Dr. David Servan-Schreiber

Ozdravljenje

Lijeenje stresa, anksioznosti i depresije bez lijekova i terapije

Naslov izvornika:

Gurir le stress, Ianxite et la dpression sans medicaments ni psychanalyse

Prijevod

Milica Luki

Planetopija, 2009.

Posveta

Lijenicima bolnice Presbyterian-Shadyside Sveuilita u Pittsburgu.

Kako bih bio dostojan poduavati ih, morao sam ponovno nauiti sve to sam mislio da znam. Putem njih, ovu bih knjigu elio posvetiti svim lijenicima i psihoterapeutima irom svijeta u kojima gori plamen znatielje prema ljudskim biima i strastveno su predani iscjeljivanju.

Sadraj

Predgovor hrvatskom izdanju 4

Prolog 9

1 Novi nain iscjeljivanja 10

2 Nesklad u neurobiologiji: teak spoj dvaju mozgova 18

3 Srce i njegovi razlozi 32

4 ivjeti sa sranom koherencijom 45

5 Desenzitizacija i reprocesiranje pokretom oiju

(EDMR): mehanizam iscjeljivanja u naem umu 58

6 EMDR u akciji 68

7 Energija svjetla; podeavanje biolokog sata 78

8 Mo chi energije: akupunktura izravno utjee na

emocionalni mozak 84

9 Revolucija u prehrani: omega-3 masne

kiseline hrane emocionalni mozak 93

10 Prozac ili Puma? 109

11 Ljubav je bioloka potreba 120

12 Unaprjeivanje emocionalne komunikacije 131

13 Sluati srcem 144

14 ira povezanost 154

15 Poetak 159

Epilog 169

Zahvale 170

Izvori 174

Biljeke 175

O autoru 198

Predgovor hrvatskom izdanju

Autor knjige je psihijatar, praktiar i znanstvenik. Tijekom dvadeset godina studiranja i prakticiranja medicine koristio je postupke lijeenja tipine i propisane u medicinskoj praksi: simptom - dijagnoza - lijek. Tijekom tih godina

dogodila su se dva prijelomna trenutka. Jedan je razoaranje savjesnog lijenika u uinkovitost klasinog lijeenja jer lijekovi ne pomau uvijek, simptomi se vraaju ili premjetaju, a posljedice djelovanja lijekova mogu biti jednako teke kao i sam problem zbog kojih su se lijekovi uzimali. Takoer, stvara se ovisnost o lijekovima. Bolesnici postaju pasivni. Ne angairaju se snage organizma za izljeenje.

Drugi vaan dogaaj je susret sa starim, izvornim kulturama i njihovim tradicionalnim nainima lijeenja. Posebno je bio inspirativan susret s tibetskim lijenicima u Indiji i indijanskim amanima u Americi.

Potaknut nezadovoljstvom ogranienjima vlastite struke i pristupa, inspiriran izvornim pristupima, a odgajan i obrazovan u zapadnoj kulturi i nauno medicinskim strogim mjerilima, pokuava proiriti mogunosti zadravajui pritom one zadanosti koje nove postupke ine provjerenima i naunima, te teorijski utemeljenima. On nije buntovnik koji ustaje protiv ustaljenog. On je

zaljubljenik u medicinu ije metode eli nadopuniti. Nije neuspjean lijenik to trai bijeg okrivljujui zadana ogranienja, branei svoju nesposobnost da se uklopi. Uspjean je, i u samom je vrhu medicinske znanosti. Nije slavoljubiv ovjek koji trai nain da se proslavi. On je humanist proet suosjeajnou, odluan da ponudi vie za dobrobit drugih.

Uspijeva koristiti propisani struno medicinski okvir te u njega uklopiti drugaije pristupe lijeenju. Svoj pristup naziva iscjeljenjem, a postupak - novom vrstom medicine.

Izabrao je nekoliko metoda koje zadovoljavaju kriterije naune provjerenosti i strune opravdanosti. Njihova fizioloka i tjelesno-organska opravdanost je vrsta i teorijski utemeljena. Zasnivaju se na prirodnim nainima funkcioniranja tijela, posebno mozga, srca i fiziolokih procesa. Metode ne blokiraju i ne mijenjaju prirodno i fizioloko funkcioniranje, nego ga koriste i obnavljaju. Namijenjene su lijeenju depresije, anksioznosti i posljedica stresa.

Depresija, anksioznost i stres kronine su tegobe. Zapadna medicina uspjena je kod akutnih tegoba, kao to su upalni procesi, bakterijska oboljenja, tegobe koje se mogu rjeavati kirurkim zahvatima. Meutim kod kroninih stanja, kao to su, uz navedene i nedostatak smisla u ivotu, izostanak ljudskog kontakta i odnosa, posljedice loeg i neadekvatnog odrastanja, praznina i besmisao, duboka

tuga, psiholoko-emocionalne traume, gubitak i stres, medicina ima manje uspjeha.

Usprkos ve poznatoj injenici o nedovoljnoj uspjenosti medicine i psihijatrije u podrujima ljudske patnje, snaan je otpor pa ak prezir prema svim drugim pristupima (npr. modernim psihoterapijskim pristupima) ili

tradicionalnim pristupima (npr. oputanje, disanje, prehrana, promjena ivotnog ritma, koritenje unutarnjih psiholokih snaga i tehnika koje ih aktiviraju).

Autor je meu rijetkima u velikoj vojsci medicinara koji se usudio suoiti s odbacivanjem, sumnjom i neprihvaanjem unutar svog strunog kruga i profesije. I sam se pitao da li takva tvrdoa i prezir svega osim klasinog medicinskog pristupa proizlaze iz neznanja. Meutim, razlozi su mnogi. Jedni su struni, primjerice neke (iako djelotvorne) metode nisu dovoljno nauno ispitane. Neke nemaju jasnu psiholoko-medicinsku teoriju iz koje potiu ili koja ih opravdava. Djelotvornost i bezopasnost sama po sebi nauno teorijskim krugovima nije dovoljna. Drugi razlozi su ljudski i protokolarni. Malo se ljudi

eli baviti neim novim, kada im staro i prihvaeno (iako nedovoljno uspjeno) osigurava legalnost (tako je propisano), zatitu (neuspjeh je uraunat i predvien, loe posljedice takoer), ugled (jer nema "boljeg"), poziciju vanosti (jer nema "drugih" ili "drugaijih"). Unutar propisanog psihijatrijskog posla teko se moe nai opravdanja i vremena za druge pristupe osim onih po protokolu. Kada se pojave "drugi" i "drugaiji", sve gore navedeno eli se zadrati. Zato ih se esto eli onemoguiti, ignorirati ili diskvalificirati. Od osobina i vjetina pojedinaca zavisi kako e se to uiniti. Neki koriste naune i strune razloge i uvjerenost, ne da bi se pomoglo proiriti, ve da bi se zaustavilo i obezvrijedilo. Neki koriste napade i postupke koji ukazuju na

ugroenost, strah od konkurencije ili razotkrivanja.

Stres, anksioznost i depresija su u porastu. Dva su pristupa lijeenju emocionalnih problema: psihoterapija i farmaceutski proizvodi. Psihoterapija,

iako se pokazala djelotvornom, jo se nedovoljno koristi, jer ima malo strunjaka (psihijatara i psihologa) koji su zavrili specijalistika kolovanja za psihoterapeuta jer malo ljudi ima razloga uloiti vrijeme i novac u dopunsko kolovanje. Istovremeno se velik broj ljudi iz medicinskog i psihologijskog podruja, posebno u sveuilinim krugovima, raunajui na svoj autoritet, potrudio poslati javnosti poruku o bezvrijednosti, nepotrebnosti i nedopustivosti

takvih postupaka. Pioniri psihoterapijske prakse osjetili su posljedice ovih

poruka. No, potrebe za psihoterapijskom pomoi bile su tako velike, a djelotvornost psihijatrijskih pristupa tako mala (posebno u pojavi

posttraumatskog stresnog sindroma), da se morao odazvati velik broj

specijalistiki kolovanih strunjaka u psihoterapijskim pristupima. Danas nam je puno lake i jednostavnije, jer nas je ve toliko da nas se ne moe vie nijekati, a rezultate pobiti.

U svakodnevnoj medicinskoj praksi propisivanje psihotropnih i drugih

lijekova je prevladavajua praksa. Iako takav tretman moe biti izuzetno koristan, posebno u tekim psihijatrijskim problemima, njegova djelotvornost i trajnost ipak su ograniene. im se prekine s terapijom, velik broj pacijenata ponovno ima problem. Autor navodi niz istraivanja koja to potvruju.

Umjesto, ili s ova dva pristupa (razgovori i lijekovi), autor predlae i uvodi skup prirodnih metoda koje se uglavnom oslanjaju na prirodne mehanizme

iscjeljivanja u tijelu: snagu "emocionalnog mozga", koji upravlja psiholokim zdravljem pojedinca.

Prema autoru, emocionalni poremeaji proizlaze iz disfunkcije u emocionalnom mozgu. Ove disfunkcije nastale su, u veini sluajeva, zbog bolnih iskustava iz prolosti koja kontroliraju ponaanja i doivljaje u sadanjosti. Ako se poremeena funkcija uravnotei, ona djeluje na ponaanje i novo doivljavanje u sadanjosti.

Za ovakvo uravnoteenje predloeno je i opisano sedam prirodnih pristupa lijeenja koji koriste vlastite iscjeliteljske mehanizme uma i mozga za oporavak od depresije, anksioznosti i stresa. Na konvencionalnoj je medicini da nastoji

razumjeti kako djeluju ti tretmani i kako kae autor: "...nije legitimno iskljuiti postupke koji su se pokazali kao uspjeni i bezopasni samo zato to ne razumijemo kako djeluju."

Na pacijentima je da ih probaju, da ih naue, da se aktiviraju, bezopasno i uspjeno, za svoje vlastito dobro. Predloene metode su (upamtimo ih!):

desenzitizacija i reprocesiranje pokretom oiju (EMDR);

uvjebavanje koherentnosti brzine otkucaja srca i sinkronizacija kronobiolokih ritmova pomou umjetne zore;

akupunktura;

prehrana omega-3 masnim kiselinama;

vjebanje;

emocionalna komunikacija;

njegovanje vlastite povezanosti s neim to je vee od nas samih.

Ova je knjiga vana zbog metoda, koje najavljuju uspjenost - ozdravljenje.

Ova je knjiga vana zbog ohrabrenja. U tvrdoi tradicionalnosti medicine nae se poneki lijenik koji nudi i neto drugo.

Ova je knjiga vana zbog cjelovitog i sistematinog pristupa izljeenju. Veina lijenika koristi tradicionalni pristup lijeenju, a kada ga obogauju neim novim, onda je to usputno i slui kao nadopuna. esto je povrno i plitko, bez razlone povezanosti s izljeenjem. Svodi se na savjete i preporuke kojih se pacijenti obino, u teini svog problema ne pridravaju.

Ova je knjiga vana zbog provjere i pouzdanosti odabranih metoda. est je sluaj da se preuzmu tehnike i metode, ak cjeloviti pristupi, a da se nikada ne provjeri njihova svrsishodnost i djelotvornost. Istrgnute iz konteksta mogu

izgubiti valjanost (da slue onome emu mislimo da slue) i pouzdanost (da postiu same po sebi ono zbog ega ih koristimo).

Ako se pod djelotvornim vodstvom svladaju predloene metode, one e biti vrlo uspjene i davat e trajne rezultate u onome emu su namijenjene. Zato je ova knjiga nada za ljude s problemima depresije, anksioznosti i stresa. Mogla bi

biti poticaj lijenicima ope medicine (obiteljskim lijenicima) i psihijatrima da naue i usvoje ove metode te da rade sa svojim pacijentima na nov, lagan i djelotvoran nain. Koliko bi imali sretnih pacijenata i zadovoljnih lijenika!

Ovo nije samo hrabra objava i odluka autora. Radi se o nauno utemeljenom pristupu, potvrenom u praksi. To je rijedak primjer!

Mr. Nada anko, psiholog i psihoterapeut

Prolog

"Iscijeliti"1, to je mona rije. Nije li prepotentno da lijenik upotrebljava takvu

rije u naslovu knjige o stresu, anksioznosti i depresiji? O ovom sam pitanju mnogo razmiljao.

Za mene, "iscjeljenje" znai da pacijenti vie ne osjeaju simptome na koje su se alili kad su doli na pregled, i da se ti simptomi nee vratiti nakon zavretka terapije, to se dogaa kad infekciju lijeimo antibioticima. Uz to, ba to sam primijetio kad sam u svoju praksu uveo metode opisane u ovoj knjizi, a to su

obrazloila i neka istraivanja. Na kraju, zakljuio sam da je u redu ako u naslovu knjige upotrijebim rije "iscijeliti" jer, kad je ne bih upotrijebio, to bi bilo neiskreno.

