Osnove prehrane u športu

Marjet&Mišigoj-Duraković lako športska medicina danas značenje »prehrane športaša postavlja na treće mjesto, iza

športskog talenta i treninga, Spoznato je da športaš optimalnom prehranom i treningom može

svoj "talent" razviti ido krajnjih mogućnosti.

Studije prehrambenih navika športaša pokazale su da se prehrana športaša općenito ne

razlikuje bitno od prehrane ostale populacije, što znači da i športaši konzumiraju za zdravlje i

športsku aktiviost neadekvatnu prehranu: previše masnoća i premalo ugljikohidrata. Energetski

unos u športaša je veći iako postoji širok raspon, razmjerno energetskim zahtjevima

športa/discipline i/ili veličini tijela odnosno tjelesnoj masi športaša. Nerijetko se, međutim, u

gimnastici, hrvanju, baletu opaža niski energetski unos u odnosu na potrošnju. Kvalitativno

također u širokom rasponu nalazimo unos proteina, ugljikohidrata i masti koje se ne razlikuju

značajnije od omjera ovih hranjivih tvari u ostaloj populaciji: proteini oko 15% (s većim

postotkom u športaša športova jakosti) često prelazi 1.5 g/kg/dan), masti oko 36%, a

ugljikohidrata oko 46% (triatlonci unose najviše ugljikohidrata) ukupnog energetskog unosa.

Vitamine i minerale sportaši unose svojom prehranom u količinama iznad onih propisanih

preporukama. Unatoč tome, športaši su potrošači dodatnih preparata vitamina, minerala i

proteina. Športaši pak koji teže reduciranju svoje tjelesne težine (hrvači, gimnastičari), svojom

nerijetko kvalitativno neprimjerenom prehranom ne unose dovoljne količine vitamina i

minerala.

Športska aktivnost znači visok potrošak energije u kratkom vremenu (čak 40% dnevnog

utroška energije zbiva se, nerijetko, u vremenu manjem od dva sata). Navedena specifičnost

utroška energije definira osnovne specifičnosti prehrane športaša i rekreativaca: veći unos

ugljikohidrata (radi visokog utroška glikogena), i veći unos vode (radi obilnijeg gubitka tekućine

znojenjem i povećanog stvaranja topline).

Zalihe ugljikohidrata u organizmu u obliku glikogena čine primarni izvor energije za mišićni

rad. Ako su niske, one ograničavaju sposobnost za rad koji traje duže od 60 minuta, pojavljuje

se umor i sklonost ozljeđivanju. S intenzitetom aktivnosti povećava se i udio ugljikohidrata kao

energetskog izvora. Treningom izdržljivosti zbivaju se određene adaptacije: povećava se razina

pohrane mišićnog glikogena, povećava se utiliziranje masti čime se štedi glikogen. Tijekom

prvoga sata intenzivne aktivnosti oko tri četvrtine ukupnog energetskog izvora osigurava mišić

(ponajprije mišićni glikogen, a zatim mišićni trigliceridi). Potom s iscrpljivanjem depoa

glikogena znatan izvor energije čini utilizacija slobodnih masnih kiselina i glukoza u krvi. Stoga

prehrana športaša zahtijeva veći udio ugljikohidrata, najčešće više od 55%, a u športaša koji se

bave športovima izdržljivosti (čiji trening traje duže od 60-90 minuta) (trčanje na duge pruge,

maraton, biciklizam, trčanje na skijama i si.) katkad i više od 8 g/kg/dan, odnosno i do 70%

ukupnog dnevnog energetskog unosa. Športaši često podcjenjuju svoje potrebe za

ugljikohidratima, što rezultira umorom, pogreškama i ozljedama.

Kako smo naveli, osim visokog unosa ugljikohidrata specifičnost tjelesne aktivnosti u športu

zahtijeva unos obilja vode. Poznato je da smanjenje sposobnosti za tjelesnu aktivnost može

izazvati gubitak od svega 2% tjelesne težine uvjetovane gubitkom vode (primarno znojenjem).

Športaši športova izdržljivosti nerijetko izgube 1,5 litru znoja na sat, a dobro trenirani u

ekstremno vrućim uvjetima okoline i preko 2,5 litre na sat. Nadoknada izgubljene tekućine

tijekom aktivnosti usporava porast temperature tijela, održava volumen plazme i minutni

volumen srca te povećava izdržljivost. Količina vode koju treba nadoknaditi posebno u

dugotrajnim aerobnim aktivnostima daleko je iznad one koja zadovoljava osjećaj žeđi (vodeći se

samo osjećajem žeđi u takvim aktivnostima športaš se dovodi u stanje 8-10% smanjenja

volumena plazme). Eksperti u području prehrane preporučuju 200-400 ml hladne (hladnoća

pomaže sniženju temperature tijela) vode svakih 20 min ili 500 ml svakih 30 min.

Je li s nadoknadom vode potrebno uzimati i elektrolite? Iako se elektroliti izlučuju znojenjem,

njihov gubitak rijetko je značajan za trenirane, aklimatizirane osobe s primjerenom prehranom.

Športaši, nadalje, gube znojem znatno manje soli. Stoga nadoknada elektrolita najčešće nije

potrebna. Iznimku čine intenzivne tjelesne aktivnosti u trajanju dužem od 4 sata, primjerice

ultramaraton.

Suvremena športska medicina zagovara dodavanje ugljikohidrata vodi za nadoknadu

izgubljene tekućine tijekom tjelesne aktivnosti: u koncentraciji od 4-10% (u obliku glukoze,

saharoze - fruktoza se ne preporučuje) u prije navedenom volumenu vode od 200-400 ml

svakih 15-20 minuta. Dodani ugljikohidrati podižu razinu glukoze u krvi. Uzeti pola sata prije

predmnijevane pojave umora, u dugotrajnoj aerobnoj aktivnosti priječe sniženje razine glukoze

u krvi te omogućuju produženje aktivnosti čak za 20-30%. Uzimanje ugljikohidrata beskorisno

je ako već postoje znakovi umora.

Nedostatak željeza nije rijedak nalaz u športaša športova izdržljivosti, posebice trkača.

Najčešće se otkriva samo u obliku sniženja serumskog feritina, a rjeđe se otkriva smanjena

koncentracija hemoglobina. Nedostatku željeza posebno su izložene športašice reproduktivne

dobi, a njime se pokušava dijelom objasniti još nedovoljno poznat fenomen sekundarne

amenoreje u trkačica i plesačica. Osobe pak koje rekreativno umjereno vježbaju (20-40 min, 3-4

puta tjedno) nisu izložene riziku nedostatka željeza. Više je razloga nedostatka željeza u trkača,

posebno žena: neprimjeren unos, smanjena apsorpcija u športaša zbog brže pasaže, povećani

gubitak (gastrointestinalna krvarenja tijekom natjecateljskog trčanja), povećana hemoliza

(mehanička trauma kapilara stopala tijekom trčanja), povišena tjelesna temperatura/povećan

protok krvi, acidoza, djelovanje katekolamina. U većini takvih slučajeva najuspješniji terapijski

postupak jest smanjenje opsega treninga na umjerenu razinu, te povećanje unosa željeza

hranom i C-vitaminom (koji pomaže apsorpciju željeza). Supstitucija željezom provodi se, ako je

potrebno, isključivo po preporuci i nadzoru liječnika.

Poznato je da vrlo veliki broj športaša uzima preparate vitamina i minerala. Povećana

tjelesna aktivnost povećava potrebu za vitaminima i mineralima. Međutim, studije prehrane

športaša pokazale su da športaši unose svakodnevnom prehranom količine svih vitamina i

minerala (osim željeza - žene) iznad one koja se smatra preporučenom. Stajalište je mnogih

medicinskih i dijetetskih nutricionističkih institucija da dodatni unos vitamina i minerala iznad

onih preporučenih za pučanstvo, ne pokazuje prednosti ni koristi (ne povećava sposobnost u

primjereno hranjenih osoba). Stoga se ne smatra potrebnim uzimanje preparata vitamina

i/ili minerala u športaša s primjerenom prehranom, športaše pak s neprimjerenom

prehranom potrebno je podučiti primjerenoj prehrani i ev. savjetovati preparate vitamina i

minerala.

