PATROLOGIJA

PA IPAK ŽELI TE HVALITI ČOVJEK, SIĆUŠAN DJELIĆ TVOGA STVORENJA.

PATROLOGIJA

TI GA POTIČEŠ DA TRAŽI RADOST HVALEĆI TEBE,JER SI NAS STVORIO ZA SEBE

I NEMIRNO JE SRCE NAŠE DOK SE NE SMIRI U TEBI!

Aurelije Augustin

2

PATROLOGIJA

UvodZnačenje pojma Da bi se moglo dobro definirati kolegij koji se zove Patrologija, potrebno je najprije objasniti samo značenje pojma, te njegov odnos s drugim pojmovima koji se koriste da bi označili ovaj predmet, bilo u njihovim zajedničkim karakteristikama, bilo u njihovim razlikama. Uz pojam patrologija koriste se još patristika, kršćanska literatura, povijest dogmi i povijest teologije

o Patrologija – je povijesni, biografski, kritički i egzegetski studij koji proučava naučavanje i život svetih otaca. Zato joj i ime kaže da se radi o teološkoj znanosti koja proučava svete oce (pater+logia). Prvi put se ovaj pojam susreće kod luteranskog teologa Johanesa Gerharda (+1637). Ovaj pojam je sve do 19. st. označavao povjest crkveno-teološke literature do Srednjega vijeka, tj. sve do Reformacije.

o Patristika – pojam koji se odnosi samo na patrističku teologiju.o Kršćanska literatura – sva djela ljudi koja su nastala u kršćanskom krugu

(ambijentu), te su bila potaknuta kršćanstvom, premda autori ponekad nisu ostali pod okriljem Crkve nego su prešli u herezu. Tu spadaju i apokrifna i gnostička djela, koja nisu nikada službeno priznati od Crkve.

o Povijest dogmi – izražava jedan vid onoga čime se patrologija bavi i što proučava. Postoji mnogo sadržaja koji su izvan dogamtskih definicija, a važni su, te pripadaju vjeri Crkve (liturgijski život i obredi na primjer) na kojoj ona gradi svoje postojanje. Postoji također mnogo kršćanske literature koja je suprotna dogmatskoj definiciji, te nije dogma, a važno je za utvrđivanje vjerodostojnog života Crkve. To je ono što je ostalo definirano najjasnije.

o Povijest teologije – ne svodi se sve na povijest. Patrologija je samo dio kršćanske povijesti. To nas zatvara u jedan segment koji nas usko veže sa patristikom.

Važnost ovog studija je u tome što je veoma bitno poznavati svoje korijene, tim više što je Crkva prvenstveno zajednica koja počiva na tradiciji, prenošenju vjere i života putem naviještanja riječi Božje i dijeljenja sakramenata. Poznavanje patrologije, napose dogmatskih sadržaja ranoga kršćanstva od iznimne je važnosti za dobro poznavanje teologije uopće. Susrećući se s različitim i suprotnim mišljenjima, Crkva je od samih početaka bila prisiljena zauzimati stavove i pojašnjavati vjeri onima koji su tražili razloge nade. Stuidij patrologije ima svoju aktualnost u cjelini teološke znanosti. Naime, polazeći od aksioma da je važno upoznati početak da bi upoznali bit, cilj i smisao onoga što se proučava, ako je sve učinjeno s određenim ciljem, i danas postoje raličita tumačenje onoga što se dogodilo u početku kršćanstva. Pišu se studije, knjige i enciklopedije koji se pozivaju na situaciju u Crkvi na samim početcima, ponekad na vrlo pristran i površan način, te je potrebno imati cjelovitu i znanstvenu spoznaju teoloških sadržaja

3

PATROLOGIJA

i dokaza da be se točno moglo razumjeti o čemu se radi.1

(http://www.bartleby.com/67/259.html)

U prvim stoljećima kršćanstva do III. stoljeća najčešće se govorilo o učiteljima, budući da je kršćanstvo i uzvišena nauka koju je trebalo razumjeti i drugima prenositi, te ne čudi da su bili poštivani oni koji su imali dar i sposobnost naviještati drugima otajstva koja je Isus povjerio apostolima. Tek od IV. stoljeća se počinje govoriti o Ocima.

I u židovstvu se pojam otac koristio ne samo da izrazi biološko očinstvo, već također da izrazi i ono duhovno. Biološko očinstvo, se ne odnosi samo na jednu osobu od koje je netko potekao, već se u širem značenju odnosi na prekte općenito. No najčasnije značenje ovog pojma pripisuje se onima koji su bili primatelji Božje objave, oni ljudi koji su na poseban način prijateljevali s Bogom kao npr. Abraham, Izak i Jakov, te se zato i zovu praoci – patrijarsi. Međutim u kategoriju otaca ulaze i ostali Božji sluge i slavni ljudi iz prošlosti izabranoga naroda (na primjer Mojsije). Iz ovakvog korištenja pojma razvidno je da je za židovstvo isprepleteno biološko s duhovnim poimanjem do te mjere da postaje nerazdvojivo, budući da se duhovno očinstvo u Patrijarsima podudara s biološkim. Patrijarsi su u isto vrijem i očevi naroda i očevi u vjeri, jer su prvi primili vjeru od Boga, te su vlastitom vjernošću usmjerili cijeli narod prema vjeri u jednoga Boga ostajući ujedno putokaz kroz cijelu povijest.

Kršćanstvo koje se razvilo ne samo iz židovstva, već se formiralo i iz poganstva malo po malo potpuno je spiritualiziralo ovaj pojam, premda pozna korištenje ovog pojma i na a kasnije su stavljani za uzor kršćanima. Kasnije se izraz kod Židova koristi i za rabine, koji označava duhovno očinstvo. U Novom zavjetu Pavao se u poslanici Galaćanima i Korinćanima smatra Ocem svih onih koje je pokrstio i navijestio im evanđelje. Nakon smrti apostola, u postapostolsko razdoblje izraz se počinje koristiti za biskupe – oni koji se duhovno skrbe za Crkvu jer su biskupi "pater familias" Crkve. Sa Biblije se naglasak premješta na život Crkve (tko nije sposoban brinuti se za svoju obitelj, kako može voditi Crkvu).

Od IV. stoljeća za Oce se uzimaju velike osobe iz prošlosti, najprije biskupi a onda i druge osobe, koji nisu bili biskupi, ali su bili branitelji Crkve i pravovjerja od hereza, oštroumni pisci, i oni koji su doprinijeli širenju Crkve. Premda su uglavnom veliki oci bili biskupi, ipak je bilo i drugih odličnih pisaca svećenika, koji su zahvaljujući jasnoći nauka i gorljivim zalaganjem za pravovjernost stekli naslov crkvenog oca, kao što je to slučaj sa sv. Jeronimom koji je bio svećenik. Koncem IV. i početkom V. st. sveti Vincenco Lerinški definira tko su to Oci: Oci su oni koji su živjeli, poučavali i ostali vjerni katoličkoj Crkvi; sveti, razboriti i postojani, te su zavrijedili ili umrijeti vjerni Kristu, ili dati život za njega.

Ova definicija argumentira na sve one osobe koje su živjele prije i koji su im predali vjeru. Postoje četiri tradicionalne karakteristike onoga tko je otac:

1 Primjer za to je The Encyclopedia of World History koja u svom internetskom izdanju na web stranicama (http://www.bartleby.com), govoreći o ranom kršćanstvu u vrijeme Rimskoga carstava između 14. i 284. godine iznosi vrlo aproksimativne i površne ocjene, bez dubokih i utemeljenih zaključaka. Aktualnost je potvrđena i čestim spornim temama koje uzimaju mnogo maha u današnje vrijeme. Tako je i roman Dana Browna podigao mnogo prašine, a njegovu okosnicu su sačinjavale krive povijesno-teološke pretpostavke o Crkvi iz prvih stoljeća.

4

PATROLOGIJA

pravovjerje, svetost života, crkveno odobrenje (prihvaćanje) i starina. Augustin spominje i naziva Jeronima Ocem, iako je bio svećenik a ne biskup. Oci su živjeli u grčko-rimskom svijetu koji je bio i kulturni svijet. Svi koji su živjeli izvan granica Rimskog carstva su bili barbari.

Vremensko razdoblje kojim se bavi patrologija dijeli se na tri velike cjeline. Ova dioba je nastala na temelju društvenih prilika u kojima je kršćanstvo živjelo i razvijalo se.

I. od Isusa Krista do 313. godine tj. do slobode kršćanstva – Milanski ediktII. od 313. do 461. godine tj. smrti pape Leona VelikogIII. od 461. do 636. godine tj. smrti Izidora Seviljskog (zapad)

do 749. godine tj. smrti Ivana Damašćanina (istok)Prostorno gledano radi se u prvom redu o zemljama koje su pripadale Rimskome carstvu, smještenima uglavnom na području Mediterana, gdje je kršćanstvo doživjelo svoj procvat. Jezici na kojima je nastala starokšćanska literatura: U prvom redu su tu grčki (do 180. godine isključivo samo grčki) i latinski, ali postoje otačka djela i na sirskom, armenskom i koptskom.

5

PATROLOGIJA

1. Religiozni kontekst

Religiozni ambijent toga vremena je poganski. Njihovo poimanje religioznosti nije isto kao kod Židova i kršćana. U grčko-rimskom svijetu ne postoji osobna dimenzija religioznosti, oni ne stvaraju kontakt s Bogom kao osobom (politeizam). Religioznost je društvena i državna kategorija. Priznavanje bogova je priznavanje društvene lojalnosti i neka vrsta državne vjeroispovijesti. Religioznost se nije trebalo prakticirati. Kult je bio izvanjska pobožnost, formalnost poput stavljanja zrnca tamjana na vatru. Nisu postojali etički propisi vezani za religiju. Nije bilo moralnih principa jer su etiku poučavali tadašnji filozofi. Religija je bila narodna tj. velikih masa. Bio je to politeizam sa mnoštvom bogova za sve prigode. Religija je u to vrijeme bila na udaru filozofije koja se suprotstavljala religijskoj koncepciji života. Filozofi su morali razumski doći do toga što je prvi princip, te su kritizirali mitove i površnu religioznost, a ovakva religioznost se najviše izražava preko forme mitova. Smisao kulta je bio u očuvanju reda u carstvu. Kršćane se smatralo protivnicima carstva, društva i uzrocima nepogoda u carstvu kao npr. kuga, rat. Pogani su za sve nevolje koje su im se događale optuživali kršćane jer su za njih bili nepobožni. Evanđelja se za razliku od poganske religije ne temelje na mitskom shvaćanju nego na povijesti. Poganska državna religija je štovala i careve tj. osobe kao bogove. Kršćane su optuživani i zbog toga što su govorili da vjeruju u jednoga Boga, tj. za njih prema tome ne poštuju ni cara ni državne zakone, a time su postajali i carevi neprijatelji.

U pučkoj poganskoj religioznosti je bio zastupljen svijet magije. U rimskom carstvu je bilo i tajnih religija s istoka koje su bile sklone misterioznosti. One su pokušavale uspostaviti osobni odnos s bogom; naviještale su i jamčile čovjeku koji je u njih ušao spasenje. Imali su svoje obrede koje su uvodili početnike i učenike u tajne znanja koje je sposobno čovjeka privesti k spasenju. Bilo je potrebno se pripremati na putu inicijacije, i nije se bilo jednostavno u njih uključiti. Postojalo je nekoliko stupnjeva pripravnika. Ukoliko su pripravnici dostojni oni tada postaju savršeni članovi (npr. Augustin u maniheizmu).

Kršćanstvo također ima sakramente inicijacije, uvođenje svojih novih članova u zajednicu; no i tajne koje je čuvalo. Poganske struje su temeljile nauku na tajnom znanju koje nije dostupno svima, dok kršćanstvo smatralo da postoje istine koje mogu svi znati, ali i tajne koje nisu dostupne za sve npr. Euharistiju koju su željeli zaštititi od poruga nekršćana, a i katekumeni nisu mogli biti na euharistiji. U kršćanstvu je postojala sveta šutnja (disciplina arcani) tj. ukoliko se netko ne uputi u vjeru nije mu se govorilo o euharistiji. Bog je objavio istinu za sve, samo su je postupno spoznavali. Iako u kršćanstvu postoje oni koji se pripremaju da krštenjem dobiju «punopravno članstvo» tj. katekumeni, između članova i njih nema bitne ontološke razlike. Jedna od takvih tajnih religija bio je i hermetizam koji je napao kršćane da blaguju djecu.

6

PATROLOGIJA

2. Filozofski kontekst

Kršćanstvo dolazi u svijet zapadne kulture. Osim pučke pobožnosti stvarala se metafizika, način razmišljanja o istini i pravni sustav. Filozofi su uspjeli razum povezati s etikom što nije bilo moguće u poganskoj religioznosti. Ovakva filozofija je vodila prema nadvladavanju politeizma i dovodi do formiranja filozofskog monoteizma, a to je odgovaralo kršćanstvu. Kršćani su se pozivali na filozofiju kao dodirnu točku za dijalog između kršćanstva i poganstva. Najznačajnije filozofske škole onoga vremena su:

2.1 Cinička škola – predstavnik joj je bio Diogen koji je ostao poznat po svojoj rečenici "Tražim čovjeka" - dok je trgom po danu hodao sa upaljenom svijećom. Ovakav program težio je k tome da čovjeka dovede do lagodnog života bez ilousia koje bi ga uznemirivale, te ga tako dovesti do istinske sreće. Cinička škola je smatrala da se sreća postiže zadovoljenjem animalnih nagona u čovjeku. Odbacuje se pokušaj metafizike i znanosti da se omogući kultura. Bili su destruktivna škola u pitanjima filozofije i kulture. Naviještali su život u potpunoj slobodi. Prezirali su brak jer su ga smatrali nepotrebnim vezivanjem, a predlagali su suživot. Bili su neka vrsta anarhista jer su smatrali da društvo ograničava. Po njima svi bi trebali biti sinovi svijeta tj. kozmopoliti, a ne građani jedne države. Njihovo naučavanje je izazvalo zgražanje tadašnjeg svijeta, i nije bilo prihvaćeno, a pogotovo u rimskom pravnom svijetu.

2.2 Epikureizam - Epikur je proveo duhovnu revoluciju. Na periferiji grada, a ne u centru, je osnovao svoju školu. Škola je bila otvorena za sve staleže, a ne samo za elitu. Prema spoznaji su se odnosili tako da su smatrali da samo osjeti mogu spoznati pravu istinu. I tu se njihovo naučavanje se protivilo Platonovu naučavanju. Smatrali su da nas osjeti ne mogu nikako prevariti, i oni su glavni kriterij istine. Stvarnost je sastavljena od atoma koji su materijalnog tipa – njih se može dotaknuti, osjetiti i detektirati. Oni na nas ostavljaju utjecaj, određenu vrstu senzacije; iz sebe isijavaju sposobnost da se utisnu u drugoga. Ukoliko ovo nedostaje daljnja mogućnost spoznaje istine je sjećanje na takve trenutke, a na poseban način sjećanje na bol i zadovoljstvo. I to sjećanje koje čovjek najbolje pamti postaje kriterij spoznaje stvarnosti.

Epikur smatra, što se tiče fizike i kozmologije, da je sve nastalo zakonom kaosa. Iz njega je sve proizišlo i to slučajnim sudaranjem atoma. Ljudska duša, koja je nakupina atoma, spada u stvoreni svijet koji je sastavljen od atoma koji funkcioniraju dok je čovjek živ, a rastavljaju se kada čovjek umre. Duša je podložna funkcioniranju materije.

Njihov odnos prema božanstvima je bio takav da su smatrali da postoji mnoštvo bogova, ali nemaju veze sa čovjekom i svemirom, i njihova sudbina nije vezana uz sudbinu čovjeka. Bog postoji ali nema veze sa stvarnošću – deizam. Bogovi su daleko izvan dohvata ljudske teorije života. Bogovi su sastavljeni od atoma i besmrtni, a duša je sastavljena od atoma i smrtna (tu je njegova kontradikcija).

7

PATROLOGIJA

Etika kod Epikura i njegove škole se temelji na tome da se dobro čovjeka u uživanju, no to nije banalni hedonizam. Epikur govori da je stvarni užitak odsutnost boli iz tijela i odsutnost nemira iz duše. Tako je užitke podijelio u naravne i nužne, naravne i nenužne, nenaravne i nenužne. Cilj je čovjeka znati zadovoljavati prva zadovoljstva a izbjegavati posljednja. Zlo koje se događa čovjeku nije pravo zlo tj. na fizičkoj razini. Time se ustvari čovjek oslobađa svega. Smrt je dobro jer se ne osjeća bol koja se događa čovjeku – sve je razriješeno. Nakon smrti ne osjećamo zlo. Ukoliko je zlo podnošljivo treba s njim živjeti, a ukoliko vodi prema smrti ne osjećamo zlo.

2.3 Stoicizam – trajao je od IV. stoljeća prije Krista do II. stoljeća poslije Krista. Škola je bila prihvatljivija za kršćanstvo. Spoznajni element – pitali su se o pravom kriteriju istine. Oni također govore o osjetu kao kriteriju istine, no to nije sve jer se traži se da ga potvrdi logos ljudske duše. Postoji suodnos između prirode (onoga što čovjek spoznaje) i čovjeka. Događa se promjena koju vrše osjeti (senzacije) na ljudsku nutrinu i to su tragovi na duši. Oni tvrde da ovakvi tragovi ne ostaju samo na materijalnoj razini dojma, nego prelaze i na razum (dušu), koji analizira doživljaj spoznaje kojeg čovjek ima. Za stoike postoji odnos između spoznajne stvarnosti i osobe koji ne završava na osjetu nego sve ide prema razumu koji je posljednja distanca koja potvrđuje ono što je spoznato. Stoička škola je u fizici i kozmologiji stvorila monistički – panteistički materijalizam. Postoje dva principa stvorenog svijeta, a to su materija i forma. Forma je identična božanskom logosu tj. samom bogu. A budući da je svemir sastavljen od forme on je božanstvo jer je svemir prožet njime. Materijalni dio svemira prožet je formom koja ja sam bog. Bog nije osobnost nego unutarnja imanentna forma stvarnosti. Svemir je prožet duhom (pneuma) na tri razine: duh koji drži na okupu neživu materijalnu stvarnost (pneuma etikon); duh koji drži na okupu živa bića (pneuma zootikon), duh koji daje razumnost razumnim bićima (pneuma logikon). Bog je onaj koji se podudara s kozmosom. On je sve – svemir. I takav bog je imanentan, on je forma svijeta.

Theoria rationes seminares - teorija prisutnosti božanskog logosa je u svakoj stvari kao sjemenju - logosu. Tako se nastojalo objasniti kako se priroda smanjuje i raste, tako je i bog podložan promjenama. Sjemenjima logosa je sve zadano i sve se na taj način po zakonitostima razvija i raste.2 Doživljavaju prirodu i univerzum ne kao stvarnost nego kao svrhu koja ima svoj cilj. Svemir nije skup atoma koji se slučajno sudaraju, u svemu je prisutan božji logos i razvoj. Stoička etika naučava da u čovjeku postoji iskra logosa, dio duše svijeta, i u ovom kontekstu nema prostora za ljudsku slobodu - sve ovisi o fatumu (sudbini) koji ga vodi. Čovjek nema slobode slobodno se određivati prema svom životu. Ne može se slobodno određivati prema spasenju. Stoici govore o zakonu sudbine, gdje sloboda nema nikakve važnosti. Ono što je sudbina to će se i dogoditi. Fatum vodi onoga koji hoće, a vuče onoga koji neće. Ako čovjek nije slobodan kako će ostvariti sreću? U kršćanstvu sreća je u slobodi odgovora na božji poziv. Za stoike sreća se može isključivo ostvariti živeći po prirodi i razumnosti, i to je prvi princip morala.

2 Sv. Augustin govori o Bogu Stvoritelju i kaže da je sve postojalo u Božjem razumu. Stvaranje je sukladno Božjem promislu i prisutno u razumu.

8

PATROLOGIJA

Oni tvrde da dobro ili zlo dolaze isključivo iz čovjeka. Kategorija dobra i zla se javlja kad se pitamo jesmo li postupili u skladu sa svojom prirodom. Dobro je nešto ukoliko je čovjek učinio nešto u skladu sa svojom prirodom, a zlo je ukoliko nije. U duhu ovakvog pogleda na etiku stoici razvijaju vrlo jak osjećaj odgovornosti koja ja shvaćena kao dužnost. Čovjek živi etično kada vrši svoju dužnost. Tko živi razumski, vrši svoju dužnost i tako ima osjećaj ostvarenja samoga sebe i to stvara odgovornost za društvo. Odsutnost svih strasti tj. onoga što čovjek u sebi trpi stoici su nazivali apatija. Mudrost je biti neosjetljiv na podražaje izvana. Čovjeku nije neprijatelj grijeh, nego neznanje glede vlastite prirode i puta kojim treba ići.

2.4 Neostoicizam – razvio se u zapadnom dijelu Rimskoga carstva pod utjecajem filozofa i pisaca. Naviještao je spiritualizam i razvijao jak religiozni osjećaj tj. bio je obojen određenom duhovnom koncepcijom. Najznačajniji predstavnik škole je Seneka. Isticao je potrebu i težnju da se nadiđe stoički materijalizam i panteizam, jer oni nisu mogli dati zadovoljstvo kontakta čovjeka sa osobnim Bogom. Božanstvu se daju osobne karakteristike. Etičkoj nauci se ne može dati ostvarenje ako se vrši iz dužnosti jer se ne može na taj način ostvariti. Odnos s Bogom se postiže pomoću slobode jer je čovjek na taj način odgovoran za svoje postupke. Seneka za razliku od stoika koji nisu govorili o grijehu, zlu i dobru, govori o svijesti dobra i zla, i smatra da svaki čovjek treba izgrađivati takvu svijest. U ovoj filozofiji je prisutnija odgovornost i prisutnost grijeha. Seneka ističe da volja (voluntas) ima presudnu ulogu, tj. htijenje da ono što znam stavim u praksu. Ovi termini su bili nepoznati za stari stoicizam. Seneka je bio protivnik ropstva, smatrao je da svi ljudi trebaju biti jednaki i imati isto dostojanstvo. Jeronim ga je čak stavljao među kršćane.

Epiktet je drugi predstavnik neostoicizma. Bio je rob a poslije oslobođen. Govorio je o velikom naboju duhovnosti i o prisutnosti duha u svijetu. Na osoban način doživljava boga. Govorio je mnogo o slobodi ukoliko čovjek sluša Boga i stvara s Bogom osobni odnos.

Marko Aurelije je bio rimski car i filozof. Kao car je naglašavao osjećaj dužnosti i odgovornosti prema carstvu. Čovjeka je dijelio u odnosu na antropološku konstrukciju na: tijelo, dušu kao dar života, uzvišeni dio duše ili nous.

2.5 Skepticizam – razvio se u Platonovoj Akademiji. U početku Platonova Akademija nije bila skepticistička škola. Skeptici drže da nije moguće spoznati istinu. Ne postoji nikakav kriterij da se spozna istina kao takva. Sve su svodili na razinu mišljenja i osjeta. Treba uvijek slijediti vjerojatnost jer se ne može doći do temelja istine. Augustin je pisao protiv akademika – skeptika.

2.6 Eklepticizam – nauk po kojem se odabire ono što se čovjeku sviđa iz već postojećih filozofskih naučavanja. Njihova izreka je bila: "Ja ne znam da li postoji istina, ali znam da je ne poznajem.". Neki su smatrali da istina postoji, spoznatljiva je, samo je trebalo pronaći sigurni kriterij kako je pronaći i na temelju toga djelovati.

2.7 Neoskepticizam – u doba Augustina bila je jaka neoskeptička struja koja je išla za tim da se oformi radikalni skepticizam. Sumnja je glavni kriterij i svaki sud

9

PATROLOGIJA

mora biti dokinut po objektivnoj stvarnosti. Nemoguće je eliminirati filozofski postupak po kojem se od posljedica dolazi do uzroka. U moralnom životu ne postoji cilj. Zato postoji zakon običaja – ponašanje po šabloni, sili i snazi navike, no nemam cilja. Ne može se reći da svaka radnja vodi nekom cilju. Sve što se događa je san. 3

2.8 Aristotelizam – najvažniji pojam kojega je dala ova škola je pojam razuma – nousa. Postavljali su pitanje odnosa između našega i božanskog razuma. Smatrali su da postoji participacija ljudskog razuma na božanskom.4 Iako se pojavilo nekoliko škola nije imao velikog zamaha. U doba prvih stoljeća kršćanstva Aristotela se smatralo za Platonova učenika, i pripisivao mu se nauk da realni svijet participira na svijetu ideja.

2.9 Neopitagorizam – oni su bili poznata i važna škola. Bili su poznati jer su razvili nauku i teoriju brojeva, sve je (čitava stvarnost) sastavljeno po zakonu broja. Naučavali su i o nevidljivim duhovnim stvarnostima – nauk o netjelesnosti živih bića, nematerijalnosti duše i pobožanstvljenju nakon smrti ako je dobro živjela. Dakle zastupali su besmrtnost duše. U svakom čovjeku postoji broj na identičan način, duhovna stvarnost. U duši je upisan identični, nevidljivi zakon broja, svi imamo osjećaj za mjeru. Broj nas upućuje da imamo nevidljivu dušu i razum. Brojevi su u temelju stvarnosti i oni su nematerijalni i nevidljivi. Augustin kaže da je broj prva nematerijalna stvarnost koja nas upućuje na Boga.

