora, bolovanja, štrajkova ili neke struĉne

edukacije.

Svi ostali su izvan radnog kontingenta i nemaju namjeru traţiti zaposlenje (uĉenici, studenti, bolesnici, invalidi, umirovljenici)

Zaposleni i nezaposleni radnici ĉine RADNI KONTINGENT, radnu snagu ili ponudu rada.

NEZAPOSLENOST → javlja se u sluĉaju kad je ponuda rada veća od potraţnje. Što je veća nezaposlenost veći su i socijalni

i zdravstveni problemi.

Stopa nezaposlenosti → izraţava se u %, a predstavlja broj nezaposlenih u odnosu na ukupnu radnu snagu.


26

BROJ NEZAPOSLENIH

STOPA NEZAPOSLENOSTI = --------------------------------------- x 100

UKUPNA RADNA SNAGA

Uzroci nezaposlenosti: - promjene prebivališta

- ulazak po prvi put u radni kontingent

- promjene tehnologija

- kriza gospodarskog sustava

- loša makrogospodarska politika

Vrste nezaposlenosti:

CIKLIĈKA → pojavljuje se u sluĉaju male potraţnje za radnom snagom

STRUKTURNA → pojavljuje se u sluĉaju nepodudaranja ponude i potraţnje za radnom snagom. Ponuda radne snage vrlo

ĉesto nije u mogućnosti prilagoditi se potraţnji za radnom snagom.

FRIKCIJSKA → umjereno je izazvana i dobrovoljna, jer radnici ne ţele raditi za trenutaĉno uspostavljenu nadnicu

PRISILNA → radnici ţele raditi za postojeću definiranu razinu nadnice, ali ne moţe naći posao

PRIKRIVENA → sluĉaj kad radnici rade samo formalno, a ne doprinose proizvodnji

TEHNOLOŠKA → tehnološki viškovi radnika

OKUNOV ZAKON

„Na svakih 2 % pada BDP-a u odnosu na potencijalni BDP, stopa nezaposlenosti poveća se za 1 POSTOTNI POEN.“

Npr. ako BDP poĉinje sa 100 % svoga potencijala i padne na 98 % svoga potencijala, stopa nezaposlenosti poveća se za 1

POSTOTNI POEN; recimo od 6-7 %."

UTJECAJI NEZAPOSLENOSTI

- ekonomski: kad je nezaposlenost visoka velik se dio outputa izgubi, dohoci opadaju, a ljudi trpe od gubitka samopoštovanja.

Za vrijeme recesije, to je kao kad bi se ogromne koliĉine automobila, kuća i drugih roba jednostavno bacili u

ocean.

- društveni: otpuštanje s posla općenito jednako traumatski dogaĊaj kao i smrt prijatelja ili neuspjeh u školi.

INFLACIJA

INFLACIJA – porast opće razine cijena, tj. smanjenje kupovne moći novca, uzrokovano vladinim ulijevanjem novca u

ekonomiju, kako bi namirila svoj rastući apetit za programima koji zahtijevaju više novca.

!Vaţno je napomenuti – ukoliko proizvodnja poraste jednako brzo kao i povećanje koliĉine novca do inflacije ne dolazi.

INFLACIJA se raĉuna na slijedeći naĉin:

RAZINA CIJENE GODINE X - RAZINA CIJENE GODINE (X – 1)

I % = -----------------------------------------------------------------------------

RAZINA CIJENA GODINE (X-1)

Prema stupnju ozbiljnosti i teţine inflaciju moţemo klasificirati u 3 kategorije:

UMJERENA INFLACIJA - obiljeţava ju polagan rast cijena (jednoznamenkaste stope inflacije)

Kada su cijene razmjerno stabilne ljudi imaju povjerenja u novac. Voljni su drţati novac zato što će on biti gotovo jednako

vrijedan za godinu ili mjesec dana kao što je danas.

GALOPIRAJUĆA INFLACIJA - inflacija u dvoznamenkastom ili troznamenkastom rasponu od 20, 100 ili 200 % na godinu

- kada se jednom ukorijeni, nastaju ozbiljni ekonomski poremećaji

- u takvim uvjetima novac vrlo brzo gubi svoju vrijednost, zato ljudi drţe samo minimalne koliĉine novca nuţne za dnevne

transakcije

HIPERINFLACIJA - obiljeţavaju je rast cijena od milijun do bilijun % godišnje.