Poznato je nadalje da mnogi športaši posebno dizači utega, body bilderi teže unosu

povećanih količina bjelančevina. Danas znamo da je za sedenterne osobe preporučen unos od

0,8 g/kg, a tjelesno visoko aktivne osobe (športovi izdržljivosti, dizanje utega) imaju i do 50%

iznad prosječnih vrijednosti povećanu potrebu za bjelančevinama. To stoga što takve aktivnosti

dovode do niza, promjena u metabolizmu bjelančevina u cilju osiguranja energetskog goriva za

aktivnost (smanjena sinteza bjelančevina, povećano razlaganje mišićnih bjelančevina, povećana

oksidacija aminokiselina i povećana glukoneogeneza). Stoga se preporučuje za športaše

športova izdržljivosti unos 1 g bjelančevina/kg tjelesne težine dnevno, a pri vrlo teškom

treningu više od 1.5 g/kg; odnosno 1,2-15% kalorijskog unosa. S obzirom na veliki kalorijski

unos pri tako visokoj tjelesnoj aktivnosti i razmjerno malo mesa pri visokougljikohidratnoj

prehrani zadovoljit će ovaj postotak. Športašima koji se bave športovima jakosti često se

preporučuje i do 1,8 g bjelančevina po kg tjelesne mase. Valja podsjetiti na moguće nuspojave

visokoproteinske prehrane.

PREHRAMBENE PREPORUKE ZA VRIJEME KOJE NEPOSREDNO PRETHODI

NATJECANJU

Za dugotrajne tjelesne aktivnosti tipa izdržljivosti koje traju duže od 60-90 min, preporučuje

se prehranom bogatom ugljikohidratima u tjednu koji prethodi natjecanju povećati zalihe

mišićnog glikogena (tzv. "superkompenzacija mišićnog glikogena"). Režim takve prehrane

uključuje postupno smanjenje tjelesne aktivnosti tijekom sedam dana prije natjecanja uz

prehranu bogatu ugljikohidratima – više od 8 g/kg tjelesne težine odnosno oko 70%

kalorijskog unosa. Danas takav režim više ne sadrži nekad popularnu i preporučanu trodnevnu

fazu iscrpljivanja mišićne glikogenske zalihe intenzivnom dugotrajnom aktivnosti uz

ugljikohidratima oskudnu prehranu, koja je prethodila fazi "superkompenzacije glikogena",

zbog neželjena djelovanja (umor, ketoacidoza, elektrokardiogramske promjene, depresija, ank-

sioznost).

Obrok prije natjecanja treba biti uzet 3 do 5 sati prije natjecanja, treba biti lagan, lako

probavljiv, nemastan, s minimalno vlaknastih ostataka u kalorijskom iznosu od 500-800 kcal.

Preporučuje se 20 minuta prije obroka popiti 1-2 čaše vode.

Isto tako, neposredno po natjecanju oporavak glikogenskih zaliha pospješit će uzimanje otopine

ugljikohidrata u iznosu od 500-800 kcal.

Utjecaj prehrane na fizičku sposobnost

Clyde Williams

Mnogi športaši dijele jednaka uvjerenja s prvim olimpijcima o koristima visoko proteinske

dijete. Oni su uvjereni da je visoko proteinska dijeta bitan dio uspješnog sudjelovanja u športu.

Ta ideja potječe od shvaćanja da je najvažniji element sposobnosti za šport snaga. Snaga mišića

ovisna je o njihovoj veličini, pa su snažni mišići na visokoj cijeni kod športaša koji očekuju

uspjeh. Prividna povezanost između obujma mišića i primanja proteina hranom nije utvrđena

čak ni kod većine prigodnih ispitanika. Hipertrofija mišića duguje se prije treningu nego

sadržaju proteina u dijeti športaša. Izražena je suglasnost u pogledu potrebe športaša za

proteinima, a sastoji se od toga da športaši trebaju mnogo manje proteina nego što oni sma-

traju da im je potrebno. Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje dnevno uzimanje

proteina u količini od 0.8 g/kg tjelesne težine.

Većina ljudi postiže tu količinu uzimanjem normalne dnevne prehrane. Potrebe športaša i

športašica su nešto više i iznose između 1.21 do 1.5 g/kg tjelesne težine. Zbog toga je bila

prenaglašena potreba za povećanom količinom proteina kako od športaša tako i od njihovih

trenera. Sposobnost za teški trening povezana je više s ugljikohidratskim sadržajem dijete

nego s dnevnim uzimanjem proteina, a taj je podatak dobiven prije 25 godina. Slijedi kratak

pregled nekih od glavnih preporuka Međunarodne konferencije o suglasnosti za prehranu i

športske sposobnosti, koja je održana u Lausanni 1991. godine.

ENERGETSKE ZALIHE

Ugljikohidrati se nalaze u hrani kao što su kruh, krumpir, riža i tijesto. Oni su pohranjeni u

mišićima i jetri kao polimeri glukoze nazvani glikogen: Svaki gram glikogena pohranjen je sa 3 g

vode. Kontrakcijom mišića započinje postupna razgradnja glikogena, čime se osigurava energija

koja povećava aktivnost mišića pri radu. Koristan oblik energije proizveden metabolizmom

glikogena jest visokoenergetski spoj nazvan adenozintrifosfat (ATP). To je energetska

vrijednost tijela i umor se javlja kada se istrošenost ATP-a ne može izjednačiti s njegovom

resintezom. Sistem koji proizvodi energiju u mišićima sprečava poremećaje ravnoteže između

iskorištavanja i ponovnog stvaranja ATP-a.

Jetrene rezerve glikogena osiguravaju dovoljne količine glukoze u krvi za prehranu mozga i

SŽS-a. Oko 120 g glukoze iskorištava se svakoga dana u mozgu. Zaliha glikogena u jetri snižena

je na oko 2/3 nakon noćnoga posta, a slijedi i sniženje glukoze u krvi ako se nastavi gladovanje

(post), i u tim se okolnostima očituje hipoglikemija, i to razdražljivošću, donošenjem pogrešnih

odluka i osjećajem gladi. Svaki obrok puni glikogenske rezerve u jetri. Glukoza u krvi pridonosi

mišićnom metabolizmu posebno u odmaklom stadiju submaksimalnog napora. Međutim,

glukoza iz krvi ne može slobodno ulaziti u mišiće, a to se olakšava djelovanjem hormona

inzulina. Koncentracija inzulina plazme poveća se tijekom obroka koji sadrži ugljikohidrate, ali

tijekom vježbanja se koncentracija toga hormona smanji ispod vrijednosti prije početka

vježbanja.

Mast je pohranjena u masnim stanicama tkiva. Pohranjena je bez vode i donosi 3,5 puta više

ATP-a od iste količine glikogena. Masne kiseline oslobađaju se iz masnih stanica tkiva i

podvrgavaju aerobnom metabolizmu u mitohondrijima unutar mišića, za razliku od

metabolizma ugljikohidrata koji daju ATP aerobnim i anaerobnim metabolizmom.

Kako intenzivnim vježbanjem raste potrošnja energije, tako raste i doprinos metabolizma

ugljikohidrata. lako poraste i apsolutna količina metabolizma masti, njezin je proporcionalni

doprinos u produkciji ATP-a manji od doprinosa ugljikohidrata.

UMOR

Tijekom produženog vježbanja uz sub- maksimalni intenzitet ATP se proizvodi aerobnim

metabolizmom iz mješavine masnih kiselina i glikogena. Proporcionalni doprinos tih dvaju

goriva ovisi o intenzitetu vježbanja i o treniranosti pojedinca. Mišićne niti tipa I i tipa IIa

podržavaju submaksimalno vježbanje, dok se tijekom maksimalnog intenziteta vježbanja ukla-

paju također i niti IIb. Niti tipa I i tipa IIa nadoknađuju svoj ATP s pomoću aerobnog

metabolizma glikogena i masnih kiselina, dok se niti tipa IIb oslanjaju gotovo isključivo na

anaerobni metabolizam glikogena za resintezu ATP-a.

Ako se nastavi vježbanjem, metabolizam ugljikohidrata znatno snizuje ograničene zalihe

glikogena. Kad mišićna opskrba glikogena dosegne kritički nisku vrijednost, tada se resinteza

ATP-a ne može održati na razini njegova iskorištavanja. Zbog toga te mišićne niti ne mogu

sudjelovati u vanjskom radu i pojedinac (športaš) postaje sporiji.