2.10 Neoplatonizam – glavni predstavnik škole je Plotin. Razvijena je nauka o jedinstvu boga. Bog je jedno i iznad svega je, on je nužno jedan. Iz njega izlaze emanacije svih živih bića, sve iz njega potječe, sve je u njemu sadržano. Ono što je jedno personificira se s Platonovim bonum. Svu ostalu stvarnost iz sebe isijava. U bogu su sve ideje i razvoj. Ispod boga se nalazi nous, a ispod toga anima mundi. Augustin je zahvaljujući njima nadišao maniheizam i skepticizam (to je najrazumljivije rješenje stvarnosti). Kod manihejaca je tražio odgovor na dobro i zlo (dva principa). Dobro je duhovna, a zlo je materijalna stvarnost (međutim vječni princip može biti samo jedan i sve obuhvaća). Princip za kršćane je Bog koji sve stvara, ispod njega postoje anđeli, a ispod njih čovjek i materijalni svijet. Vječni princip je samo jedan.5 Prava se filozofija može ostvariti uz veliku duhovnu askezu – hod duše prema vrhu. Plotin je smatrao da tijelo sprječava dušu u hodu k Bogu. Samo onaj koji je sposoban živjeti životom askeze i tko može prodirati u filozofska istraživanja može doći do sjedinjenja s Bogom (razlika od kršćanstva). Po njima većina ljudi nije sposobna doći do Boga i spoznati ga.6 U kršćanstvu je Božja objava dana malenima koji vjeruju (krepost vjere koja se vrši u ljubavi). Kršćanstvo je za njih bila filozofija koja naučava istinu i koja svakom omogućuje istinu.

3 Augustin je tvrdio da oni koji su govorili da nema istine, s tim su priznavali da istina postoji, jer kada nečega nema o tome se šuti. 4 Neko vrijeme, sve do srednjega vijeka Aristotelovo naučavanje je bilo neprihvatljivo za kršćane jer je odbacivalo providnost Božju, koja je bila kršćanima važna.5 Kršćani prihvaćaju neoplatonizam zbog nauke o Jednom jer iz njega izlaze anđeli i vidljivi svijet materije6 U kršćanstvu Bog je dostupan svima tj. malenima a ne samo filozofima što su naučavali neoplatonisti

10

PATROLOGIJA

3. Židovstvo u prvim stoljećima

Kršćani nisu poznavali dobro židovstvo svoga vremena jer ondašnja židovska nauka nije bila zapisana. Kršćani su poznavali Stari zavjet i apokrifna djela, i naslanja se na židovsku kulturu, misli i ideje. I kršćanstvo je u početku bio samo navještaj (Isus, apostoli i kršćani propovijedaju). Ono što se trebalo znati nije se zapisivalo nego memoriralo. Tek kasnije su zapisali ono što su propovijedali npr. evanđelja kao kolekcija Isusovih izreka koja opisuju njegov život. Tako i za Židove nema mnogo izvora osim Apokrifa Staroga zavjeta, te povijesnih izvještaja Filona Aleksandrijskog i Josipa Flavija. Židovska Biblija je zapisana na hebrejskom jeziku, dok su Židovi Isusovog doba govorili aramejskim, što je dovelo do nerazumijevanja Biblije. Kasnije u doba helenista nastaju Targumi – prijevodi sv. Pisma s komentarima koji nam pomažu razumjeti druge kontekste. Rabinska literatura je imala dvije kategorije – Mišnu i Talmud. Židovstvo kakvo je bilo do 70. godine se promijenilo.

Nakon rušenja Jeruzalemskog hrama 70 godine prevladala je farizejska struja, dok su saduceji nestali jer su bili levitska struja koji su se brinuli za održavanje vjerskog života hramskog kulta (vršili su bogoslužje). Rabini su prenosili Zakon (Toru), te usmenu predaju Židovske vjere koja je ostala nezapisana do 210. godine, kada nastaju Mišna (to su bili razni kazusi – slučajevi koje su rabini pokušali riješiti), a tijekom vremena Mišna je bila popunjavana mnogim elementima i tako je nastao Talmud. Usmena predaja se prenosila s koljena na koljeno. Vjerski život Židova se mijenja nakon 70 godine, tj. od rimske okupacije. Vjerska sila se potpuno promijenila. Središte kulta više nije hram nego je to sada Tora, tj. ponovno pronalaženje Boga u Zakonu i Pismu.

Židovi u doba Isusa nisu imali kanon. Postojale su deuterokanonske knjige koje nisu bile na hebrejskom, a kršćani su ih prihvaćali. Budući da je Crkva prihvatila Septuagintu, farizeji da bi napravili razliku fiksiraju kanon krajem I. stoljeća. U gradu Jamniji se formira novi sinedrij (71 član), koji se u početku bavio proučavanjem zakona. Neke od knjiga nisu uvrštene iz razloga što su bile zapisane grčkim jezikom.

Godine 132. - 135. se dogodila pobuna Židova i tada je srušena tvrđava Masada. Ove godine je Židovima zabranjen ulazak u Jeruzalem, a na mjestu jeruzalemskog hrama je bio sagrađen Jupiterov hram, a na Golgoti Minervin. Židovi nisu imali pristup Jeruzalemu slijedeća 2 stoljeća.

11

PATROLOGIJA

4. Judeokršćanstvo

Nakon Isusove smrti apostolska zajednica nastavlja Isuovo djelo shodno onome što im je Krist naredi da idu i da propovijedaju evanđelje o Kraljevstvu Božjem svakom stvorenju. Kao što je i sam Gospodin za vrijeme svoga javnog djelovanja govorio da je došao najprije „izgubljenim ovcama doma Izraelova“, tako su i apostoli nastavili djelovati prvenstveno među pripadnicima izabranog Božjeg naroda. Međutim, već novozavjetni spisi nam svjedoče o nemalim problemima koji su se događali unutar kršćanske zajednice zbog međusobne različitosti usljed koje nije svaka tradicija stavljala jednake teološke naglaske na spasiteljske događaje koje su trebali navijestiti drugima, bilo da se radi o Židovima, bilo o poganima.

Temeljni događaj od kojeg je sve počelo i koji je bio pokretačka snaga navještaja bilo je Kristovo uskrsnuće kao mesijansko ispunjenje Božjih obećanja. I premda se stvaraju različite teološke tradicije, čak unutar apostolskog zbora i između temeljnih novozavjetnih spisa (Sinoptici, Ivan, Pavao), ipak ostaje neupitan zajednički temelj i okvir naviještanja, a to je uskrsnuće Gospodinovo koje

Svi naslovi koji su se pridavali Isusu shvaćaju se u ondašnjem kontekstu. Sve se tumači u ljudskom smislu. Isus je Krist (Pomazanik). Bio je prorok – za sebe govori da je jedan od proroka. Također za sebe govori da je Sin Božji, Mesija, Sin čovječji, učitelj. Rođen je od djevice, mučen, umro i uskrsnuo. Svi ovi nazivi mu kažu da je on Bog. Ovo su samo kategorije koje se tiču Krista. Isus ima posebne privilegije. Bog ga poziva da učini dobro djelo. Dakle u početku se nisu svi jednako odredili prema Isusu. Većina prvih kršćana su bili Židovi, pa su se držali tradicionalnog židovstva, te zbog toga nisu Isusa shvaćali sa božanskim karakteristikama, nego su mu davali opće značenje Pomazanika. Židovi su vjerovali u jednoga Boga, pa su nakon krštenja zadržali osjećaj monoteizma (Isus Sin Božji nije bio druga božanska osoba, on je samo izvršio poslanje). Postojale su četiri linije određivanja prema Isusu: Juda; Petar-Marko-Matej; Pavao-Luka; Ivan.

U prve tri tradicija nema definicije da je Isus druga božanska osoba, tek Ivan najjasnije govori o Isusu Sinu Božjem u smislu Božanske osobe. Judina tradicija je najviše čuvala židovsku tradiciju vjere otaca. Petar, Marko i Luka su pripadali umjerenoj struju, dok je Pavao protivnik židovske tradicije. Apostol Ivan dokazuje Isusovo Božanstvo. Većina onih koji su u početku vjerovali u Isusa bili su židovskog podrijetla, te su davali Isusu određene atribute, no to nije bilo toliko radikalno da bi ih odvojili od prakse (obdržavanje Zakona, obrezanje) . Oni čine judeokršćane. Isus je za njih: Krist, Mesija, Prorok, Sin Božji. Nisu mu davali naziv Sin Davidov. Isus je rođen od Djevice i od mrtvih je uskrsnuo. U kasnijoj fazi jedan dio judeokršćana Isusa promatra kao: Učitelja, Pravednika, on je čovjek a nije Bog, on je posvojen u trenutku krštenja. Nije rođen od Djevice, nije uskrsnuo, nije onaj koji je nepogrješiv. Ova skupina nije vjerovala u Isusovu preegzistenciju7. Isusu su pridavali naslov Anđela.8

Judeokršćani su oni Židovi koji su prigrlili vjeru u Isusa, ali su ostali vezani na židovski zakon i običaje. Smatrali su da Zakon u svakom trenutku treba obdržavati.

7 rođen od Oca prije svih vjekova8 Poslanica Hebrejima poglavlja 1-2 pobija ovu skupinu i govori da je: «Sin tj. Isus uzvišeniji od anđela»

12

PATROLOGIJA

Prva faza judeokršćansva je bila u okvirima pravovjerja ali nije pokazivala pravu svijest tko je Isus. Kod njih od epiteta nema jedino naziva Sin Davidov. U drugoj fazi više ga se promatra kao Sina čovječjega, učitelja i pravednika. On je samo čovjek, on nije Bog, on je posvojen u trenutku krštenja na Jordanu. Nije rođen od djevice, nije uskrsnuo. Oni se distanciraju, Krist nije postojao prije vjekova, nema preegzistencije, on je nekakva vrsta anđela. Javlja se Pavlovo propovijedanje i dolazi do sukoba između njega koji naviješta evanđelje poganima i Židova koji su imali stavove da treba poštivati Zakon. Pavao naviješta da je Isus Krist, Sin Božji, Bog. Isus spašava čovjeka, milošću smo spašeni. U Kristu smo svi jedno (Usp. Kol 3,11).9

Napada obrezanje. Judeokršćani su smatrali da svatko tko želi postati kršćanin se mora najprije obrezati tj. postati Židov. Ekstremno judeokršćanstvo izlazi iz okvira pravovjerja jer nisu mogli prihvatiti da Pavao propovijeda o Isusu poganima i neobrezanima. Ova struja judeokršćana je kasnije nazvana Ebioniti.

Pavao (helenistička struja) za Isusa koristi naziv Gospodin (Kyrios), a to je prijevod hebrejske riječi Adonai, koju su Židovi koristili jer nisu smjeli izgovoriti ime Jahve. Za razliku od druge faze judeokršćanstva, za koje je Isus ispod božanske dimenzije za Ivana je Isus Bog tj. Riječ10. Pavao je bio Židov, ali nije pripadao judeokršćanskoj struju. Isus je za njega Bog i Gospodin. U gradu Antiohiji gdje su propovijedali Pavao i Barnaba se prvi put koristi naziv kršćani, a ne više Židovi.

Judeokršćanstvo označava one kršćane koji su se krstili u ime Kristovo, a ostavili su židovske običaje kao npr. obrezanje jer je to potrebno za kršćanstvo (obrezanje prije Isusa). Oni poštuju sve zapovijedi propisane Zakonom. Judeokršćani Ebioniti su željeli izopćiti Pavla iz zajednice zbog njegovog propovijedanja ali Pavao im je dokazivao (osim toga da je Židov od Židova, farizej, odgojen kod nogu Gamalijelovih) da je on na autentičan način razumio Isusa.

Ebioniti Za Ebionite ne postoji svijest da Evanđelja pripadaju Svetom Pismu nego samo

Stari zavjet. Nisu prihvaćali naziv Sin Davidov jer je Isus bio siromah, oni su ga u tome slijedili, a taj naziv upućuje na kraljevstvo (kasnije je taj naziv upotrjebljavan kao oznaka mesijanskog kraljevstva). Božja obećanja se nalaze u Svetom pismu. Oni prihvaćaju evanđelja kao Isusovu riječ koja tumači Stari zavjet, te ne prihvaćaju da su evanđelja nepogrješiva. Također prihvaćaju riječi koje su se pripisale Kristu – logia (Kristove autentične riječi). Smatrali su da nisu sva proroštva nadahnuta. Središnja stvarnost Starog zavjeta (koji je nepogrješiv) je bio "Zakon" i trebalo ga je slušati. Nisu prihvaćali Pavlovu i Lukinu tradiciju. Držali su da su Sinaj i Golgota dva brda na kojima je definiran Zakon (na Golgoti je potvrđen Sinajski Savez). Neobrezani s krštenjem po njima nisu mogli biti spašeni, jer obrezanje je temelj spasenja. Krštenje kao sakrament je vrlo naglašen. Voda čisti i pere. Budući da propada Hram i žrtve, krštenje to nadomješta. Ebioniti su insistirali da obrezanje bude subotom.11 Slave Euharistiju, ali ne s kruhom i vinom nego kruhom i vodom jer su se gnušali krvi. Zadržali su strogo određeni židovski Pashalni obred (npr. blagoslovne molitve). U

9 Tu više nema: Grk - Židov, obrezanje - neobrezanje, barbar - skit, rob - slobodnjak, nego sve i u svima - Krist10 U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… (Usp Iv. 1, 1-18)11 Pavao svjedoči da se zajednica okuplja na Dan Gospodnji

13

PATROLOGIJA

središtu obreda nisu izgovarali Kristove riječi (Ovo je moja krv). Pavao naviješta milost, a oni govore o zaslugama i dobrim djelima koja proizlaze iz vršenja Zakona. Naučavali su milenarizam tj. Kristov drugi dolazak kada bi vladao 1000 godina, a onda bi bio kraj svijeta. Tada bi Kristovo kraljevstvo bilo materijalno, a kršćanstvo koje polazi od otkrivenja nije prihvaćalo materijalno kraljevstvo.

Crkvena im se struktura sastojala od 72 prezbitera iz kojih su se svakih 6 godina birali biskupi. Ebioniti su po uzoru na Isusa bili misijski upućeni ali su tražili obrezanje obraćenih. Ipak nisu bili u potpunosti konzervatori poput Židova i ljubomorno čuvali svoje. Bili su vegetarijanci jer su nebitne činjenice "Zakona" preuveličavali. Smatrali su da je najveći grijeh čežnja za bogatstvom (svi su bili siromašni), sve je moralo biti zajedničko. Podržavali su monogamiju, ali su dopuštali do sedam rastava jer je po Mojsijevu zakonu bilo dopušteno otpustiti ženu.

14

PATROLOGIJA

5. Naviještanje Radosne vijesti u prvom stoljeću

Isus nije ništa napisao, ali je propovijedao tri godine te je ostavljao svoju riječ svojim apostolima. Od apostola nije tražio da tu riječ zapišu nego samo propovijedaju.12 Apostoli su dobili puninu spoznaje i puninu sadržaja Isusove riječi te su kao učenici imali svijest poslanja, svijest da prenose ono što je Isus naučavao. I ne samo to, već su svoje propovijedanje proširili navješćujući spasenje koje je Isus ostvario svojom mukom i uskrsnućem. Trebalo je navijestiti da Isus jest Krist, dugo očekivani Mesija i Spasitelj. Čovjek onoga doba je bio vjernik koji sluša riječ, nije bio filozof koji promatra napisane tekstove i njihovu istinitost i autentičnost. On se pita koji je temelj vjerodostojnosti riječi koju je čuo, tj. pita se da li su oni ljudi koji su prenijeli tu riječ vjerodostojni učenici Isusovi. Apostolima se vjeruje jer je postojala svijest da su oni kao Isusovi učenici primili cjelovitu objavljenu riječ.

Nakon Isusovog Uzašašća na nebo apostoli su odgojili svoje učenike, koji su također dijelili s njima isto poslanje, a to je propovijedanje (kerigma). Počinje se stvarati svijest o apostolskom naslijeđu. U međuvremenu krajem prvog stoljeće apostoli umiru te se ne može više potvrditi svjedočanstvo Isusa. Ali apostoli su imali valjane učenike koji su nastavili prenositi kerigmu. Apostolski učenici se sada javljaju kao jamci istine jer su "sjedili do nogu apostolskih". Na velikoj su cijeni bili oni koji govore da imaju apostolsku istinu. Sredinom prvog stoljeća počinju se zapisivati evanđelja, poslanice. Jedan dio je zapisan dok se drugi prenosio usmenom tradicijom jer mnogo ljudi u to vrijeme nije znalo ni čitati.13

Dakle nakon Krista radosnu vijest su prenosili apostoli. Od apostola su nastali učenici koji su prenosili kerigmu (prenosi se ono što je Isus govorio, tumači se ono pisano), a s druge strane postojala je zapisana riječ.14 Nakon što je riječ zapisana Crkve je imala svijest da posjeduje autentične dokumente u borbi protiv gnostika a to su 4 Evanđelja, poslanice.15 Crkva je uvijek imala svijest da ima pravovjerne dokumente. U doba sv. Ireneja (oko 200. god.), borca protiv gnosticizma javlja se po prvi put kanon biblijskih knjiga.16

Dolazi i do drugih spisa u okrilju Crkve, a autore nazivamo Apostolskim Ocima. U razdoblju apostolskog i postapostolskog doba nastaju spisi Apostolskih Otaca koji su bili nadahnuti propovijedanjem Radosne vijesti. Oni odražavaju tadašnje propovijedanje Crkve. Neki spisi nisu imali dogmatsku namjeru. Isus nije samo prenio pisma, nego samoga sebe svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Kada gnostici nisu vjerovali na riječ, tadašnja Crkva i kršćani su se pozivali na zapisanu riječ. Odraz kerigme se pojavljuje i u ostaloj literaturi toga vremena: Didache, Pseudo Branaba, Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, sv. Polikarp, Hermin Pastir.17

12 Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. (Mk 16,15)13 Predaja života, sakramenata nisu mogli biti zapisani nego su se prenosili usmenom tradicijom14 Kasniji protestantski pristup »Samo pismo« je pogrešan jer je Crkva uvijek kroz povijest svoj nauk potkrepljivala pismom i naukom apostola15 Gnostici govore i o tajnoj liniji Isusova naučavanja, koja je navodno od Crkve namjerno odbačena. Isus je uputio neke druge učenike u tajne istine i oni se toga drže. Koriste se apokrifima (izvankanonska literatura).16 Kanon je zbirka knjiga što ih je Crkva primila i priznaje ih od Boga nadahnutima17 Klement Rimski, Ignacije Antijohijski, sv. Polikarp i Papija su bili neposredni učenici Isusovih apostola

15

PATROLOGIJA

Djela Apostolskih Otaca18 napisana su prvenstveno za vjernike svih zajednica, tj. da budu pastoralno – teološka literatura, a ne s namjerom da budu apologetska literatura. To su djela koja su sadržavala i moralne upute. U njima se ne nalaze sustavna izlaganja. Neki polemiziraju sa Židovima jer ne priznaju Isusa za Boga (Pseudo Barnaba). Većina ih je nastala u judeokršćanskom ozračju. Nastaju kao pastoralno moralne pobudnice. Ova djela su prigodnog karaktera jer ih je potreba tadašnjeg vremena tako definirala. U njima je također naglašeno eshatološko iščekivanje drugog Kristovog dolaska. Ova djela su najvažniji svjedoci Crkve onoga vremena. Odražavaju dijelom i ono što je Isus Krist propovijedao, a nije zapisano u kanonskim spisima.

18 Naziv Apostolski Oci je nastao tek u 17. stoljeću kada su njihova djela prikupljena16

PATROLOGIJA

6. Apostolski oci

Apostolski oci je konvencionalno ime za skupinu najstarijih izvankanonskih kršćanskih pisaca ili djela koja su nastala u apostolskom ili postapostolskom razdoblju Crkve, a imali su, ili se drži da su imali, dodir s apostolima. Pod apostolskim razdobljem se podrazumijeva vremenski razmak od Gospodinova uzašašća do smrti posljednjeg apostola, a postapostolsko razdoblje je prijelazno vrijeme formiranja Crkve iz apostolske u patrističku, a ono se proteže od konca 1. stoljeća do polovice 2. Među apostolske oce ubrajamo Klementa Rimskog, Ignacija Antiohijskog, Polikarpa iz Smirne, Papiju iz Hijerapolija. Od dijela kojima se ne zna autor, a pripadaju ovom razdoblju imamo Didachè, Pseudobarnabina poslanica i Hermin Pastir.

6.1 Didachè je nastao u doba kada i evanđelja i poslanice između 50. i 70. godine, a najdalje do 100. godine. Mjesto nastanka je Sirija, a spis je napisao neki kršćanin iz judaizma. Citiraju ga mnogi autori. Neki su ga sve do IV. stoljeća smatrali dijelom sv. Pisma, ali je tada definirano da Didache nije sv. Pismo, no držali su ga svetim. Poslije spis pada u zaborav a u 19. stoljeću ga je pronašao metropolita iz Nikomedije u Carigradu. Dijeli se na tri dijela: moralne upute, liturgijske upute, disciplinske upute.

6.2 Klement Rimski je treći Petrov nasljednik, tj. četvrti rimski biskup. O njeguvo uživotu ne zna se mnogo, osim što je u Rimu od 4. stoljeća bio štovan kao mučenik. Smatralo se da je bio plemićkog podrijetla, te da ga je sam sv. Petar zaredio za svećenika. Njemu se pripisivalo više spisa, ali je samo Poslanica Korinćanima autentično njegova.

U ime Rimske Crkve piše Poslanicu Korinćanima oko 95. godine, i iz nje znamo o njemu najviše. Povod poslanici je bila pobuna koja se dogodila u Korintu protiv prezbitera i on intervenira kako bi zaustavio pobunu i uspostavio zakonitu i redovitu hijerarhiju i vlast. Naime, vjernici su se pobunili protiv prezbitera i svrgnuli ih, a Rimska Crkva se osjeća pozvanom intervenirati u ovom slučaju.

Poslanica, sastavljena od 65 poglavlja, dijeli se na dva dijela. Prvi dio (1-38) sadrži opomene na ljubav, poslušnost, pokoru, poniznost, vjeru i krepostan život uopće, čime su se kršćani trebali razlikovati od pogana.

poniznost, vjera u Isusov dolazak, uskrsnuće, te naglašava da je put svetosti put blagoslova. No u njoj također govori o zavisti i oholosti. Savjetuje da ne čine neposluh, jer prezbiteri u zajednici su primili vlast od Boga. Poziva ih da budu jedinstveni, a raskolnike tj. one koji su napravili nered da se upokore i vrate u jedinstvo Crkve. Tu se nalazi i poziv na molitvu. Važna je činjenica da se Klement pri opominjanju poziva na apostolsko naslijeđe, te ističe kako je Bog poslao Sina Isusa Krista koji izabire apostole, apostoli izabiru svoje učenike koji su plod Božje volje i poslanja. U poslanici govori i o uskrsnuću. Mnogi su vjerovali u neumrlost duše, dok kršćani vjeruju u uskrsnuće tijela, jer je i Krist uskrsnuo.19 Smatra da je uskrsnuće pravo ostvarenje čovjeka u jedinstvu duše i tijela, jer se spaja s Bogom. Klement uspoređuje Kristovo uskrsnuće s pričom o ptici feniks koja se diže

19 Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša. (1 Kor 15,17)17

PATROLOGIJA

(uskršava) iz pepela. Upućuje i na odnos Papina primata i rimske Crkve koja intervenira na zajednicu u Korintu da se uskladi s naukom apostolskim. Klement također navodi Neronov progon, te mučeništvo Petra i Pavla. Također govori i o Pavlovu putu u Španjolsku. Iz Klementove Poslanice Korinćanima vidi se da je Crkva već u prvom stoljeću bila zajednica hijerarhijski ustrojena, te da je imala biskupe i prezbitere.

6.3 Druga poslanica Korinćanima se također pripisivala Klementu Rimskom. Nastala je oko 140. godine. Kada se bolje analizira vidi se da odražava ambijent Korinta tj. nije je mogao napisati Klement, nego je autor morao biti iz Korinta. Poslanica obuhvaća moralne poruke, ima jedan teološki, te eshatološki dio. Naglašena je i polemika protiv duhovnjaštva i slobodnjaštva gnostika.20 Poslanica govori i o potrebi obraćenja, te da zajednica živi kao zajednica Kristovih vjernika.

6.4 Pseudo Barnaba je kratki apologetsko-katehetski traktat nepoznatog učitelja. Neko vrijeme se pripisivao Barnabi (Pavlovu učeniku). Spis govori o potrebi da kršćani posjeduju vjeru i savršeno (mudrosno) znanje koje je Bog prenio vjernicima. U spisu je naglašena polemika protiv Židova i židovskih institucija, tj. protiv tadašnjih judeokršćana koji su izišli iz granica pravovjerja. Poziva se i na tumačenje SZ-a, nudi egzegezu koja nije materijalna nego alegorijsko – duhovna; i tumači likove Starog zavjeta kao one koji su bili pralikovi, odnosno nagovještaj onoga što se dogodilo u Novom zavjetu s Isusom Kristom.21 Djelo je nastalo u židovskom ambijentu a ne pod utjecajem helenista.

