OTVORENI SISTEM CENTRALNOG GRIJANJA Otvoreni sistem centralnog grijanja se karakteriše svojom pouzdanošću i trajnošću, posebno kod grijanja sa kotlovima na čvrsta goriva. Sam naziv „otvoreni“ znači da sistem na najgornjoj tački ekspanzione posude ima odušak, kroz koji slobodno cirkuliše zrak, zavisno o količini vode u posudi. Pritisak u ovakvom sistemu grijanja je skoro potpuno isti, bez obzira na temperaturu vode u sistemu. Pritisak iznosi onoliko kolika je visina sistema, mjerena od manometra kod kotla do visine nivoa vode u ekspanzionoj posudi ( svaki metar visine – 0,1 bar pritiska). U prizemnim objektima bi trebalo obratiti pažnju na to, da visina između cirkulacione pumpe i nivoa vode u posudi bude minimalno 3 metra, što obezbijeđuje pritisak za pravilan rad pumpe ( min. 0,3 bara). Na žalost malo firmi proizvodi otvorene ekspanzione posude (znam samo za „Centrometal“), tako da oni koji prave otvoreni sistem, većinom sami prave i ekspanzionu posudu. Otvoreni sistem, odnosno otvorena ekspanziona posuda, mogu se napraviti na dva načina. - ekspanziona posuda priključena sa jednom cijevi, - ekspanziona posuda priključena sa dvije cijevi (protočna) Protočna posuda je neuporedivo bolja, a sama izrada i ugradnja ne iziskuju mnogo više posla i materijala nego za posudu u prvom slučaju. Zbog toga ću u daljnjem tekstu obraditi samo taj način. 

Prije početka izrade otvorene posude, potrebno je utvrditi da li u objektu

postoje tehničke pretpostavke za izradu otvorenog sistema centralnog grijanja? 

Otvorena posuda se postavlja iznad najviše tačke sistema grijanja, uglavnom na tavan objekta, jedan kraj posude se priključuje na polazni vod, a drugi na povratni vod kotla. Ta veza između kotla i posude trebala bi biti direktna, vertikalna i što je

moguće više pravolinijska, bez ikakvih dodatnih priključaka i ventila. Znači ako postoji mogućnost da se kroz objekat napravi trasa za cijevi koje vežu kotao i posudu, zatim ako se za posudu može obezbijediti adekvatno mjesto, onda se

može i ugraditi otvoreni sistem. Prilikom izrade otvorenog sistema, trebamo jedino znati kolika je količina vode u

sistemu, kako bi približno dimenzionisali otvorenu posudu. Koeficijent širenja vode je 0,035 za razliku temperature vode od 14 C do 90 C. 

Ako u sistemu imamo 200 litara vode, na navedenoj razlici temperature voda će povećati svoju zapreminu za 200 x 0,035 = 7 litara. Ekspanziona posuda mora imati toliki kapacitet da primi određenu količinu vode za rezervu (proizvoljno 10-15 litara), plus tih 7 litara i plus da ostane još malo slobodnog prostora, kako pri maksimalnoj ekspanziji voda ne bi baš bila na samoj granici da počne prelivati. Ovdje bi bila dovoljna posuda od 20 – 25 litara, ali pošto na tržištu baš nema

nekakve ponude tih posuda, može se korisiti posuda one veličine koja vam se nađe pri ruci. 

Izrada otvorene ekspanzione posude Te posude se najčešće prave od starog električnog bojlera za zagrijavanje sanitarne vode, zapremine 30 – 50 litara (ako je u sistemu puffer, onda je i

posuda shodno tome veća). - potrebno je kupiti 3 pocinčane vodovodne niple od ½ cola i jednu od ¾ cola ( za

odušak poz. 8), iz starog bojlera izvaditi pocinčanu posudu i dobro je očistiti sa unutrašnje strane. 

- na posudi treba izbušiti rupe, a posuda se može okrenuti i vertikalno, važno je samo da rupe budu približno raspoređene kao na slici. Rupe trebaju biti tolikog

promjera da se u njih mogu ubaciti navoji nipli. - niple treba zavariti za posudu i ako je moguće, ofarbati varena mjesta iznutra i

izvana kvalitetnijim zaštitnim premazom. - iako prilikom eksploatacije u posudi praktično nema pritiska, bilo bi poželjno da

se posuda ispita na nepropusnost pod pritiskom npr. 1 bara. Stari bojleri su bačeni najčešće zato što negdje procure, pa je potrebno i to evn. zakrpiti. 

- kao što se vidi na slici, kroz posudu cirkuliše topla voda iz kotla i zato ju je potrebno toplinski izolovati. Prilikom montaže treba obratiti pažnju na to da se

ostavi dovoljno prostora oko posude za postavljanje izolacije. Izolovanje se može uraditi oblaganjem kompletne posude sa staklenom ili kamenom vunom debljine 5 cm. Od kartona se može iskrojiti i napraviti završna oplata, kojom se prekrije

izolacija na posudi. Vanjska površina limene posude je relativno mala i samim tim uz dodatak izolacije, toplotni gubici su na njoj neznatni (kreću se na nivou

energetskih gubitaka tog nekadašnjeg bojlera, dok je bio u upotrebi). Pronašao sam podatak da energetski gubici kod standardnog bojlera od npr. 50 l iznose 1,15 kWh / 24 h. To je mjereno pri temperaturi vode od 65 C i temperaturi okoline od 20 C. U našem slučaju prosječnu temperaturu vode u posudi možemo računati na istom nivou. Prosječna temperatura okoline može se kretati za 10 – 30 stupnjeva niže, zavisno od prosječne vanjske dnevne temperature, odnosno podneblja gdje se nalazi objekat. Međutim gore opisana izolacija je mnogo bolja

od one koja se stavlja na standardne električne bojlere, a i posuda nije napunjena vodom do vrha, već je ispunjena možda jednom trećinom do polovinom svoje

zapremine. Kada bi se sve sabralo i oduzelo, mislim da energetski gubitak posude u prosjeku ne bi trebao prelaziti nekih 40 – 50 W po satu, što je naspram

snage nekog manjeg kotla za grijanje od npr. 17 kW stvarno zanemarivo. 

 Moju eksp. posudu sam pravio od stare posude kamionskog kompresora od 30 litara, pošto mi se tada nekako "našla pri ruci". Priključci su malo drugačije postavljeni nego na gornjoj slici, jer sam koristio stare priključke na posudi, kako

bih što više izbjegao zavarivanje. Ovako napravljena posuda, osim što služi da primi ekspanziju vode prilikom zagrijavanja kotla, ima i slijedeće funkcije : - odušak na otvorenoj ekspanzionoj posudi (poz. 8) služi kao sigurnosni ventil kod zatvorenog sistema. Ovakav „sigurnosni ventil“ je neuporedivo bolji od onog kod zatvorenog sistema. Prilikom eventualne havarije (npr. otkazivanje pumpe i pregrijavanje sistema), taj „ventil“ reaguje odmah ispuštanjem vode odnosno vodene pare, bez prethodnog značajnog povećanja pritiska u sistemu. Kod zatvorenog sistema sigurnosni ventil se aktivira tek nakon stvaranja pritiska od 2,5 – 3 bara! - jedna vrlo velika prednost otvorenog sistema sa protočnom posudom, a o čemu se rijetko gdje može nešto pročitati, je automatsko odzračivanje kompletnog sistema grijanja i to već nakon prvog nalaganja! To znači da u sistemu praktično nisu potrebni nikakvi automatski odzračni lončići! - može se reći da ovako izvedena otvorena posuda djelomično služi i kao „čudotvorni“ četveroputni ventil, pošto se povratni vod sa toplom vodom iz posude vraća direktno na povratni hladni vod na kotlu. Time se donekle povisuje temperatura vode koja se vraća u kotao. (o četveroputnim ventilima i ostalim glupostima nešto malo kasnije). Kao što se vidi na gore priloženoj slici, unutar sistema grijanja imamo praktično dva nezavisna cirkulaciona kruga – jedan je preko pumpe, kotla i radijatora, a drugi između posude i kotla. Između posude i kotla postoji takozvana „gravitaciona cirkulacija“ pri čemu topla voda sa manjom gustoćom odlazi prema gore, a hladna obrnuto. Ovaj proces se odvija i kod izgašenog sistema grijanja, sa tendencijom da se temperatura vode u kotlu i posudi izjednači. Ova cirkulacija je spora, ali dovoljna da ne dođe do smrzavanja vode u ekspanzionoj posudi na tavanu i u najhladnijoj zimi. Uključena cirkulaciona pumpa svojim potiskom ubrzava cirkulaciju u krugu kotao – posuda i time se stvaraju još neki pozitivni efekti. Svi oni koji su imali problema sa „žuborećim“ radijatorima i odzračivanjem zatvorenog sistema grijanja, znaju kako ta pojava može ići na živce. Kod sistema centralnog grijanja zrak dolazi zajedno sa vodom koja se usipa, ali to nije sve. Kada zagrijavate na šporetu vodu u loncu, možete primjetiti da sa dna lonca izlaze nekakvi zračni mjehurići. Ta pojava se dešava i unutar kotla za centralno grijanje i to će trajati sve dok slobodni molekuli kisika (i ostalih zračnih sastojaka) iz vode ne izađu napolje. Ti zračni mjehurići zajedno sa vodom kruže kroz sistem, premještajući se iz jednog „zračnog džepa“ u drugi, težeći da odu u neku „gornju zonu“ i stvarajući pri tome neugodan zvuk u radijatorima. Ako kod zatvorenog sistema automatski odzračni lončići nisu postavljeni kako treba, onda dolazi do problema. Na gore priloženoj slici lijevo se vidi, na koji način treba montirati cijevi od kotla prema razdjelnicima i prema ekspanzionoj posudi, da bi odzračivanje bilo uspješno. Kao što se vidi, važno je da cijev prema posudi stoji vertikalno, a prema razdjelnicima horizontalno. 

Pri tome glavna cijev iz kotla ne treba striktno biti u toj visini. Kod mene npr. polazni vod iz kotla ide prema dole, dok je sa druge strane zida priključak sa posudom i razdjelnikom izveden dosta iznad visine kotla. Inače ovakav način spajanja ipak ne bih preporučio, a nešto više o tome u temi Korisne preporuke i detalji pri izradi centralnog grijanja. Prilikom prvog usipanja vode u sistem, potrebno je samo preko običnih odzračnih ventila odzračiti svaki radijator i odzračiti cirkulacionu pumpu. Ako u sistemu postoji još neki veći „zračni džep“, koji bi mogao potpuno spriječiti cirkulaciju vode kroz sistem, na ta mjesta također treba staviti običan odzračni ventil. Ili jednostavno kratkim odvajanjem cijevi sa npr. obližnjeg radijatora izbaciti zrak. Nakon toga treba manuelno uključiti pumpu i provjeriti da li postoji cirkulacija vode kroz sve elemente grijanja. To je lako utvrditi, jer će se iz radijatora, kotla i pumpe čuti karakteritično „žuborenje“ vode, koje označava prisutnost zraka u sistemu. Nakon toga treba naložiti kotao i pustiti grijanje u rad. Nakon nekog vremena će žuborenje u sistemu prestati, a u potpuno tihoj prostoriji iz radijatora će se čuti samo blagi tupi metalni zvuk, koji označava da je praktično svaki milimetar unutrašnjeg prostora radijatora ispunjen vodom. Nakon ovog postupka taj sistem praktično više nikada ne treba odzračivati. Preporučio bih da se polazna cijev prema ekspanzionoj posudi izvede sa nešto većim promjerom npr. alu-plast 20 mm (ili više ako je veći sistem), dok je za povratnu cijev dovoljan promjer od 16 mm. Takve cijevi će obezbijediti sasvim dovoljan protok vode prilikom eventualne havarije, kao i odgovarajuću gravitacionu cirkulaciju. Na odušak posude (poz. 8) treba montirati nekakvo crijevo, čiji drugi kraj će biti izvan objekta (obično na vanjskoj strani krova). Prilikom rada grijanja voda u sistemu lagano isparava, tako da bi u početku malo češće trebalo kontrolisati njezin nivo preko plastičnog crijeva (poz. 7). Kasnije je dovoljno kontrolisati nivo pred početak sezone grijanja. Bilo bi poželjno da se voda po potrebi dosipa direktno u ekspanzionu posudu, npr. preko oduška za zrak. 

Ako ipak želite potpuno eliminisati dosipanje vode, možete napraviti kondenzator za vodenu paru od neke nerđajuće posude kao na slici. Ovu posudu sam napravio eksperimentalno od prohromskog lima, spojena je na odušak (poz.8) i iz nje odlazi izvod preko krova. Na donjoj strani je plastično prozirno crijevo za kontrolu nivoa vode u ekspanzionoj posudi. Proces je vrlo jednostavan, vodena para iz ekspanzione posude odlazi u kondenzacionu posudu, tu se hladi, ponovo pretvara u vodu i kroz plastično crijevo vraća natrag u sistem. Nakon ugradnje te posude, nisam više nikada dosipao vodu u sistem. Preporučio bih jedino, da se zbog sigurnosti za vezu između posuda i izlaz prema krovu, koriste cijevi nešto većeg promjera nego na slici (npr. aluplast 25 mm ili pocinčana cijev ¾ cola). Negativna strana otvorenog sistema - nemogućnost ugradnje ekspanzione posude u svakom objektu (niski objekti bez tavana, nezgodan unutrašnji raspored prostorija i sl.) Pozitivne strane otvorenog sistema - otvorena (protočna) ekspanziona posuda je višefunkcionalna, čime se čitavi sistem pojednostavljuje i samim tim postaje pouzdaniji u radu, - sigurnost kod otvorenog sistema je na mnogo višem nivou nego kod zatvorenog, samim tim zahtjeva manju kontrolu, - trajnost svih komponenti kod otvorenog sistema centralnog grijanja je mnogo veća nego kod zatvorenog sistema. Osim jednostavnije ugradnje zatvorene ekspanzione posude, ne postoji niti jedan jedini razlog koji bi išao u prilog zatvorenom sistemu! Zato definitivno preporučujem ugradnju otvorenog (protočnog) sistema, svuda gdje god je to tehnički izvodljivo! U raznim tehničkim forumima mogu se ponekad pročitati polemike oko toga, koji sistem centralnog grijanja je bolji – otvoreni ili zatvoreni? 