U ovoj knjizi iznesene su ideje inspirirane veinom radovima Antonija Damasija, Daniela Golemana, Toma Lewisa, Deana Ornisha, Andrewa Weila,

Judith Hermann, Bessela van der Kolka, Joea LeDouxa, Mihalya

Csikszentimhalyija, Scotta Shannona i mnogih drugih psihijatara i istraivaa. Godinama smo sudjelovali na istim konferencijama, razgovarali s istim

kolegama i itali istu znanstvenu literaturu. Dakako, u ovoj knjizi i njihovim knjigama ima preklapanja u mnogim podrujima, mnogo je zajednikih referenci i slinih ideja. Meutim, pojavivi se nakon njih, iskoristio sam slobodu da se posluim njihovim talentom za izlaganje znanstvenih ideja jednostavnim, razumljivim pojmovima. Ovom prilikom, elio bih im zahvaliti na svemu to sam posudio iz njihovih radova i na svakoj dobroj ideji koju ova knjiga sadrava. Dakako, ideje s kojima se oni ne moraju nuno sloiti iskljuivo su moja odgovornost.

Svi sluajevi prikazani na stranicama koje slijede potjeu iz moga klinikog iskustva, osim njih nekoliko koji su opisani u znanstvenoj literaturi i kao takvi

su i navedeni. Dakako, imena i svi podaci koji bi mogli identificirati osobu,

promijenjeni su radi zatitite privatnosti opisanih pacijenata. Iz literarnih razloga, u nekoliko sluajeva odluio sam se na spajanje klinikih karakteristika dvaju pacijenata u jednu priu.

1 Zbog vieznanosti rijei iscijeliti i iscjeljenje nakladnik je u naslovu knjige odluio upotrijebiti rije

ozdravljenje koja podrazumijeva cjelokupnu autorovu definiciju izljeenja psihikih problema.

1

Nov nain iscjeljivanja

Svaki ivot je jedinstven... i svaki ivot je teak. esto smo i sami iznenaeni koliko zavidimo nekom drugom.

"Da sam barem lijepa kao Marilyn Monroe."

"Da sam barem rock zvijezda."

"Da sam barem proivio avanture Ernesta Hemingwaya."

Kad bismo postali netko drugi, ne bismo imali nae uobiajene probleme - to je istina. Ali imali bismo druge - njihove - probleme!

Marilyn Monroe bila je moda najslavnija, najseksi ena za kojom se udjelo vie od svih drugih ena njezine generacije. A ipak se uvijek osjeala usamljeno i svoju je nevolju utapala u alkoholu. Na kraju je umrla od prevelike doze

barbiturata. Kurt Cobain, pjeva rock banda Nirvana, postao je superzvijezda u svega nekoliko godina. Ubio se prije navrene tridesete godine. Samoubojstvo je izvrio i Hemingway, kojega Nobelova nagrada i neuobiajeni ivot nisu spasili od duboka egzistencijalnog ponora. Ni talent, ni slava, mo, novac, ni divljenje ena i mukaraca ne mogu temeljno olakati bit ivota.

A postoje i ljudi koji, reklo bi se, ive u harmoniji. Veinom imaju osjeaj da je ivot velikoduan. Uspijevaju uivati u ljudima oko sebe i malim zadovoljstvima svakodnevice: obrocima, snu, projektima, odnosima. Ne

pripadaju nekom kultu ili specifinoj religiji. Ne ive u nekoj odreenoj zemlji. Neki su bogati, drugi nisu. Neki su u braku, drugi ive sami. Neki imaju posebne talente, drugi su prilino obini. Svi su iskusili poraze, razoaranja, mrane trenutke. Nitko ne bjei od tekoa. Ali u cjelini, ti ljudi su, izgleda, bolje opremljeni da prevladaju prepreke. Kao da imaju neku naroitu sposobnost da prou kroz nevolju, dadu smisao svom ivotu, izgleda da su bolje povezani sami sa sobom, s drugim ljudima i s onim to su izabrali kao svoj oblik postojanja.

Kako se postie takva otpornost? Kako emo izgraditi vlastitu sklonost prema sredi? Dvadeset godina proveo sam studirajui i prakticirajui medicinu, uglavnom na velikim sveuilitima Sjedinjenih Drava, Kanade i Francuske, ali isto tako i s tibetskim lijenicima i indijanskim amanima. U tom razdoblju, doao sam do nekih kljunih postupaka koji su se pokazali korisnima i za moje pacijente i za mene. A nije se radilo ni o farmaceutskim proizvodima ni o

uobiajenoj psihoterapiji.

PREKRETNICA

Nisam lako doao do ovog zakljuka - i nove vrste medicine. Svoju medicinsku karijeru poeo sam kao istokrvni znanstvenik. Nakon diplome na medicinskom fakultetu, na pet godina napustio sam medicinu da bih prouavao kako se neuroni organiziraju u mree i proizvode misli i emocije. Doktorirao sam kognitivnu neurologiju na sveuilitu Carnegie Mellon pod supervizijom doktora znanosti Herberta Simona, jednog od rijetkih psihologa koji su dobili

Nobelovu nagradu, i Jamesa McClellanda, jednog od utemeljitelja moderne

teorije ivanih mrea. Glavni rezultat moje disertacije objavljen je u asopisu Science, prestinoj publikaciji u kojoj bi svaki znanstvenik volio vidjeti svoj rad.

Nakon takvog "tvrdog" znanstvenog obrazovanja, povratak u svijet klinike i

stairanje na psihijatriji bio mi je, zapravo, teak. Rad s pacijentima inio mi se previe "mekan", previe neodreen, gotovo... prelagan. Kliniki posao imao je malo zajednikog s konkretnim podacima i matematikom preciznosti na koju sam navikao. Meutim, tjeio sam se time to uim psihijatrijsku praksu na psihijatrijskom odjelu ije je znanstveno i istraivako usmjerenje meu najvrima u zemlji. Na Sveuilitu u Pittsburghu, govorilo se da psihijatrija dobiva vie sredstava za istraivanje iz saveznih fondova nego ijedan drugi odsjek na Medicinskom fakultetu, ukljuujui i prestini odsjek transplantacijske kirurgije. S odreenom prepotencijom, smatrali smo se "klinikim znanstvenicima".

Ubrzo nakon toga, od Dravnog instituta za zdravstvo i privatnih fondacija dobio sam dovoljno sredstava da pokrenem vlastiti laboratorij.

Stvari nisu mogle izgledati bolje i moglo se oekivati da e moj interes za novim znanjem i vrstim injenicama biti zadovoljen. Meutim, u kratkom roku, nekoliko iskustava potpuno e promijeniti i moj pogled na medicinu i smjer moje karijere.

Jedno iskustvo bilo je putovanje u Indiju, u okviru organizacije lijenici bez granica, za koju sam radio kao lan Upravnog odbora za Sjedinjene Drave od 1991. do 2000. U Indiju sam doao raditi s izbjeglicama iz Tibeta u Dharamsali, sjeditu Dalaj Lame. Ondje sam upoznao tradicionalnu medicinsku praksu Tibeta, u kojoj lijenici postavljaju dijagnozu bolesti i "neravnotee" detaljnim opipavanjem bila na oba zgloba i pregledavanjem jezika i urina. Ovi lijenici primjenjivali su samo akupunkturu, tradicionalne biljne preparate i upute za

meditiranje. I bili su jednako uspjeni u tretiranju raznih pacijenata koji su patili od kroninih bolesti kao i mi na Zapadu, ali su njihove terapije imale mnogo manje popratnih pojava i puno su manje kotale.

Moji psihijatrijski pacijenti patili su uglavnom od kroninih bolesti. (Depresija, anksioznost, bipolarnost i stres - sve su to kronine tegobe.) Zapitao sam se je li prezir prema tradicionalnim pristupima kojem su me poduavali tijekom cijelog kolovanja utemeljen na objektivnim injenicama ili neznanju. Dakako, dok zapadna medicina biljei uspjehe kod akutnih tegoba kao to su upala plua ili slijepog crijeva, ili lomova kostiju, daleko je manje sjajna u tretiranju kroninih stanja, ukljuujui anksioznost i depresiju.

Drugi izazov mojoj medicinskoj aroganciji bilo je jedno mnogo osobnije

iskustvo. Prilikom boravka u Francuskoj, vrlo bliska prijateljica iz djetinjstva

priala mi je o svom oporavku od vrlo ozbiljne depresije. Odbila je lijekove koje je ponudio njezin lijenik i potraila pomo kod neke vrste iscjelitelja. Lijeenje se sastojalo od "sofrologije", tehnike koja koristi duboko oputanje i ponovno proivljavanje starih, potisnutih emocija. Nakon tog tretmana njezino je stanje bilo "bolje nego normalno". Ne samo da vie nije bila u depresiji, ujedno se oslobodila tridesetogodinjeg tereta neiskazanog aljenja zbog gubitka oca, koji je umro kad joj je bilo est godina.

Moja je prijateljica pronala novu energiju, novu lakou i smislenost postojanja koja nije bila dio njezine osobe prije tretmana. Bio sam sretan zbog

nje, ali i okiran i razoaran u sebe. Za svih godina prouavanja uma i mozga, kraj sveg obrazovanja iz podruja znanstvene psihologije, a onda i psihijatrije, nisam jo vidio ovako temeljite rezultate, niti sam se susreo s ovakvim metodama lijeenja. Zapravo, aktivno su me odvraali od prouavanja takvih pristupa - kao da je to u nadlenosti arlatana, nedostojno doktora medicine, nedostojno ak znanstvene znatielje. No moja je prijateljica postigla puno vie nego to sam, u skladu s nauenim, mogao oekivati od tehnika koje sam studirao: psihijatrijske farmakologije i konvencionalne psihoterapije.

Da se obratila meni kao psihijatru, najvjerojatnije bih joj ograniio mogunosti da postigne osobni rast koji je proivjela kroz neuobiajeni tretman po svom izboru. Ako, nakon toliko godina uenja, ne bih mogao pomoi nekome do koga mi je zaista stalo, koliko onda uistinu vrijedi sve moje znanje?

U mjesecima i godinama koje su slijedile, nauio sam otvoriti svoj um - i srce - drugaijim i esto djelotvornijim nainima lijeenja drugih ljudi.

Sedam prirodnih pristupa lijeenju koje u opisati u ovoj knjizi koriste vlastite iscjeliteljske mehanizme uma i mozga za oporavak od depresije,

anksioznosti i stresa. Provedena su istraivanja svih sedam metoda i studije koje potvruju njihovo korisno djelovanje objavljene su u prestinim medicinskim asopisima. Budui da mehanizmi pomou kojih djeluju i dalje nisu dobro shvaeni, ove metode uglavnom su ostale iskljuene iz glavne struje medicine i

psihijatrije. Konvencionalna medicina bi, s punim pravom, trebala nastojati

razumjeti kako djeluju ti tretmani. Ali, nije legitimno iskljuiti postupke koji su se pokazali kao uspjeni i bezopasni samo zato to ne razumijemo kako djeluju. Danas je potreba za takvim pristupima toliko velika da ih vie nee biti mogue odbacivati. Postoje dobri razlozi za otvoreniji pristup.

ALOSNO STANJE STVARI

Poremeeni povezani sa stresom - ukljuujui depresiju i anksioznost -rasprostranjeni su u naem drutvu. Brojke zabrinjavaju: klinike studije pokazuju da je 50 do 75 posto ukupnih posjeta lijeniku prvenstveno povezano sa stresom i da, kad se radi o stopi smrtnosti, stres predstavlja ozbiljniji faktor

rizika nego duhan. tovie, osam od deset najeih medicinskih tretmana u Sjedinjenim Dravama namijenjeni su lijeenju problema izravno povezanih sa stresom: antidepresivi, anksiolitici i tablete za spavanje, antacidi za garavicu i ireve te preparati za visoki krvni tlak. Godine 1999. tri najee prodavana lijeka bilo koje vrste u Sjedinjenim

Dravama bili su antidepresivi (Prozac, Paxil i Zoloft). Procjenjuje se da je svaki osmi Amerikanac uzimao antidepresive, od ega gotovo polovica dulje od godinu dana.

Iako su stres, anksioznost i depresija u porastu, oni koji pate od tih tegoba

nemaju povjerenje u dva tradicionalna stupa lijeenja emocionalnih problema: psihoterapiju i farmaceutske proizvode. Ve je 1997. jedna harvardska studija pokazala da veina Amerikanaca s takvim tegobama radije biraju "alternativne i komplementarne" metode, umjesto tradicionalne terapije ili lijekova.

