1

2

Urednik

Blagota Drašković

Recezenti

Pavle Jurković Dr. Josip Marinković Dr. Dušan Žubrinić

Metodička obrada

Dr. Boris Kalin

IV, neizmijenjeno izdanje

Odobrio republički sekretarijat za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SR Hrvatske rješenjem br. 4155/1 od 16. 6. 1978.

Izvjestitelj u komisiji za udžbenike

Ivan Završki

Urednik internet izdanja:

Josip Debeljak, josip.debeljak@gmail.com

Slika na naslovnoj strani Frans Maseerel Drvorez iz ciklusa "La passion d'un homme"

Tisak

RO "Informator", ­ OOUR Tiskara "Zagreb", Zagreb 1982.

3

SADRŽAJ:

Društveno­povijesne i teorijske pretpostavke marksizma .....................................................................5 1. V. I. Lenjin: O odgoju i obrazovanju.............................................................................................5 2. Što je marksizam ........................................................................................................................8 3. Antičko shvaćanje svijeta i čovjeka..............................................................................................9

Od mitologije do filozofije ............................................................................................................9 Filozofija nasuprot mitu...............................................................................................................9 Grčka — kolijevka evropske kulture ..........................................................................................10 Platon i Aristotel........................................................................................................................12 Propast polisa i osnivanje svjetske države ................................................................................13

4. Srednjovjekovno shvaćanje svijeta i čovjeka ............................................................................15 Slabosti rimskog carstva...........................................................................................................15 Pojava kršćanstva ....................................................................................................................15 Svijet srednjega vijeka ..............................................................................................................16 Kršćanstvo i filozofija ................................................................................................................17

5. Novovjekovno shvaćanje svijeta i čovjeka .................................................................................20 Društveno­povijesne prilike.......................................................................................................20 Renesansna umjetnost i znanost ..............................................................................................21 Filozofija novoga vijeka.............................................................................................................21 Rađanje novoga svijeta.............................................................................................................24

6. Pojava marksizma — klasici marksističke misli..........................................................................27 Karl Marx (1818. – 1883.) .........................................................................................................27 Friedrich Engels (1820—1895). ................................................................................................29 Vladimir Iljič Lenjin (1870—1924)..............................................................................................29 Karakteristike marksističkog načina proučavanja.......................................................................30

Marksističko shvaćanje čovjeka i društva ..........................................................................................34 1. Čovjek i njegov svijet.................................................................................................................34

Pretpostavke egzistencije čovjeka i povijesti .............................................................................34 Zagonetka ljudske povijesti .......................................................................................................35 Bit materijalističkog shvaćanja povijesti.....................................................................................36

2. Društvena proizvodnja ljudskog života.......................................................................................38 Proces društvene materijalne reprodukcije................................................................................38 Razvitak sredstava za proizvodnju............................................................................................40 Globalna struktura društva........................................................................................................41

3. Privatno vlasništvo i klasno društvo...........................................................................................44 Nastanak klasa i klasnog društva..............................................................................................44 Određenje i karakteristike klase ................................................................................................45 Oblici klasne borbe i država......................................................................................................45 Mehanizam klasne eksploatacije...............................................................................................46

4. Kapitalizam...............................................................................................................................49 Najamni rad i kapital .................................................................................................................49 Potreban rad i višak rada..........................................................................................................50 Monopolistički kapitalizam i imperijalizam..................................................................................50 Buržoaska demokracija.............................................................................................................51 Novac izopačuje ljudske potrebe...............................................................................................52 Otuđenje ljudskog rada.............................................................................................................53

5. Proletarijat i revolucija...............................................................................................................57 Buržoazija i proletarijat..............................................................................................................57 Proleteri i komunisti ..................................................................................................................58 Revolucija i povijesna uloga proletarijata...................................................................................59

6. Socijalizam ...............................................................................................................................63 Smisao i bit socijalizma.............................................................................................................63

4

Socijalizam kao zajednica slobodno udruženih proizvođača......................................................65 Socijalizam kao svjetski proces.................................................................................................66

7. Povijesni oblici postojanja društva.............................................................................................71 Čovjek je društveno biće...........................................................................................................71 Primarne i sekundarne grupe....................................................................................................71 Porodica...................................................................................................................................73 Što se događa sa suvremenom porodicom ...............................................................................73 Od plemena do naroda .............................................................................................................75 Narod i nacija ...........................................................................................................................75 Nacionalno pitanje i međunacionalni odnosi..............................................................................76 Nacionalizam i šovinizam..........................................................................................................77 Klasna podloga nacionalizma i šovinizma .................................................................................78

8. Društvena svijest ......................................................................................................................80 Klasna osnova i uvjetovanost društvene svijesti ........................................................................80 Ideološki oblici svijesti...............................................................................................................81

9. Iz carstva nužnosti u carstvo slobode ........................................................................................85 Rješenje zagonetke ljudske povijesti .........................................................................................85 Što nam obećava budućnost.....................................................................................................86

10. Marksizam u jugoslavenskoj teoriji i praksi ..............................................................................90 Povijesni kontinuitet marksističke misli u nas.............................................................................90 Tito: O radničkom upravljanju privrednim preduzecima .............................................................91 U socijalizmu na prvom mjestu mora da bude čovjek, proizvođač i stvaralac .............................92 O liku komuniste.......................................................................................................................93 Osnovni principi koegzistencije i nesvrstavanja.........................................................................93 Komunisti — avangardna snaga socijalističkog kretanja............................................................94 Za dalje razvijanje marksizma...................................................................................................94

Tumač pojmova ................................................................................................................................98 Bibliografski podaci o navedenim tekstovima...................................................................................113

5

DRUŠTVENO­POVIJESNE I TEORIJSKE PRETPOSTAVKE MARKSIZMA

1. V. I. LENJIN: O ODGOJU I OBRAZOVANJU

U tekstu koji slijedi Lenjin ističe što je po njegovu mišljenju potrebno za pravo marksističko obrazovanje. Formulirajući prigovore staroj školi, on ujedno pokazuje kakvu novu školu trebamo. *

Kada bi se proučavanje komunizma sastojalo samo u usvajanju onoga što je navedeno u komunističkim djelima, knjigama i brošurama, onda bismo vrlo lako mogli dobiti komunističke slovoznance ili hvalisavce, a to bi nam najčešće štetilo, jer ti ljudi koji su naučili i pročitali ono što pišu komunističke knjige i brošure ne bi bili sposobni da sva ta znanja povežu i ne bi umjeli raditi onako kao što komunizam stvarno zahtijeva.

Još opasnije bi bilo kada bismo počeli usvajati samo komunističke parole. Kada tu opasnost ne bismo shvatili na vrijeme i kad čitav naš rad ne bismo usmjerili na to da tu opasnost uklonimo, onda bi postojanje pola milijuna ili milijuna ljudi, mladića i djevojaka, koji bi se poslije takvog izobražavanja u komunizmu nazvali komunistima, nanijelo samo veliku štetu stvari komunizma.

Ovdje nam se postavlja pitanje: kako treba da sve to kombiniramo za izobražavanje u komunizmu? Što treba da uzmemo iz stare škole, iz stare nauke?

Stara škola je izjavljivala da želi stvoriti tip svestrano obrazovanog čovjeka, da ona uči znanostima uopće. Mi znamo da je to bila čista laž, jer je čitavo društvo bilo zasnovano i počivalo je na podjeli ljudi na klase, na eksploatatore i tlačene. Prirodno da je čitava stara škola zato što je potpuno prožeta klasnim duhom, davala znanja samo djeci buržoazije. Svaka njezina riječ bila je krivotvorena u interesu buržoazije.

U tim školama mladi naraštaj radnika i seljaka nisu toliko odgajali koliko su ga dresirali u interesu te iste buržoazije. Odgajali su ga tako da stvore korisne sluge buržoaziji koji će joj moći stvarati profit, a da u isto vrijeme ne remete njezin mir i plandovanje. Zato smo, odbacujući učenje stare škole, postavili sebi zadatak da uzmemo od nje samo ono što je potrebno kako bismo postigli pravo komunističko obrazovanje.

Ovdje smo došli do onih prigovora, onih optužaba protiv stare škole koje se stalno Čuju i koje često vode potpuno nepravilnom tumačenju.

Kažu da je stara škola bila škola mehaničkog učenja, škola bubanja. To je točno, ali ipak treba znati razlikovati što je u staroj školi bilo loše, a što korisno za nas, treba znati odabrati iz nje ono što je potrebno za komunizam.

Stara škola bila je škola mehaničkog učenja. Ona je primoravala ljude da usvajaju masu nepotrebnih, suvišnih, mrtvih znanja koja su opterećivala mozak i pretvarala mladi naraštaj u činovnike dotjerane pod jedan konac. Ali vi biste učinili veliku pogrešku kada biste pokušali izvesti zaključak da se komunist može postati bez usvajanja onog što je ljudsko znanje već nagomilalo. Pogrešno bi bilo misliti da je dovoljno usvojiti komunističke parole, zaključke komunističke nauke, bez usvajanja one sume znanja čija je posljedica sam komunizam.

Primjer za to kako je iz sveukupnih ljudskih znanja nastao komunizam pruža nam marksizam. Čitali ste i slušali kako je komunistička teorija, komunistička nauka, koju je uglavnom stvorio Marx,

prestala biti djelo jednoga, makar i genijalnog socijalista 19. stoljeća, kako je to učenje postalo učenje milijuna i desetaka milijuna proletera u cijelom svijetu koji to učenje primjenjuju u svojoj borbi protiv kapitalizma.

I kada biste postavili pitanje — zašto je Marxovo učenje moglo osvojiti milijune i desetke milijune srdaca najrevolucionarnije klase, dobili biste jedan odgovor: to se dogodilo zato što se Marx oslanjao na čvrst temelj ljudskih znanja stečenih u kapitalizmu. Proučivši zakone razvitka ljudskog društva,

* Na početku svakog poglavlja navodimo uvodne naznake, kojima nastojimo pomoći u raščlanjivanju i ujedno u sistematiziranju sadržaja poglavlja. Ističući u prvi plan bitne teze i elemente poglavlja, namećemo Ih pažnji čitaoca sa zadatkom da ih razabere, utemelji i potpunije odredi u tekstu.

6

Marx je shvatio neizbježnost razvitka kapitalizma koji vodi komunizmu i, što je glavno, on je to dokazao samo na osnovi najegzaktnijeg, najdetaljnijeg, najdubljeg proučavanja tog kapitalističkog društva pomoću potpunog usvajanja svega onoga što je dala dotadašnja znanost.

Sve što je ljudsko društvo stvorilo on je preradio kritički, ne zanemarivši ni jednu točku. Sve što je ljudska misao stvorila on je preradio, podvrgao kritici, provjerivši na radničkom pokretu, i izvukao zaključke koje nisu mogli izvući ljudi ograničeni buržoaskim okvirom ili sputani buržoaskim predrasudama.

Kada često i među predstavnicima omladine i među nekim braniteljima novog obrazovanja slušamo napade na staru školu (da je stara škola bila škola bubanja), mi im kažemo da od stare škole moramo uzeti ono što je u njoj bilo dobro.

Od stare škole nećemo uzeti ono opterećivanje pamćenja mladog čovjeka beskrajnom količinom znanja, u devet desetina nepotrebnih, a u jednoj desetini unakaženih. No to ne znači da se možemo ograničiti na komunističke zaključke i naučiti napamet samo komunističke parole. Tako nećeš izgraditi komunizam. Komunist možeš postati tek onda kada svoje pamćenje obogatiš poznavanjem svih onih bogatstava do kojih je došlo čovječanstvo.

Bubanje nije potrebno, ali je potrebno razvijanje i usavršavanje pamćenja svakog učenika poznavanjem osnovnih činjenica, jer će se inače komunizam pretvoriti u prazno slovo, u prazan »cimer«. 1 Komunist će biti samo običan hvalisavac ako sva znanja koja je dobio ne budu prerađena u njegovoj svijesti. Vi ta znanja morate ne samo usvojiti, nego se prema njima odnositi kritički kako svoj um ne biste pretovarili nepotrebnim tricama, nego ga obogatili poznavanjem svih činjenica bez kojih ne može biti suvremen obrazovan čovjek.

Ako bi se neki komunist htio hvalisati komunizmom na osnovi gotovih zaključaka koje je dobio, a da nije obavio vrlo ozbiljan, težak i velik posao, da se nije snašao u činjenicama prema kojima je dužan odnositi se kritički, takav komunist bio bi vrlo jadan. Takva površnost bila bi apsolutno ubitačna. Ako znam da znam malo, potrudit ću se da znam više, ali ako netko govori da je komunist i da on nešto solidno ne treba znati, onda od njega neće postati ništa što bi i sličilo na komunista.

Odbacujući staru školu, gajeći potpuno opravdanu i neophodnu mržnju prema toj staroj školi, cijeneći spremnost da se stara škola sruši, mi isto tako moramo shvatiti da staro mehaničko učenje, staro bubanje, stare dresure treba da zamijenimo sposobnošću da primimo čitavu sumu ljudskih znanja i da je primimo tako da komunizam ne bude kod vas nešto što je naučeno napamet, već da bude ono što ste vi sami promozgali, da on predstavlja one zaključke koji su neizbježni s gledišta suvremenog obrazovanja. (1)

PITANJA I ZADACI 1. NA MARGINI (RUBU) TEKSTA OBILJEŽI ONA MJESTA NA KOJIMA LENJIN POKAZUJE STO NIJE DOVOLJNO ZA PRAVO MARKSISTIČKO OBRAZOVANJE, ODNOSNO STO JE POTREBNO ZA PRAVO MARKSISTIČKO OBRAZOVANJE.

2. U SVOJOJ BILJEŽNICI CITIRAJ (DOSLOVNO NAVEDI) ONU FORMULACIJU ZA KOJU SMATRAŠ DA NAJBOLJE I NAJSNAŽNIJE IZRIČE LENJINOVU MISAO. AKO TI SE NAMEĆU DVIJE FORMULACIJE, CITIRAJ OBJE, A ZATIM IH SAZMI U JEDNU.

3. U "SADRŽAJU" PAŽLJIVO PROČITAJ SVE NASLOVE I PODNASLOVE ZA PRVI DIO UDŽBENIKA »DRUŠTVENO­ POVIJESNE I TEORIJSKE PRETPOSTAVKE MARKSIZMA«. DOVEDI TE SADRŽAJE U VEZU S LENJINOVOM TEZOM KAKO SI JE SAM FORMULIRAO TIME SI SADRŽAJNO DOPUNIO TEZU I UJEDNO DOBIO ODREĐENIJI UVTD U DIO PROGRAMA KOJI CES PROUČAVATI U TOKU NASTAVE.

4. U SVOJOJ BILJEŽNICI PREGLEDNO U LIJEVOM STUPCU ISPISI NEGATIVNA OBILJEŽJA STARE ŠKOLE, A USPOREDO S NJIMA U DESNOM STUPCU ISKAZI OBILJEŽJA KOJA BI TREBALA DA IMA NOVA ŠKOLA. NEKA OBILJEŽJA NOVE ŠKOLE LENJIN JE SAM IZRIJEKOM FORMULIRAO U PROTUSTAVU PREMA ISKAZANIM OBILJEŽJIMA STARE ŠKOLE. ALI LENJIN NIJE FORMULIRAO SVE ODLIKE NOVE ŠKOLE. DOPUNI SAM TA OBILJEŽJA I ZAHTJEVE NOVE ŠKOLE ZA KOJE SMATRAŠ DA TREBA DA OTKLONE NEDOSTATKE STARE ŠKOLE.

5. STO JE MEHANIČKO UČENJE? 6. KAKVU ŠKOLU MI TREBAMO? 7. AKO JE BITNA ODLIKA NOVE ŠKOLE KAKVU TREBAMO DA ONA U PRVOM REDU RAZVIJA SPOSOBNOSTI MIŠLJENJA, SPOSOBNOSTI KRITIČKOG PRERAĐIVANJA SADRŽAJA OBRAZOVANJA. AKO NOVA ŠKOLA TREBA DA BUDE ŠKOLA ISTRAŽIVANJA, A NE ŠKOLA PAMĆENJA, UPITAJ SE: KAKVA JE u TOM POGLEDU ŠKOLA KOJU POHAĐAŠ? PROSUDI KOLIKO U TVOM UČENJU I OBRAZOVANJU IMA PASIVNOG MEHANIČKOG UČENJA I PASIVNOG ZNANJA. A KOLIKO ISTRAŽIVANJA I KRITIČKOG PROSUĐIVANJA, KOLIKO AKTIVNOG ZNANJA.

8. POSAVJETUJ SE SA SVOJIM NASTAVNICIMA O SISTEMU NASTAVE U ŠKOLI, O DOBRIM I LOŠIM STRANAMA TE NASTAVE I POSEBNO, O TOME STO BISTE ZAJEDNO MOGLI PODUZETI DA TO STO VISE BUDE ŠKOLA ISTRAŽIVANJA I MIŠLJENJA, A NE ŠKOLA PAMĆENJA i BUBANJA.

1 Cimer – slika s natpisom na dućanu, zanatskoj radnji, krčmi

7

9. ISTRAŽIVANJE I KRITIČKO MIŠLJENJE TRAŽE TVOJE AKTIVNO SUDJELOVANJE. NITKO TE U TOME NK MOŽE ZAMIJENITI. KAO STO TE NITKO NE MOŽE NI SPRIJEČITI DA KRITIČKI MISLIŠ (PREMDA TE MOŽE SPREČAVATI, KAO STO TE MOŽE I POTICAJI I NAVODITI). ZA LJUDSKO ODREĐENJE NEMA UNAPRIJED DANOG JAMSTVA. ONO STO JE PRESUDNO ZA TVOJU LJUDSKU VRIJEDNOST OVISI U PRVOM REDU O TEBI SAMOME. TVOJ ULOG TVOJE AKTIVNO OPREDJELJENJE U NASTAVI I VLASTITOM OBLIKOVANJU UVJET JE DA BUDEŠ SUBJEKT U NASTAVI. ALI I VISE OD TOGA: DA BUDEŠ SUBJEKT SAMOME SEBI. DA PODUZMEŠ ODGOVORNOST ZA OBLIKOVANJE SEBE SAMA, DA PREUZMES SVOJU SUDBINU U SVOJE RUKE.

8

2. ŠTO JE MARKSIZAM

Što je životni nazor? Marksizam kao životni nazor. Uvjeti pojave marksizma. Odnos marksizma, radničkog pokreta i socijalizma. Klasici marksizma i njihovi nastavljači.

Svaki čovjek, više ili manje svjesno ili spontano postavlja pitanje što je svijet, priroda, društvo, čovjek, što je smisao i svrha ljudskog postojanja i sl. To su pitanja tzv. životnog nazora. Ljudi svih epoha imaju nekakav pogled ili nazor na svijet u kojem izražavaju svoju spoznaju svijeta, smisao svojeg postojanja i položaja u svijetu. Mitologija 2 , religija, filozofija, umjetnost, znanost i cjelokupna kultura određene epohe izražavaju neki životni nazor koji je uvjetovan općim stupnjem dostignuća ljudskih spoznaja, a one su naposljetku uvijek određene odgovarajućim materijalnim ili ekonomskim uvjetima života u pojedinim epohama ili generacijama.

I marksizam izražava nazor na svijet koji nije nastao ni spontano ni slučajno, već je uvjetovan tekovinama cjelokupnog dosadašnjeg kulturnog razvoja čovječanstva, a naročito društvenim, ekonomskim, političkim i kulturnim zbivanjima i odnosima onog vremena u kojem se pojavljuje. Zato on i najadekvatnije izražava misao, smisao i tendencije novovjekovne epohe, odnosno suvremenog svijeta. Bitna značajka marksističkog nazora ili odnosa prema svijetu izražena je u zahtjevu za izmjenom svijeta, a ne samo u zahtjevu za njegovim objašnjavanjem i tumačenjem.

Tvorci i začetnici ovakve orijentacije su u 19. stoljeću klasici marksizma: Karl Marx i Friedrich Engels.

Međutim, njihovu nauku i njoj primjereno djelovanje nastavljaju od kraja 19. stoljeća do danas brojni teoretičari i praktičari — revolucionari u gotovo svim zemljama suvremenog svijeta. Najistaknutiji su V. I. Lenjin, J. B. Tito, E. Bloch [Bloh], G. Lukacs [Lukač], H. Lefebvre [Lefevr] i drugi. Postoje i brojne zloupotrebe marksizma, od kojih je svakako najpoznatija staljinizam.

Ovo učenje, odnosno ovakva orijentacija postaje teorijska ili idejna osnova cjelokupnog radničkog pokreta u svijetu, a napose znanstvena osnova izgradnje socijalizma, pa i to u širem smislu riječi možemo nazvati marksističkom orijentacijom i pokretom.

Marksizam je, dakle, nastao na tekovinama cjelokupne evropske kulture. Tu, u osnovi istu misao izrazio je V. I. Lenjin ovako: »Marxovo je učenje ... zakoniti nasljednik najboljega što je čovječanstvo stvorilo u 19. stoljeću u liku njemačke filozofije, engleske političke ekonomije i francuskog socijalizma.« Stoga se marksizam ne može objasniti ni shvatiti izvan konteksta i kontinuiteta 3 tog kulturnog nasljeđa koje se izgrađivalo kroz čitav razvoj evropskog mišljenja i kulture, pa treba uočiti i istaći barem njegove osnovne konture. 4

U razvoju evropskog mišljenja i kulture možemo razlučiti tri epohalna pogleda ili nazora na svijet: antički, srednjovjekovni i novovjekovni. Svaki od njih treba pobliže objasniti.

PITANJA I ZADACI 1. KOJA PITANJA PRIPADAJU PITANJIMA TZV. ŽIVOTNOG NAZORA? POKUŠAJ SADRŽAJNO ODREĐENIJE IZRAZITI POJEDINA OD TIH PITANJA, A ZATIM I MOGUĆE ODGOVORE NA TAKO POSTAVLJENA PITANJA.

2. ŠTO TE MARKSIZAM? KADA NASTAJE? TKO SU NJEGOVI TVORCI? KOJI SU NAJISTAKNUTIJI MARKSISTIČKI TEORETIČARI i PRAKTIČARI ­ REVOLUCIONARI U 20. STOLJEĆU?

3. ČIME JE UVJETOVANA POJAVA MARKSIZMA? SVOJ ODGOVOR DOVEDI U VEZU S NASLOVIMA IDUĆIH POGLAVLJA. VIDI STO JE O TOME REČENO U LENJINOVU TEKSTU O ODGOJU I OBRAZOVANJU U PRETHODNOM POGLAVLJU.

2 mitologija – skup mitova ili bajki o bogovima i legendarnim herojima 3 kontinuitet – neprekidan niz, neprekidnost 4 kontura – obris, skica nekog predmeta

9

3. ANTIČKO SHVAĆANJE SVIJETA I ČOVJEKA

Povijest i pretpovijest. Fantastične mitske predodžbe o svijetu i životu. Filozofija kao pokušaj racionalnog objašnjenja. Karakteristike grčkog shvaćanja svijeta i života. Mudrost života u skladu s prirodom.

OD MITOLOGIJE DO FILOZOFIJE

Ljudskom poviješću nazivamo ono razdoblje postojanja čovjeka ili ljudske vrste za koje imamo pisane spomenike ili usmenu predaju. Za evropske narode to je razdoblje posljednjih 4000—5000 godina. Sve što se zbivalo prije toga nazivamo pretpoviješću, a narode koji su živjeli u tom razdoblju nazivamo pretpovijesnim ili »primitivnim« narodima. Međutim, i u toj tamnoj i dubokoj pretpovijesnoj prošlosti nalazimo tragove ljudske kulture koja je stara i nekoliko stotina tisuća godina.

Razvoj čovjeka i njegove kulture tekao je vrlo sporo, ali se sve više ubrzava što se približava našem vremenu. Kad bismo radi usporedbe zamislili da proteklih npr. 300 000 godina traje 12 sati, tj. od ponoći do podneva (l sat = 25 000 godina), onda bi do pojave krapinskog pračovjeka proteklo 11 sati, a zlatno doba stare Grčke (prije 2 500 godina) bilo bi samo 6 minuta prije podne. Međutim, samo nekoliko sekundi poslije podneva doći će do neslućenog razvoja automatizacije, a ono što će se dogoditi s ljudskom kulturom i civilizacijom svega pola sata nakon podneva — potpuno je nezamislivo.

Uostalom, čovječanstvo jedva 500 godina zna da je zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca. Naši suvremenici učili su u školama da je atom posljednja nedjeljiva čestica materije, a danas se svuda po svijetu grade atomske centrale, dok su atomske bombe već odavno najveća prijetnja suvremenom čovječanstvu.

Sva istraživanja ljudske pretpovijesti pokazuju da je čovjek i u tom razdoblju svog postojanja želio odgovoriti na pitanja o svijetu i pojavama oko sebe, o svom položaju, smislu opstanka itd. Ne poznavajući zakone i uzroke prirodnih sila, on je o njima stvarao fantastične ili mitske predodžbe i tumačenja. Nemoćan pred smrću, bolestima, gromovima, poplavama i pomrčinama, a diveći se istovremeno izlasku i zalazu sunca, rastu biljaka i životinja itd., pretpovijesni čovjek je obožavao te nepoznate sile. Tako su nastale mitske priče o nastanku svijeta u obračunu svemirskih sila dobra i zla ili djelovanjem titana 5 , heroja, bogova i drugih nadljudskih bića, a sudbina čovjeka zavisila je od njihove volje i hirova. Zato im je on prinosio kao žrtvu ono što mu je bilo najdraže i najvrednije (životinje, žitarice, pa čak i vlastitu djecu) ne bi li ih umilostivio.

FILOZOFIJA NASUPROT MITU

Što mogu znati? Što treba da činim?

Čemu se smijem nadati? Što je čovjek?

Postanak filozofije možemo označiti kao nastojanje da se razumski ili racionalno objasni tajna svijeta i čovjeka. Za razliku od mita, koji je rezultat fantastičnih predodžbi i tumačenja, filozofija je usmjerena prema spoznaji pomoću kritičkog ili logičkog mišljenja. Takvo racionalno, kritičko ili logičko mišljenje traži uvijek opće ili posljednje uzroke, počela, zakone, principe ili smisao svega što jest. Filozofija se prema tome, neće zadovoljiti pojedinačnim sudovima, kao npr.: Ovaj cvijet je lijep, ovaj čovjek je dobar, Ivan govori istinu i sl., već će prvenstveno tražiti odgovore na opća pitanja: što je ljepota, dobrota i istina, odnosno po čemu ili zašto je nešto lijepo, dobro, istinito itd.

Evo nekoliko primjera donekle razrađenih filozofskih pitanja.

5 titan – div, gorostas

10

Je li svrha čovjekova života blaženstvo (sreća) ili ćudoredan život — ćudoredna vrijednost neovisno o tome postižemo li sreću ili ne?

Je li smisao čovjekova djelovanja i nastojanja lagodan život, ili uspjeh, ili prestiž, ili slava, ili čast, ili bogatstvo, ili moć, ili ljubav, ili solidarnost, ili moralna vrijednost...?

Što je dobro? Koje su temeljne vrline? Jesu li to umjerenost, razboritost, hrabrost, mudrost, pravednost, jednakost, solidarnost, prijateljstvo, ljubav, nada, sloboda, bogobojaznost, svetost, vjera, nevinost, samosvladavanje, samilost, težnja natčovjeku, moć ... ?

Što je sloboda? Je li sloboda odsutnost prepreka, ili spoznaja nužnosti, ili mogućnost izbora, ili samoodređenje — određenje svoje prirode i povijesti, ili . . .?

Je li sloboda bit čovjeka? Ako jest, je li čovjek nužno i uvijek slobodan? Može li što posve onemogućiti slobodu čovjeku? Može li i u neslobodnu društvu čovjek biti slobodan? Može li i u slobodnu društvu čovjek biti neslobodan? Je li sloboda svojstvo čovjeka ili pak zahtjev koji stoji pred čovjekom, mogućnost koju on može, ali ne mora ozbiljiti? Može li se čovjek osloboditi slobode?

Ima li slobode bez odgovornosti? Je li moguća odgovornost bez slobode? U kakvu su odnosu pojedinac i društvo, sloboda pojedinca i sloboda društva, sreća pojedinca i

sreća društva, interes pojedinca i interes društva? Je li sloboda pojedinca uvjet za slobodan razvitak zajednice? Je li sloboda uvjet slobode

pojedinca? U kakvu su odnosu čovjek i čovjek? Je li čovjek čovjeku vuk ili je čovjek čovjeku najviše biče i

najviša potreba? Koliko je sreća budućih naraštaja naš cilj? U kakvom su odnosu dostupna dobra i vrijednosti

sadašnjice prema višim vrijednostima u budućnosti? Kako se sve može postaviti pitanje o odnosu između ideala i zbilje?

Što je povijest? Je li to zbivanje puka susljednost, slijed pojava ili su one u međusobnoj vezi, te jedna izlazi iz druge po nekom redu. Ostvaruje li se u tom zbivanju kakav napredak — razvitak ili se sve kreće u krugu, pa je riječ samo o vječnom ponavljanju istog. Je li povijest domena nužnosti ili mogućnosti, ima li povijest smisla ili je sve apsurdno? !

Postoji li opća, univerzalna zakonitost svega u svijetu i kakva je priroda te zakonitosti? U kakvu su odnosu zakonitost, nužnost, slučajnost i sloboda?

Koje je podrijetlo naše spoznaje? Je li izvor spoznaje razum ili iskustvo ili pak ljudski um u cjelini? Je li naša spoznaja objektivna, pa svijet spoznajemo kakav on uistinu jest, ili pak svijet

spoznajemo u granicama svojih spoznajnih mogućnosti, a da pravu bit svijeta i stvari kakve su po sebi nikada ne znamo?

Što je istina? Je li istina u umu ili u stvarima, u podudaranju pojma (misli) i stvari, ili u podudaranju predmeta sa samim sobom — sa svojim pojmom? Je li kriterij istine djelotvornost (efikasnost) ili praktična korisnost?

Što je lijepo, što ljepota? Koja je razlika između umjetnički lijepog i prirodno lijepog? Kakve su mogućnosti i kakve perspektive umjetnosti u ovo naše doba tehnike i znanstveno ­

tehničke organizacije svijeta? Imaju li situacije očaja, tjeskobe, straha, brige, slučaja, krivnje, izbora, odluke, slobode ... izuzetno

i bitno značenje u Čovjekovu životu? Imaju li te situacije bitno značenje u filozofiji? (2)

1. PO ČEMU SE FILOZOFIJA BAZLIKUJE OD MITA?

2. IZ NIZA PRIMJERA FILOZOFSKIH PITANJA IZDVOJI DVA KOJA SMATRAŠ NAJZANIMLJIVIJIMA. OBJASNI ZAŠTO SU

TI UPRAVO TA PITANJA ZANIMLJIVA. POKUŠAJ DATI SVOJ ODGOVOR NA TA PITANJA.

GRČKA — KOLIJEVKA EVROPSKE KULTURE

Filozofija nastaje u 6. stoljeću prije n. e. u Grčkoj, koja u to doba doživljava snažan ekonomski procvat, čime su stvoreni uvjeti za razvoj kulture i umjetnosti. Nasuprot mitološkim fantastičnim predodžbama o svijetu sada grčki mudraci postavljaju filozofska pitanja koja se svode na slijedeće: sve što nas okružuje, sve što zapažamo osjetilima mijenja se, nastaje i nestaje (život — smrt, dan — noć, cvijet — plod itd.). Ima li nešto što stoji nepromjenljivo i stalno iza tog privida i promjena koje

11

prolaze pored nas kao oblaci? Postoji li nešto što omogućava te promjene, što njima upravlja i ulijeva u njih nekakvu zakonitost, red, poredak, istinitost ili smisao?

Filozofski odgovori na takva pitanja glase: »Nešto« ne može nastati iz »ništa«, prema tome mora postojati neki jedinstveni prirodni praelement ili počelo svih stvari (grčki arhe = počelo ili prapočelo). Prvi grčki filozofi smatraju da je to zemlja, voda, vatra ili zrak i da iz njih nastaje sve. To međutim nastajanje nije slučajno niti kaotično, 6 nego je zakonito zato što u prirodi vlada logos, 7 tj. prirodni ili svjetski zakon. Tako uređeni svijet u kojem postoji jedinstveni praelement (arhe), iz kojega sve nastaje prema općem prirodnom ili svjetskom zakonu (logosu), Grci nazivaju kozmos, 8 tj. uređeni svijet.

Već na samom početku filozofije zapaža se očito razlikovanje tzv. osjetilnog doživljaja ili spoznaje svijeta koja je promjenljiva, varljiva, lažna i prividna, nasuprot pravoj i istinitoj spoznaji koja, međutim, nije dostupna osjetilima već samo razumu. Ali ta razumska, prava i istinita spoznaja otkriva ono što je bitno, zato se to u filozofiji i naziva bit ili suština svega što postoji.

Mudrost je, dakle, proniknuti u tajnu kozmosa i otkriti njegov praizvor, prapočelo, i njegovu zakonitost i smisao (logos), dakle ono zakonito, stalno istinito, te uskladiti ljudski život s takvom, spoznajom odbacujući lažni privid.

To je temeljna misao antičkog svijeta koju nalazimo ne samo u filozofiji, nego i u umjetnosti i u cjelokupnom kulturnom životu antičke Grčke, a to je ujedno početak i temelj cjelokupnog evropskog mišljenja i kulture.

Evo nekoliko odlomaka iz tekstova grčkih filozofa koji to ilustriraju: »Većina je onih koji su se prvi počeli baviti filozofijom mislila da su pra­počela svih stvari jedino u

materijalnom obliku. Naime, od čega se sve stvari sastoje, od čega prvobitno postaju i u što konačno propadaju, s tim da supstancija (= nepromjenljivo, bitak) ostaje, mijenjajući se samo u stanjima, to oni nazivaju elementom ili prapočelom stvari«. (Aristotel)

»Za taj logos, premda je vječan, ljudi nemaju razumijevanja ni prije nego za nj čuju, ni kad su čuli... Zato valja ići za onim što je zajedničko. Ali premda je logos zajednički, ipak većina živi tako kao da svaki ima svoju vlastitu pamet.«

»Svijet ovaj, isti za sve, nije stvorio ni jedan bog i ni jedan čovjek, nego je uvijek, bio i jest i bit će vatra vječno živa koja se s mjerom pali i s mjerom gasi.«

»Rat je otac svemu, svemu kralj; jedne je iznio kao bogove, a druge kao ljude; jedne je učinio robovima, druge slobodnima.« (Heraklit)

Rat ili borba, ali i jedinstvo suprotnih elemenata, za Heraklita je izvor stalnog kretanja (»Jedno isto prebiva u nama: živo i mrtvo, budno i spavajuće, mlado i staro«).

Takvo shvaćanje, po kojem se svaka pojava sastoji od jedinstva suprotnih elemenata, pa zbog toga ne može dugo izdržati to napeto stanje, već se mora neprekidno mijenjati i pretvarati u drugo, naziva se dijalektika.

Treba posebno istaći da se uglavnom cjelokupna grčka filozofija i kultura zasniva na uvjerenju u materijalnost svijeta, što se vidi i iz navedenih tekstova. To znači da izvan materijalnog svijeta ne postoje nikakve sile koje bi stvorile i upravljale svijetom. Prapočela svijeta i njegov logos (prirodni ili svjetski zakon) nalaze se unutar same prirode.

Zato su Grci smatrali da je smisao čovjeka uživanje punine ljudskog života u skladu s prirodom, a ne — kao što će kasnije kršćani misliti — sreća u tzv. drugom svijetu. Cjelokupna grčka umjetnost razvija zbog toga kult ljudskog tijela i životne radosti (muzika, olimpijske igre, hrabrost, govorništvo, mudrost itd.).

Grčka kultura i civilizacija doživljavaju svoj najveći procvat sredinom 5. stoljeća prije n. e. nakon pobjede nad Perzijancima. U Ateni, najrazvijenijem, najkulturnijem i najjačem gradu — državi ili polisu vlada u to doba Periklo koji svom gradu osigurava velik stupanj političke slobode i veliko materijalno blagostanje. Upravo zbog toga u to »zlatno doba« Periklove Atene dolazi do najvećeg procvata grčke umjetnosti i filozofije: gradi se Akropola s Partenonom, čiji ostaci i danas predstavljaju simbol i dokaz veličine grčke kulture i umjetnosti. U to vrijeme žive i djeluju u Ateni najveći umjetnici i filozofi antičkog svijeta: pisci tragedija i pjesnici Eshil, Sofoklo, Euripid i Pindar, kipari i arhitekti Fidija i Poliktet te filozofi Sokrat i Protagora, a nešto kasnije Platon i Aristotel.

6 kaos – nered, zbrka 7 logos – misao, zakon, razum, sklad 8 kozmos – red, raspored, red u svemiru, svijet

12

Osnovna misao antičke kulture, tj. kako prodrijeti iza »zavjese« privida i otkriti praizvor i zakonitost svijeta, izražena je jasno u svim monumentalnim remekdjelima grčke umjetnosti i filozofije. Veličanstveni kipovi bogova i ljudi idealnih i savršenih oblika i proporcija, skladna i pravilno geometrijski oblikovana arhitektura grčkih hramova kao da žele izraziti smislenost i zakonitost svijeta odbacujući sitne, beznačajne i prolazne pojedinosti. Ista misao izražena je i u nastojanju Sokrata da utvrdi istinu i načela ljudskog ponašanja i djelovanja koja bi važila za sve. Postoji li neka vrijednost (npr. dobro), koja bi vrijedila za sva vremena, neovisno o mjestu i trenutku, kao opća norma ljudskog ponašanja — pita Sokrat. To je smisao i najpoznatije Sokratove izreke: »Znam da ništa ne znam« — što je vrhunac mudrosti jer će obrnuto (tj. da sve znaju) tvrditi samo neznalice.

1. KOJI JE SMISAO PITANJA ŠTO GA POSTAVLJAJU PRVI GRČKI FILOZOFI?

2. DOVEDI U VEZU POJMOVE PRAELEMENT, LOGOS I KOZMOS.

3. U, KAKVOJ SU VEZI U GRKA ZAKONITOST SVIJETA (LOGOS KOZMOSA), MUDROST I SMISAO LJUDSKOG

ŽIVOTA?

4. K0JE ZNAČENJE I ULOGU IMA U GRKA IDEJA (NAČELO) SKLADA?

5. RAZMISLI O SMISLU SOKRATOVE IZREKE: »ZNAM DA NIŠTA NE ZNAM«. KOJU ULOGU MOŽE IMATI KRITIČKO

OSVJEŠĆIVANJE O NEZNANJU?

6. ŠTO JE DIJALEKTIKA?

PLATON I ARISTOTEL

Najveći domet grčke filozofije dostižu bez sumnje Platon i Aristotel koje ubrajamo i među najveće mislioce svih vremena. Temeljno pitanje i napor antičke kulture Platon je riješio razdvajanjem svijeta na tzv. carstvo ideja i vidljiv materijalni svijet kojima odgovara razumska odnosno osjetilna spoznaja. Istina svijeta i njegova prava zbilja i smisao nalazi se u carstvu ideja koje su vječni i savršeni modeli, praslike (grčki = paradigme) vidljivog svijeta. Takve su ideje: ljepota, dobrota, mudrost, istina, hrabrost, ljubav, jednakost itd. i one su dostupne samo umnoj ili razumskoj spoznaji.

Vidljiv, pojavni ili materijalni svijet samo je odraz, odbljesak, kopija ili sjena tog pravog, realnog, istinskog svijeta ideja. Taj nestvarni i lažni vidljivi svijet dostupan je našim osjetilima, ali to je očito lažna spoznaja svijeta.

Znanje o pravom svijetu, tj. o carstvu ideja, moguće je zato što se naša duša, koja i sama pripada tom carstvu, sjeća tih ideja. Duša naime samo privremeno boravi u tijelu i živi u ovozemaljskom svijetu sjena. Duša tako nalazi znanje sama u sebi: ona se sjeća istine.

U prividnom ili lažnom svijetu postoje npr. lijepi predmeti kao sjena ili odraz ideje ljepote. Ljepota ih čini lijepima. To važi i za sve ostalo.

»Te ideje o kojima govorimo jesu praslike (paradigme) u vječnosti prirode, a druge su im stvari (predmeti) slične i njihove su kopije (reprodukcije). Sudjelovanje drugih stvari u idejama sastoji se u tome što su one njihove kopije«. (Platon)

Država je prema Platonu odraz ili kopija ideje pravednosti, a to odgovara idealu grčke robovlasničke demokracije koja se ostvaruje u polisu. Građane takve idealne države Platon razvrstava u tri staleža: proizvođače (zemljoradnike i obrtnike), koji proizvode materijalna dobra za sve članove države, čuvare (vojnike), koji brane državu od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, i vladare (filozofe), koji vladaju državom. Pravednost se sastoji u harmoniji svih staleža, tj. svatko treba da radi svoj posao ne ometajući posao drugih. Robovi, dakako, po tom shvaćanju ne spadaju u građane države.

Zbog takvog shvaćanja i tumačenja svijeta Platona nazivamo osnivačem idealizma jer idealni svijet ili carstvo ideja smatra stvarnim, savršenim i istinitim nasuprot materijalnom svijetu koji je nerealan zato što je samo kopija ili sjena pravog svijeta (carstva ideja).

Aristotel, najveći um staroga vijeka, bio je Platonov učenik. Svoju filozofiju počinje kritikom Platonova razdvajanja ideja od pojavnih stvari. Nasuprot tome Aristotel u svakoj stvari nalazi jedinstvo materije (građa, stvar) i forme (lik, oblik). Materija je ono što u sebi ima mogućnost oblikovanja (drvo, kamen, sjemenka itd.) a forma je ono bitno što materiji daje određeno značenje, svrhu ili smisao. Prijelaz materije u formu, tj. iz mogućnosti u zbilju je ostvarenje, kretanje ili događanje. Tako je npr. u sjemenki sadržana mogućnost drveta, u kamenu mogućnost Zeusova kipa ili hrama itd. I čovjek je sastavljen od materije (tijela) i forme (duše). Duša je unutarnje načelo i svrha čovjeka.

13

Spoznaja započinje od pojedinačnog i osjetilnog jer nam se ono prvo pokazuje (ovaj stol, ovaj konj itd.). Zatim se mišljenjem uzdižemo do spoznaje općih pojmova (stol uopće, konj uopće, dobrota uopće). Općeg međutim nema bez pojedinačnog i obrnuto, a istina je podudaranje općeg i pojedinačnog, tj. misli i stvari.

Čovjek je po prirodi »političko biće« (zoon politikon) i stoga ne može ostvariti svoj ljudski smisao izvan zajednice.

»A onaj tko ne može živjeti u zajednici ili kome ništa nije potrebno jer je sam sebi dovoljan, nije dio države, te je ili zvijer ili bog«. (Aristotel)

Aristotel se inače bavio svim područjima ljudskog znanja: fizikom, biologijom, zoologijom, historijom, matematikom, astronomijom, gramatikom, retorikom, meteorologijom, a naročito logikom, čiji je i tvorac. Tako on predstavlja sintezu i najviši domet antičkog mišljenja, iskustva i znanstvenih dostignuća, pa ga u tom smislu Marx naziva »Aleksandrom Makedonskim grčke filozofije«..

1. KAKO JE UREĐENA PLATONOVA IDEALNA DRŽAVA?

2. ŠTO PLATONU ZNACI »PRAVEDNOST«?

3. ŠTO ARISTOTELU ZNAČI TEZA DA JE ČOVJEK PO PRIRODI »POLITIČKO BIĆE« (BIĆE ZAJEDNICE »ZOON

POLITIKON«)? OBRAZLOŽI SMISAO TE TEZE.

4. MOŽE LI ČOVJEK BITI ČOVJEK IZVAN LJUDSKOG DRUŠTVA, IZVAN LJUDSKE ZAJEDNICE? OBRAZLOŽI SVOJ

ODGOVOR.

5. PROSUDI JE LI MOGUĆ ROBINZON? OBRAZLOŽI SVOJ ODGOVOR.

PROPAST POLISA I OSNIVANJE SVJETSKE DRŽAVE

Grčki polis (grad — država) bio je politički oblik života sve dotle dok su Heleni bili slobodni. Od svih helenskih država najviše je demokratska Atena vodila opću helensku politiku i bila ne samo državno­političko, nego i kulturno središte cjelokupne Helade (Grčke).

Atensku moć i veličinu potisnula je u 4. stoljeću Sparta, koja je poslije peloponeskog rata postala najjača helenska država.

S političkim padom grčkog polisa nestalo je prijašnje društvene tradicije i uvjerenja zasnovanog na njegovim ekonomskim i političkim prilikama. Oslabljene grčke državice bile su nemoćne da se suprotstave svom makedonskom susjedu, koji je dobro izvježbanom i organiziranom vojskom počeo osvajati helenski teritorij i na njemu uvodio nov oblik političkog života.

Do odlučne bitke između starog grčkog polisa i makedonske sile došlo je 338. godine kod Heroneje. Grci su bili pobijeđeni i morali su priznati nastale povijesne događaje. Makedonska osvajanja nisu donosila bolje uređenje, jer je mjesto demokracije uvedena vladi samovolje kralja i vojnih upravljača.

Makedonskim osvajanjima stvorena je svjetska država, čije je područje bilo na tri kontinenta — u Evropi, Aziji i Africi. Narodi koji su prije bili odvojeni došli su sada u međusoban dodir, bolje se upoznali i utjecali jedni na druge. To razdoblje miješanja kulture i utjecaja Helena na Orijent i manjim dijelom Orijenta na Helene zove se u povijesti kulture helenizam.

Uz Atenu, kao staro kulturno središte, Sada su se u razdoblju helenizma (koji je trajao do početka nove ere) istakla još tri grada: Aleksandrija, Pergam u Maloj Aziji i Antiohijs u Siriji. U to vrijeme Aleksandrija je imala najveću knjižnicu svijeta. U njoj su radili matematičari, astronomi, geografi, historičari, literati, filozofi i drugi. Svi su oni svojim istraživanjem i otkrićima veoma utjecali na kasniji razvoj naučnog mišljenja.

Uskoro će Rimsko Carstvo obuhvatiti cijelo helensko društvo u jednu univerzalnu državu, U novoj državi Heleni su upoznali povijest drugih naroda, njihove zemlje, podneblje, biljni i

životinjski svijet i na taj način ispravili mnoga svoja prijašnja pogrešna mišljenja. (3)

Bit i smisao antičkog nazora na svijet ukratko ćemo rezimirati. Prekid s mitološkim predodžbama o svijetu započinje u trenutku spoznavanja da se smisao

ljudskog života i djelovanja nalazi u spoznaji istine koja je sadržana i skrivena u kozmosu (tj. savršeno

14

uređenom svijetu) kao njegovo počelo, osnova ili smisao (logos). Cjelokupna antička kultura polazi, dakle, od osnovnog uvjerenja o uređenom svijetu (kozmosu), koji obuhvaća prirodu, ljude i bogove, a iznad ili izvan njega ne postoji ništa drugo.

Odatle proizlazi pitanje koje dominira čitavom antičkom (grčkom) kulturom: kako otkriti što je prauzrok, prapočelo, princip ili unutrašnji smisao (logos) svijeta (kozmosa) i kako da se čovjek što primjerenije uključi i podredi smislu i harmoniji kozmosa?

To otkrivanje istine Grci zovu teorija (theoria), a u skladu s njom treba čovjek djelovati (praksis). Za to mu je potrebna vještina i umijeće (tehne) proizvodnje i stvaranja. Prema tome ljudsko djelovanje (praksis, tehne), tj. smisao ljudskog postojanja, određeno je smislom ili istinom kozmosa. Drugim riječima, bit antičkog životnog nazora svodi se na težnju za otkrivanjem opće zakonitosti ili istine svijeta i za uključivanjem u tu zakonitost ili na život u skladu s prirodom. O tome svjedoči kult prirode i prirodnog (npr. ljepota ljudskog tijela, pravilni i geometrijski odnosi u arhitekturi i kiparstvu, politeizam itd.), grčka tragedija, oblik demokracije (polis), a napose grčka filozofija ili, jednom riječju, cjelokupna grčka kultura kojom započinje kulturna povijest Evrope.

PITANJA I ZADACI 1. U GRKA JE BIO RAZVIJEN KULT PRIRODE I ŽIVOTA U SKLADU S PRIRODOM. NA ČEMU JE UTEMELJEN TAJ

KULT?

2. JEDAN OD TEMELJNIH ZAHTJEVA GRČKE MUDROSTI GLASI: »SPOZNAJ SEBE SAMA!« RAZMISLI O SMISLU

TOGA ZAHTJEVA. POKUŠAJ GA DOVESTI U VEZU S ONIM STO KAO BITNO IZ KRATKOG PRIKAZA GRČKOG

SHVAĆANJA SVIJETA I ŽIVOTA.

3. SUOČISE S JOS JEDNIM ZAHTJEVOM. ON GLASI: »IMAJ MJERE U SVEMU!« PROSUDI SMISAO TOG ZAHTJEVA I

POVEZI GA S BITNIM STAVOVIMA GRČKE FILOZOFIJE.

4. »ČOVJEK JE MJERA SVIH STVARI.« RAZMISLI O TOJ TEZI.

… za ponavljanje poglavlja i za daljnje istraživanje:

5. ZA POGLAVLJE ANTIČKO SHVAĆANJE SVIJETA I ČOVJEKA NAVODEMO KAO UZORAK MOGUĆU PREGLEDNU

SHEMU OSNOVNIH POJMOVA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE:

PRETPOVIJEST I POVIJEST

MITSKE PREDODŽBE O SVIJETU I ŽIVOTU

FILOZOFIJA — POKUŠAJ RACIONALNOG OBJAŠNJENJA SVIJETA I ČOVJEKA

PRAPOČELO — LOGOS — KOZMOS

MUDROST — ŽIVOT U SKLADU S LOGOSOM KOZMOSA, ŽIVOT U SKLADU S PRIHODOM PLATONOV NACRT

IDEALNE DRŽAVE, IDEAL PRAVEDNOSTI ARISTOTELOVO SHVAĆANJE O ČOVJEKU KAO BIĆU ZAJEDNICE

HELENIZAM

6. U SVOJOJ BILJEŽNICI SAČINI SHEMATSKI PREGLED PREMA SVOME VIĐENJU PROBLEMA. SHEMU DOPUNI

SADRŽAJNIM ODREĐENJIMA, OBJAŠNJENJIMA, NATUKNICAMA.

7. ŠTO MISLIŠ — KAZUJE LI GRČKA MUDROST NEŠTO BITNO I NAMA DANAS? OBRAZLOZI SVOJ ODGOVOR.

8. JE LI TI UVJERLJIV ILI ČAK PRIHVATLJIV NEKI OD ZAHTJEVA GRČKE MUDROSTI AKO JEST, KOJI JE TO

ZAHTJEV? OBRAZLOŽI PO ČEMU TI JE PRIHVATLJIV AKO TI JE POJEDINI ZAHTJEV NEUVJERLJIV ILI

NEPRIHVATLJIV, OBRAZLOŽI ZAŠTO.

9. O GRČKOJ FILOZOFIJI I O FILOZOFIJI OPĆENITO OPŠIRNIJE PRIKAZE UČENJA I OPŠIRNIJE DIJELOVE IZVORNIH

TEKSTOVA MOŽEŠ NAĆI U UDŽBENIKU POVIJEST FILOZOFIJE (B. KALIN, ŠKOLSKA KNJIGA, ZAGREB).

15

4. SREDNJOVJEKOVNO SHVAĆANJE SVIJETA I ČOVJEKA

Opća društvena kriza rimskog svijeta, potreba za religioznom utjehom, za nadom u spas na drugom, svijetu. Sudbinska tema o borbi dobra i zla. pojava kršćanstva kao revolucionarnog pokreta. Učenje o dva svijeta. Suprotnost duha i tijela. Zahtjev za opredjeljenjem i za negacijom ovosvjetskog.

Feudalni sistem. Piramida strukture nebeskog i zemaljskog carstva. Kršćanstvo daje znamen svim društvenim zbivanjima, sadržaj književnosti, likovnim umjetnostima i filozofiji. Filozofija u ulozi »služavke teologije«. Razlike između kršćanske i grčke filozofije, kršćanskog i grčkog shvaćanja svijeta i života. Ideal života u skladu s Božjim zakonima i zapovijedima.

SLABOSTI RIMSKOG CARSTVA

U posljednjem stoljeću stare ere Rimsko Carstvo obuhvaćalo je gotovo čitav tada poznati svijet. Carstvo je, međutim, ugroženo stalnim unutrašnjim krizama, teškoćama funkcioniranja društvenog, privrednog i političkog života. Barbari su kasnije pregazili Carstvo, ali su oni samo dokrajčili proces umiranja helenskoga društva, koje je već prije samo sebi zadalo smrtne rane. Carstvo iskorištava rad robova i svoje provincije te gomila bogatstvo u Rimu. Nejedinstveno je i etnički, i politički, i gospodarski. Zato su česti ustanci robova, pobune provincija i nemiri kolona. Dok bogati viši slojevi žive u obilju odajući se orgijama i razvratu, većina stanovništva nalazi se u veoma teškoj situaciji. Pri tome nije riječ samo o robovima, nego i o osiromašenim rimskim građanima i svim narodima koji potlačeni žive u teškim uvjetima. Svi oni trebaju mir i nadu, vjeru i spas.

»Naočigled golemih suprotnosti koje je sa sobom vodilo socijalno stanje Rimskog Carstva, pogled svih tih milijuna, koji su se smatrali isključenima od dobara ove zemlje, čeznutljivo je usmjeren na bolji svijet. I tako se na svim stranama pojavila duboka, strastvena potreba za istinskim spasom duše, glad za nadzemaljskim, religiozna težnja kojoj nije bilo ravne (...). Glavni interes čovjeka premjestio se time za duga stoljeća iz zemaljske sfere u nebesku: čovjek je počeo tražiti svoj spas s one strane osjetilnog svijeta.« (Windelband)

O ozbiljnosti krize onoga vremena svjedoči sudbinska tema o borbi dobra i zla, svjetla i tame, dobra anđela i zla demona, nebeskog i zemaljskog načela (tu je izrazit iranski utjecaj). To je doba čuda, ekstaza i vizija. Javlja se mnoštvo proroka, propovjednika novih religija, iskupitelja koji ispaćenu puku pružaju toliko potrebnu utjehu, nadu u spas, vjeru u konačnu pobjedu dobra nad zlom, svjetla nad tamom.

POJAVA KRŠĆANSTVA

Kršćanstvo se javlja u Palestini najprije u židovskim zajednicama kao kult i pokret malobrojnih sljedbenika. Židovi su dugo bili pod vlašću raznih osvajača i porobljivača: Egipćana, Perzijanaca i sada Rimljana, a svoju su vjeru u jednoga boga, nosioca moralnog poretka svijeta, očuvali upravo kao garanciju narodne samosvojnosti. Proroci su oživljavali njihovu nadu u Mesiju, poslanika božjeg i iskupitelja. Kršćanstvo je sintetiziralo različite religiozne i idejne utjecaje onoga vremena. Razvilo se najprije na židovskoj starozavjetnoj tradiciji — usredotočenoj oko deset zapovijedi kojima je određen čovjekov odnos prema Bogu, ljudima, životu i vrijednostima. Isus kaže: »Nisam došao da ukinem zakon, nego da ga ostvarim« (Matej, 5, 17). Ali kršćanstvo je ujedno nov i revolucionaran pokret, što je primjereno izraženo nazivom Novi zavjet za sve tekstove u kojima je ono zasnovano. (S filozofskog gledišta najzanimljiviji je tekst Evanđelje po Ivanu, koje upravo i predstavlja svojevrstan pokušaj filozofskog tumačenja Isusova učenja. Isus je logos ili riječ božja — Ivan, l, l—4).

Isus propovijeda ljudima spas na drugom svijetu. Ovaj svijet bezvrijedna je dolina suza i tek priprema za zagrobni vječni život u duhu. »Ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako po duhu usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete« (Rimljanima, 8, 13). Kršćanstvo tako razbija onu harmoniju duha i tijela što bijaše idealom antičke kulture. »Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa« (Ivan, 6, 63). Zahtijeva se prekid s vrijednostima ovog svijeta: »Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce« (Luka, 12, 34), a preporod se temelji u unutrašnjosti svijesti. Bog je u srcu našem: »Kraljevstvo je božje među vama« (Luka, 17, 21). Kršćanstvo naviješta skori obračun, sudnji dan — kada neće ostati ni kamen na

16

kamenu, zli će biti kažnjeni, a dobri će kao Isus uskrsnuti u život vječna blaženstva. Ljudi treba da se opredijele. »Tko očuva život, izgubit će ga; a tko zbog mene izgubi svoj život, očuvat će ga« (Matej, 10, 39). Uvjetom spasa postaju bol i patnja, negacija ovosvjetskog, askeza, odricanje od tjelesnog života. Svojom vjerom u pravednog Boga oca, koji je neiscrpan izvor ljubavi, kršćanstvo pruža ispaćenu puku nadu i perspektivu makar na drugom svijetu, gdje će biti ostvarena zajednica ljubavi, obitelj Oca, Sina i vjernika. Bog je najprije milostiv otac ljudima, on je ljubav, a ne samo okrutan bog kazne. Vječni život podaruje nam iskupiteljska žrtva spasitelja, sina božjega Isusa, a sigurnost nam daje vjera u uskrsnuće njegovo.

Kršćanstvo se, kako smo vidjeli, obraća najprije neukima, »siromašnima duhom«, jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Izvorna snaga religioznog uvjerenja obična puka, prostodušnost i čistoća srca »ludih«, koji vjeru primaju bez obrazloženja, posramit će mudre. Vjerovanje u ono što je dano najvišim svjedočanstvom objave isključuje istraživanje. Nova vjera isprva ne nastoji oko racionalne uvjerljivosti svojih teza.

Ali situacija se ubrzo izmijenila. Trebalo je spriječiti lutanja, osigurati da svaki pojedinačan pristup istini vjere bude valjan, suprotstaviti se različitim oblicima hereze i drugim religijama, oduprijet se filozofskoj kritici. Konačno, htjelo se djelovati i na obrazovanije ljude. Crkva je zato sama prionula da sustavno domisli i izloži svoje učenje, da ga racionalno utemelji. Nužno je, dakle, bilo da izgradi svoju filozofsku osnovu. Stari je svijet bio »tako duboko prožet potrebom za spoznajom da je svaka religija htjela udovoljiti ne samo Čuvstvu, nego i razumu, zato je nastojala svoj život pretvoriti u nauku. To vrijedi i za kršćanstvo, i upravo za nj. Dakako da je prava pobjednička snaga Isusove religije bila u tome što je ona u taj preživjeli, blazirani svijet stupila s mladenačkom snagom čista, uzvišena božanskog čuvstva i uvjerenja koje prezire smrt, ali ona je uspjela osvojiti svijet stare kulture samo time što je tu kulturu u sebe primila i preradila.« (Windelband)

1. OBJASNI VEZU IZMEĐU OPĆE DRUŠTVENE KRIZE RIMSKOGA SVIJETA, TEME O BORBI DOBRA I ZLA I POTREBE

ZA RELIGIOZNOM UTJEHOM.

2. ISPIŠI PREGLEDNO U DVA STUPCA PRIPADNE ATRIBUTE (SVOJSTVA, ODREĐENJA) DVAJU

SUPROTSTAVLJENIH SVJETOVA.

3. CITIRAJ FORMULACIJE KOJE NAJIZRIČITIJE TRAŽE ČOVJEKOVO OPREDJELJENJE ZA JEDAN OD DVAJU

SVJETOVA.

4. U ČEMU SE OČITUJE »REVOLUCIONARNI DUH« KRŠĆANSTVA?

5. U SVOJIM POČECIMA KRŠĆANSTVO JE OČITOVALO DEMOKRATSKI I KOZMOPOLITSKI (SVTJET = DOMOVINA)

DUH. ONO SE OBRAĆA SVIM LJUDIMA BEZ OBZIRA NA ROD STALEŽ, IMETAK, NARODNOST, RASU. ŠTO ZNAŠ O

TOME KAKO SE KRŠĆANSTVO SIRILO I KADA JE POSTALO DRŽAVNOM RELIGIJOM RIMSKOG CARSTVA?

6. RAZMISLI O TEZI: »PODAJTE CARU CAREVO, A BOGU BOŽJE!« KAKO TUMAČIŠ TU TEZU? KAKO JE

OBJAŠNJAVAŠ U POVIJESNOM SLIJEDU DOGAĐANJA?

SVIJET SREDNJEGA VIJEKA

Život srednjovjekovnog kršćanstva u svim svojim odnosima prožet je, pa čak i posve zasićen, religioznim predodžbama. Ne postoji nijedna stvar ili postupak koji se neprestano ne dovodi u odnos prema Kristu i vjeri.

J. Hulzinga, Jesen srednjeg vijeka

Povijest staroga vijeka završava se negdje 476. godine propašću Zapadnog Rimskog Carstva, a i posljednji se tragovi antičke filozofije gase zabranom i zatvaranjem svih filozofskih škola u Ateni odlukom cara Justinijana 529. godine.

Od kraja 5. i početka 6. stoljeća postupno se izgrađuje svijet srednjega vijeka koji traje otprilike do 15. stoljeća. U gospodarskom životu već je robovlasničko društvo u kolonatskim odnosima nosilo klicu budućeg feudalnog sustava. Poljoprivreda postaje glavni i gotovo jedini izvor dobara za život. Proizvodnja naturalne privrede veoma je niska, rascjepkana i bez ikakvih snažnijih gospodarskih središta. Feudalnom vazalnovlasničkom sistemu odgovara politički sistem s hijerarhijom u obliku piramide na vrhu koje stoji kralj — vladar i vrhovni vlasnik sve zemlje, a na dnu piramide su

17

proizvođači kmetovi. Crkva je uključena u feudalni sistem i jedan je od njegovih glavnih oslonaca. Vlast i upravu odlikuje isprva partikularizam, 9 ali se s vremenom oblikuju jake feudalne centralističke države (izrazit je početak tog razvoja obnova Zapadnog Rimskog Carstva od Karla Velikog 800. godine). Međutim, ostaju trajne suprotnosti između vladara i vazala. U doba procvata razvijenog feudalizma od 10. do 15. stoljeća razvijaju se i jačaju gradovi kao samostalne općine obrtnika i trgovaca. Razvija se robno­novčana privreda i jačaju proizvodne snage.

Srednji vijek donosi isprva zamiranje gotovo svakog intelektualnog života i nastojanja. Izostaje čak i najelementarnija pismenost.

Sada je snažno naglašeno religiozno osjećanje, a kršćanstvo vlada duhovnim životom Evrope srednjega vijeka. Štoviše, sva zbivanja, bilo gospodarska, politička, socijalna, bilo kulturna, povezuju se s kršćanstvom i nose religiozni znamen. Od 1096. do 1270. godine vode se križarski ratovi — dakle ratovi kojima kao idejno opravdanje i povod služe ideje i interesi kršćanstva. Crkva je snažna duhovna, ali i svjetovna institucija, pape vode borbu protiv carstva (tako je npr. njemački kralj Henrik IV došao u sukob s papom Grgurom VII zbog investiture — postavljanja biskupa. Kada ga je papa izopćio iz Crkve, morao se poniziti i u Canossi 1077. godine moliti za oprost i razrješenje). Kršćanstvo i Crkva određuju sadržaje i oblike života literature i likovnih umjetnosti. U crkvenim školama javljaju se prvi počeci razvoja pismenosti i obrazovanja (u 9. stoljeću). Klerici su dugo ostali gotovo jedini nosioci svega duhovnog života, znanosti i filozofije, pa i kasnije kada se u 12. stoljeću osnivaju prva sveučilišta u Bologni (1119), Parizu (1150), Oxfordu (1180), a zatim i u Cambridgeu, Pragu i Krakowu.

N A P O M E N E: 1. Ista je struktura nebeskog i zemaljskog carstva.

2. Odvojen je svijet privilegiranih i moćnih od vjernika, odnosno kmetova do te mjere da se smatra da bogati čine plemenito

djelo ako dijele milostinju siromašnima i gladnima.

3. Izopačenost je ako bi se čovjek htio spustiti niže od svojeg mjesta u općoj hijerarhiji (nivo životinje) ili uspeti više (nivo anđela

ili feudalca). I jedno i drugo je pobuna protiv božjeg i ljudskog zakona i najstrože se kažnjava.

KRŠĆANSTVO I FILOZOFIJA

Srednjovjekovna kršćanska filozofija zove se skolastika (scolasticus je učitelj). Filozofija je u to vrijeme postala predmet školskog poučavanja, a ne istraživanja. Skolastiku odlikuje najprije poseban odnos prema teologiji, 10 zahtjev da filozofija objasni i obrani dogme 11 te privede čovjeka razumijevanju objavljenih i prihvaćenih istina. Filozofija se, dakako, poziva na razum, ali je ona sada sredstvo, oruđe

9 partikularizam — rascjepkanost, težnja dijelova za osamostaljivanjem 10 teologija – nauka o Bogu 11 dogma – tvrdnja bez dokaza

18

teologije. Ta je podčinjenost drastično izražena uzrečicom »philosophia ancilla theologiae« (filozofija je služavka teologije). Sada više nije cilj naći istinu, nego shvatiti i opravdati već danu, objavljenu istinu. Skolastička je metoda neistraživačka, čisto pojmovna, deduktivna, silogistična, odatle verbalna, isprazna, sterilna, iako veoma precizna.