U istim forumima razni „majstori“ favorizuju zatvoreni sistem i što je još gore, navode čitaoce da u svoje sisteme grijanja „napumpavaju“ prekomjerni pritisak i to bez ikakvog logičnog obrazloženja! Isti „majstori“ ponekad tvrde, da je otvoreni sistem centralnog grijanja „prevaziđen i zastarjeo“, što je po meni jedna notorna glupost. Također pokušavaju pomoću raznih zabluda obrazložiti tu glupost, a evo neke od njih: - otvoreni sistem je preko ekspanzione posude više izložen koroziji nego zatvoreni. To apsolutno nije tačno! Da bi se mogao odvijati proces hemijske korozije, osim vode je potreban i kisik. Prilikom prvog usipanja vode u centralno grijanje i otvoreni i zatvoreni sistemi su podjednako izloženi koroziji. To je prvenstveno iz razloga, što u sanitarnoj vodi koja se sipa u sisteme postoje slobodni molekuli kisika, koji se postepeno oslobađaju prilikom zagrijavanja vode i izlaze iz sistema. Kod zatvorenog sistema izlaze kroz automatske odzračne ventile, a kod otvorenog sistema preko ekspanzione posude. Kisik u obje vrste sistema može naknadno ući samo preko vode koja se naknadno dosipa. Ili da pokušam to dočarati na drugi način. U akvarijumu ukrasne ribice „udišu“ upravo taj kisik. Da bi te ribice preživjele, neophodno je pored akvarijuma postaviti malu motornu pumpu, koja će preko cjevčice upumpavati zrak sa kisikom na dno akvarijuma, ili treba učestalo mijenjati vodu. Kao još jedan dokaz ovoj tvrdnji, mogu poslužiti moji cijevni radijatori ručne izrade. Oni su napravljeni od običnih željeznih građevinskih šavnih profila (debljine 2 mm), vareni amaterskim aparatom i već desetu godinu ništa ne puštaju. Jedini element grijanja koji može biti izložen koroziji je otvorena ekspanziona posuda, ali ona je iznutra pocinčana ako se radi od starog bojlera. Upravo zbog gore navedenog, nije poželjno mijenjati ili ispuštati vodu iz sistema centralnog grijanja, osim u slučaju kada je neophodna popravka ili rekonstrukcija sistema! - voda u otvorenoj ekspanzionoj posudi na tavanu se smrzne pri niskim temperaturama i stvori „čep“ koji dovodi do eksplozije sistema. Kod jednostavne jednocijevne otvorene posude to je moguće, ukoliko se posuda dobro termički ne izoluje. Kod „protočne“ otvorene posude, tako nešto je apsolutno nemoguće, jer postoji konstantan protok vode između kotla i posude, čak i kada je grijanje isključeno! - kod niskog pritiska u sistemu ( ispod 1 bar! ), dolazi do pojave kavitacije na lopaticama protočne pumpe, koja oštećuje pumpu. Ova originalna izmišljotina je nešto novijeg datuma i namijenjena je mlađim ljudima koji nisu imali dodira sa centralnim grijanjem, a i nisu baš tehnički potkovani. Još nisam čuo za slučaj, da je od kavitacije stradala protočna pumpa malog sistema grijanja (50-100W). Inače kavitacija je jedna još uvijek nedovoljn proučena pojava, koja pravi oštećenja na brodskim elisama, turbinama snažnih vodenih pumpi i slično. Kod pumpe u malom sistemu centralnog grijanja može

jedino doći do problema sa cirkulacijom, odnosno savlađivanjem otpora vode pri prolasku kroz sistem, ukoliko je na pumpi pritisak manji od 0,3 bara. Pretpostavke su da je u ovom slučaju kavitacija uzročnik slabijeg potiska pumpe, ali o nekakvom oštećenju pumpe nema ni govora. Uostalom kako onda objasniti, zbog čega se ne kvare pumpe za izbacivanje vode iz veš-mašina i mašina za suđe, iako je na njima pritisak vode u prosjeku oko 0,05 bara? Ili primjer moje pumpe, na kojoj je pritisak manji od 0,5 bara. Već desetu godinu radi potpuno nečujno, kao prvog dana kada je ugrađena. - pri većem pritisku u sistemu je veća iskoristivost grijanja. Na ovo bih samo odgovorio, da sistem centralnog grijanja i ekspres lonac nisu isto. Sve to me je navelo da se pitam, pa zašto se to radi? Mali sistemi centralnih grijanja se ne prave od jučer, naprotiv, postoje već decenijama. Nekada su kotlovi na čvrsta goriva trajali prosječno 20–30 godina, a danas ?!? „Majstori“ nas ubjeđuju kako je danas normalno da sadašnji kotlovi traju mizernih 5-6 godina ili čak i kraće, jer zaboga, današnji nivo kvaliteta izrade je strašno opao! Ali da li je to baš tako? Do prije nekoliko godina, u tehnologiji izrade malih sistema centralnog grijanja nije se uopšte znalo za nekakve troputne i četveroputne ventile. Ajde da kažemo, da upotrebom tih ventila u nekim specifičnim slučajevima, stvarno možemo postići neke pozitivne efekte. Ali da li su oni baš neophodni u svakom sistemu grijanja na čvrsta goriva? Čitao sam negdje, da danas neke firme čak uslovljavaju garanciju njihovog kotla ugradnjom tih ventila, kako bi navodno kotlovi duže trajali! (naravno mislim pri tome na djelomično vraćanje tople vode na povratni vod kotla). Kada sam kupio 2005. godine moj etažni kotao, u shemama za montažu nije bilo tog 4-putnog ventila. Danas uz taj kotao dobijete uputstvo za ugradnju sa tim ventilom, doduše ne znam da li s tim uslovljavaju i garanciju. „Tlak hladnog sistema mora biti minimalno 1,0 bar-a (najviše 1,8 bar-a).“ Ovo je citat iz najnovijeg uputstva za upotrebu i montažu etažnog kotla BIO CET 17 (Centrometal). Nigdje nije naglašeno o kojem sistemu se radi, niti zašto bi pritisak hladnog sistema trebao biti baš 1-1,8 bara!? Nekoliko stranica prije toga, u tom istom uputstvu, za isti kotao, između ostalog je objavljena i shema spajanja na otvoreni sistem. Da li je ovo uputstvo pisala nekakva sekretarica ili dispečer iz navedene firme? Ne bih rekao, prije će biti da je to napisalo neko stručno lice, koje je jednostavno dobilo nalog da napiše takvu glupost. Preveliki pritisci u sistemu uzrokuju znatno kraći vijek trajanja kotla. Nameće se logično pitanje, zašto bi proizvođač kotla namjerno obmanjivao sopstvene kupce i u uputstvu davao savjete kojima će znatno smanjiti rok trajanja

svog proizvoda??? Kod proizvodnje takvih kotlova i ostale visokotlačne opreme, očito postoji nekakva „tehnička kvaka“. Naime svaki visokotlačni proizvod, pa tako i kotao za centralno grijanje, mora biti atestiran između ostalog i na određeni pritisak, pa tek onda može ići u slobodnu prodaju. To je svakako i jedan od EU tehničkih standarda koji se mora ispoštovati. Kada se napravi kotao koji zadovoljava propisani atest, takav proizvod bi u nekim optimalnim uslovima mogao trajati izuzetno dugo. Takvom politikom, firme koje proizvode kotlove na duži rok ne mogu ostvariti planirane profite, jer će i onako malo tržište biti brzo zasićeno. I sada dolazimo do recepta za poslovanje, barem kod ovakvih vrsta proizvoda. Dakle prvo treba napraviti jedan solidan, kvalitetan kotao, koji će zadovoljavati sve ateste i EU standarde. Zatim treba postaviti neke „tehničke standarde za montažu i upotrebu“, kojima će se skratiti vijek trajanja tog istog kotla na jedan „pristojan“ period, pri kojem ekonomija proizvođača kotlova i opreme neće biti ugrožena. I bez brige, ovo nije karakteristično samo za „Centrometal“, ista sranja se mogu naći i kod renomiranih brendova kao što su „Bosch“, „Viessmann", „Buderus",... Stvar je vrlo jednostavna, treba se samo malo osvrnuti oko sebe. Živimo u svijetu, gdje je sve podređeno profitu, pa tako i nauka. Kojoj to korporaciji odgovara da njezini tehnički proizvodi traju decenijama ili ne daj Bože vječno??? To danas jednostavno ne postoji. I onaj po današnjim mjerilima najkvalitetniji i najskuplji tehnički proizvod, mora imati ograničeni rok trajanja. Osim toga sve što se proizvede, mora se naravno i prodati, inače cijela priča ne bi imala nikakvog smisla. Ali ovo je tema o centralnom grijanju, pa da se vratim ponovo na to. Spomenuo sam negdje u blogu jednocjevni sistem centralnog grijanja. To je toliko „dobar“ sistem, da jednostavno nisam htjeo da gubim moje dragocijeno vrijeme, kako bih nešto pisao o tome. Kada sam pravio grijanje, jedini koji su mi predlagali jednocijevni sistem bili su trgovci!!! Naravno, cilj im je bio da mi utrape skupu opremu koju niko neće da kupi. Možda takvi sistemi mogu naći primjenu u nekim izuzetno rijetkim slučajevima, ali to ovdje svakako nije taj slučaj. Slična je stvar i sa 3-putnim i 4-putnim ventilima. Kupi, plati, ugradi, plati, a šta ćeš poslije sa tim – ma koga je briga? Po forumima čitam kako „entuzijasti“ ugrađuju sebi u centralno grijanje na drva po tonu elektronike i nekakvih dodatnih uređaja, kako bi im grijanje bilo „konfornije“. Drva se moraju rezati, cijepati, slagati, skladištiti, prenositi, ubacivati u kotao, čistiti pepeo (naravno sve to u velikim količinama) i gdje je tu konfor??? Šta god da ugradite od tog „konfora“ u svoj sistem centralnog grijanja na drva, možete samo da ga zakomplikujete i smanjite njegovu trajnost i pouzdanost.Grijanje na drva nikada nije bilo konforno i nikada neće ni biti !

Tačka završena priča ! Kao što sam već naveo, sva roba pa i sistemi centralnog grijanja, danas moraju biti napravljeni na način, ne da toliko služe ljudima, već da donose profit. Profit ide u džep proizvođača opreme, ovlaštenim distributerima, ovlaštenim (i neovlaštenim) serviserima, kao i anonimusima u raznim forumima, koji svojim „savjetima“ vrlo često, nekada i agresivno, navode auditorijum na pogrešna riješenja. Zbog toga je gore opisani otvoreni sistem centralnog grijanja (po meni skoro pa savršen) bukvalno „smrt“ za sve navedene persone i zbog svoje

trajnosti je „tabu tema“ u ovom području. Specifikacija materijala i zaštitni elementi centralnog grijanjaU ovoj fazi bi već trebalo

imati predodžbu, kako bi grijanje trebalo da izgleda. To je faza u kojoj morate maksimalno izraziti svoju kreativnost i snalažljivost, kako bi najoptimalnije posložili sve elemente grijanja shodno karakteristikama vašeg životnog prostora. Da bi mogli imati kompletan pregled nad izradom grijanja, najbolje je nacrtati jednu jednostavnu skicu unutrašnjeg rasporeda prostorija unutar objekta. U tu skicu se unesu svi elementi grijanja i trase kuda prolaze cijevi. 

Ovdje je jedan predlog, kako bi to moglo približno da izgleda. Zavisno od

platežnih mogućnosti, sav materijal se može nabavljati parcijalno, sve dok se ne dođe do kotla za grijanje, koji je i najskuplja stavka u sistemu grijanja. I naravno, sa izradom grijanja ne bi trebalo krenuti u kasnu jesen, jer ako nešto zapne, postoji mogućnost da se nećete ogrijati predstojeću zimu. Proračun dužine cijevi za instalaciju Pošto ste već odredili mjesto gdje će stajati „razvodni ormarić“ (razdjelnici, cirkulaciona pumpa, termometar/manometar, nosači cijele skalamerije, priključak ekspanzione posude), potrebno je dobro razmisliti kuda se najoptimalnije mogu sprovesti cijevi od radijatora do tog „sabirnog mjesta“. Ako cijevi nije moguće sprovoditi kroz pod, može se ići donjim dijelom zidova. Gdje se ne može ići donjim dijelom zidova, treba planirati postavljanje cijevi u gornju zonu ispod plafona, pa ako treba i preko tavana. Ranije sam spomenuo smještanje cijevi u plastične kanale za električne instalacije. Na taj način se cijevi mogu solidno zamaskirati, a ti kanali se kasnije mogu i prefarbati istom farbom kao i zidovi. Prilikom planiranja montaže kanala (držača cijevi), treba obratiti pažnju na položaj električnih utičnica i prekidača na zidovima, kako prilikom bušenja zidova ne bi došlo do oštećenja električne instalacije unutar zidova. Isto važi i za vodovodnu instalaciju u prostorijama sa mokrim čvorom. 

