1

2014-05-07

Ovčara, pa to je mjesto gdje se uzgajaju ovce Nema i ne može biti dvojbe da je Josipovićeva prijetnja o Hrvatskoj koja će pocrvenjeti ostvarena, i da je kukuriku "Plan 21" otpočetka bio čista prijevara stare komunističke oligarhije. Izgradnja moderne hrvatske države je zaustavljena jer jugoslavenski nacionalisti svakim danom rastvaraju ono zajedništvo što je devedesetih stvoreno. U tom kontekstu valja promatrati i Hebrangovu knjigu "Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku". Da bi svima to bilo razvidno, evo nekoliko natuknica za promišljanje o današnjim protagonistima diktature proletarijata. Hrvatski sabor je 11. travnja 2014. sa 77 glasova za, 29 protiv i jednim suzdržanim imenovao sastav Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Predsjednikom vijeća imenovan je prof.dr. IVO DRUŽIĆ (predsjednik Etičkog savjeta Ekonomskog fakulteta u Zagrebu). Hrvatski sabor je 26. listopada 2012. sa 92 glasova za, 21 protiv i jednim suzdržanim imenovao mr. sc. GORANA RADMANA (dekana Veleučilišta VERN) glavnim ravnateljem HRT-a. XI. Kongres Saveza komunista Hrvatske (SKH) Savez komunista Hrvatske (SKH) je na XI. Kongresu (održanom 11-13. prosinca 1989. u Zagrebu) za predsjednika izabrao Ivicu Račana, člana Predsjedništva Centralnog komiteta Savez komunista Jugoslavije (CK SKJ); dobio je 40, a njegov protukandidat IVO DRUŽIĆ 29 glasova. U Predsjedništvo CK SKH izabrani su: Branko Caratan, Boris Malada, Zvjezdana Grudić, Dušan Plećaš, Ivan Gržetić, Nada Ciković, Ivan Hanžek i Ivan Matija. Kandidati za članove CK SKJ iz Hrvatske bili su: GORAN RADMAN, Mladen Žuvela, Slobodan Buncić, Luka Čupković, Duško Dragun, Joško Alujević, Stanislav Antić, Luka Belić, Vladimir Bizjak, Marijan Cingula, Zvonko Erak, Petar Franulović, Branko Horvat, Stjepan Kapusta, Josip Kukuljan, Nikola Lapov, Ivan Mecanović, Ivica Šegota i Joža Vlahović (Komunist, 15. prosinca 1989.). Navedeni kandidati nisu nikada bili izabrani u CK SKJ jer je XIV. izvanredni kongres SKJ (20 - 23. siječnja 1990. u Beogradu) bio prekinut. XI. Kongres SKH je završio izborom 75 članova Centralnog komiteta (redoslijed izabranih prema broju osvojenih glasova): IVO DRUŽIĆ, Ivica Račan, Branko Caratan, Jelica Bobić, Boris Malada, Ivan Gržetić, Nada Ciković, Hela Dragović, Zvjezdana Grudić, Ivan Hanžek, Ivan Matija, Dušan Plećaš, Ivo Aničić, Igor Antončić, Ivan Babić, Marija Babić, Slavica Babić, Darko Bakarić, Milutin Baltić, Vera Ban-Marković, Serño Baskijera, Ivica Bašić, Dušan Bilandžić, Aleksandar Broz , Ivica Car, Darko Crnković, Mirko Cvjetičanin, Marija Erceg, Ivica Fabris, Božo Farkaš, Josip Filipović, Božidar Frančić, Franjo Galeković, Ivan Gajer, Ante Bilić, Dragutin Grñan, Josip Gudelj, Željko Hapek, Antun Ignac, Ivo Jelavić, Ante Jelčić, Ivica Jerčinović, Marin Jurjević, Branko Jurlina, Ante Krstulović, Sveto Letica, Marko Lolić, Jelena Lovrić, Zdenko Mance, Ivan Marković, Vili Matula, Luka Miletić, Luka Obradović, Tatjana Olujić-Musić, Jože Perić, Antun Peruško, Jure Premuž, Nada Rudan, Boris Santo, Zorica Stipetić, Ivan Šifter, Marija Šola, Zdravko Tomac, Lordan Zafranović, Ratimir Žanetić, Ivica Župetić, Branko Žuža, Tome Bacelić, Mirjana Bezbradica, Silva Bukvić, Božo Čapeta, Boris Garek, Ignjatije Malobabić, Danijel Vereš i Jadranka Višnjić (Komunist,15. prosinca 1989.). Profesionalna i politička karijera IVO DRUŽIĆ: Početkom devedesetih Družić se posvetio znanstvenoj karijeri. 1990. i 1991. boravio je u Brightonu u Engleskoj na Sveučilištu Sussex, 1994. na Sveučilištu Pittsburg u SAD-u, bio je i u Pekingu. Od 1990. do 1994. bio je član Predsjedništva i Glavnog odbora SDP-a. Postavljen u Nadzorni odbor Plinacroa, Podravke i Zagrebačkog holdinga. U javnosti se pojavio 2012. nakon afere u tvrtki Plinacro.