Psihoanaliza gubi tlo pod nogama. Nakon to je trideset godina dominirala psihijatrijom, njezina vjerodostojnost je naruena jer joj djelotvornost nije dovoljno dokazana. Svi koji ive u New Yorku, jednoj od malobrojnih preostalih tvrava psihoanalize engleskoga govornog podruja, vjerojatno poznaju nekoga tko je imao velike koristi od analitike terapije, ali poznaju i mnogo drugih ljudi koji se godinama vrte u krugu na psihijatrovu kauu.

Danas je najei oblik psihoterapije kognitivno-bihevioralna terapija. Postoji dojmljiva dokumentacija s izobiljem studija koje pokazuju njezinu djelotvornost

kod stanja u rasponu od depresije do opsesivno-kompulzivnih poremeaja. Pacijenti koji su nauili kontrolirati svoje misli i sustavno ispitivati svoje pretpostavke i uvjerenja nesumnjivo se osjeaju bolje od onih koji to ne mogu. Ali, mnogi pacijenti smatraju da esto iskljuiva usredotoenost na trenutna

razmiljanja i ponaanje ne uspijeva obuhvatiti punu dimenziju njihova ivota - ukljuujui, najvanije od svega, tijelo.

Osim psihoterapije, postoji "bioloka psihijatrija". To je moderni oblik psihijatrije koji prvenstveno lijei pacijente psihotropnim preparatima kao Prozac, Zoloft, Paxil, Xanax, litiji, Zyprexa i tako dalje. U redovima

svakodnevne medicinske prakse, psihotropni lijekovi gotovo potpuno vladaju

podrujem. Psihoterapija - iako se pokazala kao djelotvorna - puno se rjee primjenjuje. Propisivanje medikamenata postalo je tako est refleks da e pacijentica koja se rasplae pred lijenikom gotovo sigurno dobiti recept za antidepresiv.

Psihotropni tretman moe biti nevjerojatno koristan. Ponekad toliko da neki psihijatri - kao Peter Kramer u svojoj poznatoj knjizi Listening to Prozac -

opisuju pacijente kojima se linost potpuno promijenila. Kao svi lijenici moje generacije i sam esto propisujem psihotropne preparate, naroito za teke psihijatrijske probleme. Vjerujem da se otkrie djelotvornih psihotropnih lijekova moe ubrojiti meu najvanije dogaaje u medicini dvadesetog stoljea. Ali, djelotvornost psihijatrijskih lijekova esto prestaje kad prekinemo terapiju i velik broj pacijenata ponovno ima probleme. Na primjer, iscrpna studija koju je

na Harvardu provela grupa specijalizirana za terapiju lijekovima pokazuje da,

otprilike, polovica pacijenata koji su prestali uzimati antidepresive ponovno

ponu osjeati tegobe u roku od godinu dana. Oito, preparati protiv anksioznosti i depresije ne "lijee" onako kako antibiotici lijee infekcije. Kao takvi, lijekovi - ak i najkorisniji - daleko su od idealnog rjeenja za emocionalno zdravlje. U "dubini due" pacijenti to znaju i esto se opiru uzimanju lijekova zbog uobiajenih ivotnih problema, bez obzira radi li se o tekom tugovanju ili samo prevelikoj koliini stresa na poslu.

DRUGAIJI PRISTUP

Danas se po cijelom svijetu ire novi naini tretmana emocija, bez konvencionalne psihoterapije ili Prozaca. U bolnici Sveuilita Shadyside u Pittsburghu pet godina smo istraivali kako olakati depresiju, anksioznost i stres skupom prirodnih metoda koje se uglavnom oslanjaju na prirodne

mehanizme iscjeljivanja u tijelu, umjesto razgovora ili lijekova.

Glavne pretpostavke koje lee u pozadini naeg rada mogu se saeti ovako:

Unutar mozga nalazi se emocionalni mozak, pravi "mozak u mozgu". Ovaj drugi mozak drugaije je graen, ima drugaiju staninu organizaciju, ak i biokemijska svojstva koja se razlikuju od ostatka neokorteksa, "najrazvijenijeg" dijela mozga i sredita za jezik i miljenje. Do nekog stupnja, emocionalni mozak funkcionira nezavisno od ovog "naprednijeg"

mozga. tovie, jezik i spoznaja imaju ogranieni pristup emocionalnom mozgu.

Emocionalni mozak kontrolira sve to upravlja psiholokim zdravljem pojedinca, kao to regulira i velik dio tjelesne fiziologije: uredan rad srca, krvni tlak, hormone, probavni sustav - ak i imuni sustav.

Emocionalni poremeaji proizlaze iz disfunkcija u emocionalnom mozgu. Kod mnogih ljudi, ove disfunkcije potekle su od bolnih iskustava iz

prolosti koje nemaju nikakve veze sa sadanjicom, ali i dalje kontroliraju njihovo ponaanje.

LIMBIKI MOZAK

U "srcu" ljudskog mozga nalazi se emocionalni mozak. Te takozvane "limbike" strukture iste su kod svih sisavaca i izgraene su od ivanog tkiva koje se razlikuje od onog u kortikalnoga "kognitivnog" mozga, odgovornog za jezik i

apstraktno miljenje. Limbike strukture odgovorne su za emocije i instinktivnu kontrolu ponaanja. Duboko u unutranjosti mozga je amigdala - skupina neurona odgovornih za reakciju straha.

Prvenstveni zadatak tretmana je "reprogramiranje" emocionalnog mozga, tako da se prilagoava sadanjosti umjesto da i dalje reagira na iskustva iz prolosti. Kako bismo postigli taj cilj, primjena metoda koje djeluju kroz tijelo i izravno utjeu na emocionalni mozak, openito je djelotvornija od pristupa koji ovise iskljuivo o jeziku i razumu, koje emocionalni mozak ne prima tako dobro.

Emocionalni mozak sadrava prirodne mehanizme samoiscjeljivanja: "instinkt za iscjeljivanje". Taj instinkt za iscjeljivanje koristi sve priroene sposobnosti emocionalnog mozga da pronae ravnoteu i zdravlje, to se moe usporediti s drugim mehanizmima samoiscjeljivanja u tijelu, kao to je zarastanje rana ili eliminiranje infekcije. Metode koje djeluju kroz tijelo

nadovezuju se na te mehanizme.

Te prirodne metode lijeenja, koje u opisati na sljedeim stranicama, izravno djeluju na emocionalni mozak, gotovo u potpunosti iskljuujui jezik. Iako se danas preporua mnogo takvih metoda, u svojoj klinikoj praksi i u ovoj knjizi izabrao sam samo one koje su izazvale dovoljno znanstvenog zanimanja

da bih ih mogao bez oklijevanja upotrijebiti kod pacijenata i preporuiti kolegama. Svako poglavlje predstavlja jedan od tih pristupa, ilustriran priama pacijenata kojima je to iskustvo promijenilo ivot. Uz to, nastojim prikazati do kojeg je stupnja svaka pojedina metoda znanstveno procijenjena. Meu najnovijim metodama, neke ukljuuju "desenzitizaciju i reprocesiranje pokretom oiju" (poznatiju po kratici EMDR - eng. eye movement desensitization and reprocessing), ili uvjebavanje koherentnosti brzine otkucaja srca, ili ak sinkronizaciju kronobiolokih ritmova pomou umjetne zore (koja bi trebala zamijeniti budilicu). Drugi pristupi, kao akupunktura, prehrana, vjebanje, emocionalna komunikacija i njegovanje vlastite povezanosti s neim to je vee

od nas samih, iznikle su iz drevnih tradicija, ali je njihova vanost ponovno potvrena novim znanstvenim podacima.

Bez obzira na porijeklo pristupa, sve poinje s emocijama. Mi emo za poetak razmotriti kako radi emocionalni mozak i kako njegovo iscjeljivanje ovisi o tijelu.

2

Nesklad u neurobiologiji:

Teak spoj dvaju mozgova

Sumnja u sve i povjerenje u sve dva su jednako pogodna rjeenja koja nas tite od potrebe za razmiljanjem.

- Henri Poincare, O znanosti i hipotezama

Bez emocija, ivot ne bi imao nikakvog smisla. Bez ljubavi, ljepote, pravde, istine, dostojanstva, asti i zadovoljstva koje nam sve navedeno prua, po emu bi ivot bio vrijedan postojanja?

Ova iskustva, kao i emocije koje uz njih idu, ponaaju se kao kompas. Korak po korak, pokazuju nam pravi smjer. Vie ljubavi, vie ljepote, vie pravde, i nastojanje da se odmaknemo od njihovih suprotnosti, naa je stalna tenja. Bez emocija, gubimo nae temeljne osobine - ne moemo donositi odluke koje odraavaju ono to nam je zaista najvanije.

Neki ljudi s ozbiljnim mentalnim oboljenjima gube tu sposobnost. Ulaze u

neku vrstu emocionalne "niije zemlje". Kao Peter, na primjer - mladi Kanaanin koji se pojavio u hitnoj slubi moje bolnice, dok sam jo bio staist.

Peter je ve neko vrijeme uo glasove. Govorili su mu da je smijean i nesposoban i da bi mu bolje bilo da je mrtav. Malo-pomalo, glasovi su preuzeli

vlast i Peterovo ponaanje je bilo sve udnije. Prestao se prati, nije htio jesti i po nekoliko dana za redom bio bi zatvoren u svojoj sobi. Njegova majka, koja je

ivjela sama s njim, strano se zabrinula. Njezin sin jedinac, odlian student filozofije, najbolji u svojoj generaciji brucoa, uvijek je bio pomalo ekscentrian. No ipak, ovog je puta sve izgledalo pretjerano.

Jednog dana, u oajnom stanju, Peter je napao i udario svoju majku. Morala je zvati policiju. I tako je on stigao do hitne pomoi. Uz lijekove, prilino se smirio. Glasovi su, inilo se, nestali za nekoliko dana. Rekao je da ih sada moe "kontrolirati". Ali to nije znailo da je postao normalan.

Nakon nekoliko tjedana lijeenja - antipsihotiki lijekovi moraju se uzimati kroz dulje razdoblje - njegova je majka bila gotovo jednako zabrinuta kao prvog

dana. "On vie nita ne osjea", rekla mi je s oajem u glasu. "Pogledajte ga.

Vie ga nita ne zanima. Nita vie ne radi. Po cijele dane samo pui i nita ne radi."

Dok je ona govorila, promatrao sam Petera. Bio je to alostan prizor. Malo pogrbljen, zaleenih crta lica i okamenjenog pogleda, hodao je gore-dolje po bolnikom hodniku, kao zombi. Odlian student gotovo je potpuno prestao reagirati na druge ljude ili na vijesti iz vanjskog svijeta. Ovo stanje emocionalne

apatije je ono to kod obitelji pacijenata kao to je Peter najvie izaziva zabrinutost. Ipak, njegove halucinacije i tlapnje - koje je tretman lijekovima

otklonio - za njega i njegovu majku bili su mnogo opasniji od ovih popratnih

pojava. Ali, postoji problem; nema emocije, nema ivota.2

S druge strane, preputene same sebi, emocije ne ine ivot savrenim. Moraju biti rukovoene racionalnom analizom koju daje kognitivni mozak. Ako nije tako, prenagljene odluke donesene u aru akcije mogu ugroziti sloenu ravnoteu naih odnosa s drugim ljudima. Lieni koncentracije, promiljenosti, planiranja, u vlasti smo zadovoljstava i frustracija na koje sluajno nailazimo. Ako nismo u stanju kontrolirati svoje postojanje, ivot gubi znaenje.

EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

"Emocionalna inteligencija" pojam je koji najbolje definira ovu ravnoteu! izmeu emocija i razuma. Pojam su izmislili istraivai s Yalea i Sveuilita u New Hampshireu.

Emocionalna inteligencija, ideja koja je jednostavna koliko i vana, slavu je stekla knjigom Daniela Golemana, znanstvenog novinara New York Timesa.

Svjetski utjecaj Golemanove knjige oivio je debatu o starom pitanju: "to je inteligencija?"

Originalna i najopenitija definicija inteligencije bila je ona koja je nadahnula psihologe poetkom 20. stoljea da izmisle pojam "kvocijenta inteligencije". Inteligencija, prema ovom shvaanju, skup je mentalnih sposobnosti prema kojima moemo predvidjeti uspjenost pojedinca. Dakle, openito govorei, to su pojedinci "inteligentniji" - to jest, to je vii njihov kvocijent inteligencije (IQ) - trebali bi biti "uspjeniji". Rako bi potvrdili to predvianje, rani psiholoki istraivai odredili su proslavljeno mjerilo: test inteligencije. Test iznad svega kod pojedinca vrednuje sposobnost za apstrakciju i fleksibilnost u tretiranju

2 Danas postoje antipsihotiki lijekovi ije su popratne pojave manje teke. Oni kontroliraju halucinacije i tlapnje

ne umrtvljujui pri tome emocionalni ivot pacijenta do tog stupnja.

logikih informacija. Meutim, odnos izmeu kvocijenta inteligencije pojedinca i njegova ili njezina "uspjeha" u irem smislu (drutveni poloaj, prihod, brani status, sposobnost da odgoji uspjenu djecu) pokazao se kao klimav, najblae reeno. Prema raznim studijama, manje od 20 posto tog uspjeha moe se pripisati kvocijentu inteligencije pojedinca.