Studije su otkrile nekoliko zajedniĉkih obiljeţja hiperinflacije: - realna potraţnja za novcem dramatiĉno pada

- relativne cijene postaju izrazito nestabilne

Inflacija dovodi do smanjivanja kupovne moći (deprecijacije) nakon ĉega, u pravilu, dolazi do DEVALVACIJE nacionalne

valute.

APRECIJACIJA – rast vrijednosti novca

DEPRECIJACIJA – pad vrijednosti novca

DEVALVACIJA – zakonsko smanjenje sluţbene vrijednosti novĉane jedinice prema drugim valutama.

MJERENJE INFLACIJE

INDEKS CIJENA – predstavlja pondenirani prosjek cijena odreĊenog broja roba i usluga sukladno njihovu znaĉenju u

strukturi potrošnje.


27

Od takvih indeksa najvaţniji je INDEKS POTROŠAĈKIH CIJENA ( CPI = Consumer Price Index ) – mjeri troškove trţišne

košare dobara i usluga; svakoj se stavki daje neki fiksni ponder proporcionalan njezinoj relativnoj vaţnosti u budţetima

izdataka potrošaĉa.

DEFLATOR BDP-a - odnos nominalnog BDP-a prema realnom BDP-u , moţe se interpretirati kao cijena svih komponenti

BDP-a

- indeks s promjenjivim ponderom

INDEKS PROIZVOĐAĈKIH CIJENA – mjeri razinu cijena u veleprodaji ili proizvoĊaĉkoj fazi

- indeks s fiksnim ponderom

Općenito, ukoliko se govori o inflaciji kao ĉinjenici, onda moţemo reći kako postoje 2 njezine vrste:

1) KONTROLIRANA INFLACIJA - prisutna u ekonomskim sustavima kao uobiĉajena ĉinjenica i ukoliko ona postoji, s

njom se moţe ostvariti ekonomski razvoj. Govorimo o sluĉajevima s kojima, kod realizacije ciljeva i konkretnih postupaka

ekonomske politike, u potpunosti raĉunamo.

2) NEKONTROLIRANA INFLACIJA - predstavlja sluĉaj vrtoglavog povećanja novĉane mase u opticaju i općeg porasta

razine cijena s kojim se ne moţe raĉunati. Nastupa naglo, djeluje dugotrajno i razara biće ekonomskog sustava.

INFLACIJA moţe biti:

URAVNOTEŢENA: djeluje na cijene svih dobara proporcionalno, promjena cijena nikoga ne iznenaĊuje, nema ni zarade ni

gubitka kod raznih vrsta imovine.

NEURAVNOTEŢENA: usmjerava svoje uĉinke na pojedina dobra, sili ljude da troše više vremena na upravljanje svojim

novcem, uništava informacijski sadrţaj cijena.

NEPREDVIĐENA: donosi štetu svima koji su novac posudili (vjerovnicima), ide u prilog špekulantima, a pogaĊa sve

primatelje fiksnih dohodaka kao i one koji nisu spremni na rizik.

INFLACIJA TROŠKOVA ( COST PUSH )

Potjeĉe od porasta troškova u razdobljima visoke nezaposlenosti i nedovoljne iskorištenosti kapaciteta i naziva se troškovnom

ili inflacijom šoka ponude.

Neka je inflacija posljedica potraţnje, druga ponude. Ali kljuĉno je obiljeţje svih modernih inflacija da razvijaju unutarnji

zamah i teško ih je zaustaviti kad nastanu.

INERCIJSKA INFLACIJA

U modernim industrijskim privredama inflacija je izrazito inercijska. To znaĉi da će ustrajati na istoj stopi dok ekonomski

dogaĊaji ne prouzroĉe promjenu. Drugi naziv za taj koncept – SRŢNA, UGRAĐENA ili OĈEKIVANA STOPA INFLACIJE.

!Stopa inflacije koja je očekivana i ugrađena u ugovore i neformalne aranžmane jest INERCIJSKA ili SRŽNA.

Povijest pokazuje da inflacija ne ostaje dugo u oĉekivanim okvirima.

