R�������

20|S������ ���|srpanj-kolovoz 2011.

Krajem rujna ili početkom listopada 1992. godine dobila sam novinar-ski zadatak napraviti razgovor sa

ženom žrtvom silovanja, zatočenicom srpskih logora u Bosni. Tjedan dana tra-jali su naši razgovori telefonom ne bi li se uspjeli dogovoriti za susret. Svaki put kad bih je nazvala, ona je prala prozore. Početno čuđenje uskoro sam pretvorila u spoznaju da ona pere prljavštinu koju diktira njezino nesvjesno, radila je to na drugom katu (na kojem je stanovala nje-zina zagrebačka rodbina) što je sigurno sadržavalo i mogućnost skoka u ništavi-lo s druge strane prozora. Izrekla sam to glasno ne bih li joj osvijestila poslove koji su zasigurno već bili besmisleni. Kad smo se napokon sreli, inzistirala je na razgo-voru u kavani bez puno staklenih prozo-

GORANA TOCILJ-ŠIMUNKOVIĆpsihijatrica

Osobe izbrisane voljeOsobe izbrisane voljeI dvadeset godina nakon silovanja, šutnja pojačava

traume. U društvu u kojem je teže bi� silovani muškarac nego silovana žena – što je predrasuda, ali

i činjenica funkcioniranja društva – teško je živje� . Sasvim sigurno znamo da je mnogo više žena javno

progovorilo o tome što im se dogodilo, dok su muškarci svoju traumu pretvorili u autodestruk� vnu bol

Razgovarala: � Grozdana CVITANSnimio: Zvonko BENKOVIĆ

sr20-23.indd 20 30.6.2011 14:29:36

srpanj-kolovoz 2011. |S������ ���|21

ra ili ogledala, na čvrstom zidu na koji je naslonila leđa i onda u tom položaju “za-betonirana” samo zvjerala očima na sve strane. Ali svih zbivanja u logoru sjećala se, takoreći, kirurškom preciznoš ću. Bila je obrazovana i mogla je protumačiti sve detalje svog ponašanja, ali to joj nije po-moglo da osjeća kako su joj leđa hladna i nezaštićena, kako je fantomski svrbi (već izliječena) ruka ili boli pretučen kuk. Bio je to početak puta na kojemu su se – u njezinu slučaju – izmjenjivali gratifi kaci-ja i traumatizacija, ali ne i izlječenje. Tre-balo je raditi i živjeti, školovati dijete, no-siti se s mukom u sebi i oko sebe, štoviše: biti prilagođena... A u toj prilagođenosti sva je okrutnost društva koje ne samo da zaboravlja i minorizira traumatizira-nu osobu, nego očekuje da ona sa svim

svojim problemima postane prilagođena bljedilu i prosječnosti sredine koja je za takve slučajeve imala smisla samo u ma-sovnim medijima.

Zašto ponovno otvarati temu silo-vanja, dva desetljeća nakon što su prva ratna silovanja zgrozila prostore bivše države? Najprije u Hrvatskoj, a onda i u Bosni i Hercegovini silovanje je vrlo brzo prepoznato kao ratna strategija da bi u Bosni i Hercegovini ono bilo prepozna-to i kao dio genocidne politike. Žene su postale onaj dio populacije preko koje je agresor dodatno ponižavao narod koji je postao žrtva. Posebne posljedice tog poniženja donijeli su izvještaji iz Bosne i Hercegovine koji su pokazali ne samo masovna silovanja nego i inzistiranje na ženama koje su zatrudnjele u logorima i javnim kućama da bi potom bile puštene. Hoće li taj dio priče jednom biti iskori-šten u dugoročnim političkim planovi-ma koji će onda jednog dana uznemiriti mlade ljude rođene tih godina i posijati sumnju u to čija su djeca i gdje su njiho-ve majke bile ratnih devedesetih godina prošlog stoljeća?

Kako se danas sjećati silovanja – pi-tam doktoricu Goranu Tocilj-Šimun-ković, stručnjakinju za PTSP različita porijekla, psihijatricu na KBC-u Rebro u Zagrebu i bivšu direktoricu IRCTY-a za Hrvatsku?