PREHRANA I IZDRŽAVANJE NAPORA

Kada se koncentracija glikogena poveća prije produženih napora, sposobnost izdržljivosti

poraste za više od 50%. Koncentracija glikogena može porasti do većih vrijednosti porastom

sadržaja ugljikohidrata u pojedinom obroku 2-3 dana prije natjecanja, ako je u istom razdoblju

snižena količina treninga. Tijekom toga razdoblja dnevno uzimanje ugljikohidrata treba biti oko

8-10 g/kg tjelesne težine. Opterećenje samo ugljikohidratima ne poboljšava samo izdržljivost

nego i sposobnost opterećenja. Trkači koji uzmu veće količine ugljikohidrata prije utrka na 30

km, poboljšavaju svoje vrijeme za 5-6%.

Pijenje otopina koje sadrže ugljikohidrate prije i tijekom natjecanja na duže pruge u trčanju i

biciklizmu korisno je za natjecatelje. Otopine koje sadrže male količine glukoze prazne se iz

želuca brže nego sama voda i stoga su efikasnije za rehidrataciju. Priprema tekućine na taj način

učinkovita je samo onda ako ne ometa brzo pražnjenje želuca. Koncentrirana otopina

ugljikohidrata koja sadrži više od 10-15% ugljikohidrata ne prazni se brže od razrjeđenijih

otopina i zbog toga nije učinkovita kao nadomjestak za tekućinu. Zbog toga se pri odabiru

koncentracije ugljikohidrata mora izabrati ona koja će odgovarati potrebi, tj. treba ili osigurati

tekućinu ili kalorije. Za toplog i vlažnog vremena športaš koji vježba treba brzi nadomjestak

tekućine kako bi odgodio dehidraciju. Dehidracija je kao uzrok umora isto tako efikasna kao i

pražnjenje mišićnog glikogena. Međutim, dehidracija i rizik oštećenja toplinom predstavljaju oz-

biljniju prijetnju pojedincu-športašu, nego prekid trčanja zbog manjka mišićnoga glikogena.

Športovi kao što su nogomet, ragbi i hokej zahtijevaju od natjecatelja sposobnost kratkih

perioda sprinteva u kombinaciji s dugim razdobljima submaksimalnog trčanja. Sprintevi u tim

učestalo-sprinterskim športovima zahtijevaju visoki postotak izmjene ATP-a. To se ostvaruje

jednakim doprinosom anaerobne glikogenolize i razgradnje visokoenergetskih spojeva

nazvanih fosfokreatininima (Per). Glikogen se također upotrebljava i tijekom dodatnog trčanja

između sprinteva, kao i kod stalne aktivnosti, a on je važan, ali ograničen rezervoar goriva koji je

tada snižen do kritične granice. Igrači nogometa koji su prije utakmice imali niske koncentracije

glikogena, bili su daleko manje aktivni i imali su mnogo manje kontakata s loptom u tijeku

utakmice nego igrači koji su započeli utakmicu s normalnom rezervom glikogena.

PREHRANA I OPORAVAK OD NAPORA

Teški treninzi ili natjecanja tijekom nekoliko dana mogu se poduzimati samo kada se rezerve

glikogena svakodnevno nadoknađuju. Zbog toga se športaši i športašice koji su podvrgnuti

teškim treninzima trebaju hraniti bogatom ugljikohidratnom dijetom, koja im omogućuje

resintezu glikogena u što bržem vremenu nakon napora.

Neposredno nakon produženog teškog vježbanja - kad je glikogenska koncentracija u

mišićima niska - enzimi odgovorni za resintezu glikogena su u svojoj najvećoj aktivnosti. Zbog

toga je resinteza glikogena najbrža tijekom prvih sati nakon napora. Pijenje otopine

ugljikohidrata koja osigurava ekvivalent od 1 g/kg tjelesne težine ugljikohidrata za svaka 2 sata

u prvih 5-6 sati oporavka dovodi do maksimalnog stupnja resinteze glikogena. Stoga ukupno

dnevno uzimanje ugljikohidrata treba biti ekvivalentno količini od 8-10 g/kg tjelesne težine ako

se želi postići puni oporavak glikogenskih rezervi i sposobnost izdržljivosti unutar 24 sata.

Odlaganje uzimanja ugljikohidrata za nekoliko sati nakon napora promašena je prilika za brzu

resintezu glikogena. Zbog toga športaši moraju započeti s procesom drehidracije i

nadomještavanja ugljikohidrata neposredno po završetku vježbanja, čak i prije nego što se

istuširaju.

Unos i djelovanje ugljikohidrata - športski napitci s elektrolitima

R. J. Maughan

U želji za uspjehom, mnogi bi športaši probali gotovo sve za što vjeruju da može poboljšati

nastup u njihovom odabranom športu. Još od vremena ranih Olimpijskih igara u staroj Grčkoj,

športaši vjeruju da hranjivi dodatci u jednom ili drugom obliku mogu dovesti do pobjede. To još

uvijek vrijedi i za današnje športaše. Još prije nekoliko godina, većina upotrebljavanih dodataka

bili su proteinski praškovi ili vitamini, ali tvar koja se 1990-ih godina najviše počela

upotrebljavati među športašima jesu športski napitci. Postoje valjani razlozi zašto športaše treba

poticati na uzimanje tekućine tijekom natjecanja i treninga, mada su neki od razloga razjašnjenji

tek u posljednjih nekoliko godina.

Promjene u tom području slijedile su nakon naglog razvoja maratona u kasnim 1970-im

godinama. Prije toga, poneki pojedinci, sve prije negoli kvalitetno trenirani športaši, trčali su

maraton. Kad je trčanje postalo popularno, pogled na iscrpljene trkače koji su teturali prema

cilju postala je svakodnevica tijekom televizijskog prijenosa maratona. Najčešće je riječ bila o

kombinaciji umora i dehidracije te je oporavak zahtijevao samo odmor i rehidraciju.

Premda se oporavak postiže puno brže davanjem intravenskih infuzija otopine glukoze i

elektrolita, isti se učinak postiže peroralnom primjenom istih otopina, s tim da oporavak u

ovom drugom slučaju traje duže.

Naravno da je prevencija bolja od liječenja, iako nema stopostotnog jamstva da taj problem

može biti preveniran rizik kolapsa natjecatelja može se uvelike smanjiti uzimanjem tekućine

tijekom same maratonske utrke. U drugim športovima natjecatelji se ne iscrpljuju do točke

kolapsa, ali je za mnoge športove danas uvedeno uzimanje tekućine tijekom natjecanja jer se na

taj način odgađa umor i poboljšava nastup u završnom dijelu natjecanja. Kao rezultat sve većeg

broja pojedinaca koji se bave izdržljivim tipovima športova, došlo je do naglog porasta raznih

vrsta i broja športskih pića dostupnih svakome.

Ovaj rad će ispitati neke dokaze koji osiguravaju fiziološka načela ugljikohidratno-

elektrolitnih proizvoda koji se najčešće prodaju kao športski napici i osvrnut će se na

istraživanja koja su ispitivala djelotvornost tih produkata na poboljšanje športskog nastupa.

UMOR PRI DUGOTRAJNOM VJEŽBANJU

Tijekom vježbanja, mišići uglavnom upotrebljavaju mast i ugljikohidrate kao gorivo s

razmjerno malim sudjelovanjem (oko 5%) proteina. Što je intenzitet vježbanja veći, veći broj

supstrata oksidira, a također je veći doprinos ugljikohidrata u tim procesima. Zalihe

ugljikohidrata u tijelu su u obliku glikogena smještene u jetri i u mišićima, ali zalihe su

razmjerno male - oko 80 g u jetri te oko 300-400 g u skeletnim mišićima. Nešto dodatne

glukoze osigurava se procesom glukoneogeneze u jetri, ali maksimalni učinak glukoneogeneze

je još uvijek razmjerno malen. Kod aktivnosti kao što je maratonska utrka, najbrži trkači će

upotrebljavati oko 3 g/min ugljikohidrata. Obično je upravo dostatna količina glikogena

upotrebljiva da se stigne do cilja. Jednom kad količina glikogena u mišićima postane vrlo niska,

više se ne može održati visok intenzitet aktivnosti. Ipak, ako se intenzitet aktivnosti smanji i

umjesto da trči, trkač počne hodati, pouzdanost ugljikohidrata kao metaboličkog goriva

ponovno raste i trkač može nastaviti trčati oslanjajući se na oksidaciju masnih kiselina.

