Osmi slučaj doktorice Kay Scarpetta

PATRICIA D. CORNWELL

IZLOŽENA POŠASTI

Kada radnici na odlagalištu smeća pokraj Richmonda pronađu izmasakrirani torzo bez glave, ruku i nogu, medu istražiteljima zavlada uvjerenje da se radi o još jednom u dugogodišnjoj seriji istovjetnih ubojstava koja su se iz Irske preselila u Sjedinjene Države. Doktorica Kay Scarpetta, međutim, vođena djelomice sitnim razlikama u načinu na koji je počinjen zločin, a djelomice svojom ženskom intuicijom, usmjerit će istragu u posve drugom smjeru. Kakvu ulogu u svemu tome imaju slike odsječenih dijelova tijela koje glavna sudska patologinja prima preko Interneta, opaka virusna bolest koja se pojavljuje na otočiću Tangier te reklamne bočice aromaterapijskog raspršivača koje poštom stižu u Ured glavnog sudskog patologa? Svi djelići slagalice poklopit će se tek nakon dugotrajne potrage kanalima cyber-spacea, koordinirane akcije saveznih organizacija za zarazne bolesti i opsežnih laboratorijskih analiza mikroskopskih čestica koje je doktorica Scarpetta pronašla na tijelu žrtve. Konačni obračun, koji će dovesti do rješenja ovih stravičnih zločina,

ponovno će spletom okolnosti dovesti šeficu sudske patologije licem u lice s ubojicom. Sve to vrijeme Kay Scarpetta vodi tešku bitku i na polju vlastitih osjećaja, nastojeći se riješiti tereta prošlosti i neprekidnog bijega od odgovornosti koju nosi veza s netom razvedenim ljubavnikom Bentonom Wesleyjem, kako bi na ruševinama svog života mogla izgraditi nešto novo i vrijedno truda. Izložena pošasti osmi je slučaj doktorice Kay Scarpetta, sudske patologinje koja u muškom svijetu detektiva osvaja svojom predanošću i čvrstinom, dok u privatnom životu plijeni ranjivošću i suptilnošću.

I dođe k meni jedan od sedam anđela koji imahu sedam čaša napunjenijeh sedam zala posljednjijeh…

Otkrivenje Ivanovo 21:9

1

U DUBLINU, NOĆ JE BILA ČISTA I HLADNA, A VJETAR JE STENJAO ispred prozora moje sobe poput milijun gajdi koje sviraju uglas. Okna su se tresla

od naleta vihora koji kao da je bio prožet gomilama duša što jurcaju uokolo, a ja sam iznova namjestila jastuke i napokon se smirila, ispruživši se na leđa u kovitlacu irske posteljinel. No, san mi nije dolazio na oči, a slike protekloga dana vraćale su mi se u misli. Vidjela sam tijela bez udova i glava, te sam sjela u krevetu, sva u znoju.

Upalila sam svjetiljke, pa se oko mene iznenada stvorio hotel Shelbourne, u toplom sjaju bogatoga starog namještaja od punog drveta s tamnocrvenim kariranim presvlakama. Odjenula sam kućni ogrtač, a pogled mi se zadržao na telefonu koji se nalazio pokraj postelje u kojoj sam tako nemirno spavala. Bilo je gotovo dva u noći. U Richmondu, u Virginiji, pet je sati manje, pa bi Pete Marino, zapovjednik odjela za ubojstva gradske policije, trebao biti budan. Vjerojatno gleda televiziju, puši i jede nešto što mu škodi, ako nije na kakvu zadatku.

Okrenula sam njegov broj, a on je zgrabio slušalicu kao da mu je telefon na dohvat ruke.

– Ma-ška-re, ma-ška-re. Bilo je posve jasno kako je na pravom putu da se opije. – Malo si uranio, rekla sam zažalivši što sam nazvala. Nekoliko tjedana. – Doktorice? Zbunjeno je zastao. 'Si to ti? Vratila si se u Richmond? – Još sam u Dublinu. Kakva je to gužva? – Vrsta posteljine vrlo kvalitetne izrade. – Tu nas je samo par, a face su nam tako'ružne da se ne moramo maskirat'. Tako

da je svaki dan Noć vještica. Hej! Bubba blefira, povikao je. – Ti uvijek misliš da svi blefiraju, ispalio je neki glas iz pozadine. To je zato što si

predugo detektiv. – O čemu ti to pričaš? Pa Marino ne može detektirati ni vonj vlastita tijela. Smijeh u pozadini bio je glasan, a pijane, podrugljive primjedbe nisu prestajale. – Igramo poker, reče mi Marino. Koje je prokleto doba tamo kod tebe? – Ne želiš znati, odgovorila sam. Imam neke uznemirujuće novosti, ali čini mi se

da se sada ne bismo trebali upuštati u to. – Ne. Ne, čekaj malo. Samo da maknem telefon. Sranje. Mrzim kad mi se žica

ovako ufitilji, ako znaš šta mislim. Prokletstvo. Čula sam njegove teške korake i zvuk struganja stolice po podu. U redu, doktorice. Onda, šta se to, dovraga, dogada?

– Provela sam veći dio dana raspravljajući s državnim patologom o slučajevima iz odlagališta otpada. Marino, sve više mislim da je serija ovih irskih slučajeva u kojima su žrtvama uklonjeni udovi djelo iste osobe s kojom imamo posla u Virginiji.

Podigao je glas. Malo tiše, vi tamo! Namještajući poplun oko sebe, čula sam kako se još više odmiče od svojih

prijatelja. Posegnula sam za posljednjih nekoliko gutljaja Black Busha koji sam bila donijela u krevet.

– Doktorica Foley radila je na sedam dublinskih slučajeva, nastavila sam. Sve sam ih pregledala. Sama torza. Kralježnice presječene vodoravno na donjem dijelu petog vratnog kralješka. Ruke i noge odsječene u zglobovima, što je neobično, kako

sam već naglasila. Žrtve su raznih rasa, godine su im procijenjene od osamnaest do trideset i pet. Sve su ostale neidentificirane i uvedene su pod ubojstva nepoznatim oruđem. Ni u jednom od tih sedam slučajeva glava i udovi nisu nikada pronadeni, a ostaci su uvijek otkriveni u nekom privatnom odlagalištu otpada.

– Kvragu, kako mi je to poznato, reče Marino. – Ima i drugih pojedinosti. Ali, da, sličnosti su dojmljive. – Pa, onda je možda naša zvjerka sada u Sjedinjenim Državama, reče on. Izgleda

da je ipak prokleto dobro šta si otišla tamo preko. To isprva zasigurno nije mislio. Kao ni bilo tko drugi. Bila sam glavna sudska

patologinja Virginije, a kad me Kraljevski koledž kirurga bio zamolio da održim niz predavanja na medicinskom fakultetu Trinity, nisam mogla propustiti priliku da istražim dublinske zločine. Marino je mislio da se radi o gubitku vremena, a FBI je smatrao kako će rezultat istrage biti bitan samo za statistiku.

Njihove su sumnje bile razumljive. Ubojstva u Irskoj bila su starija od deset godina, a tragovi od kojih se moglo krenuti bili su oskudni, baš kao i u virginijskim slučajevima. Nismo imali otiske prstiju, razmještaj zuba, konfiguracije sinusa ni svjedoka koji bi mogli identificirati žrtve. Nismo imali biološke uzorke nestalih osoba s kojima bismo mogli usporediti DNA žrtava. Nismo znali kako su ubijene. Zato je bilo vrlo teško reći bogzna što o ubojici, osim što sam vjerovala kako se radi o čovjeku iskusnom u baratanju pilom za meso, koji je vrlo vjerojatno koristi u svom poslu ili ju je barem nekada rabio.

– Posljednji slučaj u Irskoj, za koji znamo, dogodio se prije deset godina, govorila sam Marinu preko telefona. U posljednje dvije godine mi smo ih u Virginiji imali četiri.

– I ti misliš da je tip prest'o na osam godina? reče on. Zašto? Misliš da je možda bio u zatvoru? Zbog nekog drugog zločina? – Ne znam. Možda je ubijao negdje drugdje, samo slučajevi nika

da nisu povezani, odgovorila sam dok je vjetar proizvodio nezemaljske zvukove. – Imamo ona serijska ubojstva u Južnoj Africi, razmišljao je naglas promuklim

glasom. U Firenci, Njemačkoj, Rusiji, Australiji. Sranje, sad kad malo razmisliš, ima ih po cijelom šugavom svijetu. Hej! Rukom je prekrio slušalicu. Puši svoje proklete cigarete! Šta misliš da je ovo? Nekakva socijalna ustanova?

U pozadini su zagalamili muški glasovi, a netko je pustio Randy Travis. – Izgleda da se zabavljate, rekla sam suho. Molim te, nemoj me pozvati ni

sljedeće godine. – Gomila životinja, promrmlja Marino. Ne pitaj me zašto ovo radim. Svaki put

me napiju tako da na kartama izgubim kuću, dom. Varaju. – Modus operandi u ovim slučajevima 'vrlo je karakterističan. Ton moga glasa bio

je takav da ga je morao otrijezniti. – U redu, rekao je. Znači, ako je ovaj tip počeo u Dublinu, možda tražimo nekog

Irca. Mislim da bi trebala požurit' kući. Podrignuo je. Izgleda mi k'o da moramo otić' u Quantico i bacit' se na posao. Si već ispričala Bentonu?

Benton Wesley bio je glavni u FBI-evoj Jedinici za otmicu djece i serijske ubojice, ili u JODSU-u1

1 U originalu: CASKU – Child Abduction Serial Killer Unit.

, u kojoj smo i Marino i ja bili savjetnici. – Još mu nisam imala prilike reći, odgovorila sam s oklijevanjem. Možda bi mu ti

mogao dati znak za uzbunu. A ja ću doći kući čim uzmognem. – Sutra bi bio pravi trenutak.

– Još nisam završila s nizom predavanja ovdje, rekla sam. Nema mjesta na svijetu gdje te ne zovu predavat'. Vjerojatno bi mogla radit' samo to i ništa drugo, rekao je, a ja sam znala da se sprema zaroniti u moju intimu.

– Mi u druge zemlje izvozimo svoje nasilje, rekla sam. Najmanje što možemo učiniti jest naučiti ih onome što znamo, onome što smo naučili otkako godinama radimo na ovim slučajevima…

– Nisu predavanja ta zbog kojih ti ostaješ u zemlji leprechauna2

2 Vrsta vilenjaka u starim irskim pričama – patuljak koji je obično odjeven u zeleno, izraduje

cipele za vile i zna gdje je skriveno zlato.

; doktorice, prekinuo me, otvorivši novu kanticu piva. To nije razlog, i ti to znaš.

– Marino, upozorila sam ga. Nemoj. Ali on je svejedno nastavio: – Još od Wesleyjeva razvoda uvijek nalaziš ovaj ili

onaj razlog da se Stazom od žutih opeka lijepo izgubiš iz grada. A vidim po tvom glasu da se sad nećeš vratit' doma jer ne želiš podijelit' karte, pogledat' šta si dobila i riskirat'. I da ti kažem. Dođe vrijeme kad moraš il' povisit' ulog il' odustat'…

– ShvatiIa sam. Bila sam nježna, ali sam prekinula njegove dobrodušne pijane savjete. Marino, nemoj ostati budan cijelu noć.

***

Mrtvozornikov ured nalazio se na broju tri u Store Streetu, preko puta Carinarnice i središnjeg autobusnog kolodvora, u blizini dokova i rijeke Liffey. Zgrada od opeke bila je malena i stara, a na početku uličice koja je vodila do stražnjeg ulaza put su priječila teška crna vrata na kojima je velikim bijelim slovima bilo ispisano MRTVAČNICA. Popevši se stubama do gregorijanskog ulaza pozvonila sam i pričekala u izmaglici.

Ovoga utorka ujutro zrak je bio hladan, a stabla su počela odijevati jesenje ruho. Osjećala sam nedostatak sna. Oči su me pekle, misli su mi otupjele, a bila sam i uznemirena zbog onoga što je Marino rekao prije no što sam mu gotovo spustila slušalicu.

– Zdravo. Administrator me veselo pustio u zgradu. Kako smo jutros, doktorice Scarpetta?

Zvao se Jimmy Shaw, bio je vrlo mlad i izgledao je poput tipičnoga Irca, kose usijane poput bakrenoga bršljana i očiju plavih poput neba.

– Imala sam i boljih dana, priznala sam. – Eto, ja baš kuham čaj, rekao je zatvorivši nas u uzak, slabo osvijetljen prolaz

kojim smo se zaputili prema njegovu uredu. Čini se da bi vam baš godila šalica. – To bi bilo krasno, Jimmy, rekla sam. – A što se tiče naše dobre doktorice, upravo bi trebala biti pri kraju s

utvrđivanjem uzroka jedne smrti. Bacio je pogled na sat u trenutku kad smo ušli u njegov mali, zatrpani prostor. Trebala bi izaći svaki čas.

Na njegovu radnom stolu dominirala je velika knjiga mrtvozorničkih istraga, crna i uvezana u čvrstu kožu, a bilo je očito da je Jimmy prije no što sam stigla bio čitao biografiju Stevea McQueena i jeo tost. Ubrzo je pred mene spustio šalicu čaja, ne upitavši me prije toga želim li šećera ili mlijeka, budući da je to sada već znao.

– Malo tosta s pekmezom? upitao je kao i svako jutro. – Jela sam u hotelu, hvala. Dala sam mu uobičajeni odgovor kad je sjeo za stol.

– Mene to nikad nije spriječilo da ponovno nešto prezalogajim. Nasmiješio se stavljajući naočale. Onda ću vam samo pročitati današnji raspored. Predavanje vam je u jedanaest, a zatim opet u jedan poslije podne. Oba u koledžu, u staroj zgradi patologije. Može se očekivati oko sedamdeset i pet studenata na svakom, ali moglo bi ih doći i više. Ne znam. Vrlo ste popularni u ovim krajevima, doktorice Scarpetta, rekao je veselo. Ili je samo vaše američko nasilje nama tako egzotično.

– To ti je kao da kugu nazoveš egzotičnom; rekla sam. – Da, ali ne možemo si pomoći a da nas ne fascinira sve ono što vi vidate. – A ja mislim da mi to smeta, rekla sam prijateljskim, ali prijetećim tonom.

Nemojte biti pretjerano fascinirani. Prekinuo nas je telefon na koji se javio žustrim pokretom kao netko tko to radi

pretjerano često. Nakon što je neko vrijeme slušao, otresito je rekao: Da, da. Ali, ne možemo još

napraviti takvu narudžbu. Morat ću vam se javiti kasnije. – Već godinama čekam kompjutere, požalio mi se kad je spustio slušalicu. Ali

nema prokletog novca kad te plaća šačica socijalista. – Nikada neće biti dovoljno novca. Mrtvi ne glasuju. – To je prokleta istina. Onda, koja vam je današnja tema? želio je znati. – Seksualno ubojstvo, odgovorila sam. Pogotovo uloga koju u tome može odigrati

DNA. – Ovi slučajevi uklanjanja udova koji vas tako zanimaju. Otpio je gutljaj čaja.

Mislite li da su seksualne naravi? Mislim, bi li to mogao biti motiv onome tko bi bio u stanju učiniti takvo što? U očima mu se zrcalilo zanimanje.

– To je zacijelo jedan od elemenata, odgovorila sam. – Ali kako to možete znati kad nijedna od žrtava nikada nije identificirana? Ne bi

li se jednostavno moglo raditi o nekome tko ubija iz razonode? Poput, recimo, vašeg Samova sina3

S jedne strane hodnika, u blizini ulaznih vrata, nalazio se mrtvozornički sud, gdje su se pred porotom održavale istrage slučajeva svrstavanih u neprirodne smrti. To je uključivalo nesreće na poslu, prometne nesreće, ubojstva i samoubojstva, a procesi su vođeni in cameras

, na primjer? – Ono što je Samov sin radio imalo je u sebi i seksualni element, rekla sam

ogledavajući se oko sebe u potrazi za svojom prijateljicom patologinjom. Znaš li kako bi se još dugo mogla zadržati? Zapravo mi se malo žuri.

Ponovno je bacio pogled na svoj sat. Možete provjeriti. Ili je, pretpostavljam, otišla u mrtvačnicu. Stiže nam jedan slučaj. Neki mladić, sumnja se na samoubojstvo.

– Vidjet ću mogu li je pronaći. Ustala sam.

4

Izašla sam iz zgrade na stražnja vrata. Prelazeći malo parkiralište zaputila sam se prema mrtvačnici, kad je iz nje izašao neki postariji čovjek. Činilo se da je posve izgubljen, jer se omamljeno ogledavao oko sebe. Na trenutak se zagledao u mene kao

jer u Irskoj tisku nije bilo dopušteno objavljivati mnoge pojedinosti. Ušuljala sam se u tmurnu, prohladnu prostoriju s lakiranim klupama i golim zidovima, gdje sam zatekla nekolicinu muškaraca koji su spremali papire u svoje aktovke.

– Tražim mrtvozornicu, rekla sam. – Izašla je prije dvadesetak minuta. Vjerujem da je imala dogovoren

identifikacijski postupak, reče jedan od njih.

3 Son of Sam-David Berkowitz, masovni ubojica koji je tijekom 1976. i 1977. ubio šest stanovnika

New Yorka. Vjerovao je kako ubijajući provodi volju samoga Boga čije je poruke primao preko svog susjeda Sama Carra. 4 Povjerljivo; iza zatvorenih vrata.

da ja znam neki odgovor za kojim traga, pa me srce zaboljelo zbog njega. Što god da ga je dovelo ovamo, zacijelo nije bilo umirujuće. Promatrala sam ga kako žuri prema vratima kad je za njim iznenada izašla i doktorica Margaret Foley, razbarušene prosijede kose.

– Moj Bože! Skoro se zaletjela u mene. Okrenem mu leda samo na trenutak i ode on.

Čovjek je izašao, ostavljajući za sobom širom otvorena vrata. Foleyjeva se žustro zaputi prema vratima preko parkirališta kako bi ih ponovno zatvorila i zabravila. Kad se vratila do mene, bila je bez daha i zamalo se spotakla o izbočinu u asfaltu.

– Kay, danas si uranila, rekla je. Neki rođak? upitala sam. – Otac. Otišao je a da mi ga nije identificirao, prije no što sam uopće imala prilike

podići pokrov. To će mi pokvariti ostatak dana. Uvela me u malu mrtvačnicu izgradenu od opeke s bijelim porculanskim

stolovima kojima je mjesto vjerojatno bilo u medicinskom muzeju i sa starom željeznom peći koja nije bila u stanju više išta zagrijati. Zrak je bio svjež kao u hladnjaku. Moderne opreme nije bilo, osim električnih pila za obavljanje obdukcija. Slabašno sivkasto svjetlo prodiralo je kroz mutne prozore na krovu, jedva osvjetljavajući bijeli papirnati pokrov koji je skrivao tijelo, koje otac nije mogao ni pogledati.

– To je uvijek najteži dio, govorila je Foleyjeva. Nitko nikada ne bi trebao biti prisiljen na to da ovdje ikoga gleda.

Krenula sam za njom u malo skladište odakle sam joj pomogla iznijeti kutije s novim špricama, maskama i rukavicama.

– Objesio se sa zabatne grede u štaglju, govorila je dok smo nastavljale raditi. Liječio se od alkoholizma i depresije. Uvijek isto. Nezaposlenost, žene, droga. Ili se objese ili skaču s mostova. Bacila je pogled prema meni, ne prestajući slagati opremu na kolica s instrumentima. Hvala Bogu da nemamo oružja. Pogotovo kad se uzme u obzir da ja nemam rendgenski aparat.

Foleyjeva je bila sitna žena sa staromodnim debelim naočalama i sklonošću ka tvidu. Upoznale smo se prije mnogo godina na međunarodnoj konferenciji forenzičnih znanosti u Beču, u doba kad su žene patolozi bile rijetka pojava, pogotovo u Europi. Brzo smo se sprijateljile.

– Margaret, morat ću se vratiti u Sjedinjene Države ranije no što sam mislila, rekla sam duboko udahnuvši i smeteno se osvrćući oko sebe. Sinoć nisam nimalo spavala.

Zapalila je cigaretu pomno me promatrajući. Mogu ti pribaviti kopije svega što ti treba. Kako ih brzo trebaš? Za fotografije će nam možda trebati nekoliko dana, ali možemo ih poslati.

– Mislim da je uvijek hitno kad god uokolo hara netko ovakav, rekla sam. – Ne veseli me što je to sada vaš problem. A i nadala sam se sve ove godine da je

prestao, dovraga. Razdraženo je otresla pepeo ispuhnuvši j ak dim britanskog duhana. Idemo se malo odmoriti. Cipele me već žuljaju kako su mi noge otekle. Užasno je ostarjeti na ovim prokletim tvrdim podovima.

Predvorje je nudilo tek dvije nezgrapne drvene stolice u kutu gdje je Foleyjeva na jednim kolicima držala pepeljaru. Podigla je noge na jednu od kutija i prepustila se svom poroku.

– Ne mogu zaboraviti te jadne ljude. Iznova je počela pričati o svojim serijskim slučajevima. Kad mi je prispio prvi, pomislila sam da se radi o IRA-i. Nikada nisam vidjela tako raskomadana tijela osim u bombaškim napadima.

To me podsjetilo na Marka, i to na način na koji ga se nisam žeIjela sjećati, pa su mi misli odlutale k njemu kakav je bio dok je bio živ i dok smo bili zaljubljeni. Iznenada mi se stvorio u mislima, nasmiješen, s očima punim nestašnoga sjaja koji je poprimao električni naboj kad god bi se nasmijao ili me zadirkivao. A toga je bilo mnogo na pravnom fakultetu u Georgetownu – provoda i svada i probdjevenih noći u kojima je bilo nemoguće zadovoljiti glad koju smo osjećali jedno za drugim. Tijekom godina oboje smo završili u braku s drugim ljudima, razveli se i pokušali iznova. Mark je bio moj leitmotif, dolazio bi, odlazio, pa se vraćao, nazivajući me telefonom ili se pojavljujući na mom pragu kako bi mi ponovno slomio srce i razbacao postelju.

Nisam ga se mogla riješiti. Još mi se činilo nemogućim da je bombaški napad na postaji podzemne željeznice u Londonu napokon okončao oluju naše veze. Nisam ga zamišljala mrtvog. Nisam si to mogla predočiti, jer nije bilo one posljednje slike koja bi mi napokon pružila mir. Nikada nisam vidjela njegovo tijelo, zapravo sam pobjegla kako za to ne bih imala ni prilike, baš poput onog starog Irca koji nije mogao podnijeti pogled na sina. Postala sam svjesna toga da mi Foleyjeva nešto govori.

– Oprosti, ponovila je tužna pogleda jer je dobro poznavala priču mog života. Nisam te željela podsjetiti na nešto bolno. Jutros se ionako doimaš dovoljno žalosnom.

– Rekla si nešto zanimljivo. Pokušala sam biti hrabra. Mislim da je ubojica za kojim tragamo prilično sličan bombašu. Nije mu važno koga će ubiti. Njegove žrtve nemaju lica ni imena. Ti ljudi nisu ništa drugo do simboli njegova privatnog, izopačenog uvjerenja.

– Bi li te strašno uznemirilo đa ti postavim pitanje o Marku? rekla je. – Pitaj što god te zanima. Nasmiješila sam se. Ne mogu te spriječiti. – Jesi li ikada otišla na mjesto gdje se to dogodilo, jesi li posjetila mjesto gdje je

poginuo? – Ne znam gdje se to dogodilo, odgovorila sam žustro. Pogledala me, ne

prestajući pušiti. – Mislim, ne znam gdje točno, na toj postaji. Izbjegavala sam odgovor, gotovo

sam mucala. I dalje nije govorila, već je cipelom zgnječila cigaretu. – Zapravo, nastavila sam, ne znam jesam li uopće bila na Victoriji, na toj

određenoj postaji, nakon njegove smrti. Mislim da nisam imala razloga tamo čekati podzemnu. Niti se tamo iskrcati. Posljednja na kojoj sam bila jest Waterloo, mislim.

– Jedno jedino mjesto zločina koje velika doktorica Kay Scarpetta ne želi posjetiti. Istresla je novi Consulate iz kutije. Zeliš li i ti jednu?

– Sam Bog zna da želim. Ali ne smijem. Uzdahnula je. Sjećam se Beča. Svi oni muškarci, a nas dvije smo pušile

vjerojatno više od njih. – Vjerojatno smo toliko pušile upravo zbog svih tih muškaraca, rekla sam. – Oni su možda uzrok, ali za mene, izgleda, nema lijeka. To samo dokazuje da

ono što radimo nema nikakve veze s onim što znamo i da nam osjećaji nemaju mozak. Mahnula je šibicom kako bi je ugasila. Vidjela sam kako izgledaju pluća pušača. A i podosta usaljenih jetara.

– Moja su se pluća popravila otkada sam prestala. Za jetru ne bih stavila ruku u vatru, rekla sam. Još se nisam odrekla viskija.

– I nemoj, zaboga. Više ne bi bila zabavna. Zastala je, značajno dodavši: Naravno, osjećaje možemo usmjeriti, obrazovati, kako ne bi kovali zavjere protiv nas.

– Vjerojatno ću otputovati sutra. Vratila sam se na tu temu.

– Prije toga moraš do Londona, tamo presjedaš. Pogledala me u oči. Zadrži se tamo. Jedan dan.

– Molim? – To je nezavršeni posao, Kay. Osjećam to već dugo. Moraš pokopati Marka

Jamesa. – Margaret, što te sad odjednom nagnalo na ovo? Ponovno sam se spoticala o

riječi. – Znam prepoznati kad netko bježi. A ti bježiš, jednako kao i ovaj ubojica. – Baš utješno, odgovorila sam, ne želeći ovaj razgovor. No, ovaj me put nije imala namjeru pustiti. Iz vrlo različitih i vrlo sličnih razloga.

On je zao, ti nisi. Ali ni jedno ni drugo ne želite biti uhvaćeni. Doprla je do mene i znala je to. – A tko to ili što to pokušava uhvatiti mene, prema tvom mišljenju? Ton moga

glasa bio je veseo, ali osjećala sam kako suze prijete da poteku. – U ovom trenutku, pretpostavljam da je to Benton Wesley. Zagledala sam se u

daljinu, pokraj prekrivenih kolica s kojih je virilo blijedo stopalo s ceduljicom na palcu. Svjetlost koja je dopirala odozgo mijenjala se malo-pomalo kako su oblaci sakrivali sunce, a vonj smrti u pločicama i kamenu bio je star stotinu godina.

– Kay, što želiš učiniti? upitala je nježno kad sam otrla oči. – Hoće me oženiti, rekla sam. Odletjela sam kući, u Richmond, a dani su se pretvorili u tjedne kako se vrijeme

neprestano pogoršavalo. Jutra su bivala glazirana mrazom, a večeri sam provodila ispred kamina, razmišljajući i brinući se. Toliko se toga bilo nerešeno i nedirnuto, a ja sam se borila na svoj uobicajeni nacin, zalazeći sve više u labirint sve dok više nisam mogla naći izlaz. Sve to dovodilo je moju tajnicu do ludila.

– Doktorice Scarpetta? pozvala me. Njezini žurni koraci odzvanjali su popločenim podom u odjelu za obdukcije.

– Ovdje sam, odgovorila sam nadglasavajući vodu koja je tekla u sudoper. Bio je trideseti listopada. Bila sam u svlačionici mrtvačnice gdje sam prala ruke

dezinfekcijskim sapunom. – Gdje ste bili? upitala je Rose kad je ušla. – Radila sam na jednom mozgu. Ona iznenadna smrt od prije neki dan. Držala je u rukama moj kalendar okrećući stranice. Sijeda joj je kosa bila uredno

skupljena kopčama, a na sebi je imala tamnocrveni kostim koji je, činilo se, odgovarao njezinu raspoloženju. Rose je bila vrlo ljuta na mene i to još otkada sam bila otputovala u Dublin a da se nisam pozdravila s njom. Zatim sam, kad sam se vratila, zaboravila na njezin rođendan. Zatvorila sam vodu i obrisala ruke.

– Oteklina, s proširenim izbočenjima i suženim udubljenjima vijuga, što je sve plodno tlo za ishemičnu encefalopatijub koju je uzrokovao njegov izrazito niski tlak, citirala sam.

– Pokušavala sam vas pronaći, rekla je sa strpljivošću koja samo što ju nije izdala. – Što sam sada učinila? Naglim pokretom podigla sam ruke u zrak. – Trebali ste se naći s Jonom na ručku u Lubanji i kostima. – O, Bože, zastenjala sam pri pomisli na njega i ostale moje studente medicine za

koje sam imala tako malo vremena. – Podsjetila sam vas jutros. I prošlog ste tjedna zaboravili na njega. A zaista mora

razgovarati s vama o svom stažiranju, o klinici Cleveland. – Znam, znam. Osjećajući se grozno zbog svog postupka, bacila sam pogled na

sat. Sada je jedan i trideset. Možda bi mogao svratiti u moj ured na kavu?

– U dva vas očekuju na sudu kako biste pohranili svjedočenje, u tri vas čeka telefonski sastanak u vezi s onim slučajem Norfolk-Southern. U četiri imate dogovoreno predavanje o ranama od metka na Akademiji forenzičnih znanosti, a u pet se sastajete s istražiteljem Ringom iz državne policije. Rose je nastavila čitati s popisa.

Degenerativne promjene na mozgu prouzračene oslabljenom prokrvljenošću. Nije mi se sviđao Ring, ni njegov agresivan nastup u razgovorima o policijskim

slučajevima. Ubacio se u istragu kad je pronađen drugi torzo i činilo se da misli kako o svemu zna više nego FBI.

– Danas mogu i bez Ringa, rekla sam kratko. Moja me tajnica dugo promatrala, uz zvukove tekuće vode i pljuskanja

natopljenih spužava, što je sve dopiralo iz odjela za obdukcije koji se nalazio odmah pokraj mrtvačnice.

– Otkazat ću ga, pa onda možete primiti Jona. Promatrala me preko rubova svojih naočala poput kakve stroge ravnateljice. A onda ćete se odmoriti. To je naređenje. Sutra, doktorice Scarpetta. Nemojte dolaziti ovamo. Da se niste usudili pokazati mi se.

Zaustila sam da se pobunim, no prekinula me. – I nemojte ni pomišljati na nekakvu raspravu, nastavila je odlučno. Treba vam

jedan dan da povratite mentalno zdravlje, jedan dug vikend. I ne bih to govorila da to ne mislim najozbiljnije.

Bila je u pravu, a pomisao da ću imati jedan dan samo za sebe odmah mi je popravila raspoloženje.

– Ne postoji to što ja ne mogu prebaciti na neki drugi dan, dodala je. Osim toga, nasmiješila se, izgleda da nam se ljeto produžilo, pa bi vrijeme trebalo biti prekrasno, s temperaturama iznad dvadeset i pet i plavim nebom. Lišće sada ima najljepše boje, a jablani su gotovo savršene žute nijanse. Javori izgledaju kao da gore. A da i ne spominjem Noć vještica. Možete lijepo izrezbariti bundevu.

Izvadila sam iz ormarića sako i cipele. Trebali ste biti odvjetnica'; rekla sam.

2

SLJEDEĆEG JE JUTRA VRIJEME BILO UPRAVO ONAKVO KAKVO JE Rose predvidjela, pa sam se probudila ushićena. Dok su se dućani otvarali, zaputila sam se nakupovati zalihe za maškare i za večeru, a zatim sam vozila daleko Hull Streetom do svog omiljenog povrtlarskog centra. Ljetne su biljke oko moje kuće već odavno uvenule, a ja više nisam mogla podnijeti pogled na njihove osušene stapke u loncima za cvijeće. Nakon ručka odnijela sam vreće s crnicom, kutije s biljkama i posudu za zalijevanje na svoj prednji trijem.

Otvorila sam vrata kako bih mogla slušati Mozarta kojeg sam ostavila da svira unutra, dok sam ja nježno gurala maćuhice u njihov bogat, novi krevet. Kruh se dizao, domaći se umak pirjao na štednjaku a u nosnicama sam, radeći, osjećala miris vina i glinaste zemlje. Marino je trebao doći na večeru, te smo namjeravali dijeliti čokolade mojim malim, strašnim susjedima. Svijet je bio lijepo mjesto za život sve dok mi u pet i trideset pet nije zavibrirao dojavljivač koji sam nosila zakvačen za pojas.

– Prokletstvo, uzviknula sam ugledavši na zaslonu broj službe za primanje poruka u mom uredu.

Požurila sam unutra, oprala ruke i posegnula za telefonom. Službenica mi je dala broj određenog detektiva Grigga iz šerifova odjela okruga Sussex, pa sam ga odmah nazvala.

– Grigg, javio se dubok muški glas. – Ovdje doktorica Scarpetta, rekla sam žalosno zureći kroz prozor prema velikim

glinenim loncima na trijemu i mrtvim stabljikama hibiskusa u njima. – Oh, sjajno. Hvala vam što se javljate tako brzo. Ovdje sam na mobitelu, pa ne

bih htio reći suviše. Govorio je u ritmu staroga Juga i nije se žurio. – Gdje je točno to ovdje? upitala sam. – Na odlagalištu otpada Atlantic u Reeves Roadu, odmah kad se skrene s

autoceste 460 Istok. Pronašli su nešto što će vas, mislim, zanimati. – Radi li se o takvoj stvari kakve su već pronalazili na sličnim mjestima? upitala

sam uvijeno. Dan je postajao sve mračniji. – Bojim se da će biti tako, rekao je. – Recite mi kako da dođem do vas i krećem. Bila sam odjevena u prljave safari hlače i majicu kratkih rukava s natpisom FBI

koju mi je poklonila moja nećakinja Lucy. Nisam imala vremena za presvlačenje. Ako ne odem po to tijelo prije mraka, morat će ostati tamo do jutra, a to je bila neprihvatljiva mogućnost. Pograbivši svoju liječničku torbu, pohitala sam iz kuće, ostavivši zemlju, biljke zeljanice i pelargonije razbacane po trijemu. Naravno da u mom crnom Mercedesu nije bilo dovoljno benzina. Stoga sam najprije stala u Amocu kako bih ga napunila do vrha, a zatim sam krenula dalje.

Vožnja je trebala trajati sat vremena, no vozila sam brzo. Sve slabije svjetlo blještalo je bjelinom na unutrašnjim stranama lišća, a redovi kukuruza u vrtovima i na oranicama bili su smeđih nijansi. Polja su sličila namreškanim zelenim morima soje, a koze su slobodno pasle u dvorištima sumornih kuća. Kričavi gromobrani s obojenim kuglama naginjali su se sa svakog vrha i ugla, a ja sam se oduvijek pitala koji li se to lažljivi putujući trgovac obrušio na ovo područje poput oluje i zaigrao na strah ljudi propovijedajući sve veći užas.

Uskoro sam ugledala silose na koje me Grigg upozorio. Skrenula sam na Reeves Road, prolazeći pokraj sićušnih kuća od opeke i naselja kamp-kućica ispred kojih su bili parkirani kamioneti i oko kojih su se vukli psi bez ogrlica. Golemi plakati reklamirali su Mountain Dew5 i Virginia DinerB6

5 Bezalkoholno piće s vrlo visokom razinom kofeina. 6 Restoran u Wakefieldu, država Virginija, poznat po pripremi jela od kikirikija.

, a ja sam poskočila prelazeći žeIjezničke tračnice dok mi se pod gumama, poput dima, dizala crvena prašina. Ispred mene, lešinari su kljucali, i taj mi se prizor učinio kao morbidni nagovještaj.

Na ulazu u odlagalište otpada Atlantic usporila sam vožnju i stala da pogledam golo prostranstvo nalik na mjesečev krajobraz gdje je zalazeće sunce podsjećalo na zapaljen planet. Nenatkriveni kamioni za odvoz smeća, glatki i bijeli, s uglačanim kromom, miljeli su oko vrha sve veće planine smeća. Žuti gusjeničari podsjećali su na napadajuće škorpione. Sjedila sam i promatrala velik oblak prašine koji se dizao s odlagališta i velikom se brzinom valjao brazdama izrovanim u smeću. Kad mi se približio, pretvorio se u prljavi crveni Ford Explorer što ga je vozio neki mladić koji se ovdje očito osjećao kao kod svoje kuće.

– Mogu li vam pomoći, gospođo? rekao je otegnutim južnjačkim naglaskom, a činilo se da je zabrinut i uzbuđen.

– Ja sam doktorica Kay Scarpetta, odgovorila sam pokazavši mu svoju mjedenu značku uglavljenu u maloj crnoj lisnici koju sam uvijek izvlačila na mjestima zločina gdje nisam poznavala nikoga.

Proučio je moju iskaznicu, a zatim mi se tamnim pogledom zagledao u oči. Kroz traper košulju probijao mu je znoj, a kosa mu je bila mokra na vratu i sljepoočnicama.

– Rekli su mi da će stići sudski patolog i da ga pričekam, rekao mi je. – Evo, to bih bila ja, odgovorila sam smireno. – Ma, da, gospođo. Nisam ja mislio ništa…Glas mu je zamro dok je pogledom

prelazio preko mog Mercedesa, koji je bio prekriven prašinom tako finom i upornom da je ništa nije moglo zaustaviti. Predlažem da svoj auto ostavite ovdje i dalje krenete sa mnom, dodao je.

Zagledala sam se prema odlagalištu, prema gusjeničarima s uzdignutim kopačima i vjedrima na vrhu gomile smeća. Dva neobilježena policijska automobila i jedna kola hitne pomoći čekali su me gore, gdje su počinjali problemi, a policajci su bili tek sitne pojave okupljene oko stražnjih vrata kamioneta manjeg od ostalih. Nedaleko od tog vozila netko je štapom probadao tlo, te sam iznenada jedva mogla dočekati da vidim truplo.

– U redu, rekla sam. Hajdemo. Parkiravši svoj auto, uzela sam iz prtljažnika liječničku torbu i odjeću za mjesto

zločina. Mladić me promatrao u znatiželjnoj tišini dok sam sjedila na vozačevu mjestu svog Mercedesa, širom otvore

nih vrata, i navlačila gumene čizme, izgrebane i ugasle boje od godina gacanja po šumama i rijekama u potrazi za ubijenima i utopljenima. Nabacila sam na sebe veliku izblijedjelu traper košulju koju sam zaplijenila bivšem mužu, Tonyju, u braku koji se sada više nije doimao stvarnim. Zatim sam ušla u Explorer i zaštitila ruke dvostrukim slojem rukavica. Preko glave sam navukla kiruršku masku i ostavila je da visi oko vrata.

– Ne mogu reći da vas krivim, reče moj vozač. Smrad je prilično gadan. To vam mogu reći.

– Ne radi se o smradu, rekla sam. Zabrinjavaju me mikroorganizmi. – Isuse'; reče on zabrinuto. Možda bih i ja trebao navući jednu takvu: – Vi ne biste trebali prilaziti toliko blizu da biste se zbog toga brinuli. Nije odgovorio, a ja nisam ni sumnjala da je već bio prišao toliko blizu. Pogled

na mrtvaca bilo je preveliko iskušenje da bi mu se ljudi mogli oduprijeti. I što je slučaj bio odvratniji, to se ovo pokazivalo točnij im.

– Stvarno mi je žao zbog prašine, reče on dok smo se vozili kroz isprepletenu zlatnicu uz rub malog rezervoara naseljenog patkama. Vidite da smo posvuda položili sloj komadića gume kako bismo smanjili kovitlanje, a cijelo područje polijeva i čistač ulica. Ali, čini se da ništa puno ne pomaže. Nervozno je zastao prije nego što je nastavio. Ovamo nam svaki dan stiže tri tisuće tona smeća.

– Odakle? upitala sam. – Od Littletona u Sjevernoj Karolini do Chicaga. – A Boston? upitala sam, jer se vjerovalo da prva četiri slučaja dolaze čak iz tako

udaljena područja. – Ne, gospodo. Odmahnuo je glavom. Možda uskoro. Mi ovdje dolje

naplaćujemo mnogo manje po toni otpada. Dvadeset i pet dolara, za razliku od šezdeset i devet u New Jerseyju ili osamdeset u New Yorku. Osim toga, recikliramo smeće, obavljamo testove za opasni otpad, skupljamo metan iz onoga što se raspada.

– A kako radite? – Otvoreni smo dvadeset i četiri sata na dan, sedam dana u tjed

nu, reče on ponosno. – I možete saznati odakle vam dolaze kamioni? – Pomoću satelitskog sustava koji koristi kartu podijeljenu na kvadrate. Ako ništa

drugo, možemo vam reći koji su kamioni u određenom vremenu izbacili otpad na području gdje je pronađeno tijelo.

Prskajući vodu na sve strane prošli smo kroz duboku lokvu u blizini plastičnih kabina WC-a, te smo se prodrmusali pokraj goleme praonice u kojoj su se kamioni ispirali na svom putu natrag na autoceste na kojima ponovno počinje život.

– Ne mogu reći da nam se ikada dogodilo nešto poput ovoga, reče on. Ali, oni na odlagalištu Shoosmith pronašli su neke dijelove tijela. Barem se tako priča.

Bacio je pogled prema meni, pretpostavljajući da ću ja znati je li takva priča istinita ili ne. No, ja nisam potvrdila da je to što je upravo rekao istina, a Explorer je šljapćući prolazio blatom posutim komadićima gume, dok je do nas dopirao sve jači vonj raspadajućeg smeća. Moja je pažnja bila usmjerena na mali kamion koji sam promatrala otkada sam stigla ovamo, dok su mi misli slijedile tisuću različitih puteva.

– Usput rečeno, zovem se Keith Pleasants. Obrisao je ruku o hlače i pružio mi je. Drago mi je.

Moja rukavicom zaštićena ruka prihvatila je njegovu pod nespretnim kutem, dok su nas muškarci koji su preko noseva držali rupčiće i razne krpe promatrali kako se približavamo. Bila su četvorica, a bili su okupljeni oko stražnjeg dijela nečega što sam sada mogla identificirati kao specijalni kamion za odvoz smeća s hidrauličnom prešom kojom se prazne kontejneri i sabija otpad. Na vratima je bilo ispisano Cole's Trucking Co.

– Onaj tip što štapom prebire po smeću je detektiv iz Sussexa,, reče mi Pleasants. Bio je to stariji muškarac, odjeven u civilnu odjeću, s revolverom na boku. Imala

sam osjećaj da sam ga već negdje vidjela. – Grigg? pogadala sam, misleći na detektiva s kojim sam razgovarala telefonski. – Tako je. Znoj se kotrljao niz Pleasantsovo lice, kako je postajao sve napetiji.

Znate, nikada do sada nisam imao nikakva posla sa šerifovim odjelom, nisam nikada kažnjen čak ni za prebrzu vožnju ovdje, u okolici.

Usporili smo i zaustavili se, a kroz uskovitlanu prašinu jedva da sam išta uspijevala razaznati. Pleasants uhvati ručku na vratima.

– Ostanite na miru jedan trenutak, rekla sam mu. Pričekala sam da se prašina slegne i kroz vjetrobransko staklo pomno promatrala

okolinu, kao što sam to uvijek činila kad bih se približavala mjestu zločina. Grabilica gusjeničara kojom se smeće iskrcava iz kamiona bila je zaustavljena u zraku, a sam kamion ispod nje bio je gotovo pun. Svuda uokolo odlagalište je zujalo i brujalo od posla koji se na njemu obavljao, a koji je samo ovdje bio zaustavljen. Jedan sam trenutak promatrala snažne bijele kamione kako se uz riku penju uzbrdo, dok su gusjeničari grebli i grabili, a sabijači drobili tlo pod svojim kolutovima-sjekačima.

Tijelo je trebalo biti prebačeno kolima hitne pomoći, pa su me bolničari promatrali kroz prašnjave prozore svoga klimatiziranog vozila, iščekujući moj sljedeći potez. Kad su vidjeli da stavljam kiruršku masku na nos i usta, i sami su izašli. Vrata automobila uz tresak su se zatvorila. Detektiv se istoga trenutka zaputio prema meni.

– Detektiv Grigg. Iz šerifova ureda u Susse, reče. Ja sam vas nazvao. – Ovdje ste sve vrijeme? upitala sam ga. – Otkad nam je javljeno, što je bilo oko jedan poslije podne. Da, gospodo. Tu sam

i pazim da se što ne bi diralo. – Oprostite, obrati mi se jedan od bolničara. Hoćemo li vam sada biti potrebni?

– Možda za petnaestak minuta. Netko će doći po vas, rekla sam, a oni su se brže-bolje zaputili natrag prema bolničkim kolima. Morat ćete mi napraviti malo prostora ovdje, obratila sam se ostalima.

Koraci su zaškripali po smeću kako su mi se ljudi micali s puta, otkrivajući ono što su do tada čuvali i u što su zurili. Koža je bila neprirodno blijeda u umirućem svjetlu jesenjeg poslijepodneva, a torzo se doimao poput užasnog panja koji se skotrljao s gomile zagrabljena smeća i pao na leda. Učinilo mi se da se radi o torzu bijelca, ali nisam bila sigurna, a zbog gomile larvi kojima je vrvjelo područje genitalija bilo mi je teško na prvi pogled odrediti spol, Nisam čak sa sigurnošću mogla reći ni je li žrtva već prošla pubertet ili ga još nije ni dostigla. Sloj tjelesne masti bio je nenormalno oskudan, a rebra su se ocrtavala ispod ravnih grudi koje su mogle, ali nisu morale, biti ženske.

Čučnula sam pokraj torza i otvorila svoju liječničku torbu. Pincetom sam skupila larve u staklenku kako bi ih kasnije mogao ispitati entomolog, te sam nakon pomnijeg promatranja ustanovila da je žrtva uistinu žena. Glava joj je bila odsječena nisko na vratnom dijelu kralježnice, a ruke i noge odrezane. Batrljci su bili suhi i potamnjeli od starosti, te sam istoga trena znala da postoji razlika izmedu ovog slučaja i ostalih.

Ovoj su ženi bile prepiljene čvrste kosti nadlaktice i bedra, za razliku od ostalih žrtava čiji su udovi bili odstranjeni u zglobovima. Izvadila sam svoj skalpel, osjećajući kako muškarci bulje u mene, te sam na torzu načinila rez od centimetra i pol, u koji sam zarinula dug kemijski termometar. Drugi sam toplomjer položila na svoju torbu.

– Što to radite? upitao je muškarac u kariranoj košulji i kapici za bejzbol, koji je izgledao kao da će mu pozliti.

– Moram ustanoviti temperaturu tijela kako bih mogla odrediti vrijeme smrti. Temperatura jetrene jezgre je najpreciznija, strpljivo sam objasnila. A isto tako moram znati i kolika je temperatura ovdje vani.

– Vruće je, eto kolika je, reče netko drugi. Onda, izgleda da je riječ o ženi. – Prerano je reći, odgovorila sam. Ovo je vaš kamion? – Aha. Bio je mlad, tamnih očiju i vrlo bijelih zuba, a na prstima je imao tetovaže kakve

obično povezujem s ljudima koji su bili u zatvoru. Oko čela je imao znojem natopljen šareni rubac svezan u čvor na zatiljku, i nije mogao dugo gledati u torzo a da ne skrene pogled.

– Na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, dodao je, neprijateljski odmahujući glavom.

– Kako to mislite? Grigg ga je pažljivo promatrao. – Nisam ga ja iskrcao. Toliko znam, reče vozač kao da je to najvažnija stvar koju

će reći u cijelom svom životu. Gusjeničar ga je iskopao dok je zaravnavao moj teret. – To znači da ne znamo kad je tijelo izbačeno ovdje? Prešla sam pogledom preko

lica koja su me okruživala. Pleasants je odgovorio. Na ovom su mjestu od deset ujutro smeće iskrcala

dvadeset i tri kamiona, ne računajući ovaj. Usmjerio je pogled prema kamionu. – Zašto od deset ujutro? upitala sam, jer mi se učinilo da je to prilično proizvoljno

vrijeme da bi se počeli brojiti kamioni. – Zato što onda polažemo posljednji sloj gume. Tako da nema šanse da je bilo

iskrcano prije toga, objasnio je Pleasants zureći u tijelo. A po mom mišljenju, ionako nije dugo ovdje. Ne izgleda baš onako kako bi čovjek očekivao da će izgledati ako ga je pregazila preša od pedeset tona s kolutima-sjekačima, poneki kamion ili čak samo ovaj gusjeničar.

Zagledao se prema drugim područjima za istovar gdje se s kamiona grabilicama skidao sprešani otpad koji su golemi traktori zatim gnječili i sabijali. Vozač kamiona postajao je sve uzbudeniji i ljući.

– Mi ovdje gore imamo posvuda goleme strojeve, dodao je Pleasants. I oni su uglavnom uvijek u pogonu.

– Gdje je vozač gusjeničara? upitala sam. Pleasants je oklijevao prije nego što je odgovorio. E, to sam valjda ja. Jedan nam

je na bolovanju. Zamolili su me da radim na brežuljku. Grigg se primakne gusjeničaru i pogleda u ono što je ostalo od vreće za smeće

koja se njihala na toplom, suhom zraku. – Ispričajte mi što ste vidjeli, obratila sam se Pleasantsu. – Ne puno. Iskrcavao sam ga. Glavom je pokazao na vozača. I grabilicom sam

zahvatio vreću za smeće, onu tamo. Vreća se poderala i iz nje je ispalo tijelo i palo na mjesto gdje se sada nalazi. Zastao je obrisavši lice o rukav i pokretom ruke rastjeravši muhe.

– Ali ne možete sa sigurnošću reći odakle je došlo, pokušala sam ponovno. Grigg je slušao, iako je vjerojatno već uzeo njihove izjave. Moguće je da sam je iskopao, popusti Pleasants. Ne tvrdim da je to nemoguće. Samo mislim da nisam.

– To je zato što to ne želiš misliti: Vozač ga je strijeljao pogledom. Ja znam što mislim. Pleasants nije ustuknuo. Grabilica ju je zagrabila s tvog kamiona dok sam ga iskrcavao.

– Čovječe, ne možeš znati da je s mog kamiona, vozač se obrecne na njega. – Ne, nisam sto posto siguran u to. Ali logično je, to je sve. Tebi, možda. Na

vozačevu je licu lebdio prijeteći izraz. – Sada bi bilo dosta, momci, upozori ih Grigg ponovno se primaknuvši, a sama

njegova prisutnost podsjetila ih je na to da je on velik čovjek i da nosi pištolj. – Tu ste u pravu, reče vozač. Meni je dosta ovog sranja. Kad se mogu izgubiti

odavde? Već kasnim. – Ovako nešto svima stvara neugodnosti, reče mu Grigg uputivši mu smiren

pogled. Zakolutavši očima i promrmljavši nekoliko psovki, vozač se udalji i zapali

cigaretu.. Izvadila sam toplomjer koji sam bila utisnula u tijelo i podigla ga. Temperatura

jetrene jezgre iznosila je dvadeset i osam cijelih osam stupnjeva, baš kao i temperatura zraka. Okrenula sam torzo kako bih ustanovila čega još tamo ima, pa sam primijetila gomilu mjehurića ispunjenih tekućinom na donjem dijelu stražnjice. Pažljivije sam pregledala tijelo, te sam ih pronašla još u predjelima ramena i bedara, na rubovima dubokih rezova.

– Stavite je u dvostruku mrtvačku vreću, naredila sam. Trebat će mi i vreća za smeće u kojoj je dovezena ovamo, kao i ono što je ostalo u grabilici. A želim i smeće koje je bilo neposredno oko i ispod nje, sve mi to gošaljite.

Grigg rastvori novu vreću za smeće od sedamdeset i pet litara i protrese je. Zatim iz džepa izvuče rukavice, čučne i stane rukama grabiti smeće, dok su bolničari otvarali stražnja vrata ambulantnih kola. Vozač kamiona bio je naslonjen na kabinu svoga vozila, a njegov sam bijes osjećala poput vrućine.

– Odakle je došao vaš kamion? upitala sam ga. – Pogledajte tablice, odgovorio je otresito. – Odakle iz Virginije? Nije me moglo obeshrabriti njegovo držanje. Pleasants je bio taj koji je rekao: Iz područja Tidewatera, gospodo. Kamion je

naš. Imamo ih puno koje iznajmljujemo.

***

Administrativno sjedište odlagališta otpada gledalo je na rezervoar i uopće se nije uklapalo u svoje glasno, prašnjavo okružje. Žbuka na zgradi bila je pastelne boje breskve, na prozorima je stajalo cvijeće, a duž stazice raslo je grmlje škarama dotjerano u razne oblike. Kapci na prozorima bili su obojeni u svijetlu bež boju, a na ulaznim je vratima visjela mjedena alka u obliku ananasa. Unutra nas je pozdravio čist, rashlađen zrak koji nam je donio veliko olakšanje, te sam znala zašto je istražitelj Percy Ring odlučio ispitivanja obaviti ovdje. Mogla sam se kladiti u to da nije ni bio na mjestu zločina.

Sjedio je u prostoriji za odmor s nekim starijim muškarcem koji je bio samo u košulji, pio dijetalnu Coca-Colu i pregledavao kompjuterski ispisane dijagrame.

– Ovo je doktorica Scarpetta. Oprostite, reče Pleasants obraćajući se Ringu, ne znam kako vam je ime.

Ring mi namigne, uputivši mi širok osmijeh. Doktorica i ja se dobro znamo. Bio je odjeven u lijepo plavo odijelo, imao je plavu kosu i zračio je nekom čistom

mladenačkom nevinošću u koju je bilo tako lako povjerovati. No mene nikad nije zavarao. Bio je rječit šarmer koji je zapravo bio lijen, a nije mi promaklo ni to da smo se, od trenutka kad se počeo baviti ovim slučajevima, sve češće suočavali s problemom curenja informacija novinarima.

– A ovo je gospodin Kitchen, govorio mi je Pleasants. Vlasnik odlagališta. Kitchen je odavao dojam jednostavnog čovjeka, odjeven u traperice i

Timberlandove čizme, a oči su mu bile sive i žalosne kad mi je pružio svoju veliku, grubu ruku.

– Molim vas, sjednite, reče on izvlačeći stolicu. Ovo je jedan loš, loš dan. Pogotovo za onoga tko je tamo vani, tko god to bio. Loš dan te osobe već je prošao, reče Ring. Sada više ne osjeća bol.

– Jeste li bili tamo gore? upitala sam ga. – Stigao sam ovamo nema ni sat vremena. A ovo i nije mjesto zlo čina, tek mjesto na kojem je tijelo završilo, reče on, Broj pet, Ogulio je žakaću

gumu Juicy Fruit, Sad više ne čeka tako dugo, prošla su tek dva mjeseca. Osjetila sam uobičajeni nalet netrpeljivosti. Ring je volio donositi preuranjene

zaključke i izgovarati ih sa sigurnošću svojstvenom nekome tko ne zna dovoljno da bi uvidio kako bi mogao biti u zabludi. To je djelomice bilo zbog toga što je želio rezultate bez rada.

– Nisam pregledala tijelo, niti sam potvrdila spol, rekla sam, nadajući se da neće zaboraviti kako u prostoriji ima još ljudi. Ovo nije pravi trenutak za donošenje pretpostavki.

– Dobro onda, ja ću vas napustiti, reče Pleasants nervozno, zaputivši se prema vratima.

– Morate mi se vratiti za sat vremena kako bih vam uzeo izjavu, podsjeti ga Ring glasno.

Kitchen nije ništa govorio, samo je promatrao dijagrame. Sljedećeg je trenutka u prostoriju ušao Grigg. Klimnuo nam je i uzeo si stolicu.

– Sumnjam da se radi o pretpostavci ako kažemo da je ovo što tu imamo ubojstvo, obrati mi se Ring.

– To možete reći bez bojazni. Izdržala sam njegov pogled. – I da je posve slično ostalima. – E, to ne možete reći bez bojazni. Još nisam pregledala tijelo, odgovorila sam.

Kitchen se s nelagodom pomakne u stolici. Želi li tko sok? Možda kavu? upita. U hodniku imamo WC-e.

– Ista stvar, reče mi Ring, kao da govori o nečemu što zna. Još jedan torzo na odlagalištu otpada.

Grigg nas je promatrao bezizražajna lica, nemirno tapšući rukom svoju bilježnicu. Škljocne dva puta kemijskom olovkom i obrati se Ringu: Slažem se s doktoricom Scarpettom. Čini se da ovaj slučaj još ne bismo smjeli povezivati ni sa čime. Pogotovo ne u javnosti.

– Bože, pomozi. Meni takva reklama zaista ne treba, reče Kitchen uz duboki uzdah. Znate, kad se bavite mojim poslom, onda prihvaćate da se ovo može dogoditi, pogotovo kad dobivate otpad iz New Yorka, New Jerseyja, Chicaga. Ali nikada ne mislite da će pasti baš vama u dvorište. Pogledao je Grigga. Volio bih ponuditi nagradu da pomognem uhvatiti onoga tko je učinio ovu grozotu, tko god to bio. Deset tisuća dolara za podatak koji dovede do uhićenja.

– To je vrlo velikodušna nagrada, reče Grigg, a očito ga se dojmila. – Odnosi li se to i na istražitelje? naceri se Ring. – Svejedno mi je tko će riješiti slučaj. Kitchen se nije smiješio kad se okrenuo

prema meni. A sada mi recite što mogu učiniti da pomognem vama, gospodo. – Koliko sam shvatila, vi koristite satelitski sustav za praćenje kamiona, rekla

sam. To su ovi dijagrami? – Upravo sam ih objašnjavao, reče Kitchen. Gurnuo je nekoliko listova prema meni. Uzorci valovitih crta na njima izgledali

su poput presjeka geode, a bili su označeni koordinatama. – Ovo je slika površine odlagališta, stane objašnjavati Kitchen. Možemo ga slikati

svaki sat, svaki dan, jedanput na tjedan, kad god poželimo, kako bismo odredili odakle otpad potječe i gdje je odložen. Lokacije na karti možemo točno odrediti koristeći se ovim koordinatama. Potapšao je papir. Pomalo nalik na crtanje grafa u geometriji ili algebri. Pogledao me, a zatim dodao: Pretpostavljam da ste i vi malo patili na tome u školi.

– Patnja je ključna riječ. Namiješila sam mu se. Dakle, stvar je u tome da možete usporedivati ove slike kako biste vidjeli promjene u izgledu odlagališta od jednog iskrcaja do drugog.

On kimne glavom. Tako je, gospođo. To je, ukratko, to. – I što ste ustanovili? Položio je osam karti jednu do druge. Valovite crte na svakoj od njih bile su

drukčije, poput različitih bora na licu jedne osobe. – Svaka crta zapravo je dubina, reče on. Tako da možemo više ili manje znati koji

je kamion odgovoran za koju dubinu. Ring iskapi svoju Colu i nabaci limenku u smeće. Stao je prelistavati svoj notes

kao da nešto traži. – Ovo tijelo zacijelo nije bilo zakopano duboko, rekla sam. Vrlo je čisto, ako

uzmemo u obzir okolnosti. Nema ozljeda koje bi nastale poslije smrti, a sudeći prema onome što sam vidjela tamo, gusjeničari grabe bale s kamiona i razbijaju ih, zatim rasprostiru smeće po t1u kako bi ga sabijać mogao pregaziti ravnom oštricom, sjeckajući ga i sabijajući.

– To je uglavnom to. Kitchen me sa zanimanjem odmjeri. Trebate li posao? Bila sam zaokupljena slikama golemih strojeva koji su izgledali poput robota-

dinosaurusa čije su se pandže zabijale u plastikom obavijene bale na kamionima. Bila sam dobro upoznata s ozljedama u prošlim slučajevima, gdje su ostaci ljudskih tijela

bili zgnječeni i izudarani. Ako se izuzme ono što je učinio ubojica, ovo je tijelo bilo netaknuto.

– Teško je pronaći dobre žene, govorio je Kitchen. – Pravo zboriš, brate, reče Ring, a Grigg ga je promatrao sa sve većim gnušanjem. – Čini se da je to dobra primjedba, reče Grigg. Da je to tijelo dugo ležalo na tlu,

bilo bi prilično ižvakano. – Prva četiri su bila, reče Ring. Izmrcvarena poput batom istučena odreska.

Odmjerio me. Jel' ovo izgleda zgnječeno? – Ne izgleda zdrobljeno, odgovorila sam. – Hm, i to je zanimljivo, razmišljao je. Zašto nije zdrobljeno? Zato što nije došlo

iz postaje za prijenos gdje se smeće sabija i balira, reče Kitchen. Došlo je iz nekog kontejnera koji je ispraznio naš specijalni kamion s prešom.

– I taj s prešom ne preša? upita Ring dramatično. Mislio sam da se zato i zovu kamioni s prešom. On slegne ramenima i naceri mi se.

– Sve ovisi o tome gdje se nalazilo tijelo u odnosu na ostali otpad u trenutku do baliranja, rekla sam. Ovisi o mnogo stvari.

– A ako je uopće dospjelo u balu, ovisi koliko je kamion bio pun, reče Kitchen. Ja mislim da je u pitanju onaj kamion. Ili najviše jedan ili dva prije njega, ako govorimo o točnim koordinatama mjesta na kojem je tijelo pronađeno.

– Izgleda da će mi trebati imena tih kamiona i njihove polazne točke, reče Ring. Moramo razgovarati s vozačima.

– Vi, dakle, promatrate vozače kao osumnjičene, reče mu Grigg hladno. Moram vam priznati da je to zaista originalno. S moje točke gledišta, smeće nije poteklo od njih, već od ljudi koji su ga bacili. I zato očekujem da je netko od tih ljudi taj kojeg moramo pronaći.

Ring se zagleda u njega, nimalo uznemiren: Samo bih volio čuti što vozači imaju reći. Nikad ne znaš. To bi bio dobar način da se inscenira takvo što. Baciš tijelo na neko mjesto koje ti je usput i pobrineš se da ga sam dopremiš na deponij. Ili ga, što je još bolje, ukrcaš u vlastiti kamion. I nitko ne posumnja u tebe, nije li tako?

Grigg ustane, odgurnuvši svoju stolicu. Zatim olabavi ovratnik i stane razgibavati vilicu kao da ga boli. Najprije mu je krcnulo nešto u vratu, a zatim i u zglobovima na prstima. Napokon udari bilježnicom o stol, tako su sve oči bile uprte u njega dok je on pogledima strijeljao Ringa.

– Imate li što protiv toga da ja radim na ovome? obratio se mladom istražitelju. Boga mi, bilo bi mi krivo ne učiniti ono za što me okrug zadužio. A vjerujem da je ovo moj slučaj, ne vaš.

– Ovdje sam samo kako bih vam pomogao, reče Ring opušteno, ponovno slegnuvši ramenima.

– Nisam znao da mi je potrebna pomoć, odgovori Grigg. – Državna je policija formirala jedinicu iz više upravnih područja kad se drugi

torzo pojavio u nekom sasvim drugom okrugu, reče Ring. Malo niste u toku, majstore moj. Možda bi vas trebao u cijelu stvar uputiti netko tko jest.

No Grigg ga je već bio isključio, te se obratio Kitchenu: I ja bih volio podatke o tim vozilima.

– Da vam ih dostavim o posljednjih pet kamiona koji su bili tamo gore, za svaki slučaj? reče Kitchen.

– To će nam biti od velike pomoći, rekla sam ustajući od stola. Što brže to uspijete učiniti, to bolje.

– U koliko sati sutra krećete na posao? upita me Ring, ne ustajući sa svoje stolice, kao da u životu ima tako malo posla, a toliko vremena.

– Mislite li na obdukciju? upitala sam. Sigurno da mislim. – Ovo tijelo možda neću otvoriti nekoliko dana. A zašto? – Najvažniji dio je vanjski pregled. Na tome ću se zadržati jako dugo, vidjela sam

kako njegovo zanimanje slabi. – Morat ću pretražiti smeće, potražiti sitne materijalne dokaze, osloboditi kosti od masti i mesa, sastati se s entomologom kako bih ustanovila starost larvi i vidjela mogu li na osnovi toga zaključiti kada je tijelo bačeno, i tako dalje.

– Možda će najbolje biti da me jednostavno obavijestite o onome što pronađete, odlučio je naposljetku.

Grigg krene za mnom kroz vrata odmahujući glavom dok je govorio svojim sporim, tihim glasom: Kad sam izašao iz vojske, prije mnogo godina, državna policija bila je mjesto gdje sam želio biti. Ne mogu vjerovati da imaju ovakvog tukca.

– Na sreću, nisu svi poput njega, rekla sam. Izašli smo na sunce i ugledali kola hitne pomoći kako se polako probijaju niz

brežuljak odlagališta, podižući iza sebe oblake prašine. Kamioni su soptali u redu gdje su ih prali jednog po jednog, a na planinu smeća postavljao se novi sloj izrezuckane suvremene Amerike. Kad smo došli do svojih automobila, smrkavalo se. Grigg zastane kod moga auta, pomno ga promatrajući.

– Baš sam se pitao čiji li je ovaj, reče s divljenjem. Uskoro ću i sam voziti nešto takvo. Makar samo jedanput.

Nasmiješila sam mu se otključavši vrata. Nema ništa od onih važnih stvari kao što su sirena i rotacijska svjetla.

Nasmijao se. Marino i ja igrarno u istoj kuglaškoj ligi. Njegova se momčad zove Vatrene kugle, a moja Sretni udarci. Ali taj je momak najgori sportaš kojeg sam ikada vidio. Natače se pivom i ždere. I onda misli kako svi varaju. Prošli put je doveo djevojku. Odmahnuo je glavom. Kuglala je kao obitelj Kremenko, a bila je tako i odjevena. U nešto s uzorkom leopardove kože. Samo joj je nedostajala kost u kosi. Ništa, recite mu da ću mu se javiti.

Na to je otišao zveckajući ključevima. – Detektive Grigg, hvala vam na pomoći, rekla sam. Klimnuo mi je glavom i sjeo

u svoj Caprice. Kad sam osmišljavala svoju kuću, pobrinula sam se da se prostorija za pranje

rublja nalazi odmah do garaže, jer nakon što bih obrađivala mjesta zločina poput ovog, nisarn željela pronositi smrt sobama svog privatnog života. Već nekoliko minuta nakon što sam izašla iz automobila, odjeća mi je bila u stroju za pranje rublja, a čizme i cipele u industrijskom umivaoniku gdje sam ih izribala deterdžentom i čvrstom četkom.

Umotavši se u ogrtač koji mi je uvijek visio na vratima, zaputila sam se u glavnu spavaću sobu, te sam se u kupaonici koja se nalazila pokraj nje dugo tuširala u vrućoj vodi. Bila sam iscrpljena i obeshrabrena. Trenutno nisam imala snage zamišljati je, njezino ime ili osobu koja je nekada bila, te sam nastojala izgnati slike i mirise iz svojih misli. Spravila sam si piće i salatu, žalobno promatrajući veliku zdjelu na radnoj plohi punu slatkiša za Noć vještica. Prisjetila sam se biljaka koje su na trijemu čekale da ih presadim. Zatim sam nazvala Marina.

– Slušaj, rekla sam mu kad se javio. Mislim da bi Benton ovo morao doći pogledati sutra ujutro.

Nastupila je duga stanka. Može, – rekao je. Šta znači da hoćeš da mu ja kažem nek' dotraglja dupe u Richmond. Umjesto da mu to kažeš sama.

– Ako ti nije teško. Ja sam slomljena. Nema problema. Kad? – Kad god želi. Bit ću dolje cijeli dan.

Vratila sam se u svoju radnu sobu kako bih provjerila e-mail prije nego što legnem. Lucy je rijetko zvala telefonom kad je mogla koristiti računalo da mi kaže kako je i gdje je. Moja je nećakinja bila agentica FBI-a, tehnički stručnjak u njihovoj Ekipi za spašavanje talaca, odnosno EST-u. Mogli su je u bilo kojem trenutku poslati na bilo koje mjesto diljem svijeta.

Poput zabrinute majke, uhvatila bih se kako često provjeravam poruke, očekujući da mi se javi, grozeći se dana kad će se oglasiti njezin dojavljivač i poslati je zajedno s momcima u zrakoplovnu bazu Andrews, gdje će se morati ukrcati u još jedan teretni avion C-141. Zaobilazeći gomile časopisa koji su čekali da ih pročitam i debele tomove medicinskih knjiga koje sam nedavno bila kupila, ali još nisam stigla poredati na police, sjela sam za svoj radni stol. Moja je radna soba bila najživlji prostor u kući, a uredila sam je tako da je imala kamin i velike prozore s kojih se pružao pogled na stjenovitu okuku rijeke James.

Kad sam se prikopčala na server America Onlinea, odnosno AOL, pozdravio me mehanički muški glas, obznanivši mi da me čekaju poruke. Bile su mi pristigle poruke u vezi s raznim slučajevima, suđenjima, profesionalnim sastancima i člancima za stručne časopise, kao i jedna poruka od nekoga koga nisam poznavala. Korisničko ime bilo je deadoc. Istoga sam trenutka osjetila nelagodu. Nije bilo opisa sadržaja poruke koju mi je ta osoba poslala, a kad sam je otvorila, u njoj je pisalo jednostavno: deset.

Uz poruku je bio priložen grafički file, koji sam skinula na svoj kompjuter i dekomprimirala. Na zaslonu mi se stala pojavljivati slika u boji, koja se odmatala red po red. Uskoro sam shvatila da gledam fotografiju smedežutog zida i ruba stola koji je bio prekriven nekakvim svijetloplavim stolnjakom zaprljanim mrljama i lokvama nečeg tamnocrvenog. Zatim se na zaslonu pojavila golema crvena rana nazubljenih rubova, a onda i obrisi Ijudskoga mesa koji su se pretvorili u krvave batrljke i bradavice.

S nevjericom sam zurila u zaslon, sve dok ta užasna slika nije bila posve dovršena, a onda sam dohvatila telefon.

– Marino, mislim da bi trebao doći ovamo, rekla sam prestrašenim glasom. – Šta nije u redu? upitao je uznemireno. – Nešto moraš vidjeti. 'Si ti dobro? – Ne znam. – Sjedi i ne mrdaj, doktorice. Uzeo je stvar u svoje ruke. Stižem. Isprintala sam file i snimila ga na disketu, bojeći se da će mi nekako samo nestati

pred očima. Dok sam čekala Marina, prigušila sam svjetla u radnoj sobi kako bi pojedinosti i boje postali jasniji. Misli su mi se uhvatile u stravičnu petlju dok sam promatrala to klanje i krv koja je na ekranu risala portret, što za mene inače nije bio rijedak prizor. Drugi liječnici, znanstvenici, odvjetnici i policajci često su mi preko Interneta slali fotografije poput ove. Obično bi me, putem e-maila, zamolili da proučim mjesta zločina, razne organe, ozljede, dijagrame, čak i animirane rekonstrukcije slučajeva koji su trebali biti predočeni na sudu.

Ovu je fotografiju lako mogao poslati neki detektiv ili kolega liječnik. Mogla je doći od javne tužiteljice Commonwealtha ili od JODSU-a. No jedna je stvar bila očigledno pogrešna. U ovom slučaju do sada nismo uopće imali mjesto zločina, tek odlagalište otpada na kojem je tijelo žrtve ostavljeno, poderanu vreću i smeće koji su ga okruživali. Ovaj mi je fcle mogao poslati samo ubojica ili netko upetljan u zločin.

Petnaest minuta kasnije, gotovo u ponoć, oglasilo se zvonce na ulaznim vratima, a ja sam poskočila na stolici. Potrčala sam niz hodnik otvoriti Marinu.

– Šta je sada, dovraga? rekao je istoga trena.

Bio je sav znojan u sivoj majici kratkih rukava richmondske policije koja je pucala na njegovu veliku tijelu i trbuhu, u vrećastim kratkim hlačama i krpenim tenisicama sa sportskim čarapama koje je bio navukao do pola listova. Zapahnuo me ustajao vonj znoja i cigareta.

– Dođi, rekla sam. Krenuo je za mnom niz hodnik do moje radne sobe, a kad je vidio što je na

kompjuterskom zaslonu, sjeo je na moju stolicu i stao se mrštiti buljeći u sliku. – Je 1' ovo ono šta, jebi ga, mislim da je? rekao je. – Izgleda da je fotografija slikana na mjestu gdje su udovi odrezani od tijela.

Nisam bila navikla imati društvo na ovom privatnom mjestu gdje sam radila i osjećala sam kako postajem sve uznemirenijom.

– Ovo si danas našla. – Ovo u što gledaš snimljeno je malo nakon smrti, rekla sam. Ali da, to je torzo s

odlagališta. – Kako znaš? reče Marino. Pogled mu je bio prikovan za ekran, te je podesio položaj stolice. Zatim je svojim

velikim stopalima porušio knjige na podu nastojeći pronaći najudobniji položaj. Kad je podigao neke dokumente i premjestio ih na drugi kraj stola, više to nisam mogla podnositi.

– Ja držim stvari tamo gdje želim da se nalaze, rekla sam zajedljivo, vraćajući dokumente na njihovo izvorno, neuredno mjesto. Hej, ohladi, doktorice, reče Marino, kao da to nije važno.

– Kako znamo da ovo tu nije varka? Ponovno je pomaknuo dokumente tako da mu ne smetaju, a ja sam sada već bila

posve razdražena. – Marino, morat ćeš ustati, rekla sam. Nikome ne dozvoljavam sjediti za mojim

radnim stolom. Izluđuješ me. Uputio mi je bijesan pogled i podigao se sa stolice. Hej, napravi mi uslugu. Drugi

put kad budeš imala neki problem, pozovi nekog drugog. – Pokušaj biti osjetljiv na… Prekinuo me izgubivši strpljenje: Ne. Ti budi osjetljiva i prestani se ponašat' k'o

zadnja cjepidlaka. Nije ni čudo da ste ti i Wesley imali problema. – Marino, upozorila sam ga, upravo si prešao granicu i bolje bi ti bilo da.dalje ne

ideš. Šutio je ogledavajući se oko sebe, sav u znoju. – Vratimo se ovome. Sjela sam na stolicu, ponovno je prilagodivši sebi. Sumnjam

da se radi o varci, i vjerujem da je ovo torzo koji smo pronašli na odlagalištu. – Zašto? Nije me htio pogledati. Ruke je držao u džepovima. Ruke i noge su

odsječene u dugačkim kostima, ne u zglobovima. Dotakla sam zaslon. Ima još sličnosti. To je ona, osim ako još jedna žrtva sličnog oblika tijela nije ubijena i raščetvorena na isti način, samo je još nismo pronašli. Osim toga, ne znam kako bi netko mogao lažirati ovakvo što a da ne zna kako su žrtvi odrezani udovi. A da ne govorim o tome kako ovaj slučaj još nije dospio u javnost.

– Sranje. Lice mu je bilo tamnocrveno. Onda, ima 1' nešto k'o povratna adresa? – Da. Netko na AOL-u s imenom D-E-A-D-O-C. – Misliš, k'o u Dead Doc?7

7 U prijevodu: mrtav liječnik/mrtva liječnica.

Ovo ga je zaintrigiralo dovoljno da zaboravi svoje loše raspoloženje.

– To mogu samo pretpostaviti. U poruci je stajala samo jedna riječ: deset.

– I to je sve? – Sve malim slovima. Pogledao me, razmišljajući. Ako brojiš i one u Irskoj, ovo i je broj deset. Imaš

kopiju ovog tu? – Da. Ali slučajevi u Dublinu i njihova moguća veza s prva četiri ovdje već su se

potezali po vijestima. Pružila sam mu kompjuterski ispis. To bi svatko mogao znati. – Nema to veze. Ako pretpostavimo da se radi o istom ubojici i da je ponovno

napao, onda on prokleto dobro zna kol'ko ih je koknuo, reče Marino. Al' ono šta mi ne ide u glavu je kako je znao na koju ti adresu mora poslat' file.

– Moju adresu na AOL-u nije teško pogoditi. Sastoji se od mog imena. – Isuse, ne mogu skužit' da si to napravila, ponovno je eksplodirao. To ti je k'o da

svoj datum rodenja utipkaš k'o šifru na protuprovalnom alarmu. – E-mail koristim uglavnom da bih komunicirala sa sudskim patolozima, s

ljudima u Ministarstvu zdravstva, s policijom. A njima treba nešto što nije teško zapamtiti. Osim toga, dodala sam dok me njegov pogled i dalje osuđivao, do sada nisam imala problema.

– E, sad ih imaš, to je sigurno, reče Marino promatrajući ispis. Dobra vijest je da ćemo ovdje možda pronać' nešto šta će nam pomoć'. Možda je ostavio neki trag na kompjuteru.

– Na mreži, rekla sam. – Ma, da, to, reče on. Možda bi trebala nazvat' Lucy. – To bi trebao učiniti Benton, podsjetila sam ga. Ne mogu tražiti od nje da nam

pomogne u istrazi slučaja samo zato što sam joj teta. – Onda ga valjda moram zvati i zbog toga. Stao se probijati kroz moj nered

zaputivši se prema vratima. Nadam se da u ovoj gajbi imaš piva. Zastao je i okrenuo se prema meni. Znaš šta, doktorice, nije da me se tiče, al' jednom ćeš morat' počet' razgovarat' s njim.

– U pravu si, rekla sam. Ne tiče te se.

3

KAD SAM SE SLJEDEĆEG JUTRA PROBUDILA, POZDRAVILI SU ME prigušeno bubnjanje guste kiše po krovu i uporna zvonjava budilice. Bilo je rano, budući da sam odlučila uzeti slobodan dan, a palo mi je na pamet kako se tijekom noći mjesec promijenio iz listopada u studeni. Zima nije bila daleko, još jedna godina na izmaku. Razmaknuvši zavjese, pogledala sam u dan koji je počinjao. Latice mojih ruža bile su razbacane po tlu, a rijeka je bila nabujala i tekla je medu stijenjem koje se doimalo crnim.

Bilo mi je krivo zbog Marina. Nisam imala dovoljno strpljenja kad sam ga sinoć poslala kući bez piva. No nisam s njime željela raspravljati o stvarima koje ne bi razumio. Njemu je sve to bilo jednostavno. Ja sam razvedena. Bentona Wesleya žena je ostavila zbog drugog muškarca. Nas smo dvoje imali vezu, pa bismo se baš mogli i vjenčati. Jedno sam se vrijeme pokoravala takvom planu. Prošle jeseni i zime Wesley i ja išli smo na skijanje, na ronjenje, kupovali smo zajedno, kuhali u kuhinji i na dvorištu, čak smo zajedno uredivali moj vrt. Nismo se slagali ni koliko je crnog pod noktom.

Zapravo, nisam ga željela u svojoj kući jednako kao što nisam željela Marina u svojoj stolici. Kad god bi Wesley pomakao komad namještaja ili čak samo pospremio

posuđe i pribor za jelo u pogrešne ormariće i ladice, osjetila bih, na vlastito iznenađenje, potajni bijes koji me bacao u očaj. U vrijeme kad je on još bio oženjen ni na trenutak nisam vjerovala da je naša veza dobra, ali u to smo doba više uživali jedno u drugom, pogotovo u krevetu. Pribojavala sam se da činjenica što ne osjećam ono što sam mislila da moram osjećati otkriva crtu u mom karakteru koju nisam mogla podnijeti.

Odvezla sam se u ured s brisačima uključenim na maksimalnu brzinu, dok je neumoljivi pljusak bubnjao po krovu. Na cesti je bilo malo automobila, budući da je bilo jedva sedam sati, a obrisi nebodera u središtu Richmonda ukazivali su se pred mojim očima malo-pomalo, skriveni u mokroj magli. Ponovno sam se sjetila fotografije. U mislima sam je vidjela kako se polako uobličuje na mom zaslonu, pa su mi se dlačice na rukama uspravile kako mi je tijelom prošla jeza. A onda, kad mi je prvi put na pamet palo da je fotografiju mogao poslati netko koga znam, obuzeo me neki nemir koji nisam mogla definirati.