Zakljuak je neoekivan: drugi faktori zasluni su za preostalih 80 posto uspjeha. Dakle, ti drugi faktori su za postizanje uspjeha oito vaniji nego apstraktna inteligencija i logika.

Carl Jung i Jean Piaget - vicarski pioniri psihijatrije, odnosno djeje psihologije - jo pedesetih godina prolog stoljea tvrdili su da postoji nekoliko tipova inteligencije. Bez sumnje, odreeni pojedinci - kao Mozart - imaju izuzetnu "glazbenu inteligenciju". Drugi imaju neuobiajenu "inteligenciju za oblikovanje" - Rodin, na primjer - a drugi, opet, onu za kretanje u prostoru.

Recimo, sporta Michael Jordan i plesa Rudolf Nurejev.

Istraivai s Yalea i iz New Hampshirea otkrili su novi oblik inteligencije, onu koja je na djelu kad se radi o razumijevanju i reguliranju emocija. Ovaj

oblik inteligencije - "emocionalna inteligencija" - upravo je onaj koji, vie od bilo kojeg drugog, objanjava uspjeh u ivotu. I ima vrlo malo veze sa IQ-om.

Istraivai s Yalea i Sveuilita u New Hampshireu pokuali su definirali

"emocionalni kvocijent" ili "EQ" koji e posluiti kao mjera za pojam emocionalne inteligencije. Svoju definiciju utemeljili su na etiri osnovne vjetine:

1.Sposobnost da identificiramo svoje emocionalno stanje i emocionalno

stanje drugih ljudi;

3. Sposobnost da shvatimo prirodni slijed emocija (kao to potezi kule i lovca slijede razliita pravila na ahovskoj ploi, strah i gnjev, na primjer, drugaije se iskazuju i imaju razliite posljedice na nae ponaanje);

4. Sposobnost da razmatramo vlastite emocije i emocije drugih ljudi;

5. Sposobnost da reguliramo svoje emocije i emocije drugih ljudi.3

Ove etiri sposobnosti pruaju osnovu za samousavravanje i drutveni uspjeh. Zajedno, ine temelj samospoznaje, samosavladavanja, suosjeanja, suradnje i sposobnosti za razrjeavanje konflikata. Iako te vjetine izgledaju elementarno i vjerojatno je veina nas uvjerena da ih posjedujemo, to uope nije tako.

3 Nuklearna magnetna rezonancija moe pratiti promjene aktivnosti neurona u razliitim podrujima mozga dok

su pod utjecajem sadraja misli i emocija.

Na primjer, sjeam se odline mlade znanstvenice s Medicinskog fakulteta u Pittsburghu. Sudjelovala je u jednom eksperimentu lokaliziranja emocija u

mozgu u mom laboratoriju. U ovom istraivanju, dok su sudionici gledali filmske isjeke sa snanim, esto nasilnim prizorima, rad njihova mozga bio je pod nadzorom skenera za magnetnu rezonanciju (MRI - eng. magnetic

resonance imaging).

Eksperimenta se jo ivo sjeam jer sam, zbog estog gledanja tih filmova, razvio jaku odbojnost prema njima. Kad je zapoeo, broj otkucaja srca i krvni tlak te mlade ene koja je leala u unutranjosti skenera naglo su porasli do abnormalnog stupnja. Ovaj oit znak stresa zabrinuo me je toliko da sam htio obustaviti eksperiment. Ona mi je, s iznenaenjem, odvratila da je sve u redu. Nije osjeala nita; slike nisu imale nikakvog utjecaja na nju, rekla je, i nije shvaala zato sam predloio da sve prekinemo!

Poslije sam ustanovio da ta mlada ena ima vrlo malo prijatelja i da ivi samo za svoj posao. Ne shvaajui tono zato, lanovi mog tima nisu je voljeli. Moda zato to je previe priala o sebi i kao da je nije bilo previe briga za druge ljude? Ona sama nije znala zato je ljudi ne cijene vie.

Ova istraivaica je za mene postala tipian primjer osobe s velikim kvocijentom inteligencije i vrlo slabim kvocijentom emocionalne inteligencije.

Njezin glavni nedostatak, izgleda, bio je nedostatak svijesti o vlastitim

emocijama i, posljedino, "sljepilo" za emocije drugih ljudi. Budunost njezine karijere nije mi izgledala sjajno. ak i u "tvrdoj" znanosti ljudi moraju raditi u timu, stvarati veze, pokazati sposobnost voenja i suraivati s kolegama. Bez obzira na vokaciju, okolnosti od nas uvijek zahtijevaju da komuniciramo s

drugim ljudima. To je neizbjena injenica i na duge staze sposobnost stvaranja odnosa prema drugima odluuje o naem uspjehu.

Ponaanje male djece pokazuje kako ponekad moe biti teko prepoznati emocionalna stanja. Novoroenad kad plae obino ne zna tono zato plae. Moda zato to su gladna, ili im je pretopio, jer su alosna, ili su samo umorna nakon cijelog dana igranja. Plau ne znajui to nije u redu; ne znaju to bi uinila da im bude bolje. U ovakvim situacijama, roditelji s nedovoljno razvijenom emocionalnom inteligencijom lako e se osjetiti bespomono; nee znati kako da prepoznaju emocije djeteta i odgovore na njegove potrebe. Drugi,

s veom emocionalnom inteligencijom, lako e smisliti kako e umiriti dijete. Brojni su opisi kako je T. Berry Brazelton, istaknuti pedijatar svoje generacije,

mogao jednom rijei ili gestom umiriti dijete koje je plakalo danima. To je virtuoz emocionalne inteligencije.

Kod djece, uobiajen je ovaj nedostatak sposobnosti da jasno razlikuju razliita emocionalna stanja. Ali to sam primijetio i kod svojih kolega u bolnici. Pod stresom nakon beskrajnih radnih dana, iscrpljeni viekratnim nonim deurstvima u jednom tjednu, esto su traili kompenzaciju u prejedanju. Tijelo

je govorilo: "Trebam se odmoriti; trebam spavati." Ali oni su uli samo: "Trebam, trebam..." Na tu potrebu reagirali su jedinom fizikom utjehom koja je odmah dostupna u svakoj bolnici - brzoj hrani koja im je na raspolaganju 24 sata

dnevno. U ovakvoj situaciji, upotreba emodonzilne inteligencije znaila bi primjenu etiri sposobnosti opisane u studiji s Yalea:

Prvo, identificirati pravo stanje, ono o emu se zaista radi (umor, a ne glad).

Drugo, znati kako do toga dolazi (prolazno stanje, povremeno nastupa tijekom dana kad je tijelo preoptereeno).

Sljedee, analiziranje problema (ako pojedem jo jedan sladoled, to e biti dodatno optereenje za moje tijelo; uz to, zbog toga u osjeati krivnju).

Na kraju, rjeavanje situacije na odgovarajui nain (nauiti kako emo pustiti da proe taj val umora, ili uzeti odmor za "meditaciju", ili ak odspavati dvadesetak minuta; uvijek moemo pronai vremena za ove alternative, koje osvjeavaju mnogo vie od jo jedne alice kave ili jo jedne okolade).

Sluaj umornih lijenika moe izgledati trivijalno. Ali situacija je zanimljiva ba zbog toga. Pretjerivanje u jelu je i vrlo esta pojava i vrlo ju je teko kontrolirati. Veina strunjaka za prehranu i pretilost slau se u ovome: slabo vladanje emocijama jedan je od glavnih uzroka pretilosti u drutvu gdje je stres est, a hrana se obilato koristi za njegovo ublaavanje. Ljudi koji su nauili vladati stresom uglavnom nemaju problema s teinom. Nauili su kako e sluati svoje tijelo, prepoznati svoje osjeaje i inteligentno reagirati.

Prema Golemanovoj tezi, vladanje emocionalnom inteligencijom bolji je

pokazatelj uspjeha u ivotu od kvocijenta inteligencije. U jednom od najznaajnijih istraivanja faktora koji ukazuju na mogui uspjeh, psiholozi su pratili gotovo stotinu studenata s Harvarda, poevi od etrdesetih godina prolog stoljea. Njihova intelektualna sposobnost s dvadeset godina bila je slab pokazatelj buduih prihoda, produktivnosti ili priznanja vrnjaka. A oni s najviim ocjenama na sveuilitu nisu poslije imali najsretniji obiteljski ivot ili najvie prijatelja. Sasvim suprotno, istraivanje provedeno meu djecom iz siromanog bostonskog predgraa pokazuje da "emocionalni kvocijent" igra znaajnu ulogu. Najsnaniji pokazatelj kasnijeg uspjeha te djece u odrasloj dobi nije bio njihov kvocijent inteligencije - nego sposobnost da kroz teko djetinjstvo vladaju svojim emocijama, rjeavaju svoje frustracije i surauju s drugim ljudima.

TREA REVOLUCIJA:

NAKON DARWINA I FREUDA

Dva velika mislioca, Darwin i Freud, dominirali su drutvenim znanostima u dvadesetom stoljeu. Trebalo je gotovo sto godina da se njihovi doprinosi objedine u potpuno novi pogled na emocionalni ivot ljudskih bia.

Prema Darwinu, vrste evoluiraju kroz sukcesivno dodavanje novih struktura i

funkcija. Prema tome, svaki organizam ima fizike karakteristike svojih predaka, kao i neke nove. Budui da su se ljudi i ovjekoliki majmuni odvojili od Zajednikih predaka kasno u evoluciji, ljudi su, u nekom smislu "super-majmuni".

4 A nai majmunski preci i sami dijele dosta zajednikih osobina s

drugim sisavcima sa zajednikim pretkom. I tako dalje, du cijelog evolucijskog lanca.

Kao i arheoloka iskapanja, anatomija i fiziologija ljudskog mozga otkrivaju niz slojeva koje je ostavila naa evolucijska prolost. Dubinske strukture mozga identine su kao kod majmuna. Neke od najdubljih ak su jednake kao kod reptila. S druge strane, strukture koje je evolucija dodala u novije doba, kao

prefrontalni korteks (iza ela), potpuno su razvijene samo kod ljudi. Zato nas zaobljeno elo Homo sapiensa tako jasno razlikuje od lica naih predaka koji su bili blii majmunima. Darwinove tvrdnje bile su toliko revolucionarne i izazivale su takvu uznemirenost da su njihove implikacije potpuno prihvaene tek polovinom dvadesetog stoljea: u ljudskom mozgu jo postoje mozgovi ivotinja koje su se u evolucijskom lancu pojavile prije nas.

Freud je, sa svoje strane, definirao postojanje tajanstvenog dijela ivota uma. To je zvao "nesvjesnim" - onim to ne izmie samo naoj svjesnoj panji nego, tovie, i naoj spoznaji. Obrazovan kao neurolog, Freud si nikako nije mogao dopustiti da prizna kako njegove teorije ne mogu biti objanjene strukturama i funkcijama mozga. Ali, u nedostatku naega dananjeg znanja o anatomiji mozga (njegovoj arhitekturi) i, iznad svega, fiziologiji (nainu na koji funkcionira), nije mogao otii dalje u tom smjeru. Njegov pokuaj da objedini ova dva podruja - znameniti "Projekt znanstvene psihologije" - zavrio je neuspjehom. Bio je toliko nezadovoljan da ga nije elio objaviti za ivota. Ali to ga nije sprijeilo da stalno razmilja o njemu.

Sjeam se susreta s dr. Josephom Wortisom, poznatim psihijatrom, kad mu je bilo 85 godina. Ranih tridesetih godina prolog stoljea, otiao je u Be da se upozna s psihoanalizom i da se podvrgne analizi kod Freuda. Dr. Wortis je

poslije utemeljio Biological Psychiatry, asopis koji je postao vodea

4 Naravno, odreene su karakteristike postale manje izraene, kao dlakavost i istaknute eljusti.

znanstvena publikacija. Doktor Wortis mi je ispriao kako ga je, u mladosti, Freud iznenadio tvrdnjom: "Ne trebate uiti samo psihoanalizu kakva danas postoji. Ve je zastarjela. Vaa generacija e stvoriti sintezu izmeu psihologije i biologije. Tome se morate posvetiti." Dok je cijeli svijet tek otkrivao njegove

teorije i njegovo "lijeenje razgovorom", Freud je - uvijek pionir - ve istraivao neto drugo.