6.5 Ignacije Antiohijski – bio je treći antiohijski biskup iza sv. Petra (Petar, Evodije, Atanazije). Svoju službu je započeo prve godine cara Vespazijana tj. 70. godine. Mučeničku smrt je podnio 107. godine u Rimu. Prošao je cijeli put iz Antiohije u Rim, i s toga puta su sačuvane poslanice. Sačuvano je 7 autentičnih poslanica: biskupu Smirne Polikarpu, ckvama u Maloj Aziji: Efezu, Magneziji, Trallesu, Filadelfiji, Smirni te Rimu. Ignacije moli rimsku crkvu da ne sprječava njegovo mučeništvo. Spisi su pouke i poticaju vjernicima da se čuvaju hereza: judaizanata i doceta. Judaizanti su naglašavali Božji monoteizam i posinstvo Krista. Docete su držali da Isus ima prividno tijelo i da je samo prividno trpio (prelaze u intelektualnu liniju). Sila Božja je sišla na čovjeka Isusa koji je imao nauk kao nitko do sada. Božanski duh se odmaknuo od Isusa dok je bio na križu22. Krist je tijelo koje je trpjelo. Docete su naučavali da je nemoguće prihvatiti da je Bog mogao trpjeti na križu. Na ovaj način docete su željeli sačuvati božju nedodirljivost. Bog je spasio čovjeka ali bez patnje, jer Bog ne trpi. Isus je čovjek a ne Bog, on nije središnji lik povijesti spasenja, nego ljudsko sredstvo u rukama božjeg duha koji je imao poslanje. Docete ne prihvaćaju Kristovo utjelovljenje. Docete su se temeljile na Ivanovoj

20 Gnostici su smatrali da su podređeni. Grijeha nema jer oni posjeduju duhovnu narav koje će se jednom sjediniti s nebeskom puninom. Gnostici su širili nemoral. Govore da tjelesni element nije ljudski, on je od zlog Boga. Kršćani su govorili da je tijelo dio ljudi, te da treba živjeti s nadom u uskrsnuće tijela.21 Isus Krist je novi Adam i novi Mojsije22 "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (Mk 15,34)

18

PATROLOGIJA

tradiciji, iako Ivan kasnije polemizira protiv doceta23, on naviješta da je Isus trpio u tijelu. Kod spisa Ignacija Antiohijskog se vidi da želi vjernike Male Azije uputiti u prihvaćanje vjerskih istina. Dotiče glavne istine kršćanske vjere za koje mu je stalo da ih vjernici prihvate i u njih vjeruju. On govori o jedinstvu Božjem. Bog je za Ignacija jedan i vidi ga u Trojstvu. Bog je Otac i Sin i Duh Sveti. Ignacije nije mogao teološki objasniti Trojstvo, jer tada trinitarna teologija nije bila dovoljno razvijena. Nije bio definiran njihov odnos (komunikacija). Kada Ignacije govori o Trojstvu, glavnu ulogu u povijesti spasenja igra Isus Krist. Sintetizirajući istine vjere govori o Isusu Kristu i dolazi do formulacija koje postaju središte vjere: Isus je rođen od Djevice, naučavao, stvarno je trpio, umro, pokopan i uskrsnuo. Isus nije privid i nije se sve događalo slučajno. Otajstvo Isusa Krista je bilo usmjereno na smrt i uskrsnuće kao onoga koji spašava čovjeka. Ignacije naučava da su kršćani suobličeni Kristu uskrsnućem. Ovo se najviše očituje i doživljava u Euharistiji, ljubavi za čovjeka. Iz ovakve sakramentalne stvarnosti kršćani su pozvani nasljedovati tj. živjeti po uzoru na Isusa Krista i tako biti učenici Božji. U spisima Ignacija Antiohijskog, u središtu duhovne poruke, otkrivamo već formiranu hijerarhiju Crkve u tri stupnja: đakoni, prezbiteri i biskupi. Ignacije očekuje od njih da svi budu jedno s biskupom i kaže da on predsjeda Crkvom u ime Božje. Prezbiteri su biskupovi pomoćnici, apostoli. Ignacije ističe da je važno biti dio žive zajednice koja prenosi milost dara Božjega s generacije na generaciju. Ignacije promatra Crkvu u sjaju Otajstva Božjega – u pozadini svega je Božji plan da pastiri vode svoj narod.

6.6 Polikarp – rođen je 69. godine. Povijesno je zapisano da je bio učenik Ivana apostola. Godine 155. je umro mučeničkom smrću. Bio je kršćanin koji se obratio s poganstva i postao je biskup Smirne. Godine 154. je bio u Rimi i s papom Anicetom je raspravljao o datumu slavljenja Uskrsa (14. nisana po židovskom, ili prva nedjelja nakon proljetnog punog mjeseca). Napisao je više pisama, a sačuvano je Filipljanima. U pismima poziva da se slijedi Isusa u evanđeoskoj kreposti i ljubavi. Daje različite pastoralne poticaje po kategorijama vjernika npr. piše posebno ženama, muškarcima, što možemo naći i u pastoralnim poslanicama (usp. 1 Tim 5). Potvrđuje Isusovo božanstvo, stvarnost muke, smrti i uskrsnuća. Poziva zajednicu koja je sagriješila da se pokaju i ponovno vrate u Crkvu i sam skrbi za grešnike. U Polikarpovim spisima se nalazi dosta citata iz Novog zavjeta. Polikarp opisuje duboku vjeru kršćana koji su se željeli poistovjetiti s Isusom. To su povijesni dokumenti koji pokazuju duboku vjeru prvih kršćana i njihova mučenja.

6.7 Hermin Pastir Ovo djelo pripada književnoj vrsti apokrfne apokalipse, a u starini je uživalo

velik ugled, napose u Rimu, u čijoj kršćanskoj zajednici je i nastalo. U početku je na Zapadu Pastir bio tako čašćen da ga se čitalo na liturgijskim sastancima, no već oko 200. godine Muratorijev fragment, svjestan da ovo djelo nije za odbacit zbog duhovne poruke koju posjeduje, zabranjuje ipak njegovo javno čitanje u crkvi, jer mu autor nije ni prorok ni apostol. Na Istoku, do polovice 3. stoljeća, ugled mu je bio

23 Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga: on je Antikristov (usp. 1Iv 4, 2-3)

19

PATROLOGIJA

izniman, tako da su ga Klement Aleksandrijski i Origen smatrali nadahnutom knjigom, ali nakon toga je doživio sudbinu apokaliptičke literature prema kojoj je Istok izgubio zanimanje. Po svjedočanstvu sv. Jeronima (usp. De vir. ill. 10) u drugoj polovici 4. stoljeća u nekim istočnim crkvama još se javno čita, dok mu Latini nisu bilo toliko skloni, da bi ga konačno Gelazijev dekre svrstao među apokrifne spise.

Autor mu je bio Herma, brat pape Pija I. (140-155.) Pisan je popularnim stilom, poučno i zanimljivo. Sadržajno je a judeokršćanski spis usko vezan za đidovsku apokaliptičku literaturu. Sastoji se od tri dijela: viđenje, prispodobe i zapovijedi, a središnja tematika je pitanje pokore. U vrijeme progona kršćana bilo je mnogo ljudi koji su otpali i zanijekali svoje krštenje, a nakon progona su se htjeli možda vratiti u Crkvu. Isto tako, osim otpada od vjere, postavljalo se pitanje što učiniti s onim kršćanima koji su se drugim teškim grijehom (preljub, ubojstvo) ogriješili protiv Božjih zapovijedi, a poslije su se pokajali, te su se htjeli vratiti u zajedništvo s Crkvom s kojom su grijehom raskinuli odnose.

Pred tim problemom u Crkvi je već prije postojalo više struja, a nije Herma prvi pokrenuo to pitanje. Quasten (str. 94.) je mišljenja da je pokora stara crkvena ustanova, a Herma je pokrenuo pitanja radi toga što su određeni učitelji stajali na tvrdoj liniji odričući pravo grešnicima na pokoru koja bi postojala izvan krštenja. Ovakav nepomirljiv stav nije mogao proći bez odjeka, što se vidi iz ovoga spisa. Međutim, ne stječe se dojam da Herma naviješta pokoru kao neku izvanrednu novost, niti se postavlja kao onaj koji bi prvi pokrenuo to pitanje, nego se njegova poruka grešnicima pojavljuje kao posljednja prigoda za pokoru.

Nadalje, pokora je univerzalna jer mogućnost na pokoru ima svatko. Od mogućnosti pokore ne isključuje nijedan grijeh, pa tako ni bludnost ni apostazija, već je isključen samo onaj tko se ne želi pokajati. Istinska pokora mora biti neposredne i učiniti da pokajnik odmah popravi ponašanje. Postojanje pokore ne bi smjela biti progoda da se ponovno padne u grijeh, već joj je intrinsečni cilj unutarnje obraćenje (metanoja), koje iziskuje potpunu obnovu i spremnost na okajavanje preko dragovoljnog nametanja kazne i posta, a sve je to popraćeno molitvama za oproštenje grijeha. Opravdanje koje se postiže pokorom ne može se ograničiti samo na pročišćavanju, već treba proizvesti pozitivno posvećenje, slično onome koje daje izlijevanje Duha Svetoga u krštenju (Usporedba 5, 7, 1-2). U cijelom pokorničkom postupku ne može se zaobići nezamijenjiva uloga koju ima Crkva, jer je ona neophodna ustanova za spasenje, premda Herma nigdje ne spominje pomirenje.

Osim što Pastir pokušavao odgovoriti na pitanje pokore koje se nametnulo kao goruće moralno pitanje, ovo djelo je služilo još u 4. stoljeću kao podloga za davanje katehetske poduke onima koji su se odlučili pripravljati na krštenje, što navodi na zaključak da je njegova upotreba bila mnogo šira od one prvotne, jer se u 4. stoljeću ne susreće ista problematika kao dva stoljeća prije. Stoga je vjerojatno da je bio korišten kao neki priručnik kršćanskog morala, uputa u kršćanski život, temeljno štivo za duhovnu izgradnju.

U okviru moralnih uputa Herma drži da je dužnost muža otjerati ženu preljubnicu koja se ne želi popraviti, ali ne može stupitu u novu bračnu zajednicu dok je prva živa, no ukoliko se popravi, dožan je primiti je nazad. Iz ovog se iščitava da je

20

PATROLOGIJA

Herma, za razliku od većine kršćanskih pisaca iz ovoga razdoblja, dopuštao mogućnost druge ženidbe.

Hermina kristologija nije potpuno jasna. Uopće ne koristi pojam Logos, niti ime Isus Krist, već koristi pojmove Spasitelj, Sin Božji ili Gospodin. U jednoj prispodobi (9, 1, 1) čak kaže da je Duh Sveti Sin Božji, te bi se tako radilo samo o dvjema božanskim osobama. Još je znakovitija jedna druga prispodoba (5, 6, 6-7) u kojoj kaže da je Duh Sveti, koji je preegzistirao i koji je stvorio svako stvorenje, sišao u ljudsko tijelo; to tijelo je služilo Duhu u svetosti i čistoći, te ga je Bog uzeo k sebi da ga nagradi. Iz toga bi se dalo zaključiti kako Herma Trojstvo poima kao dvojstvo kojemu je radi posebnih zasluga bio pridružen Stvoritelj u čijem se tijelu nastanio (adopcionizam) Duh Sveti.

Od drugih dogmatskih naglasaka posebno važno mjesto zauzima ekleziologija. Herma drži da je Crkva stvorena prije svih stvorenja, te se stoga predstavlja u liku stare i časne žene. Cijeli svijet je bio stvoren samo za nju (Viđenje 2, 4, 1). Osim u liku žene, Herma predstavlja Crkvu slikom otajstvene tvrđave (Viđenje 3, 3, 31; Prispodoba 8, 13, 1) koja predstavlja Crkvu predodređenih i izabranih, proslavljenu Crkvu, a ne onu cojujuću u kojoj sveci i grešnici žive jedni pored drugih. Ova Crkva je utemeljena na stijenu, Sinu Božjemu.

Međutim u Crkvu ne može nitko ući tko nije primio krštenje koje je pečat (sfragis). Uvjeren u apsolutnu nužnost krštenja za spasenje, Herma čak tvrdi da su apostoli i naučitelji nakon smrti sišli nad pakao (descensus ad inferos) da bi krstili one koji su umrli kao pravednici prije dolaska Sina Božjega.

21

PATROLOGIJA

7. Kršćanska apokrifina književnostNovozavjetni spisi Da bi se moglo govoriti o aporkifnoj kršćanskoj književnosti potrebno ju je

staviti u širu cjelinu svoga vremena. Kao što se vidi iz primjera Apostolskih otaca, novozavjetna kanonska književnost nije jedina kršćanska književnost koja nastaje u 1. i 2. stoljeću. Usporedno djelima koja su prepoznata i vrednovana kao pravovjerna, nastala su u 2. stoljeću i mnoga djela, napose u gnostičkim krugovima, koja su se predstavljala kao apokryphoi – apokrifi, što znači tajni, skriveni, nedostupni javnosti, namijenjeni samo onima koji su osposobljeni razumjeti taj nauk.24 U 1. stoljeću kad se kršćanstvo širi od Palestine, Male Azije pa sve do krajnjih granica Rimskoga carstva, nastaju mnogi spisi. Jedni nastaju prigodno (poslanice), drugima je cilj popratiti usmeni navještaj – kerigmu (Evanđelja), koji je u tom razdoblju još uvijek privilegirani način prenošenja radosne vijesti. Kako se kršćanstvo sve više širilo, osjećala se sve veća potreba takvih spisa koji će potkrijepiti, dokumentirati i argumentirati navještaj. Apostolima nije bio potreban pismeni zapis da potkrijepi autentičnost njihova propovijedanja, ali kako se Crkva širila, te oni nisu više uspijevali biti prisutni na svim mjestima, njihovim učenicima i nasljednicima se činilo vrlo korisno zapisati, koliko je to bilo moguće i potrebno, sadržaj njihova propovijedanja. Na poseban način se to odnosi na Evanđelja u kojima je sadržan Isusov život, riječi i djela, središnji sadržaj njihova navještaja. Nastao je tako izvor Isusovih izreka, najprije usmeno pa onda i pismeno, da kršćanskim misionarima posluži kao priručno sredstvo.25 Iza ovih dokumenata, koji su odraz i svjedočanstvo različitih crkvenih tradicija, stajalo je jamstvo pojedinog od Apostola, što se prepoznaje u četiri Evanđelja. Apostolstvo, to jest apostolsko jamstvo, daje pojedinom spisu autentičnost i vjerodostojnost navještaja. Međutim u novozavjetnom kanonu knjiga postoje i one koje nisu napisane rukom apostola, ali ih Crkva, kojoj su Apostoli prenijeli dar Kristova života i Duha, unutarnjom karizmom prepoznaje kao svoje, te im pripisuje apostolstvo proglašavajući ih spisom nekog od apostola. Crkva to nije učinila s ciljem da prevari ili falsificira, nego da posvjedoči kako u njima postoje istine vjere koje odražavaju dotičnu kerigmatsku tradiciju, čime se također potvrđuje primat Crkve u odnosu na novozavjetne spise.26 U ovom prvom razdoblju ona jamči za apostolicitet pojedinog spisa, premda nisu svi spisi u prvi mah pokazivali isti intenzitet vjerodostojnosti, tako da pojedine zajednice ne časte i ne čitaju jednako sve knjige na svojim okupljanjima, što će reći da ih ne smatraju Svetim Pismom. Usprkos različitosti koje su se u pogledu nekih knjiga pojavljivale na lokalnoj razini, prvo suglasje oko predaje postiglo se oko polovice 2. stoljeća, te se tako oblikovao jedan odlučujući kriterij za određivanje novozavjetnok kanona (grč. kanon = mjera, metar, kriterij).27

24 Da bi se popunila slika onog vremena ne treba izgubit iz vida da kršćanska književnost nije jedina u tom razdoblju, već postoji i druga, bilo da je religiozna ili nereligiozna. Između 50. i 150. godine nastaju mnoga djela poganske (filozofija, povijest, književnost), ali i židovske književnosti.25 Usp. Gnilka, str. 229-234. 26 U ovom razdoblju nastanka Pisma, nije mogao vrijediti aksiom Sola Scriptura, usvojen od protestantskih reformatora kao isključivi proncip objavljenih istina.27 Usp. Drobner, str. 61-64.

22

PATROLOGIJA

U prvoj polovici 2. stoljeća mnoge heterodoksne kršćanske sljedbe, na poseban način gnosticiza, stvaraju i časte „svete knjige“, stavljajući ih pod apostolski autoritet, s ciljem ozakonjenja vlatitih devijantnih ideja. Srkva je stoga prisiljena autoritativno odrediti koje knjige sadrže autentičnu istinu vjere i mogu biti korištene javno na liturgijskim sastancima zajednice, čime se oblikuje korpus novozavjetnih knjiga. Ovaj proce se dogodio do konca 2. stoljeća, premda je konačni popis novozavjetnih knjiga određen tek u 4. stoljeću. Muratorijev fragment, za koji se drži da je nastao oko 200. godine u Rimu, sadrži 22 od 27 kanonskih knjiga, a cjeloviti kanon po prvi put se nalazi u jednom Atanazijevom uskrsnom pismu (Pismo 39) iz 367. godine, a na Zapadu je sadržan u drugom dijelu Gelazijeva dekreta koji je plod jedne rimske sinode održane za vrijeme pape Damaza 382.

Bilo bi pogrešno ovaj postupak držati pristranim, jer ovo što se definiralo u 4. stoljeću plod je iskustva i unutarnje svijesti kršćanskih zejednica koje su držale neke spise privilegiranim sredstvima posredovanja kršćanske objave, te su ih tako kanonizirale. Radi se o izboru valjanih svjedočanstava nastalih u konkretnom eklezijalnom kontekstu i po sebi odgovaraju na konkretne potrebe, ali uvrštene u kanon zadobivaju univerzalnu vrijednost. Viđene kao autentična dokumentacija kojom se dolazi do izvornih sastavnica povijesti i nauke Isusove, ove knjige postaju povlaštena sredstva posredovanja božanske objave. Određivanjem kanona novozavjetnih knjiga Crkva daje odgovor na izazov koji su joj uputile razne kršćanske sljedbe kompromitirajući jedinstvo evanđeoske poruke u mnoštvo različitih struja i nauka.

Starokršćanski apokrifni spisi Kršćanski spisi prvih stoljeća koji su naslovom, sadržajem ili književnom

vrstom u vezi sa Novim zavjetom i težili su da zadobiju apostolski auktoritet, ali ih Crkva nije uvrstila u kanon, zovu se apokrifima. No, sam pojam apokrif zadobovia drukčije značenje u korištenju Crkve, nego što je to imao za gnostike. Dok se je za njih naziv „apokrifne knjige“ odnosio na knjige koje su bile u najvećoj cijeni, jer su sadržavale tajne istine dostupne samo onima koji su posjedovali znanje, dotle je za Crkvu, nakon što je bila prisiljena radi gnostika definirati kanon, taj pojam zadobio značenje lažnih, heretičnih, tendencioznih spisa. Međutim, po sebi ova riječ ne znači da se radi o heretičnoj književnosti, jer su mnogi od apokrifa sadržavali valjanih doktrinalnih elemenata koji nisu bili zapisani u kanonskim knjigama, ali zbog mnoštva legendarnih natruha, kao i nerazumljivih opisa čuda, nisu bile prihvaćene u kanon.

Crkveni oci stoga ovim imenom označavaju nekoliko kategorije spisa: spisi kojima je nepoznato podrijetlo i lažno je pripisivanje nekom od apostola; spisi koji zajedno s korisnim podacima sadrže i doktrinalnih grešaka; spisi kojima nije dopušteno javno čitanje u crkvama jer nisu kanonski; spisi koji su nastali u krivovjernim krugovima ili su ih koristili krivovjerci.

Što se tiče pripisivanja heretičnosti ovim spisima, bilo bi nepravedno, u ambijentu u kojem još nisu bili jasno određeni i omeđeni pojmovi pravovjerja i krivovjerja, tvrditi za mnoge rane apokrife da su nastali kao heretička literatura, nego su bili odraz lokoalne situacije neke kršćanske zajednice ili skupine, ili pak

23

PATROLOGIJA

pojedinačnog iskustva vjere punog jakih emocija. Prava je istina da su u kršćanskom ambijentu 1. i 2. stoljeća kružile mnoge zbirke Isusovih izreka i djela neovisno od gnostičkih krugova, te brojni spisi pod imenom apostola i učenika.

Suvremeni istraživači su ipak skloniji ne rabiti definiciju koja apokrife dovodi u usku veze s novozavjetnim kanonom, jer bi se time ograničio vremenski raspon u kojem su nastali (od 1. do 4. stoljeća), te se spis nastao u 3. stoljeću ne bi mogao u nikojem slučaju pozivati na apostolsko naslijeđe. Stoga se umjesto dosadašnjeg korištenja imena Novozavjetni apokrifi radije koriste Starokršćanski apokrifi. Podjela apokrifa na Starozavjetne i Sovozavjetne ovisila je o naslovu ili osobi na koju se tekst pozivao. Ukoliko se radilo o starozavjetnoj osobi, spis bi bio svrstavan u kategoriju starozavjetnih apokrifa, međutim danas se nastoji razvrstati spise na temelju okruženja u kojem je nastao. Tako apokrifna djela koja su nastala u židovskim zajednicama pripadaju apokrifima Staroga zavjeta, dok spisi koji se pozivaju na novozavjetne sadržaje, i kad nose ime neke od starozavjetnih osoba (npr. Izaijino uzašašće), pripada novozavjetnoj tj. kršćanskoj apokrifnoj književnosti.

E. Junod opisuje tri obilježja kršćanskih apokrifa: - pozivanje na figure i događaje s početaka kao preinačeni razvoj memorijalnih predaja, neovisno od bilo kakve ideje da se stvori normativna kolekcija; - preko prijevoda, dodataka i drugih zahvata tekst je prenešen na nesređen način zbog nedostatka auktoriteta koji bi nad njim bdio; - ove anonimne tekstove nemoguće je svrstati u skupine slične po razdobljima, mjestu, teologiji ili ideologiji, književnoj vrsti. Nakon što je oblikovan kanona Svetoga pisma, postala je još učestalija pojava da se spisi koji nastaju nakon toga pozivaju, bilo sadržajem bilo oblikom, na Novi zavjet. Shodno tome koncem 2. stoljeća mogu se razlikovati tri vrste apokrifnih spisa: a) knjige, napose Evanđelja i Djela, koje žele osvijetliti ili dopuniti određene teme koje su u kanonskim tek samo dodirnute (npr. odnos Marije i Isusa, Isusovo djetinjstvo...). Cilje je zadovoljiti narodnu znatiželju ili određene teološke prohtjeve. b) djela u suparništvu s kanonskima, samo jer žele dati legitimnost devijantnim mišljenjima pojedinih skupina ili sekta, ili pak lokalnim predajama; c) kasniji spisi koji, na temelju povećanog apostolskog auktoriteta, žele riješiti aktualne apologetske ili dogmatske probleme.

Prikupljanje apokrifa u određeni corpus spisa umjetna je i naknadna inicijativa koja nema ništa zajedničkoga s nakanom pojedinoga teksta. Zbirke apokrifnih tekstova koje postoje u modernim izdanjima imaju samo praktičnu korisnost, ali ni u kojem slučaju mogu poslužiti za ozbiljni studij uz pomoć međutekstualnog uspoređivanja. Pojedini spisi su nastali kao pojedinačne inicijative i na omeđenom području, te ih se može uspoređivati samo s drugim kršćanskim djelima nastalima u isto vrijeme i na istom prostoru. Stoga se ne može govoriti o apokrifima kao da bi se radilo o preciznom i artikuliranom planu da se predstavi kao homogeno tijelo, doktrinalna jasno i organski povezano.

Za razliku od novozavjetnih knjiga, koje imaju univerzalno značenje, ostala kršćanska literatura se nije čitala na liturgijskim slavljima kršćanske zajednice diljem cijeloga Carstva. Apokrifna literatura nije nastala u namjeri da stvara vlastiti korpus knjiga i nije imala univerzalno značenje, koji bi bilo suprotstavljeno organskoj cjelini

24

PATROLOGIJA

Novoga zavjeta, koje je zahvaljujući crkvenom auktoritetu postalo jedna nedjeljiva cjelina. Premda se apokrifno djelo u svom naslovu poziva na Isusa i apostole, to ne znači da je nastalo sa željom i sa sviješću zajedništva s drugim nekanonskim spisima, ili pak stvaranja paralelnog korpusa, bilo da je htio zadobiti kanonski auktoritet od strane Crkve, bilo da je samo htjelo skrenuti pozornost čitatelja na određene sadržaje. Otvorenim doktrinalnim sučeljavanjem između gnostika i „Velike Crkve“ sredinom 2. stoljeća nametnulo se logično pitanje: koji spisi prenose autentičnu Isusovu predaju, ili pak izvornu predaju o Isusu, budući da su se i gnostici i Crkva pozivali na apostolstvo? Tko je u posjedu izvorne apostolske nauke koja se temelji na propovijedanju, gnostici koji su se pozivali na tajne predaje počevši od ovog ili onog apostola ili Crkva koja se pozivala na javnu predaju koja se prenosila apostolskim naslijeđem u Crkvama diljem Carstva?