Skrenuvši s autoceste na izlazu za Sedmu ulicu, zaobišla sam Shockoe Slip, njegove kaldrme i restorane koji su u ovaj rani sat još bili u mraku. Prošla sam pokraj mjesta za parkiranje koja su se tek počinjala puniti i skrenula na parkiralište iza četverokatne ožbukane zgrade mog ureda. Nisam mogla vjerovati kad sam ugledala kombi televizijskih vijesti na svom parkirnom mjestu koje je bilo jasno označeno tablicom na kojoj je pisalo: GLAVNI SUDSKI PATOLOG. Televizijska ekipa znala je da će, ako bude ovdje čekala dovoljno dugo, nesumnjivo biti nagra8ena mojom prisutnošću.

Prišla sam autom posve blizu i dala im znak da se pomaknu, kad su se klizna vrata kombija otvorila. Iz njega je iskočio kamerman u kišnoj kabanici i zaputio se prema meni. Slijedila ga je novinarka s mikrofonom. Spustila sam prozor nekoliko centimetara.

– Mičite se, rekla sam, i ne pokušavajući biti fina. Stojite na mom parkirnom mjestu.

Nisu marili za to što im govorim, a iz kombija je izašao još netko, noseći reflektore. Na trenutak sam sjedila i zurila u njih, a od bijesa sam postajala krutom poput jantara. Novinarka je stala ispred mojih vrata, gurnuvši mikrofon kroz otvoreni prozor.

– Doktorice Scarpetta, možete li potvrditi da je Mesar ponovno napao? upitala je glasno, dok je kamera snimala, a reflektor bliještao.

– Pomaknite svoj kombi, rekla sam željeznom mirnoćom, gledajući ravno u nju i u kameru.

– Je li ono što je pronađeno uistinu torzo? Kiša joj se cijedila niz kapuljaču dok je zabadala mikrofon još dublje u kabinu automobila. Posljednji put ću vas zamoliti da maknete svoj kombi s mog parkirnog mjesta – rekla sam poput suca koji se sprema proglasiti koga u nemilosti suda. Nalazite se na tuđem zemljištu.

Kamerman je pronašao novi ugao i stao zumirati, dok mi je u oči bliještala oštra svjetlost.

– Jesu li udovi odstranjeni kao i u ostalih… Jedva je uspjela trzajem izvući mikrofon kad sam podigla prozor. Ubacila sam

auto u brzinu i stala voziti unatrag. Članovi televizijske ekipe jurcali su kako bi mi se makli s puta dok sam se ja okretala za tristo šezdeset stupnjeva. Gume su zacviljele i prosklizale kad sam parkirala iza kombija, ukliještivši ga tako između Mercedesa i zgrade. – Čekajte malo!

– Hej! Ne možete to tako!

Na licima im se ogledala nevjerica kad sam izašla iz automobila. Ne gubeći vrijeme na otvaranje kišobrana, potrčala sam do vrata i otključala ih.

– Hej! nastavili su se buniti. Ne možemo van! U natkrivenom prilazu stajao je golem smeđi karavan na kojem su se bile skupile

kapljice vode koje su sada padale na betonski pod. Otvorila sam još jedna vrata i ušla u hodnik, ogledavajući se oko sebe kako bih ustanovila koga još ima u zgradi. Bijele su pločice bile besprijekorno čiste, zrak je bio otežao od industrijskog dezodoransa, a kad sam ušla u ured pokraj mrtvačnice, vrata golemog hladnjaka od nehrdajućeg čelika iznenada su se otvorila.

– Dobro jutro! reče Wingo s osmijehom iznenađenja na licu. Danas ste uranili. – Hvala ti što si sklonio karavan s kiše, rekla sam. – Koliko znam, nije više trebalo stići ništa novo, pa sam pomislio kako neće biti

na odmet ako ga gurnem u prilaz. – Jesi li vidio ikoga tamo vani kad si ga uveo? upitala sam. Doimao se zbunjenim.

Ne. Ali to je bilo prije otprilike jedan sat. Wingo je bio jedini član mog osoblja koji je obično dolazio u ured prije mene.

Bio je gibak i privlačan, lijepih crta lica i kudrave kose. Bio je opsesivno-kompulzivan u karakteru, peglao je svoja kirurška odijela, prao

je karavan i kombije našeg ureda nekoliko puta tjedno, a nehrđajući je čelik polirao satima, sve dok nije bliještao poput ogledala. Posao mu je bio da vodi mrtvačnicu i on je to činio s preciznošću i gordošću vojnoga vođe. Nemar i grubost u ponašanju nisu ovdje dolje bili dopušteni ni njemu ni meni, nitko se tu nije usuđivao ostavljati opasan otpad, niti zbijati studentske šale na račun mrtvih.

– Slučaj s odlagališta još je u hladnjaku, obrati mi se Wingo. Da ga iznesem? – Pričekajmo sastanak osoblja, rekla sam. Što je dulje u hladnjaku, to bolje, a ne

želim ni da mi itko zaluta ovamo i gleda me dok je obrađujem. – To se neće dogoditi, rekao je kao da sam upravo dala naslutiti kako je nemaran

u obavljanju svojih dužnosti. – Ne želim čak ni da mi itko od osoblja dobaulja ovamo iz čiste znatiželje. – Oh. Bijes mu zabljesne u očima. Ja jednostavno ne razumijem te ljude. I nikada ih neće razumjeti, zato što nije poput njih. – Ostavit ću tebi da upozoriš ove iz osiguranja, rekla sam. Novinari su već na

parkiralištu. – Ma, šalite se. Ovako rano? – Ekipa Kanala osam čekala me kad sam se dovezla. Pružila sam mu ključeve

svoga automobila. Daj im nekoliko minuta, a onda ih pusti neka idu. – Kako to mislite, pusti ih neka idu? Namrštio se, zagledan u daljinski ključ koji

je držao u ruci. – Stoje na mom parkirnom mjestu. Zaputila sam se prema dizalu. – Stoje gdje? – Vidjet ćeš. Ušla sam u dizalo. A ako mi samo dotaknu auto, optužit ću ih za

povredu privatnog posjeda i zlonamjerno nanošenje štete. A onda ću nagnati ured Javnog tužitelja da nazove generalnog direktora njihove televizijske postaje. Mogla bih ih i kazneno goniti. Nasmiješila sam se Wingu dok su se vrata zatvarala.

Moj se ured nalazio na drugom katu zgrade kompanije Consolidated Laboratory, koja je izgrađena sedamdesetih godina i koju smo zajedno sa znanstvenicima iznad nas trebali uskoro napustiti. Napokon smo trebali dobiti veliki prostor u novoizgradenoj zgradi Biotech

Park koja se nalazila posve blizu Broad Streeta, nedaleko od Marriotta i Coliseumalo.

Gradnja je već bila počela, a ja sam previše vremena provodila raspravljajući o detaljima, nacrtima i budžetu. Ono što mi je godinama bio dom sada je bilo u rasulu; duž hodnika bile su naslagane kutije, a službenici nisu željeli spremati dokumente u ormariće, jer će sve ionako morati biti spakirano. Skrenuvši pogled s još nekih kutija, zaputila sam se hodnikom do svog ureda, gdje sam radni stol zatekla u uobičajenom stanju obrušene lavine.

Ponovno sam provjerila e-mail, napola očekujući još jedan anoniman fcle kao što je bio onaj od sinoć, no našla sam samo iste one poruke od jučer, pa sam ih površno pročešljala odašiljući kratke odgovore. Adresa deadoc mirno je čekala u mom poštanskom sandučiću, pa se nisam uspjela suzdržati a da je ne otvorim, zajedno s fileom koji je sadržavao fotografiju. Bila sam tako usredotočena na ono što .radim da nisam čula kad je u prostoriju ušla Rose.

– Mislim da bi najbolje bilo da Noa sagradi još jednu arku'; rekla je. Trgnuvši se, podigla sam pogled i ugledala je na dovratku između mog i njezina ureda. Skidala je kišni ogrtač i doimala se zabrinutom.

– Nisam vas željela prestrašiti, rekla je. S oklijevanjem je ušla u prostoriju, pomno me odmjeravajući. Znala sam da ćete

biti ovdje, usprkos svim mojim savjetima, rekla je. Izgledate kao da ste vidjeli duha. Što vi radite ovdje tako rano? upitala sam.

– Imala sam osjećaj da ćete imati pune ruke posla. Skinula je i kaput. Jeste li vidjeli jutrošnje novine?

– Nisam još. Otvorila je svoju torbicu i izvadila naočale. Sve ovo o tom Mesaru. Možete si

zamisliti koliku je prašinu podiglo. Dok sam se vozila ovamo, na vijestima sam čula da je, otkada su počeli ovi slučajevi, prodano više oružja no što čovjek može izbrojiti. Ponekad se pitam ne stoje li iza svega trgovine oružjem. Da nas prestraše na mrtvo ime, tako da svi sunemo po najbližu trideset-osmicu ili automatski pištolj.

– Marriott – hotel u središtu Richmonda; Coliseum – sportska i koncertna dvorana u Richmondu.

Rose je imala kosu boje čelika koju je uvijek nosila podignutu, a lice joj je bilo gordo i oštrih crta. Nije bilo ničega što ta žena nije vidjela, te se nikoga nije ni bojala. Ja sam živjela u neugodnom iščekivanju njezina odlaska u mirovinu, jer sam znala koliko je stara. A ona je ostajala samo zato što joj je bilo stalo do toga što radi, a kod kuće više nije imala nikoga.

– Pogledajte, rekla sam, odmaknuvši svoju stolicu. Zaobišla je stol i stala mi tako blizu da sam osjetila parfem White Musk, koji je

bio jedini miris koji je uspjela pronaći u Body Shopu gdje su bili protiv eksperimentiranja na životinjama. Rose je nedavno usvojila svog petog umirovljenog hrta. Uzgajala je sijamske mačke, imala nekoliko akvarija i bila gotovo opasna za svakoga tko nosi bunde. Zurila je u kompjuterski zaslon, no činilo se da ne shvaća u što gleda. A onda se ukočila.

– Moj Bože, promrmljala je, uputivši mi pogled iznad svojih naočala. Je li to ono što imamo u prizemlju?

– Mislim da je ovo ranija verzija, rekla sam. Poslano mi je preko AOL-a. Nije ništa rekla. – A ne moram vam ni reći, nastavila sam, kako vjerujem da ćete vrlo pomno

paziti na ured dok sam ja dolje. Ako u predvorje uđe itko koga ne poznajemo ili ne očekujemo, želim da ga presretne netko iz osiguranja. A vi nemojte ni pomišljati na to da izađete pogledati što taj netko želi. Čvrsto sam je pogledala, znajući kakva je.

– Mislite li da bi mogao doći ovamo? rekla je sabrano.

– Nisam sigurna što da mislim, osim da je očito osjetio neku potrebu da mi se javi. Zatvorila sam file i ustala. A to je i učinio.

Nije još bilo ni osam i trideset kad je Wingo dokoturao tijelo na podnu vagu, te smo započeli s dugim i iscrpljujućim pregledom. Torzo je težio dvadeset kilograma i sedamdeset dekagrama i bio je dugačak pedeset i. tri i pol centimetra. Mrtvačke pjege bile su slabo vidljive na stražnjem dijelu, što je značilo da se, u trenutku prestanka cirkulacije, krv slila prema sili gravitacije, pa je stoga bilo vjerojatno da je satima, a moida i danima nakon smrti žrtva ležala na ledima.

Nisam je mogla ni pogledati, a da u mislima ne ugledam onu divljačku sliku sa svog računala, a vjerovala sarn da su onaj i ovaj torzo zapravo isto tijelo.

– Kako mislite da je bila velika? Wingo mi dobaci pogled postavivši kolica usporedno s prvim stolom za obdukcije.

– Poslužit ćemo se visinom lumbalnog dijela kralježnice kako bismo procijenili visinu, budući da je očito kako nemamo tibije i bedrene kosti, rekla sam vežući plastičnu pregaču preko ogrtača. Ali doima se malom. Zapravo, krhkom.

Nekoliko trenutaka kasnije rendgen je bio gotov, te je Wingo pričvrstio snimke na osvijetljene kutije. Ono što sam vidjela pričalo je priču koja naizgled nije imala smisla. Simfiza, odnosno površina gdje se spajaju karlične kosti nije više bila nazubljena i puna prijevoja, kakva je bila u mladosti. Umjesto toga, kost je bila vrlo ruinirana s nepravilnim, usnatim rubovima. Ostale rendgenske snimke pokazale su da na vršcima prsnih rebara postoje nepravilne koštane izrasline, da su stijenke kostiju vrlo tanke s oštrim rubovima, i da na lumbo-krstačnom dijelu kralježnice takoder ima degenerativnih promjena.

Wingo nije bio nikakav antropolog, ali i on je vidio ono što je bilo očito. – Da ne znam kako je to nemoguće, rekao bih da smo njezine snimke zamijenili s

tuđima, rekao je. – Ova žena je stara, rekla sam ja. Što biste rekli, kako stara? – Ne volim pogađati. Proučavala sam rendgenske snimke pred sobom. Ali rekla

bih barem sedamdeset. Ili da se doista ne izložim nikakvu riziku, između šezdeset pet i osamdeset. Dođi. Hajdemo malo kopati po smeću.

Sljedeća smo dva sata proveli pretražujući golemu vreću punu smeća s odlagališta; smeća koje se nalazilo neposredno ispod i oko tijela. Vreća za smeće u kojoj je, vjerovala sam, žrtva dopremljena na odlagalište bila je crna, zapremnine stotinu deset Iitara i bila je zavezana žutom plastičnom trakom sa zupcima. S maskama na licu i rukavicama na rukama, Wingo i ja prebirali smo po izrezuckanoj gumi i paperjastoj tapetariji, koje su koristili kao prekrivač na odlagalištu. Proučavali smo bezbrojne komadiće sluzave plastike i papira, izdvajajući iz gomile otpada larve i mrtve muhe koje smo odlagali u kartonsku kutijicu.

Naše je blago bilo maleno, jedno plavo puce koje vjerojatno nije imalo nikakve veze sa žrtvom, i začudo, jedan dječji zub, koji su, pretpostavljam, bacili, nakon što je djetetu pod jastukom ostavljen novčić. Pronašli smo jedan potrgani češalj, praznu bateriju, nekoliko krhotina razbijenog porculana, iskrivljenu žičanu vješalicu i čep Bicove kemijske olovke. U kantu za smeće bacili smo uglavnom gumu, tapetariju, izderanu crnu plastiku i vodom natopljen papir. Zatim smo oko stola razmjestili snažna svjetla i postavili tijelo na sredinu, na čistu bijelu plahtu.

Uz pomoć leće stala sam je pregledavati centimetar po centimetar, budući da je njezina koža bila mikroskopsko odlagalište najsitnijih mrvica. Pincetom sam skupljala svijetla vlakna s tamnog, krvavog batrljka koji joj je nekada bio vrat, a pronašla sam i vlasi kose, i to tri, bjelkasto-sijede, dugačke oko trideset i pet centimetara, koje su se držale za zgrušanu krv rane, više prema stražnjem dijelu tijela.

– Trebam još jednu kuvertu, rekla sam Wingu kad sam naišla na nešto što nisam očekivala. Na krajevima oba humerusa, odnosno nadlaktičnih kostiju, kao i na rubovima mišića oko njih bilo je još vlakana i sićušnih komadića tkanine koja se doimala svijetloplavom, što je značilo da je pila zacijelo prošla kroz nju.

– Udovi su joj otpiljeni preko odjeće ili nečeg drugog u što je bila umotana, rekla sam zaprepašteno.

Wingo zastane s onim što je radio i pogleda me. Kod ostalih nije tako. Ranije su žrtve vjerojatno bile nage kad su im udovi odsječeni. Wingo je zatim

nastavio praviti bilješke, a ja sam krenula dalje sa svojim poslom, piljeći kroz leću. – Vlakna i komadići tkanine zalijepljeni su i za svaku bedrenu kost. Podrobnije

sam promotrila ta područja. – Imala je odjeću i od struka na dolje? reče Wingo. Tako se čini. – Znači, netko je čekao da joj udovi budu odstranjeni da bi joj zatim svukao svu

odjeću? Pogledao me, a u očima mu se ogledao užas kad je stao zamišljati to što je izgovorio.

– Ubojica ne želi da se dočepamo odjeće. To bi nam moglo pružiti previše informacija, rekla sam.

– Zašto je onda nije najprije svukao, ili razmotao ili što već? Možda ju nije želio gledati dok joj je rezao udove, rekla sam. Aha, sad je počeo bivati osjetljiv, zar ne? reče Wingo, kao da iz dna duše mrzi počinitelja ovih zločina, tko god on bio.

– Zapiši mjere, rekla sam mu. Vratna kralježnica presječena je u visini C-5. Ostatak desne butne kosti iznosi pet centimetara ispod malog obrtača, a lijeve šest i pol centimetara, s vidljivim tragovima pile. Desni i lijevi segmenti humerusa iznose po dva i pol centimetra svaki, s vidljivim tragovima pile. Na gornjem dijelu desnog kuka vidljiv je stari, zacijeljeni ožiljak od cijepljenja, dug dva centimetra.

– A ovo? Mislio je na brojne izdignute vodene mjehuriće koji su bili razbacani po stražnjici, ramenima i gornjem dijelu bedara.

– Ne znam, rekla sam posežući za injekcijskom iglom. Pretpostavljam da se radi o virusu herpes zosteral.

– Uh! Wingo odskoči od stola. Mogli ste mi to reći i ranije. Bio je prestrašen. – Crveni osip u struku. Stala sam obilježavati epruvetu. Možda. Moram priznati,

malo je neobično. – Kako to mislite? Postajao je sve uznemireniji. – Kod herpes zostera, odgovorila sam, virus napada osjetilne živce. Kad mjehurići

izbijaju, pojavljuju se u trakama duž područja kuda se pružaju živci. Na primjer, ispod rebra. I obično su različite starosti. Ali ovi mjehurići su u skupinama, i svi izgledaju jednako stari.

– Što bi to još moglo biti? upitao je. Vodene kozice? – To je isti virus. Djeca dobivaju vodene kozice. Odrasli dobivaju ovakav osip. – Što ako ja obolim? upita Wingo. – Jesi li kao klinac prebolio vodene kozice8

– A cjepivo? VZV'? – Nemam pojma.

9

Nije odgovorio, već se zaputio prema kolicima, strgnuvši s ruku gumene rukavice i gnjevno ih bacivši u crvenu kantu za biološki opasan otpad. Izvan sebe, dohvatio je

? upitala sam. Jesi li ga ikada primio? – Ne. – Dobro, ako nemaš antitijela za VZV, trebao bi se cijepiti. Podigla sam pogled

prema njemu. Je li ti imunološki sustav oslabljen?

8 Akutno infektivno oboljenje cerebralnih ganglija. 9 Varicella-zoster virus; ovdje: cjepivo protiv tog virusa.

novi par, ovaj put izraden od debljeg, plavog Nitrilal10

10 Vrsta sintetičke gume poznata po otpornosti na masnoće.

. Prestala sam s radom promatrajući ga sve dok se nije vratio do stola.

– Samo mislim da ste me mogli upozoriti i ranije, rekao je, a glas mu je zvučao kao da je na rubu suza. Mislim, nije baš da čovjek ovdje može poduzeti bilo kakve mjere opreza, kao što su cjepiva, osim hepatitisa B. Tako da sam prepušten vama, da mi kažete što stiže. Smiri se.

Bila sam nježna s njim. Wingo je bio previše osjetljiv a da bi mu to u životu moglo donijeti išta dobra, i to je zapravo bio jedini problem koji sam ikada imala s njim.

– Nema načina da od ove žene dobiješ bilo što, osim ako ne dode do miješanja tjelesnih tekućina, rekla sam. Tako da, dokle god imaš rukavice i radiš svoj posao na uobičajen način, i sve dok paziš da se ne porežeš ili ubodeš iglom, nećeš biti izložen virusu.

Na trenutak su mu se oči zasjajile, pa je na brzinu svrnuo pogled. – Počet ću je fotografirati, rekao je.

4

MARINO I BENTON WESLEY POJAVILI SU SE SREDINOM POSLIJE podneva, kad je obdukcija već bila dobrano u tijeku. Vanjskim pregledom nisam mogla utvrditi ništa više od onoga što sam već znala, Wingo je otišao na kasni ručak, tako da sam bila sama. Wesleyjev je pogled bio prikovan za mene kad je ušao kroz vrata, a po izgledu njegova kaputa zaključila sam da vani još kiši.

– Samo da znaš, reče Marino odmah, ovi upozoravaju na poplavu. Budući da u mrtvačnici nema prozora, nikada ne znam kakvo je vam vreme. – Koliko je ozbiljno to upozorenje? upitala sam, a Wesley se približio torzu na

stolu i sada ga je pomno promatrao. – Tol'ko ozbiljno da će, ako ovako nastavi, netko morat' počet' slagat' vreće s

pijeskom, odgovori Marino, odloživši kišobran u kut. Zgrada mog ureda nalazila se samo nekoliko blokova dalje od ri

jeke James. Prije mnogo godina niži su katovi bili poplavljeni, tijela poklonjena znanosti dizala su se iz tankova koji su se prelijevali, a ružičasta voda, otrovana formalinom, izlijevala se u mrtvačnicu i na stražnje parkiralište.

– Koliko bih trebala biti zabrinuta? upitala sam s nelagodom. Prestat će, reče Wesley, kao da je u stanju izraditi i profil vremenskih prilika.

Skinuo je svoj kišni ogrtač, i ostao u tamnoplavom, gotovo crnom odijelu. Na sebi je imao uštirkanu bijelu košulju i konzervativnu svilenu kravatu, a srebrnkasta mu je kosa bila nešto duža no obično, ali uredna. Oštre crte lica činile su ga još strožim i nepristupačnijim nego što je bio, ali danas mu je lice bilo doista mrko, i to ne samo zbog mene. On i Marino prišli su kolicima i stavili maske i rukavice.

– Oprosti što kasnimo, obrati mi se Wesley, dok sam ja nastavljala s poslom. Svaki put kad sam pokušao izaći iz kuće, zazvonio bi telefon. Ovo ovdje je stvarno pravi problem.

– Za nju zacijelo jest, rekla sam. – Sranje. Marino je zurio u ono što je ostalo od ljudskog bića. Kako, jebi ga, i'ko

može napravit' ovako nešto?

– Reći ću ti kako, rekla sam izrezujući komadiće slezene. Prvo pokupiš negdje staricu i pobrineš se za to da joj ne daš dovoljno hrane ni vode, a onda kad joj pozli, zaboravi medicinsku pomoć. Onda joj ili pucaš u glavu ili je nečim prasneš po glavi. Podigla sam pogled prema njima. Moja je pretpostavka da ima prijelom baznog dijela lubanje, a možda i još koji prijelom.

Marino se doimao zbunjenim. Ali ona nema glave. Kako to možeš tvrdit'? – Mogu to tvrditi zato što ima krvi u dišnim putevima. Približili su se kako bi

vidjeli o čemu pričam. – Jedan od načina da se to dogodi, nastavila sam, jest da ženi, nakon zadobijenog

prijeloma baznog dijela lubanje, krv počne kapati u grlo, pa da je udahne u dušnik. Wesley stane pažljivo zagledati tijelo, onako kako to čini čovjek koji je sakaćenje

i smrt vidio već milijun puta. Zurio je u mjesto gdje se trebala nalaziti glava, kao da je u stanju zamisliti je.

– Ima krvarenja u mišićnom tkivu, zastala sam i dala im vremena da pojme to što sam rekla. Još je bila živa kad je počelo rezanje udova.

– Isuse Kriste, uzvikne Marino s gađenjem zapalivši cigaretu. Nemoj mi to reć'. – Ne kažem da je bila pri svijesti, dodala sam. To je najvjerojatnije bilo u trenutku

ili oko trenutka smrti. Ali još je imala krvni tlak, koliko god da je bio slab. To vrijedi za predio vrata. Ali ne i za ruke i noge.

– Dakle, najprije joj je odrubio glavu, reče Wesley. Da. Bacio je pogled na rendgenske snimke na zidovima. – Ovo se ne uklapa u njegov odabir žrtava, reče. Ni najmanje. Ništa u vezi s ovim

slučajem ne poklapa se s ostalima, odgovorila sam. Osim što je, kao i ranije, upotrijebljena pila. A na kostima sam također pronašla i nekoliko zarezotina koje su u skladu s nožem.

– Što nam još možeš reći o njoj? upita Wesley, a ja sam osjećala njegov pogled na sebi dok sam spuštala dio još jednog organa u staklenku s formalinom koja se koristi za spremanje tkiva.

– Ima nekakav osip koji bi mogao biti herpes zoster i dva ožiljka na desnom bubregu koji bi mogli ukazivati na pijelonefritis, odnosno bubrežnu infekciju. Grlić maternice je rastegnut i zvjezdast, što bi moglo ukazivati da je rodila. Miokard, odnosno srčani mišić, mekan joj je .

– Što znači… – To je obično posljedica toksina. Toksina koje proizvode mikroorganizmi.

Pogledala sam ga. Kao što sam već spomenula, bila je bolesna. Marino je hodao uokolo, razgledavajući torzo iz različitih kuteva. Imaš pojma šta

joj je bilo? – S obzirom na izlučevine u plućima, znam da je imala bronhitis. U ovom

trenutku ne znam od čega je još bolovala, ali znam da joj je jetra u prilično jadnom stanju.

– Od pića, reče Wesley. – Žućkasta je, čvorasta. Da, rekla sam. A rekla bih i da je u jedno doba svog

života pušila. – Sama je kost i koža, reče Marino. – Nije jela, rekla sam. Želudac joj je cjevast, prazan i čist. Pokazala sam im. Wesley se pomaknuo do obližnjeg pisaćeg stola gdje je izvukao stolicu i sjeo.

Zamišljeno se zagledao u daljinu, a ja sam povukla električni kabel s koluta koji mi je visio iznad glave i uključila Strykerovu pilu u zid. Marino, koji je ovaj dio postupka najmanje volio, odmakne se od stola. Nitko nije ništa govorio dok sam ja pilila ostatke ruku i nogu. Koštana je prašina prštala, a buka električne pile bila je glasnija

od zubarske bušilice. Svaki otpiljeni dio položila sam na unaprijed pripremljen i obilježen karton, te sam izrekla ono što mi je bilo na pameti.

– Mislim da ovoga puta nemamo posla s istim ubojicom. – Ja ne znam šta bi' mislio, reče Marino. Al' imamo dvije velike stvari koje se

poklapaju. Imamo samo torzo i činjenicu da je bačen u središnjem dijelu Virginije. – Ali ubojica od početka odabire raznovrsne žrtve, reče Wesley, spustivši

kiruršku masku tako da mu je visjela oko vrata. Jedna crnkinja, dvije bjelkinje, i jedan crni muškarac. Onih pet u Dublinu također je bilo različito. Ali i tamo su svi bili mladi.

– I bi li ti sada očekivao da odabere staricu? upitala sam ga. Iskreno, ne bih. Ali ti ljudi ne spadaju baš u znanost, Kay. Ovo je netko tko radi što god mu, jebi ga, padne na pamet i kad god mu padne na pamet.

– Udovi nisu odstranjeni na isti način, ne u zglobovima, podsjetila sam ih. A mislim i da je bila odjevena ili umotana u nešto. Ovo ga je ubojstvo možda više pogodilo, reče Wesley posve

skidajući masku koju je odložio na stol. Njegova je potreba za ponovnim ubojstvom možda bila neodoljiva, a ona mu se učinila kao lak plijen. Pogledao je torzo. I tako, ubojica napada, ali mu se modus operandi mijenja, jer se izbor žrtve iznenada promijenio, a zapravo mu se nije ni svidio. I stoga je ostavlja djelomice odjevenu ili pokrivenu, jer silovanje i ubojstvo stare žene nije ono što ga uzbuđuje. I tako joj najprije odrubljuje glavu, kako je ne bi morao gledati.

– Vidiš li ikakvih znakova silovanja? upita me Marino. – To se rijetko i vidi, rekla sam. Uskoro sam gotova s ovim. Sad ide u duboko

smrzavanje s ostalima, u nadi da ćemo je jednom uspjeti identificirati. Uzela sam mišićno tkivo i koštanu srž radi analize DNA; možda ćemo naposljetku imati neku nestalu osobu s kojom ćemo je moći usporediti.

No, bila sam obeshrabrena i to se vidjelo. Wesley je podigao svoj kaput s vješalice na vratima, gdje se voda s njega iscijedila u malu lokvicu na podu.

– VoIio bih vidjeti fotografiju koja ti je poslana preko AOL-a, rekao mi je. – Usput rečeno, ni to se ne uklapa u njegov modus operandi ; rekla sam počevši

zašivati rez u obliku ipsilona na prsima. U ranijim mi slučajevima nitko nije ništa poslao.

Marino se žurio kao da ga netko negdje očekuje. Ja idem za Sussex, rekao je zaputivši se prema vratima. Moram se nać' s usamljenim jahačem Ringom da me malo poduči kako istraživat' ubojstva.

S time je naglo otišao, ali ja sam znala koji je pravi razlog njegova odlaska. Usprkos tome što mi je neprestano držao litanije o braku, moja je veza s Wesleyjem Marina potajno smetala. Dio njega uvijek će ostati ljubomoran.

– Rose ti može pokazati fotografiju, rekla sam Wesleyju ispirući tijelo crijevom za vodu i spužvom. Ona zna kako ući u moj e-mail. U očima mu je zasjalo razočaranje prije no što ga je stigao sakriti.

Odnijela sam kartonske kutije s okrajcima kostiju do udaljene radne plohe gdje će biti iskuhani u blagoj otopini izbjeljivača, kako bi se posve uklonili mast i komadići mesa. Wesley je ostao na mjestu i čekao promatrajući me sve dok se nisam vratila. Nisam željela da ode, ali nisam znala što bih još mogla raditi s njim.

– Zar ne možemo razgovarati, Kay? reče on naposljetku. Jedva da sam te i vidio. I to već mjesecima. Znam da smo oboje zauzeti poslom i da ovo nije najbolji trenutak, ali…

– Bentone, prekinula sam ga uznemireno. Ne ovdje. Naravno da ne ovdje. Nisam ni predložio razgovor ovdje. Samo ćemo ponavljati iste stvari.

– Obećajem ti da neće biti tako. Bacio je pogled na zidni sat. Gledaj, već je kasno. Zašto ne ostaneš u gradu? Možemo negdje večerati.

Oklijevala sam, neodlučno prebacujući lopticu odluke s jedne strane mozga na drugu. Bilo me strah naći se s njim, a bilo me strah i ne naći se s njim.

– U redu, rekla sam. Kod mene u sedam. Nešto ću skrpati. Ne očekuj bogzna što. – Izvest ću te van. Ne bih ti htio praviti probleme. – Posljednje mjesto na kojem trenutno želim biti jest vani, u javnosti, rekla sam. Pogled mu se još časak zadržao na meni, dok sam ja ispisivala etikete i

obilježavala epruvete i razne druge posude. Udarci njegovih peta o keramičke pločice resko su odjekivali dok je odlazio, a kasnije sam ga začula kako razgovara s nekim, kad su se otvorila vrata dizala u hodniku. Poslije nekoliko sekundi ušao je Wingo.

– Stigao bih i ranije. Prišao je kolicima i stao navlačiti nove zaštitne kaljače, masku i rukavice. Ali gore je pravi zvjerinjak.

– Što to ima značiti? upitala sam, odvezujući svoj ogrtač na ledima dok je on oblačio čisti.

– Novinari. Namjestio je na lice zaštitni vizir i uputio mi pogled kroz prozirnu plastiku. U predvorju. Opsjedaju zgradu onim svojim televizijskim kombijima. Napeto me pogledao. Mrzim što vam to moram reći, ali sada je Kanal 5 zatvorio vaš automobil. Parkirali su svoj kombi ravno iza vas, tako da nećete moći izaći, a u vozilu nema nikoga.

Ljutnja je u meni rasla poput vrućice. Zovi policiju. Neka pošalju kamion za vuču, rekla sam iz svlačionice. Ti završi ovdje. Ja idem gore pobrinuti se za to.

Zatuknuvši svoj smotani ogrtač u kantu za prljavo rublje, strgla sam sa sebe rukavice, kaljače i kapu. Revno sam trljala ruke dezinfekcijskim sapunom, da bih nakon toga žestoko povukla vratašca svog ormarića, osjećajući se iznenada posve nespretnom. Bila sam vrlo uzrujana; ovaj slučaj, tisak, Wesley, sve me to počelo načimati.

– Doktorice Scarpetta? Wingo se iznenada stvorio na pragu dok sam ja petljala s pucetima na svojoj

bluzi, iako njegov ulazak u svlačionicu prije no što sam posve odjevena nije bio ništa novo. To nikada nije smetalo ni meni ni njemu, jer u njegovu sam se društvu osjećala jednako lagodno kao što bih se osjećala u ženskom društvu.

– Pitao sam se imate li vremena… Oklijevao je. Mislim, znam da ste danas zauzeti.

Ubacila sam krvave Reebok tenisice u ormarić i navukla cipele u kojima sam danas došla na posao. Zatim sam navukla laboratorijski ogrtač.

– Zapravo, Wingo, obuzdala sam svoj bijes kako se ne bih iskalila na njemu, i ja bih voljela razgovarati s tobom. Kad završiš sa svime ovdje dolje, dođi u moj ured.

Nije mi morao ništa reći. Imala sam osjećaj da znam. Uspela sam se dizalom na kat, raspoloženja mračna poput neba pred oluju koja samo što nije provalila svom svojom žestinom. Wesley je još bio u mom uredu, proučavajući ono što se vidjelo na zaslonu mog računala, a ja sam prošla hodnikom pokraj otvorenih vrata ne usporivši korak. Rose je bila osoba koju sam željela pronaći. Kad sam došla do ureda za rad sa strankama, službenici su mahnito odgovarali na telefonske pozive koji nisu prestajali, a moja je tajnica s administratorom stajala ispred prozora koji je gledao na prednje parkiralište.

Kiša nije oslabjela, no to, čini se, nije smetalo nijednom novinaru, kamermanu ili fotoreporteru u gradu. Svi oni kao da su poludjeli, kao da je priča zaista od iznimne važnosti, kad svi izdržavaju ovaj pljusak.

– Gdje su Fielding i Grant? upitala sam za svog zamjenika i ovogodišnjeg stipendista.

Moj je administrator bio šerif u mirovini koji je volio kolonjsku vodu i moderna odijela. Odmaknuo se od prozora, a Rose je nastavila gledati van.

– Doktor Fielding je na sudu, rekao je. Doktor Grant morao je otići jer mu je podrum poplavljen.

Rose se okrene kao da se sprema na borbu, kao ptica kojoj je napadnuto gnijezdo. Poslala sam Jess u arhivu, rekla je, misleći na recepcionarku.

– Znači da naprijed nema nikoga. Bacila sam pogled prema predvorju. – O, tamo je gomila ljudi, bez brige, reče moja tajnica ljutito, uz neprekinutu

zvonjavu telefona. Nisam željela da tamo itko sjedi sa svim tim lešinarima. Bez obzira na neprobojno staklo.

– Koliko je novinara u predvorju? – Bilo ih je petnaest, možda dvadeset, kad sam posljednji put provjerio, odgovori

administrator. Jednom sam izašao i rekao im da odu. I rekli su da ne idu nikamo đok ne dobiju vašu izjavu. Pomislio sam da biste možda mogli nešto načrčkati i…

– Dat ću im ja izjavu, nema problema, graknula sam. Rose mi položi ruku na nadlakticu. Doktorice Scarpetta, nisam sigurna da je to

dobra zamisao… Prekinula sam i nju: Ovo ostavite meni. Predvorje je bilo maleno, a pregrada od debeloga stakla sprečavala je sve

neovlaštene osobe da udu unutra. Kad sam se pojavila iza ugla nisam mogla vjerovati koliko se ljudi natrpalo u tu malu prostoriju, čiji je pod bio umrljan otiscima cipela i lokvicama prljave vode. Čim su me spazili, zasjala su svjetla kamera. Novinari su stali vikati, gurajući mi u usta mikrofone i diktafone, dok su prema meni okidale puške bliceva.

Podigla sam glas kako bih ih sve nadglasala. Molim vas! Tišina! – Doktorice Scarpetta… – Tišina! rekla sam još glasnije, slijepo zureći u te agresivne ljude kojima nisam

mogla razabrati lica. Sada ću vas uljudno zamoliti da odete, rekla sam. – Je li to ponovno Mesar? Neka je žena podigla glas iznad ostalih. Sve čeka

daljnju istragu, rekla sam. – Doktorice Scarpetta. Jedva sam u novinarki koja je postavila sljedeće pitanje uspjela prepoznati Patty

Denver, čije se lijepo lice smiješilo s golemih plakata po cijelome gradu. – Izvori tvrde da ovaj slučaj obrađujete kao još jednu žrtvu ovih serijskih

ubojstava, rekla je. Možete li to potvrditi? Nisam odgovorila. – Je li istina da je žrtva azijskog podrijetla, vjerojatno u dobi prije puberteta i da

je iskrcana s kamiona koji kruži lokalnim područjem? nastavila me ispitivati, tjerajući me u očaj. I trebamo li iz toga zaključiti kako bi ubojica sada mogao biti u Virginiji?

– Ubija li Mesar sada u Virginiji? – Je li moguće da je namjerno htio da i ostala tijela budu odbačena ovdje? Podigla sam ruku kako bih ih utišala. Nije trenutak za stvaranje pretpostavki,

rekla sam. Mogu vam samo reći da ovaj slučaj tretiramo kao ubojstvo. Žrtva je neidentificirana bjelkinja. Ne radi se o nekome u dobi prije puberteta, već o starijoj osobi, i molimo sve one koji bi mogli imati neke informacije da nazovu ovaj ured ili šerifov odjel okruga Sussex.

– A što je s FBI-em? – FBI je uključen u istragu, rekla sam.

– Znači da ipak držite kako je ovo Mesarovo… Okrenuvši se, ukucala sam šifru u malu tipkovnicu na zidu, pa je brava škljocnula

otključavši vrata. Ignorirala sam glasove koji su zahtijevali odgovore, te sam zatvorila vrata za sobom, a živci su mi zujali od napetosti dok sam brzo hodala hodnikom. Kad sam ušla u svoj ured, Wesleyja tamo više nije bilo, pa sam sjela za svoj radni stol. Okrenula sam broj Marinova dojavljivača, a on mi je smjesta uzvratio poziv.

– Za Isusa Krista, ovo curenje informacija mora prestati! uzviknula sam u slušalicu.

– Jako dobro znamo ko je kriv za to, reče Marino razdraženo. Ring. Uopće u to nisam sumnjala, ali nisam imala nikakvih dokaza.

– Taj me dripac treb'o čekat' na odlagalištu. I to prije sat vremena, nastavi Marino. – Nisam stekla dojam da su novinari imali poteškoća kad ga je trebalo pronaći. Rekla sam mu što su izvori navodno otkrili televizijskoj ekipi. – Prokleti idiot! reče Marino. – Pronadi ga i reci mu neka drži jezik za zubima, rekla sam. Novinari su nam

danas praktički onemogućili bilo kakav rad, a građani će sada povjerovati kako među njima šeće serijski ubojica.

– Aha, al' dobro, taj bi dio stvarno mog'o bit' istinit, reče on. Ne mogu vjerovati. Postajala sam samo sve ljuća. Moram odavati informacije kako bih ispravila pogrešne podatke koje novinari imaju. Ne mogu si dopustiti takav položaj, Marino.

– Ne brini se, sredit ću ja i to i još puno više, obećao je. Pretpostavljam da ne znaš.

– Da ne znam što? – Priča se da se Ring vida s Patty Denver. – Mislila sam da je ona udana, rekla sam, prisjećajući se njezina lica od prije

nekoliko trenutaka. – I je, reče Marino. Počela sam diktirati podatke iz slučaja 19-0-97, pokušavajući se usredotočiti na

ono što govorim, služeći se bilješkama koje sam napravila ranije. – Tijelo je stiglo zatvoreno u mrtvačku vreću, govorila sam u diktafon,

preslagujući papire zamrljane krvlju s Wingovih rukavica. Koža je poput tijesta. Grudi malene, atrofirane i naborane. Koža iznad donjeg dijela trbuha visi, te daje naslutiti gubitak težine…

– Doktorice Scarpetta? Wingo je gurnuo glavu kroz otvorena vrata. Ups. Oprostite, reče kad je shvatio što radim. Vidim da ovo nije pravi trenutak.

– Udi, rekla sam uz umoran smiješak. I zatvori vrata. Učinio je tako, zatvorivši i ona koja su moj ured dijelila od Roseina. Nervozan,

privukao je stolicu bliže mom stolu. Bilo mu je teško pogledati me u oči. – Prije no što počneš, dopusti da ja nešto kažem. Bila sam čvrsta, ali ljubazna.

Poznajem te već godinama i tvoj mi život nije tajna. Ja ne stvaram sudove o ljudima. Ne etiketiram ih. Što se mene tiče, na ovome svijetu postoje dvije kategorije ljudi. Oni koji su dobri. I oni koji to nisu. Ali za tebe se brinem, zato što te tvoja orijentacija dovodi u opasnost.

Klimnuo je glavom. Znam, rekao je, očiju sjajnih od suza. Ako ti je imunitet oslabljen, nastavila sam, moraš mi to reći. Vjerojatno u tom slučaju ne bi smio biti u mrtvačnici, barem ne kod odredenih slučajeva.

– Ja sam HIV pozitivan. Glas mu je drhtao, a zatim je zaplakao. Pustila sam ga da plače neko vrijeme, a on je rukama zakrivao lice, kao da ne može podnijeti da ga itko vidi. Ramena su mu se tresla, šmrcao je, a suze su mu ostavljale mokre tragove na

kirurškom odijelu koje je imao na sebi. Ustala sam, dohvatila kutiju papirnatih rupčića i približila mu se.

– Izvoli. Stavila sam mu rupčiće na dohvat ruke. U redu je. Obgrlila sam ga oko ramena i pustila ga jecati. Wingo, želim da se pokušaš pribrati kako bismo razgovarali o ovome, u redu?

Klimnuo je glavom, ispuhao nos i obrisao oči. Na trenutak je prislonio glavu uza me, te sam ga držala poput djeteta. Dala sam mu vremena prije no što sam ga uspravila uhvativši ga za ramena.

– Ovo je vrijeme kada treba biti hrabar; Wingo, rekla sam. Hajdemo vidjeti što možemo učiniti kako bismo se borili s time.

– Ne smijem reći svojima, gušio se. Otac me ionako mrzi. A kad majka nešto pokuša, postane i gori. Prema njoj. Znate? Primakla sam stolicu bliže. A što je s tvojim prijateljem?

– Razišli smo se. – Ali on zna. – I ja sam saznao tek prije nekoliko tjedana. – Moraš mu reći. Njemu i svima ostalima s kojima si bio intiman, rekla sam. To

je pošteno. Da je netko to učinio za tebe, možda sada ne bi ovdje sjedio i plakao. Šutio je, zagledan u vlastite ruke. Duboko uzdahnuvši, rekao je: Umrijet ću, zar

ne? – Svi ćemo mi umrijeti, rekla sam mu nježno. Ali ne ovako. – Možda i tako, rekla sam. Svaki put kad odem na liječnički pregled, testiraju me

na HIV. Znaš čemu sam sve izložena. Ovo kroz što ti prolaziš moglo bi se dogoditi i meni.

Pogledao me užarenih očiju i obraza. Ako dobijem AIDS, ubit ću se. – Ne, nećeš, rekla sam. Ponovno je počeo plakati. Doktorice Scarpetta, neću to moći izdržati! Ne želim

završiti na jednom od onih mjesta, na odjelu za umiranje, u klinici Fan Free, u krevetu pokraj umirućih koje uopće ne poznajem! Suze su mu tekle u potocima, a na licu mu se ogledao očaj i prkos. Tamo ću biti sam kao što sam bio cijeli svoj život.

– Slušaj. Čekala sam da se primiri. Nećeš kroz to proći sam. Imaš mene. Ponovno se prepustio suzama, prekrivši lice i jecajući tako glasno da sam bila

sigurna kako ga se čuje u cijelom hodniku. – Ja ću se brinuti za tebe, obećala sam ustajući. A sada lijepo idi kući. I učini

pravu stvar: reci prijateljima. Sutra ćemo ponovno razgovarati, pa ćemo smisliti najbolji način da se uhvatimo u koštac s time. Treba mi ime tvog liječnika i dozvola da s njim porazgovaram.

– Doktor Alan Riley. U MCV11

11 Medical college of Virginia – Medicinski koledž Virginije.

-ula. Klimnula sam glavom. Poznajem ga. Nazovi ga odmah sutra ujutro. Reci mu da

ću mu se javiti i da smije sa mnom razgovarati. – U redu. Krišom me pogledao. Ali bit ćete… Nećete nikome reći? – Naravno da neću, rekla sam suosjećajno. – Ne želim da itko ovdje sazna. Ni Marino. Ne želim da on sazna. Nitko neće

saznati, rekla sam. Barem ne od mene. Polako je ustao i zakoračio prema vratima, nesiguran na nogama kao da je pijan

ili omamljen. Nećete me otpustiti, zar ne? Rukom je već držao kvaku kad me pogledao krvlju pođlivenim očima.

– Wingo, zaboga, rekla sam tiho, ali osjećajno. Nadam se da o meni ipak imaš bolje mišljenje.

Otvorio je vrata. O vama imam bolje mišljenje nego o bilo kome drugom. Suze su mu opet potekle, pa ih je obrisao gornjim dijelom svog zelenog kirurškog odijela, otkrivši tako svoj goli, mršavi trbuh. Uvijek je bilo tako.

Čula sam njegove užurbane korake kako odmiču hodnikom gotovo u trku, a zatim se oglasilo zvonce dizala. Slušala sam ga kako odlazi iz ove zgrade u svijet kojem je bilo posve svejedno. Oslonila sam čelo na šaku i zatvorila oči.

– Dragi Bože, promrmljala sam. Molim te, pomozi.

5

KIŠA JE I DALTE JAKO PADALA DOK SAM SE VOZILA KUĆI, A PROMET je bio grozan zbog nesreće koja je zapriječila kolne trakove u oba smjera na cesti I-64. Bilo je tu vatrogasnih kola i kola hitne pomoći, a spasioci su silom otvarali vrata automobila i žurili s nosilima i kolicima. Razbijeno staklo svjetlucalo je na mokrom asfaltu, a vozači su usporavali vožnju zureći u ranjene. Jedan se auto prevrnuo nekoliko puta prije nego što se zapalio. Na smrskanom vjetrobranu drugog automobila ugledala sam krv, a zamijetila sam i da je upravljač iskrivljen. Znala sam što to znači, te sam se pomolila za ljude stradale u nesreći, tko god oni bili. Nadala sam se da ih neću vidjeti u svojoj mrtvačnici.

U Carytownu, zaustavila sam auto kod P. T. Hasting'sa. Okićen ribarskim mrežama i plovcima, prodavao je najbolje plodove mora u gradu. Kad sam ušla, zrak je bio zasićen vonjem ribe i Old bayals, a fileti na ledu u staklenim vitrinama činili su se debeli i svježi. Jastozi vezanih kliješta miljeli su po svom spremniku s vodom, a ja za njih nisam bila baš nikakva opasnost. Nisam u stanju skuhati ništa što je još živo, a ni meso ne bih takla kad bi netko stoku i svinje žive doveo do stola. Čak ni ribe ne mogu loviti a da ih ne bacim natrag u vodu.

Pokušavala sam odlučiti što ću uzeti, kad je Bev izašla iz stražnje prostorije. – Što je danas fino? upitala sam je. – Vidi, vidi, tko nam je došao, uzviknula je toplo, brišući ruke o pregaču. Vi ste

manje-više jedina osoba koja se usudila prkositi kiši. Tako da imate velik izbor. 'S Naziv mješavine začina koja se u SAD-u mnogo koristi pri kuhanju rakova. – Nemam puno vremena, a trebam nešto lagano i jednostavno za pripremu, rekla

sam. Sjenka joj je prošla licem kad je otvorila staklenku hrena. Bojim se da mogu

zamisliti što ste radili do sada, rekla je. Slušam o tome na vijestima. Zavrtjela je glavom. Zacijelo ste posve premoreni. Ne znam kako uspijevate spavati. Sad ću vam ja reći što da si pripremite večeras.

Prišla je sanduku ohlađenih plavih rakovica. Bez pitanja izdvojila je pola kilograma u kartonsku kutijicu.

– Tek što su stigle s otoka Tangier. Sama sam ih čistila, a vi mi recite pronadete li i trunku Ijuske ili oklopa. Nećete jesti sami, zar ne? rekla je.

– Ne. – To je lijepo čuti. Namignula mi je. I ranije sam znala ovamo dovesti Wesleyja. Izabrala mi je još

šest velikih škampa, oguljenih i očišćenih, te je i njih zamotala. Zatim je na pult pokraj blagajne položila staklenku svog domaćeg miješanog umaka.

– Malo sam se zanijela s hrenom'; rekla je, pa će vam malo tjerati suze na oči, ali je fin. Stala je otkucavati što sam kupila. Prepržit ćete škampe tako brzo da jedva dotaknu tavicu, razumijete? Ohladite ih i poslužite kao predjelo. Usput rečeno, škampi i umak su na moj račun.

– Nema potrebe da… Samo je odmahnula rukom na moju primjedbu. A što se rakova tiče, dušo,

slušajte me dobro. Jedno jaje, lagano istučeno, pola čajne žličice suhog senfa, malčice Worcestershireova umaka12, četiri neosoljena smrvljena krekera. Izrežite jednu glavicu luka, vidaliul13

12 Taman umak oštra okusa, spravljen od octa, soje i začina.

13 Velika vrsta crvenoga luka koji je sladi od običnoga, pa ga ljudi ponekad jedu kao jabuku dok ne postanu svijetlosmede.

ako ih još imate od ljeta. Jednu zelenu papriku, i nju nasjeckajte. Jednu ili dvije žličice peršina i mrvicu soli i papra.

– Zvuči prekrasno, rekla sam zahvalno. Bev, što bih ja bez vas? Sad to sve lagano pomiještajte i od toga oblikujte pogačice. Pokazala mi je rukama kako. Ispržite ih na ulju na srednjoj vatri sve

Možda mu možete pripraviti salatu ili uzmite malo ove moje od kupusa, rekla je. I to je maksimum koliko bih se ja trudila zbog bilo kojeg muškarca.

I upravo sam se toliko i ja potrudila. Počela sam kuhati čim sam stigla kući, a škampi su se već hladili kad sam uključila glazbu i ušla u kadu punu vode. Usula sam unutra aromaterapijskih soli koje navodno umanjuju stres i zatvorila oči dok je para unosila umirujuće mirise u moje sinuse i pore. Razmišljala sam o Wingu, a srce me boljelo i činilo se kao da gubi ritam, poput uznemirene ptičice. Neko sam vrijeme plakala. Wingo je počeo raditi sa mnom kad sam i sama došla u ovaj grad, zatim me napustio da bi nastavio školovanje. Sada se vratio i bio je na umoru. Nisam to mogla podnijeti.

U sedam sati navečer ponovno sam bila u kuhinji, a Wesley je, točan kao i uvijek, svojim srebrnim BMW-om lagano skrenuo na moj kolni prilaz. Još je bio u odijelu koje je nosio ranije. U jednoj je ruci imao bocu Cakebread chardonnaya, a u drugoj sedam decilitara irskog viskija Black Bush. Kiša je napokon prestala, a oblaci su se zaputili na nova bojna polja.

– Bok, reče on kad sam otvorila vrata. – Dobro si izradio profil vremenskih prilika. Poljubila sam ga. Ne plaćaju me

ovoliko uzalud. – Novac si naslijedio od obitelji. Nasmiješila sam se dok me slijedio u kuću.

Znam koliko te FBI plaća. – Da postupam s novcem pametno kao što ti to činiš, ne bih trebao novac od

obitelji. U mojoj velikoj sobi nalazio se bar, pa sam stala iza njega jer sam znala što želi

popiti. – Black Bush? Provjerila sam ipak. – Ako ga točiš. S tim svojim neupadljivim pritiskom, uspjela si me navući na

njega. – Dokle god ga švercaš iz Washingtona, točit ću ga kad god poželiš, rekla sam. Spravila sam nam piće s ledom i nekoliko kapi mineralne vode. Zatim smo prešli

u kuhinju i sjeli za ugodan stol pokraj velikog prozora koji je gledao na moje šumom ispunjeno dvorište i rijeku. Zalila sam što mu ne mogu reći za Winga i kako se zbog toga osjećam. Ali nisam mogla iznevjeriti Wingovo povjerenje.

– Mogu li najprije iznijeti nešto vezano uz posao? Wesley skine sako i objesi ga o naslon stolice.

– I ja moram tebi nešto reći. – Ti prva. Pijuckao je piće gledajući me ravno u oči. Ispričala sam mu o tome što je procurilo do novinara, dodavši: Ring je problem

koji iz dana u dana postaje sve gori. – Ako je on izvor informacija, a ne kažem ni da jest ni da nije. Najteži dio jest

pronaći dokaze. – Ja sam posve sigurna da je on. – Kay, to nije dovoljno. Ne možemo nekoga tek tako izbaciti iz istrage, na osnovi

tvoje intuicije. – Marino je načuo da se Ring spetljao s jednom vrlo poznatom lokalnom

televizijskom novinarkom, rekla sam zatim. A ona radi za istu postaju koja je imala pogrešne informacije o slučaju, naime da je žrtva azijskog podrijetla.

Šutio je. Znala sam da ponovno razmišlja o dokazima, i tu je bio u pravu. Čak je i meni sve ovo zvučalo kao optužba na osnovi indicija. Zatim je rekao: Taj je tip jako pametan. Znaš li išta o njegovu porijeklu?

– Ne znam ništa o njemu, odgovorila sam. – Diplomirao je s pohvalama na koledžu William and Mary, a glavni predmeti

tijekom studija bili su mu psihologija i lokalna uprava. Ujak mu je tajnik javne sigurnosti. Na loše je vijesti slagao još i gore. PIarlow Darshin, koji je, usput rečeno, ugledan tip. Podrazumijeva se da to nije povoljna situacija za iznošenje bilo kakvih optužbi u koje nisi sto posto sigurna.

Tajnik javne sigurnosti za Virginiju jest prvi nadređeni predstojniku državne policije. Ringov ujak bio bi moćniji samo da je guverner.

– Znači, govoriš mi da je Ring nedodirljiv, rekla sam. – Ono što ti govorim jest da njegovo obrazovanje daje jasno na znanje kako ima

visoke aspiracije. Momci poput njega žele biti šefovi, načelnici, političari. Ne zanima ih posao policajca.

– Momke poput njega zanimaju samo,oni sami, rekla sam nestrpljivo. Ringu je stalo kao do lanjskog snijega i do žrtava i do ljudi koji su ih nadživjeli pa se pitaju što li se dogodilo njihovim voljenima. I boli ga don hoće li još netko izgubiti glavu ili neće.

– Dokazi, podsjetio me. I da budemo posve pošteni, puno je ljudi – uključujući i one koji rade na odlagalištu – koji su mogli proturiti informacije tisku.

Nisam imala dovoljno dobar argument kojim bih mu se suprotstavila, ali ništa nije moglo ukloniti sumnje koje sam imala.

– Ono što je važno jest da treba riješiti ove slučajeve, nastavio je on, a najbolji način za to jest da se svi nastavimo baviti svojim poslom i ignoriramo Ringa, baš kao što to čine Marino i Grigg. Moramo slijediti svaki trag koji imamo i zaobilaziti zapreke. Oči su mu na svjetlu koje je dopiralo sa stropa bile gotovo boje jantara, a pogled mu je bio nježan dok me promatrao.

Odgurnula sam stolicu. Moramo prostrti stol. Izvadio je posuđe i otvorio vino dok sam ja rasporedila ohlađene škampe na

tanjure i ulila Bevin miješani umak Tren za hren u posudu. Raspolutila sam limune i umotala ih u gaze, te sam oblikovala pogačice od rakovica. Wesley i ja jeli smo škampe u umaku; vani se spuštala noć i bacala svoju sjenku na istočno nebo.

– Nedostajalo mi je ovo, rekao je. Možda ti to ne želiš čuti, ali tako je. Nisam ništa rekla, jer nisam željela ulaziti u novu veliku raspravu koja bi se zatim

odužila na nekoliko sati i ostavila nas oboje posve iscrpljenima.

– No, bilo kako bilo. Odložio je vilicu na tanjur onako kako to čine pristojni ljudi kada završe s obrokom. Hvala. Ti si mi nedostajala, doktorice Scarpetta. Nasmiješio se.

– Drago mi je što si ovdje, specijalni agente Wesley. I ja sam se njemu nasmiješila ustavši. Upalila sam vatru na štednjaku i stala

grijati ulje dok je on sklanjao posude. – Želim ti reći što mislim o fotografiji koju si dobila, reče on. Prije svega,

moramo ustanoviti je li to zaista žrtva na kojoj si danas radila. – To ću ustanoviti u ponedjeljak. – Ako pretpostavimo da jest, nastavio je, – ovo je vrlo dramatična promjena

ubojičina modusa operandi. – Ta fotografija i sve ostalo. Ubacila sam pogačice u tavicu, te su zacvrčale. – Tako je, rekao je servirajući salatu od kupusa. Ovoga je puta vrlo izravan, vrlo

očit, kao da se trudi natrljati nam nosove time što je učinio. Naravno, i odabir žrtve također je posve pogrešan. Ovo izgleda sjajno, dodao je promatrajući ono što sam spravljala.

Kad smo ponovno sjeli za stol, rekla sam, sigurna u to što govorim: Bentone, ovo nije isti čovjek.

Oklijevao je prije nego što je odgovorio: I ja tako mislim, ako baš želiš znati istinu. Ali nisam ga spreman posve otpisati. Ne znamo kakvim se igricama sada bavi.

Ponovno sam osjetila napad frustriranosti. Ništa se nije moglo dokazati, a moja intuicija, moji instinkti urlali su na mene.

– Vidiš, ja ne mislim da ova ubijena starica ima ikakve veze s ranijim slučajevima, bilo ovdje, bilo u Irskoj. Netko nas samo želi navesti da mislimo kako ima. Mislim da ovdje imamo posla s imitatorom.

– U tu ćemo se raspravu upustiti sa svima ostalima. U četvrtak. Mislim da je to dan koji smo odredili. Kušao je jednu pogačicu. Ovo je zaista nevjerojatno dobro. Mmmm. Oči su mu se ispunile suzama. A ovo je onaj miješani umak.

– Namještaljka. Netko pokušava prikriti zločin koji je počinjen iz nekog drugog razloga, rekla sam. I nemoj me previše hvaliti. To je Bevin recept.

– Muči me fotografija, reče on. Baš kao i mene. – Razgovarao sam s Lucy o tome, reče. Sada je zaista u potpunosti pobudio moje zanimanje. – Reci mi kad želiš da dode ovamo. Posegnuo je rukom za svojim vinom. – Što prije, to bolje. Zastala sam dodajući: Kako je ona? Znam samo ono što mi

ona kaže, ali voljela bih to čuti i od tebe. Sjetila sam se da nam treba i voda, te sam ustala da je donesem. Kad sam se

vratila, Wesley me bez riječi promatrao. Ponekad mi je bilo teško gledati njegovo lice, a osjećaji u meni stali su se sudarati poput loše ugođenih instrumenata. Voljela sam njegov isklesani nos s onim čistim, ravnim prijevojem; njegove oči, koje su me mogle povući u dubine koje nikada prije nisam upoznala i njegova usta s onom senzualnom donjom usnom. Pogledala sam kroz prozor, ali više nisam mogla vidjeti rijeku.

– Lucy, podsjetila sam ga. Što kažeš na to da njezinoj teti prikažeš procjenu njezina rada?

– Nitko se ne kaje što smo je zaposlili, reče on suho za nekoga tko je, svi smo to znali, genij. No, to prokleto umanjuje ono što zaista mislimo o njo~. Jednostavno je izvanredna. Većina agenata naučila ju je poštovati. Zele je imati u blizini. Ne kažem da nema problema. Nisu baš svi sretni zbog činjenice što imaju ženu u EST-u.

– I dalje se brinem da će nastojati gurati stvari predaleko, rekla sam.

– Pa, čuj, u takvoj je formi da ti pamet stane. To je sigurno. Nema šanse da bih joj se ja suprotstavio.

– Baš to i mislim. Želi biti ravnopravna s njima, a to zapravo nije moguće. Znaš kakva je. Ponovno sam ga pogledala u oči. Uvijek se mora dokazivati. Ako se dečki spuštaju konopcem ili trče planinama s ruksacima od trideset kilograma na leđima, Lucy misli da mora s njima držati korak, a mogla bi se jednostavno zadovoljiti svojim tehničkim sposobnostima, svojim robotima i ostalim.

– Tebi promiče njezin najveći motiv, njezin najveći demon, reče Wesley. – Što to? – Ti. Ona ima osjećaj da se tebi mora dokazivati, Kay. – Nema razloga za taj osjećaj. To što je rekao, bolno je prodrlo u mene. Ne želim

misliti da sam ja razlog zbog kojeg Lucy svim onim opasnim stvarima koje misli da mora učiniti preuzima odgovornost za vlastiti život.

– To nema veze s krivnjom, reče on ustajući od stola. Ima veze s ljudskom prirodom. Lucy te obožava. Ti si jedina pristojna majka koju je ikada imala. Ona želi biti poput tebe, osjeća da je ljudi uspoređuju s tobom, a tebe je prilično teško uhvatiti. Lucy želi da joj se i ti diviš, Kay.

– Pa i divim joj se, za Boga miloga. Ustala sam, te smo počeli sklanjati posude. Sad si me zaista zabrinuo.

On je stao ispirati tanjure, a ja sam ih slagala u stroj za pranje posuđa. – Vjerojatno bi i trebala biti zabrinuta. Okrznuo me pogledom. Ovako, da ti

kažem: Lucy je jedan od onih perfekcionista koji ne slušaju nikoga. Poslije tebe, ona je najtvrdoglavije ljudsko biće koje sam ikada sreo.

– Baš ti hvala. Nasmiješio se i zagrlio me, ne mareći za to što su mu ruke mokre. Možemo li

sjesti i malo razgovarati? rekao je, a lice i tijelo bili su mu vrlo blizu mom. A onda moram krenuti.

– A poslije toga? – Ujutro ću razgovarati s Marinom, a poslije podne mi dolazi jedan novi slučaj. Iz

Arizone. Znam da je nedjelja, ali to ne može čekati. Nastavio je govoriti dok smo nosili vino u veliku sobu. – Dvanaestogodišnja djevojčica oteta na putu kući iz škole, tijelo joj je ostavljeno

u pustinji Sonora, reče. Mislimo da je taj tip već ubio troje djece. – Teško je biti veliki optimist, rekla sam gorko kad smo sjeli na kauč. To nikada

ne prestaje. – Ne, odgovori on. A bojim se da nikada i neće. Sve dok na ovom planetu ima

ljudi. Što ti namjeravaš učiniti s ostatkom ovog vikenda? – Baviti se papirologijom. Jedan zid moje velike prostorije bila su klizna staklena vrata, a iza njih moje je

susjedstvo bilo crno s punim mjesecom koji je izgledao poput zlata i magličastim oblacima što su plovili nebom.

– Zašto si tako ljuta na mene? Glas mu je bio nježan, ali davao je do znanja koliko je povrijeđen.

– Ne znam. Nisam ga htjela pogledati. – Znaš. Uzeo me za ruku i stao je milovati palcem. Volim tvoje ruke. Izgledaju

kao ruke kakve pijanistice, samo što su jače. Kao da je ono čime se baviš umjetnost. – I jest, rekla sam jednostavno. Često je govorio o mojim rukama. Mislim da si

fetišist. A kao nekoga tko izrađuje profile zločinaca, to bi te trebalo zabrinuti. Nasmijao se ljubeći mi zglobove na prstima i prste, kao što je to često znao činiti.

Vjeruj mi, fetišist sam ne samo kad su u pitanju tvoje ruke.

– Bentone. Pogledala sam ga. Ljuta sam na tebe zato što mi uništavaš život. Posve se umirio, šokiran. Ustala sam s kauča i stala šetkati gore-dolje po prostoriji. Imala sam sve u životu

postavljeno baš onako kako sam to htjela, rekla sam, a emocije u meni narasle su do crescenda. Gradim novu zgradu s uredima. Da, pametno postupam s novcem i provela sam dovoljno pametnih ulaganja da si mogu priuštiti sve ovo. Rukom sam zamahnula po zraku pokazujući na sobu. Svoju vlastitu kuću koju sam sama osmislila. Za mene, sve je bilo na svom mjestu, sve dok ti…

– Misliš da je bilo? Pomno me promatrao, a u glasu mu se osjećao povrijeđeni bijes. Ljepše ti je bilo kad sam bio oženjen i kad smo se osjećali grozno zbog toga? Kad smo se Ijubakali skrivečki i svima lagali?

– Naravno da mi to nije bilo ljepše! uzviknula sam. Sviđalo mi se samo to što je moj život bio moj.

– Tvoj je problem u tome što se bojiš obaveza. O tome se tu zapravo radi. Koliko ti puta moram ukazati na to? Mislim da bi trebala posjetiti nekoga u vezi s tim. Stvarno. Možda doktoricu Zenner. Ona ti je prijateljica. Znam da joj vjeruješ.

– Ne trebam ja psihijatra. Požalila sam i prije no što sam izgovorila cijelu rečenicu.

Bijesno je ustao, kao da se sprema otići. Nije još bilo ni devet sati. – Bože. Ja sam prestara i preumorna za ovo, promrmljala sam. Bentone, oprosti.

To nije bilo pravedno. Molim te, sjedni. Isprva nije, već je stajao pred staklenim kliznim vratima, leđima okrenut prema

meni. – Ne pokušavam te povrijediti, Kay, rekao je. Ne navraćam k tebi da bih vidio

koliko ti strašno mogu sjebati život, znaš. Prokleto se divim svemu što radiš. Samo bih volio da me u sve to malo više uključuješ.

– Znam. Oprosti. Molim te, ne idi. Treptajima pokušavajući zaustaviti suze sjela sam i zagledala se u strop na kojem

su se jasno vidjele grede, a kroz gips se nazirali tragovi poteza zidarskih lopatica. Kamo god sam pogledala, vidjela sam detalje koji su bili moja zamisao. Na trenutak sam zatvorila oči, a suze su mi se stale slijevati niz lice. Nisam ih brisala, a Wesley je znao kada me ne treba dirati. Znao je kada ne treba govoriti. Samo je u tišini sjeo do mene.

– Sredovječna sam žena, nasađena na svoj način, rekla sam drhtavim glasom. Ne mogu si pomoći. Imam samo ono što sam sama izgradila. Nemam djece. Stariju sestru ne mogu podnijeti, ni ona ne može podnijeti mene. Cijelo mi je djetinjstvo otac umirao u krevetu, a zatim je napokon umro kad mi je bilo dvanaest godina. Majka mi je nemoguća, a sada i ona umire od emfizema. Ja ne mogu biti ono što ti želiš, dobra supruga. Ja uopće ne znam što bi to, dovraga, trebalo biti. Ja znam samo kako biti Kay. A odlazak psihijatru neće promijeniti ni jednu jedinu prokletu sitnicu.

Wesley reče: A ja sam zaljubljen u tebe i želim se oženiti tobom. A izgleda da ni ja sebi ne mogu pomoći.

Nisam odgovorila. On doda: A mislio sam i da si ti zaljubljena u mene. I dalje nisam mogla govoriti. – Barem si nekada bila, nastavi on dok mu je bol preplavljivala glas. Idem sad. Ponovno je htio ustati, no ja sam mu položila ruku na nadlakticu. Ne ovako.

Pogledala sam ga. Ne čini mi to. – Tebi? Nije mogao vjerovati.

Prigušila sam svjetla sve dok nisu bila gotovo ugašena, a mjesec se poput uglačanog novčića sjajio na vedrom, crnom nebu posutom zvijezdama. Donijela sam još vina i upalila vatru u kaminu, a Wesley je samo promatrao što radim.

– Sjedni bliže meni, rekla sam. Učinio je tako, a ovoga sam puta ja uhvatila njegovu ruku. – Bentone, strpljenja. Ne požuruj me, rekla sam. Molim te. Ja nisam poput

Connie. Poput drugih ljudi. – I ne tražim od tebe da budeš, reče on. Ne želim da budeš. Ni ja nisam poput

drugih. I jedno i drugo znamo što vidimo svaki dan. Drugi ne bi to nikako mogli razumjeti. Nikada nisam mogao pričati Connie kako provodim dane. Ali tebi mogu.

Poljubio me nježno, a zatim smo krenuli dublje, dodirujući se obrazima, jezicima i žustro se oslobađajući odjeće. Činili smo ono što smo nekada činili najbolje. Skupljao me u usta i u ruke, pa smo ostali na kauču do ranog jutra, dok je mjesečina postajala sve bljeđom i sve hladnijom. Nakon što se odvezao kući, nosila sam vino po kući, hodajući amo-tamo, lutajući nošena glazbom koja je izvirala iz zvučnika u svim prostorijama. Skrasila sam se u radnoj sobi gdje sam bila majstor u skretanju pažnje na manje osobne stvari.

Stala sam pregledavati časopise, izrezujući članke koje je trebalo pohraniti. Zatim sam počela raditi na jednom članku koji sam morala napisati. No, nisam bila raspoložena ni za što od toga, te sam na kraju odlučila provjeriti e-mail da vidim je li mi Lucy ostavila kakvu poruku kada bi mogla stići u Richmond. AOL mi je obznanio da me čeka poruka, a kad sam otvorila svoj sandučić, osjećala sam se kao da me netko udario. Adresa deadoc čekala me poput opakog stranca.

Poruka koju je ostavio bila je pisana malim slovima, bez rečeničnih znakova, samo s razmacima. U njoj je pisalo: misliš da si baš pametna. Otvorila sam fzle koji je bio poslan u prilogu i još jedanput promatrala slike u boji koje su mi se stale otvarati na zaslonu, odrezana stopala i šake poslagane po stolu prekrivenom plavkastom tkaninom koja je izgledala jednako kao i ona s prošle fotografije. Neko sam vrijeme samo buljila u to, pitajući se zašto mi ta osoba to radi. Nadala sam se da je upravo počinio gadnu pogrešku, pa sam zgrabila telefon.

– Marino! uzviknula sam kad sam ga dobila. A? Šta se dogodilo? izvalio je dolazeći k sebi. Ispričala sam mu.

– Sranje. Sada je tri ujutro. Šta ti nikad ne spavaš? Činilo se da je zbog nečeg zadovoljan, a ja sam vjerovala kako je zaključio da ga

ne bih nazvala da je Wesley još ovdje. – 'Si dobro? upitao je zatim. – Slušaj. Ruke su okrenute dlanovima prema gore, rekla sam. Fotografija je

slikana izbliza. Vidi se puno pojedinosti. – Kakvih pojedinosti, na primjer? Šta, ima nekih tetovaža? – Pojedinosti vijuga na prstima, rekla sam. Neils Vander bio je šef odjela za ispitivanje otisaka prstiju, stariji čovjek

razbarušene kose, uvijek odjeven u velike laboratorijske ogrtače neprestano prekrivene ljubičastim i crnim mrljama od upotrebe ninhidrinals14

14 Kemikalija koja pomaže pri vizualizaciji prikrivenih otisaka.

i praška za uzimanje otisaka. Uvijek je bio u nekoj žurbi i zaokupljen svojim mislima. Potjecao je od virginijskih plemenitaša. Tijekom svih ovih godina što sam ga poznavala, Vander mi se nikada nije obratio imenom, niti je ikada spomenuo bilo što u vezi s mojim osobnim životom. No, imao je svoje načine kojima mi je pokazivao da mu je stalo.

Ponekad je to bila krafna na mome stolu rano ujutro ili, Ijeti, hanoverske rajčice iz njegova vrta.

Poznat po oku sokolovu kojim je mogao spojiti par istih vijuga i zavijutaka već samo na pogled, bio je takoder i naš lokalni stručnjak za poboljšanje slike, a zapravo se školovao u NASA-i. Tijekom godina on i ja materijalizirali smo gomilu lica iz mutnih fotografskih obrisa. Čarolijama smo dozivali na svjetlost dana slova kojih prije nije bilo, čitali smo udubljenja i vraćali na mjesto izrezane dijelove kože. Princip svega toga zapravo je vrlo jednostavan, premda izvedba često nije.

Visokorezolutni sustav za obradu slika može vidjeti dvije stotine pedeset šest nijansi sivog, dok ljudsko oko može razlikovati najviše trideset i dvije. Stoga je moguće skenirati sliku u kompjuter i pustiti ga da vidi ono što nama promiče. Deadoc mi je možda poslao više no što je namjeravao. Prvi zadatak ovoga jutra bio je usporediti fotografije torza snimljene u mrtvačnici s onima koje su mi poslane preko AOL-a.

– Ovdje ćemo dodati još malo sivoga, rekao je Vander udarajući po tipkama na tipkovnici. A ovo ću malo nagnuti.

– Tako je bolje, složila sam se. Sjedili smo jedno do drugog, oboje nagnuti prema devetnaestinčnom monitoru.

Nedaleko od nas, na skeneru, bile su obje fotografije, a videokamera nam je izravno prenosila oblike koje je dobivao i kompjuter.

– Još malo toga. Još jedna nijansa sive prelila se zaslonom. A ovo ću još mrvicu podići.

Posegnuo je prema skeneru i premjestio jednu od fotografija. Zatim je stavio još jedan filter na objektiv kamere.

– Ne znam, rekla sam buljeći u slike. Mislim da se prije lakše vidjelo. Možda je treba pomaknuti malo više udesno, dodala sam, kao da vješamo slike po zidu.

– Tako je bolje. Ali još nam se jako miješa pozadina, a toga bih se volio riješiti. – Da barem imamo izvornik. Kolika je radiometrijska rezolucija ovog stroja?

upitala sam, misleći na sposobnost sustava da razlikuje nijanse smog. – Puno bolja nego prije. Od onih ranih dana, mislim da smo udvostručili broj

piksela koji se mogu digitalizirati. Pikseli su, poput točkica kod matričnog pisača, najmanji elementi slike koja se

promatra; to su molekule, impresionističke mrljice boje koje tvore umjetničku sliku. – Dobili smo neke subvencije, znate. Želim da se uskoro okušamo i u

ultraljubičastom prikazivanju slike. Ne mogu vam ni reći što bih mogao učiniti s cijanoakrilatom, nastavio je govoriti o kemikaliji Super Glue koja reagira na komponente u ljudskom znoju i sjajno je pomagalo pri otkrivanju otisaka prstiju koje je teško vidjeti golim okom.

– E, pa, sretno, rekla sam, jer novac je uvijek problem, bez obzira na to tko je na vlasti.

Ponovno pomaknuvši fotografiju, prekrio je objektiv kamere plavim filterom, te je povećao svjetlije piksele, posvijetlivši tako sliku. Pojačao je vodoravne detalje, a uklonio okomite. Dva su torza sada ležala bok uz bok. Pojavile su se sjene, a odvratne pojedinosti postale su oštrije u kontrastu.

– Vide se završeci kostiju. Pokazala sam prstom. Lijeva je noga odsječena odmah ispod malog obrtača. Desna noga, prstom sam prelazila zaslonom, oko dva i pol centimetra niže, ravno kroz tijelo bedrene kosti.

– Da barem mogu ispraviti kut kamere, učinke perspektive, promrmljao je razgovarajući sam sa sobom, što je često radio. Ali ne znam ni jednu mjeru. Šteta što onaj tko je ovo snimio nije uključio jedno malo ravnalo kao mjerilo.

– U tom bih slučaju zaista bila zabrinuta za to s kime imamo posla, primijetila sam.

– To nama treba. Ubojica koji je poput nas. Definirao je rubove i još jedanput namjestio fotografije. Da vidimo što će se dogoditi ako ih složim jednu preko druge.

Učinio je tako, a slike su se preklopile fantastično; krajevi kostiju, pa čak i nazubljeno meso oko odrezanog vrata – sve je bilo jednako. Meni ne treba više, objavila sam.

– Ne sumnjam ni trenutka, složio se. Hajdemo to pustiti na pisač. Kliknuo je mišem, pa je laserski pisač zazujao. Sklonivši fotografije sa skenera, zamijenio ih je fotografijom ruku i stopala,

pomičući je lijevo i desno, sve dok nije bila savršeno centrirana. Kad je počeo uvećavati slike, prizor je postao još groteskniji, a krv kojom je bio umrljan pokrov žarko crvena, kao da ju je netko upravo prolio. Ubojica je uredno posložio stopala, kao da se radi o paru cipela, a šake je stavio jednu do druge, poput rukavica.

– Trebao ih je okrenuti dlanovima nadolje, reče Vander. Pitam se zašto nije. Koristeći se prostornim filterima kako bi zadržao one važne pojedinosti, stao je

brisati ono što mu je smetalo, odnosno krv i tkanje plavog pokrova na stolu. – Možeš li dobiti pojedinosti vijuga na prstima? upitala sam nagnuvši se tako

blizu da sam osjećala miris njegova oštrog losiona poslije brijanja. – Mislim da mogu, reče on. Glas mu je iznenada bio veseo, jer nije postojalo ništa što je volio više od čitanja

hijeroglifa na stopalima i prstima. Ispod njegova dobrostiva, rastresena ponašanja krio se čovjek koji je poslao tisuće ljudi u zatvor, a nekoliko desetaka i na električnu stolicu. Povećao je fotografiju i nasumice pridruživao boje raznim nijansama sive, kako bismo ih bolje razabirali. Palci su bili mali i blijedi kao stari pergament. Na njima su se vidjeli zavijuci.

– S drugim prstima neće se ništa dati učiniti, reče Vander buljeći u ekran kao začaran. Previše su skvrčeni da bih išta mogao vidjeti. Ali palci mi izgledaju prokleto dobro. Idemo to ovjekovječiti. Kliknuvši na jedan od prozora s naredbama, snimio je sliku na tvrdi disk računala. Na ovome ću morati raditi neko vrijeme.

To je bio znak koji mi je govorio kako je vrijeme da odem, pa sam odgurnula svoju stolicu.

– Ako ih uspijem dobiti, odmah ću ih pustiti kroz ASIOP15

– To bi bilo sjajno, rekla sam. A ja ću početi sa SPUPT-om

, reče on, misleći na Automatizirani sustav za identifikaciju otisaka prstiju koji je u stanju usporediti nepoznate otiske s datotekom koja sadrži milijune poznatih.

16

U hodniku je uza zidove, sasvim do stropa, bilo naslagano još kutija i bijelih kartona označenih s DOKAZNI MATERIJAL. Pokraj njih su prolazili užurbani znanstvenici, zaokupljeni svojim mislima, noseći u rukama uzorke i papire koji bi nekoga mogli poslati na sud zbog ubojstva. Pozdravljali smo jedni druge ne usporavajući korak. Hodala sam prema velikoj i tihoj prostoriji, laboratoriju za vlakna

. Uputio mi je neobičan pogled, jer je Sustav za procjenu ubojstava i praćenje tragova lokalna virginijska datoteka koju državna policija održava u suradnji s FBI-em. Bila je to polazna točka ako se sumnjalo da je slučaj lokalan.