Tek na kraju dvadesetog stoljea je dr. Antonio Damasio - veliki ameriki neurolog i znanstvenik, predstojnik Odsjeka za neurologiju na Sveuilitu u Iowi - dao objanjenje za stalnu napetost izmeu emocionalnog i racionalnog mozga - izmeu strasti i razuma - na nain kojim bi Freud vjerojatno bio zadovoljan. Doktor Damasio otiao je jo dalje i pokazao da su emocije jednostavno nune za razum.

DVA MOZGA:

KOGNITIVNI I EMOCIONALNI

Kako tvrdi dr. Damasio, na mentalni ivot izvire iz stalnog nastojanja da ostvarimo ravnoteu dvaju mozgova. S jedne strane, postoji kognitivni mozak - svjestan, racionalan i usmjeren prema vanjskom svijetu. S druge, tu je

emocionalni mozak - nesvjestan, prvenstveno zaokupljen preivljavanjem i iznad svega, vezan uz tijelo. Iako su oba "mozga" nesumnjivo vrlo isprepleteni i

zbog integriranog funkcioniranja stalno su meusobno ovisni, svaki za sebe na vrlo razliite naine pridonosi naem iskustvu ivota i naem ponaanju.

Kako je Darwin pretpostavljao, ljudski mozak ine dva glavna dijela. Duboko u mozgu, u samom sreditu, lei stari, primitivni mozak, onaj koji dijelimo sa svim ostalim sisavcima i u najdubljoj jezgri, s reptilima. Ovaj mozak je najdublji

sloj evolucije. Paul Broca, priznati francuski neurolog iz 19. stoljea koji ga je prvi opisao, nazvao je to "limbikim" mozgom.5 Oko tog limbikog mozga, kroz milijune godina evolucije, nastao je sloj puno novijeg datuma. To je novi mozak

ili "neokorteks" u znaenju "nova kora" ili "nova ovojnica".

LIMBIKI MOZAK KONTROLIRA EMOCIJE

I TJELESNU FIZIOLOGIJU

5 Slika aktivacije limbike strukture moe se nai na web stranici www.instincttoheal.org.

Limbiki mozak izgraen je od najdubljih slojeva ljudskog mozga. tovie, do neke mjere to je "mozak u mozgu". Jedan eksperiment, iju sam provedbu vodio zajedno s dr. Jonathanom Cohenom (sada na Sveuilitu Princeton) u laboratoriju za kliniku kognitivnu neurologiju na Sveuilitu u Pittsburghu, jasno ilustrira ovu ideju. Kad su dobrovoljni ispitanici primili injekciju tvari koja

izravno stimulira podruje mozga odgovorno za strah (zonu koju nazivamo "amigdala"), primijetili smo aktiviranje emocionalnog mozga. Uinak je bio slian trenutku kad se pali arulja. Za to vrijeme, neokorteks koji okruuje limbiki mozak nije pokazivao nikakvu aktivnost.

U ovom eksperimentu, bio sam prvi sudionik koji je primio injekciju tvari

koja izravno aktivira emocionalni mozak. Jasno se sjeam neobinog osjeaja koji je izazvala. Uplaio sam se, ne znajui zato. To je bilo iskustvo "istog" straha - straha koji nije povezan ni sa kojim odreenim objektom. Poslije su i drugi sudionici opisali isti neobini osjeaj straha, istovremeno intenzivan i "protoan". Sreom, to je trajalo samo nekoliko minuta.

Organizacija emocionalnog mozga puno je jednostavnija nego kod

neokorteksa. Za razliku od neokorteksa, zone limbikog mozga veinom nisu organizirane u pravilnim slojevima neurona koji bi omoguili obraivanje informacija. Ba suprotno, u nekim jezgrenim podrujima - kao u jezgrama amigdale - neuroni su, naizgled, nasumino nagomilani. Zbog rudimentarnije strukture, emocionalni mozak obraduje informacije na mnogo primitivniji nain nego kognitivni mozak, ali je bri i spretniji kad se radi o naem preivljavanju. Zato, na primjer, na mranom umskom tlu komad drveta koji podsjea na zmiju moe izazvati reakciju straha. Prije nego to ostatak mozga moe utvrditi da je taj objekt bezopasan, mehanizam opstanka u emocionalnom mozgu potaknut e reakciju koja je po njegovoj procjeni najbolja, esto temeljena na djelominim, nepotpunim i ponekad pogrenim informacijama. ak je i stanino tkivo emocionalnog mozga drugaije od onog u neokorteksu. Kad virus herpesa ili bjesnila napadne mozak, pogaa samo limbiki mozak, ne i neokorteks. Zato je prvi znak bjesnila krajnje abnormalno emocionalno ponaanje.

Limbiki je mozak komandni most koji stalno prima informacije iz raznih dijelova tijela. On odgovara regulirajui fizioloku ravnoteu tijela. Disanje, brzina otkucaja srca, krvni tlak, apetit, san, seksualni nagon, izluivanje hormona, pa ak i imuni sustav - svi slijede njegove zapovijedi. Uloga limbikog mozga je, po svemu sudei, da odrava u ravnotei te razliite funkcije. "Homeostaza" je naziv koji je otac moderne fiziologije, Claude

Bernard, znanstvenik s kraja devetnaestog stoljea, dao ovom harmoninom stanju svih naih fiziolokih funkcija. To je dinamika ravnotea koja nas odrava u ivotu.

S ovog stajalita, kako je u sedamnaestom stoljeu intuitivno slutio filozof Spinoza, a dr. Damasio jasno opisao, nae emocije moda nisu nita vie od

svjesnog iskustva irokog spektra fiziolokih reakcija koje nadziru i stalno prilagoavaju aktivnost biolokih sustava tijela u skladu sa zahtjevima nae unutarnje i vanjske okoline. Emocionalni mozak je, dakle, gotovo U prisnijim

odnosima s tijelom nego s kognitivnim mozgom, zato je esto lake doprijeti do emocije preko tijela, nego govorom.

Mary Anne je, na primjer, dvije godine slijedila tradicionalnu frojdijansku

psihoanalitiku terapiju. Leala je na kauu i trudila se da "slobodno asocira" na temu svojih tegoba, naroito u vezi s njezinom emocionalnom ovisnosti o mukarcima. Osjeala se potpuno iva tek ako bi joj neki mukarac neprestano govorio da je voli. Teko je podnosila razdvojenost, ak najkrau; odmah bi poela osjeati nejasnu, djetinjastu tjeskobu. Nakon dvije godine psihoanalize, Mary Anne je dobro razumjela svoj problem. Do pojedinosti je mogla opisati

svog sloeni odnos s majkom koja ju je prepustila beskrajnom nizu dadilja. Pretpostavljala je da u tome lei objanjenje za njezin duboko usaen osjeaj nesigurnosti. Kao osoba akademski, dobro obrazovanog uma, postala je

strastveno privrena analiziranju svojih simptoma koje je opisivala svom psihoterapeutu, o kome je, prirodno, postala... vrlo ovisna.

U meuvremenu, Mary Anne je postigla znaajan napredak. Nakon dvije godine psihoanalize osjeala se slobodnije. Ali, bila je svjesna i da nikada nije razrijeila bol i tugu svog djetinjstva. Shvatila je da, stalno usredotoena na svoje misli i rijei kojima je to izraavala, nikada nije zaplakala na kauu. Bila je jo vie iznenaena kad je za vrijeme boravka u toplicama prilikom masae neoekivano ponovno proivjela emocije iz djetinjstva.

Leala je na leima dok joj je maserka blago masirala trbuh. Kad je dotaknula odreenu toku ispod pupka, Mary Anne je osjetila grudu u grlu. Maserka je to primijetila i rekla Mary Anne da samo prati svoje osjeaje. Nastavila je mirno masirati tu toku krunim pokretima. Nekoliko sekundi poslije, Mary Anne su pretresli greviti jecaji. Vidjela je sebe u dobi od sedam godina u bolnikoj sobi, potpuno samu, nakon operacije slijepog crijeva. Njezina majka se nije vratila s odmora da je njeguje. Ova emocija koju je dugo

pokuavala pronai u glavi cijelo je vrijeme bila tu, skrivena u njezinu tijelu.

Zbog bliskog odnosa emocionalnog mozga s tijelom esto je lake djelovati na njega kroz tijelo, umjesto kroz jezik. Lijekovi, dakako, izravno utjeu na funkcioniranje neurona. Ali, jednako tako moemo mobilizirati sloene fizioloke ritmove kao to su pokreti oka povezani sa snovima, prirodno variranje broja sranih otkucaja, ciklus spavanja i njegovo oslanjanje na ritmove dana i noi. Moemo koristiti tjelesnu aktivnost ili akupunkturu. Ili moemo kontrolirati prehranu. Kao to emo vidjeti, emocionalni odnosi - ak naa veza s drugim ljudima u naem drutvu -imaju u znaajnu fiziku komponentu, odnosno izravan utjecaj na nae fiziko bie. Ovi fiziki putovi do emocionalnog mozga izravniji su i esto mnogo jai od misli i jezika.

KORTIKALNI MOZAK KONTROLIRA SPOZNAJU,

JEZIK I RAZUM

Neokorteks, "nova kora" povrinska je ovojnica koja mozgu daje njegov karakteristini izgled. To je i omota koji obavija emocionalni mozak. Neokorteks je na povrini mozga zato to je, sa stajalita evolucije, najnoviji sloj. Neokorteks sadri est razliitih slojeva neurona koji su savreno pravilni i, kao mikroprocesor, organizirani za optimalnu obradu informacija.

Kraj sveg dananjeg napretka u tehnologiji, jo nam je teko programirati kompjutore tako da prepoznaju ljudska lica iz razliitih uglova i pod razliitim osvjetljenjem. Ali neokorteks to uspijeva s lakoom, u nekoliko milisekunda. Neokorteks ima i izuzetna sredstva za obraivanje zvuka. Na primjer, mozak ljudskog fetusa i prije roenja razlikuje materinski jezik od svih ostalih jezika.

Kod ljudi, podruje neokorteksa smjeteno iza ela, tik iznad oiju, naziva se "prefrontalnim korteksom". Ovaj dio mozga naroito je dobro razvijen. Veliina emocionalnog mozga obino varira od jedne do druge vrste (proporcionalno s cjelokupnom veliinom tijela svake vrste, dakako); prefrontalni korteks, meutim, kod ljudi ini puno vei dio mozga nego kod svih drugih ivotinja.

Prefrontalni korteks je dio neokorteksa odgovoran za panju, koncentraciju, inhibiranje impulsa i instinkta, regulaciju drutvenih odnosa i - kako je pokazao dr. Damasio - za moralno ponaanje. Iznad svega, neokorteks radi planove za budunost na temelju "simbola" koji postoje samo u umu i nisu vidljivi oima niti ih moemo osjetiti rukama. Zato to kontrolira panju, koncentraciju, moralno ponaanje, planove za budunost i jezik, neokorteks - na kognitivni mozak - kljuno je vana komponenta nae ljudskosti.

KAD SE DVA MOZGA NE SLAU

Dva mozga - emocionalni i kognitivni - uzimaju informacije iz vanjskog

svijeta vie ili manje simultano. Od tog trenutka, mogu ili suraivati, ili se natjecati za kontrolu nad miljenjem, emocijama i ponaanjem. Rezultat ovog odnosa - suradnje ili natjecanja - odreuje ono to osjeamo, nae odnose sa svijetom i drugim ljudima. Zbog natjecanja izmeu dva mozga, u bilo kojem obliku, mi smo nesretni.

Ali, kad emocionalni i kognitivni mozak rade zajedno, osjeamo ba suprotno - unutarnji sklad. Emocionalni mozak usmjerava nas prema iskustvima za

kojima tragamo, a kognitivni mozak nastoji nas dovesti do njih to je mogue inteligentnije. Iz sklada koji se javlja kao rezultat nastaje osjeaj "ja sam ba tu gdje elim biti u svom ivotu". Ovaj je osjeaj temelj svakog trajnog iskustva dobrobiti.

EMOCIONALNI KRATKI SPOJ

Evolucija ima vlastite prioritete. A evolucija je, prije svega, pitanje opstanka i

prijenosa gena s jedne generacije na sljedeu. Iako je jako dobro to je mozak kroz protekle milijune godina razvio izuzetan kapacitet za koncentraciju,

apstrakciju i refleksiju, da su nas ti kapaciteti spreavali da primijetimo tigra ili neprijatelja u svojoj blizini, ili da su nas doveli do toga da propustimo priliku za

susret s odgovarajuim seksualnim partnerom i tako se reproduciramo, naa bi vrsta ve odavno izumrla.