Iz ovog sukoba je razvidno da je apostolicitet pojedinog spisa glavni kriterij njegove autentičnosti. I u kronološkom smislu, što nije zanemarivo, i jedni i drugi su znali da apostilicitet stoji prije pojedinog spisa, kao što je Krist i osnovao apostolsku zajednicu koja je kerigmom i životom jamčila istinitosti i autentičnost njegova propovijedanje i djelovanja, a da sam nije ništa napisao. Apostoli su bili najautentičnije Kristovo pismo. Samo se postavljalo pravo pitanje tko posjeduje pravo apostolsko naslijeđe, oni koji zastupaju javnu predaju ili oni koji zastupaju tajnu. Za Crkvu autentično apostolsko naslijeđe je sadržano i odražava se u kerigmi koju potvrđuju svjedočkim životom i mučeničkom krvlju, dok za tajne predaje i misteriozna znanja nitko nije položio život. Apostolslo naslijeđe Crkva potvrđuje neprekinutim slijedom povezanosti koji se može rekonstruirati unazad sve do apostola, dok gnostičke sljedbe ne mogu to primijeniti niti za svoje zajednice niti za svoje spise.

Naposlijetku, budući da je u raspravi oko autentičnosti spisa ključan pojam apostoliciteta, potrebno je odgovoriti na pitanja odakle taj pojam i argument. Kako je nastao i tko ga je stvorio? Tko god ga je stvorio, taj bi imao ključ rješenja ove zagonetke i imao bi pravo biti autoritativno mjerodavan. Povijesno je sigurno i dokumentirano da gnostici nisu ni stvorili ni razvili dokaz iz apostolskog naslijeđa, premda su željeli usidriti svoj nauk u apostolskom pozivajući se na tajne predaje i dajući naslove svojim spisima po imenima apostola.

Zato nisu u pravu oni koji polaze od pretpostavke da su svi spisi u početku imali jednaku vrijednost, u kršćanstvu koje se na samim svojim počecima odlikovalo pluralnošću. Po njihovu mišljenju, tek nakon što je Rimsko carstvo podržalo jednu sektu, pojmovi „pravovjeran“ i „krivovjeran“ postali su službeni, nakon čega su prihvaćani kao kanonski spisi samo 4 evanđelja, Djela, 15 Pavlovih poslanica i još nekoliko drugih spisa, dok su drugi proglašeni krivovjernima i spaljeni.28 Cijeli ovaj proces dogodio se je mnogo ranije nego je Crkva dobila slobodu i nije bio pristran, već utemeljen na živoj vjeri zajednice i apostolskoj predaji koju je bilo moguće kronološki potvrditi iz pokoljenja u pokoljenje. Vjera zajednica koje su bile poučene usmenim putem, sačinjavala je kriterij kojim se moglo raspoznati vjerodostojnost pojedinih spisa koji su kružili zajednicama pod različitim imenima. 28 Usp. Peter N. Stearns, The Encyclopedia of World History, Ancient and Classical Periods, 2001., koja se može konzultirat u internetskom izdanju na web stranicama http://www.bartleby.com, poglavlje pod naslovom The Rise of Christianity.

25

PATROLOGIJA

Premda Crkva u 4. stoljeću konačno odbacuje apokrife kao neautentičan pokušaj približavanja Kristu, apostolima i Božjoj objavi, ipak nikad nije odbacila one spise koji nisu u sebi sadržavali krivovjernih elemenata, nego su poslužili vrlo dobro za teološku obradu pojedinih tema, pobožnost i propovijedanje.29 Neki od njih su nastali kao plod pučke pobožnosti koja je na sebi svojstven način htjela prepričati pojedine događaje s obilje maštovitih elemenata, te su ostali u okvirima pravovjernosti ne koseći se s objavljenom istinom kanonskih spisa i crkvene predaje.

Gnostičke zajednice koje su htjele zadržati dodir s Crkvom bez radikalnog loma i razdvajanja širile su tezu u skladu s vlastitom antropolgijskom slikom. Po njima je bez daljnjega dobro sve ono što je sadržano u javnim (kanonskim) spisima Crkve, ali je to ostalo na razini puka, dok su oni posjedovali tajno znanje, sadržano u njihovim spisima, koje je samo za one koji su sposobni shvatiti dubinu njihove poruke i misli. Držali su da ni Isus nije sve obznanio svojim apostolima u javnom propovijedanju, nego da je poijedine istine i tajne prenosio apostolima u osami, ili pojedinim apostolima pojedinačno u prikladnim trenucima (naročito nakon uskrsnuća).

Bilo bi prefantastično, nedosljedno i premalo znanstveno, prihvatiti varijantu da je Isus imao neke tajne nauke, kad nikakvi drugi povijesni dokumenti, ni događaji ni život zajednice vjernika to ne potvrđuje. Nigdje nema dokumentiranog spomena da je odmah nakon Isusa, uz jeruzalemsku crkvenu zajednicu okupljenu oko apostola, postojala druga crkvena zajednica koja je prenosila njegove tajne nauke, niti postoje spisi koji bi potvrđivali vremenski neprekinuti slijed gnostičkih teza. Pogotovo što nisu svi apokrifi nastajali u gnostičkim zajednicama, te je onda potrebno tražiti drugi hermenetski ključ njihova nastanka. Ovaj ključ se iščitava u općem ozračju u kojem su živjeli kršćani 1. i 2. stoljeća koji su sadašnji trenutak svoje povijesti živjeli pod snažnim misionarskim impulsom, željni privesti obraćenju i Isusovu nauku sve ljude. Pozivanje na izvore (Isusa i apostole) u službi je njihova sadašnjeg življenog trenutka na način da ih ne zanima cijelokupna Isusova nauka, već samo neki elementi propovijedanja. Tako se širi praksa da aktualiziraju prošlost na temelju vlastitog religioznog iskustva i ambijenta, te se u tom kontekstu tumači i obnavalja Isusova poruka. Uvjerenja da je Isus trajno prisutan u zajednici ili u vjernicima, njegova ukazanja i čuda koja prate i potvrđuju djelovanje misionara, bili su življeni i tumačeni kao izvor aktualne, posadašnjene objave. U prilog tome je išao i snažan osjećaj za proročku karizmu, vrlo prisutnu u 2. stoljeću, koja je doprinosila stvaranju Isusovih izreka, a izreke proroka i njihovih učenika imale su velik auktoritet u dotičnim zajednicama.

Uslijed toga ne čudi da je Crkva definirala kanon, listu spisa koji sadrže vjerodostojna svjedočanstva, čime daje odgovor na zloporabu koju su činili gnostici u pogledu objave i nadahnutih spisa. Apokrifna literatura je doživjela svoj procvat u 2. i 3. stoljeću, nakon čega je, nemajući iza sebe auktoritet koji bi je podržavao, ni snagu neprekinutog naslijeđa, polako nestajala. Definirajući kanon novozavjetnih spisa Crkva je u isto vrijeme osudila i odbacila apokrifne spise, no to se nije dogodilo na

29 Jakovljevo Protoevanđelje je izvršilo golem utjecaj na umjetnost, pobožnost i liturgiju, premda je u Gelazijevu dekretu osuđeno kao apokrifno. Naime, poznato je po tome što je spominje imena Marijinih roditeljia Jaokima i Ane, te pripovijeda Marijino čudesno začeće i djetinjstvo, kao i vijest Marijna uvođenje u hram i život u hramu što rimska litugija slavi posebnim blagdanom. Nastalo je sredinom 2. stoljeća.

26

PATROLOGIJA

pristran način kao pobjeda jedne autoritativne sekte, već u ime logike po kojoj nisu mogle biti točne „sve istine“ o Isusu, nego samo jedna istina.

Uz apostolicitet, koji nije mogao biti dovoljan kriteri u ambijentu u kojem su se svi pozivali na apostolstvo svojih spisa, bio je neophodan i drugi kriterij, a u ovom slučaju to je bio katolicitet, univerzalnost Crkve. Ova univerzalnost se očitaovala u međusobnom zajedništu i univerzalnom konsenzus glede prihvaćanja spisa koje je trebalo uvrstiti u kanon. Od samih početaka postojala je raznolikost tradicija i različitih teoloških naglasaka, zasvjedočena i u kanonskim spisima (npr. 4 Evanđelja), međutim isto tako od samog početka postojala je svijest o zajedništvu apostola kojima je glavni zadatak bio propovijedati Kristovo uskrsnuće. I kad među njima nastaju rasprave (sukob Petra i Pavla), te svojevrsna različitost kao što je bilo različit odnos glede opsluživanja Zakona, svjesni su da unatoč svega moraju pronaći zajedništvo, koje ih čini da budu Crkva, zajednica utemeljena Spasiteljevom voljom.

I konačno, univerzalnost se nije temeljila na nekom apstraktnom dokazu, već se temeljila na liturgijskoj uporabi nekog spisa u javnom bogoštovlju zajednice, kojoj cilj nije bio tek prenošenje jedne nauke, već naviještanje novoga života u Isusu Kristu.

Po svom sadržaju apokrifi se mogu klasificirati u tri skupine: a) Predaje o Isusu i Mariji. - Evanđelja. Među ove prve se ubrajaju različiti oblici evanđelja i zbirke izrek,

od kojih je najpoznatije Timino evanđelje iz gnostičke biblioteke pronađene u Nag Hammadiju. Analogni po obliku kanonskim evanđeljima su evanđelja upotrebljavana u heterodoksnim judeokršćanskim zajednicama (Evanđelja Nazarena, Evanđelje Ebionita, Evanđelje Egipćana).

- Muke i uskrsnuća. Najpoznatiji tekst koji se ograničava samo na muku i uskrsnuće je Petrovo Evanđelje, sastavljeno vjerojatno u Siriji oko 150. godine. Ovoj skupini pripadaju tekstovi, sastavljeni od 4. stoljeća, koji pričaju sudski postupak protiv Isusa u obliku službenog zapisnika (npr. Acta Pilati ili Nikodemovo Evanđelje). Isto tako postoje tekstovi koji opisuju samo Isusov silazak nad pakao i uskrsnuće (npr. Bartolomejeva pitanja, Knjiga uskrsnuća apotola Barolomeja, Gamalielovo Evanđelje).

- Rođenje i djetinjstvo Marije i Isusa. Ova skupina spisa je svoju pozornost usmjerila prema suprotnom odsječku Isusova života, a to je djetinjstvo, o čemu se već u kanonskim evanđeljima (Matej i Luka) prikupila prva biblijska dokumentacija koja tumači Isusovo rođenje kao čudesno ostvarenje Božjih obećanja. Vjerojatno je nastanku Jakovljeva Protoevanđelja pridonijela polemika sa židovima koji su, da bi obezvrijedili kršćanski naviještaj obezvrijeđivali Isusa govoreći o njegovu nezakonotom rođenju. Sasvim različita nakana je vodila autora Evanđelja djetinjstva po Tomi koje sadržava niz Isusovih anegdota u dobi između 5 i 12 godina. Vjerojatno je šutnja kanonskih evanđelja o tom razdoblju Isusova života poticala radoznalost pa se težilo nadomjestiti prazninu pričama o anticipiranom objavljenju njegove božanske moći.

- Uznesenje Marijino. Što se tiče Marijina uznesenja, kanonski spisi o tome apsolutno ne govore ništa, međutim, što se tiče izvankanonske starokršćanske

27

PATROLOGIJA

literature, o toj temi nam je ostalo šezdesetak djela na osam jezika. Najznačajnija od njih su: Pseudo Ivanova knjiga usnuća, Transitus Pseudo Melitona iz Sarda, Transitus Pseudo Josipa iz Arimateje, Knjiga počinka itd.

- Dijalozi Uskrsloga. Gnostički nauk o tajnim predajama i istinama koje je Isus povjerio pojedinom apostolu potaknula je obilje tekstova kojima je u središtvu Isusovo objavljivanje učenicima, ali većina tih tekstova formom pripada ili evanđeljima ili apokalipsama (na primjer Jakovljev apokrif, dva Jakovljeva Otkrivenja, Tomina knjiga, Marijino Evanđelje (Magdalena), od čega je većina nastala pod utjecajem gnosticizma. Od „pravovjernih spisa“ koji tematiziraju dijaloge s Uskrslim najpoznatija je Poslanica apostola (polovica 2. st.), razgovor Uskrsloga s Dvanaestoricom u kojoj se prepoznaje antidocetsko usmjerenje.

b) Predaje o apostolima - Poslanice. Među apokrifima ova literarna vrsta je uglavnom rijetkost.

Spominju se nadasve Poslanica Korinćana sv. Pavlu i njegov odgovor (Treća Korinćanima). Povijest je sačuvala vijest o Pavlovim apokrifnim Poslanicama zajednicama u Laodiceji i Aleksandriji, a ostao je na latinskom jeziku sačuvan niz od 14 pisama prepiske između Pavla i Seneke, a poznata je jedno duže pismo apostola Tita koje po svoj prilici dolazi iz priscilijanističkih enkratitskih krugova Španjolske.

- Djela. Za razliku od poslanica, literatura apostolskih Djela je iznimno bogata i stvorila je jednu vrstu apostolskog modela koji svojim čudima objavljuje prisutnost i nadmoćnost Božju. Dok su Lukina Djela apostolska Djela svih apostola, dotle apokrifna Djela opisuju djelovanje pojedinog apostola. Najpoznatija apokrifna Djela su Ivanova, Petrova, Andrijina, Pavlova i Tomina (nastala između 2. i 3. st.), i svi, barem djelomično, sadrže gnostičkih motiva. Međutim, ipak je na razini znanosti napuštena ideja da bi apokrifna Djela kao cjelina bili gnostičkoga porijekla. Zbog određenih sumnjivih doktrinalnih elemenata, a i zbog toga što su se heterodoksne skupine pozivale na njih, bili su odbačeni i osuđivani kao krivovjerni, no ipak ih se nastavilo čitati u samostanima, ali zbog dužine ne cjelovito već fragmentarno (iznimka su Tomina djela). Kako su za liturgijska slavlja pojedinih apostola korišteni završni djelovi koji sadržavaju opis mučeništva, tako postoji mnoštvo manuskripta koji sadržavaju te opise.

c) Otkrivenja Apokrifna otkrivenja su spisi u kojima ljudskim bićima bivaju objavljene

(redovito preko vizija) vlastitosti biti božanskog svijeta, redovito skrivene ljudskim očima, a koje imajo odlučno značenje za spasenje iz ovoga svijeta obilježenog negativnošću u koju neprestano tone. Razumljivo je da je kršćanstvo u svojim počecima usvojilo takav izričaj da bi razmišljalo o Spasiteljevoj osobi i djelu, jer je apokaliptički izgled i sadržaj omogućivao pristup božanskoj dimenziji onoga koji je u ovome svijetu djelovao kao čovjek Isus. U takvom ozračju Isusovo djelo se objavljuje kao uporište cijelokupne povijesti svijeta, također i nadasve u sukobima između duhovnih sila dobra i zla, za koje se drži da djeluju iza vidljivih događanja. Već je Ivan u kanonskom Otkrivenju doveo u suodnos sadašnji trenutak kršćanske zajednice

28

PATROLOGIJA

s posljednjim vremenima, jasno imajući u vidu središnje mjesto osobe Isusa Krista u takvom scenariju.

Najznačajnija kršćanska apokrifna Otkrivenja su Izaijino uznesenje, Otkrivenje Petrovo (smatrano čak kanonskim spisom u nekim zajednicama), Otkrivenje Pavlovo, Otkrivenje Tomino, Pseudo Ivanovo Otkrivenje, Marijino Otkrivenje.

29

PATROLOGIJA

8. Apologeti

Opća obilježja i važnost apologeta Imenom apologeti (grč. apologeistai = braniti se; apologetikos = spreman na

obranu), ili grčki apologeti jer svi ovi autori pišu gčkim jezikom, označena je skupina autora koji stavaljaju sebi u zadatak obraniti kršćansku vjeru od optužbi i od poganskih progona i optužbi tijekom 2. stoljeća, premda će i u kasnijim vremenima biti autora i spisa kojima se brani vjera od napada izvana. Naime, u svom prvom širenju kršćanstvo i ne htijući izaziva određena sukobljavanje. Kao religiozna organizacija sučeljava se s poganskom državam, kao monoteistička religija s poganskim politeizmom, kao vjera u Mesiju sa židovstvom, kao objavljena istina s poganskom filozofijom, te je radi toga progonjena na dotičnim razinama.

Za razliku od Apostolskih otaca koji pišu prigodna pastoralno-duhovna i poticajno-simbolička djela za izgradnju vjernika, naslovnik apologetskih spisa nije isključivo kršćanska zajednica, nego izričito i izravno upravljaju spis sugovorniku, izvanjskom i drukčijem od nje, bilo da se radi o pojedinačnom ili kolektivnom. Upravo taj element je važna novost koja se ticala kršćanske literature jer se po apolegetima dogodio susret i sučeljavanje između kršćanske poruke i antičke kulture. Njihova književna djelatnost svjedočanstvo je saopćavajućeg naboja samosvijesti kršćanske zajednice, koja svoj navještaj nudi kao svjesno i razumsko svjedočanstvo kršćanskog identiteta (tko smo?) i sadržaja kršćanske vjere (što vjerujemo?), iz čega se iščitava do tada iskristalizirano uvjerenje da je kršćanstvo privilegirani put, ako ne jedini, pristupa Bogu, a time istini i spasenju koje iz toga proizlazi.

Takav zahtjev je, bez sumnje, parao uši poganima 2. stoljeća, koji su smatrali da su kršćani, gledano u odnosu prema kulturi priprosti, društveno marginalni, ako ne čak i opasni, ali u svakom slučaju neupućeni u časnu i staru predaju filozofske i teološke grčke misli, koja je do tada bila povlašteni prostor ljudskog istraživanja o Bogu i istini. Apologeti, učeni obraćenici, svojim spisima pokazuju da su svjesni novonastalog ozračja u kojem se odigrava evangelizacija. Ukoliko je u prvom trenutku misionarskog zanosa Crkve bio dovoljan naviještaj i pripovijedanje kršćanske poruke da odgovori na religiozne upite s kojima se susretalo kršćanstvo, sada se sukob događao na većoj razini. Optužbe koje su se dizale protiv kršćanstva dovodile su u pitanje zakonitost i vjerodostojnost kršćanske poruke, pa su se apologeti trudili sadržajno i razložno uobličiti kršćansku ponudu. Našli su se u situaciji da su se morali mjeriti s optuižbama i upitima izvanjskog sugovornika u odnosu na zajednicu vjernika, te su morali posjedovati odgovarajuću intelektualno-kulturološku spremu da bi njihov odgovor bio razumljiv i uvjerljiv. Našavši se na dodirnoj točki između kršćanske zajednice i izvanjskog sugovornika, zapala ih je zahtjevna dužnost da opravdaju i preoblikuju kršćansku poruku u izričaj koji je pojmovno i kategorijski prikladan i jasan. Za njih je to značilo prihvatiti izazov i sići u polje sučeljavanja učenim jezikom, prihvaćajući sva izričajna pravila stvorena i usvojena u retoričkoj predaji, logičko-dokazne mehanizme sukladne kriterijima te vrste komunikacije, te koristiti rječnik svojstven misaonim kategorijama poganskoga svijeta s kojim se sučeljavaju.

30

PATROLOGIJA

Filozofsko i religiozno ozračje Glede vjerskog ozračja u kojem su djelovali, religioznost je bila obojena

tradicionalnim politeističkim kultom kojemu su se priključivale određeni inovativni oblici religioznosti kao što je Mitri kult ili pak misterijski kult koji su se redovito prakticirali na granicama magijskoga. S filozofsko-teološke strane tijekom 2. stoljeća polako je slabilo razlikovanje među školama i filozofskim predajama, što vodi prema gnerealnom sinkretizmu, obilježenog ponajviše Srednjim platonizmom, čiji je središnji teoločki nauk sačinjavala definicija prvog principa, božanskog i jedinog, potpuno neizrecivog i transcendentnog, opisanog po postupcima koji se pozivaju dijelom na Platona, dijelom na Aristotela. Ispod ovog „prvog Boga“, koji u sebi sadrži kao svoje misli ideje iz Platonova svijeta ideja, nalazi se drugi princip (drugi bog) koji ima ulogu posrednika između božanskog, aposolutno transcendentnog, i materije, koja od „drugog boga“ prima vlastiti oblik i koji providonosno bdije nad njom. Ovaj „drugi bog“ može biti definiran u duhu stoicizma kao Logos, ili se konkretizirati u providnosti (pronoia) koja upravlja svjetovima, ili u božanskoj sili (dynamis), ili biti poistovjećan s platonističkom dušom svijeta (anima mundi).

Pored ovih stožernih elemenata helenističke misli 2. stoljeća, pojedini teološki pravci su prihvaćali postojanje niza demona, posrednika između božanske i sfere i čovjeka, obdarenih čas pozitivnim obilježjima, čas negativnim i zlim ulogama. Shodno ovoj shemi na koju se pozivala učena poganska elita, tradicionalni politeistički panteon je bio podvrgnut alegorijskom tumačenju, tako da se bogove držalo različitim pojavcima jedinoga božanstva i njezinih svojstava, ili se držalo da je štovanje bogova plod pobožanstvenja uglednih ljudi iz starine ili pak pozitivnih demona koji bi uzimali tjelesno obličje.

I pučka pobožnost i filozofska promišljanja kretala su se u okvirima dvaju ishodišnih točaka antičke kulture: po principu predaje (nomos) samo ono što ima solidne korijene u prošlosti, ima vrijednost; po pricipu razumnosti (logos) intelektualni i egzistencijalni izbori morali su biti plod pažljivog utemeljenja, a ne iracionalnosti ili slijepe lakovjernosti.

Sadržaj antikršćanskih optužbiApologetski spisi u sebi sadržavaju reakciju na stav i odnos koji je bio zauzet

prema vjernicima, a nije bio primjeren ni njihovu stilu življenja u društvu niti pravnim normama Rimskoga carstava. Optužbe koje su završavale kaznama i progonima kršćana dolazile se s više strana i na više razina.

1) Poganski puk. Kršćane je najčešće prozivala neupućena svjetina koja nije shvaćala niti pokušavala shvatiti kršćanska otajstva, nauk i istine. Radije je tražila povod za nepovjerenje prema onima vjernicima čiji je život i moralnost bio živući ispit savjesti cijelom društvu. Željan krvanih zabava koje su bile sukus antikršćanskih progona, poganski puk je optuživao kršćane za ateizam (crimen religionis) budući nisu poštivali mnogoboštvo niti su se podlagali javnim poganskim bogoštovnim činima. U istu kategoriju religioznih optužbi ulazi i optužba za nepoštivanje carskog božanstva (crimen maestatis). Iz toga proizlazi da su kršćani bili sumnjičeni kao protivnici općeg dobra koje se temeljilo na štovanju bogovova Carstva i cara koji je bio fizički čimbenik

31

PATROLOGIJA

jedinstva i blagostanja. Nadalje, na moralnoj razini kršćani su, na temelju kojekakvih glasina, bili optuživani za ubojstva i za protuprirodni blud. Navodno, na svojim susretima jedu djecu i piju njihovu krv (optužbe vjerojatno nastala zbog neshvaćanja euharistije za vrijeme koje su vjernici blagovali Kristovo tijelo i krv). Kako su se kršćani držali i zvali braćom i sestrama, tako je njihova bratska ljubav bila povod da ih se optuži za incest, protuprirodni blud s rodbinom, koji ide dotle da sin bludno griješi s majkom (aluzija na mit o Edipu).

2) Kulturna poganska elita (pisci, filozofi, govornici...). Tijekom 2. stoljeća mnogo značajniji i izazovniji bili su pisani napadi poganske kulturne elita na kršćanstvo. Među protivnicima kršćanstva na poseban način se ističu: govornik Marko Kornelije Fronton,30 satirički pisac Lucijan iz Samosate,31

filozof Celso.32 Na razini življenja ismijavali su kršćansko poimanje bratske ljubavi (skrb o braći, napose malenima), na kojoj se temeljio kršćanski socijalni nauk i praksa (odricanje od svojih dobara i dijeljenje s onima koji nemaju). Zbog spremnosti da pod mukama umru za svoja vjerska uvjerenja, svjesni da istniskim svjedočenjem postižu zalog života vječnoga koji će baštiniti uskrsnućem od mrtviih u posljednji dan, kršćani su morali podnijeti dodatne napade i ismijavanja sa strane pogana.33 Helenistički filozofi su u najboljem slučaju mogli prihvatiti govor o besmrtnosti duše, ali vjera u uskrsnuće mrtvih, i tijelom i dušom, činila im se besmislena. Na razini intelektulne uvjerljivosti i povijesne vjerodostojnosti poganski pisci su napadali kršćanstvo kao novonastalu religiju bez tradicije, koja navodno nije imala svoje utemeljenje u prošlosti, u velikim predajama filozofskih i religioznih škola.