– Iako imamo razloga vjerovati da ostali slučajevi nisu odavde, objasnila sam mu, mislim da bismo trebali pretražiti sve što možemo. Uključujući i virginijske datoteke.

Vander je još slagao sliku, zagledan u zaslon. – Samo da ne moram ispunjavati obrasce, odgovorio je.

15 U originalu: AFIS-Automated Fingerprint Identification System. 16 U originalu: HALT- Homicide Assessment and Lead Tracking System.

i sitne dokaze. Tamo se nalazilo još znanstvenika nagnutih nad mikroskopima ili zaposlenih za svojim radnim stolovima, a crne plohe bile su prekrivene nasumce razbacanim zagonetnim zamotuljcima umotanim u smeđi papir.

Aaron Koss stajao je ispred ultraljubičaste svjetiljke koja je isijavala ljubičastocrvenu svjetlost dok je kroz povećalo proučavao objektno stakalce ustanovljavajući što bi mu mogli reći valovi velikih duljina što su se odbijali od njega.

– Dobro jutro, rekla sam. – I vama. Kossu se lice raširi u osmijeh. Taman i privlačan, činio se premlad da bi bio stručnjak za mikroskopska vlakna,

taloge, boje i eksplozive. Ovoga je jutra na sebi imao izblijedjele traperice i tenisice. – Danas ne morate u sudnicu, rekla sam, jer se to obično znalo po tome kako je

čovjek odjeven. – A-a. Blago meni, reče on. Kladim se da vas zanimaju vaša vlakna. – Bila sam u susjedstvu, rekla sam. Pa sam pomislila da bih mogla svratiti. Bila sam nadaleko poznata po svojim zloglasnim obilascima laboratorija, ali

znanstvenici su moje navaljivanje uglavnom strpljivo podnosili, a na kraju su mi bili i zahvalni. Znala sam da ih izlažem pritisku, pogotovo onda kad bi slučajeva bilo mnogo. Ali kad netko ubija ljude i reže im udove, dokazni materijal treba proučiti odmah.

– E, meni ste za uzvrat obećali predah od posla na našem bombašu koji se nabacivao bombama kućne izrade, reče on s još jednim smij eškom.

– S tim nije bilo sreće, pretpostavila sam. – Sinoć su imali još jednu. Na I-195 Sjever, pokraj Laburnuma, pod nosom

Specijalnim operacijama. Znate tamo gdje je nekada bila treća policijska postaja. Možete li vi to vjerovati?

– Nadajmo se da će se taj netko i dalje baviti samo dizanjem u zrak prometnih znakova, rekla sam.

– Nadajmo se. Odmaknuo se od ultraljubičaste svjetiljke i posve se uozbiljio. Evo što sam do sada saznao iz onoga što ste mi donijeli. Imamo vlakna od ostataka tkanine zalijepljenih za kost. Dlake. I nekakve čestice prilijepljene za vlažnu krv.

– Vlasi njezine kose? upitala sam, zbunjena, jer Kossu nisam bila predala dugačke, sivkaste vlasi. To nije bila njegova specijalnost.

– Ono što sam vidio pod mikroskopom meni nije izgledalo kao da je ljudskog podrijetla, odgovorio je. Možda se radi o dvije različite vrste životinja. Poslao sam ih u Roanoke.

Država je imala samo jednog stručnjaka za kosu, a on je radio u forenzičnim laboratorijima zapadnoga okruga.

– Što je s tragovima čestica? upitala sam. – Ja mislim da će biti samo onih s odlagališta. Ali želio bih ih pogledati pod

elektronskim mikroskopom. Ovo što sada imam pod ultraljubičastom svjetiljkom jesu vlakna, nastavio je. Trebao bih zapravo reći da se radi o komadićima vlakana, ko~e sam oprao ultrazvukom i destiliranom vodom da bih uklonio krv. Zelite baciti pogled?

Dao mi je prostora da zavirim kroz leću, pa sam osjetila njegovu kolonjsku vodu: Obsession. Nisam mogla obuzdati osmijeh, jer sam se sjećala kako je to biti njegovih godina i imati energije za uljepšavanje vlastita tijela. Na objektnom su stakalcu stajala tri vlakna što su svijetlila poput neonskih svjetala. Tkanina je bila bijele ili barem prljavo bijele boje, a jedno vlakno kao da je bilo posuto nečim što je izgledalo poput trunki zlata što su se prelijevale u duginim bojama.

– Što je, bogamu, ovo? Podigla sam pogled prema njemu.

– Pod stereoskopom izgleda kao da se radi o sintetičkim vlaknima, odgovorio je. Presjeci su pravilni, više ili manje jednaki, kakvi su kad vlakna izlaze iz tkalačkoga stroja, za razliku od nepravilnih presjeka prirodnih vlakana. Poput pamuka, recimo.

– A fluorescentne mrljice? I dalje sam promatrala vlakna. – To je zanimljivo, reče on. Iako moram provesti još testova, na prvi pogled

izgleda kao boja. Zastala sam na trenutak kako bih to zamislila. Koje vrste? upitala sam. – Nije fina i glatka kao ona za automobile. Ova je više pjeskovita, zrnata. Izgleda

da je svijetla, boje ljuske jajeta. I mislim da je zaštitna. – Jesu li ovo jedini komadići i vlakna koje ste proučili? – Tek sam na početku. Prišao je drugoj radnoj plohi i izvukao ispod nje stolicu

sličnu barskoj. Sve sam ih pogledao pod ultraljubičastom svjetiljkom i rekao bih da oko pedeset posto njih ima ovu tvar nalik na boju upijenu u materijal. I premda ne mogu sa sigurnošću tvrditi o kojoj se vrsti tkanine radi, znam da su svi uzorci koje ste mi predali istoga tipa i da vjerojatno potječu iz istoga izvora.

Položio je objektno stakalce na stalak polarizirajućeg mikroskopa koji, poput Ray-Ban naočala za sunce, smanjuje odbljesak i razdvaja svjetlost na različite valove s različitim indeksima loma, kako bi osigurao još jedan podatak koji bi nam pomogao pri identifikaciji materijala.

– E, sada, rekao je, izoštravajući sliku dok je ne trepćući gledao kroz objektiv. Ovo je najveći komadić koji sam dobio, velik otprilike kao novčić od deset centi. Ima lice i naličje.

Pomaknuo se kako bi mi napravio mjesta, pa sam i ja stala promatrati vlakna koja su podsjećala na vlasi plave kose posute po duljini šljokicama ružičastog i zelenog.

– U mnogo čemu se podudaraju s poliesterom, objasnio je Koss. Točkice su čestice tvari koje se koriste u proizvodnji kako se tkanina ne bi sjajila. Također mislim da ima i nešto umjetne svile, a s obzirom na sve to, sklon sam zaključku kako je ovo što imamo ovdje vrlo uobičajen materijal koji se može koristiti za gotovo bilo što. Bilo što, od bluza do krevetnine. Ali postoji jedan veliki problem.

Otvorio je bocu tekućeg otapala17

– Nešto sivkasto i kruto. S druge strane to nije isti materijal. Iznenađeno sam ga pogledala. Ova tkanina ima nekakvu podstavu? Neku vrstu termoplastike. Vjerojatno polietilen-tereftalatzz

koje se koristilo za privremeno promatranje uzoraka pod mikroskopom, te je skinuo pokrovno stakalce i pincetom oprezno okrenuo komadić tkanine. Kapnuvši na njega nešto ksilenazl, ponovno je prekrio stakalce i dao mi znak da se nagnem bliže.

– Što vidite? upitao je, zadovoljan sobom.

18

17 Kemijski spoj (1, 2-dimetilbenzen)-žitka zapaljiva tekućina koja, izmedu ostaloga, služi i kao

otapalo. 18 Vrsta poliesterskog vlakna.

. – Koji se koristi za što? željela sam znati. – Prije svega za izradu boca bezalkoholnih pića, za film. Za ambalažu od

kartonske pozadine i izdignute prozirne plastike. Zbunjeno sam buljila u njega, jer nisam shvaćala kako bi ti proizvodi mogli imati

bilo kakve veze s ovim slučajem. – Što još? upitala sam. Razmislio je. Za Ijepljive materijale. A nešto od svega toga, kao na primjer boce,

može se reciklirati i upotrijebiti za izradu sagova, poliesterskih vlakana kojima se nadijevaju jastuci i popluni, za plastične imitacije drveta. Više ili manje za sve.

– Ali ne za tkaninu od koje se izrađuje odjeća.

Odmahnuo je glavom i sa sigurnošću izjavio: Nikako. Ova tkanina prilično je uobičajena, običan poliester koji s krive strane ima nešto slično plastici. Bez daljnjega se ne radi ni o kakvoj odjeći za koju sam ja ikada čuo. Osim toga, čini se da je zasićena nekakvom bojom.

– Hvala vam, Aarone, rekla sam. Ovo mijenja sve. Vrativši se u svoj ured, neugodno sam se iznenadila zatekavši tamo Percyja

Ringa kako sjedi na stolici preko puta mog stola i lista nekakvu bilježnicu. – Morao sam daći u Richmond zbog razgovora na Kanalu dvanaest, reče on

nedužno, pa sam pomislio kako bih vas baš mogao doći malo posjetiti. Žele razgovarati i s vama. Nasmiješio se.

Nisam mu odgovorila, ali moja je šutnja govorila dovoljno, dok sam se spuštala u svoj naslonjač.

– Nisam mislio da ćete pristati na razgovor. I to sam im rekao, nastavi on na onaj svoj ležeran, Ijubazan način.

– Onda, recite mi, što ste im točno rekli ovaj put? Ton kojim sam to rekla nije bio pristojan.

– Oprostite? Osmijeh mu je nestao s lica, a pogled mu je postao oštar. Sto to ima značiti?

– Vi ste istražitelj. Otkrijte to sami. Moj je pogled bio jednako oštar kao i njegov. On slegne ramenima. Dao sam im ono uobičajeno. Samo osnovne informacije o

slučaju i njegovim sličnostima s ostalima. Istražitelju Ring, dopustite mi da vam, eto, još jedanput, razjas

nim neke stvari, rekla sam, i ne pokušavajući sakriti prezir koji sam osjećala za njega. Ovaj slučaj nije nužno poput ostalih i ne bismo trebali o njemu raspravljati u medijima.

– Pa sad, vidite, izgleda da vi i ja gledamo stvari iz različitih perspektiva, doktorice Scarpetta.

Onako zgodan, u tamnom odijelu s naramenicama i kravatom s uzorkom zakrivljenih suza, doimao se vjerodostojnim. Nisam mogla ne prisjetiti se Wesleyjevih riječi o Ringovim ambicijama i vezama, a pomisao na to da će ovaj samoljubivi idiot jednoga dana biti na čelu državne policije, ili da će biti izabran u Kongres, bila je više no što sam mogla podnijeti.

– Mislim da javnost ima pravo znati da je među njima psihopat, govorio je. – I to je ono što ste rekli na televiziji. Moja je razdraženost rasla, postajući sve

žešća. Da medu nama šeće psihopat. – Ne sjećam se točnih riječi koje sam upotrijebio. Pravi razlog zbog kojeg sam

navratio jest taj što se pitam kada ću dobiti kopiju izvješća obdukcije. – Još nije gotovo. – Treba mi što je prije moguće. Pogledao me u oči. Javna tužiteljica

Commonwealtha želi znati što se događa. Nisam mogla vjerovati u ovo što sam upravo čula. Ring ne bi razgovarao s

tužiteljicom da ne postoji netko tko je osumnjičen. – Što želite reći? upitala sam. Pažljivo pratim Keitha Pleasantsa. U nevjerici sam

ga promatrala. – Ima puno indicija, nastavi on, a jedna od bitnijih je ta kako je baš on upravljao

gusjeničarom kad je torzo pronađen. Znate, on obično ne upravlja grabilicama, i onda se tek tako, eto, našao na vozačevu sjedištu baš u tom trenutku?

– Ja bih rekla da ga to prije čini žrtvom nego sumnjivcem. A ako je on ubojica, nastavila sam, čovjek bi pomislio da neće željeti biti nigdje u krugu od stotinu pedeset kilometara od odlagališta u trenutku kad se tijelo pronade.

– Psihopati vole biti na mjestu dogadaja, reče Ring kao da o tome zna sve. Oni maštaju o tome kako bi bilo biti tamo kada se žrtva pronađe. To ih uzbuđuje, kao onog vozača ambulantnih kola koji je ubijao žene i ostavljao ih na području koje je sam pokrivao. A kad bi bilo vrijeme da preuzme dužnost, nazvao bi 911 tako da baš on bude poslan na zadatak.

Osim što je imao diplomu iz psihologije, nema sumnje da je prisustvovao i predavanju iz izrade profila zločinaca. Nije bilo toga što nije znao.

– Keith živi s majkom i mislim da je stvarno ne voli, nastavio je, poravnavajući kravatu. Imala ga je kasno, sada je u šezdesetim godinama. On se brine za nju.

– Znači da je majka još živa i zdrava, rekla sam. – Tako je. Ali to ne znači da svoju agresivnost nije iskalio na nekoj drugoj jadnoj

starici. Osim toga – a ovo nećete vjerovati – u srednjoj školi je radio u mesnici. Bio je mesarov pomoćnik.

Nisam mu rekla kako mislim da u ovom slučaju nije upotrijebljena pila za meso, već sam ga pustila da govori.

– Nikada nije bio vrlo društven, što se opet uklapa u profil: Nastavio je presti svoju fantastičnu mrežu. A među drugim momcima koji rade na odlagalištu šuška se da je homoseksualac.

– Na osnovi čega? – Na osnovi činjenice da se ne viđa sa ženama, a izgleda da ga one uopće i ne

zanimaju kad drugi momci bacaju razne primjedbe i šale. Znate već kako je to s gomilom sirovih momaka.

– Opišite mi kuću u kojoj stanuje. Prisjetila sam se fotografije koja mi je stigla putem e-maila.

– Drvena katnica s tri spavaonice, kuhinjom, dnevnom sobom. Srednja klasa na putu osiromašenja. Kao da im je možda u stara dobra vremena, dok je stari još bio s njima, bilo sasvim lijepo.

– Što se dogodilo ocu? – Pobjegao je prije no što je Keith roden. Ima li braće, sestara? – Odrasli su, i to već davno. Pretpostavljam da je on došao neplanirano. Imam

dojam da mu gospodin Pleasants nije otac, što objašnjava zašto je otišao i prije nego što je Keith rođen.

– A taj je vaš dojam temeljen na čemu? upitala sam zajedljivo. – Mojoj intuiciji. Aha. – Mjesto gdje žive dosta je daleko, oko petnaest kilometara od odlagališta, na

poljoprivrednom dobru, reče Ring. Imaju prilično veliko dvorište i garažu odvojenu od kuće. Prekrižio je noge i zastao u govoru, kao da je ono što slijedi jako važno. Unutra ima mnogo alata, i velika radna klupa. Keith kaže da obavlja sitne popravke u kući i da koristi garažu kad god treba nešto popraviti. A ja sam zapravo vidio i pilu kako visi na polici s klinovima, kao i mačetu koju, kaže, koristi za raskrčivanje korova i kudzuaza19

19 Vrsta azijske mahunarke povijuše koja se sadi radi krmiva i kao zaštita od erozije tla.

. Skinuvši sako, pažljivo ga je položio u krilo i nastavio s prebiranjem po životu

Keitha Pleasantsa. – Zacijelo ste imali pristup mnogim mjestima bez naloga, prekinula sam ga. – Bio je voljan surađivati, odgovorio je s čudenjem. Hajdemo razgovarati o tome

što je u glavi tog čovjeka. Na to potapše vlastitu glavu. Prvo, pametan je, jako pametan: po cijeloj kući ima knjiga, časopisa, novina. A pazite ovo. Snimao je na video-kasete vijesti o ovom slučaju, izrezivao članke iz novina.

– To vjerojatno čini većina ljudi koja radi na tom odlagalištu smeća, podsjetila sam ga.

Međutim, Ringa nije zanimala ni jedna jedina riječ koju sam izgovorila. – Čita sve moguće vrste krimića. Trilere. Kad jaganjci utihnu, Crveni zmaj. Toma

Clancyja, Ann Rule… Ponovno sam ga prekinula jer ga nisam mogla slušati ni trenutka duže. Upravo

ste opisali tipičan američki popis najpopularnijih knjiga. Ja vam ne mogu određivati kako ćete voditi istragu, ali dopustite da vas pokušam nagovoriti da slijedite dokazni materijal…

– To i činim, i on je mene bezočno prekinuo. Upravo to i činim. Upravo to ne činite. Vi čak i ne znate kakav je dokazni materijal. Niste dobili ni jedan jedini izvještaj bilo iz mog ureda, bilo iz laboratorija. Niste primili profil od FBI-a. Jeste li uopće razgovarali s Marinom ili Griggom?

– Nikako da se nađemo. Ustao je i ponovno obukao sako. Trebaju mi ta izvješća. Zvučalo je poput naredbe. Javna tužiteljica Commonwealtha će vas nazvati. Usput rečeno, kako je Lucy?

Nisam željela da ovaj čovjek uopće zna ime moje nećakinje, a to se i vidjelo po iznenadenom, ljutitom pogledu u mojim očima.

– Nisam znala da se vas dvoje poznajete, odgovorila sam hladno. Prisustvovao sam jednom od njezinih predavanja prije, što ja znam, nekoliko mjeseci. Govorila je o CAIN-u20

20 CAIN – Crime Artificial Intelligence Network – kompjuterska mreža za kriminal, zasnovana na umjetnoj inteligenciji.

. Zgrabila sam gomilu smrtovnica koje su me čekale u košarici za dokumente koje

još nisam sredila i stala ih potpisivati. – Nakon toga nas je bila odvela u EST radi demonstracije robotike, rekao je s

vrata. Ima li ona kakvog đečka? Nisam komentirala. – Mislim, znam da živi s još jednom agenticom. Ali, one su samo cimerice, je li

tako? Ono što se skrivalo iza njegovih riječi bilo je jasno kao dan, pa sam se ukočila i

podigla pogled, a on je zviždućući izašao. Bijesna, skupila sam u ruke hrpu papira i baš sam ustajala od stola, kad je u ured ušla Rose.

– Mogao bi ostaviti cipele ispod mog kreveta kad god poželi, rekla je gledajući za Ringom.

– Ma, molim vas! Nisam to mogla podnijeti. Mislila sam da ste inteligentna žena, Rose.

– A ja mislim da vama treba šalica toplog čaja, reče ona. Možda. Uzdahnula sam. – Ali prije toga moramo se pobrinuti za jednu stvar, rekla je na svoj poslovni

način. Znate li nekoga po imenu Keith Pleasants? – Što je s njim? Na trenutak mi se mozak zablokirao. – U predvorju je, reče ona. Vrlo je uzrujan i odbija otići prije nego što vas vidi.

Krenula sam pozvati osiguranje, ali mislila sam da bi bilo dobro prvo provjeriti… Izraz na mome licu bio je uzrokom što je stala na pola rečenice.

– O, moj Bože, uzviknula sam očajno. Jesu li se on i Ring sreli? Nemam pojma, reče Rose, a sada je već bila jako zbunjena. Zar nešto nije kako valja?

– Ništa nije kako valja. Uzdahnula sam, odloživši papire natrag na stol. – Onda želite ili ne želite da zovem osiguranje? – Ne želim. Žustrim sam korakom prošla pokraj nje.

Koraci su mi bili oštri i odlučni dok sam slijedila hodnik prema prednjem dijelu zgrade, da bih zatim zašla za ugao i našla se u predvorju u kojem nikada nije zavladala ugodna atmosfera, bez obzira na to koliko se ja trudila. Nikakva količina s ukusom odabranog pokućstva niti slika na zidovima nisu mogli prikriti užasne istine zbog kojih su ljudi ulazili na ova vrata. Baš poput Keitha Pleasantsa, sjedili bi odrvenjeni na plavo presvučenom kauču koji je trebao biti neupadljiv i umirujući. Šokirani, ili bi zurili u prazno, ili bi plakali.

Kad sam otvorila vrata predvorja, uspravio se na noge, očiju podlivenih krvlju. Nisam mogla biti sigurna je li obuzet gnjevom ili panikom kad je gotovo skočio na mene. Na trenutak sam pomislila da će me zgrabiti ili da će početi teturati. No on je tek nemoćno spustio ruke niz tijelo i strijeljao me pogledom, a lice mu je poprimalo sve smrknutiji izraz kako je bijes u njemu kipio sve jače i jače.

– Vi nemate nikakva prava govoriti o meni takve stvari! uzviknuo je stisnutih šaka. Vi me uopće ne poznajete! Ne znate ništa o meni!

– Polako, Keith'; rekla sam mirno, ali glasom koji ne trpi prigovor. Pokazavši mu rukom da ponovno sjedne privukla sam stolicu kako bih ga mogla gledati u oči. Disanje mu je bilo ubrzano, sav je drhtao, a u očima koje su mu se punile suzama bijesa ogledala se povrijeđenost.

– Sreli ste me samo jedanput. Zamahnuo je kažiprstom prema meni. Samo jedan ušljivi put i pričate takve stvari. Glas mu se gubio. Izgubit ću posao. Prekrio je usta šakom, boreći se da uspostavi kontrolu nad sobom.

– Prije svega, rekla sam, ja o vama nisam rekla ni jednu jedinu riječ. Nikome. Uputio mi je kratak pogled. – Nemam pojma o čemu vi to govorite. Pogled mi je postojano počivao na njemu,

a govorila sam tiho i s uvjerenjem od kojeg se pokolebao. Voljela bih kad biste mi objasnili o čemu se radi.

S oklijevanjem me proučavao, a vjera u laži koje su mu bili napričali o meni stala se kolebati u njegovim očima.

– Vi, dakle, niste razgovarali o meni s istražiteljem Ringom? reče. Obuzdala sam bijes. Ne. – On je jutros došao k meni, dok mi je mama još bila u krevetu. Glas mu je

drhtao. Počeo me ispitivati kao da sam kakav ubojica. Rekao je da vi imate nalaze koji ukazuju ravno na mene, pa da bi mi bilo bolje priznati.

– Nalaze? Kakve nalaze? rekla sam s rastućim gadenjem u glasu. Vlakna koja, prema vašim riječima, izgledaju kao da potječu s nečega što sam imao na sebi onog dana kad smo se upoznali. Da ste rekli kako grada mog tijela odgovara gradi tijela čovjeka koji je izrezao onaj torzo. Rekao je da prema snazi kojom je pila prislonjena na kost možete zaključiti kako je počinitelj otprilike jednako snažan kao i ja. Rekao je kako ćete od mene tražiti sve i svašta, kako biste mogli izvesti sve one vaše testove. DNA. Da mislite kako sam se neobično držao onog dana kad sam vas vozio do mjesta…

Prekinula sam ga. Bože moj, Keith. Nikada u životu nisam čula toliko sranja. Da sam ikada izgovorila išta od toga što si upravo naveo izgubila bih posao zbog nekompetentnosti.

– E da, i to, Pleasants se ponovno trgne, a plam u očima ponovno mu se razgori. Razgovarao je sa svim ljudima s kojima radim! I sada se svi pitaju nisam li ubojica sa sjekirom. Vidim to po načinu na koji me gledaju.

Briznuo je u plač u trenutku kad su se vrata otvorila i u prostoriju je ušlo nekoliko pripadnika državne policije. Nisu obraćali pažnju na nas, već su pritisnuli zvonce da ih netko pusti unutra, jer su se bili zaputili u mrtvačnicu gdje je Fielding radio na

slučaju smrti jedne pješakinje. Pleasants je bio pretjerano uznemiren a da bih s njim dalje raspravljala o ovome, a ja sam bila tako razjarena na Ringa da nisam znala što bih mu više rekla.

– Imate li odvjetnika? upitala sam ga. Odmahnuo je glavom. – Mislim da bi najbolje bilo da ga pronađete. Ne poznajem ni jednog. – Javam mogu dati nekoliko imena, rekla sam kad je Wingo otvorio vrata i ostao

osupnut zatekavši Pleasantsa kako plače na kauču. – Ovaj, doktorice Scarpetta? reče Wingo. Doktor Fielding želi znati može li

slobodno proslijediti osobne stvari pogrebnom društvu. Zakoračila sam bliže Wingu, jer nisam željela još više uznemiriti Pleasantsa razgovorom o poslovima koji se ovdje obavljaju.

– Policajci su na putu prema mrtvačnici, rekla sam tiho. Ako oni ne budu željeli osobne stvari, onda da. Proslijedite ih pogrebnom društvu.

Wingo je kao začaran buljio u Pleasantsa, kao da ga odnekud poznaje. – Slušaj, obratila sam mu se. Daj mu imena i brojeve telefona Jamesona i

Higginsa. Bila su to imena dvojice vrlo dobrih odvjetnika u gradu koje sam smatrala

prijateIjima. – A onda, molim te, isprati gospodina Pleasantsa. Wingo je i dalje buljio, kao da ga pogled na tog čovjeka paralizira. Wingo?

Uputila sam mu ispitivački pogled, jer mi se činilo kao da me nije čuo. – Da, gospodo. Okrznuo me pogledom. Zaputila sam se pokraj njega prema mrtvačnici. Morala sam razgovarati s

Wesleyjem, ali možda sam prije toga trebala doći do Marina. Dok sam se dizalom spuštala u podrum, u mislima sam se kolebala bih li trebala nazvati javnu tužiteljicu Commonwealtha u Sussex i upozoriti je na Ringa. U isto vrijeme dok mi se sve ovo motalo po glavi, osjećala sam golemo sažaljenje prema Pleasantsu. Bojala sam se za njega. Koliko god da se to sada činilo neizgledno, znala sam da bi ga na kraju mogli optužiti za ubojstvo.

U mrtvačnici su Fielding i policajci zagledali pješakinju na stolu broj jedan, a ovoga su puta one uobičajene pošalice medu muškarcima izostale, budući da je žrtva bila devetogodišnja kći jednog gradskog vijećnika. Rano jutros djevojčica je bila hodala prema autobusnoj postaji, kad je netko velikom brzinom sletio s ceste. S obzirom na to da na asfaltu nisu pronađeni tragovi kočenja, prosudili smo da je vozač udario djevojčicu s leđa a da uopće nije usporio.

– Kako nam ide? upitala sam kad sam im se približila. – Imamo ovdje stvarno težak slučaj, reče jedan od policajaca, ozbiljnog izraza

lica. – Otac šizi, reče mi Fielding pregledavajući lećom odjeveno tijelo djeteta,

sakupljajući sitne dokaze. – Ima li boje? upitala sam, budući da bi nam samo jedna minijaturna krhotinica

bila dovoljna za identifikaciju marke i modela automobila. – Za sada ne. Moj je zamjenik bio lošeg raspoloženja. Mrzio je obradivati djecu. Na brzinu sam pogledom obuhvatila poderane, krvave traperice i djelomični

otisak maske automobila na tkanini, u razini bedara. Prednji ju je branik udario straga u koljena, pa je glavom udarila o vjetrobran. Na leđima je nosila mali crveni ruksak. Užina u papirnatoj vrećici, knjige, papiri i olovke – stvari koje smo izvadili iz njega kidale su mi srce. Osjećala sam težinu u prsima.

– Otisak maske čini se dosta visoko, primijetila sam.

– To i ja mislim, progovori drugi policajac. Tako da vam na pamet padne kamionet ili obiteljsko vozilo za kampiranje. Otprilike u doba kad se nesreća dogodila, crni Jeep Cherokee viđen je u tom dijelu grada kako se kreće velikom brzinom.

– Njezin otac zove svakih pola sata. Fielding načas podigne pogled prema meni. Misli da se ne radi o običnoj nesreći.

– Što točno time želi reći? upitala sam. – Da je stvar političke prirode. Nastavio je raditi, skupljajući vlakna i razne druge

mrvice koje su ostale na tijelu. Da se radi o ubojstvu. – Gospode, nadam se da nije u pravu, rekla sam odmičući se od stola. I ovo je

dovoljno loše. Na čeličnoj radnoj plohi u udaljenom kutu prostorije nalazilo se prijenosno

električno kuhalo koje smo koristili za odstranjivanje mesa i masti s kostiju. Taj je proces posebno neugodan, jer zahtijeva kuhanje dijelova tijela u desetpostotnoj otopini bjelila. Velik čelični lonac koji je obično poskakivao na ploči i vonj koji se pritom oslobadao bili su grozni, pa sam ovaj postupak obično odgađala za noć ili vikend, kad je bilo malo vjerojatno da ćemo imati posjetitelje.

Dan ranije bila sam ostavila krajeve kostiju torza da se kuhaju preko noći. Nije im trebalo puno vremena, pa sam ugasila kuhalo. Izlivši kipuću, smrdljivu vodu u umivaonik, pričekala sam da se kosti dovoljno ohlade kako bih ih mogla uzeti u ruku. Bile su čiste i bijele, dugačke kojih pet centimetara, a na njima su se lijepo mogli vidjeti rezovi i tragovi pile. Dok sam pažljivo proučavala svaki komad, obuzeo me osjećaj užasa i nevjerice.

– Jack, pozvala sam Fieldinga. Možeš li doći ovamo na trenutak? Fielding prekine posao i pridruži mi se u mom kutu prostorije. Što je? upita. Pružila sam mu jednu kost. Možeš li odrediti koji je kraj odrezan Strykerovom

pilom? On je stane prevrtati u rukama, zagledajući sad ovaj, sad onaj kraj i mršteći se.

Jeste li ih označili? – Označila sam koje su lijeve, a koje desne, rekla sam. Ali to je sve. Trebala sam.

No, obično je tako očito koji je kraj koji da su oznake nepotrebne. – Ja nisam nikakav stručnjak, ali da nisam upoznat sa situacijom, rekao bih da su

svi ovi rezovi učinjeni istom pilom. Pružio mi je kost natrag, a ja sam je stala zatvarati u plastičnu vrećicu za dokazni materijal. Ionako ih morate odnijeti Canteru, ne?

– Neće biti zadovoljan mnome, rekla sam.

6

MOJA JE KUĆA IZGRAĐENA OD KAMENA, NA RUBU NASEUA WINDsor Farms, starog richmondskog kraja s engleskim nazivima ulica i veIikim zdanjima u gregorijanskom i tudorovom stilu, koje bi neki nazvali palačama. Prozori su bili osvijetljeni, pa sam prolazeći onuda unutra mogla vidjeti skupocjeni namještaj i lustere i ljude kako se kreću ili gledaju televiziju. Činilo se da u ovom gradu samo ja navlačim zastore na prozore. Lišće je počelo padati. Vani je bilo svježe i oblačno, a kad sam skrenula na svoj kolni prilaz, iz dimnjaka je kuljao dim, a prastari Suburban moje nećakinje bio je parkiran ispred kuće.

– Lucy? pozvala sam je, zatvorivši vrata i isključivši protuprovalni alarm. – Ovdje sam, odgovorila je iz onog dijela kuće u kojem je uvijek spavala.

Dok sam koračala prema svojoj radnoj sobi kako bih odložila aktovku i gomilu papira koje sam donijela kući da bih na njima večeras radila, Lucy je izašla iz svoje sobe navlačeći preko glave žarkonarančastu majicu Virginijskog sveučilišta.

– Bok. Nasmiješena, zagrlila me, a ja sam primijetila kako na njoj ima jako malo mekanih mjesta.

Odmaknuvši je od sebe, ali još ne skidajući ruku s nje, dobro sam je odmjerila, kako sam to uvijek činila.

– O-o, reče ona u šali. Vrijeme za inspekciju. Ispružila je ruke od sebe i okrenula mi leđa, kao da ću je pretražiti.

– Ma vidi mudrice, rekla sam. Istini za volju, bila bih sretnija da je nešto deblja, ali izgledala je posebno zdravo

i lijepo, kestenjaste kratko ošišane kose, ali uobliče ne u nježnu frizuru. Ni nakon svih ovih godina, nisam je mogla pogledati a da se

ne sjetim one prerano sazrele, prgave desetogodišnjakinje koja na svijetu zaista nije imala nikoga osim mene.

– Dobila si prolaznu ocjenu, rekla sam. Oprosti što sam došla ovako kasno. – Reci mi ponovno, na čemu si ono radila? upitala sam, jer me bila nazvala ranije

toga dana da me obavijesti kako ne može stići ovamo prije večere. – Jedan od pomoćnika javnog tužioca odlučio je navratiti sa svojom svitom. Kao i

obično, željeli su da EST izvede nekakvu predstavu. Zaputile smo se u kuhinju. – Za tu sam priliku izvukla Tota i Limenog drvosječu, dodala je. Govorila je o

robotima. – Pokazala sam im optička vlakna, prividnu stvarnost. Ono uobičajeno, osim što

je to stvarno prilična fora. Izbacili smo robote padobranima iz Hueyaz21

Jedno je bilo sigurno: nije ga trošila na odjeću. Kad god bih je vidjela, na sebi je imala ili sivožuto terensko odijelo ili trenirku. Tu i tamo odjenula bi traperice i iznošenu jaknu ili kaputić, a kad bih joj ponudila nešto svoje odjeće koju više ne nosim, izrugivala bi mi se. Nije željela nositi moje odvjetničke kostime i bluze

, a onda su s pomoću mog navodenja laserima probili rupu u metalnim vratima.

– Nadam se da nisi izvodila vratolomije helikopterima, rekla sam. – To su radili momci. Ja sam svoje pizdarije obavljala sa zemlje. Uopće joj nije

bilo drago zbog toga. Problem je bio u tome što je Lucy željela izvoditi vratolomije helikopterima. EST

je brojio pedeset agenata. Ona je bila jedina žena i bila je sklona ishitrenim i pretjeranim reakcijama kad joj ne bi dopustili da izvodi opasne stvari koje ona, prema mom mišljenju, ionako nije trebala izvoditi. No ja, naravno, nisam bila najobjektivnija osoba za procjenu.

– Meni odgovara da se ti držiš svojih robota, rekla sam, a sada smo već bile u kuhinji. Nešto fino miriše. Što si pripremila za jelo svojoj umornoj staroj tetki?

– Svježi špinat pirjan s malo češnjaka i maslinova ulja i bifteke koje ću sada baciti na roštilj. Danas mi je jedini dan u tjednu kad smijem jesti govedinu, a ako tebi nije, što ti ja mogu. Čak sam se isprsila s bocom stvarno finog vina, nešto što smo Janet i ja otkrile.

– Otkada si agenti FBI-a mogu priuštiti fino vino? – Hej, reče ona. Ne zaradujem ja baš tako loše. Osim toga, imam previše posla da

bih trošila novac.

21 Bell `Huey'-vrsta helikoptera.

visokih ovratnika, a iskreno govoreći, moja je figura bila punija od njezina čvrstog i atletski građenog tijela. Vjerojatno joj ništa iz mog ormara ne bi ni pristajalo.

Mjesec je bio golem i visio je nisko na oblačnom, tamnom nebu. Obukle smo jakne, sjele van na stražnju terasu i pijuckale vino dok je Lucy kuhala. Bila je počela prvo peći krumpire, a to traje neko vrijeme, pa smo imale vremena za razgovor. Tijekom posljednjih godina naš je odnos postajao sve manje odnos majke i kćeri, a sve smo više prerastale u kolegice i prijateljice. Taj prijelaz nije bio lagan, jer često je ona mene nečemu poučavala, a čak je i radila na nekim mojim slučajevima. Zbog toga sam se osjećala neobično izgubljenom, budući da više nisam bila sigurna koja je moja uloga u njezinu životu, i koliko moći ta uloga sa sobom nosi.

– Wesley želi da se bacim na ono s AOL-om, govorila mi je. Sussex bez daljnjega želi pomoć JODSU-a.

– Poznaješ li ti Percyja Ringa? upitala sam, sjetivši se onoga što mi je rekao u uredu, na što me iznova obuzeo bijes.

– Bio je na jednom od mojih predavanja i ponašao se odvratno, jednostavno nije zatvarao usta. Posegnula je za bocom vina. Kakav napuhanko.

Stala nam je puniti čaše. Podigavši poklopac roštilja, vilicom je probola nekoliko krumpira.

– Mislim da smo spremne, rekla je zadovoljno. Već nekoliko trenutaka kasnije izašla je iz kuće noseći šnicle. Zacvrčali su kad ih

je položila na roštilj. Nekako je skužio da si mi ti teta. Ponovno se dotakla Ringa. Ne da je to neka tajna, no on me ispitivao o tome jednom nakon predavanja. Znaš ono, jesi li me ti

poučavala, pomagala mi na mojim slučajevima; kao da ni u ludilu ne bih mogla raditi to što radim bez tvoje pomoći, takve stvari. Mislim da me ne ostavlja na miru zato što sam nova i zato što sam žensko.

– To bi mu mogla biti najveća pogreška koju je počinio u životu, rekla sam. – I zanimalo ga je jesam li udata. Oči su joj bile sakrivene u sjeni, jer su joj svjetla

terase osvjetljavala samo jednu stranu lica. – Mene zabrinjava to što ga uistinu zanima, primijetila sam. Okrznula me

pogledom ne prekidajući kuhanje. Ono uobičajeno. Otpisala je to uz slijeganje ramenima, jer je veći dio vremena bila okružena muškarcima i nije obraćala pažnju na njihove komentare i poglede.

– Lucy, dao je primjedbu o tebi danas u mom uredu, rekla sam. Uvijenu primjedbu.

– U vezi s čime? – S tvojim statusom. Tvojom cimericom. Bez obzira na to koliko smo često ili oprezno razgovarale o tome, Lucy bi uvijek

postala frustrirana i nestrpljiva. – Bilo to istina ili ne, rekla je, a cvrčanje na roštilju kao da je odgovaralo tonu

njezina glasa, uvijek bi bilo glasina, zato što sam ja FBI-eva agentica. To je smiješno. Znam žene koje su udane i imaju djecu, a dečki i za sve njih misle kako su lezbijke, samo zato što su policajke, agentice ili rade za Tajnu službu. Neki to misle čak i za tebe. Iz istog razloga. Zbog tvog položaja, moći koju imaš.

– Ovdje se ne radi o optužbama, podsjetila sam je nježno. Ovdje se radi o tome može li ti netko nanijeti zIo. Ring je jako prepreden. Predstavlja se kao netko kome se može vjerovati. Rekla bih da mu smeta to što si ti u FBI-ju, u EST-u, a on nije.

– Mislim da je to već pokazao. Glas joj je bio oštar. – Samo se nadam da te taj kreten neće i dalje pozivati van.

– Oh, to već radi. Pozvao me već najmanje pet, šest puta. Sjela je. Pozvao je van čak i Janet, ako to možeš vjerovati. Nasmijala se. Pa ti vidi što znači kad čovjek ne kopča.

– Problem je u tome što ja mislim da on sve jako dobro kopča, rekla sam sa zlom slutnjom u glasu. Mislim da gradi slučaj protiv tebe, da skuplja dokaze.

– E pa, nek' samo skuplja. Naprasno je prekinula raspravu. Reci mi što se još novo dogodilo danas?

Ispričala sam joj što sam saznala u laboratorijima, pa smo unoseći odreske i vino u kuću porazgovarale o vlaknima usađenima u kosti žrtve i o analizi koju je Koss proveo nad njima. Sjele smo za kuhinjski stol na kojem smo upalile svijeću, probavljajući podatke koje bi malo ljudi poslužilo uz hranu.

– Takvu bi podstavu mogli imati zastori u kakvom jeftinom hotelu, reče Lucy. – Da, ili bi tako nešto mogla imati tkanina za zaštitu namještaja od prašine, zbog

one tvari nalik boji, odgovorila sam. Špinat je odličan. Gdje si ga nabavila? – U Ukrop'su22

– Pričaj mi kako stoje stvari između tebe i Janet, nastavila sam. Ona se i dalje uglavnom bavi uredskim kriminalom u Washingtonu? Ili ovih dana uspijeva provoditi nešto više vremena u JETI

. Dala bih sve na svijetu da imam jedan takav dućan u svom susjedstvu. Dobro onda, taj tip je umotao žrtvu u tkaninu za namještaj i onda joj rezao udove kroz to? upitala je zarezavši u odrezak.

– Tako se bez daljnjega čini. – Što kaže Wesley? Pogledala me u oči. – Nisam još imala prilike razgovarati s njim. Ovo nije bilo posve istinito. Nisam

čak ni pokušala nazvati. Na trenutak, Lucy je šutjela. Ustala je i donijela na stol bocu vode. Onda, koliko

dugo namjeravaš bježati od njega? Pretvarala sam se da je ne čujem, nadajući se da se neće uhvatiti za to.

– Znaš i sama da je baš to ono što radiš. Bojiš se. – To nije nešto o čemu bismo trebale raspravljati, rekla sam. Pogotovo ne sada,

kad uživamo u tako ugodnoj večeri. Posegnula je za svojom čašom vina. – Usput rečeno, vino je izvrsno, rekla sam. Poput crnog pinota jer je vrlo lagano.

Nije teško poput merlota. Trenutno nisam raspoložena ni za što teško. Dobro si odabrala.

Nabola je na vilicu još jedan komadić mesa, shvaćajući što joj govorim.

23

Lucy je bila zaokupljena mojom tipkovnicom. Stavila je naočale, a njezino mlado, glatko čelo bilo je blago namršteno od koncentracije. Spustila sam joj kavu na

? Lucy se kroz prozor zagleda u mjesec polako vrteći vino u čaši. Trebala bih se

baciti na tvoj kompjuter. Dok sam ja raščišćavala kuhinju, ona je nestala u mojoj radnoj sobi. Dugo je

nisam uznemiravala, ako ništa drugo, zato što sam znala da je ljuta na mene. Željela je potpunu otvorenost, a ja u tome nikada nisam bila dobra, ni s kim. Osjećala sam se jadno, kao da sam iznevjerila sve ljude koje volim. Neko sam vrijeme sjedila za kuhinjskim stolom razgovarajući telefonski s Marinom, a nazvala sam i majku da vidim što je novo. Zatim sam spravila kavu bez kofeina i odnijela dvije šalice niz hodnik.

22 Lanac trgovina živežnim namirnicama. 23 Jedinica za tehnička istraživanja; u originalu: ERF – Engineering Research Facility.

stol i pogledala preko njezine glave ono što je pisala. Meni to nije imalo nikakva smisla. Uvijek je bilo tako.

– Kako ide? upitala sam. Vidjela sam odraz vlastita lica na ekranu, a ona je ponovno pritisnula tipku enter,

izvršavajući tako još jednu naredbu u UNIX-u24

– Imaš li Tylenola

. – Dobro i ne tako dobro, odgovorila je uz nestrpljiv uzdah. Problem s

aplikacijama kao što je AOL jest da ne možeš ući u trag nijednom fileu a da ne uđeš u izvorni programski jezik. I sada sam unutra. A sve zajedno nalikuje na praćenje traga od krušnih mrvica kroz svemir koji ima više slojeva od glavice luka.

Privukla sam stolicu i sjela pokraj nje. Lucy, rekla sam, kako mi je taj netko poslao te fotografije? Možeš li mi to objasniti korak po korak?

Prestala je tipkati, te je skinula naočale i odložila ih na stol. Protrljala je lice rukama i stala masirati sljepoočnice kao da je boli glava.

25

– Ne smiješ piti acetaminofen s alkoholom. Otvorila sam ladicu i izvadila umjesto toga bočicu Motrina

? upitala je.

26

24 Kompjuterski operativni sustav koji omogućava korištenje većem broju korisnika i sposoban je

za obavljanje većeg broja simultanih zadataka. 25 Naziv lijekova od acetaminofena – spoja koji ima analgetska i antipiretska svojstva slična aspirinu. 26 3o Naziv lijekova od ibuprofena – analgetik i antipiretik koji ne sadrži steroide

. – Za početak, rekla je progutavši dvije tablete, ovo ne bi bilo tako lako da ime

koje koristiš on-line nije isto kao i tvoje pravo ime: KSCARPETTA. – Namjerno sam ga učinila laganim, kako bi mi kolege mogli slati e-mailove';

objasnila sam to još jedanput. – Učinila si ga laganim da bi ti bilo tko mogao poslati e-mail. Optuživački me

pogledala. Jesi li i ranije dobivala perverzne poruke? Mislim da je ovo puno ozbiljnije od perverznih poruka.

– Molim te, odgovori mi na pitanje. – Nekoliko stvarčica. Ništa zabrinjavajuće. Zastala sam, da bih zatim nastavila:

Uglavnom nakon što bih bila jako izložena medijima zbog nekog važnog slučaja, senzacionalnog suđenja i slično.

– Trebala bi promijeniti korisničko ime. – Ne, rekla sam. Deadoc bi mi mogao poželjeti poslati još štogod. Ne mogu ga

sada mijenjati. – Baš super. Ponovno je stavila naočale. Sad bi se htjela dopisivati s njim. – Lucy, molim te, rekla sam tiho, a i sama sam počela osjećati naznake

glavobolje. Obje imamo posao koji moramo obavljati. Jedan trenutak je šutjela, a zatim se ispričala. Mislim da se radi samo o tome da sam i ja pretjerano zaštitnički raspoložena prema tebi, kao što si ti oduvijek bila prema meni.

– I još uvijek jesam. Potapšala sam je po koljenu. Dobro, dakle moju je adresu saznao iz imenika pretplatnika AOL-a, je li tako? Ona klimne glavom. Porazgovarajmo o podacima koje si ostavila na mreži.

– Ništa osim svoje profesionalne titule, broja telefona u uredu i adrese ureda, rekla sam. Nisam unijela osobne pojedinosti, kao što su bračno stanje, datum rodenja, hobi i tako dalje. Nisam tako nepromišljena.

– Jesi li pogledala njegove podatke? upita Lucy. Podatke za deadoc? – Iskreno da ti kažem, nije mi palo na pamet da ih je uopće ostavio na mreži,

rekla sam.

Potištena, prisjetila sam se tragova pile koje nisam mogla razlikovati, pa me obuzeo osjećaj da sam danas počinila još jednu pogrešku.

– O, pa naravno da jest, Lucy je ponovno nešto utipkavala. On želi da ti znaš tko je on. Zato ih je i upisao.

Kliknula je na popis korisnika, a kad je otvorila deadocove podatke, nisam mogla vjerovati u ono što sam vidjela vlastitim očima. Prelazila sam pogledom preko ključnih riječi preko kojih su ostali korisnici mogli potražiti bilo koju osobu na koju se te riječi odnose.

Pravnica, obdukcija, šefica, glavni sudski patolog, Cornell, leš, smrt, odsijecanje udova, FBI, forenzični, Georgetown, Talijanka, Johns Hopkins, sudski, ubojica, odvjetnica, medicinski, patologinja, liječnica, ronjenje, žena.

Popis se nastavljao navodima profesionalnih i osobnih podataka, hobija i ostalog, svega što opisuje mene.

– Čini se da se deadoc predstavlja kao da si ti, reče Lucy. Bila sam zaprepaštena i iznenada mi je bilo vrlo hladno. Ovo je ludost. Lucy odgurne svoju stolicu i pogleda me. On je naveo tvoje podatke. U

kompjuterskom prostoru, na World Wide Webu, oboje ste jedna te ista osoba s dva različita on-line imena.

– Nismo mi nikakva ista osoba. Ne mogu vjerovati da si to izgovorila. Uputila sam joj šokirani pogled.

– Fotografije su tvoje i poslala si ih sama sebi. Ništa lakše. Jednostavno si ih skenirala u svoj kompjuter. Bez frke. Prijenosne skenere u boji može se dobiti za četiristo, petsto dolara. Priložiš taj file uz poruku deset, koju pošalješ na ime KSCARPETTA, odnosno samoj sebi, drugim riječima…

– Lucy, prekinula sam je, za ime Božje, sad je bilo dosta. Šutjela je, a na licu joj se nije ništa dalo pročitati.

– Ovo je nečuveno. Ne mogu vjerovati da govoriš to što govoriš. S gađenjem sam ustala.

– Da se tvoji otisci nalaze na oružju kojim je počinjeno umorstvo, odgovori Lucy, zar ne bi željela da ti to kažem?

– Nema mojih otisaka ni na čemu. – Teta Kay, samo ti hoću reći da te netko tamo vani prati, da se pravi da je ti, na

Internetu. Naravno da ti nisi učinila ništa. Ali ono što ti pokušavam utuviti u glavu jest da svaki put kad netko pretražuje imenik po predmetima, zato što im treba pomoć stručnjaka kao što si ti, dobije uza sva druga imena i ime deadoc.

– Kako može znati sve te podatke o meni? nastavila sam. Ja ih nisam navela. Tamo nema ničega o tome gdje sam studirala pravo, gdje medicinu, ništa o tome kako sam podrijetlom Talijanka.

– Možda ih je skupio iz onoga što je tijekom godina objavljeno o tebi. – Valjda. Osjećala sam se kao da me hvata neka bolest. Bi li voljela popiti čašicu

prije spavanja? Jako sam umorna. No ona je opet uronila u mračni svemir UNIX-ova okružja sa svim onim

neobičnim simbolima i naredbama, kao što su cat, :q! i vi. Teta Kay, koju šifru koristiš na AOL-u? upitala me.

– Istu onu koju koristim za sve drugo, priznala sam, znajući da će se iznova naljutiti na mene.

– Sranje. Nemoj mi reći da ti je šifra još uvijek Sinbad. Podigla je pogled prema meni.

– Šugava mačka moje majke nije nikada spomenuta ni u čemu što je ikada napisano o meni, branila sam se.

Promatrala sam je dok je utipkavala naredbu password, nakon čega je unijela Sinbad.

– Zastarijevaju li ti šifre? upitala je kao da bi svi trebali znati što to znači. – Nemam pojma o čemu pričaš. – Mijenjaš li šifru bar jedanput na mjesec? Ne, rekla sam. – Tko još zna tvoju šifru? – Rose. Naravno, sada je znaš i ti, rekla sam. Nema šanse da je deadoc zna. – Uvijek postoji način. Mogao se poslužiti UNIX-ovim programom za kodiranje

kako bi kodirao svaku riječ u rječniku. Zatim je mogao usporediti svaku kodiranu riječ s tvojom šifrom…

– Nije to bilo tako komplicirano, rekla sam sigurno. Kladim se da tko god da je ovo učinio ne zna ništa o UNIX-u.

Lucy završi s onim što je radila i znatiželjno me pogleda, zavrtjevši naslonjač na kojemu je sjedila. Zašto to kažeš?

– Zato što je mogao najprije oprati tijelo da se sitni dokazi ne bi zalijepili za mokru krv. Nije nam smio dati fotografiju njezinih ruku. Sada možda imamo otiske njezinih prstiju. Bila sam naslonjena na dovratak, držeći se rukama za glavu u kojoj mi je bubnjalo. Nije on tako pametan.

– Možda ne misli da će vam njezini otisci uopće ikada biti od koristi, reče Lucy ustajući. A usput rečeno, reče zatim prolazeći pokraj mene, gotovo svaka knjiga o računalima reći će ti da je glupo kao šifru odabrati ime nekoga tko ti je važan ili ime svoje mačke.

– Sinbad nije moja mačka. Ja nikada ne bih držala nekakvog jadnog sijamca koji me uvijek promatra ispod oka i prati svaki moj pokret kad god kročim u kuću svoje majke.

– E, zacijelo ti je barem malo drag, jer ga se inače ne bi željela sjetiti svaki put kad se okačiš na mrežu, oglasila se iz hodnika.

– Uopće mi nije drag, rekla sam. Sljedećeg je jutra zrak bio krepak i čist poput jesenske jabuke, zvijezde su još bile

na nebu, a na cesti su uglavnom bili kamioni na svojim dugim putovanjima. Sišla sam s autoceste na izlazu za 64 Istok, odmah iza državnog zemljišta za održavanje sajmova, te sam nekoliko minuta kasnije polako obilazila rcdove automobila na kratkoročnom parkiralištu richmondskoga medunarodnog aerodroma. Odabrala sam mjesto u S-redu27

27 OdreBena parkirališta i silos-garaže u SAD-u podijeljeni su u redove od kojih svaki ima svoje

slovo, kako bi se korisnicima omogućilo lakše pronalaženje automobila.

jer sam znala da ću ga se tako lakše sjetiti, pa me to slovo iznova podsjetilo na šifru koju sam koristila na AOL-u i na još neke očite nepromišljenosti uzrokovane pretjeranom zaposlenošću.

Dok sam vadila torbu iz prtljažnika, začula sam korake iza sebe, te sam se istoga trenutka naglo okrenula.

– Ne pucaj. Marino podigne ruke u zrak. Vani je bilo dovoljno hladno da vidim njegov dah.

– Bilo bi lijepo kad bi zviždao ili nešto takvo kad mi se prišuljaš s leđa u mraku, rekla sam zalupivši vratima prtljažnika.

– Ma nemoj. K'o da negativci ne zvižde. Samo dobri momci k'o šta sam ja. Zgrabio je moj kovčeg. Da ti uzmem i ovo?

Posegnuo je prema tvrdoj, crnoj Pelicanovoj28

– Na onom koji imam otkada sam bio mali. Aljaska, Las Vegas i Grand Ole Opry

škrinjici koju sam danas nosila sa sobom u Memphis, gdje je bila već nebrojeno puta. Unutra su se nalazili ljudska kralježnica i kosti, dokazni materijal koji nisam mogla pustiti iz ruku.

– Ovo ostaje prikovano za mene, rekla sam zgrabivši škrinjicu i svoju aktovku. Stvarno mi je žao da te tako gnjavim, Marino. Jesi li siguran da je baš neophodno da pođeš sa mnom? .

To smo do sada bili već nekoliko puta raspravili, ali ja sam i dalje vjerovala da bih trebala putovati sama. Nisam vidjela smisao u tome da me prati.

– K'o šta sam ti rek'o, neka zvjerčica se poigrava s tobom, reče on. Ja, Wesley, Lucy, cijeli šugavi FBI misli kako bi' treb'o ić' s tobom. Prije svega, na isti ovakav izlet ideš u svakom novom Mesarevom slučaju, tako da je post'o predvidljiv. A osim toga, u novinama je pisalo da ti pomaže taj tip sa Sveučilišta u Tennesseeju.

Parkirališta su bila osvijetljena i puna automobila, a nisam mogla ne primijetiti ljude koji su polako vozili uokolo, u potrazi za mjestom koje nije baš kilometrima udaljeno od terminala. Pitala sam se što još deadoc zna o meni, kajući se što nisam odjenula nešto deblje od balonera. Bilo mi je hladno, a bila sam zaboravila i rukavice.

– Osim toga, doda Marino, nikad nisam bio u Gracelandu. Isprva sam mislila da se šali. Na popisu mi je, nastavi on. Na kakvom popisu?

29

28 Naziv kovčega koji ne propuštaju prašinu, vodu i zrak. 29 Tjedna radioemisija u kojoj se iz Nashvillea u Tennesseeju pušta country glazba još od 1925. Iz

te je emisije izrastao turistički kompleks Opryland smješten pokraj Nashvillea.

, reče, kao da ga to ispunjava radošću. Šta ti nemaš nijedno mjesto na koje bi otišla da možeš radit' šta god oćeš?

Sada smo već bili na terminalu, a on mi je pridržavao vrata. – Imam, rekla sam. Moj vlastiti krevet u mojoj vlastitoj kući. Zaputila sam se

prema šalteru Delte, podigla naše karte i krenula na kat. Kao i obično u ovo doba, ništa nije radilo osim osiguranja. Čim sam svoj kovčežić položila na pokretnu traku koja ga je provela kroz rendgensko zračenje, znala sam što će se dogoditi.

– Gospođo, to ćete nam morati otvoriti, rekla je službenica u uniformi. Otključala sam škrinjicu i oslobodila poklopac. Unutra, udobno smještene u

stiroporu, ležale su najlonske vrećice s kostima. Žena raskolači oči. – Već sam prolazila kroz ovakve situacije, objasnila sam joj strpljivo. Ispružila je ruku prema jednoj od vrećica. – Molim vas, nemojte ništa dirati, upozorila sam je. Ovo je dokazni materijal u

slučaju ubojstva. Sada je iza mene bilo još nekoliko putnika i svi su pažljivo slušali svaku moju

riječ. – Ali, moram ih pogledati. – Ne možete. Izvadila sam svoju mjedenu značku patologa i pokazala joj je. Ako

dotaknete bilo što iz ovog kovčega, morat ću vas uključiti u popis osoba koje su bile u dodiru s dokaznim materijalom, kad ovaj slučaj napokon dospije na sud. Dobit ćete sudski poziv za svjedočenje.

To je bilo otprilike sve objašnjenje koje joj je bilo potrebno, pa me pustila. – Ovi su glupi k'o mrkla noć, promrmlja Marino kad smo krenuli dalje. – Žena samo radi svoj posao, odgovorila sam. – Vidi, reče on. Ne letimo kući do sutra ujutro, šta znači da ćemo, ako ti ne

provedeš cijeli božji dan razgledavajuć' nečije kosti, imat' malo slobodnog vremena.

– Možeš sam otići u Graceland. Ja imam gomilu posla koju mogu napraviti u hotelskoj sobi. Osim toga, sjedim u dijelu za nepušače. Odabrala sam sjedište kad smo stigli do našeg izlaza. Dakle, ako želiš pušiti, morat ćeš otići tamo prijeko.

Prešao je pogledom preko ostalih putnika koji su poput nas čekali na ukrcaj. Zatim je spustio pogled prema meni.

– Znaš šta, doktorice? rekao je. Tvoj je problem to šta se mrziš zabavljat'. Izvadila sam jutarnje novine iz aktovke i protresla ih da se rastvore. Sjeo je do mene. Kladim se da nikad nisi ni slušala Elvisa. Kako sam mogla ne

slušati Elvisa? Na radiju je, na televiziji, u dizalima. – On je kralj. Uputila sam mu pogled preko ruba novina. – Njegov glas, sve šta ima veze s njim. Nikada nije postoj'o niko poput njega,

nastavi Marino kao da se zaljubio u Elvisa. Mislim, to ti je k'o klasična glazba i oni slikari koje tol'ko voliš. Ja mislim da se takvi ljudi radaju samo jednom na svakih nekol'ko stotina godina.

– Znači, sada ga usporeduješ s Mozartom i Monetom. Okrenula sam stranicu, zamorena lokalnom politikom i poslovnim vijestima. E, nekad si stvarno šugavi snob. Ustao je, mrzovoljan. A možda bi bar jednom u životu mogla razmislit' o tome da odeš na neko mjesto gdje bi' ja htio otić'. Si me ikad vidjela kako kuglam? Gnjevno je zurio u mene, vadeći cigarete. 'Si ikad rekla lijepu riječ o mom kamionetu? Si ikad otišla sa mnom na pecanje? Si ikad jela kod mene? Ne, uvijek ja moram ić' k tebi, jer ti živiš u prihvatljivom dijelu grada.

– Kad ti budeš kuhao za mene, navratit ću, rekla sam, ne dižući pogled s novina. Ljutito se udaljio, a ja sam osjećala na nama poglede nepoznatih ljudi oko nas.

Pretpostavila sam kako svi misle da smo Marino i ja par koji se već godinama ne slaže. Nasmiješivši se sama sebi, okrenula sam stranicu. Ne samo da ću poći s njime u Graceland, već sam ga večeras namjeravala odvesti na neko jelo s roštilja.

Budući da se činilo kako iz Richmonda nitko ne može izravno poletjeti ni u koje drugo odredište do Charlotte, naš su let skrenuli najprije prema Cincinnatiju, gdje smo morali presjesti. U podne smo stigli u Memphis, pa smo se smjestili u hotel Peabody. Uspjela sam nam isposlovati vladin popust, što je iznosilo sedamdeset tri dolara za noć, a Marino se osvrtao oko sebe, sramežljivo odmjeravajući veličanstveno predvorje prepuno vitraja i vodoskoka s divljim patkama.

– Isusa ti boga, reče on. Nikad do sad nisam vidio gajbu sa živim patkama. Vidi, posvuda su.

Ulazili smo u restoran, koji je nosio zgodno ime Divlja patka, a u čijim su vitrinama stajali izloženi umjetnički predmeti s temom pataka. Na zidovima su visjele slike pataka, a osoblje je na prslucima i kravatama imalo izvezene patkice.

– Na vrhu imaju palaču pataka, rekla sam. I dva puta na dan odmotavaju im crveni sag, dok ove dolaze i odlaze uz zvuke koračnica Johna Philipa Sousae.

– Nema šanse. Rekla sam hostesi da bismo željeli stol za dvoje. U dijelu za nepušače, dodala

sam. Restoran je bio prepun muškaraca i žena koji su nosili velike kartice s imenima

zbog neke konferencije o nekretninama koja se održavala u hotelu. Sjedili smo tako blizu drugim ljudima da sam mogla pročitati izvješća koja su pregledavali i čuti o čemu razgovaraju. Naručila sam samo pladanj svježeg voća i kavu, dok je Marino uzeo svoju uobičajenu porciju prženih pljeskavica.

– Srednje pečenih, rekao je.

– Dobro pečenih. Uputila sam Marinu važan pogled. Da, da, dobro. Slegnuo je ramenima.

– Escherichia coli koja uzrokuje crijevna krvarenja, rekla sam mu kad se konobar udaljio. Vjeruj mi. Nije toga vrijedno.

– Šta ti nikad ne poželiš napravit nešto šta ti škodi? upita Marino. Doimao se potištenim i iznenada mi je izgledao star, sjedeći tako meni preko puta na ovom prekrasnom mjestu gdje su Ijudi bili lijepo odjeveni i bolje plaćeni od jednog policijskog kapetana iz Richmonda. Marinova se kosa tako prorijedila da je sada tvorila tek krug neposlušnih resica iznad ušiju, poput zamućene srebrne aureole nemarno gurnute malo niže nego što je uobičajeno. Otkada ga poznajem nije izgubio ni grama, tako da mu se trbuh još izdizao iznad pojasa i doticao rub stola. Ne bi prošao ni jedan dan a da se ne zabrinem za njega. Nisam mogla ni zamisliti da bih jednoga dana morala početi raditi bez njega.

U jedan i trideset otišli smo iz hotela u unajmljenom automobilu. Marino je vozio, jer nikada nije htio pristati ni na što drugo, pa smo se uključili na aveniju Madison i nastavili se voziti prema istoku, sve dalje od rijeke Mississippi. Sveučilišne zgrade od opeke bile su nam tako blizu da smo do njih mogli i prošetati, a Regionalni forenzični centar nalazio se preko puta trgovine automobilskim gumama i Centra za darivanje krvi. Marino je parkirao iza zgrade, nedaleko od glavnog ulaza u ured sudskog patologa.

Tu su službu osnovale okružne vlasti, a veličinom je više ili manje odgovarala mojem središnjem uredu u Richmondu. U njoj su radila tri forenzična patologa i dva forenzična antropologa, što je bilo vrlo neobično i poželjno, jer bih ja bila iznimno zadovoljna kad bih imala nekoga poput doktora Davida Cantera među svojim osobljem. Memphis je još po nečemu bio različit, a ta se razlika nikako ne bi mogla svrstati u povoljne karakteristike. Šef centra bio je uključen u dva možda i najrazvikanija slučaja u zemlji. Obavio je obdukciju Martina Luthera Kinga i bio svjedokom obdukcije nad Elvisom.

– Ako je tebi svejedno, reče Marino kad smo izašli iz auta, mislim da ću malo telefonirat' dok ti radiš svoje.

– Može. Sigurna sam da ćemo pronaći neki ured kojim se možeš poslužiti. On zaškilji prema jesenje plavom nebu, a zatim se stane u hodu obazirati oko

sebe. Ne mogu vjerovat' da sam ovdje, reče. Ovdje su mu napravili obdukciju. – Ne, rekla sam, jer sam točno znala o kome priča. Obdukcija Elvisa Presleyja

obavljena je u Memorijalnoj baptističkoj bolnici. Nikada nije dospio ovamo, premda je trebao.

– Kako to? – Prema tom su se slučaju ophodili kao prema prirodnoj smrti, odgovorila sam. – Pa, i bila je to prirodna smrt. Umro je od infarkta. – Istina je da mu je srce bilo u groznom stanju'; rekla sam. Ali nije ga to ubilo.

Njegova je smrt rezultat upotrebe više različitih droga. – Njegova je smrt rezultat pukovnika Parkera30

30 Elvisov managen

, promrmlja Marino kao da bi najradije ubio tog čovjeka.

Uputila sam mu površan pogled dok smo ulazili u zgradu. Elvis je u sebi imao deset vrsta droge. Trebalo ga je tretirati kao nesretan slučaj. Žalosno je to.

– A sigurni smo da je to zaista bio on, reče zatim Marino. O, za Boga miloga, Marino!

– Šta? Ti si vidjela fotke? Znaš sto posto da je to bio on? nastavio je.

– Vidjela sam ih. I da, znam sto posto, rekla sam zastavši kod recepcije. I? Šta ima na njima? Nije prestajao.

Mlada žena po imenu Shirley, koja me i ranije dočekivala, čekala je da se Marino i ja prestanemo prepirati.

– To se tebe ne tiče, rekla sam mu slatko. Shirley, kako ste? – Ponovno ste tu? Nasmiješila se. – Ali, nažalost, s lošim vijestima, odgovorila sam. Marino stane rezuckati nokte svojim džepnim nožićem, ogledavajući se oko sebe,

kao da bi u zgradu svakoga trenutka mogao ušetati sam Elvis. – Doktor Canter vas očekuje, reče djevojka. Dođite. Odvest ću vas. Marino je odšetao negdje niz hodnik kako bi obavio svoje telefonske razgovore, a

mene su uveli u skroman ured čovjeka kojeg sam poznavala još otkad je bio stažist na Sveučilištu u Tennesseeju. Kad sam ga prvi put srela, Canter je bio Lucynih godina.

Odan forenzičnom antropologu, doktoru Bassu, osnivaču postaje za ispitivanje raspadanja organskih tvari u Knoxvilleu, poznate pod imenom Farma leševa, Canter je učio pod paskom većine velikana na tom području. Smatrali su ga najistaknutijim stručnjakom na svijetu za tragove pile, a ja nisam bila sigurna što je to toliko posebno u ovoj državi, poznatoj po Volsima31 i po Danielu Booneu32

31 Košarkaška ekipa sa Sveučilišta u Tennesseeju. 32 Američki pionir (1734.–1820, poznat po istraživanjima regije Kentuckyja.

. Činilo se da Tennessee potpuno kontrolira tržište stručnjaka za određivanje

vremena smrti i za ljudske kosti. – Kay. Canter ustane ispruživši ruke prema meni. – Dave, uvijek si tako ljubazan, pa me primiš i kad se najavim samo dan ranije.

Sjela sam na stolicu preko puta njegova radnog stola. – Pa, grozno mi je ovo kroz što prolaziš. Imao je tamnu kosu začešljanu od čela, tako da bi mu pala na oči svaki put kad bi

spustio glavu. Neprestano ju je sklanjao s čela, no činilo se da je posve nesvjestan tog pokreta. Lice mu je bilo mladenačko i nepravilno na neki zanimljiv način, s istaknutom vilicom i nosom i preblizu primaknutim očima.

– Kako su Jill i djeca? raspitivala sam se. – Sjajno. Ponovno očekujemo dijete. Čestitam. Znači, bit će ih troje? – Četvero. Usne su mu se rastegnule u još širi osmijeh. Ne znam kako to radite,

rekla sam iskreno. – Sama radnja je najlakši dio. Kakve si mi drangulije donijela? Položivši čvrstu

škrinjicu na rub njegova stola, otvorila sam je i izvadila dijelove kosti zatvorene u plastične vrećice. Predala sam mu ih, a on najprije izvadi lijevu bedrenu kost. Proučavao ju je uz pomoć povećala pod svjetlošću svjetiljke, polako je okrećući po duljini.

– Hmmm, reče. Dakle, nisi izdubila rupicu na dijelu koji si ti rezala. Ovlaš me pogledao.

Nije me korio; jednostavno me podsjetio na to, pa sam iznova osjetila bijes na samu sebe. Obično sam bila tako pažljiva. Ako sam po ičemu poznata, onda je to po opsesivnoj opreznosti.

– Bila je to pretpostavka, očito pogrešna, rekla sam. Nisam očekivala da ću otkriti kako se ubojica poslužio pilom čije su karakteristike vrlo slične obilježjima moje pile.

– Obično rijetko koriste koriste pile. Odmaknuo je svoju stolicu i ustao. Ja zapravo, nikada nisam imao takav slučaj; tragove takve pile proučavao sam samo teoretski, ovdje u laboratoriju.

– Znači, radi se o tome. To sam i mislila.

– Ne mogu ništa reći sa sigurnošću dok ih ne postavim pod mikroskop. Ali oba kraja izgledaju kao da su prepiljeni Strykerovom pilom.

Skupio je vrećice s kostima, pa sam krenula za njim u hodnik, a zle slutnje u meni postajale su sve gore. Nisam znala što ćemo učiniti ako ne uspije razaznati koji je koji trag. Ovakva je pogreška dovoljna da slučaj posve propadne na sudu.

– Znam da mi vjerojatno nećeš reći bogzna što o kosti kralježnice, rekla sam, jer je ta kost trabekularna, manje gustoće od ostalih kostiju, pa zato nije dobra površina za tragove oruđa.

– Ne škodi ako je doneseš. Možda nam se posreći, reče Canter kad smo ušli u njegov laboratorij.

Unutra nije bilo ni centimetra slobodnog prostora. Stotridesetlitarske bačve tvari za razmašćivanje i poliuretanskog laka stajale su gdje god je bilo mjesta. Police koje su se protezale od poda do stropa bile su pretrpane zapakiranim kostima, a smještene u kutijama i na kolicima stajale su sve vrste pila poznatih čovjeku. Slučajevi s rezanjem udova relativno su rijetki, a meni su bila poznata tek tri očita motiva za razrezivanje žrtve. Olakšan prijevoz tijela. Usporena, ako ne i onemogućena identifikacija. Ili, jednostavno, ubojičina izopačenost.

Canter privuče tronožac bliže operacijskom mikroskopu opremljenom kamerom. Pomakne u stranu pladanj s polomljenim rebrima i štitnom hrskavicom na kojima je zacijelo radio prije mog dolaska.

– Ovog su tipa, između ostalog, nogom udarili u grlo, reče odsutno navlačeći kirurške rukavice.

– U kako krasnom svijetu živimo, primijetila sam na to. Canter otvori vrećicu s plastičnim zatvaračem u kojoj se nalazio segment desne

bedrene kosti. Budući da je nije mogao postaviti pod mikroskop a da ne odsiječe dio kosti koji bi bio dovoljno tanak da tamo stane, zalnolio me da pridržim pet centimetra dugačku kost uz rub stola. Zatim je savio tubas tolike jačine dvadeset i pet decibela tik do jedne od prepiljenih površina.

– Definitivno se radi o Strykerovoj pili, reče zavirujući u leće. Za ovako glatke površine moraš imati oštricu vrlo brzog kretanja naprijed-natrag. Izgleda kao uglačani kamen. Vidiš?

Odmaknuo se u stranu, pa sam i ja bacila pogled. Kost je bila rezana blago ukoso, poput lagano namreškane zaleđene vode, i sjajila se. Za razliku od svih drugih električnih pila, Strykerova ima oscilirajuću oštricu koja ne radi prevelike pokrete. Takva pila ne reže kožu, već samo tvrdu površinu na koju se pritisne, poput kosti ili gipsa kad ga ortoped skida s ruke ili noge koja zacjeljuje.

– Očito je, rekla sam, da sam ove poprečne rezove koji prolaze sredinom kosti napravila ja. Kako bih izvadila koštanu srž, radi analize DNA.

– Ali tragove noža nisi. Ne. Bez daljnjega nisam. – Dobro, s njima ionako najvjerojatnije nećemo imati mnogo sreće: Noževi u

načelu prikrivaju vlastite tragove, osim u slučajevima kada su kost ili hrskavica žrtve rascijepani ili izbodeni.

– No, dobra vijest jest da je kost nekoliko puta načeta prije no što je prepiljena, te da imamo jednu širu usjekotinu i broj zubaca po centimetru33

Ja o pilama nisam znala ništa prije nego što sam počela provoditi toliko vremena s Canterom. Kost je izuzetno dobra površina za pronalaženje tragova oruda, jer se, kad je zubac pile zareže, odmah stvori utor ili usjekotina. Proučavajući stijenke i dno

; reče Canter, izoštravajući sliku dok sam ja i dalje čvrsto držala kost.

33 U originalu: TPI – teeth per inch.

usjekotine pod mikroskopom, može se odrediti krajnja krhotina kosti, na mjestu gdje je pila izašla. Odredivanjem obilježja pojedinačnih zubaca, broja zubaca po centimetru, razmaka između zubaca i razmaka kružnih slojeva kostiju, može se otkriti oblik oštrice.

Canter nagne tubus mikroskopa, kako bi izoštrio izbrazdanost površine i iskrivijenja.

– Vidiš kako je oštrice zaobljena. Pokazao mi je gdje je netko zarinuo oštricu pile u kost, da bi zatim pokušao iznova negdje drugdje.

– To nisam učinila ja, rekla sam. Barem se nadam da nisam tako nevješta. – Budući da je ovo kraj na kojem se nalazi većina rezova nožem, složit ću se s

time da ovaj kraj nisi rezala ti. Tko god da jest, zacijelo je najprije zarezao nečim drugim, budući da oscilirajuća oštrica ne reže meso.

– A što mi možeš reći o oštrici pile? upitala sam, jer sam točno znala čime sam se poslužila u mrtvačnici.

– Zupci su veliki i ima ih sedam po centimetru. Dakle, vjerojatno se radi o oštrici koja se koristi u obdukcijama. Hajdemo okrenuti kost.

Učinila sam tako, pa Canter usmjeri svjetlost na drugi kraj, gdje nije bilo više pokušaja zarezivanja. Površina je bila uglačana i namreškana kao i ona druga, ali Canterovu pronicavu oku ne i jednaka.

– Električna pila za obdukcije sa širokom oštricom za odvajanje udova, reče on. Rez je načinjen prolaskom pile u više smjerova, budući da je promjer oštrice premalen da bi prerezao cijelu kost u jednom potezu. Prema tome, tko god da je ovo rezao, mijenjao je pravac, zarezivao iz različitih uglova, i to vrlo vješto. Utori su tek blago nakrivljeni. Minimalno okrhnuće na mjestu izlaza. Što ponovno ukazuje na veliku vještinu u baratanju pilom. Malo ću uvećati da vidimo možemo li naglasiti razmake.

Mislio je na razmak izmedu zubaca. – Razmak izmedu pojedinih zubaca iznosi nula cijelih sedamnaest. Što znači da ih

je šest po centimetru, prebrojio ih je. Pravac rezanja jest naprijed-natrag nazubljenim rubom. Dajem svoj glas da je ovo tvoje djelo.

– Uhvatio si me, rekla sam s olakšanjem. Kriva sam po svim točkama optužnice. – I mislio sam. I dalje je promatrao kost. Ne bih ni pomislio da za bilo što koristiš

kružnu oštricu. Goleme kruine obdukcijske oštrice teške su i imaju neprekinute pokrete, te

jaee,oštećuju kost. Takva se oštrica uglavnom koristi u laboratorijima ili ambulantama za odstranjivanje gipsa.

– Kružnu oštricu katkada koristim na životinjama, rekla sam. – Na dvonožnim ili ćetveronoŽnim Životinjama? – Vadila sam ja već metke iz pasa, ptica, mačaka, a jednom zgodom čak i iz

pitona ustrijeljenog u raciji, odgovorila sam. Canter je sada proučavao sljedeću kost. A ja sam mislio da se samo ja zabavljam

na poslu. – Ne misliš li da je neobično da se netko posluži mesarskom pilom u četiri slučaja

uklanjanja udova, a onda se iznenada prebaci na električnu obdukcijsku pilu? upitala sam.

– Ako je točna tvoja teorija o slučajevima u Irskoj, onda se radi o devet slučajeva u kojima se poslužio mesarskom pilom, reče Canter. Pridrži mi ovo, molim te, točno ovako, da dobijem sliku.

Uhvatila sam dio lijeve bedrene kosti vršcima prstiju, a on stisne puce na kameri. – No, da ti odgovorim na pitanje, reče. Mislim da je to krajnje neobično. Radi se o

dva različita profila ljudi. Mesarska je pila ručna, nasilna, obično ima četiri zupca po

centimetru. Prolazi kroz tkivo i u svakom potezu razara velik dio kosti, njeziiii su tragovi grublji, i ukazuju na nekoga tko je vješt i snažan. A ne smijemo zaboraviti ni to da je u svim ranijim slučajevima počinitelj rezao kroz zglobove, a ne kroz same kosti, što je također vrlo rijetko.

– Nije to ista osoba. Iznova sam naglas izgovorila svoje uvjerenje u koje sam bivala sve sigurnija.

Canter uzme kost iz moje ruke i pogleda me. I ja kažem. Kad sam se vratila u predvorje ureda sudskog patologa, Marino je još bio pri

telefonu u prostoriji na dnu hodnika. Malo sam pričekala a potom izašla van jer sam imala potrebu udahnuti svježi zrak. Htjela sam vidjeti sunce i prizore koji nisu bili divljačke prirode. Prošlo je nekih dvadesetak minuta prije nego što je Marino napokon izašao i pridružio mi se pokraj automobila.

– Nisam znao da si ovdje, reče. Da mi je ne'ko rek'o, bio bi' siš'o s telefona. – Nema problema. Dan je prekrasan. – Kako je bilo? upita, smjestivši se na vozačevo sjedište. Ukratko sam ga o svemu izvijestila dok smo sjedili na parkiralištu, ne pokazujući

namjeru da krenemo bilo kamo. – Idemo natrag u Peabody? upita Marino, palcem lupkajući po upravljaču. – Ne, rekla sam. Graceland bi mogao biti baš ono što je liječnik preporučio. Marino ubaci mjenjač u brzinu, ne mogavši obuzdati širok osmijeh koji mu je

ozario lice. – Moramo se dokopati Fowlerove autoceste, rekla sam jer sam bila proučila kartu. – Kad bi mi bar mogla nabavit' izvještaj s njegove obdukcije, Marino se ponovno

vrati na to. Hoću vidjet' svojim očima šta mu se dogodilo. I onda ću znat' i više me to neće žderat'.

– Što te zanima? Pogledala sam ga. – Je1' bilo onako k'o šta su rekli? Je1' umro na zahodu? To me uvijek izjedalo.

Znaš kol'ko sam takvih slučajeva vidio? Okrznuo me pogledom. Nema veze jesi ti neki bezvezni dripac il' si predsjednik Sjedinjenih Država. Završiš s crvenim krugom oko dupeta. Nemaš pojma kako se nadam da se to neće dogodit' meni.

– Elvisa su pronašli na podu u njegovoj kupaonici. Bio je nag i da, vjeruje se da je skliznuo sa svoje zahodske školjke od crnog porculana.

– Ko ga je naš'o? Marina kao da je obuzela neka nelagodna čarolija. – Cura koja je spavala u sobi do kupaonice. Barem se tako priča, rekla sam. – Misliš, uš'o je unutra, osjeć'o se dobro, sjeo na školjku i bum? Bez nekih

znakova upozorenja il' nešto? – Sve što ja znam jest da je rano tog jutra igrao racquetball34

34 Igra slična squashu koja se takoder igra u zatvorenom prostoru, nešto većim reketima i lopticom koja odskakuje više od loptice za squash

i da je izgledao zdrav, rekla sam.

– Zezaš me. Marinova je znatiželja bila nezasitna. E, vidiš, taj dio nisam nikad čuo. Nisam pojma im'o da je uopće znao igrat' racquetball.