Sreom, emocionalni je mozak bio stalno na oprezu. Njegova uloga je da u pozadini straari nad okolinom. Kad primijeti opasnost ili izuzetnu priliku - potencijalnog partnera ili teritorij, ili neku drugu znaajnu prednost - pokree alarm. U nekoliko milisekunda, emocionalni mozak otkazuje i prekida aktivnosti

kognitivnog mozga. Ova reakcija omoguuje da cijeli mozak sve svoje snage istog trena usredotoi na bitna pitanja opstanka. Na primjer, dok vozimo, ovaj nam mehanizam pomae da nesvjesno primijetimo kamion koji ide prema nama, iako smo usred razgovora sa suvozaem. Emocionalni mozak prepoznaje opasnost, a zatim preusmjerava nau panju s konverzacije na kamion, dok opasnost ne proe. Emocionalni mozak prekida konverzaciju izmeu dvojice mukaraca pred kafiem kad u vidokrug ue uzbudljiva minica. On zaustavlja razgovor izmeu roditelja koji sjede na djejem igralitu kad krajem oka primijete kako se nepoznati pas pribliava njihovu djetetu.

Na Sveuilitu Yale, laboratorij dr. Patricije Goldman-Rakic iznio je tvrdnju da emocionalni mozak moe izbaciti prefrontalni korteks u "offline" stanje. Pod stresom, prefrontalni korteks vie ne reagira i gubi sposobnost kontroliranja ponaanja. Odjednom, refleksi i instinktivne reakcije preuzimaju vlast. Ove reakcije su bre i blie naem genetskom naslijeu i evolucija im daje prvenstvo u izvanrednim stanjima. U situacijama kad je na opstanak u pitanju, namjenski su bolje vodstvo od apstraktnog razmiljanja.

U rano doba ljudskog postojanja, koje je bilo blie ivotinjskom, ovaj alarmni sustav bio je istinski vaan. Stotinu tisua godina nakon pojave Homo sapiensa, ova je reakcija jo izuzetno korisna u svakodnevnom ivotu. Meutim, kad su nae emocije prejake, prevlast emocionalnog nad kognitivnim mozgom poinje preuzimati vlast i nad naim mentalnim funkcijama. Tada gubimo kontrolu nad protokom misli i ne djelujemo u svom najboljem dugoronom interesu. tovie, smatramo da smo "preemocionalni" ili ak "iracionalni".

U medicinskoj praksi, biljeimo dva uobiajena primjera emocionalnoga kratkog spoja. Ono to nazivamo "posttraumatskim stresnim poremeajem" (PTSP) prvi je takav primjer. Nakon ozbiljne traume - na primjer, preivljenog silovanja ili potresa - emocionalni se mozak ponaa kao odana i savjesna straa

uhvaena na prepad. PTSP pokree alarm preesto, kao da emocionalni mozak nije siguran da je sve u redu. Vidjeli smo to kod jedne osobe preivjele iz napada 11. rujna, kad je dola u na centar u Pittsburghu na lijeenje. Mjesecima nakon napadaja, njezino bi tijelo ostalo paralizirano istog trena kad bi ula u neboder.

Drugi est primjer emocionalnoga kratkog spoja je pri napadajima anksioznosti, koje psiholozi nazivaju i napadajima panike. U industrijaliziranim

zemljama, priblino svaka dvadeseta osoba trpi takve napadaje. Simptomi su esto tako jaki da rtve vjeruju kako im prijeti srani udar. Limbiki mozak odjednom preuzima kontrolu nad svim tjelesnim funkcijama. Srce udara

prebrzo; eludac se stee; noge i ruke drhte; cijelo se tijelo kupa u znoju. Istovremeno, adrenalinska poplava iskljuuje kognitivne funkcije. Kognitivni mozak moe sasvim dobro shvaati da nema razloga za ovakvu uzbunu. Ali dok god ostaje iskljuen, ne moe organizirati suvisao odgovor na ovu situaciju. Ljudi koji su iskusili takve napadaje jasno opisuju taj osjeaj: "Mozak mi je bio prazan; nisam mogao/la misliti. uo/la sam samo sebe kako govorim: Umirem - zovite hitnu pomo - odmah!"

KOGNITIVNA PRIGUENOST

S druge strane, kognitivni mozak kontrolira svjesnu panju i ima sposobnost priguiti emocionalne reakcije prije nego to postanu pretjerane. Ova regulacija emocija oslobaa nas potencijalne tiranije emocije i ivota potpuno pod kontrolom instinkta i refleksa. Jedna studija provedena na Sveuilitu Stanford otkriva ovu ulogu kortikalnog mozga, koristei snimke mozga. Kad studenti gledaju potresne fotografije - osakaenih tijela ili izoblienih lica, na primjer - njihov emocionalni mozak odmah reagira. Meutim, ako svjesno nastoje kontrolirati svoje emocije, snimke njihova mozga u akciji pokazuju da

neokortikalne zone dominiraju. Ova podruja blokiraju aktivnosti emocionalnog mozga,

Ali, kognitivna kontrola je dvosjekli ma. Ako se koristi previe, moe izgubiti kontakt s pozivima u pomo iz emocionalnog mozga. esto vidimo posljedice toga pretjeranoga guenja emocija kod osoba koje su kao djeca nauile da njihovi osjeaji nisu prihvatljivi. Uobiajeni primjer za to je, vjerojatno, tvrdnja koju mukarci vrlo esto sluaju: "Deki ne plau."

Pretjerana kontrola emocija moe stvoriti temperament koji nije dovoljno "senzibilan". Mozak koji ne uzima u obzir informacije o emocijama suoit e se s drugim problemima. S jedne strane, puno je tee donositi odluke kad ne

osjeamo to elimo "iznutra" - to jest, u srcu ili "utrobi". To su dijelovi tijela koji daju "organski" odjek emocija. Zato ponekad moemo vidjeti "racionalne" tipove ljudi koji se gube u sitnim detaljima kad treba izabrati izmeu dva auta, na primjer, ili ak izmeu dva filma. Kako nisu u dodiru s vlastitom reakcijom "iz utrobe", njihov razum ne moe sam izabrati izmeu dvije mogunosti koje imaju puno slinosti.

U najekstremijim sluajevima, neuroloko oteenje u potpunosti spreava da kognitivni mozak bude svjestan emocionalnih reakcija. Takav je poznati sluaj Phineasa Gagea, eljezniara iz devetnaestog stoljea koji je nekim udom ostao iv nakon to mu je eljezni klin probio prednji dio lubanje, proavi s jednim oteenjem na prefrontalnom korteksu. Dr. Paul Eslinger i dr. Damasio opisali su modernu verziju Phineasa Gagea, sa slinim oteenjem mozga. "E.V.R." je bio raunovoa obdaren kvocijentom inteligencije 130, to ga je svrstavalo u kategoriju "vie inteligencije". Kao cijenjeni lan svoje zajednice, ve godinama je bio oenjen, imao nekoliko djece, redovno iao u crkvu i vodio stabilan ivot. Jednom se morao podvrgnuti operaciji mozga koja je dovela do "prekida spoja"

izmeu kognitivnog i emocionalnog mozga. Preko noi, postao je nesposoban da donosi ak i sitne odluke. To vie za njega nije imalo "smisla". Mogao je razmiljati o odlukama samo na apstraktan nain. Neobino, testovi inteligencije - koji, zapravo, i mjere samo apstraktno razmiljanje - i dalje su pokazivali da je njegova "inteligencija" bitno via od prosjene. Usprkos tome, E.V.R. vie nije znao ime da ispuni svoje vrijeme. Lien izvornih, organskih prioriteta, svaki izbor zavravao je u zbrci beskonanih pitanja o detaljima. Na kraju, izgubio je posao. Malo nakon toga propao mu je brak, a on se upleo u niz dvojbenih

poslovnih pothvata. Nakon svega, izgubio je sav novac. Bez emocija koje bi ga

vodile pri donoenju odluka, njegovo je ponaanje bilo potpuno poremeeno, iako mu je inteligencija ostala netaknuta,

ak i ljudi iji je mozak netaknut mogu iskusiti ozbiljna zdravstvena oteenja zato to su skloni pretjeranom guenju emocija. Razdvajanje kognitivnog i emocionalnog mozga dovodi do neuobiajene sposobnosti da se ogluimo na male znakove uzbune koji se oglaavaju iz naega limbikog mozga. Na primjer, moemo pronai mnogo dobrih razloga da ustrajemo u braku ili profesiji koja u stvari vrijea nae najtemeljnije vrijednosti i zbog koje smo svakog dana nesretni. Ali to to smo se ogluili na skriveni problem ne znai da e on nestati. Budui da na emocionalni mozak prvenstveno komunicira s tijelom, ova mrtva toka moe se izraziti kroz fizike probleme, iji su simptomi klasine tegobe zbog stresa: neobjanjiv umor, visoki krvni tlak, kronine prehlade i druge infekcije, srana oboljenja, crijevne tegobe i koni problemi. Istraivai s kalifornijskog sveuilita Berkeley nedavno su ak iznijeli tvrdnju da potiskivanje negativnih emocija koje vri kognitivni mozak, vie od samih negativnih emocija, optereuje srce i arterije.

STANJE "PROTOKA" I OSMIJEH BUDDHE

Kako bismo u ljudskom drutvu ivjeli u skladu, moramo pronai i odrati ravnoteu. To je ravnotea izmeu naih neposrednih - instinktivnih -emocionalnih reakcija i racionalnih odgovora koji na dugi rok uvaju nae drutvene veze. Emocionalna inteligencija najbolje se izraava kad dva sustava - kortikalni i limbiki mozak - stalno surauju. U ovom stanju, nae misli, odluke i potezi spajaju se i protjeu prirodno i ne trebamo se posebno osvrtati na njih. U svakom trenu, znamo to trebamo izabrati. Bez napora idemo ka svojim ciljevima, s prirodnom koncentracijom, zato jer je nae djelovanje u skladu s naim vrijednostima. Ovo stanje dobrobiti ono je emu stalno teimo. To je znak savrenog sklada izmeu emocionalnog mozga, koji nam daje energiju i vodstvo te kognitivnog mozga koji to provodi u djelo. Psiholog Mihaly Csikszentmihalyi

odrastao je u kaosu poslijeratne Maarske i cijeli ivot je posvetio shvaanju biti dobrobiti. Ovo stanje sklada je nazvao stanjem "protoka".

Kako se pokazalo, mi imamo jednostavnu fizioloku oznaku tog cerebralnog sklada - osmijeh. Darwin je prouio njegov bioloki temelj prije vie od stoljea. Osmijeh na silu - proizveden zbog drutvenih okolnosti - mobilizira samo zigomatske miice oko usta, otkrivajui zube. "Pravi" osmijeh, s druge strane, mobilizira i miie oko oiju. Ovaj drugi skup miia ne stee se voljno, prema naredbama iz kognitivnog mozga. Naredba mora doi iz dubokih, primitivnih, limbikih zona. To objanjava zato same oi nikada ne lau - njihovi nabori govore nam je li osmijeh pravi. Topao osmijeh, onaj pravi, intuitivno nam

govori da je osoba s kojom razgovaramo u tom trenutku u stanju sklada s onim

to misli i osjea, izmeu razuma i emocije. Mozak ima uroenu sposobnost da postigne to stanje protoka, iji se univerzalni simbol moe vidjeti u osmijehu na licu Buddhe.

Svrha prirodnih metoda koje u izloiti u sljedeim poglavljima postizanje je tog sklada, ili njegovo ponovno pronalaenje onda kad ga izgubimo. U suprotnosti s kvocijentom inteligencije koji se vrlo malo mijenja kroz ivot, emocionalnu inteligenciju moemo njegovati u svakoj dobi. Nikada nije prekasno da nauimo kako emo upravljati svojim emocijama i naim odnosima s drugim ljudima. Prvi pristup koji u ovdje opisati vjerojatno je i najosnovniji. Nauivi kako emo optimizirati ritam vlastitog srca, moemo nauiti i kako emo se suprotstaviti stresu, kontrolirati anksioznost i do maksimuma poveati svoju ivotnu energiju. A ova kljuna tehnika moe nam otvoriti putove do skrivenih veza izmeu mnogih metoda emocionalnog iscjeljivanja.

3

Srce i njegovi razlozi

Moramo paziti da od intelekta ne napravimo svog boga. Dakako, on ima mone miie, ali nikakvu osobnost. Ne moe vladati, nego samo sluiti.