2

»Na mjesto čelnika Centra SDS Zagreb, krajem g. 1987. postavljen je Kolja Družić, čiji je polubrat Ivo Družić tada bio na politički i drugi način blizak Stanku Stojčeviću. Dolaskom Kolje Družića u Centar SDS Zagreb, Družić je osobno donosio gotovo najvitalniji dio produkcije Centra Stanku Stojčeviću i Slavku Malobabiću... Taj intenzitet kontakata ovih djelatnika iz Centra SDS Zagreb nastavljen je do g. 1990... « (Radenko Radojčić, Iskaz I. dio, 15. ožujka 1994., str. 9). »Na osnovi nekoliko segmenata i činjenica nedvojbeno proizlazi da je Ivo Družić bio na vezi višim oficirima u sustavu sigurnosti bivše JNA« (Radenko Radojčić, Iskaz, VII. dio, od 11. do 13. travnja 1994, str. 138). GORAN RADMAN: Predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije; izvršni sekretar CK SKH; savjetnik za meñunarodne odnose Predsjedništva SRH (1984-1987.); generalni direktor Televizije Zagreb (1987-1990.); direktor tvrtke MicroLAB (1992-1996.); direktor tvrtke Microsoft Hrvatska (1996.); generalni direktor Microsoft Adriatics regije (2000-2004.); predsjednik Microsofta Jugoistočna Europa (2004-2012.); predsjednik tvrtke za poslovno savjetovanje SenseConsulting; član Nacionalnog vijeća za konkurentnost i Poslovnog savjeta za Jugoistočnu Europu; »Bivši generalni direktor RTV-a Zagreb, bio je izvršni sekretar CK SKH. Isto tako, kada je došao na funkciju u CK SKH, bile su prisutne vrlo utemeljene konstatacije da je suradnik vojne službe sigurnosti. Ovo utoliko više što mu je i otac oficir JNA. Pritisak u kadrovskoj kombinaciji, da preñe za generalnog direktora RTV, vršio je direktor odašiljačnih veza RTV-a, ne mogu se sjetiti imena, koji je isto tako bio suradnik vojne službe sigurnosti. Tako je Radman postao generalni direktor RTV Zagreb« (Radenko Radojčić, Iskaz, VII. dio, od 11. do 13. travnja 1994., str. 139). *Radenko Radojčić, KOS-ov pokajnik i jedan od visokopozicioniranih djelatnika »Opere«; bio izravno i aktivno uključen u sve protuobavijesne operacije tzv. JNA protiv Hrvatske; u usmenom svjedočenju spomenuo je i brojne novinare suradnike jugoslavenskih vojnih i civilnih izvještajno-sigurnosnih služba i suradnike u terorističko-informacijskim operacijama, skupno nazvane »Labrador« (transkript razgovora je na 241 tipkanoj stranici).

Večernji list, 3. svibnja 2014.