Ĉesti su šokovi izazvani promjenama agregatne potraţnje, naglim skokovima cijena nafte, lošim ţetvama i kretanjima deviznih

teĉajeva.

DEFLACIJA –smanjenje opće razine cijena

- srodan pojam DEZINFLACIJA koja oznaĉava proces smanjivanja stope inflacije

FISKALNA I MONETARNA POLITIKA DRŢAVNOG PRORAĈUNA I STANJA JAVNOG DUGA

Svaka suvremena drţava raspolaţe svojim proraĉunom unutar kojega se prati kretanje prihoda i rashoda drţave za odreĊenu

godinu. Dobro ekonomski uspostavljena drţava nastoji da su joj prihodi veći od rashoda.

URAVNOTEŢENI DRŢAVNI PRORAĈUN podrazumijeva izjednaĉavanje prihoda i rashoda drţave.

DEFICIT – rashodi nadmašuju prihode; SUFICIT – prihodi nadmašuju rashode

VRSTE DRŢAVNOG PRORAĈUNA:

1. STRANI DRŢAVNI PRORAĈUN - temelji se na utvrĊivanju stranih rashoda i deficita u nekom vremenskom razdoblju.


28

2. STRUKTURNI DRŢAVNI PRORAĈUN

Temelji se na procjeni prihoda, rashoda i deficita drţavnog proraĉuna u uvjetima maksimalne proizvodnje.

3. CIKLIĈKI DRŢAVNI PRORAĈUN - uoĉavanje posljedica poslovnog ciklusa

- utvrĊuju se prihodi, rashodi i deficiti nastali kao posljedica pozicije ekonomskog sustava unutar poslovnog ciklusa pri

ĉemu se ostvaruje maksimalna moguća proizvodnja

- proraĉunava se tako da se od cikliĉkog proraĉuna odbije strukturni drţavni proraĉun

FISKALNA POLITIKA

osnovni ciljevi: - ublaţavanje negativnih posljedica porasta ekonomskog sustava u razliĉitim fazama poslovnog ciklusa

- stvaranje uvjeta za stabilnost ekonomskog ţivota u cjelini ekonomskog sustava

Fiskalna politika oznaĉava upotrebu poreza i izdataka drţave.

Izdaci drţave javljaju se u 2 razliĉita oblika:

1) KUPOVINE DRŢAVE (izdaci; ne dobra i usluge) - transferna plaćanja (povećanje dohotka ciljanih skupina – stari ili

nezaposleni)

2) OPOREZIVANJE – porezi smanjuju dohotke ljudi tj. smanjuju trošenje puĉanstva i time smanjuju potraţnju za dobrima i

uslugama

Porezi utjeĉu na cijenu dobara i faktora proizvodnje (npr. što se više oporezuju profiti poduzeća, poduzetnici se više

obeshrabruju da ulaţu u nova kapitalna dobra)

Fiskalna politika utječe na ukupnu potrošnju i zbog toga na realni BDP i inflaciju.

MONETARNA POLITIKA

monetarna politika koju vodi središnja banka odreĊuje ponudu novca.

Promjenom ponude novca povećavaju ili smanjuju kamatnjake i utjeĉu na potrošnju u sektorima kao što su ulaganja poduzeća,

stanogradnja i neto izvoz. Ima vaţan utjecaj na stvarni i potencijalni BDP.

Instrumenti monetarne politike:

1) OPERACIJE NA OTVORENOM TRŢIŠTU – kupoprodaja zapisa – blagajniĉki ili trezorski zapisi

- kupnja vrijednosnih papira

2) POLITIKA OBVEZNE REZERVE - povećanjem stope obvezne rezerve smanjuju se depoziti i ponuda novca i poĉinje

uvoĊenje restriktivne politike

3) SELEKTIVNA KREDITNA POLITIKA - Centralna banka sama ili pomoću nekih poslovnih banaka selektivno kreditira

neke poslove gospodarstva.

4) DISKONTNA POLITIKA (POLITIKA DISKONTNE STOPE) - Centralna banka upravlja ponudom novca povećavajući ili

smanjujući diskontnu stopu. DISKONTNA STOPA je ona stopa pri kojoj centralna banka daje kredite poslovnim bankama.