Doživljaj svijeta kod svake silovane žene je i dalje promijenjen. Promijenjen je u svakodnevnom smislu osjećaja sigur-nosti: potrebom za skrivanjem, izbjega-vanjem aktivne uloge u obitelji i društvu, poteškoće su i u komunikaciji s članovima obitelji, spoznaja da seksualna sfera življe-nja potpuno prestaje zbog boli i straha koji normalni seksualni odnos nosi sa sobom. Svijet je i dalje proganjajući. Muške osobe se prepoznaju kao agresori čak i kada to nisu, a želja za muškarcem i dalje je praće-na pranjem i čiš ćenjem tijela kao da se tra-uma prije dvadeset godina dogodila jučer. Misli su fokusirane na moguće opasnosti pa cijela muška okolina postaje proganja-juća. Kad se osobi i učini da je usposta-vila dobar kontakt sa suprotnim spolom, ponavljajuća sumnja razara sve odnose. U misaonom smislu “nečistoća tijela” stvara iracionalni osjećaj krivnje koji zatvara po-navljajuće iskustvo autodestrukcije. Drugi nisu zainteresirani za povratak na temu pa i obitelj i prijatelji žrtava zaboravljaju ishodište muke.

Poznato je da i velika grupa (društvo) hoće zaboraviti masivne traume objašnje-njem da postoje životnije i aktualnije teme

O TEMI SILOVANJA U RATU napisano je mnogo knjiga. Većina njih dokumentarnog je karaktera, nerijetko i s literarnom vrijednoš-ću. Mnoge priče zapisale su akti-vistice na terenu, rjeđe same žrtve silovanja. U nekima od tih knjiga postavljena su mnoga bitna pitanja pa i traženi odgovori na problem koji je zadesio ove prostore (pri-mjerice knjiga Seade Vranić: Pred zidom šutnje). Najpoznatiji slučaj memoarske knjige koju je napisala žrtva onaj je Jadranke Cigelj i nje-zine knjige Apartman 102. I u fi c-tion literaturi silovanje kao tema zauzelo je prostor (npr. Slaven-ka Drakulić, Kao da me nema), ali osim trenutnog zanimanja čini se da su dokumen-tarne knjige izazvale mnogo veće zanimanje čitateljske i znanstvene publike.

U praksi su pozna-te situacije u kojima su žrtve silovanja često davale do-kumentarne iskaze (koji su onda postali i dio literature) prema ko-jima su bili samo svjedoci takvih događaja, ali ne i izravne žrtve. To je potreba da se bude opserver, a znači skrivanje vlastitih doživljaja, ali i potreba da se druge upozna s događajima. To je proizvod težine traume i sredine istodobno.

Poznato mi je jedno memo-arsko djelo silovanog muškarca. Napisano s nesumnjivim literar-nim talentom, obiluje vrlo teš-kim opisima stradanja, ali nigdje ne spominje silovanje. Ono što je problem kod takve vrste literature: ona se događa jednom, popravnog ispita nema i istina ostaje skrivena zauvijek.

Dr. Tocilj-Šimunković: Proces prihvaćanja situacije vrijednost je najčeš će izrečena u pisanoj formi. To su iskustva koja donose razu-mijevanje i rast razine poimanja i dubine traume. Osim za znanstve-na istraživanja ta vrsta literature potrebna je i drugim traumatizira-nim osobama da bi shvatile svoju poziciju i činjenicu da nisu same.