"Danas imamo medijski monopol spram kojega je vrijeme Franje Tuñmana carstvo slobode." (R. Bolković, 28. travnja 2014.); "Staljinizacija hrvatskih medija" (D. Kuljiš, 30. travnja 2014.) Impresivna poslovna karijera resi još jednog predsjednika omladine. NIKICA GABRIĆ, predsjednik Saveza socijalističke omladine Hrvatske, zastupnik u Saboru SRH (do 1990.) i

3

savjetnik u vladi Ivice Račana (2000-2004.), vjerojatno je najuspješniji hrvatski poduzetnik u zdravstvu. Gabrić i Ninoslav Pavić grade veliki poslovni centar vrijedan dvadesetak milijuna eura. "Vijest da se tobožnja hrvatska intelektualna elita, okupljena u Nacionalnom forumu prof. dr. Nikice Gabrića, sprema za izlazak na slijedeće parlamentarne izbore kao svojevrsni 'treći put' koji će uz podršku predsjednika Ive Josipovića pokušati osvojiti vlast, u javnosti je prošla relativno nezapaženo." Za hrvatske domoljube ne postoji "teći put" kao put spasenja. Postoji samo jedan put – put zajedništva.

Predsjedništvo CK SKH je 20. ožujka 1990. donijelo odluku o izmjeni imena stranke u Savez komunista Hrvatske – stranka demokratskih promjena (SKH – SDP). Partijska dokumentacija, ali i sva dokumentacija Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, predana je Hrvatskom državnom arhivu uz uvjet da sljedećih 50 godina ostane nedostupna javnosti. Zdravoselja čko pitanje : Što to narodna vlast, tj. Partija skriva od naroda? Koga to SDP do danas ustrajno štiti? I zašto? Ako meñu članovima i sljedbenicima SDP-a doista ima i hrvatskih socijaldemokrata , onda je njihova dužnost da od predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića te predsjednika RH Ive Josipovića već danas traže otvaranje Partijske dokumentacije pohranjene u Hrvatskom državnom arhivu. "Korištenje antifašizma protiv samostalnosti, obrane i poštovanja Hrvatske u svijetu počelo je 19. kolovoza 1991. eksplozijom podmetnutih bombi, terorista JNA ('Labrador'), u Židovskoj općini u Zagrebu i na židovskom groblju na zagrebačkome Mirogoju kako bi se destabilizirala Hrvatska i

4

slabjela obrana. Državno odvjetništvo do danas nije pokrenulo postupak o ovoj terorističkoj akciji" (prof. dr. Slobodan Lang, 26. travnja 2012.).

Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991., Ogranak Matice hrvatske Zabok i Hrvatska udruga "Muži zagorskog srca" su 26. travnja 2014. u Spomen školi dr. Franje Tuñmana u Velikom Trgovišću predstavili knjigu "Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku", autora Andrije Hebranga. O knjizi su govorili prof.dr.sc. Mate Ljubičić, glavni ratni epidemiolog, prim.dr. Stjepan Bačić, predsjednik Udruge Macelj 1945., Tihomir Dujmović, novinar i publicist, i ratni ministar zdravstva prof.dr.sc. Andrija Hebrang. Glazbeni gost Srećko Blažičko otpjevao je nekoliko zagorskih popevki.

Knjiga donosi precizne podatke prikupljene u Odjelu za informiranje Glavnog sanitetskog stožera Ministarstva zdravstva i podsjeća na statistiku koja je (namjerno) posve zaboravljena. Namjera knjige nije da mijenja povijest već da ostane kao izvor čitateljima i onima koji će objektivno pisati o Domovinskom ratu, poručio je Andrija Hebrang.

5

Andrija Hebrang: Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na republiku Hrvatsku, Izdavač: Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991, Zagreb, 2013. Svjedoci smo svakodnevnog isticanja i podržavanja stava donedavnog agresora prema kojem se dogodio grañanski rat u kojemu su obje strane jednako krive. Doduše, jedna od navodno grañanskih strana imala je topove, tenkove, raketne bacače i borbene zrakoplove, a druga je bila nenaoružana i kupovala je oružje na ilegalnom meñunarodnom tržištu. Jedna je strana ubijala civile, a druga se branila i ima na duši tisuće civilnih života manje.(str. 32.)

6

Aktivnosti Pantovčaka i Banskih dvora idu u dva smjera. Jedan je prikrivanje srpskoga genocida, koji dokazujem u svojoj knjizi, a drugi je omalovažavanje branitelja. O dragovoljcima Domovinskoga rata više i ne govorimo. Rušenje praktično isključivo civilnih objekata uklapa se u genocidnu politiku brisanja jednoga naroda. Dodamo li k tome i protjerivanje 384.000 Hrvata i drugih nesrpskih nacionalnih zajednica s okupiranih područja u prvoj godini okupacije, s čime je do kraja provedeno etničko čišćenje tog područja, genocidni karakter srpsko-crnogorske agresije potpuno je jasan, jer se u stručnoj literaturi rat u kojem pogine više civila negoli vojnika tretira kao rat genocidnog karaktera.