 Ovdje je prikazan primjer smještanja cijevi u PVC kanale unutar jedne garaže. Kanali su nešto većih dimenzija, zbog dodatka toplinske izolacije na cijevima. Ipak smo ovdje odlučili da iskoristimo dio toplotnog gubitka na cijevima za malo „podgrijavanje garaže“ i probušili rupe na kanalima, kako bi se sa cijevi mogla isijavati toplina. 

U unutrašnjosti stambenih objekata ne treba dodatno izolovati cijevi, tako da kanali mogu biti manjih dimenzija (npr. 20 x 40 za dvije aluplast cijevi promjera 16 mm). Moja je preporuka da se razvod pravi od aluplast cijevi kao jednim od solidnih i najjeftinijih riješenja. Te cijevi se proizvode i isporučuju u kolutovima od 100 i više metara, tako da se skoro svaki spoj između radijatora i razdjelnika može napraviti iz jednog komada. Zavisno od rasporeda prostorija, od razdjelnika se također mogu voditi dvije cijevi većeg promjera, pa uz pomoć T račvi, odvajati cijevima manjeg promjera prema radijatorima. Međutim nije poželjno da se ti spojevi stavljaju u pod, ili zatvaraju na neki sličan način gdje bi bili nepristupačni. Evo još jedan koristan podatak za aluplast cijevi – preko jedne linije sa cijevima promjera 16 mm mogu se priključiti radijatori najviše do 4,5 kW snage, a preko cijevi promjera 20 mm najviše do 8 kW snage, za temperature sistema (ΔT-50) 75 C/65 C (preuzeto iz kataloga za „Wiroflex“ cijevi). Ovo se odnosi za niskotemperaturne sisteme grijanja, što bi značilo da se kod visokotemperaturnog sistema (koji je za nas interesantan), može priključiti još veća snaga radijatora (do nekih 25%). Kada su konačno definisane trase za polaganje cijevi, za svaku prostoriju treba izmjeriti potrebnu dužinu cijevi od radijatora do razdjelnika (ili račve). Na krajevima cijevi treba planirati za svaki slučaj malo viška (10-15 cm) i ne zaboraviti da je dovodni priključak na radijatoru nešto malo viši. Podatak o dužini cijevi ubaciti u skicu po priključnim mjestima.Ako ste se odlučili za ugradnju otvorenog sistema, treba izmjeriti dužinu cijevi od razdjelnika do mjesta gdje je planirana montaža ekspanzione posude i također ubaciti te dimenzije u skicu (cijevi promjera 16 mm i 20 mm).Ako ste se odlučili za zatvoreni sistem, treba izmjeriti potrebnu dužinu cijevi za odvod izvan objekta i dovod vode iz gradskog vodovoda do mjesta sa razdjelnikom ili kotla (cijevi promjera 20 mm). Za otvoreni sistem ovo nije obavezno, ali je preporučljivo. Ostaju još cijevi za spajanje kotla na razdjelnik. Kotlovi manjih snaga uglavnom imaju navojne priključke od jednog cola za polazni i povratni vod. Za priključak na razdjelnike mogu se koristiti ravne aluplast cijevi od 32 mm (za manji sistem može i 26 mm). Takve cijevi se teško savijaju, pa je tu potrebno prilikom spajanja koristiti odgovarajući koljenasti fiting. Treba izbjegavati montažu aluplast cijevi u neposrednoj blizini dimovodne cijevi kotla, pa to prilikom planiranja spajanja treba uzeti u obzir. Kada se završi proračun dužine svih cijevi, može se izračunati približna količina vode u cijevima. Taj podatak će biti potreban prilikom određivanja veličine ekspanzione posude. Količina vode u cijevi po metru dužine: 

FI 16 mm - 0,113 litara FI 20 mm - 0,200 litara FI 26 mm - 0,314 litara FI 32 mm - 0,530 litara O tome kako odabrati ekspanzionu posudu, može se pogledati ovdje. Proračun fitinga za instalaciju Kada majstori za centralna grijanja dođu montirati sistem, sa sobom donesu u kolima masu fitinga za razne namjene i raznih veličina. U tom slučaju nije potrebno vršiti nikakve proračune, već se na licu mjesta koristi fiting koji je u datoj situaciji najoptimalniji. Kada se završi posao, jednostavno se popiše sve što je ugrađeno. Kod samogradnje je to malo teže, posebno danas kada u ponudi imate fitinge raznih proizvođača i namjena. Međutim, na kraju se sve svodi na spojeve sa colovnim navojima, kakve imamo i kod svake klasične vodovodne instalacije. Preporučio bih, da se svuda gdje je to moguće, koristi željezni pocinčani fiting za vodovodne instalacije. Taj fiting je najjeftiniji, a u potpunosti ispunjava sve uslove za sistem centralnog grijanja. Čak može bez problema da se koristi i stari očuvani pocinčani fiting. Fitinzi koji su specijalno namijenjeni za centralna grijanja dosta su skuplji, a posebno ako ih proizvodi neka brendirana firma. Kada se radi o prelazima sa aluplast cijevi na ostatak instalacije, tu treba uzimati originalne nove kompresione spojnice. I tu postoje razlike u cijenama zavisno od proizvođača i gdje ih kupujete. 

 Na slikama je prikazan mesingani pocinčani fiting za aluplast cijevi od firme „Wirofleks“. Lijevo je jedna „T“ račva od 1 col sa vanjskim navojima i kopresione spojnice za cijevi od 20 i 26 mm. Desno je kompresiona spojnica sa prelazom od aluplast cijevi 16 mm na navoj od ½ cola. Kod ovih fitinga postoje praktično sve opcije spajanja i prelaza, uz veliki asortiman raznih elemenata. Za spajanje na aluplast cijevi, potrebna su samo dva viljuškasta ključa kao kod fitinga za bakrene cijevi. Ono što je izvjesno i što se može planirati, to je fiting koji se ugrađuje kod svakog radijatora. 

 Na svakom radijatoru treba biti montiran radijatorski (ručni ili termostatski) ventil, prigušni ventil i odzračni ventil. Na slikama je prikazan aluminijski radijator sa radijatorskim termostatskim ventilom, spojen preko aluplast cijevi. Zavisno od toga kako su postavljene cijevi kod radijatora, montiraju se ravni i ugaoni ventili. Na slikama su prikazani ugaoni radijatorski i ugaoni prigušni ventil, koji se i najčešće koriste. Konkretno su prikazani „Herz“ ventili, čiji je jedan kraj (navoj ½ cola, preko holendera) zavrnut u radijator, a na izlazu ventila je vanjski navoj od ¾ colapostavljen pod uglom od 90 stupnjeva. Na tom navoju je zavrnuto koljeno koje sa jedne strane ima unutrašnji navoj od ¾ cola, a sa druge strane kompresionu spojnicu za aluplast cijev. Namjerno detaljišem i naglašavam ovu situaciju, jer u praksi postoje i ventili koji na izlazu imaju unutrašnji navoj od ½ cola, za koji je potrebno koljeno savanjskim navojem od ½ cola. Drugim riječima, prvo morate potražiti radnje koje su dobro opskrbljene sa opremom za centralno grijanje, a onda po mogućnosti, ovakve stvari kupiti na jednom mjestu, kako bi na licu mjesta mogli iskombinovati ono šta vam je potrebno. Termostatski ventili automatski regulišu protok tople vode kroz radijator zavisno od temperature prostorije, međutim za centralno grijanje na kruta goriva ne bih preporučio njihovu montažu na radijatore. Ako ipak postoji potreba za to, onda bih preporučio da se takvi ventili montiraju na najviše 2-3 radijatora. Ti radijatori mogu biti „za broj veći“ od onih koji su projektovani toplotnim proračunom (prostorije koje se često provjetravaju npr. zbog pušenja, prostorije kod kojih postoji potreba čestog korištenja vanjskih vrata i sl.). Kod grijanja na kruta goriva, u određenim situacijama termoventili mogu praviti probleme sa pregrijavanjem kotla! Prilikom pakovanja panelnih radijatora, neki proizvođači u kompletu za montažu prilažu i odzračne ventile, tako da to treba prvo provjeriti, prije nego se krene u kupovinu tih ventila. Kod odabira radijatorskih i prigušnih ventila, preporučio bih

da se odaberu neki malo kvalitetniji. Zamjena jeftinih ventila nije baš prijatna, posebno ako prokaplju usred zime. 

 Ovdje su slike dva razvoda, na kojima se vide jednostavni razdjelnici za radijatore. To su zapravo cijevi promjera 1 cola, koje na jednom kraju imaju vanjski, a na drugom unutrašnji navoj također 1 cola. Po sredini su izliveni izvodi sa navojima od ½ cola za priključak cijevi od radijatora. Razdjelnika ima raznih modela i veličina obzirom na broj priključaka za radijatore. Da bi se povećao broj priključaka, mogu se po potrebi i vezati u seriju. Optimalno bi bilo da su svi radijatori spojeni na jednu grupu razdjelnika, odnosno na jednom mjestu. Međutim, ako se radi o većem spratnom objektu, onda je nekada racionalnije razvoditi cijevi sa dvije ili više grupa razdjelnika. Do sada je već poznato koliko je radijatora i ostalih grijačih tijela planirano u vašem sistemu grijanja, pa se tako može planirati i veličina razdjelnika. Dakle za svaki radijator treba po jedan priključak na dovodnom i jedan priključak na odvodnom razdjelniku. 

- prilikom kupovine treba odmah razmotriti opciju, da se aluplast cijevi direktno spajaju na razdjelnike, pomoću tipskih „holender“ spojnica. Te spojnice se najčešće prodaju odvojeno, tako da bi njihovo pasovanje trebalo provjeriti na licu mjesta (ukoliko se ne radi o proizvodima iste firme). - zamišljeni priključak od kotla do razdjelnika, bilo bi najbolje skicirati na papir sa svim krivinama, kako bi se na licu mjesta mogao odabrati adekvatan koljenasti fiting. - svuda gdje god su još planirani spojevi sa aluplast cijevima (spajanje ekspanzione posude, cijevi za odvod i dovod sanitarne vode, možda neke opcione rezerve), treba nabaviti kompresione spojnice-prelaze sa aluplast cijevi od 16 ili 20 mm na navoj od ½ ili ¾ cola. - od sitnog fitinga koji se nabavlja u specijalizovanim radnjama, preporučio bih još kuglasti ventil od ½ cola sa metalnim poklopcem, za usipanje i ispuštanje vode iz sistema (vidi se na desnoj slici dole lijevo). - dva kuglasta ventila od 1 cola kod pumpe, kao i sav ostali željezni pocinčani fiting, mogu se nabaviti u svakoj malo bolje opskrbljenoj gvožđari. Cirkulaciona pumpa i zaštitni elementi za instalaciju centralnog grijanja na drva Uloga cirkulacione pumpe je da stvara cirkulaciju vode između kotla i svakog radijatora u sistemu grijanja. Za razliku od drugih sistema centralnog grijanja, grijanje sa kotlovima na čvrsto gorivo je u pogledu cirkulacije vode vrlo zahtjevno. Kada je kotao naložen, potrebno je izvjesno vrijeme dok drva/ugalj ne sagore do kraja. Ukoliko iz nekog razloga pumpa u tom momentu prekine sa radom, neminovno dolazi do pregrijavanja kotla i eventualne havarije sistema, ukoliko se ne ispoštuju određene mjere zaštite. 

Danas se na tržištu mogu nabaviti razne jeftine pumpe sumnjivog kvaliteta, koje svakako ne bih preporučio za ugradnju. Ako želite jedan pouzdan sistem, onda ugradite pumpu od renomiranih proizvođača kao što su „Grundfos“ iz serije UP Basic 25-6, ili „Wilo“ iz serije STAR RSB 25-6 (za manje sisteme kod obje firme može i 25-4). To su modeli sa holenderskim priključkom, koje se jednostavno montiraju i priključuju. U mojem sistemu je već desetu sezonu grijanja ugrađena pumpa „Grundfos“ UP Basic 25/6, koja i sada radi potpuno nečujno kao prvog dana kada je ugrađena. 

Da bi imali pouzdanu cirkulaciju vode, potrebno je obezbijediti i pouzdano napajanje pumpe električnom energijom. Na žalost i danas u 21. vijeku dešavaju se prekidi u napajanju električnom energijom, negdje rijeđe, a negdje češće kao što je kod nas slučaj. Zato treba obezbijediti alternativno napajanje cirkulacione pumpe strujom, barem za vrijeme dok drva/ugalj potpuno ne sagore u kotlu. Za takav slučaj se koriste inventori (UPS), koji pretvaraju istosmjernu struju iz akumulatora u izmjeničnu struju 220 V za napajanje pumpe. Iako navedene pumpe rade u opsegu snage40-90 W, preporučio bih invertor barem 200 W snage, kako ne bi radio baš na granici svojih mogućnosti. Danas na tržištu postoji velika ponuda tih uređaja, međutim ipak bih preporučio da se raspitate o tome u radnji koja je specijalizovana za centralna grijanja. Oni uglavnom iz iskustva mogu preporučiti određeni uređaj, ili i sami već imaju u ponudi adekvatne pretvarače. U mojem sistemu se od samog početka nalazi invertor prikazan na slici (srebrna kutija gore). Iako je nekakve kineske proizvodnje, do sada se nije nikada kvario, iako se u ovih desetak godina aktivirao sigurno par stotina puta. Invertor se prilikom nestanka struje automatski uključuje i prebacuje napajanje pumpe preko

akumulatora. Kada dođe struja, ponovo automatski prebacuje napajanje na električnu mrežu, puni akumulator i kasnije održava na akumulatoru konstantan napon . Kod mene je struja punjenja preko invertora prilično mala, tako da sam nabavio i jedan jači punjač za auto-akumulatore, kako bih skratio vrijeme punjenja. Inače invertor sam nabavio u istoj radnji gdje sam kupio kotao i većinu materijala za centralno grijanje. Bez obzira na kvalitetnu pumpu i alternativno napajanje, ne treba ništa prepuštati slučaju. Zbog toga se moraju ispoštovati i ostale mjere za sigurnost sistema grijanja. 