Nastup će biti poboljšan ako su zalihe glikogena u jetri i mišićima povećane prije natjecanja i

to visoko ugljikohidratnom dijetom. Naprimjer, postoji bliska veza između koncentracije

glikogena u kvadricepsu prije natjecanja i vremena koliko aktivnost može trajati. Nasuprot

tome, nedostatak glikogena u mišićima prije natjecanja umanjit će kvalitetu toga natjecanja.

Konzumiranje ugljikohidrata za vrijeme aktivnosti može povisiti ili održati koncentraciju

glukoze u krvi tijekom te aktivnosti i na taj način može povisiti iskorištavanje endogenih zaliha

ugljikohidrata.

Usto, i drugi čimbenici a ne samo manjak ugljikohidrata, mogu uzrokovati umor. Kapacitet

vježbanja je smanjen ako je temperatura okoline povišena usprkos tome što rezerve

ugljikohidrata u tijelu nisu znatno smanjene. To pokazuje da promjene u termoregulaciji mogu

biti uzrok umora, i to osobito pri vježbanju na povišenoj temperaturi. Tijekom aktivnosti razina

metabolizma, a s tim povezana i razina produkcije temperature može biti i nekoliko puta

povećana u odnosu na iste parametre tijekom mirovanja. Trčanje maratona u vremenu od 2

sata i 30 minuta zahtijeva stalnu opskrbu s približno 4 litre kisika u minuti tijekom cijele utrke,

za trkača tjelesne težine od 70 kg, što odgovara opterećenju toplinom od približno 1 kW. Kad je

temperatura okoline viša od temperature kože, toplina će se također preuzimati iz okoline.

Usprkos tome, rektalna temperatura maratonca pokazuje da temperatura tijela ne raste više od

2-3 stupnja iznad temperature tijela u mirovanju, što pokazuje da se toplina gubi iz tijela gotovo

istom brzinom kojom se i stvara.

Pri visokim temperaturama okoline jedini način na koji se toplina gubi iz tijela jest

isparavanje. Isparavanjem 1 litre vode preko kože uklonit će se 2,4 MJ (580 kcal) topline iz

tijela. Za maratonca koji trči 2 sata i 30 minuta, a čija tjelesna težina iznosi 70 kg, isparavanje

tekućine znojenjem kroz kožu treba biti u vrijednosti od oko 1,6 litara na sat kako bi se održala

ravnoteža između proizvodnje topline i isparavanja tekućine kroz kožu. Pri tako visokoj razini

znojenja, tekućina se cijedi s kože bez isparavanja, i potrebna je sekrecija od oko 2 litre znoja na

sat da bi se postigla odgovarajuća razina gubitka topline preko isparavanja. To je izvedivo, ali

kao rezultat gubitka 5 litara tekućine iz tijela imamo gubitak od više nego 7% tjelesne težine.

Često je izvještavano kako je športska aktivnost smanjena već kod dehidracije pojedinca od 2%

tjelesne težine, a da gubici veći od 5% tjelesne težine mogu smanjiti radnu sposobnost za oko

30%. Toplinska bolest može nastupiti kad je došlo do gubitka 5-6% tjelesne težine. U

ekstremnim okolnostima, kao što je dugotrajno hodanje kroz pustinju, može nastati gubitak

tekućine u vijednosti od 10% tjelesne težine. To može rezultirati promjenama u cirkulaciji koje

vode u smrt..

Gubitci tekućine raspodijeljeni su među tjelesnim tekućinama - plazmi, ekstracelularnoj i

intracelularnoj tekućini. Smanjenje volumena plazme koje slijedi dehidraciju može znatno

utjecati na radnu sposobnost . Dotok krvi ka mišićima treba biti održan na visokoj razini kako bi

bili opskrbljeni dovoljnom količinom kisika i energenata. Međutim, potreban je i visok dovod

krvi u kožu kako bi se njom toplina transportirala ka površini tijela, s koje će biti predana u

okolinu. Kad je temperatura okoline visoka, a volumen krvi smanjen zbog gubitka tekućine

znojenjem, dolazi do smanjenja protoka krvi kroz kožu kako ne bi došlo do promjena u

centralnom venskom tlaku i protoku krvi kroz mišiće. To međutim uzrokuje smanjenje gubitka

topline kroz kožu i uzrokuje porast tjelesne temperature.

Znoj koji se izlučuje kroz kožu sadrži čitav niz organskih i anorganskih tvari i dovest će do

signifikantnog gubitka pojedinih tvari kod pojačanog znojenja. Sastav elektrolita u znoju je

različit i koncentracija pojedinih elektrolita, uz cjelokupni gubitak volumena znoja, utjecat će

na težinu dehidracije u pojedinca. Vrijednosti normalne koncentracije pojedinih iona u znoju, te

njihove koncentracije u plazmi i u intracelularnoj tekućini prikazane su u tbl. 10-1.

Sastav znoja bez sumnje varira među pojedincima, ali također može varirati i u jedne osobe

ovisno o razini sekrecije, treniranosti i temperaturnoj aklimatizaciji. Kao odgovor na toplinski

stres, razina znojenja se povećava treningom i aklimatizacijom, ali se sastav elektrolita u tom

znoju smanjuje. Na taj način adaptiramo se na okolinu termoregulacijom čuvajući elektrolite.

UČINCI UZIMANJA UGLJIKOHIDRATNO-ELEKTROLITNIH OTOPINA TIJEKOM TRENINGA

Učinci konzumiranja različitih tipova i sastava pića tijekom vježbanja istraživani su uz

primjenu široka spektra različitih modela. Iako su istraživanja vezana uz uzimanje

ugljikohidratno-elektrolitnih pića u posljednje vrijeme uzela maha radi sve većih reklamnih

interesa, malo je istraživanja provedeno u području djelovanja

uzimanja vode tijekom športske aktivnosti. Sve studije nisu pokazale pozitivno djelovanje

uzimanja tekućine na športsku aktivnost. Športska aktivnost je uglavnom determinirana

mjerenjem dužine trajanja aktivnosti određenog intenziteta do trenutka kada zbog umora treba

tu aktivnost prekinuti. Pojedina istraživanja su pokazala da uzimanje tekućine tijekom

aktivnosti dovodi do produženja vremena trajanja aktivnosti i do 30%, pa i više. Istraživanja

simuliranog natjecanja u laboratoriju ili izvan njega pokazala su uglavnom slabije rezultate od

očekivanih. Takve studije bile su subjektom mnogih opsežnih članaka u kojima su istraživanja

usredotočena na uzimanje ugljikohidrata, elektrolita i vode i njihove učinke na športsku

aktivnost.

TABLICA 10-1. Koncentracija glavnih elektrolita u znoju, plazmi i intracelularnoj (mišićnoj) tekućini u ljudi

Elektroliti Znoj (mg/l) Plazma (mg/l) Intracelula rna tek. (mg/l)

Natrij 40 137

Kalij 4 3,5

Kalcij 3 4,4

Magnezij 1 1,5

Kloridi 30 100

KORISNOST UZIMANJA TEKUĆINE

Prva prepreka iskorištenosti uzete tekućine jest razina želučanog pražnjenja, koja regulira

razinu ulaska tekućine u crijeva i dužinu izloženosti unijete tekućine gastričnim sekretima. Kod

aktivnosti visokog intenziteta razina želučanog pražnjenja je smanjena, ali vježbanje srednjim

intenzitetom nema velik utjecaj na taj proces. Razina pražnjenja je određena volumenom i

sastavom uzete tekućine. Pražnjenje se mijenja eksponencijalno s vremenom i brzo se smanjuje

kako se smanjuje ostatni volumen tekućine u želucu. Ako se želi postići visoka razina želučanog

pražnjenja, treba nastojati održati visoki volumen tekućine u želucu stalnim pijenjem tekućine.

Razrijeđena otopina glukoze napustit će želudac gotovo istom brzinom kao i voda; brzina

pražnjenja želuca proporcionalno se smanjuje s povećanjem koncentracije glukoze.