Klasična forma fašizma bila je srpska agresija na Hrvatsku. Najteža optužba agresoru je podatak da su ubili na području republike Hrvatske više civila nego vojnika, a taj će se razmjer nakon pronalaska nestalih i povećati. (str.102.) Prikazani podaci pružaju dokaz kako je u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku genocid glavna strateška metoda osvajanja terena. (str.113.)

Takav udio starijih osoba meñu ubijenim nismo uspjeli naći meñu podacima o drugim ratovima ... Primarni cilj vojničkog djelovanja nisu bile obrambene snage RH jer bi broj ubijenih starijih od 60 godina meñu njima bio vrlo mali. Dob i spol ubijenih kao i vrste ranjavanja jasno pokazuju namjeru istrjebljenja Hrvata s područja zacrtanoga crtom Virovitica - Karlovac - Karlobag i stvaranje tzv. Velike Srbije. (str.114.)

7

Sve stradale žene bile su civilne osobe. Postavlja se pitanje zašto zločinci počinitelji i zapovjednici ovih zlodjela nisu procesuirani, a nije teško utvrditi tko je sijao smrt po naseljima budući da svaka vojska ima popise zapovjednika i vojnika ... (str.118.) krajem 1991. u Hrvatskoj je bilo više od 550.000 prognanih i izbjeglica; krajem 1992. broj izbjeglica i prognanih prešao je 660.000; u Osijeku je samo 1991. godine uništeno 20.500 stanova ili 35% stambenog fonda, u Vinkovcima 13.000 stanova (41%), u Pakracu 8.100 stanova (76%), u Slavonskom Brodu 7.450 stanova (21%), u Karlovcu 6.600 stanova (22%), u Novoj Gradiški 6.620 stanova (33%), u Valpovu 5.750 stanova (49%), u Novskoj 2.980 stanova (35%) i t.d. Po Hebrangovoj ocjeni, slike ovih gradova najtužniji su svjedoci ubijanja civila u vlastitim stanovima i kućama i one nemaju usporedbe sa sličnim dogañajima u Europi od Drugoga svjetskog rata. *Sjećate li se optužnice za prekomjerno granatiranje Knina? Nad tim naseljima je tijekom 1991. i 1992. godine izvedeno više od 30.000 topničkih i zračnih napadaja s preciznim gañanjem najgušće naseljenih područja. Pojedini topnički napadaji trajali su satima. Neki gradovi poput Vukovara, Dubrovnika, Osijeka, Pakraca, Zadra i t.d. bili su mjesecima pod topničkom paljbom, a neki i do dvije godine (Gospić, Karlovac, Sisak i t.d.). Srbi su u ratu preko 5.000 puta granatirali i raketirali bolnice (ne računajući ambulante)! Potpuno ili djelomično je uništeno 17 hrvatskih bolnica, preko stotinu ambulanti i 1.460 sanitetskih vozila! Niti 22 godine kasnije nikad nitko nije odgovarao za taj zločin! Vukovarska bolnica je u ratu svaki dan dobivala izmeñu 70 i 80 granata, posve je uništena, a uspjela je u ratu zbrinuti gotovo 3.500 ranjenika i to sa smrtnošću manjom od 2,5%! Vinkova čka bolnica je od rujna do studenog 1991. pogoñena preko 500 puta, a uništeno je svih šest katova bolnice. Osječka op ća bolnica je u samo četiri dana 56 puta pogoñena minobacačkim granatama; razoreno je šest različitih odjela; Bolnica u Slavonskom Brodu je pogoñena s više od 300 granata; Na Slavonski Brod je u napadima samo tijekom 1992. palo preko 50.000 granata, pogoñena je 21 škola i ubijeno je 27 djece i 56 je ranjeno. Pakračka bolnica dobila je preko 100 izravnih projektila i potpuno je uništena; Mržnja prema svemu hrvatskome, a posebno prema ideji neovisne hrvatske države, posebno je bila izražena u pakračkih Srba (str. 179.). Prema podatcima Državne revizije za popis i procjenu ratnih šteta izravne ratne štete iznosile su preko 65 milijardi tadašnjih njemačkih maraka, a neizravne ratne štete su daleko veće i ukazuju na žestinu razaranja. Kada se zbroje štete na prometnoj infrastrukturi, zdravstvu, obrani, stambenim objektima, izdatci za pomoć muslimansko-bošnjačkom narodu i Armiji Bosne i Hercegovine i