- Albert Einstein

Dirigent Herbert von Karajan jednom je rekao da ivi samo za glazbu. Nije, vjerojatno, znao koliko e se to pokazati istinitim: umro je iste godine kad se povukao, nakon trideset godina na mjestu efa dirigenta Berlinske filharmonije. Ali jo je zanimljivije da su to dvojica austrijskih psihologa predvidjeli. Dvanaest godina prije, ispitivali su kako maestrovo srce reagira pri razliitim aktivnostima. Najvee varijacije u brzini otkucaja von Karajanova srca zabiljeene su dok je dirigirao, emocijama nabijeni, dio Beethovenove Uvertire Lenora br. 3. tovie, bilo je dovoljno da ponovno uje taj odlomak da bi iskusio gotovo isto ubrzanje rada srca.

U toj kompoziciji, drugi dijelovi fiziki su mnogo zahtjevniji. Ipak, oni su kod von Kardana izazivali samo blago ubrzanje ritma srca. to se tie drugih aktivnosti, von Karajan ih, izgleda, nije toliko uzimao "k srcu", da tako kaemo. Bilo da je slijetao u svom privatnom avionu ili prolazio kroz simulaciju prisilnog

uzlijetanja, njegovo je srce to jedva primjeivalo. Karajanovo srce potpuno se predalo samo glazbi. A kad je maestro digao ruke od glazbe, njegovo ga je srce

izdalo.

Tko nije uo priu o susjedu u godinama koji je umro nekoliko mjeseci nakon svoje ene? Ili o pratetki ija je smrt uslijedila malo nakon to je izgubila sina? Obino se kae da im je "puknulo srce". Medicinska je znanost nekada takve opise tretirala s prezirom, pripisujui to obinoj sluajnosti. Tek nedavno, u posljednjih 20 godina, nekoliko timova kardiologa i psihijatara temeljitije je

razmotrilo takve "anegdote". Ustanovili su da je stres vei faktor rizika za srano oboljenje nego puenje. Isto tako, ustanovili su da je depresivna epizoda koja se dogodi u roku od est mjeseci od infarkta miokarda precizniji predznak smrti od veine mjerenja sranih funkcija.

Kad je emocionalni mozak u neredu, srce trpi i iscrpljuje se. No, najvee iznenaenje je otkrie da taj odnos djeluje obostrano. Pokazalo se da dobro

funkcioniranje srca utjee i na mozak. Neki kardiolozi i neurolozi idu tako daleko da govore o "srano-modanom sustavu" koji nije mogue razdvojiti.

Kad bi postojao lijek koji bi mogao uskladiti ovo prisno uzajamno djelovanje

izmeu srca i mozga, pozitivno bi djelovao na cijelo tijelo. Taj udesni lijek mogao bi usporiti starenje, smanjiti stres i umor, prevladati anksioznost i tititi nas od depresije. Nou bi nam pomogao da bolje spavamo, a danju da djelotvornije funkcioniramo, pojaavajui nam sposobnost koncentracije i svladavanja zadataka. Iznad svega, podeavajui ravnoteu izmeu mozga i ostatka tijela, taj lijek bi nam pomogao da usvojimo osjeaj "protoka", to je sinonim dobrobiti. Taj bi lijek mogao istovremeno biti sredstvo protiv

hipertenzije, anksiolitik (lijek protiv anksioznosti) i antidepresiv. Kad bi takav

lijek postojao, svaki lijenik bi ga propisao. Kao fluor za zube, vlade bi ga moda ak stavljale u pitku vodu.

Na alost, ovaj udesni lijek jo ne postoji. Ili, postoji? Jedna jednostavna i djelotvorna metoda koja je svima nama dostupna stvara upravo one uvjete koji

su kljuno vani za sklad izmeu mozga i srca. Iako je ova metoda tek nedavno opisana, nekoliko studija ve je pokazalo njezino povoljno djelovanje. Dobra za tijelo, kao i za emocije onih koji su je usvojili, ova metoda ukljuuje ak i djelomino zaustavljanje fiziolokog starenja. Da bismo shvatili kako funkcionira, prvo moramo ukratko razmotriti kako djeluje srano-modani sustav.

SRCE EMOCIJA

Emocije osjeamo u tijelu, ne u glavi. Jo 1890. godine, William James, profesor s Harvarda i otac amerike psihologije, napisao je da je emocija prije svega fiziko stanje, a samo posredno percepcija u mozgu. Svoje je zakljuke temeljio na svakodnevnome emocionalnom iskustvu. Zar ne opisujemo strah

"kao da nam je srce u petama" ili veselje kao osjeaj "laka srca"? Ili zlovolju kao "u"? Bilo bi pogreno te izraze smatrati samo govornim figurama. To su prilino toni prikazi onoga to doivljavamo kad se nalazimo u razliitim emocionalnim stanjima.

6

tovie, nedavno je ustanovljeno da probavni sustav i srce imaju vlastitu mreu sastavljenu od desetaka tisua neurona koji se ponaaju kao "mali mozgovi" u tijelu. Jednako kao i pojedine zone u samom mozgu (takozvani

"nukleusi"), ovi lokalni mozgovi imaju vlastitu mo percepcije. Iako je njihov

6 U svojoj izuzetnoj knjizi Looking for Spinoza: joy, Sorrow and the Feeling Brain (Harcourt, Inc, 2003.), dr.

med. dr, sci. Antonio Damasio, uvelike se oslanja na ovu ideju. Ujedno podsjea itatelje da je Baruch Spinoza - veliki filozof iz 16. stoljea - anticipirao neuroloka otkria koja e se pojaviti mnogo poslije, krajem 20. stoljea.

kapacitet za obradu podataka ogranien, ove skupine neurona sposobne su i prilagoditi svoje ponaanje u skladu s vlastitom percepcijom, pa ak i promijeniti reakciju kao rezultat iskustva - to jest, na neki nain, stvaraju vlastito sjeanje.

Osim to ima vlastitu mreu poluautonomnih neurona, srce je i mala tvornica hormona. Proizvodi vlastitu zalihu adrenalina, koji oslobaa kad mora raditi punim kapacitetom. Srce proizvodi i kontrolira izluivanje jo jednog hormona, ANF (atrijalnog natriuretikog faktora), koji regulira krvni tlak. Izluuje i vlastite rezerve oksitocina, koji obino nazivamo ljubavnim peptidom. (Ovaj se hormon oslobaa u krv, na primjer, kad majka doji dijete, za vrijeme zavoenja i u orgazmu.) Svi ovi hormoni izravno utjeu na mozak. Na kraju, srce moe utjecati na cijeli organizam varijacijama svog elektromagnetskog polja koje je

mogue primijetiti nekoliko desetaka centimetara od tijela, ali ije znaenje jo ne razumijemo.

Oito, kad opisujui rijeima svoje emocije spominjemo srce, to je vie od metafore. Srce opaa i osjea. Djelomino odreuje vlastiti smjer djelovanja. A kad se izraava, utjee na fiziologiju cijeloga naeg tijela, ukljuujui i mozak.

Za Millie, ove tvrdnje bile su daleko od teoretskih. S pedeset godina ve je nekoliko godina patila od iznenadnih napadaja anksioznosti, koji su je znali

iznenaditi bilo gdje i bilo kada. Prvo bi joj srce poelo kucati prebrzo, jako prebrzo. Jednog dana na nekoj zabavi, srce joj je poelo ludo tui. Da bi se zadrala na nogama, morala se osloniti na mukarca kojeg uope nije poznavala. Zbog te stalne nepouzdanosti rada vlastitog srca postala je vrlo nesigurna.

Poela je ograniavati svoje aktivnosti. Nakon dogaaja na zabavi, prestala je izlaziti, osim ako je ne bi pratila ki ili bliski prijatelji. Vie se nije sama vozila do vikendice iz straha da e je srce, po njezinim rijeima, "izdati".

Marie uope nije znala to je potaknulo te napadaje. Kao da joj je srce odjednom zakljuilo da se boji neega, ega sama nije bila svjesna. Misli bi joj postajale zbrkane, uznemirene i poela bi se osjeati nesigurna na nogama.

Kardiolog joj je dijagnosticirao "prolaps mitralne valvule", blagu tegobu koja

je, reeno joj je, uope ne treba zabrinjavati. Propisao joj je beta-blokatorski lijek koji e sprijeiti ubrzavanje rada srca, ali to je dovelo do umora i izazivalo je none more. Odluila je prekinuti s lijekovima. Svom lijeniku nije rekla za to.

Kad je dola k meni, upravo sam bio proitao jedan lanak u American Journal of Psychiatry koji pokazuje kako pacijenti s takvim simptomima esto dobro reagiraju na tretman antidepresivima kao da je nekontrolirano ubrzavanje

rada srca poteklo iz mozga, umjesto od abnormalnog sranog zaliska. Na alost, moj tretman bio je gotovo jednako nedjelotvoran kao onaj kolege kardiologa. Uz

to, Marie je bila vrlo nezadovoljna zbog vika kilograma koje je nakupila zbog

novih lijekova. Njezino srce se smirilo tek kad ga je nauila izravno ukrotiti. Gotovo bih rekao "kad je nauila sluati srce i razgovarati s njime".

Odnos izmeu emocionalnog mozga i "malog mozga" u srcu jedan je od kljueva za ovladavanje emocijama. Nauivi - doslovno - kako emo kontrolirati svoje srce, uimo kako ovladati emocionalnim mozgom, i obrnuto. Najsnanija veza izmeu srca i emocionalnog mozga je difuzna dvosmjerna komunikacijska mrea poznata kao "autonomni periferni ivani sustav". To je dio ivanog sustava koji - izvan nae svjesne kontrole - regulira funkcioniranje naih organa.

Autonomni ivani sustav ine dvije grane, koje poinju u emocionalnom mozgu i ire se tijelom. "Simpatika" grana izluuje adrenalin i noradrenalin, regulirajui reakcije tipa "borba ili bijeg". Aktivnost autonomnega ivanog sustava ubrzava ritam rada srca.

7

Druga grana, zvana "parasimpatika", izluuje drugaiji neurotransmiter - acetilkolin - koji potie stanje oputenosti i mira i usporava srce.

Kod sisavaca, ova dva sustava - gas i konica - stalno su u ravnotei. Ravnotea omoguava sisavcima da se vrlo brzo prilagode irokoj lepezi moguih promjena koje se mogu dogoditi u njihovu okoliu. Dok zec mirno vae travu pred svojom rupom, moe u svakom trenu stati, podignuti glavu, nauliti ui, osmotriti horizont kao radar i onjuiti zrak traei znakove prisutnosti grabeljivca. Kad signal za opasnost proe, on se brzo vraa svom obroku.

Samo sisavci imaju tako fleksibilnu fiziologiju. Kako bismo se snali u nepredvienim obratima i promjenama egzistencije, trebaju nam i konica i gas. I moraju biti u savrenom radnom stanju, podjednako jake da si uzajamno daju protuteu, ako se pojavi potreba za time. (Vidjeti "Srano-modani sustav")

Prema dr. Stephenu Porgesu, istraivau sa Sveuilita u Marylandu, osjetljiva ravnotea izmeu te dvije grane autonomnoga ivanog sustava omoguila je sisavcima da kroz evoluciju razviju sve sloenije drutvene odnose. Najsloeniji meu njima vjerojatno su ljubavni odnosi, posebno osjetljiva faza zavoenja. Kad nas pogledaju mukarac ili ena koji nas zanimaju, a srce nam pone ludo tui ili pocrvenimo, to je zato to je na simpatiki sustav nagazio na gas, moda malo prejako. Ako duboko udahnemo da se priberemo i nastavimo razgovor, mi smo upravo blago nagazili na

parasimpatiku konicu. Bez ovih stalnih podeavanja, zavoenje bi bilo

7 Termin "simpatiki" dolazi iz latinskog korijena u znaenju "biti u odnosu" jer se ivane grane proteu du

kraljenine modine, koja je ugraena u kraljenini stup. +Neurotransmiter parasimpatikog sustava je acelitkolin.

kaotino. Tako je esto kod adolescenata, koji imaju problema s postizanjem ravnotee svoga autonomnog ivanog sustava.

Ali jednostavna reakcija na utjecaj sredinjeg ivanog sustava nije jedino to srce radi: ono alje i ivana vlakna duboko u unutranjost lubanje, gdje moduliriju modanu aktivnost. Osim to oslobaa hormone, regulira krvni tlak i utjee na magnetno polje tijela, "mali mozak" u srcu moe tako djelovati i na emocionalni mozak, kroz izravne ivane veze. A kad srce izgubi ravnoteu, emocionalni je mozak odmah pogoen. To je, moda, bilo upravo ono to je Marie proivljavala.

Srce emocija

Srce

SRANO-MODANI SUSTAV

Polunezavisna mrea neurona koja ini "mali mozak u srcu" blisko je povezana sa samim mozgom. Zajedno ine pravi "srano-modani sustav". Unutar tog sustava, ova dva organa stalno utjeu jedan na, drugog. Meu mehanizmima koji povezuju srce i mozak, autonomni ivani sustav igra naroito vanu ulogu. Ima dvije grane: "simpatika" grana ubrzava srce i aktivira emocionalni mozak, "parasimpatika " grana djeluje na njih kao konica.