»U okviru zaštitnog oklopa dogmi kretala se skolastička filozofija na usku putu od vjere do razuma i natrag, u spomenutom kruženju od nekritičkih pretpostavki do unaprijed određenih zaključaka.« (W. Durant)

»Skolastičan« postaje kasnije, posebno od renesanse dalje, oznakom za besplodan, formalan, životu tuđ postupak, što često ide tek za vježbanjem uma. U duhovnom životu srednjega vijeka čovjek je nesamostalan. On se ne može osloniti samo na svoje individualne duhovne snage, nego se poziva i oslanja na autoritete tradicije, na citate iz Biblije na priznata mišljenja crkvenih otaca i crkvenih koncila, a posebno i sve više na kršćanski protumačene stavove Aristotela, koji za skolastiku biva takav autoritet da se misleći na nj govorilo i pisalo jednostavno Filozof. Sada prevladava metoda komentiranja i razglabanja argumenata »za« i »protiv« (pro et contra) neke teze.

Uz skolastiku razvija se u srednjem vijeku i mistika. Ona nije usmjerena na pitanja religiozne zajednice, nego nastoji pojedinca intuitivnom spoznajom voditi jedinstvu i ljubavi s Bogom.

Kršćanska se filozofija nikada nije dovinula do svoga grčkog izvora i njegova potvrdnog životnog nazora.

Uočljive su bitne razlike između kršćanskog nazora na svijet i život i nazora koji odlikuje grčki duh; odatle onda razlike između kršćanske filozofije i grčke filozofije. Presudan je za to odnos prema zbilji ovoga svijeta. Uza sve prigovore što ih zna uputiti nedostacima realnog svijeta, Grk je u taj svijet čvrsto uključen, i to s razvijenim smislom za radosti života. Optimističko uvjerenje da blaženstvo može postići tu (i samo tu) čini ga aktivnim i poduzetnim.

Kršćanin, međutim, pesimistički doživljava ovaj svijet kao svijet zla, tjelesnosti i grijeha, nesreće i patnje, pa se iz njega povlači i propovijeda prevladavanje osjetnosti i askezu.

Grčka je filozofija istovjetna s općom znanstvenom težnjom spoznaje svijeta i čovjeka u njemu, a kršćanska filozofija u službi crkve gubi smisao za izvorni kozmos i proučavanje prirode te sve promatra kao stvorove božje. Ona razvija interes za posve druge sadržaje i druga pitanja. To je najprije pitanje odnosa Boga oca sa sinom i Duhom svetim, zatim pitanje čovjekova odnosa s Bogom, problemi slobode volje, grijeha, kazne, predestinacije, milosti, žrtve, otkupljenja, spasa i zagrobnog života. Dok je grčka filozofija slobodno istraživanje, kršćanska je obuzeta problemom odnosa vjere i uma kao svojim osnovnim pitanjem. Uz obvezu da um slijedi nepovredivu istinu zadanu svjedočanstvom objave ta se filozofija podređuje teologiji. U kršćanstvu su postavljene granice ne samo ljudskom znanju, nego i težnji za znanjem. (4)

Antička koncepcija svijeta ili nazor na svijet dominira Evropom sve do pojave kršćansko­ skolastičkog, odnosno srednjovjekovnog shvaćanja svijeta koje se svodi na slijedeće:

Bog, kao natprirodno, apsolutno i svemoguće biće određuje ulogu, smisao i odnos čovjeka prema svijetu. Bog je naime stvorio i svijet i čovjeka, otkrio mu istinu i postavio svoje zahtjeve tako da čovjek u tom pogledu nema sam što tražiti, mijenjati niti sumnjati. Bog je, prema tome, gospodar i stvaratelj svijeta i sve što postoji područje je njegova svemoćnog djelovanja. Čovjek nema izbora. On je dužan to priznati, pokoriti se Božjim zakonima, spoznati Boga, služiti mu i tako ostvariti svoj smisao: spasenje i vječni život na drugom svijetu. Budući da je svijet uređen prema Božjim zakonima, čovjek ne smije u njih dirati niti ih smije mijenjati. On je božji sluga koji mora biti pokoran, odan i pobožan.

Dakle, bit ovog nazora svodi se na život u skladu s božjim zakonima i zapovijedima. Zato je ovo razdoblje mistike, pobožnosti, pokore i vjerovanja, gdje se najstrože kažnjava svaki pokušaj pobune ili promjene svijeta ili društvenog poretka (vlast od Boga, feudalizam, mrtvilo znanosti, inkvizicije, pokore, lomače, katedrale itd.). Međutim to je istovremeno i razdoblje koncentracije golemog ljudskog potencijala i prigušenih ljudskih mogućnosti koje će poput eksplozije buknuti već u renesansi i otvoriti prodor u novi vijek.

O ovakvoj kulturnoj konstelaciji rječito govori skolastička filozofija, politički, ekonomski i drugi odnosi srednjeg vijeka, a prvenstveno sam feudalni poredak, koji je po svojoj hijerarhiji točan odraz božanske moći (od kralja do kmeta).

19

PITANJA I ZADACI 1. KOJI JE OSNOVNI ZADATAK KRŠĆANSKE SREDNJOVJEKOVNE FILOZOFIJE? KOJE SU ODLIKE NJENE METODE?

2. PREGLEDNO ISPIŠI BITNE ODLIKE KRŠĆANSKE FILOZOFIJE I PARALELNO ISTAKNI RAZLIKE U ODNOSU

PREMA ODLIKAMA GRČKE FILOZOFIJE I GRČKOG ODNOSA PREMA SVIJETU.

3. ANALIZIRAJ AUGUSTINOVU IZREKU: »JA ŽELIM SPOZNATI BOGA I DUŠU. ZAR NIŠTA VIŠE? SAVRŠENO NIŠTA

VIŠE.«

4. ZAHTJEV ŽIVOTA U SKLADU S BOŽJIM ZAKONIMA l ZAPOVIJEDIMA DOVEDI U VEZU S PIRAMIDOM KOJA

PRIKAZUJE STRUKTURU NEBESKOG CARSTVA I PIRAMIDOM KOJA PRIKAZUJE STRUKTURU FEUDALNOGA

DRUŠTVA.

... za ponavljanje i za daljnje istraživanje

5. ZA POGLAVLJE SREDNJOVJEKOVNO SHVAĆANJE SVIJETA I ŽIVOTA SAM SAČINI PREGLEDNU SHEMU

OSNOVNIH POJMOVA, KOJU ZATIM DOPUNI SADRŽAJNIM ODREĐENJIMA I OBJAŠNJENJIMA. KAO MOGUĆI

UZORAK VIDI TAKAV SHEMATSKI PREGLED NA KRAJU PRETHODNOG POGLAVLJA. USPOREDI I NAŠE UVODNE

NAZNAKE NA POČETKU POGLAVLJA.

20

5. NOVOVJEKOVNO SHVAĆANJE SVIJETA I ČOVJEKA

Narušavanje privredne, društvene i duhovne strukture feudalnog društva. Borba novoga sa starim. Preporod umjetnosti, znanosti i filozofije. Problem metode; empirizam i racionalizam. Odnos prema prirodi u antici, srednjem vijeku i novome vijeku.

Prosvjetiteljska vjera u um. Kantova teza o aktivnoj ulozi čovjeka u spoznaji. Hegelov panlogizam. Novovjekovni čovjek preuzima ulogu antičkog logosa i srednjovjekovnog Boga stvoritelja. Prevlast

tehnike dovodi čovjeka do apsurda: on robuje stvarima. Potreba kritičke analize kapitalističkog društva.

DRUŠTVENO­POVIJESNE PRILIKE

Nikada nećemo zaboraviti one nepobjedive ljude koji ni onda kada su im spaljivali knjige, razbijali retorte, dizali na njih sjekiru i mač i pripremali im lomaču nisu ustuknuli pred zadaćom da otkriju činjenice i ideje što su svakim danom remetile njihovu teško stečenu duševnu ravnotežu i podržavale u njima potrebu za naporom uvijek usmjerenim prema novim osvajanjima.

E. Faure, Povijest umjetnosti III

Znakovi propasti srednjeg vijeka naziru se već u 14, a 15. i 16. stoljeće smatra se razdobljem prijelaza iz srednjeg vijeka u novi. Taj prijelaz naziva se renesansa, tj. »ponovno rađanje«.

U doba razvijenog feudalizma (10—15. stoljeće) naturalna privreda toga razdoblja, a s njom i moć plemstva, već je uvelike narušena. Nagao gospodarski i kulturni procvat samostalnih gradova — državica uvjetovan je snažnim razvojem obrta oslobođenih srednjovjekovnih cehovskih ograničenja proizvodnje, razvojem manufakture, a onda i slobodne trgovine i bankarstva. Porast robno­novčane privrede, vođene idejom liberalizma, omogućio je bezobzirno bogaćenje. Novi građanski stalež potvrđuje svoj gospodarski, a zatim i politički, kulturni i idejni primat nad preživjelom feudalnom klasom.

Povijest je tog doba burna povijest beskrupuloznih i okrutnih političkih i oružanih borbi i obračuna građanstva, plemstva i papinstva, krvavih vjerskih ratova i brojnih ratova za baštinu. Povoljan geografski položaj u posredničkoj trgovini preko Levanta osigurao je vodstvo i rani procvat preporoda u Italiji.

Nakon otkrića novih trgovačkih putova (1492. godine K. Kolumbo otkriva Novi svijet, 1498. Vasco da Gama je oko Rta dobre nade stigao u Indiju a 1522 završen je Magellanov put oko svijeta) Italija gubi prvenstvo, a preuzimaju ga zemlje zapadne Evrope. Jačanjem nacionalne svijesti oblikuju se osim slobodnih gradova i snažne nacionalne države (Francuska, Engleska, Španjolska). Engleska i Francuska vode »stogodišnji rat«, koji završava 1453. Iste godine Turci osvajaju Konstantinopol (time pada Istočno Rimsko Carstvo), a pobjedom na Mohačkom polju 1526. godine ulaze u srednju Evropu. Značajniji događaji u našoj povijesti su borbe s Turcima (opsada Sigeta 1566) i seljačka buna Matije Gupca 1573. godine.

To je doba i vjerskog preporoda. Dok je obnova religioznosti u platonizmu bila primjerena samo učenima, drugi pokreti smjeraju takvoj obnovi religiozne misli koja će zahvatiti i mase neuka puka.

U Njemačkoj je M. Luther (1483­1546) započeo s protestom (u Wittenbergu 1517. godine) usmjerenim protiv korumpiranosti 12 i pokvarenosti visoke crkvene hijerarhije i tako pokrenuo pobjednički pokret reformacije, koji je završio s odvajanjem protestantske crkve od Rima.

12 korumpiranost – iskvarenost, podmitljivost

21

RENESANSNA UMJETNOST I ZNANOST

Snažan znamen kulturi i općem duhu renesansnog doba dala je i umjetnost. Iako tematski ponekad još vezana za srednjovjekovne sadržaje, ta umjetnost zrači novim duhom oslobođenja čovjeka, novim odnosom čovjeka prema svijetu i prema samom sebi.

Genijalni pjesnik, autor Božanstvene komedije, Dante Alighieri (1265—1321) utemeljuje talijansku književnost na narodnom jeziku. Iako formalno sav pripada srednjovjekovnoj kulturi, prvi je vjesnik preporoda. Svrha je njegove realističke kritike društva i analize čovjekove sudbine da potakne na obnavljanje ovog svijeta, da čovjeka privede idealu individualne stvarne ljudskosti. I F. Petrarca (1304—1374) i G. Boccaccio (1313—1365) u svojim djelima razvijaju smisao za ljepotu antike, ali i za ljepotu i punoću ovozemaljskog života. Književnost renesanse daje realističku kritiku društva i vremena, razvija smisao za istinu, punoću i ljepotu života. Ona pokazuje i prihvaća cjelovita čovjeka u njegovoj ovozemaljskoj ljepoti sa svim manama i strastima, težnjama i idealima. Posebno obilježje renesansnoj umjetnosti daje individualna osebujnost velikih stvaralačkih ličnosti. Uz preteče i vjesnike novoga doba Dantea, Petrarke i Boccaccia evo makar samo imena nekoliko velikih umjetnika renesanse: u književnosti su to Rabelais, Cervantes i Shakespeare; u glazbi Palestrina i Lasso; u likovnim umjetnostima Bruneleschi, Alberti, Donatello, Piero della Francesca, Rafael, Leonardo, Michelangelo, Tizian i drugi. U hrvatskoj književnosti javlja se u 15. i 16. stoljeću niz značajnih pjesnika: Marko Marulić, Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Držić, Petar Zoranić.

Renesansa je doba snažna procvata prirodnih znanosti. Već je R. Bacon za zrele skolastike (u 13. stoljeću) izrazio zahtjev da znanstvenik istražuje prirodu, da je opaža i eksperimentalno proučava. N. Kuzanski (1401—14P5) ističe da je kvantitativno načelo osnovno načelo prirode, i tako anticipira 13 mehanističko­­matematičku sliku svijeta koju gradi renesansa, ali i neke tendencije novovjeke znanosti uopće. Leonardo da Vinci (1452—1519) smatra da su umjetnost i znanost usmjerene prema istom cilju spoznaje prirode: umjetnost se drži površine stvari, a znanost spoznaje unutrašnje sile; umjetnost se oslanja na osjetilno iskustvo, a znanost na matematički proračun. N. Kopernik (1473—1543) svojim je revolucionarnim spoznajama potpuno okrenuo dotadašnju geocentričku (i antropocentričku) sliku svijeta. Johann Kepler (1571—1630), otkrivač harmonije 14 kozmosa, i Galileo Galilei (1564—1642), osnivač klasične mehanike, daljnji su prvaci novovjeke znanosti koja je prirodu reducirala 15 na ukupnost stvari što se mehanički kreću po zakonima matematike. Tako priroda novovjekovnom čovjeku biva puka predmetnost, odvojena od čovjeka i time otvorena njegovoj prevlasti. Znanost pak postaje sredstvo za iskorištavanje prirode i udovoljava potrebama praktična života.

Razvoj znanosti postavio je novovjekovnoj filozofiji problem metode kao središnje pitanje što će ga ona rješavati u 17. stoljeću. (4)

1. U OBLIKU NATUKNICA NAVEDI OSNOVNE MOMENTE KOJI OZNAČAVAJU PREVLADAVANJE FEUDALNOGA

PORETKA I PRIVREDE.

2. NAVEDI BITNE MOMENTE, KARAKTERISTIČNE ZA PREPOROD UMJETNOSTI, ZNANOSTI I FILOZOFIJE.

3. CITIRAJ STAV KOJI IZRAŽAVA NOVOST NOVOVJEKOVNOG ODNOSA ČOVJEKA PREMA PRIRODI. KOMENTIRAJ

TAJ STAV.

4. PREGLEDNO IZRAZI KAKAV ODNOS PREMA PRIRODI IMA ANTIKA, KAKAV SREDNJI VIJEK, A KAKAV NOVI VIJEK.

FILOZOFIJA NOVOGA VIJEKA

Gdje da te zgrabim, silna prirodo? (J. W. Goethe, Faust)

a) Racionalizam i empirizam. Na početku novog vijeka filozofija je zaokupljena traženjem nove mogućnosti, novog načina ili nove metode spoznaje što je nametnula renesansa, a napose nagli razvoj znanosti. Srednjovjekovna metoda ili postupak otkrivanja i spoznaje istine neprimjeren je naime

13 anticipirati – unaprijed nešto izreći, preduhitriti 14 harmonija ­ sklad 15 reducirati – svesti, smanjiti, ograničiti

22

novim shvaćanjima i stremljenjima oslobođenog renesansnog duha. Taj postupak ili metoda spoznaje (znanstvene, filozofske i sl.) u srednjem vijeku svodio se na slijedeću formulu: Istina potiče od Boga jer ju je on djelomično otkrio ili objavio ljudima. Katolička crkva isključivo je nadležna da puku objasni tu objavljenu istinu i da donosi konačne sudove o svim spornim pitanjima. Nikakav drugi spoznajni postupak ili metoda nisu dozvoljeni. Ako bi ipak netko pokušao postupiti drugačije, bio je proglašen za heretika kome je pored pakla na drugom svijetu ovdje izravno prijetila inkvizitorska tamnica. Tako je npr. početkom 17. stoljeća (1600. godine) bio spaljen na lomači veliki renesansni mislilac Giordano Bruno, a nešto kasnije (1616. godine) crkva je zabranila sva djela koja su priznavala Kopernikovo otkriće da se Zemlja kreće oko Sunca (a ne obrnuto). Zbog toga je bio proganjan npr. i veoma poznati fizičar Galileo Galilei.

Revolucionaran i radikalan prekid sa srednjim vijekom najbolje se stoga izražava baš u traženju drugačijeg postupka ili metode u otkrivanju, proučavanju i, napokon, shvaćanju svijeta i čovjeka.

Prvi »proboj« izvršio je engleski mislilac Francis Bacon [Frensis Bejkn, 1561—1626] sa svojim zahtjevom da pravim znanjem treba smatrati samo ono što povećava ljudsku moć nad prirodom. Da bismo došli do takva znanja, potrebno je da se najprije oslobodimo ukorijenjenih predrasuda, iskrivljenih predodžbi, lažnih autoriteta i zabluda (tzv. idola) oslanjajući se na vlastito iskustvo u neposrednom promatranju i proučavanju pojava i stvari oko nas. Polazeći od zapažanja pojedinačnog, uočit ćemo zatim njihova zajednička svojstva (generalizacija) i tako ćemo konačno doći do općih sudova i zakonitosti. To je postupak tzv. indukcije.

Time je Bacon otkrio i uveo u znanstvena istraživanja metodu eksperimenta i induktivni postupak nasuprot dedukciji, koja je kao metodološki postupak dominirala u srednjem vijeku, a svodila se na to da se iz općih principa i objavljenih istina izvode i objašnjavaju sve pojedinačne stvari i pojave.

U potrazi za novim metodama spoznaje razvila su se dva dijametralno suprotna filozofska pravca: racionalizam u Francuskoj i empirizam u Engleskoj.

Rene Descartes [Rene Dekart, 1596—1650], najistaknutiji predstavnik francuskog racionalizma polazi kao i Bacon od zahtjeva za preispitivanjem svih dotadašnjih metoda spoznaje. Novi metodološki postupak u traženju istinite spoznaje treba da se zasniva na ovim načelima: svemu treba pristupiti kritički, tj. s izvjesnom sumnjom. Istina će biti samo ono što se može spoznati jasno i razgovijetno, dakle s potpunom sigurnošću i bez ikakve sumnje. Ako dakle tako postupimo, onda je prva potpuno jasna, razgovijetna i nesumnjiva istina naprosto da — mislimo, a sasvim je sigurno i van svake sumnje da onaj koji misli, ujedno i postoji. Mišljenje je, dakle, dokaz mojeg postojanja.

To je smisao glasovite Descartesove izreke: Mislim, dakle jesam (Cogito, ergo sum). Otkriće da je moje mišljenje sigurna garancija i dokaz mojeg postojanja označava tzv. »čisti početak« filozofiranja, ali je to prije svega izraz najvećeg povjerenja i sigurnosti u ljudski razum.

Descartes je tako odlučno prekinuo tradiciju skolastičkog nepovjerenja u čovjeka i ljudski razum i u vrijednost njegova vlastitog mišljenja. Dokazao je naime da istinu nesumnjivo možemo spoznati i vlastitim razumom, a ne samo tako da nam je objavi Bog. Zbog toga se takvo stanovište i naziva racionalizam (od ratio = razum).

U daljnjem izvođenju racionalizam će nastojati dokazati da se objektivna stvarnost može istinito spoznati samo mišljenjem i nikako drugačije. Mišljenje na taj način postaje za čovjeka jedino pouzdano »sredstvo« i mogućnost »komuniciranja« ili odnosa sa svijetom. Drugim riječima, mišljenje je određujuće i bitno svojstvo Čovjeka, tj. on je Čovjek jedino po tome što misli. Taj misaoni subjekt time je postavljen u središte: on preuzima ulogu nekadašnjeg antičkog logosa i srednjovjekovnog Boga stvoritelja i u tom će se pravcu dalje kretati filozofija tzv. novovjekovnog subjektivizma.

Najpoznatiji mislioci racionalizma uz Descartesa su Spinoza i Leibniz [Lajbnic]. Nasuprot racionalizmu javlja se u Engleskoj gotovo istovremeno drugi filozofski pravac, poznat

pod nazivom engleski empirizam. Za razliku od racionalizma on polazi od stanovišta da je iskustvo (empirija) jedini izvor i temelj svake spoznaje.

Taj stav je najjasnije izrazio John Locke [Džon Lok] u poznatoj izreci: Ničega nema u razumu što prije nije bilo u osjetu. Ljudski razum je prazna ploča (tabula rasa), tj. u njemu nema nikakvih urođenih podataka ni spoznaja, već se one »upisuju« na tu ploču iz neposrednog osjetilnog iskustva ili zapažanja.

Uz J. Lockea najpoznatiji predstavnici engleskog empirizma su G. Berkeley [Berkli] i D. Hume [Hjum].

Lako je uočiti da je jedan pravac otišao u jednu, a drugi u drugu krajnost u kojima su se i jedan i drugi iscrpli. Pokušaj njihova pomirenja i sinteze započet će I. Kant, a nastavit će čitava klasična njemačka filozofija, iz čijeg misaonog nasljeđa proizlazi i Marx.

23

1. ZAŠTO JE PROBLEM METODE SREDIŠNJE PITANJE FILOZOFIJE 17. STOLJEĆA? UZMI U OBZIR I ONO ŠTO JE U

PRETHODNOM POGLAVLJU REČENO O RAZVOJU NOVOVJEKOVNE PRIRODNE ZNANOSTI.

2. USPOREDI ODLIKE SREDNJOVJEKOVNE SKOLASTIČKE METODE I BACONOVE METODE.

3. USPOREDI ODLIKE SREDNJOVJEKOVNE SKOLASTIČKE METODE I RACIONALISTIČKE METODE

NOVOVJEKOVLJA.

b) Prosvjetiteljstvo i materijalizam 18. stoljeća. Prosvjetiteljstvo je duhovni pokret koji vlada Čitavom kulturom Evrope 18. stoljeća (»stoljeće prosvjetitelja«), a predstavlja idejnu pripremu građanskih — buržoaskih revolucija. Bitna je odlika prosvjetiteljstva vjera u um, ili u svjetla uma (odatle i naziv »prosvjetiteljstvo«), pomoću kojih će Čovjek na najbolji mogući način riješiti sva svoja pitanja.

Najpoznatiji predstavnici prosvjetiteljstva ne samo Francuske nego i čitave Evrope su Voltaire [Volter] i J. J. Rousseau [Ruso].

Voltaire, briljantan, slobodouman i smion pisac uporno se bori za slobodu mišljenja i zdrav razum, a protiv svih oblika predrasuda i fanatizma, naročito protiv predrasuda i fanatizma crkve (»Uništite bestidnicu!«).

J. J. Rousseau prvi dokazuje tvrdnju da je postojeće društvo neprirodno. Ljudi su naime po prirodi jednaki, slobodni i ravnopravni, a društvo je organizirano tako da u njemu vlada nejednakost, nesloboda i nepravda. Tu pojavu Rousseau objašnjava na slijedeći način: »Prvi koji je ogradio zemljište i rekao: 'ovo je moje', naišavši na prostodušne ljude koji su mu povjerovali, zapravo je osnivač obrazovanog društva. Koliko li bi zločina, ubojstava i ratova spriječio, od kolike li bi bijede i strahota poštedio ljudski rod onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak dovikujući bližnjima: 'Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakom i da zemlja nije ničija!'«

Posljednja faza francuskog prosvjetiteljstva poznata je pod nazivom materijalizam 18. stoljeća, a najpoznatiji su mu predstavnici Holbach [Holbah] i Helvetius [Helvecius]. Osnovna je njihova teza da je sve što postoji materija koja je vječna i u stalnom kretanju, a odatle i neprekidne promjene njena oblika. Jedan od tih oblika je npr. i mišljenje. Kretanje je nužno i nema nikakve slučajnosti ni slobode.

Tako shvaćen svijet ima sve karakteristike mehanizma (što nije slučajno jer je mehanika tada bila na najvišoj cijeni), pa se zato to shvaćanje i naziva mehanistički materijalizam.

Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće djeluju tzv. socijalisti — utopisti, od kojih su najpoznatija »velika trojica«: Saint­Simon [Sen­Sirnon], Fourier [Furje] i Owen [Oven]. Njihovo učenje prožima misao o klasnom društvu i privatnom vlasništvu kao neposrednim uzrocima svih društvenih zala. Međutim, oni ne vide rješenja, već ih samo priželjkuju i o njima maštaju.

Francusko prosvjetiteljstvo sa svojim materijalističkim i socijalnim teorijama značajno je utjecalo na formiranje Marxova učenja.

1. ŠTO ROUSSEAUOVE TEZE ZNAČE U VREMENU KADA SU IZREČENE?

2. RAZMISLI I O OVOJMROUSSEAUOVOJ TEZI: »NIJE DOBRO DA ONAJ KOJI ZAKONE STVARA TE ZAKONE I

IZVRŠAVA«.

c) Klasični njemački idealizam (kraj 18. i početak 19. stoljeća). Klasični njemački idealizam, čiji su nosioci Kant, Fichte, [Fihte], Schelling [Seling] i Hegel, predstavlja kritičku sintezu i vrhunac filozofskog dometa novog vijeka.

Immanuel Kant izvršio je u filozofiji prevrat koji se najčešće naziva »kopernikanski obrat«. Dok je racionalizam u svojoj krajnosti dokazivao da subjekt može spoznati istinu neovisno o svakom iskustvu, a empirizam obrnuto, tj. da je istina samo ono što se zasniva na iskustvu, Kant uspješno dokazuje da se spoznaja istine zbiva u spajanju ili sintezi subjekta i objekta. Naš um, kaže Kant, ima neke spoznajne moći kojima zahvaća i pri tome preoblikuje objekt. U činu spoznaje zato nećemo nikada i nikako moći saznati što je i kakva je neka stvar po sebi, već samo kakva je za nas, tj. kako ju je naš um preoblikovao.

Kantov primjer, najbolje ilustrira tu tvrdnju. Kad opazimo da sunce obasjava kamen, mi ćemo izreći sud: sunce uzrokuje zagrijavanje kamena, iako to ne vidimo. Ali je svojstvo našeg uma baš to da

24

stvarima pripisuje nešto čega u stvarnosti nema, već se nalazi samo u umu. To je i u ovom slučaju uzročnost, koja se ne može neposredno vidjeti u prirodi, ali um tako »vidi« i kvalificira prirodan proces zakonitog slijeda pojava. Ovo bismo mogli usporediti s našim osjetilnim spoznajnim moćima. Svjetlost, boja, zvuk i sl. objektivno nigdje ne postoje. Oni su objektivno samo valovi raznih frekvencija. Svjetlost, boju i zvuk na svojevrstan način »proizvode« naša osjetila u susretu s odgovarajućim objektom. I tako mi osjetilno doživljavamo svijet. Međutim, sposobnost vida, je urođeno svojstvo oka i zato ono »propisuje« boju nekoj pojavi ili predmetu. »Razum« — zaključuje Kant — »ne crpi svoje zakone iz prirode, nego ih njoj propisuje«.

Vrlo je poznato Kantovo etičko učenje, a napose njegov tzv. kategorički imperativ kao opće važeći princip moralnog djelovanja. On glasi: »Radi samo prema onoj maksimi (pravilu) za koju ujedno možeš htjeti da postane opći zakon«. Kant to ilustrira primjerom posuđivanja novca. Nikako, naime ne bismo mogli uspostaviti kao opći zakon da novac posuđujemo, a da ga ne vraćamo.

Georg Wilhelm Friedrich Hegel predstavlja nesumnjivo najveći domet građanskog filozofskog mišljenja koje je izrazio u svojem grandioznom filozofskom sistemu. Međutim, Hegel je neobično dubok i težak mislilac pa su njegova djela za laike pisana potpuno nerazumljivim jezikom, a za temeljitiji studij Hegela općenito se traži najveća stručnost i dugotrajan napor.

Cjelokupna Hegelova misaona konstrukcija zasniva se na temeljnom shvaćanju da je osnova ili bit svega što na bilo koji način postoji — ideja, um ili umnost. Hegelova formulacija za to glasi ovako: »Pojmiti ono što jest — zadaća je filozofije, jer ono što jest — jest um« ... i: »Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko, to je umno.« Takvo stanovište naziva se panlogizam (pan = sve, logos = um).

Time se ideja racionalizma dovodi do kraja: mišljenje i bitak (ideja, um) jedno su te isto. Prema tome, zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Budući da prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova, spoznavanje svijeta nije ništa drugo nego raž — umijevanje razumljivog ili umnog. Kad naime u osnovi svijeta ne bi bio um (tj. kad bi on bio ne — uman ili ne — razuman), ne bismo ga mogli razumjeti — spoznati umom.

Druga bitna značajka Hegelova shvaćanja je dijalektika kao sveobuhvatna zakonitost po kojoj se sve zbiva.

Ideja ili um kao apsolutna bit svijeta razvija se kroz tročlani dijalektički put koji se sastoji od: teze (afirmacija, potvrđivanje), antiteze (negacija, suprotstavljanje, sukob) i sinteze (ukidanje ili negacija negacije).

Za ilustraciju evo nekoliko primjera. Krivični zakon je teza, afirmacija ili postavljanje prava. Nepravda (zločin) je negacija zakona ili prava, a kazna je negacija negacije prava, tj. ponovno potvrđivanje prava. Slično se može pokazati i na primjeru pupoljak — cvijet — plod itd. No, sinteza nije kraj nego početak (teza) novog dijalektičkog procesa i tako u nedogled.

1. JE LI TI UVJERLJIVO RASUĐIVANJE PO NAČELU KATEGORIČKOG IMPERATIVA U PRIMJERU UZIMANJA U ZAJAM

NOVCA I U SLUČAJU KADA GA NETKO NE NAMJERAVA VRATITI? KAKAV ZAKLJUČAK SLIJEDI IZ TAKVA

RASUĐIVANJA?

2. POKUŠAJ SMISLITI PRIMJER RASUĐIVANJA PO NAČELU KATEGORIČKOG IMPERATIVA.

RAĐANJE NOVOGA SVIJETA

Veoma snažni društveno­ekonomski i politički procesi, kao i filozofske i druge kulturne tendencije koje su započele na prijelazu iz srednjeg u novi vijek, buknule su poput vulkanske erupcije krajem 18. i početkom 19. stoljeća rušeći do temelja sva materijalna i duhovna uporišta feudalizma i srednjeg vijeka. Na tim ruševinama već su se nazirali obrisi novovjekovnog svijeta.

Epohalna znanstvena i geografska otkrića i silno nabujale proizvodne snage uvjetovale su pojavu novih ekonomskih, političkih i duhovnih snaga koje se razvijaju u okrilju nove građanske klase, prožete osjećajem novovjekovne slobode neograničenog osvajanja i pokoravanja svijeta.

Evo za ilustraciju samo nekoliko epohalnih otkrića i događaja u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća:

25

— J. Watt patentira parni stroj (1769), što predstavlja početak prve industrijske revolucije s nedoglednim posljedicama u tehnici i tehnologiji proizvodnje, a neposredno utječe i na pojavu industrijske proizvodnje i industrijskog radnika­proletera.

— Velika francuska buržoaska revolucija (1789), čije ideje na bajunetama pronosi Evropom Napoleon Bonaparte.

— Pojava nove političke ekonomije (A. Smith i D. Ricardo) nasuprot prevladanim ekonomskim teorijama tzv. merkantilista i fiziokrata. Ova će teorija poslužiti Marxu kao osnova za kritiku buržoaske političke ekonomije u Kapitalu.

— Ovom razdoblju djelomično pripadaju i najpoznatiji predstavnici prosvjetiteljstva Voltaire i Rousseau, a izraziti su nosioci duha tog vremena socijalisti­utopisti (Saint­Simon i drugi), koji značajno utječu na moderne teorije društva, a neosporno i na Marxa.

— Filozofija klasičnog njemačkog idealizma (Kant, Fichte, Schelling i Hegel) nesumnjivo predstavlja najveći domet filozofskog mišljenja uopće. Iz ove filozofske struje neposredno potječe i Marx kao njen najradikalniji kritičar.

— U području umjetnosti ovom razdoblju izričito pripadaju među ostalima velikani: Beethoven, Goethe i drugi.

Smatra se da je krajem 18. i početkom 19. stoljeća u pedesetak godina izvršeno više otkrića i promjena u području tehnike i tehnologije proizvodnje

nego u cjelokupnoj dotadašnjoj ljudskoj povijesti. Svi ovi podaci dovoljno govore o općoj kulturnoj atmosferi tog vremena i jasno ukazuju na stremljenja novog vijeka.

Zanesen svojim razumom kao privilegijom koju ima jedino on u svijetu, novovjekovni Čovjek sada namjerava preuzeti ulogu antičkog logosa ili srednjovjekovnog Boga­stvoritelja. On, čovjek, dat će smisao i svoj pecat ovom svijetu, on će ga preurediti i oblikovati po svojoj volji i želji. On će pokoriti i podrediti sebi sve: prirodu i drugog čovjeka. Zato je novi vijek uistinu karakterističan po osvajanjima ne samo prirodnih sila i zakona, već i drugih ljudi, naroda, kontinenata, a napokon i drugih planeta i svjetova.

Ovakve će se tendencije stabilizirati u oblicima kapitalističkih društvenih odnosa, iz kojih će na svjetskoj sceni uskoro izbiti u prvi plan radnička klasa proletera koja će odigrati najsudbonosniju ulogu u povijesti čovječanstva: ona će ukinuti klasno društvo, pa i sebe kao klasu, i otvoriti put u novo humano ljudsko društvo.

Uvažavajući cjelokupno evropsko kulturno naslijeđe, a imajući napose u vidu društvene, ekonomske, političke i duhovne snage kapitalističkog društva i novog vijeka, Marx će u kritičkoj analizi razobličiti svu krizu i proturječnost ove epohe i pokazati putove za ukidanje svih oblika otuđenog ljudskog života i stvaranje humane ljudske zajednice.

Novovjekovni nazor na svijet, prvi put jasno izražen Descartesovim Cogito, ergo sum (Mislim, dakle jesam), označava radikalni i epohalni obrat u cjelokupnom dotadašnjem shvaćanju i odnosu prema svijetu. Na mjesto antičkog logosa ili srednjovjekovnog Boga­stvoritelja sada stupa čovjek­­ stvoritelj. On se prema svijetu odnosi kao prema sirovini ili materijalu iz kojega će sam stvoriti svoj svijet i time istovremeno izraziti svoju moć, sposobnost i mogućnost.

Vođen svojim razumom (racionalizam), čovjek se sav usredotočuje na stvaranje kao sebi svojstvenu i konstituirajuću djelatnost. Svijet, priroda i drugi čovjek postaju za njega objekt, a tehnika (tj. vještina i instrument proizvodnje, stvaranja i pokoravanja) sredstvo stvaranja.

Posljedice takve orijentacije novovjekovnog čovjeka su preuveličavanje razuma s jedne, a tehnike s druge strane. To postepeno dovodi do kulminacije evropskog idealizma (od francuskog racionalizma do njemačkog klasičnog idealizma) i do kulta tehnike, što sve zajedno vodi direktno u tzv. industrijsku, odnosno tehničku civilizaciju. Neviđeni zamah proizvodnje, koji omogućava fantastično razvijena tehnika, dovest će čovjeka u apsurdnu situaciju. Količina proizvedenih predmeta (robe), kao i njezina raznovrsnost, podvrgnut će svojim zakonitostima i samog čovjeka: čovjek će postati rob stvari, a posjedovanje velike količine predmeta (robe) postat će najveća vrijednost i ideal.

Opremljen silnom tehničkom moći i mogućnostima, novovjekovni čovjek će proizvoditi i potpuno besmislene stvari, ali i one kojima može uništiti samoga sebe. Suvremeni je čovjek tako proizveo npr. ogromnu količinu atomskog oružja tolike razorne snage da može uništiti cjelokupno čovječanstvo sa svim njegovim dostignućima, i to ne jedanput, već nekoliko desetaka puta.

26

Sve u svemu, sada cjelokupno ljudsko umijeće postaje, tehničko. Tehnici je podređena i teorija i praksa.

Čitav splet ovih pojava, tendencija i shvaćanja nastao je, dakle, kao posljedica naraslih proizvodnih snaga i poleta novog građanskog društva oslobođenog srednjovjekovnih stega. Zato je čitavo povijesno razdoblje od kraja 18. stoljeća do danas u znaku presudnih zbivanja: od francuske buržoaske revolucije i industrijskih revolucija do velikih svjetskih ratova i osvajanja svemira. U pozadini ovih zbivanja nalazi se kapitalističko društvo sa svojom političkom ekonomijom, kome se nasuprot javlja radnička klasa proletera sa svojom ideologijom i pokretom.

Iz ovih strujanja neposredno izrasta Marx i marksizam koji kritički analizira stanje i tendencije ove epohe, dajući joj najadekvatniju interpretaciju i najavljujući njeno revolucionarno prevladavanje i ukidanje.

PITANJA I ZADACI 1. OBJASNI SMISAO TEZE DA NOVOVJEKOVNI ČOVJEK PREUZIMA ULOGU ANTIČKOG LOGOSA I

SREDNJOVJEKOVNOG BOGA­STVORITELJA, POTKRIJEPI TU TEZU NIZOM SVOJIH KONKRETNIH PRIMJERA.

2. KONKRETIZIRAJ TEZU DA PREVLAST NOVOVJEKOVNE TEHNIKE DOVODI ČOVJEKA DO APSURDA DA ROBUJE

STVARIMA.

... za ponavljanje i za daljnje istraživanje

3. SHEMA ZA PONAVLJANJE POGLAVLJA NOVOVJEKOVNO SHVAĆANJE SVIJETA I ČOVJEKA:

PREVLADAVANJE FEUDALNOG SVIJETA (FEUDALNOG PORETKA, FEUDALNE PRIVREDE, FILOZOFIJE,

ZNANOSTI, UMJETNOSTI...)

NOVOST NOVOVJEKOVNOG ČOVJEKOVA ODNOSA PREMA PRIRODI PROBLEM METODE: EMPIRIZAM I RACIONALIZAM NASPRAM SKOLASTIČKOJ METODI

27

6. POJAVA MARKSIZMA — KLASICI MARKSISTIČKE MISLI

Karl Marx. Dosljedna slobodarska usmjerenost. Suprotstavljanje pruskoj reakciji, birokraciji i cenzuri. Pod utjecajem socijalističkih ideja priklanja se Marx radničkom i socijalističkom pokretu. U proletarijatu prepoznaje onu povijesnu snagu koja će osloboditi čovječanstvo. S Engelsom formulira i izlaže svoje historijsko­materijalističko shvaćanje čovjeka i povijesti. Daje kritiku političke ekonomije i kapitalističkoga društva uopće. Idejni vođa međunarodnog radničkog pokreta.

Friedrich Engels. Slobodoumna orijentacija. Približavanje socijalističkim idejama i pokretu. S Marxom se opredjeljuje za klasnu borbu.

Vladimir Iljič Lenjin. Marksistički teoretičar revolucije, voda ruskog proletarijata i organizator oktobarske revolucije. Razvija ideju o odumiranju države.

Svo je Marxovo djelo prožeto jedinstvenom metodom, koju odlikuje traženje objašnjenja u okviru stvarnog svijeta, traženje zakonitosti razvitka istraživane pojave, kritičko prevladavanje postojećeg i otvorenost prema budućnosti.

KARL MARX (1818. – 1883.) Nad suvremenošću ne očajavam, njezin je vlastiti očajan položaj' taj koji me ispunjava nadom.

K. Marx Filozofi su svijet samo različito tumačili; radi se o tome da se izmijeni.

Marx, 11. teza o Feuerbachu

Marx potječe iz slobodoumne pravničke obitelji. Rođen je 1818. godine u Trieru u Rajnskoj pokrajini, privredno najrazvijenijoj, a društveno najnaprednijoj njemačkoj pokrajini, koja je ujedno najdublje osjetila duh francuske revolucije. Studirao je pravo, povijest i filozofiju. Pismo ocu — upućeno iz Berlina 1837. — svjedoči o širini njegovih interesa, ozbiljnosti studija i njegovih nastojanja. U Berlinu se pridružio Bauerovu mladohegelovskom tzv. »doktor­klubu«, Pa je u duhu filozofije samosvijesti i slobode napisao i 1841. godine obranio doktorsku disertaciju na temu Razlika između Demokritove i Epikurove filozofije prirode.

Nakon studija Marx 1842. godine radi najprije kao novinar, a zatim kao urednik Rajnskih novina, koje se za svog kratkog jednogodišnjeg izlaženja oštro kritički suprotstavljaju sve jačem pritisku reakcije u Prusiji. Marx piše o slobodi tiska, protiv cenzora i cenzure, protiv jednoobraznosti misli i mentaliteta birokratskog duha. Upućen je sada da se bavi i konkretnim gospodarskim pitanjima, te uviđa vezu prava i politike s konkretnim društvenim odnosima, individualnim i klasnim interesima ljudi. Tako postupno ulazi i u polemike o socijalističkim idejama. Već 1843. godine, zbog sve snažnijeg pritiska cenzure, daje ostavku i napušta Rajnske novine. Tada nastaje rasprava Kritika Hegelove filozofije državnog prava (što je objavljena tek 1927). Marx tu pokazuje da Hegel »ne razvija svoju misao iz predmeta, nego razvija predmet prema jednom u sebi završenom mišljenju, koje je u sebi završeno u apstraktnoj sferi logike«, te nastavlja s kritikom birokracije, odnosno podvojenosti države od građanskog društva.

Krajem 1843. Marx seli u Pariz. Francuska je bila politički i društveno razvijenija od Njemačke i već pod snažnim utjecajem socijalističkih misli i učenja, koja, međutim, nose pečat utopije jer su bila utemeljena na prosvjetiteljskom načelu o svemoći uma. Marx se približava radničkim i socijalističkim udruženjima. On je već prevladao mladohegelovstvo, ali problem čovjekove slobode ostaje njegova središnja tema. U suradnji s mladohegelovcem Rugeom objavljuje početkom 1844. godine jedini broj Njemačko­francuskih godišnjaka, gdje u spisu Prilog židovskom pitanju religiju svodi na fenomen čovjekove svjetovne ograničenosti te razlikuje političku i ljudsku emancipaciju da bi u Prilogu Kritici Hegelove filozofije prava već ukazao na proletarijat kao materijalnu snagu povijesti koja će ostvariti filozofiju, odnosno ideju čovjekove slobode. Iste godine nastaju Ekonomsko­filozofski rukopisi, u kojima je snažno izražena Marxova humanistička orijentacija. Rukopisi su objavljeni tek 1932. godine da bi zatim postali temeljem svih suvremenih interpretacija Marxa — posebno njegova filozofskog gledišta (teorije otuđenja i filozofije prakse).

28

Godine 1845. nastaju glasovite Teze o Feuerbachu (Engels ih je objavio 1888), koje jezgrovito kazuju novost Marxove koncepcije, njegova materijalizma po kojemu je čovjek biće prakse.

Marx se s Engelsom definitivno zbližio pri njihovu susretu u Parizu (1844). Neovisno jedan o drugome došli su do istih osnovnih teza. Kada su uvidjeli da imaju i veoma bliske ideje o najhitnijim zadacima, daljnjim nastojanjima i krajnjim ciljevima, dogovorili su se odmah za suradnju i započeli pismeni obračun s

mladohegelovskom orijentacijom. Tako su nastala njihova zajednička djela Sveta porodica (1845) i Njemačka ideologija (1845/46, djelo u kojem su već cjelovito iznijeli materijalističko poimanje povijesti, a objavljeno je u cjelini tek 1932). Marxova suradnja s Engelsom, a kasnije i prisno prijateljstvo trajali su sve do Marxove smrti, dakle gotovo punih četrdeset godina.

Početkom 1845. godine Marx je protjeran iz Francuske, pa emigrira u Belgiju. On osniva komunistički dopisnički komitet, surađuje i organizira internacionalne i nacionalne komunističke pokrete. Za

Savez komunista (Savez pravednih) zajedno s Engelsom piše Manifest komunističke partije (1848) u kojem dotadašnju povijest prikazuju kao povijest klasnih borba, a proletarijatu svih zemalja upućuju poziv da ispuni svoju povijesnu misiju i ostvari društvo »u kome je slobodni razvitak svakog individuuma uvjet slobodnog razvitka za sve«. U Adresi centralne uprave Saveza komunista (1850) oni proletarijat upućuju na zadatak permanentne revolucije. Marx zatim burne 1848. godine sudjeluje u revoluciji u Njemačkoj, gdje pokreće Nove rajnske novine. Nakon sloma revolucije definitivno se nastanio u Londonu.

Marx je živio u Londonu do kraja života u veoma teškim materijalnim prilikama, s brojnom obitelji, a bez stalna i sigurna izvora prihoda. Dugogodišnji studij ekonomske problematike urodio je najprije Prilogom kritici političke ekonomije (1859), s glasovitim Predgovorom u kojem je on sažeto iznio svoje poimanje povijesti, a zatim je slijedilo njegovo glavno djelo Kapital (l dio, 1867; II i III dio poslije Marxove smrti sredio je i objavio F. Engels 1885. i 1894).

Marx je bio idejni vođa Prve internacionale — Internacionalnog radničkog udruženja (1864— 1876). Nastojao je okupiti sve struje tadašnjeg radničkog pokreta, polemizirao je s različitim socijalističkim shvaćanjima i uspio afirmirati svoju koncepciju.

U djelu Građanski rat u Francuskoj (1871) Marx analizira iskustvo Pariške komune. Država je uvijek organ klasnog nasilja. Stoga, »radnička klasa ne može jednostavno prisvojiti gotovu državnu mašineriju i nju staviti u pokret za svoje vlastite ciljeve. Političko oruđe njezina porobljavanja ne može služiti kao političko oruđe njena oslobođenja.« Komuna je zato razbila postojeću državnu mašinu te staru vlast zamijenila »samoupravom proizvođača«. U Kritici Gotskog programa (1875) izložio je svoje shvaćanje razlika između socijalizma i komunizma kao prve i druge faze izgradnje novoga humanoga društva.

Marx je umro i pokopan u Londonu 1883. godine.

29

FRIEDRICH ENGELS (1820—1895).

Engels je rođen u imućnoj obitelji. Otac industrijalac nastojao ga je poslovno usmjeriti. Na njegov duhovni razvoj utjecala je u mladosti ista ona klima društveno­političkih prilika i težnji u Rajnskoj pokrajini koju je doživio i mladi Marx. Solidno humanističko obrazovanje stekao je sam zahvaljujući svom interesu za modernu literaturu i napredne ideje. Javljao se napisima u novinama i časopisima. Pisao je o novoj literaturi, o religiji i misticizmu, ali i o ponižavajućem i bijednom životu radnika. Sve se više priklanjao socijalističkim idejama i socijalističkom pokretu.

Boravak u Engleskoj (1843) — tada najrazvijenijoj industrijskoj zemlji s polariziranim klasnim suprotnostima i prvim zamahom radničkog pokreta (Čartizam) — ubrzao je njegov prijelaz materijalizmu. Engels uviđa nužnost revolucionarne borbe proletarijata. U Nacrtu za kritiku nacionalne ekonomije (objavljenom u Njemačko­ francuskim godišnjacima, 1843) konstatira da je »privatno vlasništvo u krajnjoj liniji napravilo od čovjeka robu čija proizvodnja i uništenje zavisi samo od

potražnje«. Rješenje nije u onostranosti (religije). Čovjek je rješenje zagonetke povijesti. On treba da prevlada otuđenje od svoje čovječnosti, da se vrati samom sebi i život uredi ljudski.

Na proputovanju kroz Pariz zbližio se s Marxom. »Kada sam ljeti 1844. godine posjetio Marxa u Parizu, pokazalo se da smo potpuno suglasni u svim područjima teorije i otada počinje naš zajednički rad.« S Marxom piše Svetu porodicu (1845) i Njemačku ideologiju (1845/46), zatim Manifest komunističke partije (1848) i Adresu centralne uprave Saveza komunista (1850). Surađuje i organizira međunarodni radnički pokret, posebno Prvu (1864—1876) i Drugu internacionalu. Od pedesetih godina živio je i on stalno u Engleskoj, a od 1870. godine u Londonu.

Nakon Marxove smrti Engels je sredio Marxove rukopise i objavio II i III dio Kapitala (1885. i 1894). U tom posljednjem razdoblju nastaju Anti­Duhring: (1878), nekako u isto vrijeme i rukopis (tek 1925. godine objavljen) Dijalektika prirode, a zatim Podrijetlo porodice, privatnog vlasništva i države (1884) te Ludwig Feuerbach i kraj njemačke klasične filozofije (1886). Engels je umro 1895. godine. (4)

VLADIMIR ILJIČ LENJIN (1870—1924)

Najistaknutiji predstavnik marksističke teorije i revolucionarne prakse je poznati vođa i organizator oktobarske revolucije — Vladimir Iljič Lenjin. Iako nije bio suvremenik Marxa i Engelsa, već je svoju naučnu i revolucionarnu djelatnost razvio početkom 20. stoljeća, njegovi prilozi marksističkoj teoriji i praksi toliko su značajni da bitno upotpunjuju i zaokružuju same temelje marksističke teorije, a napose njenu primjenu u revolucionarnoj praksi.

30

Na teorijskom planu Lenjin je odlučno pobijao revizionizam, tj. sve pokušaje iskrivljavanja, zaobilaženja ili negiranja izvornog marksizma bilo da se radilo o pitanjima političke borbe ili o filozofskim i drugim teorijskim pitanjima.

Poznata je njegova borba protiv tzv. reformizma, koji je u okviru Druge internacionale zastupao Bernstein odbacujući revolucionarnu borbu i dijalektiku i razvijajući tezu o mirnom prijelazu u socijalizam. Na teorijskom planu Lenjin se obračunao i s drugim protivnicima (idealistima i tzv. empiriokriticistima). U tom je području poznato njegovo djelo Materijalizam i empiriokriticizam.

Posebno je studirao dijalektiku (proučavajući Hegela). Bilješke o tom studiju objavljene su pod naslovom Filozofske sveske.

U svom klasičnom djelu Država i revolucija Lenjin je aktualizirao Marxove i Engelsove stavove o državi i njezinom odumiranju.

Pored velikih zasluga na teorijskom planu, posebno u obračunu s različitim revizionistima, nesumnjivo je najveće njegovo djelo priprema i provođenje oktobarske revolucije i stvaranje prve sovjetske države u svijetu.

Brojne Lenjinove rasprave, studije, politički govori i članci o teorijskim i praktičnim pitanjima klase, klasne borbe i partije, revolucije i izgradnje socijalizma sačinjavaju najveći dio njegova golemog opusa, a objavljeni su u sabranim djelima.

1. POTPUNIJI PREGLED MARXOVA ŽIVOTNOG PUTA I DJELA, TE PRIKAZ NJEGOVA UČENJA NAĆI CES U KNJIZI P.

VRANICKI HISTORIJA MARKSIZMA, I DIO, NAPRIJED, ZAGREB. ISTO VRIJEDI I ZA ŽIVOTNI PUT, DJELA I UČENJE

F. ENGELSA I V. I. LENJINA.

KARAKTERISTIKE MARKSISTIČKOG NAČINA PROUČAVANJA

Ako pogledamo Marxovo životno djelo (a to važi i za ostale klasike marksizma), lako ćemo uočiti da on nije sistematski obradio neku filozofsku ili znanstvenu disciplinu (sociologiju, filozofiju, pravo, ili sl.), kako su to učinili Aristotel, Hegel i mnogi drugi. Marx je napisao velik broj studija, rasprava, kritika, polemika, pisama itd. u kojima raspravlja i analizira aktualna teorijska i praktična pitanja svog vremena: Židovsko pitanje, Parišku komunu, Hegelovu filozofiju, prusku monarhiju itd. On se kritički obračunava s Hegelovim filozofskim nasljeđem, dopisuje se sa svojim istomišljenicima i oštro polemizira s protivnicima, piše političke programe, a mnogi su njegovi spisi ostali nedovršeni fragmenti i skice.

Zbog svega toga Marxa ne možemo smatrati samo filozofom ili sociologom, ekonomistom, pravnikom, političarem, organizatorom ili vođom radničkog pokreta, već je on to sve zajedno. Zato je i mogao inspirirati i filozofe, i sociologe, i pravnike, političare i praktičare­revolucionare, a u tome se velikim dijelom krije i mogućnost različitih interpretacija i primjene marksizma.

U najboljoj tradiciji marksizma naći ćemo njegove sljedbenike koji su postupali i djelovali na isti način kao i njihov učitelj. Takvi su npr. Lenjin, Tito i drugi.

Međutim, unatoč raznolikosti pitanja o kojima raspravlja, svaki Marxov teorijski i praktičan rad karakterističan je po jedinstvenom i specifičnom pristupu i postupku koji povezuje cjelokupno njegovo djelo u čvrstu logički povezanu cjelinu. Taj jedinstveni pristup i postupak, koji ćemo lako prepoznati u svakom Marxovom (i marksističkom) djelu, sadrži u sebi barem slijedeće bitne elemente:

a) Realno i istinito objašnjenje svake stvari, pojave ili procesa nalazi se samo u okviru stvarnog materijalnog svijeta, a ne u nekakvim mističnim, tajanstvenim, izvan svjetskim ili nadzemaljskim silama. Kod toga treba svaku pojavu promatrati u cjelokupnosti (totalitetu) svih historijskih uvjeta i odnosa u kojima nastaje, imajući u vidu napose specifične uvjete njena pojavljivanja. U tom pogledu karakterističan je npr. tekst Marxova Predgovora za Njemačku ideologiju: »Ljudi su dosad neprestano

31

stvarali pogrešne predodžbe o samima sebi, o tome što su, ili što bi trebalo da budu. Svoje odnose uređivali su prema svojim predodžbama o bogu, o normalnom čovjeku itd. Proizvodi njihove glave prerasli su njihovu glavu. Oni, tvorci, poklekli su pred svojim tvorevinama. Oslobodimo ih utvara, imaginarnih bića, pod jarmom kojih oni kržljave. Pobunimo se protiv ove vladavine misli«. Malo dalje duhovito nastavlja: »Jedan odvažan čovjek uobrazio je jednom da se ljudi utapljaju u vodi samo zato što su opsjednuti mišlju o težini. Kad bi ovu predodžbu izbili sebi iz glave na taj način što bi je proglasili praznovjernom ili religioznom, onda bi bili izvan svake opasnosti od utapljanja«. (5) Slična je rasprava F. Engelsa Položaj radničke klase u Engleskoj: »Istina se ne može naći u onostranim, nepostojećim regionima, ne izvan vremena i prostora, ne u »bogu« koji se nalazi u svijetu ili kojemu je suprotstavljen. Čovjekovo je vlastito biće mnogo divnije i uzvišenije nego imaginarno biće svih mogućih »bogova«, koji su samo više ili manje nejasni i iskrivljeni odraz samoga čovjeka«. (6) Ili npr. tekst iz Marxova Osamnaestog Brumairea: »Ljudi prave svoju vlastitu historiju, ali je ne prave po svojoj volji, ne u okolnostima koje su sami izabrali, nego u okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su dane i naslijeđene«. (7)

b) Dinamičnost i dijalektičnost svake pojave, tj. svaka pojava, proces ili spoznaja nastaju, mijenjaju se i nestaju. Njihovo pravo objašnjenje sastoji se upravo u tome da se otkriju stvarni uzroci, zakoni i smjer tih promjena.

Evo kako je to izrazio J. J. Kaufman u tekstu koji citira Marx u svojem Pogovoru II izdanju Kapitala:

»Za Marxa je važno samo jedno: naći zakon pojava čijim se istraživanjem bavi. I nije mu važan samo zakon koji njima vlada, ako te pojave imaju gotov oblik i ako su vezane u cjelinu koja se promatra u nekom vremenskom periodu. Za njega je važan prije svega zakon njihove promjene, njihova razvitka, tj. prijelaz iz jednog oblika u drugi, iz jednog reda veza u drugi. A čim taj zakon otkrije, on u tančine istražuje posljedice u kojima se zakon u društvenom životu izražava... Prema tome, Marx se brine samo za jedno: da točnim naučnim istraživanjem utvrdi nužnost određenog uređenja društvenih odnosa i da, koliko je god to moguće, besprijekorno utvrdi činjenice koje mu služe kao polazišta ili oslonci. Za to je sasvim dovoljno kad, utvrdivši nužnost današnjeg poretka, utvrđuje ujedno i nužnost nekoga drugog poretka u koji prvi neizbježno mora prijeći, sasvim svejedno vjeruju li ljudi u to ili ne, jesu li svjesni toga ili nisu.«

»Pa kad je ovaj pisac tako točno opisao ono što se zove mojom stvarnom metodom, i kad se ovako blagonaklono izrazio ako je u pitanju moja osobna primjena te metode, što je drugo opisao nego dijalektičku metodu?

Po svojoj osnovi moja dijalektička metoda ne samo da se razlikuje od Hegelove, nego joj je i direktno suprotna. Za Hegela je proces mišljenja, koji on pod imenom ideje pretvara čak u samostalan subjekt, demiurg 16 stvarnosti koja sačinjava samo njegovu vanjsku pojavu. Kod mene je idejni svijet, naprotiv, samo materijalni svijet prenesen i prerađen u čovjekovoj glavi.

Mistifikacija, 17 koju dijalektika podnosi u Hegelovim rukama, ni najmanje ne pobija činjenicu da je on prvi opsežno i svjesno iznio opće oblike njenog kretanja. Kod njega dijalektika dubi na glavi. Moramo je okrenuti na noge da bismo u mističnom omotu otkrili racionalnu jezgru.« (8)

c) Kritičko, stvaralačko i revolucionarno prevladavanje postojećeg stanja i otvorenost za nove mogućnosti i bolja rješenja. Nasuprot dogmatizmu i traženju konačnih istina čitava Marxova misao prožeta je iluzijom budućnosti. Evo jednog karakterističnog teksta koji je Marx napisao u pismu svom prijatelju Rugeu 1848. godine.

»Jer ako i ne postoji sumnja o polaznoj točki, utoliko vlada veća zbrka u pogledu cilja. Ne samo da je izbila opća anarhija među reformatorima, nego će svaki sam sebi morati priznati da nema nikakva točna uvida u to što u sebi krije budućnost. Međutim, to je upravo prednost novoga pravca da mi ne anticipiramo svijet dogmatski, 18 nego novi svijet želimo naći tek pomoću kritike staroga. Do sada su filozofi imali rješenje svih zagonetki u svojim tezgama, a glupi egzoterički 19 svijet trebalo je samo da otvori gubicu, pa da mu u nju ulete pečeni golubovi apsolutne nauke. Filozofija je postala svjetovnom, a najuvjerljiviji je dokaz za to što je sama filozofska svijest uvučena u vrtlog borbe ne samo izvanjski, nego i iznutra. Ako konstituiranje budućnosti i završavanje za sva vremena nije naša stvar, onda je utoliko sigurnije što treba da izvršimo u sadašnjosti, mislim na bezobzirnu kritiku svega postojećeg,

16 demiurg – stvaralac, tvorac 17 mistifikacija – prijevara, obmana, zavaravanje 18 dogmatski – nekritički, bez istraživanja, bez provjere; dogmatizam – nekritičko mišljenje 19 egzoterički – vanjski, dostupan

32

dakako bezobzirnu kako u tom smislu da se kritika ne boji rezultata, a isto tako ni sukoba s postojećim silama.

Stoga ja nisam za to da zasadimo dogmatsku zastavu, naprotiv, mi moramo pomoći dogmatičarima da sebi objasne svoje stavove.

... Mi onda ne istupamo nasuprot svijetu doktrinarski 20 s novim principom: ovdje je istina, pred njom na koljena! Mi svijetu razvijamo nove principe iz principa svijeta. Mi mu ne kažemo: prestani sa svojim borbama, to su gluposti; mi ti želimo doviknuti istinsku parolu borbe. Mi svijetu samo pokazujemo zašto se on zapravo bori...« (9)

Revolucionarno prevladavanje postojećeg stanja ne znači, naravno, bezrazložno, neargumentirano i vulgarno shvaćeno napadanje i kritiziranje pod svaku cijenu svega što je ostvareno, u ime neke apstraktne »bolje budućnosti«, koju bi trebalo čekati kao što kršćani očekuju svoj raj na drugom svijetu. Naprotiv, smisao revolucionarne kritike svega postojećeg je bitna zadaća i povijesni smisao čovjeka kao stvaralačkog bića u svakom trenutku i u svakom aktu njegova života. To je zapravo zahtjev za onakvim životom koji će u postojećim uvjetima biti najbliži i najprimjereniji ljudskoj prirodi. Prema tome, svatko od nas ovdje i sada treba da stvaralački izgrađuje i živi svoju »bolju budućnost«.

U tom je smislu Marxova misao u svojoj osnovi misao revolucije i misao budućnosti. Svi pravi marksisti, sljedbenici autentičnog 21 marksizma, uvažavali su ovakve kriterije i postupke.

Tako ćemo npr, u Titovim govorima jasno zapaziti isti pristup. Kao ilustracija može nam poslužiti njegov govor održan 1950. godine u povodu donošenja zakona o samoupravljanju u Jugoslaviji. »Naš put u socijalizam sastoji se u tome što mi marksističku nauku na datoj etapi primjenjujemo u praksi u najtješnjem skladu sa specifičnim uslovima koji postoje u našoj zemlji. Za nas ta nauka nije dogma, već sredstvo za rukovođenje, sredstvo za orijentaciju u svakoj konkretnoj situaciji.« (10)

U istom je duhu napisan i završni dio teksta Programa Saveza komunista Jugoslavije: »Da bismo izvršili svoju historijsku ulogu u stvaranju socijalizma u našoj zemlji, moramo sve svoje snage posvetiti tome cilju, biti kritični prema sebi i svome djelu, biti nepomirljivi neprijatelji svakog dogmatizma i vjerni revolucionarnom stvaralačkom marksizmu. Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevladano i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još Ijudskije.« (11)

Nasuprot ovakvom shvaćanju i pristupu marksizam je u Sovjetskom Savezu poslije Lenjinove smrti pod utjecajem J. V. Staljina doživio grubu vulgarizaciju i dogmatizaciju. Sveden je na nekoliko dogmi (vječnih, nepovredivih »istina«) uz povratak na gledišta mehanicističkog materijalizma prije Marxa. »Sistematizaciju« i kanonizaciju tzv. dijamata (dijalektički materijalizam) izveo je osobno sam Staljin. Odijelivši teoriju od metode, on je sve bogatstvo marksističke filozofske misli reducirao na tri osnovne crte materijalističke teorije (materijalnost svijeta, primarnost materije i sekundarnost svijesti, mogućnost spoznaje stvarnosti) i na četiri osnovne crte dijalektičke metode (sveopća povezanost pojava, kretanje, prijelaz kvantiteta u kvalitetu, jedinstvo i borba suprotnosti). Promjene u društvu svodi Staljin na zakone objektivne stvarnosti. Povijesno događanje dobiva time karakter nužnosti. Pri takvom postupku Staljin iz povijesnih procesa uklanja samog čovjeka.

Mnogi se danas i na Istoku i na Zapadu zaklinju u Marxa. Ali poprilično se razlikuju i sadržajem i oblikom, i teorijom i praksom svi oni brojni politički pokreti, partije, društveni sistemi i socijalističke države koji se pozivaju na Marxa, jer neki to čine gotovo samo verbalno, a neki u istinskom nastojanju prema novom.

Nikada, međutim, nije zamrla stvaralačka misao nadahnuta Marxom. U našem vremenu brojni filozofi slijede njezine izvorne vrijednosti, posebno njezinu humanističku bit, te daju vrijedne priloge i stvaralačkom marksizmu, i suvremenoj filozofiji. To su u prvom redu Gyorgy Lukacs i Ernst Bloch, zatim Henri Lefebvre, Jean Paul Sartre, Leszek Kolakowski, Karei Kosik...

S marksizmom su se konfrontirali i najznačajniji nemarksistički mislioci našeg vremena. (12)

PITANJA I ZADACI 1. ISPISI BITNA OBILJEŽJA MARXOVE METODE (MARXOVA NAČINA PROUČAVANJA).

2. UZ SVAKO OD TIH OBILJEŽJA NAVEDI KRATKO OBRAZLOŽENJE (OBJAŠNJENJE I PRIMJER).

3. PARALELNO S BITNIM ODLIKAMA MARXOVE METODE ISKAZI OBILJEŽJA ONOG POSTUPKA ISTRAŽIVANJA

KOJEM SE MARX SUPROTSTAVLJA.