Vozili smo se kroz industrijsku zonu, a s obje strane ceste vidjeli smo vlakove i kamione i prastara vozila za kampiranje koja su se nudila na prodaju. Graceland je stajao među jeftinim motelima i dućanima, i nije izgledao tako veličanstveno, s obzirom na okoliš. Svijetlosiva kamena palača s posve neumjesnim stupovima, poput kakva vica ili scenografije za loš film.

– Ti vrapca, reče Marino skrenuvši na parkiralište. Vidi ti to. Sveca mu. Parkirajući auto pokraj nekog autobusa, nastavio se diviti kao da se radi o

Buckinghamskoj palači.

– Znaš, volio bi' da sam ga poznav'o, reče čeznutljivo. – Možda bi ga i upoznao da se čovjek bolje brinuo o vlastitom zdravlju. Otvorila

sam svoja vrata kad je on zapalio cigaretu. Sljedeća smo dva sata lutali kroz gomile pozlata i zrcala, čupavih sagova i pauna

od obojenog stakla, dok nas je Elvisov glas pratio kroz svoj svijet. Autobusima su u Graceland stigle stotine obožavatelja, a strastveno divljenje koje su osjećali za ovog čovjeka ogledalo im se na licima dok su hodali uokolo slušajući snimljeni glas koji ih je vodio u obilazak. Mnogi su položili cvijeće, razglednice i pisma na Elvisov grob. Neki su plakali, kao da su ga nekada dobro poznavali.

Tumarali smo oko njegovih ljubičastih i ružičastih Cadillaca, Stutz Blackhawka i kroz muzej ostalih automobila. Vidjeli smo njegove avione i njegovu streljanu, te Zlatnu dvoranu s vitrinama u kojima su stajale nagrade Grammy, zlatne i platinaste ploče, te trofeji i druge nagrade koje su zadivile čak i mene. Dvorana je bila duga barem dvadeset pet metara. Nisam mogla odvojiti pogled od veličanstvenih kostima punih zlatnih niti i šljokica, od fotografija na kojima sam vidjela Ijudsko biće zaista fantastične senzualne ljepote. Marino je otvoreno buljio u sve oko sebe, a izraz koji je graničio s boli na njegovu licu podsjećao me na ljubav nedoraslog šteneta, dok smo korak po korak obilazili prostorije palače.

– Znaš, nisu htjeli da se doseli ovamo kad je kupio imanje, objavio je kad smo napokon ponovno bili vani i kad nas je ponovno prihvatilo svježe jesenje poslijepodne. Neki snobovi u ovom gradu nikad ga nisu prihvatili. Mislim da ga je to na neki način boljelo, možda ga je to i dokrajčilo. Znaš, možda je zato pio analgetike.

– Popio je on više od analgetika, ponovila sam još jedanput dok smo hodali prema autu.

– Da si ti onda bila sudski patolog, bi ti radila obdukciju? Izvadio je cigarete. – Bez daljnjega. – I ne bi mu prekrila lice? Doimao se pomalo uvrijeđeno kad je kresnuo upaljač. – Naravno da ne bih. – Bez mene. Odmahnuo je glavom, uvlačeći dim. Nema jebene šanse da bi' se

uopće htio nalazit' u istoj prostoriji. – Da je bar bio moj slučaj, rekla sam. Ne bih ga uvela kao slučaj prirodne smrti.

Svijet bi trebao znati istinu, tako bi se možda netko i zamislio prije no što se nakljuka Percodana35

35 Kombinacija polusincccičkog narkocika oksikodona i aspirina,

. Sada smo stajali ispred jednog od dućana sa suvenirima, a unutra su se ljudi

gurali oko televizijskih ekrana na kojima su prikazivali Elvisove videosnimke. Kroz vanjske zvučnike čuli smo da pjeva Kentucky Rain'; onim svojim moćnim, šeretskim glasom, glasom posve drugačijim od svih drugih koje sam ikada čula. Krenula sam dalje, izrekavši istinu.

– I ja sam njegova obožavateljica i imam kod kuće prilično bogatu zbirku njegovih CD-a, ako te baš zanima, obratila sam se Marinu.

Nije mogao vjerovati. Bio je oduševljen. – Ali cijenila bih da to ne rastrubiš na sve strane. – I sve ove godine šta te znam nisi mi to rekla? uzviknuo je. Ne zezaš me, je1?

Nikad to ne bi' pomislio. Nikad, ni za milion godina. Hej, onda ti je možda sad jasno da i ja imam ukusa.

Ovo se nastavilo i dok smo čekali da nas autobus vrati na parkiralište, a zatim i u autu.

– Sjećam se da sam ga jednom gled'o na televiziji, dok sam još bio klinac u New Jerseyu, govorio je Marino. Stari mi je doš'o kući pijan, k'o i obično, i počeo je urlat' na mene da prebacim kanal. Nikad to neću zaboravit'.

Usporio je i skrenuo prema hotelu Peabody. – Elvis je pjev'o Hound Dog'; bilo je to u srpnju 1956. Sjećam se da mi je bio

rodendan. I eto ti mog starog, ulazi i psuje, a onda ugasi televizor. Ja ustanem i ponovno ga upalim. On me pukne poštrance po glavi i ponovno ga ugasi. A ja ga ponovno upalim i krenem prema njemu. I to je bilo prvi put u životu da sam dig'o ruku na njega. Zapuc'o sam ga u zid, unio mu se u facu i rek'o mu da ću ga ubit' ako samo još jednom takne mene il' mamu, taj kurvin sin.

– I? Je li? upitala sam dok mi je lakej otvarao vrata automobila. – Mo'š se kladit' da nije. – Onda Elvisu treba zahvaliti, rekla sam.

POSLIJE DVA DANA, U ČETVRTAK, ŠESTOG STUDENOG, RANO SAM se zaputila na devedeset-minutnu vožnju od Richmonda do FBI-eve Akademije u Quanticu, država Virginija. Marino i ja uzeli smo svaki svoj auto, budući da nikada nismo znali kad se može dogoditi nešto zbog čega ćemo biti primorani otići tko zna kamo. Što se mene tiče, mogao je to biti pad aviona ili vlak koji je iskočio iz tračnica, a on se morao baviti gradskim poglavarstvom i različitim razinama u hijerarhiji vlasti. Nisam se začudila kad mi je, dok smo se približavali Fredericksburgu, zazvonio telefon u autu. Sunce se skrivalo za oblake, a onda ponovno izranjalo. Zrak je bio tako hladan da se činilo kako će početi sniježiti.

– Scarpetta, javila sam se naspeaker. Marinov glas odjekne unutrašnjošću mog Mercedesa. Gradsko vijeće luduje,

rekao je. Imaš McKuena, čiju je malu neki dan pokupio auto, a sad daju još više sranja o ovom našem slučaju na televiziji, u novinama, na radiju.

U protekla je dva dana procurilo u javnost još podataka. Policija je imala sumnjivca u seriji ubojstava koja je uključivala i onih pet slučajeva u Dublinu. Očekivalo se neumitno uhićenje.

– Mo'š ti vjerovat' u ova sranja? uzvikne Marino. O čemu sad pričamo? O nekom ko je srednjih dvadesetih godina i nekako je proveo u Dublinu proteklih par godina? Sve u svemu, vijeće je iznenada odlućilo održat' nekakav pravni forum o ovoj situaciji, veroatno zato šta misle da će se uskoro riješit'. Moraju si osigurat' te bodove, šta ne, pokazat' gradanima da su i oni jednom, eto, nešto napravili. Pazio je što govori, ali u njemu je ključalo. Šta znači da se moram okrenut' iz ovih stopa i bit' u gradskoj vijećnici prije deset. Osim toga, šef policije hoće razgovarat' sa mnom.

Promatrala sam njegova stražnja svjetla pred sobom dok se približavao izlazu s autoceste. Autocesta I-95 jutros je bila prepuna kamiona i ljudi koji su svaki dan putovali u Washington na posao. Bez obzira na to kako rano krenem, kad god bih se zaputila prema sjeveru, činilo se da je promet užasan.

– Zapravo je dobro što ćeš biti tamo. Čuvaj leđa i meni, rekla sam mu. Javit ću ti se kasnije i ispričati ti što se događalo u Quanticu. OK. Kad vidiš Ringa, učini mu ono s vratom, reče Marino. Stigla sam u Akademiju, a čuvar mi je samo mahnuo rukom iz svoje kućice, jer je sada već poznavao moj auto i broj registarskih pločica. Parkiralište je bilo tako puno da sam završila gotovo u šumi. Obuka vatrenim oružjem već je bila u tijeku na streljanama preko puta ceste, a agenti DEA-e36

36 DEA- Drug Enforcement Administration – nacionalna organizacija za borbu protiv droge.

također su bili vani,

odjeveni u maskirne uniforme, s kratkim puškama u rukama i opakim izrazima na licima. Trava je bila teška od rose, pa sam smočila cipele dok sam prečicom koračala prema ulaznim vratima tamnosmeđe zgrade nazvane Jefferson.

U predvorju su, pokraj kauča i uza zidove stajali mnogobrojni kovčezi, jer je Nacionalna policija Akademije, činilo se, neprestance nekamo putovala. Video zaslon iznad recepcije želio je svim posjetiteljima ugodan dan i podsjećao ih da svoje značke propisno drže na vidljivim mjestima. Moja je još bila u torbici, pa sam je izvadila, objesivši je oko vrata na dugom lančiću o koji je bila zakvačena. Provukavši magnetiziranu karticu kroz prorez, otključala sam staklena vrata na kojima je bio urezan grb Ministarstva pravosuda te se zaputila niz stakleni hodnik.

Bila sam duboko zamišljena i jedva svjesna novih agenata u tamnoplavim i sivožutim odorama, a nisam primjećivala ni studente Nacionalne akademije u zelenom. Prolazeći pokraj mene klimali su glavom i smiješili se, a i ja sam prijateljski uzvraćala, ne uspijevajući se, međutim, usredotočiti na okolinu. Bila sam zaokupljena mislima o torzu one nesretne žene, o njezinim godinama i bolestima, o njezinoga tela u mrtvačkoj vreći u hladnjaku za duboko zamrzavanje, gdje će ostati nekoliko godina, odnosno dok joj ne saznamo ime. Razmišljala sam i o Keithu Pleasantsu, o deadocu, o pilama i oštricama.

U nosu sam osjetila miris dezinfekcijskog sredstva Hoppes kad sam skrenula u prostoriju za čišćenje oružja, punu crnih pultova i kompresora koji su propuhivali zrak unutrašnjim dijelovima pušaka. Nisam mogla osjetiti taj miris ni čuti te zvukove a da se ne sjetim Wesleyja i Marka. Srce mi je bilo obuzeto osjećajima prejakim za mene samu, kad me poznati glas pozvao po imenu.

– Izgleda da idemo u istom smjeru, reče istražitelj Ring. Besprijekorno odjeven u tamnoplavo odijelo, čekao je dizalo koje će nas odvesti

osamnaest metara ispod razine zemlje, gdje je Hoover izgradio svoje sklonište za slučaj bombardiranja. Prebacila sam svoj težak kovčeg u drugu ruku i bolje namjestila kutiju sa slajdovima koju sam nosila ispod nadlaktice.

– Dobro jutro, rekla sam ravnodušno. Dajte, pomoći ću vam. Ispružio je ruku u trenutku kad su se vrata dizala razdvojila, pa sam primijetila da

su mu nokti uglačani. – U redu je, rekla sam, jer mi njegova pomoć nije trebala. Ušli smo u dizalo, oboje zureći ravno pred sebe, te smo se počeli spuštati prema

razini zgrade na kojoj nije bilo prozora, a nalazila se odmah ispod unutrašnje streljane. Ring je i ranije znao sjediti na konzultacijama, praveći opsežne bilješke, od kojih za sada još nijedna nije završila na televizijskim vijestima. Bio je prepametan da bi počinio takvu pogrešku. Naravno, da procuri podatak otkriven na konzultaciji FBI-a, bilo bi lako otkriti izvor takve informacije. Bilo nas je tek nekolicina.

– Prilično su me uzdrmale informacije kojih se tisak nekako dokopao, rekla sam dok smo izlazili iz lifta.

– Znam, znam, i mene, reče Ring iskrena izraza lica. Pridržao je vrata koja su vodila u labirint koji su govorili nešto što je počelo kao

Odjel za biheviorističke znanosti, da bi zatim promijenilo ime u Jedinica za podršku u istrazi, a što se sada nazivalo JODSU. Imena su se mijenjala, ali ne i slučajevi. Muškarci i žene često su dolazili na posao po mraku i odlazili nakon što se već iznova smračilo, provodeći dane i godine proučavajući potankosti o čudovištima, svaki njihov trag zuba i otisak u blatu, način na koji misle, zaudaraju i mrze.

– Što više informacija procuri, to gore, nastavi Ring dok smo se približavali još jednim vratima koja su ovaj put vodila u dvoranu za sastanke u kojoj sam provodila

barem nekoliko dana na mjesec. Jedno je pustiti one pojedinosti koje mogu pomoći javnosti da pomogne nama…

Pričao je i pričao, ali ja ga više nisam slušala. U dvorani, Wesley je već sjedio na čelu ulaštenog stola, a na nosu su mu stajale naočale za čitanje. Proučavao je velike fotografije na čijim je poleđinama bio otisnut pečat šerifova odjela okruga Sussex. Detektiv Grigg sjedio je samo nekoliko stolica dalje. Na stolu ispred njega stajala je gomila papira, a on je zagledao nekakvu skicu. Preko puta njega sjedio je Frankel iz Programa za rješavanje nasilnog kriminala, odnosno PRANK-a37

37 U originalu: VICAP – Violent Criminal Apprehension Program.

, a na drugom kraju stola smjestila se moja nećakinja. Ona je nešto tipkala na prijenosnom kompjuteru, a kad sam ušla uputila mi je pogled, no pozdrav je izostao.

Zauzela sam svoje uobičajeno mjesto s Wesleyjeve desne strane, otvorila svoju aktovku i stala raspoređivati spise. Ring je sjeo meni nasuprot i nastavio naš razgovor.

– Moramo uzeti kao činjenicu to da ovaj naš tip prati sve što se govori u vijestima, reče on. To je njemu dio zabave.

Privukao je pažnju svih za stolom, svi su pogledi bili uprti u njega, a prostorijom je zavladala tišina narušena tek njegovim glasom. Ring je bio razuman i tih, kao da je jedini njegov poriv otkriti istinu a da ne privuče na sebe preveliku pažnju. Bio je odličan prevarant, a ono što je sljedeće izgovorio pred mojim kolegama razbjesnilo me do krajnjih granica.

– Na primjer, i o tome moram biti vrlo iskren, reče mi, ne mislim da je bilo pametno otkriti rasu i starost žrtve i sve ono drugo. Sad, možda ja griješim. Zaokružio je pogledom po prisutnima. Ali čini mi se da je trenutno to bolje što se manje kaže.

– Nisam imala izbora, rekla sam ne uspijevajući prikriti razdraženost u glasu. Budući da je netko prije toga već bio otkrio određene pogrešne informacije.

– Ali to će se uvijek dogadati, a ja ne mislim,da bi nas takve stvari trebale prisiliti na davanje podataka u javnost prije nego što smo spremni za to, reče on istim, revnosnim tonom.

– A neće nam pomoći ni to da se javnost usredotoči na nestalu Azijatkinju u dobi prije puberteta. Zurila sam u njega, ne skidajući pogled s njegovih očiju dok su nas svi ostali promatrali.

– Slažem se. Bio je to Frankel iz PRANK-a koji je progovorio. Dobivali bismo papire o nestalim osobama iz cijele zemlje. Takva se pogreška morala ispraviti.

– Takva se pogreška, u prvom redu, nije smjela ni dogoditi, reče Wesley vireći iznad naočala, onako kako je to činio kad s njime nije bilo šale. Jutros su s nama detektiv Grigg iz Sussexa i specijalna agentica Farinelli. Bacio je pogled na Lucy. Ona je tehnička analitičarka u EST-u, održava kompjutersku mrežu za kriminal zasnovanu na umjetnoj inteligenciji koju svi mi poznajemo kao CAIN, a ovdje je kaka bi nam pomogla s jednim kompjuterskim problemom.

Moja nećakinja nije podigla pogled, već je pritisnula još nekoliko tipki, a na licu joj se ogledala napetost. Ring ju je imao na nišanu, zureći u nju kao da je želi progutati.

– S kakvim kompjuterskim problemom? upita, i dalje je proždirući očima. – Kasnije ćemo o tome, reče Wesley žurno nastavljajući. Dopustite da iznesem

sažetak, a onda ćemo o pojedinostima. Odabir žrtve u ovom posljednjem slučaju s odlagališta toliko je različit od onoga u protekla četiri – odnosno devet, ako uključimo i one u Irskoj – da zaključujem kako se radi o drugom ubojici. Doktorica Scarpetta će nam predočiti svoje medicinske nalaze koji će, vjerujem, obilato potkrijepiti pretpostavku da je ovaj modus operandi vrlo netipičan.

Nastavio je, te smo većinu prijepodneva proveli pregledavajući moje iwještaje, skice i fotografije, Postavljali su mi mnoga pitanja,

pogotovo Grigg, koji je strašno želio razumjeti svaki aspekt i svaku sitnicu vezanu uz ove serijske slučajeve odstranjivanja udova kako bi mogao sa sigurnošću ustanoviti da ovaj posljednji, koji je u njegovoj nadležnosti, nije nalik na ostale.

– Koja je razlika između toga da netko reže u zglobovima, odnosno na kostima? upitao me.

– Teže je rezati kroz zglobove, rekla sam. To zahtijeva poznavanje anatomije, možda čak i neko iskustvo.

– Kao da je netko, na primjer, mesar ili da radi u odjelu za pakiranje mesa. – Da, odgovorila sam. – Hm, to bi se, mislim, podudaralo s mesarskom pilom, dodao je. Da. A ona se

jako razlikuje od obdukcijske pile. – U čemu, točno? Ring je bio taj koji se oglasio. – Mesarska je pila ručna pila namijenjena rezanju mesa, hrskavice, kostiju,

nastavila sam kružeći pogledom preko svih za stolom. Obično je duga oko trideset pet centimetara i ima vrlo dugu, tanku oštricu s četiri zupca u obliku dlijeta po centimetru. Pili se uvijek pokretom od sebe, što zahtijeva odredenu snagu osobe koja je koristi. Obdukcijska pila, s druge strane, ne reže meko tkivo koje se prije rezanja mora odmaknuti u stranu nečim sličnim nožu.

– Čime se ubojica poslužio u ovom slučaju, obrati mi se Wesley. Postoje rezovi na kosti koji se uklapaju u klasu obilježja noža. Obdukcijska pila, nastavila sam objašnjavati, stvorena je za rezanje isključivo tvrdih površina, pokreti su joj recipročni, što zapravo znači naprijed-natrag, i ulazi u kost tek vrlo malo pri svakom pokretu. Znam da je ovo poznato svima u prostoriji, ali imam ovdje slike tragova pile.

Otvorivši omotnicu izvadila sam fotografije veličine deset puta dvadeset pet centimetara na kojima su se vidjeli tragovi koje je ubojica ostavio na krajevima kostiju što sam ih bila nosila sa sobom u Memphis. Gurnula sam po jednu svim ljudima za stolom.

– Kao što vidite, nastavila sam, na uzorku koji je pila ostavila za sobom vidi se da je rezano iz više smjerova i da je prepiljena površina vrlo glatka.

– Da vidim jesam li vas dobro shvatio, reče Grigg. Potpuno istu pilu vi koristite u mrtvačnici?

– Ne, ne potpuno istu, rekla sam. Ja u načelu koristim veću pilu za amputiranje udova od one koja je upotrijebljena ovdje.

– Ali ovo potječe od neke medicinske pile. Podigao je fotografiju. Točno. – I gdje bi neki prosječni čovjek mogao nabaviti takvo što? – U liječničkoj ambulanti, u bolnici, mrtvačnici, kompaniji koja prodaje

medicinsku opremu, odgovorila sam. Na bezbroj mjesta. Njihova prodaja nije ograničena.

– Dakle, mogao ju je naručiti a da se uopće ne bavi medicinom. – Bez problema, rekla sam. Ring reče: Ili ju je mogao ukrasti. Možda je odlučio ovoga puta učiniti nešto

drugačije kako bi nas naveo na pogrešan trag. Lucy ga je promatrala, a izraz u njezinim očima bio mi je poznat. Ringa je

smatrala budalom. – Ako imamo posla s istim ubojicom, rekla je, zašto nam sada iznenada šalje

fileove putem Interneta, kad ni to nije radio nikada prije? – Dobro pitanje. Frankel klimne glavom. Kakve fileove? obrati joj se Ring.

– Sada ćemo se time pozabaviti. Wesley ponovno uspostavi red u prostoriji. Dakle, imamo modus operandi koji je drugačiji od ostalih. Imamo oruđe koje je drugačije od ostalih.

– Sumnjamo na ozljedu glave'; rekla sam razdijelivši dijagrame s obdukcije i fotografije s e-maila oko stola, zbog krvi u dišnim putevima. Ovo se može, ali i ne mora, razlikovati od ostalih slučajeva, budući da ne znamo njihov uzrok smrti. Međutim, radiološki i antropološki nalazi ukazuju na to da je ova žrtva puno starija od ostalih. Također smo pronašli vlakna koja ukazuju na to da je u trenutku odstranjivanja udova bila prekrivena nečim nalik na tkaninu za zaštitu pokućstva, što, opet, odudara od ostalih slučajeva.

Detaljnije sam objasnila vlakna i boju na njima, cijelo vrijeme živo svjesna Ringova pogleda na mojoj nećakinji dok je hvatao bilješke. Znači, najvjerojatnije je razrezana u nečijoj radionici ili garaži, reče Grigg.

– Ne znam, odgovorila sam. A kako ste vidjeli iz fotografija koje su mi poslane e-mailom, možemo znati samo to da je razrezana u prostoriji gdje su zidovi smeđežute boje, i u kojoj postoji stol.

– Dopustite rrii da još jedanput naglasim kako Keith Pleasants ima prostoriju iza kuće koju koristi kao radionicu, podsjeti nas Ring. Unutra ima veliku radnu plocu, a zidovi su od neobojena drveta. Zatim usmjeri pogled prema meni. Što bi moglo proći pod smedežutu boju.

– Zvuči kao da bi bilo prokleto teško riješiti se sve te krvi, razmišljao je Grigg sumnjičavo.

– Zaštitna tkanina s gumenom podstavom mogla bi objasniti odsutnost krvi; reče Ring. U tome i jest stvar. Tako da ništa ne procuri. Sve su oči bile uprte u mene, a prisutni su očekivali moj komentar. Bilo bi vrlo neobično ne uprljati stvari krvlju u ovakvom slučaju, odgovorila sam. Pogotovo što je još postojao krvni tlak u trenutku kad joj je odsječena glava. Ako ništa drugo, očekivala bih krv u drvenoj gradi, u procjepima na stolu.

– Mogli bismo pokušati izvesti nekakve kemijske testove za to. Ring se pretvorio u forenzičnog znanstvenika. Na primjer, luminol38

38 Mješavina natrijeva perborata, destilirane vode, triaminoftalhidrazida i natrijeva karbonata

. Ako tamo ima i kap krvi, reagirat će s luminolom i svijetliti u mraku.

– Problem s luminolom jest da je destruktivan, odgovorila sam. A nama će trebati analiza DNA, da vidimo možemo li tako identificirati žrtvu. Dakle, definitivno ne želimo uništiti i ono malo krvi koju bismo mogli pronaći.

– Kako god bilo, nije baš ni da imamo osnovanu sumnju da bismo banuli u Pleasantsovu radionicu i stali provoditi takva testiranja. Pogled koji je Grigg uputio Ringu na drugu stranu stola bio je izazivački.

– Ja mislim da imamo. Ovaj mu uzvrati pogled. – Imamo jedino ako su promijenili pravila dok nisam gledao. Grigg je govorio

vrlo polako. Wesley je sve to promatrao, prosuđujući sve prisutne i svaku izgovorenu riječ,

kao što je uvijek činio. On je imao svoje mišljenje o tome, i bilo je više nego vjerojatno da je u pravu. No, šutio je dok je sukob rastao.

– Mislila sam… pokušala se uključiti Lucy. – Vrlo moguća pretpostavka jest da se radi o imitatoru; reče Ring. Oh, što se toga

tiče, slažem se, reče Grigg. Samo ne pušim vašu teoriju o Pleasantsu.

– Dopustite da završim, Lucyn je prodoran pogled preletio licima muškaraca. Mislila sam da bih vam mogla objasniti kako su ona dva filea, putem AOL-a, poslana na e-mail adresu doktorice Scarpetta.

Uvijek mi je bilo neobično čuti moj profesionalni naziv iz Lucynih usta. – Mene to, svakako, zanima. Ring je sada oslonio bradu na ruku i proučavao moju

nećakinju. – Prije svega, morao je imati skener, nastavi ona. To nije problem. Nešto u boji, s

pristojnom rezolucijom; dovoljno je i dvadeset osam točkica po centimetru. Ali meni izgleda kao da je rezolucija bila viša, možda stotinu i dvadeset točkica. Moglo bi se raditi o nečemu tako jednostavnom kao što je ručni skener, koji se može kupiti za tri stotine devedeset devet dolara, ili o nečemu tako složenom kao što je tridesetpet-milimetarski nepokretni skener koji bi onda mogao vrijediti i tisuće…

– A na kakav bi kompjuter čovjek prikopčao takav skener? reče Ring. – Sad sam vam to mislila reći:' Lucy je bila umorna od njegovih upadica. Zahtjevi

sustava su sljedeći: minimalno osam Mb RAM-a, monitor u boji, software kao što je FotoTouch ili ScanMan i modem. Može se raditi o Macintoshu, Performi 6116CD ili čak o nečem starijem. Stvar je u tome da su skeniranje fileova u kompjuter i njihovo slanje putem Interneta vrlo dostupni prosječnom čovjeku, a to je razlog što smo u posljednje vrijeme tako zauzeti rješavanjem zločina počinjenih putem telekomunikacija.

– Poput onog velikog slučaja pedofilije i dječje pornografije koji ste upravo sredili, reče Grigg.

– Da, fotografije se šalju kao fileovi preko World Wide Weba, gdje djeca mogu razgovarati sa stranicama, reče Lucy, ono što je u avoj našoj situaciji zanimljivo jest da skenirati nešto u crno-bijeloj tehnici i nije neka stvar. Ali kad se uhvatite fotografija u boji, to postaje složenije. Također, granice i rubovi na fotografijama koje su poslane doktorici Scarpetti prilično su oštri, nema mnogo vanjskih smetnji.

– Meni to zvuči kao da je netko znao što radi, reče Grigg. – Da, složi se ona. Ali ne mora se nužno raditi o kompjuterskom analitičaru ili o

grafičkom dizajneru. Baš obratno. – U današnje vrijeme, ako ima pristup opremi i nekoliko knjiga, svatko to može

napraviti, reče Frankel, koji se također bavio kompjuterima. – No, dobro. Fotografije su skenirane u kompjuterski sustav, obratila sam se

Lucy. I onda? Koji je put koji ih je doveo do mene? Prvo moraš poslati file, a u ovom slučaju radi se o grafičkom fileu, odnosno onom koji ima ekstenziju GIF, odgovori ona. Općenito govoreći, da bi ga uspješno poslala, moraš odrediti broj data bita, stop bita, moraš odrediti parity, namjestiti sve da dobiješ odgovarajuću konfiguraciju. Tako to ide ako aplikacija nije namijenjena amaterima. Ali AOL to sve sredi umjesto tebe. Znači, u ovom slučaju, slanje fileova je jednostavno. Pošalješ ih i oni idu. Usmjerila je pogled prema meni.

– I sve je to zapravo učinjeno telefonom, reče Wesley. Tako je. – I kako se tome može ući u trag? – Devetnaesti vod već radi na tome. Lucy je govorila o FBI-evoj jedinici za

istraživanje protuzakonite upotrebe Interneta. – Nisam siguran što bi u ovom slučaju bio zločin, istakne Wesley. Opscenost, ako

su fotografije lažne, a to, nažalost, nije protuzakonito. – Nisu lažne, rekla sam. – Teško je to dokazati. Izdržao je moj pogled. Što ako nisu lažne? upita Ring. – Onda su dokazni materijal, reče Wesley, a zatim nakon stanke doda: Povreda

članka osamnaest, paragraf osamsto sedamdeset i šest. Slanje prijetećeg sadržaja.

– Prijetećeg za koga? upita Ring. Wesleyjev je pogled i dalje počivao na meni. Očito, za primatelj a. – Ali nije bilo nikakve izravne prijetnje, podsjetila sam ga. Moramo samo imati

dovoljan razlog za izdavanje naloga. – Najprije moramo naći pošiljatelja, reče Ring zijevnuvši i protegnuvši se na

stolici poput mačke. – Čekamo ga da se ponovno okači na mrežu, odgovori Lucy. Pazimo dvadeset

četiri sata na dan. Nastavila je udarati tipke na svom kompjuteru, provjeravajući poruke koje su neprestano tekle. Ali morate zamisliti globalni telefonski sustav s nekih četrdeset milijuna korisnika, bez telefonskog imenika, bez centrale, bez službe informacija-to vam je Internet. Ne postoji popis članova, čak ni popis korisnika AOL-a, osim ako dobrovoljno ne odaberete da ispunite svoje podatke i ostavite ih na mreži. U ovom slučaju, sve što imamo jest prijetvorno ime deadoc.

– Kako je znao kamo poslati poruku doktorici Scarpetti? Grigg skrene pogled prema meni.

Objasnila sam mu, a zatim upitala Lucy: I sve je to učinio preko kreditne kartice? Ona klimne glavom. Toliko smo uspjeli ustanoviti. Radi se o American Express

kartici na ime Ken L. Perley. Umirovljeni učitelj. Norfolk. Star sedamdeset godina, živi sam.

– Nagadamo li uopće kako se netko dokopao njegove kartice? upita Wesley. – Čini se da Perley svoje kreditne kartice ne koristi baš često. Posljednji je put

njome nešto platio u jednom restoranu u Norfolku, u Crvenom jastogu. To je bilo drugog listopada kad su on i njegov sin izašli na večeru. Račun je iznosio dvadeset sedam dolara i trideset centi, uključujući i napojnicu, što je Perley platio Americanom. Ni on ni njegov sin ne sjećaju se da se te večeri dogodilo išta neobično. Ali kad je došlo vrijeme plaćanja, kartica je stajala na stolu, posve izložena pogledima jedno prilično dugo vrijeme, jer je restoran bio pun, pa je konobar bio vrlo zaposlen. U jednom trenutku dok je kartica bila vani, Perley je otišao u nužnik, a sin je izašao zapaliti cigaretu.

– Kriste. Kako inteligentan potez. Je li tko od osoblja primijetio da se itko približio njihovu stolu? upita Wesley.

– Kao što sam rekla, bilo je puno ljudi. Istražujemo sve račune koji su te večeri plaćeni karticom kako bismo dobili popis mušterija. Problem će biti oni koji su platili gotovinom.

– A pretpostavljam da je još prerano da bi na Perleyev American stigao račun od AOL-a, reče on:

– Tako je. Prema onome što kažu u AOL-u, deadocova je e-mail adresa otvorena tek nedavno. Da budem precizna, tjedan dana nakon večere u Crvenom jastogu. Perley posve surađuje s nama, doda Lucy. A Ijudi u AOL-u pristali su držati adresu otvorenom i to besplatno, za slučaj da se počinitelj odluči poslati još nešto.

Wesley klimne glavom. Iako to još ne možemo tvrditi, morali bismo razmotriti mogućnost da je ubojica, barem onaj u slučaju s odlagališta Atlantic, bio u Norfolku prije najviše mjesec dana.

– Ovo ima sva obilježja lokalnog slučaja. Ponovno sam istakla istu stvar. – Je li moguće da je ijedno od tijela stajalo u hladnjaku? upita Ring. – Ovo nije, spremno odgovori Wesley. Apsolutno ne. Ovaj tip nije mogao

podnijeti pogled na svoju žrtvu. Morao ju je zamotati, rezao ju je kroz tkaninu, a pretpostavljam i da nije išao baš daleko u potrazi za mjestom gdje bi je mogao ostaviti.

– Naznake Izdajničkog srca 39

– Poput Unabombera

reče Ring. Lucy je čitala nešto na ekranu svog kompjutera, u tišini stišćući tipke, napetog

izraza na licu. Upravo nam je stiglo nešto od devetnaestog voda; reče dok je tekst i dalje pristizao. Deadoc se okačio na mrežu prije pedeset šest minuta. Podigla je pogled. Poslao je e-mail Predsjedniku.

Poruka je bila poslana izravno na e-mail adresu Bijele kuće, što nije bio bogzna kakav podvig, budući da je adresa bila javna i lako dostupna svim korisnicima Interneta. Ponovno je bila ispisana neobično, malim slovima, bez interpunkcije, a glasila je: ispričajte se ako nećete krenut ću na francusku.

– Postoji gomila implikacija, obratio mi se Wesley dok su pucnji iz streljane na katu iznad zvučali poput udaljenih, prigušenih zvukova bitke u punom jeku. I sve me one čine vrlo zabrinutim za tebe.

Zastao je pokraj vodoskoka. On ubije starca kojeg zapravo voli, odsijeće mu glavu i udove i sakrije ostatke

ispod podnih dasaka. Kasnije, kod ispitivanja, sve prizna, iako policija uopće ne sumnja na njega, jer

mu se čini da čuje glasno lupanje srca ubijenog starca. – Mislim da ovo nema nikakve veze sa mnom, rekla sam. Ovo ima veze s

Predsjednikom Sjedinjenih Država. – Radi se o simboličnom činu, ako te zanima moje mišljenje. Nema tu ništa

doslovno. Nastavili smo hodati. Mislim da je ubojica mrzovoljan, ljut, osjeća da je određena osoba na vlasti ili da su možda određeni ljudi na vlasti odgovorni za njegov problem u životu.

40

Na katu, u PX-u

, rekla sam kad smo se ukrcali u dizalo i krenuli prema gore.

– Vrlo slično. Možda ga je on i nadahnuo, reče Wesley bacivši pogled na sat. Mogu li te počastiti pivom prije nego što odeš? Ne, osim ako me natrag ne vozi netko drugi. Nasmiješila sam se. Ali mogao bi me nagovoriti na kavu.

Prošli smo kroz prostoriju za čišćenje oružja gdje su deseci agenata FBI-a i DEA-e rastavljali svoje oružje, brisali ga i propuhivali dijelove zrakom. Promatrali su nas znatiželjnim pogledima, pa sam se pitala jesu li i oni čuli govorkanja. Moja veza s Wesleyjem bila je predmetom ogovaranja na Akademiji već prilično dugo i to me smetalo više no što sam htjela pokazati. Činilo se da većina ljudi vjeruje kako ga je žena ostavila zbog mene, a ona ga je zapravo napustila zbog drugog muškarca.

41

– Onda, što misliš o poruci vezanoj uz Francusku? upitala sam. Očito se radi o inteligentnoj osobi koja prati vijesti. Naši su odnosi s Francuskom bili vrlo napeti tijekom njihovih nuklearnih pokusa. Možda se sjećaš nasilja, vandalizma i bojkotiranja francuskih vina i još nekih drugih proizvoda. Puno se demonstriralo

, red je bio dug, a na lutki je stajao izložen posljednji model pamučne majice dugih rukava i terenskih hlača, dok su u iščekivanju Dana zahvalnosti izlozi bili puni bundeva i purica. Malo dalje, u kantini, treštala je televizija, a neki su se ljudi već bacili na pivo i kokice. Sjeli smo što smo dalje mogli od svih ostalih, te smo stali pijuckati kavu.

39 U originalu: The Tell-Tale Heart; priča Edgara Allana Poea u kojoj glavni lik iz radoznalosti 40 Ted Kaczynski, bivši profesor matematike na fakultetu Berkley, Sveučilišta u Kaliforniji, koji je

priznao da je u sedamnaest godina slanjem i postavljanjem bombi ubio troje, a ranio dvadeset i devetero ljudi, uključujući i jednoga koji je ostao bez ruke.

41 Trgovina mješovitom robom u bilo kojoj američkoj bazi, bilo u SAD-u, bilo izvan njega.

ispred francuskih veleposlanstava, a Sjedinjene Države bile su vrlo prisutne u svemu tome.

– Ali to je bilo prije dvije godine. – Nema veze. Rane zacjeljuju polako. Zagledao se kroz prozor u sve gušću tamu.

Štoviše, Francuska ne bi bila oduševljena činjenicom da smo im izvezli serijskog ubojicu. Jer mogu samo nagađati da je to ono što deadoc želi reći. Murjaci iz Francuske i još nekih država već godinama strepe da će naš problem na kraju postati njihov. Kao da je nasilje pošast.

– Kao što i jest. Klimnuo je glavom posegnuvši za svojom šalicom. – To bi možda imalo više smisla da vjerujemo kako je ista osoba ubila desetero

ljudi ovdje i u Irskoj, rekla sam. – Kay, ne smijemo otpisati nijednu mogućnost. Izgovorivši iznova te riječi,

zvučao je umorno i iscrpljeno. Odmahnula sam glavom. Preuzeo je na sebe nečija tuđa umorstva i sada nam

prijeti. Vjerojatno nema pojma koliko je njegov modus operandi drugačiji od onoga što smo viđali ranije. Naravno, ništa ne smijemo otpisati, Bentone. Ali ja znam što mi moji nalazi govore i vjerujem da će ključ ovog slučaja biti otkrivanje identiteta žrtve.

– To uvijek vjeruješ. Nasmiješio se poigravajući se žličicom za kavu. – Ja samo znam za koga radim. A u ovom trenutku radim za tu jadnicu čiji se

torzo nalazi u mom dubokom smrzavanju. Vani je sada bilo posve mračno, a kantina se brzo punila muškarcima i ženama

koji su živjeli zdravo i nosili terenska odijela prepoznatljivih boja. Bilo je teško razgovarati zbog buke u prostoriji, a morala sam se još naći s Lucy prije nego što odem.

– Ne voliš Ringa. Wesley posegne rukom iza leđa kako bi dohvatio sako svog odijela. A on je pametan i čini se iskreno motiviran. Ovaj posljednji zaključak ti je definitivno pogrešan, rekla sam ustajući. Ali u pravu si što se tiče onog prvog, ne volim ga.

– Tvoje je ponašanje to vrlo jasno davalo do znanja. Zaobilazili smo ljude koji su pogledima tražili stolice i odlagali na stolove krigle

piva. – Mislim da je opasan. – Tašt je i želi se proslaviti, reče Wesley. – I ti to ne smatraš opasnim? Postrance sam ga pogledala. – Ta rečenica opisuje gotovo sve ljude s kojima sam ikada radio. Osim mene,

nadam se. – Ti si, doktorice Scarpetta, iznimka gotovo u svemu što mi pada na pamet. Hodali smo dugim hodnikom na putu prema predvorju, a ja ga nekako nisam

željela ostaviti istog trenutka. Osjećala sam se usamljeno, a da nisam bila sigurna zašto.

– Voljela bih da odemo na večeru, rekla sam, ali Lucy ima nešto što mi želi pokazati.

– Zašto misliš da sam slobodan za večeru? Pridržao mi je vrata. Ta me pomisao smetala, premda sam znala da me zadirkuje. Pričekajmo do trenutka kad budem mogao otići odavde, reče

Wesley dok smo koračali prema parkiralištu. Možda preko vikenda, kad se budemo mogli malo više opustiti. I ja ću kuhati. Gdje si parkirala?

– Eno tamo. Usmjerila sam daljinski ključ prema automobilu. Brave su se otključale i u kabini se upalilo svjetlo. Kao i obično, nismo se dodirivali. Nikada to nismo činili kad nas je netko mogao vidjeti.

– Ponekad mrzim ovo, rekla sam ulazeći u auto. U redu je razgovarati o dijelovima tijela, o silovanjima i ubojstvima cijeli božji dan, ali nije u redu grliti se, držati se za ruke. Ne dao Bog da netko vidi takvo što. Pokrenula sam motor. Reci mi koliko je to normalno? Nije baš kao da još uvijek nekoga varamo ili da kršimo zakon. Naglim trzajem prevukla sam sigurnosni pojas preko prsa. Postoji li neko FBI-evo pravilo: ne pitaj i ne pričaj za koje ja ne znam? Da.

Poljubio me u usta u trenutku kad je pokraj nas prolazila grupa agenata. I zato nemoj nikome reći.

Nekoliko trenutaka kasnije parkirala sam ispred Jedinice za tehnička istraživanja, odnosno JETI-ja, goleme svemirske zgrade gdje je FBI provodio svoja tajna tehnička istraživanja i razvijao tehnologiju. Ako je Lucy i znala sve što se dogada u tamošnjim laboratorijima, nije o tome pričala, a meni je ulaz bio dopušten u samo nekoliko dijelova zgrade, čak i kad sam bila u njezinoj pratnji. Čekala me ispred ulaznih vrata, a ja sam usmjerila daljinski prema svom automobilu koji, međutim, nije reagirao.

– Ovdje ti neće raditi, rekla je Lucy. Podigla sam pogled prema jezovitom prizoru na krovu koji je krasilo bezbroj

antena i satelitskih tanjura. Uzdahnuvši, ručno sam zaključala vrata na Mercedesu. – Čovjek bi rekao da ću se sjetiti nakon što sam bezbroj puta bila ovdje,

promrmljala sam. – Tvoj istražiteljski prijatelj, Ring, pokušao me dopratiti ovamo nakon

konzultacija, rekla je skenirajući svoj palac u biometričku bravu pokraj vrata. – Nije on moj prijatelj, rekla sam joj. Predvorje je imalo visoki strop, a krasili su ga stakleni ormari u kojima je bila

izložena nezgrapna, neučinkovita radio i elektronička oprema koju su branitelji zakona koristili prije osnutka JETI-ja.

– Ponovno me pozvao da s njim izađem, rekla je. Hodnici su bili u jednoj boji, a doimali su se beskrajnima. Uvijek me se iznova

dojmila tišina i osjećaj da uokolo nema nikoga. Znanstvenici i inženjeri radili su iza zatvorenih vrata, u prostorima dovoljno velikima da u njih stanu automobili, helikopteri i omanji avioni. JETI je zapošljavala stotine i stotine namještenika FBI-a, a oni nisu imali doslovno nikakvog dodira s nama ostalima koji smo radili preko puta. Nismo im znali ni imena.

– Sigurna sam da postoji barem milijun ljudi koji bi te voljeli pozvati da s njima izadeš, rekla sam kad smo ušle u dizalo, pa je Lucy iznova morala skenirati palac.

– Obično me ne pozivaju nakon što provedu neko vrijeme sa mnom, reče ona. – Ne znam, ja te se još nisam riješila. No ona je bila vrlo ozbiljna. Jednom kad počnem pričati o poslu, momci se

jednostavno ohlade. Ali ovaj voli izazove, ako poznaješ takav tip muškarca. – Poznajem taj tip i previše dobro. – On hoće nešto od mene, teta Kay, – Bi li se usudila nagadati što? Kamo me to vodiš, usput rećeno? – Ne znam. Ali imam neki osjećaj. Otvorila je vrata laboratorija za prividnu

stvarnost, dodajući: Imam jednu prilično zanimljivu zamisao. Lucyne su zamisli uvijek bile više nego zanimljive. Obično su bile zastrašujuće.

Krenula sam za njom u prostoriju punu procesora virtualnih sustava i grafičkih kompjutera naslaganih jedan na drugi, punu radnih ploha na kojima je bio razbacan alat, kompjuterske ploče, čipovi i vanjski dodaci poput rukavica za prividnu stvarnost

i kacige s ugradenim zaslonima. Električni kabeli bili su skupljeni u debele snopove i vezani tako da se ne povlače praznim prostranstvom linoleumskog tepiha na kojem se Lucy svakodnevno gubila u bespućima cyberspacea.

Podigla je daljinski upravljač, na što su dva zaslona dala znakove života, pa sam na njima prepoznala fotografije koje mi je deadoc poslao. Zasloni su ih pokazivali uvećane i u boji, pa sam osjetila nelagodu.

– Što to radiš? upitala sam svoju nećakinju. – Osnovno je pitanje oduvijek bilo: povećava li ulazak u odredeno okružje

čovjekovu učinkovitost, reče ona utipkavajući kompjuterske naredbe. Ti nikada nisi imala priliku ući u ovo okružje. Na mjesto zločina.

Obje smo buljile u krvave batrljke i poslagane dijelove tijela na monitorima. Osjećala sam kako mi trnci prolaze kralježnicom.

– Ali, recimo da sada imaš tu priliku? nastavila je Lucy. Što kad bi mogla biti u deadocovoj sobi?

Zaustila sam da je prekinem, ali nije mi dopustila. – Što bi još mogla vidjeti? Što bi još mogla učiniti? rekla je, a kad bi je zahvatilo

ovakvo raspoloženje, bila je gotovo manična. Što bi još mogla saznati o žrtvi i ubojici?

– Ne znam bih li se znala poslužiti ovakvim čim, pobunila sam se. Naravnv da bi, Sad, vnv za štv nisam imala vremena jest dodati sintetizirani zvuk. bobro, osim oniil tipičnih unaprijed zadanih zvučnih simbola. Tako da ti škripanae znači da se nešto otvara, klik znači da si prekidačem nešto upalila ili ugasila, a zvon obično znači da si se upravo zaletjela u nešto.

– Lucy, rekla sam kad me uzela za lijevu ruku, o čemu ti to, dovraga, pričaš? Pažljivo je navukla rukavicu prividne stvarnosti na moju lijevu ruku, pazeći da je

dobro namjesti. – Za komunikaciju s ljudima koristimo geste. A gestama, ili pozicijama, kako ih

mi zovemo, koristimo se i za komunikaciju s kompjuterom, objasnila mi je. Rukavica je bila izrađena od crne likre, a na stražnjem dijelu imala je senzore od

optičkih vlakana. Na njih je bio spojen kabel koji je vodio do vrlo sofisticiranog baznog kompjutera u koji je Lucy nešto utipkala. Zatim je podigla kacigu s ugrađenim zaslonom koja je bila spojena na drugi kabel, a ja sam osjetila kako mi se grudi nadimaju od straha kad se zaputila prema meni.

– VPL Eyephone HRX42

42 Naprava slična velikim naočalama koje se stavljaju na glavu, s po jednim ekranom za svako

oko, koja omogućava korisniku trodimenzionalnu sliku u prividnoj stvarnosti.

; rekla je veselo. Isto ono što koriste u NASA-inom istraživačkom centru, gdje sam je i otkrila. Slagala je kablove i vrpce. Tri stotine pedeset tisuća elemenata u boji. Prvoklasna rezolucija i široko vidno polje.

Položila mi je kacigu na glavu. Bila je teška i prekrivala mi je oči. Ovo u što gledaš jesu zasloni od tekućeg kristala, odnosno osnovni videoprikazi prostora. Staklene pločice, elektrode i molekule izvode sve moguće ludorije, vidjet ćeš. Kako se osjećaš?

– Kao da ću svaki trenutak pasti i ugušiti se. Počela me hvatati panika kao onda kad sam prvi put učila roniti s bocama. – Neće ti se dogoditi ni jedno ni drugo. Bila je vrlo strpljiva, a njezina me ruka

pridržavala i umirivala. Opusti se. Normalno je da te isprva uhvati fobija. Ja ću ti govoriti što da radiš. Sad samo mirno stani i duboko diši. Ubacit ću te unutra.

Napravila je sve potrebne prilagodbe, stegnula zaslon oko moje glave, a zatim se vratila do kompjutera. Bila sam slijepa i gubila sam ravnotežu, gledajući svakim okom samo u sićušnu televiziju.

– U redu, idemo, reče Lucy, Ne znam hoćemo li time išta dobiti, ali vrijedi pokušati.

Začula sam škljocanje tipki na tipkovnici i odjednom sam se našla u onoj prostoriji. Lucy mi je počela davati upute o tome što moram činiti s rukom da krenem naprijed ili da krenem brže, kako da se vraćam i kako da hvatam i puštam stvari oko sebe. Pomakla sam kažiprst, pucnula prstima, približila palac dlanu i prešla rukom preko prsa. Oblijevao me znoj. Dobrih pet minuta ili sam bila na stropu ili sam se zalijetala u zidove. U jednom trenutku našla sam se na stolu gdje je na svom krvavom plavom pokrivaču ležao torzo, koračala sam po tom mrtvom tijelu i dokaznom materijalu.

– Mislim da ću povraćati, rekla sam. – Samo se smiri na trenutak, reče Lucy. Uhvati dah. Pomakla sam ruke želeći još nešto reći, i istoga sam se časa našla na prividnom

podu, osjećajući se kao da sam pala s visine. – Zato sam ti i rekla da budeš mirna, reče Lucy promatrajući na monitorima što

radim. Sad gurni ruku unutra i usmjeri prva dva prsta prema mjestu odakle dopire moj glas. Je li bolje?

– Bolje je, rekla sam. Stajala sam na podu u sobi, kao da je fotografija iznenada oživjela, narasla i

dobila treću dimenziju. Obazrela sam se oko sebe, ne videći zapravo ništa što već nisam vidjela kad je Vander poboljšao sliku. Ono što je promijenilo prizor jesu osjećaji na koje me ovo nagnalo i koji su me sada obuzeli.

Zidovi su bili smeđežuti, s jedva vidljivim bljeđim mrljama koje sam do sada pripisivala djelovanju vlage, što nije neobično za podrume ili garaže. No sada su te mrlje izgledale drugačije, bile su raspoređene s većom pravilnošću, a neke su bile tako slabe da sam ih jedva nazirala. Izgledalo je kao da su smedežutu boju na zidovima nekada prekrivale tapete. Sada su bile maknute, ali ne i zamijenjene. Nije više bilo ni ukrasa uz gornji rub zidova, ni karniše. Iznad prozora zastrtog zatvorenim žaluzinama bile su dvije male rupe gdje su nekada bili držači.

– Ovo nije mjesto ubojstva, rekla sam, a srce mi je tuklo sve brže i brže. Lucy je šutjela. – Ovdje ju je donio nakon svega kako bi je slikao. Ovo nije prostorija gdje ju je

ubio i odsjekao joj udove. – Što vidiš? upitala me. Pomakla sam ruku i prišla bliže prividnom stolu. Usmjerila sam prste prema

prividnim zidovima kako bih pokazala Lucy što vidim. Gdje je spojio pilu na struju? rekla sam.

Vidjela sam samo jednu utičnicu, a ta je bila na zidu, posve blizu poda. – I zaštitna tkanina isto potječe odavde? nastavila sam. Ne slaže se sa svim

ostalim. Nema boje, nema alata. I dalje sam se okretala oko sebe. I pogledaj pod. Drvo je svjetlije pri rubovima, kao da je nekada ovdje bio sag. Tko još stavlja sagove u radionice? Tko tamo ima tapete i zastore? I gdje su utičnice za električne alatke?

– Što osjećaš? upita Lucy. – Osjećam da je ovo soba u nečijoj kući iz koje je iznesen namještaj. Ostao je

samo nekakav stol koji je nečim pokriven. Možda zastorom za tuš-kadu. Ne znam. Soba odaje kućanski ugođaj.

Ispružila sam ruku i pokušala dotaknuti rub stolnog pokrova, kao da ga mogu podići i otkriti što se krije ispod njega, a obazirući se uokolo pojedinosti su mi postajale tako izoštrene da sam se pitala kako su mi ranije mogle promaći. Iz stropa ravno iznad stola virile su žice, kao da je tu jednom visio luster ili neko drugo rasvjetno tijelo.

– Kakva mi je trenutno percepcija43

Upalivši vatru, napravila sam si piće i iznova osjetila kako mi nedostaju cigarete. Uključila sam glazbu kako bih imala društvo, a zatim sam se zaputila u svoju radnu sobu da vidim što me tamo čeka. Bile su mi stigle razne faks i telefonske poruke, a na kompjuteru me čekao novi e-mail. Ovoga je puta sve što mi je deadoc imao reći bilo ponovno: misliš da si baš pametna. Ispisujući poruku preko kompjuterskog pisača

boja? upitala sam. Trebale bi biti iste. – Onda ima još nešto. Ovi zidovi: Dodirnula sam ih. Boja blijedi kako se čovjek

kreće ka ovoj strani. Tu je nekakav otvor. Možda vrata kroz koja dopire svjetlost. – Na fotografiji nema vrata, podsjeti me Lucy. A ti možeš vidjeti samo ono što je

na slici. Neobično, ali na trenutak mi se učinilo da osjećam miris njezine krvi, vonj starog

tijela, mrtvog već danima. Prisjetila sam se njezine kože, meke poput tijesta i onog neobičnog osipa zbog kojeg sam se pitala ne boluje li od herpes zostera.

– Ona nije nasumce odabrana, rekla sam. A ostale žrtve su bile. – Ostali slučajevi su posve drugačiji od ovog. Počinjem vidjeti dvostruko, Možeš

li to popraviti? Zatim sam osjetila njezinu ruku na ramenu. – Obično prode nakon petnaest do dvadeset minuta, rekla je. Vrijeme je za odmor. – Ne osjećam se posebno dobro. – Pogrešno poravnavanje slike pri okretu. Zamor očiju, simulacijska bolest,

cyber-bolest, zovi to kako hoćeš, rekla je Lucy. Uzrokuje zamućenje slike, suze, ponekad čak i mučninu.

Nisam mogla dočekati da skinem kacigu, a prije no što sam uspjela odmaknuti ekrane od očiju, ponovno sam bila na stolu, lica uronjena u krv.

Ruke su mi drhtale dok mi je Lucy pomagala skinuti rukavicu. Sjela sam na pod. – Jesi li dobro? upita Lucy nježno. Ovo je bilo grozno, rekla sam. – Znači da je bilo dobro. Vratila je kacigu i rukavicu na radnu plohu. Bila si

uronjena u okružje mjesta zločina. To bi se uvijek trebalo događati. Pružila mi je nekoliko papirnatih rupčića, pa sam obrisala lice. Što ćemo s

drugom fotografijom? Želiš li ući i u nju? upitala me. U onu s rukama i stopalima? – Hvala, ali u toj sam sobi već provela dovoljno vremena. I previše, rekla sam.

8

VOZILA SAM KUĆI PROGONJENA PRIZORIMA IZ CYBERSPACEA. VEĆI dio svog profesionalnog vijeka odlazim na mjesta zločina, ali nikada nisam iskusila da mjesto zločina dođe k meni. Osjećaj uronjenosti u tu fotografiju, zamišljanja da mogu osjetiti mirise i opipati ostatke tijela opasno me potresao. Bila je gotovo ponoć kad sam skrenula u svoju garažu, a jedva sam dočekala da otključam ulazna vrata kuće. Kad sam ušla, isključila sam alarmni uređaj, da bih ga zatim ponovno uključila istoga časa kad sam zatvorila i zaključala vrata. Obazrela sam se oko sebe da se uvjerim kako je sve na mjestu.

43 Uzdužno udvostručenje slike na mrežnici

pitala sam se je li devetnaesti vod također vidio poruku, kad je zazvonio telefon, od čije sam zvonjave nervozno poskočila.

– Bok, reče Wesley. Samo provjeravam jesi li stigla kući bez problema. – Imam novi e-mail'; rekla sam i ispričala mu o čemu se radi. – Spremi ga i idi u krevet. Teško je ne razmišljati o tome. – On želi da ti o tome razmišljaš cijelu noć. U tome je njegova moć. To je

njegova igra. – Ali zašto ja? Bila sam uznemirena i još sam osjećala mučninu. – Zato što si ti izazov Kay. Čak i za dobre momke kao što sam ja. Idi u krevet,

Razgovarat ćemo sutra. Volim te. No, nisam imala prilike dugo spavati. U nekoliko minuta poslije četiri ujutro

ponovno se oglasio moj telefon. Ovaj put bio je to doktor Hoyt, obiteljski liječnik u Norfolku, gdje je posljednjih dvadeset godina radio kao sudski patolog kojeg je imenovala vlada. Sada je već grabio prema sedamdesetoj, no bio je krepak i bistar poput kristala. Nikada nisam čula da ga je išta natjeralo na paniku, pa me ton njegova glasa istoga trenutka uznemirio.

– Doktorice Scarpetta, oprostite, rekao je, a govorio je vrlo brzo. Ja sam na otoku Tangier.

Začudo, meni su na pamet padale samo pogačice od račića. Što, zaboga, radite tamo?

Namjestila sam jastuke iza sebe i posegnula za blokom i olovkom. Pozvali su me kasno sinoć i ovdje sam već pola noći. Momci iz Obalne straže morali su me povesti u jednom od svojih kutera, a ja brodice ne volim, ma ni malo, jer te valja i polijeva, gore nego kad se mute jaja. A osim toga, bilo je hladno za krepati.

Nisam imala pojma o čemu priča. – Posljednji put kad sam vidio nešto slično bilo je u Texasu, 1949., nastavio je, i

dalje brzajući u govoru, dok sam stažirao i taman sam se trebao oženiti… Morala sam ga prekinuti. Usporite, Frede, rekla sam. Recite mi što se dogodilo. – Pedesetdvogodišnja gospođa s Tangiera. Vjerojatno leži mrtva u svojoj

spavaćoj sobi već dvadeset i četiri sata. Na koži ima bezbroj razbacanih mjehurića, sva je u njima, uključujući i dlanove i stopala. Možda će vam zvučati ludo, ali to nalikuje na velike boginje.

– U pravu ste. Zvuči mi ludo'; rekla sam, a usta su mi se osušila. Bi li to mogle biti vodene kozice? Ima li naznaka da je žena imala slab imunitet?

– Ne znam ništa o njoj, ali nikada nisam vidio vodene kozice koje izgledaju ovako. Ovaj je osip raspoređen poput variole. U velikim skupinama, kao što sam rekao, svi mjehurići jednake starosti, i što su dalje od sredine tijela, to su gušći, Tako da se na tijelu i na udovima spajaju.

Prisjetila sam se torza i one male površine prekrivene osipom za koji sam pretpostavila da je herpes zoster, te sam osjetila stezanje oko srca. Nisam znala gdje je ta žrtva umrla, no vjerovala sam da se to dogodilo negdje u Virginiji. Otok Tangier također se nalazi u Virginiji. Mali rubni otočić čije se gospodarstvo temelji na ulovu rakova.

– U današnje vrijeme hara gomila neobičnih virusa, govorio je doktor Hoyt. – Tako je, složila sam se. Ali hanta, ebola, denga44

44 Virusne bolesti karakterizirane masovnim krvarenjem tkiva, ponajprije bubrega, plucnih organa

i kože.

, HIV i ostale ne uzrokuju simptome koje ste opisali. To ne znači da ne postoji nešto drugo o čemu ne znamo ništa.

– Ja poznajem velike boginje. Dovoljno sam star da sam ih vidio vlastitim očima. Ali nisam stručnjak za zarazne bolesti, Kay. A vraški je sigurno da ne znam sve one stvari koje znate vi. Ali, što god da je u pitanju u ovom slučaju, činjenica ostaje da je žena mrtva i da ju je ubila neka vrsta variola virusa.

– Živjela je sama, očito. – Da. A kada je posljednji put viđena živa? Šef radi na tome. – Kakav šef? rekla sam. – Odjel policije u Tangieru ima samo jednog namještenika. I taj je šef. Zovem vas

iz njegove montažne kućice. – Ali on nas ne sluša. – Ne, ne. Vani je, razgovara sa susjedima. Ja sam se potrudio najbolje što sam

mogao ne bih li dobio kakve informacije, ali bez mnogo sreće. Jeste li ikada bili ovdje?

– Ne, nisam. – Recimo samo da žitelji ne miješaju mnogo svježe krvi u nadolazeće naraštaje.

Na cijelom otoku postoji možda petnaestak prezimena. Većina ljudi odrasta tamo i nikada ne odlazi. Prokleto je teško shvatiti i jednu riječ od onoga što govore. To vam je narječje koje nećete čuti ni u jednom drugom kutku svijeta.

– Neka je nitko ne dira dok mi ne bude malo jasnije o čemu se tu radi, rekla sam otkopčavajući pidžamu.

– Što želite da učinim? upitao je doktor Hoyt. – Recite šefu policije neka čuva kuću. Nitko neka ne ide ni unutra ni u blizinu dok

ja ne dopustim. Vi idite kući. Nazvat ću vas poslije. Laboratoriji još nisu bili dobili rezultate mikrobioloških testova provedenih na

torzu, ali sada nisam mogla čekati. Žurno sam se odjenula, nespretno petljajući sa svime čega sam se dotakla, kao da me motorička vještina posve napustila. Jurila sam pustim ulicama, a nešto prije pet parkirala sam na svom mjestu iza mrtvačnice. Otključavši vrata natkrivenog prilaza prestrašila sam noćnog čuvara, i on mene.

– Smiluj nam se, Bože. Doktorice Scarpetta, reče Evans, koji je čuvao zgradu mog ureda otkada sam radila u njoj.

– Oprostite, rekla sam, a srce mi je bubnjalo u prsima. Nisam vas željela prestrašiti.

– Baš sam krenuo u obilazak. Je li sve u redu? Iskreno se nadam. Prošla sam pokraj njega. Stiže nam neki slučaj?

Krenuo je za mnom uz rampu. Otvorivši vrata koja vode u samu zgradu, okrenula sam se i pogledala ga.

– Ne, koliko ja znam, odgovorila sam. Sada je bio posve zbunjen, jer nije razumio što radim ovdje u ovo doba ako nam

ne stiže nikakav slučaj. Stao je odmahivati glavom, a zatim se uputio natrag prema vratima koja vode na parkiralište. Odatle će ući u predvorje zgrade do naše, zgrade Udruženih laboratorija, gdje će sjesti i gledati malu, titravu televiziju sve dok ne dođe vrijeme za ponovni obilazak. Evans nije htio kročiti nogom u mrtvačnicu. Nije mogao shvatiti kako to itko može, a ja sam znala da mu ulijevam strah.

– Neću dugo biti dolje, rekla sam mu. Kasnije ću biti gore, u uredu. – Dobro, gospodo, rekao je i dalje odmahujući glavom. Znate gdje me možete

naći. Na pola puta niz hodnik koji vodi do odjela za obdukcije nalazila se prostorija u

koju nitko nije ćesto zalazio. Otkljućavši vrata, najprije sam ušla onamo. Unutra su se nalazili hladnjaci za duboko zamrzavanje posve različiti od onih koji su se obično vidali u kućanstvima. Bili su golemi i načinjeni od nehrđajućeg čelika, a na vratima su

imali sitne digitalne zaslone na kojima se mogla očitati temperatura. Na svakom je bio istaknut popis brojeva pod kojim je slučaj zaprimljen, označavajući tako neidentificirana tijela koja su unutra.

Otvorila sam jedna vrata, a iz hladnjaka stane kuljati gusta magla ledenog zraka koji mi je štipao obraze. Zena je bila zatvorena u mrtvačkoj vreći i ležala je na polici. Ja sam odjenula ogrtač, stavila rukavice i zaštitnu masku – sve slojeve zaštite koje smo imali. Znala sam da bih već mogla biti zaražena, a pomisao na Winga u njegovu osjetljivu stanju ispunjavala me strahom dok sam izvlačila vreću i prebacivala je na stol od nehrđajućeg čelika koji je stajao na sredini prostorije. Raskopčavši crni plastični zamotuljak, izložila sam torzo sobnoj temperaturi, te sam izašla i otključala vrata odjela za obdukcije.

Uzevši skalpel i čista objektna stakalca ponovno sam navukla kiruršku masku na nos i usta, pa sam se vratila u sobu za zamrzavanje i zatvorila vrata za sobom. Vanjski sloj torza bio je vlažan, jer je odmrzavanje počelo, a ja sam se poslužila toplim ručnicima kako bih pospješila taj proces a da ne dode do pucanja mjehurića nakupljenih na kuku i na nazubljenim rubovima batrljaka.

Skalpelom sam zagrebla područje oko mjehurića, te sam napravila razmaze na stakalcima. Zatim sam zakopčala vreću, označivši je žarkonarančastim etiketama za biološku opasnost. Jedva sam uspjela podići tijelo kako bih ga vratila na njegovu policu u dubokom smrzavanju, a ruke su mi drhtale od napora. Osim Evansa nije bilo nikoga koga bih mogla pozvati u pomoć, pa sam to ipak učinila sama, nakon čega sam nalijepila još nekoliko upozorenja na vrata hladnjaka.

Zaputila sam se na treći kat otključavši maleni laboratorij koji bi bio sasvim nalik na većinu ostalih da nije bilo raznih instrumenata koji se koriste isključivo u histologiji, mikroskopskom proučavanju tkiva. Na radnoj plohi stajao je procesor tkiva koji skrućuje i dehidrira uzorke tkiva poput jetre, bubrega i slezene da bi zatim infiltrirao parafinom prostor među stanicama. Takvi blokovi zatim odlaze do centra za ulaganje i na mikrotom koji ih sjecka u tanašne vrpce pogodne za mikroskopsko proučavanje. Krajnji proizvod obično me držao nagnutom nad mojim mikroskopom kat niže.

Dok su se objektna stakalca sušila na zraku, ja sam pretraživala police, pomičući u stranu žarkonarančaste, plave i ružičaste nakupine nečega u Coplinovim staklenkama, izvlačeći Gramov jod za deso posudice s poklopcem koje se koriste za bojenje uzoraka tkiva.

Razmišljala sam o otoku Tangier odakle mi nikada dosad nije stigao nijedan slučaj. Tamo nije bilo ni mnogo kriminala, kako su mi rekli; tek nešto alkoholizma, što je uobičajeno kod muškaraca koji dane provode sami, na moru. Iznova sam se sjetila plavih rakovica, žaleći što mi Bev nije prodala tunu ili kakvu drugu ribu.

Pronašavši bocu Nicolaou bojila, uronila sam u njega kapaljku i pažljivo kapnula kapljicu crvene tekućine na svako stakalce koje sam zatim prekrila pokrovnim stakalcima. Smjestila sam ih u čvrstu kartonsku mapu koju sam uzela u ruku, te sam se spustila na svoj kat. Sada su ljudi već počeli stizati na posao, pa su me u čudu promatrali dok sam prolazila hodnikom i ulazila u dizalo odjevena u kirurško odijelo, s maskom na licu i rukavicama na rukama. U mom uredu Rose je sklanjala prljave šalice za kavu s mog stola. Sledila se kad me ugledala.

– Doktorice Scarpetta? rekla je. Što se, za majku Božju, dogada? – Nisam sigurna, ali nadam se da nije ništa; odgovorila sam smještajući se za svoj

stol i skidajući pokrov sa svog mikroskopa.

Stajala je na vratima promatrajući me dok sam postavljala stakalce na postolje mikroskopa. Ako ni po čemu drugom, po mom je raspoloženju znala da je nešto posrijedi. Nešto veliko.

– Kako vam mogu pomoći? rekla je zloslutnim, tihim glasom. Izoštrila sam mrlju na stakalcu, uvećanu četiri stotine i pedeset puta, da bih zatim na nju kapnula kap sudana III. Zurila sam u valove žarkocrvenih eozinofilnih nakupina u zaraženim stanicama epitela koje su zapravo bile citoplazmatska Guarnierijeva tjelešca što su ukazivala na zarazu nekom vrstom virusa koji izaziva boginje. Spojila sam na mikroskop polaroidni fotoaparat, pa sam napravila nekoliko visoko rezolutnih fotografija u boji; fotografija onoga za što sam vjrovala da bi staricu ionako ubilo i to na vrlo okrutan način. Smrt toj nesretnoj ženi nije ponudila nikakav humani izbor, no da se radilo o meni, ja bih bila odabrala pištolj ili nož.

– Nazovi MCV i vidi je li Phyllis već stigla, obratila sam se Rose. Reci joj da onaj uzorak što sam joj ga poslala u subotu ne može čekati

Nije prošlo ni sat vremena kad me Rose ostavila na križanju Jedanaeste i Marshallove ulice, kod Medicinskog koledža Virginije gdje sam bila stažirala na odjelu forenzične patologije. Tada nisam bila mnogo starija od studenata kojima sam sada bila savjetnik i kojima sam tijekom cijele godine držala svoja jezovita predavanja. Zgrada Sanger Hall bila je izgradena u duhu arhitekture šezdesetih, s fasadom izradenom od kričavoplavih pločica koju se moglo spaziti na kilometre. Ušla sam u dizalo prepuno liječnika koje sam poznavala i studenata koji su ih se bojali.

– Dobro jutro. – I vama. Imate predavanje? Odmahnula sam glavom, okružena bijelim ogrtačima. Moram posuditi vaš

TEM45

– Čuli ste za obdukciju koju smo neki dan imali u prizemlju? obratio mi se specijalist za plućne bolesti kad su se vrata dizala razdvojila. Pneumokonioza

sa.

46 izazvana mineralnom prašinom. Beriliozas47

45 Transmission Electron Microscope – elektronski mikroskop. 46 plućna bolest koja nastaje uslijed dugotrajnog talzenja čestica prašine u plućima.

47 Trovanje berilijem

, da budem odredeniji. Sad vi recite, koliko se često to ovdje sreće?

Na petom katu žurnim sam se korakom zaputila prema Laboratoriju za elektronsku mikroskopiju u kojem se nalazio jedini TEM u gradu. Kao i obično, na kolicima i radnim plohama nije bilo ni centimetra slobodnog prostora, jer su bili prekriveni svjetlosnim mikroskopima i fotomikroskopima, te drugim ezoteričnim instrumentima za određivanje veličine stanica i prevlačenje uzoraka ugljikom radi rendgenske mikro-analize.

TEM je uglavnom bio rezerviran za žive; najčešće se koristio za bubrežne biopsije i neke specifične tumore, te rijetko za viruse. Gotovo nikada za uzorke s obdukcija. S obzirom na podatke koji su meni trebali i na činjenicu da su mi pacijenti već bili mrtvi, bilo je teško na

tjerati znanstvenike i liječnike da se posebna oduševe za moje uzorke, kad su ih čekali kreveti puni Ijudi koji su iščekivali njihove nalaze kao presude koje bi im mogle osigurati odgodu tragične smrti. Stoga ranije, u onim prilikama kad mi je trebala pomoć mikrobiologinje, doktorice Phyllis Crowder, nisam imala običaj poticati je na trenutno djelovanje. Sada je znala da se nešto događa.

Još sam iz hodnika prepoznala njezin britanski naglasak, jer je telefonirala.

– Znam. To razumijem, govorila je kad sam pokucala na otvorena vrata. Ali morat ćete ili promijeniti termin ili početi bez mene. Iskrsnulo mi je nešto drugo. Nasmiješila mi se i pozvala me unutra pokretom ruke.

Poznavala sam je još u doba svog stažiranja i bila sam uvjerena kako su njezine lijepe riječi, kao člana nastavničkoga zbora fakulteta, imale puno veze s time zašto je moje ime uopće spomenuto kad se otvorilo mjesto glavnog sudskog patologa u Virginiji. Bila mi je bliska po godinama i nikada se nije udavala, a kratka kosa bila joj je iste sive boje kao i oči. Oko vrata je cijeli život nosila istu zlatnu ogrlicu s križem, koja je nalikovala na antikvitet. Roditelji su joj bili Amerikanci, no ona je rođena u Engleskoj. Tamo je pohadala studij i počela raditi u svom prvom laboratoriju.

– Vražji sastanci, požalila se kad je spustila slušalicu. Nema toga što mrzim više od njih. Ljudi koji samo sjede i pričaju, umjesto da rade.

Izvukla je rukavice iz kartonske kutije i pružila mi jedan par. Zatim je isto učinila s maskom.

– Na vratima visi rezervni laboratorijski ogrtač, dodala je. Krenula sam za njom u malu, tamnu prostoriju gdje je radila prije no što je

zazvonio telefon. Navukavši ogrtač pronašla sam neku stolicu, a ona je zaškiljila prema fosforescentno-zelenom zaslonu koji se nalazio u golemoj komori za promatranje. TEM je više nalikovao na instrument za oceanografska istrazivanja ili na kakvu napravu za astronomiju nego na obični mikroskop, Ova me komora uvijek podsećala na kacigu ronilačkog odijela kroz koju se mogu vidjeti jezoviti, sablasni prizori u moru gdje se u duginim bojama prelijevaju zrake sunca.

Kroz debeo metalni cilindar, koji se zove skop, a proteže se od sredine prostorije do stropa, snop elektrona od sto tisuća volti spuštao se na moj uzorak koji je u ovom slučaju bio uzorak jetre, a na stakalcu se pojavljivao kao razmaz debljine šest do sedam stotinki mikrona. Razmazi poput onih koje sam promatrala kroz svoj svjetlosni mikroskop bili su jednostavno predebeli da bi zraka elektrona prošla kroz njih.

Znajući ovo još pri izvođenju obdukcije, bila sam uronila dijelove jetre i slezene u glutarni aldehid48

– Što misliš? rekla sam, nadajući se da će pobiti moje uvjerenje. Nema sumnje da se radi o jednom od virusa koji izazivaju boginje, ogradila se. Pitanje je o kojem. Činjenica je da mjehurići ne prate protezanje živaca. Činjenica je da je malo vjerojatno da netko ovih godina boluje od vodenih kozica. Usto, sada možda imaš još jedan slučaj s istim simptomima. Sve me to zabrinjava. Moramo napraviti još neke testove, ali ja bih se prema ovome ophodila kao prema kriznoj medicinskoj situaciji.

, koji vrlo brzo prodire u tkivo. Tako pripremljene, poslala sam ih Crowderovoj koja će ih, znala sam, naposljetku omotati plastikom i izrezati najprije ultramikrotomom, a zatim i dijamantnim nožem, prije no što će ih pričvrstiti na sićušnu bakrenu rešetku i prevući ionima urana i olova.

Ono što nijedna od nas nije očekivala bilo je upravo ono u što smo trenutno gledale dok smo u komori pomno promatrale zelene sjenke uzorka, uvećane gotovo stotinu tisuća puta. Gumbi su kliknuli kad je namjestila jačinu, kontrast i dijametar uvećanja. Promatrala sam dvostruke lance DNA virusnih čestica što su imale oblik opeke, a bile su velike dvije stotine i pedeset nanometara. Netremice sam promatrala velike boginje.

48 Kemijski spoj, C5HH02, koji se koristi kao sredstvo za čuvanje histoloških i citoloških uzoraka

kako bi se spriječilo raspadanje tkiva. Pogodan je za čuvanje uzoraka radi mikroskopske analize, budući da čuva fine strukturalne pojedinosti i lokalizira enzimsku aktivnost.

Pogledala me. Kao prema hitnom slučaju, i to medunarodnih razmjera. Ja bih kontaktirala CDC49

49 Center for Disease Control and prevention – centar za kontrolu i prevenciju zaraznih bolesti.

. – To je upravo ono što ću učiniti, odgovorila sam, s teškoćom progutavši slinu. Što se, prema tvom mišljenju, skriva iza činjenice da je ovakvo što povezano sa

slučajem razrezanog tijela? upitala je, prilagodivši još neke sitnice na mikroskopu dok je virila u komoru.

– Sve mi to nema smisla, rekla sam. Zatim sam ustala i osjetila slabost u nogama. – Serijski ubojice tu i u Irskoj siluju, raščetvoruju ljude. Podigla sam pogled

prema njoj. Uzdahnula je. Žališ li ponekad što se nisi zadržala na bolničkoj patologiji? – Ubojice s kojima vi ovdje imate posla samo je teže uočiti, odgovorila sam. Jedini putevi kojima se može doći do otoka Tangier jesu morski i zračni put.

Budući da tamo nema razvijene turističke industrije, trajektne linije su rijetke i ne voze poslije sredine listopada. Čovjek bi morao voziti do Crisfielda u Marylandu ili, što sam ja učinila, otputiti se do stotinu trideset šest kilometara udaljenog Reedvillea, gdje me trebala dočekati Obalna straža. Otišla sam iz ureda kad je većina ljudi razmišljala o objedu. Poslijepodne je bilo svježe, nebo oblačno, a puhao je jak, hladan vjetar.

Rose sam ostavila upute da nazove Centar za kontrolu i prevenciju bolesti u Atlanti, jer su mene, kad god bih pokušala, stavili na čekanje. Takoder je trebala naći Marina i Wesleyja i obavijestiti ih o tome kamo sam otišla, te im reći da ću se javiti čim uzmognem. Vozila sam medudržavnom cestom 64 Istok do izlaza na autocestu 360, te sam se uskoro našla okružena obradivom zemljom.

Polja su bila smeđa od uzoranih usjeva kukuruza. Sokoli su se zalijetali prema zemlji pa se ponovno dizali u zrak tu, u dijelu svijeta gdje su baptističke crkve imale imena kao što su Nada, Pobjeda i Cion. Kudzu je obavijao drveće poput oklopa, a s druge strane rijeke Rappahannock, u Northern Necku, ljudi su živjeli u prostranim palačama koje si današnji vlasnici zapravo više nisu mogli priuštiti.

Prolazila sam pokraj novih prostranstava oranica i guštika mirte, a zatim i pokraj sudnice Northumberlanda, koja je sagrađena prije Gradanskoga rata.

U Heathsvilleu groblja su bila ukrašena plastičnim cvijećem, parcele lijepo uređene, a mjestimice se moglo vidjeti i poneko obojeno sidro ostavljeno na tlu. Skrenula sam na cestu koja je vodila kroz gustu borovu šumu, te sam prolazila pokraj polja kukuruza koja su se pružala tako blizu te uske ceste da sam mogla ispružiti ruku kroz prozor i dotaknuti smeđe stabljike. U marini Buzzard's Point bile su privezane brodice, a crveno-bijelo-plavi turistički brodić Chesapeake Breeze mirovao je na svome mjestu gdje će ostati do proljeća. Nisam imala problema s pronalaženjem mjesta za parkiranje, a u kućici nije bilo nikoga tko bi mi za to uzeo makar i četvrt dolara.

Na doku me čekao bijeli čamac Obalne straže. Članovi posade na sebi su imali žarkonarančaste i plave zaštitne kombinezone, poznate pod imenom mustangova odijela, a jedan od njih penjao se na mol. Imao je viši čin od ostalih, tamnu kosu i oči, a o boku je nosio devet-milimetarsku Berettu.

– Doktorica Scarpetta? Nije se razmetao svojim autoritetom, no vidjelo se da ga ima.

– Da, rekla sam. Imala sam nekoliko torbi, uključujući i težak čvrsti kovčeg u kojem sam nosila svoj mikroskop i fotoaparat. Dajte da vam pomognem. Pružio je ruke prema meni. Ja sam

Ron Martinez, zapovjednik postaje u Crisfieldu. – Hvala. Zaista cijenim ovo što radite, rekla sam. Hej, i mi cijenimo vaš trud. Razmak izmedu pristaništa i dvanaestmetarske patrolne brodice povećavao se i

smanjivao kako su valovi nadolazili i povlačili se, gurajući čamac sad bliže obali, sad ga udaljujući od nje. Ukrcala sam se, uhvativši se za ogradu. Martinez se spustio niza strme Ijestve. Slijedila sam ga u potpalublje pretrpano opremom za spašavanje, šmrkovima za gašenje vatre i golemim kolutovima konopca, gdje je zrak bio težak od ispušnih dizelskih para. Zagurao je moje stvari na sigurno mjesto i svezao ih radi osiguranja. Zatim mi je pružio mustangovo odijelo, pojas za spašavanje i rukavice.

– Morate navući sve ovo, ako slučajno upadnete u vodu. Nije baš neka lijepa misao, ali događa se. Temperatura mora je oko deset stupnjeva. Pogled mu se zadržao na meni. Možda biste željeli ostati tu dolje, dodao je u trenutku kad je čamac udario u rivu.

– Ne patim od morske bolesti, ali jesam klaustrofobična, rekla sam mu smjestivši se na uski podboj i izuvši čizme.