Povećana osmolalnost želučanog sadržaja nastoji odgoditi pražnjenje i postoje dokazi da

zamjena slobodne glukoze s glukoza polimerom rezultira smanjenjem osmolalnosti uz istu

koncentracije ugljikohidrata, što može pozitivno djelovati na povećan dotok volumena tekućine

i energenata u crijeva. Rezultati su različiti, ali nema izvještaja o tome da se polimerska tekućina

sporije prazni iz želuca od slobodne otopine glukoze s istom energetskom komponentom. I kad

razlika nije statistički značajna, postoji tendencija bržeg pražnjenja polimernih otopina. Iako je

često naglašavano da se hladna pića brže prazne, novija istraživanja pokazuju da to nije tako.

Apsorpcija glukoze odvija se u tankomu crijevu, a riječ je o aktivnom procesu koji iskorištava

energiju i vezan je uz transport natrija. Voda prelazi preko crijevne mukoze u oba smjera, ovisno

o lokalnom osmotskom gradijentu. Razina uzimanja glukoze ovisi o koncentraciji glukoze i

natrija i razrijeđena otopina glukoza-elektrolita s osmolalnošću koja je nešto malo hipotonična u

odnosu na plazmu (oko 220-250 mOsmol/kg), maksimalno će povisiti razinu resorpcije vode.

Otopine koje sadrže veliku koncentraciju glukoze neće neizbježno povisiti resorpcija glukoze u

odnosu na razrjeđenije otopine, ali će, poradi njihove visoke osmolalnosti, uzrokovati ulazak

tekućine kroz membranu u lumen crijeva. To rezultira gubitkom tjelesne tekućine, i ubrzat će

razvoj prijeteće dehidracije. Ostali ugljikohidrati kao što su saharoza ili glukoza polimeri, mogu

se iskoristiti u zamjenu za glukozu bez ikakva utjecaja na protok glukoze tekućine.

Nekoliko je studija pokazalo da vježbanje intenzitetom manjim od oko 70% kapaciteta

pojedinca ima mali utjecaj na crijevnu funkciju, premda i želučano pražnjenje kao i crijevna

apsorpcija mogu biti smanjeni kad intenzitet vježbanja prijeđe tu razinu. Kako god se uzme, raz-

mjerno su česti izvještaji o gastrointestinalnim poremećajima tijekom športskih aktivnosti.

SASTAV ŠPORTSKIH NAPITAKA

Općenito govoreći, športski su napici napravljeni i uzimaju se s ciljem da se ispuni jedan ili

više sljedećih uvjeta:

• da nadoknade gorivo potrebno za mišićni rad - uglavnom u obliku glukoze koja štedi

ograničene rezerve tjelesne energije i na taj način poboljšava športsku aktivnost;

• da osiguraju vodu koja će zamijeniti onu izgubljenu znojenjem i na taj način smanjiti problem

dehidracije i hipertermije;

• da nadoknade elektrolite koji će zamijeniti one izgubljene znojenjem.

Vrsta uzetog napitka ovisi o trajanju

športske aktivnosti, o klimatskim uvjetima te o fiziološkim značajkama pojedinca. Ti faktori

imaju važnu ulogu u određivanju optimalnog sastava napitka koji će športaš konzumirati. Treba

naglasiti da nijedno piće nije isto za dva pojedinca, ali niti za jednoga športaša u različitim

uvjetima. Prioritet u nadoknadi imaju pogonski energenti za rad mišića i voda, a elektroliti se

mogu nadoknaditi i po prestanku vježbanja.

Komercijalni proizvodi svojim sastavom nastoje zadovoljiti potrebe većeg broja športaša.

Sastav nekih od glavnih športskih pića dostupnih u prodavaonicama, prikazan je u tablici 10-2.

Za usporedbu je u tablicu uključena i Coca-Cola, kao i farmaceutski pripravak koji se

upotrebljava u bolnici za rehidraciju dehidrirane djece nakon proljeva.

Normalna osmolalnost ljudske plazme iznosi oko 290 mOsmol/kg. Većina napitaka prikazanih

u tablici 2 nalaze se blizu izotoničnosti. Naime, snižena bi osmolalnost omogućila lakše

uzimanje tekućine, ali je to teško postići jer se napitcima još uvijek nastoji osigurati

odgovarajuća količina ugljikohidrata. Od svih elektrolita najvažnija je prisutnost natrija jer ona

stimulira apsorpciju glukoze i vode u tankom crijevu. Natrij je također važan u rehidraciji

poslije nastupa, a osobito se ističe njegova važnost kod rehidracije pojedinca koji trebaju unutar

nekoliko sati ponovno nastaviti s aktivnošću. Ako napitci sadrže malo ili ništa natrija, biti će

stimulirana produkcija većih količina urina, a veliki dio uzete tekućine neće se zadržati u

organizmu. Većina bezalkoholnih pića tipa Coca-Cole ili druga negazirana bezalkoholna pića

gotovo da u sebi ne sadrže natrij (1-3 mmol/l). Zbog velike koncentracije šećera i kiseline koje

se u njima nalaze, svrstane su u hipertonične napitke i u početku će dovesti do prolaska vode i

natrija kroz membranu u lumen crijeva. Voda će se apsorbirati tek kad lumen crijeva bude

dovoljno proširen.

Športska pića uglavnom sadrže 10-25 mmol/l natrija. Otopine koje se upotrebljavaju za oralnu

rehidraciju osoba nakon proljeva sadrže i veće koncentracije natrija (30-90 mmol/l). Velike

koncentracije natrija u napitcima izazivaju rizik da određeni napitak ne bude pitak, iako se okus

i želja za natrijem mijenja u dehidriranih osoba i kod osoba s povišenom temperaturom tijela.

Važno je naglasiti da pića koja se uzimaju tijekom i poslije vježbanja, moraju imati ugodan okus

kako bi i na taj način stimulirala pojedinca na njihovo uzimanje. To može uzrokovati probleme

jer je pražnjenje želuca usporeno ako je pH previše nizak ili ako su napitku dodani citrati ili

drugi slični aditivi. Specijalni športski napitci uglavnom su napravljeni kako bi postigli

ravnotežu između dvaju osnovnih ciljeva, a to su njihova djelotvornost i pitkost. Kako su napici

namijenjeni širokoj publici, a ne samo aktivnim športašima, proizvođači više pažnje posvećuju

okusu, a manje djelotvornosti pojedinih napitaka.

TABLICA 10-2. Količina ugljikohidrata i elektrolita u nekim često upotrebijavanim športskim napitcima, u bezalkoholnim napitcima i u hipotoničnoj otopini za oralnu rehidraciju

Ugljikohidrati Na+ K+ Cl- Osmolalnost

(g/i) (mmol/l) (mmol/l) (mmol/l) (mosmol/kg)

Isostar 73 24 4 12 296

Gatorade 62 23 3 1 4 . 349

Lucozade Sport 69 27 4 1 280

pripps Energy 75 13 2 7 260

Coca-Cola 105 3 0 1 650

Dioralyte 16 60 25 45 240

Premda bi osnovni sastojci bilo kojeg športskog napitka trebali biti voda i ugljikohidrati,

često su dodani i različiti aditivi. Općenito možemo ta pića podijeliti u dvije skupine. Prvu čine

pića koja sadrže sastojke za koje postoji povećana potreba ovisno o športskoj aktivnosti bilo

kao rezultat gubitaka tih sastojaka znojenjem, kao što je slučaj sa željezom, magnezijem,

cinkom i drugim mineralima, ili kao rezultat povećane stanične potrebe. Često je naglašavano

da, kao rezultat napornog vježbanja, postoji povećana potreba za različitim vitaminima

(uključujući vitamin C, E i vitamine B-kompleksa), ali su dokazi tih tvrdnja razmjerno slabi.

Premda tijekom športske aktivnosti postoji nešto povećana potrošnja nekih minerala, ne pos-

toje dokazi koji bi govorili u prilog njihovoj nadoknadi za vrijeme same športske aktivnosti.

Premda ti gubici mogu dosegnuti i visoke vrijednosti u športaša podvrgnutih svakodnevnim

teškim treninzima, kod tih pojedinaca postoji također i neproporcionalno veliko povećanje

energetskih potreba. Poznato je da je prosječni potrošak energije kod biciklista koji vozi Tour

de France oko 24 MJ/dan, a pojedinci mogu imati vrijednosti i veće od 32 MJ/dan. Izmjeren

unos energije je približno isti kao i njezina potrošnja. Ako je povećana potreba za energijom

nadoknađena uzimanjem normalne miješane prehrane, unos vitamina i minerala bit će

dostatan da pokrije te manje gubitke. Ako je unos energije neadekvatan, naporan trening neće

biti izdržljiv za pojedinca i tada gubitke treba što prije podmiriti.