20 doktrinarski – koji se slijepo pridržava nekog učenja (doktrine) 21 autentičan – pravi, izvoran, istinit, vjerodostojan

33

4. ANALIZIRAJ CITIRANI TEKST IZ PROGRAMA SKJ. POKAŽI U TOM TEKSTU ODLIKU MARKSISTIČKE METODE.

5. ŠTO JE DOGMATIZAM? KOJI JE PRISTUP SUPROTAN DOGMATSKOM? U ČEMU SE SASTOJI DOGMATIZAM

STALJINISTIČKOG »DIJAMATA«?

6. POKUŠAJ KOD SEBE, KOD DRUGIH I U SVOJOJ OKOLINI TRAŽITI I OTKRITI MOGUĆE OBLIKE DOGMATSKOG

PRISTUPA I DOGMATSKOG MIŠLJENJA.

7. RAZMISLI NISI LI I TI SAM PONEKAD SKLON DOGMATSKOM PRISTUPU, MOŽDA SAMO U NEKIM SADRŽAJIMA?!

8. U SUVREMENOM SU SVIJETU JOŠ UVIJEK ŽIVE MNOGOBROJNE PREDRASUDE: RASNE, VJERSKE,

NACIONALNE, KLASNE, STALESKE, BLOKOVSKE, POLITIČKE, POBNE I DRUGE. ANALIZIRAJ POJEDINE OBLIKE

PREDRASUDA I POTRAZI PRIMJERE. IMENUJ I PRIMJEROM PRIKAZI I DRUGE NESPOMENUTE OBLIKE

PREDRASUDA.

9. KAKO SE MOŽES SUPROTSTAVITI PREDRASUDAMA? KAKO IH MOŽEŠ PREVLADATI U SEBI? KAKO IH

POBIJATI KADA SE OČITUJU U MIŠLJENJU I STAVOVIMA DRUGIH LJUDI?

10. RAZMISLI O UZREČICI: »PRAVDA NA KRAJU UVIJEK POBJEĐUJE!«

11. RAZMISLI O MITSKOM ODNOSU PREMA PROŠLOSTI, O MITOLOGIZIRANJU PROŠLOSTI. JE LI MOGUĆE

MITOLOGIZIRATI SADAŠNJOST (STVARATI MITOVE O SUVREMENOSTI)? JE LI MOGUĆE MITOLOGIZIHATI

BUDUĆNOST?

12. NEKI LJUDI SMATRAJU VRIJEDNIM SAMO ONO ŠTO JE MODERNO. NASUPROT TOME DRUGI MISLE DA ONO

ŠTO JE MODERNO NIŠTA NE VRIJEDI, PA CIJENE SAMO ONO ŠTO JE STARO I IMA PATINU PROŠLOSTI. ŠTO

MISLIŠ O TOME?

13. POTRAZI ELEMENTE DOGMATSKOG PRISTUPA SPORTU. ANALIZIRAJ ZBIVANJA OKO TZV. VRHUNSKOG

SPORTA, POSEBNO ONA U NOGOMETU. KAKO DOŽIVLJAVAŠ I VREDNUJEŠ REZULTATE POJEDINIH

SPORTAŠA, POJEDINIH MOMČADI I NACIONALNIH REPREZENTACIJA?

14. POTRAZI ELEMENTE MOGUĆEG DOGMATSKOG PROSUĐIVANJA U SVOM PRISTUPU POJEDINIM

UMJETNOSTIMA I NJIHOVOM MEĐUSOBNOM ODNOSU. KAKO VREDNUJEŠ KNJIŽEVNOST, GLAZBU, FILM

LIKOVNE UMJETNOSTI, KAZALIŠNU UMJETNOST? KAKO PROSUĐUJEŠ I CIJENIŠ TZV. ZABAVNU GLAZBU,

ODNOSNO TZV. OZBILJNU, KLASIČNU GLAZBU? KAKO DOŽIVLJAVAŠ SUVREMENU POEZIJU I ROMAN,

SUVREMENO SLIKARSTVO, ARHITEKTURU I GLAZBU, KAKO PROSUĐUJEŠ KLASIČNU LITERATURU I

GRADITELJSTVO?

15. KAKO CIJENIŠ POJEDINE NACIONALNE KINEMATOGRAFIJE: NAŠ FILM, TALIJANSKI, FRANCUSKI, NJEMAČKI,

MAĐARSKI, ČEHOSLOVACKI, ŠVEDSKI, SOVJETSKI, ENGLESKI, AMERIČKI, JAPANSKI...? KOJA JE

KINEMATOGRAFIJA NAJBOLJA? KOJA NE VALJA?

16. ANALIZIRAJ ČESTE PREDRASUDE U TOME KAKO STARIJI PROSUĐUJU MLADE. IMA LI PREDRASUDA U TOME

KAKO MLADI PROSUĐUJU STARIJE?

17. JESI LI SE OSLOBODIO SVIH PREDRASUDA? ŠTO MOŽEŠ UČINITI DA TVOJ PRISTUP BUDE NEPRISTRAN I

KRITIČKI ZREO?

34

MARKSISTIČKO SHVAĆANJE ČOVJEKA I DRUŠTVA

1. ČOVJEK I NJEGOV SVIJET

Analiza povijesti mora početi analizom života ljudi, jer ljudi sami stvaraju povijest. Način života ljudi određen je u prvom redu načinom njihove proizvodnje sredstava za održanje njihova života. Čovjek stvara svoj ljudski svijet i sebe sama kao čovjeka. Većina ljudi ipak živi neljudskim životom.

Odnos ekonomske strukture društva i oblika društvene svijesti.

PRETPOSTAVKE EGZISTENCIJE ČOVJEKA I POVIJESTI

»Moramo početi s konstatacijom prve pretpostavke svake ljudske egzistencije, a prema tome i cijele historije, naime s pretpostavkom da ljudi moraju imati mogućnost da žive kako bi mogli »stvarati historiju«. Ali za život su ponajprije potrebni hrana i piće, stan, odijelo i još štošta drugo. Prvo historijsko djelo jest, dakle, proizvodnja sredstava za zadovoljenje tih potreba, proizvodnja samog materijalnog života, i to je uistinu historijsko djelo, osnovni uvjet cijele historije koji se mora ispunjavati svakog dana i svakog sata, danas kao i prije tisuće godina, da bi se ljudi samo održali na životu. Čak ako je osjetilnost svedena na toljagu, na minimum, ona pretpostavlja djelatnost za proizvodnju te toljage.

... Pretpostavke kojima počinjemo nisu proizvoljne, nisu dogme. To su stvarne pretpostavke, od kojih se može apstrahirati samo u mašti. To su stvarne individue, njihova djelatnost i njihovi materijalni životni uvjeti: i oni zatečeni, i oni stvoreni njihovim vlastitim djelovanjem. Te pretpostavke mogu se, dakle, konstatirati posve empirijskim putem.

Način na koji ljudi proizvode sredstva za život ovisi prije svega o stanju samih sredstava za život, onih koja su zatečena i onih koja treba da budu reproducirana. Taj način proizvodnje ne treba promatrati samo sa stajališta da je on reprodukcija fizičke egzistencije individua. Ne, on je, štoviše, već jedan određen način djelovanja tih individuuma, određen način života. Kako individuumi iskazuju svoj život, takvi jesu. To što oni jesu poklapa se s njihovom proizvodnjom, s onim što proizvode i s tim kako proizvode. To Što su individuumi zavisi, dakle, od materijalnih uvjeta njihove proizvodnje.« (Marx— Engels) (13)

Marx započinje svoje razmišljanje od stvarnog čovjeka ili »stvarne individue«. Odbacujući proizvoljne i apstraktne pretpostavke ili dogme o njegovoj egzistenciji, Marx nalazi da je prva stvarna pretpostavka ljudskog postojanja naprosto stvaranje uvjeta ili mogućnosti za život, a to je prije svega hrana, piće, stan i druge stvari neophodne za život. Prema tome, prvo čovjekovo historijsko djelo je proizvodnja mogućnosti, uvjeta ili sredstava za život.

Način na koji čovjek proizvodi zavisi uvijek od toga koja i kakva mu sredstva stoje na raspolaganju, tj. čime i od čega će nešto proizvesti. Međutim, proizvodio on ovako ili onako, s ovim ili onim sredstvima i materijalom, uvijek će ta proizvodnja biti zapravo način njegova života. Ili, obratno, način njegova života bit će jednak načinu njegove proizvodnje. To što čovjek jest potpuno se poklapa s onim što proizvodi i kako proizvodi. Nikakvog drugačijeg čovjeka nema i ne može biti.

Imajući u vidu znanstvena dostignuća i misaoni domet novog vijeka, Marx stavlja na početak i u središte svoje filozofije stvarnog čovjeka, čiju egzistenciju, sudbinu i smisao nije unaprijed odredio, niti njome upravlja logos, bog ili bilo koja svjetska ili nadsvjetska sila izvan njega samoga. On sam — čovjek stvara mogućnosti i pretpostavke svoje egzistencije i određuje svoju sudbinu i svoj smisao.

Zahvaljujući svojem razumu, tj. sposobnosti razumnog i svjesnog djelovanja, čovjek je u stanju da sam proizvede sredstva za zadovoljenje svih svojih potreba, Međutim, te potrebe kao i način na koji ih on zadovoljava nisu statični, ograničeni i uvijek isti (kao kod životinja), već se neprekidno mijenjaju, proširuju i usavršavaju. I baš u tom neiscrpivom i nepreglednom bogatstvu ljudskih potreba, mogućnosti i sposobnosti da ih zadovolji izražava se veličina čovjeka koji se kao razumno biće izdiže iznad svega što postoji u svijetu.

35

On se zato prema prirodi ili svijetu odnosi kao gospodar i stvaralac: uzima prirodno postojeće stvari kao materijal koji oblikuje i mijenja prema svojim zamislima i uvijek novim potrebama i mogućnostima unoseći tako u njih svoju razumnost. Može se reći da čovjek od prirode kao materijala koji nalazi oko sebe stvara svoj novi ljudski svijet. On mijenja prirodni oblik predmeta (npr. hrasta) i daje mu oblik i namjenu prema svojoj zamisli, želji ili potrebi (npr. stol). Čovjek, dakle, prirodnim predmetima i pojavama daje svoj ljudski pečat, mjeru i smisao. On očovječuje prirodu.

Međutim, to oblikovanje ili stvaranje ljudskog svijeta ili očovječene prirode pruža čovjeku istovremeno jedinu moguću priliku da otkrije, očituje ili izrazi sve mogućnosti i sposobnosti koje se u njemu kriju. Kako bismo mi uopće mogli saznati što on hoće, što on zna, koje su njegove mogućnosti ili, napokon, što je on sam kad on te svoje mogućnosti (želje, zamisli itd.) ne bi ostvario ili pretvorio u stvarnost?

U procesu stvaranja svog ljudskog svijeta čovjek, dakle, stvora i samoga sebe jer svoje zamisli, sposobnosti, potrebe i mogućnosti pretvara u stvarnost, On se — ostvaruje.

Ove se tvrdnje mogu neposredno provjeriti i dokazati na svakom koraku. Zar npr. način čovjekova stanovanja od pećine i kolibe do nebodera i velikih gradova ne izražava njegove uvijek nove i nesagledive potrebe, zamisli i ostvarenja? Zar se to isto ne vidi u načinu proizvodnje od toljage do atomskih reaktora i letova u svemir, u glazbi, slikarstvu ili u načinu ponašanja i odnosu prema drugom čovjeku? Stvaralačko prisustvo čovjeka može se neosporno utvrditi u tisućama godina starim ljudskim boravištima, pa čak i u grobovima. Zar ovaj svijet i ovaj neposredni prostor u kojem živimo nije uistinu očovječena priroda i zar ona istovremeno ne pokazuje dovoljno jasno što je to čovjek, kuda on smjera i što on može i želi? Sve su to činjenice i dokazi ljudskog stvaralaštva koji zajedno sačinjavaju ljudsku povijest. Smisao i bit čovjeka je dakle slobodna i stvaralačka proizvodnja njegova svijeta i samoga čovjeka. Jedino takva djelatnost je primjerena ili svojstvena čovjeku, odnosno, ako tako djeluje, onda on Živi istinskim ljudskim ili humanim životom.

1. SAŽETO IZRAZI TEZU O VEZI LJUDI I NJIHOVA NAČINA ŽIVOTA SA STANJEM SREDSTAVA ZA ŽIVOT I NAČINOM

PROIZVODNJE.

2. PO ČEMU SE ČOVJEK RAZLIKUJE OD SVIH DRUGIH BIĆA PRIRODE? U ČEMU SE SASTOJI OSOBIT POLOŽAJ

ČOVJEKA U SVIJETU?

3. OBJASNI I NOVIM PRIMJERIMA POTKRIJEPI SMISAO TEZE: ČOVJEK STVARA NOVI, LJUDSKI SVIJET, ON

OČOVJEČUJE PRIRODU.

4. OBJASNI SMISAO TEZE: ČOVJEK STVARA SEBE SAMA KAO ČOVJEKA. POTKRIJEPI TU TEZU ORIGINALNIM

ARGUMENTIMA.

ZAGONETKA LJUDSKE POVIJESTI

Pažljiva analiza načina ljudskog života u svim do sada poznatim povijesnim razdobljima nedvojbeno ukazuje na činjenicu da najveći broj ljudi nije živio (pa i danas ne živi) na način koji im je primjeren. Netko ili nešto ih onemogućava da slobodno iskazuju i ostvaruju svoje stvaralačke mogućnosti i potrebe; oni žive kao robovi, kmetovi ili radnici, čije su mogućnosti svedene na pokorno izvršavanje tuđih želja i naređenja. Tako je njihov život postao neljudski, nehuman i besmislen.

Nekolicina ljudi otela je i prisvojila sva raspoloživa prirodna i druga sredstva iz kojih se mogu proizvoditi stvari potrebne za život, pa je zbog toga za većinu ljudi ozbiljno ugrožena i sama mogućnost da žive. Oni će ipak na neki način doći do najnužnijih sredstava za održanje golog života, ali je najveća tragedija u tome što je njima potpuno oduzeta ili otuđena mogućnost da žive na ljudski način, tj. onako kako im je kao ljudskim bićima primjereno i svojstveno. Oni kao obesmišljena bića žive njima strani ili tuđi život jer im je oduzeta i otuđena mogućnost pravog ili humanog ljudskog života.

Zašto i kako se to dogodilo? Da li se radi o nekoj kobnoj zabuni ili prijevari? Da li je moguće ukinuti i promijeniti takvo stanje? Ta pitanja predstavljaju veliku zagonetku ljudske povijesti i cjelokupna Marxova teorijska i praktična djelatnost posvećena je traženju odgovora na ta pitanja i rješavanju ove povijesne zagonetke.

Nacrt tog istraživanja Marx je u nekoliko rečenica skicirao u svom Predgovoru za Prilog kritici političke ekonomije. U tom je nacrtu naznačio najvažnije elemente i činioce koji se nužno javljaju i

36

djeluju u svakom procesu tzv. društvene proizvodnje ljudskog života, tj. onda kad čovjek proizvodi potrebne uvjete ili sredstva za život i tako stvara svoju povijest.

Bit materijalističkog shvaćanja povijesti može se shvatiti i objasniti samo ako se uzmu u obzir ti elementi i činioci. Oni, naime, bitno određuju i utječu na njen tok.

1. U ČEMU JE SMISAO »ZAGONETKE LJUDSKE POVIJESTI«? OBJASNI i PRIMJERIMA POTKRIJEPI TVRDNJU DA

MNOGI LJUDI (ČAK VEĆINA) ŽIVE NELJUDSKI.

BIT MATERIJALISTIČKOG SHVAĆANJA POVIJESTI

»U društvenoj proizvodnji svoga života ljudi stupaju u određene nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje koji odgovaraju određenom stupnju razvoja njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje čini ekonomsku strukturu društva, realnu osnovu na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. Način proizvodnje materijalnog života, uvjetuje proces socijalnog, političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već, obrnuto, njihovo društveno biče određuje njihovu svijest. Na određenom stupnju razvoja dolaze materijalne proizvodne snage društva u proturječje s postojećim odnosima proizvodnje, ili, što je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasništva u čijem su se okviru dotle kretale. Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolucije. S promjenom ekonomske osnove vrši se sporije ili brže prevrat čitave goleme nadgradnje.« (Marx)

»Prema materijalističkom shvaćanju historije, određujući moment u povijesti u posljednjoj instanci jest produkcija i reprodukcija stvarnog života. Ni Marx ni ja nismo nikada tvrdili nešto više. Kada pak netko to izvrće u tom smislu da je ekonomski moment jedini koji određuje, onda on pretvara taj stav u apstraktnu, apsurdnu frazu koja ništa ne kaže. Ekonomsko stanje je osnova, ali različiti momenti nadgradnje (politički oblici klasne borbe i njezini rezultati, ustavi koje donosi pobjednička klasa nakon dobivene bitke itd., pravni oblici, a pogotovo refleksi svih tih stvarnih borba u mozgu sudionika, političke, pravne, filozofske teorije, religiozna shvaćanja i njihov daljnji razvoj u sisteme dogma), sve to također utječe na tok historijskih borba i određuje u mnogim slučajevima pretežno njihov oblik. Tu postoji uzajamno djelovanje svih tih momenata, u kojima se konačno ekonomsko kretanje probija kao nužnost kroz sve to mnoštvo slučajnosti (tj. stvari i događaja čija je međusobna unutrašnja veza tako daleka ili se tako teško može dokazati da možemo smatrati kao da ne postoji, možemo je zanemariti). Inače bi primjena teorije na bilo koje povijesno razdoblje bila lakša nego rješenje jednostavne jednadžbe prvog stupnja.

Mora da smo Marx i ja sami djelomično krivi što mlađi katkada pridaju ekonomskoj strani veću važnost nego što joj pripada. Mi smo morali, nasuprot protivnicima, naglašavati glavni princip koji su oni negirali, a nije bilo uvijek vremena, mjesta i prilike da se u dovoljnoj mjeri uzmu u obzir i ostali momenti koji sudjeluju u tom uzajamnom djelovanju. Ali čim je došlo do prikaza nekog povijesnog razdoblja, dakle do praktične primjene, stvar se promijenila, i tu nije bila moguća nikakva zabluda. Na žalost, prečesto se događa da ljudi vjeruju kako su potpuno razumjeli neku novu teoriju i da je bez ograde mogu upotrebljavati čim su prisvojili njezine osnovne stavove, i to ne uvijek ispravno.« (Engels) (14)

1. ŠTO SAČINJAVA EKONOMSKU STRUKTURU DRUŠTVA?

2. U KAKVU JE ODNOSU EKONOMSKA STRUKTURA DRUŠTVA S OBLICIMA DRUŠTVENE SVIJESTI?

Marx započinje svoje analize od određenja čovjeka. U znaku novovjekovnog poimanja Marx smatra da je smisao, cilj, osnovni poziv i određenje čovjeka praksa ili proizvodnja koja se izražava na dva načina:

a) kao ostvarivanje čovjeka, tj. čovjek svojom proizvodnjom ili stvaranjem iskazuje svoju mogućnost i sposobnost, pokazuje što želi, što može, zna itd. Tako se on potvrđuje: njegove mogućnosti (a time i on sam) postaju stvarnost, on se ostvaruje. Bez toga se, naime, nikada ne bi

37

moglo saznati što je zapravo čovjek (npr., ni za koga ne možemo s pravom tvrditi da je pametan ako ne učini nešto pametno);

b) kao očovječenje prirode, tj. u tom istom činu proizvodnje čovjek daje prirodi drukčiji oblik i svrhu od onog oblika i svrhe koju ona po sebi ima. Tako od hrasta čovjek proizvodi stol, od kamena kip, itd., što hrast ili kamen sami po sebi nikada ne bi postali. Drugim riječima, čovjek dokida prirodno postojanje (oblik i sadržaj) raznih prirodnih predmeta i pojava i daje im drukčiji (svoj, ljudski) oblik, sadržaj i smisao. Tako priroda postaje ljudsko djelo. Čitava ljudska povijest pokazuje taj proces. Mi, naime, lako možemo utvrditi ljudsko djelo u svakom povijesnom razdoblju, pa zato i govorimo o ljudskoj povijesti jer se u njoj uvijek ponovno iskazuje čovjek u svom djelu (piramidi, akropoli, slici, stroju, gradovima, itd.). To za životinju nikada ne možemo tvrditi.

Da bi čovjek mogao proizvoditi, potrebna su mu sredstva za proizvodnju (sirovine, oruđa) i sloboda izbora u iskazivanju svojih mogućnosti (odlučivanje, samoupravljanje). Ako mu to nije dostupno, on postaje udaljen ili otuđen od mogućnosti da postupa ljudski, tj. da bude čovjek. To se uistinu i dogodilo i osnovna je Marxova preokupacija da pokaže zašto i kako se to dogodilo, odnosno što bi trebalo učiniti da se takvo stanje promijeni.

PITANJA I ZADACI 1. OBJASNI I PRIMJERIMA OBRAZLOŽI SMISAO ODREĐENJA ČOVJEKA KAO BIĆA PRAKSE, STO SE IZRAŽAVA: A)

KAO OSTVARIVANJE ČOVJEKA I B) KAO OČOVJEČENJE PRIRODE.

2. OBJASNI I PRIMJERIMA OBRAZLOŽI ŠTO ZNAČI DA SE ČOVJEK OTUĐUJE OD SVOJE LJUDSKE PRIRODE.

38

2. DRUŠTVENA PROIZVODNJA LJUDSKOG ŽIVOTA

Povezanost i jedinstvo ekonomskih procesa proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje. Presudan utjecaj materijalne proizvodnje.

Proizvodne snage sačinjavaju: sredstva za proizvodnju (tj, predmeti rada i sredstva za rad) i ljudi. Uzajaman odnos proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Odnos prema vlasništvu nad

sredstvima za proizvodnju određuje položaj ljudi u procesu proizvodnje i u društvu uopće. Ubrzani razvitak sredstava za proizvodnju.

Globalna struktura društva: društveno­ekonomska osnova i društvena nadgradnja.

PROCES DRUŠTVENE MATERIJALNE REPRODUKCIJE

Da bi se održali, bogatili i svoj materijalni život reproducirali (obnavljali), ljudi moraju opetovano pribavljati i trošiti sredstva koja su za to potrebna. Dolaze do njih u svojoj proizvodnoj djelatnosti i zatim ih dijele i mijenjaju jedne za druge. Tek nakon toga slijedi njihova potrošnja i neposredno zadovoljavanje potreba. Na taj način proces društvene materijalne reprodukcije prolazi četiri uzastopne i svestrano povezane i međuzavisne faze: proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju.

U proizvodnji članovi društva odvajaju, izrađuju, oblikuju i tako prilagođavaju prirodnu materiju svojim potrebama. U raspodjeli oni raspodjeljuju proizvode rada između sebe i svojih organizacija i zajednica u zavisnosti od prethodne razdiobe sredstava za proizvodnju, položaja zajednica i kolektiva u organizaciji društvenog rada i postojećih društvenih propisa. Međusobnom razmjenom tako stečenih sredstava oni dolaze do potrebnih dobara i usluga. Naposljetku, u potrošnji postaju ti proizvodi predmeti individualnog prisvajanja i uživanja.

Pojedine se faze društvene materijalne reprodukcije uzastopno smjenjuju, ustaljeno ponavljaju i svestrano prepleću i povezuju. Dok se jedno proizvodi, drugo se raspodjeljuje, treće razmjenjuje i četvrto troši. Kontinuitet tih procesa ima trajan oblik kružnog kretanja, a njihovo povezivanje i uzajamno utjecanje jasno pokazuje da u svakom društvu postoji određeno jedinstvo proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje.

U tom jedinstvu ekonomskih procesa i njihovih međusobnih utjecaja upravo se iscrpljuje gospodarski život određene ljudske zajednice. A pri tome je ipak proizvodnja sredstava za materijalni život društva presudna i najznačajnija faza ljudskog ekonomskog djelovanja i ono područje međuljudskih odnosa koje određuje fizionomiju društva i karakter svih društvenih veza i utjecaja. Obično se pod izrazom materijalna proizvodnja misli na proizvodnju materijalnih dobara (dakle samo na jednu fazu ukupnog ekonomskog procesa), za razliku od materijalne proizvodnje društva, odnosno, što je isto, proizvodnje materijalnog života — koja zahvaća sve ekonomske procese, sve faze društvene materijalne reprodukcije.

1. KOJA ČETIRI EKONOMSKA PROCESA SAČINJAVAJU KRUŽNI TOK PROCESA DRUŠTVENE MATERIJALNE

REPRODUKCIJE?

2. KOJI JE OD TA ČETIRI PROCESA PRESUDAN I NAJVAŽNIJI S OBZIROM NA TO DA ODREĐUJE FIZIONOMIJU

DRUŠTVA I KARAKTER DRUŠTVENIH VEZA?

3. U ČEMU SE SASTOJI RAZLIKA IZMEĐU »MATERIJALNE PROIZVODNJE« I »MATERI­JALNE PROIZVODNJE

DRUŠTVA« (ODNOSNO »PROIZVODNJE MATERIJALNOG ŽIVOTA«)?

4. SAMOSTALNO NABROJ NEKOLIKO NAJVAŽNIJIH OBLIKA MATERIJALNE PROIZVODNJE.

UVJETI PROIZVODNJE, PROIZVODNE SNAGE I PROIZVODNI ODNOSI

Da bi proces materijalne proizvodnje mogao započeti i da bi se normalno mogao odvijati, moraju se u prethodnim akcijama prikupiti i na prikladan način povezati i kombinirati odgovarajući uvjeti proizvodnje. Njihovi su osnovni činioci sredstva za proizvodnju i ljudi koji žive u zajednici — dakle

39

predmetni i osobni uvjeti proizvodnje. O njihovoj razvijenosti i raznovrsnosti ovise proizvodne mogućnosti u svakoj ljudskoj zajednici. To je onaj proizvodni potencijal kojim raspolaže zajednica i koji u mnogome utječe na pravce i rezultate privredne orijentacije.

Predmetni uvjeti proizvodnje dolaze kao dar prirode ili su proizvod ranijeg djelovanja zajednice. Dakle, to su prirodna sredstva za proizvodnju (korijenje, biljke, divlje životinje, kamenje, toljage, minerali itd.) i proizvedena sredstva za proizvodnju (zgrade, strojevi, prijevozna sredstva, predivo, tkanine itd.). Nezavisno od toga dijelimo ih na sredstva za rad i predmete rada — već prema tome da li su posrijedi stvari pomoću kojih radimo ili predmeti koje obrađujemo.

Sredstva za rad jesu sve one stvari koje ljudima omogućavaju da proizvode i koje oni stavljaju između sebe i predmeta rada u toku njihove obrade. Čovjek se zapravo i izdvojio iz životinjskog carstva i osamostalio se kao snaga koja se suprotstavlja prirodnim silama i prilagođava ih svojim potrebama tek onog časa kad je počeo proizvoditi sredstva za rad. Od tada sredstva za rad postaju najpouzdaniji pokazatelj stupnja ekonomskog razvoja ljudskog društva i najutjecajniji činilac formiranja, razvijanja i iščezavanja određenih odnosa proizvodnje materijalnog života.

Zato Marx i zaključuje ovo stajalište konstatacijom da se »ekonomske epohe ne razlikuju po tome što se proizvodi, nego po tome kako se proizvodi, kojim sredstvima za rad«.

Predmeti rada su stvari na koje ljudi djeluju u procesu proizvodnje da bi ih odvojili, preradili, izmijenili i prilagodili svojim potrebama. Zemlja i voda opći su predmeti rada kojima se koriste od početka prisvajanjem plodova, riba, raslinja, rudnog blaga itd. Kasnije se pristupa uzgoju potrebnih dobara zemljoradnjom i stočarstvom, kao i daljnjem prerađivanju stečenih proizvoda. Obično se stvari koje su jednom ili više puta već bile podvrgnute ljudskoj djelatnosti zovu sirovine — pa tako u modernim društvima sirovine tvore glavninu predmeta rada.

Sredstva za rad, predmeti rada i ljudi koji žive u zajednici samo su raspoloživi ili, bolje reći, potencijalni uvjeti proizvodnje. Tek kad su spojeni i stavljeni u pokret oni postaju aktivni uvjeti proizvodnje. Ovo aktiviranje proizvodnih činitelja — tzv. »faktora proizvodnje« — dovodi ujedno i do formiranja određenih odnosa proizvodnje materijalnog života. Zato se često ističe da se po »posebnom putu i načinu spajanja radnika i sredstava za proizvodnju razlikuju razne epohe društvene strukture.«

Tipične su proizvodne snage: potčinjene prirodne sile, plodnost zemlje, plovnost rijeka, sustav djelujućih sredstava za rad, primjena kemije u industriji i zemljoradnji, promet, ljudska zajednica, iskustvo i naobrazba proizvođača, podjela rada, znanost, kooperacija, udruživanje, automatizacija, kompjutorizacija, kibernetizacija i kompleksna scijentizacija proizvodnje itd.

Sveukupnost proizvodnih snaga koje stoje na raspolaganju nekoj zajednici i koje ona stavlja u pokret kada proizvodi određuje njezinu proizvodnu moć i plodotvornost njezine proizvodne aktivnosti, odnosno, što je isto, određuje proizvodnu snagu njezina rada. (15)

Kad ljudi »stavljaju u pokret« sredstva za proizvodnju, tj. kad se proces proizvodnje počinje stvarno odvijati, onda istovremeno i sami ljudi stupaju u međusobne odnose proizvodnje ili proizvodne odnose. Ti se odnosi konkretno očituju u samom procesu proizvodnje (organizaciji, funkcijama, radnim mjestima i si.), ali i tako da npr. neki ljudi imaju u svojem vlasništvu veći dio ili sva raspoloživa sredstva za proizvodnju, pa zbog toga i ne trebaju raditi već mogu naređivati da za njih rade oni koji takva sredstva nemaju u vlasništvu. Na taj način vlasnici sredstava za proizvodnju iskorištavaju (eksploatiraju) i određuju uvjete i način života i rada onima koji ta sredstva nemaju.

Posljedice takvog odnosa prema sredstvima za proizvodnju su nesagledive, ali je bitno da će od toga zavisiti uloga i položaj svakog pojedinca u društvu, odnosno organizacija cjelokupnog društva, Sto se sve zajedno obično naziva — društveni odnosi.

U tom dakle smislu sredstva za proizvodnju utječu na proizvodne ili društvene odnose. Ako se budu bitno izmijenili elementi sredstava za proizvodnju (npr. ako se bitno usavrše ili otkriju nova sredstva za rad i pronađu nove sirovine), onda će se nužno mijenjati i odnosi proizvodnje, odnosno cjelokupni društveni odnosi.

Međutim, jasno je samo po sebi da se promjene sredstava za proizvodnju, odnosno proizvodnih snaga, ne mogu zbivati nigdje drugdje nego unutar postojećih proizvodnih ili društvenih odnosa. Štoviše, postojeći proizvodni odnosi utječu na izmjenu proizvodnih snaga, tj. oni se međusobno uzajamno uvjetuju.

40

Čitav ovaj proces i međusobni odnos može se shematski prikazati ovako:

1. NABROJ NEKOLIKO MOGUĆIH PREDMETA RADA.

2. NAVEDI PRIMJERE NEKOLIKO MOGUĆIH SREDSTAVA ZA RAD.

3. NAVEDI NEKOLIKO VRSTA RADNIKA KAO VRSTA RADNE SNAGE.

4. OD ČEGA SE SASTOJE SREDSTVA ZA PROIZVODNJU?

5. OBJASNI OD ČEGA SE SVE SASTOJE PROIZVODNE SNAGE. OBRAZLOŽI TO I NA PRIMJERIMA.

6. OBJASNI ŠTO SU TO PROIZVODNI ODNOSI. NAVEDI KONKRETNE PRIMJERE.

7. OBJASNI U KAKVOM SU MEĐUSOBNOM ODNOSU PROIZVODNE SNAGE I PROIZVODNI ODNOSI. OBRAZLOŽI

PRIMJERIMA.

RAZVITAK SREDSTAVA ZA PROIZVODNJU

Ako uzmemo da je prethodnik suvremenog čovjeka počeo upotrebljavati oruđe u obliku toljage ili tupog klinastog kamena prije kojih milijun godina, tada je do prve proizvodne revolucije (ratarske) proteklo 990 000 godina, za koje vrijeme vidimo veoma malen napredak u razvitku proizvodnih sredstava. U toku čitavog dotadašnjeg razvoja tehnološki napredak čovjeka sastojao se u tome što je od otklesavanja kremena prešao na njegovo poliranje. S pojavom bakra, bronce i željeza prije deset milenija njegov se alat usavršava i po formi i po efikasnosti. Dotadašnju epohu razvitka proizvodnih snaga obilježava upotreba vlastite mišićne energije za pokretanje oruđa. Tek je domestikacija 22 životinja u neolitiku značila pojačanje u izvorima energije. Oko 3000. godine prije n. e. u Mezopotamiji su pronašli kola s kotačima i tako usavršili vuču s volovima i magarcima. Malo zatim su Hiksi, nomadski osvajači, doveli konja, koji je Egipćanima poslužio prvi put za vuču pluga.

Stari su Egipćani, čini se, bili također prvi koji su se znali koristiti vodenom energijom tako što su stvorili prvi oblik vodenice (vođenog mlina s kamenim žrvnjevima), a stari Rimljani su vodenu energiju zamijenili konjskom i robovskom, dok su stari Anglosaksonci upotrebljavali magarce za pokretanje mlinova. Vjetrenjače su se pojavile u Engleskoj tek 830. godine n. e. U toku srednjeg vijeka vidimo kako se usavršava korištenje vjetra i vode kao izvora energije, pa se u 13. stoljeću prvi put upotrebljavaju vjetrenjače za piljenje drva. U isto vrijeme i Germani se počinju služiti vodenicom za pokretanje Čekića na nakovnju. Iako je primjena vode i vjetra značila velik napredak, ipak u toku čitavog tog vremena glavni izvor radne energije ostaju ljudski mišići. Napredak geometrije i mehanike dozvolio je čovjeku da od renesanse nadalje obraća sve veću pažnju izgradnji raznih mehaničkih strojeva, koji su većinom bili izrađeni u vojne svrhe (katapulti i baliste) ili kao igračke (razni automati), ali koji se sve više upotrebljavaju i u proizvodnji. Svi strojevi počivaju na šest osnovnih načela. Osim kotača, koji je čovjek potpuno sam izmislio jer nije imao uzora u prirodi, nalazimo još upotrebu poluge, kolotura, šiljka, vijka i kose plohe. Ta osnovna oruđa kombiniraju se u strojevima na razne načine.

Strojevi su došli do svojeg punog izražaja tek onda kada se čovjek naučio koristiti prirodnim izvorima energije. Životinje, vjetar i voda također su prirodni izvori energije, a jednim dijelom i robovi, ali se njihove radne mogućnosti ne mogu usporediti s otkrićem i upotrebom ugljena, koji pokreće

22 domestikacija – pripitomljavanje, odomaćivanje

41

parne strojeve, nafte, koja služi za motore s unutrašnjim izgaranjem ili elektrike, koja pokreće razne vrste dinamo­motora. Još i danas su glavni izvori energije hrana (za ljude i životinje), ugljen i nafta, koji su svi odreda preobražena Sunčeva energija. No, samom Sunčevom energijom čovjek se još nije naučio koristiti, iako Sunce za tri dana daje više energije nego što iznosi sva energija, uračunavši i nuklearnu, kojom ljudi danas raspolažu.

S iskorištavanjem ugljena i nafte, a dakako i elektrike, počinje doba mašinizma. Njegovo rođenje pada u vrijeme otkrića parnog stroja, za što je zaslužan J. Watt (1769). Za pogon parnog stroja ili za loženje parnih kotlova počeo se upotrebljavati najviše ugljen jer se drva nisu pokazala tako korisnim (ugljen ima mnogo veću kaloričnu vrijednost). Od tog vremena ljudi usavršavaju strojeve koji im služe kao izvor radne energije. Oni imaju pogonsku ulogu, tj. zadaću da pokreću druge strojeve ili naprave za proizvodnju ili predmet. Među pogonskim motorima najveće značenje imaju: parni stroj, parna turbina, vodena turbina, benzinski stroj (strojevi s unutrašnjim izgaranjem), dizel­stroj i razni strojevi na mlazni pogon. Ti strojevi i pogonska sredstva (koja se koriste najviše ugljenom i naftom) postali su danas glavni izvori proizvodne energije. Tako su još 1850. godine konji, mazge i magarci davali proizvodnji tri i pol puta više energije nego ljudi i minerali zajedno, a 1910. samo nešto ispod polovine ukupne energije. Međutim, danas ljudi i životinje čine samo još neznatan izvor energije u industrijski najrazvijenijim zemljama. Ako tu energiju pretvorimo u ljudski rad, tada je svaki građanin (ne samo muškarac, nego i žena) imao 1935. godine u SAD sedamdeset robova u svojoj službi. A danas u zemljama s rezervama nuklearne energije, kao što su Sovjetski Savez i SAD, po svoj prilici i preko stotinu robova. To nekada nisu imali ni robovlasnici, ni grofovi, ni kneževi. Vidimo, dakle, kako je čovjek uspio goleme izvore prirodne energije staviti pod svoju kontrolu i upotrijebiti za proizvodnju korisnih stvari. A taj proces nagle industrijalizacije još uvijek napreduje, i to ubrzanim tempom. Sjetimo se da je od početka iskorištavanja životinjske energije, vjetra i vode do industrijske revolucije prošlo oko 5000, a od industrijske revolucije do danas tek oko 200 godina, ali je za to kratko vrijeme načinjen napredak s kojim se onaj za proteklih 5000 godina ne može usporediti. (16)

1. NAVEDI ARGUMENTE ZA UBRZANI RAZVITAK SREDSTAVA ZA PROIZVODNJU. PRONAĐI ORIGINALNE PRIMJERE,

2. S OBZIROM NA RAZVITAK SREDSTAVA ZA PROIZVODNJU OBJASNI KOJE JE OSNOVNO OBILJEŽJE NAŠEGA

VREMENA. NAVEDI PRIMJERE.

GLOBALNA STRUKTURA DRUŠTVA

Globalnu 23 ili opću strukturu 24 društva Marx je u nekoliko rečenica, ali vrlo precizno, odredio u Predgovoru za Prilog kritici političke ekonomije (vidi poglavlje Bit materijalističkog shvaćanja povijesti, str, 49.).

U društvenoj proizvodnji svoga života (tj. u procesu društvene proizvodnje) ljudi stupaju u odgovarajuće odnose proizvodnje. Ti odnosi mogu biti različiti, ovisno o stupnju razvijenosti sredstava za proizvodnju. Drugim riječima, odnosi proizvodnje izražavaju ekonomsku strukturu društva koja čini realnu osnovu svakoga društva.

Čovjek neprekidno mijenja i usavršava sredstva za proizvodnju, pa se u skladu s tim promjenama mijenja: organizacija proizvodnog procesa, uloga čovjeka u radu, a napose rezultati proizvodnje, tj. količina i kvalitet proizvoda, mogućnost i potreba njene prodaje, stjecanje dobiti (bogatstva), položaj pojedinaca i grupa u društvu i njihov odnos prema drugima, potreba osiguravanja imovine ili nekog prava itd., dakle cjelokupno stanje i oblik organizacije odnosa proizvodnje. Ti oblici mogu biti klasno eksploatatorski (robovlasnički, feudalni, kapitalistički) ili ne eksploatatorski (ljudska zajednica).

Na toj se osnovi diže tzv. pravno­politička nadgradnja, što je čine pravni propisi i političke institucije (prvenstveno država), koji zakonski uređuju (reguliraju) sve odnose proizvodnje u društvenoj osnovi.

Napokon, iz te pravno­političke nadgradnje izrastaju odgovarajući oblici društvene svijesti, tj. takvi oblici i način shvaćanja, uvjeravanja i dokazivanja i si. kojima se žele potvrditi ili opravdati postojeći oblici proizvodnih odnosa i prav­no­političkog poretka.

23 globalan – zaokružen, opći 24 struktura – sastav, građa

42

Sve to zajedno sačinjava opću ili globalnu strukturu nekog društva, odnosno određenu društveno­ ekonomsku formaciju, karakterističnu u jednoj povijesnoj epohi ili razdoblju.

Pokušajmo to ilustrirati na primjeru feudalizma. Proizvodne snage u tom razdoblju sastoje se od poljoprivrednog zemljišta (predmeti rada) i

primitivnih poljoprivrednih oruđa, životinja i kmetova, što je sve vlasništvo feudalca. Osnovni proizvodni odnos izražava se u tome da vlasnik sredstava za proizvodnju (feudalac) određuje što, kako i koliko će kmetovi proizvoditi, koliko će od toga dati njemu, a koliko će kmet zadržati za sebe

Takav proizvodni odnos omogućuju i osiguravaju feudalni zakoni koje donosi i provodi država, odnosno kralj.

Vladajuća klasa feudalaca stvorit će opće uvjerenje da je takav odnos pravedan i jedino moguć, tj. da prema prirodnim i Božjim zakonima kmet mora služiti svom gospodaru. U tom uvjeravanju i dokazivanju naročito se ističu tzv. ideološke snage vladajuće klase: filozofija, religija, znanost i umjetnost.

Feudalci će nastojati svim silama da stalno održe takav odnos. Međutim, on je nužno osuđen na propast jer se unutar tog sistema stalno razvijaju proizvodne snage kojima će taj sistem postati preuzak i one će ga zato razoriti. U ovom će se konkretnom slučaju kao nove proizvodne snage pojaviti obrt i trgovina na periferiji feudalnih gradova. Obrtnici i trgovci nisu ni feudalci ni kmetovi, a svoj način proizvodnje ne mogu razviti unutar zatvorenog feudalnog posjeda jednog feudalca, jer tu nemaju kome prodati svoje proizvode, a feudalni propisi ih ne štite i ne omogućuju daljnji ekonomski razvoj. Oni će uskoro postati veoma bogati, nakon toga i moćni, pa će u buržoaskoj revoluciji razbiti opnu feudalnog sistema i izgraditi uvjete za novi proizvodni odnos. Oni će se pretvoriti u kapitalističku klasu i preuzeti sva sredstva za proizvodnju i svu vlast, a njima nasuprot nastat će nova eksploatirana klasa — radnici, proleteri. Dakako, odmah će se pojaviti i sasvim novi oblici svijesti, primjereni novom sistemu.

Struktura jedne društveno­ekonomske formacije prikazana je grafički.

III FILOZOFIHA, MORAL, RELIGIJA, ZNANOST, UMJETNOST IDEOLOŠKA NADGRADNJA; OBLICI DRUŠTVENE SVJESTI

II PRAVNO­POLITIČKI SISTEM (ZAKONI I DRUGI PROPISI ILI INSTITUCIJE KOJE OSIGURAVAJU STANJE PROIZVODNIH ODNOSA) – DRŽAVA

PRAVNO­POLITIČKA NADGRADNJA

I DRUŠTVENO – EKONOMSKA OSNOVA

Osnovno i najbitnije svojstvo čovjeka je proizvodnja, tj. preoblikovanje i podvrgavanje prirodnih predmeta i pojava svojim potrebama i željama. Po tom svojstvu on se razlikuje od svih drugih živih bića jer ni jedno od njih nema to svojstvo. Životinja se samo uključuje u prirodu, ali je ne mijenja.

Proizvodnjom čovjek ne mijenja samo prirodu, već u činu proizvodnje izražava i potvrđuje svoje ljudske stvaralačke mogućnosti i sposobnosti, a ujedno stupa i u različite odnose s drugim ljudima. To sve zajedno Marx naziva »društvenom proizvodnjom ljudskog života«.

Na ovom svojstvu, tj. na procesu proizvodnje, zasniva se cjelokupna ljudska povijest od postanka čovjeka do danas. To bi se najsažetije moglo ovako objasniti i pokazati:

Za proizvodnju je potreban materijal ili predmeti rada. To su prirodni predmeti (sama priroda) i predmeti koje je čovjek ranije stvorio, dakle, ono od čega se nešto proizvodi. Zatim su potrebna

43

sredstva za rad (pribori, alati, oruđa, strojevi i si.) pomoću kojih ili čime se proizvodi. Napokon je potreban i nosilac rada — čovjek sa svojom fizičkom i umnom energijom, znanjima, iskustvima itd.

Predmeti rada (materijal) i sredstva rada (oruđa, pribori), zovu se zajedničkim imenom sredstva za proizvodnju.

Njih »stavlja u pogon« sam čovjek i tada oni zajedno s njim postaju proizvodna snaga. Ta tri elementa (predmeti rada, sredstva rada i čovjek) u svakom činu proizvodnje moraju nužno

doći u nekakav međusobni odnos. Taj odnos može biti veoma raznolik. Na primjer, jedan čovjek može sam raditi ili to može raditi jedna organizirana grupa; može netko imati vlastita sredstva za proizvodnju i sam na njima raditi; ili, mogu sredstva za proizvodnju biti vlasništvo jednog čovjeka ili nekolicine ljudi, pa drugi nemaju ni gdje, ni što raditi, ako im to ne dozvoli ili ne naredi vlasnik sredstava za proizvodnju, itd.

Taj splet društvenih odnosa ili proizvodnih odnosa konkretno se izražava kao društveni položaj i utjecaj pojedinaca i grupa (vlast, moć, bogatstvo, privilegije, izrabljivanje, potčinjenost i sl.), zatim kao posjedovanje i mogućnost trošenja bogatstva, pravo upravljanja i naređivanja u proizvodnji i drugim djelatnostima itd. Vladajuća klasa osigurava sebi uvijek privilegirani položaj propisima i zakonima koje donosi država kao njen zaštitnik i garancija. Nije stoga čudo da se čitava ljudska povijest na kraju krajeva svodi na borbu za vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju jer su onome tko ih posjeduje otvorene sve mogućnosti i obrnuto.

Svaki oblik eksploatatorskog proizvodnog odnosa proizlazi iz odgovarajućeg stanja proizvodnih snaga i efcsploatatorsfca klasa nastoji ga po svaku cijenu Što dulje zadržati. U tu svrhu ona stvara sistem tzv. ideološke nadgradnje, koja sadrži odgovarajuća tumačenja, uvjerenja, vrijednosti i dokazivanja kako je postojeće stanje najbolje i najnormalnije. Time se napose bave crkva, prosvjeta, znanost, filozofija, umjetnost i sve ostale tzv. idejne ili duhovne snage nekog društva. Veliki i relativno dugotrajni društveni sistemi nazivaju se društveno­ekonomske formacije, a sastoje se od društveno­ ekonomske osnove, pravno­političke nadgradnje i odgovarajućih oblika društvene svijesti ("ideologije).

PITANJA I ZADACI 1. OBJASNI STO ODREĐUJE GLOBALNU ILI OPĆU STRUKTURU DRUŠTVA.

2. PO UZORU NA ANALIZU DRUŠTVENO­EKONOMSKE FORMACIJE FEUDALIZMA SAMOSTALNO PRIKAZI OSNOVNA

OBILJEŽJA DRUŠTVENO­EKONOMSKE FORMACIJE ROBOVLASNIČKOG I KAPITALISTIČKOG DRUŠTVA. OPIŠI

PREVLADAVAJUĆE OBLIKE PROIZVODNIH SNAGA I PROIZVODNIH ODNOSA KOJI DAJU OBILJEŽJE TIM

DRUŠTVIMA.

3.

... za ponavljanje i za daljnje istraživanje

4. SAČINI PREGLED NATUKNICA ZA PONAVLJANJE. NAKON TOGA USPOREDI NAŠE UVODNE NAZNAKE NA

POČETKU POGLAVLJA.

5. SVOJ PREGLED DOPUNI POTREBNIM SADRŽAJNIM ODREĐENJIMA, OBJAŠNJENJIMA I PRIMJERIMA.

6. U TUMAČU POJMOVA U OVOM UDŽBENIKU VIDI TERMINE:

DRUŠTVO PROIZVODNI ODNOSI ZAJEDNICA DRUŠTVENI ODNOSI PROIZVODNJA DRUŠTVENO­EKONOMSKA FORMACIJA PREDMET RADA STRUKTURA PROIZVODNE SNAGE BAZA I NADGRADNJA

44

3. PRIVATNO VLASNIŠTVO I KLASNO DRUŠTVO

Odnosi proizvodnje ovise o razvitku materijalnih proizvodnih snaga. Obilježja života u prvobitnoj zajednici. Pojava privatnog vlasništva i klasnog društva. Određenje pojma društvene klase. Nužnost klasnog sukoba. Država kao sredstvo klasnog nasilja. Uloga ideologije vladajuće klase. Ekonomski oblik klasne borbe i ideološka borba eksploatirane klase. Oblici klasne eksploatacije u povijesti. Višak vrijednosti kao osnova eksploatacije najamnog rada radnika. Radnik je na tržištu roba poput drugih roba.

NASTANAK KLASA I KLASNOG DRUŠTVA

Prvobitni ili primarni oblik egzistencije ljudske vrste je zajednica koju sačinjava relativno malena grupa ljudi, međusobno povezanih biološkim (rodbinskim) i socijalno­ekonomskim (zajednička imovina) vezama. U ljudskoj zajednici sve je zajedničko: rad, imovina, osiguranje, briga, žalost, radost, plijen i njegova raspodjela itd. U zajednici, dakle, dominira osjećaj: mi, naše, zajedničko.

Takav odnos zajedništva nalazimo i danas u porodici i užim rodbinskim grupama koje se u pravilu ne zasnivaju na ekonomskim interesima, već na prirodnom osjećaju zajedničke brige i pažnje. Najtipičniji je takav odnos majke i djeteta.

Ova se zajednica s vremenom raspada. Zašto? Oslanjajući se na Marxa, moglo bi se ukratko odgovoriti: zajednica se raspada nužno, nezavisno od volje njenih članova, a zavisno od stupnja razvitka materijalnih proizvodnih snaga u zajednici. »U društvenoj proizvodnji svoga života — kaže Marx — ljudi stupaju u određene nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga...« Kad narasle proizvodne snage dođu u sukob s postojećim oblikom vlasništva, tada se taj oblik vlasništva nužno mijenja.

Treba dakle pretpostaviti da su se proizvodne snage u zajednici razvile do te mjere da se u okviru zajedničkog vlasništva više nisu mogle primjenjivati i stoga se zajednica raspala. To konkretno znači da se zbog prirodnog povećanja zajednice nisu više mogle zadovoljavati povećane potrebe postojećim sistemom proizvodnje, već nužno dolazi do specijalizacije pojedinaca za neke djelatnosti, čime se oni postepeno izdvajaju iz okvira zajednice, uzimajući i prisvajajući pri tome dio bivše zajedničke imovine.

Tako se postepeno raspada zajednica jer nestaje zajedničkog vlasništva kao njene osnove, a javlja se privatno ili privatizirano vlasništvo, iz kojeg se rađa novi, bitno drugačiji oblik ljudske organizacije koji nazivamo — društvo. Izraz privatno ili privatizirano potječe od latinskog glagola privare, koji znači lišiti, isključiti, onemogućiti. Privatizacija tako doista znači izvjesno »ograđivanje« neke stvari, prava, imovine i sl. kako bi se svi osim vlasnika isključili ili lišili mogućnosti da se time koriste. Za razliku od zajednice u ovom obliku vlasništva dominira osjećaj: ja, moje, privatno. Rezultat procesa privatizacije, koji je veoma složen, pun ratova i obračuna, a sigurno je historijski dugo trajao, čini podjela društva na dvije grupe ili klase. Na jednoj je strani manja grupa onih koji su uspjeli prisvojiti sredstva za proizvodnju i postali privatni vlasnici, a na drugoj je strani mnogo veća grupa onih koji u tome nisu uspjeli ili su im oni prvi na neki način preoteli njihovi imovinu. U svakom slučaju oni sada nemaju nikakvih sredstava za život, pa im ne preostaje ništa drugo nego da se stave na raspolaganje i podvrgnu (na milost i nemilost) vlasnicima sredstava za proizvodnju ili da umru od gladi.

Tako po prilici nastaju dvije društvene grupe ili klase, od kojih brojčano manja izrabljuje ili eksploatira drugu znatno brojniju zahvaljujući vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Ona prva se zato naziva izrabljivačka ili eksploatatorska, a druga izrabljivana ili eksploatirana klasa. Njihov međusobni odnos zovemo klasna eksploatacija, a društvo u kome ona dominira klasno društvo. Samo je po sebi jasno da zbog takvog odnosa među klasama vlada stalna netrpeljivost, suprotnost i borba, pa je zato povijest ljudskog društva zapravo povijest klasnih borbi.

1. KOJA SU OBILJEŽJA ŽIVOTA U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI?

2. KOJI OSJEĆAJI DOMINIRAJU U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI?

3. KOJI OSJEĆAJI POKAZUJU KARAKTER PRIVATNOG VLASNIŠTVA?

4. OBJASNI KOJI JE OSNOVNI UVJET ZA POJAVU PRIVATNOG VLASNIŠTVA.

45

ODREĐENJE I KARAKTERISTIKE KLASE

Marx nije na jednom mjestu iznio cjelovitu teoriju i definiciju klase, već je ona sadržana na više mjesta u njegovim djelima. Najcjelovitiju definiciju klase dao je Lenjin i ona glasi: »Klase se zovu velike grupe ljudi koje se razlikuju po svojem mjestu u historijski određenom sistemu društvene proizvodnje, po svojem odnosu (većinom utvrđenom i formuliranom u zakonima) prema sredstvima za proizvodnju, po svojoj ulozi u društvenoj organizaciji rada pa, prema tome, i po načinu dobivanja i veličini društvenog bogatstva kojim raspolažu ... Klase su takve grupe ljudi od kojih jedna može prisvajati rad drugih zahvaljujući razlici njihova položaja u određenom sistemu društvene privrede.«

Klase su dakle velike grupe ljudi koje se razlikuju: a) po svojem mjestu u historijski određenom sistemu društvene proizvodnje, a to su: robovlasnički

sistem (robovlasnik—rob), feudalni sistem (feudalac—kmet) i kapitalistički sistem (kapitalist—proleter); b) po odnosu prema sredstvima za proizvodnju, tj. da li jesu ili nisu vlasnici tih sredstava. Ovaj se

odnos redovito utvrđuje zakonima i drugim propisima koje donosi i štiti država; c) po ulozi u društvenoj organizaciji rada, tj. jedni (vlasnici) naređuju i rukovode poslovima, a drugi

(nevlasnici) ih izvršavaju; d) po načinu dobivanja i veličini društvenog bogatstva, tj. jedni (vlasnici) prisvajaju najveći dio

društvenog bogatstva, a drugima (nevlasnicima) daju samo najnužnija sredstva za održanje života. Klase imaju povijesni karakter, a to znači da one nisu vječne tvorevine, već su jednom nastale i

pod određenim će uvjetima nestati. Pripadnost nekoj klasi je dakle očigledno tzv. objektivna činjenica, ovisno o navedenim kriterijima.

Netko pripada ovoj ili onoj klasi, bio on toga svjestan ili ne, htio on to ili ne. Za to nije potrebno nikakvo učlanjivanje ili iskaznica.

Napokon, klase su uvijek objektivno i nužno u međusobnom sukobu (antagonizmu) jer jedna pod svaku cijenu želi održati vlast nad drugom, a ova se opet nastoji osloboditi njenog pritiska i izrabljivanja. Ovaj se sukob (antagonizam) ispoljava na razne načine, ali se nikada i nikako ne može ukloniti.

1. ANALIZIRAJ LENJINOVO ODREĐENJE KLASE. SVAKO POJEDINO ODREĐENJE POTKRIJEPI I PRIMJERIMA.

2. KOJA JE PRESUDNA ODLIKA KLASNOG DRUŠTVA? U ČEMU SE BITNO RAZLIKUJU KLASNO I BESKLASNO

DRUŠTVO?

3. ZAŠTO JE NUŽAN KLASNI SUKOB?

OBLICI KLASNE BORBE I DRŽAVA

Klasa koja posjeduje sredstva za proizvodnju nalazi se zbog toga u povlaštenom položaju. Ona je moćna i tu moć ispoljava u obliku vlasti pomoću koje ostvaruje i štiti svoje interese i drži u pokornosti podređenu klasu, pa je zato nazivamo: vladajuća klasa. Ta se moć i vlast izražava u posebnoj društvenoj tvorevini koja se naziva država. Državu sačinjava organizirana grupa ljudi (»državni aparat«) specijalizirana za vršenje vlasti. Državni aparat donosi zakone i brine se za njihovo provođenje pomoću tzv. izvršnog aparata (policija, vojska, razni upravni organi i činovnici). Za slučaj neizvršavanja ili kršenja zakona postoje državni sudovi i kazne, Država je, dakle, instrument vladajuće klase ili tipična klasna tvorevina. Zato će doživjeti istu sudbinu kao klasa. Državni aparat, naravno, sačinjavaju predstavnici vladajuće klase. Na taj način vladajuća klasa osigurava svoj povlašteni položaj trudeći se da ga što duže opravda i zadrži (konzervira). Zato vladajuću klasu u pravilu uvijek smatramo konzervativnom klasom.

Pored direktne vlasti i nasilja vladajuća klasa se koristi i drugim sredstvima kako bi u pokornosti održala podređenu klasu, a to je prije svega njena ideologija. Ona se pored ostalog svodi na organiziram sistem uvjeravanja i dokazivanja da je postojeće stanje pravedno, dobro, opravdano i jedino moguće. U tu svrhu vladajuća klasa se koristi kao moćnim saveznicima znanošću, filozofijom, religijom i umjetnošću jer su objektivno sve ove djelatnosti pod njezinom neposrednom kontrolom. Vladajuće misli neke epohe — kaže Marx — misli su vladajuće klase.

Izrabljivana ili eksploatirana klasa nema na raspolaganju sredstva vlasti i moći za borbu protiv nasilja vladajuće klase; ona se bori drugim sredstvima i drugim oblicima borbe. To je prije svega

46

ekonomski oblik klasne borbe, koja je usmjerena na poboljšanje uvjeta rada, veće nadnice i općenito bolje ekonomsko­materijalne uvjete života. Ta se borba provodi npr. štrajkovima. Složeniji i još efikasniji oblik klasne borbe potlačene klase je ideološka borba. Ona se svodi na to da pripadnici te klase postanu svjesni svog položaja i da se svjesno i organizirano bore protiv svojih klasnih neprijatelja. Odlučujuću ulogu u tome imaju teoretičari i tzv. ideolozi potlačene klase. Ona se zatim organizirano okuplja oko neke svoje organizacije (npr. radničke, socijalističke ili komunističke partije), preko koje se može uspješnije boriti za svoje oslobođenje od nasilja i od iskorištavanja izrabljivačke klase, naročito protiv njenog ideološkog zavaravanja.

Revolucija predstavlja najradikalniji oblik klasne borbe potlačene klase. U revoluciji, naime, dolazi do svrgavanja i razvlašćivanja vladajuće klase, što onda izaziva i korijenitu promjenu svih društvenih i ekonomskih odnosa u postojećoj organizaciji društva.

1. OBJASNI KOJA JE OSNOVNA ULOGA DRŽAVE?

2. NAVEDI KOJIM SE USTANIVAMA, ORGANIMA I OBLICIMA SLUŽI DRŽAVA DA BI ODRŽALA POSTOJEĆI POREDAK I

PROVODILA INTERESE VLADAJUĆE KLASE. NASTOJ DA TVOJ PREGLED BUDE STO POTPUNIJI. POKUŠAJ

BAREM DONEKLE SREDITI I RAZVRSTATI SVE TE BROJNE USTANOVE I OBLIKE.

3. KOJU ULOGU IMA IDEOLOGIJA VLADAJUĆE KLASE?

4. OPIŠI TO NA PRIMJERU IDEOLOGIJE SREDNJOVJEKOVNOG DRUŠTVA. (VIDI ODGOVARAJUĆE POGLAVLJE

U I DIJELU UDŽBENIKA).

5. OBJASNI OBLIKE EKONOMSKE KLASNE BORBE IZRABLJIVANE KLASE. OBLIKE I SMISAO TE BORBE

POKAŽI NA PRIMJERIMA.

6. KOJI JE SMISAO IDEOLOŠKE BORBE IZRABLJIVANE KLASE? PROTUMAČI TO I PRIMJERIMA.

7. KOJU ULOGU U IDEOLOŠKOJ BORBI IMAJU RADNIČKE PARTIJE?

8. IZ DNEVNIH NOVINA IZLUČI NAZIVE, OBLIKE I SADRŽAJE RADA NEKIH RADNIČKIH SOCIJALISTIČKIH I

KOMUNISTIČKIH PARTIJA U SUVREMENOM KAPITALISTIČKOM SVIJETU.

9. ŠTO JE REVOLUCIJA? KOJI JE NJEN CILJ?

MEHANIZAM KLASNE EKSPLOATACIJE

Do sada smo utvrdili i objasnili da vladajuća klasa izrabljuje ili eksploatira podređenu klasu. Sada treba objasniti u čemu je ona eksploatira i na koji način to čini.

Ne postoji jedan ili jedinstven oblik ili mehanizam eksploatacije, nego se on razlikuje ovisno o povijesnim specifičnostima pojedinog klasnog sistema društvene proizvodnje. Postoje tri takva sistema: robovlasnički, feudalni i kapitalistički.

U robovlasničkom sistemu vladajuća klasa robovlasnika potpuno i neograničeno raspolaže robovima kao i s bilo kojim drugim sredstvom za proizvodnju. Po robovlasničkim zakonima rob niti što posjeduje, niti ima bilo kakva prava. Rimljani ga nazivaju »instrumentum vocale«, tj. sredstvo koje govori.

U feudalnom sistemu vladajuća klasa feudalaca je vlasnik zemljišnih posjeda zajedno s kmetovima koji žive i rade na tim posjedima. Eksploatacija kmetova sastoji se u tome što oni po nalogu svojih gospodara moraju obrađivati zemlju i davati gotovo sav prihod gospodaru. Sebi smiju ostaviti samo toliko koliko im je najnužnije za održanje života i radne sposobnosti.

U kapitalističkom sistemu vladajuća klasa kapitalista posjeduje sredstva za proizvodnju (sirovine, alate, strojeve, tvornice itd.) na kojima radi podređena klasa — radnici. Za razliku od robova i kmetova radnici su slobodni građani, formalno ravnopravni pred zakonom s kapitalistima. Međutim, kako oni nemaju svojih vlastitih sredstava za proizvodnju, prisiljeni su prodavati svoju radnu snagu, tj. svoje sposobnosti i vještine kapitalistu da bi osigurali sredstva za život.

Oni, dakle, rade na sredstvima za proizvodnju koja su vlasništvo kapitalista, zapošljavaju se u njegovoj tvornici i tu obavljaju zadane poslove obično 8 sati dnevno. Za to im kapitalist daje novčanu naknadu — nadnicu ili dnevnicu. Ovo je naoko u redu. Međutim, Marx je u svojoj kritici buržoaske političke ekonomije (Kapital) nedvojbeno dokazao da kapitalist ne plaća radnika za svih 8 sati rada, već mu oduzima jedan dio njegova rada. Radnik, naime, zaradi vrijednost svoje dnevnice ne za 8, već npr. za 5 sati rada jer za tih 5 sati proizvede toliku vrijednost robe koliko iznosi njegova nadnica. On

47

će, prema tome, preostala 3 sata raditi besplatno za kapitalista, a vrijednost, koju proizvede za to radno vrijeme, naziva se višak vrijednosti koji kapitalist uzima sebi. Taj višak vrijednosti je izvor bogaćenja kapitalista, ali je to upravo rezultat eksploatacije ili izrabljivanja radnika.

Kapitalist će sad dio tog viška vrijednosti ili kapitala uložiti za nabavu modernijih strojeva, dakle za modernizaciju proizvodnje, pa će radnik za još kraće vrijeme (npr. za 4 sata) ostvariti vrijednost svoje nadnice, a za kapitalista će proizvesti još veću vrijednost jer će sad za njega besplatno raditi preostala 4 sata. Tako je radnik doveden u položaj da svojim povećanim radom pogoršava svoje stanje: što više radi, povećava svoju zavisnost od kapitalista jer se ovaj sve više obogaćuje, a radnik je srazmjerno tome sve siromašniji.

Na taj se, eto, način radnikova radna sposobnost i vještina pojavljuje na tržištu kao i svaka druga roba. Radnik, naime, tu svoju radnu sposobnost prodaje na tržištu radne snage po zakonima ponude i potražnje. Ali Marx će u svojoj analizi položaja radnika napokon zaključiti i to da se u ovom slučaju i sam radnik kao čovjek pretvara u robu ili kapital s kojim raspolaže kapitalist, a to je najveći mogući stupanj eksploatacije radnika­proletera.

Usporedite kako se danas na tržištu prodaju i neke druge ljudske vještine i sposobnosti, npr. pjevači zabavne muzike, nogometne i filmske zvijezde itd. Na koji se način utvrđuje njihova vrijednost i cijena, kakvu ulogu pri tom igraju menadžeri, reklama, diskografske ploče i sl.? Nije li u osnovi isto reklamiranje novog pjevača ili »nove ploče« kao i novog deterdženta ili neke druge robe?.