– Kako god želite, ali bit će gadno, Popeo se natrag na palubu dok sam se ja s mukom uvlačila u odijelo, koje se

sastojalo od samih zatvarača i čičak-vrpci, a bilo je ispunjeno polivinil kloridom kako bi me održalo na životu nešto duže u slučaju da se brodić prevrne. Ponovno sam navukla čizme, a zatim i pojas za spašavanje s kojim sam dobila i nož, zviždaljku, signalno ogledalo i baklje. Popela sam se natrag u kabinu, jer nipošto nisam željela ostati ovdje dolje. Posada je zatvorila poklopac motora na palubi, a Martinez se vezao na pilotovu mjestu.

– Vjetar puše sa sjeverozapada, jačinom od dvadeset i dva čvora, objavio je netko od posade. Valovi su visoki metar i dvadeset. Martinez stane odmicati brodicu od pristaništa. Problem sa zaljevom je taj, obratio mi se, što su valovi preblizu jedan drugome, tako da se nikada ne dobiva onaj dobar ritam kao na otvorenome moru. Siguran sam da ste svjesni činjenice da bi nas kakva nezgoda mogla skrenuti s kursa. Vani nema nijednog drugog patrolnog čamca, tako da ako se nešto dogodi, nema nikoga osim nas.

Počeli smo polako kliziti mimo starih kuća s platformama na krovovima i travnatim stazama za kuglanje.

– Ako bude trebalo nekoga spašavati, moramo se odazvati, nastavio je dok je jedan od članova posade provjeravao instrumente. Promatrala sam kako pokraj nas prolazi neki ribarski čamčić za čijim je kormilom stajao starac u čizmama do bokova. Zurio je u nas kao da smo sam otrov.

– Mogli biste završiti upetljani u štošta. Martinez je uživao u isticanju te mogućnosti.

– Ne bi mi bilo prvi put, rekla sam, a u nosnicama sam počela osjećati vrlo odbojan vonj.

– No, bilo kako bilo, dovest ćemo vas tamo, kao što smo doveli i onog drugog liječnika. Nikada mi se nije predstavio. Kako dugo već radite za njega?

– O, doktor Hoyt i ja poznajemo se već jako dugo, rekla sam suzdržano. Ispred nas izdizala Su se zahrđala postrojenja za preradu ribe, a kad smo se

približili ugledala sam pokretne trake kako se strmo dižu prema nebu, noseći na sebi milijune haringa koje su trebale biti pretvorene u ulje i gnojivo. Galebovi su kružili nebom iznad postrojenja i gramzivo čekali na dokovima, promatrajući sitnu, smrdljivu ribu kako im prolazi pred kljunovima, a mi smo klizili dalje, pokraj još nekih tvornica koje su bile svedene na ruševine i čija se opeka obrušavala u zaljev. Smrad je sada

postao nepodnošljiv čak i za mene, a ja sam zacijelo mogla izdržati više od većine ljudi.

– Hrana za mačke, reče mi jedan od posade, složivši lice u grimasu. – Zamislite samo dah tih mačaka. – Nema tih novaca za koje bih živio u ovim krajevima. – Riblje ulje je stvarno vrijedno. Algonki Indijanci koristili su kogije za gnojenje

polja kukuruza. – Što je, dovraga, kogi? upita Martinez. – Drugo ime za te gadne male stvorove. Gdje si ti išao u školu? Nema veze. Ako

ništa, ne moram to udisati da bih zaradio za život. Osim kad sam tu, s vama, levatima. – Što je, dovraga, levat? Prepirka se nastavljala dok je Martinez dodavao gas, tako da su motori grmjeli, a

pramac zaranjao još dublje u vodu. Plovili smo pokraj čeka za patke i plovaka što su ozr.ačavali položaje vrša za rakove, a našim vodenim tragom prelijevale su se dugine boje. Povećao je brzinu na dvadeset tri čvora, pa smo stali sjeći duboko plavetnilo zaljeva na kojemu danas nije bilo izletničkih čamaca, tek se na obzorju ocrtavala golema sjena prekooceanskoga broda.

– Koliko ima do tamo? upitala sam Martineza pridržavajući se za naslon njegove stolice, zahvalna na odijelu koje mi je dao. Ukupno trideset kilometara. Podigao je glas, jašući na valovima poput surfera, skližući se postrance i preko njih, ne skidajući pogled s vodenoga prostranstva pred sobom. U normalnim uvjetima ne bi trebalo mnogo vremena. Ali danas je gore nego inače. Zapravo, mnogo gore.

Njegova je posada i dalje provjeravala detektore za dubinu i kurs, a GPS59 nam je, vođen satelitom, pokazivao put. Sada više nisam vidjela ništa osim vode, valova koji su se izdizali ispred i iza našeg čamca i udarali o njega poput divovskih ruku. Zaljev nas je napadao sa svih strana.

Sy Global Positioning System-navigatorska naprava za navodenje brodova, vodena satelitom.

– Što mi možete reći o mjestu na koje idemo?~ Morala sam gotovo vikati. – Stanovništvo od oko sedam stotina ljudi. Do prije otprilike dvadeset godina

proizvodili su vlastitu struju, imali su jednu malu zrakoplovnu pistu nasutu od materijala s morskoga dna. Prokletstvo. Čamac bubne svom silinom o površinu mora izmedu dva vala. Ovaj nam je umalo naletio s boka. A takav će vas val okrenuti dok ste rekli keks.

Izraz lica bio mu je napet dok je jahao zaljevsku vodu kao da jaši divljega konja, a članovi posade bili su mirni, iako na oprezu dok su se držali za što je tko stigao.

– Gospodarstvo im se zasniva na plavim rakovicama, pogotovo mladima, mekanoga oklopa. Distribuiraju ih po cijeloj zemlji, nastavi Martinez. Zapravo, bogataši neprestance dolijeću privatnim avionima, samo da bi kupili rakove.

– Barem tvrde da je to ono što kupuju, primijeti netko. – Istina je da imamo nevolja s pijanstvima, ilegalnom proizvodnjom alkohola, s

drogom, nastavi Martinez. Ukrcavamo se na njihove brodice kad provjeravamo imaju li pojase za spašavanje ili provodimo akcije za suzbijanje droge, a oni to nazivajugeneralkama. Nasmiješio mi se.

– Da, da. A mi smo straža , sarkastično pridoda jedan od članova posade. Pazi, ide straža.

– Koriste jezik kako im puhne u glavu, reče Martinez, skotrljavši nas niz još jedan val. Možda će vam biti teško razumjeti ih.

– Kad završava sezona lova na rakove? upitala sam, zainteresiranija za ono što se s otoka izvozi nego za način govora Tangieraca. U ovo doba godine radi se jaruženje,

odnosno prolazi se po dnu mora u potrazi za rakovima. To se radi cijelu zimu, po četrnaest, petnaest sati na dan. Ponekad ih nema i cijeli tjedan u komadu.

S naše desne strane, u daljini, tamna je olupina virila iz vode, poput kita. Jedan od mornara uhvatio je moj pogled.

– Jedan od liberty50

Stao se izvlačiti unatrag, zanjihavši kositreni križ na privjesku ključeva. Pogledala sam kroz prozor prema malim bijelim drvenim kućicama s restoranima koji su imali rukom bojene znakove i plastične galebove što su visjeli u prozorima. Ususret nam je dolazio kamion koji je prevozio vrše, te je morao stati sa strane kako

brodova iz Drugoga svjetskog rata koji je završio na dnu, reče. Mornarica ga koristi za vježbe gađanja.

Napokon smo stali usporavati približavajući se zapadnoj obali koju je narušavala gomila kamenja, smrskanih brodica, zahrdalih hladnjaka, automobila i ostalog smeća što je sprečavala daljnju eroziju otočnoga tla. Kopno je bilo na gotovo istoj razini kao i more, a samo nekoliko metara iznad morske površine na svom najvišem dijelu. Kuće, crkveni zvonik i plavi toranj vodovoda gordo su se izdizali na obzoru ovog sićušnog, golog otoka gdje su Ijudi trpjeli najgora nevremena s najmanjom količinom oslonca pod nogama.

Motori su lagano rulali dok smo prolazili pokraj šipražja i priobalnih zaravni nastalih djelovanjem plime i oseke. Na starim drvenim dokovima, kojima je svako toliko nedostajala pokoja daska, bile su naslagane gomile vrša za lov na rakove izradenih od žice i vezanih na obojene plovke, a izgrebeni drveni čamci zaobljenih, masivnih krma bili su usidreni, ali nisu izgledali besposleno. Martinez pritisne trubu, a rezak zvuk zapara zrak dok smo prolazili među brodicama. Tangierci odjeveni u gumene pregače okrenuli su se prema nama pokazavši nam svoja sirova, bezizražajna lica, onako kako to ljudi rade kad imaju svoja vlastita mišljenja koja nisu uvijek pozitivna. Nisu se prestali vrzmati po svojim kolibicama i popravljati mreže kad smo pristali nedaleko od crpki za gorivo.

– Kao i većini ljudi na otoku, šefu je prezime Crockett, reče Martinez dok nas je posada vezivala za mol. A zove se Davy. Nemojte se smijati. Pogledom je pretražio dok i kafić koji se nije otvarao u ovo doba godine. Dođite.

Krenula sam za njim na kopno, a vjetar koji je puhao s mora bio je hladan kao usred zime. Nismo daleko odmakli kad je mali kamionet velikom brzinom dojurio iza ugla, tako da su gume glasno zaškripale po šljunku. Zatim se zaustavio i iz njega je izašao ukočen, mlad čovjek. Odoru su mu činile traperice, tamna zimska jakna i kapa na kojoj je pisalo Tangierska policija, a pogled mu je skakao s Martineza na mene i natrag. Potom se zabuljio u kovčege koje sam nosila sa sobom.

– U redu, reče mi Martinez. Ostavit ću vas s Davyjem. Obrativši se Crockettu, dodao je: Ovo je doktorica Scarpetta:

Crockett klimne glavom. Ijte svi. Samo dama ide. – Pobrat ću vas do tam. Narječje kojim je govorio već sam bila čula u netaknutim brdskim dražicama gdje

ljudi doista ne spadaju u dvadeseto stoljeće. – Čekat ćemo vas ovdje, obećao mi je Martinez, zaputivši se prema svojoj barci. Krenula sam za Crockettom ka njegovu kamionetu. Odmah sam znala da ga čisti

iznutra i izvana možda jedanput na dan i daArmor All voli više čak i od Marina. – Pretpostavljam da ste bili u kući, rekla sam mu kad je motor zakašlj ao. – Nisam. Susjed bio. A kad mi rekli, nazv'o u Norfolk.

50 Vrsta standardnog broda za prijevoz robe koji se gradio u SAD-u tijekom Drugoga svjetskog

rata.

bismo mogli proći. Ljudi su se vozili biciklima koji nisu imali ni ručne kočnice ni brzine, a činilo se da je omiljeno prijevozno sredstvo ipak skuter.

– Kako se zvala pokojnica? Stala sam praviti bilješke. – Lila Pruitt, reče on, ne obazirući se na činjenicu da su moja vrata gotovo

dodirivala nečiju ogradu. Udov'ca, ne znam godine. Prodav'la cepte turist'ma. Rakovi pohanci i slično.

Zapisala sam njegove riječi, ne znajući sa sigurnošću što mi govori, a on je vozio pokraj tangierske kombinirane škole, a zatim i pokraj groblja. Nadgrobni su kamenovi bili nahereni svaki na svoju stranu, kao da ih je pregazio vihor.

– A kada je i gdje posljednji put viđena živa? upitala sam. – U Dabyju, da, da. Klimnuo je glavom. I to, hm, možda lipanj. Sada sam bila

posve očajna i izgubljena. Oprostite, rekla sam. Posljednji je puta videna u nekom mestu Po imenu daby, i to u lipnju?

– Da, hm. Klimnuo je kao da ništa na svijetu nema toliko smisla koliko njegove riječi.

– Što je Daby i tko ju je tamo vidio? – Dućan. Daby's i sin. Mogu vas odvest' do tam. Uputio mi je brz pogled, ali ja

sam odmahnula glavom. Bio tamo u kupovini i vidio je. U lipnju, mislim. Njegovi začudni slogovi i kadence izvirali su, petljali se i kotrljali jedni preko

drugih poput vode njegova svijeta. Tamo je postajalo tam, ne mogu je bilo ne možem, sve je bilo svei, da li se pretvaralo u de de l :

– A njezini susjedi? Je li je vidio itko od njih? upitala sam. Ne, od već danima. – Pa tko ju je onda našao? upitala sam. Ni'ko. Očajnički sam ga pogledala. – Samo je gđa Bradshaw o'šla po cept, ušla unutra i našla smrad. Je li gospođa

Bradshaw išla na kat? – Rekla nije išla: Odmahivao je glavom. Oma' je išla po mene. A adresa

pokojnice je? – Tu gdje smo. Usporavao je. School Street. Smještena dijagonalno od Swainove memorijalne metodističke crkve, kućica

obložena bijelim daskama imala je prizemlje i kat; na konopcu se još sušilo rublje, a na zahrđalom stupu u pozadini smjestila se Ijubičasta lastavica. U dvorištu je ležao stari drveni čamac na vesla i vrše za lov na rakove, po kojima su bile razbacane ljušture kamenica, a smeđa hortenzija rasla je uz ogradu na kojoj su visjele neke neobične kutijice obojene u bijelo, okrenute prema neasfaltiranoj ulici.

– Što su one kutijice? upitala sam Crocketta. – Tu je prodav'la cepte. Četvrt dolara svaki. Ubaciš u prorez. Pokazao mi je

prstom. Gospođa Pruitt nije puno direktno rad'la s nikim. Napokon sam shvatila da Crockett govori o kulinarskim receptima, pa sam s tim

saznanjem povukla kvaku na svojim vratima. – Ja ću tu čekat' vas, rekao je. Izraz na njegovu licu preklinjao me da ga ne zamolim da ude sa mnom u tu kuću, – Samo pazite da nitko ne ude unutra. Izašla sam iz kamioneta. – Toga se ne morate bojat' nimalo ništa. Ovlaš sam promotrila i druge male drvene i montažne kuće u njihovim

pjeskovitim dvorištima. Neke su imale obiteljska groblja, s pokojnicima pokopanim gdje god se zemljište malo uzdizalo, a nadgrobni spomenici bili su glatki poput krede i nakošeni ili čak srušeni. Popela sam se stubama koje su vodile do ulaza u kuću Lile Pruitt, primijetivši još nekoliko nadgrobnih ploča u sjeni smreka, u kutu njezina dvorišta.

Zaštitna mrežasta vrata hrdala su na dijelovima, a opruga na kojoj su stajala glasno se pobunila kad sam ušla u zatvoreni trijem koji se naginjao prema ulici. Na trijemu je stajala njihaljka presvučena u sintetički materijal cvjetnog uzorka, a pokraj nje nalazio se mali plastični stol, gdje je, pretpostavljala sam, sjedila ljuljajući se, ispijajući ledeni čaj i promatrajući turiste kako za četvrt dolara kupuju njezine recepte. Pitala sam se je li virila kako bi se uvjerila da su platili.

Ulazna vrata bila su otključana, a Hoyt se dosjetio na njih nalijepiti rukom pisano upozorenje: BOLEST: NE ULAZI!! Pretpostavila sam kako je mislio da Tangierci neće znati što znači izraz biološka opasnost, no bilo kako bilo, postigao je cilj. Zakoračila sam u polumračno predsoblje gdje je na zidu visio portret Isusa koji se moli svome Ocu, a u nosnicama mi je zatreperio oduran vonj raspadajućeg ljudskog mesa.

U dnevnoj sobi bilo je tragova koji su ukazivali na bolest koja je trajala neko vrijeme. Na kauču su ležali razbacani i zamrljani jastuci i deke, a na stoliću su stajali papirnati rupčići, toplomjer, bočice Aspirina, nekakva mast te prljave šalice i tanjuri. Dakle, imala je groznicu. Mučili su je bolovi, pa se spuštala ovamo kako bi se utoplila i gledala televiziju.

Na kraju više nije bila u stanju ustati iz kreveta, pa sam je tamo i pronašla, u sobi na katu, čiji su zidovi bili obloženi tapetama s ružinim pupoljcima i gdje se, pokraj prozora koji gleda na ulicu, nalazila stolica za ljuljanje. Zrcalo koje se protezalo od poda do stropa bilo je zastrto plahtom, kao da više nije mogla podnijeti pogled na vlastiti odraz. Hoyt, liječnik staroga kova, bio je navukao posteljinu preko tijela, ne pomakavši pritom ništa drugo – gesta poštovanja prema mrtvima. Bio je dovoljno oprezan da ne poremeti mesto smrti, pogotovo ako je moj posjet trebao uslijediti nakon njegova. Stala sam nasred sobe ne žureći. Činilo se kao da se zidovi zatvaraju od smrada i da zrak postaje crn.

Pogled mi je prelazio preko jeftine četke i češlja koji su počivali na komodi, mekih ružičastih papuča ispod stolice na kojoj je bila naslagana odjeća koju nije imala snage maknuti ili oprati. Na noćnom ormariću ležala je Biblija u crnom kožnom uvezu koji se Ijuštio od isušenosti, i reklamna bočica aromaterapijskog raspršivača za lice Vita koji je, pretpostavljala sam, uzaludno primjenjivala ne bi li spustila razbuktalu vrućicu. Na podu su bili naslagani deseci kataloga za kupnju poštom, s presavijenim uglovima stranica koji su označavali njezine želje.

U kupaonici je ogledalo iznad umivaonika bilo prekriveno ručnikom, a ručnici što su ležali na podu prekrivenom linoleumom bili su umrljani i krvavi. Bila je ostala bez toaletnog papira, a kutijica sode bikarbone na rubu kade govorila mi je kako je gospoda Pruitt iskušala kupku s vlastitim lijekom ne bi li olakšala svoj jad. U ormariću s lijekovima nisam našla nikakve tablete koje bi bile izdane na recept; tek zubni konac, neku Jergensovu kremu, preparate za liječenje hemoroida i kremu za prvu pomoć. Zubna proteza bila je u plastičnoj kutiji na umivaoniku.

Pruittova je bila stara i sama, imala je vrlo malo novca i vjerojatno je malo puta u životu nogom kročila s ovog otoka. Vjerovala sam kako nije ni pokušala potražiti pomoć od susjeda, budući da nije imala telefona, a bojala se da će tko god je vidi pobjeći glavom bez obzira. Čak ni ja nisam bila posve spremna na ono što sam ugledala kad sam odmakla pokrivače.

Bila je prekrivena prištićima, sivim i tvrdim poput bisera, usne su joj bile upale u usta u kojima više nije bilo zuba, a obojena crvena kosa stršala joj je na sve strane. Povukla sam pokrivače još malo niže, otkopčavši joj kućnu haljinu, te sam primijetila da je gustoća mjehurića veća na udovima no što je bila na torzu, baš kao što je Hoyt i

rekao. Svrab ju je bio natjerao da noktima razgrebe ruke i noge, gdje je stoga i prokrvarila, te navukla sekundarne infekcije koje su natekle i skorile se.

– Bog vam pomogao, promrmijala sam, potresena. Zamišljala sam je u svom tom svrabu, boli vrućici i strahu od vlastita košmarnog

odraza u zrcalu. – Kako strašno, rekla sam, a mislima mi je proletjela slika moje majke. Probušila sam jednu od bubuljica i napravila razmaz na objektnom stakalcu.

Potom sam se spustila u kuhinju gdje sam postavila mikroskop na stol. Već sam bila sigurna u ono što ću ustanoviti. Ovo nisu bile vodene kozice. Nije to bio ni herpes zoster. Sve je ukazivalo na razarajuću, unakazujuću bolest pod imenom variola major, poznatiju pod imenom velike boginje. Uključivši mikroskop, položila sam stakalce na postolje, podigla dijametar uvećanja na četiri stotine i izoštrila sliku, pa sam počela razabirati gusta središta stanica, odnosno citoplazmatska Guarnierijeva tjelešca. Snimila sam fotografije nečega što nije moglo; nije smjelo biti istina.

Odgurnuvši stolicu unatrag, stala sam hodati kuhinjom amo-tamo, svjesna glasnog otkucavanja sata na zidu.

– Kako si to dobila? Kako? Glasno sam razgovarala s pokojnicom. Zatim sam ponovno izašla van i zaputila se prema Crockettovu kamionetu,

parkiranom na cesti. Nisam mu se posve približila. Imamo ovdje jedan veliki problem, rekla sam mu. A ja nisam sto posto sigurna što ću učiniti glede toga.

Moja prva nevolja bila je pronaći telefon koji se nije mogao prisluškivati, da bih naposljetku zaključila kako to uopće nije moguće. Nisam mogla zvati ni iz jedne od lokalnih trgovina, kao ni iz susjednih kuća ili iz šefove montažne kućice. To mi je ostavilo samo mogućnost mobitela, kojim se u normalnim okolnostima nikada ne bih poslužila za ovakav poziv. Ali nisam imala izbora. U tri sata i petnaest minuta ženski se glas javio na telefon u Američkom vojnom institutu za istraživanje zaraznih bolesti, USAMRIID-u51

Fujitsubo je bio u zgradi Russel na Capitol Hillu

, smještenom u Fort Detricku, u Fredericku, država Maryland. – Moram razgovarati s pukovnikom Fujitsubom, rekla sam. Žao mi je, na

sastanku je. – Vrlo je važno. – Gospođo, morat ćete nazvati sutra. – Dajte mi barem njegova pomoćnika, tajnicu… – Ako već niste čuli, svi savezni zaposlenici koji nisu apsolutno neophodni sada

su na dopustu… – Isuse Kriste! uzviknuia sam frustrirano. Zarobljena sam na otoku sa zaraznim

mrtvim tijelom. Možda se ovdje radi o nekakvoj epidemiji. Nemojte mi sad reći da moram čekati dok taj vaš prokleti dopust ne završi!

– Oprostite? U pozadini sam čula neprestanu zvonjavu telefona. – Zovem vas s mobitela. Baterija bi mi se mogla istrošiti svakog časa. Za majku

Božju, prekinite taj sastanak! Spojite me s njim! Odmah! 52

51 USAMRIID – United States Army Medical Research Institute of Infectious Diseases.

USAMRIID je najveći medicinski istraživački laboratorij u sklopu Američkog programa za istraživanje zaštite od bioloških otrova, a svrha mu je zaštititi građane od moguće prijetnje ratovanja biološkim oružjem. No još važnije, USAMRIID posjeduje najveći laboratorij zaštitne razine 4 za suzbijanje bioloških opasnosti u zemlji. 52 Capitol Hill je kompleks zgrada u Washingtonu koje čine sjedište Kongresa

, gdje su mu prebacili moj poziv. Znala sam da se nalazi u uredu nekog senatora, ali nisam marila za to dok sam mu na brzinu objašnjavala situaciju, pokušavajući obuzdati paniku u glasu.

– To je nemoguće, rekao je on. Sigurna si da se ne radi o vodenim kozicama, ospicama…

– Ne. A bez obzira na to o čemu se radi, tu bolest treba zaustaviti, Johne. Ne mogu ovo poslati u svoju mrtvačnicu. Time se moraš pozabaviti ti.

– Ne mogu to preuzeti, osim ako se ne radi o terorizmu, rekao mi je Fujitsubo. Izbijanje epidemija ide CDC-u. Čini mi se da bi s njima trebala razgovarati.

– I sigurna sam da na kraju i h o ću , rek la sam. A isto sam tak o sigu rna da je i većina njih na dopustu, što je razlogom zbog kojeg nisam uspjela doći do njih ranije. Ali oni su u Atlanti, a vi ste u Marylandu, nedaleko odavde. A ja moram ovo tijelo izvući odavde što brže.

S druge strane žice nastupila je tišina. – Nitko se više od mene same ne nada da sam u zabludi, nastavila sam dok me

oblijevao hladan znoj. Ali ako sam u pravu, a mi ne poduzmemo neophodne mjere opreza…

– Jasno mi je, jasno mi je, reče on na brzinu. Prokletstvo. U ovom trenutku na poslu je samo osnovno osoblje. No, dobro. Daj nam nekoliko sati. Ja ću nazvati CDC. Složit ćemo ekipu. Kad si se ti posljednji put cijepila protiv velikih boginja?

– Bila sam premala da bih se toga sjećala. I dolaziš s tijelom. – To je moj slučaj. No, znala sam što želi reći. Željet će me zadržati u karanteni. Hajdemo je samo

maknuti s otoka, a o ostalom ćemo voditi brigu poslije, dodala sam. – Gdje ćeš ti biti? – Njezina je kuća u središtu mjesta, blizu škole. – Bože, to baš nije dobro. Imamo li ikakve podatke o tome koliko je ljudi moglo

biti izloženo virusu? – Nikakve. Slušaj. U blizini je rukavac koji se puni vodom samo u vrijeme plime.

Orijentiraj se prema njemu i Metodističkoj crkvi. Ima visok zvonik. Karta kaže da postoji još jedna crkva, ali ta nema zvonika. Postoji pista za zrakoplove, ali uspiješ li doći što bliže kući, to bolje, tako da je ne moramo nositi i izložiti je pogledima ljudi.

– Dobro. Ono što nam najmanje treba jest panika. Zastao je, a glas mu se malčice smekšao. Ti si dobro?

– Prokleto se nadam da jesam. Osjetila sam suze u očima, a ruke su mi stale drhtati.

– Sad se moraš smiriti. Pokušaj se opustiti i ne brinuti. Pobrinut ćemo se za tebe, rekao je, a na te njegove riječi telefon mi je zamro u ruci.

Uvijek je postojala teoretska mogućnost da će me, nakon svih umorstava i ludila kojima sam u svojoj karijeri bila svjedokom, na koncu u tišini dokrajčiti neka bolest. Nikada nisam znala čemu se izlažem kad otvaram tijelo, umrljam se krvlju i udišem možda zaraženi zrak. Uvijek sam pazila da se ne porežem ili ne ubodem iglom, ali postoje i stvari koje više zabrinjavaju od hepatitisa i HIV-a Nepre stano se otkrivaju novi virusi, pa sam se često pitala neće li na kraju oni ipak zavladati i tako nas pobijediti u ratu koji je započeo kad i život.

Neko sam vrijeme sjedila u kuhinji i slušala tiktakanje sata, dok se iza prozorskoga stakla mijenjala svjetlost dana koji je odmicao. Napadaj panike koji me hvatao dostizao je svoj vrhunac u trenutku kad me Crockettov neobičan glas iznenada zazvao izvana.

– Gospođo? Gospođo? Kad sam izašla na trijem i bacila pogled kroz vrata, na najvišoj stubi ugledala

sam smeđu papirnatu vrećicu i kraj nje plastičnu čašu s poklopcem iz kojeg je virila slamka. Unijela sam ih unutra, a Crockett se popeo natrag u svoj kamionet. Bio je

otišao sa svog položaja koliko mu je trebalo da mi donese nešto za jelo, što nije bilo pametno, ali je bilo lijepo od njega. Mahnula sam mu kao da je moj anđeo čuvar, te sam se osjetila malo bolje. Sjela sam na ljuljačku i stala se njihati naprijed-natrag dok sam pijuckala zaslađeni ledeni čaj iz kafića Fischerman's Corner. Sendvič koji mi je donio bio je održenog iverka s bijelim kruhom i prilogom od Jakobovih kapica53

53 Vrsta školjke.

. Cinilo mi se da nikada u životu nisam jela ništa tako ukusno i svježe.

Ljuljala sam se tako i pijuckala čaj, kroz hrdajuću rešetku promatrajući ulicu. Sunce je klizilo niz crkveni toranj pretvorivši se u treptavu crvenu kuglu, a guske su letjele u jatima što su podsjećala na golema crna slova V ispisana na nebu. Crockett je upalio svjetla na svom kamionetu, baš kao što su to činili ljudi u svojim domovima, a dvije su djevojčice na biciklima projurile ulicom okrenuvši lica prema meni dok su prolazile. Bila sam sigurna da znaju. Cijeli je otok znao. Pronijele su se glasine o Obalnoj straži i liječnicima koji su došli zbog onoga što leži u krevetu Pruittove.

Vrativši se u kuću, navukla sam čiste rukavice, vratila masku na usta i zaputila se u kuhinju vidjeti što se može naći u smeću. Plastična je kanta iznutra bila obložena papirnatom vrećicom i gurnuta pod sudoper. Sjela sam na pod i počela razgledavati otpatke komad po komad ne bih li spoznala koliko je dugo Pruittova bila bolesna.

Bilo je očito da duže vrijeme nije bacila smeće. Prane limenke i kutije smrznute hrane bile su suhe i hrskave, a ljuske siroVe repe i mrkve smežurane i tvrde poput skaja.

Potom sam stala lutati prostorijama u njezinoj kući, pretražujući svaki koš za otpatke na koji sam naišla. No, onaj u dnevnoj sobi pružao je najtužniju sliku. U njemu sam na komadićima papira pronašla nekoliko rukom pisanih recepata za Lagani obrok od iverka, Kolač od račića i Lilin gulaš od ledinki. Na njima je bilo pogrešaka, neke su riječi na svakome bile prekrižene, zbog čega ih je, pretpostavljala sam, i bacila. Na dnu kante ležala je mala kartonska kutijica nekog reklamnog proizvoda koji je dobila poštom.

Izvadivši iz torbe bateriju, izašla sam van i stala na stube, pričekavši da Crockett izađe iz kamioneta.

– Uskoro će ovdje nastati velika gužva, rekla sam. Zurio je u mene kao da sam poludjela, a na osvijetljenim prozorima vidjela sam

lica ljudi koji su znatiželjno škiljili prema meni. Spustila sam se stubama i otišla do ograde na rubu dvorišta, zaobišla je, te sam stala osvjetljivati unutrašnjost sandučića u kojima je Pruittova prodavala svoje recepte. Crockett se odmakne nekoliko koraka unatrag.

– Pokušavam zaključiti kako je dugo bolovala, rekla sam mu. U kutijicama je bilo mnogo recepata, a tek tri kovanice od četvrt dolara u

drvenom sandučiću. – Kada je posljednji trajekt stigao ovamo s turistima? Usmjerila sam snop

svjetlosti u još jedan sandučić, gdje sam našla pet, šest recepata za Lilin lagani obrok od mladih rakovica.

– Prije tjedan dana. A prije toga niš' dan'ma. Tjednima, rekao je. Kupuju li susjedi njezine recepte? upitala sam.

Namrštio se kao da ga pitam nešto vrlo neobično. Oni već imaju svoj e. Sada su ljudi već izlazili na svoje trijemove i nečujno uranjali u mračne sjenke

svojih dvorišta kako bi promatrali ovu divljakušu u kirurškom odijelu, s kapom na glavi i rukavicama na rukama, koja osvjetljava sandučiće njihove susjede i razgovara s njihovim šefom.

– Uskoro će ovdje nastati velika gužva, ponovila sam mu. Vojska će svaki čas poslati ekipu liječnika, pa ćemo vas trebati da smirite ljude i uvjerite ih da ostanu u kućama. A sada želim da odete do čamca Obalne straže i kažete im da vam moraju pomoći, u redu?

Davy Crockett odvezao se tako brzo da su mu gume zaškripale.

9

UZ GROMOGLASNU BUKU SPUSTILI SU SE S MJESEČINOM OBASJAnog neba nešto prije devet sati uvečer. Helikopter Blackhawk Američke vojske grmio je iznad Metodističke crkve šibajući drveće vihorom svoje elise, dok je moćno svjetlo istraživalo teren tražeći mjesto za slijetanje. Promatrala sam ga kako se poput ptice spušta u dvorište susjedne kuće, praćen pogledima stotina zaprepaštenih Tangieraca koji su se slili na ulice mjesta.

Ne silazeći s trijema, virila sam kroz mrežasta vrata i promatrala kako medicinska ekipa za evakuaciju izlazi iz helikoptera, a djeca mještana skrivala su se iza svojih roditelja, bez riječi zureći u prizor pred sobom. Petero znanstvenika iz USMARIID-a i CDC-a nisu izgledali kao da dolaze s ovoga svijeta: na sebi su imali napuhana narančasta plastična odijela i kapuljače, a na leđima su nosili spremnike sa zrakom koji se pročišćavao energijom iz akumulatora. Hodali su uz rub ceste, s nosilima koja su bila zatvorena u plastični ovoj.

– Hvala Bogu da ste stigli, rekla sam im kad su stigli do mene. Koračajući trijemom proizvodili su sklizave plastične zvukove i nisu se trudili predstaviti se. Jedina žena u timu pružila mi je složeno narančasto odijelo.

– Vjerojatno je malo prekasno za to, rekla sam. – Ne može naškoditi. Pogledi su nam se sreli, a djevojka se nije doimala starijom

od Lucy. Samo naprijed, obucite ga. Odijelo je bilo izrađeno od materijala sličnog zastoru tuš kabine, pa sam sjela na

njihaljku i navukla ga preko odjeće i cipela. Kapuljača je bila prozirna s podbradnikom koji sam pažljivo svezala

oko prsa. Zatim sam ukljućila spremnik sa zrakom na križima. – Na katu je, rekla sam, nadvikujući zvuk prolaska zraka koji mi je brujao u

ušima. Vodila sam ih uza stube, a oni su nosili nosiljku. Na trenutak su svi zašutjeli

ugledavši tijelo na krevetu. Jedan od znanstvenika reče: Isuse. Nikada nisam vidio ništa slično. Onda su iznenada svi stali užurbano govoriti. Zamotaj je u plahte. – Zatvorena i blindirana. – Sve na krevetu, posteljina, sve – sve ide u sterilizator. Sranje. Što ćemo sada?

Spaliti kuću? Otišla sam u kupaonicu i pokupila ručnike s poda dok su oni podigli njezino

umotano tijelo. Bila je skliska pa im je bilo teško ugurati je u plastični prijenosni izolatorski ovoj, stvoren za žive, a ne za mrtve. Zatim su zalijepili plastične preklope, a pogled na tijelo u mrtvačkoj vreći, zatvoreno u plastični mjehur nalik na šator s kisikom uzdrmao je čak i mene. Podigli su nosiljku za krajeve, pa smo se zaputili natrag niza stube i dalje, na ulicu.

– Što će biti kad odemo? upitala sam. – Troje će nas ostati, odgovori jedan od njih. Sutra stiže još jedan helikopter.

Na putu prema Blackhawku presreo nas je još jedan znanstvenik u zaštitnom odijelu, a u ruci je nosio metalni kanister ne tako različit od onih koje koriste komunalni službenici za dezinsekciju. Dekontaminirao je nas i nosiljku, prskajući po nama kemikalije pred zapanjenim pogledima okupljenih mještana. Posada čamca Obalne straže stajala je pokraj Crockettova kamioneta, a sam Crockett bio je zaokupljen razgovorom s Martinezom. Zaputila sam se prema njima, a oni su, očito zaplašeni mojim zaštitnim ruhom, vidljivo ustuknuli korak, dva.

– Ovu kuću treba zapečatiti, rekla sam Crockettu. Sve dok ne budemo sigurni u to s čime imamo posla, nitko ne smije prići ni blizu. Držao je ruke u džepovima jakne i često je treptao kapcima.

– Morate me odmah obavijestiti ako se još tko na otoku razboli. – U ovo doba god'ne imaju razne bolesti, reče on. Imaju virus. A neki prehladu. – Ako ih uhvati groznica, bol u leđima, ako dobiju osip, rekla sam mu, smjesta

zovite mene ili moj ured. Ovi Ijudi su tu da vam pomognu. Pokazala sam prstom prema liječničkoj ekipi.

Izraz na njegovu licu jasno je stavljao do znanja kako ne želi da itko ostane ovdje, na njegovu otoku.

– Molim vas, pokušajte razumjeti, rekla sam. Ovo je jako, jako važno. Klimnuo je glavom kad se iza njega, odnekud iz mraka, stvorio dječaćić i uhvatio

ga za ruku. Dječaku, činilo se, nije bilo više od sedam godina, a imao je guste pramenove neukrotive plave kose i velike svijetle oči koje su bile prikovane za mene, kao da sam ja najgora utvara koju je ikada vidio.

– Tata, nebeski ljudi. Pokazao je prema meni. Darryl, hajde, reče Crockett svome sinu. Idi kući.

Zaputila sam se prema mjestu odakle je dopirala tutnjava helikopterske elise. Uzvitlani zrak hladio mi je lice, ali ostatak tijela bio mi je posve znojan, jer odijelo nije propuštalo zrak. Probijala sam se dvorištem pokraj crkve dok su krila elise bubnjala, a žgoljavi borići i grmlje pucali su pod udarima glasnog vjetra.

Blackhawk je bio otvoren i unutrašnjost je bila osvijetljena, a znanstvenici su pokušavali svezati nosiljku onako kako bi to učinili da je pacijentica živa. Popela sam se k njima, zauzela krajnje sjedište za posadu i svezala sigurnosni pojas. Jedan je od znanstvenika zatvorio klizna vrata. Helikopter je brektao i tresao se kako smo se dizali prema nebu. Bilo je nemoguće čuti bilo što bez slušalica s mikrofonom, a njih nismo mogli koristiti zbog kapuljača.

Ovo me isprva zbunjivalo. Odijela su nam bila dekontaminirana, ali liječnici ih i dalje nisu skidali. A onda mi je sinulo. Ja sam bila izložena bolesti Lile Pruitt, a još ranije i onom zaraženom torzu. Nitko nije želio udisati moj zrak ako on prije toga ne prođe kroz visokoučinkovit čestični pročišćivač zraka54

Razmišljala sam o Wesleyu, o Lucy i Marinu. Oni nisu imali pojma što se dogada, a da jesu, samo bi se jako uzrujali. Brinula sam se kada ću ih ponovno vidjeti i u kakvom ću tada stanju biti. Noge su mi bile skliske, stopala su mi se kuhala i nisam se osjećala dobro. Nisam mogla ne pomisliti sa strahom na one prve sudbonosne simptome: groznica, bol, mutan pogled i žed uzrokovana groznicom. Kao dijete cijepili su me protiv velikih boginja. Baš kao i Lilu Pruitt. Baš kao i onu ženu čiji je torzo još ležao u mom zamrzivaču. Vidjela sam ožiljke cijepljenja, one glatke,

. I tako smo se nijemo osvrtali oko sebe, pogledavajući jedni druge, a onda i pacijenticu. Zatvorila sam oči, a helikopter je jurio prema Marylandu.

54 U originalu: HEPA-high afficiency particulate air filter.

izblijedjele dijelove kože površine novčića od četvrt dolara gdje im je ubrizgana doza bolesti nedovoljna za zarazu, ali dovoljna za stvaranje imuniteta.

Bilo je jedva jedanaest sati kad smo sletjeli na nekom mjestu koje nisam dobro razaznavala. Spavala sam taman dovoljno dugo da se probudim zbunjena, da naglo otvorim oči i vratim se u bučnu stvarnost. Vrata su se ponovno otvorila, a kroz njih sam ugledala bijela i plava treptava svjetla na helidromu što se nalazio preko puta velike četvrtaste zgrade. Za ovaj kasni sat na zgradi je bilo osvijetljeno mnogo prozora, kao da su ljudi bdjeli iščekujući naš dolazak. Znanstvenici su oslobodili nosiljku i žurno je ukrcali u stražnji dio kamiona koji je čekao, a djevojka iz ekipe imala je zadatak da bude moja pratilja, te je njezina ruka u rukavici počivala na mojoj nadlaktici.

Nisam vidjela kamo su odnijeli nosiljku, ali mene su odveli preko ceste, do nakošenog prilaza sjeverno od zgrade. Odatle nismo morali dugo koračati hodnikom prije nego što su me uputili u tuš kabinu gdje se na mene obrušio mlaz Envirochema55

– Pokaži rame. Vrijeme je za ponovno cijepljenje. A dat ćemo ti i malo hiperimunog vaccinia-gamaglobulina

. Zatim sam svukla odjeću, te su me zalili tušem tople, pjenušave vode. U prostoriji su stajale police sa zelenim kirurškim odijelima i kaljačama, a kosu sam osušila ručnikom. Kako su me naputili, odjeću zajedno sa svim stvarima koje sam imala sa sobom ostavila sam na podu.

U hodniku me čekala medicinska sestra koja me zatim žustro provela pokraj operacijske dvorane, a zatim i pokraj zidova sterilizatora koji su me podsjećali na čelična ronilačka zvona i koji su oko sebe širili odvratan vonj sprženih laboratorijskih životinja. Trebala sam odsesti u odelu 200, gdje je crvena crta na pragu moje sobe upozoravala pacijente u izolaciji na zabranu prelaska. Ogledala sam se oko sebe prelazeći pogledom preko bolničkog kreveta prekrivenog električnom dekom, ventilatora, hladnjaka i malog televizora koji je stajao na visećoj konstrukciji u kutu. Primijetila sam žuta crijeva za dovod zraka pričvršćena na cijevi u zidu i čeličnu kutiju za prijenos stvari u vratima kroz koju su se dostavljali metalni pladnjevi s hranom koja je bila ozračena rendgenskim zrakama prije no što bi je uklonili.

Sjela sam na krevet, sama i utučena, nevoljna razmišljati o tome kolika me nevolja može snaći. Minute su prolazile. Vanjska su se vrata glasno zatvorila, a odmah zatim naglo su se otvorila vrata moje sobe.

– Dobro došla u rešt, objavi pukovnik Fujitsubo ušavši unutra. Na sebi je imao zaštitnu Racal kapuljaču i teško plavo plastično odijelo koje je spojio na jedno od smotanih crijeva za dovod zraka.

– Johne, rekla sam. Ja nisam spremna na ovo. Kay, budi razumna. Njegovo lice jakih kostiju doimalo se strogo, čak zastrašujuće iza prozirne

plastike, pa sam se osjetila ranjivom i samom. – Moram javiti ljudima gdje sam, rekla sam. Prišao je krevetu i razderao papirnatu vrećicu koju je držao u ruci i iz nje izvukao

malu bočicu i kapaljku.

56

55 Vrsta sredstva za dezinfekciju koje neutralizira viruse.

56 Hiperimuni gamaglobulin pripremljen iz seruma svježe cijepljenih osoba; time se u organizam ubacuju već gotova procuiijela kako bi se izbjeglo čekanje dok ih tijelo zarazene ili potencijalno zarazene osobe samo ne proizvede za borbu protiv virusa.

, za svaki slučaj. – Baš imam sreće, rekla sam. Natrljao mi je desno rame vatom natopljenom alkoholom. Bila sam vrlo mirna

kad mi je skarifikatorom dva puta zarezao kožu i nakapao rezove serumom.

– Nadajmo se da ovo nije neophodno, dodao je. Nitko se ne nada tome više od mene.

– Dobro je zato što bi trebala razviti krasnu anamnestičku reakciju, s višom razinom antitijela nego ikada prije. Cijepljenje unutar dvadeset četiri do četrdeset osam sati od dodira s virusom obično biva uspješno.

Nisam odgovorila. Znao je jednako dobro kao i ja da je možda prekasno. – Obdukciju na tijelu obavit ćemo sutra točno u devet sati, a tebe ćemo zadržati

još nekoliko dana nakon toga, za svaku sigurnost, rekao je bacajući papirnate omote u smeće. Osjećaš li ikakve simptome?

– Boli me glava i pomalo drhtim, rekla sam. Nasmiješio se neprestano me promatrajući. Fujitsubo je bio odličan liječnik koji

je prošao kroz sve razine hijerarhije u Vojnom institutu za patologiju, odnosno AFIP-u57

– Posljednji se put tako nešto dogodilo kad su ona dvojica laboranata bili izloženi djelomično otopljenoj krvi poljskog miša zaraženoj virusom hante, rekla je. Te bolesti s krvarenjima grozne su. Mislim da su bili ovdje kojih petnaestak dana. Doktor Fujitsubo kaže da vam treba telefon. Položila je na krevet tanašan ogrtač. Njega ću vam morati donijeti kasnije. Ostavit ću vam malo vode i nekoliko tableta Advila

, prije no što je preuzeo vodenje USAMRIID-a. Bio je razveden i nekoliko godina stariji od mene. S dna kreveta uzeo je složenu deku, razmotao je i ogrnuo me njome oko ramena. Zatim je privukao stolicu, opkoračio je i položio ruke na naslon.

– Johne, prvi put sam bila izložena virusu prije dva tjedna, rekla sam. – U onom slučaju umorstva. Sada bih je već trebala imati. – Što god ta bolest bila. Posljednji slučaj velikih boginja zabilježen je u listopadu

1977. u Somaliji, Kay. Odonda, ta je bolest istrijebljena s lica zemlje. – Znam što sam vidjela pod elektronskim mikroskopom. Možda je prenesena na

neprirodan način. – Hoćeš reći, namjerno. – Ne znam. Bilo mi je teško držati oči otvorene. Ali nije li ti čudno da je prva

osoba koja je možda zaražena istodobno i ubijena? – Sve mi je ovo skupa čudno. Ustao je. Ali ne možemo učiniti bogzna što osim

ponuditi biološki osiguranu karantenu za tijelo i za tebe. – Naravno da možete. Nema toga što vi ne možete učiniti. Nisam željela slušati o

sukobima oko pravne nadležnosti. – Ovoga trenutka ne radi se o slučaju koji dovodi u pitanje zdravlje širokih masa,

niti se radi o slučaju za vojsku. I sama znaš da ovo ne možemo tek tako ukrasti pred nosom CDC-a. U najgorem slučaju, imamo posla s nekakvom epidemijom. A u tome su oni najbolji.

– Otok Tangier trebalo bi staviti u karantenu. O tome ćemo razgovarati poslije obdukcije. Koju ja namjeravam izvesti, dodala sam.

– Vidjet ćemo kako se budeš osjećala, rekao je u trenutku kad se na vratima pojavila medicinska sestra.

Na izlasku se kratko posavjetovao s njom, a zatim je ona zakoračila u sobu, odjevena u još jedno, identično plavo odijelo. Mlada i razdražujuće vesela, objašnjavala mi je kako ona zapravo radi u bolnici Walter Reed, ali kako pomaže ovdje kad ima pacijenata koji moraju biti u posebnim uvjetima karantene što, na sreću, nije često.

58

57 Armed Forces Institute of Pathology 58 Naziv lijeka sličnog Aspirinu

. Metnula ih je na noćni ormarić. Jeste li gladni?

– Malo sira i krekera, ili nečeg sličnog, dobro bi mi došlo. Želudac mi je bio tako prazan da sam osjećala mučninu.

– Kako se osjećate, osim što imate glavobolju? Dobro, hvala. – Hm, nadajmo se da se to neće promijeniti. Zašto sad lijepo ne odete u

kupaonicu, ispraznite mjehur, operete se i ne zavučete pod pokrivače. Televizor je tamo. Pokazala mi je prstom, koristeći samo jednostavne riječi, kao da sam u drugom razredu osnovne škole.

– Gdje su sve moje stvari? – Sterilizirat će ih, ne bojte se. Nasmiješila mi se. Nikako se nisam mogla ugrijati, pa sam se još jedanput istuširala. Medutim, ništa

nije moglo sprati s mene ovaj grozan dan, a pred očima sam i dalje vidjela upale razjapljene usne, poluotvorene, slijepe oči i ruku koja ukočeno visi sa zaražene smrtne postelje. Kad sam izašla iz kupaonice, čekao me tanjur sa sirom i krekerima, a televizor je bio upaljen. No, telefona nije bilo.

– O, prokletstvo, promrmljala sam, zavukavši se ponovno pod pokrivače. Sljedećeg jutra doručak sam dobila kroz kutiju za prijenos, pa sam položila

pladanj na krilo i gledala emisiju Today, koju obično nikada nisam stizala pogledati. Martha Stewart59

59 Televizijska voditeljica

miješala je nešto u snijeg od bjelanjaka, a ja sam nevoljko gutala meko kuhano jaje koje baš i nije bilo toplo. Nisam mogla jesti i nisam znala bole li me leđa zato što sam umorna ili iz nekog drugog razloga, o kojem nisam željela ni razmišljati.

– Kako smo jutros? Na vratima se pojavila sestra, udišući zrak pročišćen filterom. – Zar vam nije vruće u tome? Pokazala sam vilicom na odijelo. Vjerojatno bi mi

postalo da ga imam na sebi duže vrijeme. U ruci je nosila digitalni toplomjer. Dobro. Ovo će potrajati samo trenutak.

Gurnula mi je toplomjer u usta dok sam ja zurila u televizor. Sada su prikazivali razgovor s liječnikom koji je pričao o ovogodišnjem cijepljenju protiv gripe, pa sam zatvorila oči dok toplomjer nije bipnuo, označujući da je vrijeme isteklo.

– Trideset i šest sa šest. Temperatura vam je zapravo malo preniska. Trideset i sedam je normalna.

Zamotala mi je narukvicu tlakomjera oko nadlaktice. – A tlak… Revnosno je stiskala gumenu kuglu pumpajući zrak. Sto osam sa

sedamdeset. Gotovo da ste mrtvi. – Hvala, promrmljala sam. Treba mi telefon. Nitko ne zna gdje sam. – Ono što vama treba jest mnogo odmora. Sada je u rukama imala stetoskop, koji

mi je gurnula u gornji dio pidžame. Duboko dišite. Gdje god ga je pomakla osjetila bih ubod studeni, a lice joj je bilo ozbiljno dok je osluškivala moje disanje. Još. Zatim ga je pomakla na leđa, pa Smo ponovile postupak,

– Hoćete li, molim vas, zamoliti pukovnika Fujitsuba da svrati. – Ostavit ću mu poruku. A vi se sada lijepo dobro pokrijte: Navukla mi je deku do

brade. Donijet ću vam još malo vode. Kako vaša glavobolj a? – Dobro, slagala sam. Zaista ga morate zamoliti da svrati. Sigurna sam da hoće,

čim bude imao vremena. Znam da je vrlo zauzet. Njezin snishodljivi ton sada me već stvarno živcirao. Oprostite, rekla sam

zapovjedničkim tonom. Već sam nekoliko puta zatražila telefon i sada se već počinjem osjećati kao da sam u zatvoru.

– Pa, znate kako zovu ovo mjesto, zapjevala je sestra. A pacijenti obično ne dobivaju…

– Svejedno mi je što pacijenti obično dobivaju ili ne dobivaju. Zagledala sam se u nju, na što joj se ponašanje istoga časa promijenilo.

– Sada se smirite. Oči su joj bljesnule iza prozirne plastike i povisila je glas. – Nije li nepodnošljiva pacijentica? Liječnici su uvijek takvi, reče pukovnik

Fujitsubo ušavši u prostoriju. Sestra ga pogleda, zaprepaštena. Zatim joj se u pogledu koji je prikovala za mene

pojavila mješavina prijekora i prezira, kao da ne može vjerovati da se ovo zaista događa.

– Stiže telefon, komada jedan, nastavi on unijevši u sobu i čisto narančasto odijelo koje je položio u dnu kreveta. Beth, pretpostavljam da si se upoznala s doktoricom Kay Scarpettom, glavnom sudskom patologinjom Virginije i savjetodavnom forenzičnom patologinjom pri FBI-u? Okrenuvši se prema meni, doda: Obuci ovo. Doći ću po tebe za dvije minute.

Sestra se namršti podigavši moj pladanj. Zatim s nelagodom pročisti grlo. – Niste se baš potrudili s jajima, reče. Zatim položi pladanj u kutiju za prijenos. Ja sam navlačila odijelo. Obično,

jednom kad ste unutra, ne puštaju vas van. Zatvorila je kutiju. – Đvo nije običan slučaj, Zavezala sam kapuljaču i uključila proćišćivać za zrak.

Vidjela sam da je Beth jedna od onih medicinskih sestara koje ne vole žene liječnike, zato što je više voljela da joj naredbe izdaje muškarac. Ili je možda željela biti liječnica, pa su joj rekli da djevojčice postaju medicinske sestre i udaju se za liječnike. Mogla sam samo nagadati. No, sjetila sam se kako me jednom, dok sam bila na medicinskom fakultetu Johns Hopkins, glavna medicinska sestra zgrabila za ruku. Nikada neću zaboraviti mržnju s kojom mi je rekla da se njezin sin nije upisao jer sam ja zauzela njegovo mjesto.

Fujitsubo se vratio u sobu osmjehujući mi se i pružajući mi telefon koji je uključio u utičnicu.

– Imaš vremena za jedan poziv. Podigao je kažiprst. A onda moramo krenuti. Nazvala sam Marina. Laboratorij zaštitne razine 4 za suzbijanje bioloških opasnosti nalazio se iza

običnog laboratorija, no razlika između tih dviju prostorija bila je više nego zamjetna. Biološka zaštita razine 4 značila je otvoreni sukob znanstvenika s ebolom, hantom i nepoznatim bolestima za koje nije bilo lijeka. Zrak je tekao samo u jednom smjeru i to pod negativnim tlakom kako bi se visoko zaraznim mikroorganizmima onemogućio put u bilo koji drugi dio zgrade. Prolazio je kroz visoko učinkovite filtere prije no što bi ušao bilo u naša tijela, bilo u atmosferu, a sve je bivalo popareno u sterilizatorima.

Iako obdukcije nisu bile česte, kada bi se obavljale, bilo bi to u blindiranom prostoru nazvanom Podmornica, iza dva para golemih vrata od nehrđajućeg čelika s podmorničkim bravama. Da bismo ušli, morali smo ići okolo, kroz labirint svlačionica i tuš kabina gdje su samo obojena svjetla upozoravala na to kojeg je spola osoba unutra. Muškarci su bili zeleni, pa sam namjestila svjetlo na crveno i skinula sve sa sebe. Zatim sam navukla nove tenisice i kirurško odijelo.

Čelična su se vrata automatski otvorila i zatvorila dok sam prolazila kroz još jednu zračnu komoru, u unutrašnju svlačionicu, odnosno prostoriju s opasne strane, gdje su s kuka na zidu visjela plava plastična odijela sa sigurnosnim filtrima, ugrađenim čizmama i zašiljenim kapuljačama. Sjela sam na klupu i navukla jedno odijelo, zakopčavši ga. Ugurala sam stopala u gumene čizme, a ruke u višestruke slojeve rukavica od kojih je vanjski sloj bio pričvršćen na manšete. Već mi je bilo vruće kad su se vrata zatvorila za mnom da bi se ispred mene otvorila nova, izradena

od još debljeg čelika, kroz koja sam ušla u najmanju prostoriju za obdukcije koju sam ikada vidjela.

Dohvatila sam žuto crijevo i priključila ga na spojku s mogućnošću brzog otkopčavanja koja mi se nalazila o boku, a brujanje zraka podsjetilo me na ispuhivanje dječjeg plastičnog bazenčića. Fujitsubo i još jedan liječnik označavali su epruvete i prali tijelo mlazom vode. Na golom tijelu, bolest je izgledala još žalosnije. Uglavnom smo radili u tišini, jer nismo gubili vrijeme namještajući opremu za komunikaciju, pa je jedini način razgovora bio stisnuti crijevo za dovod zraka dovoljno dugo da čujemo tuđe riječi.

To smo i činili dok smo rezali i vagali organe, a ja sam bitne podatke zabilježila na protokol. Žena je imala tipične degenerativne promjene aorte uzrokovane nakupinama kolesterola i zakrečenjem žile. Klijetke i pretklijetke srca bile su joj proširene, a zakrčena pluća ukazivala su na rani stadij upale pluća. Imala je čireve u ustima i oštećenja probavnog trakta. No najtužniju priču o ženinoj smrti pričao je njezin mozak. Imala je atrofiju moždane kore, proširenje moždanih brazdi, a bio je zamjetan i gubitak parenhima60

60 Općenit naziv za karakteristično tkivo bilo kojeg organa.

– izdajničke naznake Alzheimerove bolesti. Mogla sam samo zamisliti kako je bila zbunjena kad je oboljela. Možda se više

nije sjećala ni gdje je ni tko je, a u svojoj je demenciji mogla vjerovati da joj neko biće iz najgore noćne more ulazi u kuću kroz ogledala. Limfni čvorovi bili su joj natečeni, slezena i jetra mutne i otečene, istočkane od nekroze, što je sve ukazivalo na velike boginje.

Činilo se da je umrla prirodnom smrću, kojoj još nismo mogli dokazati uzrok, a dva sata kasnije obdukcija je bila završena. Otišla sam iz prostorije istim putem kojim sam i došla, počevši s unutrašnjom svlačionicom, gdje sam se, još u odijelu, pet minuta tuširala otopinom kemijskih spojeva za dekontaminaciju, stojeći na gumenoj podlozi, tvrdom četkom ribajući svaki centimetar dok su po meni pljuštali snažni mlazovi tekućine. Mokra, ušla sam u vanjsku svlačionicu gdje sam objesila odijelo da se osuši, iznova se otuširala i oprala kosu. Zatim sam navukla sterilno narančasto odijelo i vratila se u takozvani rešt.

Kad sam ušla u sobu, tamo sam zatekla sestru. Ovdje je Janet. Upravo vam piše poruku. Janet? Bila sam osupnuta. Je li Lucy s njom?

– Gurnut će je kroz kutiju za prijenos. Sve što znam jest da je došla neka mlada žena po imenu Janet. Sama je.

– Gdje je? Moram je vidjeti. – Znate i sami da to u ovom trenutku nije moguće. Iznova mi je mjerila tlak. – Čak i zatvori imaju mjesto određeno za posjete, gotovo sam graknula na nju.

Zar ne postoji neki prostor gdje bih mogla razgovarati s njom kroz staklo? Ili, zar ona ne bi mogla navući odijelo i doći ovamo, poput vas?

Za sve je ovo, naravno, trebalo posebno odobrenje od koga drugog nego od pukovnika, koji je odlučio da ćemo problem najjednostavnije riješiti tako da ja navučem masku s pročišćivačem zraka i zaputim se u kabinu za posjetitelje. Kabina se nalazila na Odjelu za klinička istraživanja gdje su se provodili testovi novih cjepiva. Sestra me provela kroz rekreacijsku prostoriju laboratorija zaštitne razine 3 za suzbijanje bioloških opasnosti, gdje su dobrovoljci igrali stolni tenis i biljar ili čitali časopise i gledali televiziju.

Zatim je otvorila drvena vrata koja su vodila u kabinu B, gdje je s druge strane stakla, u nekontaminiranom dijelu zgrade, sjedila Janet. Istovremeno smo podigle slušalice.

– Ne mogu vjerovati, bile su prve njezine riječi. Jeste li dobro? Sestra je i dalje stajala iza mene u tom prostoru veličine telefonske govornice, pa sam se okrenula i zamolila je da izade. Nije se pomakla s mjesta.

– Oprostite, rekla sam, a sada mi je te balavice već bilo dosta. Ovo je privatni razgovor.

U očima joj je bljesnuo gnjev kad je izašla, zatvorivši vrata za sobom. – Ne znam kako sam, rekla sam u slušalicu. Ali ne osjećam se posebno loše. – Koliko treba čekati? U očima joj zasjaji strah. – U prosjeku – deset dana, najviše četrnaest. Pa, onda je to dobro, zar ne? – Ne znam. Bila sam potištena. Ovisi o tome s čime imamo posla. Ali ako za

nekoliko dana još uvijek budem dobro, očekujem da će me pustiti. Janet je izgledala vrlo odraslo i lijepo u tamnoplavom kostimu ispod čijeg se

sakoa njezin pištolj nije ni vidio. Znala sam da ne bi došla da nema neki veliki problem.

– Gdje je Lucy? upitala sam. – Zapravo smo obje tu, u Marylandu, malo izvan Baltimorea, s devetnaestim

vodom. – Je li s njom sve u redu? – Da, reče Janet. Radimo na vašim fcleovima, pokušavamo pronaći njihov izvor

preko AOL-a i UNIX-a. – I oklijevala je. Mislim da ćemo ga najbrže uloviti dok je okačen na mrežu. Namrštila sam se, zbunjena ovom izjavom. Nisam sigurna da razumijem.. . – Je li vam to jako neudobno? Zurila je u moju masku. – Da. Više mi je smetalo kako je izgledala. Pokrivala mi je polovicu lica kao neka

odvratna brnjica i neprestano je kuckala o slušalicu dok sam govorila. – Kako ga možete uhvatiti okačenog, osim ako mi i dalje ne šalje poruke? Otvorila je mapu koju je bila položila na pult od ultrapasa. Želite li ih čuti? Klimnula sam glavom, a želudac mi se stisnuo u čvor. Mikroskopski crvi, sve

jače vrenje i mijazam'; pročitala je. – Molim? rekla sam. – To je to. To je e-mail od jutros. Sljedeći je stigao poslije podne. Oni su živi, ali

nitko drugi neće ostati. A onda je kojih sat vremena nakon toga stiglo ovo; Ljudi koji grabad drugih i izrabljuju ih su makroparaziti. Ubijaju svoje domaćine. Sve je pisano malim slovima, bez interpunckije, samo s razmacima. Pogledala me kroz staklo.

– Klasična medicinska filozofija, rekla sam. Datira još od Hipokrata i ostalih zapadnjačkih Iiječnika i njihovih teorija o tome što uzrokuje bolesti. Atmosfera. Razmnožavanje otrovnih čestica stvorenih raspadanjem organske tvari. Mikroskopski crvi i tako dalje. A onda je povjesničar McNeil pisao o interakciji mikro i makro parazita kao načinu razumijevanja evolucije društva.

– Onda znači da je deadoc medicinski obrazovan, reče Janet. A zvuči kao da aludira na ovu bolest, što god ona bila.

– On ne može znati za nju, rekla sam, a u meni se počeo rađati grozan novi strah. Ne vidim kako bi mogao.

– Nešto se pojavilo u novinama, reče ona. Osjetila sam kako mi je živcima prohujao bijes. Tko je sad propjevao? Nemoj mi

reći da Ring zna i za ovo. – Pisalo je samo da vaš ured istražuje jednu neobičnu smrt na otoku Tangier,

nekakvu čudnu bolest zbog koje je vojska došla helikopterom po tijelo. – Prokletstvo.

– Stvar je u tome da je deadoc, ako ima pristup virginijskim novostima, mogao znati za to i prije nego što je poslao e-mail poruke.

– Nadam se da je to ono što se dogodilo, rekla sam. Zašto ne bi bilo? – Ne znam, ne znam. Bila sam iscrpljena i osjećala sam mučninu u želucu. – Doktorice Scarpetta. Nagnula se bliže staklu. On želi razgovarati s vama. Zato

vam neprestano šalje poruke. Iznova sam osjetila trnce. – Imam ideju. Janet gurne ispise natrag u mapu. Mogla bih vas ubaciti u privatnu

chat prostoriju s njim. Ako ga uspijemo dovoljno dugo zadržati na vezi, mogli bismo ga pratiti od telefonskog voda do telefonskog voda, sve dok ne dodemo do grada, a onda i točne lokacije odakle zove.

– Ni na trenutak ne vjerujem da će ta osoba sudjelovati u takvom čemu, rekla sam. Prepametan je za to.

– Benton Wesley misli da bi mogao. Šutjela sam. – On misli da je deadoc dovoljno usredotočen na vas da bi mogao ući u chat

prostoriju. Ne radi se samo o tome da želi znati što vi mislite. Isto tako želi da vi znate što on misli, barem na tome počiva Wesleyjeva teorija. Imam ovdje prijenosni kompjuter, sve što vam treba.

– Ne. Odmahnula sam glavom. Ne želim se uplitati u to, Janet. Sljedećih nekoliko dana ionako nećete imati što raditi. Smetalo me kad god bi me netko optužio za nedostatak posla.

– Ne želim komunicirati s čudovištem. Preopasno je. Mogla bih reći nešto pogrešno i time osuditi na smrt još nekoliko ljudi.

Janetin je prodoran pogled počivao na mojim očima. Ionako umiru. Možda ih ima još, možda ljudi umiru baš u ovom trenutku, a mi za njih još ne znamo.

Sjetila sam se Lile Pruitt, same u kući, kako luta sobama, poluluda od bolesti. Vidjela sam je u njezinu ogledalu, čula njezine krike. Sve što morate učiniti jest nagovoriti ga da počne pričati, malo – pomalo, nastavi Janet. Znate, onako-ponašajte se kao da oklijevate, kao da vas je uhvatio nespremnu, inače će postati sumnjičav. Radite na tome nekoliko dana, a mi ćemo pokušati otkriti odakle zove. Priključite se na AOL. Udite u nekoliko chat prostorija i pronadite onu koja se zove S. P61

61 U origialu; M, E, – medical examiner, šro znači sudski patolog.

, može? Samo se motajte onuda.

– I onda? željela sam znati. – Nadamo se da će vas doći potražiti, misleći da se ovdje konzultirate s drugim

liječnicima i znanstvenicima. Neće odoljeti. To je Wesleyjeva teorija i ja se s njom slažem.

– Zna li on da sam ovdje? Pitanje je bilo dvosmisleno, ali znala je na koga mislim. Da, reče Janet. Marino

me zamolio da mu javim. Što je rekao? upitala sam kroz slušalicu. – Zanimalo ga je jeste li dobro. Počela je izbjegavati odgovor. Radi na onom

starom slučaju u Georgiji. Nešto u vezi s dvoje ljudi izbodenih na smrt u prodavaonici alkoholnih pića, u što je upleten i organizirani kriminal. U nekom gradiću nedaleko od otoka St. Simons: Oh, dakle, on je na putu.

– Mislim da jest. Gdje ćeš ti biti? – S vodom. Zapravo ću odsjesti u Baltimoreu, na sigurnom. – A Lucy? upitala sam ponovno, ovoga puta tako da nije mogla izbjeći odgovor.

Hoćeš li mi sada reći što se zaista događa, Janet? Udisala sam svoj pročišćeni zrak, promatrajući kroz staklo oso

bu za koju sam znala da mi nikada ne bi mogla lagati. Je li sve u redu? Pojačala sam pritisak.

– Doktorice Scarpetta, ovdje sam sama iz dva razloga, rekla je naposljetku. Prije svega, između Lucy i mene izbila je velika svađa oko toga biste li se trebali naći s njime na mreži ili ne biste. Tako da su svi smatrali kako bi bilo najbolje da ona ne bude ta koja će razgovarati s vama o tome.

– To mogu shvatiti, rekla sam. I slažem se. – Onaj drugi razlog je mnogo neugodniji, nastavila je. Radi se o Carrie Grethen. Zapanjio me i razgnjevio sam spomen njezina imena. Prije nekoliko godina, dok

je Lucy razvijala CAIN, bila je radila s Carrie. Zatim je netko provalio u JETI, a Carrie se bila pobrinula za to da krivnja padne na moju nećakinju. Bilo je tu i ubojstava, sadističkih i užasnih, u kojima je Carrie bila sudionica, a počinio ih je psihopat.

– Ona je još uvijek u zatvoru, rekla sam. – Znam. Ali suđenje je predviđeno za proljeće, reče Janet. Posve sam svjesna

toga. Nisam razumjela na što cilja. – Vi ste ključni svjedok. Bez vas Commonwealth i nema neki slučaj. Barem ne

dokle god se radi o suđenju s porotom. – Janet, jako sam zbunjena, rekla sam, a glavobolja mi se ponovno razbuktala. Ona duboko udahne. Sigurna sam da znate kako su nekada Lucy i Carrie bile

bliske. Oklijevala je. Vrlo bliske. – Naravno, rekla sam nestrpljivo. Lucy je bila u pubertetu, a Carrie ju je zavela.

Da, da, znam sve o tome. – Zna i Percy Ring. Pogledala sam je, šokirana. – Izgleda da je jučer Ring posjetio tužitelja Commonwealtha koji vodi Carrien

slučaj, ovoga… Roba Schurmera. Ring mu je rekao, onako.. kao muškarac muškarcu, kako je velik problem to što se nećakinja krunske svjedokinje ljubakala s optuženom.

– O, Isuse Kriste. Nisam mogla vjerovati u to. Taj jebeni gad. Ja sam odvjetnica. Znala sam što ovo znači. Lucy će morati sjesti na mjesto za svjedoke i odgovarati na pitanja o svojoj vezi s drugom ženom. Jedini način da se tome doskoči jest da ja odstupim kao svjedok i tako dopustim Carrie da ostane nekažnjena za ubojstvo.

– Lucyni postupci nemaju nikakve veze s Carrienim zločinima, rekla sam, sada tako bijesna na Ringa da sam se osjetila sposobnom za nasilje.

Janet prebaci slušalicu na drugo uho, pokušavajući ostati mirna. No vidjela sam njezin strah.

– Ne moram vam govoriti kako je tamo, vani, rekla je. Ništa ne pitaj i ništa ne pričaj. Takve se stvari ne toleriraju, bez obzira na izjave. Lucy i ja smo vrlo oprezne. Ljudi možda nagađaju, ali ne znaju sa sigurnošću, a i nije baš da hodamo uokolo u koži i lancima.

– Ni slučajno. – Mislim da bi je to uništilo, rekla je mirnim glasom. Sav taj publicitet. A ne

mogu ni zamisliti EST kad bi se nakon toga pojavila. Sve one muškarčine. Ring to radi samo da je se riješi; a možda i vas. A možda i mene. Jer tako nešto neće pomoći ni mojoj karijeri.

Nije morala nastaviti. Razumjela sam. – Zna li itko kakav je bio Schurmerov odgovor kad mu je Ring to rekao? – Poludio je, nazvao Marina i rekao mu da ne zna što da radi, da je gotov onoga

trenutka kad za to sazna obrana. Zatim je Marino nazvao mene. – Nije mi ništa rekao. – Nije vas želio uznemiravati u ovom trenutku, reče Janet. A

nije mislio ni da je on prava osoba koja će vam to reći. – Shvaćam, rekla sam. Zna li Lucy? – Ispričala sam joj. – Probila je rupu u zidu spavaće sobe, odgovori Janet. Zatim je rekla da će, ako

bude morala, svjedočiti. Janet pritisne dlan na staklo, raširivši prste i pričekavši da i ja učinim istu stvar.

Bila je to gesta najbliža dodiru, pa su mi oči zasuzile. Osjećam se kao da sam počinila zločin, rekla sam pročistivši grlo.

10

SESTRA JE UNIJELA KOMPJUTERSKU OPREMU U MOJU SOBU I BEZ riječi mi je predala prije nego što se okrenula na peti i izašla. Na trenutak sam zurila u laptop kao da se radi o nečemu što bi me moglo ozlijediti. Sjedila sam u krevetu; bilo mi je hladno, no istovremeno sam se obilno znojila.

Nisam znala trebam li svoje stanje zahvaliti mikrobima ili me hvata neka vrsta emocionalnog napada zbog onoga što mi je Janet upravo rekla. Lucy je željela postati agentica FBI-a još otkako je bila dijete i već je sada bila jedna od najboljih koje su ikada imali. Ovo je bilo tako nepošteno. Sav njezin grijeh sastojao se u tome da si je, sa samo devetnaest godina, dopustila da je zavede netko o~ak. Imala sam očajničku potrebu izvući se iz ove sobe i pronaći je. Zeljela sam poći kući. Upravo sam željela pozvoniti sestri, kad je ona ušla u sobu. No, bila je to neka nova djevojka.

– Mislite li da bih mogla dobiti čisto kirurško odijelo? upitala sam je. – Mogu vam donijeti ogrtač. Odijelo, molim vas. – Hm, to baš nije uobičajeno. Namrštila se. Znam. Uključila sam kompjuter u utičnicu za telefon i stisnula gumb za paljenje. – Ako nam budžet ne bude povećan, i to uskoro, neće biti nikoga tko će

sterilizirati odijela niti bilo što drugo. Sestra je i dalje pričala, u svom plavom odijelu, namještajući pokrivač oko mojih nogu. Jutros je na vijestima predsjednik rekao da je Obrok na kotačima62 u stečaju, da EPA63

– A da i ne spominjem zdravstvenu zaštitu, zagadenje zraka i praćenje epidemije zimske gripe ili nadziranje zaliha vode zbog parazita kriptosporidija

više ne čisti toksična odlagališta otpada, da će se savezni sudovi možda zatvoriti i možete zaboraviti obilazak Bijele kuće. Ste za ručak?

– Hvala, rekla sam dok je ona nastavljala svoju litaniju loših vijesti.

64

62 U originalu: Meals on Wheels – organizacija koja okuplja dobrovoljce kako bi dostavljali tople

obroke starim i bolesnim ljudima u njihove kuće. 63 Environmental Protection Agency-Agencija za zaštitu okoliša. 64 Mikroorganizam koji kod imunosuprimiranih bolesnika (karakteristično kod oboljelih od AIDS-

a uzrokuje jaku dijareju.

. Vi zapravo imate sreće što ste ovdje. Drugi tjedan možda više nećemo biti otvoreni.

Nisam željela ni razmišljati o svađama oko budžeta, budući da sam njima ionako posvećivala većinu svog vremena prepucavajući se sa šefovima raznih odjela i napadajući zakonodavstvo na Općoj skupštini. Brinula me mogućnost da ako savezna kriza udari i po državnim službama, moja nova zgrada nikada neće biti dovršena, a moja će se ionako bijedna sredstva bespoštedno srezati. Nitko nije lobirao za mrtve. Moji pacijenti nisu imali svoju stranku, ni pravo glasa.

– Imate dva izbora, govorila je sestra. – Oprostite. Ponovno sam je uključila u svoj osjetilni sustav. Piletina ili šunka. – Piletina. Uopće nisam bila gladna. I vrući čaj. Izvukla je svoje crijevo za zrak iz zida i ostavila me u tišini. Položila sam

kompjuter na pomičnu policu pokraj kreveta i spojila se na AOL. Otišla sam ravno u svoj e-mail sandučić. Čekala me gomila poruka, od deadoca nije bilo stiglo ništa što devetnaesti vod nije već otvorio. Pratila sam izbore koji su mi se otvarali do chat prostorija, otvarala popise prostorija s članstvom kako bih vidjela koliko je ljudi u onoj koja se zove S. P.

Unutra nije bilo nikoga, pa sam ušla sama i naslonila se na jastuke, zureći u crni ekran s redom ikonica posloženih uz gornji rub. Nije bilo doslovno nikoga s kime bih mogla razgovarati, pa sam pomislila kako to deadocu zacijelo izgleda smiješno ako me nekako promatra. Nije li moja namjera očita ako sam sama u prostoriji? Neće li mu to izgledati kao da ga čekam? Nisam uspjela ni dovršiti misao, kad se na ekranu pojavila ispisana rečenica, pa sam počela odgovarati.

QUINCY: Bok. O čemu danas razgovaramo? SCARPETTA: O ograničenju budžeta. Kako to pogacla vas? QUINCY: Radim u uredu u Washingtonu. Prava noćna mora. SCARPETTA: Jeste li vi sudski patolog?

QUINCY: Aha. Sreli smo se na sastancima. Poznajemo neke iste Ijude. Danas baš nema gužve, ali stvari se uvijek mogu popraviti ako je čovjek strpljiv.

U tom sam trenutku znala da je Quincy jedan od tajnih agenata devetnaestog voda. Nastavili smo razgovor sve do ručka, a zatim smo ga ponovno zapodjenuli i pričali gotovo sat vremena nakon toga. Razgovarali smo o našim zajedničkim problemima, postavljali pitanja o mogućim rješenjima, radili sve čega smo se mogli dosjetiti, a što nalikuje na normalan razgovor među sudskim patolozima ili ljudima s kojima oni dolaze u dodir. Ali deadoc nije zagrizao.

Malo sam odspavala i probudila se nešto poslije četiri. Na trenutak sam ležala vrlo mirno, ne znajući gdje sam, a onda me stvarnost prenula: brzo i žestoko. Sjela sam, zgurena ispod pomične police na kojoj je još stajao kompjuter. Iznova sam se spojila na AOL i ponovno se zaputila u onu istu chat prostoriju. Ovaj put pridružio mi se netko tko se nazivao MEDEX, pa smo razgovarali o vrsti kompjuterske datoteke koju koristim u Virginiji, u koju spremam informacije o slučajevima i iz koje vučem statističke podatke.

U točno pet sati i pet minuta oglasio se atonalni zvuk zvona u mom kompjuteru i na ekranu mi se pokazao prozorčić za trenutno dostavljanje poruka. S nevjericom sam buljila u deadocove riječi koje, znala sam, nitko u prostoriji nije mogao vidjeti.

DEADOC: misliš da si tako pametna SCARPETTA: Tko si ti? DEADOC: znaš ti tko sam ja ja sam ono što ti radiš SCARPETTA: Što ja radim? DEADOC: smrt doktor smrt ti si ja SCARPETTA: Ja nisam ti. DEADOC: misliš da si tako pametna Iznenada je zašutio, a kad sam kliknula na gumb koji mi može pokazati tko je

slobodan za razgovor, shvatila sam da se isključio. Srce mi je luđački udaralo dok sam MEDEXU slala novu poruku u kojoj je pisalo

da sam bila zauzeta s nekim posjetiocem. Nisam dobila nikakav odgovor, pa sam se ponovno našla sama u prostoriji.

– Prokletstvo, uzviknula sam ispod glasa. Pokušala sam ponovno čak u deset sati navečer, ali nije se pojavio nitko osim

Quincyja koji mi je rekao da bismo trebali pokušati iznova ujutro. Svi su drugi doktori, rekao je, otišli kući. Došla me pogledati ista ona sestra koja je bila poslije

podne, i bila je zaista draga. Žalila sam je zbog dugog radnog vremena i zbog toga što je morala navlačiti ono plavo odijelo svaki put prije nego što bi ušla u moju sobu.

– Gdje je nova smjena? upitala sam dok mi je rnjerila temperaturu. – Ja sam nova smjena. Svi se moramo truditi što bolje možemo. Klimnula sam, a

ona se još jedanput dotakla dopusta. – Ovdje gotovo da uopće nema laboranata, nastavila je. Mogli biste se sutra

probuditi i biti jedina osoba u zgradi. – Sada ću zacijelo imati noćne more, rekla sam dok mi je omatala narukvicu za

mjerenje tlaka. – No, vi se dobro osjećate, a to je važno. Otkad sam počela raditi ovdje zamišljam

da sam zaražena ovim ili onim. Najmanja bol ili šmrcanje i odmah me uhvati panika. Onda, kakva ste vi liječnica?

Rekla sam joj. – Ja sam namjeravala postati pedijatrica. A onda sam se udala. Bili bismo u

velikoj nevolji da ne postoje sestre poput vas, rekla sam osmjehnuvši se. – Većina liječnika to uopće ne primjećuje. Imaju onaj svoj stav. – Neki ga sigurno imaju, složila sam se. Pokušala sam zaspati, no cijelu se noć nisam uspjela smiriti. Svjetla ulične

rasvjete iza stakala mog prozora probijala su se kroz zastore, a ja se nisam mogla opustiti kako god se okrenula. Teško sam disala, a srce mi nikako nije usporavalo ritam. U pet ujutro napokon sam se uspravila u krevetu i upalila svjetlo. Za samo nekoliko minuta sestra se ponovno našla u mojoj sobi.

– Jeste li dobro? Bila je iscrpljena. – Ne mogu spavati. Želite li nešto? Uključila sam kompjuter i odmahnula glavom. Spojila sam se na AOL i otišla u

chat prostoriju S. P., no bila je prazna. Kliknuvši na gumb koji je pokazivao tko je slobodan, provjerila sam je li deadoc spojen na mrežu i ako jest, gdje bi mogao biti. Nije ga bilo, pa sam stala šetati raznim prostorijama koje stoje na raspolaganju pretplatnicima i članovima njihovih obitelji.

Tamo zaista ima ponešto za svakoga: mjesta za flert, za samce, za homoseksualce i lezbijke, za Indijance i crnce, pa i za zlo. Ljudi koji vole vezivanje, sadomazohizam, grupni seks, bestijalnost i incest slobodno su se mogli pronalaziti i razmjenjivati pornografsku umjetnost. FBI ima vezane ruke. Sve je to legalno.