Drugu skupinu aditiva sačinjavaju supstancije poznate pod nazivom "ergogena pomoć". Te tvari

trebaju povećati fizičku sposobnost pojedinca, a sadrže anorganske fosfate, razgranate lance

aminokiselina, aspartate, alkalne soli, želatine i ginseng. Premda postoje brojni izvještaji o

povećanoj fizičkoj sposobnosti kao rezultat uzimanja gore navedenih supstancija, samo neke od

provedenih studija bile su dobro kontrolirane, a kod njih postoji negativna korelacija između tih

dvaju parametara. Iznimka od tih supstancija su bikarbonati i drugi alkalizirani agensi. Neki

publicirani radovi pokazali su poboljšanje u kratkotrajnom nastupu visokog intenziteta ako je

velika količina bikarbonata (oko 20 g) uzeta dva do tri sata prije aktivnosti. Tako velike doze

međutim često rezultiraju teškim promjenama gastrointestinalne funkcije. Usprkos gore

opisanom djelovanju, mnogi športaši vjeruju kako ih specijalne supstancije mogu pretvoriti u

svjetske prvake i bez teškoća podnose probleme od strane gastrointestinalnog trakta. Objavljeni

su brojni radovi koji govore o boljim rezultatima natjecatelja koji uzimaju razne aditive.

Postoji još jedna skupina športskih napitaka koje ovdje moramo spomenuti. Posljednjih je

godina u ljudi poraslo zanimanje za športsku aktivnost, i to kao posljedica veće

zainteresiranosti pojedinca za svoje zdravlje te zbog pozitivnog djelovanja vježbanja na

održavanje i postizanje željene tjelesne težine. Zbog toga svaki proizvođač u paleti športskih

napitaka ima barem jedan niskokalorični napitak koji pomaže pojedincu prilikom mršavljenja.

Za vrhunske športaše ugljikohidrantna komponenta športskog napitka potrebna je. za

nadoknadu svih energetskih potreba, ali ljudi koji vježbaju radi mršavljenja, a ne radi

natjecanja, ne žele uzimati napitak s velikom količinom glukoze ili glukoza-polimera. To se

također odnosi i na natjecatelje koji nastupaju u onim disciplinama gdje postoje kategorije po

tjelesnim težinama (boksači), ili pak gdje je važna niska tjelesna težina (gimnastičari, džokeji).

To znači da pijenje čiste vode nije popularan izbor pića kada postoje niskokalorični športski

napici koji imaju prednost pred niskokaloričnim bezalkoholnim pićima jer uz nisku

koncentraciju ugljikohidrata sadrže sve ostale potrebne aditive.

Doping u športu Igor Francetić

Bavljenje športom podrazumijeva redovito treniranje, sudjelovanje, natjecanje i postizanje rezultata. Međutim, iznad svega bavljenje športom znači održavanje i unapređenje zdravlja, jačanje karaktera na dobrobit pojedinca i naroda. Primjena lijekova i nedopuštenih metoda radi postizanja boljih rezultata umanjuje ili negira osnovne vrijednosti športa. Kako je šport danas ušao u sve pore suvremenog svijeta, značenje športa znatno je šire od prvobitnog, pa su stoga i nastojanja za postizanje što boljih rezultata danas sve energičnija i maštovitija. U tim nastojanjima primjenjuju se suvremene znanstvene metode treninga, prehrane, oporavka itd. Granica između dopuštenih i nedopuštenih lijekova i metoda u športu postavljena je arbitrarno i, protivno očekivanju, nije temeljena na isključivo medicinskim principima, što je i jedan od razloga zbog kojeg su ponekad opće prihvaćena pravila kontroverzna.

MEĐUNARODNA REGULACIJA DOPINGA U ŠPORTU

Radi boljeg razumijevanja borbe protiv dopinga u športu nužno je podsjetiti na ključne događaje u međunarodnom športu koji su odredili i smjer kojim je krenula borba protiv dopinga u športu kao i smjer kojim će se kretati u budućnosti.

Na biciklističkoj utrci Tour de France 1966. godine pet je prvoplasiranih natjecatelja odbilo dati

urin za kontrolu dopinga. Godinu dana kasnije jedan je sudionik iste trke preminuo u tijeku

utrke. Ovi su događaji privukli pažnju javnosti, a prihvaćanje rezolucije br. 12 Komiteta eu-

ropskih ministara za šport prvi je međunarodni dokument prihvaćen na temu dopinga. Iste je

godine Međunarodni olimpijski komitet ustanovio prve doping kontrole i na Olimpijskim igrama

1968. godine prvi se puta počela provoditi doping kontrola.

Legislativnu akciju na području dopinga u isto su vrijeme prihvatile i neke zemlje: Belgija,

Francuska, Italija i Turska. Iz razumljivih razloga prva međunarodna federacija koja je prihvatila

antidoping regulaciju bila je upravo Međunarodna biciklistička organizacija.

Za nas kao europsku zemlju od posebnog je značenja aktivnost Europskog savjeta na kontroli

dopinga. Dva su osnovna principa na kojima se temelji aktivnost Europskog savjeta:

1. etički i moralni princip,

2. odgovornost športskih organizacija.

Ad 1. Doping (uzimanje ili primjena nedopuštenih sredstava ili metoda) u suprotnosti je sa

temeljnim principima športa kao što su fair play, jednakost, lojalna konkurencija, zdrava

aktivnost;

Ad 2. Kako su upravna tijela športskih organizacija odgovorna za organizaciju svih oblika

natjecanja, razumljivo je da je kontrola dopinga u domeni tih tijela. Stoga je njihova odgovornost

u sastavljanju pravila kontrole dopinga, osiguravanju kontrole, ustanovljenje kazni i si.

Kako je šport danas u znatnoj mjetri međunarodna aktivnost, neophodno je bilo na

međunarodnom planu ustanoviti pravila ponašanja kako bi se zadovoljio princip jednakosti

odnosno ravnopravnosti u natjecanju. 1970-ih godina su u poduzimanju konkretnih akcija

prednjačile Njemačka i Norveška, zemlje koje i danas imaju vodeću ulogu u unapređivanju

kontrole dopinga. Zajednički standard za zemlje koje su se postupno uključivale u međunarodni

pokret protiv dopinga u športu bila su pravila ponašanja koja je ustanovio Međunarodni

olimpijski komitet (MOK).

Premda polagano, ipak su se metode i sredstva za doping mijenjale i napredovale, pa su se

sukladno tome trebala mijenjati i dopunjavati pravila kontrole. Uza sva nastojanja, metode za

otkrivanje pojedinih sredstava i postupaka nisu sasvim pouzdane. Tako, naprimjer, kontrola

kori-primjene peptidnih hormona te krvnog dopinga još uvijek nije moguća sa sigurnošću i

jednostavnošću koja bi omogućila rutinsku primjenu.

Na 2. konferenciji ministara za šport (London, 1978.) prihvaćena je Rezolucija o etičkim i

humanim problemima u športu, što se smatra temeljnim tekstom o dopingu. Ovom se

rezolucijom potiče harmonizacija aktivnosti na kontroli dopinga i početak edukacijskih

programa. Ova je rezolucija osigurala i temelje za razvijanje pouzdanih testova, ustanovljenje

adekvatnog broja autoriziranih laboratorija, sastavljanje odgovarajućih programa kontrole te

određivanja odgovarajućih sankcija za prekršitelje pravila.

Kao rezultat aktivnosti potaknutih spomenutom rezolucijom, stvoreni su uvjeti za sastavljanje

Europske povelje o antidopingu. Povelju je sastavila ekspertna skupina pod vodstvom princa

Aleksandra de Merodea, koji je ujedno i predsjednik Medicinske komisije MOK-a. Povelja je

prihvaćena 1984. godine a iste su je godine podržale rezolucijama: Generalno udruženje

internacionalnih športskih federacija, MOK i Asocijacija europskih nacionalnih olimpijskih

komiteta. Sljedećih je godina Povelju o dopingu, kako se ona danas uglavnom zove, podupro niz

izvaneuropskih zemalja - Kanada, SAD, Australija.