 Ukoliko ugrađujete otvoreni sistem grijanja, već ste u startu pošteđeni strahova od teže havarije sistema. Kod takvog sistema nije potreban sigurnosni ventil, jer u najgorem slučaju voda iz sistema iscuri preko ekspanzione posude negdje preko vašeg krova. Do sada nisam nikada imao takav slučaj, tako da mogu samo

pretpostaviti, da takva situacija ipak stvara neugodan osjećaj. Zbog toga bih ipak preporučio ugradnju jedne od obaveznih mjera kod zaštite zatvorenog sistema grijanja, a to je zaštitni termo-ventil. Svi savremeni kotlovi za loženje na kruta goriva trebali bi da imaju ugrađen izmjenjivač topline unutar posude sa vodom. Ko je gledao kako se pravi rakija, zna da destilat rakije mora da se ohladi prolazeći kroz jednu spiralnu cijev, zaronjenu u bure napunjeno hladnom vodom. Slična cijev se nalazi i u kotlu za centralno grijanje, samo je proces koji se tu odvija obrnut. Ukoliko bi bila prekinuta cirkulacija vode kroz sistem, drva/ugalj bi nastavili zagrijavati vodu u kotlu (bez obzira što bi se preko mehaničkog termostata u kotlu zatvorio dovod zraka u ložište) i takva voda bi proključala. Međutim, ako se kroz spiralu ugrađenu u kotlu pusti da teče hladna voda iz vodovoda, od ključanja vode u kotlu nema ništa. Za to se brine zaštitni termo-ventil, koji se polako počinje otvarati na temperaturi vode 96-97 C i počne puštati vodu iz vodovoda kroz izmjenjivač topline u kotlu. Pri tome se temperatura vode u kotlu održava na samoj granici ključanja. Zaštitni termo-ventil se može ugraditi na kotao ili direktno na dovod vode kao na slikama. Važno je da se sonda iz termo-ventila ubaci na za to predviđeno mjesto u kotlu i da se u instalaciji obezbijedi slobodan izlaz vode izvan objekta. Ukoliko ugrađujete zatvoreni sistem grijanja, osim zaštitnog termo-ventila obavezan je i sigurnosni ventil, koji mora biti ugrađen na kotlu, onako kako je predviđeno uputstvom za montažu. Sigurnosni ventil se kod ključanja vode jednostavno otvori na određenom pritisku (za male sisteme 2,5 do 3 bara) i ispusti vodu iz sistema, spriječavajući da dođe do eksplozije kotla. Od ostale opreme za centralno grijanje, možete ugraditi i mjerne instrumente kojima se prati temperatura i pritisak u sistemu (manometar i termometar). Ti instrumenti su većinom ugrađeni na kotlove, ali ih je poželjno postaviti barem na još jednu tačku sistema. Postavljaju se tako da su odmah uočljivi, uglavnom negdje na polaznom vodu iz kotla. Kod zatvorenog sistema grijanja poželjno je da se manometar postavi u visini priključka na ekspanzionoj posudi, zbog preciznijeg podešavanja pritiska sistema na hladno. 

Korisne preporuke i detalji pri izradi centralnog grijanjaKada se razmišlja o grijanju, treba imati na umu da se grijemo praktično pola svoga života. Stavka za grijanje je vrlo važna u svakom kućnom budžetu i zato bi to trebalo vrlo pažljivo planirati prilikom gradnje svakog stambenog objekta. Ogrijevna drva su oduvijek bila „najnekonforniji“, ali i najjeftiniji energent za grijanje. Upravo je ta cijena kod nas bila presudni razlog za ugradnju centralnog grijanja na drva. I kako dolaze sve teža vremena, pokazuje se da je za nas ovakav izbor bio potpuno ispravan. Za takav način grijanja smo se odlučili prije nego što su napravljeni nacrti za

kuću, tako da je dobar dio „infrastrukture“ centralnog grijanja, bio ubačen prije unutrašnjih završnih radova. U toku gradnje kuće, tražio sam nekog majstora koji bi nam ugradio grijanje. Međutim, kako je koji majstor došao, svaki nam je u vezi grijanja ispričao neku drugu priču. To me je podstaklo da sam potražim nekakvu literaturu i krenem u samogradnju. Tada nismo imali internet (možda je tako bilo i bolje), već sam koristio časopise „Sam svoj majstor“ i još po neku tehničku literaturu, koja mi se našla pri ruci. Prethodno sam u kući sam napravio vodovodnu instalaciju, što me je ohrabrilo da krenem i u ovaj poduhvat. Ovdje mali sistemi centralnih grijanja na drva nemaju baš nekakvu tradiciju, tako da nisam imao mogućnosti još sa nekim razmijeniti iskustva u tom poslu. Prve godine grijanja bilo je tu dosta eksperimentisanja, ali sam na kraju ipak uspio napraviti jedan pouzdan sistem, koji i danas besprijekorno funkcioniše. Prije početka samogradnje grijanja, jedno od prvih pitanja bilo bi – šta je potrebno od mašina i alata kako bi se taj projekat počeo i završio do kraja? Najoptimalnije bi bilo da već imate neku malu kućnu radionicu, opremljenu sa nekim osnovnim alatima i mašinama. Ukoliko bi nešto i nedostajalo od potrebnog pribora za izradu grijanja, danas se to može jeftino kupiti i kasnije eventualno iskoristiti za neki drugi posao. Pošto imam jednu solidno opremljenu radionicu za više vrsta zanata, teško mi je da se prisjetim baš svakog alata koji sam koristio pri izradi grijanja. Pokušati ću ipak da izdvojim barem neke najosnovnije stvari. 

Kao što se vidi na slici, tu su neke osnovne stvari koje su uobičajene za jednu kućnu radionicu. Bravarska stega, čekić, viljuškasti ključevi, vaser vaga, kliješta

za vodu, skalper, komplet turpija za metal,... Od ovih stvari bih preporučio npr. metalni metar u kutiji min. dužine 5 metara, univerzalni odvijač koji ima prihvat za mašinski krstasti vrh (bit), kao i mali bonsek za rezanje metala i plastike dužine 150 mm. Mali bonsek je odličan alat za precizno rezanje cijevi, samo za njega treba naći kvalitetne rezne listove. Ako nema malog, može se koristiti i bonsek standardne veličine. 

Ovdje se vidi par „alata“ za savijanje cijevi. Aluplast cijevi od 16 i 20 mm se lako ispravljaju i savijaju rukom. Međutim ako želite saviti cijev sa što manjim lukom, onda je sigurnije da se to radi uz pomoć spiralnih čeličnih opruga kao na slici. Za te dimenzije cijevi postoje unutrašnje i vanjske opruge, koje ne dozvoljavaju da se cijevi prilikom savijanja „precvikaju“. Za izradu grijanja uglavnom su dovoljne vanjske opruge. Bilo bi dobro imati i nekakvu alatku za završnu obradu krajeva cijevi, na koje se montira fiting. Ovaj jednostavni fabrički plavi „ključ“ je napravljen od plastike i ima profile kojima se mogu izravnati svi unutrašnji presjeci aluplast cijevi. Za aluplast 16, 20, 26 i 32 mm odgovarajući unutrašnji presjeci su 12, 16, 20 i 26 mm. Ako ne možete naći taj "ključ" kao na slici, sličnu alatku vam može napraviti svaki majstor na drebanku za 15-20 minuta (može i šipka od metala, sa svake strane po dva presjeka koje samo treba fino izglačati). 

Ako se odlučite da ipak odradite dio instalacije sa pocinčanim cijevima, potrebne su vam colovne nareznice za cijevi. Da bih mogao savijati bakrene cijevi, morao sam napraviti skalameriju koja se vidi na slici gore (za primjer je stavljena aluplast cijev). Sa takvim alatom se mogu savijati samo cijevi od mekanog bakra, koje se isporučuju u kolutovima. Ravne bakrene cijevi nemojte ni pokušavati da savijate. 

Zavisno od toga na koji način ćete razvoditi cijevi, više ili manje će vam biti potrebna udarna bušilica / štemerica. Ako se cijevi vode kroz zidove, treba imati svrdla odgovarajućeg promjera i dužine. Za pričvršćivanje na zid radijatora, razdjelnika, ekspanzione posude, držača ili kanala za cijevi, treba imati svrdla manjeg promjera. Ovu štemericu imam već godinama i sa njom sam završio praktično sve instalacije u kući. Ovakve amaterske mašine mogu se danas nabaviti vrlo jeftino. 

Pri izradi držača razdjelnika i možda nekih drugih nosećih metalnih elemenata, dobro će doći mala ugaona brusilica, tocilo i jednostavna bušilica. 

Ako hoćete sami napraviti otvorenu ekspanzionu posudu i evn. cijevne radijatore, onda morate imati aparat za zavarivanje i jedan mali kompresor sa priključkom za

pumpanje guma sa manometrom. Naravno potrebno je i izvjesno iskustvo u zavarivanju. 

Kao što se vidi na slikama, radi se o amaterskoj opremi koju možete nabaviti u svakoj malo bolje opremljenoj radnji sa alatima i mašinama. Majstori koji se profesionalno bave ugradnjom grijanja trebalo bi da imaju i profesionalnu

opremu. Npr. za rezanje aluplast cijevi postoje specijalna kliješta, kojima se brzo i precizno obradi kraj cijevi. 

Međutim za onoga ko samo za sebe pravi grijanje po sistemu „uradi sam“, svakako će biti vrijedniji mali bonsek, kojim se kasnije mogu rezati razne druge

stvari. Obrađivanje priključaka za fitinge će trajati nešto duže, ali ako ste

pedantni, biti ćete sigurni da je svaki detalj u vašem sistemu napravljen onako kako treba.

Montaža radijatora na zid 

Prilikom kupovine panelnih i cijevnih radijatora, u kompletu za montažu se već nalaze nosači za kačenje radijatora na zid. Kod ostalih vrsta radijatora, konzole

za kačenje se uglavnom kupuju odvojeno. Radijatori se postavljaju po nekakvom pravilu na visini 12 – 15 cm od poda. Tu visinu treba ukalkulisati prilikom montaže nosača radijatora na zid. Negdje sam našao i podatak, da bi razmak između radijatora i zida trebao biti min. 3 cm. Po

tome bi trebalo između zida i nosača radijatora postaviti nekakve dodatne podmetače, jer su barem kod mene nosači za centimetar tanji. Ja to nisam uradio, jer u uputstvu za montažu tako nešto nije bilo predviđeno, niti sam u

kompletu sa radijatorima dobio podmetače. 

Mislim da je mnogo važnije obratiti pažnju na to, da se nosači radijatora pričvrste na zid što je moguće čvršće, jer su radijatori prilično teški posebno kad se još napune vodom. Pri tome treba paziti na nekakav minimalni nagib, koji će omogučiti da radijatorski ventil ostane potopljen u vodi, a da se pri tome ne naruši estetski izgled radijatora. Kod dobro izvedenog sistema, gornja zona radijatora bi trebala tokom rada grijanja, da se potpuno ispuni vodom. Zrak koji se nakon prvog usipanja vode nalazi u radijatoru, trebao bi tokom cirkulacije vode, zajedno sa vodom otići u neki „viši dio“ sistema. Ako se radi o prizemnom zatvorenom sistemu grijanja, to bi mogle biti cijevi koje su postavljene npr. negdje ispod plafona. Ako su sve cijevi postavljene nisko, u krajnjem slučaju ulogu „najviše tačke“ sistema može preuzeti cijevni radijator u kupatilu, pošto se on obično postavlja na većoj visini. U svakom slučaju na najviše tačke zatvorenog sistema treba montirati automatske odzračne ventile, kako bi zrak mogao izaći iz sistema i kako se tokom rada ne bi čulo karakteristično „žuborenje“ vode. Kod više-etažnih zatvorenih sistema može se desiti slučaj, da su upravo sami ti radijatori na najvišem spratu i najviša tačka sistema. U tom slučaju može doći do velikuh problema sa grijanjem na tim radijatorima, ukoliko se ne obrati pažnja na njihov nagib. Čak i kada su pravilno nivelisani, takvi radijatori se mogu potpuno odzračiti jedino na način, da se cijevi na tom spratu postave na veću visinu od

radijatora (sa automatskim odzračnim ventilom), ili da se ugradi sistem sa otvorenom protočnom posudom. 

Prilikom obilježavanja mjesta gdje treba montirati nosače, najbolje je pomoću vaser vage na zidu

nacrtati horizontalne linije, u razmaku i visini rupa gdje bi trebale doći tiple za šarafe. 