Razočarana, sjela sam poduprta jastucima i posve nenamjerno zadrijemala. Kad sam sat vremena kasnije otvorila oči bila sam u chat prostoriji pod nazivom UMJETNOST-LJUBAV. Na zaslonu me u tišini očekivala poruka. Deadoc je pronašao mene.

DEADOC: slika vrijedi tisuću riječi Užurbano sam provjerila je li još na mreži. Pronašla sam ga mirno sklupčanog u

cyberspaceu, kako me čeka. Utipkala sam odgovor. SCARPETTA: Što prodaješ? Nije odmah odgovorio. Sjedila sam zagledana u ekran tri ili četiri minute. Zatim

se vratio. DEADOC: Ne trgujem s izdajicama la dajem besplatno što misliš da se dogacta s

takvim Ijudima SCARPETTA: Reci mi. Tišina, u kojoj sam ga promatrala kako izlazi iz prostorije da bi se minutu kasnije

vratio. Prikrivao je tragove. Točno je znao što radimo. DEADOC: mislim da znaš SCARPETTA: Ne znam. DEADOC: saznat ćeš

SCARPETTA: Vidjela sam fotografije koje si poslao. Nisu bile baš jasne. Što si htio reći?

No, nije odgovorio, a ja sam se osjećala sporom i tupom – imala sam ga, a nisam ga mogla zaintrigirati. Nisam ga mogla zadržati na vezi. Bila sam frustrirana i obeshrabrena kad se novi prozorčić za trenutnu poruku pojavio na ekranu, ovaj put od devetnaestog voda.

QUINCY: TKZ, Scarpetta. Moramo još poraditi na onom slučaju. Slučaju samoubojstva iz religioznih razloga.

Tada sam shvatila da je Quincy zapravo Lucy. TKZ je značilo: Teta Kay Zauvijek – bila je to njezina šifra za mene. Pazila je na mene kao što sam ja pazila na nju sve ove godine i govorila mi je da ne izgorim od jada. Odgovorila sam na poruku.

SCARPETTA: Slažem se. Vaš je slučaj vrlo problematičan. Kako izlazite na kraj s njime?

QUINCY: Vidjet ćete me na sudu. Pričat ćemo još kasnije. Nasmiješila sam se, naslonivši se natrag na jastuke. Nisam se više osjećala tako

usamljenom, ni tako izludenom. – Dobro jutro. Ona prva sestra se vratila. I vama. Raspoloženje mi je splasnulo. – Da vidimo osnovne životne funkcije. Kako se danas osjećamo? Dobro nam je. – Možete birati jaja ili pahuljice. Voće, rekla sam. – To nije u izboru. Ali mogli bismo naći negdje kakvu bananu. Termometar mi se

našao u ustima, narukvica tlakomjera oko ruke. Sestra je cijelo vrijeme pričala. – Vani je tako hladno da bi mogao pasti snijeg, govorila je. Jedan stupanj. Možete

li to vjerovati? Vjetrobran mi se zaledio. Žirevi su ove godine bili veliki. To uvijek znači oštru zimu. Još niste dostigli temperaturu od trideset šest cijelih šest. Što je vama?

– Zašto telefon nije ostao ovdje? upitala sam. – Pitat ću. Skinula mi je narukvicu. I tlak vam je nizak. Molim vas, zamolite

pukovnika Fujitsuba da navrati tijekom jutra. Odstupila je jedan korak i pomno me promotrila. Žalit ćete se na mene? – Bože dragi, ne, rekla sam. Samo moram otići odavde. – E, žao mi je što vam moram reći, ali to ne ovisi o meni. Neki ljudi ovdje ostaju

čak i dva tjedna. Ja bih izludjela, pomislila sam. Pukovnik se nije pojavio prije ručka, koji se sastojao od kuhane piletine s

mrkvom i rižom. Jedva da sam išta pojela jer je napetost u meni rasla, a televizor je u tišini bljeskao u pozadini, budući da sam bila isključila zvuk. Sestra se vratila u dva poslije podne i obznanila da imam još jednog posjetitelja. Stoga sam ponovno nataknula na glavu masku s pročišćivačem zraka i krenula za njom niz hodnik, prema klinici.

Ovoga sam puta bila poslana u kabinu A, a s druge strane stakla čekao me Wesley. Nasmiješio se kad su nam se pogledi sreli, pa smo oboje podigli slušalice. Osjetila sam takvo olakšanje i iznenađenje što ga vidim, da sam isprva stala mucati.

– Nadam se da si me došao spasiti, rekla sam. Ne svađam se s liječnicima. To si me ti naučila. Mislila sam da si u Georgiji.

– I bio sam. Razgledao sam prodavaonicu alkoholnih pića gdje je izbodeno dvoje ljudi. Općenito govoreći, pronjuškao uokolo. Sada sam ovdje.

– I. – I? Podigao je obrvu. Organizirani kriminal. Nisam mislila na Georgiju. – Reci mi na što misliš. Izgleda da počinjem gubiti sposobnost čitanja misli. A

dopusti mi da dodam kako danas izgledaš posebno ljupko, obratio se mojoj maski.

– Poludjet ću ako uskoro ne izađem odavde, rekla sam. Moram doći do CDC-a. – Lucy mi kaže da si razgovarala s deadocom. U očima mu ugasne onaj nestašni

sjaj. – Ne baš dugo i s ne baš puno sreće, rekla sam ljutito. Razgovor s ovim ubojicom dovodio me do potpune razjarenosti, jer je to bilo baš

ono što je on htio. A moja je životna misija bila ne pružati zadovoljstvo takvim ljudima.

– Nemoj odustati, reče Wesley. – On aludira na neke medicinske pojmove, na neke bolesti i bacile'; rekla sam.

Zar te to ne brine, s obzirom na sve ovo što se događa? – Čovjek bez daljnjega prati vijesti. Istaknuo je istu stvar kao i Janet. – A što ako je posrijedi nešto više? upitala sam. Izgleda da je žena koju je

rasjekao imala istu bolest kao i žrtva s otoka Tangier. – Ali to još ne možeš dokazati. – Znaš, nisam dospjela tu gdje jesam tako što sam donosila pogrešne pretpostavke

i preuranjene zaključke. Hvatao me bijes. Dokazat ću o kojoj se bolesti radi čim uzmognem, ali mislim da bismo u međuvremenu trebali biti vođeni zdravim razumom.

– Nisam siguran da razumijem o čemu pričaš. Pogled mu nije napuštao moje oči. – Pričam o tome da možda imamo posla s biološkim ratovanjem. Da imamo posla

s Unabomberom koji se služi bolešću. – Iskreno se nadam da nemamo. – Ali ta je pomisao i tebi pala na pamet. Nemoj mi reći da vjeruješ kako je

povezanost jedne smrtonosne bolesti poput ove sa slučajem rezanja udova obična slučajnost.

Promatrala sam mu lice, svjesna da ima glavobolju. Jedna bi mu se plavičasta žila u tim slučajevima uvijek reljefno izdigla pod kožom, poput konopca.

– A ti si sigurna da se osjećaš dobro, reče Wesley. Da. Više se brinem za tebe. A ova bolest? Što je s rizikom koji ona predstavlja za tebe? Počinjao se ljutiti na

mene, što bi se uvijek događalo kad bih se nalazila u opasnosti. – Cijepili su me. – Cijepili su te protiv velikih boginja, reče on. Što ako ovo nije ta bolest? – Onda smo u velikoj nevolji. Janet je svratila do mene. Znam, reče on u svoju

slušalicu. Žao mi je. Posljednje što ti sada treba… – Ne; Bentone, prekinula sam ga. Morali ste mi reći. Za takvu vijest trenutak

nikada nije pogodan. Što misliš, što će se dogoditi? No, to mi nije želio reći. – Dakle, i ti misliš da će je to posve upropastiti, rekla sam u očaju. Sumnjam da

će dobiti otkaz. Ono što se obično dogodi jest da prestaneš dobivati promaknuća, dobivaš jadne zadatke, bivaš premješten u neke

terenske urede Bogu iza leđa. Ona i Janet završit će pet tisuća kilometara jedna od druge. Jedna od njih, ili čak obje, dat će otkaz.

– I po čemu je to bolje nego da ga dobiju? rekla sam s izmučenom ljutnjom u glasu.

– Suočavat ćemo se s time kako stvari budu dolazile, Kay. Pogledao me. Isključujem Ringa iz JODSU-a.

– Pazi koliko ćeš toga učiniti zbog mene. Već sam to učinio, reče on. Fujitsubo nije svratio u moju sobu do ranoga jutra sljedećeg dana, a tada se

smiješio i stao rastvarati zavjese kako bi u prostoriju pustio jutarnje sunce, tako žarko da su me oči zaboljele.

– Dobro jutro, a zasada je sve u redu, rekao je. Jako mi je drago da nam se izgleda ipak nećeš razboljeti, Kay.

– Znači, mogu poći, rekla sam, spremna istoga trenutka iskočiti iz kreveta. – Polako. Pregledavao je moj karton. Znam koliko ti je ovo teško, ali ne svida mi

se pomisao da te otpustim tako brzo. Izdrži još malo, i ako sve bude u redu, možeš izaći prekosutra.

Kad je otišao, došlo mi je da plačem, jer nisam znala kako ću izdržati još jedan jedini sat karantene, a kamoli dva dana. Sva jadna, sjela sam u krevetu i zagledala se u dan iza prozorskih stakala. Nebo je bilo jasnoplavo s paperjastim oblačićima koji su lebdjeli ispod blijede sjene jutarnjeg mjeseca. Drveće ispod prozora bilo je golo i njihalo se na povjetarcu. Sjetila sam se svog doma u Richmondu, biljaka koje treba presaditi i papira koji su mi se gomilali na radnom stolu. Željela sam se prošetati na hladnom zraku, skuhati brokule i ječmenu juhu. Željela sam špagete sa sirom ili punjeni omlet, glazbu i vino.

Cijelih pola dana nisam radila drugo do žalila samu sebe, zurila u televiziju i drijemala. Zatim je došla sestra druge smjene s telefonom i rekla da imam poziv. Čekala sam da me spoje, a zatim sam zgrabila slušalicu kao da se radi o najvažnijem dogadaju mog života.

– Ja sam, reče Lucy. – Hvala Bogu. Bila sam oduševljena na sam zvuk njezina glasa. Pozdravlja te

baka. Kruži trač da si osvojila titulu najtežeg pacijenta. – Točan je. Kad se sjetim sveg onog posla koji me čeka u uredu. Da ga barem

imam ovdje sa sobom. – Moraš se odmarati, reče ona. Da ti ne popusti obrambeni sustav. Na ove me riječi iznova uhvatila zabrinutost za Winga. Kako to da se ne spajaš na

mrežu? prešla je na stvar. Šutjela sam. – Teta Kay, on ne želi razgovarati s nama. Želi pričati samo s tobom. – Neka se onda netko od vas predstavi kao ja, odgovorila sam. Nema šanse. Ako

osjeti što se događa, izgubit ćemo ga zauvijek. Ovaj tip je tako pametan da me to straši.

Moja je šutnja bila moj komentar, pa je Lucy požurila ispuniti je riječima. – Što? rekla je usrdno. Ja bih se trebala predstaviti kao forenzična patologinja s

diplomom iz prava koja je već obradila barem jedan od njegovih slučajeva? Ne bih rekla.

– Ne želim dolaziti u dodir s njim, Lucy, rekla sam. Ljudi poput njega uživaju u tome, oni to žele, žele pažnju. Što duže budem igrala njegovu igru, to se on može osjetiti više ohrabrenim. Je li ti to palo na pamet?

– Da. Ali razmisli o ovome. Ili rasjekao jednu osobu, ili njih dvadeset, i dalje će činiti nešto zlo. Ljudi poput njega neće jednostavno prestati. A mi nemamo pojma, ni ikakve naznake gdje se, dovraga, taj čovjek nalazi.

– Nije da se bojim za sebe, zaustila sam. U redu je i ako se bojiš. – Samo ne želim učiniti ništa da pogoršam situaciju'; ponovila sam To je,

naravno, bila opasnost kojoj se čovjek uvijek izlagao kad bi istragu vodio na kreativan ili agresivan način. Počinitelj zločina nikada nije posve

predvidljiv. Možda se jednostavno radilo o nečemu što sam osjećala, o nekoj intuitivnoj vibraciji koju sam nazirala duboko u sebi. No, osjećala sam da je ovaj ubojica drugačiji i da ga motivira nešto što mi još uvijek nismo shvatili. Bojala sam se da on točno zna što radimo i da uživa u tome.

– Dobro, sad mi pričaj o sebi, rekla sam. Janet je bila ovdje. Ne želim ulaziti u to. U ton joj se zavukao ledeni gnjev. Imam pametnijeg posla nego trošiti vrijeme na to.

– Ja te podržavam, Lucy, što god željela učiniti. – Na to sam oduvijek i računala. A na ovo mogu računati svi drugi: što god se

dogodilo, Carrie će trunuti u zatvoru do kraja života, a nakon toga će gorjeti u paklu. Sestra se vratila u sobu kako bi mi ponovno otela telefon. – Ne razumijem, požalila sam se kad sam završila razgovor. Imam karticu za

telefon, ako vas brinu troškovi. Nasmiješila se. Pukovnikova naredba. Želi da se odmarate, a zna da nećete ako

budete u mogućnosti visjeti na telefonu cijeli dan. – Odmaram se, rekla sam, no više je nije bilo. Pitala sam se zašto mi je dopustio da zadržim kompjuter, pa sam posumnjala da

je Lucy razgovarala s njim o tome ili netko drugi. Kad sam se spojila na AOL, osjećala sam se kao da netko kuje urotu protiv mene. Tek što sam ušla u chat prostoriju S. P. kad se deadoc pojavio, ovoga puta ne preko nevidljive poruke, već kao član kojega može čuti i vidjeti svatko tko se odluči ući u prostoriju.

DEADOC: gdje si bila SCARPETTA: Tko si ti? DEADOC: to sam ti već rekao SCARPETTA: Ti nisi ja. DEADOC: dade im vlast nad duhovima nečistijem da ih izgone i iscjeljuju od

svake bolesti i svake nemoći patopsiholoških simptoma virusi poput h i v a naša darvinovska borba protiv njih oni su zli ili smo mi

SCARPETTA: Objasni što želiš reći. DEADOC: dvanaest ih je No, nije imao namjeru objašnjavati, bar ne sada. Sustav me obavijestio da je

napustio prostoriju. Pričekala sam unutra još neko vrijeme da vidim hoće li se vratiti, pitajući se što je mislio kad je rekao dvanaest. Pritisnuvši gumb na ploči iznad glave, pozvala sam sestru, koja je počela u meni izazivati osjećaj krivnje. Nisam znala gdje čeka kad nije u sobi, ni mora li svaki put kad ude i izade iz nje navlačiti i svlačiti svoje plavo odijelo. No, ništa od toga nije moglo biti ugodno, uključujući i moje raspoloženje.

– Slušajte, rekla sam kad je došla do mene. Bi li se ovdje negdje mogla pronaći Biblija?

Oklijevala je, kao da nikada ranije nije čula za takvo što. Isuse, vidite, ne bih znala.

– Biste li mogli pogledati? – Osjećate li se dobro? Sumnjičavo me pogledala. Posve. – Postoji knjižnica. Možda tamo imaju Bibliju. Žao mi je. Ja baš nisam religiozna.

Nastavila je pričati izlazeći iz sobe. Vratila se kojih pola sata kasnije s crnom, u kožu uvezanom Biblijom, izdavača

Cambridge Red Letter, za koju je tvrdila da ju je posudila iz nečijeg ureda. Otvorila sam je i na prvoj stranici ugledala ime ispisano krasopisom, te datum koji je govorio da je Biblija darovana svom vlasniku u nekoj posebnoj prigodi prije gotovo deset godina. Stala sam listati stranice, postavši svjesna činjenice da već mjesecima nisam bila na misi. Zavidjela sam ljudima čija je vjera toliko jaka da čak i na poslu drže Bibliju.

– Dobro, sigurni ste da se osjećate dobro? rekla je sestra zadržavajući se pokraj vrata.

– Niste mi rekli kako se zovete, rekla sam. – Sally. – Vrlo ste ljubazni i budite sigurni da to cijenim. Znam da nije zabavno raditi na

Dan zahvalnosti.

Ovo joj se, izgleda, vrlo svidjelo i ulilo joj dovoljno vjere u sebe da izgovori: Ne želim gurati nos u stvari koje me se ne tiču, ali ne mogu ne čuti o čemu se priča. O tom otoku u Virginiji odakle je stigao vaš slučaj. Jedina im je aktivnost lov na rakove?

– Uglavnom, rekla sam. Na plave rakovice? – I mlade rakovice. – I nitko se još nije zabrinuo zbog toga? Znala sam na što cilja i da, ja sam se zabrinula. A imala sam i osobnog razloga da

budem zabrinuta za Wesleyja i sebe. – I distribuiraju ih po cijeloj zemlji, zar ne? nastavila je. Kimnula sam glavom. – Što ako se bolest od koje je bolovala ta žena prenosi vodom ili hranom? Oči su

joj sjajile iza zaštitnog stakla. Nisam vidjela njezino tijelo, ali sam čula priče. I stvarno me plaše.

– Znam, rekla sam. Nadam se da ćemo odgovor na to dobiti ubrzo. – Usput rečeno, za ručak je purica. Ali ne očekujte bogzna što. Izvukla je crijevo

za zrak i prestala govoriti. Otvorivši vrata, lagano mi je mahnula rukom i izašla. Ja sam se vratila indeksu na kraju Biblije, te sam neko vrijeme tražila pod raznim riječima sve dok nisam pronašla odlomak koji mi je deadoc citirao. Nalazio se u Evanđelju po Mateju, poglavlje deset, alineja prva, a u cijelosti je glasio: I dozvavši svojijeh dvanaest učenika dade im vlast nad duhovima nečistijem da ih izgone i da iscjeljuju od svake bolesti i svake nemoći.

U sljedećoj su se alineji navodila imena učenika, a zatim ih je Isus poslaau svijet da traže izgubljene ovčice i da im propovijedaju kako je kraljevstvo nebesko na pomolu. Uputio je apostole da liječe bolesne, čiste gubave, dižu mrtve, izgone đavole. Čitajući, pitala sam se ima li ovaj ubojica, koji sam sebe naziva deadocom, poruku u koju istinski vjeruje ili se jednostavno poigrava.

Ustala sam i stala šetkati amo-tamo, povremeno pogledavajući kroz prozor gdje se svjetlo polako gubilo. Noć je sada već rano padala, a meni je već postalo navikom promatrati lj~ude kako odlaze do svojih automobila. Dah im se poznao na hladnoći, a parkiralište je bilo gotovo prazno zbog kolektivnog dopusta. Dvije su žene pričale pokraj Honde čija je vrata jedna od njih držala otvorena, žestoko gestikulirajući i sliježući ramenima, kao da pokušavaju riješiti velike životne probleme. Stajala sam i promatrala ih kroz žaluzine sve dok se nisu odvezle.

Pokušala sam rano zaspati da pobjegnem od stvarnosti. No, opet sam bila nemirna, mijenjajući položaj i namještajući posteljinu svakih nekoliko sati. Ispod mojih zatvorenih vjeda prolazili su prizori, poput starih filmova prije montaže, posve nelogičnog rasporeda. Vidjela sam dvije žene kako razgovaraju pokraj poštanskog sandučića. Jedna je imala madež na obrazu koji se stao pretvarati u mjehuriće koji su joj prekrili cijelo lice dok je ona rukama zaklanjala oči. Zatim sam ugledala palmino drveće koje se svijalo na jakom vjetru dok je tornado bjesnio s mora, otkidajući pjenaste krijeste valova i raspršujući ih zrakom. Slijedio je nagi ljudski torzo, a onda i stol prekriven redovima odrezanih ruku i nogu.

Uspravila sam se u krevetu, sva u znoju, pa sam pričekala nekoliko sekundi da mi se mišići prestanu grčiti. Osjećala sam se kao da mi je u cijelom sustavu došlo do električnog poremećaja, te da bih mogla dobiti srčani ili moždani udar. Duboko dišući, nastojala sam isprazniti misli. Nisam se micala. Kad je vizija prošla, pozvala sam sestru.

Vidjevši izraz na mom licu, nije se svađala oko telefona. Odmah mi ga je donijela, pa sam, čim je otišla, nazvala Marina.

– Onda, još si u reštu? upitao je preko žice. – Mislim da je ubio svog zamorca, rekla sam.

– Hej, hej. A da počneš ispočetka? – Deadoc. Žena koju je ubio i rasjekao mogla mu je poslužiti kao zamorac. Bila je

netko koga je poznavao i do koga je mogao lako doći. Moram ti priznat', doktorice, nemam blage veze o čemu, dovraga, pričaš. Po glasu sam mogla zaključiti da je zabrinut za moje mentalno stanje.

– Onda ima smisla da ju nije mogao gledati. Onda modus operandi i te kako ima smisla.

– E, sad si me tek zbunila. – Da ti želiš pronaći način za ubijanje ljudi putem virusa, objasnila sam mu,

najprije bi morao smisliti kako. Na primjer, kako se prenosi. Hranom, pićem, zrakom? Kad se radi o velikim boginjama, virus se prenosi zrakom, kapljično ili tekućinom iz mjehurića. Bolest može prenijeti osoba, ili njezina odjeća.

– Počni ovako, reče on. Prije svega, gdje je ta osoba uopće nabavila virus? Nije baš da ga mo'š naručit' poštom.

– Ne znam. Koliko ja znam, postoje samo dva mjesta na svijetu gdje se čuva virus velikih boginja. CDC i jedan laboratorij u Moskvi. Šta, onda je sve ovo neka ruska zavjera? primijeti Marino sarkastično.

– Daj da ti ponudim jedno moguće objašnjenje, rekla sam. Ubojica mrzi društvo, možda čak živi u iluziji da mu je povjerena religiozna misija da vrati na svijet jednu od najgorih bolesti koju je ovaj planet ikada poznavao. Mora smisliti način kako nasumce zaraziti ljude i biti siguran da stvar hoda.

– I za to mu treba zamorac, reče Marino. – Da. A pretpostavimo da ima susjedu ili možda rođakinju, nekog postarijeg i ne

baš u najboljoj formi. Možda se čak i brine za nju. Ima li boljeg načina da isproba virus nego na toj osobi? A ako uspije, ubije je i predstavi njezinu smrt kao nešto drugo. Napokon, ne smije dopustiti da mu umre od velikih boginja. Ne, ako postoji veza između njega i nje. Tako bismo mogli otkriti tko je on. Stoga je on ustrijeli u glavu i odsiječe joj udove kako bismo pomislili da se ponovno radi o serijskom ubojici.

– I kako š od toga doć' do one ženske na Tangieru? Ona je bila izložena virusu, rekla sam jednostavno.

– Kako? Je 1' joj nešto dostavljeno? Je 1' nešto dobila poštom? Je 1' joj to nešto došlo zrakom? Je 1' ju ne'ko bocnuo u snu?

– Ne znam kako. – Misliš da deadoc živi na Tangieru? upita zatim Marino. – Ne, ne mislim, rekla sam. Mislim da ga je odabrao jer su otoci savršena mjesta

za sijanje epidemije. Mali su, ograničeni. Takoder ih je lako izolirati, što znači da ubojica nema namjeru uništiti cijelo društvo jednim udarcem. Pokušava malo po malo, reže nas na komadiće.

– Aha. K'o šta je razrez'o onu ženu, ako si u pravu. – On nešto želi, rekla sam. Tangier je sredstvo kojim je želio privući našu pažnju. – Bez uvrede, doktorice, al' nadam se da griješiš u vezi sa svim ovim. – Ujutro idem u Atlantu. Što kažeš na to da malo nazoveš Vandera i vidiš je li

imao sreće s onim otiskom palca? – Za sada nije. Čini se da otisci žrtve nisu bili pohranjeni u bazi podataka. Ako se

išta promijeni, nazvat' ću te na dojavljivač. – Prokletstvo, rekla sam, jer sestra mi je bila uzela i to. Ostatak dana prolazio je beskrajno sporo, a Fujitsubo se tek nakon večere došao

pozdraviti. Premda je sam čin mog puštanja na slobodu podrazumijevao da nisam ni zaražena ni zarazna, on je nosio svoje plavo odijelo koje je spojio na crijevo za zrak.

– Trebao bih te zadržati duže, rekao je odmah, ispunjavajući mi srce strepnjom. Inkubacija je u prosjeku dvanaest do trinaest dana. Ali može trajati i dvadeset i jedan. Ono što ti želim reći jest da još uvijek možeš oboljeti.

– To mi je jasno, rekla sam posegnuvši za čašom vode. – Cjepivo može, ali ne mora pomoći, ovisno o tome u kojoj si fazi bila kad si ga

primila. Klimnula sam glavom. A ne bi mi se ni upola ovoliko žurilo otići kad bi ti

jednostavno primio ovaj slučaj na sebe, umjesto da me šalješ u CDC. – Kay, ne mogu to. Glas mu je bio prigušen iza zaštitne plastike. Znaš da to nema

veze s onim što bih ja najradije učinio. Ali ne mogu ugrabiti nešto CDC-u, kao što ni ti ne možeš zgrabiti slučaj koji nije u tvojoj nadležnosti. Razgovarao sam s njima. Vrlo su zabrinuti zbog mogućeg izbijanja epidemije i počet će s ispitivanjima onoga trenutka kad stigneš s uzorcima.

– Bojim se da bi mogao biti umiješan i terorizam, odbijala sam se povući. – Dokle god nema dokaza za to – a nadam se da ih neće ni biti ne možemo za tebe

ovdje više ništa učiniti. Iskreno je žalio zbog toga. Idi u Atlantu i vidi što će ti oni reći. I oni rade samo s najnužnijim osobljem. Trenutak ne može biti gori.

– Ili možda bolje odabran, rekla sam. Da si ti neka zla osoba koja planira počiniti seriju umorstava putem virusa, postoji li za to bolji trenutak od onoga u kojem su glavne savezne zdravstvene organizacije u škripcu s osobljem? A ovaj dopust traje već neko vrijeme i kraj se ne predviđa tako skoro.

Šutio je. – Johne, nastavila sam, pomagao si kod obdukcije. Jesi li ikada vidio ovakvu

bolest? – Samo u udžbenicima, odgovori on smrknuto. – Kako se velike boginje mogu tek tako, same od sebe, iznenada ponovno

pojaviti? – Ako se radi o velikim boginjama. – O čemu god da se radi, bolest je virusna i ubija, pokušala sam ga uvjeriti. No, on nije mogao učiniti ništa više od onoga što je već učinio. Ostatak noći

lutala sam AOL-om, iz prostorije u prostoriju. Svakih sat vremena provjeravala sam svoj e-mail. Deadoc se nije pojavljivao do šest sati sljedećeg jutra kad je ušao u prostoriju S. P. Srce mi je poskočilo kad se njegovo ime pojavilo na ekranu. Adrenalin mi je stao kolati žilama, kao i uvijek kad bih razgovarala s njim. Bio je na liniji, ostalo je bilo na meni. Mogla sam ga uhvatiti, kad bi mi samo pošlo za rukom zbuniti ga.

DEADOC: U nedjelju sam bio u crkvi kladim se da ti nisi SCARPETTA: O čemu se radilo u propovjedi? DEADOC: o propovjedi SCARPETTA: Ti nisi katolik. DEADOC: boj se Ijudi SCARPETTA: Matej, poglavlje deset. Reci što si mislio time. DEADOC: reći da mu je žao SCARPETTA: Tko je on? I što je učinio? DEADOC: ti ćeš zaista piti iz čaše iz koje ja pijem Nestao je prije no što sam uspjela odgovoriti, a ja sam iznova stala prelistavati

Bibliju. Citirani stih ovoga je puta dolazio iz Evandelja po Marku65

65 Evandelje po Marku, poglavlje 10, alineja 38.

, i opet su to bile Isusove riječi što mi je, ako ništa drugo, davalo nagovijestiti da deadoc nije Židov. S

obzirom na komentare o crkvi, doduše, nije bio ni katolik. Ja sama nisam nikakav teolog, ali izgledalo mi je da se ispijanje iz kaleža odnosi na Isusovo neumitno raspeće. Je li to značilo da je deadoc raspet i da to čeka i mene?

Prolazili su posljednji sati koje sam trebala provesti ovdje, pa je moja medicinska sestra, Sally, bila milostivija s telefonom. Okrenula sam brQj Lucyna dojavljivača, a ona mi je gotovo istoga trenutka uzvratila poziv.

– Ja razgovaram s njim, rekla sam. Jeste li vi tamo? – Jesmo. Mora ostati na vezi duže, reče moja nećakinja. Ima toliko spojeva, a mi

moramo poredati sve telefonske kompanije kako bismo mu ušli u trag. Posljednji je poziv došao iz Dallasa.

– Zezaš me, rekla sam očajno. – To nije izvorna lokacija, samo spoj kroz koji je poziv preusmjeren. Nismo stigli

dalje od toga jer je nestao. Pokušavaj dalje. Čini se da je tip nekakav religiozni fanatik.

11

KASNIJE TOGA JUTRA TAKSIJEM SAM OTIŠLA IZ USAMRIID-A dok se sunce dizalo sve više i više, među oblake. Nisam sa sobom imala ništa do odjeće na sebi, koja je bila sterilizirana. Žurilo mi se i morala sam paziti na veliku bijelu kartonsku kutiju na kojoj je pisalo: KVARLJIVO NAJHITNIJE ISPORUČITI! i PAŽNJA: DRŽI USPRAVNO, kao i još neka krupna plava upozorenja.

Poput kineske slagalice, moj se paket sastojao od kutija unutar većih kutija, a naposljetku se svodio na bio-paketiće. U njima su se nalazile bio-epruvete s uzorcima jetre, slezene i kičmene tekućine Lile Pruitt, zaštićene ivericom, te valovitim plastičnim omotima s mjehurićima zraka. Sve zajedno bilo je položeno na suhi led i oblijepljeno naljepnicama na kojima je pisaIo: ZARAZNO i OPASNOST, a to je upozoravalo sve one koji su mogli preskočiti upozorenja na prvom sloju. Bilo je jasno da svoj teret ne smijem ispustiti iz vida. Osim što je bio dokazano opasan za život, jednoga je dana također mogao biti dokazni materijal, u slučaju da se pokaže kako je smrt Lile Pruitt bila umorstvo. Na međunarodnom aerodromu Baltimore-Washington pronašla sam telefonsku govornicu i nazvala Rose.

– U USAMRIID-u mi je ostala liječnička torba i mikroskop. Nisam gubila vrijeme. Vidite što se može učiniti da mi ih pošalju još večeras. Ja sam na aerodromu Baltimore-Washington, na putu za CDC:

– Pokušavala sam vas dobiti na dojavljivač, rekla je Rose. Možda bi mi mogli vratiti i njega. Pokušavala sam se sjetiti što mi još nedostaje. I telefon, dodala sam.

– Stigao vam je jedan izvještaj koji bi vas mogao zanimati. One životinjske dlake koje su pronadene na torzu. Radi se o zečjoj i majmunskoj dlaci.

– Bizarno. Bila je to jedina riječ koja mi je padala na pamet. – Žao mi je što vam moram priopćiti još jednu vijest. Novinari nazivaju u vezi sa

slučajem Carrie Grethen. Izgleda da je nešto procurilo. – Prokletstvo! uzviknula sam sjetivši se Ringa. Što želite da učinim? upita Rose. – A da nazovete Bentona? Ne znam što bih vam rekla. Malo mi je previše. – Tako i zvučite. Bacila sam pogled na sat. Rose, moram se početi probijati do aviona. Nisu me

željeli pustiti kroz rendgen, a znam točno što će se dogoditi kad se pokušam ukrcati s ovakvim paketom.

Dogodilo se upravo ono što sam očekivala. Kad sam ušla u avion, stjuardesa me na brzinu odmjerila, a zatim se nasmiješila. Dajte. Pružila je ruke. Smjestit ću vam to među prtljagu.

– To mora ostati sa mnom, rekla sam. – Ali neće vam stati u odjeljak iznad glave, niti ispod sjedišta, gospodo. Osmijeh

joj se zategnuo kako se iza mene stvarao sve duži red. – Možemo li o ovome porazgovarati kad se maknemo s puta? rekla sam

pomaknuvši se u kuhinjicu. Stjuardesa je bila tu, ne odvajajući se od mene. Gospođo, ovaj je let prebukiran.

Jednostavno nemamo mjesta za to. – Izvolite, rekla sam pokazujući joj papire. Pogledom je prelazila preko crveno obrubljene deklaracije za prijenos opasne

robe, te se sledila kad je stigla do polovice teksta gdje je pisalo da prenosim tvari zarazne za ljude. Nervozno se obazrela oko sebe, te me pomaknula bliže nužnicima.

– Pravila kažu da samo propisno obučena osoba smije baratati ovako opasnim tvarima, objasnila sam joj razumno. Dakle, moraju ostati sa mnom.

– Što je to? prošaptala je raširenih očiju. Uzorci s obdukcije. – Majko Božja. Istog je trenutka zgrabila plan rasporeda sjedišta. Uskoro su me otpratili do

praznog reda u prvom razredu, jednoga među posljednjima. – Možete odložiti paket na sjedište do vašeg. Neće procuriti ili štogod slično?

upitala je. – Čuvat ću ga kao oko u glavi, obećala sam. – Ovdje bi trebalo biti puno praznih mjesta, osim ako gomila ljudi ne prijeđe iz

drugog razreda. Ali ništa se vi ne brinite. Ja ću ih sve uputiti gdje da sjednu. Napravila je pokret rukama kao da vozi auto.

Nitko nije prišao blizu ni meni ni mojoj kutiji. Tijekom cijelog, vrlo mirnog leta do Atlante pijuckala sam kavu, osjećajući se gotovo naga bez dojavljivača i telefona, ali istovremeno presretna što sam sama. Na aerodromu u Atlanti, prelazila sam s jednih pokretnih stuba na druge, pa na pokretnu vrpcu, te mi se činilo da putujem kilometrima prije no što sam izašla iz aerodromske zgrade i pronašla taksi.

Vozili smo se cestom 85 Sjever do ulice Druid Hills, u kojoj smo uskoro prolazili pokraj zalagaonica i poduzeća za iznajmljivanje automobila, a zatim duž golemih džungli otrovnoga hrasta i kudzua, te omanjih trgovačkih centara. Uredi i laboratoriji CDC-a bili su okruženi parkiralištima i garažama koji su pripadali sveučilištu Emory. Smještena preko puta zgrade Američkog društva za borbu protiv raka, šesterokatnica CDC-a bila je sagrađena od smeđe opeke sa sivim ukrasima. Prijavila sam se na recepciji koja je, osim čuvara, imala i televizijski sustav praćenja.

– Ovo ide u četvorku, gdje me u atriju čeka doktor Bret Martin, objasnila sam. – Gospođo, za to vas netko mora pratiti, reče jedan od čuvara. U redu, rekla sam,

a on je posegnuo za telefonom. Ionako se uvijek izgubim. Krenula sam za njim prema stražnjem dijelu zgrade, gdje su prostorije bile nove i

pod stalnim nadzorom. Posvuda je bilo kamera, staklo je bilo neprobojno, a hodnici su bili tek piste s hrapavim podovima podignute uza zidove. Prošli smo pokraj laboratorija za istraživanje bakterija i gripe, te područja izgrađenog od betona i crvene opeke gdje su se ispitivali bjesnoća i AIDS.

– Ovo je dojmljivo, rekla sam, jer već nekoliko godina nisam bila ovdje. – Da, jest. Imaju sve osiguranje koje možete poželjeti. Kamere i detektore za

pokret na svim ulazima i izlazima. Sav se otpad prokuhava i spaljuje, a koriste i ove filtre za zrak, koji ubijaju sve što ulazi unutra. Osim znanstvenika. Nasmijao se

umetnuvši karticu u prorez kako bi otvorio vrata. Onda, kakvu nam lošu vijest vi donosite?

– Ovdje sam da to otkrijem, rekla sam, a sada smo već bili u atriju. Laboratorij zaštitne razine četiri za suzbijanje bioloških opasnosti bio je zapravo

tek golema kaciga s laminarnim gibanjem zraka66

Prošli smo kroz jedna vrata i ugledali Revco

, debelih zidova izgrađenih od betona i čelika. Bila je to zgrada u zgradi, prozora prekrivenih žaluzinama. Laboratoriji su se nalazili iza debelih staklenih stijena, a jedini znanstvenici u plavim odijelima koji su radili ovog dana, koji je zapravo bio dan njihova dopusta, bili su oni kojima je bilo dovoljno stalo da svejedno dođu na posao.

– Ovo s vladom; govorio je čuvar odmahujući glavom. Što oni misle? Da će bolesti poput ebole čekati dok se budžet ne uravnoteži? Još je nekoliko puta odmahnuo glavom.

Proveo me pokraj prostorija za izolaciju u kojima nije bilo svjetla i pokraj laboratorija u kojima nije bilo nikoga, a zatim i pokraj praznih zečjih kaveza u hodniku i prostorija za velike primate. Kroz rešetke i staklo promatrao me jedan majmun, izraz u njegovim očima bio je tako ljudski da me taj pogled uzrujao, pa sam se sjetila Roseinih riječi. Deadoc je prenio majmunske i zečje dlake na žrtw za koju sam znala da ju je dodirnuo. Možda radi na nekom mjestu poput ovoga.

– Znaju bacati izmet na vas'; reče čuvar hodajući dalj e. Baš kao što to rade i aktivisti za prava životinja. Nekako se uklapa, ne mislite li?

Moj je nemir rastao. – Kamo idemo? upitala sam. – Tamo gdje mi je doktor Martin rekao da vas dovedem, gospođo, reče on, a sada

smo već bili na drugoj razini uskih prolaza uz rubove prostorije i na putu u drugi dio zgrade.

67

66 Strujanje fluida (tekućine ili plina) u paralelnim slojevima kod kojeg ne dolazi do miješanja

fluida. 67 Revco-Refrigirated Equipment Vending Company-proizvodač zamrzivača za laboratorijsku

upotrebu.

zamrzivače s ultraniskim temperaturama koji su izgledali poput kompjutera veličine golemih pisaćih strojeva. Bili su zaključani i doimali su se na pogrešnom mjestu u tom hodniku u kojem me čekao velik čovjek u laboratorijskom ogrtaču. Imao je plavu kosu, tanku poput dječje, i znojio se.

– Ja sam Bret Martin, reče pružajući mi ruku. Hvala. Kimnuo je čuvaru dajući mu do znanja da je slobodan.

Pružila sam Martinu svoju kartonsku kutiju. – Ovdje držimo naše zalihe velikih boginja, reče on i pokaže glavom prema

zamrzivačima, istovremeno odloživši moju kutiju na jednog od njih. Zaključane na dvadeset i jednom stupnju ispod ništice. Što da vam kažem? Slegnuo je ramenima. Ovi su zamrzivači u hodniku samo zato što nemamo mjesta gdje bismo ih mogli držati u potpunoj izolaciji. Prava je slučajnost što mi dajete baš to. Nije da očekujem kako se radi o istoj bolesti.

– Sve su ovo velike boginje? upitala sam začuđeno ogledavajući se oko sebe. – Ne sve, i ne još zadugo, doduše, budući da smo prvi put otkada smo na ovom

planetu donijeli svjesnu odluku uništiti cijelu jednu vrstu. – Prava ironija, rekla sam. Znajući da je vrsta o kojoj govorite uništila milijune

ljudi.

– Vi, dakle, mislite da treba uzeti sve ove uzročnike bolesti i sve zajedno sterilizirati.

Izraz njegova lica govorio je isto ono što sam već bila navikla slušati. Život je mnogo složeniji nego što ga ja zamišljam i samo su ljudi poput njega u stanju prepoznati finije nijanse.

– Ne kažem da bismo išta trebali uništiti, odgovorila sam. Baš naprotiv, vjerojatno ne bismo smjeli. Zbog ovoga. Spustila sam pogled na kutiju koju sam mu upravo bila dala. Naša sterilizacija velikih boginja zacijelo neće značiti da ih više nema. Pretpostavljam da je s time jednako kao i sa svakim drugim oružjem.

– I ja to mislim. Vraški me zanima gdje ovih dana Rusi kriju svoje zalihe variole i jesu li štogod od toga prodali na Bliski istok ili Sjevernoj Koreji.

– Ispitat ćete ovo PCR68

– Znate, već me godinama muče majmunske boginje, reče Martin. Jako pomno, doduše, nadziremo zapadni dio Afrike, od Zaira do Sierra Leonea, gdje je bilo tih

-om? rekla sam. – Da. – Odmah sada? – Što prije budemo mogli. – Molim vas; rekla sam. Ovo je hitan slučaj. – Zato sada i jesam ovdje, reče on. Vlada me ne smatra neophodnim članom

osoblja. Trebao bih biti kod kuće. – Imam kod sebe fotografije koje su mi Ijudi iz USAMRIID-a ljubazno razvili

dok sam ja bila u reštu, rekla sam s naznakom ironije u glasu. – Želim ih vidjeti. Dizalom smo se vratili na gornje katove, izašavši na četvrtom. Uveo me u

dvoranu za sastanke gdje se osoblje sastajalo da bi razvilo strategije protiv pošasti koje nije uvijek moglo identificirati. U prostoriji su se obično sastajali bakteriolozi, epidemiolozi, ljudi zaduženi za karantene, komunikacije, posebne patogene i PCR. No, sada je ovdje vladala tišina. Nije bilo nikoga osim nas.

– U ovom trenutku, reče Martin, ja sam sve što imate. Izvadila sam debelu omotnicu iz svoje torbice, a on je stao razgledavati

fotografije. Na trenutak je kao skamenjen zurio u snimke torza i slike Lile Pruitt. – Bože mili, reče. Mislim da bismo odmah trebali proučiti moguće puteve širenja.

Nadzirati svakoga tko je mogao imati dodira s bolešću. I to brzo. – To bismo mogli učiniti na Tangieru, rekla sam. Možda. Ovo definitivno nisu ni

kozice ni ospice. Nema šanse, reče on. I svakako je srodno boginjama. Zatim je pregledao fotografije odrezanih ruku i stopala, širom raskolačenih očiju. – Isuse. Netremice je zurio u njih, dok mu se svjetlo odražavalo na naočalama.

Što je, dovraga, ovo? – Sebi je dao ime deadoc; rekla sam. Poslao mi je ove grafičke fileove putem

AOL-a. Anonimno, naravno. FBI mu pokušava ući u trag. – A ova žrtva ovdje… On je taj koji joj je odrezao udove? Klimnula sam glavom. – I ona ima simptome slične onima žrtve s otoka Tangier? Promatrao je mjehuriće

na torzu. – Čini se tako.

68 Polymerase Chain Reaction – metoda pomoću koje se mogu uvećati sićušni dijelovi DNA.

Mogućom ju je učinilo otkriće Taq polimeraze, što je polimeraza molekule DNA, koja ostaje stabilna na visokim temperaturama potrebnim za uvećanje, dok se ostale polimeraze molekule DNA pri tome denaturiraju.

slučajeva, kao i slučajeva mliječnih boginja. Ali, za sada se nije pojavio nijedan virus variole. Ja se, međutim, bojim da će uskoro neki virus variole iz životinjskog carstva prokužiti način zaraze Ijudi.

Iznova sam se sjetila svog telefonskog razgovora s Rose, o ubojstvu i životinjskoj dlaci.

– Sve što se mora dogoditi jest da se mikroorganizam nađe u zraku, recimo, i pronade podložnog domaćina.

Ponovno smo se vratili na Lilu Pruitt i njezino izobličeno, izmučeno tijelo na onom zaraženom krevetu.

– Pa, gledajte, ona je očito bila dovoljno izložena virusu da oboli od tako razorne bolesti, reče on, a bio je tako uživljen u fotografije da se činilo kako priča sam sa sobom..

– Doktore Martin, rekla sam. Obolijevaju li i majmuni od velikih boginja ili su oni samo prijenosnici?

– Obolijevaju od njih i prenose ih tamo gdje imaju dodira sa životinjama, kao na primjer u afričkim džunglama. Na ovom planetu postoji devet vrsta poznatih virusa boginja, a prijenos na ljude događa se samo u dvije. Kod virusa velikih boginja koji, hvala Bogu, više ne viđamo i kod zaraznog moluskuma.69

69 Virusna bolest koja se javlja u vidu polukuglastih uzdignuća na koži s pupčastim središtem,

bijele lli ruzičaste boje, velićine od glavice pribadaće do zrna graška.

– Sitan dokazni materijal koji smo pronašli na torzu identificiran je kao

majmunska dlaka. Okrenuo se prema meni i nabrao obrve. Što? – I zečja dlaka, također. Pitam se ne izvodi li netko tamo vani svoje vlastite

laboratorijske eksperimente. Ustao je od stola. – Odmah krećemo s ovim. Gdje vas mogu pronaći? – U Richmondu. Izlazeći iz dvorane za sastanke pružila sam mu svoju posjetnicu.

Bi li mi netko možda mogao pozvati taksi? – Naravno. Jedan od čuvara na recepciji. Bojim se da nema nikoga od službenika. Noseći kutiju u ruci, laktom je pritisnuo gumb dizala. Ovo je noćna mora. U

Orlandu imamo salmonelu zbog nepasteriziranog narančinog soka, još jednu moguću epidemiju Escherichie coli 0157H7 na nekom putničkom brodu, čemu je vjerojatno ponovno uzrok premalo kuhana govedina. Botulizam na Rhode Islandu i neka respiratorna bolest u jednom staračkom domu. A Kongres nas ne želi financirati.

– A koga želi?, upitala sam. Stali smo na svakom katu i pričekali da se ukrcaju i drugi ljudi. Martin je i dalje

govorio. – Zamislite ovo, nastavio je. Odmaralište u Iowi gdje sumnjamo na prisutnost

šigele, jer su obilne kiše uzrokovale izlijevanje mnogih bunara. A vi pokušajte uključiti EPA.

– To vam je nemoguća misija; primijeti netko sarkastično kad su se vrata otvorila. – Ako oni još uopće postoje, doda Martin šaljivo. Godišnje primamo četrnaest

tisuća poziva, a na centrali nam rade samo dvije službenice. U ovom trenutku, zapravo, tamo nema nikoga. Na telefone se javlja onaj tko prolazi pokraj centrale. Uključujući i mene.

– Molim vas, ne dajte da ovo čeka, rekla sam kad smo stigli do predvorja. – Ne brinite se. Vidjelo se da je istinski zaokupljen. Imam tri momka koje ću

odmah zvati da dođu.

Pola sata čekala sam u predvorju, telefonirala, pa je moj taksi napokon stigao. Vozila sam se u tišini zagledana u trgove prekrive so ursta bakterija koja u čovjeku izaziva dizenteriju. Te sportske komplekse koji su me podsjetili na Olimpijadu, i zgrade sjajne od stakla i srebra. Atlanta je grad gdje sve teži nečem višem, a bogati vodoskoci kao da su bili simbolom velikodušnosti i neustrašivosti. U glavi mi je zujalo, tijelo mi je potresala neka čudna groznica, a bila sam i neobično umorna za nekoga tko je upravo bio proveo veći dio tjeđna u krevetu. Dok sam stigla do Deltinog check-ina već sam počela osjećati bolove u leđima. Nisam se mogla ugrijati ni jasno razmišljati. Znala sam da imam groznicu.

Kad sam stigla u Richmond bila sam bolesna. Kad me Marino ugledao na aerodromskom izlazu, izraz njegova lica pretvorio se u kukavni strah.

– Isuse, doktorice, rekao je. Izgledaš strašno. I osjećam se tako. – Imaš kakve torbe? – Ne. Imaš li ti kakve vijesti? – Aha, reče on. Jednu sitnicu koja će te raspizdit'. Ring je sinoć uhitio Keitha

Pleasantsa. – Za što? uzviknula sam zakašljavši se. – Zbog pokušaja izmicanja zakonu. Navodno ga je Ring pratio od odlagališta,

nakon posla, pa ga je prob'o zaustavit' radi prebrze vožnje. Navodno, Pleasants nije htio stat'. I sad je u zatvoru, s otkupninom od pet tisućaka, ako to mo'š vjerovat'. Sta znači da u neko skorije vrijeme taj ne ide nikud.

– Zlouporaba moći. Ispuhala sam nos. Ring se iživljava na njemu. Iživljava se na Lucy. Iživljava se na meni.

– Ma nemoj. Možda si ti trebala ostat' u krevetu u Marylandu, ha? rekao je kad smo se ukrcali u dizalo. Nemoj se uvrijedit', al' ja ovo neću zaradit', je1’ da?

Marino je bio prestravljen od svega što nije mogao vidjeti, bilo da se radi o radijaciji ili o virusu.

– Ne znam što imam, rekla sam. Možda je gripa. – Kad sam to zadnje im'o bio sam u krevetu dva tjedna. Usporio je hod, tako da

više nije bio u korak sa mnom. Osim toga, bila si izložena i drugim stvarima. – Onda mi se nemoj približavati, dirati me, ni ljubiti, rekla sam odrješito. – Hej, ne brini se za to. Ovo se nastavilo i kad smo izašli van, na hladno poslijepodne. Gledaj. Poći ću

kući taksijem, rekla sam, a bila sam tako ljuta na njega da sam bila na rubu suza. – Nemoj. Marino se doimao prestrašeno i bio je nervozan. Mahnula sam zrakom

progutavši slinu i sakrivši lice, kad je jedan od taksija iz kompanije Plava Ptica krenuo prema meni.

– Ne treba ti gripa. Ni tebi, ni Rose. Nikome ne treba, rekla sam bijesno. Znaš, gotovo sam bez gotovine. Ovo je grozno. Pogledaj mi kostim. Misliš da sterilizator glača odjeću i ostavlja na njoj ugodan miris? Najlonke su mi otišle k vragu. Nemam kaputa, nemam rukavica. Evo me tu, a vani je koliko? Trzajem sam otvorila vrata plavog taksija. Minus jedan?

Marino je buljio u mene dok sam ulazila u automobil. Pružio mi je novčanicu od dvadeset dolara, brižljivo pazeći da nam se prsti ne dotaknu.

– Ti treba šta iz dućana? viknuo je za mnom kad se taksi stao udaljavati. Grlo i oči bili su mi otečeni od suza. Prekopavši torbu u potrazi za rupčićima

ispuhala sam nos i stala tiho jecati. – Ne bi' vas htio smetat', gospođo, reče moj vozač, bucmasti starčić. Ali kud

idemo? – U Windsor Farms. Pokazat ću vam kad stignemo, gušila sam se govoreći.

– Svađe. On odmahne glavom. Je1’ da ih mrzite? Sjećam se kad smo se jednom moja žena i ja posvadili u jednom od onih ribljih restorančića u kojima za nekoliko dolara jedete koliko želite. Ona je uzela auto. Ja sam hod'o. Osam kilometara do kuće kroz opasni dio grada.

Klimao je glavom, promatrajući me u retrovizoru, vjerujući kako smo Marino i ja u ljubavničkoj svađi.

– Onda, udani ste za drota? reče on zatim. Vidio sam ga kad je doš'o. Nema tog neoznačenog auta koji može zeznut' ovu liju. On se udari po prsima.

Glava mi je pucala, a lice gorjelo. Smjestila sam se na sjedištu i zatvorila oči dok je vozač i dalje drobio o svom ranijem životu u Philadelphiji i o tome kako se nada da ova zima neće donijeti toliko snijega. Utonula sam u grozničavi san. Kad sam se probudila, nisam znala gdje se nalazim.

– Gospodo. Gospođo. Stigli smo, govorio je vozač glasno kako bi me probudio. Kud sad?

Bio je tek skrenuo na Canterbury i sada je stajao pred znakom STOP. Ovuda gore, a onda skrenite desno na Dover, odgovorila sam. Vodila sam ga do svog naselja, a izraz na njegovu licu postajao je sve zbunjeniji dok smo prolazili pokraj zidova iza kojih su se krile palače u gregorijanskom i tudorovom stilu smještene u najskupljem dijelu grada. Kad je zaustavio auto ispred mojih ulaznih vrata, zagledao se u neobrađeni kamen i šumovitu zemlju oko moje kuće, te me pažljivo promatrao dok sam izlazila iz taksija.

– Ne brinite se, rekao mi je kad sam mu pružila novčanicu od dvadeset dolara i rekla mu da zadrži ostatak. Nema toga šta ja nisam vidio i nikad ne zucnem ni riječi. Napravio je pokret kao da zatvaračem zatvara usta i namignuo mi.

Sada sam bila žena nekog bogatuna, upletena u strastvenu ljubavnu vezu s policijskim detektivom.

– Dobar moto, rekla sam kašljući. Protuprovalni sustav poželio mi je dobrodošlicu svojim upozoravajućim piskavim

tonom, a ja sam imala osjećaj da mi nikada do sada nije bilo tako drago doći kući. Nisam gubilavrijeme prije no što sam se izvukla iz svoje spržene odjeće i otišla pod tuš gdje sam udisala paru pokušavajući se riješiti hroptanja u plućima. Dok sam se umatala u debeo frotirni ogrtač, zazvonio je telefon. Bilo je točno četiri popodne.

– Doktorica Scarpetta? Bio je to Fielding. Upravo sam stigla kući, rekla sam. – Ne zvučite pretjerano dobro. I nisam. – E, ovo što ću vam reći zacijelo vam neće pomoći da budete bolje, reče on.

Imamo još dva moguća slučaja na Tangieru. – O, ne, rekla sam. – Majka i kćer. Vrućica četrdeset sa pet i osip. CDC je angažirao ekipu sa

izolacijskim pokrovima za krevete, sve u šesnaest. – Kako je Wingo? upitala sam. Zastao je, kao da je zbunjen. Dobro. Zašto? On mi je pomagao kod torza,

podsjetila sam ga. Ah, da. No, on je kao i uvijek. S olakšanjem sam sjela i zatvorila oči. – Što je s uzorcima koje ste odnijeli u Atlantu? upita Fielding. Nadam se da na

njima rade testove, s ono malo ljudi koliko ih sada mogu prikupiti. – Dakle, još ne znamo o čemu se zapravo radi. – Jack, sve ukazuje na velike boginje, rekla sam mu. Za sada se čini da je to. – Ja ih nikada nisam vidio. A vi?

– Ne prije ovih slučajeva. Možda je guba gora. Već umrijeti od neke bolesti dovoljno je loše, ali biti istovremeno i unakažen jednostavno je okrutno. Ponovno sam se nakašljala, osjetivši strašnu žeđ. Vidjet ćemo se ujutro, pa ćemo smisliti što dalje.

– Meni se čini da vi sutra ne biste smjeli poći nikamo. Posve si u pravu. Ali nemam izbora.

Spustila sam slušalicu i pokušala dobiti Breta Martina u CDC-u, no javila mi se snimljena poruka, a on mi nije uzvratio poziv. Također sam ostavila poruku za Fujitsuba, ali ni on me nije nazvao, pa sam pomislila kako je vjerojatno kod kuće kao i većina njegovih kolega. Rat oko budžeta i dalje je buktio.

– Sranje, opsovala sam pristavivši vodu na plamen i pretražujući ormar u potrazi za čajem. Sranje, sranje, sranje.

Nije još bilo pet sati kad sam nazvala Wesleyja. Barem su u Quanticu ljudi još uvijek radili.

– Hvala Bogu da se netko negdje javlja na telefone, izlanula sam njegovoj tajnici. – Još nisu shvatili da ja zapravo nisam neophodna, reče ona. – Je li tamo? Wesley se javio na telefon, a zvučao je tako poletno i veselo da mi je to istoga

trenutka počelo ići na živce. – Nemaš se pravo osjećati ovako dobro, rekla sam. Imaš gripu. – Ne znam što imam. – To je gripa, zar ne? Bio je zabrinut i raspoloženje mu je splasnulo. – Ne znam. Možemo samo nagađati. Ne želim biti paničar… – Onda nemoj, prekinula sam ga. – Kay, glas mu je bio čvrst. Moraš se suočiti s ovim. Što ako nije gripa? Nisam ništa rekla jer nisam mogla podnijeti takve misli. – Molim te, reče on. Nemoj ovo otpisati kao nevažno. Nemoj se pretvarati da nije

ništa, kao što činiš s većinom stvari u svom životu. – E, sad me ljutiš, graknula sam. Doletim na onaj prokleti aerodrom, a Marino me

ne želi primiti u svoj auto, tako da sam kući išla taksijem, a vozač misli da smo Marino i ja ljubavnici i da moj bogati muž za to ne smije znati, a ja cijelo to vrijeme imam vrućicu i sve me boli i samo se želim dočepati kuće.

– Vozač je mislio da imaš vanbračnu vezu s Marinom? Ma, zaboravi. – Kako znaš da imaš gripu, a ne nešto drugo? Nemam nikakav osip. Je li to ono

što si htio čuti? Nastupila je duga tišina. Zatim je rekao: A što ako ga dobiješ? Onda ću vjerojatno

umrijeti, Bentone. Ponovno sam zakašljala. Onda me vjerojatno više nikada nećeš dodirnuti. A ja vjerojatno neću željeti da me uopće više ikada vidiš, ako bolest krene svojim tokom. Lakše je brinuti se o uhodama, serijskim ubojicama, o ljudima koje možeš ubiti pištoljem. Nevidljivi neprijatelji su ti kojih sam se oduvijek bojala. Oni te ščepaju jednog sunčanog dana, na nekom javnom mjestu. Uđu u tebe s limunadom. Cijepili su me protiv hepatitisa B. Ali to je samo jedan ubojica u gomili. Sto je s tuberkulozom i HIV-om, s hantom i ebolom? Sto je s ovim? Bože. Duboko sam uzdahnula. Počelo je s torzom, a ja nisam znala.

– Čuo sam za ona nova dva slučaja, reče on, a glas mu je postao tih i nježan. Mogu biti kod tebe za dva sata. Želiš li me vidjeti?

– U ovom trenutku ne želim vidjeti nikoga. ~ Nije važno. Krećem. – Bentone, rekla sam. Nemoj. No on je već bio odlučio, a kad se njegov BMW uz duboko brundanje zaustavio

na mom prilazu bila je već ponoć. Dočekala sam ga na vratima, ali nismo se dotaknuli.

– Hajdemo sjesti ispred vatre, rekao je. Tako smo i učinili, a on je bio tako ljubazan da mi spravi još jednu šalicu čaja bez

kofeina. Ja sam sjela na kauč, a on se smjestio u jednu od stolica sa strane, dok su plinom hranjeni plamičci lizali umjetnu cjepanicu. Bila sam prigušila svjetla.

– Ne sumnjam u tvoju teoriju, rekao je pijuckajući svoj konjak. Možda ćemo sutra znati više. Znojila sam se i drhtala u isto vrijeme, zagledana u vatru.

– Sada me trenutno uopće nije briga za sve to. Uputio mi je prodoran pogled. – Mora te biti briga za to. Rukavom sam obrisala čelo. Ne. Šutjela sam, a on me promatrao. – Ono do čega mi je stalo si ti, rekao je. I dalje nisam odgovarala. – Kay. Uhvatio me za ruku. – Ne diraj me, Bentone. Zatvorila sam oči. Nemoj. Ne želim da se i ti razboliš. – Vidiš, to ti baš odgovara. Biti bolesna. Tako da te ne smijem dirati. A tebi je,

plemenitoj liječnici, više stalo do mog zdravlja nego do svog vlastitog. Nisam odgovarala, odlučna u svojoj namjeri da ne zaplačem. Baš ti odgovara. Ti

sada želiš biti bolesna tako da ti se nitko ne može približiti. Marino te čak nije htio ni voziti kući. a ja te ne smijem dodirnuti. Lucy te ne želi vidjeti, a Janet mora s tobom razgovarati kroz zaštitno staklo.

– Što želiš reći? Pogledala sam ga. Funkcionalna bolest. – Aha. To si, pretpostavljam, naučio u školi. Možda na postdiplomskom iz

psihologije ili tako nešto. – Ne ismijavaj me. Nikada to nisam radila. Okrenuvši lice prema plamenu, osjećala sam koliko je povrijeđen, pa sam čvrsto

zatvorila oči. – Kay, da mi nisi umrla. Nisam govorila. – Da se nisi usudila. Glas mu je drhtao. Da se nisi usudila! Nećeš me se tako lako

osloboditi, rekla sam ustajući. Hajdemo u krevet. Spavao je u sobi u kojoj je obično odsijedala Lucy, a ja sam probdjela veći dio

noći, kašljući i pokušavajući pronaći udoban položaj, što jednostavno nije bilo moguće. Sljedećeg jutra u šest i trideset Wesley je već bio budan, a kava se baš kuhala u trenutku kad sam ušla u kuhinju. Svjetlost se probijala kroz krošnje drveća iza prozorskih stakala, a po zgrčenim listovima rododendrona znala sam da je vani ciča zima.

– Kuham, objavi Wesley. Što ćeš? – Sumnjam da mogu jesti. Bila sam slaba, a kad sam zakašljala, osjećala sam se

kao da mi netko para pluća. – Očito ti je gore. Zabrinutost mu je zaplamsala u očima. Trebala bi poći

liječniku. – Ja sam liječnica, a za posjet liječniku ionako je još prerano. Popila sam aspirin,

dekongestiv70

70 Sredstvo za olakšavanje disanja.

i tisuću miligrama C vitamina. Pojela sam pecivo i baš sam se počinjala osjećati kao ljudsko biće kad je nazvala Rose i uništila me.

– Doktorice Scarpetta? Ona majka s otoka Tangier umrla je rano jutros. – O, Bože, ne. Sjedila sam za kuhinjskim stolom provlačeći prste kroz kosu. Što

je s kćeri? – Stanje je teško. Barem je bilo prije nekoliko sati. A tijelo? Wesley je bio iza mene i masirao mi bolna ramena i vrat. – Nitko ga još nije pomaknuo. Nitko nije siguran što učiniti, a baltimorski Ured

sudskog patologa pokušava doći do vas. Kao i CDC.

– Tko iz CDC-a? upitala sam. Neki doktor Martin. – Rose, njega moram nazvati prvog. U međuvremenu, nazovite Baltimore i recite

im da ni po koju cijenu ne prebacuju tijelo u svoju mrtvačnicu prije nego što razgovaraju sa mnom. Koji je broj doktora Martina?

Dala mi je broj, pa sam ga istoga trenutka okrenula. Javio se nakon prvog zvona, a zvučao je napeto.

– Proveli smo PCR na uzorcima koje ste donijeli. Radi se o tri starter RNA-a71

71 Dio RNA koji sluii kao uzor sinteze novog lanca, dvojnika, DNA.

, od kojih dva odgovaraju velikim boginjama, ali treći ne.

– Onda, jesu li to velike boginje ili nisu? – Ubacili smo redoslijed gena vašeg virusa u kompjuter i on ne odgovara

nijednom virusu variole koji se čuva u bilo kojem laboratoriju na svijetu. Doktorice Scarpetta, vjerujem da je vaš virus mutirao.

– Što znači da cjepivo protiv velikih boginja neće djelovati, rekla sam, a imala sam osjećaj da će mi srce jednostavno ispasti iz grudi. Sve što možemo učiniti jest provesti testove u životinjskom laboratoriju. A proći će barem tjedan dana prije nego što bilo što ustanovimo i uopće počnemo razmišljati o novom cjepivu. Iz praktičnih razloga nazivamo ovu bolest velikim boginjama, ali zapravo ne znamo o čemu se, dođavola, radi. Također vas moram podsjetiti da na cjepivu protiv AIDS-a radimo od 1986. i da mu sada nismo ništa bliže nego što smo mu bili onda.

– Otok Tangier mora odmah biti stavljen u karantenu. Moramo izolirati ovu boleštinu, uzviknula sam, na rubu panike.

– Vjerujte mi, znamo to. Upravo sastavljamo ekipu znanstvenika, a mobilizirat ćemo i Obalnu stražu.

Spustila sam slušalicu i uspaničeno se obratila Wesleyju: Moram ići. Imamo epidemiju nečega za što nitko nikada nije čuo. A bolest je već ubila bar dvoje ljudi. Možda i troje. Možda i četvero.

Slijedio me niz hodnik, a ja nisam prestajala pričati. – To i jesu i nisu velike boginje. Moramo otkriti kako se prenose. Je li Lila Pruitt

poznavala ovu ženu koja je upravo umrla? Jesu li uopće imale bilo kakvog dodira ili je kći ta? Jesu li uopće živjele blizu? Što je s dopremom vode? Postoji vodovodni toranj. Plavi. Sjećam se da sam ga vidjela.

Odijevala sam se. Wesley je stajao na vratima, a lice mu je bilo sivo kao kamen. – I ti opet ideš tamo, rekao je. – Najprije moram u ured. Pogledala sam ga. Ja ću voziti, rekao je.

12

WESLEY ME OSTAVIO U CENTRU I REKAO DA IDE DO TERENSKOG ureda FBI-a u Richmondu, te da će mi se javiti kasnije. Potpetice su mi glasno odzvanjale dok sam koračala hodnikom, želeći dobro jutro članovima svog osoblja. Kad sam ušla, Rose je razgovarala telefonom, a sam pogled na moj stol kroz njezin ured, koji se naslanjao na moj, bio je porazan. Stotine izvještaja i smrtovnica čekali su na moj potpis, a pošiljke i telefonske poruke prelijevale su se preko rubova moje košarice za nesređene dokumente.

– Što je ovo? rekla sam kad je spustila slušalicu. Čovjek bi rekao da me nije bilo cijelu godinu.

– Čini se kao da vas nije bilo tako dugo.

Rose je utrljavala losion u kožu na rukama, a na rubu mog stola primijetila sam i malu bočicu aromaterapijskog raspršivača za lice Vita pokraj koje je stajala otvorena poštanska ambalaža. Isto to nalazilo se i na Roseinom stolu, odmah pokraj njezine bočice intenzivne kreme za ruke na bazi vazelina. Prelazila sam pogledom s jednog stola na drugi, s mog raspršivača na njezin dok mi je podsvijest obrađivala podatke koji još nisu stigli do razuma. Činilo mi se da se zbilja okreće naopačke, pa sam se uhvatila za dovratak. Rose je već bila na nogama, a stolica s koje je naprasno ustala kako bi me uhvatila, otkotrljala se daleko iza nje na svojim kotačićima.

– Doktorice Scarpetta! – Odakle vam ovo? upitala sam zagledana u raspršivač. – To je samo reklamni uzorak. Bila je smetena. Gomila ih je stigla poštom. – Jeste li ga koristili? Sada je njezin pogled postao zaista zabrinut. Pa, tek je stigao. Nisam ga još

iskušala. – Ne dodirujte ga! rekla sam strogo. Tko ga je još dobio? Bože, zaista ne znam.

Što je? Što nije u redu? Podigla je glas. Donijevši rukavice iz svog ureda, zgrabila sam raspršivač za lice s njezina stola i zamotala ga u tri vrećice.

– Svi u dvoranu za sastanke, smjesta! Potrčala sam hodnikom do ureda za prijem stranaka i objavila istu obavijest. Za

samo nekoliko minuta cijelo moje osoblje, uključujući i liječnike koji su na sebi još imali kirurška odijela, skupilo se u dvorani za sastanke. Pojedinci su hvatali dah, a svi su buljili u mene. Bila sam uzrujana i izmučena.

Podigla sam prozirnu vrećicu za pohranu dokaznog materijala u kojoj se nalazila reklamna bočica Vita raspršivača.

– Tko je dobio ovakav uzorak? upitala sam, prelazeći pogledom licima prisutnih. Četvero ljudi podiglo je ruke. – Tko ga je iskušao? upitala sam zatim. Moram znati točno tko ga je koristio. Cleta, službenica iz ureda za stranke, doimala se preplašeno. Zašto? O čemu se

radi? – Jesi li poškropila lice ovim raspršivačem? upitala sam je. Nisam lice, poškropila

sam svoje biljke, rekla je. – Te biljke treba zamotati u vreće i spaliti, rekla sam. Gdje je Wingo? – U MCV-u. – Nisam sigurna u ovo što govorim, obratila sam se svima. I molim se Bogu da

sam u zabludi. Ali možda se ovdje radi o friziranju' proizvoda. Molim vas, ne paničarite, ali ni po koju cijenu ne dotičite ove raspršivače. Znamo li kako su točno dostavljeni?

Cleta je progovorila: Jutros sam došla u ured prije svih. Kroz prorez na vratima bili su gurnuti neki policijski izvještaji, kao što uvijek budu. Ali danas sam našla i te raspršivače. Bili su u malim kartonskim tubicama za transport. Bilo ih je jedanaest. To znam zato što sam ih prebrojila da vidim ima li ih dovoljno za sve.

– Znači, nije ih donio poštar. Bili su gurnuti kroz prorez na ulaznim vratima. – Ne znam tko ih je donio. Ali izgledali su kao da su stigli poštom. Ako još imate

tih tubica, molim vas, donesite ih meni, rekla sam. Rečeno mi je da ih nitko do sada nije koristio, pa smo ih sve sakupili i donijeli u moj ured. Navukavši pamučne rukavice i namjestivši naočale, proučila sam tubicu koja je bila namijenjena meni. Poštarina je bila vrlo niska, što je značilo da je odaslana velika količina, a bilo je očito da se radi o reklamnom uzorku proizvođača, pa sam pomislila kako je iznimno neobično da je takvo što poslano na ime baš neke određene osobe. Pogledala sam u tubicu, a unutra se nalazio i kupon kojim se raspršivač mogao naručiti. Podigavši ga

prema svjetlu, primijetila sam da su rubovi gotovo nezamjetno neravni, kao da su rezani škarama, a ne strojem.

– Rose? pozvala sam svoju tajnicu. Ušla je u moj ured. – Ona tubica koju ste vi dobili, rekla sam. Na koga je naslovljena? – Mislim da piše: stanar. Na licu joj se ogledao stres. Znači da je jedina s imenom

ova moja. – Mislim da jest. Ovo je grozno. – Da, grozno je. Podigla sam poštansku tubicu. Pogledajte ovo. Slova su sva iste

veličine, poštanski žig na istoj naljepnici kao i adresa. To nikada ranije nisam vidjela. – Kao da je napravljeno na kompjuteru, rekla je, a zaprepaštenje joj je postajalo

sve veće. – Idem prijeko u laboratorij za analizu DNA. Ustala sam. Odmah nazovite

USAMRIID i recite da moramo ugovoriti telefonski sastanak izmedu njih, nas i Quantica. I to odmah.

– Gdje ga želite održati? upitala je dok sam ja žurnim korakom izlazila iz ureda. – Ne ovdje. Vidjet ćete što će vam Benton reći. Vani sam potrčala nogostupom, pokraj svog parkirališta, te sam prešla Četrnaestu

ulicu. Ušla sam u zgradu Seaboard gdje su se prije nekoliko godina bili preselili forenzični laboratoriji, medu kojima i onaj za analizu DNA. S recepcije sam pozvala šeficu odjela, doktoricu Douglas Wheat, koja je usprkos svom spolu dobila muško obiteljsko ime.

– Treba mi zatvoreni sustav cirkulacije zraka i zvono, objasnila sam joj. – Dodi k meni, otraga. Dug, nagnuti hodnik uvijek uglačan do sjaja vodio je do niza laboratorija

ogradenih staklom. Unutra su znanstvenici bili zaokupljeni pipetama i gelovima, te radioaktivnim sondama, kojima su željeli nagovoriti slijedove genetskih kodova da im otkriju svoj identitet. Wheatova, koja je vodila rat s gotovo jednako mnogo papirologije kao i ja, pisala je nešto na svom kompjuteru. Bila je to privlačna žena koja je zračila energijom, imala četrdeset godina i bila vrlo srdačna.

– U kakvu si se ovaj put gužvu uvalila? Nasmiješila mi se i zatim odmjerila moju torbu. Bojim se i pitati.

– Moguće friziranje' proizvoda, rekla sam. Moram poprskati malo na objektno stakalce, ali moram biti apsolutno sigurna da ta tvar neće dospjeti u zrak ili na mene ili na bilo koga drugog.

– Što je to? Sada je bila vrlo ozbiljna. Ustala je. – Možda virus. – Onaj s Tangiera? Toga se bojim. – Ne misliš li da bi bilo pametnije odnijeti to u CDC, pustiti njih da… – Douglas, da, mislim da bi bilo pametnije, objasnila sam joj strpljivo, ponovno

zakašljavši. Ali nemamo vremena. Moram znati. Nemamo pojma koliko bi ovakvih bočica moglo biti u rukama kupaca.

Njezin laboratorij za analizu DNA imao je nekoliko zvona sa zatvorenim sustavom cirkulacije zraka, okruženih zaštitnim staklom, budući da se ovdje ispitivala krv. Odvela me do jednog takvog sustava u stražnjem dijelu prostorije, pa smo obje navukle maske i rukavice, a meni je pružila i laboratorijski ogrtač. Zatim je uključila i ventilator koji je, kroz pročišćivač, uvlačio zrak u zvono.

– Spremna? upitala sam, vadeći raspršivač za lice iz torbe. Izvest ćemo to na brzinu.

Držala sam čisto objektno stakalce i malu bočicu ispod zvona, te sam pritisnula gumb za raspršivanje.

– Idemo ovo uroniti u desetpostotnu otopinu hidrogena, rekla sam kad sam završila. A onda ćemo ga zamotati u tri vrećice, pa ćemo poslati ovaj i ostalih deset u Atlantu.

– Stiže, reče Wheatova udaljujući se. Stakalce se osušilo gotovo istog časa, pa sam kapnula na njega malo Nicolaou

boje i pokrila ga pokrovnim stakalcem. Već sam ga promatrala pod mikroskopom kad se Wheatova vratila s kanticom otopine hidrogena. Nekoliko je puta uronila Vita raspršivač u tekućinu, a moji su se strahovi zbili i stali se nagomilavati u taman, grozan olujni oblak. Osjećala sam kako mi bilo ludački udara na vratu. Gledala sam u Guarnierijeva tjelešca kojih sam se počela tako groziti.

Kad sam podigla pogled prema Wheatovoj, po izrazu moga lica znala je istinu. – Nije dobro, rekla je. – Nije dobro. Isključila sam mikroskop i bacila masku i rukavice u kantu za

biološki opasan otpad. Vita raspršivači su iz mog ureda helikopterom preneseni u Atlantu, a takoder je u

cijeloj zemlji emitirano preliminarno upozorenje svima kojima je možda dostavljen takav uzorak. Proizvođač je odmah objavio opoziv robe, pa su zaposlenici na međunarodnim letovima izvadili raspršivače iz vrećica koje su se dijelile putnicima poslovne i prve klase. Mogući razmjeri širenja bolesti, u slučaju da je deadoc uspio isfrizirati' stotine proizvoda, bili su zastrašujući. I opet, mogla nas je zadesiti epidemija svjetskih razmjera.

Sastanak je održan u jedan sat poslije podne u FBI-evu terenskom uredu u jednoj od sporednih ulica koje izlaze na Staples Mill Road. S visokih stupova ispred zgrade državne i savezne zastave vijorile su se na oštrom vjetru koji je kidao lišće s drveća, zbog čega se činilo da je poslijepodne mnogo hladnije nego što je doista bilo. Zgrada od opeke bila je nova i imala je osiguranu dvoranu za sastanke opremljenu audio-vizualnom opremom, tako da smo mogli i vidjeti ljude s kojima smo razgovarali na daljinu. Na čelu stola, za konzolom, sjedila je mlada agentica. Wesley i ja izvukli smo svaki svoju stolicu i približili mikrofone. Na zidu iznad nas visjeli su video monitori.

– Koga još očekujemo? upita Wesley kad je u sobu ušao specijalni agent na dužnosti, odnosno SAND, ruku punih papira.

– Milesa, reče SAND, misleći na načelnika zdravstva, mog izravnog nadređenog. I predstavnika Obalne straže. Bacio je pogled na papire. Regionalnog zapovjednika iz Chrisfielda, država Maryland. On stiže helikopterom. Put ne bi smio trajati više od trideset minuta u jednoj od onih velikih ptica.

Nije ni dovršio rečenicu kad smo začuli udaljenu tutnjavu elise. Nekoliko minuta kasnije helikopter Jayhawk grmio je iznad naših glava spuštajući se na helidrom iza zgrade. Nisam se mogla sjetiti da je helikopter Obalne straže ikada sletio u naš grad, ni da ga je ikada nadlijetao u niskom letu, a takav je prizor zacijelo ulijevao strahopoštovanje ljudima na ulicama. Zapovjednik Martinez pridružio nam se skidajući kaput. Primijetila sam njegov tamnoplavi vojni džemper i hlače uniforme, kao i karte koje je nosio spremljene u tuljce, pa mi se situacija učinila još stravičnijom.

Konzola za kojom je radila agentica bila je zapravo komandna ploča kojom je ona upravljala u trenutku kad je u prostoriju odlučnim korakom ušao načelnik Miles i zauzeo mjesto pokraj mene. Bio je to postariji čovjek guste sijede kose koja je bila manje poslušna od većine ljudi kojima je bio šef. Danas su mu sijedi pramenovi stršali na sve strane, a lice mu je poprimilo strogi izraz kad je stavio debele crne naočale.

– Izgledate kao da ste nešto bolesni, rekao mi je praveći svoje biIješke. – Obična viroza, rekla sam.

– Da sam to znao, ne bih sjeo do vas. Mislio je to što je rekao. Više nisam zarazna, rekla sam, ali više me nije slušao.

Po cijeloj prostoriji počeli su se paliti zasloni, a na jednom od njih prepoznala sam lice pukovnika Fujitsuba. Zatim se pojavio i Bret Martin, zagledan ravno u nas.

Agentica za konzolom reče: Kamera je uključena. Mikrofoni uključeni. Neka mi netko malo broji.

– Pet-četiri-tri-dva jedan, reče SAND u svoj mikrofon. Kako vam se čini? – Ovdje je u redu, reče Fujitsubo iz Fredericka, država Maryland. Dobro je, reče

Martin iz Atlante. – Spremni smo kad god želite. Agentica za konzolom zaokružila je pogledom oko

stola. – Samo da se uvjerimo da smo svi upoznati sa situacijom, počela sam. Imamo

epidemiju na pomolu, epidemiju nečeg što nalikuje na virus velikih boginja koji je za sada, izgleda, ograničen samo na otok Tangier, nekih tridesetak kilometara od obale Virginije. Do sada su prijavljena dva smrtna slučaja, a još je jedna osoba bolesna. Također je izgledno da je žrtva nedavno otkrivenog slučaja ubojstva bila zaražena tim virusom. Sumnja se da je način širenja bolesti namjerna kontaminacija uzoraka aromaterapijskog raspršivača za lice Vita.

– To još nismo utvrdili. Progovorio je Miles. – Uzorci bi mi trebali stići svakog trenutka, oglasi se Martin iz Altante. Odmah

ćemo početi s ispitivanjima, pa ćemo, nadam se, rezultate imati već sutra navečer. U meduvremenu smo uzorke spreja povukli iz optjecaja dok ne saznamo s čime točno imamo posla.

– Možete napraviti PCR da ustanovite radi li se o istom virusu, obrati se Miles video zaslonima.

Martin kimne. To možemo učiniti. Miles se ogleda po dvorani. Onda, o čemu mi to ovdje zapravo pričamo? Imamo

vani nekog ludaka, nekog ubojicu Tylenolom72

72 Afera koja je izbila u rujnu 1982. godine kada je u Chicagu sedmero Ijudi umrlo, a veći broj ih

je obolio od upotrebe kapsula Tylenola koje su, kako se kasnije ispostavilo, bile namjerno otrovane cijanidom. U listopadu iste godine slučajevi trovanja Tylenolom pojavili su se i u Philadelphiji i Californiji.

koji se odlučio poslužiti bolešću? Kako znamo da tih malih bočica raspršivača već nema posvuda?