8

gospodarske štete dobije se ukupna šteta od preko 300 milijardi njema čkih maraka . (str. 273.) Toliko nas je ukupno koštala srpsko-crnogorska agresija! Obzirom da država nije podignula niti jednu optužnicu za ove masovne zločine Udruga liječnika dragovoljaca je odlučila sama podići optužnice te su zatražili pomoć u iznosu od 100.000 kuna da im se pomogne u istraživanju uništenja 17 bolnica što bi napokon rezultiralo sa podizanjem kaznenih prijava, no ministarstvo branitelja pod vodstvom Freda Mati ća (SDP) je odbilo financijski pomoći taj projekt. Ministar Matić u tome već ima iskustva jer je uspješno zaustavio rad Ureda za istraživanje komunističkih zločina odmah po dolasku na vlast. ( str.192.)

Ubojstva djece najteži su zločini protiv civila. Djeca su posebno zaštićena meñunarodnim konvencijama.... nitko neće do kraja moći objasniti svjesno i ciljano ubijanje djece. Bez jednog roditelja ostalo je 4.285 djece, a bez oba 54 djece. Meñu zatočenicima srpskih logora, prema podacima Glavnog stožera saniteta, bilo je 219 djece, a kao nestali vodi se još petnaestoro djece. Hebrang podsjeća i na nedostatak evidencija jer u njima nisu zabilježene vukovarske žrtve. Njihove grobove agresorska strana nije otkrila pa je stoga ukupan broj civilnih žrtava na hrvatskoj strani podcijenjen. U Račanovim rukama bila je obrana Hrvatske Naime, na temelju Ustava tadašnje Jugoslavije, republike su imale pravo organizirati i rukovoditi Teritorijalnom obranom. Na području Republike Hrvatske to oružje se čuvalo u 364 objekta, od kojih je 178 objekata bilo u vojarnama JNA, i 186 objekata u civilnim prostorima. Oružja je bilo dovoljno za naoružanje oko 200.000 ljudi i da je Hrvatska zadržala barem dio tog oružja, rat bi bio ravnopravniji s neusporedivo manje civilnih i ukupnih žrtava. Karakter rata protiv civila skriva se u predaji cjelokupnoga naoružanja hrvatske Teritorijalne obrane Jugoslavenskoj narodnoj armiji (244.000 dugih cijevi, 2.000 topova, 80.000 tona streljiva). Upravo je zato agresor u kratkom roku zauzeo trećinu zemlje i uništio velik broj naselja, protjeravši iz domova 384.197 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Tako je okupirani dio ostao jednonacionalan, praktično ga je naseljavalo isključivo srpsko stanovništvo. 90 posto civilnih žrtava bilo je prve godine rata. Zašto? Zato što je Račan predao oružje TO Beogradu, a Budimir Lončar u koordiniranoj akciji isposlovao u VS UN-a embargo na kupnju oružja Hrvatskoj, pa Hebrang smatra, kako sama predaja oružja predstavlja prekretnicu u provedbi velikosrpskoga plana. Tako je razoružao hrvatski narod i predao agresoru oružje koje je pripadalo nama, a koje su platili hrvatski porezni obveznici. Za razliku od hrvatskih komunista predvoñenih Račanom, slovenski komunisti su spasili najveći dio oružja svoje TO i tako unaprijed obeshrabrili politički i vojni vrh JNA u planiranju brzog osvajanja slovenskog teritorija. (str. 52-53.) *Predsjednik Komiteta za ONO i DSZ bio je po funkciji predsjednik predsjedništva tadašnjeg CK SKH, koju je dužnost u trenutku predaje oružja Teritorijalne obrane Hrvatske 30. svibnja 1990. obnašao Ivica Račan u čijoj je ovlasti bila i TO. *"Operacija razoružavanja Hrvatske je bila dio šire operacije koju je vodila Kontraobavještajna služba (KOS) JNA. U zaključku svojeg iskaza, Radenko Radojčić i sam zaključuje kako je postojala nedvojbena, trajna sprega vrha CK SKH i Kontraobavještajne službe JNA".