1. NA KONKRETNIM PRIMJERIMA OBJASNI STO JE TO VIŠAK VRIJEDNOSTI. DEFINIRAJ POJAM »VIŠAK

VRIJEDNOSTI«. (U TUMAČU POJMOVA USPOREDI TERMIN »VIŠAK RADA«.)

2. RAZMISLI O TEZI DA SE U KAPITALISTIČKOM DRUŠTVU I RADNIK PRETVARA U ROBU POPUT DRUGIH

ROBA. NAVEDI PRIMJERE KOJI POTKREPLJUJU TU TVRDNJU.

Mogli bismo, dakle, zaključiti da se čitava ljudska povijest u stanovitom smislu sastoji upravo u borbi za sredstva za proizvodnju. Ona su najprije u zajedničkom vlasništvu svih ljudi, a zatim ih postepeno prisvajaju manje grupe ljudi. Većina ostaje bez sredstava za proizvodnju, pa prema tome i bez mogućnosti da proizvodi i zato im je bitno ugrožena egzistencija. Oni po cijenu života moraju pristati na uvjete i način proizvodnje koji im odredi vlasnik sredstava za proizvodnju i tako postaju izrabljivana ili eksploatirana grupa ili klasa, dok vlasnici postaju izrabljivači ili eksploatatori. U tome je —­ jednostavno govoreći — bit klasnog odnosa i klasnog društva,, odnosno eksploatatorskoga proizvodnog odnosa.

Takav klasni eksploatatorski proizvodni odnos karakterističan je za cjelokupnu dosadašnju povijest čovječanstva koja, promatramo li je s tog stajališta, poprima ove povijesne oblike: robovlasništvo (robovlasnik — rob), feudalizam (feudalac — kmet) i kapitalizam (kapitalist — proleter). Međutim, kako se stalno usavršavaju sredstva rada, otkrivaju novi predmeti rada, a čovjek postaje sve vještiji (dakle usavršavaju se i mijenjaju sredstva za proizvodnju)., postojeći i ustaljeni eksploatatorski proizvodni odnos ne može se vječno održati jer ograničava i sprečava razvoj i daljnji napredak proizvodnih snaga. Taj se odnos rusi (revolucija) i stvara se novi koji će odgovarati novom, višem stupnju razvoja proizvodnih snaga.

Ovaj novi društveni odnos održat će se opet tako dugo dok se proizvodne snage ne razviju i usavrše do te mjere da će im on onemogućiti daljnji napredak. Tada će ga one (tj. proizvodne snage) ponovno srušiti.

U ovakvom se sukobljavanju odvija cjelokupna dosadašnja povijest klasno­eksploatatorski uređenog društva sve dok se ne ukine osnovna pretpostavka eksploatacije — privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, tj. dok sredstva za proizvodnju ne dospiju u ruke svih proizvođača, odnosno čitavog društva.

PITANJA I ZADACI 1. CJELOKUPNU DOSADAŠNJU POVIJEST OBILJEŽAVA BORBA ZA VLASNIŠTVO NAD SREDSTVIMA ZA

PROIZVODNJU. ZAŠTO SE VODI TA BORBA? OBJASNI NA PRIMJERIMA.

48

2. U ČEMU SE SASTOJI MOGUĆNOST PREVLADAVANJA OSNOVNOG OBILJEŽJA DOSADAŠNJE POVIJESTI?

... za ponavljanje i za daljnje istraživanje

3. SAČINI PREGLEDN0 SHEMU OSNOVNIH POJMOVA ZA PONAVLJANJE. USPOREDI I DOPUNI NAŠE UVODNE

NAZNAKE NA POČETKU POGLAVLJA. SVOJ PREGLED DOPUNI SADRŽAJNIM ODREĐENJIMA POJEDINIH

POJMOVA.

4. POSTOJE LI KLASE I KLASNE SUPROTNOSTI I U POSTOJEĆIM SOCIJALISTIČKIM DRUŠTVIMA? POSEBNO U

JUGOSLAVIJI?

5. U TOM SMISLU USPOREDI U IDUĆEM POGLAVLJU OVOG UDŽBENIKA ZAVRŠNI ODLOMAK TEKSTA POD

NASLOVOM REVOLUCIJA I POVIJESNA ULOGA PROLETARIJATA.

6. KAKVE SU RAZLIKE MEĐU LJUDIMA U SOCIJALIZMU (MISLIMO NA POVIJESNO POSTOJEĆA SOCIJALISTIČKA

DRUŠTVA, A U PRVOM REDU NA NAŠE SOCIJALISTIČKO DRUŠTVO)? KAKVA JE DRUŠTVENA SLOJEVITOST U

SOCIJALISTIČKOM DRUŠTVU?

7. POSTOJE LI GRUPE PROFESIONALNIH RUKOVODILACA­PROFESIONALNIH UPRAVLJAČA — I GRUPE PUKIH

IZVRŠILACA? POSTOJE LI NADREĐENE I PODREĐENE GRUPE?

8. KOJU ULOGU IMA U SOCIJALIZMU BIROKRACIJA I TEHNOKRACIJA? KOJU OPASNOST ZA SOCIJALIZAM

PREDSTAVLJAJU BIROKRACIJA I TEHNOKRACIJA?

9. KOJI SU TZV. CENTRI EKONOMSKE I SOCIJALNE MOĆI? KAKVA JE NJIHOVA ULOGA?

10. POSTOJI LI U SOCIJALISTIČKOM DRUŠTVU PRIVATNO VLASNIŠTVO, TJ. VLASNIŠTVO POMOĆU KOJEGA SE

VRŠI ISKORIŠTAVANJE TUĐE RADNE SNAGE? NAVEDI OBLIKE I OKVIRE TAKVOG VLASNIŠTVA.

11. RAZMISLI O TOJ POJAVI I NASTOJ JE RAZMOTRITI U SLOŽENOSTI UVJETA I POVIJESNIH RAZVOJNIH TOKOVA

ODREĐENOG DRUŠTVA. ŠTO SU TO »SOCIJALNE RAZLIKE« U SOCIJALIZMU?

12. KOLIKI JE RASPON PLAĆA ODNOSNO DOHOTKA U NAŠEM SOCIJALISTIČKOM DRUŠTVU. KOLIKI JE RASPON

U DRUGIM SOCIJALISTIČKIM DRUŠTVIMA? (VIDI U TOM SMISLU UPUTE U LITERATURU KOJE SLIJEDE.)

13. U TUMAČU POJMOVA VIDI TERMINE:

PRVOBITNA ZAJEDNICA IDEOLOGIJA PRIVATNO VLASNIŠTVO RAD VLASNIŠTVO VIŠAK RADA EKSPLOATACIJA TRŽIŠTE DRŽAVA ROBA

49

4. KAPITALIZAM

Bit kapitalizma je najamni odnos. Razlikujemo upotrebnu i prometnu vrijednost robe. Cilj kapitalističke privrede jest zgrtanje

prometne vrijednosti, tj. novca, a ne zadovoljavanje ljudskih potreba stvaranjem upotrebnih vrijednosti. Analiza mehanizma kapitalističke privrede: njena bit sastoji se u prisvajanju neplaćenog viška

rada. Razlikujemo rad i radnu snagu, potreban rad i višak rada. Monopolistički kapitalizam i imperijalizam. Obilježja buržoaske demokracije. Novac je predstavnik svih vrijednosti. On izopačuje ljudske potrebe. Društvo obilja nameće

čovjeku umjetne potrebe. Zahtjev za vraćanjem zdravoj ljudskoj potrošnji. Osiromašenje ljudskog obilježja rada u kapitalizmu. Rad postaje bezličan. Otuđenje ljudskog rada.

»Razmrvljeni rad«. Putovi prevladavanja takva stanja. Uloga samoupravljanja.

NAJAMNI RAD I KAPITAL

Česta je pojava da ljudi uzimaju kapital kao neku vanjsku, stvarnu, objektivnu vrijednost, koja postoji nezavisno od ljudskih odnosa. U tom smislu govori se i da je »kapital nagomilan i opredmećen ljudski rad koji služi kao sredstvo za novi rad ili proizvodnju«, pa je tako kapital isto što i novac, stroj ili tvornica, rudnik ili sam radnik. Pri takvom rasuđivanju zaboravlja se da je kapital, doduše, opredmećeni rad koji služi za novu proizvodnju, ali nije svaki opredmećeni rad kapital. Kapital se shvaća kao neka stvar, a ne kao ljudski odnos. Pa gdje je ključ za razumijevanje kapitala? U najamnom odnosu. Kad izgovorimo riječ kapital, valja odmah misliti na najamni rad, a najamni rad je osnovni društveni odnos u buržoaskom društvu. Tako sam ekonomski pojam kapitala uključuje u sebi društveni ili sociološki pojam društvenih odnosa koji nazivamo najamnim radom. Potrebno je, dakle, najprije objasniti kako je došlo do najamnih radnih odnosa u društvu.

Najamni rad pretpostavlja radnika koji iznajmljuje svoju radnu snagu, koji, dakle, ne posjeduje drugo nego radnu snagu, koji se prema vlastitoj radnoj snazi odnosi kao prema robi, ali koji istovremeno posjeduje slobodu da je može unajmljivati, tj. slobodno ulaziti u radne ugovore s kapitalistom koji unajmljuje njegov rad. To se čini prividno i vrlo jednostavnim, ali se zapravo iza toga krije veoma dug povijesni razvitak i veoma složeni društveni procesi. (17)

Marxovo istraživanje počinje analizom jednostavne robne proizvodnje. To je društvo koje se osniva na podjeli rada i djelatnosti samostalnih proizvođača koji posjeduju vlastita sredstva za proizvodnju, rade jedni za druge i zadovoliavaju svoje potrebe kupoprodajom. Odnosi njihova materijalnog života i njihove međusobne veze uzimaju oblik odnosa razmjene u kojima proizvodi rada poprimaju specifično obilježje robe.

Svaka je roba prije svega vanjski predmet, stvar koja svojim svojstvima zadovoljava neku vrstu ljudskih potreba i razmjenjuje se u odgovarajućim količinama za druge proizvode rada. Treba je stoga promatrati dvojako: sa stajališta kvaliteta fizičkih, kemijskih geometrijskih i drugih osobina koje omogućuju da roba bude korisno upotrijebljena, i sa stajališta kvantiteta u kojem se razmjenjuje za druge primjerke robnog svijeta. Kad robu promatramo sa stajališta njezine kvalitativne korisnosti, govorimo o njezinoj upotrebnoj vrijednosti, a kada je promatramo sa stajališta kvantitativne razmjenijivosti, govorimo o njezinoj prometnoj vrijednosti.

Razmjenjuju se robe različite upotrebne vrijednosti u omjerima iza kojih je ista količina utrošenoga apstraktnog rada, stoga im je i vrijednost podjednaka.

U kapitalističkoj razmjeni težište nije stavljeno na upotrebne vrijednosti, iako su one prirodni preduvjet svake razmjene, već na prometne vrijednosti: industrijalac ili trgovac prodaje robu da bi se prije svega domogao novca, koji simbolizira prometne vrijednosti kao takve, pa se više ili manje nalazi u svakoj robi i svaka se roba pomoću njega može kupiti. Novac je postao univerzalno sredstvo razmjene.

U robno­novčanoj privredi proizvod gubi svoja individualna i lokalna obilježja, biva istrgnut iz svojih prirodnih i individualnih granica i postaje predmet koji ima sposobnost za opću razmjenu — sposobnost da vlasniku donese određenu količinu novca, a za koji novac on može nabaviti bilo koji drugi proizvod iste vrijednosti. Na taj način novac čini pojedine proizvode univerzalnim vrijednostima ili

50

robama, on ukida ono što je individualno i slučajno, a uspostavlja kvantitativnu jednakost ili istovrsnost. Novčana razmjena — robe za novac i novca za robu — otrgnula je upotrebnu vrijednost od prometne i podvrgla prvu drugoj, pa nije cilj kapitalističke proizvodnje stvaranje upotrebnih vrijednosti u skladu s ljudskim potrebama, već iskorištenje upotrebnih vrijednosti radi zgrtanja prometnih vrijednosti ili novca. (18)

1. U ČEMU SE SASTOJI BIT KAPITALA (ODNOSNO BIT KAPITALIZMA)?

2. NA KONKRETNIM PRIMJERIMA ANALIZIRAJ DVOSTRUKI KARAKTER ROBE.

3. OBJASNI ŠTO JE TO UPOTREBNA, A ŠTO PROMETNA VRIJEDNOST ROBE. ANALIZIRAJ ODNOS

KAPITALISTIČKE PRIVREDE PREMA UPOTREBNOJ I PREMA PROMETNOJ VRIJEDNOSTI ROBE. SVOJU

ANALIZU POTKRIJEPI PRIMJERIMA IZ STVARNOSTI.

POTREBAN RAD I VIŠAK RADA

Izravna je svrha odnosa između poslodavaca i radnika iskorištavanje čovjeka čovjekom. Radnik ulazi u te odnose pod prisilom, a poslodavac ga zapošljava da bi ga iskoristio i tako povećao svoje bogatstvo. Zato tjera radnika da radi povrh svog potrebnog rada, tj. da radi duže nego što je nužno za zadovoljavanje njegovih vlastitih potreba. Izvlačenje tog viška rada i prisvajanje njegovih rezultata uopće je obilježje svakoga klasnog društva.

Po prirodi stvari poslodavci nastoje prikladnim metodama i uz najekonomičnije uvjete izvući iz radnika što više viška rada i tako bez naknade prisvojiti sve plodove povećanog iskorištavanja ljudske radne snage. Tako oni djeluju kao eksploatatori koji sve poduzimaju da bi osigurali ekonomske i društvene uvjete potrebne za iskorištavanje radničke klase.

Objašnjenje porijekla i prirode viška vrijednosti u marksističkoj ekonomskoj teoriji polazi od spoznaje da rad nije roba, već je roba ljudska radna snaga. Ona se na tržištu nudi i potražuje kao i sve druge robe. Ima i sama karakteristična svojstva robe: upotrebnu vrijednost i vrijednost.

Upotrebna vrijednost robe radne snage je njezina sposobnost da proizvodi određene korisne stvari. Vrijednost robe radne snage određuje se radnim vremenom potrebnim, za njezinu proizvodnju i reprodukciju, a to je ono radno vrijeme koje se zahtijeva za proizvodnju sredstava za život radnika i njegove obitelji i za radnikovo proizvodno školovanje.

Kapitalist kupuje upotrebnu vrijednost robe radne snage i plaća njezinu vrijednost. Može se slobodno pretpostaviti da u sferi prometa nema zakidanja i odstupanja; u skladu sa zakonom vrijednosti naknađuje se puna vrijednost robe radne snage odgovarajućim iznosom najamnine — svotom novca kojom kapitalist plaća radnika. Tek se u procesu proizvodnje eksploatira najamna radna snaga jer ovdje radnik više stvara nego što prisvaja.

Iza te pojave leži izuzetna sposobnost ove specifične robe koja može raditi i radi duže vrijeme nego što zahtijeva njezina vlastita proizvodnja. Radnik reproducira vrijednost svoje radne snage — ekvivalent 25 najamnine — i uz to dodatnim radom stvara višak vrijednosti koji bez ikakve naknade prisvaja njegov poslodavac. Tako se radnikovo radno vrijeme dijeli na dva dijela: na potrebni rad, u kojem radi za sebe, i na višak rada, u kojem radi za kapitalista. (19)

1. UNAJMLJUJE LI KAPITALIST RADNIKOV RAD ILI RADNIKOVU RADNU SNAGU? OBRAZLOŽI SVOJ ODGOVOR.

2. OBJASNI ŠTO JE »POTREBAN RAD«, A ŠTO »VIŠAK RADA«. SVOJE OBJAŠNJENJE POTKRIJEPI I PRIMJERIMA.

MONOPOLISTIČKI KAPITALIZAM I IMPERIJALIZAM

Marx je upozorio na jednu od osnovnih zakonitosti razvitka kapitalizma: na koncentraciju i centralizaciju kapitala. Koncentracija kapitala proizlazi iz prisvajanja viška rada od radničke klase, čime kapitalist akumulira ili gomila kapital koji mu služi za proširenje proizvodnje, za racionalizaciju samog proizvodnog procesa i proširenje poslovanja. Koncentracija kapitala znači da sve veća količina

25 ekvivalent – jednaka vrijednost

51

kapitala postaje vlasništvo pojedinoga kapitalista. Koncentraciji kapitala pogodovala je konkurencijska borba među kapitalistima, u kojoj su jači gutali slabije. Osobito su ekonomske krize (one su se ciklički ponavljale svakih 7—10 godina) pogodovale koncentraciji kapitala, jer su iz krize mogli isplivati samo jači kapitalisti, a slabiji su propadali. Jači su pod pritiskom smanjene potražnje robe nastojali novim investicijama usavršiti proizvodnju da bi tako jeftinije proizvodili i svladali poteškoće na tržištu. Njima su također dolazile u pomoć i banke, koje su radije u kritičnim situacijama davale kredit bogatijim kapitalistima nego siromašnijima, pa je takva kreditna politika pogodovala koncentraciji kapitala, ili stvaranju tzv. monopolističkog kapitalizma.

Do centralizacije kapitala dolazilo je, međutim, jednim drugim procesom, naime udruživanjem više kapitalističkih poduzeća u jedno jedino. Centralizacija kapitala stvarala je mnogo brže velika poduzeća nego što bi to bilo moguće samo procesom akumulacije kapitala.

Pretvaranje kapitalizma u monopolistički kapitalizam odgovara pojavi imperijalizma, nastojanju da kapital pomoću države osigura kontrolu nad izvorima sirovina, kao i tržišta u drugim zemljama, i to prvenstveno u nerazvijenim ili. kolonijalnim zemljama. Kontrola tržišta služi za što lakši i sigurniji izvoz robe, ali i novčanog kapitala, tj. ulaganja novčanog kapitala u unosna poduzeća u kolonijama ili zavisnim zemljama. To rađa pojačanu utakmicu i trvenja među vodećim kapitalističkim zemljama, a time i opasnost od ratova, pa su imperijalistički interesi u posljednjih trideset godina doveli do dva svjetska rata. Istovremeno te sile nastoje kolonijalne i zavisne narode držati u političkoj i ekonomskoj zavisnosti, što opet uvjetuje u kolonijalnim i zavisnim zemljama pojavu nacionalnih pokreta za oslobođenje. (20)

Kapitalizam se razvija zaoštravajući društvene suprotnosti na kojima sam neumitno radi: a) razvitak proizvodnih sredstava vodi stalnim privrednim krizama i, konačno, nemogućnosti da se prekorače unutrašnje granice proizvodnje viška vrijednosti (osobito s pojavom suvremene automatizirane proizvodnje), jer kapitalizam ne može postojati bez eksploatacije radne snage; b) koncentracija kapitala i pauperizacija ili proletarizacija širokih društvenih slojeva vodi do pretvaranja sve većeg broja ljudi u najamne radnike ili činovnike; c) ekspanzija 26 kapitalističkog tržišta s imperijalizmom rađa potlačene i zavisne narode i narodnooslobodilačke pokrete koji se dižu protiv strane prevlasti, ali ujedno i protiv kapitalizma kao takvog. Tako na razne načine sam kapitalizam rađa sebi suprotne sile koje će ga pokopati. Odlučna snaga u borbi protiv kapitalizma, u građanskom društvu, jest najbrojnija i najbespravnija društvena klasa — proletarijat. Proletarijat je nosilac nove društvene revolucije i novog oblika društvene svijesti i egzistencije — socijalizma.

1. PREGLEDNO ISKAŽI OBILJEŽJA MONOPOLISTIČKOG KAPITALIZMA. NASTOJ IZNAĆI PRIMJERE ZA PROCES

KONCENTRACIJE KAPITALA I ZA PROCES CENTRALIZACIJE KAPITALA.

2. KOJE SVE SUPROTNOSTI RAZVIJA KAPITALIZAM? NAVEDI PRIMJERE KOJI ILUSTRIRAJU TE SUPROTNOSTI.

BURŽOASKA DEMOKRACIJA

Predodžba buržoaske demokracije izaziva u nama odmah i predodžbu buržoaskog parlamentarizma, koji je njezina najvidljivija manifestacija. Parlamentarizam znači opće pravo glasa, koje je buržoazija priznala tek krajem prošlog stoljeća, nakon dugih borbi s radničkim slojevima, emancipiranim ženama i omladinom. Kao i mnoga druga građanska prava, što ih je ispisala na svojoj zastavi i koje smatra vrlinom buržoaske demokracije, buržoazija je i ovo dala protiv svoje dobre volje. Tako ćemo iza isticanja »slobodne svijesti i savjesti«, kao i slobode političkog opredjeljenja, naći prešućene razne socijalne, političke i ideološke niti, a i čitave lance koji sputavaju i usmjeravaju ovu slobodu prema željenom cilju. Iza slobodnih izbora otkrit ćemo dobro organizirane partijske »aparate« i »mašine«, koje raznim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima nastoje skrenuti slobodnu volju glasača prema svojoj glasačkoj kutiji. Iza rječitih i patetičnih govora narodnih predstavnika otkrit ćemo dobro organiziranu stranačku birokraciju, kojoj se svi ti »narodni poslanici« moraju bezuvjetno pokoravati. Iza masovnih političkih stranaka, koje se pozivaju na »opće« i »narodne interese«, često ćemo otkriti željezne prste industrijskih magnata, koji svoju volju nameću političarima, malima i velikima. Nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da u većini postupaka vladajuće stranke u buržoaskoj demokraciji možemo utvrditi uske i sebične interese te klase, iako pojam vladajuće klase moramo upotrebljavati u svoj njegovoj stvarnoj složenosti, kakva odgovara suvremenom društvenom razvitku.

26 ekspanzija ­ širenje

52

Nema sumnje, vladajuća klasa mora u mnogim slučajevima imati na umu i druge društvene klase i slojeve, jer i oni imaju svoju riječ u parlamentu, ona mora pomiriti i suprotne interese koji vladaju u njezinim redovima (npr. između industrijskog i financijskog kapitala, između srednjih poduzimača i velikih monopolista, između pristaša mirne ekonomske ekspanzije i pristaša naoružanja i ratne politike). Stoga, kada govorimo o buržoaskoj demokraciji, moramo imati na umu da ona isto tako kao i buržoaska država ima dva lica: jedno, kojim brani formalna politička prava svih građana, bez obzira na društveni položaj, drugo, kojim zastupa na manje­više prikriven i otvoren način interese društvene manjine — same kapitalističke klase.

Kad uzmemo u obzir nevjerojatnu koncentraciju ekonomskih moći u malo ruku u kapitalističkim zemljama, kao i golem birokratski aparat koji rukovodi ekonomijom, političkim strankama, državnom i društvenom djelatnošću, a posebno sredstvima idejnog utjecaja na ljude pomoću škola, štampe, radija i televizije, tada sve fraze o »slobodi misli i savjesti«, a pogotovu o »slobodi izbora« u buržoaskoj demokraciji, postaju samo riječi koje mistificiraju pravo stanje.

No istovremeno valja braniti buržoasku demokraciju u kapitalističkim zemljama protiv svih onih koji žele ograničiti prava slobodnog izražavanja mišljenja i, naročito, opozicionarske djelatnosti radničkih stranaka, koje su uspijevale izboriti mnoge napredne reforme kao korak naprijed prema socijalističkom društvu. (21)

1. ANALIZIRAJ DOBRE I LOSE STRANE BURZOASKE DEMOKRACIJE.

2. ŠTO RADNIČKA KLASA MOŽE I ŠTO USPIJEVA IZBORITI UNUTAR GRAĐANSKOG PARLAMENTARIZMA. POTRAŽI

PRIMJERE IZ POVIJESTI RAZVOJA RADNIČKOGA POKRETA I RAZVOJA MODERNOGA SVIJETA, A NAROČITO IZ

SUVREMENIH ZBIVANJA KOJA PRATIŠ U ANALIZAMA I IZVJEŠTAJIMA SREDSTAVA JAVNOG INFORMIRANJA.

NOVAC IZOPAČUJE LJUDSKE POTREBE

U novcu je vrijednost stvari odijeljena od njezine supstancije, od stvarne upotrebne vrijednosti. Novac je izvorno predstavnik svih vrijednosti, ali u praksi se odnosi izokreću i svi stvarni proizvodi i radovi postaju predstavnici novca.

Kapitalizam s razvitkom prometnih vrijednosti i raznolikosti roba i radova razvija, doduše, svestranost ljudskih sposobnosti, ali istovremeno ispražnjava pojedinca u njegovim stvarnim­ potrebama, jer ne dopušta uspostavljanje iskrenih i spontanih međusobnih odnosa. Crv »privatnog interesa« prodire i u najintimnije sfere ljudskog života i čini čovjeka čovjeku strancem.

Marx izvrsno opisuje izopačenje koje rađa novac u međuljudskim odnosima: »Što za mene postoji pomoću novca, što ja mogu platiti, tj. što novac može kupiti, to sam ja, sam posjednik novca. Kolika je snaga novca, tolika je moja snaga. Svojstva novca su moja — njegova posjednika — svojstva i bitne snage. To što ja jesam i što mogu nije, dakle, nikako određeno mojom individualnošću. Ja sam ružan, ali mogu kupiti najljepšu djevojku. Dakle, ja nisam ružan, jer je djelovanje ružnoće, njezina odbojna snaga, uništena pomoću novca. Ja sam — prema svojoj individualnosti — hrom, ali mi novac pribavlja 24 noge, dakle ja nisam hrom; ja sam loš, nepošten, nesavjestan čovjek bez duha, ali je novac cijenjen, dakle cijenjen je i njegov posjednik. Novac je najveće dobro, dakle i njegov posjednik je dobar; novac me uzdiže iznad muke da budem nepošten; ja sam prikazan kao pošten; ja sam bez duha, ali je novac stvaran duh svih stvari, pa kako bi njegov posjednik bio bez duha? Osim toga, on može kupiti duhovite ljude, a onaj koji ima moć nad duhovitim ljudima, nije li on duhovitiji od duhovitoga? Ako ja pomoću novca mogu postići sve za čim čezne ljudsko srce, ne posjedujem li sve ljudske moći? Ne pretvara li, dakle, moj novac sve moje nemoći u njihovu suprotnost?« ...

Što se više razvija robno­novčana privreda, to se više i proširuje ova izopčavajuća uloga novca. Ne postoji stvar koja se u kapitalističkom društvu ne može kupiti, samo ako se posjeduje dovoljno novca: od ljepotice do glumačke ili umjetničke slave, jer postoje i biroi za pisanje romana po narudžbi. Razvitak masovne proizvodnje i potreba za masovnom potrošnjom u suvremenom kapitalističkom takvo zvanom bogatom društvu, kao što su SAD, osobito pogoduje toj ulozi novca. Stvaranje izopačenih ili izmišljenih potreba, na osnovi lažnih društvenih vrijednosti, postala je čak ekonomska nužda samoodržanja kapitalističkog sistema: zbog toga se goleme svote troše u reklamne svrhe kako bi pojedinac svake godine kupio neki nov proizvod, odjeću ili auto, iako još stari nije istrošio.

53

Tako čovjek u građanskom društvu postaje sve zavisniji od reklame, vanjskih poticaja i senzacija, postaje sve površniji i ekstravagantniji (podložan isključivo vanjskim utjecajima), gubi na samostalnosti i sposobnosti da traje u vlastitim doživljajima i da na unutrašnji način izgrađuje stvarne ljudske potrebe. Što više kupuje i uživa, postaje sve prazniji; što ima lakši pristup raznovrsnim zadovoljstvima, postaje sve zatupljeniji i obuzet dosadom; što mu svijet izvana izgleda bogatijim, to mu unutrašnji svijet postaje siromašniji i prazniji. Oslobađanje od robno­novčane proizvodnje i vraćanje zdravoj i ljudskoj potrošnji proizvedenih dobara, takvoj koja će obogaćivati pojedinca i načiniti ga skladno duhovno izgrađenim — jedan je od osnovnih zadataka prevladavanja kapitalističke, i uopće masovne proizvodnje, kojoj je na umu samo profit, a ne ljudske potrebe. (22)

Evo kako je to Marx opisao: »Ukoliko manje jedeš, piješ, kupuješ knjige, ukoliko manje ideš u kazalište, na ples, u kavanu, ukoliko manje misliš, voliš, teoretiziraš, pjevaš, slikaš, osjećaš, itd., utoliko više štediš, utoliko postaje već« tvoje bogatstvo, koje ne žderu ni moljci, ni prašina, utoliko veći postaje tvoj kapital. Ukoliko si manji, ukoliko manje ispoljavaš svoj život, utoliko više imaš utoliko je veći tvoj otuđeni život, utoliko više nagomilavaš od ovog otuđenoj bića.« (23)

1. POTKRIJEPI TVRDNJU DA NOVAC POSTAJE PREDSTAVNIK SVIH VRIJEDNOSTI.

2. OBJASNI U KAKVOM SU ODNOSU MASOVNA PROIZVODNJA I POTREBA ZA MASOVNOM POTROŠNJOM? U

KAKVOM SU ODNOSU KAPITALISTIČKO TZV. »DRUŠTVO OBILJA« I STVARANJE UMJETNIH POTREBA? SVOJU

ANALIZU POTKRIJEPI PRIMJERIMA.

3. KOJE POTREBE SMATRAŠ NAMETNUTIMA? POKUŠAJ NAVESTI PRIMJERE. MOŽEŠ LI ZA SVA VREMENA, ZA SVE

PRILIKE I ZA SVE LJUDE APSOLUTNO UTVRDITI KOJE SU POTREBE NAMETNUTE POKUŠAJ PORED

KONKRETNIH PRIMJERA NAMETNUTIH POTREBA OPĆENITO UTVRDITI ŠTO NAMETNUTU POTREBU ČINI

UPRAVO TAKVOM (TJ. NAMETNUTOM POTREBOM).

4. KOJE POTREBE SMATRAŠ ISTINSKI LJUDSKIM POTREBAMA? NAVEDI PRIMJERE TAKVIH POTREBA.

5. POKUŠAJ IPAK OPĆENITO UTVRDITI ŠTO ISTINSKI LJUDSKU POTREBU ČINI TAKVOM, TJ. ISTINSKI LJUDSKOM

POTREBOM.

6. PODLIJEŽU LI LJUDSKE POTREBE POVIJESNOME RAZVITKU? OBRAZLOŽI SVOJ ODGOVOR I OSVIJETLI

GA PRIMJERIMA.

OTUĐENJE LJUDSKOG RADA

Čovjek je oduvijek smatrao rad neposredno vezanim za svoju individualnost i svoje ljudsko dostojanstvo. Ali, kapitalizam je rad načinio bezličnim i oduzeo mu svako dostojanstvo. U antička vremena, pa i u feudalizmu, proizvodnja nosi umjetničko obilježje i majstori zanatlije nastoje dati svojim proizvodima individualni i estetski pečat. Kapitalizam je nemilosrdno oduzeo čovjeku mogućnost da svojem radu dade više duhovni značaj. On je rad sveo na masovnu proizvodnju stvari koje donose profit i samo profit, a radnika je pretvorio u privjesak stroja.

Oduzimajući radu obilježje stvaralačkog rada i udaljujući radnika u toku proizvodnje od zamisli, provedbe i odluke o vrijednosti rada, kapitalizam je sasvim osiromašio ljudski značaj rada, iako su buržoaski ideolozi ljudski rad proglasili najvećom vrlinom. Marx je kao jednu od najnegativnijih posljedica kapitalističke proizvodnje osobito isticao osiromašenje čovjeka kao neposrednog proizvođača.

»Radnik postaje utoliko siromašniji, ukoliko proizvodi više bogatstva, ukoliko njegova proizvodnja dobiva više na moći i opsegu. Radnik postaje utoliko jeftinija roba, ukoliko stvara više robe. Izvlačenjem vrijednosti iz predmetnog svijeta raste obezvređenje čovjekova svijeta u upravnom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robu; on proizvodi sama sebe i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uopće proizvodi robe.«

U čemu se sve očituje otuđenje ljudskog rada? Najprije u samom načinu kapitalističkih odnosa. Radnik je kao radna snaga ili roba odvojen od sredstava proizvodnje, koja su tuđe vlasništvo i koja nastupaju kao njemu vanjska i tuđa sila, sila nezavisna od proizvođača. Njegov se rad opredmećuje u proizvodima, ali ne kao izraz njegove volje i individualnosti, već samo kao dio njegove ličnosti, pa stoga takav rad znači nužno i obestvarenje i obezličenje radnika.

Otuđenje se pojavljuje i kao izvlaštenje ili osiromašenje radnikova rada, jer što radnik više proizvodi robe i raznih predmeta, sve ih manje posjeduje zato što oni postaju tuđe vlasništvo i izvor

54

tuđe moći. Dakle, istina je: što radnik proizvodi više stvari i jača ljudsku moć nad prirodom, to sam postaje sve slabiji i podjarmljeniji.

Svoj posao može naučiti za nekoliko sati ili nekoliko dana, pa je njegovo profesionalno školovanje postalo sasvim suvišno, a on je u procesu proizvodnje postao isto tako lako zamjenljiv kao bilo koji vijak. Takav radnik ne može imati visoko mišljenje o sebi, a znamo da u suvremenoj serijskoj proizvodnji on čini 90°/o čitavog radništva, pa nije čudno da se odaje piću i brutalnim zabavama.

Drugi uzrok otuđenja rada je strojna proizvodnja ili tehnološka podjela rada. Marx ovdje upozorava: »Nacionalna ekonomija prikriva otuđenje u biti rada na taj način što ne razmatra neposredan odnos radnika (rada) i proizvodnje. Razumije se, rad proizvodi čudesna djela za bogataše, ali ogoljenje za radnika. On proizvodi palače, ali jazbine za radnike. On proizvodi ljepotu, ali za radnika osakaćenje. On zamjenjuje rad strojevima, ali jedan dio radnika baca natrag barbarskom radu, a drugi dio čini strojem. On proizvodi duh, ali za radnika proizvodi glupost i kretenizam.«

Na koji način mašinski rad osakaćuje radnika? Marx upozorava da se otuđenje radnika ne očituje samo u odnosu prema njegovu proizvodu, već i u »samom aktu proizvodnje«, unutar same proizvodne djelatnosti. Radnik ne vrši rad u skladu s njegovom prirodom i njegovim radnim sposobnostima uopće, već je to njemu tuđ i nametnut rad, gdje njegove radne i stvaralačke sposobnosti uopće ne mogu doći do riječi. Rad je takav da »ne pripada njegovoj biti, da se on stoga u svom radu potvrđuje, nego poriče, da se ne osjeća sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu, fizičku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropaštava svoj duh. Stoga se radnik osjeća svoj tek izvan rada a u radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kad ne radi, a kad radi, nije kod kuće. Zbog toga njegov rad nije dobrovoljan, nego prisilan, prisilan rad. On nije zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega.«

Ništa tako dobro ne ilustrira to otuđenje rada kao položaj radnika u suvremenoj serijskoj ili lančanoj proizvodnji. Suvremena lančana proizvodnja pretvorila je zaista radnika, »punorazvijenog pojedinca«, u »djelomičnog radnika«, u radnika koji obavlja stereotipno 27 samo one djelomične radne postupke.

Engleski časopis Monchester Guardian jednom je objavio sliku koja prikazuje radnika na radnom mjestu s okovima na ruci. Okovi su pričvršćeni lancem za dio stroja. To nije moderan pompejanski rob kojega su gazde prikovale uz kućna vrata i koji je ostao zatrpan pod pepelom. Ne! To je učinjeno radi same radnikove sigurnosti. Okov služi da pomakne automatski radnikovu ruku svaki put kad se parni čekić primakne obrađivanom komadu kako je ne bi zgnječio. Dakle, njega su prikovali u njegovu vlastitom interesu. Nije li on, doista, na taj način postao »privjesak stroja«?

Analiziramo li rad na lančanoj vrpci, vidjet ćemo da je to djelomičan rad, jer radnik obavlja samo nekoliko pokreta na određenom komadu koji ispred njega prolazi, da je to rad koji se stalno ponavlja na isti način, jer iste pokrete ili radne operacije obavlja uvijek na isti način čitav dan; da je to rad s prisilnim tempom, jer radnik mora vršiti pokrete u onom tempu koji mu nalaže sama vrpca, dakle kao automat i, konačno, da je ritam kolektivno nametnut, jer radnik ne radi svojim individualnim ritmom, što svaki čovjek nosi u sebi kao prirođenu dispoziciju, već po jednom kolektivno utvrđenom ritmu ili tempu. Razumije se, takav rad je u suprotnosti s tjelesnim i društvenim potrebama i dispozicijama radnika, on čovjeka zatupljuje i živčano iscrpljuje. Njegove posljedice slikovito je prikazao Charlie Chaplin u filmu Moderna vremena. Čovjek je u tom radu doista izgubio svoje individualne osobine, podvrgao se radu čiji se smisao nalazi izvan njegovih interesa i sklonosti, koji je od njega načinio živog robota ili samo »privjesak stroja«. Takav rad nije samo »razmrvljeni rad« (G. Friedmanh), već on stvara i razmrvljene ljude.

Razumije se da radnici nastoje izbjeći takav rad i da mu se u početku opiru. Zbog toga je u kapitalističkim poduzećima fluktuacija radne snage (otpuštanje i namještanje novih radnika) prve godine zaposlenja oko 80%. Ali potreba za zaposlenjem i kruhom prisiljava radnika prije ili poslije da se pomiri s takvim radom. No, iz toga proizlaze i druge negativne posljedice. Radnik ne samo da nema nikakav interes za takav rad, već ga nastoji što prije zaboraviti. Njegov život počinje tek kad napusti radno mjesto. I da bi se što prije oslobodio zatupljenja koje stvara takav rad, on će skrenuti u prvu krčmu i opiti se. Danas stoji niz prijedloga industrijskih psihologa i sociologa da bi se uklonile posljedice takve vrste rada, ali jedna je od veoma važnih mjera i pretvaranje radnika u kolektivnog rukovodioca proizvodnje, tj. člana radničkog samoupravljanja To će mu dopustiti ne samo da stvori podnošljive uvjete rada, već da u tvornici nađe nov smisao rada sudjelujući u planiranju, kontroli, upravljanju proizvodnjom i u odlučivanju o njezinim plodovima. (24)

27 stereotipan – neizmijenjen, ukalupljen

55

1. NA PRIMJERIMA POKAŽI ŠTO ZNAČI DA JE INDUSTRIJSKI RAD U KAPITALIZMU POSTAO BEZLIČAN.

2. PRIMJERIMA POTKRIJEPI TEZU DA KAPITALIZAM DOVODI DO OSIROMAŠENJA LJUDSKOG OBILJEŽJA RADA

(LJUDSKE VRIJEDNOSTI RADA).

3. ANALIZIRAJ OBLIKE (VIDOVE) OTUĐENJA LJUDSKOG RADA I PREGLEDNO IH PRIKAŽI. TE OBLIKE OTUĐENJA

ILUSTRIRAJ PRIMJERIMA.

4. ANALIZIRAJ MARXOVU TEZU: »STOGA SE RADNIK OSJEĆA SVOJ TEK IZVAN RADA, A U RADU SE OSJEĆA IZVAN

SEBE. KOD KUĆE JE KAD NE RADI, A KAD RADI, NIJE KOD KUĆE.«

5. ANALIZIRAJ OBILJEŽJA TZV. »RAZMRVLJENOG RADA«. SVOJU ANALIZU POTKRIJEPI PRIMJERIMA.

6. KOJE SU KRAJNJE POSLJEDICE RAZMRVLJENA RADA ZA ČOVJEKA KAO ČOVJEKA? ZA NJEGOVU LJUDSKOST,

ZA MOGUĆNOSTI NJEGOVA ISTINSKI LJUDSKOG ŽIVOTA?

7. NAVEDI KOJA BI PO TVOM MIŠLJENJU BILA OBILJEŽJA ISTINSKI LJUDSKOG RADA — RADA KOJI JE DOSTOJAN

ČOVJEKA.

8. KOJU ULOGU U OTKLANJANJU NEGATIVNIH POSLJEDICA RAZMRVLJENA RADA IMA RADNIČKO

SAMOUPRAVLJANJE?

Kapitalizam je društveni sistem koji se počinje izgrađivati na proturječnostima i slomu feudalizma od 16. stoljeća naovamo. Kapitalistički društveni sistem zasniva se na eksploataciji najamnih radnika (proletera) od strane privatnih vlasnika sredstava za proizvodnju — kapitalista. Proleteri su najamni radnici koji nemaju nikakvih sredstava za proizvodnju, pa prema tome ni sredstava za život. Sve što posjeduju je njihova radna sposobnost ili radna snaga koju prodaju kapitalistu za nadnicu, dnevnicu ili plaću. Tako oni, odnosno njihova radna snaga, stvarno postaju roba na tržištu kao i svaka druga roba.

Bit kapitalističke eksploatacije sastoji se u tome što najamni radnik u procesu proizvodnje stvara novu vrijednost (tj. nove proizvode ili robe), čija je cijena na tržištu veća od naknade (nadnice) koju kapitalist plaća radniku za proizvodnju te robe. Prava ili puna vrijednost radnikova rada morala bi biti jednaka vrijednosti robe koju je tim radom proizveo. Ako mu dakle kapitalist plaća manji iznos od vrijednosti robe, onda mu očigledno plaća samo jedan dio njegova rada, a preostali dio rada ostaje neplaćen, tj. radnik taj dio rada radi za kapitalistu neplaćeno ili besplatno.

Vrijednost koju radnik proizvede tim neplaćenim radom zove se višak rada (ili vrijednosti) koju kapitalist sebi uzima ili prisvaja kao zaradu ili profit. To otimanje radnikova neplaćenog rada je izrabljivanje ili eksploatacija, a ono je ujedno izvor bogaćenja kapitalista (vidi poglavlje Mehanizam klasne eksploatacije).

Kapitalizam je izraziti tip klasnog društva u kojem su osnovne klase: Buržoazija (kapitalisti) i radnička klasa (proleteri), izrabljivači (eksploatatori) i izrabljivani (eksploatirani). Država i ideologija takvog društva određene su njegovom ekonomskom osnovom: one su izraz eksploatatorske kapitalizma.

U tom je sistem« najveća vrijednost roba i novac kao univerzalna roba. Uostalom, sve na neki način postaje roba jer je ona mjerilo svih ljudskih odnosa i vrijednosti u kapitalizmu.

Karakteristika kapitalističkog sistema proizvodnje je nemilosrdna konkurencija medu kapitalistima u kojoj bogatiji i jači uništavaju slabije. Na taj se način postupno koncentrira sve veći kapital u rukama najbogatijih kapitalista (tzv. magnata), koji direktno utječu na cjelokupni ekonomski politički i društveni život te zemlje. U potrazi za sirovinama i tržištem kapital se udružuje i povezuje u međunarodnim razmjerima izazivajući svjetske sukobe, promjene vlada i društvenih sistema u pojedinim zemljama upotrebljavajući pri tome sva raspoloživa sredstva (ubojstva, otmice potkupljivanja, propagandu, itd.). Suvremeni svijet prepun je primjera i događaja te vrsti.

Koncentracija kapitala i njegove agresivne namjere u svjetskim razmjerima izraz su one faze razvoja kapitalizma koju nazivamo imperijalizam. U toj fazi razvoja u kapitalizmu se stvaraju snažni sukobi na svim područjima ekonomskog i političkog života koji dovode kapitalizam u sve veće krize i proturječnosti koje ga vode slomu.

ZADACI za ponavljanje i za daljnje istraživanje

56

1. SAČINI PREGLEDNU SHEMU NATUKNICA ZA PONAVLJANJE. USPOREDI NAŠE UVODNE NAZNAKE NA POČETKU

POGLAVLJA KAPITALIZAM.

2. SVOJU SHEMU DOPUNI DOPISIVANJEM POTREBNIH ODREĐENJA I PRIMJERA.

3. U TUMAČU POJMOVA VIDI TERMINE: KAPITAL, ROBA, KAPITALIZAM, NOVAC, TRŽIŠTE, OPREDMEĆENJE,

UPOTREBNA VRIJEDNOST, OTUĐENJE, PROMETNA VRIJEDNOST, INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA.

57

5. PROLETARIJAT I REVOLUCIJA

Proleter smije imati samo toliko da bi htio živjeti, a smije htjeti živjeti da bi imao. K. Marx

Povijest je povijest klasnih borba. Klasna suprotstavljenost buržoazije i proletarijata. Buržoazija neprestano revolucionira oruđa za proizvodnju, a time i društvene odnose.

Oblikovanje proletarijata kao klase. Odnos komunista prema proleterima. Cilj je komunista ukidanje privatnog vlasništva.

Razlikovanje socijalne i političke revolucije. Općeljuđsko oslobođenje provest će proletarijat oslanjajući se na humanističku filozofsku misao. U čemu je posebnost socijalističke revolucije? Smisao diktature proletarijata. Iskustva Pariške komune.

Krajnji cilj proleterske revolucije jest ukidanje klasnog društva i svake eksploatacije. Time proletarijat ukida i sama sebe kao klasu.

BURŽOAZIJA I PROLETARIJAT

»Povijest svakog dosadašnjeg društva jest povijest klasnih borba. Slobodan čovjek i rob, patricij i plebejac, baron i kmet, cehovski majstor i kalfa, ukratko — tlačitelj i

potlačeni, stajali su jedan prema drugom u stalnoj suprotnosti, vodili neprekidnu, čas skrivenu, čas otvorenu borbu, borbu koja se uvijek završavala s revolucionarnim preobražajem cijelog društva ili sa zajedničkom propašću klasa koje su se borile.

U prijašnjim povijesnim epohama nalazimo gotovo svuda potpunu podjelu društva na različite staleže, mnogostruko stupnjevanje društvenih položaja. U starom Rimu imamo patricije, vitezove, plebejce, robove; u srednjem vijeku feudalne gospodare, vazale, cehovske majstore, kalfe, kmetove, a uz to još gotovo u svakoj od tih klasa opet posebne stupnjeve. Moderno buržoasko društvo, koje je proizašlo iz propasti feudalnog društva, nije ukinulo klasne suprotnosti. Ono je stavilo samo nove klase, nove uvjete tlačenja, nove oblike borbe na mjesto starih.

Ali naša epoha, epoha buržoazije, odlikuje se time što je pojednostavnila klasne suprotnosti. Cijelo se društvo sve više i više dijeli na dva velika neprijateljska tabora, na dvije velike klase koje stoje neposredno jedna prema drugoj — buržoazija i proletarijat.

Iz redova kmetova srednjeg vijeka izašli su slobodni stanovnici prvih gradova; iz toga gradskog stanovništva razvili su se prvi elementi buržoazije (...)

Buržoazija je sa svih dotada dostojanstvenih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinula svetačku aureolu. 28 Ona je liječnika, pravnika svećenika, pjesnika i učenjaka pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.

Buržoazija ne može postojati a da neprekidno ne revolucionira oruđa za proizvodnju, dakle odnose proizvodnje, pa dakle i cjelokupne društvene odnose. A svim prijašnjim industrijskim klasama bio je, naprotiv, prvi uvjet opstanka nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno potresanje svih društvenih odnosa, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju buržoasku epohu prema svim drugima. Ona rastvara sve čvrste, zarđale odnose sa svim zastarjelim predodžbama i shvaćanjima koja ih prate; svi novi odnosi zastaruju prije no što mogu očvrsnuti. Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve što je sveto oskvrnjuje se, i ljudi najzad bivaju prisiljeni da na svoj životni položaj, na svoje međusobne odnose gledaju trijeznim očima. Potreba za sve raširenijim tržištima gdje će prodavati svoje proizvode goni buržoaziju preko cijele Zemljine kugle. Svuda se ona mora ugnijezditi, svuda se naseliti, svuda uspostaviti veze.

Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta dala kozmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja.

U istoj mjeri u kojoj se razvija buržoazija, tj. kapital, razvija se proletarijat, klasa modernih radnika; oni žive samo dok nalaze rada i nalaze rada samo dok njihov rad povećava kapital. Ti radnici, koji se

28 aureola – krug oko glave, simbol svetosti ili slave

58

moraju prodati po komadu, jesu roba kao svaki drugi trgovinski artikl, i zbog toga su jednako izloženi svim slučajnostima konkurencije, svim kolebanjima tržišta.

Proletarijat prolazi više stupnjeva razvoja. Njegova borba protiv buržoazije počinje s njegovim postankom.

U početku se bore pojedini radnici, zatim radnici jedne tvornice, onda radnici neke grane rada u jednom mjestu protiv pojedinog buržuja koji ih neposredno eksploatira. Oni svoje napade ne upravljaju samo protiv buržoaskih odnosa proizvodnje, oni ih usmjeruju i protiv samih oruđa za proizvodnju; oni uništavaju stranu konkurentsku robu, razbijaju strojeve, pale tvornice, pokušavaju vratiti izgubljen položaj srednjovjekovnog radnika.

Na tom stupnju radnici čine masu raštrkanu po cijeloj zemlji, rascjepkanu konkurencijom. Masovnije zbijanje radnika još nije posljedica njihova vlastita udruživanja, već posljedica udruživanja buržoazije, koja radi postizanja svojih vlastitih političkih ciljeva mora staviti u pokret cijeli proletarijat i privremeno još može to uraditi. Na tom stupnju, dakle, proletarijat ne vodi borbu protiv svojih neprijatelja, već protiv neprijatelja svojih neprijatelja, protiv ostataka apsolutne monarhije, protiv veleposjednika, protiv neindustrijskih buržuja, malograđana. Tako je čitavo povijesno kretanje koncentrirano u rukama buržoazije; svaka pobjeda koja se tako izvojuje pobjeda je buržoazije.

Ali s razvitkom industrije ne dolazi samo do umnožavanja proletarijata: on se zbija u veće mase, njegova snaga raste i on je više osjeća. Interesi, životni uvjeti u proletarijatu sve se više ujednačuju, jer stroj sve više utire razlike u radu, a nadnicu gotovo svuda obara na jednako nisku razinu. Rastuća konkurencija među samom buržoazijom i trgovinske krize koje otuda proistječu čine da najamnina radnika postaje sve kolebljivija; sve brže neprekidno poboljšavanje strojeva čini čitav njihov životni položaj sve nesigurnijim; sukobi između pojedinog radnika i pojedinog buržuja sve više dobivaju karakter sukoba dviju klasa. Radnici počinju stvarati koalicije protiv buržuja; skupljaju se za održanje svoje najamnine. Zasnivaju čak i trajna udruženja da bi se opskrbili sredstvima za slučaj bunta. Mjestimično se borba pretvara u pobune.

Od vremena do vremena pobjeđuju radnici, ali samo prolazno. Prvi rezultat njihove borbe nije neposredan uspjeh, nego udruživanje koje se sve više širi. Tome pomaže sve veći broj prometnih sredstava koja proizvodi krupna industrija i koja dovode u vezu radnike raznih mjesta. Potrebna je, međutim, samo veza pa da se mnoge lokalne borbe, koje su svuda istog karaktera, centraliziraju u nacionalnu, u klasnu borbu. A svaka klasna borba politička je borba. Udruživanje za koje su građanima srednjeg vijeka s njihovim vicinalnim putovima bila potrebna stoljeća, moderni proleteri postižu željeznicama za malo godina.

Sukobi među klasama starog društva mnogostruko pomažu razvoj proletarijata. Buržoazija se nalazi u neprekidnoj borbi: iz početka protiv aristokracije; kasnije protiv dijelova same buržoazije, čiji interesi dolaze u proturječnost s napretkom industrije; uvijek protiv buržoazije svih stranih zemalja. U svim tim borbama ona je prisiljena pozivati se na proletarijat, tražiti njegovu pomoć i tako ga uvlačiti u politički pokret. Tako ona sama dodaje proletarijatu vlastite elemente obrazovanja, tj. pruža mu oružje protiv same sebe.« (Marx) (25)

1. PREGLEDNO PRIKAZI SUPROTSTAVLJENOST KLASA U POVIJESTI.

2. SAŽETO ISKAŽI POSEBNOSTI EPOHE BURŽOAZIJE.

3. IZVEDI BITNO ODREĐENJE BURŽOAZIJE I PROLETARIJATA. ŠTO BURŽOAZIJU ČINI BURŽOAZIJOM? ŠTO

PROLETARIJAT ČINI PROLETARIJATOM? UZMI U OBZIR ENGELSOVU PRIMJEDBU UZ ENGLESKO IZDANJE

MANIFESTA KOMUNISTIČKE PARTIJE 1888. GODINE: »POD BURŽOAZIJOM SE RAZUMIJE KLASA MODERNIH

KAPITALISTA KOJI SU VLASNICI SREDSTAVA ZA PROIZVODNJU I ISKORlŠĆUJU NAJAMNI RAD. POD

PROLETARIJATOM KLASA MODERNIH NAJAMNIH RADNIKA KOJI SU, JER NE POSJEDUJU SREDSTVA ZA

PROIZVODNJU, PRISILJENI DA PRODAJU SVOJU RADNU SNAGU KAKO BI MOGLI ŽIVJETI.«

4. ŠTO JE SVOJSTVENO BORBI PROLETARIJATA PROTIV BURŽOAZIJE?

PROLETERI I KOMUNISTI

»U kakvom su odnosu komunisti prema proleterima uopće? Komunisti nisu neka posebna partija prema drugim radničkim strankama. Oni nemaju nikakve interese odvojene od interesa cijelog proletarijata.

59

Oni ne postavljaju nikakva posebna načela u koja bi htjeli ukalupiti proleterski pokret. Komunisti se razlikuju od ostalih proleterskih partija samo time što, s jedne strane, oni u različitim

nacionalnim borbama proletera ističu i provode zajedničke, od nacionalnosti nezavisne interese cjelokupnog proletarijata, a s druge strane, što oni na različitim stupnjevima razvitka koje prolazi borba između proletarijata i buržoazije stalno zastupaju interese cjelokupnog pokreta.

Komunisti su, dakle, u praksi onaj dio radničkih stranaka svih zemalja koji je najodlučniji, koji stalno gura dalje, oni u teorijskom pogledu imaju prednost pred ostalom masom proletarijata zato što razumiju uvjete, tok i opće rezultate proleterskog pokreta.

Najbliži cilj komunista isti je kao i svih ostalih proleterskih partija: formiranje proletarijata u klasu, rušenje buržoaske vladavine, osvajanje političke vlasti od strane proletarijata.

Teorijske postavke komunista nipošto se ne temelje na idejama, na načelima koje je izmislio ili otkrio ovaj ili onaj popravljač svijeta.

One su samo opći izraz stvarnih odnosa postojeće klasne borbe, historijskog kretanja koje se zbiva pred našim očima. Ukidanje dosadašnjih odnosa vlasništva nije nešto što posebno karakterizira komunizam.

Svi odnosi vlasništva bili su podložni stalnom historijskom smjenjivanju, stalnom historijskom mijenjanju.

Francuska revolucija, na primjer, ukinula je feudalno vlasništvo u korist buržoaskog. Ono što čini odliku komunizma nije ukidanje vlasništva uopće, već ukidanje buržoaskog

vlasništva. Ali moderno buržoasko privatno vlasništvo posljednji je i najsavršeniji oblik proizvodnje i

prisvajanja proizvoda koji se temelji na klasnim suprotnostima na eksploatiranju jednih od drugih. U tom smislu mogu komunisti sažeti svoju teoriju u jedan izraz: ukidanje privatnog vlasništva.«

(Marx) (26)

1. U KAKVOM SU ODNOSU KOMUNISTI PREMA PROLETERIMA?

2. KAKO SE U JEDAN IZRAZ MOŽE SAŽETI TEORIJA KOMUNISTA?

REVOLUCIJA I POVIJESNA ULOGA PROLETARIJATA

Klasna borba jest pokretačka snaga u povijesti i revolucija je najviši oblik klasne borbe, ali osnova socijalne revolucije je sukob proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Socijalna revolucija je radikalna i dugotrajna promjena cjelokupnih društvenih struktura i odnosa. Zato ju je Marx izjednačavao s epohom. Socijalna revolucija je zgusnuti proces promjena, znatno većih nego u čitavim stoljećima. »Revolucije su lokomotive historije«. (Marx)

Marx je razlikovao socijalnu i političku revoluciju. Obje su te revolucije borba klasa, ali nisu prema svome dometu identične. Sve dosadašnje revolucije u klasnom društvu imale su osnovni cilj obaranja stare i uspostavljanja nove političke vlasti. Rastvara li revolucija stare društvene strukture, ona je socijalna, ruši li samo staru vlast, a novom se vlasti ne koristi kao instrumentom za promjenu postojećih struktura, tada je samo politička revolucija, ali ne i obratno. Svaka politička revolucija ne mora biti socijalna revolucija. Politička revolucija je u pravilu oružana i uvod je u socijalnu revoluciju. Također, svaki prijelaz vlasti od jedne klase k drugoj putem borbe nije revolucija. Samo progresivna promjena vlasti, tj. kada historijski naprednija klasa osvoji vlast, tada je to revolucija, ako historijski preživjela klasa vrati izgubljenu političku vlast, tada je to kontrarevolucija ili povijesni regres.

Nasuprot klasičnim ekonomistima, koji su govorili o buržoaziji kao vječnoj i prirodnoj historijskoj pojavi, Marx je znanstveno utvrdio njezinu prolaznost. Buržoazija je, kaže Marx, iškovala ne samo oružje, već i snage koje će ga upotrijebiti protiv nje, a to je proletarijat. Naime, Marx je otkrivanjem viška vrijednosti također znanstveno dokazano da je eksploatacija proletarijata način postojanja buržoazije. Prema tome, buržoazija zasniva svoju egzistenciju kao klasa na eksploataciji proletarijata, što ne može biti povijesna konstantna, već prolazna pojava. Marx je u tendencijskom padu prosječne profitne stope otkrio objektivnu unutrašnju granicu opstojnosti buržoazije kao vladajuće klase, a u organiziranoj borbi proletarijata subjektivnu snagu njezina prevladavanja.

60

Osnovno u naučnom socijalizmu je eksplikacija 29 svjetsko­historijske uloge proletarijata kao grobara staroga klasnog društva i graditelja besklasne ljudske zajednice.

Marxa nije zadovoljavala politička emancipacija 30 čiji je nosilac bila buržoazija, jer »granica političke emancipacije u tome je što država može biti slobodna, a da čovjek ne bude slobodan čovjek. Politička emancipacija nije opće ljudska emancipacija za koju se Marx zalaže.« » ... Tek kad stvaran individualan čovjek spozna i organizira svoje »forces propres« 31 kao društvene snage i stoga ne bude više od sebe odvajao društvenu snagu u obliku političke snage, tek tada će čovjekova emancipacija biti dovršena«.

Marx nije formulirao samo zahtjev za općeljudskom emancipacijom, već je upozorio i na snage koje su historijski povezane da to izvrše. Te snage su proletarijat i filozofija odnosno humanistička teorija. Marx je u tom kontekstu prvi put upotrijebio termin klasa. Na pitanje gdje leži mogućnost njemačkog oslobođenja, Marx odgovara: »U formiranju jedne klase vezane radikalnim lancima, staleža koji je ukidanje svih staleža, sfere koja posjeduje univerzalni karakter svojim, univerzalnim patnjama i koja ne traži nikakvo posebno pravo jer joj nije učinjena nikakva posebna nepravda, već nepravda uopće. To je proletarijat«. Marx ovdje govori o obilježjima proletarijata kao klase koja treba da se formira. Bitno obilježje proletarijata je u tome da je klasa koja se formira, u građanskom društvu, ali kao klasa koja već transcendira 32 građansko društvo. Gotovo u svim djelima klasici marksizma raspravljaju o različitim aspektima 33 proletarijata. Engels je nezavisno od Marxa također otkrio svjetsko­historijsku ulogu proletarijata. U Principima komunizma Engels je formulirao jednostavnu, ali jasnu definiciju proletarijata: »Proletarijat je ona klasa društva koja svoj život održava jedino prodajom svoga rada.« Da bi jedna klasa mogla živjeti od prodaje radne snage, moraju joj biti osigurani nužni uvjeti reprodukcije. Moderni proleter, naprotiv, umjesto da se podiže s napretkom industrije, kaže Marx, srozava se sve dublje ispod uvjeta svoje vlastite klase. Radnik postaje pauper, 34 a pauperizacija se razvija od početka još brže nego stanovništvo i bogatstvo. Ovo su, bez sumnje, najbriljantnije, gotovo poetske misli o alijeniranosti 35 jedne klase koja se u tom stanju loše osjeća. Međutim, proletarijat nije za Marxa klasa koja jedino pati, već »od svih klasa koje danas postoje naspram buržoazije samo je proletarijat istinski revolucionarna klasa«. Proletarijat je proizvod kapitalističkih industrijskih uvjeta i njegov cilj i njegova revolucionarna oslobodilačka akcija determinirani 36 su vlastitim životnim položajem. Proletarijat je naprosto prisiljen da sam sebe oslobodi. Socijalno oslobađanje proletarijata bit će njegovo vlastito djelo, bez obzira što dijelovi proletarijata ili cjelokupni proletarijat u danom momentu misli, jer to naprosto proistječe iz njegove društvene biti.

Marx se prvenstveno bavio analizom društvenih uvjeta i strategijom socijalnog oslobođenja proletarijata. Analiza mjesta i uloge proletarijata bila bi nepotpuna bez osvrta na ovaj dio Marxova učenja. Jedna ugnjetavana klasa, kaže Marx, jest životni uvjet svakog društva zasnovanog na antagonizmu klasa. Oslobođenje ugnjetene klase nužno sadrži u sebi stvaranje novog društva. Da bi se ugnjetena klasa mogla osloboditi, mora biti dostignut stupanj na kojem ne mogu postojati pored drugih već stečene proizvodne snage i postojeći društveni odnosi. »Od svih oruđa za proizvodnju najveća je produktivna snaga sama revolucionarna klasa.« (Marx) Ovdje je riječ o specifičnoj ugnjetenoj klasi — proletarijatu, koja predstavlja raspadanje svih klasa i prevladavanje sebe kao klase, zato je Engels utvrdio uvjete u kojima je moguće iščezavanje klasa. »Dokle god ukupan društveni rad daje samo prinos koji tek nešto malo nadmašuje ono što je potrebno za oskudnu egzistenciju svih, dokle god rad zauzima cijelo ili gotovo cijelo vrijeme velike većine članova društva, dotle se društvo nužno dijeli na klase.«

Suprotnost između proletarijata i buržoazije jest borba klasa koja — dovedena do svog vrhunca — predstavlja socijalnu revoluciju. Proletarijat, taj najniži sloj sadašnjeg društva, ne može se ispraviti, kaže Marx, a da ne baci u zrak cjelokupnu nadgradnju slojeva koji čine službeno društvo. Proleterska ili socijalistička revolucija najdublja je revolucija jer ne zamjenjuje jedno klasno društvo drugim klasnim, društvom, jedan sistem eksploatacije drugim sistemom eksploatacije već predstavlja njihovo dokidanje. Socijalno i ekonomsko oslobođenje klase onaj je velik cilj kojem svaki politički pokret treba

29 eksplikacija – izlaganje, objašnjenje 30 emancipacija ­ osamostaljivanje 31 forces propres — vlastite snage 32 transcendira — nadilazi 33 aspekt — vid, gledište, pojava 34 pauper — izrijekom siromah koji ništa ne posjeduje 35 alijeniranost — otuđenost 36 determiniran — određen

61

da bude potčinjen kao sredstvo. Marx je koncipirao 37 socijalističku revoluciju kao prijelaz iz prethistorije u pravu ljudsku povijest. Smisao je prethistorije u tome da jedna grupa iskorištava drugu kao prirodnu osnovu ili snagu, a smisao prave ljudske historije je dokidanje klasne eksploatacije i uspostavljanje autentične ljudske zajednice.

Socijalistička ili proleterska revolucija predstavlja čitavu epohu i imat će više etapa. »Prvi korak u proleterskoj revoluciji je podizanje proletarijata u vladajuću klasu. Proletarijat će se svojom političkom vlašću koristiti da u rukama države, tj. proletarijata organiziranog kao vladajuće klase, centralizira sva oruđa za proizvodnju kako bi što brže povećao masu proizvodnih snaga.« U ovom tekstu klasici iznose opću ideju diktature proletarijata, ali još ne izrijekom. Ta je ideja kasnije razvijena i konkretizirana 38 . Marx eksplicite 39 govori o diktaturi proletarijata u djelu Klasne borbe u Francuskoj: »Proletarijat se sve većina grupira oko revolucionarnog socijalizma, oko komunizma . . . Taj socijalizam je objava permanentne 40 revolucije, klasna diktatura proletarijata, kao nužan prijelazni stupanj prema ukidanju klasnih razlika uopće i ukidanju svih odnosa proizvodnje na kojima se one temelje, prema ukidanju svih društvenih odnosa koji odgovaraju tim odnosima proizvodnje, prevratu u svim idejama koje proizlaze iz tih društvenih odnosa.« Ova Marxova odredba diktature proletarijata sadrži mnoge elemente. Upozorit ćemo samo na one koji su vezani za našu temu. Klasna diktatura proletarijata nužan je prijelazni stupanj ili period koji vodi ukidanju klasnih razlika uopće, ekonomskih uvjeta klasne egzistencije, te prevratu klasne društvene svijesti ili ideologije. Kako proletarijat u vlastitoj revoluciji osigurava taj proces? Sve prijašnje klase, ističe Marx, nakon osvojene političke vlasti težile su da svoj životni položaj osiguraju time što su čitavo društvo podvrgavale uvjetima svoga načina prisvajanja. Proletarijat može ovladati proizvodnim snagama društva samo ako ukine svoj dosadašnji način prisvajanja, a time i čitav dosadašnji način prisvajanja. Svaka nova vladajuća klasa ostvaruje svoju vladavinu na široj socijalnoj osnovi. Proletarijatu nije potrebna suprotna klasa da mu osigurava egzistenciju, jer je on univerzalna klasa ili klasa proizvođača koja se identificira 41 s društvom.