Ja mislim da ubojica ne želi žuriti. Wesley počne izlagati ono u čemu je bio najbolji. Počeo je s jednom žrtvom. Kad mu je to uspjelo, usredotočio se na jedan otočić. Sada mu i to uspijeva, pa je napao ured Ministarstva zdravstva u središtu Richmonda. On usmjeri pogled prema meni. Ako ga ne zaustavimo ili ne otkrijemo cjepivo, prijeći će na sljedeću fazu. Još jedan razlog zbog kojeg mi se ovo čini kao akcija lokalnog karaktera jest i to što izgleda da su raspršivači doneseni, a ne poslani poštom, budući da su snižene poštarine na tubicama lažne, kako bi se dobio dojam da su poslane.

– Vi ovo, znači, definitivno nazivate friziranjem' proizvoda, obratio mu se pukovnik Fujitsubo.

– Ja ovo nazivam terorizmom. A cilj tog terorizma je što? – To još ne znamo, reče mu Wesley. – Ali ovo je mnogo gore od bilo kojeg ubojice Tylenolom ili Unabombera, rekla

sam. Šteta koju oni uzrokuju ograničena je na one koji uzmu tabletu ili otvore paket. Kad je u pitanju virus, on se širi mnogo dalje od primarne žrtve.

– Doktore Martin, što nam možete reći o tom virusu? reče Miles. Imamo četiri tradicionalne metode testiranja virusa kako bismo utvrdili radi li se o velikim boginjama. Ukočeno je s ekrana buljio u nas. Prva je elektronska mikroskopija, putem koje smo mogli ustanoviti izravni vizualni prikaz variole.

– Velike boginje? gotovo zaurla Miles. Sigurni ste u to što govorite? – Pričekajte malo'; prekine ga Martin. Dopustite da završim. Takoder smo dobili i

potvrdu antigenskog identiteta s pomoću agar-gela73. E, sad. Razvoj kulture na korioalantoinskoj membrani pilećeg embrija74

73 Agar-agar-želatina iz morskih alga; upotrebljava se u bakteriologiji kao podloga za kulture

bakterija. 74 Ova se kultura koristi za dijagnosticiranje nekih zaraznih bolesti koje uzrokuju mikroorganizmi

koji žive unutar stanice. Dokazuju se ubrizgavanjem infektivnog materijala u oplodeno kokošje jaje, jer je u njemu, točnije u korioalantoinskoj membrani (popularno zvanoj: vodenjak) smješten embrij Pileta. Mikroorganizmi zatim, ako su prisutni, uzrokuju promjene na membrani.

i drugih tkiva koja uzgajamo u epruveti traje dva do tri dana. Tako da sada još nemamo te rezultate, ali imamo PCR. I on nam je potvrdio nekakav virus variole. Samo još ne znamo koji. Radi se o nečem vrlo čudnom, ništa što nam je trenutno poznato; nisu majmunske boginje ni mliječne boginje. Ne radi se o klasičnoj varioli, bilo major ili minor, iako im je virus naizgled srodan.

– Doktorice Scarpetta, progovori Fujitsubo. Možete li mi reći od čega se sastoji taj raspršivač za lice, koliko je vama poznato? Od destilirane vode i mirisa. Nije bilo popisa sastojaka, ali uglavnom se ti raspršivači sastoje od toga, rekla sam.

Fujitsubo je pravio bilješke. Sterilno? Ponovno nam je uputio pogled s monitora. – Nadam se, budući da se prema uputama raspršivač smije poprskati po licu i

kontaktnim lećama, odgovorila sam. – Onda je moje pitanje sljedeće, nastavi Fujitsubo putem satelita. Koliko možemo

očekivati da iznosi rok trajanja ovih kontaminiranih raspršivača? Virus variole nije stabilan u vlažnim uvjetima.

– Dobra primjedba, reče Martin namještajući slušalicu. Jako se dobro drži kad je na suhom, a na sobnoj temperaturi može preživjeti nekoliko mjeseci do godine dana. Osjetljiv je na sunčevu svjetlost, ali unutar bočica pod tlakom to mu nije problem. Ne voli vrućinu, što, nažalost, ovo doba godine čini idealnim za održanje.

– Dakle, ovisno o tome što ljudi učine s bočicama kad im budu dostavljene, rekla sam, mnoge bi mogle omanuti, da tako kažemo.

– Moguće, ponada se Martin. Wesley reče: Jasno je da se zločinac kojeg tražimo razumije u zarazne bolesti. – Nema dvojbe, reče Fujitsubo. Virus treba uzgojiti, razmnožiti, a ako je ovo

doista teroristički čin, onda je ovaj zločinac jako dobro upoznat s osnovnim laboratorijskim tehnikama. Znao je kako baratati nečim poput ovoga i ostati zaštićen. Pretpostavljamo da se radi o jednoj osobi?

– To je moja teorija, ali odgovor je da zapravo ne znamo, reče Wesley. – Naziva sam sebe deadoc; rekla sam. – Mislite Doktor Smrt? Fujitsubo se namršti. Rekao nam je da je liječnik? I opet, teško je bilo reći, ali pitanje koje nas je najviše mučilo bilo je istovremeno

i najteže postaviti. – Doktore Martin, rekla sam, a Martinez se u tišini nagnuo na naslon svoje stolice

i slušao. Navodno su vaša ustanova i neki laboratorij u Rusiji jedina dva izvora izoliranih virusnih zaliha. Možete li naslutiti kako se netko toga uopće dočepao?

– Točno, reče Wesley. Koliko god neugodna bila ta pomisao, moramo provjeriti popis vaših zaposlenika. Je li u posljednje vrijeme bilo kakvih otkaza, čekanja? Je li itko dao otkaz u posljednjih nekoliko mjeseci ili godina?

– Naši izvori virusa variole čuvaju se i kontroliraju brižljivo, poput plutonija, odgovori Martin samouvjereno. Ja sam osobno već provjerio sve zalihe i tvrdim vam da ništa nije dirano. Ništa ne nedostaje. Osim toga, nije moguće otvoriti jedan od zaključanih zamrzivača bez ovlasti za to i bez poznavanja kodova na alarmnim sustavima.

Nitko nije odmah progovorio. Zatim Wesley reče: Mislim da bi bilo dobro kad bismo mogli dobiti popis ljudi

koji su u proteklih pet godina imali takve ovlasti. Za početak, na osnovi iskustva, nagađam da se radi o bijelom muškarcu, možda u ranim četrdesetim godinama. Vjerojatno živi sam, ali ako nije tako ili ako se viđa s nekim, onda ima dio stana u koji nitko nema pristup, laboratorij…

– Dakle, vjerojatno se radi o nekom bivšem laborantu; reče SAND. – Ili nekom sličnom, reče Wesley. O nekom obrazovanom, obučenom. Povučen

je, a to kažem zbog nekoliko stvari, od kojih je jedna od važnijih ta što piše malim slovima. Odbijanje korištenja interpunkcije ukazuje na njegovo uvjerenje da nije poput drugih ljudi i da se na njega ne odnose ista pravila. Nije razgovorljiv i kolegama se može učiniti rezerviranim ili sramežljivim. Ima puno slobodnog vremena i, ono što je najvažnije, misli da ga je sustav na neki način oštetio. Osjeća da mu ispriku duguje najviši ured naše zemlje, što je vlada, a ja vjerujem da je to ključ njegovih motiva.

– Onda je ovo osveta, rekla sam. Jednostavno osveta i ništa drugo. – Nikada nije jednostavno. Da barem jest, reče Wesley. Ali ja zaista smatram da

je osveta ključ i zato je važno da nam sve vladine agencije koje se bave zaraznim bolestima dostave zapise o bilo kakvim zaposlenicima koji su posljednjih mjeseci i godina dobili ukore, otkaze, koji su poslani na čekanje, na dugi dopust, bilo što.

Fujitsubo pročisti grlo. Hajdemo onda razgovarati o logistici. Bio je red na Obalnoj straži da iznese plan djelovanja. Martinez je ustao sa stolice i pričvrstio velike karte na stalke koji su bili pripremljeni u prostoriji, a kuteve kamere trebalo je namjestiti tako da bi ih naši udaljeni gosti mogli vidjeti.

– Možete li ih snimiti? upitao je Martinez agenticu za konzolom. Imam ih, reče ona.A vi? Podigla je pogled prema zaslonima.

– Dobro je. – Ne znam. Možda kad biste ih još malo povećali. Približila je kameru kartama, a Martinez izvadi laserski pokazivač. Usmjerio je

žarku ružičastu točkicu na zaljev Chesapeake prateći graničnu crtu između Virginije i Marylanda koja prolazi preko otoka Smith, malo sjevernije od Tangiera.

– Imamo tu nekoliko otoka koji se pružaju na sjever, prema Ribarskom zaljevu i rijeci Nanticoke u Marylandu. Tu je otok Smith. Otok South Marsh. Otok Bloodsworth. Ružičasta je točkica skakala s jednog na drugi. I onda smo na kopnu. Tu dolje imate Crisfield, koji je samo petnaest nautičkih milja udaljen od Tangiera. Pogledao nas je. Mnogi ribari svoj ulov rakova dovoze u Crisfield. Gomila Ijudi s Tangiera ima rodbinu u Crisfieldu. I to me stvarno zabrinjava.

– A mene stvarno zabrinjava mogućnost da Tangierci neće surađivati, reče Miles. Izolacija će im uskratiti izvor prihoda.

– Tako je, gospodine, reče Martinez pogledavši na sat. A uskraćujemo im ga baš u ovim trenucima. Na putu su čamci i kuteri čak iz Elizabeth Cityja kako bi nam pomogli okružiti otok.

– Za sada ga nitko ne smije napustiti, reče Fujitsubo, a lice mu je i dalje carevalo nad nama na velikom video zaslonu.

– Tako je. Fino. – Što ako se ljudi počnu suprotstavljati? postavila sam ono očito pitanje. Što ćete

s njima? Ne možete ih privesti i tako se izložiti virusu. Martinez stane oklijevati. Zatim podigne pogled prema licu doktora Fujitsuba na

ekranu. Zapovjedniče, biste li vi odgovorili na ovo pitanje? upita. – Zapravo smo o tome već raspravljali, i to nadugo i naširoko, reče nam

Fujitsubo. Razgovarao sam s ministrom pomorstva, prometa i veza, s viceadmiralom Perryjem i, naravno, s ministrom obrane. Ukrako, ovo pitanje čeka na autorizaciju iz Bijele kuće.

– Autorizaciju čega? Pitanje je postavio Miles. – Korištenja smrtonosne sile, ako ih ne uspijemo zaustaviti ničim drugim, svima

nam se obrati Martinez. – Kriste, promrmlja Wesley. U nevjerici sam slušala, zagledana u bogove sudnjega dana iznad glave. – Nemamo izbora, mirno stane objašnjavati Fujitsubo. Ako ljude uhvati panika,

pa počnu bježati s otoka ne pokoravajući se upozorenjima Obalne straže, donijet će – ne možda, već sigurno – donijet će velike boginje na kopno. A govorimo o populaciji koju ili nitko nije cijepio već trideset godina ili je imunizacija već tako stara da više ne djeluje. Ili je bolest mutirala do te mjere da nas cjepivo kojim trenutno raspolažemo ne može zaštititi. Drugim riječima, nema ni jedne dobre mogućnosti.

Nisam znala je li mučnina koju sam osjećala u želucu posljedica mog lošeg zdravstvenog stanja ili ovoga što sam upravo čula. Sjetila sam se trošnog ribarskog seoceta s nagnutim nadgrobnim pločama i njegovih divljih stanovnika koji su samo željeli da ih se ostavi na miru. Nije to bila vrsta ljudi koja prima bilo čije zapovjedi, jer bili su izloženi jednoj višoj sili, sili boga i oluja.

– Mora postojati neki drugi način, rekla sam. Ali nije postojao. – Prema glasu koji ih bije, velike boginje vrlo su zarazna bolest. Ova epidemija

mora biti izolirana, uzviknuo je Fujitsubo činjenice s kojima smo se svi slagali. Moramo voditi brigu o muhama koje lete oko pacijenata, o rakovima koji su već poslani na kopno. Kako možemo znati postoji li mogućnost da se bolest prenosi putem komaraca, kao kod tanapoxa75

75 Virus iz porodice Poxviridae koji izmedu ostalog izaziva vodeno-gnojne prištiće na koži.

za Isusa Krista? Čak i ne znamo o čemu sve moramo voditi računa, budući da još ne možemo potpuno identificirati bolest.

Martin usmjeri pogled prema meni. Već smo formirali ekipe: sestre, liječnici, izolacijski pokrovi za krevete; sve što treba kako se ljude ne bi slalo u bolnice, već kako bi ih se ostavilo kod kuće.

– Što s mrtvima, s kontaminiranim tijelima? upitala sam ga. Prema zakonima Sjedinjenih Država, ovo je prijetnja zdravlju građana Prvog stupnja.

– To sam shvatila, rekla sam nestrpljivo, jer mi je počeo prodavati birokratske priče. Prijedite na stvar.

– Spalite sve osim pacijenta. Tijela ćemo kremirati. Kuća Lile Pruitt bit će spaljena.

Fujitsubo nas je pokušao utješiti: Jedna ekipa USAMRIID-a već je na terenu. Razgovarat ćemo s gradanima, pokušati im objasniti situaciju.

Prisjetila sam se Davyja Crocketta i njegova sina, ostalih ljudi na otoku i panike koja će zavladati kad znanstvenici u svemirskim odijelima zavladaju njihovim otokom i stanu paliti njihove domove.

– A sa sigurnošću znamo da cjepivo protiv velikih boginja neće djelovati? upita Wesley.

– Ne znamo sa sigurnošću, odgovori Martin. Ispitivanja na laboratorijskim životinjama trajat će od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. A ako se cjepivo i pokaže djelotvornim na životinjama, to ne mora značiti da će štititi i Ijude.

– Budući da je DNA virusa promijenjena, upozori nas Fujitsubo, ne bih se previše nadao da će virus vakcine djelovati.

– Ja nisam nikakav liječnik, reče Martinez, ali pitam se ne bismo li ih ipak sve mogli cijepiti, za slučaj da cjepivo djeluje. Previše je rizično'; reče Martin. Ako se ne radi o velikim boginjama, zašto ljude namjerno izlagati velikim boginjama, te tako možda izazvati bolest kod nekih pojedinaca? A onda, kad razvijemo novo cjepivo, nećemo se željeti vratiti nakon nekoliko tjedana i iznova cijepiti ljude, ovoga puta nekim drugim virusom boginja.

– Drugim riječima, reče Fujitsubo, ne možemo se služiti ljudima na Tangieru kao laboratorijskim životinjama. Ako ih zadržimo na otoku i dostavimo im cjepivo što prije, trebali bismo uspjeti zaustaviti ovo ludilo. Dobra strana cijele stvari jest ta što je virus velikih boginja glup – ubija domaćina takvom brzinom da će sam sebe spržiti ako ga uspijemo zadržati na zatvorenom području.

– Ma, nego što. I cijeli jedan otok bude uništen, a mi sjedimo i gledamo ga kako gori, reče mi Miles gnjevno. Ne mogu vjerovati. Prokletstvo. Udario je šakom o stol. Nemoguće je da se ovo događa u Virginiji!

Ustao je sa svoje stolice. Gospodo. Želio bih znati što nam je činiti ako nam pacijenti stanu pristizati i iz drugih dijelova ove savezne države. Zdravlje Virginije je, naposljetku, glavna stvar zbog koje me guverner izabrao. Lice mu je bilo smrknuto i znojio se. Zar bismo trebali postupiti poput Sjevernjaka i pđčeti spaljivati vlastite gradove i mjesta?

– Ako se ovo proširi, reče Fujitsubo, naravno da ćemo morati staviti u pogon i bolnice, imati posebne odjele, baš kao što smo to činili u prošlosti. CDC i moji ljudi već obavještavaju lokalno medicinsko osoblje i usko će suradivati s njima.

– Jasno nam je da je bolničko osoblje u najvećoj opasnosti, doda Martin. Bilo bi svakako lijepo kad bi Kongres prekinuo ovaj prokleti kolektivni dopust, tako da mi nisu istovremeno jedna ruka i obje noge vezane iza leđa.

– Vjerujte mi, predsjednik i Kongres znaju o čemu se radi. Senator Nagle me uvjerava da će dopust završiti sutra ujutro. Oni uvijek u nešto uvjeravaju, svake godine govore iste stvari. Oteklina i svrab koji sam osjećala na mjestu cijepljenja na ruci, podsjećali su me na to da mi je virus vjerojatno ubrizgan bez potrebe. CijeIim sam se putem do parkirališta žalila Wesleyju.

– Time su me samo ponovno izložili virusu, a sad me uhvatila i neka prehlada, pa zaključujem da mi je, povrh svega, pao i imunitet.

– Kako znaš da nemaš ovaj užas? upitao je oprezno. Ne znam. – Znači da bi mogla biti zarazna. – Ne, ne bih mogla. Prvi znak toga je osip, a ja se svaki dan pažljivo

pregledavam. I na najmanji nagovještaj takvog čega vratila bih se u izolaciju. Ne bih se približila na trideset metara ni tebi ni bilo kome drugome, Bentone, rekla sam, a potom osjetila kako se u meni probudio neki iracionalni bijes zato što je dao naslutiti da bih mogla bilo koga izložiti riziku zaraze, baš da se radi i o najobičnijoj prehladi.

Otključavajući vrata bacio je pogled prema meni, a ja sam znala da je mnogo uznemireniji nego što je to želio pokazati. Što želiš da učinim, Kay?

– Odvezi me kući da uzmem svoj auto, rekla sam.

Danje je svjetlo brzo nestajalo dok sam se vozila kilometrima i kilometrima kroz gustu borovu šumu. Polja su bila uzorana, ali nezasijana, s tek nekoliko paperjastih čuperaka pamuka koji su se držali mrtvih stabljika, a nebo je bilo vlažno i hladno, poput torte koja se počela otapati. Kad sam stigla kući sa sastanka, na telefonskoj sekretarici čekala me poruka od Rose. U dva sata poslije podne bio je nazvao Keith Pleasants iz zatvora, očajnički moleći da ga dođem posjetiti, a Wingo je bio otišao kući s gripom.

U proteklim sam godinama mnogo puta posjetila staru sudnicu okruga Sussex, te sam zavoljela njezinu predratnu dražest i nedostatak komfora. Izgrađena 1825. pod nadzorom glavnog graditelja Thomasa Jeffersona, bila je crvena s bijelim ukrasima i stupovima, a opstala je i nakon Građanskoga rata, premda su Sjevernjaci uspjeli uništiti sve službene spise u njoj. Prisjetila sam se svih onih hladnih zimskih dana koje sam provodila vani, na travnjaku, s policijskim detektivima, dok sam čekala da me pozovu na podij za svjedoke. Poimence sam se sjetila slučajeva koje sam bila dovela pred ovaj sud.

Sada su se takvi procesi vodili u prostranoj novoj zgradi do nje, pa me, dok sam vozila pokraj nje, prema stražnjem dvorištu, uhvatila neka tuga. Takve su zgradurine bile spomenik sve većoj stopi kriminala, a meni su nedostajala ona jednostavna vremena kad sam se tek bila doselila u Virginiju i kada me ova stara gradevina od opeke ispunjavala strahopoštovanjem kao i njezin privatni rat koji nikada neće biti završen. Tada sam još pušila. Pretpostavljam da sam samo idealizirala prošlost, kao što to čine mnogi Ijudi. Ali nedostajalo mi je pušenje i to čekanje ispred sudnice koja jedva da je imala grijanje, čekanje vani, bez obzira na vremenske uvjete. Promjene su me uvijek podsjećale na vlastite godine.

Šerifov je ured bio izgrađen od iste crvene opeke s bijelim ukrasima, a parkiralište i zatvor bili su okruženi ogradom kojom se na vrhu protezala bodljikava žica. Zatvoreni unutra, dva su štićenika brisala neobilježeni policijski automobil koji su upravo bili oprali i premazali voskom. Podmuklo su me promatrali dok sam uparkiravala auto ispred ulaza, a jedan je pljusnuo drugoga krpom koja je bila imitacija antilopa.

– Hej. Šta ima? promrmlja jedan gledajući prema meni kad sam prolazila. – Dobar dan. Obojicu sam ih pogledala. Okrenuli su se na drugu stranu, nezainteresirani za nekoga koga nisu mogli

prestrašiti. Otvorila sam ulazna vrata. Prostorije iza njih bile su toliko skromne da su graničile s deprimirajućim, a poput gotovo svih takvih javnih ustanova na svijetu, i ova je daleko prerasla svoje okruženje. Unutra je bilo aparata za Coca-Colu i za grickalice, zidovi su bili oblijepljeni potjernicama, a našao se tu i portret policajca ubijenog na zadatku. Zastala sam kod prijemnog šaltera, gdje je neka mlada žena okretala papire i grickala kraj svoje kemijske olovke.

– Oprostite, rekla sam. Došla sam posjetiti Keitha Pleasantsa. Jeste li na njegovu popisu posjetilaca? Škiljila je zbog kontaktnih leća, a na zubima je imala ružičaste korektivne pločice.

– Pa, zamolio me da dođem, tako da se nadam da jesam. Stala je okretati papire umetnute u korice, zastajući kad je došla do onog pravog. – Vaše ime. Rekla sam joj, a prst joj je stao putovati stranicom. Evo vas. Ustala je sa stolice.

Pođite sa mnom. Zaobišla je stol i otključala vrata koja su imala prozorčić s rešetkama. Iza njih

nalazila se natrpana prostorija za uzimanje otisaka prstiju i slikanje zatvorenika za zatvorske dosjee. Za otrcanim metalnim stolom sjedio je krupan šerifov zamjenik. Iza

njega nalazila su se još jedna teška vrata s rešetkama, a kroz njih sam čula zvukove zatvorskih ćelija.

– Torbu ćete morati ostaviti ovdje, obrati mi se čuvar. Zatim uključi svoj prijenosni radiouređaj. Možeš li doći malo ovamo? Razumijem. Evo me, odgovorio je ženski glas.

Položila sam torbicu na stol, te sam zavukla ruke u džepove. Znala sam da će me pretraživati i nije mi se sviđala ta pomisao. Imamo ovdje jedan sobičak gdje se sastaju sa svojim odvjetnicima, reče zamjenik šerifa, palcem pokazujući u smjeru prostorije, pokretima koji su podsjećali na autostopiranje. AIi neki od ovih čudovišta slušaju svaku izgovorenu riječ, a ako je to problem, idite na kat. Gore imamo prostor za posjetitelje.

– Mislim da bi nam ovo gore više odgovaralo, rekla sam kad se iza ugla pojavila čuvarica, krupna žena kratke kose učvršćene lakom, s metal-detektorom u ruci.

– Ruke u stranu, reče ona. Imate li išta metalno u džepovima? Ne, rekla sam kad je detektor zarežao poput električne mačke.

Prelazila je njime duž jednog mog boka, a, zatim i duž drugog. Naprava se i dalje glasala.

– Hajdemo pokušati bez kaputa. Prebacila sam kaput preko stola, a ona je pokušala ponovno. Detektor je nastavio

ispuštati svoj neugodan zvuk, a ona se mrštila, neprestano pokušavajući. – Što je s nakitom? rekla je. Odmahnula sam glavom, iznenada se sjetivši da na sebi imam grudnjak sa

žicama, što nisam imala namjeru objaviti pred svima. Odložila je detektor i stala me pretraživati rukama. Čuvar je sjedio za svojim stolom i sve to promatrao otvorenih usta, kao da bulji u pornografski film.

– Dobro, reče žena, zadovoljna što sam se pokazala bezopasnom. Pođite za mnom.

Da bismo došle na kat, morale smo proći kroz ženski dio zatvora. Ključevi su zazveckali kad je otključala teška metalna vrata koja su se uz glasan prasak zatvorila za nama. Štićenice su bile mlade i okorjele, odjevene u zatvorske uniforme od trapera, a ćelije u kojima su živjele jedva da bi bile dovoljne za kakvu životinju, s bijelom zahodskom školjkom, krevetom i umivaonikom. Žene su slagale pasijans ili su stajale naslonjene na svoje kaveze. Na rešetke su bile objesile odjeću, a velike kante za smeće, u blizini svake ćeIije, bile su pune ostataka hrane koju nisu željele pojesti za večeru. Od vonja ustajale hrane okretao mi se želudac.

– Hej, mama. – Vidi, vidi, što mi to ovdje imamo? Koja fina cura. Mmmmmmm. Haba-haba-

haba! Stale su pružati ruke kroz rešetke nastojeći me dotaknuti dok sam prolazila

hodnikom. Netko mi je slao pusice, a druge su žene puštale hropave, hroptave zvukove koji su trebali predstavljati smijeh.

– Ostavi je ovdje. Samo na petnaest minuta! Oooooooo, dođi mami! – Meni trebaju cigarete. – Začepi, Wanda. Tebi uvijek nešto treba. – Sve ćete se vi smiriti, zapjevala je čuvat~ica tonom u kojem se nazirala dosada,

otključavajući još jedna vrata. Slijedila sam je na kat postajući svjesna toga da sva drhtim. Soba u koju me

smjestila biIa je zatrpana loše raspoređenim namještajem, koja kao da je služila svrsi u neko prošlo doba. Na zid su bile naslonjene ploče od pluta, ručna kolica bila su ostavljena u jednom kutu, a posvuda su bili razbacani nekakvi letci i bilteni. Sjela sam

na rasklopivu stolicu za drveni stol s ožiljcima urezanih imena i prostih poruka ispisanih kemijskom olovkom.

– Vi se lijepo raskomotite, a ja ću vam ga poslati, rekla je ostavIjajući me samu. Shvatila sam da su mi pastile protiv kašlja i papirnati rupčići ostali u torbici i

kaputu, koje sada nisam imala uza se. Šmrcajući, zatvorila sam oči i ostala tako sve dok nisam začula zvuk nečijih teških koraka. Kad je neki čuvar u sobu uveo Keitha Pleasantsa, gotovo da ga nisam prepoznala. Bio je blijed, upalih obraza, mršav, odjeven u vrećaste traperice, a ruke okovane lisicama nespretno je držao ispred sebe. Kad me pogledao, oči su mu se ispunile suzama. Pokušavao se nasmiješiti.

– Sjedi dolje i da nisi ustao, naredi mu čuvar. Nemoj da slučajno čujem za neki problem tu gore. Jasno? Inače se vraćam po tebe i možeš zaboraviti posjet.

Pleasants zgrabi stolicu, gotovo se srušivši u nju. – Zar baš mora imati lisice? obratila sam se čuvaru. Ovdje je zbog prometnog

prekršaja. – Gospođo, sada je izvan granica osiguranog dijela zatvora. Zato ima lisice. Vratit

ću se za dvadeset minuta, reče on odlazeći. Nikada mi se u životu ništa slično nije dogodilo. Hoće li vam smetati ako zapalim? U Pleasantsovu se smijehu nazirala nervoza koja je graničila s histerijom.

– Samo izvolite. Ruke su mu tako jako drhtale da sam mu morala pridržati upaljač kako bi zapalio

cigaretu. – Izgleda da nema pepeljare. Možda se ovdje ne smije pušiti'; reče on, zabrinuto

pogledom lutajući po sobičku. Strpali su me u ćeliju s ovim tipom, raspačivačem droge! Koji me stalno maltretira i naziva slabićem! Uvukao je dugačak dim i na trenut,ak zatvorio oči. Nisam pokušao nikome pobjeći. Pogledao me.

Primijetila sam plastičnu čašicu za kavu na podu, pa sam je dohvatila kako bi mu poslužila umjesto pepeljare.

– Hvala, reče on. – Keith, recite mi što se dogodilo. – Samo sam vozio kući, kao i uvijek, s odlagališta, kad se iza mene iznenada

stvorio taj neobilježeni auto s upaljenim rotacijskim svjetlom i sirenama. Odmah sam stao sa strane. Bio je to onaj seronja od istražitelja koji me izludivao cijelo vrijeme.

– Ring. U žilama mi je počeo tutnjati bijes. Pleasants klimne glavom. Rekao je da me prati već kilometar i pol i da ja nisam

obraćao pažnju na njegova svjetla. Ali kažem vam, to je najobičnija laž. Oči su mu sjajile. Ovih dana taj me čovjek učinio toliko nervoznim, sto posto bih znao da je bio u autu iza mene.

– Je li vam još što rekao kad vas je zaustavio? upitala sam. – Da, gospođo, rekao mi je. Rekao mi je da moje nevolje tek počinju. To su

njegove riječi. – Zašto ste me željeli vidjeti? Mislila sam da znam odgovor na to pitanje, ali

željela sam čuti što će mi reći. – Upao sam u goleme nevolje, doktorice Scarpetta. Oči su mu ponovno zasuzile.

Mama mi je stara i nema nikoga osim mene tko bi se brinuo o njoj, a ima ljudi koji misle da sam ubojica! A ja nikada u životu nisam ubio živo stvorenje! Čak ni pticu! Ljudi na poslu više se ne žele družiti sa mnom.

– Je li vam majka nepokretna? upitala sam. – Ne, gospodo. Ali ima gotovo sedamdeset godina i boluje od emfizema. Zbog

ovoga. Ponovno je uvukao dim. Više ne može voziti. – Tko se sada brine o njoj?

Odmahnuo je glavom i obrisao oči. Noge je držao prekrižene, a jedno mu je stopalo poskakivalo, kao da će se odvojiti od gležnja.

– Nema nikoga tko joj nosi hranu? rekla sam. Samo mene. Stao se gušiti od plača. Ponovno sam se obazrela po sobi, ovaj pu~ u potrazi za papirom i pisaljkom.

Pronašla sam ljubičastu pastelu i komad smeđeg papira. – Dajte mi njezinu adresu i broj telefona, rekla sam. A ja vam obećavam da će je

netko otići pogledati i uvjeriti se da je sve u redu. Vidjela sam njegovo veliko olakšanje kad sam zapisala podatke koje sam tražila.

– Zvao sam vas jer nisam znao kome se drugome obratiti, ponovno je počeo govoriti. Može li me itko izvući odavde?

– Koliko čujem, jamčevina iznosi pet tisuća dolara. – Evo, vidite! To je možda deset puta više od uobičajene jamčevine za ovakve

prekršaje, kaže onaj tip u mojoj ćeliji. Što znači da ovdje moram ostati do suđenja, a to može biti i nekoliko tjedana. Mjeseci: Oči su mu se još jedanput ispunile suzama. Bio je prestravljen.

– Keith, koristite li se Internetom? upitala sam. Čime? – Kompjuterima. – Koristim se na odlagalištu. Sjetite se, govorio sam vam o satelitskom sustavu. – Znači, služite se Internetom. Činilo se da ne zna o čemu pričam. E-mailom';

pokušala sam ponovno. – Služimo se GPS-om. Doimao se zbunjenim. A znate onaj kamion koji je donio

tijelo? Sada sam gotovo posve siguran da je bio Coleov, a kanta za smeće u koju je tijelo bačeno vjerojatno se nalazi na nekom gradilištu. Mi skupljamo otpad s gomile gradilišta u južnom dijelu Richmonda. Gradilište bi bilo dobro mjesto da se čovjek riješi takvog čega. Samo dođeš autom nakon radnog vremena, tko će te vidjeti?

– Jeste li ovo rekli istražitelju Ringu? upitala sam. Licem mu preleti sjena mržnje. Njemu ništa ne govorim. Ne više. Sve što je do

sada radio bilo je samo podvaljivanje meni. – Zašto mislite da vam želi podvaliti? – Mora uhititi nekoga zbog ovoga. Želi biti junak. Iznenada je počeo izbjegavati

odgovor. Kaže da nitko drugi ne zna svoj posao. Oklijevao je. Uključujući i vas. – Što je još rekao? Osjećala sam kako se pretvaram u hladan, tvrdi kamen; taj bi

me osjećaj obuzimao kad se bijes pretvarao u proračunati gnjev. – Vidite, kad sam mu pokazivao kuću i sve, onda bi pričao. On zaista voli pričati. Uzeo je opušak cigarete i nespretno ga položio na stol s vrhom prema gore, kako

bi se ugasio sam od sebe, a da ne pregori plastiku čašice za kavu. Pomogla sam mu zapaliti novu.

– Rekao mi je da vi imate nećakinju, nastavi Pleasants. I da je ona prava mačka, ali da ne pripada FBI-u isto tako kao što ni vi ne pripadate Uredu glavnog sudskog patologa. Jer… Mislim…

– Nastavite, rekla sam kontoliranim glasom. – Jer je ne zanimaju muškarci. A pretpostavljam da misli kako ne zanimaju ni vas. – Zanimljivo. Smijao se tome, rekao je da iz osobnog iskustva zna kako se

nijedna od vas ne viđa s muškarcima, jer da je bio u društvu i jedne i druge. A ja neka samo gledam što se dogada pervertitima. Jer da će se isto to dogoditi i meni.

– Samo malo. Prekinula sam ga. Je li vam Ring doista prijetio zato što ste homoseksualac ili misli da jeste?

– Moja mama ne zna. Pognuo je glavu. Ali neki ljudi znaju. Bio sam po barovima. Zapravo, poznajem Winga.

Nadala sam se ne intimno.

– Brinem se za mamu. Suze su ponovno bile tu. Uzrujana je zbog ovoga što mi se događa, a to nije dobro za njezino zdravlje.

– Da se dogovorimo. Ja ću je osobno posjetiti, na putu kući, rekla sam iznova zakašljavši.

Suza mu je skliznula niz obraz, a on ju je grubo obrisao nadlakticama ruku okovanih lisicama.

– A napravit ću još nešto, rekla sam ponovno začuvši korake na stubama. Vidjet ću što mogu učiniti za vas. Ne vjerujem da ste ikoga ubili, Keith. I zato ću platiti jamčevinu i pobrinuti se da dobijete odvjetnika.

Usne su mu se razdvojile u nevjerici kad je u prostoriju bučno ušao čuvar. – Stvarno ćete to učiniti? upita Pleasants,zateturavši nakon ustajanja, raširenih

očiju koje su počivale na mojima. – Ako se zakunete da govorite istinu. – O, da, gospodo! – Ma, da, da, reče čuvar. Ti i svi ostali. – Ali to će morati pričekati do sutra, rekla sam Pleasantsu. Bojim se da je sudac

danas već otišao kući. – Hajde. Idemo dolje. Čuvar ga zgrabi za nadlakticu. Pleasants mi reče još samo jednu stvar. Mama voli čokoladno mlijeko s

Hersheyjevim76

– Ne mogu tako, gospodine, nikako. I što onda? Jednostavno će i dalje prodavati eto to će se dogoditi, govorio je on mršavom, ispijenom čovjeku s kapom na kojoj je pisalo John Deere

sirupom. Vrlo malo drugih stvari može zadržati u želucu. Zatim je otišao, a mene su odveli u prizemlje, ponovno me provevši kroz ženski

dio zatvora. Ovoga su se puta štićenice držale nadureno, kao da im više nisam zabavna. Kad su mi okrenule leda, a neke i pljunule na pod, palo mi je na pamet da im je netko valjda rekao tko sam.

13

ROB ROY BIO JE ŽIVA LEGENDA U OKRUGU SUSSEX I GODINU ZA godinom pobjeđivao je na izborima za šerifa a da mu se nitko nije ni pokušavao suprotstaviti. Mnogo je puta posjetio moju mrtvačnicu, a ja sam ga smatrala jednim od najboljih policajaca koje sam poznavala. U šest i trideset pronašla sam ga u Virginia Dineru, gdje je sjedio za lokalnim stolom, što je doslovno bio stol za kojim su se skupljali lokalni stanovnici.

Prostorija u kojoj je sjedio bila je duga i puna stolova prekrivenih crveno-bijelim kariranim stolnjacima s bijelim stolicama, a Roy je jeo sendvič s prženom šunkom i pio crnu kavu. Njegov prijenosni radio bio je položen uspravno na stol, neprestance ispuštajući kojekakve zvukove.

77

76 Proizvodač slatkiša koji u svom asortimanu nudi velik broj gustih preljeva raznih okusa.

77 Američka tvrtka koja proizvodi industrijska i poljoprivredna vozila i strojeve.

. – Pa neka. – Pa neka? Roy posegne za svojom kavom, žilav i ćelav kao i uvijek. Nemoguće

je da to misliš. – Nego što da je moguće. – Smijem li vas prekinuti? rekla sam izvlačeći stolicu.

Roy otvori usta, na trenutak ne vjerujući vlastitim očima. E, pa nek' sam proklet. Ustao je i pružio mi ruku. Kog vraga vi radite u ovim krajevima?

– Tražim vas. – Ispričavam se. Drugi muškarac vršcima prstiju dodirne svoju kapu u znak

poštovanja, a zatim ustane i ode. – Nemojte mi reći da ste ovdje zbog poslao reče šerif. Kako drugačije? Moje ga je raspoloženje uozbiljilo. Nešto za što još ne znam? Znate, rekla sam. – Što to? Što biste željeli pojesti? Preporučujem sendvič s prženom piletinom,

reče kad se pojavila konobarica. – Vrući čaj. Pitala sam se hoću li ikada više jesti. Izgledate kao da se ne osjećate

baš najbolje. Osjećam se usrano. – Kruži neka viroza. – Ne znate ni pola priče, rekla sam. – Kako mogu pomoći? Nagnuo se bliže meni, posvećujući mi svu svoju pažnju. – Platit ću jamčevinu za Keitha Pleasantsa, rekla sam. Na žalost, to će očito

morati pričekati sutrašnji dan. Ali mislim da morate znati, Robe, kako se radi o nevinom čovjeku kojem su podmetnuli zločin. Ganjaju ga zato što se istražitelj Ring dao u lov na vještice i želi se proslaviti na račun nevinih ljudi.

Roy se doimao smetenim. Otkad se vi to bavite obranom zatvorenika? – Oduvijek, kad nisu krivi, rekla sam. A ovaj momak je serijski ubojica koliko

smo to vi i ja. Nije pokušao pobjeći policiji, a vjerojatno nije ni vozio prebrzo. Ring ga maltretira i laže mu. Pogledajte samo koliku su jamčevinu odredili za prometni prekršaj.

Šutio je pažljivo me slušajući. – Pleasants ima staru bolesnu majku koja nema nikoga osim njega da se brine o

njoj. Izgubit će posao. Dalje, znam da je Ringov ujak tajnik javne sigurnosti i bivši šerif, rekla sam. A znam i kako to ide, Robe. Trebam vas da mi pomognete u ovom slučaju. Ringa treba zaustaviti.

Roy odgurne svoj tanjur kad ga je netko pozvao putem radija. Vi u to zaista vjerujete.

– Vjerujem. Ovdje pedeset-jedan, reče on u radio, namještajući svoj remen i revolver na njemu.

– Imamo li štogod o onoj pljački? začuje se glas iz radija. – Još čekam. Završio je razgovor i obratio mi se: I vi ste sigurni da taj dečko nije počinio

nikakav zločin? Ponovno sam klimnula glavom. Posve sigurna. Ubojica koji je rasjekao tu ženu

razgovara sa mnom putem Interneta. Pleasants uopće ne zna što je to Internet. Situacija je jako komplicirana, a ja sada ne mogu ulaziti u to. Ali vjerujte mi, ovo što se događa nema nikakve veze s tim dečkom.

– A sigurni ste i u ovo o Ringu. Mislim, morate biti, ako želite da to učinim. Pogled mu je počivao na mojim očima.

– Koliko puta to moram reći? On zamahne salvetom po stolu. E, sad. Ovo me zaista ljuti. Naglim pokretom

ukloni kosu s lica. Ne svida mi se kad netko u moj zatvor smjesti nedužnog čovjeka i kad zbog nekog murjaka Ijudi stječu lošu sliku o svima nama.

– Poznajete li Kitchena, vlasnika odlagališta? upitala sam. Nego što. Pripadamo istoj loži. Izvadio je novčanik.

– Netko bi trebao porazgovarati s njim, tako da Keith ne izgubi posao. Moramo ispraviti ovu nepravdu, rekla sam.

– Vjerujte mi, to mi je i namjera. Ostavio je novac na stolu i ljutitim korakom napustio prostoriju. Ja sam ostala

sjediti dovoljno dugo da popijem čaj, razgledavajući izložene primjerke punjenih čokoladica, umaka za roštilj i vrećica kikirikija svih vrsta i veličina. Boljela me glava i bila sam vruća. Na cesti I-460 naišla sam na dućan živežnih namirnica pa sam se zaustavila da bih kupila mlijeko, Hersheyjev sirup, svježe povrće i juhu.

Odlučnim korakom hodala sam između polica pa sam kolica, a da nisam to ni primijetila, napunila svim i svačim, od toaletnog papira do raznih finih vrsta mesa. Zatim sam izvadila kartu i adresu koju mi je Pleasants bio dao. Majka mu je živjela prilično blizu glavne ceste, a kad sam stigla, spavala je.

– O, Bože, rekla sam s trijema. Nisam vas željela dizati. – Tko je to? Slijepo je zurila u noć otkvačivši kukicu na vratima. – Doktorica Kay Scarpetta. Nema razloga da se… Kakva doktorica? Gospocfa Pleasants bila je suha i pogrbljerla, a lice joj je bilo naborano poput

krep-papira. Duga sijeda kosa bila joj je tanka poput paučine, pa me podsjetila na odlagalište otpada i staricu koju je deadoc ubio.

– Možete ući. Otvorila je vrata. Činilo se da je preplašena. Je li Keith dobro? Ništa mu se nije dogodilo, zar ne?

– Vidjela sam ga nešto ranije i dobro je, razuvjerila sam je. Donijela sam vam namirnice. U rukama sam držala vrećice.

– Taj momak. Odmahula je glavom, pokazujući mi da udem u njezin mali, uredan dom. Što bih ja sama? Znate, on je sve što imam na ovome svijetu. Kad se rodio, rekla sam: Keith, to si baš ti.

Bila je uplašena i uzrujana i nije željela to pokazati. Znate li gdje je sada? rekla sam nježno.

Ušle smo u kuhinju gdje se nalazio stari, zaobljeni hladnjak i plinska peć. Gospoda Pleasants nije mi odgovorila na pitanje. Stala je spremati namirnice, petljajući s konzervama, a celer i mrkva padali su joj na pod.

– Dajte da vam pomognem, pokušala sam. – Nije ništa skrivio. Počela je plakati. Znam da nije. A taj ga policajac nije htio

ostaviti na miru, stalno je dolazio lupati nam na vrata. Stajala je na sredini kuhinje, rukama otirući lice. – Keith kaže da volite čokoladno mlijeko, pa ću vam pripremiti šalicu. To je baš

ono što bi liječnik preporučio. Dohvatila sam šalicu i žličicu sa sušila za posuđe. – Sutra će doći kući, rekla sam. A sumnjam da će vas ubuduće istražitelj Ring

smetati. Zurila je u mene kao da sam izvela neko čudo. – Samo sam se htjela uvjeriti da imate sve što vam treba dok vam se sin ne vrati

kući, rekla sam pružajući joj čašu čokoladnog mlijeka koje sam joj spravila tako da bude srednje jako.

– Samo pokušavam shvatiti tko ste vi, rekla je naposljetku. Ovo je jako fino. Ništa na svijetu nije bolje. Pijuckala je napitak smiješeći se i ne žureći.

Ukratko sam joj objasnila kako poznajem Keitha i što sam po zanimanju, ali nije shvatila. Jednostavno je pretpostavila da sam zaljubljena u njega i da se bavim izdavanjem liječničkih potvrda. Na putu kući u autu sam glasno puštala glazbu s CD-a, kako bi me održala budnom dok sam se vozila kroz gustu tamu, u kojoj na podužim dionicama ceste nije bilo drugih svjetala osim zvijezda. Posegnula sam za telefonom.

Javila se Wingova majka i rekla da Wingo leži u krevetu, bolestan. Svejedno mu je pružila slušalicu.

– Wingo, zabrinuta sam za tebe, rekla sam usrdno. – Osjećam se grozno. Tako je i zvučao. Gripu valjda ne možeš nikako izliječiti. – Slab ti je imunitet. Kad sam posljednji put razgovarala s doktorom Rileyjem,

broj CD4 limfocita nije ti bio baš visok. Željela sam da se suoči sa stvarnošću. Opiši mi simptome.

– Ubija me glavobolja, ubijaju me bolovi u vratu i ledima. Zadnji puta kad sam mjerio temperaturu imao sam četrdeset. I stalno sam žedan.

Sve što je rekao aktiviralo je jedno za drugim zvona za uzbunu u mojoj glavi, jer ti su simptomi takoder ukazivali na rani stadij velikih boginja. Ali ako se zarazio od torza, čudilo me da nije obolio ranije, pogotovo kad se uzme u obzir njegovo ranjivo stanje organizma.

– Nisi valjda dirao one raspršivače koji su nam stigli u ured'; rekla sam. – Koje raspršivače? Vita raspršivače za lice. Nije imao pojma o čemu pričam, pa sam se sjetila kako je veći dio današnjega

dana proveo izvan ureda. Objasnila sam mu što se dogodilo. – O, Bože, reče on iznenada, na što nas je oboje obuzela groza. Jedan nam je

stigao poštom. Mama ga je ostavila na kuhinjskoj radnoj plohi. – Kada? rekla sam, prestravljena. – Ne znam. Prije nekoliko dana. Kad je to bilo? Ne znam. Nikada nisam vidio

nešto tako fino. Zamislite, nešto mirisno što vam ohladi lice. To je značilo da je mom osoblju deadoc dostavio dvanaest bočica raspršivača, a

dvanaest je bila riječ koju mi je poslao u poruci. Bio je to broj stalno zaposlenih u mom središnjem uredu, ako brojim i sebe. Kako je mogao znati takve sitnice, kao~što je broj mog osoblja, a čak i neka imena i adrese ako je bio tako dalek i anoniman?

Zazirala sam od sljedećeg pitanja, jer sam pretpostavljala da već znam odgovor. Wingo, jesi li dirao taj raspršivač?

– Isprobao sam ga. Samo da vidim. Glas mu je opasno drhtao i gušio se od napadaja kašlja. Kad je tako tu stajao. Samo sam ga jednom uzeo u ruke, samo da vidim. Mirisao je na ruže.

– Tko ga je još u kući isprobao? Ne znam. – Hoću da se pobrineš za to da ga nitko i ne dira. Jesi li me razumio? – Da. Jecao je. – Poslat ću neke ljude k tebi da uzmu raspršivač i da se pobrinu za tebe i tvoju

obitelj, u redu? Nije mi uspio odgovoriti od plača. Kad sam stigla kući, bilo je nekoliko minuta poslije ponoći, a ja sam bila tako

uzrujana i bolesna da nisam znala što prvo učiniti. Nazvala sam Marina i Wesleyja, a zatim i Fujitsuba. Svima sam ispričala što se događa i rekla im da Wingo i njegova obitelj hitno trebaju ekipu stručnjaka. Na moju lošu vijest, odgovorili su mi svojom. Djevojčica na Tangieru koja se bila razboljela, umrla je, a bolest je primijećena i kod jednog ribara. Utučena i prebijena, provjerila sam svoj e-mail, gdje me na svoj zločesti sitan način dočekao deadoc. Bilo mi je drago. Poruka je bila poslana dok je Keith Pleasants bio u zatvoru.

– Ogledalce, ogledalce, gdje si bila – Ti, gade jedan, zaurlala sam. Današnji je dan bio previše za mene. Svega mi je toga bilo već dosta. Bolio me

svaki komadić tijela i vrtjelo mi se u glavi i sve mi se to skupa već gadilo. I zato nisam trebala otići u tu chat prostoriju gdje sam ga stala čekati kao da čekam obračun kod O.K. Corrala. Trebala sam to ostaviti za neki drugi put. No, umjesto toga

obznanila sam svoju prisutnost, te sam stala prevrtati misli po glavi dok sam čekala da se to čudovište pojavi na zaslonu. To je i učinio.

DEADOC: sama tlaka i muka SCARPETTA: Što hoćeš! DEADOC: Ijuti smo večeras

SCARPETTA: Da, Ijuti smo. DEADOC: što te briga za neke primitivne ribare i njihove primitivne obitelji i za

one nestručne Ijude koji rade za tebe SCARPETTA: Prestani. Reci mi što želiš, samo da ovo prestane. DEADOC: prekasno je šteta je učinjena učinjena je davno prije ovog SCARPETTA: Što ti je to učinjeno?

No, nije odgovorio. Začudo, nije napustio prostoriju, ali nije odgovarao na moja daljnja pitanja. Pomislila sam na devetnaesti vod i pomolila se da slušaju i da ga prate, od čvora do čvora, prema njegovoj jazbini. Prošlo je pola sata. Napokon sam prekinula liniju, da bi mi istoga časa zazvonio telefon.

– Ti si genij! Lucy je bila tako uzbuđena da mi je probijala bubnjiće. Kako si ga, dovraga, uspjela zadržati na liniji tako dugo?

– Kako to misliš? upitala sam, zapanjena. – Mislim, jedanaest minuta, za sada. Zaslužila si nagradu. – Bila sam s njim samo neke dvije minute. Pokušavala sam nadlanicom rashladiti

čelo. Ne znam o čemu pričaš. No, njoj to nije bilo važno. Imamo kurvinog sina! Bila je izvan sebe od

uzbudenja. Neki kamp u Marylandu. Agenti iz Salisburyja već su na putu. Janet i ja moramo požuriti na avion.

Još prije no što sam ustala sljedećeg jutra, Svjetska zdravstvena organizacija bila je objavila novo međunarodno upozorenje o aromatičnim Vita raspršivačima za lice. WHO je uvjeravao ljude kako će virus biti uklonjen, kako se na cjepivu radi danonoćno i kako će uskoro biti gotovo. No, svejedno je zavladala panika.

Virus, kojem su novine nadjenule ime virus mutant-boginja, dospio je na naslovnice Newsweeka i Timea, Senat je organizirao poseban odbor za taj problem, dok je Bijela kuća razmišljala o objavljivanju izvanrednog stanja. Distributer Vita raspršivača nalazio se u New Yorku, ali proizvodač je zapravo bilo neko francusko poduzeće. Svi su bili zabrinuti hoće li deadoc doista provesti svoje prijetnje u djela. Premda bolest još nije bila zabilježena u Francuskoj, ekonomski i diplomatski odnosi bili su zategnuti. Velika proizvođačeva tvornica je zatvorena, a optužbe o tome gdje je zapravo došlo do friziranja' proizvoda nabacivale su se amo-tamo između dviju zemalja.

Ribari su nastojali pobjeći s Tangiera u svojim malim ribarskim brodicama, a Obalna je straža zatražila podršku čak i iz tako udaljenih postaja kao što je Florida. Nisam znala sve pojedinosti, ali prema onome što sam čula, u zaljevu Tangier Sound došlo je do susreta Tangieraca i pripadnika čuvara zakona, te su čamci stajali usidreni na moru a da se nitko nikamo nije micao, dok su zimski vjetrovi nemilice fijukali.

U međuvremenu, CDC je poslao ekipu za izolaciju oboljelih, koja se sastojala od liječnika i medicinskih sestara, u Wingovu kuću i tako se vijest pročula. Naslovnice novina bile su bombastične, a ljudi su mahom napuštali grad koji bi bilo teško, ako ne i nemoguće, staviti u karantenu. Bila sam uzdrmana i bolesna kao nikad u životu, dok sam u petak rano ujutro pila vrući čaj u svom domu.

Temperatura mi se popela na trideset i osam sa osam, a lijek protiv kašlja koji sam bila popila samo mi je uzrokovao povraćanje. Mišići u vratu i leđima boljeli su me kao da sam igrala ragbi protiv ljudi s palicama. Svejedno nisam mogla leći. Imala sam previše posla. Nazvala sam posrednika za jamstva i primila na znanje lošu vijest da Keitha Pleasantsa mogu izvući iz zatvora samo ako se odvezem u grad i osobno

platim jamčevinu. I tako sam sjela u auto, ali sam se nakon deset minuta morala okrenuti, jer sam bila zaboravila čekovnu knjižicu na stolu.

– Bože, pomozi, molim te, promrmljala sam povećavši brzinu. Gume su cviljele dok sam se prebrzo vozila svojim naseljem, a nekoliko trenutaka zatim, kad sam ponovno bila na cesti, jurcajući sam obilazila uglove u Windsor Farmsu. Pitala sam se što se tijekom noći dogodilo u Marylandu, te sam se zabrinula za Lucy, za koju je svaki takav dogadaj bio prava avantura. Željela je koristiti oružje i pratiti sumnjivce, letjeti helikopterima i avionima. Bojala sam se da će takav duh biti satrt u korijenu, jer sam previše dobro poznavala život i načine na koje može završiti. Pitala sam se je li deadoc uhvaćen, no bila sam uvjerena kako bi mi, da je to istina, netko javio.

Nikada prije u životu nisam imala potrebu imati posla s posrednikom za jamstva, a ovaj sada, Vince Peeler, djelovao je u nekoj postolarskoj radionici na Broad Streetu, u nizu mnogih napuštenih lokala čije su izloge krasili tek prašina i pokoji grafit. Bio je to nizak, mršav čovjek nauljene crne kose, s kožnom pregačom oko pojasa. Sjedio je za Singerovim industrijskim šivaćim strojem i našivao novi don na

cipelu. Kad sam zatvorila vrata za sobom uputio mi je prodoran pogled što je odavao čovjeka koji zna prepoznati nevolje.

– Vi ste doktorica Scarpetta? upitao je ne prestajući šiti. – Da. Izvadila sam čekovnu knjižicu i kemijsku olovku, ne osjećajući ni trunku

naklonosti za ovog čovjeka, jer sam se pitala kolikim je nasilnicima pomogao dočepati se slobode.

– To će biti petsto i trideset dolara, rekao je. Ako želite platiti karticom, dodajte tri posto gore.

Ustao je i približio se svom ruiniranom pultu na kojem su stajale gomile cipela i Kiwi paste za cipele. Osjećala sam kako me odmjerava.

– Čudno, mislio sam da ćete biti puno stariji, razmišljao je naglas. Znate, kad čitate o ljudima u novinama, ponekad dobijete sasvim krivi dojam.

– Bit će pušten još danas. Izgovorila sam te riječi kao naredbu, istrgnuvši ček i pruživši mu ga.

– Nego što. Pogled mu je stao šetati prostorijom i pogledao je na sat. – Kada? Kada? ponovio je retorički. – Da, rekla sam. Kada će biti pušten? Pucnuo je prstima. Ovako. – Fino, rekla sam ispuhavši nos. Pazit ću na to da bude pušten ovako. I ja sam

pucnula prstima. A ako ne bude? Znate što? Ja sam odvjetnica i stvarno sam usrane volje. Stvarno. I doći ću vas posjetiti. Jasno?

Nasmiješio mi se progutavši slinu. Kakva vrsta odvjetnice? upitao je. – Takva kakvu ne želite upoznati, rekla sam izlazeći. U ured sam stigla kojih petnaest minuta kasnije, a onoga trenutka kad sam sjela

za stol, zazvonio mi je telefon i zavibrirao dojavljivač. Prije no što sam stigla bilo što učiniti, iznenada se pojavila Rose, doimajući se iznimno uzrujanom.

– Svi vas traže, rekla je. – Uvijek je tako. Namrštila sam se ugledavši broj na zaslonu svog dojavljivača.

Tko bi sad ovo mogao biti? – Marino je na putu ovamo, nastavila je moja tajnica. Dolazi i helikopter. Na

helidrom u MCV-u. Ekipa USAMRIID-a upravo je u zraku, stižu ovamo. Dali su do znanja baltimorskom uredu sudskog patologa da će se za ovo morati pobrinuti posebna ekipa, da će obdukcija na tijelu morati biti obavljena u Fredericku.

Pogledala sam je, a imala sam osjećaj da mi se krv ledi u žilama. Na tijelu?

– Izgleda da postoji nekakav kamp odakle je, prema informacijama FBI-a, došao neki poziv.

– Znam to. Nisam imala strpljenja. U Marylandu. – Misle da su pronašli ubojičinu kamp-kućicu. Ne znam sve pojedinosti. Ali

unutra postoji nešto što bi moglo poslužiti kao laboratorij. A unutra je i nekakav leš. Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Čiji leš? – Misle da je njegov. Sumnja se na samoubojstvo. Ustrijeljen je. Pogledala me

preko ruba svojih naočala, a zatim je odmahnula glavom. Vi biste trebali biti kod kuće u krevetu, s tanjurom moje kokošje juhe.

Marino je došao po mene pred moj ured. Vjetar je šibao središte grada i napinjao državne zastave na vrhovima zgrada. Znala sam da je ljut kad je pokrenuo auto prije no što sam uspjela pravo zatvoriti vrata. Nakon toga je šutio.

– Hvala, rekla sam odmotavajući pastile protiv kašlja. Još si bolesna. Skrenuo je na Franklin Street.

– To sigurno jesam. Hvala na pitanju. – Ne znam zašto ovo radim, rekao je. Na sebi nije imao uniformu. Zadnje šta mi

treba u životu je da se približavam nekakvom laboratoriju gdje netko proizvodi viruse. – Imat ćeš posebnu zaštitu, odgovorila sam. – I sad bi' je vjerojatno treb'o imat', kad sam kraj tebe. – Ja imam gripu, i više nisam zarazna. Vjeruj mi. Znam te stvari. I ne Ijuti se na

mene, jer nemam namjeru trpjeti tvoj bijes. – Samo se ti nadaj da je to gripa. – Da je nešto gore, postajalo bi mi sve gore i vrućica bi mi bila viša. Imala bih

osip. – Da, al' kad si već bolesna, šta to ne znači da mo'eš lakše pokupit' i nešto drugo?

Eto, nemam pojma zašto ti se uopće išlo na ovaj izlet. Jer meni ne da se ne ide, nego mi se ne ide. I nije mi drago šta su me uvukli u to.

– Onda me samo odvezi do tamo i nestani, rekla sam. Ali nemoj ni pomisliti da mi sada možeš ovdje cviljeti. Ne sada, kad cijeli svijet odlazi k vragu.

– Kako je Wingo? upitao je pomirljivijim tonom. – Iskreno da ti kažem, na smrt se bojim za njega, odgovorila sam. Ušli smo u krug

MCV-a, te smo skrenuli na bolnički helidrom na koji su stizali pacijenti i organi za transplantaciju kad bi helikopterom bivali dopremljeni u bolnicu. Ekipa USAMRIID-a još nije stigla, ali smo samo nekoliko trenutaka kasnije začuli elisu moćnoga Blackhawka, a ljudi koji su vozili cestama ili šetali nogostupima zastali su i zurili. Nekoliko je vozača zaustavilo svoje automobile uz kolnik kako bi promatrali taj veličanstveni stroj što je zatamnio nebo spuštajući se uz tutnjavu na tlo, povijajući travu i vitlajući prašinu.

Vrata su se otvorila, pa smo se Marino i ja popeli u kabinu helikoptera, gdje su sjedišta za posadu već bili zauzeli znanstvenici iz USAMRIID-a. Okruživala nas je oprema za spašavanje i još jedan prijenosni izolator kreveta koji je bio ispuhan kao harmonika. Netko mi je pružio kacigu s mikrofonom, pa sam je stavila na glavu i zakopčala svoj sigurnosni pojas s pet hvatišta. Zatim sam pomogla Marinu namjestiti njegov. On se ukočeno stiskao na sjedištu na preklapanje koje nije bilo predviđeno za ljude njegove grade.

– Bog zna kako se nadam da novinari neće dočuti za ovo, reče netko kad su se teška vrata zatvorila.

Gurnula sam utikač svog mikrofona u utičnicu na stropu. Dočut će. Vjerojatno već znaju.

Deadoc voli pažnju. Nisam mogla vjerovati da će s ovoga svijeta otići u tišini ili bez svoje predsjedničke isprike. Ne, čekalo nas je nešto drugo, a ja nisam željela ni zamišljati što bi to moglo biti. Put do državnog parka Janes Island trajao je manje od sat vremena, ali ga je otežavala činjenica da je na prostoru za kampiranje rasla gusta borovina. Nije bilo mjesta za slijetanje.

Naši su nas piloti stoga prizemljili u postaju Obalne straže u Crisfieldu, u marini nazvanoj Somer's Cove gdje su jedrilice i jahte, zabrtvljene za zimu, poskakivale na namreškanoj tamnoplavoj vodi rijeke Little Annemessex. Ušli smo u urednu postaju sagrađenu od opeke i zadržali se tamo dovoljno dugo da odjenemo zaštitna odijela i stavimo na sebe prsluke za spašavanje. Sve vrijeme zapovjednik Martinez izvještavao nas je o situaciji.

– Imamo puno problema koji se događaju u isto vrijeme, govorio je hodajući amo-tamo sagom u sobi za komunikaciju, u kojoj smo se svi okupili. Prije svega, ljudi s Tangiera imaju ovdje rodbinu, pa smo morali postaviti naoružanu stražu na ceste koje vode iz grada, jer je CDC sada zabrinut što će biti ako stanovnici Crisfielda počnu migrirati.

– Al' ovdje se niko nije razbolio, reče Marino s mukom spajajući krajeve nogavica s navlakama za cipele.

– Ne, ali me brine nisu li se, na samom početku svega ovog, neki ljudi s Tangiera provukli kroz pukotine u straži, pobjegli s otoka i došli ovamo. Ono što želim reći jest kako ne očekujem da nam ljudi ovdje budu posebno naklonjeni.

– Tko je sada u kampu? upita netko. – U ovom trenutku, samo agenti FBI-a koji su pronašli tijelo. A šta je s ostalim

kamp-kućicama? upita Marino. – Evo što je meni rečeno, odgovori Martinez. Kad su agenti ušli u kamp, zatekli

su tamo nekih pet-šest kamp-kućica, od kojih je samo jedna imala priključak za telefon. Bilo je to na parceli broj šesnaest, pa su zalupali na vrata. Iznutra se nije čulo ništa, pa su pogledali kroz prozor i ugledali tijelo na podu.

– Agenti nisu ulazili unutra? upitala sam. – Ne. Uvidjevši da bi tijelo moglo biti ubojičino, pomislili su da bi moglo biti

zaraženo, pa nisu ušli. Ali bojim se da je ušao jedan od čuvara parka. – Zašto? upitala sam. – Znate kako narod kaže. Znatiželja ubija. Izgleda da je jedan od agenata otišao

do piste na koju ste vi sada sletjeli dočekati još dvojicu. No, kako god. U jednom trenutku, dok nitko nije gledao, čuvar je ušao unutxa da bi odmah zatim izletio van, kao ispaljen iz topa. Rekao je da je unutra nekakvo čudovište, kao iz romana Stephena Kinga. Ne pitajte me ništa. Slegnuo je ramenima i zakolutao očima.

Pogledala sam ekipu USAMRIID-a. – Čuvara ćemo povesti sa sobom, reče jedan mladić kojeg su epolete označavale

kao kapetana. Usput rečeno, zovem se Clark. Ovo je moja ekipa, obratio mi se. Pobrinut će se za njega, smjestiti ga u karantenu i paziti na njega.

– Parcela šesnajst, reče Marino. Imamo 1' pojma ko je to unajmio? – Te podatke još nemamo, reče Martinez. Svi imate odijela? Preletio je pogledom

po prisutnima, pa smo krenuli. Obalna straža povela nas je u dva mala plastična čamca, budući da je voda na

mjestu kamo smo trebali stići bila preplitka za kuter ili patrolni čamac. Mojim je upravljao Martinez, uspravan i smiren, kao da je juriti šezdeset i pet kilometara na sat uzburkanom vodom posve normalna stvar. Č~rsto se držeći za ogradu na kojoj sam postrance i sjedila, iskreno sam mislila da bih svakog trenutka mogla poletjeti u vodu.

Osjećala sam se kao da jašim mehaničkog bika, a zrak mi je takvom brzinom šibao lice da sam jeđva disala.

Marino je bio na drugoj strani brodice, doimajući se kao da će mu pozliti. Pokušala sam ga smiriti oblikujući usnama riječi utjehe, no on je samo bezizražajno buljio u mene držeći se za ogradu svom snagom svog golemog tijela. Napokon smo usporili u uvali pod imenom Flat Cat, koja je bila prekrivena gustim rogozom i spartina travom78

78 Spartina Foliosa, obitelj Poaceae-visoka trava čvrstog lišća koja raste u nižim područjima slanih

močvara.

, i gdje smo naišli na nekoliko znakova ZABRANJENO GLISIRANJE kako se park približavao. Pred sobom smo vidjeli samo borovu šumu. Zatim, kad smo se približili, nazreli smo puteljke i kupaonice, malu stražarsku postaju i samo jednu kamp-kućicu koja se nazirala kroz drveće. Martinez nas je polako približio molu, pa nas je drugi stražar privezao za obalu u trenutku kad su se motori ugasili.

– Povraćat ću, reče mi Marino na uho kad smo se stali nespretno iskrcavati. – E, nećeš. Uhvatila sam ga za nadlakticu. Ja ne idem u tu kućicu. Okrenula sam se i pogledala njegovo beskrvno lice. – U pravu si. Ne ideš, rekla sam. To je ionako moj posao, samo prvo moramo

pronaći čuvara. Marino se iskrao još prije no što je druga brodica pristala, a ja sam kroz šumu

upirala pogled prema kamp-kućici koja je pripadala deadocu. Bila je prilično stara i pokraj nje nije bilo nikakvog vozila koje ju je dovuklo ovamo, a stajala je dosta udaljena od čuvareve postaje, skrivena u sjeni borova. Kad smo se svi iskrcali, ljudi iz USAMRIID-a podijelili su poznata narančasta odijela, filtere zraka s pričuvnim baterijama koje traju četiri sata.

– Evo što ćemo, progovorio je vođa ekipe USAMRIID-a, Clark. Odjenut ćemo odijela i izvući tijelo van.

– Voljela bih ući unutra prva, rekla sam. Sama. – Može. Klimnuo je glavom. Onda ćemo znati ima li unutra nečeg opasnog za

život, a nadam se da nema. Izvući ćemo tijelo i otegliti kamp-kućicu odavde. – Ali to je dokazni materijal, rekla sam gledajući ga u oči. Ne možemo je samo

tako odvući. Po izrazu njegova lica znala sam što misli. Ubojica je možda mrtav, slučaj

zaključen. Kamp-kućica je biološka opasnost i treba je spaliti. – Ne, rekla sam mu. Ne možemo ovo tek tako zaključiti. Jednostavno ne možemo. Oklijevao je, frustrirano ispuhujući zrak i zureći u kamp-kućicu. A idem unutra';

rekla sam. Onda ću vam reći što treba poduzeti:' Prihvatljivo. Ponovno je podigao glas. Momci? Idemo. Da nitko nije ušao unutra osim sudskog patologa, dok vam ne kažem. Slijedili su nas kroz šumu, vukući za sobom prijenosni izolator, jezoviti pokrov stvoren za drugi svijet. Iglice su mi pucketale pod nogama, poput isjeckanog žita, a zrak je bio svjež i čist. Bili smo sve bliže kamp-kućici. Radilo se o kućici tipa Dutchman, dugoj nekih pet i pol metara, sa sklopivim krovom od prugastog narančastog platna.

– Ovo je staro. Kladim se, bar nekih osam godina, reče Marino koji se razumio u te stvari.

– Čime se to može voziti? upitala sam kad smo stali navlačiti narančasta odijela. – Kamionetom, reče on. Možda kombijem. Ne bi ti trebalo ništa s puno konjskih

snaga. Šta bi mi sad trebali napravit'? Obuć još i ovo na sve šta već imamo na sebi?

– Da, rekla sam zakopčavajući se. Ono što mene zanima jest što se dogodilo vozilu koje je dovuklo kućicu ovamo.

– Dobro pitanje, reče Marino, otpuhujući dok se s mukom uvlačio u novo odijelo. I gdje mu je registracija?

Bila sam upravo uključila filtar za zrak kad je iz drveća izronio neki mladić odjeven u zelenu uniformu i sivi šešir. Činilo se da je prilično smeten ugledavši sve nas u našim narančastim odijelima s kapuljačama, a ja sam osjetila njegov strah. Nije nam se približavao dok se predstavljao kao čuvar kampa u noćnoj smjeni.

Marino mu se prvi obratio: 'Si kad vidio osobu koja je tu živjela? – Ne, odgovori čuvar. – A momci u drugim smjenama? – Ne sjećaju se da su vidjeli bilo koga, samo bi noću ponekad gorjela svjetla.

Teško je reći. Kao što vidite, parkirana je daleko od postaje. Čovjek bi mogao neopazice otići do tuševa ili bilo kamo drugamo.

– Ovdje nema drugih ljudi na kampiranju? upitala sam nastojeći nadglasati šištanje zraka koje sam čula unutar kapuljače.

– Sada ne. Bilo je možda dvoje-troje ljudi kad sam otkrio tijelo, ali nagovorio sam ih da odu jer bi se moglo raditi o nekakvoj bolesti. Jesi ih prije toga ispit'o? upita Marino, a ja sam vidjela koliko mu ide na živce taj mladac koji nam je upravo bio rastjerao sve svjedoke.

– Nitko nije znao ništa, osim jedne osobe koja je mislila da je naletjela na njega. Pokazao je glavom prema kućici. Prekjučer uvečer. U kupaonici. Neki veliki prljav tip, s tamnom kosom i bradom.

– Tuširao se? upitala sam. – Ne, gospođo. Oklijevao je. Pišao je. Zar kamp-kućica nema nužnik? – Stvarno ne znam. Ponovno je stao oklijevati. Da vam iskreno kažem, nisam se

zadržavao unutra. Onog časa kad sam to vidio. Mislim, što god da je to bilo. Nestao sam dok si rekao keks.

– I ne znaš što je dovuklo ovo ovdje? upita zatim Marino. Činilo se da je čuvaru sada vrlo neugodno. U ovo doba godine ovdje je obično

vrlo mirno. I mračno. Nisam imao nikakva razloga obraćati pažnju na to za kakvo je vozilo kućica bila pričvršćena, a zapravo se i ne sjećam da je ovdje uopće bilo nekakvo vozilo.

– AI' imaš broj registracijskih pločica. Marinov pogled kroz zaštitnu masku bio je smrknut.

– Nego što. S izrazom olakšanja na licu, čuvar izvadi iz džepa presavijen list papira. Evo, to je registracija. Razmotao je papir. Ken A. Perley iz Norfolka, država Virginia.

Pružio je papir Marinu, koji sarkastično primijeti: O, super. Ime koje je gad ukr'o s kreditne kartice. Siguran sam da je i registracija koju imaš isto točna. Kako je platio?

– Čekom. – I dao ga je nekom osobno? upita Marino. – Ne. Rezervirao je mjesto poštom. Nitko nikada nije vidio ništa drugo osim tog

papira u vašoj ruci. Kao što sam rekao, nikada ga nismo vidjeli. – Što je s kuvertom u kojoj je to stiglo? reče Marino. Jesi 1' je spremio, pa da

možda s pečata pročitamo odakle je poslana? Čuvar odmahne glavom. Bacio je jedan nervozan pogled na posve opremljene znanstvenike koji su slušali svaku njegovu riječ. Zatim se zabuljio u kamp-kućicu i navlažio usne.

– Bi li vam smetalo da vas upitam što je to unutra. I što će mi biti zato što sam ušao? Glas mu je zamro i izgledalo je kao da će zaplakati.

– Kućica bi mogla biti zaražena virusom, rekla sam mu. Ali nismo sigurni da jest. Svi ovdje prisutni pobrinut će se za tebe.

– Rekli su mi da će me zaključati u neku sobu, nešto kao samicu. Strah je sada izbio na površinu, oči su mu divljački sjajile, i govorio je vrlo glasno. Želim znati što je to unutra što sam sada možda zaradio!

– Smjestit će te na isto mjesto na kojem sam ja bila prošli tjedan, uvjeravala sam ga. U jednu lijepu sobu s dragim medicinskim sestrama. I bit ćeš tamo nekoliko dana na promatranju. To je sve.

– To ti je k'o godišnji odmor. Stvarno nije tako strašno. Nemoj se sad sav ustrtariti samo zato šta ljudi imaju na sebi ova odijela, reče Marino, kao da se on ima prava javljati.

Nastavio je govoriti kao da je ne znam kakav stručnjak za zarazne bolesti, pa sam ih ostavila na miru i sama se približila kamp-kućici. Jedan sam trenutak stajala nekoliko metara od nje, obazirući se oko sebe. S lijeve strane protezalo se šumovito područje sve do rijeke u kojoj su bili usidreni naši čamci. S desne strane sam pak, kroz jednako šumovit kraj, čula buku autoceste. Kamp-kućica je bila smještena na tlu mekanom od borovih iglica, a ono što sam prvo primijetila bio je izgreben komad vučne poluge obojene u bijelo.

Prišavši bliže, čučnula sam i prešla prstima zaštićenima gumenim rukavicama preko dubokih žljebova i ogrebotina u aluminijskoj pločici na kojoj se trebao nalaziti identifikacijski broj vozila, odnosno IBV79

Zatim sam ga nježno podigla u ruke, osjećajući ludačke isprekidane otkucaje njegova srca i snažne drhtaje koji su mu potresali cijelo tijelo. Vratila sam ga u kavez i zatim se zaputila prema stražnjem dijelu kamp-kućice. Okvir vrata kroz koji sam

. Blizu krova, primijetila sam da je komad plastike spaljen, pa sam zaključila da je netko let-lampom uništio i drugi IBV. Zaobišla sam kućicu.

Vrata su bila otključana i ne posve zatvorena, budući da su bila obijena nekakvim oruđem, i taj mi je prizor uzburkao živce. U glavi mi se razbistrilo, pa sam se sasvim usredotočila na posao, onako kako bih to radila kad je sav dokazni materijal pričao priču posve drugačiju od one kojoj su se priklanjali svjedoci. Penjući se metalnim stubama, ušla sam unutra. Stajala sam vrlo mirno, pogledom prelazeći preko mjesta zločina koje mnogima ne bi značilo ništa, ali meni je bilo dokaz noćne more na koju sam sumnjala. Ovo je bila deadocova tvornica.

Prvo, grijanje je bilo namješteno na najviši mogući stupanj, pa sam ga ugasila, a zatim sam se zaprepastila kad mi je neko jadno bijelo stvorenje skočilo preko nogu. Poskočila sam i prestrašeno udahnula zrak, a ono se glupo zaletjelo u zid gdje se smirilo i sjelo, drhtavo i zapuhano. Krzno tog jadnog laboratorijskog kunića na mjestima je bilo obrijano, a na koži su se vidjeli ožiljci ubrizgavanja zaraznog seruma, zajedno s tamnim, groznim mjehurićima. Primijetila sam njegov kavez čija su vrata bila širom otvorena, pa sam zaključila da ga je nešto srušilo sa stola.

– Dodi ovamo. Čučnuvši ispružila sam ruku, a on me promatrao prestrašenim očima obrubljenim ružičastim kolutovima i strizao ušima.

Pažljivo sam mu se počela približavati. Nisam ga mogla ostaviti na slobodi, jer je bio živi izvor bolesti.

– Dodi, siroti mali, rekla sam tom čudovištu o kojem je čuvar pričao. Obećavam da ti neću nanijeti bol.

79 U originalu: Vehicle Identification Number, VIN.

prošla bio je malen, a tijelo koje sam zatekla s druge strane gotovo je zauzimalo cijelu spavaću sobu. Muškarac je ležao licem prema dolje na zlatnom dugodlakom sagu zamrljanom krvlju. Kosa mu je bila kovrčava i tamna, a kad sam ga okrenula, ustanovila sam da je mrtvačka ukočenost bila već došla i prošla. Podsjećao me na drvosječu, odjeven u prljav zeleni kaput i hlače iste boje. Ruke su mu bile velike, s prljavim noktima, a brada i brkovi nenjegovani.

Razodjenula sam ga do pojasa kako bih provjerila raspored mrtvačkih pjega, odnosno područja slijevanja krvi zbog gravitacije nakon smrti. Lice i prsa bili su crvenkastoljubičasti, s blijedim dijelovima na mjestima gdje mu je tijelo bilo pritisnuto o pod. Nisam vidjela naznake da je tijelo pomaknuto nakon smrti. Bio je pogoden jedanput, u prsa i to iz velike blizine, možda iz Remingtonove sačmarice, dvocijevke, koja je ležala pokraj njegove lijeve ruke.

Sačma se nije raspršila u velikom promjeru, a na sredini prsa je ostavila veliku ranu nazubljenih rubova. Na odjeći i koži bilo je tragova bijelog plastičnog punjenja iz sačmarice, pa ni to nije ukazivalo na kontaktnu ranu. Izmjerivši pušku i njegove ruke, nisam shvaćala kako bi mogao uopće dosegnuti obarač. Nisam vidjela ništa što bi ukazivalo na to da se poslužio nekim drugim predmetom kako bi mu to pošlo za rukom. Pretraživši mu džepove, nisam pronašla nikakav novčanik, ni identifikacijsku ispravu, samo Buckov nož80

– Frank, sjedni na telefon. Idemo ovo spremiti za pokret što je moguće prije, obratio se jednom od znanstvenika. Pukovnik će morati surađivati s Ratnim zrakoplovstvom kako bi nam osigurao prijevoz. Morat će nam ovamo odmah nešto

. Oštrica mu je bila izvijena i izgrebena. Nisam se više zadržavala unutra, već sam izašla van gdje sam zatekla pripadnike

ekipe USAMRIID-a koji su bili nemirni poput ljudi na aerodromu koji se boje bilo kamo otići da ne bi propustili svoj let. Buljili su u mene dok sam se spuštala stubama, a Marino je stajao u pozadini. Gotovo je bio sakriven drvećem, narančastih ruku prekriženih na prsima, s čuvarom pokraj sebe.

– Ovo je posve kontaminirano mjesto zločina; objavila sam. Imamo mrtvog odraslog bijelca bez identifikacijskih isprava. Trebam nekoga tko će mi pomoći izvući tijelo van. Treba ga izolirati. Pogledala sam kapetana.

– Tijelo ide s nama, reče on. Kimnula sam. Vaši momci mogu napraviti obdukciju i možda pozvati nekoga iz

baltimorskog ureda sudskog patologa kao svjedoka. Kućica je problem za sebe. Moramo je odvesti negdje na sigurno gdje ćemo je moći na miru obraditi. Dokazni materijal treba skupiti i dekontaminirati. A to, iskreno govoreći, više nije moja domena. Ako vi nemate izolacijsku jedinicu koja može primiti nešto ovako veliko, predlažem da je otpremimo u Utah.

– U Dugway? reče on sumnjičavo. – Da, rekla sam. Možda nam tu može pomoći pukovnik Fujitsubo. Dugway Proving Ground bila je glavna streljana i najvažnije mjesto američke

vojske za ispitivanje kemijske i biološke obrane. Za razliku od USAMRIID-a, koji se nalazio u srcu urbane Amerike, Dugway je posjedovao golema prostranstva pustinje Great Salt Lake za ispitivanje lasera, bombi na navodenje, dimnih zavjesa i raznih osvjetljenja. Stoviše, posjedovao je jedinu komoru za testiranje u Sjedinjenim Državama koja je bila dovoljno velika za obradu veličine borbenog tenka.

Kapetan je neko vrijeme razmišljao, šarajući pogledom između mene i kamp-kućice, da bi se naposljetku odlučio i razradio plan dj elovanj a.

80 Buck je proizvodač lovačkih i izvidačkih noževa.

poslati, jer ne želim da nam ovo ostane tu cijelu noć. A trebat će nam i nekakav kamionet.