Literatura

e e -a

ma

n-lejene

a-

sr20-23.indd 21 30.6.2011 14:29:48

22|S������ ���|srpanj-kolovoz 2011.

pa zid izbjegavanja i šutnje, koja se poku-šavala razbiti na početku rata, ponovno stvara štit i nesvjesnu zabranu teme. Uoč-ljivo je da čak i žrtva prestaje razmišljati o mogućnosti slobodnog življenja štiteći tako obitelj i mlađe generacije s namjerom da pripadaju struji života. Dvadeset godi-na nakon traume žrtva zna da je to zastoj koji nosi sobom, ali je entuzijazam i želja da problem riješi do kraja na neki način smrznuta. Ako se ne javi psihosomatski odgovor (tjelesno oboljenje), onda je žr-tva sklona depresiji, promjenama raspo-loženja i povlačenju. Malignitet (zloćudne bolesti) kao ishod neprestanog pritiska, sumnje, nesigurnosti i boli ostaje krajnji izlaz iz traume. “Bolje da me nema nego da ostanem nezadovoljna sobom i osjeća-jem da me nitko više ne želi slušati”, riječi su koje i danas mogu čuti od pacijentica traumatiziranih prije dvadeset godina.

Dijelove tijela uključene u traumatski proces treba odbaciti pa je sustav nega-cije vlastitog tijela vidljiv kroz zapušteno ponašanje i starenje ubrzanije nego što odgovara kronološkoj dobi. Osoba više ne plače, ne ponavlja priče, a apatija pre-vladava. Skrivanje pred drugima pojača-ni je zahtjev na osobu pa je napor biti s bilo kime tko će dotaknuti bivšu temu.

Gledano iz današnje perspektive, je li moguće ocijeniti da je u procesu retra-umatizacije bilo političkih, stručnih ili ljudskih pogrešaka prema žrtvama?

Pogreške su sigurno napravljene, a individualni rad s traumatiziranim oso-bama zbog njihova velikog broja već od početka bio je ograničen. U velikim cen-trima postoje mogućnosti ali u malim mjestima nema ni dovoljnog broja struč-njaka, a vladaju strah i predrasude da se ne bi naštetilo sljedećoj generaciji pa se izabire šutnja kao navodno manje štetno ponašanje. Na žalost, stvar je obrnuta. Skrivanje, zapuštanje i odbijanje razgo-vora o traumi u prethodnoj generaciji prebacuje problem na slijedeću. Djeca silovanih žena postaju zabrinuta, zami-šljena, preozbiljna, bez kapaciteta za igru ni ne znajući zbog čega su takva.

Je li riječ o djeci rođenoj kao posljedica silovanja ili o svoj djeci jedne obitelji?

Riječ je o svoj djeci jedne obitelji, jer je prijenos osjećaja isti za sve. Majčina rezonancija “sreće” i ogledanja u njiho-vim očima sputana je onoliko koliko da-nas vidimo ozbiljnost mladih ljudi koji bi trebali biti veseli. Mladi ljudi ne mogu uspostaviti priljubljenost s majkom do in-tenziteta intimnosti zbog majčinog pro-

blema da se veže. U životu se to kasnije osjeća kao oprez, nepovjerenje i zastoj u spontanim odlukama.

Očekuje li se da bi to jednog dana po-novno mogao postati politički ili neki drugi problem?

Rastom svijesti procesi žalovanja kod žrtava su individualizirani, a proces pre-poznavanja gubitka sigurno ovisi o druš-tvu koje o tom problemu može razgova-rati kao o bilo kojem drugom problemu. Zatvorenije sredine imaju u tom smislu veće probleme.

Problem je u tome što kod silovanja nasilje znači dokidanje vlastite volje i agresiju nasilnika. Intimna sfera seksual-nosti ukinuta je nasilnim činom. Za iden-titet žene to su vrlo važne stvari i takvim povredama žena gubi identitet. Gubljenje

Primjer: U srpskoj javnoj kući u Bosni zarobljena vojnikinja prisiljena je na prostituciju. Klijentela se mijenjala, a bilo je i pripadnika mirovnih snaga iz svijeta. Završilo je kada su snage Cr-venog križa oslobodile žene iz kuće i odvele u druga, sigurna i slobodna po-dručja. Ana je već bila trudna. Verbalno je, iako u sigurnim uvjetima, negirala trudnoću do pred sam porod. Negacija je bila potpuna što je značilo psihotičnu reakciju na mogućnost prihvaćanja dje-teta. Prva njezina rečenica nakon poro-da glasila je: Koje je boje koža?