POLITIKA DOHODAKA

kad inflacija prijeti nekoj drţavi, vlada oprezno traţi naĉine da stabilizira cijene, npr. smanjivanje proizvodnje i povećanje

nezaposlenosti što se pokazalo vrlo skupim.

Zbog toga vlada uvodi POLITIKU NADZORA NADNICA I CIJENA.

RAĈUN NACIONALNOG DOHOTKA I PROIZVODA

Pouzdana analitiĉka mjera kojom se kroz vrijeme mogu ocijeniti efekti razvoja nacionalne ekonomije naziva se BDP

(BRUTO DOMAĆI PROIZVOD), tj. izvorno GDP ( = eng. GROSS DOMESTIC PRODUCT).

Moţe se izmjeriti na 2 naĉina:

1. MJERENJE BDP TOKOM PROIZVODA - ukljuĉuje samo finalna dobra, dobra koja potrošaĉi konaĉno kupuju i koriste

BDP = C + G+ I + X


29

C – vrijednost domaće potrošnje

I – bruto domaće investicije

G – drţavna kupovina dobara i usluga

X – neto izvoz (izvoz umanjen za uvoz→ (E-U))

2. MJERENJE ZARADAMA ILI TROŠKOVIMA - ukljuĉuje troškove poslovanja: nadnice radnicima, rente za korištenje zemlje, profite za korištenje kapitala, poreze i druge

troškove

ELEMENTI FORMULE BDP-a: BDP = C + G + I + X

( C ) VRIJEDNOST DOMAĆE POTROŠNJE – predstavlja samo vrijednost "dodane vrijednosti":

da bi se izbjeglo dvostruko obraĉunavanje, ukljuĉuju se samo FINALNA DOBRA u BDP, a iskljuĉuju

INTERMEDIJARNA DOBRA koja se upotrebljavaju u proizvodnji finalnih dobra.

Stoga mjerimo dodanu vrijednost na svakom stadiju pazeći da odbijemo izdatke za intermedijarna dobra.

( I ) INVESTICIJE – predstavljaju ulaganje u povećanje kapitala, tj. tvornica, opreme, zaliha i dr.

! Investicija podrazumijeva ţrtvovanje tekuće potrošnje da bi se povećala buduća potrošnja.

Razlikujemo BRUTO i NETO investicije.

NETO investicije predstavljaju BRUTO investicije minus AMORTIZACIJA.

AMORTIZACIJA – iznos koji se utrošio za zamjenu starog i dotrajalog kapitala (strojeva, tvornica i kuća)

( G ) DRŢAVNA KUPOVINA ili DRŢAVNA POTROŠNJA – predstavlja sve izdatke drţave za kupnju dobara poput

izgradnje cesta, ţeljezniĉkih pruga, kupnju naoruţanja, plaćanje drţavnih sluţbenika i dr.

Ta se kategorija zove i "izdaci drţave za dobra i usluge".

( X ) NETO IZVOZ – predstavlja razliku izmeĊu izvoza i uvoza dobara i usluga

IZVOZ predstavlja prodano dobro i uslugu u stranim drţavama.

UVOZ predstavlja kupljene proizvode i usluge u inozemstvu.

Ako je izvoz veći od uvoza imamo trgovaĉki SUFICIT, a ako je izvoz manji od uvoza imamo trgovaĉki DEFICIT.

NOMINALNI BDP predstavlja ukupnu novĉanu vrijednost finalnih dobara i usluga te godine.

INDEKS CIJENA je ponderirana prosjeĉna cijena, mjera prosjeĉne cijene košare dobara, upotrebljava se da bi se uklonila

inflacija iz BDP-a - zbog toga se naziva DEFLATOR BDP-a.

REALNI BDP otklanja promjenu cijena iz nominalnog BDP-a i izraĉunava se u stalnim cijenama:

NOMINALNI BDP

REALNI BDP = --------------------------------

DEFLATOR BDP-a

NETO DOMAĆI PROIZVOD (NDP) - dobije se ako od BDP-a oduzme amortizacija (NDP = BDP – amortizacija)

BRUTO NACIONALNI PROIZVOD (GNP – Gross National Product)

- ukupna finalna proizvodnja proizvedena faktorima u vlasništvu jedne zemlje.