3) Židovi. U 2. stoljeću nesmiljeni protivnik kršćanstva je i židovstvo, vjera na čije povijesno-spasenjesko iskustvo su se pozivali i kršćani, svjesni da se ne mogu odreći upućenosti na starozavjetnu objavu, čije ispunjenje propovijedaju u Kristu. Međutim, židovsto je prema kršćanima zauzelo maćehinski odnos (usp. Dj 13-14; 17-18), te su bili u mnogim krajevima začetnici progona protiv kršćana.34 osjećali su se ugroženima u rimskom carstvu. Bojali su se da ih ne bi poistovjetili za vrijeme progona s kršćanima i zato žele napraviti distinkciju između sebe i kršćana. Budući da puk reagira na kršćane bojali su se da će

30 Marko Kornelije Fronton (100-166) rođen u Cirti u Numidiji, učitelj budućeg cara Marka Aurelija, godine 143. vršio konzulsku službu. Nije nam sačuvan njegov spis o kojem postoji svjedočanstvo iz dijaloga Minucija Feliksa (Octavius 9 i 31). 31 Rođen je 125., veoma cijenjen kao satirički pisac, djelovao je pod Antoninom, Markom Aurelijem i Komodom. U dva svoja djele (De morte Peregrini i Alexander sive pseudopropheta) ismijava kršćane da su čudna i naivna sekta, a ističu se po prijeziru smrti u progonima, ne mare za zemaljska dobra i neizmjerno su spremni na materijalne žrtve za zajednicu.32 Celso (Kelsos) je najvažniji i najozbiljniji teorietski protivnik kršćanstva. Oko 178. godine napisao je spis Istinski Logos (Alethes Logos) u četiri knjige u kojem prigovara kršćanstvu novost u smislu nedostatka tradicijske baštine i utemeljenosti, ali i nepoštivanje helenske kulture i rimskog društvenog poretka brigom za robove, sirotinju, neznalice. Za njega je kršćanstvo barbarskog podrijetla; otvara se univerzalizmu, što je za svaku osudu; kršćanstvo desakralizira svijet jer ne vjeruje u demone koji sve pokreću; kao relgija nije nacionalnog karaktera i ne može se uklopiti u Panteon rimske državne religije; kršćanstvo je izdalo i židovstvo, pa tako nije religija nijednog naroda; vjeruje u Božju objavu i Božje zahvaćanje u ljudsku povijest, što drži apsurdnim s filozofskof stajališta. 33 Prvo ismijavanje zbog vjere u uskrsnuće Kristovo, tj. zbog govora o uskrsnuću mrtvih, morao je podnijeti već sv. Pavao na Aeropagu u Ateni (usp. Dj 17, 22-32). 34 Usp. Justinov Dijalog s Trifonom 17, 1; Tertulijan, Škorpion 10, 10; Polikarpovo mučeništvo 13, 1 i 17, 2.

32

PATROLOGIJA

napasti i njih. Zbog svoga društvenog statusa potenciraju razlikovanje pa počinju napadati kršćane.35 Židovi su kršćanima dovodili u pitanje vjersko naslijeđe i tradiciju. Kršćani su se pozivali na židovsko naslijeđe, odnosno shvaćali sebe kao spontane nasljednike Židova, dok su im Židovi nijekali pravo na pozivanje na židovstvo (Mojsijev Zakon), jer nisu bili autentični da se mogu pozivati na ono što je Bog objavio. Tako se židovstvo postavilo kao maćeha kršćanstvu. Nisu željeli uzeti nijedan zajednički element već su potencirali diferencijaciju.

Kršćanski odgovor na optužbeKršćanski apologeti se hvataju u koštac sa svim ovim optužbama i klevetama kojima je cilj obezvrijediti kršćansko ime i vjeru, te oblikuju kršćanski odgovor primjeren zahtjevima jedne takve polemike. Činjenica da je među apologetima 2. stoljeća bilo nekoliko filozofa (Justin, Atenagora, Tacijan), obraćenika iz poganstva, svjedoči o prodornosti kršćanske vjere kojoj ne pristupaju samo niži slojevi društva, već i oni iz učenih krugova stvarajući kršćansku misaonu elitu, čime kršćanstvo stječe novu snagu misionarskog navještaja.

Apologeti imaju izravnog znanja i iskustva grčke filozofije i poganske religioznosti, pa su u mogućnosti ući u raspravu ukazujući na nedostatke misaonih obrazaca i religiozne prakse. Pišu spise poganskoj intelektualnoj društveno-upravnoj eliti svoga vremena apologeti žele obavijestiti ali i senzibilizirati javnost za problem kršćana koji su klevetani i osuđivani samo radi svoje vjerske pripadnosti, bez ikakvog drugog povoda. U odnosu na prethodnu kršćansku književnost kojoj je naslovnik bila isključivo kršćanska zajednica, ovo je velika novost koja u sebi nosi i neke ograničavajuće elemente u odnosu na teologško promišljanje i navještaj kršćanskog otajstva. Naime, traži se razboritost onih što pišu da prilagode sadržaje koje iznose razini, mentalitetu i načinu sugovornika, a da u isto vrijeme ne povrijede pravilo čuvanja vlastitih svetinja (disciplina arcani) koje je zahtjevalo od kršćana „da ne bacaju bisere pred svinje“.

Teologija jedincatosti Božje Među optužbama koje su pogani iznosili protiv kršćana najznačajnija na

teološkom planu bila je optužba za ateizam i bezbožnost. Takva optužba je možda mogla i stajati gledano iz perspektive poganske religioznosti, međutim kršćanstvo se nije moglo pomiriti s time da se religioznosti i pobožnosti dadne tako isključivo i površno tumačenje. Zato su apologeti, osnaženi vjerom, mogli dosljedno nastupiti, te naposlijetku u ime razuma i uz pomoć filozofije oblikovati teološke principe, koji u odnosu na helenističke filozofske teorije nisu zvučala samo jedno od mišljenja (doksa), već su se predstavljala kao jasna i sigurna istina (aletheia).

35 Židovi su u Rimskome carstu uživali pravnu povlasticu da budu izuzeti od štovanja rimskih bogova, pa tako i od čašćenja cara kao božanstva. Monoteizam, vjera u jednog Boga – Jahvu, bio je stožer cijele njihove povijesti. Razdvajanjem kršćanstva od židovstva, kršćani su ostali na vjetrometini, jer im se nepoštivanja rimske religije moglo tolerirati dok ih se smatralo židovskom sektom, ali kad su ostali kao zasebna religija, nisu bili više zaštićeni nikakvim pozitivnim pravom ni zakonskim povlasticama.

33

PATROLOGIJA

Prvi takav teološki kriterij odnosio se na Božju jedincatost. Dakle, ne samo da su vjerovali da Bog postoji, već su uvjerljivo zastupala istinu da je Bog jedan jedini, što se podudaralo s filozofskom sviješću poganske kulture koja je došla do spoznaje da onaj prvi božanski princip može biti samo jedan. Istina o jedincatosti Božjoj dovodi gotovo do poistovjećivanja ontološkog s gnoseološkim, jer se Bog poistovjećuje i s istinom i s dobrom. Bog je jedan i istiniti, istiniti jer je jedan. Ipak kršćanski monoteizam se odlikuje i drugim obilježjima, jer se predstavlja u svojoj isključivosti i aposolutnosti u odnosu na filozofsko poimanje prvog principa. Vjera u kršćanskog Boga, osobnog, jedinog i živog po sebi podrazumjeva odbacivanje svih ostalih oblika štovanja, tako ne samo da apolgeti odbacuju optužbu za ateizam, već s pravom tvrde da posjeduju jedinu i ispravnu teologiju.

Obilježja koja se pripisuju božanskoj bitu su preuzeta iz grčke filozofske tradicije, te dosljedno tome božja narav nije podložna trpnji (impassiblis), nepromjenjiva je (immutabils) i nespoznatljiva (incognoscibilis). Što se tiče ovog posljednjeg atributa, apologeti su mnogo radikalniji od poganskih pisaca zastupajući tezu da je čovjeku potpuno nemoguće steći spoznaju Boga svojim snagama.

Nadalje, u moru filozofske nedosljednosti tumačenja postojanja svijeta, kao i gnostičko-mitskih ideja, apologeti su, sukladno biblijskoj objavi, Bogu pripisivali stvarateljsku djelatnost u stvaranju svemira i čovjeka. To je odudaralo od uvriježenog filozofskog mišljenja koje je stvarateljsku funkciju pripisivalo „drugom bogu“ (deuteros theos), budući da je filozofima bio nepojmiv bog koji se miješa s materijalnim svijetom. Bilo kakva njegova djelatnost prema materijalnom svijetu, uključivala bi i određenu vrstu promjene u njegovoj biti, te su stoga filozofi izbjegavali dovoditi u izravnu vezu Boga i svijet.

Teologija Logosa Međutim ovakvo je filozofsko poimanje Boga od kršćanstva, koje se

predstavljalo kao objavljena religija, očekivalo odgovore kako pomiriti Božju nepromjenjivost i stvaranje svijeta, nespoznatljivost i objavu, nemogućnost trpljenja i povijesnu istinu o Kristu patniku. A unutar samoga kršćanstva trebalo je pomiriti trojstveni obrazac vjere s krutim monoteizmom koji je bio zahtjev bilo folozofije bilo židovskog religioznog naslijeđa.

Apologeti se stoga upuštaju u teološka promišljanja kojima pokušavaju pomiriti dvije naoko nepomirljive stvarnosti, a spona koja im to omogućava jest Logos. Stoicizam i srednji platonizam 2. stoljeća pružaju im sliku Logosa kao razumnog principa koji uređuje i održava u postojanju svemir. Već je prije toga Filon Aleksandrijski, težeći pomirenju židovskog obrasca vjere i grčke filozofije, poistovjetio kozmičku stvarateljsku silu i božansku Riječ s bićem ne baš određenih obilježja, ali kojega ipak naziva „prvorođenim sinom Božjim“. Krećući se ovim smjerom promišljanja apologeti Logosa priznaju kozmičkim Objaviteljem-Urediteljem i Isusom Kristom Spasiteljem, objedinjujući tako u njemu različite funkcije.

Ne treba podcijeniti niti utjecaj Biblije na ovakav iskorak, budući da svetopisamski tekstovi govore o Bogu čija riječ (dabar) stvara (usp. Ps 33, 6. 9 i izvještaj o stvaranju knjige Postanka), a to je Logos, riječ proizišla iz Božjih usta koja

34

PATROLOGIJA

se poistovjećuje sa starozavjetnom preegzistirajućom Mudrošću koju Bog rađa u funkciji stvaranja. S jedne strane Bog je u sebi transcendentan i nespoznatljiv, a s druge strane je Stvoritelj svega, međutim njegova transcendentnost nije ugrožena budući je sve stvorio po svome Logosu. Tako je govor o božanskom Logosu doveo do identifikacije Krist-Sin-Logos, čime se uspijevalo pomiriti Božju nepromjenjivost i stvoriteljsku ulogu, te tako otvoriti teologiji vrata prema dubljem istraživanju tajne Trojstva. Ujedno je teologija Logosa bila jedini put za ispravno nadilaženje židovskog rigidnog monoteizma koji ne bi mogao dati zadovoljavajući odgovor niti na upit kako je moguće Božju transcendentnu bit, u sebi nepromjenjivu i ljudima neshvatljivu, pomiriti s istinom vjere da se Bog objavio i objavljuje u povijesti. Bilo zbog činjenice da je stvaranje već svojevrsna Božja objava, bilo zbog objave u pravom značenju te riječi u riječima i djelima (verbis gestisque), u čemu je Logos imao ključnu ulogu, počela mu se pripisivati i objaviteljska funkcija.

U ovom teološkom postupku razvidno je da je u konačnici Logos zauzeo mjesto koje je u filozofskom okruženju 2. stoljeća imao „drugi bog“ (deuteros theos), s time što je, zahvaljujući naporu apologeta, između Boga i Logosa uspostavljena jedna vrsta jače srodnosti, u odnosu na poimanje koje je o „drugom bogu“ imala stoička i srednjeplatonska filozofska škola koja mu pripisuje samo kozmološku dimenziju. Kršćanska perspektiva je mnogo bogatija, te umjesto isključivo kozmološke, Logos ima još objaviteljsku i spasiteljsku ulogu.

Helenizacija kršćanstva? Kao posljednje pitanje se postavlja odnos kršćanstva i helenizacije. Postavljalo

se pitanje je li se dogodila helenizacija kršćanstva u prihvaćanju helenističke filozofije. Postojale su teze među nekim znanstvenicima koji su govorili da je kršćanstvo izgubilo autentičnost i da se religija helenizirala tj. pofilozofila (protestantski krugovi). Kršćanstvo je otvoreno svim kulturama i traži mogućnost dijaloga. Da nije tako ostalo bi zatvoreno u uski krug židovstva. Prihvaća sve dobre stvari svih kultura. Ipak je prevladala teza da se malo-pomalo dogodila kristijanizacija helenizma tj. inkulturacija evanđelja i evangelizacija kulture. Kršćanska poruka je uvijek ostala autentična iako je koristila sva sredstva i metode svog vremena.

U ovakvoj literaturi i načinu pisanja se može vidjeti i misionarska literatura tj. cilj apologeta je bio uvjeriti one kojima pišu da postoje valjani razlozi da vjeruju u ono u što kršćani vjeruju. Osim pobijanja optužbi je bio protunapad. Apologeti su dokazivali da je poganska religija nemoralna i apsurdna, s druge strane filozofija je bila nedostatna i u zabludama.

Uz protunapad apologeti su tumačili kršćanski nauk. U pozitivnom se smislu iznosi ono što kršćani vjeruju. Žele vlastima i narodu, onima koji nedovoljno poznaju kršćanski zajednicu i Crkvu protumačiti kršćanstvo. Žele dokazati da je ona nešto drugo od onih stereotipnih fraza koje se o njoj pričaju. Kršćani su ljudi koji su moralni i pobožni, jer im njihova vjera nalaže da budu takvi, oni su neporočni i pošteni.

Druga stvar koju je trebalo dokazati bila je besmrtnost duše. Besmrtnost duše je bila vezana uz otajstvo vječnoga života. Filozofske škole nisu u nju vjerovale.

35

PATROLOGIJA

Treća stvar je bila otajstvo vječnoga života. Ove istine su bile izazovne ljudskom razumu pa se nisu mogle tumačiti Biblijom.

Vjera u Božju transcendenciju prenijela se iz židovstva. Bog je toliko transcendentan da se ne može svijetu objaviti u svojoj biti, nego ga se može spoznati samo posredno u stvorenju. Ulogu posrednika imao je Logos tj. Božja Riječ. Logos je različit od Oca. Numerički je prije svakog stvorenja. On je imanentan u Bogu. Bio je izgovoren i na taj način je izišao od Oca. On je dio Božje imanencije. Svi koji su se služili filozofijom bez Biblije pogriješili su. U punini vremena Logos dolazi na zemlju. Prvi izlazi od Oca prije stvaranja (stvaranje + utjelovljenje). Pozitivno tumačenje stvaranja svijeta, ne kao otpad od eona nego kao čin volje Božje koji se mogao eksteriorizirati samo preko Logosa.36 Taj Logos je izišao iz Oca, a bit će spoznatljiv samo u Sinu. Ova nauka o logosu je zanimljiva kao nauk u kojem se kršćani susreću s poganskom filozofijom (i traže zajedničku nit sa njima) tražeći njezine greške da bi ih ispravili i okrenuli ih kršćanstvu. Kršćani polaze od činjenice da može postojati samo jedna jedina istina. Ona je bila sadržana u logosu. Taj Logos je bio Sin Božji koji se utjelovio i koji je prosvijetlio sve iskrene tražitelje istine.

Sjene i čestice logosa javljaju se i u grčkoj filozofiji, ali taj logos nije cjelovit, on je raspršen, premda je bilo ljudi koji su živjeli po logosu, a da nisu pripadali kršćanstvu. Oni su bili baštinici logosa. Neki apologeti su radikalno nijekali grčku filozofiju37, dok su Justin, Atenagora i Klement Aleksandrijski vrednovali filozofiju i filozofske kategorije jer su ih smatrali potrebnima za kontakt sa svijetom.

Prevagnula je prva struja koja je prihvaćala dijalog s filozofijom, korištenje filozofskih kategorija, činjenicu da filozofija ima dobrih stvari, ali su to bili samo raspršeni djelići i fragmenti, te postavljaju model kršćanstva kao istinske filozofije, u kojoj je cjelovita istina i u kojoj se Logos cjelovito objavio. Za to je trebalo imati određene postavke. Kršćani su se trudili objasniti da oni nisu nikakva nova religija bez tradicije, nego da oni baštine tradiciju Staroga zavjeta i da je Mojsije njihov kao i židovski. Žele reći filozofima da je Mojsije stariji od njih (filozofa); i da kršćanstvo kao religija nije nova, nego seže na same početke čovjeka.38

Nešto o pojedinim apologetima. Neki su značajniji i sačuvana su im djela, a nekima nisu sačuvana djela, pa ćemo ih samo nabrojiti:

8.1 Kvadratus. Najstariji je kršćanski apologet za kojega se zna, ali mu se djela nisu sačuvala. Zna se da je uputio apologiju caru Hadrijanu, najvjerojatnije za Hadrijanova boravka u Maloj Aziji. Sačuvan mu je samo fragment kod Euzebija, pa se pretpostavlja da je živio i djelovao u trećemu desetljeću 2. stoljeća.

8.2 Aristid iz Atene. Najstarija sačuvana Apologija je ona filozofa iz Atene Aristida, koju upravlja caru Hadrijanu, pretpostavlja se između 124-126. godine, dok drugih podataka o njemu nemamo.

Aristid započinje dokazivanjem Božje opstojnosti polazeći od aristotelovskog dokaza iz gibanja, premda opisuje božanstvo u stoičkim kategorijama. U apologiji 36 Ovakvom postavkom se spasilo Božje jedinstvo, transcendencija i njegova prisutnost u svijetu37 Tacijan, Tertulijan, Teofil Antiohijski su bili kritični prema grčkoj filozofiji38 Sveti Justin kaže da su mnogi poganski pisci kopirali i izmijenili ideje iz Staroga zavjeta

36

PATROLOGIJA

objašnjava kako je, meditirajući red i harmoniju svemira, došao do spoznaje Stvoritelja, Prvog Pokretača, koji ujedno uzdržava cijeli svemir (argument iz reda u svemiru). Koristeći razumsko zaključivanje za dokaz o Božjoj, Aristidu je cilj pokazati poganima da vjera što je ispovijedaju kršćani nije nelogična niti u suprotnosti s ljudskim razumom, nego dapače pročićana od svih primjesa laž i opsjene. Promatrajući svijet kao svima nedvojbenu uređenu očevidnost, pokazuje da ni kršćani ne ispovijedaju drukčije istine o Boga od onih koji se pronalaze u zahtjevima ljudske razumnosti.

Takva apologetska metodolgija je vrlo promišljena i neophodna da bi se uspostavile dodirne točke sa sugovornikom argumentacijom iz razuma je nužan korak u ono vrijeme, jer kad se susreću s poganskom elitom nužno je da im argumentacija ne bude samo iz Pisma nego i iz razuma. Aristid tvrdi da je moguće doći do nekih Božjih epiteta razumom, i to negativnim načinom. Tako da se govori što Bog nije. Bog nije konačan, nije prolazan, nije izmjerljiv… pa dajemo epitete kako je Bog neizmjeran, nedokučiv, beskonačan, vječan.

utvrđuje da je istina ono što navještavaju kršćani. I on tvrdi da je istinita riječ Objave i riječ razuma, ne suprotstavljaju se.

Aristid dijeli ljude na 3 kategorije, ovisno o tome kakvo poimanje božanstva imaju, a shodno tome i o načinu kako ga štuju. Tako razlikuje mnogobošce tj. štovatelje bogova (Kaldejci, Grci i Egipćani), od monoteista u koje spadaju židovi i kršćani koji tvore zasebne kategorije. Pripadnost pojedinoj kategoriji procjenjuje se na temelju spoznaje i štovanja Boga. - Mnogobošci: Kaldejci nemaju spoznaje pravoga Boga, pa su se dali u klanjanje

stvorenja (nebo, zemlja, more, zvijezde, mjesec, nebeska tijela, čovjek) umjesto Stvoritelja. U drugu skupinu spadaju Grce, te premda se ponose svojom mudrošću, ipak su i oni upali u zabludu mnogoboštva, učeći kako ima više bogova među kojima postoje muški i ženski, podložni strasti poput ljudi, što bi bilo nedostojno pravoga Boga. Najgorom vrstom poganske religioznosti Aristid drži egipatsku religiju koja bićima bez razuma, zemaljskim i vodenim, biljkama i sjemenju, pridaje božanske atribute, što ih je odvelo u ludost i nemoral najgore vrste. Svi autori patrističkih priručnika39 govore kako Aristid dijeli ljude na četiri kategorije: barbare, Grke, Židove i kršćane, međutim takva podjela ne odgovara Aristidovu tekstu i nakani. Istina, on na jednom mjestu (usp. 13, 5) spominje neke učene među Grcima koji su spoznali određene zakonitosti i stekli znanje o Božjoj prirodi, ali su bili nedosljedi, jer su se pod pritiskom politeizma morali odreći tih istih zakona. Samo ovaj tekst ne ovlaštava nas vidjeti podjelu drukčijom od onog što je definirao Aristid, koji i Grke uključuje u mnogobožačku skupinu naroda. - Židovi. Za Židove Aristid tvrdi da štuju samo jednoga Boga Stvoritelja svega, ali

ga ne poznaju potpuno jer niječu da je Isus Krist Sin Božji su na visokom stupnju jer imaju Objavu. Hvali ih zbog monoteizma, te stoga drži da su na većem stupnju spoznaje od ostalih naroda. No, zamjera im da se nisu odredili prema Isusu Kristu kao Spasitelju, čime su i sami upali u veliku zabludu.

39 Usp. Šagi-Bunić, Tenšek-Pavić, Quasten, Altaner. 37

PATROLOGIJA

- Kršćani. Bilo po jasnoći spoznate istine, bilo po intenzitetu moralnoga življenja, kršćani nadmašuju sve ostale narode. Oni su spoznali Boga na najuzvišeniji način, jer su prihvatili Isusovo spasiteljsko djelo u kojem se Bog objavio u punini. Oni su nova vrsta ljudi koju je Bog oblikovao po svome Sinu, a prednjačeći u kreposnom i moralnom življenju cilj im je i zadatak izvući ljudski rod iz nepoznavanja istine i blata nemorala.

8.3 Ariston iz Pele - piše apologiju protiv Židova. Brani kršćane u prepirki protiv Židova. Apologiju piše u obliku polemike između kršćanina Jasona i Židova Papiska. Mjesto polemike je Aleksandrija, a vrijeme je oko 140. god. Središnja tema rasprave je imaju li se kršćani pravo pozivati na Stari Zavjet kao nasljedovatelji Židova. Kršćani su nastavili koristiti Stari Zavjet kao svoju knjigu unatoč židovskim negodovanjima. Kršćani su govorili da oni ispravno koriste i tumače Stari Zavjet. Kršćani su govorili da su se proročanstva Starog Zavjeta ispunila u Kristu, a Židovi to niječu. Dijalog završava happy end-om tako da Židov prihvaća Kršćanstvo i traži krštenje. Djelo nije sačuvano izravno, nego preko Origenova svjedočanstva i navođenja odlomaka.

8.4 Sveti Justin, filozof i mučenik. Rođen je u Palestini u poganskoj obitelji, odgojen u kulturi svoga vremena, pohađao je filozofske škole stoika, peripatetika, pitagorejaca i naposljietku neoplatonista. Završivši škole djelovao je kao filozof u Ateni. Međutim, željan spoznanja istine, osjećao je da ni u jednoj ovoj školi nije su No ni u jednoj nije mogao zadovoljiti žeđ za pravom spoznajom Boga, sve dok se nije upoznao kršćanstvom, što može zahvaliti jednom starcu kojeg je susreo na obali mora, koji mu je rekao da mu ni platonizam ne može dati odgovor na istinu koju traži, nego samo proroci koji su navijestili istinu. Dajući se na proučavanje proroka postaje kršćanin (vjerojatno u Efezu oko 130. godine), da bi nakon toga posvetio život obrani kršćanstva kao putujući učitelj. Dolazi u Rim oko 140. godine za vrijeme cara Antonina Pia, te otvara i vlastitu filozofsku školu u kojoj besplatno upućuje učenike u kršćansku vjeru. Optužuju ga radi ispovijedanja kršćanske vjere (vjerojatno od ciničkog filozofa Krescenta), te mu rimski prefekt Junije Rustik daje odeubiti glavu oko 165. godine. Justin je napisao više spisa, a samo su tri ostale sačuvane: Prva apologija, Druga apologija i Dijalog s Trifonom.

Prva apologija Prvu apologiju Justin upućuje caru Antoninu Piu (oko 153. godine) i dvojici njegovih posvojenih sinova: Marku Aureliju i Luciju Komodu. U prvome dijelu (pog. 1-12) ih moleći, pozivajući se na njihovu razboritost i pobožnost, da kršćane sude po pravdi, a ne samo radi zlog glasa koji ih bije koji ničim nije motiviran. Stoga Justin osuđuje nezakonitima sudske postupke protiv kršćana i pobija optužbe na njihov račun držeći da se radi o klevetama. Ponajprije tvrdi da time što nose ime „kršćanin“ ne bi smjeli biti podložni osudi i kazni, već samo ukoliko su počinitelji zlih čina. Nadalje, kršćane se ne može optužiti niti radi ateizma, nemorala ili pak mržnje prema domovinia. Ukoliko ne štuju božanstva, to je radi toga što nije u skladu s razumom, a vjera u zagrobni život i u Boga odvraća od bilo kakvog zla i grijeha, te su kao takvi najbolja

38

PATROLOGIJA

potpora dobrobiti Carstva. Dosljedno logici filozofskih principa i eshatoloških iščekivanja kršćani žive časno i poštenoU drugom dijelu (pog. 13-68) Justin nastoji izložiti temeljne kršćanske istine i temeljno kršćansko bogoštovlje (krštenje i euharistija), uvjeren da je kršćanstvo progonjeno jer protivnici slabo poznaju njegov pravi nauk. Stoga raspravlja o velikim temama vjere u Boga, etike, eshatologije i kristologije, te potom dokazuje kako je kršćanska vjera jedina istinita, ujedno najstarija, a Isus Krist je Sin Božji, naviješten u starozavjetnim proročanstvima. Basne i mitove su izmislili demoni da bi krivotvorili kršćansku istinu, a znajući kako da se vjerodostojnost neke religije vrednovala i po starini, Justin dokazuje da je Mojsijev nauk stariji od Platonova, te da je Platon određene elemente svoga nauka kopirao od Mojsija.