Smještajem u bolnicu Ana se ipak “probudila” i odlučila mjesec dana na-kon poroda zadržati dijete iako nije imala nikakvih uvjeta za to. Dijete je bilo zdravo i normalno, a ona se po-

sr20-23.indd 22 30.6.2011 14:30:00

srpanj-kolovoz 2011. |S������ ���|23

identiteta je dokidanje osobne slobode. Postoje primjeri autodestrukcije u kojima možemo prepoznati, godinama nakon primarne traume, uništenje kreativnih potencijala, društvenog statusa, profesio-nalnog pa i obiteljskog jer osobe i dalje u svemu što žive stalno sagledavaju primar-nu traumu koje se ne mogu osloboditi.

Može li se takvim osobama pomoći i dvadeset godina nakon traumatizacije ili je to vrijeme davno prošlo?

Možda je vrijeme toliko godina na-kon traume zaliječilo uzroke nejavljanja stručnjaku pa sadašnja sloboda izbora nije vezana za sudbinu drugih osoba. One postaju otok za sebe i nikad nije kasno

početi liječenje. Problem je u tome što te osobe nakon toliko godina zatvorenosti mogu otvoriti i rješavati svoj problem ali moraju razbiti potrebu za gratifi kacijom koju nisu dobile dvadeset godina. Nai-me, ponavljajući stil žrtvovanja za druge može ostati trajno, do kraja života, ako se ne prekine potrebom za otvorenim raz-govorom i u obitelji i šire u društvu. Dva-deset godina poslije može se razgovarati bez srama. Na žalost, ljudi koji dvadeset godina nisu liječili traumu imaju gorčinu kao da su traumatizirani jučer.

Pomaže li vjera u liječenju traume?Iskustva su različita. Raspon odgovo-

ra na traumu može biti od potpune ne-gacije svoje vjere do vjerskog fanatizma. Traženje drugog boga česti je odgovor na pretešku traumu. Imamo primjere prelaska na protestantsku vjeru kada pri-mjerice majčina krš ćanska/katolička ili muslimanska vjera nije pomogla. Tra-umatizirane osobe (i muškarci i žene) zbog gubitka kapaciteta za priljubljivanje odvajaju se i od svog boga. Fantazija o drugom, boljem, prolazno pomaže. Po-sebice ako žrtva ima dojam da taj drugi bog ne osuđuje jednako neke događaje kao onaj kojemu je do tada u životu vje-rovala. Kasnije se većina vrati na svoju primarnu vjeru, a u sustavu razmišljanja i traženja razjašnjenja zbog svega što se dogodilo javljaju se projekcije na druš-tvo, ratnike i prenesene svjetske konfl ik-te na vlastitu zemlju.

Oprost ide paralelno s gubitkom do-življaja da je netko žrtva. Žrtvom se pre-staje biti kad se preuzme odgovornost za zbivanja u koja smo uvučeni ratom. Narcistička povreda djelomično može prerasti u razumijevanje općih događaja i činjenica da si se u određenom trenutku “našao na putu”.

Je li tema silovanja muškaraca u tom istom ratu prešućena, nedovoljno istra-žena ili preuveličana?

Ista je to vrsta ekstremne traume, ponovno zbog nasilja, gubitka izbora s dominantnim osjećajem ponižavanja. Postoje različite teorije, ali se radi o ek-stremnoj traumi i kod muškaraca i žena. Na ovim prostorima su naslijeđene pre-drasude prema kojima se na seksualnu traumu muškarca gleda kao na teži čin i društveno manje prihvatljiv. Muškarac teže govori o seksualnoj traumi nego žena zbog socijalnih parametara, očekivanja okoline i bližnjih. Iako je bilo istraživanja na tu temu, moguće je reći da je i silo-vanja muškaraca bilo u velikom broju ali

da javnost tu temu nije nikad prihvatila kao dio ratne politike. Silovani muškarci liječeni su manje od silovanih žena zbog srama koji nisu mogli nadvladati i upu-titi se na tretman. Zbog toga je moguće reći da je njihova traumatizacija veća i uz spoznaju koju nose njihova funkcional-nost u društvu je manja.