Zatim treba obilježiti tačke gdje će se bušiti rupe, sa jedne strane malo ispod linije, a sa druge strane malo iznad linije. Uz pomoć neke duže ravne letve,

olovkom se može povući linija kroz te obilježene tačke i iz malo veće udaljenosti pogledati da li je taj nagib i estetski prihvatljiv. 

Nemojte započinjati bušenje rupa, sve dok niste potpuno sigurni da su nagib, kao i svi razmaci između obilježenih tačaka ispravni! 

Jednom izbušenu rupu u zidu je teško „pomjeriti“ za koji centimetar, a da se pri tome ta tačka značajno ne oslabi prilikom pričvršćivanja nosača. 

Ukoliko se napravi pogrešan nagib, kod takvog radijatora može doći i do potpunog izostanka cirkulacije vode. „Majstori“ koji iz neznanja ili aljkavosti na ovakav način montiraju radijatore, uglavnom enormnim povećanjem pritiska u zatvorenom sistemu grijanja, pokušavaju istisnuti zrak iz radijatora. Neću ni da pišem koliko je to štetno za cijeli sistem, a takvi radijatori će u zatvorenim sistemima uvijek biti nepoželjni „zračni rezervoari“. Ovakve greške se mogu eliminisati jedino ispravljanjem radijatora ili ako je ugrađen otvoreni protočni sistem - uspostavljanjem elementarne cirkulacije vode

kroz radijator, sve dok se cijeli sistem preko ekspanzione posude ne odzrači. Evo jedan „tip“ kako da efikasno i čvrsto utvrdite nosače radijatora za zid. Zidova ima raznih, sa boljim ili lošijim malterom, pa se često dešava da vam plastična tipla u zidu proklizava prilikom uvrtanja šarafa. Prilikom bušenja rupe, prvo koristite svrdlo za broj manje od promjera tiple. Zatim na bušilicu stavite svrdlo istog promjera kao tipla i proširite rupu u zidu, ali prethodno isključite udarni mehanizam na bušilici. Kod gore prikazane udarne bušilice, udarni mehanizam ne može da se isključi, ali se zato može koristiti obična bušilica. 

 

Ako vam je ta rupa i dalje sumnjiva, uzmite takozvanu „Epoxy repair“ dvokomponentnu masu, koja se može naći u prodavnicama boja i lakova. To je štapić sličan plastelinu, zapakovan u plastičnu kutiju kao na slici (moj „Epoxy“ je proizvod firme „Bison“, ali ima i drugih firmi koje proizvode tu masu). Taj štapić je sastavljen iz dvije komponente, koje se nakon spajanja stvrdnu poput kamena. Oštrim skalperom treba odsijeći jedan komadić mase debljine od par milimetara, zajedno sa omotačem. Omotač sa tog komadića treba skinuti i masu prstima dobro ugnječiti sve dok ne dobije ujednačenu boju. Pripremljenom masom obložite tiplu i sve skupa ubacite nekako u rupu na zidu. Ta cijela procedura može trajati najduže 4 – 5 minuta, jer se Epoxy vrlo brzo stvrdnjava. Zbog toga treba pripremiti samo onoliku količinu mase, koja se može upotrijebiti u tom vremenu. Nakon desetak minuta možete zavrnuti šaraf u tiplu. Ovaj „tip“ se može koristiti za pričvršćivanje i svih ostalih elemenata grijanja na zid, kao i drugih stvari u domaćinstvu. Ukoliko niti ovaj način ne pomaže, onda treba razmisliti o kupovini stojeće konzole za radijator koja ima oslonac na podu.

Montaža cijevi centralnog grijanja 

Ovako postavljene cijevi na izlazu kotla mogu nekako proći kod malih sistema centralnog grijanja, ali svakako nisu primjer kako bi to trebalo da se radi. Kod velikih sistema grijanja ovakav način spajanja bi bio teško prihvatljiv. U tim slučajevima se pravi detaljna projektna dokumentacija, sa proračunatim nagibima i presjecima cijevi, kako bi se što više ujednačio i smanjio otpor prolaska vode kroz cijeli sistem. U ovom slučaju bilo bi ispravnije da sam priključak polaznog voda na zidu postavio u visini priključka na kotlu ili nešto više. Isto tako bi bilo poželjno izvoditi spojeve sa što manje komada koljenastog fitinga, što ovdje nije slučaj. Kada sam pravio grijanje, kod nas je ponuda adekvatnog fitinga bila jako loša, pa sam se snalazio kako sam znao i umio. Kod mene je problem bio estetske prirode, odnosno nastojao sam primaknuti kotao sa zadnje strane što bliže zidu, ali tako da ga mogu lako spojiti i odspojiti sa razdjelnika. Kod ovako postavljenih cijevi u samom kotlu se stvarao veliki „zračni džep“, koji mi je pravio probleme prilikom odzračivanja sistema. Prethodno sam po savjetu jednog majstora, napravio otvoreni sistem sa jednocijevnom posudom. Međutim takva posuda „izvlači“ zrak iz sistema vrlo sporo, zbog nedostatka cirkulacije vode kroz cijev, kojom je spojena na kotao.Ovaj problem se mogao riješiti naknadnom ugradnjom odzračnog lončića direktno na izlazni priključak iza kotla. Međutim, ipak sam odlučio da se malo poigram sa ekspanzionom posudom, pa sam napravio protočnu posudu sa dvije cijevi. Prepravkom posude sam u potpunosti eliminisao problem odzračivanja, što sam i opisao u dijeluZatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja. 

Kada se centralno grijanje naknadno ugrađuje u objekat, iz raznih tehničkih ili estetskih razloga teško je izbjeći pravljenje „zračnih džepova“. Svaka cijev koja se montira prema gore, pa onda opet silazi dole, predstavlja potencijalnu tačku gdje se može zadržavati zrak. Na takve cijevi koje su ujedno i najviša tačka sistema, po pravilu se montiraju obični ili automatski odzračni ventili / lončići (zatvoreni sistem). Te cijevi se u gornjoj zoni prekinu i ponovo spoje preko „T“ spojnice, tako da se srednji kraj spojnice okrene prema gore i na njega se

montira ventil. U tako postavljenim cijevima u nekoj donjoj zoni, zrak koji se eventualno zadrži nakon usipanja vode, izaći će prije ili kasnije tokom rada grijanja. Važno je samo da taj zrak u početku ne zaustavi cirkulaciju vode kroz taj dio sistema.Izuzetak je jedino glavna cijev od polaznog voda kotla i to kod zatvorenog sistema grijanja (i kod „jednocijevnog“ otvorenog sistema, kao što je to bilo kod mene). U kotlu se tokom grijanja u početku oslobađa veća količina zračnih sastojaka iz vode. Zbog toga bi trebalo i na tu cijev montirati automatski odzračni ventil. Ako preko visoko montiranih cijevi (npr. preko tavana) treba povezati više radijatora u jednom dijelu objekta, onda je praktičnije od razdjelnika sprovesti samo jednu polaznu i jednu povratnu cijev većeg promjera. Na mjestu gdje se te dvije cijevi spuštaju, negdje u visini radijatora se montiraju račve, sa kojih se tanjim cijevima nastavlja prema svakom radijatoru pojedinačno. Na taj način je na cijevi potrebno montirati samo dva odzračna ventila. Prilikom planiranja razvoda cijevi u grijanju, uvijek se ide od većeg promjera cijevi prema manjem. Kod kotlova snage do nekih 25 kW izlazni priključci su se ranije izvodili u promjeru od 1 col, što je kod visokotemperaturnog proračuna (ΔT 60 – 90/70/20) dovoljan presjek za cirkulaciju vode kod navedene snage kotla. Danas se i kod manjih kotlova izlazni priključci često izvode sa nešto većim presjekom (5/4 cola), međutim u takvim slučajevima se na izlazu može odmah smanjiti presjek redukcijom na 1 col i nastaviti istim presjekom cijevi prema razdjelnicima. Temperaturni standard (visokotemperaturni) ΔT 60 – 90/70/20 u praksi označava: - temperatura polaznog voda od 90 C, - temperatura povratnog voda od 70 C, - temperatura zagrijavane prostorije od 20 C, - (90 C + 70 C) / 2 = 80 C; 80 C – 20 C = 60 C (ΔT 60) U praksi se pokazuje da ukoliko pravite toplotne proračune prema ovom standardu, teško da ćete ikada biti prinuđeni nalagati kotao na veću temperaturu od 80 C pri nekoj normalnoj eksploataciji grijanja. 

Svaka cijev koja prolazi kroz prostor koji nije predviđen za grijanje, treba biti

dobro toplotno izolovana. Danas se mogu nabaviti razni izolacioni materijali predviđeni baš za te svrhe, ali može se i improvizovati npr. uz pomoć staklene / kamene vune i stavljanje oplate od pocinčanog lima, plastike, drveta, kartona i slično. Kod kotlova koji su montirani u kotlovnicama, poželjno je izolovati sve toplovodne cijevi, kako bi se što više smanjili toplotni gubici. Ponekad je kotlovnica udaljena od objekta koji se preko nje zagrijava, pa tu treba obratiti posebnu pažnju pri izolaciji glavnog polaznog i povratnog voda. U takvom slučaju ne treba štediti na izolaciji, ne samo zbog toplotnih gubitaka, već i zbog opasnosti od smrzavanja vode u cijevima ukoliko grijanje radi sa prekidima. Cijevi se mogu montirati podzemno i nadzemno, ali u svakom slučaju je potrebna dodatna zaštita od vlage i atmosferskih uticaja. Mislim da je najjeftinija varijanta za podzemnu montažu - smještanje toplovodnih cijevi sa izolacijom u jednu kanalizacionu plastičnu cijev promjera 160 mm. Prethodno bi trebalo iskopati kanal od kotlovnice do objekta, širine nešto više od promjera kanalizacione cijevi i dubine barem 60 cm. Cijevi od polaznog i povratnog voda bi trebalo konopom ili ljepljivom trakom povezati tako da budu priljubljene jedna uz drugu cijelom dužinom kanala. Nakon toga se obje cijevi zajedno ravnomjerno sa svih strana oblože komadima staklene ili kamene vune. Ti komadi se učvrste uz pomoć npr. široke ljepljive trake (za pakete), tako da se od toplovodnih cijevi i izolacije formira valjak, čiji promjer neće prelaziti 160 mm. Preko svega se zatim navuče plastična kanalizaciona cijev. Taj posao bi trebalo raditi parcijalno sa elementima cijevi ne dužim od 2 m, kako se izolacija prilikom navlačenja cijevi ne bi oštetila. Kod svakog sastava treba dobro nagurati izolaciju, kako između toplovodnih i kanalizacione cijevi ne bi ostajale šupljine. Isto tako treba obratiti pažnju pri montaži gumenih semeringa i spojeva između elemenata cijevi, kako u izolaciju ne bi prodirala voda. Pri spajanju se gumeni semerinzi mogu prethodno premazati silikonom ili nekom sličnom ljepljivom masom za dihtovanje. Početak i kraj cijevi također treba obezbijediti od prodiranja vode. Nadzemna montaža je pogodna u slučaju kada je udaljenost između kotlovnice i objekta kraća, a tu se može primjeniti isti način postavljanja izolacije. U tom slučaju bih preporučio oplatu od pocinčanih limenih cijevi promjera 120 – 150 mm i to za svaku toplovodnu cijev pojedinačno. Mogu se koristiti dimovodne cijevi tog promjera, s tim da bi prethodno trebalo možda malo doraditi spojne sastave, kako bi izolacija bila bolje zaštićena od vode. Pri montaži bi šavovi na cijevima trebali biti okrenuti prema dole, a ako se cijevi postavljaju pod nekim nagibom, treba ih spajati tako da se voda sliva sa cijevi na cijev. Pri pravljenju sastava također bi bilo poželjno koristiti neku masu za dihtovanje na bazi silikona uz neku kombinaciju sa pop nitnama. Ovakav način izolacije se može primjeniti i u slučaju da želite sprovesti grijanje iz kuće u neki pomoćni objekat. Montaža kotla za centralno grijanje Etažni kotlovi za centralno grijanje na drva najčešće se montiraju u kuhinju. Kako bi se kotao estetski uklopio u taj prostor, potrebno ga je, što je moguće više primaknuti zidu. Tu se postavlja problem, jer se svi priključci za instalaciju nalaze na zadnjoj strani kotla. Izuzetak je jedino dimovodna cijev, koja se zavisno od modela kotla, osim sa zadnje strane može montirati bočno ili sa gornje ploče. 

Zbog toga, prije konačnog postavljanja kotla neophodno je isplanirati i izmjeriti svaki detalj u vezi spajanja cijevi. Iza kotla kasnije neće biti prostora za bilo kakve intervencije i zato sve izvode treba sprovesti lijevo ili desno od kotla. Isto tako, ako se montira kratka dimovodna cijev sa zadnje ili bočne strane, otvor na dimnjaku i rozeta se moraju postaviti milimetarski precizno. To bi ujedno bio prvi dio posla prilikom montaže. Prvo završite dimovodni priključak i postavite kotao u „radni“ položaj, kako bi se uvjerili da je sve upasovano kako treba. Nakon toga možete odmaknuti kotao od zida i započeti sa obradom ostalih priključaka. Kod današnjih etažnih kotlova na zadnjoj strani se uglavnom nalaze slijedeći priključci: - priključak polaznog i priključak povratnog voda (najčešće vanjski navoj 1 col), - ulazni i izlazni priključak izmjenjivača topline za zaštitni termoventil ( vanjski navoj od 3/8 do 1/2 cola), - otvor za smještanje ležišta osjetnika zaštitnog termoventila (unutrašnji navoj ½ cola), - priključak za električni termostat, preko kojeg se uključuje i isključuje cirkulaciona pumpa. 