Druga apologija Drugu apologiju Justin piše rimskom prefektu Urbiku, koji je dao pogubiti troje kršćana, što je navelo Justina da protestira protiv neopravdanih okrutnosti prema kršćanima pozivajući se izravno na rimsko javno mnijenje. Ujedno odgovara na dvije objekcije pogana: Zašto se kršćani ne ubijaju sami ako toliko žele susret s Bogom i zašto Bog dopušta da ih se progoni umjesto da intervenira i oslobodi ih? Kao odgovor na prvo pitanje Justin odgovara da kršćani ne čine ništa što je suprotno volji Božjoj, a odgovarajući na drugo tvrdi da su demoni krivi zbog progona jer ne trpe istinu i kreposti, pa izmišljaju o kršćanima kojekakve zločine. Međutim, preko kušnji i poteškoća Kristovi učenici stječu zasluge, a odvažnošću u mukama dokazuju nadmoć svoje vjere nad progonima i nad poganima, jer je to za njih put blaženstva. Naposlijetku Justin traži da se njegova knjižica obznani javnosti da bi se iskorijenila kriva mišljenja i predrasude prema kršćanima, te da bi se progonitelji mogli obratiti, a carevi suditi sukladno načelima pravde i pobožnosti.

Dijalog s Trifonom Dijalog sa Trifonom (rabinom) je najstarija apologija koja je sačuvana u kojoj se brani istinitost kršćanske vjere pred židovima. Radi se o zapisanoj dvodnevnoj raspravi sv. Justina s jednim uglednim Židovom Trifonom40 koja se vjerojatno održala u Efezu, premda je očito da Dijalog nije stenografska kopija stvarne rasprave, ali nije niti samo književna vrasta, opis zamišljenog dijaloga. Premda je Dijalog zamišljen kao polemika sa židovima, razvidno je da se Justin obraća svima koji žele saznati istinu (kršćani, pogani, židovi), jasno dajući do znanja da istina nije sadržana u poganskoj filozofiji nego u Pismu, a ispravno tumačenje Pisma ne nude židovi već kršćani. Istina koju Pismo naviješta je sam Krist. U prvom dijelu izlaže svoje viđenje Staroga zavjeta, te prolaznu i tipološku vrijednost propisa Mojsijeva zakona, dok je „novi zakon“, koji je donio Krist, sadržan u kršćanstvu i određen na vječno trajanje. Drugi dio je usredotočen na Krista, te Justin nudi razloge radi kojih ga kršćani prihvaćaju Mesijom i Bogom: u njemu su se ispunila proročanstva Staroga zavjeta. Dokazuje, nadalje, Kristovu preegzistenciju, utjelovljenje, otkupljenje po muci i smrti, uskrsnuće, a bit svega je da je sve bilo naviješteno u Pismima.

40 Pretpostavlja se da se radi o rabinu Tarfonu kojeg spominje Mishna.39

PATROLOGIJA

U trećem dijelu govori o Crkvi. Oni koji vjeruju u Krista, koji je ispunjenje starozavjetnih proročanstava, slijedeći njegov zakon sačinjavaju novi Izrael i pravi izabrani narod. Stoga u zaključku Justin poziva Trifona da se radije odluči za Krista i da uzvjeruje njemu radije nego svojim učiteljima.

Tacijan Tacijan je podrijetlom iz Sirije, rođen oko 125. godine, a obratio se u Rimu oko

160., nakon čega je bio učenik sv. Justina. Nakon Justinove smrti (oko 165. godine) i sam otvara školu, ali se nije dugo zadržao jer je cinik Krescent, koji je spletkario protiv Justina, i protiv njega kovao zavjere. Stoga odlazi na Istok, a po Irenejevu svjedočanstvu upao je u gnosticizam dvanaeste godine cara Marka Aurelija (172/3.) postavši osnivačem sekte enkratita (enkrateia = uzdržljivost).41 Ova sekta je pozivala na krajnju uzdržljivost, pa je stoga odbacivala brak kao preljub, zabranjivala blagovanje mesa i nije dopuštala korištenje vina za slavljenje euharistije, već samo vodu.

Poznata su nam njegova dva spisa. Govor Grcima (Oratio ad Graecos) je polemički spis, sastavljen nakon

Justinove smrti, a prije nego je Tacijan prešao u herezu, vjerojatno oko 170. godine u Grčkoj. Rigorizam i nepopustljivost glavne su odrednice Tacijanova karaktera, što onda prelazi u žestoko, nesmiljeno polemiziranje usljed kojeg potpuno odbacuje grčku filozofiju, kulturu, poeziju, umjetnost, govorništvo, religiju kao apsurd, iluziju, nemoral, bez ikakve vrijednosti. Po njemu, sve što Grci imaju plod je perverzije, jer postoji starija i bolja civilizacija od njihove, a to je barbarska (židovsko-kršćanska), koja je jedina izvorna, a od koje su Grci plagirali. I sam je jedno vrijeme bio dionik helenističke mudrosti, a onda je prignuo koljeno jedino pred Pismom, čija jednostavna dubina osuđuje ispraznu oholost grčke filozofije. Premda i sam koristi bogatstvo grčke filozofije, naposeban način stoičkih elemenata, ipak odbacuje u bloku helenističku mudrost i uvjerenja, tako da njegova polemika postaje rušilačka više nego apologetska. Ekstremni rigorizam i nepopustljivost su ga i udaljili od vjere, koju je već bio tako žarko prigrlio i branio.

Diatesaron je jedna vrsta konkordancija četiriju evanđelja, sastavljen vjerojatno nakon što se Tacijan vratio na Istok. Uzimajući dijelove iz sva četiri kanonska Evanđelja sastavio je prvi „život Isusov“, koji se je nametnuo čak kao službeno Evanđelje sirijske Crkve u Edesi.

Atenagora iz Atene Atenagora je bio Tacijanov suvremenik, rodom iz Atene. O njemu nema

mnogo sigurnih informacija, pa tako nije potpuno sigurna ni vijest koju o njemu daje Filip iz Side (oko 430. godine), kad tvrdi kako je bio poganski filozof kojemu je stalo napisati nešto protiv kršćana pa se dao na proučavanje božanskih Pisama da bi ih pobijao, što ga se toliko dojmilo da je postao učiteljem vjere koju je htio progoniti. Od njega su ostala sačuvana dva djela: apologija Legatio pro Christianis (Poslanstvo za kršćane) i spis O uskrsnuću mrtvih.

41 Ipak je opće mišljenje da Tacijan nije gnostik, premda postoje neke sličnosti između enkratizma i gnosticizma. 40

PATROLOGIJA

Legatio pro Christianis Apologiju Legatio pro Christianis caru piše Marku Aureliju i sinu mu

Komodu, između 176. i 180. godine, a najvjerojatnije 177. Kao i Justin, Atenagora se traži put pomirenja između kršćanstva i carstva, kršćanskog nauka i poganske filozofije. Drži da su stari pjesnici i filozofi, prihvaćajući u biti monoteizam, pripravili put kršćanstvu, a kršćani nastavljaju put najboljih tradicija poganskih filozofa, koji su također bili progonjeni, kao i kršćani, zbog izopačenosti demona. Upravo su demoni izobličili pogansku religiju i društvo, te su ih okaljali i nemoralom.

Atenagorina apologija je razumska obrana kršćanstva: on navodi i Sveto pismo, ali svoje dokazivanje temelji na razumu. Premda ne štedi kritika na račun poganskih mana, stav mu je dobrohotan a oblik uljudan. Kao mislilac se odlikuje jasnoćom i savršenim ekvilibrijem. Teološka mu je misao izražena jasno i logično, poduprta točnim formama i harmoničnom stilom. Središnje točke su: jedinstvo Božje (najstariji razumski dokaz monoteizma); božanstvo Kristovo i Duha Svetoga, jedinstvo i razlikovanje u Trojstvu; anđeli i demoni; djevičanstvo kao plod kršćanskog morala; rađanje je primarni cilj braka; uskrsnuće tijela.

Na poseban način, na planu kršćanske moralnosti, Atenagora opovrgava optužbe za ateizma, kanibalizam i incest. Kršćani su monoteisti, a to ne samo nije zločin, već je i i skladu s rezultatima poimanja kod nekih poganskih filozofa i pjesnika koje nitko nije optužio za njihovo monoteističko poimanje božanstva, premda potkrijepljeno nesavršenim dokazima, dok su kršćani za svoja monoteistička uvjerenja primili božansku objavau po prorocima koje je nadahnuo Duh Sveti. Stoga oni posjeduju obilje razumskih dokaza koji potvrđuju njihovu vjeru. Njihovo poimanje Boga je mnogo čistije i savršenije od bilokojeg filozofskog, a svoju vjeru potvrđuju ne samo riječima, već i djelima. Zbog svoga monoteizma kršćani nisu mnogobošci. Ne moraju poput pogana prinositi žrtve bogovima, niti vjerovati u njih. Štoviše, zabranjeno im je štovati svijet, nego časte svoga Stvoritelja.

Kršćane, nadalje se ne može optužiti radi ljudožderstva, jer oni imaju mnogo više poštovanje za ljudski život od pogana. Ne samo da ne ubijaju, nego im je zabranjeno i gledati kako se ljudi ubijaju, a osuđuju abortuse i izlaganje novorođene djece kao zločin. Ova i slična nedjela kršćanima zabranjuje vjera u uskrsnuće tijela na temelju koje se prema ljudskom tijelu ne mogu odnositi kao oni koji ne vjeruju u uskrsnuće. Na optužbe za incest, Atenagora odgovara da si kršćani ne dopuštaju griješiti niti mišlju, što pokazuje kršćansko poimanje braka i djevičanstva, te se čudi da pogani, koji su napunili društvo svakom vrstom nemorala (homoseksualnost, preljub), prozivaju kršćane kao nemoralne.

O uskrsnuću mrtvih Ovaj spis, u kojem Atenagora argumentima iz razuma dokazuje kršćansku

vjeru u uskrsnuće tijela, izrazito je filozofski.42 Dijeli se u dva dijela. U prvom dijelu raspravlja o Bogu i o uskrsnuću dokazujući kako se Božja mudrost, svemogućnost i

42 U novije vrijeme ne pripisuju svi znanstvenici ovo djelo Atenagori, premda kodeks iz Arete iz 914. izričito tvrdi da je on autor ovog djela.

41

PATROLOGIJA

pravda ne protive uskrsnuću tijela nego je sukladna tome, napose jer je Bog svojom voljom autor uskrsnuća.

U drugom dijelu raspravlja o čovjeku i o uskrsnuću, predstavljajući uskrsnuće tijela nužnošću ljudske prirode prije svega jer je čovjek stvoren za vječnost. Drugi vrlo važni argument proizlazi iz činjenice da je čovjek jedinka sastqvljana od duše i tijela. Njegovo se jedinstvo ruši smrću, no uskrsnućem od mrtvih ono mu se vraća da bi mogao živjeti zauvijek. Isto tako i radi toga što tijelo također treba primiti nagradu ili kaznu za ljudska djela jer su oboje podložni moralnom redu, u protivnom bilo bi nepravedno nagraditi samo dušu za dobra djela u kojima je surađivalo i tijelo. Naposlijetku, čovjek je stvoren da bude sretan, a kako se to ne može ostvariti ovdje na zemlji, jasno je da se to mora dogoditi u drugom životu. Dakle, po Atnenagori, postoji uskrsnuće tijela i Bog će cijelome čovjeku dati po njegovim djelima nagradu ili kaznu u životu vječnomu.

Neki vidovi Atenagorine teologije

42

PATROLOGIJA

8.7 Teofil Antiohijski - rođen je oko rijeke Eufrata od poganskih roditelja. Odgojen je u helenističkoj kulturi, u zreloj dobi se obratio. Kasnije postaje antiohijski biskup. Djelo mu je "Ad Antolychum". Pretpostavlja se da je nastalo nakon 180. god. i u tom djelu on piše prijatelju Antolihu. U prvoj knjizi govori o božanskoj biti i drži da je mogu vidjeti samo oči duše, ne može se vidjeti vanjskim očima. Osuđuje idolatriju kao apsurd i zato kršćani ne žele štovati više bogova. Kršćani poštuju cara, a štuju samo Boga, ne mogu štovati cara kao Boga. Potvrđuje vjeru u uskrsnuće, jer je to u to vrijeme bilo ismijavano. U drugoj knjizi govori o proročkim nadahnućima i uspoređuje ih opet s poganskim djelima govoreći koliko su isprazna. Tumačenje stvaranja svijeta uzima iz Knjige Postanka i to tumači alegorijski. U trećoj knjizi je primjena kršćanstva u životu. Pokazuje koliko su kršćani na moralnom planu superiorniji od pogana. Pravi kronologiju da pokaže kako je Mojsije stariji od grčkih pjesnika i filozofa i da ima vjerodostojnost.

8.8 Pismo Diognetu. Radi se o tekstu nepoznatog autora osobi koja se zove Diognet, međutim nije jasno o kome je riječ. Iz Uvoda se vidi da je u kontaktu s kršćanstvom i kršćanima, te želi dublje upoznati kršćanske tajne. Spis je nastao vjerojatno u Aleksandriji koncem 2. ili početkom 3. stoljeća. Sadržajem je doktrinalno-apologetski, a zbog svoje književne ljepote nazvan je „draguljem kršćanske starine“.

U prvom redu ovo djelo upućuje kritiku židovstu i poganstvu, jer, po njemu, poganski bogovi nisu bogovi, a židovski kult je praznovjeran, te sliči poganskome. Govoreći o kršćanskom identitetu i odnosu kršćana prema svijetu, autor naglašava izvornost kršćanskih moralno-duhovnih vrijednosti, premda živeći na zemlji žive između neba i zemlje, između potrebe da kršćanstvo bude utjelovljeno i da bude trascendentno. Kršćani su, nakon pogana i židova, treća vrsta ljudi (tertium genus), i religija i društvo, obilježeni univerzalnošću. Njihova uloga u svijetu je aktivna i pozitivna, jer žive u srcu svijeta, oživljavaju ga iznutra i u isto vrijeme ga nadilaze izmičući opasnoti da ostanu u njemu zarobljeni. Štoviše, njihova uloga u svijetu je kozmička, jer ne samo da obuhvaća društvo i čovječanstvo, nego se odnosi na cijeli svijet (kršćani drže svijet).

Kršćanski nauk nije ljudski, nego božanski, jer je Bog poslao ljudima ne bilokakvo biće, već Riječ po kojoj je sve stvoreno, a on je došao da bi ljubio i spasio ljudski rod. Autor također drži da je ljudska filozofija nemoćna da spozna Božju bit, jer se Bog objavljuje samo po vjeri, jedinom putu kojim se može pristupiti njemu i uživati plodove njegove dobrote i spasnja. Bog je dopustio da ljudi prethodnih naraštaja ostanu u grijehu da bi se očitovalo kako su nemoćni opravdati se sami od sebe, nego da ima je potrebno milosno Božje djelovanje. Stoga ator poziva Diogneta da se obrati, jer samo vjera u Božju spasenjsku poruku uvodi u pravu spoznaju Oca, kojeg treba ljubiti i nasljedovati u dobru, to jest dijelit svoja dobra s potrebnima. Otvarajući se kraljevstvu Božjemu i prezirući fizičku smrt, dolazi se do stupnja kad se boji samo duhovne smrti i ognja neugasivoga.

I za kraj autor izjavljuje da želi prenijeti apostolsku predaju onome koji želi postati učenik Riječi, koja, premda od početka, pojavila se kao nova, a pronađena je kao stara, uvijek mlada u srcima svetih. Nezamjenjiva je, također, uloga Crkve koja

43

PATROLOGIJA

nastavlja poslanje utjelovljene Riječi, a povijest spasenje se ostvaruje na liniji kontinuiteta između Starog i Novog zavjeta. Autor, nasljednik apostola, postavlja se kao vjeroučitelj-navjestitelj evanđelja poganima. Polemizirajući u posljednjem poglavlju protiv gnostika, cilj mu je također ideju gnoze istrgnuti iz ruku heretika, te predstaviti kršćanstvo kao pravu gnozu, koja se sastoji u tome da prihvate pravu spoznaju koju objavljuje Riječ, čime se shvaća jedinstvo spoznaje i života.

8.9 Ostali apologeti od kojih nema sačuvanih dijela, kao i Kvadratus, Milcijad, Meliton Sardski43, Apolijan iz Hijerapolisa i Hermija.

43 Meliton Sardski - Ima sačuvana jedna propovijed, ali ne i apologetski spisi44

PATROLOGIJA

9. Odnos svijeta i Boga, početak promišljanja dogme o božanstvu Isusovu i Presvetom Trojstvu

Ovo razdoblje je vrlo bitno jer korištenjem filozofskih kategorija jaz - razdvajanje Boga i svijeta - postaje jasan. Za Židove postoji mnogo više neposrednosti u kontaktu svijeta i Boga, a kod drugih naroda, koji su koristili filozofske kategorije u promišljanju o Bogu stvara se jasna granica. Ako Boga promatramo kao onoga koji je…. kako onda protumačiti nastanak svijeta? Aristotel je govorio o nepokrenutom pokretaču, ali on je ostao negdje gore, ne miješajući se s ovim svijetom. Teško je protumačiti postojanje svijeta iz Božje perspektive. Ako je Bog nepromjenjiv, stalan, onda je savršen. I kako protumačiti da savršeni Bog stvara svijet. Jer ako je sâm Bog sveobuhvatan, kako može stvarati, kako može sebi još nešto dati? Neki filozofski sustavi to tumače na način da je svijet loš, to je svojevrsni otpad, neka emanacija ili nešto što nema veze s Bogom. Ali kršćani kao i Židovi znaju da svijet nije nikakav pad nego stvorenje. A kako onda protumačiti tu granicu između sveobuhvatnog nedodirljivog Boga i svijeta. Ako je Bog nepromjenjiv kako može biti stvoritelj, jer ne smije se miješati sa svijetom ako je nepromjenjiv, a svaka akcija je mijenjanje pa i akcija stvaranja. Što se događa? Bog mora ostaviti mjesto koje je nedodirljivo, granica između svijeta i njega mora biti jasna. U ovoj problematici stvara se nova teologija koja pokušava objasniti kako iz nedohvatljiva Božjeg svijeta protumačiti stvaranje i naš svijet, materiju. Središnji pojam i kategorija je Logos, koji pomiruje ova dva svijeta, božanski – nedodirljivi, i stvoreni svijet. Logos je onaj koji premošćuje granicu. Pa svi apologeti počinju definirati i činjenicu Logosa.

Počinje velika spekulacija jer on postaje središnji, posrednički pojam. Logos se objavljuje u svojoj dvostranosti (ratio i verbum). Kako iz nedodirljivoga Boga možemo protumačiti stvaranje svijeta? Na temelju svetopisamskih datosti i na temelju onoga što je filozofija rekla o Logosu koncipira se uloga Logosa. Filozofija kaže da je Logos bio ureditelj svemira. Prvi princip se nikad ne miješa u stvaranje svijeta, on mora ostati nepromjenjiv. Filozofski Logos je ureditelj. Sveto Pismo nam kaže da je taj Logos Božji Sin i da je Bog44 sam. Postoji Riječ Božja koja je Bog. Iz ovog dvostrukog vida i značenja Logosa apologeti uspijevaju razviti teologiju. Smjestili su Logos u Boga, Logos je Bog, on je imanentan u Bogu. To je bio velik korak da je Logos unutar Boga - božanski. Zahvaljujući filozofiji može se reći da Logos izlazi iz Boga i uređuje svijet, a i da bude još bolje to i Sveto Pismo potvrđuje45, i tako se tumači stvaranje a da Bog ostane nepromjenjiv. Imanentni Logos (preegzistentni Logos) je u Bogu, Bog izgovara Riječ i to je Logos Proforikos, a time sebe ne mijenja. I ta Riječ izlazi van iz njega i izvršava poslanje (stvaranje). U Logosu su kao i u ratiu, sva mudrost, sve ideje i zakonitosti stvaranja svijeta. Naukom o preegzistanciji Logosa spašava se Božja nepromjenjivost. Tako se u biti Logosa poima kao preegzistentnog i onog koji ima stvaralačku funkciju. Logos se potpuno ostvaruje, pokazuje, utjelovljuje u Kristu, Logos =Krist. Za filozofe Bog je bio apsolutno transcendentan i nedodirljiv.

44 U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. (Iv 1, 1)45 Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. (Iv 1, 2-3)

45

PATROLOGIJA

Poimanje ljubavi je središnje u kršćanstvu dok je za filozofe to nezamislivo. Za filozofe Bog je bio hladan i racionalno nedodirljiv, nisu mogli Boga shvatiti kao kršćani i zato nema odnosa između Boga i svijeta. Poimaju ga panteistički, tj. da je Bog sve ili potpuno odijeljenoga. Za Židove je Bog bio Bog ljubavi i milosti, providonosni Bog. Apologete prihvaćaju židovsko poimanje vežući se s filozofskim kategorijama. Pojava Boga na apologetskoj razini se odražava i na etičkoj. Justin kaže ako vjerujemo u dobroga Boga, nije moguće da mi činimo zlo. Apologeti su se doživljavali kao oni koje je Bog poslao da spašavaju druge.

46

PATROLOGIJA

10. Gnosticizam

Postavljaju se egzistencijalna pitanja46 koja uključuju ne samo spoznaju čovjeka nego i božanstva. Gnostički mislilac Teodor uz pitanje tko smo veže i što smo postali; odakle smo veže gdje sam bio i gdje sam pao; uz pitanje kamo idem dodaje od čega sam otkupljen i spašen; te dodaje još dva pitanja što je rađanje, a što preporođenje. Na ovakva egzistencijalna pitanja koja uključuju ne samo spoznaju čovjeka nego i božanstva, gnostici odgovaraju formulirajući tzv. gnostički mit. Božanstvo – da bismo razumjeli čovjeka odgovor na to pitanje se nalazi u Bogu. Za gnostike je božanstvo ogdoada (to je osam prvih eona; četiri para) i dodekada (to je novi niz od još dvanaest parova – 12x2 parova eona). Ogdoada, dekada i dodekada zajedno čine puninu (pleromu = 8+24). Prvi par je u brojevnom nizu izuzet i to je nespoznatljivi otac, a iz njega se sve razvija i on je punina i savršenstvo svih eona. Iz prvog eona izlaze tri para, a iz ta tri 12 eona (dodekada). Iz svakog idućeg para proizlazi drugi par. Eon je općeniti atribut, kojemu gnostici daju personificirano značenje, a ne vremensko značenje. Božanska punina se sastoji od 30 eona. Posljednji eon u nizu ima naziv Sofija. Kako se eoni šire dalje, njihova se snaga gubi, tj. depotencira. U prvom eonu postoji potpuna punina, a u ostalih se sve više gubi. Trideseti eon više ne proizvodi novi par. Sofiju, tj. 30 eon je uhvatila strast da upozna prvi par eona tj. nespoznatljivog Oca. Ona čini grijeh te dolazi do loma i ona se razbija, pa pada ispod božanske sfere. Ona proizvodi eonski abortus i on naknadno rađa Demijurga koji stvara materiju.47 Svaku stvar su smatrali androgenom (muško i žensko). Broj 30 je također broj Kristovih godina. Demiurg osim materije proizvodi ljude i materijalni svijet. Svijet nema ništa zajedničko s božanskim, nego je plod pada. Dijelovi Sofije (komadići razbijenoga božanstva) padaju i u svijet, a kako Demiurg radi svijet, ti komadići bivaju zarobljeni u materiju i ti su komadići od Demiurga ugrađeni u neke ljude.

Za gnostike čovjek ima tri kategorije: pneumatici (oni u kojih je ostala Sofijina iskra božanstva); psihici (u njima vlada animalni princip života), hilici (materijalni ljudi). Pneumatici imaju u sebi iskru božanstva i oni su sigurno spašeni. Ta iskra je u njima zapala i treba je probuditi. Psihici i hilici su niža razina. U psihicima postoji niža kategorija božanstva. Hilici su unaprijed određeni za propast, dok su psihici po nekim sustavima mogli zadobiti mogućnost spasenja. Tijelo dolazi od pada, a duhovno dolazi od komadića Sofije i ona se poslije smrti vraća u puninu.48

Čovjek iz svijeta ne može sam ići prema punini nego njemu dolazi iz plerome pomoć. To je Isus koji silazi i budi zaspale ljude da bi im objavio gnozu i još neke tajne, pomoću kojih će se nakon smrti uspeti do božanstva, ali bez tijela. Krist silazi u čovjeka Isusa u trenutku krštenja na Jordanu. Do tog trenutka je nevidljiv. U trenutku muke Krist odlazi od Isusa i vraća se nakon uskrsnuća te 40 dana naučava apostole i njima objavljuje tajne spoznaje koje se kasnije šire tajnim putem od gnostika do gnostika. On im tumači tko su, što su i odakle su pali. Krist nema stvarnu spasiteljski

46 Tko sam? Odakle sam? Kamo idem? Što sam postao? Gdje sam pao? Od čega sam spašen? Što je rađanje? Što je preporođenje? – Ovo su temeljna filozofska pitanja koja je gnosticizam prefolmulirao, a koja nam pomažu da se lakše shvati bit njihovih ideja. 47 Gnostici eone smatraju kao muški i ženski par. Sofija je razbila to jedinstvo i daljnje stvaranje eona48 Materija će se uništiti, spašava se samo duhovno i vraća se u pleromu-puninu

47

PATROLOGIJA

ulogu da bi spasio čovjeka smrću na križu, nego ponuditi tajno znanje kojim bi gnostici (pneumatici) mogli spoznati svoju pravu narav i spasiti se poslije smrti. Gnostici smatraju da tajnim znanjem spoznaju puninu.