Proletarijat nije samo nosilac novog načina materijalne proizvodnje, već novog načina proizvođenja cjelokupnog društvenog života čiju okosnicu čine samoupravne asocijacije. 42 Marx je prije bilo kakvog povijesnog iskustva postavio odlučno pitanje čime će proletarijat zamijeniti staro buržoasko društvo i na njega odgovorio: »Na mjesto staroga buržoaskog društva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima stupa udruživanje u kojem je slobodni razvitak svakog pojedinca uvjet slobodnog razvitka za sve.« Za Marxova života ove su teze doživjele empirijsku verifikaciju 43 u revoluciji pariških komunara. Premda kratkotrajna i neuspjela, Pariška komuna bila je dragocjena praktička osnova Marxu i Engelsu za daljnju teorijsku razradu strategije socijalnog oslobođenja radničke klase: »Komuna je bila vlada radničke klase, rezultat borbe proizvođačke klase protiv prisvajačke klase, ona je bila najzad pronađeni politički oblik vladavine pod kojim se moglo izvršiti ekonomsko oslobođenje rada.« Komuna je kao prva u povijesti diktatura proletarijata razbila državnu vlast i time također potvrdila prijašnji Marxov stav da proletarijat mora srušiti državu zbog oslobođenja ličnosti proletera, ozakonila je spontano nastale samoupravne asocijacije kao suvremene organe vladavine proletarijata.

Premda su klasici marksizma načelno nijekali mogućnost pojave novih klasa i klasne strukture društva nakon pobjede proleterske revolucije u vezi s iskustvom Pariške komune, Engels je s pravom upozorio na dvije opasnosti koje u tom pogledu prijete pobjedonosnom proletarijatu. »Da ne bi radnička klasa izgubila svoju izvojevanu vlast, mora s jedne strane ukloniti sav stari aparat ugnjetavanja koji je dotle bio upotrebljavan protiv nje, a s druge strane, mora se osigurati protiv svojih vlastitih deputata 44 i činovnika proglašavajući ih sve smjenjivim u svako doba.« (27)

1. U ČEMU JE RAZLIKA IZMEĐU SOCIJALNE I POLITIČKE REVOLUCIJE?

2. ŠTO JE KONTRAREVOLUCIJA? PO ČEMU JE PREPOZNAJEMO?

37 koncipirati — zamisliti, shvatiti, sačiniti, začeti 38 konkretizirati — dati stvarno, točno, puno određenje 39 eksplicite ­ izrijekom 40 permanentan — trajan, neprekidan, stalan 41 identificirati ­ poistovjetiti 42 asocijacije — udruženje, udruživanje 43 empirijska verifikacija — iskustvena provjera 44 deputat — izaslanik, poslanik, zastupnik

62

3. OBRAZLOŽI PO ČEMU SE NAŠA NARODNOOSLOBODILACKA BORBA UJEDNO ZOVE I SOCIJALISTIČKA

REVOLUCIJA.

4. OBJASNI I OBRAZLOŽI ODNOS PROLETARIJATA, FILOZOFIJE I OPĆELJUDSKOG OSLOBOĐENJA.

5. PO ČEMU SE PROLETERSKA ILI SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA RAZLIKUJE OD SVIH DRUGIH REVOLUCIJA U

POVIJESTI.

6. KAKVU ULOGU PRIDAJE MARX DIKTATURI PROLETARIJATA?

7. OBJASNI SMISAO TEZE DA PROLETARIJATU NIJE POTREBNA SUPROTNA KLASA DA MU OSIGURA

OPSTANAK.

8. CITIRAJ MARXOV TEKST U KOJEM DAJE ODREĐENJE NOVOG SOCIJALISTIČKOG DRUŠTVA.

9. KOJA SU SVE DRAGOCJENA ISKUSTVA PARIŠKE KOMUNE?

10. ANALIZIRAJ SMISAO ENGELSOVA UPOZORENJA NA OPASNOSTI KOJE PRIJETE PROLETARIJATU

Marxove i Engelsove analize buržoaskog društva dovode do ovih zaključaka: — Buržoasko društvo i kapitalizam kreću se u pravcu zgrtanja sve veće ekonomske i političke

moći nasuprot golemoj masi radničke klase koja razmjerno tome postaje sve više ekonomski i politički izrabljivana.

— Radnička klasa proletera najprije se bori za poboljšanje svoga ekonomskog i političkog položaja, što Marx smatra privremenim i manje važnim zadatkom. Njezin je glavni zadatak preuzimanje ekonomske i političke vlasti aktom proleterske revolucije radi izgradnje besklasnog društva.

— Za razliku od svih drugih dotadašnjih revolucija, u kojima se uvijek vladajuća i izrabljivana klasa samo izmjenjuju, proleterska revolucija je radikalna i historijska.

Kad, naime, proletarijat povede revoluciju i uzme u svoje ruke sredstva za proizvodnju, tj. ekonomsku i političku vlast, kad, dakle, on postane vladajuća klasa, njemu se nasuprot ne javlja više klasa eksploatiranih i izrabljivanih, kako je to inače uvijek slučaj npr. u buržoaskoj revoluciji. Sada, ista klasa proletera ekonomski i politički upravlja sredstvima za proizvodnju i čitavim društvom, ali istovremeno sama i proizvodi na tim sredstvima, a ne prisiljava neku drugu klasu da to za nju čini. I upravo je u tome povijesna prekretnica.

Pod neposrednim utjecajem i kontrolom radničke klase na vlasti sada se svi slojevi društva moraju prilagoditi i podrediti takvoj politici bez obzira na svoja prijašnja iskustva, navike i namjere. U tom se smislu zbiva dikktatura proletarijata radi dokidanja svih oblika i ostataka klasnog društva

— Konačan rezultat ovog procesa bit će praktično pretvaranje cjelokupna društva u radničku klasu ili, obrnuto, čitave radničke klase u društvo, drugim riječima, radnička klasa i društvo potpuno se poistovjećuju pa na taj način zapravo radničke klase kao klase više uopće i nema: ona je ukinula klasno društvo i eksploataciju, ali i samu sebe. To je onda, napokon, besklasno društvo. Povijesna uloga radničke klase proletera je izvođenje upravo ovog društvenog procesa.

PITANJA I ZADACI za ponavljanje i za daljnje istraživanje 1. SAČINI PREGLED NATUKNICA ZA PONAVLJANJE. USPOREDI NAŠE UVODNE NAZNAKE NA POČETKU

POGLAVLJA.

2. PREGLED NATUKNICA DOPUNI SADRŽAJNIM ODREĐENJIMA.

3. U TUMAČU POJMOVA VIDI TERMINE: BURŽOAZIJA, PROLETARIJAT, RADNIČKA KLASA, EKSPLOATACIJA,

REVOLUCIJA, DIKTATURA PROLETARIJATA.

63

6. SOCIJALIZAM

Periodizacija ljudske povijesti. Socijalizam kao prijelazni period iz klasnog društva u besklasno. Obilježja dvaju velikih prijelaznih razdoblja iz jedne društvene epohe u drugu.

Osnovna svrha socijalističke revolucije. Načelo raspodjele u socijalizmu i načelo raspodjele u komunizmu. Uloga samoupravljanja.

Tito o aktivnoj koegzistenciji i o socijalizmu kao svjetskom procesu. Različiti putovi izgradnje socijalizma. Moguća zastranjivanja i put samoupravnog socijalizma.

SMISAO I BIT SOCIJALIZMA

Nije nam poznat pokušaj nabrajanja definicija socijalizma od vremena kad je taj izraz ušao u promet prije nešto manje od sto i pedeset godina. Zna se da ih ima više stotina, možda čak i više tisuća. Svako vrijeme obiluje njima, pa tako i ovo naše doba. Polazi se s različitih gledišta, zastupaju se interesi različitih socijalnih grupa, teži se različitim ekonomskim i političkim ciljevima, vjeruje se u ispravnost različitih ideja i pokreta i idealiziraju se različite ustanove i odnosi proizvodnje i prometa.

Da bismo se snašli u tom mnoštvu socijalnih teorija, političkih akcija i praktičnih težnja i zahvata, i da bismo mogli pouzdanije ocijeniti što je u tome doista novo, socijalističko, moramo upoznati samu bit i temeljni smisao toga velikoga svjetsko historijskog prevrata.

Prvi naš korak vodi preko periodizacije ljudske povijesti do utvrđivanja mjesta koje socijalizam zauzima u razvojnim etapama materijalnog života društva. Dovoljno je zato da se ograničimo na kratak prikaz ekonomskih društvenih formacija — rezimiranjem stavova i zaključaka do kojih je došla klasična marksistička teorija. Ona raščlanjuje cjelokupni društveni razvitak na četiri velike epohe: divljaštvo, barbarstvo, civilizaciju i komunizam. U svakoj se od tih epoha razlikuje niži, srednji i viši stupanj razvoja. Ti su stupnjevi zapravo posebne ekonomske društvene formacije u kojima se na specifičan način ponavljaju i očituju temeljne karakteristike epohe.

Pojedine društvene epohe i njihove ekonomske formacije povezuju prijelazni periodi kao vremenska razdoblja u kojima se smanjuju dva granična socijalna organizma. U tim se razdobljima prepleću i prožimaju ustanove i odnosi dvaju društvenih sistema: starog, koji nestaje, i novog, koji se rađa i razvija do konačne potpune prevlasti. Karakterizira ih dramatična i dugotrajna borba između konzervativnih i progresivnih društvenih snaga i njihovih reakcionarnih i revolucionarnih interesa i težnja. To je doba učestalih socijalnih protesta, masovnih buntova i pravih revolucija — u kojima novo može neke bitke i izgubiti, ali konačno ipak mora definitivno pobijediti.

Klasici su detaljno opisali svojstva i razlike između velikih epoha i njihovih formacija. Uobičajeno je danas da se povezano promatra divljaštvo i barbarstvo kao prvobitna zajednica. Smjenjuje je epoha civilizacije, zapravo klasno društvo koje smo u dosadašnjim izlaganjima dobro upoznali, a zatim dolazi epoha komunizma sa svojim razvijenim besklasnim ustanovama i odnosima proizvodnje i prometa. Niži, srednji i viši stupanj razvoja klasnog društva očituje se kao ekonomska formacija robovlasničkog, feudalnog i kapitalističkog načina proizvodnje. Povezuju ih prijelazni periodi, koji za ovo izlaganje nisu važni, za razliku od velikih prijelaznih perioda iz jedne društvene epohe u drugu na koje je naša pažnja sada najviše i usmjerena. Zanima nas zapravo prijelazni period iz klasnog društva u besklasne, a to je ono mjesto što ga u društvenom razvoju zauzima moderni socijalizam.

Sažeta rekapitulacija ovog prikaza pruža slijedeću sliku razvojnih etapa društvene povijesti, koja počinje s prijelaznim periodom iz prvobitnoga besklasnog društva u klasno društvo i završava s prijelaznim periodom iz klasnog društva u buduće besklasno društvo.

64

PRVOBITNA ZAJEDNICA ……………………… VIŠI STUPANJ RAZVOJA

prijelazni period

KLASNO DRUŠTVO NIŽI STUPANJ RAZVOJA ­ ROBOVLASNIŠTVO SREDNJI STUPANJ RAZVOJA — FEUDALIZAM VIŠI STUPANJ RAZVOJA — KAPITALIZAM

prijelazni period — socijalizam

EPOHA KOMUNIZMA NIŽI STUPANJ RAZVOJA ………………………

Očito je da su povijesni ciljevi, zadaci i rezultati jednog i drugog prijelaznog perioda posve različiti — zapravo suprotni. Nekad se prelazilo iz prvobitnoga besklasnog društva u svijet otuđenog rada, a sada se prelazi iz svijeta otuđenog rada u novo besklasno društvo koje je pred nama. Dovoljno je ovdje za ilustraciju navesti glavne tokove i rezultate tih promjena u velikim prijelaznim periodima.

Prijelazni period iz besklasnog društva u klasno karakterizira proces svestranog razdruštvljavanja i potpunog asocijalisiranja uvjeta proizvodnje, vlasništva, upravljanja, duhovnog života itd. Ljudi se počinju diferencirati najprije s obzirom na različito mjesto što ga zauzimaju u organizaciji društvenog rada, a zatim s obzirom na različit stav i odnos prema sredstvima za proizvodnju. Samo­djelatnost prerasta u rad, silu nad ljudima, akt otuđenja praktične ljudske djelatnosti, koji se iz oblika slobodnog i stvaralačkog pretvara u puko sredstvo za život — sredstvo za održavanje gole fizičke egzistencije.

Prijelaz u klasno društvo završava: eksproprijacijom (oduzimanje sredstava za proizvodnju jednoj društvenoj klasi koja zbog toga postaje podređena ili izrabljivana) imovine i funkcija, monopolom privatnog vlasništva, privatnom inicijativom, eksploatacijom proizvođača, prisvajanjem viška rada, društvenom podjelom rada, monopoliziranjem općedruštvenih poslova, osamostaljenjem neproizvodnog rada, upravljanjem ljudima, državnom organizacijom i prisilom, robnom proizvodnjom, stihijskom privredom, monopolom duhovnog stvaralaštva itd. Konačni rezultati ovog razvoja dovode do potpunog gubitka čovjeka i do razbijanja građanskog društva na njegove sastavne dijelove: na individuume, od kojih svaki ima svoje posebne interese, te na materijalne i duhovne elemente, koje monopoliziraju pojedinci i koriste se njima za svoje privatne ciljeve.

Suvremeni prijelazni period iz klasnog društva u besklasno karakterizira proces svestranog podruštvljavanja i potpunog socijaliziranja uvjeta proizvodnje, vlasništva, rada, prisvajanja, posjedovanja, trošenja, općih funkcija, duhovnog života itd. Nestaju razlike među ljudima, kako u njihovu odnosu prema sredstvima za proizvodnju, tako i u životnom sadržaju i položaju u organizaciji društvenog rada. Oslobađanjem rada postiže se samodjelatnost u praktičnoj ljudskoj aktivnosti i razvijaju se odnosi proizvodnje i prometa kojima je glavna svrha da omoguće i osiguraju svestrani razvitak ljudskih snaga.

Prijelaz u besklasno društvo završava s definitivnom eksproprijacijom eksproprijatora, ukidanjem svakog monopola u društvenom životu, nestankom svakoga izdvojenog korištenja prirodnih izvora i proizvoda rada, pretvaranjem ukupnog radnog vremena u potrebnu samodjelatnost slobodnih i ravnopravnih članova društva, ukidanjem države i svake prisile nad ljudima, kolektivnim upravljanjem stvarima, podjednakim i ravnopravnim korištenjem svih rezultata društvene djelatnosti i svega što vrijedi u naslijeđenoj kulturi i civilizaciji itd. Kao konačan rezultat ovog razvoja javlja se totalni čovjek, koji je do kraja integriran u cjelokupan društveni život i potpuno ravnopravan i samodjelatan u svim društvenim funkcijama — materijalne, socijalne, političke i duhovne prirode.

Dovoljno je to potkrijepiti nekim od poznatih primjera iz stečenog iskustva. Novo društvo započinje sada svoj razvoj afirmiranjem načela raspodjele prema radu, a to je upravo posljednji oblik s kojim završavaju svoj život prastare besklasne zajednice. Tržišno privređivanje dostiže najviši domet u masovnoj reprodukciji robe radne snage, a to je upravo onaj oblik robne proizvodnje koji najprije odumire i koji mora posve nestati da bi se moglo pribjeći drugim oblicima privređivanja. Ta zakonitost odumiranja upućuje na dva važna zaključka: Na jednoj strani je spoznaja da je razvijanje suprotnosti određene ekonomske društvene formacije, njezina načina proizvodnje i njezine ekonomske strukture nužan i jedino mogući povijesni put za njihovo rješavanje i prevladavanje. To je put stvaranja materijalnih i društvenih uvjeta, koji takve odnose čine ne samo nepoželjnim, već i praktički neodrživim. Marx je više puta izričito isticao, a na to je mislio i kada je u Bijedi filozofije napisao: »Da bi se potlačena klasa mogla osloboditi, mora biti dostignut stupanj razvoja na kojem već stečene proizvodne snage i postojeći društveni odnosi ne mogu postojati naporedo«.

Na drugoj strani je spoznaja da se proces društvenog oslobađanja rada neizbježno odvija nekim posrednim putem, putem nekoga novog otuđenja i razvijanja suprotnosti koje nastaju na toj osnovi, ali takvog otuđenja koje je mnogo snošljivije, blaže i pogodnije za daljnje društvene preobražaje. Tako se,

65

primjerice, oslobađanje od kapitalističke eksploatacije postiže otuđenjem koje donosi formiranje i djelovanje socijalističke države.

U toj se dvorodnoj prirodi socijalističke društvene transformacije ogleda prijelazni karakter naše epohe. Oslobađanje i otuđivanje radničke klase i čovjeka uopće idu zajedno i ostvaruju se kao dijalektičko jedinstvo suprotnosti. Nastajanje, razvijanje i prevladavanje tih suprotnosti donosi poželjne socijalističke društvene preobražaje, ali i s njima povezane socijalne konflikte i okršaje. Dakle, iz toga se jedinstva suprotnosti rađaju i razvijaju progresivni društveni tokovi i u isto vrijeme, isto tako zakonito, i njihovi negativni suputnici — koji, kako nam iskustvo pokazuje, nose u sebi velike opasnosti.

Do konačnog se cilja dolazi postepeno i uz pomoć sredstava, metoda, načina, odnosa i oblika života koji se nerijetko čine ponešto različitima, pa i suprotnima onom za čini se teži. Nije to karakteristično samo za sredine u kojima se novo probija stihijskim putem, mimo volje i namjera vladajućih krugova, već i za prilike u kojima se nakon uspješne političke revolucije svjesno i planski razvija novo društveno uređenje. Utoliko veće postaju opasnosti dviju krajnosti: prihvaćanja postignutog kao konačnog rješenja, koje u daljnjim kretanjima samo prepravkama i usavršavanjima, i odbacivanja svega postojećeg kao zablude, nedovoljno revolucionarne prakse, pa čak i izdaje povijesnih interesa radničke klase. Prvo vodi surovom etatizmu, a drugo se krije iza pojava koje je Lenjin nazvao »dječjom bolesti Ijevičarstva«, (28)

1. U PERIODIZACIJI LJUDSKE POVIJESTI UOČI POSEBAN POLOŽAJ I ULOGU KOJU IMA SOCIJALIZAM.

2. ISPIŠI: A) OBILJEŽJA PRIJELAZNOG PERIODA IZ BESKLASNOG DRUŠTVA U KLASNO I B) OBILJEŽJA

REZULTATA TOG PRIJELAZA (ODNOSNO OBILJEŽJA ZAVRŠENOG KLASNOG DRUŠTVA).

3. ISPIŠI: A) OBILJEŽJA PRIJELAZNOG PERIODA IZ KLASNOG DRUŠTVA U BESKLASNO DRUŠTVO I B)

OBILJEŽJA REZULTATA TOG PRIJELAZA.

4. IZ MNOŠTVA TIH OBILJEŽJA IZDVOJI PO JEDNO ILI DVA ZA KOJE SMATRAŠ DA SU BITNA I DA U SEBI SAŽIMAJU

OSTALA ODREĐENJA O KOJIMA JE RIJEČ.

SOCIJALIZAM KAO ZAJEDNICA SLOBODNO UDRUŽENIH PROIZVOĐAČA

Osnovna je svrha socijalističke revolucije ukidanje najamnog rada ili eksploatacije čovjeka čovjekom. To je moguće u prvom redu podruštvljenjem sredstava za proizvodnju, oduzimanjem tih sredstava od kapitalista, dakle, ukidanjem privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. I to je, doista, prvi čin socijalističke revolucije.

Taj način socijalističke revolucije olakšan je, kao što smo vidjeli, već samom činjenicom što je koncentracija i centralizacija kapitala i stvaranje golemih proizvodnih poduzeća u kapitalizmu dala samoj proizvodnji pečat društvene proizvodnje u velikim razmjerima. Međutim, svrha je ukinuća najamnog rada da se odstrani kapitalističko prisvajanje viška vrijednosti, čiji je proizvođač radnik, i da taj višak vrijednosti ili rada pripadne samom radniku, dakle da se uvede pravedna raspodjela li pravo svakoga radnika na proizvod rada (ili njegov vrijednosni ili novčani ekvivalent) koji odgovara stvarno njegovu radu. To je načelo: Svakome prema njegovu radu. Marx i Engels razlikovali su dvije faze u razvitku komunističkog društva, odnosno u kretanju prema komunističkom društvu: nižu fazu, ili socijalizam, i višu fazu, ili komunizam. U višoj fazi vladat će načelo: Svatko prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama.

U nižoj ili socijalističkoj fazi, koju zovemo i prijelaznim periodom prema komunizmu, još ne postoji potpuna ekonomska jednakost među proizvođačima ili ljudima uopće. U toj fazi još se ne može isključiti da jedan dobiva manje, a drugi više, da jedan bude bogatiji, a drugi siromašniji; da oni koji raspolažu većim stručnim kvalifikacijama ili sposobnostima rada budu i bolje nagrađeni za svoj rad. »Pri jednakom radnom učinku«, upozorava Marx, »i, prema tome, u jednakom udjelu u društvenom fondu potrošnje jedan će stvarno dobiti više nego drugi, jedan će biti bogatiji od drugoga, itd. Da bi se izbjegli svi ti nedostaci, pravo bi moralo biti, umjesto da bude jednako, nejednako.« Drugim riječima, pravo bi moralo imati na umu ljudsku nejednakost u sposobnostima, pa ne bi smjelo isto mjerilo primjenjivati na sve ljude. Ovakvo formalno pravo, koje se služi istim mjerilom za proizvodnju ljudi, ne obazirući se na njihovu prirodnu darovitost ili sposobnost, još je uvijek buržoasko pravo. Ali takvo pravo i njegovi nedostaci ne mogu se izbjeći u prvoj fazi komunističkog društva, odnosno u prijelaznom razdoblju, zato što novo društvo još nosi nedostatke građanskog društva. Osnovni je

66

razlog u tome što je ljudski rad još uvijek osnova društvenog bogatstva, i tek s golemim napretkom u proizvodnim snagama, kad ljudski rad bude sve manje značajan za stvaranje društvenog bogatstva, doći će do više ili komunističke faze društva.

Tu višu fazu Marx prikazuje ovako: »U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ugnjetavajuće podčinjenosti individuuma podjeli rada, a s njom i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada, kad rad postane ne samo sredstvo za život, nego čak prva životna potreba, kad sa svestranim razvitkom individuuma porastu i proizvodne snage i kad svi izvori kolektivnog bogatstva poteknu obilnije — tek tada će biti moguće sasvim prekoračiti uski horizont buržoaskog prava i društvo će moći na svoje zastave napisati: Svatko prema sposobnostima, svakome prema potrebama.«

Svrha socijalističke revolucije na ekonomskom području nije samo da ostvari jednakost raspodjele proizvodnih dobara, tj. da ljudski rad nagrađuje prema njegovu stvarnom učinku i potrebama. Ona ima istovremeno i zadatak da dokine otuđenje čovjeka u radu, njegovo osamljivanje u društvenoj proizvodnji, njegovo odvajanje od bitnih oblika proizvodnje ili ljudskog rada kao takvoga, od njegova pretvaranja u golu »radnu snagu«. Socijalistička revolucija mora uspostaviti čovjeka — proizvođača u njegovu integralnom smislu — kao čovjeka koji planira, kontrolira ili upravlja svojom proizvodnjom, pa koji kao takav i odlučuje o plodovima svojega rada, tj. koji ne odlučuje samo o proizvodnji, već i o raspodjeli proizvedenoga.

Socijalističko društvo može pretvoriti sredstva za proizvodnju u društveno vlasništvo, ali društvenim vlasništvom može se upravljati u ime države, odnosno u ime »socijalističke države«, čime se radnik kao proizvođač održava i dalje samo kao »radna snaga«, doduše kao socijalistička ili svjesna radna snaga, ali lišena upravljačkih prava. Ovaj sistem upravljanja sredstvima za proizvodnju u ime »socijalističke države ili države trudbenika« uveo je staljinistički sistem. Stvarno podruštvljenje proizvodnih sredstava može se provesti samo tako da društvenom imovinom upravljaju »slobodno udruženi proizvođači« (Marx) ili radnički savjeti. To se i postiže sistemom radničkog samoupravljanja, koji je primijenjen u Jugoslaviji. Samo u takvom sistemu u kojem se radnik — proizvođač pojavljuje kao udruženi ili kolektivni upravljač procesom proizvodnje i raspodjele ukida se postojanje proizvodnje kao »čovjeku tuđe i nadmoćne sile«. Proizvodni proces dolazi ponovno pod vlast samog čovjeka proizvođača. U Programu Saveza komunista Jugoslavije ovaj se moment jasno ističe kad se govori o prirodi društvenog vlasništva.

»Društveno vlasništvo znači ukidanje prava na privatno i državno kapitalističko vlasništvo, putem kojeg je vlasnik sredstava za proizvodnju vladao društvenim odnosima u proizvodnji i raspodjeli, ili, drugim riječima, putem kojeg su stvari vladale čovjekom. Društveno vlasništvo oslobađa društvene odnose u proizvodnji i raspodjeli od vladavine stvari, ukidajući, u konačnom rezultatu, ekonomsku i političku vlast svakog činitelja izvan proizvođača, odnosno njegove slobodne zajednice.« (29)

1. KOJI JE PRVI ČIN SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE? KOJA JE OSNOVNA SVRHA SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE?

2. JE LI PROVOĐENJEM PRVOG ČINA SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE UJEDNO ZAJAMČENO I OSTVARIVANJE

OSNOVNE SVRHE SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE? OBRAZLOŽI ODGOVOR.

3. KAŽE SE DA JE BITAN ZADATAK SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE DA PREVLADA ČOVJEKOVO PRETVARANJE U

GOLU RADNU SNAGU. OBJASNI SMISAO TOG ZAHTJEVA.

4. OBRAZLOŽI U ČEMU SE SASTOJI BITNA RAZLIKA IZMEĐU DRUŠTVA U KOJEM DRUŠTVENIM VLASNIŠTVOM

UPRAVLJA SOCIJALISTIČKA DRŽAVA I ONOG DRUŠTVA U KOJEM DRUŠTVENIM VLASNIŠTVOM UPRAVLJAJU

SLOBODNO UDRUŽENI PROIZVOĐAČI.

5. KAKO GLASI NAČELO RASPODJELE U SOCIJALISTIČKOM, A KAKO U KOMUNISTIČKOM DRUŠTVU?

6. MARX RASPRAVLJA O NEDOSTACIMA RASPODJELE U SOCIJALIZMU. O KOJIM JE TO NEDOSTACIMA RIJEČ?

KOJI SU UZROCI TIH NEDOSTATAKA? ŠTO MISLIŠ O TOME? OBRAZLOŽI SVOJE GLEDIŠTE.

SOCIJALIZAM KAO SVJETSKI PROCES

»Sa stanovišta socijalističkih snaga interesi socijalizma i mira neodvojivo su vezani u sadašnjoj etapi ljudske historije. Socijalističkim zemljama, koje nastoje izgraditi društvo bogatstva i ljudske jednakosti, potreban je mir da bi to mogle ostvariti. Pseudorevolucionarni frazeri zaboravljaju, ili ne žele prihvatiti, da je donedavno zavisnim narodima mir također postao neophodan kako bi mogli ostvariti svoje nacionalne i društvene težnje. Boreći se za svoju slobodu narodi koji se još uvijek

67

nalaze pod jarmom kolonijalizma neizbježno će je izvojevati. U uslovima općeg mira u svijetu, svestrana podrška progresivnih demokratskih snaga oslobodilačkoj borbi kolonijalnih naroda može se samo povećati.

Tako se u prijelaznoj epohi od kapitalizma k socijalizmu rješavaju najvažnija pitanja ljudske zajednice. Najrazličitiji oblici borbe između starog i novog, potresi i promjene od bitnog značaja za pojedine narode i međunarodne prilike, vladajuće tendencije i opasnosti koje su prisutne u prijelaznoj epohi traže duboko razumijevanje svjetskog razvitka. Dok, na jednoj strani, rješavanje ovih plemenitih zadataka čovječanstva izaziva oduševljenje i neviđen polet radnih masa, dotle, na drugoj strani, složenost problema koji se rješavaju i koje treba rješavati, kao i neravnomjeran razvitak materijalnih i subjektivnih snaga, predstavljaju pogodno tlo i za nerazumijevanje velikih društvenih procesa i suvremenih odnosa. To se izražava u krupnim sporovima i sukobima do kojih u naše vrijeme dolazi u toku odolijevanja proturječnosti prijelaznog perioda...

Nama, Savezu komunista Jugoslavije, već je odavno potpuno jasno da progresivan razvitak društvenih odnosa i materijalno jačanje socijalističkih zemalja predstavljaju historijsku nužnost socijalističkih snaga u sadašnje vrijeme. Ali nama je jasno i to da jačanje u materijalnom i drugom pogledu svih progresivnih snaga koje teže socijalizmu predstavlja, također, našu internacionalističku dužnost. Uspješno izgrađivanje socijalizma i komunizma u socijalističkim zemljama, razvijanje najnaprednijih odnosa ravnopravnosti i drugarstva među njima, imat će ogromno djelovanje, i kao primjer i kao materijalna sila na svijest i borbenu volju ljudi u čitavom svijetu. To predstavlja i internacionalističku obavezu socijalističkih zemalja.

Koegzistencija između zemalja s različitim društvenim sistemima neophodno je potrebna svim narodima. Ona je postala jedan od najaktualnijih zahtjeva čovječanstva i potreba socijalizma. Mi već godinama tvrdimo, a praksa to najbolje pokazuje, da je aktivna koegzistencija u sadašnjoj etapi jedno od najjačih političkih sredstava međunarodnog radničkog pokreta u borbi za društveni progres i jačanje socijalističkih snaga u svijetu.« (Tito, iz referata na V plenumu CK SKJ 1963. godine)

»Kao što veliki porast radničke klase u svijetu predstavlja značajan faktor u jačanju i razvijanju socijalističkih elemenata, tako i porast radničke klase u kolonijalnim zemljama, ili zemljama već oslobođenim od kolonijalizma, posebno predstavlja značajan svjestan faktor, kako u borbi protiv ostataka kolonijalizma, tako i u pogledu ostvarenja progresivnog društvenog razvoja slabo razvijenih zemalja. U tim zemljama radnička klasa pridonosi i unosi kvalitativne elemente u proces unutrašnjeg društvenog razvitka. To dokazuje činjenica da danas gotovo u svim tim zemljama već postaje dominirajuća težnja i svih drugih progresivnih političkih pokreta za razvoj u pravcu socijalizma. Pri tome, razumije se, radnička klasa igra sve veću ulogu.

Masovno kretanje k socijalizmu bit će ubrzano ako socijalističke zemlje budu gradile svoje odnose s oslobodilačkim pokretima i s nerazvijenim zemljama na principima ravnopravnosti, nemiješanja u unutrašnje stvari i uzajamnog poštovanja, ako budu u svakodnevnoj praksi stvarale i gajile istinski socijalističke odnose, koji će biti primjer za sve one zemlje koje teže da grade socijalizam. To je neophodno imati u vidu, jer se, zbog postupaka kolonijalnih sila prema tim narodima kroz decenije i vjekove, nagomilalo toliko loših iskustava i nepovjerenja prema strancima da je potrebno iskreno i obzirno postupanje da bi se prema zemljama, koje s tim narodima stupaju u ekonomske i druge odnose, moglo uspostaviti povjerenje.« (Tito, iz referata na V Kongresu SSRNJ, 1960. godine) (30)

* * *

PITANJE: Da li bih mogao postaviti ovo pitanje: Pravite li vi veliku razliku između marksističkog humanizma i zapadnjačkog humanizma? Pod humanizmom ja razumijem usklađivanje individualnih prava, proglašenih 1879, i prava društva Kako gledate na to usklađivanje jednog i drugog i da li vidite razliku između zapadnjačkog i marksističkog humanizma?

ODGOVOR: Vidim veliku razliku. Vidim je ne samo trenutno, već i u perspektivi. Humanizam na Zapadu ima više deklarativan karakter. On nije u skladu s ekonomskim sistemom, s mogućnostima da svaki pojedinac u tom sistemu ostvari svoje pravo. Trenutno ni u socijalizmu, ni u našoj zemlji, ni u drugim socijalističkim zemljama nisu ostvareni takvi materijalni uslovi da bi svaki pojedinac mogao dobiti ne samo prema svojoj zasluzi, nego i prema potrebama (danas on ne može dobiti ni prema svojoj zasluzi, jer su potrebe zajednice još u prvom planu), ali postoji perspektiva i mi smo na putu da i pojedinac dođe do tog svog prava, a isto tako i društvo kao cjelina. Na Zapadu, međutim, perspektiva ne pruža takvu mogućnost.

68

PITANJE: Je li vaš dojam da se i na Zapadu ide prema socijalizmu? Smatrate li da se socijalizam na Zapadu može ostvariti evolutivnim putem ili su za to potrebne krvave i brutalne revolucije? U Americi i u Francuskoj, na primjer, ja vidim niz mjera koje su, po mojem mišljenju, više socijalističke — i ja se zato pitam da li u perspektivi ne postoji jedna točka fuzije između Istoka i Zapada u tom smislu što bi Zapad evolutivnim putem došao do socijalizma.

ODGOVOR: Potpuno se slažem da nije potrebno prolijevanje krvi, da nije potrebno preko barikada ići do promjene sistema. Smatram da se to može ostvariti i beskrvnim revolucionarnim i evolutivnim putem, putem političke, parlamentarne i druge borbe. Ali, ubrzavanje takvog evolutivnog razvitka zavisi mnogo od ekonomskih uslova jednog naroda, od njegove svijesti i snage, i od svijesti onih ljudi koji su odgovorni za taj razvitak koji treba da bude ostvaren putem raznih mjera onih koji upravljaju tim zemljama. Slažem se da i u Francuskoj, i u Americi, i u Engleskoj, i u drugim zemljama Zapada ima socijalističkih elemenata. Ali, ne bih mogao reći da su ti elementi u unutrašnjem razvoju svjesni socijalistički elementi. Oni postoje latentno. Sam razvoj, sam današnji sistem civilizacije, današnji sistem tehnike vuče u tom pravcu, i razumije se da će na Zapadu mnogo lakše doći do onoga do čega je došlo i u zaostalijim zemljama — to jest do jednog socijalističkog uređenja. Prije ili kasnije mora doći, jer drugih mogućnosti nema. Sredstva za proizvodnju dolaze u sukob s privatnim vlasništvom i bivaju podržavljena, bilo na prvoj etapi u formi državnog kapitalizma, bilo u formi primjene unutrašnjeg socijalističkog upravljanja. (31)

(Iz Titovog intervjua direktoru francuskog lista "Le Monde", 1956. godine).

1. IZ GORNJEG TEKSTA IZVEDI BITNE TEZE U ODNOSU NA SOCIJALIZAM KAO SVJETSKI PROCES.

2. OBRAZLOŽI AKTUALNOST TITOVIH TEZA. U SVOM OBRAZLOŽENJU UZMI PORED OSTALOG U OBZIR I ONO STO

U RAZVOJU SUVREMENOG SVIJETA DOZNAJEŠ IZ NOVINA I PRATEĆI RADIO I TELEVIZIJSKE EMISIJE.

Socijalizam je uistinu danas svjetski proces, što nedvojbeno pokazuju ove činjenice: — Socijalizam izgrađuju socijalističke zemlje Albanija, Bugarska, Čehoslovačka, Jugoslavija,

Mađarska, Njemačka Demokratska Republika, Poljska, Rumunjska i SSSR u Evropi, zatim Kina, DR Koreja, DR Vijetnam, Kuba i znatan dio afričkih, azijskih i latinsko­američkih zemalja u razvoju. Socijalizam je težnja i svih antikolonijalističkih i antiimperijalističkih pokreta u svijetu.

— Antifašistički pokreti otpora u drugom svjetskom ratu, kao i komunističke partije i socijalističke stranke Italije, Francuske, Belgije, Španjolske i drugih zemalja izražavaju jasnu orijentaciju prema socijalizmu.

Međutim, svaki od tih pokreta nosi u sebi značajke vlastitog, specifičnog puta izgradnje socijalizma, ovisno o kompleksu društvenih, ekonomskih, političkih, kulturnih i drugih uvjeta dotične zemlje.

Politika aktivne miroljubive koegzistencije bitan je preduvjet za razvoj proizvodnih snaga i nove društvene organizacije najvećeg dijela svijeta koji vidi svoju perspektivu u socijalizmu.

U tom svjetskom pokretu prema socijalizmu treba izdvojiti slučajeve očitog zastranjivanja. Najpoznatiji i najočitiji primjer takvog zastranjivanja bio je staljinistički etatističko­birokratski sustav

kojemu su glavne značajke: — državno (a ne društveno) vlasništvo sredstava za proizvodnju; — privredom i cjelokupnim društveno­ekonomskim i političkim životom upravlja državni aparat, u

kojem sva rukovodeća mjesta zauzimaju članovi partije na čelu sa Staljinom; — nijedno važnije pitanje ne rješava se bez direktiva partije (partija na komandnom mjestu!); — državno­administrativni i partijski aparat jača i provodi kruti centralizam, pa se zato i izdvaja po

ekonomskoj i političkoj snazi sloj rukovodeće birokracije, koji se održava na teroru i parolama. Svi koji na bilo koji način iskazuju suprotno mišljenje ili sumnju u »mudro rukovodstvo« na čelu sa Staljinom izloženi su »čistkama«, tj. hapšenjima, odvođenju u sibirske logore i likvidaciji. Na taj način nestale su stotine tisuća ljudi, pretežno komunista.

U tendencijama apsolutnog centralizma i dominacije Staljin se nije ograničio samo na Sovjetski Savez, već je to isto želio provesti (i djelomično uspio) i u svim ostalim socijalističkim zemljama Evrope.

Jugoslavija se energično oduprla takvoj namjeri i zbog toga je 1948. godine uslijedila poznata rezolucija Informbiroa, u kojoj se grubo napada naše partijsko i državno rukovodstvo i zahtijeva

69

njihovo smjenjivanje. Odmah nakon toga dolazi do nagloga jednostranog prekida političkih, ekonomskih i drugih odnosa svih istočnoevropskih socijalističkih zemalja i SSSR­a s Jugoslavijom, pokušaja kompromitiranja, ekonomske blokade i niza drugih mjera protiv naše zemlje s namjerom da se pokori Staljinovu diktatu. Kao što je poznato, naša zemlja uspješno je svladala ovu veoma ozbiljnu krizu dosljedno nastavljajući svoju politiku samostalnosti i nemiješanja u unutrašnje poslove drugih zemalja i izgrađujući vlastiti put samoupravnog socijalizma.

Socijalizam je društveni sistem koji se zasniva na društvenim sredstvima za proizvodnju. Na taj se način ruše temelji klasnog društva i stvara osnova za izgradnju društva bez klasa — za besklasne društvo, bez najamnog rada i eksploatacije. Socijalizam tako predstavlja prijelazno razdoblje u besklasna društvo.

U povijesti ljudskog društva možemo uočiti tri različite epohe: prvobitnu pretklasnu zajednicu, klasno društvo i, napokon, besklasnu ljudsku zajednicu.

Temelj klasnog društva je privatno vlasništvo na sredstvima za proizvodnju jedne klase, iz čega proizlazi njena ekonomska, politička i svaka druga prevlast nad drugom klasom koja nema sredstava za proizvodnju. Svaki klasno organiziran sistem (npr. kapitalizam) izgrađen je na odnosima dviju suprotnih klasa, od kojih jedna izrabljuje drugu i živi na njen račun.

Socijalizam je takav društveni sistem u kome se ukida privatno vlasništvo (eksproprijacija) na sredstvima za proizvodnju tako da ona praktično »stoje na raspolaganju« svim članovima društva, tj. svim neposrednim proizvođačima, čiju ogromnu većinu predstavlja radnička klasa. Oni će se sami slobodno udružiti i organizirati proizvodnju koristeći se tim zajedničkim sredstvima za proizvodnju, a sami će odlučivati i o dohotku koji će ostvariti. Dakle, neposredni proizvođači odnosno radnička klasa u socijalizmu samostalno raspolaže sredstvima za proizvodnju (kao vlasnik), ali sama i proizvodi na tim sredstvima ne izrabljujući nikoga. Tako radnička klasa postaje nosilac cjelokupne društveno­ ekonomske i političke moći i vlasti.

Čemu joj ta moć i vlast kad nema sebi nasuprot eksploatiranu klasu koju bi trebala držati u pokornosti?

Radnička klasa doduše nema sebi nasuprot eksploatiranu klasu, ali socijalizam još uvijek nije besklasno društvo, već samo prijelazni period u takvo društvo. Još uvijek, naime, nisu nestali neki društveni slojevi, grupe i pojedinci koji imaju namjere da zadrže i prisvoje neke povlastice klasnog društva (npr. da prisvoje velik dio društvenih sredstava, pravo odlučivanja, poseban i privilegiran društveni položaj i utjecaj itd.) i tako ugroze interese radničke klase. Njih treba obuzdavati i sprečavati u njihovim pokušajima, i to radnička klasa čini snagom svoje društvene, ekonomske i političke moći i prisile.

Zato radnička klasa formira svoju državu preko koje provodi tu moć i prisilu, a koja se obično naziva diktatura proletarijata.

Socijalistička, radnička ili proleterska država, međutim, bitno se razlikuje od države u klasnom društvu (vidi: Oblici klasne borbe i država). Njena funkcija nije više u tome da štiti interese vladajuće klase i drži u pokornosti podređenu eksploatiranu klasu, već je njena funkcija i zadatak da osigura ostvarenje interesa većine društva i da ih zaštićuje od neznatnog broja onih koji bi ih mogli ugroziti.

Upravo zbog toga u socijalizmu nije potrebna centralistička država, tj. država u kojoj se sva vlast nalazi u rukama centralnih organa državne vlasti. Naprotiv, država u svojem klasičnom obliku i funkcijama odumire u socijalizmu, jer njena ovlaštenja i funkcije prelaze na najšire slojeve radničke klase, odnosno čitavog društva. To je proces decentralizacije (ukidanje centralne vlasti) i deetatizacije (slabljenje i odumiranje funkcija države).

Vlast radničke klase dolazi napose do izražaja u neposrednoj materijalnoj proizvodnji kao ekonomskoj osnovi društva. U toj oblasti neposredni proizvođači slobodno udružuju svoj rad i društvena sredstva stvarajući tako organizacije udruženog rada u kojima samostalno odlučuju o uvjetima i načinu proizvodnje i raspodjeli dohotka.

Na sličan se način udružuju i radni ljudi u svim drugim oblastima društvene djelatnosti (zdravstvo, prosvjeta, itd.) povezujući se i usklađujući svoje interese s neposrednim proizvođačima.

Ovakav tip ili model socijalizma izgrađuje se u Jugoslaviji, a naziva se samoupravni socijalizam. Ima međutim i drugačijih modela socijalizma, koji se izgrađuje na nešto drugačijim osnovama i na

drugačiji način, ovisno o specifičnim uvjetima pojedinih zemalja.

70

Najpoznatiji je onaj model koji se izgrađuje u Sovjetskom Savezu i zemljama istočne Evrope, a zasniva se na državnom, a ne na društvenom vlasništvu sredstava za proizvodnju. U tom slučaju dakle država upravlja sredstvima za proizvodnju u ime radničke klase. Ona utvrđuje planove proizvodnje i ima najveći utjecaj u reguliranju svih ostalih oblasti društvenog života. Takav model socijalizma naziva se etatistički socijalizam. 45

I u Jugoslaviji je postojao etatistički socijalizam u razdoblju od 1945 — 1950. godine. Taj model je Jugoslavija prevladala i napustila 1950. godine uvođenjem radničkog samoupravljanja na osnovama društvenog vlasništva, što nesumnjivo predstavlja najviši i najrazvijeniji stupanj i oblik socijalizma koji je do sada poznat u svijetu.

Socijalizam općenito danas predstavlja svjetski pokret jer zahvaća velik broj zemalja u svijetu, a i dalje se naglo širi. Nasuprot kapitalizmu, koji dolazi u sve veće krize, proturječnosti i sukobe i kojem nužno predstoji konačni slom, pojavljuje se neminovno nova povijesna epoha — epoha socijalizma.

PITANJA I ZADACI 1. ZAŠTO RADNIČKA KLASA TREBA DRŽAVU?

2. KAKVU DRŽAVU TREBA RADNIČKA KLASA?

3. ANALIZIRAJ OBILJEŽJA STALJINISTIČKE ETATISTIČKE BIROKRATSKE PRAKSE.

4. ANALIZIRAJ RAZLIKE IZMEĐU ETATISTIČKOG I SAMOUPRAVNOG SOCIJALIZMA.

5. OBRAZLOŽI ZAŠTO SE MI OPREDJELJUJEMO ZA SAMOUPRAVNI SOCIJALIZAM.

6. OPIŠI OBLIKE UDRUŽIVANJA NEPOSREDNIH PROIZVOĐAČA I RADNIH LJUDI UOPĆE.

... za ponavljanje i za daljnje istraživanje 7. SAČINI PREGLEDNU SHEMU NATUKNICA ZA PONAVLJANJE. USPOREDI NAŠE UVODNE NAZNAKE NA POČETKU

POGLAVLJA.

8. SVOJU SHEMU DOPUNI POTREBNIM OBJAŠNJENJIMA I SAŽETIM ARGUMENTIMA.

9. U TUMAČU POJMOVA VIDI TERMINE: DRŽAVA, BIROKRACIJA, SOCIJALIZACIJA, DIKTATURA PROLETARIJATA,

SOCIJALIZAM, EKSPROPRIJACIJA , UDRUŽENI PROIZVOĐAČI

45 etatistički – od francuske riječi etat (eta), država. Etatizam znači državotvorni ili državni socijalizam.

71

7. POVIJESNI OBLICI POSTOJANJA DRUŠTVA

Priroda ljudskog udruživanja očituje se u osjećaju povezanosti ili solidarnosti medu članovima grupe. Razlikujemo životne zajednice i interesne zajednice. Razlikujemo nadalje primarne zajednice i sekundarne zajednice. Na pojedinca grupa djeluje poticajno. Tri osnovne funkcije obitelji. Centrifugalno i centripetalno djelovanje promjena u životu suvremene obitelji.

Prijelaz od plemena do naroda. Preobrazba naroda u naciju. Načelo rješavanja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. Bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti.

Opasnost unitarizma i centralizma s jedne strane, a nacionalizma i šovinizma s druge strane.

ČOVJEK JE DRUŠTVENO BIĆE

Društveni karakter čovjeka može se očitovati samo kad se ljudi udružuju. Oblici udruživanja mogu biti veoma različiti i njihova različitost pokazuje do koje je mjere ljudska društvenost udarila pečat posebnim načinima ljudskog udruživanja. Udruživanje kao ljudska potreba očituje se kao čuvstvo povezanosti ili solidarnosti među članovima. Ta čuvstva nisu u svim grupama podjednako razvijena i nemaju isti značaj. Tako će pokušaj da se neka grupa razbije, zabrani ili negira pojedinac doživjeti jednom kao neposredno ugrožavanje svojeg života, a drugi put će se prema tome odnositi gotovo sasvim ravnodušno. To, dakako, zavisi od toga koliko se pojedinac izjednačuje sa svojom grupom, ali načini izjednačavanja s grupom ovise upravo o tome kakvu ulogu ima određena grupa u životu čovjeka. Tako možemo najopćenitije razlikovati one ljudske grupe koje služe neposrednom samoodržavanju ljudi ili njihovoj životnoj reprodukciji, a koje pojedinci doživljavaju kao svoje životne zajednice. Takve grupe nazvat ćemo reproduktivnim, grupama ili životnim zajednicama.

Drugu vrstu ljudskih grupa čine one koje su nastale kao posljedica društvene podjele rada, pa se pojavljuju unutar društvene cjeline kao njezin dio, a uvjetovane su određenim poslovima ili interesima koje takvi ljudi imaju u društvu. Takve grupe čine činovnici, obrtnici, trgovci, ali i posebna zanimanja (liječnici, inženjeri, šumari, obućari, slastičari, itd.) koja stvaraju svoje posebne profesionalne organizacije. Nije teško predvidjeti da takvih grupa u jednom društvu može biti više ili manje, prema razvijenosti podjele rada u tom društvu. Te se grupe udružuju na temelju posebnog interesa, koji nije opći društveni interes održavanja društvene zajednice, već samo obrana posebnih grupnih interesa u društvu. Takve grupe nazivat ćemo funkcionalnim, grupama ili interesnim grupama, jer se redovito udružuju na osnovi određenoga zajedničkog interesa. (32)

1. KOJE ČUVSTVO IZRAŽAVA PRIRODU LJUDSKOG UDRUŽIVANJA?

2. OBRAZLOŽI I NA PRIMJERIMA PRIKAŽI U ČEMU SE SASTOJI RAZLIKA ŽIVOTNE i INTERESNE

ZAJEDNICE.

PRIMARNE I SEKUNDARNE GRUPE

Zbog raslojavanja društva pojedinac u suvremenom društvu pripada uvijek većem broju grupa. Njegovo sudjelovanje u takvim grupama nije, međutim podjednako intimno. 46 S obzirom na način kako pojedinac sudjeluje u pojedinoj grupi, razlikujemo veoma shematski primarne i sekundarne grupe.

Primarne grupe odlikuju se intimnim odnosima, a sekundarne ne sadrže takve intimne odnose zato što članovi u prosjeku nisu u neposrednim intimnim odnosima, pa se i ne poznaju, kao što je to u velikim stručnim ili političkim organizacijama. U potonjem slučaju ljudi se ujedinjuju na osnovi određenog programa, a ne osobne privlačnosti.

Osnovno je obilježje primarnih grupa da se pojedinac kao individuum ili ličnost osjeća gotovo potpuno otvoren u njima, što i obilježava intimne odnose, pa takve grupe veoma utječu na razvitak

46 intiman – prisan, srdačan

72

ličnosti, jer jedan pojedinac utječe na drugoga i služi kao uzor svojim prijateljima ili rođacima. To uzrokuje mnogo veće stapanje među članovima, odnosno mnogo veće izjednačavanje članova s grupom. Postoji jedan doživljaj cjeline koji se najbolje izražava zamjenicom »mi«, jer u sebi uključuje veliku simpatiju i velik stupanj identifikacije s grupom. Pojedinac dijeli sve grupne doživljaje i ona je za njega značajan izvor osjećanja i djelovanja. To ne znači da se primarna grupa temelji samo na simpatiji 47 i ljubavi među njezinim pripadnicima. Među njima mogu postojati i takmičenje i proturječnosti. Ali ako pojedinac koji je ambiciozan nastoji zauzeti određeno mjesto u mislima drugih članova, tada duh cjeline ili »zajednički duh« prisiljava pojedinca da u takvoj grupi nađe pravu mjeru svojeg ponašanja. Kao primjere primarnih grupa najčešće susrećemo obitelj, dječje i omladinske grupe (tzv. mladenačke klape), školske grupe, susjedstvo u manjim mjestima i u selima, kao i razne vrste manjih zajednica ili prijateljskih kružoka medu odraslima. Takve su grupe univerzalne jer ih nalazimo u svakoj dobi i u svim društvima. Međutim, u prvobitnim zajednicama prevladava primarna grupa, jer je mala po broju članova koji žive povezani u svakodnevnim djelatnostima. Dječaci i mladići oživljuju često ovaj »klanski« ili »plemenski« mentalitet, žive u veoma čvrsto i intimno povezanim grupama. Roditelji ili nastavnici ponekad uzalud pokušavaju raspršiti grupe, ali one se većinom same raspadaju kad pojedinci ulaze u bračne ili profesionalne odnose i počinju se intenzivnije baviti svojim posebnim ili javnim interesima.

Utjecajem urbanizacije i industrijalizacije došlo je do raspada primarnih grupa kao oblika društvenog života u teritorijalnim zajednicama, a takve su zajednice sela, skupine kuća, zadruge, plemena, itd. Pojedinci su se osamili, izolirali od primarnih grupa i pretopili najvećim dijelom u sekundarne grupe profesionalnog, političkog ili kulturnog oblika (kao razne vrste »publika« u kazalištima, kinematografima ili nogometnim igralištima). Ali najprije da kažemo nešto o sekundarnim grupama.

Seksualne grupe nastaju kao posljedica udruživanja na osnovi posebnoga društvenog interesa u društvima s velikim brojem članova, pa prema tome i s razvijenom društvenom podjelom rada. Već smo spomenuli razna profesionalna udruženja koja zatječemo najčešće u raznim sindikatima, a svrha im je društvena zaštita profesionalnih interesa. U takva udruženja ljudi ulaze na osnovi posebnog interesa, koji predstavlja samo dio njihova društvenog života, pa su to nužno samo djelomična ili parcijalna udruženja u odnosu prema ljudskoj ličnosti. Ljudi pristupaju i određuju svoje odnose u takvim udruženjima na osnovi ledenog programa akcije ili statuta udruženja. Stoga im osobne veze i nisu toliko važne koliko poštivanje programa i izvršavanje određenih ciljeva.

U suvremenoj sociologiji veoma se razvilo ispitivanje »malih grupa« ili mikrosociologija. Čovjek je društveno biće i nije čudno što on kao član neke grupe zadovoljava niz svojih društvenih

potreba: za razgovorom, izmjenom čuvstva, igrom ili suradnjom, za isticanjem vlastite ličnosti ili obožavanjem tuđe ličnosti. Tako je kao jedna od prvih pojava primijećeno da grupa »pospješuje« ili »olakšava« izražavanje pojedinca, da ona na njega djeluje kao »društveni stimulator«. 48 Pojedinci koji su inače šutljivi, postaju u grupi brbljavi, oni koji su stidljivi, postaju u grupi agresivni (mladići koje nazivamo »polujakima« drsko dobacuju primjedbe na ulici samo kad su u grupi!). Grupa ne samo da pospješuje obične ljudske porive za jelom ili pićem, za igrom ili isticanjem svoje ličnosti, nego ona često oslobađa i potisnute porive za rušenjem društvenih normi i autoriteta (destruktivno ili sablažnjivo ponašanje) ili za primitivnim identifikacijama s društvenim idolima (mladenačke histerije s »bitlsima«, gomile fanatičnih sportskih navijača ili političkih istomišljenika). Grupa oslobađa društveno izražavanje pojedinca i on se lakše identificira s drugim čovjekom, lakše prima njegove izraze i brže se prenosi u njega tako da se govori o pojavama povećane sugestibilnosti ili o povećanoj sklonosti imitacije pojedinaca u grupi. Razumije se, svi pojedinci nisu toliko podložni utjecajima grupe; uz veliki broj onih koji lako padaju pod utjecaj postoje i oni koji joj pružaju otpor i koji se čak koji put ponašaju suprotno njezinim očekivanjima.

Koliko je pojedinaca izjavljivalo, kad su učinili neki prekršaj, da to sami nikad ne bi bili sposobni uraditi da ih na to nije »navelo društvo« u kojem su se našli! Isto nam je tako katkada nerazumljivo zašto neki pojedinac, kao član grupe, zauzima stav koji on inače kao jedinka ne zastupa. To je i razlog zbog čega ne možemo predvidjeti ponašanje pojedinaca polazeći od njegove individualne psihologije, već moramo imati na umu i moguće uloge koje on ima u nekoj grupi ili organizaciji.

Zato i govorimo da je grupa više nego običan skup pojedinaca. (33)

47 simpatija – suosjećanje, sklonost 48 stimulator – podsticatelj, podstrekač

73

1. NAVEDI OSNOVNA OBILJEŽJA PRIMARNIH GRUPA. ANALIZIRAJ SVAKO POJEDINO OBILJEŽJE. IZDVOJI BITNO

OBILJEŽJE, TJ. ONO KOJE PRETPOSTAVLJA, ODNOSNO NA NEKI NAČIN UKLJUČUJE OSTALA OBILJEŽJA. SVE

TO OBJASNI I NA KONKRETNOM PRIMJERU.

2. NAVEDI KOJIM SVE PRIMARNIM GRUPAMA PRIPADAŠ. KOJE JE OSNOVNO OBILJEŽJE SEKUNDARNIH GRUPA?

3. NAVEDI NEKOLIKO SEKUNDARNIH GRUPA KOJIMA PRIPADAŠ.

4. KAKO GRUPA DJELUJE NA POJEDINCA? OBJASNI TO I NA PRIMJERIMA. POTRUDI SE DA U PRIMJERE

UKLJUČIŠ I SVOJE ŽIVOTNO ISKUSTVO.

PORODICA

Jedno često pitanje, koje je gotovo jednako onome — je li prvo bilo jaje ili kokoš, jest i pitanje je li porodica postojala prije ili poslije društva i je li ona »prirodni temelj društva«, kao što tvrde neki filozofi. Znanost danas odgovara na to pitanje isto tako kao i na prvo, naime da je pogrešno postavljeno. I društvo i porodica su se razvili. Kad ih uzmemo u njihovu današnjem obliku, veoma se razlikuju, ali ako idemo do njihova korijena, te razlike sve više iščezavaju i postaje sve teže upotrebljavati pojam društva i pojam porodice.

Porodica mora osigurati; a) reprodukciju 49 vrste, odnosno osigurati potomstvo spolnim množenjem; b) stalno zadovoljavanje spolnog nagona (u normalnim uvjetima); c) zadovoljavanje niza ekonomskih i kulturnih obaveza u odnosu među bračnim drugovima i u

odnosu roditelja prema djeci. Sve te osnovne funkcije stvar su društvene organizacije, pa se načini njihova izvršavanja mijenjaju

prema društvenim promjenama u samoj strukturi. Iako se na prvi pogled čini da je nagonska strana glavni sadržaj ovoga društvenog odnosa, ona je podložna, kao i svi drugi nagoni, određenim društvenim zahtjevima. Postoje mnoge pojave koje govore protiv toga da se isključivo ističe nagonska strana.

Promatramo li razvitak porodice od najstarijih vremena do danas, jasno primjećujemo da je ona u početku bila u velikoj mjeri izjednačena s klanskom ili plemenskom grupom, koja je određivala pravila u sklapanju brakova, odnosno u odabiranju bračnih drugova. U toku vremena porodica se sve više izdvajala iz društvene organizacije, ističući bliže krvne ili rođačke veze, da bi se u najnovije vrijeme pojavila kao bračna zajednica s užim porodičnim (obiteljskim) krugovima oko sebe.

Modernu porodicu, što je nastala nakon građanske revolucije, a dobila svoju konačnu fizionomiju u toku industrijalizacije, koja je ženu sve više uvlačila u rad i javne službe, nalazimo tek u suvremenoj porodici. Nazivamo je bračnom porodicom (obitelju).

1. DETALJNO ANALIZIRAJ ONO ODREĐENJE KOJE GOVORI O TOME DA PORODICA MORA OSIGURATI

ZADOVOLJAVANJE NIZA EKONOMSKIH I KULTURNIH POTREBA I OBAVEZA U ODNOSU MEĐU BRAČNIM

DRUGOVIMA I U ODNOSU RODITELJA I DJECE. TAJ ZAHTJEV ISCRPNO OBRAZLOŽI PRIMJERIMA.

2. OSVIJESTI I IZRAZI I SVOJE ŽIVOTNO ISKUSTVO, TE SVOJE SHVAĆANJE I ODNOS PREMA EKONOMSKIM,

KULTURNIM, DRUŠTVENIM I DRUGIM OBAVEZAMA U ODNOSU RODITELJA I TEBE KAO NJIHOVA DJETETA (PO

SADA, U VRIJEME TVOGA SADAŠNJEGA ŠKOLOVANJA i u BUDUĆNOSTI).

ŠTO SE DOGAĐA SA SUVREMENOM PORODICOM

Industrijalizacija izaziva sve veću urbanizaciju stanovništva, koja u najrazvijenijim zapadnim zemljama (Nizozemskoj, Belgiji, Engleskoj) iznosi gotovo 80%, a u našoj zemlji već je dosegla otprilike 35%. (Kod nas znatan dio industrijskih radnika stanuje na selu, pa tako samo u Zagreb svakog jutra putuje oko 45 000 ljudi). Industrijalizacija unosi mnoge promjene u život porodice:

49 reprodukcija ­ obnavljanje

74

— Dovodi do nove podjele rada među njezinim članovima. Dok se na selu vršila podjela rada u samoj porodici, sada se ona vrši izvan porodice na radnim mjestima ­ u tvornicama i uredima, pa stoga na seosku porodicu ekonomski život djeluje kao centripetalna sila (kao ono što povezuje), a u gradu kao centrifugalna sila (kao ono što labavi i raspršuje). To se najbolje vidi već po samim objedima u seoskoj i gradskoj porodici: u prvoj svi ručaju zajedno i ručak je neka vrsta »obiteljskog obreda«, a u gradu svaki član ruča gotovo uvijek sam, kako stigne s posla ili idući na posao.

— U gradskim kućerinama gubi se vrijednost susjedstva i uopće sitnomještanskih zajednica, koje povezuju porodice u manjim mjestima, tako da jedna porodica u izvjesnom smislu kontrolira život druge porodice.

— Na selu i u malim mjestima društveni život, razonoda i osobni dodiri većinom su u okviru porodice (razna slavlja), dok se u gradovima razonoda stvara najviše u poduzećima ili u javnim ustanovama za razonodu (kino, kazalište, ples itd.), što također pridonosi gubitku porodične kohezije.

— Nabijen život u gradskim kućerinama bez prostora, zraka i sunca, s djecom koja se, često prepuštena sama sebi, igraju na prometnim ulicama, bez polja i vrta, bez drveća za penjanje, itd., zapravo ne pridonosi boljoj povezanosti porodica, već prije njihovoj izolaciji.

— Nova podjela rada utječe i na izmjenu odnosa u porodici: otac gubi crte patrijarhalnog gospodara porodice i postaje samo njezin član; žena se sve više društveno i ekonomski osamostaljuje, pa često ima i brigu oko »obiteljskog budžeta«, tako da je ponekad više opterećena obavezama u javnom i porodičnom životu nego muškarac.

— Utjecajem industrijalizacije porodica je sve manja jer se broj djece smanjuje. Dok u seoskom pučanstvu porodica prosječno doseže 6 — 7 članova (osobito u krajevima gdje se još toliko ne osjeća utjecaj industrijalizacije i gradskog života), u gradu se sve više sužava na dvoje ili troje djece (tzv. sistem dvoje djece), tako da ona u prosjeku nema više od 4 člana. Zbog toga su i veze među članovima porodice postale prisnije, naime, jedan član porodice više se bavi drugim, muž ženom ili roditelji djecom, pa su tako i međusobni odnosi intenzivniji.

— Veća anonimnost 50 života u gradu, međutim, pogoduje također i nezakonitim oblicima seksualnog života i prostituciji, što kod nemalog broja pojedinaca stvara katkada privremenu ili stalnu zamjenu za normalan bračni život.

Zbog svih ovih procesa ojačao je individualizam u bračnim i porodičnim odnosima, pa on djeluje kao sila koja čovjeka čvršće veže uz porodični i bračni život, iako mnogi društveni utjecaji slabe i bračni i porodični život. Shvaćanja koja su smatrala da će moderni život u buržoaskom ili socijalističkom društvu dovesti do iščezavanja porodičnog i monogamnog bračnog života, kao stalnog oblika, u ime »slobodne ljubavi« ili brige za djecu povjerene sve više društvu, pokazala su se pogrešna. Naprotiv, kako je suvremeni čovjek veoma zauzet poslovima izvan kuće, on želi da mu dom bude ne samo mjesto »odmora za ratnike«, već i oslonac u društvenim neprilikama i utočište nesputanog i intimnog razgovora. Kako ga suvremena gradska mašinska, birokratizirana i tehnokratizirana civilizacija čini samo kotačićem ili »brojkom u masi«, on nastoji očitovati svoju individualnost, ljudsku punoću i mnoge neispunjene želje u porodičnom životu ako to ne ostvaruje u krugu prijatelja. Tako porodični i bračni život postaje za većinu gradskog stanovništva kompenzacija za beznačajan ili nelagodan život u zvanju. (34)

1. ANALIZIRAJ KORIJEN (PODRIJETLO, ETIMOLOGIJU) RIJEČI »PORODICA — POROD« I RIJEČI »OBITELJ —

OBITAVALIŠTE«. NA ŠTO UPUĆUJE JEDNA RIJEČ (ODNOSNO KORIJEN), A NA ŠTO DRUGA?