U društvu u kojem je teže biti silova-ni muškarac nego silovana žena – što je predrasuda, ali i činjenica funkcioniranja društva – teško je živjeti. Sasvim sigurno znamo da je mnogo više žena (u odnosu i na pretpostavljene brojeve te vrste na-silja) javno progovorilo o tome što im se dogodilo, dok su muškarci svoju traumu pretvorili u autodestruktivnu bol. To su depresivni, neangažirani, povučeni “uči-telji” – oni ne govore prvi, ali su voljni odgovoriti na pitanja u sigurnoj okolini. Oni imaju opsesivnu potrebu za kontro-lom okoline. Uglavnom odbijaju kontakt i sažaljenje, a time i liječenje.

Koliko su, ako su, ljudi s tako teškim traumatizacijama osvetnički raspolo-ženi?

Žrtve seksualnog nasilja nisu osvet-nički raspoložene jer je i svrha te teške traume uništiti agresiju zauvijek. Da bi se odgovorilo osvetom treba imati partne-ra pa ma kakav on bio. Aktivna vojska u tom smislu je u puno boljoj poziciji jer na agresiju smije odgovoriti agresijom. Žrtva najčeš će poseže za pasivnom agre-sijom koja se sastoji u izbjegavanju aktu-alne odgovornosti.

Kao izlaz iz traume žrtve mogu “iza-brati” put u demenciju. To je skrivanje zaboravom i njihova trauma u tom izbo-ru predstavlja problem njihovoj okolini. To su ljudi čiji odgovor na traumatizaciju često ima korijene u vlastitom djetinjstvu ili životu koji i inače nije bio ispunjen po-štovanjem.

Koja je razlika između silovanja u ratu i u miru?

Zbunjenost osjećajima tijekom rata koji su po pravilu crno-bijela psihologi-ja, ako smo u rat uključeni prenosi se i na silovanje. Silovanje u ratu postaje za-jednički problem politike i kao činjenica i kao manipulacija, a individuacija trau-me pokazuje se naknadno kad se srede socijalni sustavi društva. Sva agresija promatrača pa i aktera usmjerena je na generaliziranje.

Civilna trauma je na čistu adresu. Mo gućnosti upotrebe socijalnih resursa u njoj izraziti su i mogući: suđenje, liječe-nje, kazna za počinitelja, odšteta… �

brinula da za njega ostvari osnovne životne uvjete. Prema njezinim riječi-ma, ona nije bila vezana za njega do njegovog 17. mjeseca života iako je sve obveze uredno slijedila. Samo dijete, potpuno nesvjesno, čuvalo je majku na način da nije mogla izići iz prostorije, a da dijete ne reagira.

Odnos između majke i djeteta us-postavlja se majčinim priljubljivanjem uz dijete od rođenja nadalje. U ovom primjeru dijete se priljubilo za majku toliko jako da ju je čuvalo u svakom trenutku da ne bi otišla od njega. Pro-ces je završio uspješno jer je majka s njegovih 17 mjeseci uspostavila nor-malni odnos. Borba za dijete je u eg-zistencijalnom smislu nastavljena tako da je sa svojim mladićem (u vezi koja je počela prije rata) odnosno budućim suprugom dogovorila da to dijete pri-zna kao svoje i da bude izjednačeno s djecom rođenom u njihovom braku. Pristanak na taj uvjet nije bio lagan ali se ipak dogodio.

Komentar: Ovakvi slučajevi preuzi-manja odgovornosti rijetki su: riječ je o majkama koje preuzmu odgovornost, ostaju u sredini u kojoj su živjeli i zašti-te dijete pravilima koja vrijede u njiho-voj životnoj sredini.

Velik broj žena koje su rodile djecu kao posljedicu silovanja dale su djecu na usvojenje. Manji broj zadržao je dje-cu, ali je otišao u treće zemlje i prekinuo sve veze s bivšim životom.

Zbog zaštite djeteta u razvoju dok roditelji sami ne odluče, imena i uvjeti događanja skriveni su. Ponekad takvi ostaju cijeli život.

sr20-23.indd 23 30.6.2011 14:30:10