Bitan korak u unapređenju borbe protiv dopinga u športu predstavljao je poticaj voditelja

športskih organizacija tadašnjih socijalističkih zemalja da se međunarodno prihvate pravila i

obveze kontrole dopinga, osobito izvan natjecanja. Tako je nastala Međunarodna povelja o

antidopingu. Kasnije je tu povelju prihvatio i MOK i na taj je način postala Međunarodna

olimpijska antidoping povelja.

Hrvatska je, kao članica Kulturnog vijeća Europe, potpisnik Povelje o dopingu i time je 1992.

god. preuzela i obveze koje zahtijevaju doping kontrolu u tijeku i izvan natjecanja.

ŠTO SE UPOTREBLJAVA U SVRHU DOPINGA

Lista lijekova, postupaka, sredstava i metoda koji se upotrebljavaju u svrhu ili pod

pretpostavkom da će poboljšati rezultat, ubrzati oporavak, praktički je neiscrpna. Radi boljeg

razumijevanja, kao i opće prihvaćene klasifikacije, lijekovi i metode razvrstani su u sljedeće

skupine:

I. zabranjena sredstva i metode,

II. sredstva s određenim ograničenjima,

III. dopuštena sredstva.

I. Zabranjena sredstva i metode: 1. Stimulansi

2. Narkotski analgetici

3. Androgeni anabolni steroidi

4. Blokatori betaadrenergičkih blokatora

5. Diuretici

6. Peptidni hormoni i analozi

7. Supstancije koje mijenjaju uzorak urina

8. Krvni doping

9. Farmakološke, kemijske ili fizikalne manipulacije urina

Stimulansi

Djelujući direktno na središnji živčani sustav, stimulansi povećavaju alertnost i umanjuju ili

otklanjaju osjećaj umora. Mogu potaknuti kompetitivnost i "ratobornost". Podižu privremeno

samopouzdanje stvarajući često pogrešan privid bolje sposobnosti. Od nuspojava - štetnih

neželjenih djelovanja - izazivaju anksioznost, agresivnost, što može uvjetovati i slabije

rasuđivanje. Usto, povećanjem frekvencije pulsa i povećanjem krvnog tlaka dovode do brže

dehidracije. Simptomi koji govore da športaš uzima neki od stimulansa su dilatirane zjenice,

pojačano znojenje, nervoza, nemir, tremor, nesanica, gubitak na težini, povišen tlak. Među

stimulanse ubrajaju se mnogi lijekovi od sredstava protiv kašlja pa do kokaina. Za efedrin i

metilefedrin nalaz se smatra pozitivnim ako je koncentracija u urinu veća od 10 g/ml. Za katin

kad je koncentracija veća od 5 g/ml. Za fenilpropanolamin i pseudoefedrin kad je koncentracija

veća od 25 g/ml.

Narkotski analgetici

Uglavnom se upotrebljavaju za uklanjanje bolova. Mogu stvoriti lažan privid neranjivosti, što

može u športaša uzrokovati zanemarivanje potencijalno ozbiljne ozljede i konačnog trajnog

oštećenja. Od nuspojava ovih lijekova najvažnija je supresija respiratornog centra, a što je va-

žnije, ovi lijekovi dovode do znatne fizičke i psihičke ovisnosti. Dopušteni su kodein,

dekstrometorfan, dekstropropoksifen, folkodin, tramadol, etilmorfin, difenoksilat.

Androgeni anabolni steroidi

Anabolni steroidi sintetski su spojevi koji bi trebali imati učinke slične prirodnim steroidima

koji se stvaraju u ljudskom organizmu, npr. muški spolni hormon - testosteron. Prirodni

testosteron potiče anabolni i androgeni učinak. Ove lijekove športaši uzimaju vjerujući da će

stimulirati mišićnu masu i snagu te da će ubrzati vrijeme oporavka kako bi mogli imati češće

treninge. Premda uzimanje anabolnih steroida uz intenzivni trening i dijetu povećava mišićnu

masu više nego li sam trening, medicinska znanost nije uvijek mogla objektivnim metodama

potvrditi poboljšanje performanse pod utjecajem ovih lijekova. Dok je dakle korist dvojbena ili

varijabilna, nuspojave su nedvojbene i manje više konstantne.

Anabolni steroidi mogu uzrokovati i ovisnost radi osjećaja sigurnosti, samopouzdanja, lakšeg

ostvarenja postavljenog cilja te različitih hormonalnih učinaka. Fizička ovisnost ogleda se u

teškoćama s kojima se organizam susreće pri naglom prestanku uzimanja ovih lijekova. Izosta-

nak nekih od pozitivnih učinaka koje je športaš zapazio u tijeku uzimanja anabolnih steroida

glavni je razlog za ponovno uzimanje ovih sredstava. Omjer testosterona prema epitestosteronu

veći od 6 : 1 smatra se pozitivnim osim ako postoji medicinsko opravdanje.

TABLICA 77-7. Nuspojava anabolnih steroida.

nefrotoksičnost (oštećenje bubrega)

hepatotoksičnost (oštećenje jetre)

ginekomastija, uvećanje grudi u muškaraca

povišenje kolesterola u krvi

povišenje tlaka

smanjenje testisa

depresija spermatogeneze

povećanje libida uz smanjenu potenciju

akne

psihološki distres

prijevremeno zatvaranje epifiznih pukotina

maskulinizacija u žena

poremećaj menstrualnog ciklusa ili amenoreja

Blokatori betaadrenergičkih receptora

Primjenjuju se u medicini za snižavanje krvnog tlaka i liječenje nekih oblika koronarne bolesti te u

prevenciji infarkta miokarda. U športovima u kojima je važna mirna ruka (streljaštvo,

streličarstvo) ovi lijekovi poboljšavaju rezultate. Od nuspojava značajniji su bronhospazam,

depresija, poremećaj sna, ružni snovi i poremećaj potencije.

Diuretici

Poticanjem izlučivanja vode i soli mokraćom diuretici dovode do smanjenja tjelesne težine.

Športaši ih upotrebljavaju u športovima gdje se provodi striktna kontrola tjelesne težine.

Diuretici se često rabe kako bi se što brže isprale druge supstancije uzete u svrhu dopinga;

odnosno da se povećanom diurezom smanji njihova koncentracija u urinu. Od nuspojava

značajne su dehidracija, mišićna slabost, grčevi u mišićima, sniženje tlaka te smanjena

tolerancija topline.

Peptidni hormoni i analozi

Humani hormon rasta (hHR) danas se može i sintetizirati. Športaši ga upotrebljavaju za

povećanje mišićne mase. Primijenjen u suvišku, može uzrokovati akromegaliju

(neproporcionalan rast okrajina) te niz hormonalnih poremećaja. U mladih osoba koje rastu,

primjena hHR može uzrokovati neprimjereno ubrzanje rasta.

Humani koriogonadotropin (hCC) primijenjen u muškaraca, izaziva porast androgenih

steroida. Od nuspojava izaziva glavobolju, umor, depresiju, razdražljivost i ginekomastiju.

Eritropoetin (EPO) stimulira stvaranje eritrocita u koštanoj srži. Upotrebljavaju ga športaši u

športovima izdržljivosti jer povećanjem broja eritrocita povećava dostavu kisika u tkiva, pa tako

i u opterećene mišiće. Primjena EPO praćena je i opasnostima kao što su tromboza, moždani

udar, bolesti srca i krvnih žila.

Hipofizni i sintetski gonadotropini (LH) zabranjeni samo u muškaraca. ACTH je također

zabranjen. Faktor rasta poput inzulina (IGF-1) i svi slični faktori otpuštanja i njihovi analozi.

Supstancije s antiestrogenskim učinkom zabranjene su u muškaraca (inhibitori aromataze,

klomifen, ciklofenil, tamoksifen).

Supstancije koje mijenjaju uzorak urina

Probenecid kompetira za izlučivanje organizmu stranih tvari, pa se količina tih tvari u urinu

može znatno smanjiti i time bitno otežati njihovo otkrivanje.

Krvni doping

Krvni doping podrazumijeva primjenu krvi ili krvnih derivata športašu s namjerom da se

poboljša spremnost ili sposobnost. Krvni doping povećava transportni kapacitet za kisik. Kao i

primjena svakog drugog lijeka, tako je i primjena krvi i krvnih derivata praćena opasnostima

odnosno nuspojavama. Od ozbiljnih nuspojava svakako treba spomenuti reakcije

preosjetljivosti, serumsku bolest, tromboembolične incidente, opterećenje cirkulacije te

mogućnost prenosa hepatitisa i AIDS-a.