Najjednostavnije riješenje za spajanje tih priključaka na instalaciju grijanja je preko aluplast cijevi (osim naravno električnog priključka). Te cijevi se lako obrađuju, spajaju i po potrebi savijaju, a holenderske spojnice omogućuju da ih i nakon montaže možete uvijek po potrebi jednostavno odspojiti od sistema. Naravno ne treba pri tome pretjerivati, jer ovo ipak nisu baštenska crijeva. Spajanje i odspajanje treba vršiti pažljivo, kako se ne bi oštetio gumeni zaptivni prsten. Ako se odspajanje vrši nakon neke duže upotrebe grijanja, prije montaže bi trebalo staviti novi gumeni prsten, a mesingane dijelove očistiti od oksida nekom abrazivnom polir pastom kao npr. „Purol“. Oprez, kada jednom upresujete kompresioni prsten navrtanjem holenderske matice, mesingani konusni uložak u cijevi se više ne može izvaditi ! Ukoliko vam se ipak desi da promijenite plan spajanja, možete „spasiti“ taj fiting

tako da pomjerite kompresioni prsten i poprečno prerežete cijev, ali pažljivo da se ne ošteti unutrašnji gumeni prsten i mesingani priključak. Na priključak polaznog i povratnog voda možete direktno navrnuti pocinčano željezno koljeno od 1 col, pa na to nastaviti prelazom (poluspojnicom) koji ima sa jedne strane vanjski navoj od 1 col, a sa druge strane kompresionu spojnicu za aluplast cijev od 32 mm (za manji sistem do 17-18 kW snage može i 26 mm). Može i kombinovano koljeno koje ima sa jedne strane unutrašnji navoj od 1 col, a sa druge strane kompresionu spojnicu za aluplast cijev. Prilikom navrtanja koljena na priključke kotla, pazite na ugao pod kojim postavljate koljena. Kada namontirate cijevi, one moraju izaći na drugom kraju u visini predviđenih tačaka gdje se kasnije spajaju na sistem. Prilikom rezanja cijevi na potrebnu dužinu, ostavite par centimetara viška za svaki slučaj. Ako toplovodna cijev mora prolaziti pored dimovodne cijevi, nastojte je postaviti tako da ide ispod dimovodne cijevi i to u razmaku od barem 10 cm. Ukoliko ugrađujete zaštitni termoventil (kod zatvorenog sistema je obavezan), isti je postupak i za spajanje cijevi na priključke izmjenjivača topline, jedino se koriste tanke aluplast cijevi od 16 mm (i ako treba redukcija sa 3/8 na 1/2 cola). Pri tome kraj jedne cijevi se spaja na termoventil, a kraj druge negdje gdje ste planirali odvod vode izvan objekta. Termoventil može biti preko vodovodnog priključka fiksiran na zidu (kao kod mene) ili na neki drugi način. Kod nekih kotlova je priključak izmjenjivača topline zavaren za posudu kotla. Međutim ima kotlova kod kojih je izmjenjivač topline „zadihtovan“ uz pomoć gumenog dihtunga i niple, koja ujedno služi kao vanjski priključak na kotlu (takav slučaj je kod mene). U tom slučaju nastojte da pažljivo namontirate koljeno na tu niplu, kako se ona ne bi okretala u svom ležištu. Isto tako kasnije prilikom ispitivanja sistema treba malo bolje obratiti pažnju na te spojeve, da nema nekakvog curenja vode. Sa zaštitnim termoventilom dobiti ćete i ležište za osjetnik (sondu), koje treba zavrnuti u za to predviđen otvor na kotlu ( ½ cola). Tu bi se kasnije mogao eventualno pojaviti problem, jer je pitanje da li ćete osjetnik moći ubaciti u ležište kada je kotao postavljen na svoje mjesto. Zato na vrijeme razmislite o redosljedu i načinu montaže termoventila. Ako ne montirate termoventil, taj otvor treba zatvoriti pocinčanim čepom od ½ cola. Prilikom montaže pocinčana koljena uvijek prvo navrnite na „suho“ bez kudjelje i masti, kako bi ustanovili da li su navoji čisti i da bi vidjeli do koje granice se koljena mogu zavrnuti bez pretjeranog zatezanja. Pri tome pazite i da ugao koljena bude u odgovarajućem položaju, zbog kasnijeg montiranja cijevi. Ako vam se čini da taj ugao koljena nije dobar, probajte ga navrnuti na drugi navoj ili uzeti drugo koljeno. Na kleme priključka električnog termostata priključite trožilni kabal PGP 3 x 1,5 mm2 (trebalo bi biti dovoljno nekih 2 metra). Drugi kraj toga kabla se kasnije preko male razvodne kutije spaja na invertor, odnosno na jednu sklopku za manuelno uključivanje cirkulacione pumpe. Na uzemljenje (masu) spojite žuto-zelenu žicu! Prilikom spajanja električnog dijela instalacije višak kabla nemojte kidati, već ga nekako smotajte i položite kasnije iza kotla. 

Dalje sve zavisi od toga kako ste planirali montažu ostalih elemenata sistema, odnosno hoćete li te elemente montirati pored kotla ili sa druge strane zida. Ako pravite zatvoreni sistem grijanja, na polaznom vodu prije spajanja na razdjelnik planirajte montažu sigurnosnog ventila. To možete izvesti ugradnjom jedne željezne pocinčane „T“ spojnice od 1 cola. Srednji kraj spojnice okrenite prema gore i na njega preko redukcije montirajte sigurnosni ventil. Drugi kraj ventila treba spojiti na odvod kao kod zaštitnog termoventila. Na povratnom vodu na isti način planirajte odvojak za priključenje zatvorene ekspanzione posude, kao i ventila za usipanje i izbacivanje vode iz sistema (ukoliko u montažnoj shemi kotla stoji nešto drugačiji raspored spajanja elemenata koje sam naveo u odnosu na polazni / povratni vod i ako je time uslovljena garancija, onda se pridržavajte toga što stoji u uputstvu). Ako pravite otvoreni sistem grijanja, prije razdjelnika ostavite na polaznom i povratnom vodu priključak za otvorenu ekspanzionu posudu, na način kako sam to već opisao u dijelu „Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja“. Ne zaboravite i na ventil za usipanje / izbacivanje vode iz sistema. 

Na slici je prikazana pozadina mojeg kotla sa gore opisanim elementima. Mogu se uočiti željezna pocinčana koljena od 1 col na glavnim vodovima, sa kojih je nastavljeno pocinčanim cijevima isto tako od 1 col. Montaža sa ovim cijevima je bila jako mučna, tako da to ne bih nikome preporučio. Inače razmak između kotla i zida iznosi oko 70 mm, što je za ovaj kotao i najmanji razmak koji se mogao postići. Prilikom montaže kotlova u kotlovnicama montaža je mnogo jednostavnija, jer se već i prema uputama za montažu treba pridržavati nekih minimalnih razmaka između kotla i zidova. U ovom slučaju bih jedino preporučio, da se prije početka montaže instalacije dobro prouči uputstvo za čišćenje i održavanje kotla, kako kasnije pri održavanju ne bi bespotrebno smetali pojedini elementi

grijanja. Korisne preporuke kod opsluživanja i održavanja sistema centralnog grijanja

PRIPREMA SISTEMA CENTRALNOG GRIJANJA ZA ZIMSKI PERIOD Čišćenje sistema grijanja Kod svakog grijanja na kruta goriva, pa tako i kod centralnog grijanja, jedna od najvažnijih radnji pri održavanju je čišćenje svih dimovodnih kanala. Ukoliko je sistem grijanja dobro dimenzionisan i ako se tokom zime koriste dobro osušena drva, dovoljno je da se to čišćenje napravi jednom godišnje. To se može obaviti odmah nakon završetka sezone grijanja, ili nešto kasnije. Ja svoj sistem čistim pred sami početak sezone grijanja, jer se kod nas ponekad dešava da nam tokom ljeta u dimnjak upadnu ptice. Čišćenje kotla za etažno grijanje je jedan prilično prljav posao, jer se prilikom struganja dimovodnih kanala u kotlu stvara vrlo fina crna prašina od gareži, koja se širi cijelom prostorijom gdje se kotao nalazi. To se ne vidi na prvi pogled, ali ako povučete prstom npr. po namještaju vidjeti ćete o čemu se radi. Da bi se spriječilo širenje te prašine, prostor oko kotla treba nekako izolovati. Za to koristim tanku plastičnu foliju za jednokratnu upotrebu dimenzije 4 x 5 m, koja se koristi prilikom farbanja za zaštitu namještaja. Tu foliju pričvrstim za plafon u kuhinji uz pomoć papirne ljepljive trake, formirajući tako jednu malu „komoru“ oko kotla. Nakon završenog čišćenja na foliji će se nataložiti ta crna prašina, pa je treba pažljivo skinuti i odložiti u smeće. Površina zida i poda oko kotla se odmah očiste usisivačem za prašinu i čišćenje je time završeno. Ako se radi o etažnom kotlu kao što je moj, potrebno je skinuti gornju ploču i par elemenata koji se nalaze u unutrašnjim dimovodnim kanalima kotla. Te dijelove kao i evn. dimovodnu cijev najbolje je iznijeti negdje na dvorište i očistiti sa čeličnom četkom. Detaljnija uputstva za demontažu kotla prilikom čišćenja, trebala bi se nalaziti u tehničkoj dokumentaciji tog

kotla. 

Ovdje su prikazane alatke koje koristim za čišćenje kotla, kao i četka za čišćenje dimnjaka. Za tu svrhu sam napravio još dvije masivnije strugalice od debljeg željeznog flaha, jer se skrama od gareži na unutrašnjim stijenkama kotla nešto teže skida. Prilikom čišćenja treba koristiti i nekakve zaštitne rukavice, ne samo zbog prljavštine, nego i zato što su unutrašnje površine kotla prilično grube i svaki dodir može da iritira kožu na rukama. Ko ima problema sa prašinom, bilo bi poželjno da koristi i nekakvu zaštitnu masku za disanje. Prilikom izrade svakog dimnjaka trebalo bi razmišljati i o načinu njegovog održavanja. Kod mojeg dimnjaka je dovoljno da jednom provučem okruglu čeličnu četku na slici, od početka do kraja dimnjaka. Pri tome izbacim gareži negdje oko dvije trećine velike kante od jupola. Kod čišćenja kotlova centralnog grijanja koji se nalaze u kotlovnici, biti ćete svakako pošteđeni zaštićivanja prostorije od gareži. Međutim prilikom demontaže i unutrašnjem prilazu takvim kotlovima, uglavnom ima nešto više posla. Pri tome svakako treba koristiti uputstva za održavanje iz tehničke dokumentacije dotičnog kotla. Za utjehu onima koji imaju etažne kotlove može biti činjenica, da je kod njih iskoristivost grijanja nešto malo veća, jer se ne troši energija na zagrijavanje kotlovnice. Čitao sam negdje na internetu savjet, da se pred početak sezone grijanja skidaju radijatori kako bi se iz njih izbacio talog, zbog navodno „bolje cirkulacije vode kroz radijatore“. Ukoliko imate ugrađeno jednostavno centralno grijanje sa etažnim ili nekim drugim kotlom na kruta goriva, bez ugrađenih toplotnih spremnika, ne slušajte takve savjete, jer je to najbolji način kako da ubrzanom unutrašnjom korozijom brže uništite svoje radijatore i druge elemente sistema grijanja! Unutrašnje ispiranje radijatora je poželjno jedino u slučaju ako vršite generalni

remont cijelog sistema, ili ako prilikom rekonstrukcije ili nove izrade sistema grijanja ugrađujete neke provjerene polovne radijatore. Unutar sistema se stvara talog koji se sastoji od mješavine kamenca iz vode, korozije i raznog sitnog smeća i prljavštine koja je preostala prilikom izrade sistema. U donjoj zoni radijatora postoji prostor u kojem se sakuplja taj talog. Međutim taj prostor je dovoljno velik da primi popriličnu količinu taloga i da pri tome voda kroz radijator cirkuliše bez ikakvih problema. Kamenac će se taložiti na dno radijatora onoliko dugo dok se potpuno ne izdvoji iz vode, odnosno dok ta voda u sistemu ne „omekša“. Korozija u sistemu se stvara hemijskom reakcijom vode i slobodnih molekula kisika koji su rastvoreni u vodi, kao i u dijelovima koji nisu dobro odzračeni. Taj kisik zagrijavanjem vode polako izlazi iz sistema kroz odzračne ventile ili preko otvorene ekspanzione posude. Nakon određenog perioda korištenja grijanja, u vodi više neće biti slobodnih molekula kisika, pa će i proces korozije na željeznim površinama u sistemu biti prekinut. Ako bi ispirali radijatore, u sistem bi trebalo ponovo ubaciti svježu vodu sa kisikom (i kamencem) i taj cijeli proces korozije bi počeo iz početka. Upravo zbog gore navedenog, nije poželjno mijenjati ili ispuštati vodu iz sistema centralnog grijanja, osim u slučaju kada je neophodna popravka ili rekonstrukcija sistema! Naravno, nije svejedno da li u jednom malom sistemu centralnog grijanja imate 100, 200 ili 2200 litara vode. Što je veća količina vode, srazmjerno tome je veća i količina kamenca, kao i količina slobodnih molekula kisika. Zbog toga je mali sistem sa ugrađenim velikim toplotnim spremnicima neuporedivo više izložen koroziji, nego neki jednostavan sistem centralnog grijanja. Isto tako ako je takav sistem zatvorenog tipa, praktično ga je nemoguće potpuno odzračiti, a u toku svake sezone grijanja u njega je potrebno i do nekoliko puta dosipati vodu i podizati pritisak sistema. To je jedan od razloga, zašto sam protivnik skupih i komplikovanih sistema centralnog grijanja na drva, bez obzira na „konfor“ koji pružaju. 