9

*Poznata je izjava bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesi ća kako je odluka Vijeća sigurnosti o zabrani naoružavanja bivših jugoslavenskih republika bila dobra. (str. 58.) *Prema dokumentima koje je objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, pripreme za oduzimanje oružja mogu se pratiti od 1. veljače 1990., kad je načelnik Generalštaba OS SFRJ general pukovnik Blagoje Adžić izdao zapovijed za oduzimanje oružja teritorijalnih obrana republika i autonomnih pokrajina i njegovo spremanje u pozadinske baze JNA. Prikupljanje naoružanja završiti do kraja travnja 1990. godine. (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 1: Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija Oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku 1990.-1991., Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2007., 13-14.)

"U jednom od redovitih odlazaka na Ovčaru susreo sam autobus zagrebačkih srednjoškolaca koji su gledali tužna obilježja najvećeg zločina nad civilnim žrtvama na ovim prostorima nakon nacističkih vremena. Profesorica me zaustavila i zamolila da djeci kažem nešto o dogañajima na Ovčari. Upitao sam ju što djeca o tome znaju, da ne ponavljam poznato nego ispričam nešto što još nisu čuli... Profesorica je pitala tko zna što je to Ovčara. Odgovor koji je dobila zapanjio ju je, mene znatno manje. Djevojka koja se javila za odgovor rekla je: "Ovčara, pa to je mjesto gdje se uzgajaju ovce." Upravo to je sramota svih autora nastavnih programa, a prvenstveno resornih ministara..." (str. 34.) Postavlja se pitanje zašto je za ministra nadležnog za obrazovanje postavljen Željko Jovanovi ć, liječnik koji se nije početkom srpsko-crnogorske agresije 1991. godine javio kao dragovoljac u obranu Hrvatske, dakle nije se odazvao javnom pozivu Ministarstva zdravstva, nego je mobiliziran tek 1993. godine. ... zašto su poslije rata uglavnom ministri obrazovanja morali biti oni koji su odbili poziv u dragovoljce ili su pak napustili napadnutu Hrvatsku i rat proveli u Americi, poput Dragana Primorca . Njihovi mandati nisu realizirali školske programe u kojima bi Domovinski rat bio prikazan objektivno i argumentirano. Republika Hrvatska nema suverenitet nad svojim teritorijem jer u nekim područjima postoji paralelni sustav edukacije i nastavni program drugačiji od onoga koji vrijedi za ostatak države. (str. 33.) Cenzurom medija, kupovinom pojedinaca koji su služili obrani Hrvatske od agresije i minoriziranjem Domovinskog rata u školskim udžbenicima povijest pišu oni koji u njemu nisu sudjelovali. (str. 148.)

10

Vojna iskaznica dragovoljca Dragovoljci nisu samo izbrisani iz službenog popisa branitelja, nego ih neki /jedna sudska presuda!/ proglašavaju protuzakonitim članovima ilegalne borbene organizacije. Meñu liječnicima dragovoljcima nije bio niti jedan jedini član SDP-a. (str.14 -15.) Ministar branitelja Fred Matić nije objavio Registar branitelja da se vidi tko je lažni branitelj, kako to vladajući tvrde, jer u godinu dana koliko postoji nije izbrisan nijedan, već je za glavni cilj imao izbacivanje rubrike - dragovoljci - čime se zauvijek izjednačavaju oni koji su u rat išli nošeni hrabrim domoljubljem i oni koji su u rat išli po sili zakona - mobilizacijom! Ministar branitelja Fred Matić je zadovoljan time što Savo Štrbac podržava objavu nezakonitog registra branitelja. Županijski sud u Zadru je primijenio na Savu Štrpca Zakon o općem oprostu 18. siječnja 2002. godine, jednog od falsifikatora optužnice hrvatskim generalima. Državna televizijska kuća, koju svi plaćamo svojim novcem, poznatim "stručnjacima" za hrvatske zločine Zoranu Pusiću, Vesni Teršelić, Žarku Puhovskom i Tvrtku Jakovini dodaje i Savu Štrpca! (str. 224.) Smjena dr. Vesne Bosanac /s mjesta ravnateljice vukovarske bolnice/ ima veliki značaj u obezvrijeñivanju Domovinskog rata, jer je ona bila jedan od posljednjih dragovoljaca koji su još obnašali neku značajniju funkciju.... Trebalo je maknuti s javne scene posljednjeg aktivnog svjedoka zločina koje je agresor napravio u Vukovaru. Smjenu su zamaskirali lažnom optužbom o lošem poslovanju bolnice /vlada Zorana Milanovića 2013./. Za politički lijevu vladu njezin je veliki grijeh i činjenica, da je potpisala tužbu protiv rušitelja vukovarske bolnice koju smo podnijeli u ime Udruge liječnika dragovoljaca 1990-1991.(str. 168-169.)