2. OSVIJESTI POTREBU ANALIZE IZVORNOG ZNAČENJA RIJEČI.

3. ANALIZIRAJ PROMJENE KOJE U ŽIVOTU SUVREMENE OBITELJI UNOSI INDUSTRIJALIZACIJA I

URBANIZACIJA. SVE TO OBRAZLOŽI I PRIMJERIMA.

4. KOJE OD TIH PROMJENA DJELUJU NA PORODICU CENTRIFUGALNO, A KOJE CENTRIPETALNO? NASTOJ UZETI

U OBZIR SLOŽENOST I MNOGOZNACNOST POJEDINIH PROMJENA O KOJIMA JE RIJEČ.

5. DJELUJU LI NEKA ODREĐENJA U ISTO VRIJEME CENTRIPETALNO I CENTRIFUGALNO? OBRAZLOŽI SVOJ

ODGOVOR.

6. NAVEDI I OBRAZLOŽI NEKOLIKO PROMJENA I ODREĐENJA SUVREMENE OBITELJI, KOJI NISU SPOMENUTI U

TEKSTU?

50 anonimnost — neimenovanost, bezimenost, nepoznatost

75

OD PLEMENA DO NARODA

Pleme je najrazvijeniji oblik društvene organizacije primitivnih naroda. Neki plemena nazivaju »prirodnim narodima« za razliku od »kulturnih naroda«, jer takvi narodi žive u bližoj vezi s prirodom, a takva bliža veza ogleda se i u tome što je njihova društvena organizacija prvenstveno uvjetovana vezama srodstva, onako kako ih oni zamišljaju, a ne vezama na ekonomskoj podjeli rada.

Narod se javlja kao reproduktivna ili životna zajednica u toku procesa koji prvobitnu zajednicu pretvara u razvijeno društvo, tj. u razvijenu društvenu organizaciju na osnovi podjele rada, klasnih odnosa i s posebnim društvenim ustanovama. Iako je taj proces za razvitak društva veoma značajan, neki sociolozi — govoreći o društvu — nemaju potrebu da govore o narodu, pa tu kategoriju posve ispuštaju iz svojeg sistema. Međutim, pojava narodne pripadnosti i nacionalizma pokazuje da je riječ o važnoj društvenoj kategoriji.

Na koji se način pleme pretvorilo u narod, odnosno u višu društvenu organizaciju koja pretpostavlja teritorijalno, ekonomsko i kulturno jedinstvo jednog naroda?

To je u prvom redu ujedinjavanje više plemena, tako da se bira jedan nat­poglavica i jedno stalno vijeće poglavica. Oni tvore sada stalno političko tijelo. Uz takvo tijelo može doći i do oblikovanja stalne vojske, što se redovito događa kad se jedno pleme osvajanjem nametne srodnim ili stranim plemenima, pa se takva politička vlast odmah poveže s davanjem danka ili poreza. No, ovakve tvorevine ostaju još uvijek veoma labave jer su vezane uz lokalne ekonomske zajednice. Takva tvorevina počinje jačati kad se počnu razvijati obrt i trgovačka razmjena između pojedinih zajednica i kad se stvaraju unutrašnja tržišta. Uz organizirani zanat u to vrijeme pojavljuju se lokalni ili regionalni sajmovi. Stvara se sitna i krupna trgovina kao izvor posebnih bogatijih slojeva i zameci klasnog društva. Put iz prvobitnih zajednica vodio je u robovlasničko društvo, kao u zemljama oko Sredozemlja, ili u feudalno društvo, kao što je bio slučaj sa Slavenima i Germanima. Ono što je značajno u vezi sa stvaranjem naroda, i što neki sociolozi smatraju odlučnim, jest podjela na selo i grad.

Što je, prema tome, bitno u stvaranju jednog naroda? Prvo, rodovske i plemenske veze na osnovi krvnog srodstva počinju se gubiti, jer i sam porast

pučanstva onemogućuje kontrolu i primjenu egzogamije, pa se stvara individualna porodica. Umjesto krvne veze uspostavlja se teritorijalna veza na osnovi ekonomske i političke kontrole zemlje na kojoj živi neka etnička skupina.

Drugo, pošto je iščezla rodovska organizacija, počinje se stvarati politička organizacija društva u obliku jedne centralne vlasti s posebnim organizacijama za upravljanje društvenim poslovima, za proizvodnju i razmjenu robe (cehovi i trgovci), kao i materijalna sila vlasti u obliku vojske (oružje nose ili privilegirani slojevi ili najamnici).

*****************************

1. ŠTO JE PLEME? ČIME JE UVJETOVANA DRUŠTVENA ORGANIZACIJA PLEMENA?

2. NAVEDI KOJI SU SVE ELEMENTI VAŽNI U PROCESU PRETVARANJA PLEMENA U NAROD.

NAROD I NACIJA

U povijesti, pa prema tome i u sociologiji, pokazalo se korisnim razlikovati narod i naciju. Kakva je razlika između te dvije društvene pojave? Je li uopće opravdano razlikovati ta dva pojma, koja neki pisci razlikuju samo s obzirom na stupanj organiziranosti, pa bi nacija bila jednostavno organizirani narod, a nacija bez društveno­političke organizacije ostaje samo narod?

Zapravo, nacije nisu drugo nego narodi koji su dosegli određeni stupanj političkog razvitka i organizacije, a takva organizacija, kao i svijest takve organizacije, uvjetovana je, dakako, nekim općim povijesnim procesima, u kojima su osnovnu ulogu odigrali ekonomski procesi. O čemu se radi? Nije slučajno što se pojava nacije veže uz pojavu građanskog društva ili buržoaske revolucije. Francuska revolucija, kao uostalom svaka građanska revolucija, nastupa protiv privilegija feudalaca u ime nacije, pa se nacija ističe istovremeno i kao ideal, i kao načelo novoga državno­političkog uređenja.

76

Kad govorimo o preobrazbi naroda u naciju, valja imati na umu da je razvitak doveo do dominantne uloge građanske klase, zahvaljujući obrtu, industriji i trgovini. Proizvodnja roba na industrijskoj osnovi postaje osnovna ekonomska snaga društva. Stvara se još razvijenije unutrašnje i vanjsko tržište. Dolazi do povećane društvene podjele rada, porasta pučanstva, do još većeg jačanja države i stvaranja stalnih stajaćih vojska, do državnih budžeta, socijalnog zakonodavstva u vezi s radnim uvjetima, prosvjetom i zdravljem građana. Stvara se mnogo veća unutrašnja zavisnost društvenih grupa i pojedinaca jednih od drugih i time, naravno, veća unutrašnja solidarnost društva. Možemo stoga reći da je pojava nacije rezultat određenoga demografskog (porast gustoće pučanstva); ekonomskog (razvitak podjele rada i unutrašnjeg i vanjskog tržišta), političkog (stvaranje nacionalnih država s građansko­demokratskim poretkom) i kulturnog (buđenje svijesti o zajedničkom jeziku i kulturnoj narodnoj tradiciji) zgušćavanja.

Kao što se ni jedan proces u ljudskoj povijesti ne odigrava po nekoj šabloni i mehanički, ni stvaranje nacija nije se izvršilo tako da su se već postojeće etničke grupe pretvorile u državotvorne nacije. Uvijek ima odstupanja od općih tendencija. I u ovom procesu različite etničke skupine stvorile su na zajedničkom teritoriju jednu naciju, ili su pak neke etničke grupe prigrlile kao svoju naciju državu u kojoj prevladava tuđa etnička grupa, na primjer, lorenski Nijemci francusku naciju. Paradoksalno je da su ponekad takve manjinske etničke grupe veći nacionalisti od većinskih grupa. (35)

1. ANALIZIRAJ ELEMENTE O KOJIMA OVISI PREOBRAZBA NARODA U NACIJU. SVOJU ANALIZU OSNAŽI

ARGUMENTIMA S PODRUČJA OPĆE I NAŠE NACIONALNE POVIJESTI.

2. U PRAVILU POSTOJI ČVRSTA VEZA IZMEĐU ETNIČKE I NACIONALNE PRIPADNOSTI (IZMEĐU ETNIČKE

PRIPADNOSTI I NACIONALNOG OSJEĆAJA I OPREDJELJENJA). NAVEDI PRIMJERE ZA TU VEZU.

3. NABROJI I ANALIZIRAJ PRIMJERE KOJI POKAZUJU ODSTUPANJA OD TOG PRAVILA.

NACIONALNO PITANJE I MEĐUNACIONALNI ODNOSI

»Poznato je da je socijalistička Jugoslavija jedinstvena zajednica više naroda i narodnosti. Po načinu kako je nastala u revoluciji i po sadržaju svoga federativnog uređenja danas ona predstavlja oživotvorenje Lenjinova učenja o nacionalnom pitanju. Zato je u socijalističkoj Jugoslaviji stalno aktualno Lenjinovo učenje o međunacionalnim odnosima.

Za nas je posebno značajan bio principijelni Lenjinov stav o neophodnosti priznanja punog prava nacije na samoopredjeljenje. To je, po Lenjinu, uvjet i sastavni dio uspješne socijalističke revolucije. Lenjin je, kao što je to činio i Marx, isticao klasni pristup naciji. Ali, on to nije činio nezavisno od priznanja jednakosti naroda, njihove ravnopravnosti i suvereniteta. Bez toga, internacionalizam postaje puka deklaracija, jer se u tom slučaju ne bi mogli ostvariti potrebno povjerenje i klasna solidarnost radnika raznih nacija. S pobjedom socijalizma stvaraju se mogućnosti i za dosljedno rješavanje nacionalnog pitanja i uklanjanja svih oblika nacionalnog potčinjavanja.« (Tito, iz članka u moskovskoj Pravdi u povodu stote godišnjice Lenjinova rođenja, Borba 19. IV 1970.)

»Ja smatram da VIII kongres mora posvetiti punu pažnju međunacionalnim odnosima, ali ne zbog toga što nacionalno pitanje kod nas predstavlja problem koji u principu nije riješen. Ne, ne radi se o tome. Za nas komuniste rješenje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji bilo je sastavni dio političke linije i o njemu je definitivno odlučeno još prije rata. Ono je bilo u našem programu s kojim smo ušli u oslobodilački rat. Osim toga, nacionalno pitanje rješavali su svi naši narodi u toku oslobodilačkog rata i riješili ga sporazumno na najdemokratskiji način, što je potvrdio i naš Ustav. Sada se radi o daljem razvoju međunacionalnih odnosa.

O načinu na koji treba riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji vodila se u toku niza godina poslije prvog svjetskog rata oštra borba u redovima Komunističke partije Jugoslavije, odnosno u vrhovima Centralnog komiteta, dok konačno nije pobijedilo marksističko­lenjinističko shvaćanje da ovo pitanje treba riješiti na principu ravnopravnosti svih naroda, na dobrovoljnom udruživanju, s pravom odcjepljenja. Na Trećoj partijskoj konferenciji, u decembru 1924. godine, nacionalno pitanje dobilo je svoje konture jedne principijelne marksističke formulacije u rezoluciji Konferencije, o čemu su se, još niz godina, vodile diskusije, i tek uoči rata naša Partija je tome dala pun marksistički sadržaj. Takav stav u nacionalnom pitanju stvorio je povjerenje svih naših naroda u našu Partiju. To je krupna tekovina, na koju mi komunisti uvijek i s pravom možemo biti ponosni. Ali, to povjerenje mi moramo posebno čuvati i u daljoj fazi razvoja naših socijalističkih društvenih odnosa, koji moraju biti u skladu s pravilnim razvitkom međunacionalnih odnosa u našoj zajednici. Sadržaj tih odnosa mora biti takav da

77

sve više učvršćuje jedinstvo i bratstvo naših naroda. Međutim, ima ljudi, pa čak i komunista, kojima je već dodijala ta snažna parola iz naše oslobodilačke borbe i koji smatraju da su u našem socijalističkom društvenom razvoju nacionalnosti već preživjele i da treba da odumru. Oni brkaju jedinstvo naroda s likvidacijom 51 nacija i stvaranjem nečeg novog, to jest, jedne jedinstvene jugoslavenske nacije, što pomalo sliči na asimilaciju 52 i birokratsku centralizaciju, na unitarizam 53 i hegemonizam 54 . Jugoslavenska socijalistička integracija je novi tip društvene zajednice, u kojoj sve nacionalnosti nalaze zajedničke interese. Ja znam da se tu radi samo o pojedincima, ali i takvi pojedinci mogu nanijeti mnogo štete. Ukoliko se takvi pojedinci nalaze u Savezu komunista, treba reći da njima nema mjesta u našem Savezu, jer su štetni ...« (Tito).

1. FORMULIRAJ PRINCIP (NAČELO) NA KOJEM JE RIJEŠENO NACIONALNO PITANJE U JUGOSLAVIJI.

2. KOJA JE NAJVAŽNIJA TEKOVINA TAKVOG RJEŠENJA NACIONALNOG PITANJA?

3. TITO, UPOZORAVA NA ŠTETNE I OPASNE POJAVE UNITARIZMA, HEGEMONIZMA BIROKRATSKE

CENTRALIZACIJE I ASIMILACIJE. OBRAZLOŽI U ČEMU SE SASTOJI ŠTETNOST TIH POJAVA.

NACIONALIZAM I ŠOVINIZAM

»Mi moramo biti načisto s tim da i u razvoju naših socijalističkih društvenih odnosa postoje proturječnosti koje proistječu u prvom redu iz bujnog, svestranog razvoja naše donedavno nerazvijene zemlje i proturječnosti koje naročito dolaze do izražaja u jednoj višenacionalnoj državi. A zato smo mi komunisti tu da uočavamo postojeće proturječnosti i da ih rješavamo što je moguće bolje. Neke proturječnosti, kako u federaciji tako i u republikama, imaju svoje korijene u onome što je, čini mi se, i najhitnije u ekonomskom razvoju naše zemlje — administrativno­birokratskoj raspodjeli i drugim nepravilnostima, u razlikama u razvijenosti pojedinih republika i oblasti, i sličnom. To dovodi do pojedinačnih ispada šovinističkih 55 elemenata, koje smo naslijedili iz stare, predratne Jugoslavije i koji obilno koriste takve slabosti, pa im ponekad nasjedaju i neki komunisti.

Pojave šovinizma treba stalno otkrivati, svestrano proučavati njihove izvore i uzroke i nastojati da se oni otklone iz našeg društvenog života. Te pojave se manifestiraju ponekad u svim područjima društvenog života: u oblasti privrede i privrednom razvitku, u kulturi, umjetnosti i nauci, a naročito u historiografiji, i drugdje. Postepeno uklanjanje takvih pojava zavisi, u prvom redu, od stanja u ekonomskim odnosima i od mjera koje preduzimamo na tom polju, to jest od toga kako rješavamo te probleme.

Nacionalističke deformacije pojavljuju se i zbog etatističko­birokratskih tendencija, koje sputavaju procese međunacionalne integracije. One dovode, na jednoj strani, do birokratsko­centralističkih tendencija, do unitarističkog ignorisanja 56 društveno­ekonomske funkcije republika i autonomnih pokrajina, a na drugoj strani do tendencija zatvaranja u »svoje granice«. Obje tendencije su u suštini nacionalističke i podjednako štetne za normalni proces ekonomske i društvene integracije.

Najviše štete od takvih deformacija imaju radni kolektivi, radničko i društveno samoupravljanje, jer oni teže ka socijalističkoj integraciji u proizvodnji, koja odgovara njihovim interesima, a ne nacionalističkoj dezintegraciji ili unitarizmu i centralizmu.

Za proizvođače ne postoje granice, jer su interesi proizvođača identični s interesima čitave naše društvene zajednice. Proizvođači nalaze svoj interes u raznim formama saradnje i podjele rada, a republičke granične barijere predstavljaju smetnju takvoj saradnji. To se ponekad najdrastičnije odražava na našem unutrašnjem tržištu.

U svim našim republikama, odnosno u nacionalnim područjima, ponekad pojedinci izražavaju zabrinutost zbog tobože ugroženih nacionalnih interesa. Takvi ljudi vide samo negativne posljedice raznih mjera naše ekonomske politike za »njihova« područja, i obratno, samo korist te politike za

51 likvidacija – uništenje, ukidanje 52 asimilacija – stapanje, izjednačavanje 53 unitarizam – naglašavanje apsolutnog jedinstva 54 hegemonizam – prevladavanje, vodeća uloga 55 šovinizam – nacionalna isključivost, ugnjetavanje drugih naroda 56 ignorirati — ne znati, ne htjeti znati, prezirati

78

druga područja. Oni su nesposobni da svestrano i objektivno promatraju naš ekonomski razvitak u cjelini, to jest kretanje našeg ekonomskog sistema i uslovljenosti tog kretanja objektivnim faktorima.

Takvi ljudi često sebi prisvajaju pravo samozvanih »zaštitnika« nacionalnih interesa ovog ili onog našeg naroda. Međutim, kad se treba založiti za što puniji razvitak društvenog samoupravljanja i za prava radnog čovjeka, kako bi stvarni nacionalni interes došao potpuno do neposrednog izražaja, oni znaju često pružiti ozbiljan otpor tom daljem progresivnom razvitku sistema društvenog samoupravljanja.

Osnovno pitanje koje se pred nas danas postavlja u oblasti međunacionalnih odnosa jeste dalje razvijanje njihovog socijalističkog karaktera.

Međunacionalni ekonomski odnosi moraju biti postavljeni tako da se osigura sve punije osposobljavanje cijele društvene zajednice i svih njenih nacionalnih dijelova da svestranije, Što brže i što efikasnije, razvijaju kako materijalne proizvodne snage, tako i nosioce i faktore društvene svojine, socijalističkih odnosa, društvenog samoupravljanja i raspodjele prema radu.

U onoj mjeri u kojoj budemo efikasno sužavali prostor djelovanja administrativnih metoda u reguliranju međunacionalnih ekonomskih odnosa, utoliko ćemo u toj oblasti otklanjati pojave etatizma, birokratizma i subjektivizma, a samim tim čistit ćemo svoje redove od nacionalističkih deformacija. To znači da za nacionalne aspekte ekonomskih odnosa moramo tražiti što objektivnija rješenja u okviru samog novog ekonomskog sistema. Ta rješenja treba maksimalno da odgovaraju objektivnim ekonomskim uslovima i potrebama razvitka socijalističkih društvenih odnosa, ona treba da budu faktor njihovog ostvarivanja.« (Tito, iz referata na VIII kongresu SKJ, 1964). (36)

1. ANALIZIRAJ PROTURJEČNOSTI U RAZVOJU NAŠIH SOCIJALISTIČKIH DRUŠTVENIH ODNOSA NA KOJE

UPOZORAVA DRUG TITO.

KLASNA PODLOGA NACIONALIZMA I ŠOVINIZMA

»Više puta, osobito u posljednje vrijeme, isticao sam to da je podloga nacionalizma klasna, da se tu radi o borbi klasnog protivnika. Nacionalizam i socijalizam apsolutno ne mogu ići zajedno. To su dvije suprotne stvari. Nacionalizam ima duboke korijene u buržoaskim vremenima, u poraženom buržoaskom sistemu, gdje privatno vlasništvo caruje. On se suprotstavlja socijalističkom razvitku u kome privatno vlasništvo ne može biti dominirajuće.

Razne nacionalističke parole o takozvanom nacionalnom porobljavanju, o nacionalnoj opljačkanosti itd., najpovoljnije su za djelovanje klasnog neprijatelja. U biti radi se o klasnoj borbi, što oni, dakako, neće da priznaju. Riječ je, dakle, o klasnom neprijatelju i s njim treba obračunati.

Htio bih tu još nešto da kažem. Ja sam govorio o nacionalizmu, o tim negativnim antisocijalističkim i klasnim aspektima. Ja, dakako, ne govorim o pozitivnim nacionalnim tekovinama koje treba da budu doprinos našem daljnjem društvenom i kulturnom razvitku. Mi moramo težiti i ujedinjavanju na kulturnom planu, to jest međusobnoj prisnoj suradnji i pomaganju, a ne razdvajati naše narode. Nama je potrebno da se i kultura — i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u svim drugim republikama — razvija što je moguće ravnomjernije.

Mi prihvatamo pozitivne tekovine prošlosti, ali odbacujemo ono što je negativno. A negativno je i to ako se stalno vraća u prošlost. Mi moramo gledati u budućnost, a ne glorificirati stalno ono što je bilo. Historija je često bila i krivotvorena, pa moramo oživiti ono što je doista najpozitivnije, što je u svijetu bilo priznato kao pozitivno, i u kulturi i u povijesti naših naroda. Na tim osnovama valja razvijati i suradnju među našim narodima: s pogledom naprijed, a ne unazad.« (Tito, iz intervjua za Vjesnik: »Moramo imati avangardnu i jedinstvenu Partiju«, Vjesnik 8. X 1972).

»Osim toga, rekao sam da se ne slažem da je stalno na jeziku taj unitarizam, pa sam tražio da se jedanput utvrdi o kakvom unitarizmu je riječ. Ako se radi o unitarizmu versajske Jugoslavije, ja sam, razumije se, također najoštrije protiv njega. Ako se pak, radi o ostacima dogmatskog, ja sam naravno, isto tako protiv toga. Ali, ako se radi o jedinstvu naše zemlje, o Jugoslaviji kao nedjeljivoj cjelini — onda sam ja za takav »unitarizam«, za takvu jedinstvenu Jugoslaviju. A onda to nije unitarizam, nego jednostavno — naše jedinstvo.

Ali dobro je da razlikujemo dvije stvari: nacionalizam i šovinizam i — unitarizam. Ja ne vjerujem da hrvatskih unitarista ima više od nekoliko stotina. Međutim, nacionalisti i šovinisti imaju široku bazu i oni to iskorištavaju. Osim toga, amandmani su dali najjače oružje za borbu protiv unitarista i njih se ne

79

treba bojati. Oni se ne mogu postavljati kao neka paralelna snaga, jer osim političkih mogu se koristiti i administrativnim sredstvima. Ali, nemojte se zavaravati i oslabiti budnost prema zbilja najopasnijem klasnom neprijatelju, a to su šovinizam i nacionalizam koji su baza klasnog neprijatelja. To je osnovna opasnost. Meni se čini da bi mnogi i iz drugih republika trebali da izvuku izvjesne pouke iz svega o čemu smo govorili. Jer toga ima i drugdje.« (Tito, iz izlaganja na 21. sjednici Predsjedništva SKJ, Komunist 9. XII 1971) (37)

PITANJA I ZADACI 1. PAŽLJIVO ANALIZIRAJ TITOV TEKST U KOJEM POKAZUJE KLASNU PODLOGU I ŠTETNOST NACIONALIZMA i

ŠOVINIZMA.

2. OBRAZLOŽI U ČEMU SE SASTOJI RAZLIKA IZMEĐU PATRIOTIZMA (NACIONALNOG OSJEĆAJA, OSJEĆAJA

NACIONALNE PRIPADNOSTI) I NACIONALIZMA.

... za ponavljanje i za daljnje istraživanje

3. SAČINI PREGLEDNU SHEMU NATUKNICA ZA PONAVLJANJE. USPOREDI NAŠE UVODNE NAZNAKE NA POČETKU

POGLAVLJA.

4. SVOJU SHEMU DOPUNI POTREBNIM ODREĐENJIMA I ARGUMENTIMA.

5. U TUMAČU POJMOVA VIDI TERMINE: PLEME, ROD, NACIJA

80

8. DRUŠTVENA SVIJEST

Određenje pojma društvena svijest i njeni osnovni oblici. Klasna uvjetovanost društvene svijesti. Misli vladajuće klase ujedno su vladajuće misli neke epohe.

Religija kao pogled na svijet. Osjećajna funkcija religije. Religija kao utjeha, kao pomirenje sa svijetom i kao nada u bolji život. Marksisti i religija

Moral i njegove komponente. Razlika između morala i prava.

KLASNA OSNOVA I UVJETOVANOST DRUŠTVENE SVIJESTI

Društvenu svijest sačinjava skup osjećaja, predodžbi, vjerovanja, vrijednosti, uvjerenja ili spoznaja koje neko društvo ima o samom sebi, a izražava se u raznim oblicima religije, umjetnosti, morala, prava, filozofije ili znanosti. Društvena svijest uvjetovana je općim stupnjem razvoja ljudskih spoznaja, ali ona ima prije svega klasnu osnovu i sadržaj. Evo što o tome kaže Marx:

»Misli vladajuće klase u svakoj su epohi vladajuće, tj. klasa koja je vladajuća materijalna sila društva istovremeno je njegova vladajuća duhovna sila. Klasa kojoj su na raspolaganju sredstva za materijalnu proizvodnju raspolaže samim tim i sredstvima za duhovnu proizvodnju, tako da su joj zbog toga, uzevši u prosjeku, podređene misli onih koji su lišeni sredstava za duhovnu proizvodnju. Vladajuće misli nisu ništa drugo nego idealan izraz vladajućih materijalnih odnosa, tj. u obliku misli izraženi vladajući materijalni odnosi, dakle idealni izraz odnosa koji upravo jednu klasu čine vladajućom, dakle misli njezine vladavine. Individuumi koji čine vladajuću klasu imaju između ostaloga svijest i zato misle; ako oni, dakle, vladaju kao klasa i određuju cijeli opseg jedne povijesne epohe, razumije se da oni to čine u svim njezinim dimenzijama, dakle između ostalog vladaju i kao mislioci, kao proizvođači misli, upravljaju proizvodnjom i raspodjelom misli svoga vremena; dakle, njihove su misli vladajuće misli epohe. Na primjer, u takvo vrijeme i u takvoj zemlji gdje se prepiru oko vlasti kraljevska sila, aristokracija i buržoazija, gdje je, dakle, vlast podijeljena, kao vladajuća misao pokazuje se doktrina o podjeli vlasti, koju tada izriču kao »vječni zakon«. — Podjela rada, koju smo već prije zatekli kao jednu od glavnih sila dosadašnje povijesti, iskazuje se sada i u samoj vladajućoj klasi kao podjela duhovnog i materijalnog rada, tako da unutar te klase jedan njezin dio istupa u svojstva mislilaca te klase (njezini aktivni ideolozi, koji čine glavnim izvorom svoje prehrane stvaranje iluzija te klase o samoj sebi), dok se drugi prema tim mislima i iluzijama odnose više pasivno, jer su oni u stvarnosti aktivni članovi te klase i imaju manje vremena za to da stvaraju iluzije i misli o samima sebi. Unutar te klase može se ovaj njihov rascjep razviti čak do stanovite suprotnosti i neprijateljstva ovih dvaju dijelova; međutim, on opada sam po sebi kod svakog praktičnog sukoba kada je klasa sama ugrožena, a tada iščezava i privid kao da vladajuće misli nisu misli vladajuće klase i kao da one imaju neku moć različitu od moći te klase.

Postojanje revolucionarnih misli u određenoj epohi pretpostavlja već postojanje jedne revolucionarne klase, o čijim je pretpostavkama već rečeno najnužnije.« (38)

»Ideologija je proces koji takozvani mislilac vrši, doduše, svjesno, ali s pogrešnom sviješću. Stvarne snage koje ga pokreću ostaju mu nepoznate, inače to ne bi bio ideološki proces. On zamišlja pogrešne ili prividne pokretačke snage. Budući da je to proces mišljenja, on izvodi njegov sadržaj kao i njegov oblik iz čistog mišljenja, ili iz svoga vlastitog, ili iz mišljenja svojih prethodnika. On operira golim misaonim materijalom, koji bez daljnjega uzima kao da je proizveden mišljenjem, i ne provjerava ga inače dalje na nekom udaljenijem procesu koji je nezavisan od mišljenja. To je njemu samo po sebi razumljivo jer mu se čini da je svako djelanje, zato što je nastalo posredstvom mišljenja, u posljednjoj instanci i zasnovano na mišljenju.« (39)

1. ŠTO JE DRUŠTVENA SVIJEST I KOJI SU NJENI OSNOVNI OBLICI?

2. ANALIZIRAJ TVRPNJU DA SU MISLI VLADAJUĆE KLASE UJEDNO VLADAJUĆE MISLI NEKE EPOHE.

3. ZAŠTO JE TOME TAKO?

4. NA PRIMJERIMA OBRAZLOŽI TEZU DA SU MISLI VLADAJUĆE KLASE UJEDNO VLADAJUĆE MISLI NEKE EPOHE.

5. MOŽEŠ LI NAVESTI PRIMJERE U KOJIMA VLADAJUĆE MISLI NEKOGA VREMENA NISU BILE MISLI

VLADAJUĆE KLASE TOGA DRUŠTVA? OBRAZLOŽI SVOJ ODGOVOR.

81

IDEOLOŠKI OBLICI SVIJESTI

a) Religija. Kao formula shvaćanja o odnosu između čovjeka i njegove okoline religija je sustav vjerovanja i prakse koji srećemo u svakoj kulturi. Ona se sastoji od predodžaba i zamisli o nekom drugom, »onostranom biću«, za koje se smatra da stoji iznad i iza prirodnih, iskustvenih stvari i događanja i koje njima upravlja. To je dvostruka svijest: jedan drugi svijet proizvodi i upravlja ovim iskustvenim svijetom. Predodžba o višim bićima i osjećanje zavisnosti, čiji je ona misaoni izraz, zahtjeva i — ritual. To su molitva, žrtva i raznovrsni drugi obredi, posredstvom kojih Čovjek pokušava udobrovoljiti natprirodno biće, iznuditi njegovu podršku. Seljačko­poganska religioznost se, zapravo, svodi na staro pravilo Latina: dajem ti da bi mi dao. Najzad, religija se organizira u — religijsku zajednicu (crkvu).

To nam sve dopušta da religiju odredimo kao sjedinjen skup vjerovanja, osjećanja i radnji vezanih za predodžbu o višim duhovnim bićima ili o jednom višem duhovnom biću; religioznost se, pak, može definirati kao subjektivno, osobno nastrojenje koje, dakako, ne mora uvijek povući za sobom i pripadanje određenoj institucionaliziranoj religiji ili crkvi.

Religija nesumnjivo vrši ulogu »pogleda na svijet«. Čovjek, naime, uopće ne može postojati bez opće slike o svijetu koja mu omogućuje razumijevanje pojedinih događaja i svog odnosa prema njima. Jedan događaj postaje razumljiv, prihvatljiv za svijest kad ga shvatimo kao posljedicu drugih događaja. Ako, međutim, čovjek ne poznaje stvarne uzroke događaja oko sebe i ako nije došao "i ne može doći do ideje o beskonačnoj povezanosti stvarnog događanja, onda stvara zamisao o nekom uzroku koji leži izvan stvarnog događaja koji je »sve stvorio« i iz čega sve vodi svoje porijeklo. Realan, iskustveni svijet za takvog čovjeka nije proizašao iz sebe sama, nego je »proizveden« od neke natprirodne sile. Religija, dakle, objašnjava svijet ne njim samim, nego nečim izvansvjetskim. Upravo zbog težnje da objasni cjelinu bivstvujućeg, religija se pojavljuje u funkciji pogleda na svijet i ima ambiciju da se postavi kao popularna filozofija.

Još je, međutim, izrazitija tzv. emocionalna funkcija religije. Jer, čovjek se suočava s mnogim zaprekama i opasnostima u životu. Tolike prirodne sile bile su nadmoćne nad njim, a on nije raspolagao racionalno­tehničkim sredstvima da bi ih stavio pod svoju vlast, pod svoju kontrolu. A i društveno zbivanje i društvene sile pokazali su se hirovitima. Ako su prirodne sile stvorile religiju, zacijelo su je održale i sve više je održavaju socijalne sile. Ratovi, krize, socijalni sukobi — sve se to zbiva unatoč tome što to ljudi ne žele. A da i ne govorimo o tome koliko je tako apsolutno neizmjenjiva činjenica kao što je smrt trajan izvor obnavljanja religijskih potreba.

Kakvu je ovdje ulogu mogla igrati vjera da je sve »u božjim rukama«? Bog se, naime, zamišlja kao dobar i svemoćan. Stoga je vjera mogla podržavati nadu u njegovu pomoć. Ako, pak, ta pomoć izostane, smatra se da i za to Bog ima svoje razloge. Tu izrasta nova funkcija religije, koja je konzervativna: to je mirenje sa surovom stvarnošću, koje opet proizlazi iz nade i tješenja. Na neki način tome služi i ideja o grešnosti čovjekovoj: ako Bog ne pritekne čovjeku u pomoć, znači da je čovjek grešan, pa tu pomoć nije zaslužio. Tako je čovjek — kako je primijetio Vuko Pavićević — okrivljujući sebe, spremao sebe da se posredno miri sa sobom, svojom sudbinom koja ga nadrasta. Stoga se religija javlja kao tvrđava nade na oštrici očaja.

Odnos religije prema socijalnim promjenama veoma je zanimljiv. Ona se može javiti kao rezultat socijalne promjene, ali i kao zapreka bilo kakvoj promjeni. Religija obavlja one funkcije u društvu za koje ne postoje druge institucije ili, pak, te institucije nisu pripremljene za obavljanje »njezinih funkcija«.

Zbog toga što se čovjek, kao sila u prirodi i društvu, osjeća stvarno degradiranim, 57 nastaju različite obrambene reakcije: alkoholizam, nizak seksualni moral, kriminal itd. Duhovnu prazninu koja pri tome nastaje čovjek nastoji nečim popuniti tako da i oblici tradicionalne religije ili pak pojave pomodnih religijskih sekta dobivaju ulogu nekakva gotovog utočišta »pri ruci«. Nije čak više ni bitno što ti oblici religijske svijesti nisu na razini spoznajnih moći suvremenog čovjeka: bitno je jedino to da je jedna pukotina u ljudskom svijetu (kulturi) nastala i da se proširuje.

Postojanje religije kao socijalne činjenice osnovni je razlog za egzistiranje i djelovanje konfesionalnih 58 zajednica. Naime, sve dok u društvu ima ljudi koji traže utjehu, moći će djelovati organizacije i institucije koje tu utjehu pružaju.

57 degradiran ­ ponižen 58 konfesionalan — vjerski

82

U većini modernih društava religija je ograničena na privatnu sferu. U suvremenom društvu prevladalo je mišljenje da svako civilizirano društvo treba da odvoji državu od crkve.

Za sve teškoće individualnog i društvenog karaktera religija može imati ulogu ili pojačanja ili uklanjanja izvjesne prikraćenosti. Kad religija odobrava jednu nepoželjnu socijalnu situaciju, čovjek se još više uznemiri. No, ako je religija toliko elastična da pridaje nova moralna značenja otežanim socijalnim situacijama i individualnoj krizi, onda se ona javlja kao činilac prevladavanja frustrirajuće situacije. Tu su korijeni potreba za adaptiranjem vjerskih zajednica, koji je sve više prisutno.

Jedan sociolog u svome istraživanju, za vrijeme drugoga svjetskog rata, navodi: oko 75% ljudi koji su ispitivani izjavilo je da im je molitva »mnogo pomogla kada je bilo gusto« ... Prakticiranje molitve povećavalo se usporedo s povećanjem napetosti: ljudi koji su vidjeli prijatelje kako ginu, izjavili su da su češće molili nego oni koji to nisu vidjeli; vojnici koji su imali moćna sredstva (efikasno oružje) da uklone napetost nisu posezali za molitvom.

I religija, kao i druge društvene pojave, ne može biti pošteđena znanstvene analize. Rezultate te analize valja svakome predočiti. Demistifikacija 59 ne nosi sa sobom ništa što bi vrijeđalo, nego potiče Čovjeka da racionalnije (i humanije) djeluje.

U osnovi, postoje dva suprotna shvaćanja o odnosu između znanosti i religije. Prema prvome, neznanje, nepoznavanje svijeta izvor je vjerovanja. Prema drugom mišljenju, znanost učvršćuje vjeru, jer, navodno, otkriva i prodire u savršenost stvaralačkog uma: znanstvena otkrića, u skladu s tim mišljenjem, jesu ljudsko sudjelovanje na tom božanskom planu. Prvoj koncepciji možemo prigovoriti da se religija ne može svesti na spoznajne korijene. A spoznajni korijeni se, uostalom, ne mogu ograničiti samo na — neznanje. Drugo stajalište zanemaruje da je znanost posve racionalna sfera duha, dok je religijski odnos, usmjeren prema svom transcendentnom objektu, u biti nadracionalan i emotivno obojen.

Za marksiste bi bilo pogubno negiranje jedne očite činjenice: religija i njezine institucije (crkva), u svim postojećim modelima kulture, imale su i danas imaju određeno mjesto i funkciju. One »pokrivaju« određen segment kulture koji možemo, na primjer kao Garaudy [Garodi], nazvati »dimenzijama transcendencije, 60 subjektiviteta i ljubavi«. Kobno bi bilo za marksiste ako bi taj segment jednostavno zaboravili ili amputirali pukom negacijom i religije, i njezinih institucija. Negacija ovdje mora značiti elevaciju i stvarno prevladavanje, jer pukotina koja nastaje nasilnim rezom predstavlja egzistencijalni hijatus 61 koji djeluje poput unutrašnjeg bumeranga. Stoga nasilno (dekretom) porušena crkva nikako ne prestaje postojati, nego samo mijenja način postojanja; treba, naime uzdići njezinu funkciju do praktične socijalne i kulturne aktivnosti; treba učiniti da ličnost svoje »dimenzije transcendencije, subjektiviteta i ljubavi« ostvaruje u slobodnoj samosvijesti. Samo će tako crkva moći metamorfozirati (preobraziti se) od aktivne socijalne ustanove do spomenika ljudske kulture. (40)

»Temelj je religiozne kritike: čovjek pravi religiju, religija ne pravi čovjeka. Religija je, doduše, samosvijest i samoosjećajnost čovjeka koji sebe ili još nije stekao ili je sebe već ponovno izgubio. Ali čovjek nije apstraktno biće koje čuči izvan svijeta. Čovjek, to je čovjekov svijet, država, društvo. Ova država, ovo društvo proizvode religiju, izopačenu svijest o svijetu jer su oni izopačeni svijet. Religija je opća teorija ovoga svijeta, njegov enciklopedijski kompendij, 62 njegova logika u popularnom obliku, njegov spiritualistički point d' honneur [pitanje časti], njegov entuzijazam, njegova moralna sankcija, njegova svečana dopuna, njegov opći razlog utjehe i opravdanja. Ona je fantastično ostvarenje ljudskog bića, jer ljudsko biće ne posjeduje istinsku stvarnost. Borba protiv religije jest, dakle, posredno borba protiv onoga svijeta čija je duhovna aroma religija.

Religijska je bijeda djelomično izraz stvarne bijede, a djelomično protest protiv stvarne bijede. Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh doba bez duha. Ona je opijum naroda.

Ukidanje religije kao iluzorne sreće naroda jest zahtjev njegove stvarne sreće. Zahtjev da napusti iluzije o svom stanju jest zahtjev da napusti stanje u kome su iluzije potrebne. Kritika religije je, dakle, u klici kritika doline suza, čiji je oreol 63 religija.« (Marx) (41)

1. ŠTO JE RELIGIJA, ŠTO RELIGIOZNOST, ŠTO CRKVA?

59 mistiflkacija — obmana, obmanjivanje, zavođenje u bludnju. Demistifikacija — otkrivanje obmane, varke 60 transcendencija — onostranost 61 hijatus — praznina 62 kompendij — sažetak, podsjetnik, priručnik 63 oreol — svijetli krug, sjaj, slava

83

2. KAKAV POGLED NA SVIJET IZRAŽAVA RELIGIJA? OBJASNI TO I NA PRIMJERU NEKIH RELIGIOZNIH UČENJA

KOJA SU TI POZNATA.

3. U ČEMU JE RAZLIKA IZMEĐU RELIGIOZNOG POGLEDA NA SVIJET I ZNANSTVENOG POGLEDA NA SVIJET?

4. POKAŽI u ČEMU SE SVE SASTOJI EMOCIONALNA (OSJEĆAJNA) FUNKCIJA i OSNOVA RELIGIJE.

5. ANALIZIRAJ RELIGIOZNE OBREDE PRI VJENČANJU, UKOPU, KRŠTENJU DJETETA, VJERSKIM BLAGDANIMA, ITD.

6. OBRAZLOZI SMISAO SLIKOVITE IZREKE DA JE RELIGIJA »TVRĐAVA NADE NA OŠTRICI OČAJA«.

7. OBRAZLOŽI TEZU DA JE RELIGIJA ISTOVREMENO IZRAZ STVARNE BIJEDE I PROTEST PROTIV TE BIJEDE.

b) Moral i pravo. »Određeno društvo ne može se ni stvarati ni obnavljati, a da istodobno ne stvara i ideal. Stvaranje ideala nije za nj neki dopunski čin kojim se ono upotpunjava pošto je već formirano; to je čin kojim se ono upravo ostvaruje i preobražava.« (Durkheim)

Moral kao oblik svijesti jedan je od pouzdanih znakova da čovjek nije ravnodušan prema drugim ljudima i prema sebi. Ta svijest zna biti naivna, ali zna biti snažna opruga društvenog razvitka. Suočavajući se s različitim situacijama, čovjek ih pokušava definirati da bi uspostavio odnos prema njima.

Moral bi se mogao odrediti kao skup nepisanih normi kojima se reguliraju odnosi između čovjeka i čovjeka, čovjeka i zajednice. Njega čine tri osnovne komponente: (a) moralna norma, u kojoj je sadržan zahtjev da se nešto čini ili da se nešto ne čini, (b) moralni sud, kojim se vrednuje ili ocjenjuje čovjekov postupak, u što ulazi ne samo procjena motiva (namjere), nego i stvarno? postupka (posljedice), (c) moralna sankcija, koja je usmjerena na to da djeluje na moralnu savjest pojedinaca (»grižnja savjesti«).

Pojam morala bit će jasniji ako ga usporedimo s pravom. Za razliku od pravnih sankcija, koje su materijalizirane (zatvor, novčana kazna, i si.), moralne sankcije ne prelaze granice javne osude. Međutim, za čovjeka koji je na višem stupnju razvitka snažnije djeluju moralne sankcije nego pravne, uz uvjet da se moralne sankcije izriču s pozicija historijski progresivnije klase (moral feudalaca je ispod povijesne razine buržoaskog morala, a ovaj potonji daleko zaostaje za moralom radničke klase). U vrednovanju čovjekova ponašanja pravo stavlja naglasak na rezultat, ne zanemarujući i motiv, a u moralu je to obrnuto: težište je na motivu, iako se ne previđa ni djelo.

I moral i pravo su klasnog karaktera. Oni su se u povijesti mijenjali. U svakom društvu imamo samo jedno pravo koje se svodi na moć vladajuće klase iskazanu u zakonima. No, u svakom društvu ima onoliko morala koliko postoji klasa: ono što je s pozicija jedne klase (eksploatatorske) moralno, to isto je s pozicija druge klase (eksploatirane) nemoralno. Uvijek se moral i pravo vladajuće klase približavaju s obzirom na zajednički (klasni) interes. Zbog toga se moral vladajuće klase često pretače u pravne propise. Moral potlačene klase potiče na rušenje klasnog društva i, samim tim, na uspostavljanje uvjeta za dominaciju općečovječanskog morala, kojima će biti ispunjeno besklasno društvo.

U socijalističkom društvu određen oblik morala (npr. religijsko­patrijarhalni) može biti ispod razine prava. Kao primjer za to neka posluži zakon o zabrani nošenja zara i feredže u Jugoslaviji, koji je bio u suprotnosti s religijsko­patrijarhalnim moralom. On je, međutim, bio u skladu s moralom radničke klase po kojem je žena ravnopravna muškarcu.

Postoje takvi oblici morala koji su dvoznačnog karaktera. Kršćanski moral je, možda, prava ilustracija za to. U njemu su strpljivost i smjernost prema sudbini, pasivnost i poslušnost one norme koje su izvanredno funkcionirale u rukama izrabljivača. One, pak, norme u kršćanstvu koje su uperene protiv nejednakosti i bogatstva iznova su oživljavale potrebu masa da se, nekad nemoćno a nekad s uspjehom, suprotstave klasnom društvu. (42)

Država se pojavljuje pred nama kao prva ideološka sila nad čovjekom. Društvo sebi stvara organ za čuvanje svojih zajedničkih interesa od unutrašnjih i vanjskih napada. Taj organ je državna vlast. Čim nastane, taj organ postaje samostalan u odnosu prema društvu, i to utoliko više ukoliko se više pretvara­u organ jedne određene klase. Borba ugnjetene klase protiv vladajuče klase neminovno postaje politička borba, ponajprije borba protiv političke vlasti te klase.

Međutim, postavši samostalna sila u odnosu prema društvu, država uskoro stvara daljnju ideologiju. Naime, kod profesionalnih političara, kod teoretičara državnog prava i pravnika privatnog prava sasvim se gubi veza s ekonomskim činjenicama. Budući da u svakom slučaju ekonomske činjenice moraju uzeti oblik pravnih motiva da bi dobile zakonsku sankciju, i kako se pri tome, naravno, mora imati na umu čitav postojeći pravni sistem, pravni oblik tu treba da bude sve, a ekonomski sadržaj ništa. Državno i privatno pravo tretiraju se kao dva samostalna područja koja se historijski

84

nezavisno razvijaju, koji se mogu i koje treba same za sebe sistematski prikazati putem dosljednog iskorjenjivanja svih unutrašnjih proturječnosti.

Ideologije na višem stupnju, tj. ideologije koje se još više udaljavaju od materijalne, ekonomske osnove, uzimaju oblik filozofije i religije. Ovdje veza između predodžaba i njihovih materijalnih uvjeta egzistencije postaje sve zamršenija; tu vezu sve više zamračuju međučlanovi. Ali ta veza postoji. Kao i čitavo doba renesanse od sredine 15. stoljeća tako je i filozofija, koja se tada ponovno probudila, bila u osnovi proizvod grada, dakle građanstva. Njezin sadržaj bio je u biti samo filozofski izraz misli koje su odgovarale razvoju sitnog i srednjeg građanstva u krupnu buržoaziju. (43)

1. ŠTO JE MORAL? ANALIZIRAJ NJEGOVE OSNOVNE KOMPONENTE. OBRAZLOŽI TO I ORIGINALNIM PRIMJERIMA.

2. RAZLIKE IZMEĐU MORALA I PRAVA OBJASNI NA KONKRETNIM SLUČAJEVIMA. PRONAĐI JOŠ NEKE RAZLIKE O

KOJIMA NIJE BILO RIJEČI U TEKSTU UDŽBENIKA.

3. NAVEDI PRIMJERE TAKVIH POSTUPAKA KOJE VREDNUJEŠ KAO MORALNO VRIJEDNE (ISPRAVNE, VALJANE).

OBRAZLOŽI SVOJE GLEDIŠTE.

4. NAVEDI PRIMJERE TAKVIH POSTUPAKA KOJE VREDNUJEŠ KAO NEMORALNE. OBRAZLOŽI SVOJE

GLEDIŠTE.

5. UZMI PRI TOME U OBZIR I KANTOVO RASUĐIVANJE PO NAČELU TZV. KATEGORIČKOG IMPERATIVA (VIDI

POGLAVLJE KLASIČNI NJEMAČKI IDEALIZAM.)

6. PORAZMISLI i ISKAZI SVOJE MIŠLJENJE o TEMI .IDEALI SUVREMENE OMLADINE«.

Što je društvena svijest? Već smo utvrdili (v. temu: Društveno ekonomska osnova i nadgradnja) da su proizvodne snage sadržaj, a proizvodni odnosi oblik postojanja, tj. organizacije i cjelokupnog života društva u svakoj fazi njegova povijesnog razvoja. Marx izričito kaže da te proizvodne snage zajedno s proizvodnim odnosima Čine realnu osnovu nekog društva, a na toj se osnovi diže pravna i politička nadgradnja kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. To bi sažeto i pojednostavnjeno trebalo shvatiti ovako;

— realni materijalni društveno­ekonomski način i uvjeti života nekog društva (npr. feudalnog) moraju se ozakoniti i politički oblikovati. Drugim riječima, kad oblici proizvodnje poprime izgled feudalnoga društvenog odnosa, onda vladajuća klasa (feudalci) mora donijeti propise kojima se točno ozakonjuje to stanje, tj. da feudalci imaju uglavnom sva prava, a kmetovi obaveze od kojih je prva i najvažnija pokornost feudalcu. U tom se smislu formira i država s čitavim aparatom vlasti i vladanja, od kralja naniže. To se onda zove pravno­politička nadgradnja feudalnog (dakako i svakoga drugog) društva.

Sada će vladajuća klasa (feudalci) poduzeti mjere da bi se izradio veoma složen sistem uvjeravanja, dokazivanja itd. opravdanosti dotičnoga društvenog poretka. Ona, vladajuća klasa, utjecat će na znanstvene i druge kulturne radnike da u svojim djelima napišu, naslikaju, propovijedaju itd. kako je jedini pravedan poredak onaj u kojem feudalci uživaju slavu, moć, čast i vlast, a kmetovi treba da za njih rade i da im pokorno služe. Tako će propovijedati crkva prijeteći paklom onima koji se ogriješe o poslušnosti svojem gospodaru; no, to će govoriti i cjelokupna prosvjeta, umjetnost i filozofija. Tako se eto stvaraju oblici društvene svijesti ili ideologije, koji su izraz vladajućeg društvenog poretka ili režima. U tom značenju treba shvatiti poznatu Markovu tvrdnju da su vladajuće misli neke epohe upravo misli vladajuće klase.

Društvena se svijest, dakle, stvara i izražava u religiji (sistemu vjerovanja), moralu (sistemu društvenih vrednota, običaja i sl. znanosti i filozofiji, a sve su one podređene »mislima vladajuće klase«.

ZADACI za ponavljanje i za daljnje istraživanje 1. SAČINI PREGLED NATUKNICA ZA PONAVLJANJE. USPOREDI NAŠE UVODNE NAZNAKE NA POČETKU

POGLAVLJA.

2. SVOJ PREGLED DOPUNI DOPISIVANJEM POTREBNIH OBJAŠNJENJA I ARGUMENATA.

3. U TUMAČU POJMOVA VTDI TERMINE: BAZA, I NADGRADNJA, IDEOLOGIJA, POLITIKA, PRAVO, ZAKON I ZNANOST

85

9. IZ CARSTVA NUŽNOSTI U CARSTVO SLOBODE

Razlikovanje carstva nužnosti i carstva slobode. Samoupravno udruživanje rada ljudskom je dostojanstvu najprimjereniji oblik odnosa u sferi nužde

rada. Pretklasna zajednica, klasno i besklasna društvo. Bit i glavna obilježja suvremene znanstveno­tehničke revolucije. Odnos znanstveno­tehničke

revolucije i društvenog poretka. Prevladavanje monopolističkog prisvajanja uvjeta, snaga i rezultata društvenog rada, ali i

monopolističkog obavljanja društvenih poslova.

RJEŠENJE ZAGONETKE LJUDSKE POVIJESTI

»Carstvo slobode počinje u stvari tek tamo gdje prestaje rad koji je određen nevoljom i vanjskom svrsishodnošću; po prirodi stvari ono dakle leži s one strane oblasti same materijalne proizvodnje. Kao što se divljak mora boriti s prirodom da bi zadovoljio svoje potrebe, da bi održao i reproducirao svoj život, tako to mora činiti i civilizirani čovjek, i to u svim društvenim oblicima i pod svima mogućim načinima proizvodnje. S njegovim razvojem proširuje se ovo carstvo prirodne nužnosti jer se povećavaju potrebe; ako se u isto vrijeme povećavaju proizvodne snage koje te potrebe zadovoljavaju. Sloboda se u ovoj oblasti može sastojati samo u tome da udruženi čovjek, udruženi proizvođači, racionalno urede ovaj svoj promet materije s prirodom, da ga dovedu pod svoju zajedničku kontrolu, umjesto da on njima gospodari kao neka slijepa sila; da ga vrše s najmanjim utroškom snage i u uvjetima koji su najdostojniji i najadekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi. Ali to uvijek ostaje carstvom nužnosti. S one strane njega počinje razvoj ljudske snage koji je svrha samom sebi, pravo carstvo slobode, ali koje može procvjetati samo na onom carstvu nužnosti kao svojoj osnovi. Skraćenje radnog dana jest osnovni uvjet« (Marx) (44)

»U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske potčinjenosti individuuma podjeli rada, a s njome i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život nego i prva životna potreba; Kad sa svestranim razvitkom individuuma porastu i proizvodne snage i kad svi izvori društvenog bogatstva poteku obilnije — tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uzak buržoaski pravni horizont i društvo će moći na svojoj zastavi ispisati: Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama.« (Marx) (45)

Evo napokon rješenja zagonetke ljudske povijesti! Carstvo slobode nalazi se s druge strane granice rada kao nužnosti. U tom će »carstvu« rad biti prva životna potreba ne samo zbog toga da se proizvedu i pribave najnužnije stvari za život, već i zato da dođu do izražaja ljudske stvaralačke sposobnosti. To se može očekivati tek tada kad se proizvodne snage razviju u toj mjeri da će izvori društvenog bogatstva teći tako obilno da će svatko imati što mu treba, a radit će ono za što bude imao sklonosti i sposobnosti. Međutim, to je Maxova vizija daleke budućnosti.

S ove strane granice tog »carstva« nalazi se još uvijek »carstvo prirodne nužnosti« u kojem živimo. Tu su se, doduše, već značajno povećale proizvodne snage, ali usporedo s njima rastu i potrebe, pa je sveukupni ljudski rad usmjeren na njihovo zadovoljavanje. Koje je rješenje ovdje najbolje?

Najbolje moguće rješenje ili — kako kaže Marx — sloboda u tom carstvu može se ostvariti jedino udruživanjem, proizvođača (udruženi rad!) koji će rad dovesti pod svoju kontrolu i upravljati njime (samoupravljanje!) na način i u uvjetima najdostojnijim za čovjeka, jer će biti najbliži i najprimjereniji njegovoj ljudskoj prirodi.

Suvremenim jezikom to bismo mogli reći ovako: Najveći mogući stupanj slobode i najdostojniji ljudski život može se ostvariti u ovom carstvu nužnosti jedino u samoupravno udruženom radu. Zato su u tom pravcu i usmjerena sva naša nastojanja.

1. KOJA »CARSTVA« MARX RAZLIKUJE?

2. KOJE JE PODRUČJE CARSTVA NUŽNOSTI? ANALIZIRAJ OBILJEŽJA CARSTVA NUŽNOSTI.

3. IMA LI SLOBODE U CARSTVU NUŽNOSTI? U ČEMU SE ONA SASTOJI?

86

4. AKO SU CARSTVO NUŽNOSTI I CARSTVO SLOBODE PODVOJENI (REČENO JE »LEŽI S ONE STRANE ...«), IMA LI

IPAK MEĐU NJIMA VEZE? OBJASNI U ČEMU SE SASTOJI TA VEZA.

5. ANALIZIRAJ U ČEMU JE ISTINSKA SLOBODA ČOVJEKA.

6. KAKO SE TA ISTINSKA SLOBODA KARAKTERIZIRA U RAZLIKOVANJU OD ODREĐENJA SLOBODE U CARSTVU

NUŽNOSTI?

7. KOJA JE DIMENZIJA ZA PROŠIRENJE CARSTVA SLOBODE?

8. OBRAZLOŽI STO ZNAČI SKRAĆENJE RADNOGA DANA U ODNOSU NA CARSTVO NUŽNOSTI I NA CARSTVO

SLOBODE.

9. ŠTO ZNAŠ O PROBLEMU SLOBODNOG VREMENA U SUVREMENOM DRUŠTVU? RAZMISLI O TOME.

ŠTO NAM OBEĆAVA BUDUĆNOST

Kao što smo već ranije utvrdili u cjelokupnoj ljudskoj povijesti možemo razlučiti tri epohe: prvobitnu pretklasnu zajednicu, zatim klasno društvo i napokon besklasno društvo ili humanu ljudsku zajednicu — komunizam.

Povratak besklasnom društvu nije puko oživljavanje onoga što je nekad bilo, naprosto i zbog toga što se odvija na mnogo višem stupnju razvoja, u znatno složenijim i savršenijim oblicima i u neusporedivo većini razmjerima. A na nekom stupnju razvitka i sam kvantitet prerasta u nov kvalitet. Od kapitalne je važnosti da se u analizi suvremenih kretanja promatra dosadašnji ljudski napredak kao proces mnogobrojnih transformacija — od onih davnih lokalnih komunističkih zajednica do jednoga jedinstvenog svjetskog komunističkog društva koje upravo kuca na vrata.

Prastare su komunističke zajednice naseljavale male predjele Zemljine površine, svaka je od njih bila svijet za sebe i njihovi su stanovnici djelovali u svojoj izoliranoj sredini kao posve jednaki i posve ravnopravni ljudi. Sve je bilo zajedničko, podruštvljeno, sve je svima pripadalo i svi su se podjednako bavili svim društvenim poslovima i funkcijama. Nije to ni bilo teško postići jer je sve bilo minijaturne, na okupu, u uskom krugu, pa se neposrednom upotrebom običnih alata i ljudskih organa lako postizala i održavala savršena podruštvljenost svih sredstava, odnosa i akcija. Nije bila zapreka zajedničkom prisvajanju prirode, uvjeta proizvodnje i proizvoda rada te kolektivnom obavljanju svih ekonomskih, socijalnih, političkih i duhovnih društvenih poslova i funkcija. Da bi se to isto postiglo u svjetskim razmjerima, da bi se u tim okvirima afirmirao takav način proizvodnje života i s njim vezani oblik odnosa među ljudima, moraju se izgraditi proizvodne snage, koje se mogu iskorištavati samo u univerzalnoj internacionalnoj upotrebi, i moraju se razviti tehnička sredstva, koja omogućuju neposredno saobraćanje između svih stanovnika svijeta. Povijesna je misija epohe klasnog društva da stvara i razvija materijalne i socijalne uvjete te velike društvene transformacije, i to je opravdava. Osobito je važnu ulogu u tom razvoju imala buržoazija — industrijskim revolucioniranjem proizvodnih snaga i razvijanjem sredstava i oblika ljudske povezanosti zasnovane na općoj uzajamnoj zavisnosti.

Naše doba ima zadatak da dokrajči taj proces na taj način što će društveno privređivanje razviti u jedinstven svjetski proces proizvodnje i što će tehničkim sredstvima i usavršavanjima povećati desetke, stotine, tisuće, milijune i milijarde puta kapacitet i djelotvornost organa ljudskog — mišljenja, osjećanja, sluha, vida, sporazumijevanja, kretanja, djelovanja itd. I taj veliki svjetsko­povijesni prevrat započinje u sferi materijalne proizvodnje, koja se postepeno pretvara u »gospodarenje proizvodnim silama pomoću znanosti«, odnosno — kako Marx na jednom drugom mjestu kaže — pretvara se »iz jednostavnog procesa rada u znanstveni proces«.

Na to se prvenstveno misli kada se ističe da živimo u doba snažne znanstveno­tehničke revolucije ili znanstveno­tehnološke revolucije. Za razliku od prijašnjih tokova industrijalizacije, to je trajan proces univerzalnih i bitnih promjena proizvodnje materijalnog života i oblika saobraćanja među ljudima. Najznačajnija su joj obilježja: potpuna mehanizacija fizičkih aktivnosti, multipliciranje osjetilnih sposobnosti, mehaniziranje intelektualnih procesa, ovladavanje izvorima energije, mijenjanje svojstava materije, svladavanje golemih prostora i kontrola bioloških procesa. Te se promjene napose ogledaju kao kemijska revolucija, energetska revolucija, revolucija u području elektronike i automatike, prometna i kozmonautička revolucija, a sve to zajedno munjevitom brzinom povećava opseg proizvodnje i mijenja strukturu i kvalitet društvene potrošnje.

Ove spektakularne mijene u tehnici i znanosti, kao i u njihovoj sve bržoj i sve efikasnijoj praktičnoj primjeni, možemo svesti na četiri bitne komponente: automatizaciju, kompjutorizaciju, kibernetizaciju i scijentizaciju.

87

Premda su to tijesno povezani elementi jednoga jedinstvenog procesa, svaki od njih ipak čini donekle nov i u određenom smislu viši stupanj znanstveno­tehničke revolucije. Na određenoj razini razvoja proces automatizacije prerasta u proces kompjutorizacije, a ovaj se zatim pretvara u proces kibernetizacije. Usporedno se šire znanstvene metode ljudskog djelovanja koje nas očito vode do budućeg stanja, koje će karakterizirati potpuna i svestrana scijentizacija društvenog života.

Uostalom, sve te komponente znanstveno­tehničke revolucije treba promatrati kao početne oblike onoga svjetskog povijesnog zaokreta u kojem se rađaju i razvijaju proizvodne snage komunističkoga društva. To je tek početak i praktički je nemoguće predvidjeti do čega će nas taj razvitak dovesti, što inače pokušavaju dokučiti mnogi futurolozi. Novosti su tako česte i promjene toliko skokovite da nas neprekidno iznenađuju i bacaju u zasjenak i najoptimističnija predviđanja.

Prijelaz od mehanizacije prema automatizaciji započinje s automatizacijom pojedinih strojeva i završava — nakon njihova povezivanja i integriranja svih proizvodnih procesa u jedinstven sistem — s potpunom automatizacijom proizvodnje, kontrole, reguliranja i upravljanja svim aktivnostima vezanim uz proizvodnju određenih dobara. Kao što je nekada stroj radilica postao tehnička podloga industrijske revolucije, tako sada primjena elektronike (elektronskih cijevi i tranzistora) i kompjutora stvara tehničke uvjete za automatizaciju proizvodnje i otvara eru znanstveno­tehničke revolucije. Počeci toga prevrata sežu u razdoblje poslije 1920. godine kada s primjenom servomotora počinje »mala automatizacija«.

Pojedini ljudski organi zamjenjuju se ovim redoslijedom: manipulativni organi — lokomotivni organi — osjetilni organi — središnji živčani sustav. Automatizacija postaje potpuno plodonosna s primjenom njezinih triju glavnih elemenata: komunikacije, kompjutorizacije i kontrole. Već su godine 1950. poznate sve tehničke komponente koje su za to potrebne. Preostaje još samo znanje za njihovo integriranje u jedinstven automatizirani sustav, i to je jedan od glavnih ciljeva suvremenoga znanstvenog razvoja. Automatizacija se vrlo brzo širi na sve zemlje i ima dalekosežne posljedice u njihovu životu i razvoju.

Osobito od vremena kada je prati proces kompjutorizacije, koji zapravo tek omogućuje automatizaciju proizvodnje koja eliminira svako izravno čovjekovo angažiranje, kompjutori, (elektronička računala) omogućuju automatizaciju manipulativno­osjetilnih operacija i svih poslova koji su vezani uz rješavanje tehničkih, organizacijskih i financijskih problema i uz donošenje programa i planova budućeg djelovanja i razvoja. Ti strojevi za primanje, pohranjivanje, obradu i analizu informacija, za njihov prijenos i za kontrolu i reguliranje proizvodnih procesa omogućuju da se u nedogled prevlada čovjekova ograničenost i da se trenutačnom akcijom odjednom riješe najteži i najsloženiji problemi.

Veći zamah dobiva proces kompjutorizacije tek poslije 1960. godine s očitom tendencijom da posve revolucionira tehnologiju informacija i da korjenito izmijeni metode proizvodnje, upravljanja i kontrole. U tome prednjače velike sile SAD i SSSR, ali ih u stopu prate i druge zemlje, osobito Japan i razvijenije zapadnoevropske države. Računa se da je danas u svijetu instalirano nekoliko stotina tisuća kompjutora — od pojedinačnih malih kompjutora do složenih kompjutorskih »sistema«.

Neke to navodi na zaključak da ulazimo u eru kompjutora — tih strojeva koji će već za desetak godina obavljati milijardu operacija u sekundi i biti sposobni da »misle«, da odabiru najpovoljnije alternative, da upravljaju, da rješavaju znanstvene zadatke, itd. Uvelike će pojeftiniti i na svim područjima toliko se upotrebljavati da će njihovu primjenu i osobito njihovo djelotvorno iskorištavanje morati poznavati svi fakultetski obrazovani kadrovi. Bliži se vrijeme u kojem će intenzitet kompjutorizacije biti glavni pokazatelj tehničkog napretka jedne zemlje.

Daljnji golem napredak donosi proces kibernetizacije upravljanja proizvodnim sistemima. Zasniva se na kibernetici kao znanosti koja proučava radne procese živih bića, prvenstveno samog čovjeka, te traži i pronalazi mogućnosti da te procese izvode strojevi. Njezine komponente važnije prirode čine teorija informacija, teorija sistema i teorija upravljanja. Povezivanjem i integriranjem znanstvenih rezultata različitih znanosti iz svih društvenih područja, konstruirani su mehanički uređaji koji automatski djeluju poput živih bića. Usavršavaju se kibernetske metode, koje se sve vise primjenjuju u organizaciji, upravljanju i planiranju — kako u poduzeću, tako i u društvu.

Uspon i prevlast automatizacije, kompjutorizacije i kibernetizacije sve više istiskuje i zamjenjuje ono ljudsko djelovanje koje se ostvaruje na osnovi iskustva, rutine, vještine i intuicije, takvim svjesnim i planskim akcijama udruženih proizvođača, koje se temelje na znanstvenim metodama i rezultat su neposredne primjene znanstvenoistraživačkog angažiranja sve šireg kruga specijaliziranih stručnjaka. Prodiranje znanosti u sve sfere društvene proizvodnje vodi postupno 1 sigurno do kompleksne i potpune scientizacije.