Sofija je dio eona koji nikada ne može propasti, ona se samo razmrvila. Božanski razmrvljeni element čeka da se vrati u pleromu pomoću Krista koji mu na zemlji daje nauku. Ovaj nauk nosi etičke konotacije neprihvatljive kršćanstvu, kao npr. da svi ljudi nisu jednaki; da naši čini ne znače ništa jer su materijalni i nemaju odnosa prema božanstvu. Ako je netko pneumatik njegov moral i nemoral se ne odražavaju i nemaju utjecaja na njega jer su to djela materije, a ne božanskoga u njima. Duša je slobodna.

Spasenje ne ovisi od ljudskih čina nego do tajnog znanja. Moral nije izravno utjecao na sudbinu i nije bio važan za spasenje. Ako su npr. hilici bili najmoralniji, oni se nisu mogli nikako spasiti jer su unaprijed predodređeni za propast. Cjelokupno zlo je plod materije. U božanskom nema podjele dobra i zla. Sve što nije pneuma propada u svijetu.

Demiurg uređuje svijet i on je Jahve tj. Bog Starog zavjeta i on je zločesti Bog u kategoriji lošeg svijeta i kategoriji materijalnoga (ispod plerome). Gnostici Jahvi daju negativne karakteristike. Nekim osobama koje su u Starom zavjetu imale negativno značenje, daju pozitivno npr. zmija (u Edenskom vrtu je došla Adamu i Evi objaviti tajno znanje, koje čovjek treba znati, a Bog nije želio da oni dođu do tog znanja i zato kažnjava čovjeka i zmiju). U drugoj epizodi starozavjetni Bog je odlučio zatrti duhovni element na svijetu i potopiti ljude. Noa gradi korablju i tajno spašava pneumatike od uništenja. Čovjek je za gnostike bio biće koje je otuđeno od pravoga bitka, koje se mora probuditi i upoznati pravu narav bića svjetla. Zlo dolazi iz činjenice da je Demijurg nekompetentni Bog (nepravi bog) i on stvara svijet. Spasenje u ovom duhu ne dolazi po obraćenju (kao što govore kršćani) nego po gnozi – tajno znanje objavljeno samo nekima koji imaju duhovni element i oni se mogu spasiti.49 Otklanja čovjekovu etičku odgovornost i prebacuje je u svijet božanskog.

Definicija gnosticizma: Gnosticizam je skup svjedočanstava karakteriziranih dualizmom koji uključuje unutar božanstva određeni lom koji se dogodio u samim počecima. Iz ovoga loma je stvoren svijet kao djelo jednog nižeg boga (zovu ga demiurg, bog SZ-a, Jahve), i došlo je do zarobljavanja palih komadića božanstva koji su se inkorporirali u neke ljude, te su stoga ti isti ljudi istobitni s božanstvom. Ponovni povratak ovih komadića božanstva u božanski svijet ostvaruje se posredstvom objave koju donosi nebeski objavitelj koji radi toga silazi u svijet.50

Gnostici su svoju nauku tumačili Starim zavjetom. Ovakva gnostička nauka nosi u sebi određenje prema svijetu. Promatraju ga u vidu dualizma. Gnostik je onaj koji nje od svijeta, on je otuđen, stranac u svijetu i on svijet nadilazi po onom što u sebi nosi. Kada svi pneumatici umru stvorit će se pleroma i eoni će se nastaviti i dalje širiti, zato su protiv braka i reprodukcije. Ono što ima u Svetom pismu je i za psihike ali oni nemaju pravu egzegezu ili hermeneutiku. Pravi način je znanje koje je Isus prenio svojim učenicima naučavajući ih 40 dana nakon uskrsnuća, ali o tom

49 Gnostici su protiv ženidbe jer su smatrali da kada svi pneumatici umru Sofija će se vratiti u pneumu, te će se eoni moći dalje nastaviti širiti50 Ova nauka ima u sebi određenje prema svijetu u ključu dualizma – negativizma. Gnostik je otuđen od svijeta, stranac koji nadilazi svijet tj. transcendira ga u onomu što nosi.

48

PATROLOGIJA

naučavanju nije ništa zapisano u Svetom pismu.51 Koristili su pisma na sustavan način, a od Evanđelja koriste Petrovo, Tomino i Ivanovo.

Moderna teološka kritika gnosticizma Neki danas postavljaju pitanje da li Crkva ovisi o gnosticizmu ili obratno,

odnosno tko je iz čega proizišao. Uočava se da ima gnostičkih dokumenata koji nisu obojeni kršćanstvom i kršćanskom terminologijom i duhom. Postavljala se i teza da je gnosticizam stariji od kršćanstva te da je upravo kršćanstvo nastalo iz gnosticizma, te je kasnije je zahvaljujući Crkvenoj hijerarhiji došlo do odvajanja između Crkve i gnosticizma. Crkva je navodno definirajući svoju nauku isključila gnosticizam iz kršćanskog ozračja. Moderna kritika proučavajući dokumente pronalazi samo mlađe dokumente. Ovi gnostički dokumenti u ozračju kršćanstva se pozivaju na Isusa Krista. Oni koji ne spominju Isusa Krista su nastali pod utjecajem Židova i nisu imali utjecaja na kršćanstvo. Gnosticizam se razvio kao pokret u nekim kršćanskim krugovima koji su prihvatili kršćansku terminologiju i istočne religije i stvorili su nauk u vrijeme kada još nije bila definirana razlika između pravovjerja i krivovjerja unutar kršćanske zajednice.

Kao što se uočava gnostička tendencija da „prerađuju“, tj. daju vlastita tumačenja knjiga Staroga zavjeta, to je samo dokaz da oni rade na već postojećem materijalu, što nas navodi da se ponašaju isto i sa novozavjetnim spisima, te nikako nije prihvatljiva njihova istovremenost ili paralelnost Novom zavjetu. Ne može biti realna teza o istovrijdenosti njihovih i kanonskih spisa, već je očita njihova ovisnost o činjenicama koje su ispričane u Novom zavjetu, koje onda oni reinterpretiraju na svoj način.

Takvo ponašanje nema veze s povijesnim činjenicama koje su zapisane, a i njihova teologija nije povijest spasenje kroz koju je Bog djelovao riječima i djelima, već više mitsko uvođenje u istinu, sustav u kojem nije neophodno utvrditi povijesne činjenice.

51 Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem (Usp. Dj. 1, 3).

49

PATROLOGIJA

11. Marcionizam

Marcionizam nosi ime po utemeljitelju sljedbe Marcionu, za kojega se zna da je rođen u Pontu (u Sinopi), te da ga je vlastiti otac (vjerojatno biskup) izopćio iz Crkve. Jedno vrijeme je bio član rimske zajednice kojoj daruje svoja dobra, ali je 144. godine isključen i iz nje, a sve mu biva vraćeno. Osniva potom vlastitu Crkvu, a umire oko 160. godine. Nije se sačuvalo nijedno njegovo djelo, ali o njemu znamo iz spisa kršćanskih autora. Marcion nije htio biti utemeljitelj neke nove crkve, novotar ili revolucionar, pa niti prorok, nego je htio propovijedati izvornu čistu Isusovu poruku, uvjeren kako ju je Crkva njegova vremena iskrivila. Bit Isusove poruke, po njemu, sadržana je u otkupljenju čovjeka koje je izvršeno isključivo po milosrđu Božjemu u Kristu Isusu. Došavši do ovog uvjerenja Marcion potom čita SZ drugim očima, držeći kako je starozavjetni Bog moćni Sudac, pravedan, ali također koleričan, okrutan, prevrtljiv, bijedan. Kao takav ne može biti Otac Isusa Krista koji je isključivo dobrohotan, što je dokazao šaljući svoga Sina. Novozavjetni se objavio u Evanđelju, starozavjetni u Zakonu; prvi je Spasitelj, drugi je Sudac; prvi je dobrodušan, drugi je pravedan (po sebi nije zao); prvi objavljuje svoju bit šaljući svoga Sina, drugi stvarajući ovaj propadljivi svijet. Posebna razlika se uočava u njihovu odnosu prema čovjeku. Starozavjetni Bog, Stvoritelj, stvara čovjeka na svoju sliku i priliku, istobitnim sebi, pa ipak mu dopušta da sagriješi nepoštivajući Zakon i da padne u smrt. Novozavjetni Bog naprotiv, premda nije imao nikakvu obvezu prema ljudima, koji su bića onog drugog Boga, smilovao se i poslao Krista da navijesti oproštenje grijeha. Tko uzvjeruje oslobađa se lanaca mrskoga legalizma, ulazi u novi život, oslobođen straha, iz kojeg se, zadivljen Božjom ljubavlju i dobrotom, rađa spontano novi moral. Etika marcionizma obilježena je rigidnom askezom (dobrovoljnim odricanjem od materije, sastavnice ovoga svijeta, i njezinih napasti), uzdržavanjem od ženidbe i rađanja (da se spriječi nastavljanje paloga svijeta). Kristovo djelo se sastoji u navještaju oproštenja i ljubavi Božje, a da bi to izvršio dovoljno mu je samo prividno tijelo. Oružnici Boga Stvoritelja ga ne prepoznaju, nego ga hvataju, muče, razapinju i ubijaju, čime mu daju prigodu da siđe nad pakao i da dolje navijesti svoju poruku. Oni koji uzvjeruju jednog će dana dušom uskrsnuti, tvrdi Marcion, iz čega se zaključuje da nije vjerovao u uskrsnuće tijela (posljedica dualizma). Posljedica ovakvog razlikovanja između Boga Staroga zavjeta i Boga Isusa Krista, bila je odbacivanje knjiga Staroga zavjeta Nije bio gnostik jer ne prihvaća njihovo naučavanje. Ne prihvaća nikakav kompromis sa Židovima.Kršćani su uvijek u svojim raspravama s judeokršćanima govorili da nije dovoljan samo Zakon nego je potrebna i milost Božja. U II. stoljeću mnogi su željeli biti "Pavlovskiji" od Pavla i "kršćanskiji" od kršćana pa su milost Božju na što radikalniji način nastojali naglasiti.

Marcion je odlučio kompletirati knjige koje je smatrao od Boga danima. Stari zavjet po njemu treba izbrisati. Od Novog zavjeta treba prihvatiti Luku i apostola Pavla, jer je to autentično kršćanstvo. Marcion ne prihvaća sve Pavlove poslanice tj.

50

PATROLOGIJA

stvara vlastiti kanon. Tako prihvaća slijedeće Pavlove poslanice: Rimljanima, Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Solunjanima, Filomenu, odbija poslanice Timoteju i Titu. Ostale dijelove Novog zavjeta je također odbacio, kao i dijelove Lukinog evanđelja. Marcion kaže da je njegovo poslanje propovijedati iskonsku Kristovu poruku. Ona se ne može pronaći u Starom zavjetu jer Isusa tamo nema. Marcion uzima samo najradikalnije dijelove Novog zavjeta a ostale odbacuje iz razloga što je mislio kako su bili pomiješani židovskom naukom i došlo je do podmetanja koje su činili judaizanti. Nije se želio postaviti za proroka nego doći do čisto Kristove nauke, a te iskonske nauke nema u SZ-u. Novozavjetni spisi bili su kontaminirani židovskom naukom i nisu se uspjeli sačuvati u kršćanskoj čistoći. U Lukinom evanđelju pronalazi autentičnost i jasnoću. Drugi, milosrdni Bog je po Isusu Kristu navijestio oproštenje grijeha. Prvi Bog je Bog stvoritelj. On je stvorio čovjeka ali je tako zao da je dopustio čovjeku da padne u zlo i grijeh i da propadne. Dopustio je da bude žrtva smrti i da u nju padne, da ne sluša zakon i izgubi samoga sebe. Drugi Bog je dobar i nema veze s čovjekom što se tiče stvaranja. Kada je vidio da je čovjek pao on šalje svoga Sina da spasi čovjeka (i taj Bog nije otkupitelj u pravom smislu riječi, nego navjestitelj spasenja), iako to nije bio dužan učiniti. Isusova uloga je bila navijestiti oproštenje grijeha. On nije Krist koji spašava čovjeka svojom mukom smrću i uskrsnućem. On se nije utjelovio. On je objavio dobrog Boga i nije govorio jezikom Starog zavjeta. Uzeo je samo izvanjski izgled i prividno tijelo. Poruka Isusa Krista je sadržana u riječi, a ne u djelu.

Iz ovoga izlaze Marcionove etičke posljedice koje su se formulirale u rigoroznom asketizmu i bježanju od svijeta držeći da je evanđeoska poruka važna i prisutna. Niječe vrijednost braka i rađanja, da bi ljudi što prije umrli i spasili se pred Gospodinom.

51

PATROLOGIJA

12. Pravilo vjere

Nakon pojave krivovjernih nauka postavlja se pitanje tko je u pravu? Gnostici su sustavno razradili gnostički nauk, i prvi su sustavno razvili teologiju, pa se postavljalo i pitanje autentičnosti. Događalo se da su se kršćanski vjernici negativno odnosili prema znanju odnosno prema filozofiji, jer su smatrali da je važno samo vjerovati. Postavljalo se pitanje kako raspravljati s gnosticima koji su bili vrsni u dijalektici. Apologeti su tražili mjesto susreta s filozofijom i grčkom kulturom. Kršćanski pisci koji brane Crkvu od hereza nisu tražili zajednički jezik s njima jer se moglo dogoditi da bi gnostici bili mnogo sposobniji u dijalektici od kršćana. Autentičnost se temeljila na tome koliko je neki nauk u skladu s naukom apostolskim. I gnostici su se pred kršćanima branili da imaju nauk apostolski i tajnu tradiciju preko kojeg dolazi njihova autentičnost. Dakle, autentičnost i apostolicitet nisu bili dovoljni.

Kršćanski su se pisci pozivali na "regula fidei" pravilo vjere na kojemu se temelji svaki govor o apostolstvu i autentičnosti, a to je sažetak onoga što je Isus učinio i objavio. Samo ono što je s tim u skladu može se pozvati kao autentično. Istina ne ovisi o sposobnosti govorništva nego na pravilu vjere. Ovo je dakle sažetak kršćanske vjere i dovodi se u izravnu vezu s apostolima a koristi se u provjeri da li je u skladu s kršćanskom tradicijom. Postalo je pravilo istine i svake teološke spekulacije. Pravilo vjere je temelj svega i ne može se dalje ispitivati i provjeravati.

Kada kršćanski pisci komentiraju heretike i njihovo naučavanje isključivo se pozivaju na pravilo vjere i postaje temeljni kriterij razlučivanja. U hijerarhiji su se pozivali na apostolsko naslijeđe, putem pravila vjere, sve što nije u skladu treba odbaciti. Uz to što se formirao kanon pod utjecajem Marcionovog kanona, dolazi do pravila vjere. U pravu je onaj koji ima pravo na korištenje pisma i tko temelji svoju vjeru na pravilu vjere. U ovom razdoblju se fiksiraju temelji onoga što je pravovjerno. Pravilo vjere ima apsolutni prioritet prije Pisma i formiranja tradicije. Uspostavljajući ovaj temelj može se polako graditi teologija u pozitivnom smislu riječi. Ako se izlazi iz okvira pravila vjere javlja se hereza.

52

PATROLOGIJA

13. Irenej Lionski

Presudna karika da se pobijede gnostičke zablude. Rođen je između 135. i 140. godine u Maloj Aziji, u Smirni. Kao dijete slušao je Polikarpa i druge svećenike koji su bili učenici apostola. Ne zna se kad se iz Male Azije preselio u Galiju, ali postoji vijest da je godine 177. bio član svećeničkog zbora Lionske crkve. Kao gorljivi svjedok „Kristova saveza“ te iste godine bio je poslan u Rim papi Eleuteriju svećenik da posreduje u nekim pitanjima zbog montanizma. U međuvremenu je u Lyonu car Marko Aurelije izvršio progon u kojem je mučeničkom smrću umor biskup Pontin. Vrativši se u Galiju biva izabran za biskupa te svoj život potpuno posvećuje apostolskom služenju u tri smjera: a) širenju kršćanstva u Galiji b) propovijedanjem i spisima suprotstaviti se gnosticizmu c) riješiti pitanje slavljenja Uskrsa s papom Viktorom I. s ciljem da uspostavi mir i zajedništvo između njega i maloazijskih biskupa. 52 Papi koji je prijetio izopćenjem biskupima Azije, Irenej je napisao jedno dugo pismo u ime Crkve u Galiji, pozivajući ga na blagost i razumijevanje, te da ne izopcućje cijele Crkve Božje radi toga što su vjerne svojoj staroj predaji. Svoj život i djelovanje završio je oko 202-203. godine kao mučenik.

Djela Napisao je djelo "Protiv hereza" (Adversus haereses, u pet knjiga). Sastoji se

od dva dijela, otkrivanje i pobijanja gnoze: Detectio falsae agnitionis (1. knjiga) i eversio falsae cognitionis (2-5. knjiga). U prvom dijelu Irenej govori o gnosticima, napose o valentinovcima, o gnostičkim sistemima i školama.

Drugom knjigom započinje pobijanje gnoze korištenjem dijalektike i dokaza iz razuma dokazujući apsurdnost gnostičkih postavki i ispraznost njihove argumentacije. U trećoj knjizi u središtu je Predaja na temelju koje Irenej dokazuje da je pravilo vjere (regula fidei) dio apostolskog nauka, sačuvana nepromijenjena u Crkvi po apostolskom naslijeđu biskupa glavnih biskupskih sjedišta. Apostolski nauk sadržan u pravilu vjere je u suprotnosti s gnostičkim naukom. U četvrtoj knjizi Irenej crpi svoj nauk iz Gospodinovih riječi, uključujući i Stari zavjet u opseg Isuova nauka, jer se je Riječ oduvijek izražavala po svetim piscima. Tako Lionski biskup potvrđuje jedinstvo izvora dvaju Zavjeta, što su nijekali marcioniti i gnostici. U petoj knjizi također donosi argumente iz Novog zavjeta, a piše također o posljednjim stvarima iz čega se vidi da pristaje uz milenarističke ideje.

Ovo je djelo od iznimnog značenje za teologiju jer uspostavlja principe o doktrinalnom auktoritetu Crkve, na poseban način „one najveće i najstarije i svima poznte, koju su u Rimu utemeljili i uspostavili slavni apostoli Petar i Pavao“ (AH 3,3,2).

Njegovo drugo djelo je "Dokaz apostolskog navještaja" (Demonstratio praedicationis apostolicae), napisano prijatelju Marcijanu. Radi se o jednoj vrsti katehetskog sažetka glavnih istina vjere (dogmatska kateheza) kojemu je cilj

52 Maloazijski su kršćani, pozivajući se na tradiciju sv. Ivana apostola slavili Uskrs, 14 nisana. Na Nicejskom saboru 325. godine je odlučeno da se Uskrs slavi u prvu nedjelju nakon proljetnog uštapa.

53

PATROLOGIJA

izgradnja vjernika, zbog čega je odsutno polemiziranje.53 Razmatrajući sadržaje vjere (Presveto Trojstvo, stvaranje, pad čovjeka, utjelovljenje Riječi i otkupljenje), te dokazujući istinu kršćanske objave pozivajući se na proročanstva Staroga zavjeta zahvaljujući kojima Spasitelja predstavlja kao Sina Davidova i obećanog Mesiju, Irenej poziva čitatelje da na dosljedan način žive svoju vjeru čuvajući se hereza i njihova bezboštva.

Teologija Središte Irinejeva teološkog nauka, sustava i životne preokupacije su

soteriološka pitanja. Čovjek je u sredini njegova razmišljanja, i on ga promatra pod soteriološkim vidom. Cilj mu je otkriti i razraditi pitanje ljudskog spasenja. Zanima ga zašto se čovjek spašava? Pita se tko je čovjek?54 Valentin je tvrdio da je čovjek (homo) spiritus, a Origen da je anima. Za njega je čovjek je caro (tijelo – ni duh, ni duša). Pravi čovjek je čovjek u tijelu. Irenej se dakle suprotstavlja svima onima koji kažu da se neće spasiti tijelo jer je ono materijalni element. On vidi čovjeka kao dušu i tijelo, tako da ne niječe spasenje duše. Gnostici su govorili da je duhovni čovjek kao takav slika i prilika Prvorođenca. Što se tiče vidljive komponente gnostici tvrde da ga je komponirao Demiurg. Razbijaju čovjeka na dva djela. Jedan element dolazi od Boga (pleroma), a drugi element je od Demiurga (i taj nema nikakve veze sa Bogom i božanskim). Irenej kaže da stvorenje čovjeka pripisuje samo i isključivo Bogu. Čovjek je (čak i ukoliko ima više elemenata) jedno i jedinstveno biće. Nije složen na prisilan način, nego napravljen na sliku i priliku Božju. Bog koji je sastavio čovjeka je Demiurg, ali taj Demiurg je Bog Stvoritelj (demiurg je samo pojam stvoritelja). Taj Stvoritelj je Bog u kojega vjerujemo. Taj Bog stvara čovjeka na svoju sliku, svojim rukama. Te ruke Božje su Sin i Duh. Čovjek je homo caro tj. čovjek koji je tijelo. On ne kaže da je čovjek po duši slika Božja, nego po tijelu. Po činjenici da čovjek ima dušu on je prilika. Čovjek je po tijelu slika Sina, a po duši prilika Duha Svetoga. Duh mu je udahnut. Prvo je zamiješano tijelo čovjeka, a kasnije mu Bog udahnjuje Duh (poziva se na knjigu Postanka). Irenej kaže da se Božja ekonomija spasenja koja se dogodila u Kristu očitovala u stvaranju čovjeka. Bog kada stvara čovjeka stvara ga u tijelu kojega će uzeti i Krist. Krist je supstancijalna slika Božja, a čovjek je stvoren po uzoru na Isusa Krista koji je slika. Ljudsko tijelo je božanska datost. Mi smo u stvaranju stvoreni na sliku Božju, a slika Božja je Krist. Isus nije samo pneuma, On ima i tijelo.

I zato smo mi stvoreni na sliku Božju, jer je Bog odredio u vječnosti za sebe imati tijelo. Krist je budući, drugi Adam. Adam je stvaran na njegovu sliku, a ne Isus na sliku Adamovu.

Irenej na spoju između Boga i materije promatra čovjeka kao sponu (spona između vidljivog i nevidljivog svijeta). Istinska spona između Boga i materije je Isus Krist jer je sam preuzeo tijelo (postao caro). U Isusu je istodobno božanska snaga i materija. Na ovaj način dolazi do komunikacije između Boga i materije. Božji Jedinorođenac je pristao utjeloviti se i tako postati istobitan s Adamom. Isus ima

53 Već prije je rečeno da kršćanski pisci ne ulaze u raspravu s hereticima na području teologije nego samo iznose kerigmatski sadržaj. Gnostici su bili prvi koji su imali razrađenu teologiju.54 Gnostici su govorili da je čovjek samo pneuma (duhovno) i samo to jer je tijelo (materija) propadljiva. Origen kaže kako je čovjek anima (duša). Ona je primarni element u čovjeku jer je slična Bogu

54

PATROLOGIJA

ulogu posrednika između onoga što je bilo nedodirljivo, između Boga i materije. Irenej u Isusu Kristu spaja dva otajstva (spasenja ljudskog roda) : utjelovljenje tj. dolazak među ljude i proslava tj. muka i smrt na križu. Ni jedno otajstvo se nje moglo dogoditi bez tijela. Krist je proslavljen po tijelu. Već u stvaranju Adama se očituju ova dva otajstva. Adam je kronološki prije Isusa, ali nije prije Isusa u očima Božjeg predodređenja. Bog je predvidio da će čovjek pasti i pogriješiti, ali nije čovjeka odveo u propast. Bog je svojom aktivnom voljom predodredio Krista za spasenje. Bog aktivno djeluje ne da nekoga upropasti, nego da ga spasi.

Adam je jednako udaljen od Boga i od svijeta, od Božje besmrtnosti i materijalne propadljivosti (stavljen je u raj). Čovjek je stvoren na poseban način, čak na način dostojansveniji od anđela (oni su samo duhovna bića - spiritus). Bog anđele nije stvorio rukama nego čovjeka. Tu nalazimo dostojanstvo čovjeka (što ga je Bog stvorio svojim rukama). Bog Adama stavlja u raj. Po sebi Adam je smrtan ali mu Bog daje nadnaravne darove tj. da bude besmrtan, kako bi osjetio Božju blizinu i da ga Bog gleda. I te mimonaravne darove (božju blizinu i besmrtnost je izgubio kad je pogriješio). Budući da je Adam stvaran na sliku Isusovu Irenej tvrdi da bi se Krist kao čovjek također pojavio na zemlji i da čovjek nije sagriješio s tim da ne bi podnio muku jer čovjek nije sagriješio. Krist bi se u svakom slučaju utjelovio bez obzira da li je čovjek pao ili ne. Da nije sagriješio Adam bi čekao Isusa tj. Onoga na čiju je sliku stvoren. Unatoč čovjekovom grijehu Bog pokazuje koliko je velik i milosrdan. Po Božjem zahvatu svi će mu doći . Bog toliko ljubi čovjeka da mu nije bio problem preuzeti tijelo, a ne samo dušu. Čovjek se ne može sam od sebe spasiti spontanim prijelazom i sjedinjenjem s božanskom puninom, nego zato što se Krist utjelovio i proslavio. Sve se odnosi na ekonomiju spasenja koju je Bog započeo i samo zahvaljujući Božjem djelovanju čovjek može postati ono što jest. Spasenje podrazumijeva gledanje Boga licem u lice. Spasenje se postiže jer je Božje djelovanje bilo efikasno i povelo čovjeka do punine. Zato naglašava da nije bilo dovoljno da se Krist samo pojavi i utjelovi na zemlji, nego da u svome tijelu podnese proslavu (na križu) kako bi spasio čovjeka. Krist je homo verus, sve je po njemu i za njega stvoreno.