Ovo uzajamno djelovanje emocionalnog mozga i srca moemo primijetiti u stalnoj varijabilnosti normalnog sranog ritma. Budui da su dvije grane autonomnoga ivanog sustava uvijek u ravnotei, neprekidno ubrzavaju ili usporavaju rad srca. Zbog te promjene interval izmeu dva otkucaja srca za redom nikada nije identian. Ova varijabilnost sranih otkucaja potpuno je zdrava; tovie, to je znak dobrog funkcioniranja konice i gasa, i prema tome, naega opeg fiziolokog sustava. Nema nikakve veze s "aritmijama" (abnormalnim sranim ritmovima) od kojih boluju neki pacijenti. Upravo obrnuto, iznenadna, estoka ubrzavanja koja traju nekoliko minuta, poznata kao "tahikardija", ili ona koja nastupaju u anksioznim napadajima, simptomi su

abnormalnih situacija u kojima srce vie ne odgovara na modulacije parasimpatike konice.

Suprotna krajnost, kad srce kuca kao metronom bez ikakve varijabilnosti,

znai da je situacija posebno ozbiljna. Porodniari su to prvi primijetili: pri porodu, nauili su dobro paziti svaki fetus s izuzetno redovnim otkucajima srca jer to ukazuje na potencijalno smrtonosni problem. Sada znamo da to vrijedi i za

odrasle. Srce poinje kucati tako pravilno samo kad se pribliavamo smrti.

KAOS I KOHERENCIJA

Vlastiti "srano-modani sustav" otkrio sam na ekranu laptopa. Vrak prsta utaknuo sam u prsten spojen sa strojem. Kompjutor je samo mjerio interval

izmeu dva otkucaja srca, zabiljeen na jagodici mog kaiprsta. Kad je interval bio malo kraci - srce mi je malo bre kucalo - plava linija na ekranu postala je blago uzlazna. Kad je interval bio dui - kad mije srce malo usporilo - linija se vraala dolje.

Na ekranu sam vidio kako plava linija u krivuda gore - dolje bez vidljivog

razloga. Sa svakim otkucajem, moje srce je, izgleda, vrilo podeavanja. Ali dok

mi je srce ubrzavalo i usporavalo, vrhovi i udoline linije nisu imale nikakvu

strukturu. Krivulja je izgledala kao niz vrhova udaljenog planinskoga grebena.

ak kad mi je srce kucalo prosjenom brzinom od 62 otkucaja u minuti, dogaalo se da se popne do 70 i ve drugog trena padne na 55, bez ikakva odreenog razloga.

Tehniarka me je umirila. Ova krivulja, rekla je, normalan je obrazac varijabilnosti brzine sranih otkucaja. Zatim me zamolila da ponem raunati na glas: "Oduzmi 9 od 1,356, zatim nastavi oduzimati 9 od svakog sljedeeg broja..." Iako ovaj zadatak nije bio preteak, nije bilo ba ugodno prolaziti test pred grupicom promatraa koji su se okupili da, kao i ja, zadovolje znatielju prema tom stroju. Na moje veliko iznenaenje, krivulja je odmah postala otrija, a prosjeni broj sranih otkucaja poskoio je na 72. Deset otkucaja u minuti vie, samo zato to sam obraivao nekoliko brojki! Kakav guta energije, taj mozak! Ili je to moda bio stres zato to se u javnosti moram baviti aritmetikom?

Krivulja je postala jo nepravilnija kako mi je srce ubrzavalo, pa je vjerojatniji uzrok za to bila uznemirenost, a ne isti mentalni napor, objasnila je tehniarka. Ipak, ja nisam nita osjeao. Tehniarka je od mene zatim traila da fokusiram panju na srce i prizovem neko ugodno ili lijepo sjeanje. Iznenadio me njezin zahtjev.

KAOS I KOHERENCIJA

U stanju stresa, uznemirenosti, depresije ili gnjeva, varijabilnost sranih otkucaja postaje nepravilna ili kaotina ", i nema unutarnje strukture. U stanju dobrog raspoloenja, suosjeanja ili zahvalnosti, ova varijabilnost postaje koherentna" - brzina otkucaja srca redovno izmjenjuje ubrzanja i usporavanja. Koherencija do maksimuma poveava varijaciju unutar odreenoga vremenskog intervala i proizvodi veu - i zdraviju - varijabilnost otkucaja. (Ova slika proizvedena je pomou Freeze-Framer" softvera HeartMath Instituta u Boulder Creeku, Kalifornija.)

Znao sam da mi ona tako pomae da se smirim. Ali openito, postizanje stanja unutarnje mirnoe pomou tehnika meditacije i oputanja trai da ispraznimo um, a ne da razmiljamo o ugodnim uspomenama. No ja sam uinio to je traila od mene i za nekoliko sekundi linija na ekranu radikalno se promijenila: otre suprotnosti, brda i dolovi, pretvorili su se u niz blagih valia, a onda u jae valove koji su bili pravilni, glatki i oblikovani. Moje srce je, dakle, naizmjenino blago ubrzavalo i usporavalo. Broj otkucaja je rastao i opadao mirnim ritmom valova koji zapljuskuju obalu. Kao sporta koji napinje i oputa miice prije napora, moje je srce sa sigurnou pokazivalo da moe uiniti i jedno i drugo, kako poeli. Prozor u dnu ekrana pokazivao je da je moja fiziologija iz stopostotnog "kaosa" prela u osamdeset postotnu "koherenciju". Da bih to postigao, trebao sam se samo prisjetiti neke ugodne uspomene,

koncentrirajui se na svoje srce!

Kroz posljednjih deset godina, softver kao program koji sam upravo opisao,

usavren je da moe pokazati dva karakteristina naina varijacija sranog ritma - kaos i koherenciju. Obino su varijacije slabe i "kaotine". Srce pritie gas i konicu nasumino; obrazac otkucaja je neuredan, bez oblika. S druge strane, kad je varijabilnost sranog ritma snana i zdrava, faze ubrzavanja i usporavanja brzo se i pravilno izmjenjuju. To daje sliku harmoninog vala, koji prikladno opisujemo kao "koherenciju" varijabilnosti otkucaja srca.

Od roenja, kad je najvea, i vremena bliskog smrti, kad je najmanja, varijabilnost otkucaja naeg srca smanjuje se za, otprilike, 3 posto godinje. Naa fiziologija gubi fleksibilnost malo-pomalo i sve se tee prilagoava varijacijama u naoj fizikoj i emocionalnog okolini. Ovaj gubitak varijabilnosti je znak starenja. Kad varijabilnost opada, to je dijelom zato to ne odravamo nau fizioloku konicu, zdravo "stanje" naeg parasimpatikog sustava. Kao mii koji se ne koristi, ovaj sustav s godinama progresivno atrofira. A za to vrijeme, ne prestajemo koristiti svoj gas - simpatiki sustav. Zato, nakon

desetljea, funkcioniranja na ovakav nain, naa fiziologija postaje kao automobil koji moe brzo uhvatiti brzinu, ili se u "leru" spustiti nizbrdo, ali se gotovo ne moe prilagoditi zavojima na cesti. Opadanje varijabilnosti sranog ritma povezano je s cijelim nizom zdravstvenih problema povezanih sa stresom i

starenjem: visokim krvnim tlakom, aritmijama, naglom smrti, ak s rakom. A to potvruju i studije objavljene u prestinim asopisima, autoritetima kao to je The Lancet i Circulation (asopis koji objavljuje American Heart Association). U Circulationu, dr. James Nolan i njegovi kolege ovom tvrdnjom opisuju studiju

koja je obuhvatila 433 pacijenta s umjerenim sranim zatajenjima: "Redukcija SDNN (varijabilnosti sranog ritma) identificira velik smrtonosni rizik kod pacijenata i toniji je predznak smrti od progresivnog zatajenja srca nego druga konvencionalna medicinska mjerenja."

Kad varijabilnost prestane, kad srce vie ne odgovara na nae emocije i, iznad svega, kad vie ne moe dobro "usporiti", smrt je blizu.

JEDAN DAN U CHARLESOVU IVOTU

Sa etrdeset godina, Charles je upravitelj velike robne kue. Uspeo se korporacijskom ljestvicom i savreno se dobro snalazi u svom podruju. Jedini problem je u tome to mjesecima pati od "preskakivanja" srca. To ga je prilino zabrinulo i natjeralo na preglede kod nekoliko kardiologa, koji mu nisu uspjeli

pomoi. Sad je stigao do toke kad je odluio da se vie nee baviti sportom. Boji se da bi mogao potaknuti napadaj koji e ga jo jednom dovesti na hitnu pomo. Isto tako, pazi na sebe dok vodi ljubav sa svojom suprugom, od straha da ne prenapregne srce. Po njegovu miljenju, njegovi radni uvjeti su "savreno normalni" i "nisu naroito stresni". Svejedno, na naim terapijskim seansama, objanjava da razmilja o naputanju svog istaknutog poloaja. injenica je da je predsjednik korporacije u kojoj radi esto nezadovoljan i cinian. Iako je Charles dobro funkcionirao u ovom natjecateljskom - esto agresivnom - okruenju, ostao je osjetljiva osoba koju vrijeaju grube i neugodne predsjednikove primjedbe. tovie, kako se esto dogaa, predsjednikov cinizam utjee i na sve druge lanove tima; Charlesovi kolege u marketingu, reklamnom odjelu i financijama odravaju vrlo hladne odnose meusobno i esto su otri u svojim komentarima.

Charles je pristao na snimanje varijabilnosti svog srca u periodu od 24 sata.

Da bi mogli analizirati rezultate, morao je zabiljeiti svoje aktivnosti tog dana. Nije bilo naroito teko protumaiti ishod.

Ujutro, u 11 sati, miran, koncentriran i djelotvoran, za radnim stolom je birao

fotografije za katalog. Njegovo srce pokazivalo je zdravu koherenciju. A onda

mu je, u podne, srani ritam preao u kaotini nain rada, uz ubrzanje za oko 12 otkucaja po minuti. U tom trenu, iao je prema uredu predsjednika. Minutu

poslije, srce mu je kucalo jo bre, a kaos je bio potpun. Takvo stanje e prevladavati dva sata: upravo mu je reeno da je razvojna strategija koju je pripremao nekoliko tjedana "bezvrijedna". Ako to nije u stanju jasnije

organizirati, moda bi trebao predati projekt nekome drugome tko e to rijeiti. Nakon odlaska iz predsjednikova ureda, Charles je imao tipinu epizodu "preskakivanja" srca, zbog koje je morao izai iz zgrade da bi se smirio.

Poslije podne, Charles je imao sastanak. Snimanje je pokazalo jo jednu epizodu kaosa koja je trajala vie od 30 minuta. Kad sam ga pitao, Charles se u poetku nije mogao sjetiti to bi to moglo izazvati. Ali, nakon razmiljanja, sjetio se da je direktor marketinkog odjela komentirao, ne gledajui ga, da izgled i opi dojam kataloga koje su tada proizvodili ne odgovara novom imidu koji trgovina eli promovirati. A kad se vratio u svoj ured, kaos je posustao i ustupio mjesto relativnoj koherenciji. U tom trenutku, Charles je bio zauzet

pregledavanjem plana proizvodnje u koji je jako vjerovao. U prometnoj guvi na putu kuci te veeri, njegova je iritiranost izazvala jo jednu epizodu kaosa. Kad je stigao kuci, zagrlio je suprugu i djecu i nakon toga je uslijedila desetominutna

faza koherencije. Zato samo deset minuta? Zato to je Charles nakon toga ukljuio televizor da gleda vijesti.

Razliita istraivanja pokazala su da negativne emocije, kao gnjev, uznemirenost, tuga, ak svakodnevne brige, najvie smanjuju sranu varijabilnost i stvaraju kaos u naoj fiziologiji, Nasuprot tome, pozitivne emocije kao veselje, zahvalnost i naroito ljubav potiu najveu koherenciju. Za nekoliko sekundi, ove emocije pokreu val koherencije koji je odmah vidljiv pri snimanju uestalosti otkucaja srca. Charlesu, kao i svima nama, kaotine faze u svakodnevnoj fiziologiji uzrokuju ozbiljni gubitak vitalne energije. U studiji

koja je obuhvatila nekoliko tisua zaposlenih na rukovodeim poloajima u velikim europskim korporacijama, njih vie od 70 posto sebe opisuje kao "umorne", i to "veinu vremena" ili "cijelo vrijeme". A 50 posto njih iskreno je reklo da su "iscrpljeni".Kako sposobni