POSLOVNI CIKLUSI I NEZAPOSLENOST

KONJUNKTURNI CIKLUS – odreĊeni zaokret u ukupnom nacionalnom outputu, dohotku i zaposlenosti, obiĉno traje izmeĊu

2-10 godina, a obiljeţava ga rasprostranjena ekspanzija ili konkurencija u mnogim sektorima privrede.

Postoje 4 faze:: 1) VRH - najviša toĉka gospodarskog ciklusa u kojoj ekspanzija prelazi u kontrakciju

2) KONTRAKCIJA– usporenje gospodarskih aktivnosti

3) DNO– najniţa toĉka gospodarskog ciklusa

4) EKSPANZIJA – ubrzanje gospodarskih aktivnosti

Ako kontrakcija ekonomske aktivnosti postane ozbiljna – gospodarstvo je u RECESIJI.

RECESIJA se definira kao razdoblje u kojem BDP opada najmanje kroz 2 uzastopna tromjeseĉja.

KARAKTERISTIKE RECESIJE:

- smanjivanje BDP-a, investicija, dohodaka i profita

- uĉestala zatvaranja poduzeća, steĉajevi i pojava nezaposlenosti

- skladišta se pune dobrima, cijene sirovina padaju, uslijed pada potraţnje padaju cijene dobrima

- smanjuje se potraţnja za kapitalom, kamatna stopa pada kao i vrijednost dionica

MEĐUNARODNA RAZMJENA I TEĈAJEVI

RAZMJENA je proces u kojem dobra (proizvodi i usluge) prelaze iz jednog vlasništva u drugo.

Gotovo se redovito ta dobra razmjenjuju za novac.

Postoji mogućnost razmjene jednog proizvoda za drugi što nazivamo TRAMPOM.

Postoje tri razlike izmeĊu meĊunarodne i unutarnje razmjene:


30

1. PROŠIRENE MOGUĆNOSTI RAZMJENE

Glavna prednost meĊunarodne razmjene je širenje dosega razmjene.

Svijet bi u globalu bio siromašniji kada bi stanovništvo bilo ograniĉeno koristiti samo proizvode stvorene unutar drţave.

2. SUVERENITET DRŢAVA

Svaka drţava je suverena cjelina koja regulira tokove roba, ljudi i imovina što prelaze cijene granice.

U meĊunarodnoj razmjeni ne postoji jedinstvena valuta kao što postoji unutar drţave.

Kako razmjena sa inozemstvom ne bi pogodila odreĊene socijalne skupine, drţave nameću carine ili kvote.

Ta praksa se zove PROTEKCIONIZAM.

3. TEĈAJEVI

Pošto većina drţava ima svoju vlastitu valutu to bi moglo utjecati na razmjenu. Stoga sustav meĊunarodnih financija mora

osigurati neometani tok bilo koje valute jer se inaĉe riskira prekid razmjene.

OTVORENOM EKONOMIJOM nazivamo ekonomiju koja je u znaĉajnom iznosu ukljuĉena u meĊunarodnu razmjenu.

KORISNA MJERA OTVORENOSTI – odnos izvoza ili uvoza i BDP-a

♣ Drţave smatraju da je korisno sudjelovati u meĊunarodnoj razmjeni zbog:

1) RAZNOLIKOSTI UVJETA PROIZVODNJE

Razmjena se moţe odvijati zbog raznolikosti proizvodnih mogućnosti meĊu zemljama. Npr. jedna zemlja ima velike koliĉine

hidroenergije dok druga ima velike koliĉine nafte.

2) OPADAJUĆIH TROŠKOVA PROIZVODNJE

Prosjeĉni troškovi proizvodnje se smanjuju kada se koliĉina proizvodnje povećava. Zbog toga jedna zemlja moţe proizvoditi

velike koliĉine nekog odreĊenog proizvoda uz male troškove ako preuzme prednost u proizvodnji tog proizvoda. Zbog toga će

i drugim zemljama biti najprofitabilnije kupovati taj proizvod od te zemlje nego da ga sami proizvode.

3) RAZLIKA IZMEĐU NARODA

Narodi se takoĊer razlikuju i po njihovim ukusima što znaĉi da meĊusobnom razmjenom dobara obje zemlje imaju korist. Npr.

neka zemlja proizvodi banane, dok druga proizvodi puno kiwija. MeĊusobnom razmjenom dijela dobara koje proizvode, obje

drţave će imati koristi.