Jedan od ciljeva UNPROFOR-a je bio vratiti protjerane Hrvate na svoja ognjišta, umjesto toga istjerano je još 17.991 civila i to pod pratnjom UNPROFOR-ovih vojnika. Na taj način mirovne su snage pomagale etničko čišćenje na okupiranom hrvatskom području. Prosrpska politika nekih domaćih političara i nevladinih organizacija pokušala je optužiti RH za masovno protjerivanje Srba u oslobodilačkoj akciji Oluja, ali dokumenti govore suprotno. Unatoč

11

brojnim objavljenim dokumentima i danas lansiraju tvrdnje o udruženom zločinačkom pothvatu hrvatskog vodstva s ciljem raseljavanja srpskog stanovništva. (str 146) Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je oko 30.000 ljudi svih dobnih skupina, uključivši i najmanju djecu. Meñutim, priznato je i popisano samo 8.000 robijaša, a izvori potvrñuju da je u srpskim logorima ubijeno preko tisuću ljudi. Prema podatcima udruge Žena u Domovinskom ratu pripadnici JNA i srpsko-crnogorskih paravojnih formacija silovali su oko 3.000 žena. Tko i zašto ne želi organizirati istragu o tolikom broju poniženja, strahova, psihičkih slomova i tragedija?

Poginuli civili navedeni u izvješću Ministarstva obrane Jugoslavije su oni koji su stradali u borbenim akcijama. Takoñer, poznato je da su pripadnici Teritorijalne obrane (TO) bili civili. Krunski dokaz da je u agresorskim postrojbama bilo civilnih osoba na ratnim zadacima (vojnici u civilnoj odjeći), što baca potpuno novo svjetlo na podatke o ubijenim srpskim civilima. (str. 203.) Iako je haški sud utvrdio da su u akciji Oluja ubijena 42 srpska civila, a pojedinci, poput Žarka Puhovskog (HHO), ali i organizacije (Documenta, Gong, Delfin, BaBe, Centar za mirovne studije i Grañanski odbor za ljudska prava) i dalje tvrde kako ih je ubijeno 667, da bi optužili hrvatsku obranu u srpsko-crnogorskoj agresiji i preokrenuli istinu o zločinima nad civilima. (str. 237.) U hrvatskim medijima, na političkoj pozornici, ali i po hrvatskim sudnicama neusporedivo više vrijedi upitnih 156 srpskih civilnih žrtava /za koje se sumnja da su ubijeni od strane hrvatskih vojnika/ od 7.263 hrvatske civilne žrtve. Tko bi trebao pokrenuti istrage o ubojstvima 7.263 hrvatskih civila? Tko je dužan to obeštećenje platiti? Zar je moguće da razlikujemo prava civilnih žrtava prema nacionalnoj pripadnosti? Čak je i Vrhovni sud RH donio mišljenje o odgovornosti hrvatske države za neprocesuiranje zločina u Varivodama, gdje su stradali srpski civili, a obitelji žrtava su stekle pravo na naknadu štete. Zar se opet ponavlja povijesna, toliko puta viñena, tragedija prikrivanja hrvatskih žrtava? Ljevičarska vlada Ivice Račana je 2002. godine ugušila rad tadašnje saborske Komisije za utvrñivanje žrtava rata i poraća, jer je u dijelu povijesti, osobito kad je UDBA ubijala hrvatske domoljube po inozemstvu, bio nadreñen toj zloglasnoj organizaciji. (str. 255 - 286.)