Manipulacije urina

Kako je uzorak urina biološki materijal koji se upotrebljava u kontroli dopinga, razumljivo je

da se primjenom čitavog niza farmakoloških, kemijskih, te fizikalnih metoda izmijeni sam

uzorak i time onemogući ili oteža otkrivanje zabranjene supstancije njezinih metabolita.

TABLICA 11-2. Lista zabranjenih supstancija MOK-a (ožujak, 1993)*

A. Stimulansi amfepramon amfetamin amineptin amifenazol amfetamin benzfetamin dimetamfetamin efedrin etafedrin etamivan etilamfetamin fendimetrazin fenkamfamin fenetilin lenilprooanolamin fenmetrazin tenproporeks lentermin turfenoreks kafein** katin klortentermin klobenzoreks klorprenalin kokain melenoreks mezokait metamfetamin metoksifenamin metiltenidat morazon nlketamid pemolin pentetrazoi pipradol prolintan

propilheksadrin pseudoefedrin pyrovaleron strihnin

B. Harkotski analgetici ailprodin aniieridin buprenorlin dekstromoramid dekstropropoksifen diamorfin (heroin) dihidrokodein dipipanon etoheptazin etilmorfin fenazocin levorfanol metadon mortin nalbufin entazocin petidin trimeperidin i srodne supstance

C. Anabolna sredstva 1. Androgeni anabolni steroidi boiasteron boldenon

2. Drugi anabolni lijekovi klenbuterol dehidroklormetiltestosteron tluoksimesteronmesterolon klostebolol mesterolon metandienon metenolon metiltestosteron nandrolon neoretandrolon 19 norandrostenediol, 19 norandrostenedion oksandrolon oksimesteron oksimetolon stanozotol testosteron (omjer testosterona i epitestosterona 6:1) i srodne supstance

D. Diuretici acetazolamid amilorid bendroflumetiazid benztiazid bumetanid dlklofenamid etakrinska kiselina furosemid hidroklorotiazid kanrenon kloromerodrin klortalidon mersalil spironolakton triamteren i srodne su stance

* Ovo nije potpuna lista zabranjenih supstancija. Mnoge supstancije koje nisu na ovoj listi smatraju se zabranjenima, kao i srodne supstancije. E. Peptidni hormoni i analozi korionski gonadotropin kortikotropin hormon rasta erltropoetin

II. Sredstva s određenim ograničenjima 1. Lokalni anestetici

2. Antiastmatici

3. Kortikosteroidi

4. Kofein

5. Alkohol

6. Blokatori betaadrenergičnih receptora****

Lokalni anestetici

Dopuštena je samo lokalna ili intrartikularna primjena, i to prokaina, ksilokaina, karbokaina,

ali ne i kokaina. Lokalni se anestetik ne smije davati sa vazokonstriktorom (epinefrin). Svaka

primjena lokalnog anestetika mora biti medicinski opravdana i pismeno detaljno obrazložena.

Antiastmatici i dekongestivi

U liječenju astme ne smiju se koristiti peroralni oblici stimulatora betaadrenergičkih

receptora, već samo u obliku raspršivača, i to salbutamol i terbutalin.

Rimiterol, bitolterol nisu registrirani u Hrvatskoj i nisu dopušteni. Važno je napomenuti i da

fenoterol i orciprenalin nisu dopušteni. Teofilin je dopušten, no valja imati na umu da je često

kombiniran s drugim lijekovima (stimulansi) koji nisu dopušteni, te stoga postoji opasnost da se

ne znajući uz teofilin u fiksnoj kombinaciji uzme i neki od nedopuštenih stimulansa.

Koncentracija salbutamola veća od 1000 ng/ml smatra se dopingom.

Kortikosteroidi

Dopuštena je tek lokalna primjena kortikosteroida (uho, oko, koža). U obliku spreja

kortikosteroidi dopuštena samo za liječenje astme. Dopuštena je i intraartikularna primjena uz

obavezu da se pismeno o tome unaprijed obavijesti nadležna medicinska komisija. Svaka druga

primjena kortikosteroida (oralna, intramuskularna ili intravenska) nije dopuštena.

Kofein

Uzorak urina smatra se pozitivnim ako je koncentracija kafeina veća od 12 µg/ml. Uživanje

kave, čaja ili drugih napitaka koji sadrže kofein (Coca-Cola) ne može dovesti do prekoračenja

ove granice. Uzimanje tableta, supozitorija ili injekcija kofeina može uzrokovati prekoračenje

ove granice.

Alkohol Nije zabranjen, no u nekim športovima (mačevanje, streljaštvo) zabranjeno je uživanje

alkohola, odnosno može se tražiti kontrola koncentracije u krvi i dahu. Opća preporuka kojom

se izbjegavaju mogući nesporazumi jest da športaš 12 sati prije natjecanja ne troši alkoholna

pića.

OPĆE KORISNE NAPOMENE ZA ŠPORTAŠE U VEZI S LIJEKOVIMA I DOPINGOM

1. Ako postoji ikakva sumnja o sastavu lijeka, ne treba ga uzeti.

2. Kombinirani pripravci vitamina mogu sadržavati nedopuštena sredstva.

3. Na listi zabranjenih sredstava ima i onih koja se daju u obljku supozitorija ili injekcija (nisu

opasne samo tablete).

4. Ako vam vaš osobni liječnik propiše lijek, pokažite mu listu nedozvoljenih supstancija ili

onih s određenim ograničenjem.

** Betablokatori su iz kategorije zabranjenih supstanci prebačeni u skupinu supstancija s

ograničenjem jer u nekim športovima mogu biti korisni.

Blokatori betaadrenergičkih receptora* acebutolol nadolol alprenolol oksprenolol atenolol propranolol labetalol sotalol metropolol i srodne supstance

DOPING DANAS

Borba protiv dopinga u športu danas je u punom jeku (3-6). U cilju što djelotvornije borbe

na međunarodnom se planu čini mnogo da bi se ujednačile metode kontrole, analize uzoraka te

sankcije za prekršitelja propisa. Značajan je i još neriješen problem otkrivanja krvnog dopinga,

koji definitivno uzima maha, a metode za otkrivanje nisu pouzdane i jednostavne. Očekivanja od

uzimanja krvnih uzoraka na zimskim olimpijskim igrama u Norveškoj nisu ispunila očekivanja u

tom smislu.

U stalnoj borbi protiv dopinga u športu zaboravljano je jedno od načela radi kojih se i

krenulo u borbu, a to je zdravlje športaša. Točnije rečeno, naglasak je previše na otkrivanju

dopinga radi fair-odnosa u športu, a ne na zaštiti zdravlja športaša.

Doping pretstavlja sve veći problem i izvan tzv. organiziranog športa. Prema istraživanju

provedenom u više zemalja 3% učenika srednjih škola troši anabolne steroide (1,2). Od onih

koji se bave športom u srednjoj školi 4,5% troši anabolne steroide. Preko 40% body buildera

troši anabolne steroide.

Neprestana pojava novih supstancija i metoda za doping zahtijeva stalnu modifikaciju i

poboljšanje pravila i propisa o kontroli dopinga. Premda kažnjavanje prekršitelja ima učinak,

pravo rješenje je edukacija odnosno borba znanjem, a ne represijom. U borbi protiv dopinga u

športu važna je svačija uloga, ali je isto tako borba protiv dopinga i obveza svih koji rade u

športu ili se njime bave.

TABLICA 77-3. Dopuštene koncentracije u urinu

caffeine 12 micrograms/ millilitre

carboxy-THC 15 nanograms/ millilitre

cathine 5 micrograms / millilitre

ephedrine 10 micrograms/ millilitre

epitestosterone 200 nanograms/millilitre

methylephedrine 10 micrograms/ millilitre

morphine 1 microgra / millilitre

19-norandrosterone 2 nanograms/millilitre in males

19-norandrosterone 5 nanograms/ miliiltre in femelles

phenylpropanolamine 25 micrograms/ millilitre

pseudoephedrine 25 micrograms/ millilitre

saibutamol (as anabolic agent) 1000 nanograms/ millilitre

T/E ratio 6