TEĈAJEVI DEVIZA cjelina koja se dobije kada se jedna jedinica inozemne valute izraţava domaćom valutom.

TRŢIŠTE DEVIZA je trţište na kojem se razmjenjuju valute razliĉitih zemalja. Na njemu se odreĊuju teĉajevi deviza.

CIJENA INOZEMNE VALUTE (teĉaj devize) - cijena u kojoj su ponuda i potraţnja uravnoteţeni.

DEPRECIJACIJA – pad cijena jedne valute izraţen jednom ili svim drugim valutama.

APRECIJACIJA – povećanje cijene neke valute izraţene nekom drugom valutom.

DEVALVACIJA – sniţavanje sluţbenog teĉaja neke zemlje u odnosu na druge valute.

REVALVACIJA – povećanje sluţbenog teĉaja u odnosu na druge valute.

TEORIJA KOMAPARATIVNE PREDNOSTI tvrdi da će svaka zemlja imati koristi ako se specijalizira u proizvodnji i

izvozi ona dobra koja moţe proizvoditi uz relativno niţi trošak (u kojima je relativno efikasnija od drugih).

Svaka će zemlja imati koristi ako uvozi ona dobra koja proizvodi uz relativno viši trošak (u kojima je relativno manje efikasna

od drugih).

Kod specijalizacije radnici u svakom podruĉju mogu dobiti veću koliĉinu rada. Kada se granice otvore meĊunarodnoj razmjeni

nacionalni dohodak svake zemlje ukljuĉene u razmjenu se povećava.

PREPREKE RAZMJENI

CARINA je porez na uvoz.

KVOTA je ograniĉenje na koliĉinu uvoza.

PROHIBITIVNA CARINA je ona koja je toliko visoka da u potpunosti onemogućuje uvoz. Takva carina onemogućuje

cjelokupnu razmjenu uopće.

NEPROHIBITIVNA CARINA je umjerenija od prohibitivne jer ipak postoji razmjena dobara pa je ekonomski utjecaj te

carine manji. Carina će povećati cijenu, sniziti potrošenu i uvezenu koliĉinu i povećati domaću proizvodnju.

KVOTE imaju jednake kvalitativne uĉinke kao i carine. Prohibitivna kvota bi (ona koja sprjeĉava sav uvoz) ostvarila isti

rezultat kao i prohibitivna carina.

Razlika izmeĊu kvote i carine:

CARINA je prihod drţave. Ona vjerojatno omogućuje da se smanje drugi porezi i zbog toga nadoknaĊuje dio štete nanesene

potrošaĉima u zemlji uvoznici.


31

KVOTA s druge strane stavlja profit iz razlike proizašle cijene u dţep uvoznika koji su dovoljno sretni da su dobili dozvolu ili

licenciju za uvoz.

TROŠKOVI PRIJEVOZA

Trošak premještanja masivnih i kvarljivih dobara ima isti uĉinak kao i carine.

On smanjuje veliĉinu korisne specijalizacije po podruĉjima. No ima jedna razlika izmeĊu protekcionizma i troškova prijevoza;

troškovi prijevoza se nameću po prirodi – udaljenostima, brdovitošću, rijekama... – dok su ograniĉavajuće carine izravna

odgovornost drţave.

EKONOMSKI TROŠKOVI CARINA

Carine ostvaruju ekonomsku neefikasnost.

Toĉnije, kad se nametnu carine, ekonomski je gubitak potrošaĉa veći od prihoda koje dobiva drţava i dodatnih profita koje

ostvaruju proizvoĊaĉi.

EKONOMIJA PROTEKCIONIZMA

Argumenti za zaštitu od konkurencije uvoza iz inozemstva carinom ili kvotom dobivaju mnogo razliĉitih oblika:

- neekonomski argumenti koji upozoravaju da je poţeljno ţrtvovati ekonomsko blagostanje radi drugih nacionalnih ciljeva.

- argumenti koji se temelje na pogrešnom razumijevanju ekonomske logike kao što je naĉelo komparativne prednosti.

Documents

OSNOVE EKONOMIJE Skripta Za Prof. Kolaković