– Toga bi se ovdje trebalo dat' nabavit', kad oni razvoze tolike plodove mora, reče Marino. Za to ću se ja pobrinut'.

– Sjajno, nastavi kapetan. Neka mi netko donese tri vreće za tijela i izolator. Zatim se obrati meni: Kladim se da vam treba pomoć.

– Bez daljnjega, rekla sam, pa smo se oboje zaputili prema kamp-kućici. Otvorila sam svijena aluminijska vrata, pa Clark zakorači unutra za mnom.

Nismo se zadržavali, već smo se zaputili ravno prema stražnjem dijelu. Po njegovim očima znala sam da nikada nije vidio ništa slična, ali s kapuljačom i filtrom zraka na sebi, barem nije morao udisati vonj raspadajućeg ljudskog mesa. On klekne pored jednog kraja tijela, a ja pored drugog. Tijelo je bilo teško, a prostor nemoguće tijesan.

– Je li ovdje vruće ili si ja to utvaram? reče on glasno dok smo se borili s udovima kao od gume.

– Netko je stavio grijanje na maksimum. Već mi je sada ponestajalo daha. Kako bi se ubrzala virusna kontaminacija i raspadanje tkiva. To je prilično raširen način uništavanja dokaza na mjestu zločina. Dobro je. Hajdemo ga zakopčati. Bit će mu malo tijesno, ali mislim da ćemo uspjeti.

Stali smo ga oblačiti u drugu vreću, a ruke i odijela sada su nam već bili skliski od krvi. Trebalo nam je gotovo trideset minuta da strpamo tijelo u izolator, a meni su mišići podrhtavali dok smo ga iznosili van. Srce mi je divljački udaralo i s mene je curio znoj. Kad smo izašli, temeljito su nas isprali kemijskom otopinom, kao i izolator koji je kamionom prenesen natrag u Crisfield. Ekipa je počela raditi na kamp-kućici.

Cijelu kućicu, osim kotača, trebalo je zamotati u teški, plavi plastični pokrov, koji je u sebi imao ugrađen dodatni sloj s filtrom za zrak. S velikim sam olakšanjem skinula sa sebe svoje plavo odijelo, pa sam se povukla u toplu, dobro osvijetljenu čuvarevu postaju gdje sam izribala ruke i lice. Zivci su mi bili napeti i bila bih dala sve na svijetu da se mogu zavući u krevet, stresti nekoliko doza Nyquila81

81 Sirup koji ublaiava simptome prehlade tijekom noći.

i zaspati. – Ej, šta nije ovo frka? reče Marino kad je ušao u prostoriju zajedno s naletom

hladnog zraka. – Molim te, zatvori vrata, rekla sam drhtureći. – Šta te muči? Sjeo je na stolicu na suprotnom dijelu sobe. Život. – Ne mogu vjerovat' da si tu ovako bolesna. Mislim da si skroz pošašavila. – Hvala ti na riječima utjehe, rekla sam. – E, pa vidiš, ovo ni meni nije baš neki izletić. Zapeo sam tu, imam gomilu ljudi s

kojima moram razgovarat', a bez kolica. Izgledao je iscrpljeno. – Što namjeravaš učiniti? – Pronać' nešto. Priča se da su Lucy i Janet u blizini i da imaju auto:' – Gdje? Počela sam ustajati. – Ne uzbuduj se. Vani su, pokušavaju nać' nekoga s kim mogu razgovarat', k'o šta

i ja moram napravit'. Bože, moram zapalit'. Proš'o je gotovo cijeli dan. – Ne tu. Pokazala sam mu prstom na znak koji je zabranjivao pušenje. – Ljudi umiru od velikih boginja, a ti me daviš s pušenjem. Izvadila sam kutijicu Motrina i popila tri bez vode. – Dobro, šta će sad napravit' svi ovi svemirci vani? upitao me. Neki će ostati

ovdje, nastojeći ustanoviti tko je sve mogao biti izložen virusu, bilo na Tangieru, bilo na području kampa. Radit će u smjenama s ostalim članovima ekipe. Mislim da ćeš i ti biti u dodiru s njima, za slučaj da naletiš na nekoga tko je možda bio izložen zarazi.

– Šta? Ja bi kao treb'o hodat' okolo u onom narančastom odijelu cijeli tjedan? Zijevnuo je i istegnuo vratne kralješke. Čovječe, to odijelo je grozno. Vruće ti je za umrijet' osim u kapuljači. Zapravo je bio ponosan što je imao na sebi jedno takvo odijelo.

– Ne, nećeš nositi plastično odijelo, rekla sam. – A šta ako ustanovim da je ne'ko s kim razgovaram bio izložen virusu? – Samo ga nemoj ljubiti. – Meni to nije smiješno. Buljio je u mene. Sve je, samo nije smiješno. – Šta je s onim mrtvim tipom? Šta će ga kremirat' i ako ne znamo ko je? – Obavit će obdukciju ujutro, rekla sam. Pretpostavljam da će sačuvati tijelo što je

dulje moguće. – Sve je ovo jednostavno čudno:' Marino rukama protrlja lice. I ti si, kažeš, unutra

vidjela kompjuter? – Da, prijenosni. Ali bez pisača ili skenera. Imam osjećaj da je ovo nečije

skrovište. Da su pisač i skener kod kuće. – A telefon? Zamislila sam se na trenutak. Ne sjećam se da sam ga vidjela. Hm, postoji

telefonska žica od kamp-kućice do razvodne kutije. Vidjet ćemo šta možemo saznat' o tome, na primjer, na čije ime glasi priključak.

A reć' ću i Wesleyju šta se događa. – Ako je koristio telefon samo za spajanje na AOL, reče Lucy ušavši u prostoriju i

zatvorivši za sobom vrata, neće postojati nikakav priključak, ni račun. Jedini će račun biti onaj na AOL-u, a taj i dalje vodi do Perleyja, onog tipa kome su ukrali broj kartice.

Izgledala je napeta, ali i malo neuredna u trapericama i kožnoj jakni. Sjela je do mene i zagledala mi se u bjeloočnice, da bi mi zatim opipala žlijezde na vratu.

– Isplazi jezik, rekla je ozbiljno. – Prestani! Odgurnula sam je od sebe kašljući i smijući se u isto vrij eme. – Kako se osjećaš? – Bolje. Gdje je Janet? rekla sam. – Razgovara. Negdje vani. Kakav je kompjuter imao unutra? Nisam imala

vremena proučavati ga, odgovorila sam. Nisam primijetila nikakve pojedinosti. – Je li bio uključen? – Ne znam. Nisam provjeravala. – Moram ući u njega. – Što sad želiš učiniti? upitala sam, gledajući je u oči. Mislim da moram poći s

tobom. – Šta misliš da će ti to oni dat'? upita Marino. – Tko su, do vraga, oni? – Oni dripci za koje radiš, odgovori on. – Dodijelili su mi ovaj slučaj. Očekuju da ga riješim. Pogled joj nije prestajao šarati između prozora i vrata. To je kod Lucy već bila

profesionalna deformacija i znala sam da će je na kraju čuvanje zakona posve svladati. U futroli ispod jakne nosila je devet-milimetarski Sig Sauer s rezervnim magazinima. U džepu je vjerojatno imala boksere. Ukočila se kad su se vrata otvorila i kad je unutra ušao neki novi čuvar, kose još mokre od tuširanja. Pogled mu je bio nervozan i uzbuden.

– Mogu li vam pomoći? upitao je svlačeći kaput. Aha, reče Marino ustajući. Kakav auto imaš?

14

KAD SMO STIGLI, ČEKAO NAS JE TERETNJAK NA ČIJEM JE STRAžnjem, ravnom dijelu počivala kamp-kućica umotana u svoj plavi plastični plašt koji je pod zvijezdama i mjesečinom sjajio jezovitim prozirnim sjajem. Kućica je još bila zakvačena za kamionet. Upravo smo parkirali auto na blatnjavoj cesti uz rub širokog polja, kad nam je nad glavama preletio golem avion, glasniji od običnog mlažnjaka.

– Šta je, dovraga, to? uzvikne Marino otvarajući vrata čuvareva Jeepa. – Mislim da je to naš prijevoz do Utaha, oglasi se Lucy sa stražnjeg sjedišta gdje

smo nas dvije sjedile. Čuvar je u nevjerici zurio prema nebu kroz vjetrobran svog automobila, kao da je

došao kraj svijeta. Jebote. O, moj Bože. Invazija! Najprije je sletio Hamvi82

82 Višenamjensko vozilo na kotačima velike mobilnosti; u originalu: HMMWV – High Mobility

Multipurpose Wheeled Vehicle.

, umotan u valovitu ljepenku, s podlogom od teškog drveta. Zvuk koji je odjeknuo u trenutku kad se prizemljio na utabanu, suhu travu podsjećao je na pravu eksploziju, a zatim su ga padobrani puni vjetra stali vući tlom. Nakon toga zeleni je najlon što je obavijao to vozilo s gomilom kotača omlitavio, a na nebu je procvjetalo još nekoliko ruksaka kako su se novi paketi spuštali prema zemlji gdje bi se zakotrljali i zatim umirili. Uslijedili su padobranci, mijenjajući smjer dva ili tri puta prije no što bi se okretno prizemljili na noge i potrčali da bi izbjegli vlastite padobrane. Zatim su stali skupljati valovite najlone, dok je zvuk njihova C-17 jenjavao negdje s druge strane mjeseca.

Ekipa Ratnog zrakoplovstva za kontrolu borbenih situacija iz Charlestona, država Južna Karolina, stigla je točno u trinaest minuta poslije ponoći. Sjedili smo u Jeepu i fascinirano promatrali dok su pripadnici te jedinice stali pomno proučavati tvrdoću tla, jer ono što je trebalo biti spušteno iz zraka bilo je dovoljno teško da uništi prosječnu aerodromsku pistu prekrivenu asfaltom. Uzete su mjere, napravljene procjene, pa je ekipa zrakoplovaca izvadila šesnaest žutih svjetala za slijetanje kojima se upravljalo daljinskim upravljačima, a jedna je žena odjevena u maskirnu odoru raspakirala Hamvi, upalila njegov glasan dizelski motor, te ga maknula s drvenog postolja, kako ne bi smetao operaciji.

– Moram nać' neku gajbu gdje mogu spavat', reče Marino zagledan u prizor pred sobom. Kako, dovraga, mogu spustit' neki glomazan vojni avion na ovako malo polje?

– Ja ti mogu ispričati dio toga, reče Lucy kojoj nikada nije nedostajalo tehničkih objašnjenja. Navodno je C-17 napravljen tako da može sletjeti s teretom na neobično malene piste bez uporabne dozvole, kao što je ova. Ili u suho korito jezera. U Koreji, slijetali su čak i na autocestu.

– Evo, počelo je, reče Marino svojim uobičajenim sarkastičnim tonom. – Jedini avion osim C-17 koji bi se mogao ugurati na ovako mali prostor jest C-

130, nastavi ona. A C-17 može voziti i unatrag, zar to nije super? – Nema šanse da jedan teretni avion može sveto, reče Marino. E, ova beba to

može, reče Lucy, kao da ga želi usvojiti. Marino se stane obazirati oko sebe. Tako sam gladan da bi' mog'o pojest' automobilsku gumu, a cijelu bi' plaću dao za pivo. Spustit ću si lijepo prozor i zapalit' cigaretu.

Osjetila sam da čuvara ne oduševljava pomisao na pušenje u njegovu dobro održavanom Jeepu, ali mu je Marino ulijevao previše strahopoštovanja da bi bilo što rekao.

– Marino, hajdemo van, rekla sam. Dobro će nam doći svježi zrak. Izašli smo van, pa je Marino zapalio Marlboro, uvlačeći dimove kao da siše

majčino mlijeko. Članovi USAMRIID-a zaduženi za kamion i njegov zastrašujući teret još su na sebi imali zaštitna odijela i držali su se po strani. Stajali su na izbrazdanoj neasfaltiranoj cesti promatrajući zrakoplovce kako pripremaju veliku površinu ravne zemlje koja bi u toplijim mjesecima mogla poslužiti kao nogometno igralište.

Bilo je gotovo dva sata ujutro kad se iz tame prikrao taman neobilježeni Plymouth. Lucy je istoga trena otrčala do njega. Gledala sam je kako kroz otvoren prozor razgovara s Janet. Zatim se auto odvezao.

– Evo me, reče Lucy tiho dotaknuvši mi ruku. – Je li sve u redu? upitala sam, znajući da je život koji njih dvije vode zacijelo

vrlo težak. – Za sada je sve pod kontrolom, reče ona. – Nula-nula-sedam, baš lijepo od tebe šta si sada tu i pomažeš nam, reče Marino

Lucy, uvlačeći dimove cigarete kao da mu je zadnja. – Znaš li ti da je nepokazivanje dužnog poštovanja prema federalnom agentu

savezni prijestup? reče ona. Pogotovo prema manjinama talijanskog porijekla. – Nego šta da se nadam da si manjina. Ne bi'volio da u blizini ima još takvih k'o

šta si ti. Otresao je pepeo, a u daljini smo začuli zvuk aviona. – Janet će ostati ovdje, reče mu Lucy. Što znači da ćete vas dvoje zajedno raditi

na ovom slučaju. Nema pušenja u autu, a budeš li joj dosađivao, mrtav si. – Pst, umirila sam ih oboje. Mlažnjak se uz veliku buku vratio sa sjevera, a mi smo ga u tišini promatrali,

zureći u nebo, kad su se odjednom upalila svjetla. Tvorila su užarenu točkastu crtu dijeleći je u tri dijela: zeleni, za dolazni dio piste, bijeli za sigurnu zonu i crveni koji je upozoravao pilota da se bliži kraju. Pomislila sam kako bi se bizarnim sve ovo učinilo nekome tko bi se na nesreću mogao zateći u blizini u trenutku slijetanja aviona. Sad sam već vidjela njegov tamni obris i treperava svjetla na krilima kad se spustio na manju visinu, pa je buka koja nas je okruživala postala nesnosna. Kotači za slijetanje su se rasklopili, a iz otvora gdje su do tada bili zatvoreni prosula se po tlu smaragdnozelena svjetlost, dok je C-17 jurio ravno prema nama.

Ukočeno sam stajala preplavljena dojmom da ću biti svjedokom sudara, da će taj čudovišni sivi stroj s okomitim završecima krila i zdepastim trupom zaorati polje na kojem smo stajali. Kad je preletio točno iznad naših glava, zvučalo je kao da nas je pregazio tornado, pa smo zabili prste u uši kad su njegovi golemi kotači dotakli tlo. Trava je zalelujala, prašina se podigla, a zrakom su počeli letjeti i veći komadi tla izrovani velikim kotačima aviona i njegovim trima stotinama tona aluminija i čelika. Krilca su stajala uspravno, motori su se okretali unatrag, a mlažnjak se uz prodorno vrištanje zaustavio na kraju polja, nedovoljno dugog za utakmicu američkog nogometa.

Piloti su sada uz veliku buku stali voziti unatrag travnatom podlogom, ponovno prema nama, kako bi ispred aviona ostalo dovoljno prostora za polijetanje. Kad se repom približio rubu makadamske ceste, C-17 se zaustavio, ispušnih cijevi okrenutih u zrak iznad naših glava. Stražnji se dio otvorio poput ralja morskoga psa, da bi se iznutra spustio metalni prolaz. Prostor s teretom bio je posve otvoren i sjajan od uglačanog metala.

Neko smo vrijeme promatrali rad nadglednika istovara i njegove posade. Bili su odjenuli opremu za vođenje kemijskog rata: tamne kapuljače i crne rukavice, pa su izgledali prilično zastrašujuće, pogotovo noću. Na brzinu su iskrcali kamionet i kamp-

kućicu s većeg kamiona, razdvojili ih, te je Hamvi odvukao kućicu u unutrašnjost aviona.

– Idemo, reče Lucy povlačeći me za ruku. Ne želimo propustiti prijevoz. Zaputile smo se poljanom prema avionu, a ja nisam mogla pojmiti količinu

energije i buku koje su kolale tim C-17 kad smo se stale uspinjati automatiziranom rampom, zaobilazeći valjke i prstenove ugradene u ravan metalni pod i kilometre žica i instalacija koje smo vidjele iznad glave. Činilo se da u avion može stati nekoliko helikoptera, autobusa Crvenog križa i tenkova, a vidjele smo i barem pedesetak sjedišta smještenih uz unutrašnju stijenku trupa. No večeras je posada bila malena, samo nadglednik istovara i padobranci, te prva poručnica, Laurelova koja je, pretpostavljala sam, bila dodijeljena nama.

Bila je to privlačna mlada žena kratke tamne kose, koja se rukovala s nama smiješeći se poput dražesne domaćice.

– Dobra je vijest da nećete sjediti tu dolje, rekla je. Bit ćemo gore, s pilotima. A što je još bolje, imam nešto kave.

– To bi bilo prekrasno, rekla sam osluškujući zveckanje metala dok je posada lancima i mrežama pričvršćivala kamp-kućicu i Hamvi za pod.

Na stubama što su vodile iz prostora za teret bilo je ispisano ime aviona koje je u ovom slučaju vrlo prikladno glasilo: Heavy metal83

83 U prijevodu: teški metal.

. Pilotska je kabina bila golema, s elektronskim sustavom za kontrolu leta i transparentnim prikazima kakve su koristili piloti borbenih letjelica. Avionom se upravljalo polugama nalik na mjenjač automobila, a ne rašljastim upravljačima, a instrumenti su djelovali posve zastrašujuće.

Smjestila sam se na sjedište koje se moglo okretati, iza dva pilota u zelenim kombinezonima, pretjerano zauzetih a da bi nam posvetili imalo pažnje.

– Imate setove sa slušalicama i mikrofonima, tako da možete razgovarati, ali molim vas, nemojte govoriti u isto vrijeme kad i piloti, rekla nam je Laurelova. Ne morate ih staviti na glavu, ali ovdje je prilično bučno.

Zakopčavala sam svoj sigurnosni pojas s pet hvatišta primijetivši da pokraj svakog sjedišta visi maska za kisik.

– Ja ću biti dolje i dolazit ću vas posjetiti s vremena na vrijeme, nastavi poručnica. Do Utaha nam treba nekih tri sata, a slijetanje ne bi smjelo biti pretjerano naglo. Oni tamo imaju pistu dovoljnu za šatl, tako barem kažu. Ali znate kako se vojska voli hvaliti.

Zatim se zaputila natrag dolje, a piloti su stali razgovarati u žargonu i kodovima koji meni nisu ništa značili. Počeli smo uzlijetati samo nevjerojatnih trideset minuta nakon što je avion sletio.

– Sada idemo na pistu, reče jedan od pilota. Teret? Pretpostavila sam da se obraća nadgledniku utovara i istovara na donjoj platformi. Je li sve na mjestu?

– Da, gospodine, odjekne mi glas u slušalicama. Imamo sve što smo morali uzeti? – Da. – U redu. Počinjemo rulati. Avion sune naprijed poskakujući poljem sve većom i većom snagom. Bilo je to

polijetanje različito od svih ostalih koje sam u životu iskusila. Rikao je jureći brzinom većom od stotinu i šezdeset kilometara na sat, da bi se zatim uzdigao u zrak pod tako oštrim kutem da sam se ledima posve prilijepila uz naslon sjedišta. Iznenada su se zvijezde prosule nebom, a svjetla Marylanda ostala su iza nas poput treperave mrežice.

– Krećemo se brzinom od oko dvije stotine čvorova, reče pilot. Zapovjedno mjesto letjelice 30601. Podigni krilca. Izvrši.

Bacila sam pogled na Lucy koja je sjedila iza kopilota pokušavajući vidjeti što ovaj radi, pomno osluškujući svaku izgovorenu riječ i vjerojatno je bilježeći u pamćenje. Laurelova se vratila sa šalicama kave, ali nije bilo toga što bi me održalo budnom. Utonula sam u san na visini od deset i pol tisuća metara, dok je mlažnjak letio prema zapadu brzinom od devetsto šezdeset kilometara na sat. Probudila sam se u trenutku kad se javila kontrola leta sa zemlje.

Nalazili smo se iznad Salt Lake Cityja i spuštali smo se prema tlu, a da se Lucy pitalo, nikada ne bismo sletjeli, toliko je bila zaokupljena razgovorom u kabini. Vidjela je da su mi oči otvorene, ali nije se dala smesti. Iznova sam zaključila kako nikada u životu nisam srela nikoga poput nje. Njezina je znatiželja bila nezasitna kad se radilo 0 bilo čemu što se može sastaviti, rastaviti i programirati. Općenito govoreći, zanimalo ju je sve što je mogla tako urediti da izvršava njezine naredbe. Ljudi su valjda bili jedino što nikako nije mogla razumjeti.

Kontrola leta u Cloveru predala nas je kontroli leta u Dugway Rangeu, da bismo zatim počeli dobivati upute za slijetanje. Usprkos svemu što nam je rečeno o duljini piste, imala sam osjećaj da ćemo izletjeti iz sjedišta jer je mlažnjak jurio asfaltom koji je treptao tisućama svjetala, a zrak uz strašnu riku udarao o podignuta krilca za kočenje. Zaustavili smo se tako naglo da nisam razumjela kako je to moguće, s obzirom na zakone fizike, pa sam se zapitala nisu li dva pilota upravo izvela nekakvu vježbu.

– Evo nas, uzvikne jedan od njih veselo.

15

DUGWAY JE BIO VELIČINE RHODE ISLANDA, A U SAMOJ BAZI ŽIVJELO je oko dvije tisuće ljudi. No, kad smo se toga jutra iskrcali u pet i trideset ujutro, nismo vidjeli ništa od toga. Laurelova nas je predala nekom vojniku, koji nas je potrpao u kamion i odvezao nas na mjesto gdje smo se mogle malo osvježiti. Za spavanje nije bilo vremena. Kasnije istoga dana avion je trebao poletjeti, a mi smo morale biti na njemu.

Lucy i ja prijavile smo se u Antelope Inn, preko puta Društvenog kluba. Dobile smo dvokrevetnu sobu na prvom katu, namještenu laganim hrastovim namještajem i s tepisonom na podu, sve u nijansama plavog. Iz nje se, preko prostranog travnjaka pružao pogled na vojarnu iza koje su se već nazirala svjetla blijede zore.

– Znaš, zapravo nema smisla tuširati se kad ćemo morati odjenuti istu ovu prljavu odjeću, reče Lucy rastežući se na svom krevetu. Posve si u pravu, složila sam se izuvajući cipele. Hoće li ti smetati ako ugasim ovu svjetiljku?

– Voljela bih da je ugasiš. Soba je utonula u mrak, a ja sam se odjednom osjetila blesavo. Ovo nalikuje na

zabavu u pidžamama. – Da, iz najgorih noćnih mora. – Sjećaš se kad si kao mala dolazila k meni? upitala sam. Ponekad smo znale

ostati budne pola noći. Nikada nisi htjela na spavanje, uvijek si željela da ti pročitam još jednu priču. Potpuno si me iscrpljivala.

– Ja se toga sjećam obrnuto. Ja sam željela spavati, a ti me nisi htjela ostaviti na miru.

– Neistina. – Jer si bila luda za mnom. – Ni u ludilu. Jedva sam podnosila da budem s tobom u istoj prostoriji, rekla sam.

Ali bilo mi te žao i htjela sam biti fina. Mrakom poleti jastuk i udari me u glavu. Bacila sam ga natrag. Zatim Lucy skoči

sa svog kreveta na moj, no kad se jednom tamo našla, nije znala što dalje; više nije imala deset godina, a ja nisam bila Janet. Ustala je i vratila se u svoj krevet, glasno namještajući jastuke iza sebe.

– Zvučiš kao da ti je mnogo bolje, rekla je. Bolje mi jest, ali ne mnogo. Preživjet ću.

– Teta Kay, što ćeš učiniti u vezi s Bentonom? Izgleda da više i ne razmišljaš o njemu.

– O, razmišljam, razmišljam, odgovorila sam. Ali u zadnje su vrijeme stvari malo izmakle kontroli, najblaže rečeno.

– To je uvijek svačiji izgovor. Ja to najbolje znam. Slušam ga cijeli život od majke.

– Ali ne i od mene, rekla sam. – U tome i jest stvar. Što ćeš učiniti u vezi s njim? Mogla bi se udati. I sama pomisao na to iznova me ispunila nelagodom. Sumnjam da bih to mogla,

Lucy. – Zašto ne? – Možda imam previše svojih mušica, možda sam zaglavila na tračnicama s kojih

ne mogu sići. To bi od mene tražilo previše. – Ali i ti moraš imati svoj život. – Ja imam osjećaj da ga i imam, rekla sam. Ali on možda nije onakav kakav

većina ljudi misli da bi morao biti. – Oduvijek si ti meni davala savjete, reče ona. Možda je sada na mene red. I ne

mislim da bi se trebala udati. – Zašto? Bila sam više znatiželjna no iznenađena. – Mislim da ti nikada zapravo nisi pokopala Marka. I ne bi se trebala udavati sve

dok to ne učiniš. Jer do tada nećeš cijelim bićem sudjelovati u tome, znaš na što mislim?

Osjećala sam neku tugu u sebi i bilo mi je drago što me Lucy ne može vidjeti u mraku. Prvi put u životu razgovarala sam s njom kao s prijateljicom u koju imam puno povjerenje.

– Još uvijek ga nisam preboljela i vjerojatno nikada i neću, rekla sam. On mi je bio prva ljubav.

– Znam sve o tome, nastavi moja nećakinja. Brinem se da, ako se nešto dogodi, ni za mene neće nikada postojati nitko drugi. A ne želim provesti ostatak života nemajući ovo što sada imam. Nemajući nikoga s kim možeš razgovarati, nikoga kome je stalo i tko je dobar prema tebi. Oklijevala je, a ono što je zatim izrekla bilo je puno gorčine. Nekoga tko neće postati ljubomoran i iskoristiti te.

– Lucy, rekla sam, Ring više nikada u svom životu neće nositi policijsku značku, ali samo ti sama možeš Carrie oduzeti moć koju ima nad tobom.

– Nema ona nikakvu moć nada mnom, zaiskri Lucyna eksplozivna narav. – Naravno da ima. A ja to mogu i razumjeti. Jer i sama sam bijesna na nju. Lucy na trenutak zašuti, da bi zatim progovorila pomirljivijim tonom: Teta Kay,

što će biti sa mnom? – Ne znam, Lucy, rekla sam. Nemam odgovore na tvoja pitanja. Ali obećavam da

ću biti uz tebe na svakom daljnjem koraku. Taj vijugavi put koji nas je doveo do

Carrie naposljetku nas je iznova usmjerio natrag do Lucyne majke koja je, naravno, bila moja sestra. Lutala sam brdima i dolinama svojih godina odrastanja, te sam iskreno prepričala Lucy svoj brak s njezinim bivšim ujakom Tonyjem. Rekla sam joj kakav je to osjećaj imati moje godine i znati da vjerojatno nikada neću imati djecu. Sada se već danilo i trebalo je započeti novi dan. Vozač zapovjednika baze u devet nas je čekao u predvorju. Bio je to neki mladi vojnik koji jedva da se morao brijati.

– Imamo još jednog čovjeka koji je stigao odmah nakon vas, reče vojnik, stavljajući na nos Ray-Ban naočale. Iz washingtonskog FBI-a.

Činilo se da ga se to vrlo dojmilo, a bilo je očito da ne zna što Lucy radi u životu. Izraz na njezinu licu nije se promijenio kad sam ga upitala: Što radi za FBI?

– Nekakav je znanstvenik ili nešto. Prilično je važan, reče, pogledom odmjeravajući Lucy koja je izgledala sjajno čak i nakon probdjevene noći.

Znanstvenik je bio Nick Gallwey, glavni u FBI-evu vodu za intervenciju u slučajevima katastrofa, a istodobno forenzični znanstvenik na zavidnu glasu. Poznavala sam ga već godinama, pa sam ga srdačno zagrlila kad smo ušle u predvorje. Lucy mu je pružila ruku.

– Drago mi je, specijalna agentice Farinelli. I vjerujte mi, čuo sam mnogo o vama, rekao joj je. Onda? Kay i ja ćemo obavljati prljave poslove dok se vi budete igrali na kompjuteru.

– Da, gospodine, reče Lucy slatko. – Može li se tu negdje nešto doručkovati? upita Galwey vojnika koji se sav

zbunio i iznenada postao sramežljiv. Vozili smo se u Suburbanu zapovjednika baze pod nebom koje se protezalo do u

nedogled. Pusti lanci zapadnih gorja okruživali su nas u daljini, a oko nas se uzdizala flora pustinjske visoravni, kadulja, borovi i jele zakržljali zbog nedostatka kiše. Najbliža prometnica bila je udaljena šezdeset i pet kilometara od ovog Doma Mustanga, kako se zvala baza, sa svojim bunkerima streljiva, oružjem iz Drugoga svjetskog rata i golemim zaštićenim zračnim prostorom. Tlo je bilo bogato solju od ostataka pradavnih voda, a vozeći se primijetili smo jednu antilopu i orla.

Gola cesta84

Skinule smo svoju odjeću i na sebe navukle laborantsku uniformu koja je bila vojnički zelene boje, nakon koje su slijedila odijela s maskirnim uzorkom i kapuljačama sa zaštitnim naočalama, uz koje su išle crne gumene rukavice i čizme. Poput plavih odijela u CDC-u i USAMRIID-u, i ova su bila spojena na crijeva za dovod zraka u komori koja je u ovom slučaju bila od poda do stropa izrađena od

, prikladna imena, vodila nas je prema pogonima za testiranja koji su bili udaljeni nekih petnaest kilometara od prostora na kojima se živjelo. Usput smo naišli na zalogajnicu Ditto, pa smo se zaustavili dovoljno dugo da bismo popili kavu i pojeli sendviče s jajima. Zatim smo nastavili prema pogonima za testiranja, naguranima u goleme moderne zgrade iza ograde čijim se rubom protezala bodljikava žica.

Posvuda je bilo znakova upozorenja koji su obećavali da nezvani gosti nisu dobrodošli i da se na njih može pucati. Kodovi na zgradama označavali su aktivnosti koje su se unutra odvijale, pa sam prepoznala simbole za iperit i ostale nervne otrove, kao i one za ebolu, hantu i antraks. Zidovi su betonski, izvijestio nas je vojnik, i debeli šezdeset centimetara, a hladnjaci u zgradama otporni su na eksplozije. Postupak ulaska nije bio puno drugačiji od onih koje sam već bila iskusila. Čuvari su nas proveli kroz postroj,enja za izoliranje toksina, pa smo se Lucy i ja otputile u žensku svlačionicu, dok je Gallwey ušao u mušku.

84 U originalu: Stark Road.

nehrdajućeg čelika. Radilo se o posve zatvorenom sustavu s dvostrukim filtrima ugljika, uz kojeg se zaražena vozila moglo bombardirati kemijskim agensima i parama. Uvjeravali su nas kako ovdje možemo raditi koliko god bude potrebno, a da nikoga ne izložimo riziku.

Čak je postojala mogućnost da se određeni dokazni materijal dekontaminira i na taj način spasi. No, teško je bilo reći. Nitko od nas nikada ranije nije radio na slučaju poput ovoga. Počeli smo otvorivši vrata kamp-kućice i namjestivši svjetla tako da su prodirala unutra. Bilo je neobično kretati se komorom, budući da se čelični pod glasno svijao pod našim nogama, poput oštrice pile. Iznad nas, u staklom zaštićenoj kontrolnoj sobi, sjedili su vojni znanstvenici, pomno prateći sve što radimo.

I ovaj sam put prva ušla unutra jer sam željela temeljito pregledati mjesto zločina. Gallwey je stao fotografirati tragove obijanja na vratima i prašiti ih radi uzimanja otisaka, a ja sam se popela unutra i stala se ogledavati oko sebe, kao da nikada ranije nisam bila tamo. Mali prostor za život u kojem bi se inače nalazili kauč i stol bio je ispražnjen i pretvoren u laboratorij s modernom opremom koja nije bila nova, ali ni jeftina.

Kunić je još bio živ, pa sam ga nahranila i položila njegov kavez na radnu plohu pažljivo izrađenu od šperploče i obojenu u crno. Ispod nje nalazio se hladnjak, a unutra sam pronašla Yero stanice85 i stanice plućnog vezivnog tkiva ljudskih embrija. Radilo se o kulturama tkiva koje se obično koriste za poticanje rasta raznih virusa variole, baš kao što se umjetno gnojivo koristi za poticanje rasta odredenih biljaka. Kako bi održavao te kulture, ovaj ludi uzgajivač, vlasnik pokretnog laboratorija, imao je dobru zalihu Eagleova minimalnog esencijalnog medija, dopunjenu deset-postotnim serumom fetusa teleta86

Držao je virus u zamrzivaču s tekućim dušikom, koji nije morao uključiti u struju, već iznova napuniti svakih nekoliko mjeseci. Zamrzivač je izgledao poput trideset pet litarske termosice od nehrdajućeg čelika, a kad sam odvinula poklopac, izvadila sam iznutra sedam cjevčica za čuvanje tkiva na niskim temperaturama koje su bile tako stare da su umjesto od plastike bile izrađene od stakla. Kodovi koji su imali zadaću otkriti mi o kojoj se bolesti radi bili su mi posve nepoznati, ali pronašla sam datum iz 1978. i kratice za Birmingham, Engleska uredno ispisane crnom kemijskom, i to malim slovima. Vratila sam cjevčice živućeg zamrznutog užasa u njihovo ledeno gnijezdo, pa sam još malo prošvrljala uokolo, pronašavši dvadeset reklamnih bočica Vita raspršivača za lice, te tuberkulinske šprice

. Zajedno s kunićem ovo mi je govorilo da je deadoc činio više od običnog održavanja na životu svog virusa. U trenutku kad je tragedija izbila, on ga je još uvijek razmnožavao.

87

Sjetila sam se još iz studentskih dana, i kasnije kad sam učila za patologa, da se stanice, kad se želi razmnožavati virus, moraju hraniti. To se radi uz pomoć ružičastog medija za pospješivanje kulture virusa, koji se pipetom mora isisati iz bočice svakih

kojima je ubojica, nesumnjivo, ušpricao bolest u bočice raspršivača.

Bilo je tu, naravno, pipeta i gumenih pumpica, petrijevih zdjelica i staklenih bočica s čepovima na vijak u kojima je virus zapravo rastao. Medij u njima bio je ružičaste boje. Da je počeo poprimati blijedožutu nijansu, značilo bi to da pH vrijednost daje naslutiti prisutnost otpadnih tvari, odnosno kiselinu, što bi značilo da stanice prepune virusa već neko vrijeme nisu okupane u svom mediju bogatom hranjivim sastojcima.

85 Kultura stanica bubrega afričkog zelenog majmuna (Cercopithecus aethiops). 86 Spomenuti medij i serum koriste se za pospješivanje rasta i razmnožavanja odredenih kultura

stanica. 87 Šprice s tankom iglom.

nekoliko dana, kad hranjive sastojke zamijeni otpadna tvar. Činjenica da je medij još bio ružičast značila je da je ovo učinjeno nedavno, barem unutar posljednja četiri dana. Deadoc je bio besprijekorno pedantan. Uzgajao je smrt s ljubavlju i brigom. Pa ipak, na podu su ležale dvije razbijene bočice, koje su možda tamo završile zbog neopreznog skakutanja zaraženog zeca koji se nekako iskrao iz kaveza. Ono što sam osjećala na ovom mjestu zločina nije bilo samoubojstvo, već nepredviđena katastrofa zbog koje je deadoc bio prisiljen pobjeći.

Koračajući posve polako, još sam malo lunjala uokolo, kroz kuhinju gdje su posuda i vilica, jedini kuhinjski predmeti u prostoriji, bili uredno složeni na spužvastu krpu za posuđe pokraj sudopera kako bi se ocijedili nakon pranja. Na policama ormara stajali su posloženi jednostavni začini, kutije pahuljica i riže, te limenke juhe od povrća. U hladnjaku sam pronašla obrano mlijeko, sok od jabuke, nešto crvenog luka i mrkvu, ali ne i meso. Zatvorila sam vrata, postajući sve zbunjenija. Tko je on? I što je radio u ovoj kamp-kućici iz dana u dan, osim što je izradivao virusne bombe? Je li gledao televiziju? Je li čitao?

Stala sam tražiti odjeću, uzaludno otvarajući ladicu za ladicom. Ako je ovaj čovjek ovdje provodio tako mnogo vremena, zašto nije imao ništa od odjeće osim onoga što je imao na sebi? Zašto nigdje nije bilo fotografija i drugih osobnih sitnica? I što je s knjigama, s katalozima za narudžbu kultura stanica i tkiva, s referencijalnom literaturom o zaraznim bolestima? I, što je bilo najčudnije, što se dogodilo s vozilom koje je kućicu dovuklo u kamp? Tko se i kada odvezao u njemu?

U spavaćoj sam se sobi zadržala duže. Sag je bio crn od krvi čiji se trag mogao pratiti i kroz ostale prostorije, jer smo njima vukli tijelo. Kad sam zastala da promijenim četverosatnu bateriju, u nosu i ušima nisam mogla osjetiti ništa do zraka koji je cirkulirao mojim odijelom. I ova je prostorija, poput ostatka kućice, bila višenamjenska, pa sam povukIa prekrivač s cvjetnim uzorkom otkrivši da su jastuk i plahte na jednoj strani zgužvani, jer je na njima netko spavao. Pronašla sam jednu kratku sijedu vlas, te sam je uhvatila pincetom i spremila, sjetivši se da je kosa mrtvoga čovjeka bila duža i crna.

Slika morske obale na zidu bila je jeftina, pa sam je skinula kako bih vidjela mogu li ustanoviti gdje je uramljena. Probala sam sjesti na dvosjed koji se nalazio ispod prozora, s druge strane kreveta. Bio je prekriven žarkozelenom plastikom, a na njemu je stajao jedan kaktus u loncu, vjerojatno jedino živo stvorenje u kamp-kućici, osim onoga u kavezu, inkubatoru i zamrzivaču. Prstom sam opipala zemlju koja, ustanovila sam, nije bila pretjerano suha. Zatim sam spustila biljku na pod i podigla sjedište dvosjeda.

Sudeći prema paučini i prašini, već ga godinama nitko nije otvarao. Pronašla sam jednu gumenu mačkicu, izblijedjeli plavi šešir i izgrizenu lulu izradenu od klipa kukuruza. Nisam imala osjećaj da išta od toga pripada čovjeku koji je sada živio u kamp-kućici, ni da je on te stvari uopće primijetio. Pitala sam se nije li kućica možda polovna ili naslijeđena, pa sam se spustila na koljena i dlanove i stala puzati uokolo sve dok nisam pronašla čahuru i sabijač. I njih sam također zatvorila u vrećice za dokazni materijal.

Lucy je upravo sjedala za prijenosni kompjuter kad sam se vratila u laboratorij. – Ekran je zaštićen lozinkom, rekla je u mikrofon koji se aktivirao na govor. – Nadala sam se da ćeš dobiti nešto teže, rekla sam. Ona je već resetirala sustav i ulazila u DOS. Poznavajući je, znala sam da će joj

trebati samo nekoliko minuta za probijanje lozinke, jer sam je već nekoliko puta vidjela na djelu.

– Kay, odjekne Gallweyev glas u mojoj kapuljači. Imam ovdje nešto dobro.

Sišla sam niza stube, pazeći da mi se crijevo za dovod zraka ne bi zaplelo. Gallwey se nalazio ispred kamp-kućice, čućeći pokraj onog dijela vučne poluge s kojeg je bio izbrisan IBV. Uglačavši brusnim papirom metal, sada je na njega kapao otopinu bakar-klorida i solne kiseline koja je trebala izgristi izgrebeni metal i ponovno nam pokazati onaj duboko utisnuti broj za koji je ubojica mislio da ga je uništio.

– Ljudi ne shvaćaju kako je teško riješiti se ovakvih stvari, njegov mi je glas odzvanjao u ušima.

– Osim ako se ne radi o profesionalnim kradljivcima automobila; rekla sam. – No, tko god da je uradio ovo ovdje, nije baš uspio. Slikao je izgrebeno mjesto.

Mislim da ga imamo. – Nadajmo se da je kamp-kućica registrirana, rekla sam. Tko zna? Možda nam se

posreći. – Što je s otiscima prstiju? Vrata i aluminij oko njih bili su zamrljani crnim prahom za uzimanje otisaka. – Ima nekih, ali tko zna čiji su, reče on ustajući i protežući leđa. Još malo pa ću se

baciti na unutrašnjost. U meduvremenu, Lucy se bila bacila na kompjuter, ali ni ona, kao ni ja, nije

pronalazila ništa što bi nam moglo dati do znanja tko je uistinu deadoc. Ali ipak je pronašla fcleove u koje je bio spremio naše razgovore u chat prostorijama, a mene su prošli trnci kad sam ih ugledala na ekranu, pa sam se zapitala koliko ih je on puta pročitao. Bilo je tu i detaljnih laboratorijskih bilježaka kojima je pratio razmnožavanje virusa, a one su ukazivale na jednu zanimljivu činjenicu. Činilo se da je započeo posao tek rano jesenas, samo dva mjeseca prije no što smo pronašli torzo.

Do kasnog poslijepodneva bili smo učinili sve što je bilo u našoj moći, i to bez nekih zapanjujućih otkrića. Otuširali smo se pod dekontaminacijskom otopinom, dok je kamp-prikolica bila izložena mlazevima formalinskih para. Ostala sam u vojničko-zelenom odijelu, jer nisam željela ponovno odjenuti svoju odjeću nakon svega kroz što je prošla.

– Malo ti je garderoba u komi, primijeti Lucy kad smo izlazile iz svlačionice. Možda bi trebala staviti bisere uz ovo. Da te malo podignu.

– Ponekad me podsjećaš na Marina, rekla sam. Dani su se pretvorili u vikend, a onda je i on neopazice prošao, a da su se

događale samo stvari koje su me izluđivale. Bila sam zaboravila majci čestitati rođendan. To mi uopće nije palo na pamet.

– Što je? Sad imaš i Alzheimerovu? rekla mi je neuljudno preko telefona. Ne dolaziš ovamo, k nama. A sada se, izgleda, ne potrudiš ni nazvati. A ja ne postajem svakim danom sve mlada.

Na to je počela plakati, a i meni su suze navrle na oči. – Za Božić, rekla sam kao i svake godine. Smislit ću nešto. Dovest ću Lucy.

Obećavam. Pa nije to tako daleko. Odvezla sam se u ured, bezvoljna i umorna do srži. Lucy je bila u pravu. Jedino

za što je ubojica koristio telefonsku liniju u kampu bilo je spajanje na AOL, pa smo na kraju jedino iznova ušli u trag Perleyjevoj ukradenoj kartici. Deadocviše nije nazivao. Postala sam opsjednuta provjeravanjem e-maila, a katkada bih zatekla samu sebe kako čekam u onoj chat prostoriji, iako više nisam bila sigurna da je FBI uopće nadzire.

Porijeklo virusa kojeg sam pronašla smrznutog u zamrzivaču s tekućim dušikom u kamp-kućici ostalo je nepoznato. Pokušaji da se pronikne u DNA virusa nastavljali su se, a znanstvenici u CDC-u znali su na koji se način virus razlikuje od osnovnog, ali ne i o kojoj se bolesti radi, a za sada se pokazivalo da su joj majmuni koji su

primili obično cjepivo i dalje podložni. Još je četvero ljudi, uključujući i dvojicu ribara koji su se pojavili u Crisfieldu, oboljelo tek od nekog blagog oblika naše razorne bolesti. Činilo se da se nitko drugi nije zarazio, a karantena ribarskog sela se nastavljala, uništavajući privredu. Što se tiče Richmonda, bolestan je bio samo Wingo. Njegovo suhonjavo tijelo i nježno lice bili su izobličeni od mjehurića. Nije mi dopuštao da ga vidim, koliko god sam pokušavala.

Bila sam očajna i bilo mi je teško voditi brigu o drugim slučajevima, kad ovaj nikako da završi. Znali smo da mrtvac u kamp-kućici ne može biti deadoc. Otisci prstiju doveli su nas do lutalice s dugačkim dosjeom uhićenja zbog zločina koji su uglavnom uključivali krade i drogu, te dva slučaja nanošenja ozljeda i jedan pokušaj silovanja. U trenutku kada je džepnim nožićem obio vrata kamp-kućice nalazio se na slobodi uz uvjetnu kaznu i sada više nitko nije sumnjao da je njegova smrt od hica sačmarice zapravo ubojstvo.

Ušla sam u ured u osam i petnaest. Kad me Rose čula, odmah je došla na vrata. – Nadam se da ste se odmorili, rekla je, zabrinutija za mene no što je ikada bila. – Jesam. Hvala. Nasmiješila sam se, a zbog njezine sam brige osjećala krivnju i

stid, kao da sam učinila nešto zločesto. Ima li što novo? – Ništa o Tangieru. U očima sam joj vidjela tjeskobu. Pokušajte ne misliti na to,

doktorice Scarpetta. Jutros imamo pet slučajeva. Pogledajte na svoj stol. Ako ga uspijete pronaći ispod svega ovoga. A ja barem dva tjedna kasnim s dopisivanjem i mikrofilmovima jer vas nema tu da mi izdiktirate što da napišem.

– Znam, Rose, znam, rekla sam pomirljivo. Ali krenimo redom. Pokušajte ponovno dobiti Phyllis. A ako vam iznova kažu da je bolesna, tražite broj na koji je se može dobiti. Ja je već danima pokušavam dobiti na kućni broj, ali mi se nitko ne javlja.

– Ako je dobijem, želite li da je spojim? Apsolutno, rekla sam. Upravo se to i dogodilo petnaest minuta kasnije, baš kad sam se spremala krenuti

na sastanak osoblja. Rose je dobila Phyllis Crowder. – Gdje si ti, za ime Boga? I kako si? upitala'sam. Ova grozna gripa, rekla je.

Nemoj je dobiti. – Već sam je dobila i još je se ne mogu riješiti, rekla sam. Pokušavala sam te

dobiti u Richmondu. – Oh, ja sam ti kod mame, u Newport Newsu. Znaš, radim četiri dana u tjednu i

već godinama ova ostala tri provodim ovdje. Nisam to znala. Ali nas dvije se nikada nismo družile izvan radnog vremena.

– Phyllis, rekla sam. Mrzim što te moram gnjaviti kad si bolesna, ali treba mi tvoja pomoć. Godine 1978. dogodila se neka nesreća u laboratoriju u Birminghamu, u Engleskoj, gdje si ti nekada radila. Doznala sam o tome što sam mogla, i znam samo da je medicinska fotografkinja radila točno iznad laboratorija za proučavanje velikih boginja.. .

– Da, da, prekinula me. Znam sve o tome. Fotografkinja je navodno bila izložena virusu kroz otvor za ventilaciju, i umrla je. Virolog je počinio samoubojstvo. Taj slučaj uvijek iznova citiraju svi oni koji se zalažu za uništenje svih zaleđenih virusa.

– Jesi li ti radila u tom laboratoriju kad se to dogodilo? – Hvala Bogu, nisam. To je bilo nekoliko godina nakon što sam otišla. Tada sam

već bila u Americi. Bila sam razočarana, a nju je uhvatio napadaj kašlja tako da je jedva govorila. – Oprosti. Nakašljala se. To ti je kad živiš sam. Nemaš nikoga tko se brine za

tebe? – Ne. Kako se snalaziš s hranom?

– Jedva. – Pa, donijet ću ti ja nešto, rekla sam. Ne dolazi u obzir. – Pomoći ću ti ako ti pomogneš rrieni, dodala sam. Imaš li ikakvih dokumenata o

Birminghamu? U vezi s onim što se radilo dok si bila tamo? Bilo što što bi mogla pogledati?

– Zakopani su negdje u ovoj kući, sigurna sam, reče ona. – Otkopaj ih, a ja ću donijeti gulaš. Već sam nakon pet minuta izjurila van i potrčala prema autu. Zaputivši se kući,

uzela sam nekoliko doza svog domaćeg umaka iz zamrzivača, zatim sam napunila spremnik benzinom i izašla na cestu I-64. S telefona u autu izvijestila sam Marina o tome što radim.

– E, ovaj put si stvarno šenula, uzviknuo je. Odvozit ćeš sto pedeset kilometara da nekome odneseš malo klope? Mogla si nazvat' Halo klopa'.

– Nije u tome stvar. Avjeruj mi, ima smisla ovo što radim. Stavila sam naočale za sunce. Tu bi moglo biti nečeg. Žena možđa zna nešto što nam može pomoći.

– Aha. Javi mi, reče on. Imaš sa sobom dojavljivač, je1'? Da. U ovo doba dana na cesti nije bilo puno prometa, pa sam uredaj za kontrolu

brzine namjestila na stotinu i deset kilometara na sat, kako me ne bi zaustavili zbog prebrze vožnje. Za manje od sat vremena prolazila sam pokraj Williamsburga, a nekih dvadeset minuta kasnije slijedila sam upute koje mi je Crowderova dala kako bih pronašla njezinu kuću u Newport Newsu. Naselje se zvalo Brandon Heights, a naseljavali su ga pripadnici srednje i radničke klase, a što sam se više približavala rijeci James, to su kuće postajale sve veće. Njezina je bila skromna drvena katnica, nedavno obojena krem bijelo, s dvorištem koje je bilo lijepo uređeno i održavano.

Parkirala sam iza kombija, te sam uzela u ruke bočice s umakom, a torbicu i aktovku prebacila sam preko ramena. Kad je Phyllis Crowder došla do vrata, izgledala je užasno, blijeda lica i očiju užarenih od groznice. Bila je odjevena u flanelni ogrtač i kožne papuče koje su izgledale kao da su nekada pripadale muškarcu.

– Ne mogu vjerovati da si tako dobra, rekla mi je otvorivši vrata. Ili si posve luda. – Ovisi koga pitaš. Ušla sam u kuću, zastavši na trenutak kako bih promotrila fotografije na

tamnosmedoj drvenoj oplati u ulaznom prostoru. Većina ih je prikazivala ljude na planinarenju i pecanju, a bile su snimljene još davnih godina. Pogled mi se zadržao na jednoj. Stariji čovjek s blijedoplavim šeširom držao je u ruci mačku, rastegnuvši usne u osmijeh oko lule od kukuruznog klipa.

– Moj otac, reče Crowderova. Ovdje su živjeli moji roditelji i roditelji moje majke prije njih. Ovo su oni. Pokazala mi je prstom. Kad je posao mog oca u Engleskoj počeo slabiti, došli su ovamo i uselili se k njezinim roditeljima.

– A ti? rekla sam. – Ja sam ostala tamo, još sarn bila u školi. Pogledala sam je, ne vjerujući joj da je stara kao što se željela predstaviti. – Uvijek me pokušavaš navesti da te smatram dinosaurom u usporedbi sa mnom,

rekla sam. Ali nekako mislim da to baš i nije tako. – Možda ti samo bolje nosiš godine od mene. Njezin grozničav taman pogled

zaustavi se na mojim očima. – Je li itko od tvoje obitelji još živ? upitala sam, zagledajući i ostale fotografije. – Djed i baka umrli su prije nekih deset godina, otac prije otprilike pet. Nakon

toga počela sam dolaziti ovamo svaki vikend kako bih se brinula za majku. A ona se držala koliko je dulje mogla.

– Zacijelo ti je bilo teško, uz tako naporan posao, rekla sam promatrajući fotografiju na kojoj se smijala kao djevojčica, stojeći u čamcu i držeći u ruci kalifornijsku pastrvu.

– Dođi, hajdemo sjesti, predloži ona. Stavit ću ovo u kuhinju. Ne, ne, samo mi pokaži put i čuvaj snagu, inzistirala sam. Provela me kroz blagovaonicu koja, činilo se, godinama nije bila korištena, u kojoj nije bilo lustera, već su gole žice virile sa stropa iznad prašnjavog stola, a zastori su bili zamijenjeni žaluzinama. Kad smo ušle u veliku, staromodnu kuhinju, već sam se bila naježila po vratu i vlasištu i jedva sam zadržavala mirnoću, položivši umak na radnu plohu.

– Čaja? upitala je. Sada jedva da je uopće kašljala, i premda je možda doista bila bolesna, to nije bio

razlog zbog kojeg je prestala dolaziti na posao. – Ništa, hvala, rekla sam. Nasmiješila mi se, ali pogled joj je bio prodoran, a kad smo sjele za stol, panično

sam pokušavala smisliti što učiniti. Ono na što sam sumnjala nije mogla biti istina, ili sam je možda trebala otkriti i ranije?

Bila sam s njom u prijateljskim odnosima nekih petnaestak godina. Zajedno smo radile na brojnim slučajevima, razmjenjivale podatke, žalile se jedna drugoj kao žene u muškom svijetu. U starim danima, zajedno smo pile kavu i pušile. Držala sam je šarmantnom, pametnom i nikada u njoj nisam osjetila ništa ni najmanje zlokobno. A ipak sam shvaćala da je baš to ono što ljudi obično govore o serijskom ubojici, zlostavljaču djece ili silovatelju koji živi vrata do njih.

– Dobro, hajdemo popričati o Birminghamu, rekla sam joj. – Hajdemo. Više se nije smiješila. – Pronašli smo porijeklo zamrznutih virusa ove bolesti, rekla sam. Bočice na sebi

imaju naljepnice iz 1978., iz Birminghama. Pitam se je li laboratorij istraživao kakve mutacije virusa velikih boginja ili nešto o čemu bi ti mogla znati…

– Ja nisam bila tamo 1978., prekinula me. A ja mislim da jesi, Phyllis. – Nema veze. Ustala je kako bi pristavila vodu za čaj. Nisam ništa rekla, čekajući

da ponovno sjedne. – Ja sam bolesna, a sada bi već i ti trebala biti, rekla je, a ja sam znala da ne misli

na gripu. – Čudim se da nisi stvorila vlastito cjepivo prije nego što si započela sve ovo,

rekla sam. Čini mi se da je to bilo malo nepromišljeno za nekoga tako pedantnog. – Ne bi mi trebalo, da onaj gad nije provalio unutra i uništio sve, graknula je. Ta

gnjusna, prljava svinja. Razjarena, počela se tresti. To je bilo dok si bila na AOL-u i razgovarala sa mnom, rekla sam. Onda si ostala na liniji bez odjave, jer ti je on počeo obijati bravu. A ti si ga ustrijelila i pobjegla u svom kombiju. Pretpostavljam da si na svoje duge vikende jednostavno odlazila na Janes Island kako bi prebacila svoju krasnu bolest u nove posudice i nahranila svoja mala zlata.

Izgovarajući te riječi počela sam osjećati gnjev. Činilo se da joj ne smeta, da uživa u tome.

– Nakon svih ovih godina u medicini, zar ti ljudi nisu ništa više od objektnih stakalaca i petrijevih zdjelica? Što se dogodilo s njihovim licima, Phyllis? Ja sam vidjela ljude kojima si to učinila. Nagnula sam se prema njoj. Jedna je starica umrla posve sama u svom prljavom krevetu, bez ikoga tko bi uopće mogao čuti njezino zapomaganje za vodom. A sada i Wingo, koji mi ne da da ga uopće pogledam taj dragi, pristojni mladić. Umire. I poznaješ ga! Bio je u tvom laboratoriju! Sto ti je on ikada skrivio?!

Nisam je dirnula, ali i njezine su oči sijevale od bijesa.

– Ostavila si Vita raspršivač za Lilu Pruitt u jednom od sandučića u kojima je za četvrt dolara prodavala recepte. Reci mi ako griješim. Moje su riječi bile poput noževa. A ona je mislila da joj je netko bio dostavio poštu na pogrešnu adresu, te da joj je susjeda ubacila pošiljku u jedan od prodajnih sandučića. Kako krasan poklon i k tome još besplatan. Poprskala si je lice. Imala ga je na svom noćnom ormariću i kako joj je bivalo gore, tako ga je sve češće koristila.

Moja je kolegica šutjela, a oči su joj sjajile. – Vjerojatno si sve svoje bombice donijela na Tangier odjedanput, rekla sam. A

onda si svratila donijeti nekoliko i meni. I mom osoblju. I što si planirala nakon toga? Cijeli svijet?

– Možda, bilo je sve što je imala reći. Zašto? – Ljudi su to isto prvo učinili meni. Oko za oko. – Što je tebi itko ikada učinio, a da se uopće može usporedivati s ovim? Jedva

sam uspijevala kontrolirati glas. – Bila sam u Birminghamu kad se to dogodilo. Ona nesreća. Bilo je indicija da

sam i ja djelomično kriva za to, pa sam morala otići. Bilo je to posve nepravedno, to me bacilo deset godina unatrag već na početku karijere, a bila sam mlada i posve sama. Uplašena. Roditelji su me bili ostavili i otišli u Sjedinjene Države, živjeti tu, u ovu kuću. Voljeli su provoditi vrijeme u prirodi. Kampirati, pecati. Svi su oni to voljeli.

Neko je vrijeme zurila u daljinu, kao da se vratila u te davne dane. Ja nisam bila netko i nešto, ali sam naporno radila. Našla sam si drugi posao, u Londonu, tri stube nižeg ranga od bivše pozicije. Pogled joj je bio zakovan za moj. Nije bilo pošteno. Virolog je uzrokovao nesreću. Ali budući da sam ja toga dana bila tamo, a on se jednostavno ubio, bilo je lako svaliti krivicu na mene. A osim toga, ja sam zapravo bila samo dijete.

– I zato si, na izlasku, ukrala zaledeni virus, rekla sam. Hladno se nasmiješila. – I čuvala si ga sve ove godine? – To nije teško kad sva mjesta na kojima radiš imaju zamrzivače s tekućim

dušikom, a tebi nikada nije problem provjeriti inventar, rekla je ponosno. Sačuvala sam ga.

– Zašto? Podigla je glas. Ja sam radila na njemu kad se dogodila nesreća. Taj virus je moj. Zato sam se pobrinula uzeti dio sa sobom kad sam odlazila. I neke svoje druge eksperimente. Zašto bih im dopustila da ih zadrže? Ionako nisu bili dovoljno pametni da učine ono što sam ja učinila.

– Ali ovo nisu velike boginje. Ne baš čiste, rekla sam. – E, to je još gore, zar ne? Usnice su joj zadrhtale od osjećaja kad se prisjetila tih

dana. Ispreplela sam DNA majmunskih boginja s genomom velikih boginja. Postajala je sve razdraženija, a ruke su joj drhtale dok je salvetom brisala nos. – A onda su me, na početku akademske godine, preskočili pri izboru pročelnika

odjela, nastavila je, a oči su joj blještale od suza gnj eva. – Phyllis, to nije pravedno… – Začepi! zaurlala je. Nakon svega što sam dala toj prokletoj školi? Ja sam onaj

stariji profesor koji vas je sve, uključujući i tebe, naučio osnovama. A oni položaj daju nekom muškarcu, zato što ja nisam liječnik. Ja sam samo doktorirala. Pljunula je.

– Dali su ga patologu koji je završio Harvard i koji ga je dobio posve opravdano, izjavila sam odsječno. Ali to nema veze. Nema opravdanja za ovo što si učinila. Čuvala si virus sve ove godine? Za ovo?

Oglasio se prodoran zvižduk čajnika. Ustala sam i utrnula plin. Nije to jedina egzotična bolest koju sam imala u arhivi svojih istraživanja. Skupljala sam ih, rekla je.

I stvarno sam mislila da ću jednoga dana napraviti s tim jedan važan projekt. Proučavati virus kojeg se svijet najviše boji i pomoću njega saznati više o ljudskom imunološkom sustavu. Saznati nešto što bi nas moglo spasiti od nekih drugih pošasti kao što je AIDS. Mislila sam da bih mogla osvojiti Nobelovu nagradu. Zatim je naprasno zašutjela, kao da je vrlo zadovoljna sama sobom. Ali ne, ne bih rekla da mi je u Birminghamu namjera bila jednoga dana izazvati epidemiju.

– Pa, i nisi je izazvala, odgovorila sam. Suzila je oči i pogledala me. Bila je oličenje zla. – Nitko se nije razbolio osim onih ljudi za koje se sumnja da su koristili

raspršivač za lice, rekla sam. Ja sam nekoliko puta bila u dodiru s pacijentima, i zdrava sam. Virus koji si stvorila je slijepa ulica, napada samo prw žrtvu, ali se ne replicira. Nema sekundarne zaraze. Nema epidemije. Ono što si stvorila jest panika, bolest i smrt za nekolicinu nedužnih žrtava. I uništila si ribarsku industriju na otoku prepunom ljudi koji vjerojatno nikada nisu ni čuli za Nobelow nagradu.

Naslonila sam se na naslon svoje stolice proučavajući joj izraz lica, no činilo se da joj je svejedno.

– Zašto si mi slala fotografije i poruke? Zahtijevala sam odgovor. Fotografije koje si snimila u svojoj blagovaonici, na onom stolu. I tko ti je bio zamorac? Tvoja stara i bolesna majka? Jesi li je našpricala virusom kako bi vidjela djeluje li? A onda kad si ustanovila da djeluje, onda si je ustrijelila u glaw. Raščerečila si je obdukcijskom pilom, kako nitko nikada ne bi povezao tu smrt s tvojim krajnjim friziranjem proizvoda?

– Misliš da si tako pametna, reče ona, deadoc. – Ubila si vlastitu majku i zamotala je u tkaninu jer nisi mogla podnijeti pogled na

nju dok si je rezala na komade. Skrenula je pogled u trenutku kad mi je dojavljivač na struku zavibrirao. Izwkla

sam ga i ugledala na zaslonu Marinov broj. Izvadila sam telefon, ne skidajući pogleda s nje.

– Da, rekla sam kad se javio. – Posrećilo nam se s kamp-kućicom, reče on. Došli smo do proizvođača, a onda i

do neke adrese u Newport Newsu. Mislio sam da bi volila znat'. Agenti bi sad negdje trebali bit' tamo.

– Voljela bih da se FBI-u posrećilo nešto ranije, rekla sam. Dočekat ću ih na vratima.

– Šta si rekla? Prekinula sam vezu. – Komunicirala sam s tobom, jer sam znala da ćeš ti obratiti pažnju, nastavila je

Crowderova, nešto višim tonom. I zato što sam te htjela jednom u životu natjerati da nešto pokušaš i napokon izgubiš. Ti, famozna doktorica. Famozna šefica.

– Bila si mi kolegica i prijateljica, rekla sam. – A ti se meni gadiš! Lice joj je bilo crveno, prsa su joj se nadimala od bijesa.

Uvijek si mi se gadila! To što se sustav prema tebi uvijek ophodio bolje, to što si dobivala svu pažnju. Velika doktorica Scarpetta. Legenda. Ali, ha! Vidi tko je pobijedio. Na kraju sam te ipak nadmudrila, zar ne?

Nisam joj htjela odgovoriti. – Nadigrala sam te, nisam li? Zurila je u mene posegnuvši za bočicom aspirina iz

koje je istresla dvije tablete. Dovela sam te do vrata smrti i natjerala te da čekaš u cyberspaceu. Da čekaš mene! rekla je pobjednički.

Na vratima se začulo kucanje nekakvim metalnim predmetom. Odgurnula sam stolicu na kojoj sam sjedila.

– Što će mi učiniti? Ustrijeliti me? Ili bi me možda mogla ti? Kladim se da u jednoj od onih torbi imaš pištolj. Postajala je histerična. Ja imam jedan u susjednoj sobi i idem po njega.

Ustala je dok se kucanje nastavljalo, popraćeno zapovjednim glasom: Otvorite, FBL

Zgrabila sam je za ruku. Nitko te neće ustrijeliti, Phyllis. Pusti me! Vodila sam je prema vratima. Pusti me! – Tvoja će kazna biti to što ćeš umrijeti poput njih. Vukla sam je za sobom. – NE! vrisnula je kad su se vrata uz tresak otvorila i udarila u zid, srušivši pritom

na pod nekoliko fotografija. U kuću su stupila dva agenta FBI-a s pištoljima izvučenim iz futrola. Jedan od

njih bila je Janet. Stavili su lisice doktorici Phyllis Crowder nakon što se ova srušila na pod. Kola hitne pomoći odvezla su je do opće bolnice Sentara Norfolk, gdje je nakon dvadeset i jednog dana umrla okovana u krevetu, prekrivena upaljenim mjehurima. Imala je četrdeset i četiri godine.

Epilog

ODLUKU NISAM MOGLA DONIJETI ODMAH, VEĆ SAM JE ODGODILA nakon Nove godine kada se svi obično odlučuju na promjene, kada svi donose svečane odluke i obećanja za koja znaju da ih nikada neće održati. Snježne pahuljice tuckale su o moj škriljasti krov, a Wesley i ja sjedili smo na podu ispred vatre i pijuckali pjenušac.

– Bentone, rekla sam. Moram nekamo otići. Bio je zbunjen, kao da je shvatio da ja mislim sada, ovog trenutka, pa je rekao:

Kay, malo toga radi. – Ma, ne. Mislila sam na put, možda u veljači. U London. Zastao je, znajući što

mislim. Položio je čašu na ognjište i uhvatio me za ruku. – Nadao sam se da ćeš to učiniti, rekao je. Bez obzira na to koliko ti to bilo teško,

mislim da bi to zaista trebala napraviti. Tako da dobiješ završetak, da se pomiriš s time.

– Ne mogu se pomiriti s time. Izvukla sam ruku i odmakla kosu s lica. Ovo je zacijelo i njemu bilo teško. – Sigurno ti nedostaje, rekla sam. Ti nikada ne pričaš o tome, ali on ti je bio poput

brata. Sjećam se svih onih prilika kada smo zajedno provodili vrijeme, nas troje. Kada smo kuhali, gledali filmove, sjedili za stolom i raspravljali o slučajevima i o posljednjim svinjarijama koje nam je vlada napravila. Kao što su kolektivni dopusti, porezi, smanjivanja proračuna.

Slabašno se nasmiješio, zagledan u plamen. A ja bih razmišljao o tome kako je Mark pravi srećković što te ima. Pitao bih se kakav je to osjećaj. E vidiš, sada to znam i znam da sam bio u pravu. Bio je pravi pravcati srećković. On je vjerojatno jedina osoba, osim tebe, s kojom sam ikada doista razgovarao. Malo je to čudno, na neki način. Mark je bio jedan od najsamoljubivijih ljudi koje sam ikada upoznao, jedno od onih lijepih stvorenja, narcisoidnih do Boga božjega. Ali bio je dobar. Pametan. Mislim da ti netko poput njega nikada ne prestane nedostajati.

Wesley je na sebi imao bijeli vuneni džemper i bež sportske hlače, pa je u odsjaju vatre gotovo zračio svjetlošću.

– Ako večeras izadeš van, nestat ćeš, rekla sam. Zbunjeno je skupio obrve.

– Ovako odjeven na snijegu. Ako padneš u kakav jarak, nitko te neće vidjeti do proljeća. U ovakvim bi noćima morao nositi nešto tamno. Znaš, radi kontrasta.

– Kay. Što kažeš na to da pristavim kavu? – To ti je poput ljudi koji žele auto s pogonom na sva četiri kotača. I uvijek kupe

nešto bijelo. A ti mi reci kakvog to smisla ima, kad se skližeš bijelom cestom, ispod bijelog neba, s bijelim pahuljicama koje se roje oko tebe.

– O čemu ti to pričaš? Pogled mu je počivao na mojim očima. – Ne znam. Podigla sam bocu pjenušca iz posude s ledom. S nje je kapala voda dok sam nam

punila čaše, a što se toga tiče, bila sam već popila više od njega. Mislim, ja dvije, a on jednu čašu. Na CD playeru bila je hrpa diskova s hitovima iz sedamdesetih, a trenutno su zvučnici u zidovima podrhtavali od pjesme grupe Three Dog Night. Prilika je bila jedna od onih rijetkih kad sam osjećala da se mogu napiti. Nikako nisam prestajala razmišljati o tome, vidjeti to u mislima. Nisam znala istinu sve dok se nisam našla u onoj prostoriji sa žicama koje su virile sa stropa, i dok nisam vidjela stol na kojem su ranije bile poslagane krvave odrezane ruke i stopala. Tek mi je tada istina prostrujila mislima. Nisam si mogla oprostiti.

– Bentone, rekla sam tiho, trebala sam znati da je to ona. Trebala sam znati prije no što sam otišla u njezinu kuću, ušla unutra i vidjela fotografije i onu prostoriju. Mislim, dio mene zacijelo je znao, ali ja nisam htjela slušati.

Nije mi odgovorio, a ja sam njegovu tišinu protumačila kao dodatnu optužbu. – Trebala sam znati da je to ona, ponovno sam promrmljala. Ljudi možda ne bi

umirali. – Lako je reći trebala sam kad je sve već gotovo. Ton mu je bio nježan, ali

nepopustljiv. Ljudi koji žive odmah do raznih Gacyja, Bundyja i Dahmera88

Osamnaestog veljače taksijem smo se odvezli do željezničke postaje Victoria u Londonu. Bilo je to na godišnjicu podmetanja bombe koja je eksplodirala u kanti za smeće uzrokujući urušavanje ulaza na podzemnu željeznicu, te razaranje jednog kafića i jedne gostionice. Letjeli su komadi žbuke, opeke i betona, a s krova se

ovoga svijeta uvijek zadnji shvate istinu, Kay.

– Ali oni nemaju znanje koje ja imam, Bentone. Otpila sam gutljaj pjenušca. Ubila je Winga.

– Učinila si sve što si mogla, podsjetio me. – Nedostaje mi, rekla sam uzdahnuvši. Nisam mu još otišla na grob. – Zašto ne bismo prešli na kavu? ponovi Wesley. – Zar ne mogu i ja odlebdjeti, tu i tamo? Nisam željela biti prisutna u stvarnosti. Stao mi je masirati vrat, a ja sam zatvorila oči. – Zašto bi sve što ja radim uvijek moralo imati smisla? promrmljala sam. Zašto

bih morala biti precizna u ovome, točna u onome. Zašto sve mora biti u skladu sa i karakteristično za. Te su riječi hladne i oštre poput oštrica koje koristim. A koliko su mi naklonjeni u sudnici? Kad je u pitanju Lucy? Njezina karijera, njezin život? A sve zbog tog gada, Ringa. Sa mnom u ulozi stručnog svjedoka. Ja, njezina skrbna teta. Suza mi je skliznula niz obraz. O, Bože, Bentone. Tako sam umorna.

Zaobišavši me, obgrlio mi je rukom ramena, povukavši me na svoje krilo, kako bih naslonila glavu na njegovo rame.

– Idem s tobom, šapnuo mi je na uho.

88 Imena trojice serijskih ubojica od kojih su Gacy i Dahmer ubijali muškarce i dječake, dok je

Bundy ubijao djevojke. Sva trojica bili su psihopati koji su vodili dvostruki život, a Gacy je čak bio vrlo cijenjen kao poslovan čovjek i dobrotvor u svojoj sredini.

obrušila kiša smrskanog stakla, padajući na zemlju velikom snagom. Mark nije bio meta tog napada IRA-e. Njegova smrt nije imala nikakve veze s činjenicom da je radio za FBI. Jednostavno se našao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, kao i mnogi drugi ljudi koji postanu žrtvama takvih stvari.

Postaja je bila prepuna ljudi koji su radili u Londonu, a živjeli izvan njega. Gomila me gotovo pregazila dok smo se probijali prema središnjem dijelu postaje gdje su zaposlenici British Railwaya žurno izdavali karte u svojim kućicama i gdje su golemi ekrani na zidu pokazivali vremena dolaska i odlaska vlakova. Na kioscima su se mogli kupiti slatkiši i cvijeće, a nedaleko su se nalazile i kabine za automatsko slikanje, kao i strojevi za usitnjavanje novca. Kante za smeće bile su zgurane na mjesta kao što je McDonald's i slično, ali vani, na otvorenom nisam vidjela ni jednu jedinu.

– Ovo više nije zahvalno mjesto za skrivanje bombe. Wesley je očito promatrao istu stvar.

– Učiš dok si živ, rekla sam, a osjećala sam kako se u sebi počinjem tresti. U tišini sam se ogledala oko sebe, dok su mi golubovi nadlijetali glavu i gegali mi

se pred nogama u potrazi za mrvicama. Ulaz u hotel Grosvenor nalazio se pokraj gostionice Victoria. Znala sam da je to mjesto na kojem se dogodila tragedija. Nitko nije bio posve siguran što je točno Mark radio u tom trenutku, ali nagadalo se da je sjedio za jednim od malih, visokih stolova ispred gostionice kad je bomba eksplodirala.

Znali smo da je čekao vlak iz Brightona, jer se taj dan trebao s nekim sastati. Do dana današnjega nisam znala tko je taj netko bio, budući da javnost nije mogla biti upoznata s identitetom te osobe iz sigurnosnih razloga. Tako su mi rekli. Mnoge stvari, doduše, nisam nikada razumjela: među njima su bili koincidencija u odabiru trenutka, kao i nepoznanica je li i ta tajnovita osoba s kojom se Mark trebao naći ubijena u napadu ili ne. Ovlaš sam pogledom zaokružila krovom izradenim od stakla na čeličnim nosačima, starim satom na granitnome zidu i lukovima kod izlaza. Eksplozija bombe trajne je ožiljke ostavila samo na ljudima.

– Brighton je prilično neobično mjesto za odsjedanje u veljači, obratila sam se nepostojanim glasom Wesleyju. Zašto bi netko u to doba godine dolazio iz turističkog mjesta na moru?

– Ne znam zašto, reče Wesley ogledavajući se oko sebe. Ovo je bio teroristički čin. A kao što znaš, Mark je radio na tome. Tako da nitko ne želi reći bogzna što.

– Da. Na tome je radio i od toga je umro, rekla sam. I čini se kako nitko ne sumnja da tu postoji neka veza. Da Markova smrt možda nije bila slučajna.

Nije mi odgovorio, pa sam ga pogledala, a u duši sam osjećala težinu, kao da tonem u mrak nekog fantomskog mora. Ljudi i golubovi i neprestane najave na zvučnicima, sve mi se to stopilo u jednolično bučanje od kojeg mi se vrtjelo u glavi, pa mi se na trenutak zacrnjelo pred očima. Wesley me uhvatio kad sam se zanjihala.

– Jesi li dobro? – Želim znati s kim se trebao sastati, rekla sam. – Hajde, Kay, reče on nježno. Idemo nekamo gdje možeš sjesti. Želim znati je li

podmetanje te bombe imalo neki određeni cilj, je li se dogodilo zato što je baš u to doba stizao neki određeni vlak, bila sam uporna. Želim znati je li sve ovo bajka.

– Bajka? upitao me. Suze su mi sjajile u očima. Kako mogu znati da sve ovo nije tek nekakvo

zataškavanje, nekakva smicalica, jer je Mark živ, ali se mora skrivati? Možda je postao zaštićeni svjedok s novim identitetom.

– Nije. Izraz na Wesleyjevu licu bio je izraz boli kad me uhvatio za ruku. Hajdemo.

No, nisam se željela pomaknuti. Moram saznati istinu. Moram saznati je li se to zaista dogodilo. S kim se trebao naći i gdje je taj netko sada?

– Ne čini to. Ljudi su nas zaobilazili, uopće ne obraćajući pažnju. Njihovi su koraci stvarali

zvukove bijesnog, zapjenjenog mora, a čelik je zvečao jer su radnici postavljali nove tračnice.

– Ja ne vjerujem da se on uopće morao s nekim sastati. Glas mi je drhtao i stala sam otirati oči. Ja mislim da je sve ovo samo jedna velika, FBI-evska laž.

Uzdahnuo je zagledavši se u daljinu. Nije to nikakva laž, Kay. – S kim onda? Moram to saznati! uzviknula sam. Sada su nam ljudi već počeli upućivati poglede, pa me Wesley maknuo s puta,

prema peronu broj osam, odakle je, budući da je bilo jedanaest i četrdeset šest, upravo kretao vlak za Denmark Hill i Peckham Rye. Poveo me bijelo-plavim popločenim putem u prostoriju s klupama i zaključanim ormarićima gdje su putnici mogli spremiti svoje stvari i doći po ono što su ostavili. Jecala sam, ne mogavši se suzdržati. Bila sam zbunjena i bijesna, a on me nježno posjeo na klupu u jednom pustom kutku.

– Reci mi, rekla sam. Bentone, molim te. Moram to znati. Ne daj da proživim ostatak svog života ne saznavši istinu. Gušila sam se od suza.

Uhvatio je obje moje ruke u svoje. Ovo sada možeš pohraniti negdje duboko. Mark je mrtav. Kunem ti se. Zar misliš da bih zaista mogao imati ovu vezu s tobom da znam da je on negdje živ? rekao je strastveno. Isuse. Kako možeš i pomisliti da sam kadar učiniti takvo što!

– Što se dogodilo toj osobi s kojom se nalazio? I dalje sam ustrajala. Oklijevao je. Bojim se da je mrtva. Bili su zajedno kad je bomba eksplodirala. – Čemu onda sva ta tajnovitost o tome tko je on bio? uzviknula sam. Ovo nema

nikakva smisla! Ponovno je stao oklijevati, ovaj put nešto duže, a na trenutak mu se u očima

ogledalo toliko žaljenje za mene da sam mislila kako bi mogao zaplakati. Kay, to nije bio on. Mark je bio s jednom ženom.

– S nekom agenticom. Nisam razumjela. Ne. – Što mi to hoćeš reći? Proces razumijevanja bio je spor, jer nisam željela razumjeti, ali kad nije ništa

rekao, znala sam. – Nisam želio da saznaš, rekao je. Mislio sam da ne moraš znati kako je bio s

drugom ženom u trenutku smrti. Izlazili su iz hotela Grosvenor kad je bomba eksplodirala. Nije to imalo nikakve veze s njim. On se samo našao tamo.

– Tko je ona bila? U isto sam vrijeme osjećala olakšanje i mučninu. – Zvala se Julie McFee. Imala je trideset jednu godinu i bila je odvjetnica u

Londonu. Sreli su se preko nekog slučaja na kojem je Mark radio. Ili možda preko nekog trećeg agenta, nisam siguran.

Pogledala sam ga u oči. Koliko si dugo znao za njih? – Neko vrijeme. Mark ti je namjeravao reći, a ja se nisam želio miješati. Dodirnuo

mi je obraz, otirući suze. Žao mi je. Nemaš pojma kako se osjećam zbog ovoga. Kao da nisi dovoljno propatila.

– Na neki način, sada mi je lakše, rekla sam. Neki je pubertetlija s gomilom naušnica na raznim mjestima i frizurom Irokeza

glasno zalupio vratima ormarića. Pričekali smo da se odvuče sa svojom djevojkom odjevenom u crnu kožu.

– To je zapravo tipično za moju vezu s njim. Osjećala sam se iscrpljenom i jedva sam bila u stanju misliti kad sam ustala. Nije mogao biti odan, preuzeti rizik. Nikada to nije mogao, ni za koga. A toliko je toga propustio, i zbog toga sam najviše tužna.

Vani je bilo vlažno i puhao je hladan vjetar, a red taksija ispred željezničke postaje činio se beskrajan. Hodali smo držeći se za ruke. Kupili smo dvije boce Hooper's Hoochal89

89 Napitak od limuna na prirodnoj bazi.

, jer je na ulicama Engleske dopušteno piti alkoholnu limunadu. Policajci na pjegavim konjima kaskali su pokraj Buckinghamske palače, a u parku Saint Jamesa marširala je grupa počasne straže s kapama od medvjeđe kože, pa su ljudi stali okretati prema njima objektive svojih fotoaparata. Drveće se svijalo, a zvuk bubnjeva izgubio se u daljini kad smo se došetali natrag do hotela Athenaeum na Piccadillyju.

– Hvala ti. Zagrlila sam ga oko struka. Volim te, Bentone, rekla sam.