Jedina intervencija koju bih preporučio kod radijatora u vezi čišćenja je uklanjanje prašine i paučine, koja se tokom godine skuplja iza radijatora i u kanalima radijatora kroz koje cirkuliše topli zrak. To čišćenje i nije toliko neophodno, jer se time kod samog grijanja neće ništa bitno promijeniti. Međutim unutar prostora koji se zagrijava, cirkulisati će manje prašine kroz zrak, što je bolje za zdravlje posebno kod astmatičara.Kod panelnih radijatora taj zahvat nije baš tako jednostavan, zato što unutar radijatora ima veliki broj uskih kanala. Najjednostavniji način da se ukloni prašina iz kanala je ispuhivanjem pomoću malog zračnog kompresora i čišćenje sa uskom mekanom četkom. Na panelnim radijatorima se gornja rešetka može jednostavno ukloniti, samo prvo treba jedan bočni limeni poklopac skinuti, a drugi olabaviti. Taj posao bi se mogao obaviti npr. pred farbanje unutrašnjih zidova u objektu, jer kasnije i onako morate napraviti generalno čišćenje prostorija. 

Nakon završenog čišćenja, ne zaboravite prekontrolisati stanje vatrostalnih zaptivnih pletenica na vratima ložišta kotla. Oštećene ili odljepljene vatrostalne zaptivke moraju se odmah zamijeniti odnosno zalijepiti. Pri saniranju treba koristiti specijalna ljepila za te namjene, koja podnose visoke temperature (do 1000 C). Vrlo je važno da je ložište kotla dobro zadihtovano, kako zrak ne bi nekontrolisano ulazio u taj prostor, mimo automatskog regulatora protoka zraka ugrađenog na kotlu. Za duži vijek trajanja vatrostalnih zaptivki, poželjno je da ih nakon čišćenja kotla premažete sa grafitnom mašću uz pomoć neke tvrđe četkice. Održavanje alternativnog napajanja strujom za cirkulacionu pumpu 

Invertor (UPS) koji pretvara struju iz akumulatora u izmjeničnu struju napona 220 V, ne zahtijeva nekakvo posebno održavanje. Međutim olovni automobilski akumulatori, koji se najčešće koriste za napajanje uređaja, zahtijevaju povremenu kontrolu i „kondicioniranje“ (pražnjenje do kraja pa onda max. punjenje). Ljudi često griješe, montiranjem starog ispravnog akumulatora sa automobila na invertor. Kod alternativnog napajanja vrlo je bitno da akumulator ima što veći realni kapacitet. Taj kapacitet se tokom upotrebe u motornom vozilu vremenom smanjuje. Vaš automobil će bez problema upaliti i sa akumulatorom koji ima samo 30 – 40 % od svog nazivnog kapaciteta. Međutim vaš će invertor sa takvim akumulatorom moći raditi samo 30 – 40 % vremena, naspram novog akumulatora istog nazivnog kapaciteta. Iz tog razloga na invertor uvijek trebate spojiti novi akumulator! Možete i kombinovati zamjenu akumulatora na vašem automobilu, na način da novi akumulator priključite na invertor, a akumulator koji je prethodno služio za sistem grijanja ugradite u automobil. Naravno to pod uslovom da je veličina akumulatora u oba slučaja ista. Na taj način ćete optimalno iskoristiti svaki akumulator. (za grijanje je poželjno da se stavi akumulator 55 – 75 Ah) Kontrola cirkulacione pumpe pred nalaganje sistema Nakon dugog mirovanja, motor u cirkulacionoj pumpi ponekad zna da zablokira, jer se rotor zalijepi za piksne u kojima se okreće, zbog kamenca i drugih naslaga iz vode. Zato treba uvijek prije početka sezone grijanja, manuelno uključiti pumpu i uvjeriti se da ispravno funcioniše. Pri uključivanju i isključivanju pumpe, na manometru za mjerenje pritiska sistema možete uočiti blagi otklon kazaljke (oko 0,1 bar) i to je pouzdani znak da je pumpa ispravna. 

 Ukoliko se kazaljka manometra ne pomjera, uključenu pumpu lagano udarite po kučištu nekim drvenim predmetom. Ako ni nakon toga nema otklona kazaljke na manometru, isključite pumpu, odvrnite čep za odzračivanje pumpe i odvrtačem malo zaokrenite rotor pumpe. Prije skidanja čepa pripremite jednu krpu, koju ćete držati ispod pumpe, jer će tu iscuriti malo vode (pri odzračivanju pumpe dovoljno je malo odvrnuti taj čep, dok ne počne da kaplje voda i onda se zavrne). Naravno pumpa može da ne radi i iz nekog drugog razloga, ali ovo je najčešći slučaj blokiranja pumpe. Kontrola sigurnosnih elemenata grijanja Kod zatvorenog sistema pred početak grijanja treba provjeriti zaštitni termo-ventil i sigurnosni ventil. 

Zaštitni termo-ventil je spojen direktno na priključak gradskog vodovoda, tako da bi na njemu pritisak vode trebao biti približno kao na svim kućnim slavinama. Provjeru vršite pritiskom na plastičnu kapicu ventila, čime se ventil otvara i pušta vodu iz vodovoda kroz izmjenjivač toplote ugrađen u kotlu. (opruga venila je prilično jaka, tako da kapicu treba pritisnuti malo jače) Voda iz izmjenjivača toplote treba da izađe kroz cijevi negdje izvan objekta, zavisno od toga kako ste

izveli tu instalaciju. Za one koji nisu pravili sistem grijanja moram naglasiti još jednom, voda koja protiče kroz taj ventil, nema nikakve veze sa vodom u vašem sistemu grijanja. Držite taj ventil otvoren nekih pola minuta do minut, kako bi iz cijevi izmjenjivača toplote izašao kamenac, odnosno iz vodovodnih cijevi razne nečistoće i zrak koji su se skupili zbog dugotrajnog mirovanja. Time je provjera tog ventila završena. 

Plastičnu kapicu sigurnosnog ventila okrenite za pola kruga u smjeru kazaljke, koja je na njoj obilježena. To uradite brzim pokretom, samo toliko da se na kratko oslobodi opruga ventila (preskoči zub) i propusti malo vode. Voda koja protiče kroz taj ventil je iz sistema grijanja i svako duže ispuštanje vode će smanjiti pritisak u sistemu. Time je provjera i ovog ventila završena. Kod otvorenog sistema pred početak grijanja treba provjeriti nivo vode u otvorenoj ekspanzionoj posudi i po potrebi dosuti vodu. Odzračivanje funkcionalnog sistema centralnog grijanja 

Odzračivanje se svodi uglavnom na ispuštanje zraka iz sistema preko montiranih odzračnih ventila, kao i iz cirkulacione pumpe (gore je već objašnjen način i za odzračivanje pumpe). To je najbolje uraditi početkom sezone grijanja u toku prvog nalaganja kotla. Svuda gdje je prisutan zrak čuti će se karakteristično žuborenje i šuškanje vode. Odzračivanje se vrši samo po potrebi, što zavisi o vrsti sistema i vremenu kada i kako je sistem napravljen. Ako se radi o dvoetažnom objektu, uglavnom je dovoljno odzračiti samo radijatore na spratu, odnosno najviše tačke sistema. Pri tome treba pomoću odvijača odvrnuti šaraf na odzračnom ventilu i pustiti da zrak izađe kroz mali ispust na ventilu, sve dok ne počne da curi voda. Nakon toga zavrnete šaraf i odzračivanje na tom ventilu je završeno. 

Ako imate kostantne probleme sa zrakom u nekom od radijatora, na isti možete jednostavno montirati automatski odzračni ventil, koji vrši funkciju kao svaki odzračni lončić. Razlika u veličini između običnog i automatskog ventila (desno) je neznatna kao što se vidi na slici. Postupak zamjene ventila je jednostavan. Kada je grijanje isključeno, zavrnite do kraja radijatorski ventil i ispod njega prigušni ventil. Za prigušni ventil ćete trebati jedan odvijač ili imbus ključ, zavisno od izvedbe. Prilikom zavrtanja prigušnog ventila zapamtite koliko ste pri tome napravili krugova!Nakon ove intervencije morate ga vratiti u isti položaj kako je stajao ranije. Zatim možete na drugoj strani radijatora odvrnuti odzračni ventil. Prethodno stavite ispod radijatora nekakvu posudu, jer bi tu moglo iscuriti malo vode. Ako postoji mogućnost, možete i podići taj kraj radijatora za koji centimetar i podmetnuti nešto ispod njega dok se ne završi zamjena ventila. Ako su radijatorski i prigušni ventil već duži niz godina ugrađeni i u upotrebi na radijatoru, možda i nije baš najbolja ideja da se ta zamjena odzračnih ventila vrši u toku sezone grijanja. Zna se desiti da gumeni semering u tim ventilima vremenom istrune i nakon te intervencije prokaplje (posebno kod prigušnog

venila). Zato bih u takvim slučajevima preporučio da se ta zamjena vrši izvan sezone grijanja. Kontrola pritiska u zatvorenom sistemu i eventualno dosipanje vode u sistem 

Ukoliko je vaš sistem grijanja na čvrsta goriva propisno napravljen, proračunati pritisak vašeg sistema bi trebao biti obilježen na ekspanzionoj posudi, kao što je to opisano u dijelu Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja. U tom slučaju je dovoljno korigovati proračunati pritisak, dosipanjem vode kroz slavinu na najnižem dijelu sistema, što se može očitati na manometru. Prilikom dosipanja vode u sistem, prvo napunite crijevo do vrha sa vodom, pa tek onda ga priključite na slavinu od vodovodnog priključka! Na taj način ćete u sistem ubaciti manje zraka. Ako nije izvršena korekcija pritiska u ekspanzionoj posudi, to možete i naknadno napraviti bez skidanja ekspanzione posude slijedećim redosljedom: - odredite pravilan pritisak za vaš sistem (pročitati gore navedenu temu za zatvoreni sistem), - pronađite negdje na najdonjoj tački vašeg sistema grijanja mali ventil sa metalnim poklopcem kao na slici, - pripremite jedno baštensko crijevo odgovarajuće dužine, kojim ćete moći ispustiti vodu izvan objekta, odnosno usipati vodu u sistem preko najbliže vodovodne slavine (npr. priključak za vodu od veš-mašine). Na oba kraja tog crijeva treba čvrsto namontirati holenderske priključke od ¾ cola za priključivanje na slavine, - ispustite ili dospite vodu preko tog crijeva u sistem grijanja, tako da pritisak na manometru sistema pokazuje nešto manji pritisak od onog koji ste prethodno izračunali za vaš sistem (dovoljno je za 0,1 bar - ne ispuštajte svu vodu iz sistema!), - pronađite na ekspanzionoj posudi korekcioni ventil i nekim preciznijim manometrom za auto-gume naštelujte proračunati pritisak za vaš sistem, - i na kraju dopunite sistem vodom kako bi se pritisak u sistemu izjednačio ili bio

neznatno veći od pritiska u ekspanzionoj posudi (do 0,1 bar). Opisani postupak je predviđen samo za male jednostavne sisteme centralnog grijanja na kruta goriva. Kod grijanja na neke druge energente, gdje se proces regulacije grijanja vrši elektronski (npr. plinski kotlovi), ponekad je elektronika namještena tako, da blokira grijanje ukoliko je u sistemu pritisak manji od 1 bar. 