Taj aktualni zaokret prema posve novim metodama i oblicima ljudskog djelovanja i bitno izmijenjenim mogućnostima čovjekova angažiranja dolazi napose do izražaja kao: prvo, skokovit

88

porast znanstveno­istraživačkih djelatnosti i količine znanstvenih spoznaja koja su na raspolaganju ljudima; drugo, brza

primjena znanosti i znanstvenih metoda u sveukupnoj društvenoj reprodukciji; treće, prerastanje znanosti u glavnu proizvodnu snagu i odlučujući faktor tehničkog progresa i sveukupnoga društvenog napretka; četvrto, munjevit porast stupnja obrazovanja ljudi. To su najvažnije odlike i komponente promjena u svijetu što ga je zahvatila znanstveno­tehnička revolucija.

Između dva svjetska rata i najrazvijenije zemlje izdvajaju za znanstveno­­istraživački rad najviše do 0,2% svoga društvenog proizvoda. Pedesetih godina ta izdvajanja dostižu i prelaze iznos od 1%, šezdesetih godina 2% a sedamdesetih godina 3% društvenog proizvoda. Eksperti UNESCO­a predviđaju da će svijet krajem ovog stoljeća odvajati za znanost oko 5% društvenog proizvoda. Naglo se povećava broj stručnjaka, učenjaka i istraživača. Računa se da se broj učenjaka i inženjera zaposlenih u znanstveno­istraživačkoj djelatnosti u razdoblju od 1954. do 1964. godine povećao u SSSR­u od 700.000 na 1.500.000, a u SAD od 600.000 na 1.000.000 i da se u prosjeku povećava za 6—8% godišnje.

Znanstvene su djelatnosti u svijetu angažirale sredinom prošlog desetljeća gotovo 15 milijuna učenjaka i inženjera, od čega je istraživača bilo gotovo 2 milijuna. Samo u razvijenim zemljama djeluje danas dvadeset puta više naučenjaka i istraživača nego prije drugoga svjetskog rata i tisuću puta više nego prije sto godina. Danas živi i radi gotovo 90% svih učenjaka koji su do sada postojali na Zemlji. U razvijenim sredinama njihov se broj udvostručuje svakih 6 do 12 godina.

Polovica raspoloživih znanstvenih informacija nastala je u posljednjih 15 godina. Njihova se količina udvostručuje svakih 10 do 12 godina. U čitavu svijetu izlazilo je 1760. godine samo 10 znanstvenih časopisa, a sada ih ima više od 100 000. Svake godine izradi se oko 2 milijuna stručnih i znanstvenih radova.

Usporedo teče prava eksplozija obrazovanja. Rashodi te vrste rastu u pravilu dva do tri puta brže od porasta društvenog proizvoda i nacionalnog dohotka. Njihov udio u društvenom proizvodu razvijenih zemalja povećao se nakon rata do 4%, sredinom ovog razdoblja do 6% i sada već do 8%. Sve je izrazitija tendencija prema općem srednjem obrazovanju. Svakih deset do dvadeset godina udvostručuje se broj upisanih studenata i ubrzano se povećava udio stanovnika s visokim obrazovanjem u ukupnom broju zaposlenih. Visokoškolskim obrazovanjem obuhvaćeno je već 15— 30% mladeži, a ta se brojka povećava sa svakim novim naraštajem.

Sve se više stupanj razvijenosti pojedinih zemalja i čitavog svijeta promatra s obzirom na proces scijentizacije. Stručnjaci UNESCO­a ističu da je najvažnije obilježje visokorazvijenih zemalja visok stupanj scijentizacije, a za njega je karakteristično da se za istraživanje i razvoj odvaja najmanje 3% društvenog proizvoda, da je barem trećina omladine u dobi od 20. do 30. godine obuhvaćena visokoškolskim obrazovanjem, da znanstveno zasnovane industrijske grane i znanstvenoistraživačko djelovanje, kao i ustanove te vrste, zauzimaju središnje mjesto u privredi i društvu, da sve djelatnosti primjenjuju znanstvene metode, a napose tzv. sistemski pristup i planiranje tehnoloških, ekonomskih i socijalnih promjena.

Društvene napetosti našeg vremena mahom proizlaze iz nesklada između ovih novih proizvodnih snaga i zastarjelih odnosa proizvodnje i prometa. One odražavaju normalnu dijalektiku prilagođavanja društvene organizacije potrebama i učincima znanosti kao proizvodne snage koja ubrzano zauzima vodeće mjesto u društvenom životu i razvoju. Mnogobrojni su izrazi koji simboliziraju tu stvarnost i njezin stvaralački zamah, a najčešće su u upotrebi znanje, veličina, organizacija, kvalitet, ekspanzija i promjena.

Prostranstvo i intenzitet tih novosti i mijena upućuju na zaključak da se u društvenoj reprodukciji pokreću i odvijaju procesi koji iz temelja mijenjaju tradicionalnu strukturu proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje i prometa među ljudima i narodima. Čovjek prodire u strukturu materije, izvlači se iz neposredne materijalne proizvodnje, stavlja u prvi plan razvoj svoje snage i otvara znanstvenu i planetarnu epohu svoje povijesti. Mijenja se pravac, oblik i značaj ljudskog angažiranja — koje dobiva nove poticaje, oblike, ambicije i sadržaje.

Taj se silni ekonomski, socijalni, politički i duhovni prevrat očituje u brojnim pokazateljima, koji će budućim povjesničarima služiti kao međaši u razgraničavanju staroga i novoga — klasnoga i besklasnoga društva. Po svemu sudeći, prvo će i značajnije mjesto zasluženo pripasti inverziji (obrat) odnosa znanosti i proizvodnje, koja tako izrazito odlikuje ovo naše vrijeme.

Sve do sredine 20. stoljeća proizvodnja i tehnika glavni su pokretači znanstvenog napretka. Sada je taj odnos obrnut: napredak znanosti prethodi razvoju tehnike i proizvodnje te neprestano djeluje na njihovo revolucioniranje i na sve druge društvene promjene.

89

Revolucija u znanosti posljednje je veliko djelo svijeta otuđenog rada — epohe klasnog društva. Ona je pripremila teren za revolucioniranje društvenog života putem znanosti. To je onaj »materijalni prevrat u ekonomskim uvjetima proizvodnje koji se dade konstatirati s točnošću fizičkih nauka«, a takvog je karaktera da zauvijek potiskuje svako monopolističko prisvajanje uvjeta, snaga i rezultata društvenog rada i svako monopolističko obavljanje društvenih poslova, pa, prema tome, i sve odnose medu ljudima i njihovim organizacijama i zajednicama koji imaju za osnovu ekspropriranje imovine i funkcija u korist pojedinaca i privilegiranih društvenih grupa i s tim povezano razvijanje privatnog vlasništva i podjele društvenog rada.

Iz oblika razvijanja znanosti kao proizvodne snage klasni se odnosi proizvodnje i prometa — u svojim originalnim i izvedbenim oblicima i u svim svojim ostacima i tragovima — pretvaraju u okove onoga društvenog napretka koji se postiže znanstvenim metodama. Zato je ovo naše vrijeme toliko bremenito revolucijama i zato su te revolucije podjednako usmjerene ne samo protiv protagonista i agenata ekspropriranog vlasništva nego i protiv nosilaca i aktera ekspropriranih funkcija. Samo se u toj sveukupnosti i povezanosti može shvatiti i znanstveno objasniti suvremeni socijalizam kao svjetski sistem i kao jedinstven i svestran svjetskohistorijski društveni prevrat. (46)

PITANJA I ZADACI 1. PONOVO PROUČI POGLAVLJE SMISAO I BIT SOCIJALIZMA.

2. ANALIZIRAJ UVJETE FODRUSTVLJENOSTI U PRETKLASNOJ ZAJEDNICI I U SVJETSKOM KOMUNISTIČKOM

DRUŠTVU BUDUĆNOSTI.

3. KOJU JE ULOGU U POVIJESNOM RAZVOJU ČOVJEČANSTVA IMALA BURŽOAZIJA KOJI ZADATAK IMA NAŠE

DOBA?

4. U ČEMU SE SASTOJI BIT ZNANSTVENO­TEHNIČKE REVOLUCIJE?

5. NAVEDI GLAVNA OBILJEŽJA ZNANSTVENO­TEHNIČKE REVOLUCIJE I PRIMJERE KOJI POSEBNO I

KONKRETNO OBJAŠNJAVAJU SVAKO OD TIH OBILJEŽJA.

6. UKRATKO OBJASNI ŠTO JE AUTOMATIZACIJA, KOMPJUTORIZACIJA, KIBERNETIZA­CIJA I SCIJENTIZACIJA.

7. ŠTO ZNAŠ O AUTOMATIZACIJI I KOMPJUTORIZACIJI. NAVEDI PRIMJERE I PODATKE KOJI SU TI ZNANI.

8. OBJASNI U KAKVOM SU ODNOSU ZNANSTVENO­TEHNIČKA REVOLUCIJA I DRUŠTVENI POREDAK.

9. ANALIZIRAJ I KONKRETNIM PRIMJERIMA OBJASNI STO ZNAČI »MONOPOLISTIČKO PRISVAJANJE UVJETA,

SNAGA I REZULTATA RADA«, ODNOSNO ŠTO ZNAČI »MONO­POLISTIČKO OBAVLJANJE DRUŠTVENIH

POSLOVA«. (DRUGAČIJE JE TO OZNAČENO KAO »EKSPROPRIHANO VLASNIŠTVO«, ODNOSNO KAO

»EKSPROPRIRANE FUNKCIJE«.)

10. U ČEMU SE SASTOJI PREVLADAVANJE TOGA MONOPOLIZMA? OBRAZLOŽI SVOJ ODGOVOR.

... za ponavljanje i za daljnje istraživanje

11. SAČINI PREGLED NATUKNICA ZA PONAVLJANJE.

12. USPOREDI NAŠE UVODNE NAZNAKE NA POČETKU POGLAVLJA.

13. SVOJ PREGLED DOPUNI POTREBNIM ODREĐENJIMA, OBJAŠNJENJIMA I ARGUMENTIMA.

14. U TUMAČU POJMOVA VIDI TERMINE: SLOBODA, INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA

90

10. MARKSIZAM U JUGOSLAVENSKOJ TEORIJI I PRAKSI

Povijesni kontinuitet marksističke misli u nas. Prilog razvoju marksističke teorije i prakse. Vodeća uloga J. B. Tita. Tito o najvažnijim činima naše Revolucije. O mogućnosti različitih putova u socijalizam.

Bit je socijalizma razvijanje slobodne stvaralačke ličnosti. U oslobađanju rada leži mogućnost ostvarenja istinskog socijalizma. Značenje Zakona o upravljanju privrednim poduzećima od strane radnih kolektiva. Bitne prednosti samoupravnoga socijalizma.

Osnovna načela koegzistencije i nesvrstavanja. Antidogmatski karakter marksizma.

POVIJESNI KONTINUITET MARKSISTIČKE MISLI U NAS

Marksizam ima u Jugoslaviji dugu i bogatu tradiciju i povijesni kontinuitet koji traje otprilike sto godina. Ideje marksizma donio je u naše zemlje Svetozar Marković i propagirao ih među Ujedinjenom omladinom srpskom 70­tih godina prošlog stoljeća. Na marksističkim idejama i principima nastoji organizirati Srpsku socijaldemokratsku partiju Dimitrije Tucović početkom našeg stoljeća. Marksizam postaje, dakako, teorijska osnova organizacije i djelatnosti Komunističke partije Jugoslavije, osnovane 1919. godine. Međutim već iduće, 1920. godine, zabranjena je njena djelatnost, a njeni se članovi i rukovodioci povlače u ilegalnost. Zbog ilegalne djelatnosti mnogi su članovi i rukovodioci Komunističke partije osuđeni na dugogodišnju robiju, ali oni i ovdje besprimjernom hrabrošću proučavaju i prevode izvorna djela klasika marksizma pripremajući se tako za sudbonosne događaje koji će uskoro doći. Najpoznatiji među njima su Moša Pijade, Rodoljub Čolaković i mnogi drugi.

Marksizam predstavlja integralni sastavni element narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u Jugoslaviji. Na oslobođenim teritorijima i u predasima između bitaka, komesari i proslavljeni borci održavali su poznate satove političkog odgoja nadahnjujući borce, omladinu i komuniste marksističkim idejama.

Nakon završetka rata marksizam postaje idejna i teorijska osnova izgradnje novog socijalističkog društva. Od 1945. godine do danas napisane su desetine tisuća stranica, tj. čitave biblioteke najrazličitijih tekstova u kojima je izražen ogroman stvaralački napor i nastojanje da se osnovne zamisli i ideje klasika marksizma razrade, primijene i ostvare u našim specifičnim uvjetima. Ovim se pitanjima ne bave samo društveni, politički i partijski radnici, već je to područje naših najistaknutijih znanstvenih, filozofskih i kulturnih radnika. Ovamo treba ubrojiti i cjelokupnu revolucionarnu i stvaralačku djelatnost radničke klase, a prvenstveno njene najsvjesnije vodeće idejne snage — Saveza komunista Jugoslavije. Ideali i dugoročni ciljevi sažeto i jasno su izraženi u Programu Saveza komunista Jugoslavije, koji po svom stilu i dubini revolucionarnog sadržaja predstavlja klasično djelo marksističke literature.

Nema nikakve sumnje da naše ključne društvene dokumente, kao što su Ustav, rezolucije partijskih kongresa, Zakon o udruženom radu, itd., možemo s punim pravom smatrati značajnim prilozima marksističkoj teoriji i praksi. Međutim, cjelokupna samoupravna i demokratska praksa našeg života i rada uistinu predstavlja ostvarenje Marxovih zamisli.

Među brojnim istaknutim teoretičarima i praktičarima marksizma, kao što su npr. Moša Pijade, Boris Kidrič, Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić i mnogi drugi, prvo, izuzetno i istaknuto mjesto nesumnjivo pripada Josipu Brozu Titu, koji je više od četiri decenije davao pečat i smjer našoj epohi. Njegovi govori, članci, rasprave i studije čine desetine tomova knjiga sabranih djela, koja danas s pravom ubrajamo u klasična djela marksizma. Njegov, međutim, najveći praktičan doprinos marksizmu je izgradnja samoupravne socijalističke Jugoslavije i njen ugled i utjecaj u čitavom naprednom svijetu i međunarodnom radničkom pokretu.

Bio bi uzaludan pokušaj da se ovdje ukratko predstavi sva ta ogromna djelatnost i njeni rezultati. Međutim, ilustracije radi izdvojit ćemo historijski govor koji je Tito održao 1950. godine u povodu donošenja Zakona o uvođenju samoupravljanja u Jugoslaviji. Iako je taj govor izrečen prije gotovo 30 godina, u njemu se potpuno jasno osjeća vizija revolucionarnog genija tako da je on i danas aktualan u svojoj teorijskoj konzekventnosti, domišljenosti i odlučnosti.

O tome na svoj način govore i ostali prilozi.

91

TITO: O RADNIČKOM UPRAVLJANJU PRIVREDNIM PREDUZECIMA 64

»Pred Narodnom skupštinom nalazi se danas na pretresu projekt jednog od najznačajnijih zakona socijalističke Jugoslavije — projekt Osnovnog zakona o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva. Donošenje tog zakona biće najznačajniji historijski čin Narodne skupštine poslije donošenja zakona o nacionalizaciji sredstava za proizvodnju. Preuzimanjem sredstava za proizvodnju u državne ruke još nije bila ostvarena akciona parola radničkog pokreta »Fabrike radnicima«, jer parola »Fabrike radnicima, zemlja seljacima« nije neka apstraktna propagandistička parola, već takva koja ima u sebi duboki sadržajni smisao. Ona sadrži u sebi čitav program socijalističkih odnosa u proizvodnji: u pogledu društvene svojine, u pogledu prava i dužnosti trudbenika i — prema tome — može se i mora ostvariti u praksi, ako mislimo da zaista izgradimo socijalizam.

Taj naš zakon o davanju na upravljanje radnim kolektivima fabrika, preduzeća i tako dalje logična je posljedica razvitka socijalističke izgradnje naše zemlje. To je dosljedan nastavak u nizu mjera koje naša narodna vlast sprovodi na svom nepokolebljivom putu u socijalizam. Uslovi za to već su djelimično sazreli. Naši radni kolektivi svakodnevno pokazuju svoju zrelost, svoju visoku svijest koju ispoljavaju u svojini herojskim naporima na izvršavanju svojih planskih zadataka ...

Kod Marxa, Engelsa i Lenjina nalaze se, uglavnom, odgovori na sva principijelna pitanja, a razradu i primjenu tih principa u svakoj zemlji posebice mogu vršiti samo oni koji su izrasli iz njedara naroda dotične zemlje, koji poznaju probleme svoje zemlje, koji poznaju njenu historiju, njene slabosti i pozitivne strane, koji mogu budno pratiti sve pojave na licu mjesta, ali koji u isto vrijeme poznaju marksističku nauku, to jest — shvataju njen duh i umješno rukuju njome i provode je u praksi...

... ja ću ovdje iznijeti samo neke od najvažnijih činjenica, koje kazuju šta smo mi dosad izvršili, kakva je, prema tome, naša zemlja i kuda mi idemo.

Prvo. Još u toku Oslobodilačke borbe mi smo uništili staru državnu mašinu kao silu ugnjetavanja, i to: a) administraciju; b) policiju i žandarmeriju, na koju se upirala vladajuća buržoazija; i d) ostatak vojne organizacije emigrantske vlade u liku četnika Draže Mihailovića, ustašku vojnu organizaciju Pavelića i Rupnikovu vojnu organizaciju, takozvanu belu gardu. Taj revolucionarni posao mi smo izvršili dosljedno, u duhu principa koje su postavili klasici marksizma, jer smo u punoj mjeri primijenili njihovo učenje...

Drugo. Čim je prestao rat, mi smo proglasili Jugoslaviju demokratskom federativnom narodnom republikom. Činjenice govore o tome da smo mi još u toku rata riješili nacionalno pitanje i na taj način likvidirali nacionalno ugnjetavanje u našoj zemlji. To je izvršeno stvaranjem Narodne Republike Makedonije, Narodne Republike Crne Gore, Narodne Republike Hrvatske, Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Narodne Republike Slovenije i Narodne Republike Srbije. To je bilo djelo naše Komunističke partije, koja se borila preko dvadeset godina za ostvarenje tog cilja. Mi smo tako temeljito riješili nacionalno pitanje da to zaista može poslužiti kao primjer ne samo zemljama sa neriješenim nacionalnim pitanjem, već i samom Sovjetskom Savezu...

Treće. Mi smo odmah poslije proglašenja Republike i donošenja Ustava izvršili najvažniji historijski akt — položili smo temelje za likvidaciju eksploatacije čovjeka od čovjeka, uzeli smo sredstva za proizvodnju iz ruku privatnih kapitalista u državne ruke, nacionalizirali smo sve fabrike, rudnike i druga preduzeća, transportna sredstva na vodi i na suhu, krupne posjede i trgovinu (ne samo krupnu već svu uopšte), hotele, sanatorije itd., itd. To smo izvršili najtemeljitije i danas kod nas nema više nijednog preduzeća ili rudnika ili kakve druge ustanove javnog karaktera koji bi bili u rukama stranog ili domaćeg kapitaliste. Sva naklapanja informbirovaca o tobožnjem ponovnom infiltriranju stranih kapitalista u našu zemlju obična su drska izmišljotina i zlonamjerna kleveta. Kad u ovom domu sada donosimo rješenje o tome da radnički kolektivi učestvuju u upravljanju fabrikama, rudnicima, željeznicama i drugim — to je definitivan i najubjedljiviji odgovor svim klevetnicima. Svi trudbenici naše zemlje odgovoriće ubuduče na njihove klevete još većim stvaralačkim poletom koji će se razvijati u fabrikama i preduzećima kojima oni upravljaju. Oni će sami govoriti čija su to preduzeća, fabrike, rudnici itd...

64 Odlomci iz Ekspozea koji je Tito podnio 26. lipnja 1950. godine u Narodnoj skupštini Jugoslavije prilikom usvajanja Osnovnog zakona o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva.

92

Evo, to je nekoliko najvažnijih historijskih činjenica koje u punoj mjeri osvjetljavaju karakter naše Revolucije, karakter našeg društvenog uređenja. One pokazuju da je naš put u skladu s marksističkom naukom, da je on uspješan i pobjedonosan. Kad kažem da je naš put u skladu s marksističkom naukom, onda time ne mislim reći da je to jedini put u socijalizam i da se u svim zemljama mora raditi baš tako kako smo radili i kako radimo mi u Jugoslaviji. Ne, mi smatramo da je to jedini put samo za nas u Jugoslaviji. Različiti ekonomski, kulturni i drugi uslovi u raznim zemljama traže i različite forme u radu; nikakvi recepti ili šabloni nisu preporučljivi u tom smislu. Imamo marksističku nauku kao osnovu i samo moramo znati na se rukovodimo tom naukom u praksi, da njen duh, njen smisao pretvaramo u život. Iskustvo koje se stiče na osnovu te nauke najbolja je škola; razumije se, to iskustvo može poslužiti i drugima, ali ne u svim detaljima. Treba gledati pozitivne rezultate postignute u jednoj socijalističkoj zemlji, ali onda tražiti i najbolji odgovarajući metod za postizanje tih rezultata. Isto tako je važno vidjeti i negativne pojave i rezultate u jednoj socijalističkoj zemlji i onda nastojati da se to negativno iskustvo u svojoj zemlji izbjegne, da se nađe bolji način i bolje rješenje.« (47)

1. KOJI SMISAO PRIPISUJE TITO PAROLI: »FABRIKE RADNICIMA«? 2. U ČEMU SE SASTOJI POVIJESNO ZNAČENJE ZAKONA O UPRAVLJANJU PRIVREDNIM

PODUZEĆIMA OD STRANE RADNIH KOLEKTIVA? 3. SAŽETO ISKAŽI NAJVAŽNIJE ČINE NAŠE REVOLUCIJE. 4. ŠTO KAŽE TITO O MOGUĆNOSTI RAZLIČITIH PUTOVA U SOCIJALIZAM?

U SOCIJALIZMU NA PRVOM MJESTU MORA DA BUDE ČOVJEK, PROIZVOĐAČ I STVARALAC 65

»Mi smo uvijek isticali da u socijalizmu na prvom mjestu mora da bude čovjek, proizvođač i stvaralac, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Socijalizam i jeste historijski proces socijalnog i nacionalnog oslobođenja ličnosti, što treba da dovede do toga da čovjek postane stvarni gospodar svoga života i rada kako bi mogao svestrano razvijati svoje stvaralačke snage.

Polazeći od toga da u središtu socijalizma mora biti Čovjek, ja želim upravo ovom prilikom da se osvrnem na neka pitanja radničkog samoupravljanja.

U historiji, naročito novijoj, nisu nedostajale ideje o oslobođenju Čovjeka, o humanizmu i ljudskoj sreći. Međutim, na suštinu istinskog humanizma i mogućnosti njegovog konkretnog ostvarivanja ukazao je tek Karl Marx. Njegova velika historijska zasluga je, prije svega, u tome što je, otkrivši zakone razvitka društva, pokazao da mogućnost ostvarenja istinskog humanizma leži u procesu oslobađanja rada i što je, s tim u vezi, utvrdio da je historijski subjekt toga procesa radnička klasa. Zato je Marx i smatrao da je revolucionarna samodjelatnost radničke klase jedino mogući put kojim ta klasa, oslobađajući sebe, oslobađa istovremeno i sve ljude na putu stvaranja besklasne, komunističke zajednice. Te osnovne Marxove misli bile su i dalje ostaju naše glavne ideje vodilje.

Duboki humanizam prožimao je naš radnički pokret sa KPJ na čelu u predratnom periodu, u revoluciji i mirnodopskoj izgradnji, ispoljavajući se kako u ciljevima, koje smo sebi postavili, tako i u metodama borbe i stvaranja novog društva. Rukovodeći se istinskom brigom o čovjeku, mi smo u toku narodno­oslobodilačkog rata donosili odluke i primjenjivali metode koje su sa stanovišta klasičnih vojnih doktrina bile neshvatljive. Poznato je, na primjer, da smo u najtežim ofanzivama davali prednost borbi za spašavanje ranjenika.

S vizijom novog položaja oslobođenog čovjeka, mi smo srušili stari društveni sistem i izgrađivali novo socijalističko društveno uređenje. Jedna od bitnih karakteristika naše socijalističke izgradnje bila je upravo u tome što nismo bili opterećeni dogmatizmom i što nismo dopustili da ogromne teškoće s kojima smo se suočavali pomute naš pogled u budućnost i pokolebaju naše povjerenje u stvaralačku snagu radničke klase.

U najtežim uslovima, kada smo pored naslijeđene nerazvijenosti i siromašne materijalne baze bili suočeni i s ekonomskom blokadom i ugrožavanjem naše nezavisnosti, mi smo počeli da izgrađujemo nove društvene odnose, nešto što je bilo potpuno nepoznato među postojećim društvenim strukturama u svijetu. Donijeli smo Zakon o predaji poduzeća na upravljanje radnicima.

65 Iz govora J. B. Tita u Akademiji nauka i umjetnosti BIH povodom proglašenja za počasnog elana (studeni, 1969. godine).

93

Bilo je mnogo nevjerica i sumnji da je takav sistem moguć. Mnogi iz inostranstva su govorili, a neki još i danas govore, da je to »eksperiment« koji će propasti. Razumije se, za nas to nije bio eksperiment, već smjela odluka da i pored vanredno teških uslova primjenjujemo na djelu misli Marxa, Engelsa i Lenjina o historijskoj ulozi radničke klase, kao i njenom položaju i pravima. Pri tome smo polazili od povjerenja u radnog čovjeka i od toga da stvarnu perspektivu ima samo ono društveno uređenje koje vodi ka stvarnom oslobođenju rada i čovjeka.

U industrijski razvijenom dijelu svijeta postignut je, naročito u toku posljednje dvije decenije, ogroman materijalni napredak, i na toj osnovi znatno je porastao i standard radnika i radnih ljudi. Ali, tamo radni čovjek i dalje nije gospodar svoga rada i kao ličnost ne može da dođe do svog punog izražaja. Razumije se, radni čovjek ne teži samo podizanju svog materijalnog standarda i ne može da se zadovolji samo s tim. On neće da bude samo prodavalac svoje radne snage, već teži svom stvarnom oslobođenju. A pošto mu postojeći sistemi to ne omogućuju, niti mu otvaraju perspektivu, društveni odnosi u okviru takvih sistema i jesu u dubokoj krizi.

Perspektivu istinskog oslobođenja radnika otvara radničko samoupravljanje. Danas možemo kazati da je prevaziđen najteži period i da je socijalistička svijest prevladala kod ogromne većine naših radnika — neposrednih proizvođača. Učešćem u organima samoupravljanja, milioni radnika su se osposobljavali da upravljaju proizvodnjom i sudjeluju u svim društvenim poslovima. Vrijednost samoupravljanja je potvrđena u praksi, i pored raznih teškoća na koje smo nailazili i još danas nailazimo. Ja ne tvrdim da nema i kod jednog dijela radnika raznih slabosti, i da je u svim radničkim sredinama dovoljno ovladala socijalistička svijest, ali to nije bitno, jer ogromna većina radnika vidi u samoupravljanju svoju najveću tekovinu. No, ne smijemo izgubiti iz vida one druge teškoće, koje smetaju bržem i normalnijem razvitku samoupravljanja. Ima, naime, pokušaja da se samoupravljanje degradira i potisne. To ne smijemo smetnuti, s uma, već se moramo pravovremeno i energično suprotstaviti svim takvim tendencijama.« (48)

1. PONOVI POGLAVLJE SOCIJALIZAM I POGLAVLJE IZ CARSTVA NUŽNOSTI U CARSTVO SLOBODE.

2. ISKAŽI BITNO OBILJEŽJE SOCIJALIZMA KAKO GA ODREĐUJE TITO.

3. KOJU ULOGU U TOME IMA OSLOBOĐENJE RADA?

4. ŠTO U TOM SMISLU ZNAČI PREDAJA PODUZEĆA NA UPRAVLJANJE RADNICIMA?

5. OBRAZLOŽI U ČEMU SE SASTOJI PREDNOST SAMOUPRAVNOGA SOCIJALIZMA PRED INDUSTRIJSKI

RAZVIJENIJIM KAPITALISTIČKIM ZEMLJAMA.

O LIKU KOMUNISTE

»Biti komunist — nije lako. Biti komunist — još uvijek znači biti spreman da se mnogo čega odričeš. Biti komunist — znači biti u prednjoj liniji borbe za progres, za sretniju i ljepšu budućnost. To su dokazali naši ljudi koji su ušli u ovaj rat. Iako su znali da komunizam neće odmah pobijediti, da ga možda, neće ni doživjeti, oni su podnosili žrtve i davali svoje živote. To su bili komunisti, komunistički omladinci, svjesni ljudi, koji su išli do najvećeg samoodricanja. Biti komunist — podrazumijeva unutrašnju samodisciplinu, a to znači, prije svega — pobijediti sebe.

Za to je potreban moral koji jako mnogo iziskuje od čovjeka, i komunist ga mora imati u sebi. Mi komunisti moramo imati viziju budućeg. A moramo gledati i danas, kako izvjesni naši postupci djeluju na mlade ljude. I ne samo postupci, nego i mjere koje se preduzimaju. Jako mnogo se traži od komunista. Ja mislim da će to naša omladina shvatiti. Jer, ona je dobra, samo mi moramo više raditi s njom i prenositi ono najbolje iz naše revolucionarne prošlosti« (Tito). (49)

OSNOVNI PRINCIPI KOEGZISTENCIJE I NESVRSTAVANJA

»Što se mene lično tiče, do te ideje sam došao poslije sastanka u Bandungu, poslije donošenja odluke »Pančašila«. Ja sam puno razmišljao o tome. Meni je to bilo nedovoljno, više kao jedna deklarativna stvar. Rekao sam da mi tu moramo malo dalje ići. Gledao sam ne samo azijske i afričke zemlje, nego i šire. Jer, postoje dva bloka: zapadni, koji je davno prije stvoren, i istočni. Istočni je, po mome mišljenju, morao da dođe kao protuteža. I to je počelo da se odražava i kroz Ujedinjene narode.

94

I u Ujedinjenim narodima bilo je teško doći do nekih dobrih rješenja. A ogroman dio zemalja koje su inače članice Ujedinjenih naroda su van tih blokova. Razmišljao sam: pa ipak bi ovi koji su van tih blokova morali nekako da se povezu, ne da dobiju neki organizacioni oblik, kao neki treći blok. Ali, da se nekako okupe, krug ljudi i država, svi oni koji su protiv blokovske podjele, a za one principe koji su doneseni u Bandungu i još neke koji su poslije dopunjeni u Beogradu. Jednom riječju, razmišljao sam da mi treba nekako da okupimo treći svijet.« (50)

»Mi moramo, prije svega, poći od činjenice da u današnjem svijetu postoje države sa različitim društvenim sistemima, sa različitim stepenom ekonomskog razvitka, sa različitim oblicima političke organizacije i sa suprotnim ideološkim gledištima. Te razlike su rezultati historijskog razvoja i različitih uslova društvenog razvoja u pojedinim zemljama. Kakav će biti dalji društveni razvoj u pojedinim zemljama, to je unutrašnja stvar svake zemlje. Miješanje sa strane radi nametanja određenog pravca razvoja — s iluzijom da se na taj način mogu brisati razlike u društvenim sistemima, koje danas postoje i koje će još prilično vremena neminovno morati da postoje zbog neravnomjernog razvitka i različitih uslova — može samo da izaziva sukobe i da dovede u opasnost mir u svijetu.

Takvo shvatanje koegzistencije zahtijeva ne samo nepribjegavanje sili ili rješavanje sporova mirnim putem, nego i više od toga. Ono zahtijeva svakodnevne napore na stvaranju potrebnih uslova za postepeno rješavanje sporova, za razoružanje, za privredno i kulturno podizanje svijeta, za pomoć nedovoljno razvijenim zemljama, za konstruktivno miroljubivo takmičenje na ekonomskom, kulturnom, naučnom i drugim poljima, kao i za podizanje snaga društva na viši stepen.

To znači da je koegzistencija u suštini jedan dinamičan progresivni proces, u toku koga treba da dođe do smanjenja zategnutosti, do postepenog prevazilaženja blokovskih okvira, do povećanja međunarodnog povjerenja i do rješavanja razmimoilaženja pomoću miroljubivih sredstava. Bez takve ravnopravne suradnje svih naroda i država, velikih i malih, nema koegzistencije, već ima dominacija, a dosadašnja međunarodna praksa je već više put pokazala da tendencije dominacije nisu u skladu sa zahtjevima današnjeg razvoja i da moraju pretrpjeti neuspjeh.« (Iz Titova govora na Sveučilištu u Bandungu 1958. godine povodom dodjeljivanja počasnog doktorata). (51)

1. OBJASNI KOJI SU OSNOVNI RAZLOZI DOVELI DO POVEZIVANJA NESVRSTANIH.

2. PROTUMAČI OSNOVNA NAČELA KOEGZISTENCIJE.

KOMUNISTI — AVANGARDNA SNAGA SOCIJALISTIČKOG KRETANJA

Jugoslavenski komunisti rukovodili su revolucionarnom akcijom radnih masa razvijajući njihovu socijalističku društvenu svijest, mobilizirajući i organizirajući ih u svrhu progresivnog mijenjanja društvene stvarnosti. Komunisti će i dalje ostati avangardna snaga socijalističkog kretanja u našoj stvarnosti provjeravajući u praksi pravilnost svoje politike i svojih akcija, proučavajući rezultate te prakse, koji uvijek neizbježno sadrže i element nepredviđenog, pa time i stihijskog. Komunisti će u savladavanju negativne stihije postizati utoliko veće uspjehe ukoliko se u svojoj praktičnoj djelatnosti budu više oslanjali na proučavanje socijalističke teorije i prakse na svim područjima gdje se razvija borba za socijalizam, ukoliko se više budu pridržavali naučnih tekovina napredne društvene misli u cjelini i ukoliko sami budu pridonosili njenom daljem razvijanju.

ZA DALJE RAZVIJANJE MARKSIZMA

Naučno­teorijska osnova praktične djelatnosti komunista jest marksizam, učenje o osnovnim zakonima razvitka prirode, društva i mišljenja i o neminovnosti pobjede socijalizma čiji su osnivači Marx i Engels i koje su dalje, u novim uslovima, kroz praksu revolucionarne borbe, razvili Lenjin i drugi marksisti. To učenje je provjeravano i dalje razvijano teorijom i praksom cijelog svjetskog radničkog pokreta i izgradnjom socijalizma.

Marksizam nije jednom za svagda utvrđeno učenje, niti je sistem dogmi, već teorija društvenog procesa koji se razvija u uzastopnim historijskim fazama, pa, prema tome, podrazumijeva i stvaralačku primjenu teorije i njeno dalje razvijanje, prije svega uopćavanjem prakse socijalističkog razvitka i dostignućima naučne misli čovječanstva. »Mi nikako ne gledamo na Marxovu teoriju kao na nešto završeno i neprikosnoveno. Mi smo, naprotiv, uvjereni da je ona udarila samo kamen temeljac onoj

95

nauci koju socijalisti moraju pokretati dalje u svim pravcima, ako ne žele da zaostanu za životom... Mi ne pretendiramo na to da Marks ili marksisti poznaju put k socijalizmu u svoj njegovoj konkretnosti. To je besmislica. Mi poznajemo pravac tog puta i znamo kakve klasne snage njime vode, a konkretno, praktički, to će pokazati samo iskustvo milijuna kada se oni late posla.« (Lenjin)

Stojeći na gledištu da razvitak naučne misli odgovara stvarnim interesima i težnjama radničke klase i radnih masa, utoliko više ukoliko se ta misao smjelije i nepristrasnije predaje traženju istine, jugoslavenski komunisti ne prisvajaju nikakav monopol u toj oblasti, nego se zalažu za dalje neprekidno razvijanje marksizma i njegovo bogaćenje putem sve dubljeg saznavanja objektivne društvene stvarnosti. Savez komunista Jugoslavije u cjelini i pojedini njegovi forumi, ne smatraju sebe arbitrima u oblasti marksizma — lenjinizma ni u oblasti posebnih društvenih nauka. Komunisti koriste, odnosno primjenjuju rezultate nauke u skladu s društvenim interesima i sa stupnjem društvene svijesti najnaprednijeg dijela radničke klase i radnih ljudi uopće i u skladu s materijalnim mogućnostima društva. Nauka je sama sebi sudac, a presudni kriteriji objektivne istine u oblasti društvenih, nauka može biti samo činjenica da njihovi rezultati odgovaraju ili ne odgovaraju stvarnosti, što se konačno provjerava u samoj društvenoj i naučnoj praksi. (Iz Programa i Saveza komunista Jugoslavije). (52)

ZADACI I UPUTE

1. OBRAZLOŽI U ČEMU SE SASTOJI ANTIDOGMATSKI STAV U SHVAĆANJU MARKSIZMA I SOCIJALISTIČKOG

POKRETA IZRAŽEN V PROGRAMU SKJ.

... za ponavljanje i za daljnje istraživanje

2. SAČINI PREGLED NATUKNICA ZA PONAVLJANJE.

3. USPOREDI NAŠE UVODNE NAZNAKE NA POČETKU POGLAVLJA.

4. SVOJ PREGLED DOPUNI POTREBNIM ODREĐENJDMA, OBJAŠNJENJIMA I ARGUMENTIMA.

5. U TUMAČU POJMOVA VIDI TERMINE: SOCIJALIZAM, UDRUŽENI PROIZVOĐAČI, NACIONALIZACIJA, SLOBODA,

SOCIJALIZACIJA, OČOVJEČENJE

6. VIDI KNJIGU: J. B. TITO: SAMOUPRAVNI SOCIJALIZAM, ŠKOLSKA KNJIGA, ZAGREB 1974.

7. VIDI KNJIGU: MARX — ENGELS: O HISTORIJSKOM MATERIJALIZMU, IZBOR TEKSTOVA, ŠKOLSKA KNJIGA,

ZAGREB, 1974.

8. E. KARDELJ: PRAVCI RAZVOJA POLITIČKOG SISTEMA SOCIJALISTIČKOG SAMOUPRAVLJANJA, KOMUNIST,

BEOGRAD, 1977.

9. L. MATES: KOEGZISTENCIJA, ŠKOLSKA KNJIGA, ZAGREB, 1974.

10. J. ŽUPANOV: SOCIOLOGIJA I SAMOUPRAVLJANJE, ŠKOLSKA KNJIGA, ZAGREB, 1977.

11. R. SUPEK: SOCIOLOGIJA I SOCIJALIZAM, ZNANJE, ZAGREB, 1966.

ZADACI i PITANJA za ponavljanje drugog dijela udžbenika »Marksističko shvaćanje čovjeka i društva«

Društvo i povijest 1. OBJASNI BIT HISTORUSKO­MATERIJALISTICKOG SHVAĆANJA DRUŠTVA I POVIJESTI.

2. OBRAZLOŽI TEZU O VEZI LJUDI I NJIHOVA NAČINA ŽIVOTA SA STANJEM SREDSTAVA ZA ŽIVOT I NAČINOM

PROIZVODNJE.

3. OBJASNI DIJALEKTIKU ODNOSA PROIZVODNIH SNAGA I PROIZVODNIH ODNOSA. KOJA JE ULOGA SOCIJALNE

REVOLUCIJE?

Oblici društvene svijesti 4. OBJASNI U KAKVOM SU ODNOSU EKONOMSKA STRUKTURA DRUŠTVA I OBLICI DRUŠTVENE SVIJESTI.

5. KOJI SU OSNOVNI OBLICI DRUŠTVENE SVIJESTI?

6. OBRAZLOŽI TEZU DA SU MISLI VLADAJUĆE KLASE UJEDNO VLADAJUĆE MISLI NEKE EPOHE. KOJA SU

OBILJEŽJA RELIGIOZNOG POGLEDA NA SVIJET?

96

7. U ČEMU SE SASTOJI RAZLIKA IZMEĐU RELIGIOZNOG POGLEDA NA SVIJET I ZNANSTVENOG POGLEDA NA

SVIJET? U ČEMU SE SASTOJI EMOCIONALNA FUNKCIJA RELIGIJE? OBRAZLOŽI TEZU DA JE RELIGIJA IZRAZ

STVARNE BIJEDE I ISTOVREMENO PROTEST PROTIV TE BIJEDE.

Određenje čovjeka 8. OBRAZLOŽI TEZE: »ČOVJEK STVAHA (SACINJA) SVOJ LJUDSKI SVIJET«. »ČOVJEK OCOVJECUJE PRIRODU«.

»ČOVJEK STVARA SEBE SAMA KAO ČOVJEKA«.

9. OBRAZLOŽI TVRDNJU DA VEĆINA LJUDI ŽIVI NELJUDSKI.

10. ŠTO ZNACI DA SE ČOVJEK OTUĐUJE OD SVOJE LJUDSKE PRIRODE?

11. ŠTO JE TO LJUDSKA PRDIODA? ŠTO JE TO BIT ČOVJEKA? U ČEMU SE SASTOJI ISTINSKI

LJUDSKI ŽIVOT, ISTINSKA SLOBODA ČOVJEKA?

Klasno društvo

12. OBJASNI POJAVU PRIVATNOG VLASNIŠTVA i KLASNOG DRUŠTVA.

13. KOJI SU OBLICI KLASNE EKSPLOATACIJE U POVIJESTI?

14. OBJASNI ULOGU DRŽAVE U KLASNOJ EKSPLOATACIJI

Kapitalizam 15. U ČEMU JE BIT KLASNE SUPHOTSTAVLJENOSTI BURŽOAZIJE I PROLETARIJATA?

16. OBJASNI u ČEMU SE SASTOJI EKSPLOATACIJA U KAPITALIZMU.

17. ŠTO JE TO NAJAMNI RAD, ŠTO VIŠAK RADA, ŠTO VIŠAK VRIJEDNOSTI?

18. ŠTO ZNACI DA SE RADNIK PRETVARA U ROBU POPUT DRUGIH ROBA?

19. OBRAZLOŽI TVRDNJU DA JE CILJ KAPITALISTIČKE PRIVREDE ZGRTANJE PROMETNE VRIJEDNOSTI, TJ.

NOVCA, A NE ZADOVOLJAVANJE LJUDSKEH POTREBA STVARANJEM UPOTREBNIH VRIJEDNOSTI.

20. POTKRIJEPI TVRDNJU DA NOVAC POSTAJE PREDSTAVNIK SVIH VRIJEDNOSTI I DA IZOPAČUJE LJUDSKE

POTREBE.

21. OBRAZLOŽI TVRDNJU DA SUVREMENO VISOKORAZVIJENO INDUSTRIJSKO DRUŠTVO OBILJA NAMEĆE

UMJETNE (KRIVE, LAŽNE) POTREBE.

22. OBJASNI KOJE JE OBILJEŽJE ISTINSKIH LJUDSKIH POTREBA I KOJI JE SMISAO ZAHTJEVA ZA VRAĆANJEM

ZDRAVOJ LJUDSKOJ POTROŠNJI. ŠTO ZNAČI OBOGAĆIVANJE ČOVJEKA KAO ČOVJEKA?

23. OBRAZLOŽI TVRDNJU DA JE RAD U KAPITALIZMU POSTAO BEZLIČAN, MONOTON, »RAZMRVLJEN«,

ODNOSNO DA KAPITALIZAM OSIROMAŠUJE LJUDSKO OBILJEŽJE (LJUDSKU VRIJEDNOST) RADA. ŠTO

ZNAČI OTUĐENJE U RADU?

24. KOJA BI BILA OBILJEŽJA ISTINSKI LJUDSKOG RADA?

Socijalistička revolucija 25. OBJASNI U ČEMU SE RAZLIKUJU POLITIČKA I SOCIJALNA REVOLUCIJA.

26. OBJASNI u ČEMU JE POSEBNOST SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE.

27. KOJI JE KRAJNJI CILJ SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE.

28. OBRAZLOŽI PO ČEMU JE NAŠA NARODNOOSLOBODILAČKA BORBA UJEDNO SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA.

Socijalizam 29. KOJA SU OBILJEŽJA SOCIJALIZMA KAO PRIJELAZNOG PERIODA IZ KLASNOG DRUŠTVA u BESKLASNO?

30. OBJASNI RAZLIKU IZMEĐU NAČELA RASPODJELE U SOCIJALIZMU I NAČELA RASPODJELE U KOMUNIZMU.

31. ANALIZIRAJ RAZLIKU IZMEĐU TZV. CARSTVA SLOBODE I CARSTVA NUŽNOSTI.

32. U ČEMU SE SASTOJI ISTINSKA SLOBODA ČOVJEKA?

33. ŠTO ZNAČI OBOGAĆIVANJE ČOVJEKA KAO ČOVJEKA?

34. ANALIZIRAJ SOCIJALIZAM KAO SVJETSKI PROCES.

35. OBRAZLOŽI TEZU O MOGUĆNOSTI RAZLIČITIH PUTOVA U SOCIJALIZAM.

36. FORMULIRAJ OSNOVNA NAČELA KOEGZISTENCIJE.

97

37. OBRAZLOŽI TEMELJNE PROBLEME SUVREMENOGA SVIJETA I SUVREMENE CIVILIZACIJE.

Samoupravni socijalizam 38. ŠTO JE DIKTATURA PROLETARIJATA?

39. KAKVU DRŽAVU TREBA RADNIČKA KLASA U SOCIJALIZMU?

40. OBJASNI U ČEMU SE SASTOJI OPASNOST OD BIROKRATIZMA i CENTRALIZMA S JEDNE STRANE I

NACIONALIZMA I ŠOVINIZMA S DRUGE STRANE.

41. OBJASNI u ČEMU SE SASTOJI BITNA RAZLIKA IZMEĐU ONOG DRUŠTVA u KOJEM SE DRUŠTVENIM

VLASNIŠTVOM UPRAVLJA U IME SOCIJALISTIČKE DRŽAVE, I ONOG DRUŠTVA, U KOJEM DRUŠTVENIM

VLASNIŠTVOM UPRAVLJAJU SLOBODNO UDRUŽENI PROIZVOĐAČI.

42. ANALIZIRAJ RAZLIKE IZMEĐU ETATISTIČKOG I SAMOUPRAVNOG SOCIJALIZMA.

43. U ČEMU SE SASTOJE BITNE PREDNOSTI SAMOUPRAVNOGA SOCIJALIZMA?

44. ANALIZIRAJ U ČEMU SE SASTOJI »MONOPOLISTLČKO PRISVAJANJE UVJETA, SNAGA I REZULTATA RADA« I

„MONOPOLISTLCKO OBAVLJANJE DRUŠTVENIH FUNKCIJA«. OBRAZLOŽI U ČEMU SE SASTOJI

PREVLADAVANJE TOGA MONOPOLIZMA.

45. OPIŠI NEKE KONKRETNE OBLIKE SAMOUPRAVNOG UDRUŽIVANJA, KOJI SU TI ZNANI.

46. U ČEMU SE SASTOJI PRILOG JUGOSLAVENSKIH MARKSISTA RAZVOJU MARKSISTIČKE TEORIJE I PRAKSE?

47. U ČEMU JE BIT ANTIDOGMATSKOG PRISTUPA MARKSIZMU?

Vidi zbornike:

48. ČOVJEK DANAS, NOLIT, BEOGRAD, 1964.

49. FILOZOFIJSKO­SOCIOLOGIJSKO ODREĐENJE MARKSIZMA, OBRAZOVNI CENTAR SAVEZA OMLADINE,

ZAGREB, 1974.

50. HUMANIZAM I SOCIJALIZAM, I i II, NAPRIJED, ZAGHEB, 1963,

51. FILOZOFSKE OSNOVE MARKSIZMA, KOMUNIST, BEOGRAD. 1976.

52. MARKS I SAVREMENOST, I i II, BEOGRAD, 1964.

53. MARKSIZAM I MARKSISTIČKO OBRAZOVANJE DANAS, ZAGREB, 1973.

54. MARKSIZAM I UMJETNOST, KOMUNIST, BEOGRAD, 1972.

55. OTVORENI MARKSIZAM, NAŠE TEME, ZAGHEB, 1971.

98

TUMAČ POJMOVA

BAZA I NADGRADNJA — U cjelokupnosti društvenih odnosa koji obilježavaju dano društvo razlikovali su Marx i Engels materijalne odnose kao stvarnu bazu, osnovicu društva, a ideološke odnose kao nadgradnju koja izrasta na danoj bazi i uvjetovana je njome. Zbog toga društvena baza i društvena nadgradnja pripadaju temeljnim pojmovima historijskog materijalizma, odnosno marksističkog shvaćanja društva. Najsažetije i najpreciznije određenje baze i nadgradnje, kao i njihova odnosa, dao je Marx u predgovoru knjizi Prilog kritici političke ekonomije. U tom predgovoru piše: »U društvenoj proizvodnji svoga života ljudi stupaju u određene, nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju određenom stupnju razvoja njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje sačinjava ekonomsku strukturu društva, realnu osnovu na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. Način proizvodnje materijalnog života uvjetuje proces socijalnog, političkog i duhovnog života uopće, Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već, obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.« Prema tome, ekonomsku bazu društva čini ukupnost povijesno određenih proizvodnih odnosa, koji tvore ekonomsku strukturu danoga društva, a nadgradnja obuhvaća ponajprije državu i pravo, a zatim i takve oblike društvene svijesti kao što su moral, religija, filozofija, umjetnost, političke i pravne teorije, vjerska shvaćanja i njihov razvoj u dogme, itd. Međutim, odnos baze i nadgradnje nije nipošto jednostavno odnos uzroka i posljedice, nego je to dijalektički odnos. Tko god taj odnos shvaća tako da tvrdi kako je ekonomski moment jedini odlučan, taj Marxovo i Engelsovo tumačenje tog odnosa pretvara u frazu koja ništa ne znači. U pismu Blochu 21—22. rujna 1890. Engels Je pisao: »Ekonomsko stanje je osnovica, ali na tok historijskih borbi utječu, a često pretežno određuju njihov oblik i razni momenti nadgradnje... Postoji uzajamno djelovanje... u kojem, na kraju krajeva, ekonomsko kretanje kao nužnost probija sebi put. . .«

BIROKRACIJA — Izraz birokracija sastavljen je od dvije riječi: jedna je francuska i glasi

bureau (biro), što prvobitno označava zeleni uredski stolnjak, a zatim ured ili kancelariju i ljude koji u njemu rade; druga je grčka, glasi kratein, a znači vladati. Trebalo bi, dakle, zaključiti da je birokracija vladavina kancelarijskih ljudi, uredskih činovnika. Pa ipak, sadržaj tog pojma je složeniji i najmanje dvoznačan. Naime, budući da je birokracija najtješnje povezana s državom kao silom koja stoji iznad društva i s državnim aparatom kao institucionalnim oblikom vlasti vladajuće klase, ona poprima tipična klasna obilježja i sasvim se određeno odnosi prema vlasti. Historijski gledano, taj odnos je ili sluganski, tj. birokracija služi interesima vladajuće eksploatatorske klase, ili pak samostalno gospodari sredstvima za proizvodnju i raspolaže viškom vrijednosti zadovoljavajući izravno vlastite interese. U prvom slučaju birokracija je društveni sloj profesionalnih funkcionara eksploatatorske klase: u drugom slučaju ona se javlja i kao specifičan društveni odnos i način djelovanja, mišljenja, komuniciranja. U prijelaznom razdoblju od kapitalizma do komunizma, dakle u razdoblju socijalizma, odumiru tipični društveno­historijski uvjeti obnove klasične birokracije, ali u liku države prijelaznog doba i dalje postoji opasnost rađanja birokratskih tendencija. Upravo je zato i dragocjena Marxova analiza i kritika birokracije, jer upozorava na njezine korijene i usmjeruje borbu protiv nje. Svoje misli o tome iznio je Marx u mnogim svojim spisima, ali najpotpunije u Kritici Hegelove filozofije državnog prava. Prema njemu je birokracija »poseban društveni sloj koji pretendira na to da izražava i zastupa opće društvene interese, a zapravo nameće svoje interese kao opće«.

BURŽOAZIJA — Uz radničku klasu buržoazija je temeljna klasa kapitalističkog društva. Ona je vlasnik osnovnih sredstava društvene proizvodnje i živi od eksploatacije najamnog rada radničke klase. Oslanjajući se na svoju ekonomsku moć, buržoazija u kapitalizmu drži u rukama političku i ideološku vlast, što znači da je u materijalnom i duhovnom pogledu vladajuća klasa. Historijski gledano, buržoazija i buržoasko društvo začeli su se u procesu raspadanja feudalnog društvenog poretka i dalje su se razvijali kao njegova potpuna negacija. »Iz redova kmetova srednjeg vijeka« — kažu Marx i Engels u Manifestu

99

komunističke partije — »izašli su slobodni stanovnici prvih gradova; iz tog gradskog stanovništva razvili su se prvi elementi buržoazije. (...) Gdje god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala šarolike feudalne veze koje su čovjeka vezale za njegova prirodnog pretpostavljenog i nije ostavila između čovjeka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog plaćanja u gotovu. (. . .) Ona Je liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika i učenjaka pretvorila u svoje plaćene najamne radnike. (. . .) Buržoazija ne može postojati a da neprekidno ne revolucionira oruđa za proizvodnju, dakle odnose proizvodnje, pa time i cjelokupne društvene odnose. A svim prijašnjim industrijskim klasama bio je naprotiv prvi uvjet opstanka nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Neprekidni prevrati U proizvodnji neprekidno potresanje svih društvenih odnosa, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju buržoasku epohu od svih drugih.« I pozitivne i negativne prednosti buržoazije postaju s vremenom izvori opasnosti za nju: ona počinje uviđati kako više ne može obuzdavati sile koje je izazvala, ne može više usmjeravati i nadzirati razvoj jednako uspješno kao do sada, i to se nužno odražava u njezinoj taktici i strategiji. Bez obzira na to što jedan dio nacionalne buržoazije u zemljama trećeg svijeta danas uspješno surađuje s domaćim narodnooslobodilačkim pokretima, i tako demonstrira neka značajna obilježja prvobitne progresivnosti buržoazije, ipak u razvijenim kapitalističkim zemljama klasu kapitalista bitno karakterizira konzervativna i reakcionarna obilježja monopolističke buržoazije. Buržoazija kao klasa i dalje je glavni neprijatelj radničke klase.

CIVILIZACIJA — Pojam civilizacije nastao je u 18. stoljeću u bliskoj vezi s pojmom kulture. Za francuske prosvjetiteljske filozofe civilizirano je bilo ono društvo koje se zasnivalo na načelima razuma i pravednosti. U 19. stoljeću prevladalo je shvaćanje da je civilizacija ukupnost materijalnih i duhovnih dostignuća povijesnog razvoja nekoga društva. To se shvaćanje i danas najčešće susreće, premda u literaturi, pretežno u nemarksističkoj, nalazimo i takva određenja koja idu od potpunog izjednačenja civilizacije i kulture do idealističkog osamostaljivanja i izvan povijesnog razmatranja jednog i drugog pojma. U klasičnim marksističkim tekstovima civilizacija je treće razdoblje društveno­ekonomskog

razvoja čovječanstva. To je razdoblje klasnog društva, koje se pojavilo nakon divljaštva i barbarstva. Na takvo značenje civilizacije prvi je upozorio Morgan, a marksistički ga razvio Engels u knjizi Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države. Engels piše: »Civilizacija je... onaj stupanj razvoja društva na kome podjela rada, razmjena između pojedinaca, koja iz nje proistječe, i robna proizvodnja, koja ujedinjuje oba procesa, dostižu pun zamah i uzrokuju prevrat u cijelom prijašnjem društvu.« Prema tome, bitna su obilježja civilizacije: podjela rada, koja potkopava prvobitnu kolektivnost proizvodnje i prisvajanja: pojedinačno prisvajanje, koje omogućuje prvu razmjenu viška proizvodnje, i robna proizvodnja, koja sve to ujedinjuje i daje osnovni pečat društveno­ekonomskim odnosima. Ta obilježja upravo i pripadaju među osnovna obilježja klasnog društva. Na različitim i višim etapama društveno­ ekonomskog razvoja ona se očituju različito i sve složenije, pa to zahtijeva uvijek novu i dublju analizu.

DEMOKRACIJA — upotrebljava se najredovitije u trima značenjima: 1. u značenju »vladavina naroda«; 2. u karakteriziranju društva koje se odlikuje pravnim obilježjima kao što su priznavanje volje većine kao izvora vlasti, deklariranje slobode i ravnopravnosti građana i dr.; 3. kao sinonim za slobode i prava građana. Bez obzira na to u kojem se značenju upotrebljava, demokracija je uvijek jedan politički oblik klasne diktature. Prema Lenjinovim riječima »svaka demokracija, kao i uopće svaka politička nadgradnja (. . .) služi u krajnjoj liniji proizvodni i određena je u krajnjoj liniji proizvodnim odnosima danog društva«. Svakom dosadašnjem načinu proizvodnje odgovarao je, dakle, i određeni historijski tip demokracije, pa zato obično i govorimo o demokraciji prvobitnog društva, o antičkom, feudalnom, buržoaskom i socijalističkom tipu demokracije. Za razliku od svih poznatih historijskih modela demokracije. socijalistička demokracija izražava stvarnu korjenitu promjenu klasne biti sadržala demokracije, što se očituje u prenošenju težišta s formalnog priznanja prava i sloboda na njihovo ostvarenje na svim razinama društvenog i političkog života.

DIKTATURA PROLETARIJATA — vlast radničke klase koja nastaje kao rezultat pobjede socijalističke revolucije, a cilj joj je izgradnja socijalizma i uspostavljanje besklasnog društva.

100

Proletersko obilježje te vlasti sastoji se u tome što radnička klasa na čelu sa svojom revolucionarnom marksističkom partijom i u savezu sa seljaštvom i drugim demokratskim slojevima društva zauzima rukovodeći položaj u društvu i državi. Osobine diktature obilježavaju tu vlast u tom smislu što ona nužno upotrebljava silu kad god se suoči s pojavama oživljavanja razvlaštenih eksploatatorskih klasa ili s drugim oblicima protu­socijalističkog djelovanja. Prema Manifestu komunističke partije takva je vlast potrebna proletarijatu, prvo, da postupno oduzme buržoaziji sav kapital, drugo, da u rukama države, tj. proletarijata organiziranog kao vladajuća klasa, centralizira sva oruđa za proizvodnju i, treće, da što brže poveća masu proizvodnih snaga. Na osnovi tih odredaba iz Manifesta može se zaključiti kako su Marx i Engels, mnogo prije formalne upotrebe izraza »diktatura proletarijata« smatrali da je sadržajno tu riječ o vlasti proletarijata organiziranog u državu. Marx je to najjezgrovitije a ipak najpotpunije i najsadržajnije izrazio u Kritici gotskog programa, gdje piše: »Između kapitalističkog društva i komunističkog društva period je revolucionarnog preobražaja prvog u drugo. Njemu odgovara i politički prijelazni period, i država tog perioda ne može biti ništa drugo osim revolucionarna diktatura proletarijata.«

DRUŠTVENA SVIJEST — ukupnost svih teorija, ideja i nazora, društvenih raspoloženja i osjećaja u nekoj danoj društvenoj formaciji. Po svom sadržaju ta je svijest izraz konkretne društvene opstojnosti duhovnih i materijalnih odnosa ljudi u društvenoj proizvodnji i nadgradnji, njihovih odnosa prema prirodi i odnosa u samoj prirodi. Prema tome, društvena je svijest po svom sadržaju bitno društvena pojava, što znači da nastaje, da se razvija u društvu, da strogo ovisi o društvenoj djelatnosti kojom ljudi mijenjaju ili »popravljaju« svoju društvenu sredinu, svoj svijet i sebe. U toj ljudskoj djelatnosti mijenjanja očituje se individualnost društvene svijesti i njezina relativna samostalnost. One se očituju na razne načine, ali ponajprije kao sposobnost aktivnog utjecanja na društveni razvoj. »Svijest...«, pisao je Lenjin, »ne samo da odražava ... svijet, nego ga i stvara.« U tom se svom stvaranju svijest općenito, pa tako i društvena svijest, »ponaša« klasno, a to znači da ideje, teorije, nazori, težnje, osjećanja i drugo što ona »odražava« izražavaju interese određene društvene klase. U antagonističkom klasnom društvu to su interesi vladajuće i potlačene klase. Suprotnost tih interesa

osnovni je sadržaj ideološke klasne borbe koja prožima sva područja društvenog života.

DRUŠTVENI ODNOSI — način međusobne povezanosti ljudi u društvenim procesima njihova života. Obilježja te povezanosti uvijek izražavaju neko drugačije teorijsko tumačenje i praktično ustrojstvo društva, pa stoga susrećemo vrlo različita historijska shvaćanja društvenih odnosa. Marksističko shvaćanje, koje nas ovdje zanima prije svega, polazi od mišljenja da su društvo i društveni odnosi proizvod povijesnotvorne ljudske djelatnosti (prakse), kojoj je svrha zadovoljenje ljudskih potreba kao razvijanje takvih odnosa u kolima će čovjek čovjeku biti najtrajnija potreba. Na tom putu, da bi se održali i da bi proizvodili — najprije hranu, odjeću, obuću i druge neophodnosti za život, a zatim i sve ono što formalno l sadržajno obuhvaća tzv. nadgradnju — ljudi se udružuju, a to marksistički znači: ». . . stupaju u određene nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga.« S historijsko­ materijalističkog stajališta ti se odnosi uvijek shvaćaju kao konkretno­povijesni oblik određene klasne povezanosti, kao rezultat aktivne djelatnosti ljudi, odnosno, kao nužni, zakonito promjenljivi oblik koji ima sva obilježja te djelatnosti i kao sistem materijalnih i ideologijskih odnosa, od kojih su prvi primarni, a drugi »izvedeni«.

DRUŠTVENO­EKONOMSKA FORMACIJA — jedna od osnovnih kategorija dijalektičko­­ povijesnog materijalizma, temeljni pojam Marxove i Engelsove teorije o društvu. Tako su klasici marksizma nazivali ukupnost materijalnih i ideologijskih odnosa uvjetovanih povijesno određenim proizvodnim odnosima, koji ovise o stupnju razvoja proizvodnih snaga. Drugim riječima, društveno­ekonomska formacija obuhvaća određen tip društva kao sistem svih elementarnih i strukturnih aspekata, kao cjelinu strukturne i razvojne zakonitosti; društvo kao »jedinstveni socijalni organizam« na određenom stupnju historijskog razvoja, uključujući sve sektore i oblike ljudske djelatnosti u njezinu organskom Jedinstvu i uzajamnosti s određenom ulogom načina proizvodnje. Marx i Engels utvrdili su pet takvih formacija koje čine postupni, stupnjevit razvoj dosadašnjega ljudskog društva. To su: prvobitna društveno­ekonomska formacija, robovlasnička, feudalna, kapitalistička i komunistička, kojoj je prva faza socijalizam. U svojim radovima oni govore i o tzv. azijskom

101

načinu proizvodnje, oko čega traju sporovi o tome nije li i to zasebna društveno­ekonomska formacija ili tek neka epizodna ekonomska struktura. Jedni smatraju da je to doista zasebna formacija, drugi da taj pojam samo izražava osobitost feudalnog načina proizvodnje na Istoku, treći misle da je azijski način proizvodnje završna etapa prvobitnoga društvenog uređenja. Bilo kako bilo, osim što je učenjem o društveno­ekonomskim formacijama, po visokoj Lenjinovoj ocjeni, sociologija kao znanost o društvu prvi put postavljena na naučnu podlogu, njime Je Marx osigurao i neprocjenjivo metodološko oruđe. Golemo metodološko značenje tog učenja sastoji se, naime, ponajprije u tome »što dopušta da se izdvoje materijalni društveni odnosi kao određujući..., da se utvrdi zakonita ponovljivost društvenih pojava, da se društvenom razvoju konačno pristupi kao prirodno­povijesnom procesu, da se društvena struktura otkrije u funkciji svih elemenata koji je sastavljaju i da se pokaže uzajamno djelovanje svih društvenih odnosa.«

DRUŠTVO — Imajući na umu brojne elemente što bi ih morala obuhvatiti svaka definicija svakoga historijskog oblika društva, Marx je u svom izjašnjavanju o društvu primarno inzistirao na »uporišnoj točki« svake takve definicije, na onome što ne može zaobići ni jedno određenje bilo kojega društva i što drži na okupu »stare« i »nove« odrednice ovog pojma. Ta uporišna točka za Marxa je ekonomsko­socijalna struktura plus povratni utjecaj tzv. idejne nadgradnje. Marx, naime, o društvu pita i odgovara ovako: »Što je društvo, ma kakav oblik ono imalo? Proizvod uzajamne djelatnosti ljudi. Da li su ljudi slobodni u izboru ovog ili onog društvenog oblika? Nipošto, pretpostavite odrađeno stanje proizvodnih snaga ljudi i dobit ćete odgovarajući oblik prometa i potrošnje. Pretpostavite određeni stupanj proizvodnje, prometa i potrošnje i dobit ćete odgovarajući oblik društvenog uređenja, određenu organizaciju porodice, staleža i klase...« Prema tome, određenje društva obuhvaća cjelinu uvjetovanih odnosa ljudi prema prirodi i međusobno, različite društvene djelatnosti — prije svega djelatnost materijalne proizvodnje, i položaj društvenih klasa i slojeva u toj proizvodnoj djelatnosti. S tog stajališta društvo je određen konkretno povijesni sustav zakonito povezanih (društvenih) odnosa u koje ljudi ulaze pod određenim uvjetima l kojeg su sastavni dio ekonomski sistem, idejna nadgradnja i ukupnost proizvodnih odnosa koji uvijek odgovaraju određenom stupnju razvoja proizvodnih snaga.