12

Mnogo 'Ovčara' i 'Škabrnja' ima u Hrvatskoj. Od niza primjera masovnih ubojstava treba izdvojiti Saborsko koje je napalo 40 tenkova i oko 800 vojnika, pripadnika srpskih neregularnih postrojba i pripadnika JNA . Oni su 10. prosinca 1991. ubili 28 civila pred svjedocima i još 21 civila za koje nema očevidaca. Od 28 ubijenih civila njih 11 su bile žene, od 18 do 93 godine. Njih 14 je ustrijeljeno, sedam je živo zapaljeno, četiri zaklano nožem, dvoje obješeno i jedan je poginuo od granate. Tipičan masovni zločin dogodio se u Voćinu u kojem nije bilo hrvatskih vojnika. Srpske paravojne postrojbe ubile su 43 civila na najbrutalniji način. Meñu ubijenima bilo je 17 starijih od 60 godina, osmero starijih od 70 godina (najstariji 84. godina, op.a.), 14 žena, a najmlañi ubijeni imao je 19 godina. (str.133 -135.) *Jedan od Srba koji su u Voćinu sudjelovali u tom pokolju, Stevo Simić, danas prima mirovinu Republike Hrvatske. U selu Lovasu 10. listopada 1991. lokalni Srbi i pripadnici JNA izveli su strašan masakr sa 71 civilnom žrtvom. (str.135.) U Škabrnji i obližnjem Nadinu 18. – 19. studenog 1991. naoružani Srbi zajedno s pripadnicima JNA ubili su 45 civila, od toga 14 žena. (str. 137.)

"Probajte kako je slatka ustaška krv" - Ranko Lukić, 1991.

*U selu Hum (općina Voćin), pripadnici tzv. "specijalne jedinice SAO Krajine" 13. prosinca 1991. su električnom pilom prepili po dužini Ivana Banovca i Marka Vukovića, izrezali ih na komade, a potom ih polegli pored strvina ubijenih svinja, polili benzinom i zapalili. Istom pilom su odrezali ruku Romana Ridla, a zatim ga ubili. Marka Vukovića masakrirao je Ranko Lukić (svjedokinja Katica Tomić). Hoćemo li uskoro vidjeti predstavu, poetsku simfoniju "Probajte kako je slatka ustaška krv" u režiji Olivera Frljića, a u premijernoj publici ministricu kulture Andreu Zlatar Violić, Vesnu Teršelić, Radu Šerbedžiju, saborskog zastupnika Milorada Pupovca i gradonačelnika Milana Bandića (odnosno Vojka Obersnela)? Hoće li uoči premijere biti predstavljena i publikacija Tamare Opačić o sedam živo zapaljenih Hrvatića u Saborskom? A. Hebrang: Ne nasjedajmo na manipulacije Frljića i sličnih kojima ništa, pa ni život Aleksandre Zec, nije sveto

13

Svatko tko se usudi spomenuti ime ponekog zločinca biva proglašen nazadnom osobom koja se okreće prošlosti, umjesto da gleda u svijetlu budućnost države. (str 277.)

Kako to da i nakon pada komunizma udbaš može tužiti biskupa zato što ga je nazvao udbašem? Mons. dr. M. Bogović: Doživio sam da me udbaš goni pred sud u hrvatskoj državi. "To je jedina velika i svjetla pobjeda ovog režima: za sve su krivi hrvatski nacionalisti, a nacionalist je svatko tko postavi pitanje: Kako to da bivši suradnici obavještajnih službi Jugoslavije tako dobro prosperiraju u današnjoj, posttuñmanovskoj Hrvatskoj? Eto, to je ta priča i to je ta hajka. I opet će se onda takva hajka, a riječ je ni manje ni više o hajci, i to vrlo dobro osmišljenoj hajci, obiti o glavu onima koji s time nemaju nikakve veze." (Romano Bolković, 28. travnja 2014.) Danas, 8. svibnja, ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu ponovno se održava prosvjedni skup. Hoće li gradonačelnik Milan Bandić i vladajući režim konačno dozvoliti da "Meštar sviju hrvatskih hulja" zauvijek ode iz Zagreba? Hoće, kad na vrbi rodi grožñe!

mr. sc. Ljubomir Škrinjar