Kod malih zatvorenih sistema grijanja na kruta goriva (bez toplotnih spremnika), zračni sastojci koji su bili rastvoreni u vodi, trebali bi u potpunosti izaći iz sistema nakon prve sezone grijanja. Pošto je hlapljenje vode kod takvih sistema neznatno, dosipanje vode odnosno korekcije pritiska kasnije se mogu vršiti svakih nekoliko godina (na nivou + / – 0,05 bara). Isto tako razlika pritiska u radu toplo / hladno je stalno konstantna. To je važno za rano otkrivanje eventualnog curenja vode iz sistema ili oštećenja ekspanzione posude. U tim slučajevima već neznatni brzi pad pritiska od 0,1 – 0,2 bara može biti alarm da u sistemu nešto nije u redu. Na slici je manometar / termometar u jednom jednostavnom zatvorenom sistemu sa projektovanim pritiskom od 0,6 bara. Ta instalacija grijanja je napravljena prije sedam godina, a prve godine je na tom sistemu vršeno par korekcija pritiska, dok se sistem nije stabilizovao. Nakon toga naredna korekcija je napravljena prije dvije godine , dosipanjem vode za 0,1 bar pritiska, jer je kazaljka manometra kod hladnog sistema tada stajala nešto ispod 0,6 bara. Kao što se vidi na slici, kazaljka manometra na hladno i sada blago prelazi projektovani pritisak od 0,6 bara. Ukoliko ne bude potrebe za nekakav remont, ovakav sistem može da radi narednih nekoliko godina bez ikakvih korekcija pritiska. PRIPREMA DRVA ZA ZIMU I STVARANJE KONDENZACIJE U KOTLU

CENTRALNOG GRIJANJA Da bi se shvatila ova tema, potrebno je poznavati barem osnovne principe rada kotla za grijanje na drva, kao i princip sagorijevanja drveta. Ova tema je malo opširnija, ali ću pokušati da to objasnim u najkraćim crtama. Princip rada kotla za centralno grijanje na drva Kotao centralnog grijanja na drva možete posmatrati kao jednu zatvorenu metalnu posudu, izuzetno nepravilnog oblika, u čijoj sredini se nalaže vatra. U posudi se nalazi voda koja se zagrijava i preko polaznog priključka na posudi odlazi u sistem grijanja. Prolazeći kroz sistem grijanja voda se rashlađuje i vraća natrag preko povratnog priključka na posudi. Posuda kotla je oblikovana tako, da vatra i vrući dim unutar kotla zagrijavaju tu posudu na što većoj površini. Drugim riječima, što je ta površina veća, veći je i stepen iskoristivosti kotla. Kod kotlova visokog stepena iskoristivosti, čak i rešetka na kojoj gore drva je izrađena od cijevi kroz koje cirkuliše voda, odnosno i rešetka je dio te zatvorene posude. Ko je nalagao običan šporet na drva, zna da se jačina vatre može grubo regulisati podešavanjem malog otvora za dovod zraka, koji se obično nalazi na vratima ložišta. Kod kotla za centralno grijanje na drva, koristi se isti princip regulacije jačine vatre. Razlika je jedino u tome, što se taj otvor za dovod zraka u ložište kotla otvara i zatvara automatski, zavisno od toga kolika je temperatura vode u posudi kotla. Kada voda u kotlu postigne zadanu temperaturu, poklopac regulatora ulaska zraka u ložište se zatvara i tada dolazi do nepotpunog sagorijevanja drveta u kotlu. Topla voda se uz pomoć cirkulacione pumpe sprovodi kroz radijatore u sistemu, preko radijatora se hladi i ponovo vraća u kotao. Kako se voda u kotlu hladi, termostat ponovo otvara poklopac regulatora zraka na ložištu i tada dolazi do potpunog sagorijevanja drveta u kotlu. Ti ciklusi se ponavljaju cijelo vrijeme sve dok se kotao nalaže. Naravno sagorijevanje drveta u kotlu nije samo „crno-bijelo“, već ima i onih međufaza kada drva gore jednim umjerenim intenzitetom. To bi bilo i najoptimalnije, ali je teško održivo zato što na sagorijevanje utiče mnogo raznih vanjskih faktora. Kod potpunog sagorijevanja unutrašnjost dimnjaka se više zagrije i bolje „usisava“ plinove iz kotla. Isto se dešava i kada je veća razlika vanjske temperature i unutrašnje temperature u okolini kotla. Različita drva, različite veličine isto tako gore različitim intenzitetom itd. Stvaranje kondenzata u kotlu Vrijeme nepotpunog sagorijevanja duže traje u prelaznom periodu grijanja, odnosno početkom i krajem zime. Kod nepotpunog sagorijevanja drveta dolazi do pojave „suhe destilacije drveta“ i pri tome se stvara veliki broj raznih sastojaka.

Za nas je ovdje najvažniji kondenzat, koji se razlaže na katran i octenu kiselinu. Katran se koristi u industriji kao antikorozivno sredstvo, međutim octena kiselina nagriza metalne površine unutar ložišta kotla, posebno ako se unutar ložišta pojavljuje u tečnom stanju. Stvaranje kondenzata u ovakvim kotlovima je praktično neizbježno, ali se njegov uticaj kao i količina može značajno smanjiti na više načina. - što su drva bolje osušena, biti će i neuporedivo manje kondenzata, a posebno kiselinskih sastojaka, - što se bolje dimenzioniše cijeli sistem, ravnomjernije će se rasporediti ciklusi potpunog i nepotpunog sagorijevanja drveta. Kod potpunog sagorijevanja drveta sagorijeva odnosno isparava i kondenzat, - pravilna izrada kotlovnice za kotlove koji su projektovani za takvu montažu. Priprema drva za sezonu grijanja Dosta ljudi koji imaju centralno grijanje na drva, najčešće iz materijalnih razloga zanemaruje pravovremeno obezbjeđivanje drva za zimsku sezonu. Ipak treba računati na to, da je kod jednog dobro napravljenog sistema skoro nemoguće grijanje na sirova drva! Kod sagorijevanja sirovih drva se stvara enormno velika količina kondenzata, koji vrlo brzo stvara velike naslage katrana i gareži u dimovodnim kanalima kotla kao i u dimnjaku. Takav sistem bi se već na početku sezone grijanja začepio i trebalo bi ga čistiti možda i preko deset puta tokom jedne zime. Isto tako bi kotao bio izložen velikom uticaju korozije i njegov vijek trajanja bi bio značajno smanjen. Kada se vatra u vašem kotlu dobro razgori, možda primjetite nekakav čudan šuštajući zvuk iz ložišta, kao kada se prospe malo vode po žaru. Ako polako otvorite vrata ložišta, možete primjetiti poneku cjepanicu kojoj na presjeku izlazi tečnost zajedno sa mjehurićima zraka. Nalaganje sa takvim drvima, sasvim sigurno dovodi do povećane kondenzacije u kotlu. Zato bi već krajem tekuće sezone grijanja trebalo početi sa pripremom drva za slijedeću zimu. Iscijepana drva bi trebalo skladištiti u dobro provjetravanim drvljanicima ili pod nadstrešnicama, gdje bi bila zaštićena od atmosferskih padavina. Bez obzira što kotlovi za centralno grijanje na drva imaju dosta veliko ložište, da bi se drva bolje osušila, režite ih i cijepajte isto onako kako bi to radili za obični šporet na drva! Par savjeta za riješavanje problema sa kondenzacijom u kotlu Na početku bloga sam postavio jedan jednostavan način za izračunavanje potrebne snage radijatora u objektu. Prilikom montaže grijanja trebalo bi se držati th proračuna, kao i snage kotla koja ne bi smjela biti mnogo veća od ukupne snage radijatora (najviše 15 – 20%). To je iz razloga kako bi se našao nekakav „kompromis“ između vremena potpunog i nepotpunog sagorijevanja drveta. 

Ako je kotao mnogo veće snage od ugrađenih radijatora, većinu vremena će raditi prigušeno u režimu nepotpunog sagorijevanja. Koliko god da su drva koja nalažete osušena, u ložištu kotla će ipak doći do procesa suhe destilacije drveta i više ili manje će se stvarati kondenzat. To je zbog toga što se drva ne mogu potpuno razgoriti, osim kod početnog dnevnog nalaganja i nakon svakog dopunjavanja kotla drvima. Na taj način ne mogu u potpunosti sagoriti niti sastojci kondenzata. U ovakvim slučajevima se često preporuča ugradnja toplotnog spremnika, kako bi se napravilo dodatno „toplotno opterećenje“ za kotao. Pri tome je zamišljeno da kotao radi u režimu potpunog sagorijevanja, zagrijavajući istovremeno radijatore i vodu u toplotnom spremniku do određene temperature. Ta zagrijana voda se iz spremnika kasnije preko sistema regulacije odvodi u radijatore za zagrijavanje objekta. Neki tvrde da su kod ovakvih sistema ostvarili uštede kod potrošnje drva, u šta ja lično čisto sumnjam. Prilikom konstantnog potpunog sagorijevanja drva, odnosno pri maksimalnom plamenu u ložištu, iskoristivost kotla je najniža jer velika količina toplotne energije odlazi kroz dimnjak! Kod ovoga su izuzetak jedino pirolitički kotlovi kod kojih je način sagorijevanja drveta drugačiji (konstantan rad u režimu nepotpunog sagorijevanja) i gdje se odmah pri ugradnji preporučuje i ugradnja toplotnog spremnika. Uz nešto veću potrošnju drva, kod naknadne ugradnje toplotnog spremnika je potrebna komplikovana i skupa regulacija, a i pojavljuju se još dodatni problemi koje sam ovdje već opisao u gornjem tekstu. Jedan efikasan način za smanjenje kondenzacije kod prejakih kotlova je češće nalaganje sa manjom količinom drva, prije svega u prelaznim periodima grijanja. Pri tome bi regulator protoka zraka trebao biti više otvoren, približno kao kada grijete objekat u hladnijem periodu. Taj način i ja koristim, pošto mi je kotao jači za par kilovata od proračunate maksimalne snage koja mi je potrebna. Takav način nalaganja nije neki problem kod etažnih kotlova, ali nije baš zgodan ako vam je kotlovnica izvan kuće. Ako bi kotao za grijanje bio manje snage od snage radijatora, većinu vremena bi radio u režimu potpunog sagorijevanja, Ne bi bilo kondenzacije, ali bi potrošnja drva bila mnogo veća nego kod nešto jačeg kotla. Također kod većih hladnoća objekat se ne bi mogao adekvatno zagrijati. Zbog toga je najjeftinije i najjednostavnije riješenje - odabir kotla odgovarajuće snage. Kod nepotpunog sagorijevanja octena kiselina je uglavnom u plinovitom stanju, dok se katran pojavljuje u gustom tečnom stanju. Prilikom otvaranja regulatora protoka zraka, pojačava se vatra u ložištu i katran sagorijeva, a kiselinski plinovi se razgrađuju i izlaze kroz dimnjak. 

Ukoliko se u režimu nepotpunog sagorijevanja voda u kotlu iz nekog razloga naglo rashladi ili je kotao konstantno izložen strujanju hladnog zraka, onda dolazi do problema. Kiselina će iz svojeg plinovitog agregatnog stanja preći u tečno i kondenzovati će se u obliku kapljica na tim „hladnim“ nižim dijelovima ložišta. Time započinje agresivno nagrizanje korozijom na metalnim površinama u ložištu. To pothlađivanje vode je karakteristično za kotlove koji su smješteni u improvizovanim kotlovnicama, kroz koje je omogućeno strujanje vanjskog hladnog zraka. U ekstremnim slučajevima može doći i do kondenzacije vlage iz zraka na vanjskim površinama kotlovske posude. Pri tome se pojavljuje voda oko kotla i stiče se utisak kao da je kotao procurio. U takvim slučajevima je neophodno oko kotla sanirati i izolovati zidove i vrata, ili ako se kotao nalazi u nekoj većoj prostoriji koja se ne može zagrijati, jednostavno zidovima pregraditi kotao i time napraviti odvojenu prostoriju kao kotlovnicu. Prilikom saniranja, kao i prilikom izgradnje nove kotlovnice (ako je sve potpuno zadihtovano), treba ostaviti negdje u gornjoj zoni prostorije mali otvor za ulaz zraka, koji je potreban za pravilno sagorijevanje drveta u kotlu. Taj otvor može biti nešto manji od površine presjeka dimovodne cijevi na kotlu. Naglo pothlađivanje vode može da se desi i kod etažnih kotlova na drva. Ja sam imao jedan takav slučaj, kada smo tokom zime na nekoliko dana imali veći broj gostiju u kući. Inače smo navikli da su nam sva unutrašnja vrata u prizemlju otvorena. U tom periodu posjeta intenzivno se ulazilo i izlazilo na sva vanjska vrata kuće i prizemlje se teško zagrijavalo. Tada sam pojačao grijanje na kotlu, međutim nisam uspio postići željenu temperaturu u prizemlju. U tom periodu, pri izbacivanju pepela iz kotla sam primjetio enormnu količinu tečnog katrana, a i mala rešetka iza donjih vrata ložišta bila je sva žuta od korozije. Bio sam prisiljen da uvedem „kućni red“ otvaranja i zatvaranja svih vrata u prizemlju i nakon toga više nije bilo kondenzacije. Ova pojava se može jednostavno objasniti. Termostati (osjetnici termostata) koji regulišu protok zraka kroz ložište, ugrađuju se u gornju zonu kotla (na suprotnoj strani od priključaka polaznog i povratnog voda) gdje je temperatura vode i najviša. Hladan zrak koji ulazi u objekat struji donjom zonom prostorije i time se naglo rashlađuje donji dio posude kotla kao i radijatori. Ako kotao u tom trenutku radi u režimu nepotpunog sagorijevanja (termostat registruje postignutu zadanu temperaturu vode), osjetnik termostata neće odmah reagovati i otvoriti poklopac za protok zraka. Time će biti spriječeno pojačavanje vatre u kotlu, a donji dio kotla će se rashladiti ispod kritične granice. Tada kiselinski sastojci koji su bili u plinovitom stanju, prelaze u tečno stanje i slivaju se niz zidove ložišta. Naglo pothlađivanje vode u kotlu može se desiti i samo preko radijatora npr. prilikom zagrijavanja poslovnih prostora gdje se često otvaraju vanjska vrata kao

što su kafići, prodajni prostori i slično. U tim slučajevima bi trebalo pomoću četveroputnog ventila ili na neki drugi način obezbjediti, da se dio tople vode iz kotla vraća na povratni vod i time povisi temperatura vode u donjoj zoni posude kotla. Također se kod prvog jutarnjeg nalaganja preporučuje, otvaranje regulatora protoka zraka na maksimum, sve dok radijatori u sistemu ne postignu radnu temperaturu. Uglavnom je dovoljno ostaviti kotao da radi do pola sata u tom režimu potpunog sagorijevanja, čime se spriječava kondenzacija u kotlu i podiže temperatura unutar dimnjaka.