DRŽAVA — aparat diktature vladajuće klase; organ moći kojim vladajuća klasa ostvaruje svoje interese i drži u pokornosti druge društvene klase i slojeve. Kao takva država je historijska tvorevina, a to znači da ne postoji oduvijek, nego je jednom nastala i jednom će nestati. Kako je i kada nastala — o tome postoje različite teorije. Prema marksističkoj teoriji država je nastala kada se jedno određeno društvo rascijepalo na klase, koje su se odmah suparnički postavile jedna prema drugoj. Najsažetiji prikaz nastanka države dao je Engels u Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države. Prema Engelsu država je »proizvod društva na određenom stupnju razvoja; ona je priznanje da se to društvo zaplelo u nerazrješivu proturječnost sa samim sobom, da se podijelilo na nepomirljive suprotnosti koje je nemoćno da svlada. A da te suprotnosti, klase sa suprotnim ekonomskim interesima ne bi u jalovoj borbi iscrpljivale i sebe i društvo, postala je neophodna sila koja prividno stoji iznad društva i koja treba da ublažava konflikt, da ga drži u okviru granica 'poretka'; a ta sila koja je proizašla iz društva, ali koja se stavlja iznad njega i sve se više otuđuje od njega, jest država.« Dakle, budući da je država nastala iz potrebe da se obuzdaju klasne suprotnosti, to je svakom historijskom tipu klasnih odnosa odgovarao i određen historijski tip države. Tako razlikujemo antičku državu, koja je služila robovlasnicima kao aparat za ugnjetavanje robova; feudalnu državu, kao organ plemstva za ugnjetavanje kmetova i buržoasku državu, kao organ kapitala (kapitalista) za izrabljivanje najamnog rada (radničke klase). Ekonomsku osnovu tih triju tipova države čine proizvodni odnosi za koje je karakteristično privatno vlasništvo, kao i to da vladajuća manjina izrabljuje radničku većinu. Socijalistička revolucija iz temelja mijenja taj odnos. Država socijalističkog tipa prijelazni je oblik diktature radničke klase koja svjesno radi na njezinu odumiranju.

EKSPLOATACIJA — najopćenitije i u glavnom »neutralno« značenje: iskorištavanje prirodnih I ljudskih »rezervi«. Posebno, »uže« značenje, koje se nedvosmisleno upotrebljava kao mobilizatorski princip u marksističkoj teoriji o društvu, glasi: eksploatacija je izrabljivanje čovjeka od Čovjeka kao prisvajanje viška rada na osnovi privatnog vlasništva nad sredstvima za materijalnu proizvodnju. Takva je eksploatacija potpuna, jer tko raspolaže sredstvima za materijalnu proizvodnju, raspolaže samim tim i sredstvima za duhovnu

102

proizvodnju. Takav oblik eksploatacije historijski je nastao kao rezultat razvoja proizvodnih snaga, kao posljedice društvene podjele rada i pojave viška proizvoda, kao »funkcija« privatnog vlasništva i rascjepa društva na antagonističke klase. Rodno mjesto takvog oblika eksploatacije jest robovlasničko društvo, gdje susrećemo prvu značajnu podjelu društva na principima koji se smatraju nužnim pretpostavkama eksploatacije. Marx kaže: »Polazna točka razvoja koji Je stvorio i najamnog radnika i kapitalista bilo Je ropstvo radnika. Napredak se sastojao u promjeni oblika tog ropstva u pretvaranju feudalne eksploatacije u kapitalističku.« U kapitalizmu je taj proces dostigao svoj vrhunac i prepušten je »prisilnoj stabilizaciji«, jer je daljnji društveni razvoj u obliku socijalističkih društvenih odnosa revolucionirao same pretpostavke eksploatacije i cilj mu je ukidanje svih uvjeta eksploatacije i eksploatatorskih tendencija. Klasična marksistička kritika eksploatatorske prakse i teorije govori nam o tome da se taj cilj može postignuti tek uspostavljanjem i učvršćivanjem »takva socijalističkog društvenog uređenja u kojem udruženi proizvođači samostalno upravljaju svojom djelatnošću l sami prisvajaju i raspodjeljuju proizvode svog rada.«

EKSPROPRIJACIJA — Postupak kojim se privatnim osobama, grupama osoba i državi oduzima vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju u interesu određene klase ili čitavog društva. Taj se postupak provodi neovisno o suglasnosti dotadašnjih vlasnika i uz naknadu ili bez nje. U uvjetima prvobitne akumulacije kapitala buržoazija je masovno eksproprirala sitno­ seljačke vlasnike i time ih nasilno pretvarala u proletere; kapitalistička borba za profit i tržište protegnula je eksproprijaciju i na sitne i srednje kapitaliste, što je osobito došlo do izražaja u doba imperijalizma. Ta razina eksproprijacije dovela je do velike koncentracije i centralizacije kapitala i proizvodnje u malobrojne »centre kapitala«. To je pak dovelo do silnog rasta »bijede, pritiska, ropstva, degeneracije i eksploatacije, ali i revolta radničke klase koja stalno nabujava i koju sam mehanizam kapitalističkog procesa proizvodnje školuje, ujedinjuje i organizira. Kapitalov monopol postaje okov za način proizvodnje koji je s njim i pod njim procvjetao. Centralizacija sredstava za proizvodnju i podruštvljavanje rada doseže točku na kojoj više ne mogu podnositi kapitalističku ljusku i razbijaju je. Kuca posljednji čas kapitalističkog privatnog

vlasništva. Eksproprijatori bivaju eksproprirani«. (Marx)

FEUDALIZAM — klasna društveno­ ekonomska formacija koja se zasniva na privatnom zemljišnom vlasništvu i eksploatatorskom proizvodnom odnosu feudalaca prema seljacima­kmetovima. Nastao je kao rezultat propadanja robovlasničkog društvenog uređenja; njegove su osnovne antagonističke snage seljaci­kmetovi i feudalci, a zemlja je osnovno sredstvo za proizvodnju. Vladajuću klasu feudalaca, kojima na čelu stoji kralj, čine dva društvena staleža: više i niže plemstvo i svećenstvo. Oni eksploatiraju kmetove ubirući od njih trostruku rentu: radnu, naturalnu i novčanu. Lenjin je istaknuo ova obilježja feudalnog načina proizvodnje: 1. vladavina naturalnoga gospodarstva; 2. »dodjeljivanje« neposrednog proizvođača sredstvima za proizvodnju, osobito vezanjem njega za zemlju; 3. osobna zavisnost seljaka od veleposjednika (izvanekonomska prisila); 4. krajnje niska razina tehnike i njezina rutinska primjena. Obično se govori o trima fazama feudalizma. Prva je faza ranog feudalizma, koja traje od 5. do 10. stoljeća i za koju je karakteristična nerazvijenost proizvodnih snaga; drugo je faza razvijenog feudalizma, koja traje od 10. do 15. stoljeća, a u njoj se razvijaju gradovi i u vezi s tim cvjeta obrt i trgovina, što pogoduje nastanku tzv. robno­novčane privrede, koja se u ovoj fazi javlja i dalje nezadrživo razvija. Treća faza, koja traje od 16. do 18. stoljeća, obilježena je provođenjem feudalizma pod udarcima sve žešćih sukoba između mlade, žilave i nasrtljive gradske buržoazije i staroga dotrajalog plemstva.

IDEOLOGIJA — ukupnost pogleda, ideja i teorija o cjelini društvene stvarnosti, odnosno, o njezinim pojedinim stranama, oblicima, procesima i problemima, u kojima se izražava svakodnevni klasni interes. Prema onome što su Marx i Engels rekli o ideologiji u zajedničkom spisu Njemačka ideologija, zatim Marx u analizi fetišizma robe u Kapitalu i drugdje, proizlazi da je ideologija za njih bila izopačen, lažan, fetišiziran, otuđen izraz stvarnosti, pogrešna svijest o stvarnosti, pa dakle i oblik čovjekova otuđenja. Engels je u pismu Mehringu od 14. srpnja 1893. pisao: »Ideologija je proces koji takozvani mislilac vrši doduše svjesno, ali s krivom sviješću. Stvarne snage koje ga pokreću ostaju mu nepoznate, inače to ne bi bio ideološki proces. On zamišlja krive ili prividne pokretačke snage.« Takvo shvaćanje ideologije uglavnom prevladava u redovima marksista, a teoretičari

103

nemarksističke usmjerenosti iskoristili su to kao marksistički dokaz« protiv opravdanosti marksističke ideološke nadgradnje i protiv marksizma kao proleterske, klasno radničke ideologije. Pa ipak, činjenica je da su klasici marksizma pridavali ideologiji i jedno šire i pozitivno značenje, prema kojemu ideologija može biti i jest »točna svijest«, tj. takva svijest koja adekvatno izražava društvenu stvarnost i čovjekov položaj u njoj, dakle, općenito, društveno­klasna svijest što je čovjek imao o sebi i svom mjestu, o svojoj ulozi, o svom pozivu i o svojim interesima. U tom smislu i značenju govori o ideologiji npr. Marx u Predgovoru Priloga kritici političke ekonomije, gdje kaže: »S promjenom ekonomske osnove vrši se sporije ili brže prevrat čitave ogromne nadgradnje. Pri promatranju ovakvih prevrata mora se uvijek razlikovati materijalni prevrat u ekonomskim uvjetima proizvodnje... od pravnih, političkih, religioznih, umjetničkih, ili filozofskih, ukratko, od ideoloških oblika u kojima ljudi postaju svjesni tog sukoba i borbom ga rješavaju.« Treba, dakle, imati na pameti da su se klasici marksizma bezrezervno i odlučno suprotstavljali samo onim Ideološkim shvaćanjima koja su, poput ideoloških shvaćanja njemačke filozofije njihova vremena, razvijala svijetu njegove principe iz principa mišljenja, svijesti, a ne iz principa samoga svijeta.

INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA — naziva se prevrat što su ga u proizvodnji izazvali razni tehnički pronalasci, otkriće i upotreba novih izvora energije. Obično se govori o trima industrijskim revolucijama. Prema Engelsu, prva je započela uvođenjem strojeva u pamučnu industriju 1760. godine. Njezino pripremno razdoblje, ili rani razvoj kapitalističkog načina proizvodnje, analizira Marx potanko u prvoj knjizi Kapitala, gdje, između ostalog, ovako objašnjava početak prve Industrijske revolucije: »Napokon je došlo do prekretnice. Podloga stare metode, gola brutalna eksploatacija radničkog materijala, više ili manje praćena podjelom rada, koja se sistematski razvijala, nije više zadovoljavala sve šire tržište i konkurenciju među kapitalistima, koja je rasla još brže nego tržište. Kucnuo je čas stroja.« Od tada su zabilježena još dva takva prevrata koja su revolucionirala proizvodnu tehniku. To je »masovna« primjena električne energije u industrijske svrhe, razmah kemijske industrije, upotreba benzinskih motora, iskorištavanje nafte i naftnih derivata, što sve čini tehnološku osnovicu i sadržaj druge industrijske revolucije. Treća industrijska revolucija povezana je sa širokom primjenom

atomske energije u mirnodopske svrhe, s proizvodnjom i upotrebom sintetičkih materijala i plastičnih masa, s razvitkom elektronike i automatskih sistema.

INTEGRACIJA — proces u kojemu se relativno samostalni elementi nekog sistema povezuju tako da po načinu uzajamnog djelovanja tvore relativno stalnu strukturu, koja postupno prerasta u kvalitativno nov sistem. Međutim, češće se integracija upotrebljava u užem i konkretnijem značenju, a tada znači »povezivanje, spajanje, ujedinjavanje ekonomskih funkcija, privrednih organizacija ili čitavih nacionalnih privreda u određenu jedinstvenu cjelinu (. . .) Tako shvaćena integracija nastaje već u razvijenijim stadijima kapitalizma, naročito u obliku formiranja različitih tipova kapitalističkih monopola. (...) U nekim slučajevima integracijom se osigurava stabilnost i brži tempo započetog ekonomskog razvoja, što naročito dolazi do izražaja kod nerazvijenih zemalja. Međutim, ima slučajeva u kojima se integraciji pristupa i iz drugih raznih pobuda, kao što je težnja da se na taj način ostvari neka politička i ekonomska prevlast, da se stvori protuteža nekoj drugoj ekonomskoj i političkoj sili, da se spase slabija poduzeća, da se poveća eksploatacija i masa prisvajanih profita, itd. Ekonomsku opravdanost ima, po pravilu, samo ona integracija koja novom organizacijom rada stvara razvijenije oblike proizvodnje i prometa te snižuje troškove poslovanja i povećava produktivnost ljudskog rada«, (dr Adolf Dragičević, Leksikon političke ekonomije. Informator, Zagreb, 1965, I tom, str. 249—250)

KAPITAL — vrijednost koja putem eksploatacije čovjekove radne snage donosi svom vlasniku znatan višak vrijednosti. Tako shvaćen, kapital je jedna od osnovnih kategorija političke ekonomije. A budući da su, prema Marxu, ekonomske kategorije samo teorijski izraz društvenih odnosa proizvodnje, ...»kapital nije stvar, već određen društveni odnos proizvodnje, koji pripada određenoj historijskoj društvenoj formaciji, odnos koji se predstavlja u jednoj stvari i toj stvari daje specifičan društveni karakter«. Odnos o kojem je tu riječ, tzv. kapital­odnos, bitno izražava konkretnu klasnu situaciju kapitalističke društveno­ekonomske formacije. To je odnos između klase kapitalista, koji vladaju sredstvima za proizvodnju, i radničke klase, koja je lišena tih sredstava i prisiljena da živi od prodaje svoje radne snage kapitalistima. Takvo objašnjenje kapitala sadrži i kritiku shvaćanja da je to vječna kategorija ljudskog

104

društva. Svojom analizom ekonomske biti kapitala Marx je, naime, pokazao historijski i prijelazni značaj kapital­odnosa. I doista, kao rezultat socijalističke revolucije, sredstava za proizvodnju postaju društveno vlasništvo same radničke klase, a time i kapital kao društveni odnos gubi svoj klasno­antagonistički, eksploatatorski karakter.

KAPITALIZAM — društveno­ekonomska formacija koja se zasniva na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i na eksploataciji najamnog rada; klasno­ antagonističko društvo robne proizvodnje, u kojemu radnička klasa mora prodavati svoju radnu snagu kao robu kako bi osigurala minimum nužnih sredstava za održavanje gole egzistencije; posljednje eksploatatorsko društvo u povijesti. Osim radničke klase — proletarijata u najširem značenju te riječi, buržoazija, odnosno kapitalisti druga su osnovna klasa u kapitalizmu. Odnos između te dvije klase osnovni je društveno­proizvodni odnos, a njihova stalna međusobna klasna borba osnovni pokretač i usmjerivač razvoja kapitalističkog društva. Ta se borba sve više zaoštrava svestranijim i sve većim siromašenjem klase proletera, kao i neizdrživom konkurencijom kojoj su izvrgnuti seljaci, obrtnici, sitni robni proizvođači i drugi slojevi. No ta klasna borba sve dublje zarezuje osnovnu stvar kapitalističke eksploatacije — višak rada. Jer, prema Engelsu, otkako je politička ekonomija postavila tezu da je rad izvor svega bogatstva i sve vrijednosti, postalo Je neizbježno i pitanje: kako se to slaže s tim da najamni radnik ne raspolaže sumom vrijednosti koju je proizveo svojim radom, nego jedan, i to sve veći dio, uzima kapitalist bez ikakvih uzvratnih obaveza? Rješenje kao odgovor na to pitanje Marx Je našao u postojanju dviju društvenih klasa — buržoazije i proletarijata, kapitalista i radničke klase, kao pretpostavci kapitalističkog načina proizvodnje. Time je bilo dokazano da se stjecanje bogatstva u kapitalizmu podjednako sastoji u prisvajanju tuđeg neplaćenog rada, kao i stjecanje bogatstva robovlasnika ili feudalca, i da se, prema tome, svi oblici eksploatacije razlikuju jedino po načinu prisvajanja neplaćenog rada. To je bio velik prilog proleterskoj klasnoj borbi i njezino utemeljenje u duhu znanstvenog socijalizma.

NACIJA — specifična narodna zajednica nastala na osnovi društvene podjele rada epohe kapitalizma, na kompaktnom teritoriju, u okviru zajedničkog jezika te etničke i kulturne srodnosti uopće. (V.: E. Kardelj, Razvoj

slovenačkog nacionalnog pitanja) Prema tome, nacija nije u povijesti nastala slučajno, već na temelju društvene podjele rada koja je svojstvena epohi kapitalizma. Proizašla je iz određenog društvenog odnosa kapitalističke epohe i kao historijska pojava nestat će kad konačno budu prevladani svi elementi tog odnosa u visokorazvijenom komunističkom društvu. Marx i Engels nisu se posebno bavili nacionalnim fenomenom, pa u njihovim radovima i ne nailazimo na neko cjelovitije određenje i tretiranje nacije. Kasnije su se nacionalnim pitanjem temeljitije bavili austromarksisti (Karl Rener i ptto Bauer), a posebno značajan doprinos rasvjetljavanju nacionalnog fenomena i postavljanju teorijskih temelja za socijalističke demokratske odnose među nacijama dao je Lenjin.

NACIONALIZACIJA — prisilni prijenos privatnih sredstava za proizvodnju u državno, odnosno društveno vlasništvo, uz odštetu bivšim vlasnicima. Nacionalizacija je jedna od prvih i najznačajnijih ekonomsko­ organizacionih mjera socijalističke revolucije, odnosno političke vlasti proletarijata. Najvažniji je oblik »eksproprijacija eksproprijatora«, tj. oduzimanje sredstava za proizvodnju iz ruku eksploatatora i njihova vraćanja radničkoj klasi. Na taj se način likvidira najosnovniji temelj eksploatacije čovjeka od čovjeka i stvaraju prvi materijalni uvjeti za izgradnju novog društva i razvoj socijalističkih društvenih odnosa.

NOVAC — »roba koja funkcionira kao mjera vrijednosti« (Marx), odnosno roba koja ima trajnu funkciju općeg ekvivalenta u robnoj razmjeni. Javlja se već na prijelazu prvobitne zajednice k robovlasničkom društvu, prije šest do deset tisuća godina. Kako je do pojave socijalističkih društveno­ekonomskih odnosa robna proizvodnja dostigla vrhunac tek u kapitalizmu, to se obično i u raspravama o novcu u socijalizmu počinje time da je novac kao historijska društveno­ekonomska kategorija nasljeđe kapitalizma, iako je poznato da su se novac i novčane funkcije potpuno razvile već u pretkapitalističkom razdoblju. Međutim, ono što je bitno za novac, bilo gdje i bilo kada jest to da on služi vladajućem sistemu proizvodnje, pa stoga kao historijska društveno­ekonomska kategorija nosi pečat vremena u kojemu se javlja i u kojemu funkcionira.

OČOVJEČENJE — postajale čovjeka čovjekom ili ozbiljenje svih objektivnih i subjektivnih povijesnih ljudskih mogućnosti i djelatno smisleno otvaranje novih. To je proces čovjekova »povratka« iz otuđenog smisla ili

105

vraćanje čovjeka k sebi samome kao ljudskom biću. Put očovječenja, klasna borba proletarijata i njegov krajnji društveno­ historijski oblik — komunizam ozbiljuju »totalnog čovjeka«, biće koje prisvaja i realizira sve svoje ljudske stvaralačke mogućnosti na svestran i slobodan način.

OPREDMEĆENJE — jedno od bitnih određenja čovjeka kao djelatnog bića. svojom stvaralačkom djelatnošću, praksom, čovjek stvara, postavlja svekoliku predmetnost svoga svijeta, opredmećenje je, prema Marxu, stvaranje predmetnosti u kojoj se opredmećuju čovjekove bitne snage; odnosno sve što čovjek stvori, svaki njegov predmetni proizvod nosi pečat njegove bitne subjektivne mogućnosti kao bića prakse. U Ranim radovima Marx kaže da predmetni proizvod potvrđuje čovjekovu predmetnu djelatnost, odnosno njegovu djelatnost »predmetnog prirodnog bića«. Opredmećenje je potvrđivanje čovjekova djelovanja i stoga predmetnost u' kojoj čovjek fiksira svoju energiju može »samo prividno imati ulogu samostalnog stvarnog bića«.

OTUĐENJE — filozofska odnosno sociološka kategorija koja izražava određeni položaj ili stanje čovjeka u kojem su proizvodi njegova rada ili njegove ideje, moralna ili religijska načela itd. postala njemu nešto strano, tuđe, nezavisno od njegove djelatnosti i egzistencije. Razni oblici ideologijskog otuđenja (u filozofiji, pravu, politici, etici, religiji itd.) imaju svoj korijen, prije svega, u društvenoj i ekonomskoj sferi, u tzv. otuđenom radu. »Otuđenje rada u njegovu proizvodu znači ne samo da je njegov rad postao predmet vanjske egzistencije, nego da rad egzistira izvan njega, nezavisno, tuđe i postaje njemu nasuprot samostalna sila, da mu se život koji je dao predmetu suprotstavlja neprijateljski i strano« (K. Marx. Roni radovi). Polazeći od Hegelova idealističkog i Feuerbachova, u biti metafizičkog poimanja fenomena otuđenja, ali kritički ih prevladavajući analizom temelja klasne društvene zbilje, Marx je, najprije u Ranim radovima, a zatim još temeljitije u Kapitalu, objasnio osnovne socijalne korelate otuđenja; tek je on uvidio da se čovjek otuđuje uvijek u konkretnom, tj. klasnom društvu te da je, prema tome prvi i bitni preduvjet razotuđenja (dezalijenacije) preduvjet ukidanja tog društva, tj. svih zbiljskih uvjeta egzistencije koji čovjeka stavljaju u položaj ropske ovisnosti o vanjskim ekonomskim, društvenim Ili ideološkim moćima, u položaj koji stalno rezultira uvijek novim oblicima otuđenja.

PLEME — organizacija koja nastaje udruživanjem više rodova. Točnije, više rodova čini fratriju (bratstvo), a više fratrija jedno pleme. Dok je rod (gens) prvenstveno proizvodno­potrošačka skupina, tj. prvenstveno proizvodna skupna, pleme je uglavnom politička organizacija koja na sebe preuzima razne političke obaveze, a prije svega organiziranje obrane rodova od napada drugih rodova ili plemena ili organiziranje napada radi osvajanja novih lovišta, pašnjaka itd.

PODJELA RADA — dioba različitih društvenih djelatnosti i njihovih djelomičnih funkcija i podfunkcija između pojedinih članova društva i društvenih grupa kojima određeni rad postaje privremeni zadatak ili trajno životno zanimanje. Društvo se može održati i dalje razvijati samo ako njegovi članovi u potrebnom razmjeru obavljaju razne djelatnosti da bi tako na određen način zadovoljili društvene potrebe. Zato je podjela rada vječan i prirodan uvjet opstanka i razvoja društva, temeljito načelo organizacije društvenog rada i jedan od izvora svekolikog napretka. Za besklasna je društva karakteristična takva podjela rada kod koje članovi zajednice izmjenično, prema svojim sklonostima i društvenim potrebama obavljaju razne društvene funkcije u sferi materijalne proizvodnje i društvene nadogradnje. U klasnom pak društvu postoji takva podjela rada koja pojedince trajno veže za neki djelomični posao, otuđuje ih od svih drugih društvenih djelatnosti, zarobljava ih i sakati do krajnjih granica da bi od njih napravila virtuoze u nekoj djelomičnoj podfunkciji. Tri su bitne značajke te podjele rada: razdvajanje grada i sela, odvajanje materijalnog od duhovnog stvaralaštva i ropska podčinjenost individua jednoj uskoj doživotnoj djelatnosti. Osnova na kojoj takva podjela rada izrasta jest privatno vlasništvo. Marx je u svojim djelima, ponajviše u Kapitalu, dao izvanredno plastične i duboke analize podjele rada u kapitalizmu, sa svim njezinim posljedicama za položaj radništva u procesu proizvodnje.

POLITIKA — ukupnost onih procesa odnosa i institucija putem kojih se ostvaruje svjesno reguliranje konfliktnih situacija i interesa i odlučuje o zajedničkim poslovima i životnim aktivnostima jedne globalne društvene zajednice. U svakom klasnom društvu politika je prije svega proizvod i izraz klasnih antagonizama i sukoba na planu borbe oko upravljanja državom oko utjecaja na aparat javne vlasti i time na opće reguliranje i usmjeravanje društvenih procesa. S marksističkog stajališta politika je u klasnom društvu sfera čovjekova društvenog otuđenja.

106

U uvjetima kad su se proizvodne snage toliko razvile da stvaraju višak proizvoda i omogućuje cijepanje društva na eksploatatore i eksploatirane, održavanje društvenog poretka i vođenje općih društvenih poslova postaje funkcija i monopol vladajućih društvenih klasa, odnosno njihove države. Marksizam je, dakle, kao ključ za razotkrivanje klasne biti politike, omogućio da se pronikne u društveni karakter političkih procesa kapitalističkog i svakog drugog klasnog društva.

PRAKSA — djelovanje proizvodnje i to osjetilno, materijalno, za razliku od duhovnog, misaonog, idealnog. Odatle i razlikovanje prakse i teorije. Međutim, marksizam ne odvaja apsolutno praksu od teorije, nego ih gleda u jedinstvu, tj. ne postoji nikakva teorija koja ne bi imala bilo kakvu osnovu u praksi, i obrnuto. Bitno određenje prakse kao fundamentalne filozofske kategorije dao je Marx. Kritizirajući idealizam, koji poznaje samo idealnu djelatnost, i dotadašnji materijalizam, koji interpretira objektivni svijet samo u smislu opažanja, kontemplacije, Marx shvaća čovjeka kao eminentno biće prakse, a time i objekt kao od čovjeka transformiranu stvarnost. U svojoj prvoj tezi o Feuerbachu Marx kaže: »Glavni nedostatak sveg dosadašnjeg materijalizma (uključujući i Feuerbachov) jest to što predmet, stvarnost shvaća samo u obliku objekta ili opažanja, a ne kao osjetilnu ljudsku djelatnost, praksu, ne subjektivno. Stoga je djelatnu stranu, nasuprot materijalizmu, apstraktno razvio idealizam, koji naravno ne pozna stvarnu, osjetilnu djelatnost kao takvu...« Iz teze o praksi kao biti čovjekove egzistencije proizlazi i misao da čovjek svoje povijesne probleme ne može rješavati samo u mislima, teoretski, nego u stvarnoj povijesnoj praksi. Tu je istinu Marx izrazio u poznatoj jedanaestoj tezi o Feuerbachu.

PRAVO — sistem društvenih normi koje sankcionira država i koje predstavljaju volju vladajuće klase, a svrha im je da održe dani društveni poredak, odnosno, u krajnjoj liniji, način proizvodnje koji je u interesu vladajuće klase. Ekonomski i politički odnosi, kao odnosi u kojima dolazi do najoštrijih sukoba i koji su najvažniji za održanje vlasti vladajuće klase, uvijek se reguliraju pravom. Ali i u drugim društvenim odnosima može doći do takvih žestokih sukoba koji ugrožavaju osnovne interese vladajuće klase, pa je ona prisiljena i njih regulirati pravom. Tako se pravom reguliraju porodični odnosi, zatim donekle kulturni, ideologijski, religijski, moralni odnosi itd. Pravo je, dakle, sredstvo za reguliranje onih društvenih odnosa za koje postoji nužnost

da se reguliraju državnom prinudom u korist vladajuće klase. Ta je misao jasno izražena u poznatoj rečenici iz Komunističkog manifesta gdje Marx i Engels, obraćajući se buržoaziji, kažu: »Vaše pravo je samo u zakon pretočena volja vaše klase, volja čiji je sadržaj dan u materijalnim uvjetima života vaše klase.«

PREDMET RADA — stvar ili skup stvari na koje čovjek djeluje u procesu proizvodnje da bi ih odvojio od prirode, preradio, izmijenio i prilagodio svojim potrebama. Prirodni predmeti rada jesu one stvari koje ljudski rad samo odvaja od njihove neposredne spojenosti s cjelinom, naime oni predmeti rada koji su zatečeni u prirodi (npr. ribe, drvo, ruda, itd.). Sirovine su pak oni predmeti rada koji su jednom ili više puta bili podvrgnuti ljudsko] djelatnosti, pa je prirodna materija zbog toga već donekle izmijenila svoj oblik (npr. ruda koja se u tvornici prerađuje, daska od koje se pravi namještaj, koža koja služi za proizvodnju cipela, itd.).

PRIVATNO VLASNIŠTVO — oblik vlasništva kod kojeg sredstva za proizvodnju pripadaju pojedincima, radnim kolektivima, udruženim poduzetnicima i društvenim klasama. Dioba društva na privatne vlasnike ili ne­vlasnike sredstava za proizvodnju čini osnovu svake klasne društvene zajednice i svake eksploatacije čovjeka od čovjeka. Na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju počiva privatno prisvajanje proizvoda rada i stjecanje neradnih dohodaka različite vrste. Privatno, vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju pojavilo se tek na prijelazu iz epohe barbarstva u epohu civilizacije, dakle s nastankom klasnog društva, a prošlo je tri osnovna stupnja razvoja: robovlasničko, feudalno i kapitalističko vlasništvo. Svako od njih počiva na eksploataciji tuđeg rada i prisvajanju viška proizvoda i viška vrijednosti.

PROIZVODNE SNAGE — sveukupnost materijalnih i subjektivnih činilaca koji neposredno ili posredno pridonose proizvodnji određene vrste proizvoda i ostvarivanju željenog proizvodnog učinka. Iako u Marxovim djelima nema zaokružene definicije proizvodnih snaga, ipak iz njegove ekonomske teorije jasno proizlazi što on pod tim izrazom razumijeva. Za njega su proizvodne snage podčinjene prirodne sile, plodnost zemlje, plovna rijeka, sistem djelujućih sredstava za rad, primjena kemije u industriji i zemljoradnji, promet, ljudska zajednica, iskustvo i naobrazba proizvođača, podjela rada, itd.

107

Proizvodne snage izražavaju proizvodni potencijal određene nacionalne privrede. One djeluju povezano u obliku jednog sistema proizvodnih snaga kojima odgovara određeni sistem proizvodnih odnosa. Uzeti u svom jedinstvu, proizvodne snage i proizvodni odnosi čine dani način proizvodnje. Stupanj razvoja materijalnih proizvodnih snaga određuje odnose među ljudima i u materijalnoj proizvodnji i u cjelokupnoj društvenoj nadgradnji. Ako proizvodne snage preteknu u razvoju stupanj razvijenosti proizvodnih odnosa i ako proizvodni odnosi postanu zapreka razvoju proizvodnih snaga, neizbježno dolazi do socijalne revolucije. Ruše se stari, prevladani proizvodni i društveni odnosi i uspostavljanu novi, u skladu s Postignutim stupnjem razvijenosti proizvodnih snaga. U Predgovoru Priloga kritici političke ekonomije Marx kaže: »Na stanovitom stupnju svoga razvoja dospijevaju materijalne proizvodne snage društva u proturječnost s postojećim odnosima proizvodnje ili, što je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasništva u okviru kojih su se do tada kretali. Tada nastupa epoha socijalne revolucije.«

PROIZVODNI ODNOSI — (produkcioni odnosi, odnosi proizvodnje), odnosi u koje ljudi međusobno stupaju uvijek kad proizvode, raspodjeljuju, razmjenjuju i troše materijalna dobra i proizvodne usluge. Proizvodni odnosi čine tzv. društvenu stranu procesa ukupne materijalne proizvodnje i privrednog života ljudske zajednice. Cjelina odnosa proizvodnje tvori ono što Marx naziva ekonomskom strukturom društva, koja odgovara dostignutom stupnju razvoja materijalnih proizvodnih snaga i pruža im potreban okvir za njihovo funkcioniranje i daljnji razvoj. Sustav vladajućih proizvodnih odnosa u zajednici sa svim drugim društvenim odnosima tvori određenu društveno­ekonomsku epohu, a unutar svake pojedine epohe njezine društveno­ekonomske formacije. Sa stajališta cjelokupnog dosadašnjeg društvenog razvoja proizvodni se odnosi mogu podijeliti u eksploatatorske (proizvodni odnosi robovlasničkog feudalnog i kapitalističkog društva), i neeksploatatorske (proizvodni odnosi epohe divljaštva, barbarstva, kao i proizvodni odnosi suvremenog socijalističkog društva).

PROIZVODNJA — svjesno i organizirano djelovanje čovjeka na prirodu radi odvajanja i mijenjanja njezine materije (tvari) i prilagođavanja te materije društvenim potrebama. Svaka se proizvodnja, međutim, odvija u okviru određenog društvenog oblika i njegovim posredovanjem. Prema tome,

proizvodnja uvijek ima društveni karakter, bez obzira na to je li on očit ili se krije iza prisvajanja prirode od individue ili pojedinih proizvođačkih kolektiva. Kad se kaže da je društveni karakter proizvodnje jedno od njezinih bitnih određenja, to pobliže znači: 1. da je čovjek, kao društveno biće, živeći u danoj društvenoj zajednici, određen u svom životnom ponašanju djelovanjem društvene sredine, da u njoj stječe određena znanja i sposobnosti za buduće djelovanje na prirodu i da, prema tome, znanje svakog pojedinca predstavlja dio nagomilanih znanja prethodnih generacija; 2. da ljudi ne djeluju na prirodu kao izolirani pojedinci, već udruženo, tj. zajedničkim je radom prilagođuju svojim potrebama. Upravo zbog toga, zbog odnosa u koje ljudi stupaju, neovisno o svojoj volji, kažemo da njihova proizvodnja ima društveni karakter.

PROLETARIJAT — jedna od dviju osnovnih klasa kapitalističkog načina proizvodnje, klasa najamnih radnika koji nemaju vlastita sredstva za proizvodnju pa su stoga prisiljeni da unajme svoju radnu snagu kapitalistima i da viškom svoga rada proizvode za njih višak vrijednosti. Ekonomska ga prisila veže za kapitalističku klasu i prisiljava da uvijek iznova prodaje svoju radnu snagu, tu jedinu robu kojom raspolaže i da egzistira u procesu kapitalističke reprodukcije kao jedan od »faktora proizvodnje«. Historijska je zasluga K. Marxa i F. Engelsa što su istakli i znanstveno dokazali da je proletarijat jedina društvena snaga kola može srušiti kapitalistički poredak da bi se oslobodila od svake eksploatacije i svakog Iskorištavanja. Istodobno, za Marxa i Engelsa proletarijat je osnovna snaga općeljudske emancipacije, a to znači oslobađanje cijeloga društva i samog čovjeka od klasnog ustrojstva i njegovih nedaća.

PRVOBITNA ZAJEDNICA — razdoblje razvoja ljudskog društva koje se proteže od postanka čovjeka pa do pojave klasnog društva. Prema nekim procjenama ona je trajala od 500 do 700 tisuća godina, a dijeli se u dvije velike epohe: epohu divljaštva i epohu barbarstva. Prvobitna je zajednica značila početak društveno organiziranog procesa proizvodnje; u njoj se prvi put u povijesti ljudskog društva oruđa rada ustaljuju i dobivaju određene funkcije. Pošto je zajedničkim naporima dobiven proizvod bio dovoljan da zadovolji biološke potrebe zajednice, nisu postojali uvjeti za pojavu vlasništva u pravom smislu te riječi, odnosno privatnog vlasništva, posebno vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Prema tome, prvobitna zajednica nije znala za podjelu na klase.

108

RAD — svjesno organizirana svrsishodna djelatnost ljudi radi postizanja nekog korisnog učinka kojim zadovoljava neku pojedinačnu Ili društvenu potrebu. Rad je osnovna uvjet opstanka i razvoja društva i odlučan činilac čovjekova izdvajanja iz životinjskog carstva. U tom smislu F. Engels kaže: »Rad je izvor svega bogatstva . . . Ali on je beskrajno više od toga. On je prvi osnovni uvjet svega života, i to u tolikoj mjeri da u izvjesnom smislu moramo reći: rad je stvorio samog čovjeka« (F. Engels, Uloga rada pri pretvaranju majmuna u čovjeka). Rad je jedna od osnovnih tema i preokupacija Marxova životnog djela. Marx je proniknuo u samu bit rada kao eminentno ljudskog čina. »Pauk vrši radove slične tkalčevim, a gradnjom svoga saća pčela postiđuje ponekad ljudskog graditelja. Ali što unaprijed odvaja i najlošijeg graditelja od najbolje pčele jest da je on svoju gradnju izradio u glavi prije nego što će je izgraditi u vosku. Na završetku procesa rada izlazi rezultat kakav je na početku procesa već postojao u radnikovoj zamisli, dakle idealan. Ne postiže on samo promjenu oblika prirodnih stvari, on u njima ujedno ostvaruje i svoju svrhu koja mu je znana, koja poput zakona određuje put i način njegova rođenja i kojoj mora potčiniti svoju volju ... Jednostavni momenti procesa rada jesu: svrsishodna djelatnost, tj. sam rad: predmet rada na koji rad djeluje: sredstva kojim djeluje« (K. Marx, Kapital, I). Marx se nije bavio pitanjem rada samo u njegovu općem pojmovnom značenju. Istraživao je karakter i sudbinu rada u kapitalističkom načinu proizvodnje pitajući se za uzroke zbog kojih rad proizvodi čudesna djela za bogataše, a siromaštvo za same radnike (eksploatacija, otuđenje).

RADNIČKA KLASA — u širem smislu riječi poljoprivredni i industrijski proizvođači koji nemaju vlastitih sredstava za proizvodnju, već unajmljuju svoju radnu snagu privatnim poduzetnicima, rade u državnim poduzećima i na državnim dobrima ili u zajednici s drugim radnim ljudima djeluju kao udruženi proizvođači, koristeći se društvenim proizvodnim sredstvima i upravljajući radom i proizvodima svoga rada; u užem smislu riječi industrijski radnici koji fizički rade u materijalnom procesu proizvodnje i imaju stoga posebno mjesto i ulogu u društvenoj organizaciji rada. Radnička je klasa tipičan historijski proizvod kapitalističkog načina proizvodnje i njemu svojstvene podjele rada. Njezini pripadnici djeluju kao neposredni proizvođači i osuđeni su da doživotno obavljaju neku djelomičnu fizičku podfunkciju u ukupnom

proizvodnom procesu. Umne podfunkcije procesa proizvodnje preuzimaju I monopolski obavljaju drugi članovi zajednice. Engels je u poznatom djelu Položaj radničke klase u Engleskoj zorno prikazao težak život radničke klase u tada najrazvijenijoj zemlji kapitalizma. Marx, na osnovi vlastitih socio­ekonomskih istraživanja i zajedno s Engelsom dolazi do uvjerenja da je radnička klasa najprogresivniji dio buržoaskog društva. Zbog svog položaja u procesu proizvodnje ona je osnovni revolucionarni subjekt rušenja klasno­ eksploatatorskog društva i uspostavljanja besklasnog društva. Socijalistički preobražaj u Jugoslaviji, a osobito uvođenje radničkog i društvenog samoupravljanja, stvorili su uvjete da radnička klasa Jugoslavije dobije »rukovodeće mjesto u sistemu samoupravljanja i u društvenom i političkom životu uopće«. (Program SKJ)

REVOLUCIJA — u filozofijskom smislu revolucija (skok) označava svaku promjenu jedne kvalitete ili više kvaliteta nekog predmeta ili pojave. U socijalno­političkom smislu, pak, revolucija je nasilno svrgavanje s vlasti dotadašnje vladajuće klase i zauzimanje te vlasti od nove klase koja se razvila u krilu starog društva i kojoj je povijest namijenila vodeću ulogu u daljnjem društvenom razvoju. Kao i svako drugo područje stvarnosti, tako se i ljudska povijest razvija evolutivno i revolucionarno. Tamo gdje postoje klasne suprotnosti završetak je te borbe uvijek revolucija, tj. dokidanje jednog društvenog sistema i klasa koje su ga branile i podržavale. Takve socijalne revolucije imaju karakter oružanog osvajanja političke vlasti. Međutim, ima i slučajeva gdje se revolucija uz veće ili manje klasne borbe završava kompromisom. Borba radničke klase u nerazvijenim zemljama, gdje su klasne suprotnosti osobito zaoštrene, pokazuje da je oružana revolucija najbrži i najuspješniji put rješavanja tih suprotnosti. U drugim slučajevima, gdje postoje drugi uvjeti egzistencije i borbe radničke klase, mogući su drugačiji, mirniji putovi za osvajanje vlasti i promjenu društvenog sistema.

ROBA — proizvod ljudskog rada koji zadovoljava neku čovjekovu potrebu, a razmjenjuje se na tržištu. To je vanjski predmet što je u procesu proizvodnje dobio fizičke, kemijske, geometrijske, estetske i druge osobine kojima može zadovoljiti potrebe određene vrste. Nisu to potrebe njegova proizvođača, već nekog drugog člana društva s kojim proizvođač stupa u odnos razmjene dajući mu svoj proizvod za njegov ili prodajući mu svoj proizvod za novac. Prema tome, bitne

109

su osobine svakog proizvoda rada kao robe da se otuđuje putem razmjene i da podmiruje tuđe potrebe. Svestranu analizu fenomena robe, pojmove upotrebe i prometne vrijednosti, kretanje robe u kapitalističkom društvu itd. dao je Marx u l tomu Kapitala.

ROBOVLASNIŠTVO — prva klasna društveno­ekonomska formacija zasnovana na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, eksploataciji čovjeka od čovjeka, društvenoj podjeli rada i državnom uređenju društva. Nastala je na ruševinama prvobitne zajednice u propadanju što je bilo popraćeno intenzivnim razvojem robne proizvodnje. Naime, sve razvijenija podjela rada zahtijevala je intenzivnu robnu razmjenu. Sredstva za zadovoljavanje ljudskih potreba sada više ne stvaraju samo neposredno njihovi potrošači sami i njihove porodice, već se dobivaju putem kupoprodaje. U početku jedinstven, sada se privredni proces razdvaja na proizvodnju, razmjenu i potrošnju; dobra postaju robe. Ali i radna snaga, sam čovjek, postaje u takvom sistemu roba. Tako i čovjek, poput svih drugih dobara, postaje predmetom kupoprodaje. U robno vlasničkom sistemu postoje dvije osnovne klase: klasa robovlasnika i klasa robova. Poznata su dva osnovna oblika u kojima se ropstvo javilo u antičkom svijetu: antički oblik (Grčka i Rim, gdje su vlasnici robova pojedini zemljoradnici, bogataši, vlasnici rudnika i velikih zanatskih radionica) i istočni ili orijentalni oblik (Egipat, Mezopotamija, gdje su robovi uglavnom bili vlasništvo kralja — despota).

ROD (GENS) — oblik ljudskog grupiranja koji, s postupnim razvojem proizvodnih snaga, nastaje iz horde kao prvobitnog oblika ljudskog udruživanja. Smatra se, naime, da su ljudske grupe veoma dugo živjele u posebnim skupinama — hordama, a da je tek otprilike 20 tisuća godina prije n. e. započelo doba razvoja ljudskog društva u kojem su ljudi bili organizirani u posebne skupine — u rodovske organizacije. Taj se prijelaz zbio u drugoj etapi srednjeg stupnja divljaštva, odnosno u mlađem paleolitu. Rod je viši tip proizvodno­potrošačkih grupa, nego što je to bila horda. Nadalje, za razliku od horde, u kojoj je postojao promiskuitet (sloboda bračnih obaveza) i krvna bračna zajednica, rodovi su egzogamne društvene grupe, što znači da se bračni odnosi obavljaju između pripadnika raznih rodova. Na stupnju rodovskog uređenja zbio se prijelaz iz promiskuiteta i braka krvnog srodstva u grupni brak ili brak punalua. Matrijarhat također ustupa mjesto patrijarhatu. Proizvodnja i

potrošnja u rodovskim organizacijama imala je kolektivan karakter.

SLOBODA — uz kategoriju nužnosti jedna od fundamentalnih filozofskih kategorija. Prevladavajući strogo determinističke, u biti fatalističke poglede na probleme slobode, kao i razne indeterminističke koncepcije, marksizam je pokazao kako bit ljudske slobode nije samo u nekoj apstraktnoj slobodi »izbora« između raznih motiva, jer bi svođenje slobode na tu mogućnost zapravo značilo smanjivanje značenja specifično ljudske slobodne aktivnosti. Sloboda je historijska kategorija. Ne može se govoriti o nekoj apsolutnoj izvanvremenskoj izvandruštvenoj slobodi. No, čovjek nije ni slijepi produkt društvenih i prirodnih zakonomjernosti, niti puki predmet u rukama neke više sile, već i biće koje aktivno upravlja ne samo svojim životom nego i svojom poviješću, društvenim zakonomjernostima i odnosima. Stoga je borba za socijalizam, kao najslobodniji oblik društvenog postojanja čovjeka, ujedno i najviši oblik borbe za čovjekovu slobodu. Marx je čovjekovu slobodu odredio upravo u konkretnim historijskim uvjetima i upozorio na bitne elemente zbiljski ljudskog oslobođenja unutar odnosa proizvodnje određenog društva. »Carstvo slobode počinje zapravo tek tamo gdje prestaje rad koji je određen nevoljom i vanjskom svrhovitošću; po prirodi stvari, ono, dakle, leži s one strane oblasti same materijalne proizvodnje . . . Sloboda se u ovoj oblasti može sastojati samo u tome da udruženi čovjek, udruženi proizvođači, racionalno urede ovaj svoj promet materije s prirodom, da ga dovedu pod svoju zajedničku kontrolu umjesto da on njima gospodari kao neka slijepa sila, da ga vrše najmanjim utroškom snage i u uvjetima koji su najdostojniji i najadekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi. Ali to uvijek ostaje carstvo nužnosti. S one strane njega počinje razvoj ljudske snage, koji je svrha sam sebi, pravo carstvo slobode, ali koje može procvjetati samo na onom carstvu nužnosti kao svojoj osnovi.« (K. Marx), Kapital)

SLOJ — pojam koji se u marksističkoj interpretaciji društvenih fenomena često upotrebljava u veoma različitim značenjima. Jedni poistovjećuju sloj i klasu, što je potpuno pogrešno, drugi smatraju da sloj označava dio (frakciju) određene klase, treći tim pojmom označavaju razne kategorije proletarijata (npr. sloj industrijskog proletarijata, sloj seoskog proletarijata), četvrtima služi za označavanje različitih imovinskih razlika pojedinih grupa stanovništva, peti pojmom sloja obilježavaju neku posebnu društvenu kategoriju (npr.

110

birokratski sloj), a šestima pak taj pojam služi za označavanje posebne društvene grupacije, profesije, što je također posve neispravno. Najprihvatljivije je čini se, ono određenje koje kaže da se terminom sloj označuju pojedini dijelovi klase, a ti dijelovi ili grupacije imaju određena svojstva po kojima se razlikuju od drugih grupacija u dotičnoj klasi.

SOCIJALIZACIJA — podruštvljenje odnosno pretvaranje sredstava za proizvodnju u društveno vlasništvo i općedruštvenih djelatnosti u funkciji svestrano slobodnih l dobrovoljno udruženih radnih ljudi. Socijalizacija (podruštvljavanje) temeljni je zadatak socijalističkog društvenog preobražaj a i pretpostavka komunističkog društva. U današnje je vrijeme taj proces poprimio svjetske razmjere potiskujući ostatke prijašnjih klasnih društvenih uređenja, prije svega kapitalizma, zasnovanih na privatnom vlasništvu i klasnom monopolu. Proces socijalizacije zbiva se u različitim oblicima, od državnog kapitalizma i administrativnog socijalizma pa do suvremenih oblika radničkog i društvenog samoupravljanja.

SOCIJALIZAM — društveno­ekonomska formacija koja nastupa nakon revolucionarnog obaranja kapitalizma (»eksproprijacije eksproprijatora«) i koja čini prijelazno razdoblje iz klasnog društva u besklasno. U socijalističkom načinu proizvodnje ne postoji nikakva posebna klasa ljudi koja u svojim rukama monopolizira sredstva za proizvodnju. Isto tako ne postoji ni Jedna klasa koja bi, zahvaljujući tom monopolu, mogla stalno prisvajati dio proizvoda što ga stvara druga klasa. Sva osnovna proizvodna sredstva nalaze se u općedruštvenom vlasništvu, višak proizvoda, stvoren pomoću tih općedruštvenih sredstava za proizvodnju, također je opće društven o vlasništvo. Riječ »socijalizam« pojavila se gotovo istodobno u Engleskoj i Francuskoj početkom četrdesetih godina 19. stoljeća i koristila se kao obilježje onog političkog pokreta i onih socijalnih učenja kojima je cilj ukidanje privatnog vlasništva i eksploatacije čovjeka od čovjeka. Već u 19. stoljeću javljaju se socijalni pokreti sa socijalističkim ciljevima i sadržajima (npr. Pariška komuna). Međutim, 20. je stoljeće epoha zrelih socijalističkih pokreta i revolucija koje su rezultirale uspostavljanjem socijalizma kao društvenog sistema. Danas se u svjetskim razmjerima zbivaju procesi socijalističkog preobražaja i socijalizam kao sistem poprima razne oblike, ovisno o društveno­ekonomskim i historijskim uvjetima u kojima nastaje i o koncepcijama puta u socijalizam, što ga imaju

proleterske partije u pojedinim zemljama (modeli socijalizma). Pošto je prevladana faza administrativnog centralizma, u Jugoslaviji je započeo proces izgradnje samoupravnog modela socijalizma. Osnovna mu je svrha da radnička klasa preuzme punu vlast nad cjelokupnom društvenom reprodukcijom.

STALEŽ — Pojam koji je u najužoj povezanosti s pojmom klase. Iz Marxove i Engelsove analize i opisa klasne strukture dotadašnjeg povijesnog razvoja društva nedvojbeno proizlazi da staleži, kao oblik društvenog grupiranja, imaju isti ekonomski korijen kao i klase, da su oni vezani s društvenom podjelom rada. Moglo bi se reći da staleži nastaju tijesnom povezanošću stanovitih društvenih grupa za određene ekonomsko­političke, moralne, kulture i druge interese, naime za određeni položaj u društvu. Staleži su samo konkretne forme, konkretne društvene grupacije, nastale na određenoj ekonomskoj podlozi, u kojima se pojavljuju klase na određenim stupnjevima društvenog razvoja. »U ranijim epohama historije nalazimo gotovo svuda potpunu podjelu društva na različite staleže, mnogostruko stupnjevanje društvenih položaja. U starom Himu imamo patricije, vitezove, plebejce, robove; u srednjem vijeku feudalne gospodare, vazale, cehovske majstore, kalfe, kmetove, a uz to u svakoj od tih klasa opet posebne stupnjeve«. (Marx­Engels, Manifest komunističke partije)

STRUKTURA — najkraće rečeno mreža unutrašnjih povezanosti između elemenata neke cjeline (sistema). U tom se smislu govori i o strukturi društva. Pobliže, to znači da svako društvo, kao historijski proizvod, kao samostalna cjelina, nastaje na taj način što dio ljudske vrste, sjedinjen zajedničkim porijeklom ili relativno dugom zajedničkom prošlošću, ili pak zajednicom područja na kojem živi, postaje okvir u kojem se zadovoljavaju potrebe njegovih članova. Tu se, na načelu podjele rada, zajednički proizvode sva najvažnija dobra za zadovoljenje tih potreba; dijele se i razmjenjuju predmeti i usluge koji tvore sumu tih dobara. Takva je historijska cjelina ono na što se misli kad se kaže da je »egzistencija čovjeka moguća samo u društvu«; svaki je individualni član te cjeline u nju uključen svojim potrebama i njihovim zadovoljavanjem. Svaki je član društva povezan sa svim drugim njegovim članovima ili je sam predmet te povezanosti. Kao rezultat toga nastaje mreža mnogostrukih povezanosti koja, kad dobije trajna obilježja, postaje društvenom strukturom.

111

TEHNIKA — u najširem smislu riječi skup određenih postupaka i primjena sredstava za postizanje nekih korisnih ciljeva; ili, sveukupnost sredstava za rad kojima se čovjek služi u materijalnoj proizvodnji. Tehnika je bitan faktor proizvodnih snaga i važan činilac svakog načina proizvodnje. Pojedine se ekonomske epohe ponajviše i razlikuju po tehnici pomoću koje se proizvodi. U opreci s umjetničkim stvaralaštvom tehnika je danas u prvom redu strojno iskorištavanje prirode na temelju spoznaja novovjekovne matematičko­fizičke prirodne znanosti, područje sve složenije i savršenije mehanizirane društvene proizvodnje.

TEORIJA — općenita postavka ili koherentna skupina općenitih postavki na osnovi kojih se objašnjava neko područje pojava (činjenica, podataka); npr. Einsteinova teorija relativnosti. Jedna od bitnih značajki marksističkog poimanja svijeta uopće i marksističkog shvaćanja spoznaje posebno jest upravo postavljanje teorije i prakse u blisku međuzavisnost. U tom se smislu i govori o jedinstvu teorije i prakse. Poznate Marxove Teze o Feuerbachu u najdubljem smislu nose pečat upravo takvog poimanja teorijskog mišljenja koje samo u praksi i praktičnom mijenjanju postojećeg zadobiva svoju zbiljsku povjesnu relevaciju. A koliko je značenje teorije za praktično revolucionarno mijenjanje svijeta i koliko je Marx duboko promišljao to značenje teorije najupečatljivije potvrđuje njegov glasoviti stav iz Priloga kritici Hegelove filozofije prava: »Oružje kritike svakako ne može zamijeniti kritiku oružja, materijalna sila mora biti oborena materijalnom silom, ali i sama teorija postaje materijalna sila kad zahvati mase«. Naučni je socijalizam teorija revolucionarnog pokreta radničke klase i upravo ta njegova utemeljenost u cjelovitom teorijskom konceptu razlikuje se od svih drugih pokreta i revolucija.

TRŽIŠTE — ukupnost odnosa ponude i potražnje koji na određenom mjestu i u određeno vrijeme utječu na prodaju pojedinih roba i skup svih ustanova, područja i uređaja koji omogućuju organizirano i stalno sučeljavanje kupaca i prodavača. Prema tome, tržište je stalan pratilac svake robne proizvodnje i razvija se usporedo s razvojem i širenjem robne razmjene. Za razliku od kapitalističkog tržišta, koje je anarhično, u socijalističkim se zemljama osnovne proporcije društvene proizvodnje reguliraju društvenim planiranjem, pa stoga tržište nije anarhično. Ono, kao korektiv društvenih planova, služi kao mehanizam bržeg i uspješnijeg povezivanja

proizvođača i potrošača i važno je sredstvo za stimuliranje pojedinaca i kolektiva da brže razvijaju proizvodne snage i proizvodnost rada.

UDRUŽENI PROIZVOĐAČI — članovi radnih organizacija u socijalističkoj društvenoj materijalnoj proizvodnji koji se dobrovoljno udružuju i samostalno upravljaju svojom djelatnošću i proizvodima svoga rađa na bazi društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i u okviru društvenog plana i drugih društvenih odluka. Oslobođeni su svakog najamnog odnosa i svakog iskorištavanja.

UPOTREBNA VRIJEDNOST, PROMETNA VRIJEDNOST — upotrebna je vrijednost bitno svojstvo svake robe; ako neki proizvod ljudskog rada ne bi imao upotrebnu vrijednost, ne bi ni mogao postati roba jer ga nitko ne bi primio u razmjenu, niti bi se za njega mogla dobiti bilo kakva protuvrijednost. Spoznaja ljudi o korisnim svojstvima materijalnih dobara koja postaju roba, odnosno poznavanje upotrebne vrijednosti robe, bitna su pretpostavka robne razmjene. Prometna je vrijednost pak način izražavanja ili pojavni oblik vrijednosti robe. Očituje se prije svega kao kvantitativni odnos, kao razmjer u kojem se upotrebne vrijednosti jedne vrste razmjenjuju za upotrebne vrijednosti druge vrste. Prometna vrijednost jedne robe jest, dakle, odnos ili kvantitativni razmjer koji pokazuje kolika se količina druge robe (drugih upotrebnih vrijednosti) dobiva u razmjeni za nju.

VIŠAK RADA — onaj dio ljudske radne snage koji se troši u višku radnog vremena, odnosno preko granice potrebnog rada. Višak rada je, dakle, onaj dio radnog dana u kojem se stvara višak proizvoda ili isporučuje višak vrijednosti. Zbog toga analiza viška rada najpotpunije odražava stvarni položaj i ulogu proizvođača u društvenoj organizaciji rada i omogućuje da se shvate odnosi među klasama ili raznim drugim društvenim slojevima. Već su se klasični buržoaski politički ekonomisti, osobito Adam Smlth, približili pojmu viška rada, a Marx mu daje središnje mjesto u analizi kapitalističkog načina proizvodnje. Lavovski dio njegovih istraživanja posvećen je upravo analizi oblika u kojima se cijedi višak rada, uzrocima i posljedicama tog cijeđenja, historijskom značenju i prirodi viška rada, rezultatima u kojima se višak rada opredmećuje i dohocima koji iz njega proizlaze.

VLASNIŠTVO — određen oblik prisvajanja materijalnih dobara koji se sastoji pravu posjedovanja, iskorištavanja i raspolaganja sredstvima za proizvodnju i sredstvima za

112

potrošnju. Marksizam promatra vlasništvo kao sistem odnosa među ljudima, i klasama, za razliku od buržoaske političke ekonomije, koja u odnosu vlasništva vidi samo odnose ljudi prema stvarima. Najvažnije je pitanje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Prisvajanje tih sredstava određuje prirodu svih proizvodnih i drugih društvenih odnosa. Tko vlada sredstvima za proizvodnju raspolaže i sredstvima za potrošnju i provodi njihovu razdiobu u svom interesu. Odnosi vlasništva nastaju i mijenjaju se u ovisnosti o razvoju materijalnih proizvodnih snaga. Određenom načinu proizvodnje i nivou razvijenosti proizvodnih snaga odgovara određeni oblik vlasništva. Osnovni tipovi vlasništva u dosadašnjoj povijesti jesu: plemensko vlasništvo, općinsko i državno vlasništvo (na prijelazu u klasno društvo) feudalno ili staleško vlasništvo i kolektivno socijalističko vlasništvo.

ZAJEDNICA — za razliku od pojma društva koje je racionalno pod jednim ciljem konstituirana socijalna formacija zajednica je socijalna formacija u kojoj su jedinke povezane u jedinstvo razumijevanjem, povjerenjem, zajedničkim osjećanjem Istih vrednota, itd. Društvena formacija s takvim obilježjima u Marxovoj je viziji komunistička zajednica kao istinska ljudska zajednica.

ZAKON — u najširem smislu riječi znači svaki pravilan red, poredak stvari, zbivanja i djelovanja; on je teorijski izraz unutrašnje

povezanosti, uzajamne uvjetovanosti i međuzavisnosti pojedinih pojava i procesa u prirodnim i društvenim zbivanjima. Engels grupira sve zakone koji djeluju u prirodi i društvu u tri velike skupine: zakone anorganske prirode, zakone organskog svijeta i zakone koji djeluju u društvu (F. Engels, Dijalektika prirode). Razumije se da se svi ti zakoni razlikuju načinom svog izražavanja; zakoni društvenog kretanja, na primjer, ne djeluju na isti način kao i zakoni anorganske prirode, itd.

ZNANOST — U širem smislu skup svih metodički stečenih i sistematski sređenih znanja, kao i djelatnost kojom stječemo takvo znanje. U užem smislu, metodički stečena i sistematski sređena znanja o određenom području ili aspektu zbilje; također i djelatnost kojom stječemo takvo znanje. Počeci znanosti javljaju se zajedno s počecima pismenosti, ali se znanost počela snažnije razvijati tek u staroj Grčkoj. Znanost i filozofija bile su u Grčkoj stopljene u jednu cjelinu, ali se već u to vrijeme počinju osamostaljivati matematika, astronomija i mehanika. U novom vijeku od filozofije su se odvojile i konstituirale u samostalna područja i druge znanstvene discipline (fizika, kemija, biologija, sociologija, psihologija). Sto više raste čovjekova moć ovladavanja zakonima objektivnog svijeta, to se više proširuje, lepeza znanstvenih disciplina. (53)

113

BIBLIOGRAFSKI PODACI O NAVEDENIM TEKSTOVIMA

(1) Vladimir Iljič Lenjin, Izabrana djela, tom II, knj. 2. Kultura, Beograd, 1950, str. 349—352. (2) Boris Kalin, Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 1973, str. 9—11. (3) Branko Bošnjak, Filozofija od Aristotela do renesanse, Matica hrvatska, Zagreb, 1957, str. 11 i 14. (4) Boris Kalin, Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 1973, str. 60—63, 68—69, 78—79, 83—85,

149—151 i 159. (5) Marx­Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1973, str. 357—358. (6) Isto, str. 163. (7) Karl Marx, Osamnaesti Brumaire Luja Bonaparta, Naprijed, Zagreb, 1973, str. 145. (8) Marx­Engels, O historijskom materijalizmu, Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 29—31. (9) Marx­Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1973, str. 50—51. (10) Josip Broz Tito, O radničkom upravljanju privrednim preduzećima, Kulturni radnik, br. 5/77,

str. 16—17. (11) Program Saveza komunista Jugoslavije, Stvarnost, Zagreb, 1965, str. 244. (12) Boris Kalin, Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 1973, str. 187. (13) Marx­Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1973, str. 372. i 364. (14) Marx­Engels, O historijskom materijalizmu, Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 24—27. (15) Adolf Dragičević, Osnove političke ekonomije, Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 12—18. (16) Rudi Supek, Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1975, str. 73—75. (17) Isto, str. 184. (18) Isto, str. 188—189. (19) Adolf Dragičević, Osnove političke ekonomije, školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 44­46. (20) Rudi Supek, Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1975, str. 197 i 199. (21) Isto, str. 201—202 i 204. (22) Isto, str. 191—193. (23) Marx­Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1973, str. 291. (24) Rudi Supek, Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1975, str. 193—197. (25) Marx­Engels, Manifest Komunističke partije, Marx­Engels, Izabrana djela I, Kultura,

Zagreb, 1949, str. 14—23. (26) Isto, str. 26—27. (27) Veljko Cvjetičanin. Klase i klasna struktura suvremenog društva, Školska knjiga, Zagreb, 1974,

str. 18—25. (28) Adolf Dragičević, Osnove političke ekonomije, Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 129—134. (29) Rudi Supek, Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1975, str. 218—221. (30) Josip Broz Tito, Samoupravni socijalizam, Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 187—189. (31) Isto, str. 193—194. (32) Rudi Supek, Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1975, str. 96—97. (33) Isto, str. 98—99 i 100—102. (34) Isto, str. 105, 106, 109, 111, 113—115. (35) Isto, str. 115, 117—119 i 121. (36) Josip Broz Tito, Samoupravni socijalizam, Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 106—110. (37) Isto, str. 120—121. (38) Marx­Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1973, str. 393—394. (39) Marx­Engels, O historijskom materijalizmu, Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 148—149. (40) Esad Cimić: Uvod u marksizam, SSOJ, Beograd, 1975, str. 86—89. (41) Marx­Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1973, str. 90—91. (42) Esad Cimić, Uvod u marksizam, SSOJ, Beograd, 1975, str. 89—90. (43) Friedrich Engels, Ludwig Feuerbach i kraj klasične njemačke filozofije, Naprijed, Zagreb, 1973,

str. 225—227. (44) Karl Marx, Kapital III, Prosveta, Beograd, 1973, str. 1816. (45) Karl Marx, Kritika gotskog programa, Marx­Engels, Izabrana djela 11, Kultura, Zagreb, 1951, str.

15. (46) Adolf Dragičević, Osnove političke ekonomije, Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 134—141,

114

(47) Josip Broz Tito, O radničkom upravljanju privrednim preduzećima, Kulturni radnik, br. 5/77, str. 5—35.

(48) Josip Broz Tito, Revolucionarna samodjelatnost radničke klase, Kulturni radnik, br. 5/77, str. 56— 66.

(49) Josip Broz Tito, Intervju za RTB, Vjesnik, 24. 5. 1972. (50) Isto (51) Josip Broz Tito, Samoupravni socijalizam, Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 206. (52) Program Saveza komunista Jugoslavije, Stvarnost, Zagreb, 1965, str. 217—218. (53) Marx­Engels, O historijskom materijalizmu, Školska knjiga, Zagreb, 1974, str. 211—288.