Istočni grijeh gnostici nisu promatrali kao pad čovjeka, nego pad koji se događa kao pad eona u božanskoj sferi. Irenej tumači Istočni grijeh tako što ga objašnjava da je čovjek pao (dao se zavesti), jer ga je zaveo lukavi zavodnik. Bog reagira tako što je čovjeka istjerao iz raja i blaženstva. Bog reagira tako da proklinje sotonu i čovjeku obećava novu pobjedu.

Irenej istočni grijeh tumači na tri načina:1. Grijeh pred Bogom - pobuna protiv Božje volje. Čovjek se iz nezahvalnosti

prema Bogu podložio volji neprijateljevoj. Olakšavajuća okolnost za čovjeka je ta da je to učinio iz neiskustva. Ta se kazna više ne može povući i Bog kažnjava privremeno čovjeka. Bog je onaj koji je dobar i zato mu onemogućuje ostanak u grijehu.

2. Odnos prema neprijatelju – neprijatelj je đavao i njegova pobjeda je bila nepravedna jer je utemeljio pobjedu na laži i varkama. Taj đavao je zarobio

55

PATROLOGIJA

Božje stvorenje, a to nije se smjelo dogoditi jer nije na njega imao nikakvo pravo. I zato Bog uništava smrt kako bi oslobodio svoje stvorenje.

3. Istočni grijeh je grijeh naravi. Ljudska narav je caro i ne griješi osoba nego caro. Po grijehu naravi cijeli ljudski rod se udaljio od Boga. To nije osobni grijeh nego grijeh naravi.

Posljedica grijeha je smrt tijela (mors carnis), premda je čovjek bio izuzet od smrti dok je bio u raju. Bog mu je dao nadnaravni dar da živi bez smrti. Nakon Adama cijeli ljudski rod je u sužanjstvu grijeha. Kao što je Adamovo tijelo pogriješilo tako će ga Isusovo tijelo spasiti. O proslavljenom tijelu ne govorimo kao o nužnom načinu spasenja. Bog je mogao izabrati druge putove ali je izabrao najjednostavniji, i na taj način opet pokazuje ljubav prema tijelu. Lako bi bilo zamisliti da Bog dođe kao duh, a zadivljujuće ja to da dolazi u tijelu. On dolazi u tijelu i spašava palog čovjeka koji je sagriješio u tijelu. U tijelu će se dogoditi konačni trijumf, tj. pobijedit će sadašnju patnju tijela.

On je bio teolog koji već u svoje vrijeme naučava primat rimske Crkve koja čuva tradiciju svih Crkava.

56

PATROLOGIJA

14. Aleksandrijska škola

Da bi se moglo govoriti o kršćanskim školama u starini, potrebno je shvatiti kakav je uopće bio sustav školstva u doba Antike. Naime, kad se govori o školi treba dobro razlikovati radi li se o školi kao mjestu poučavanja, ili pak o školi u prenesenom smislu, a odnosi se na opće mišljenje ili stav glede nekog nauka. Osnove školske pouke (ludus litterarius) su se davale djeci već od 6. ili 7. godine života, a odnosile su se na elemente pisanja, čitanja i računanja, što je trajalo do 10. ili čak 12. godine. Pouke je davao redovito kućni učitelj ili u osnovnim školama litterator/ludi magister (grammates).

Nakon toga je slijedila pouka koju je davao grammaticus, a trajala je do 18. godine, poučavajući prvu od sedam slobodnih znanosti (7 artes liberales), a to je gramatika, tj. osnove jezika na temelju najpoznatijih književnih djela starine (Homer, Virgilije). Nakon toga je na scenu stupao rhetor koji bi poučavao u drugih šest disciplina: dijalektika, retorika, aritmetika, muzika, geometrija i astronomija. Sve do ove točke osnove školstva su bile zajedničke svim učenim osobama. U antičko vrijeme nije postojala nijedna kršćanska škola koja bi imala vlastite osnove obrazovanja izvan ovog programa. Ujednačena književna pouka predstavljala je temelj svim zvanjima koja su pretpostavljala izvrsno vladanje jezikom (odvjetnici, govornici, političari).

Iznad ovog temeljnog obrazovanja dolazila je „visoka škola“ misli i razumijevanja svijeta – filozofija, u čemu onda ovaj pojam „škola“ počinje uzimati i jedan drugi smisao. Moglo se tako slušati predavanja nekog filozofa, ili pak, bez slušanja predavanja, prihvatiti određenu filozofsku struju.

Pored ovih službenih škola, već od polovice 2. stoljeća, postojali su slobodni učitelji i „kršćanski filozofi“ (npr. Justin), koji su slijedeći primjer profanih škola okupljali kršćanske učenike da bi razmišljali o značenju i o događanjima svijeta i života, ali i s nakanom da bi obratili one koji nisu bili kršćani, a ojačali vjeru onih koji su već prigrili kršćanstvo. Jer jedna racionalna religija kao što je bila kršćanstvo, za ljude u starini je, načelno, predstavljala i filozofiju, to jest misaoni sistem koristan da se pomoću njega tumači svijet i predloži sustav moralnih normi.

U kršćanskom ozračju, već tijekom 2. stoljeća, u nekim većim centrima, gdje se moglo računati na korištenje biblioteka, razvile su se biskupske škole za uvođenje katekumena u osnove kršćanske vjere. Redovito su ih organizrali kršćanski učitelji bez nekog posebnog ovlaštenja mjerodavne crkvene vlasti. Najpoznatija i najutjecajnija kršćanska škola bila je Aleksandrijska u kojoj su djelovali Panten, Klement Aleksandrijski i Origen u razdoblju od 180. do 231. godine. Nakon što je Origen prekinuo odnose sa svojim biskupom u Aleksandriji, nastavio je svoju „školsku“ aktivnost u Cezareji (Palestina) koja je u 4. stoljeću bila poznata po svojoj veličini i utjecaju. Pantenu i Klementu treba biti zahvalni za inicijativu da ponude pouku kršćanske kulture na većoj razini ili niz predavanja o različitim argumentima, bilo da s ciljem da predstave kršćansku vjeru, bilo da naznače njezin odnos s poganskom kulturom, bilo da produbljuju datosti vjere. Njihov osnovni cilj je bio suprotstaviti se gnosticima i preoteti im kulturološku prevlast u očima učenih kršćana. Premda se filozofiju gledalo s dozom podozrenja, ipak su je držali

57

PATROLOGIJA

nezamjenjivim propedeutskim sredstvom za pristup studiju Svetoga pisma, ponajprije jer je nudila razumijevanje temeljnih pojmove, te izvođenje hermenutskih i dokaznih postupaka, što je bilo temeljno za razvoj egzegeze i kršćanske teologije.

Vrlo je vjerojatno da su se Panten i Kelement zadovoljili davanjem privatne pouke, a da je tek s Origenom Didaskaleion, aleksandrijska katehetska škola, imao potporu i nadzor mjesnih crkvenih vlasti. Vjerojatno je tek s Origenom i postao škola u pravom smislu riječi oko 220. godine kad on povjerava pouku katekumena svom suradniku Herakli, dok sebi ostavlja pouku na višoj razini. Uz katekizam poučavalo se gramatiku i filozofiju, a, za naprednije, držala su se predavanja iz teologije i biblijske egzegeze.

Aleksandrijska škola, viša škola za pouku katekumena, prerasla je u školu teoloških znanosti i biblijske egzegeze, tako da je postala prvo teološko sveučilište kršćanske starine. Odlika ove škole je da je primjenjivala racionalnu filozofsku metodu za razumijevanje objavljenih istina, a filološku, koja su običavali koristiti poganski i židovski autori, na tumačenje Svetoga pisma. Stvaranjem teološke znanosti crkvena književnost nije više bila jednostavno sredstvo obrane protiv izvanjskog neprijatelja, kao u slučaju apologeta, već postaje sredstva miroljubivog intelektualnog prodora i osvajanja unutar Crkve. Filozfski sistem koji je vršio najviše utjecaja na ovu školu je nedvojbeno platonizam, što je imalo i svoje posljedice na teologiju (nekad pretjerano jak naglasak na Božju trascendenciju) i na biblijsku egezegezu (alegorija).

Što se tiče „Antiohijske škole“ ona u svojoj početnoj fazi (oko 260. god.) nije bila ustanova, nego teološka misao koja se pozivala na Lucijana iz Antiohije, a školu u pravom smislu riječi će osnovati i voditi Diodor iz Tarza. Pripadnici Antiohijske škole su pridavali veći naglasak, u tumačenju Svetoga pisam, književno-povijesnom značenju (ali ne isključivo), dok su se aleksandrinci posvećivali više proučavanju alegorijskog, moralnog i anagoškog smisla Pisma trudeći se otkriti u njemu onaj dublji, skriveni smisao.

14.1 Panten - o njemu govore Euzebije Cezarejski i Klement Aleksandrijski. Bio je prvi učitelj Aleksandrijske katehetske škole. Od njega nije sačuvano spisa. On je stoički filozof obraćen na kršćanstvo. Rođen je u južnoj Italiji. Kad se obratio javljala mu se misionarska svijest i želja da ode do Indije. Godine 180. se nastanio u Aleksandriji i tu mu povjeravaju katehetsku školu. To je bio znak da su kršćani željeli svoj nauk sustavno prenositi. Kršćani su morali na institucionalan način formirati svoj nauk. U svakoj Crkvi se poučavalo vjeru, a oni koji su željeli prigrliti vjeru trebali su proći kateheze. Aleksandrija je bila razvijena kao i ostale tadašnje filozofske škole, pa čak i na većoj razini. I filozofske i židovske struje koje su bile snažne imale su u Aleksandriji svoje škole. Katehetska škola nije ostala samo na katehetskoj razini nego je s Origenom dobila otvoreni karakter i profilira se na znanstvenoj razini. Koncem 3. stoljeća se u kršćanstvu formiraju i druge škole koje su imale tradiciju. Panten umire oko 200 godine. Novost ovakve pouke je u tome što su je davali vjernici laici sa filozofskom izobrazbom (prošli su i poganske škole). Naslijedio ga je Klement.

58

PATROLOGIJA

14.2 Klement Aleksandrijski - rođen je 150. godine u Ateni. Dolazi iz poganske obitelji, nema podataka kada se obratio na kršćanstvo. Kao mladić želio je steći filozofsku izobrazbu. Putovao je po južnoj Italiji, Siriji i Palestini, gdje su bili tadašnji učitelji i škole filozofije. Došavši do Palestine čuo je za Pantena i za kršćansku školu, pa odlazi u Aleksandriju i sluša njegova predavanja. Bio je oduševljen onim što je čuo. Aleksandrijska škola je imala pravo javnosti, tj. mogli su slušati i oni koji nisu bili kršćani. No uvođenje vjernika u sakramente kršćanske inicijacije nije bilo otvoreno za javnost i to je bilo samo za one koji su željeli prijeći na kršćanstvo. Klement postaje učenik i suradnik Pantena u vođenju škole. Nakon Pantenove smrti od 200. godine postaje učitelj škole. Godine 202. i 203. rimski car Septinije Sever počinje proganjati kršćane. Klement bježi iz Aleksandrije u Malu Aziju kod učenika Aleksandra i više se ne vraća. Umire 215. godine. Po onomu što je napisao smatra se pionirom kršćanske (crkvene) znanosti. Poznavao je arheologiju, filozofiju, poeziju i književnost.

Napisao je trilogiju: Protreptik, Pedagog, Stromati. U djelu Quis dives salvetur Klement piše o tome da li se može bogataš spasiti i kaže kako bogatstvo ne udaljava čovjeka od Kraljevstva Božjega. Cilj kršćanstva nije odreći se svega. Imati imanje nije negativno jer može pomoći drugima. Negativno je ako čovjek živi samo za novac i ako ne vidi ljude oko sebe,55 tj. loše korištenje bogatstva udaljava iz Kraljevstva Božjega.

14.2.1 Protreptik - je poticajni govor kojega upravlja Grcima. Želi ih uvjeriti da odbace klanjanje svojim bogovima, nedostojnost i nedostatnost poganske vjere, te da se obrate na kršćanstvo, i prime istinski Logos koji je najavljen po prorocima i koji se utjelovio. Klement u ovom djelu navodi i dokaze poganskih pisaca i filozofa o monoteizmu kako bi im dokazao da su i oni vjerovali u jednog Boga. Djelo je apologetskog karaktera ali se ne opaža da Klement brani kršćanstvo od napada i optužbi.56 Ovo nije obrana, nego poziv Grcima na obraćenje. On naviješta, a argumenti koje koristi o površnosti njihova obreda su filozofi (govori da je grčka mitologija tako slaba te da je glupo u to vjerovati). Govori da je Stari zavjet stariji od poganskih filozofa. Uz ovu polemičku notu navodi ulogu Logosa kao odgojitelja. U svojem djelu Klement naviješta ulogu Logosa koju ima kroz povijest ljudi i ta uloga nije ograničena samo na židovski narod. Ljudski rod je prožet odgojiteljskim djelovanjem Logosa. Vrhunac Logosa je u božanskoj objavi koja se dogodila po Svetom Pismu.

14.2.2 Pedagog - djelo je nastavak prethodnoga. Složeno je u tri knjige. Logos naziva odgojiteljem ili pedagogom. Klement piše ovo djelo pretpostavljajući da su neki od Grka kojima je pisao u prethodnom djelu prigrlili kršćansku vjeru. Logos je odgojitelj tj. pedagog koji obraćenika uči kako upraviti svoj vlastiti život. Klement imajući pred sobom ulogu pedagoga u Grčkoj i ulogu gnostičkog Krista kaže - cilj pedagoga nije samo da nekoga pouči intelektualnim istinama, nego učiniti dušu boljom tj. uputiti čovjeka u krepostan život. Istinski pedagog je Krist. Kršćani su prihvatili Platonovsko-aristotelovsku podjelu čovjeka na dušu i tijelo, gdje je duša

55 Najveći grešnik se može spasiti, ako shvati da je pogriješio i izvrši kajanje i pokoru za grijehe56 Apologeti imaju primarnu ulogu braniti kršćanstvo od kleveta, i poganskih ogovaranja

59

PATROLOGIJA

glavni element. Gnostici su se oslanjali samo na mit i miješali su teologiju i filozofiju bez nekoga reda. Tako su ih kršćani mogli pobijati na razumskoj (filozofskoj) razini - čovjek ima dušu i tijelo. Duša ima sposobnost racionalnog promišljanja a to je nous. Kasnije se naglašavalo da nous čovjek nema sam po sebi nego mu je udahnut. Po racionalnosti Bog je sličan čovjeku jer mu je udahnuo dušu. Sama činjenica razuma je poziv da s čovjek odredi prema Bogu. Čovjeka se ne može tumačiti samo po tjelesnoj razini nego i po Božjoj prisutnosti u njemu dok mu je Bog udahnuo u dušu i po tome čovjek je viši od životinje. Duh razuma mu je od Boga udahnut.57 Razumska duša nas upućuje prema Bogu, i kada otkrijemo da nam je on daje to nas otvara prema transcendenciji, i ne možemo se uputiti samo u granice imanentnog. Ukoliko se to odbije čini se abusus tj. da mi nous stavljamo ispod animalne psihe. Isusov cilj je poboljšati kvalitetu duše. Pedagog je čovjek koji odgaja djecu, a djeca smo svi mi kršćani koji rastemo u vjeri (opreka gnosticizmu i njihovim trima kategorijama). Biti dijete se mjeri prema našem odnosu koji stvaramo prema Ocu.58 Kršćani kao djeca ne mjere se u odnosu na intelektualnu sposobnost. Logos (Božja Riječ) je Isus Krist i on je istinski pedagog koji odgaja djecu i podiže ih. Ima i druga ljepota u ljudi, a to je ljubav, a ne samo intelektualna spoznaja. Pedagog (Logos) je onaj koji svoju djecu poziva na ljubav za razliku od onoga što su činili gnostici kad su pozivali na znanje. U druga dva dijela knjige (2. i 3. knjiga) Klement iznosi razna pravila za ponašanje u raznim područjima života. Djelo poziva vjernika da se ne podliježe privlačnosti svjetovnoga, u svakoj prilici za razliku od gnostika moraju imati kodeks moralnoga ponašanja. Klement ne traži od kršćana da se radikalno odreknu svakog kontakta s kulturom i svijetom onoga vremena. On naglašava koliko je bitan stav duše. Ne želi da se kršćani navežu na dobra i mentalitet ovoga svijeta. Upozorava ih na čisto srce jer trebaju svojim kršćanskim duhom trebaju prožimati kulturu, duh i život svoga društva.

14.2.3 Stromati (fino izvezena tapiserija) - raspravlja o odnosu kršćanske vjere i grčke filozofije, i uopće odnos znanosti i kršćanstva. Klement se susreo s nekim kršćanskim spisima koji govore kako kršćanin ne smije prihvatiti helenizam i filozofiju. Klement sintetizira stvari i postavlja se kao teolog koji brani potrebu filozofije. Drugi su govorili kako je potrebno samo evanđelje, a ne filozofija. Čitav ambijent je bio takav da se naglašavala samo potreba vjere. Filozofiju treba prihvatiti kao vrlo korisno sredstvo za kršćanstvo. Filozofija je Božji dar u kome je prisutan logos. Klement pravi paralelu između filozofije i Objave. Filozofija za Grke je isto što i Objava za Židove. Božja providnost Grcima daje filozofiju, a Židovima Zakon. Filozofija je dio ovog djelovanja Logosa i može koristiti kršćanima da prodube vjeru na putu spasenja. Klement prvi postulira da je filozofija potrebna teološkoj znanosti. Ona je sredstvo kojim se želi pomoći da bi kršćani bolje shvatili i imali što jasniju spoznaju o tome što je npr. krepostan život. Teološka misao nudi odgovore na rasprave s gnosticima i hereticima. Nije dovoljna samo kerigma naviještanje nego prihvaćanje filozofije u tumačenju teologije i teoloških datosti. Stromati imaju 8 knjiga. U prve dvije se govori o odnosu filozofije i kršćanstva, a u ostalim se pobijaju

57 U filozofiji se ne postavlja pitanje razumnosti Boga58 Klement nije prihvaćao da su gnostici duhovni, a ostali djeca koju treba hraniti

60

PATROLOGIJA

gnostičke teze koje proizvode lažne moralne principe. Pobijajući gnozu sam Klement navijestio je da je kršćanstvo prava gnoza i definira odnos onoga što bi trebala biti gnoza, a što vjera. Pravoj gnozi je cilj duhovno usavršenje čovjeka koje se sastoji u čistoći kreposnog života i ljubavi Božjoj, a to heretičkoj gnozi nije cilj. Samo kršćani su pravi gnostici jer posjeduju pravu vjeru i znanje.

61

PATROLOGIJA

14.3 Origen

Jedan od najvećih mislilaca kršćanstva uopće. I najveći predstavnik katehetske Aleksandrijske škole. Rođen je u kršćanskoj obitelji oko 185 godine. Njegov otac Leonida umire mučeničkom smrću 202. godine za vrijeme progona kršćana koje je pokrenuo rimski car Septimije Sever. Još kao mladić Origen je želio postati mučenik za vjeru, te tako na autentičan način nasljedovati Krista. Međutim njega nisu mučili. U trenutku progona iz Aleksandrije bježi Klement, a na čelo škole dolazi Origen . Na čelo škole ga postavlja biskup Demetrije. On se kastrirao i to navodi kao razlog protivljenja nekih biskupa za njegova ređenja za svećenika. Nakon njegove smrti nauk mu je osuđen i na crkvenim saborima je proglašen heretikom. Na znanstvenoj razini danas je rehabilitiran. Sa svojim spisima je imao veliki utjecaj na kasnije kršćanstvo, čak ga u svojim djelima citira i sv. Toma Akvinski. Nikada njegov utjecaj nije nestao u Crkvi.

Origena možemo promatrati kroz dva razdoblja njegova života: 1) Prvo razdoblje je život i djelovanje u Aleksandriji. Od 203 do 231. vodi

školu (neko vrijeme sam). Škola se u njegovo vrijeme sastojala od dva stupnja. Prvi stupanje je bio pripravni tečaj u kom su se učila svjetovna znanja: fizika, matematika, geometrija i astronomija, dijalektika tj. opće znanje kako bi se moglo prijeći u viši stupanj. Viši stupanj se sastoji od predavanja iz grčke filozofije i spekulativne teologije. Sam je držao predavanja na oba stupnja. Kasnije je Origen uvidio da mu škola oduzima mnogo vremena, pa je prvi stupanj prepustio svom učeniku Eraklu.59

2) Origen je bio kozmopolit i dosta je putovao. Od 212. do 216. godine putuje po Rimu, Arabiji i Palestini (kao laik). Biskupi u Palestini su ga molili da im kao laik propovijeda, ali je to njegov biskup zabranio, te se Origen ponovno vraća u Aleksandriju na njegov zahtjev. Godine 231. ponovno putuje u Palestinu, gdje su ga biskupi iz Jeruzalema i Cezareje zaredili za svećenika. Biskup Demetrije je digao uzbunu jer je bio kastriran (prava istina je da mu je zavidio na uspjehu koji je imao) i govori da je ređenje nevaljano te ga ekskomunicira i naređuje mu da mora ponovno biti u stavu laika. Nije se mogao vratiti u Aleksandriju. Nakon biskupove smrti njegov nasljednik postaje Origenov učenik Erakla ali i on potvrđuje odluku koju je donio njegov prethodnik tj. odluku o ekskomuniciranju. Origen se više ne vraća u Aleksandriju, ostaje u Cezareji, gdje je osnovao školu po uzoru na onu u Aleksandriji. U vrijeme Decijevih progona 251. godine Origen je mučen, a 253. godine umire u Tiru od posljedica tog mučenja.

59 Iako su u to vrijeme bili progoni, u vremenima prestanka školu je mogao pohađati tko je god želio62

PATROLOGIJA

14.3.1 Najznačajniji Origenovi spisiTekstualna kritika Svetog pisma - Heksapla - 6 varijanti Biblije. Origen je u

ovom djelu napravio biblijsko kritičko izdanje u 6 stupaca – hebrejski; transkripciju hebrejskog na grčki; grčki prijevod od Akvila; Simahov prijevod; Septuaginta; Teodocionov prijevod.60

Ostala egzegetska djela: Komentari - nisu sačuvani cjelovito (Matej od 23 – 8, Ivan od30 – 8; a mnogi

nisu sačuvani).također komentar Pjesma nad pjesmama.61 Propovijedi - nekoliko desetaka sačuvano a bilo ih je više od 1000 zapisano. Origen je propovijedao dva puta tjedno a ponekad svaki dan. Njegove propovijedi su bile pisane za puk dok su komentari pisani za školu stručnije i teološkije.

Origen piše na nagovor prijatelja 235. godine apologetsko djelo Contra Celsum (Protiv Celsa), iako nije bio apologet.

Dogmatski spisi su: Počela - o počelima svega što postoji - 4 dijela - Bog, Svijet, Sloboda i Objava; O uskrsnuću i Rasprava s Heraklidom.

Praktični spisi su: O molitvi - govori o vrijednosti kršćanske molitve i komentira Molitvu Gospodnju; Poticaj na mučeništva - djelo u kojem Origen govori da je najveći vrhunac slijeđenje kršćanskog savršenstva mučeništvo jer je i Isus Krist bio mučen i umro.

14.3.2 Origenova teologija Trojstvo Origen korist pojam Trojstvo (trias) bez ustručavanja i kao onaj koji ima jasnu

teološku svijest o postojanju božanskih osoba. On nastoi izraziti više na dinamičan način nego ontološkim dokazom jedinstvo osoba Trojstva i osobnost svake od njih. Otac je izvor božanstva koje on komunicira Sinu vječnim i neprekinutim rađanjem, a i Duhu Svetomu, na način da Sin jest i ostaje u Ocu kao i Otac u Sinu: Sin ostaje u Ocu također i onda kad je na zemlju, utjelovljen, sa svojom ljudskom dušom. Što se tiče Sinova vječonog rođenja, u Origena pronalazimo prvi put formulu (ουκ ην οτε ουκ ην) da nije bilo vremena kad ga nije bilo. Isto tako Origen se bori protiv gnostičko-valentinovskog predstavljanja Sinova rođenja kao probolè ili prolatio, to jest rađanja koje bi uključivalo, poput ljudskog ili životinjskog, podjelu u supstanciji. Otac je prvi ukoliko je počelo i zato što on daje poslanje Sinu i Duhu Svetome, što se tumačilo u subordinacionističkom smislu, međutim razvidno je da nijedna origenova izjava ne podrazumijeva njihovu inferiornost u moći.

prvi prebacio naglasak na Boga Oca. To je novost u odnosu na druge Oce prije njega koji su naglašavali Logosa (posrednika). On je nespoznatljiv, transcendentalan i apsolutan. Teologija se mora promatrati u odnosima Boga i svijeta, a ne samo u odnosu Logosa. Bog je apsolutni princip svemira, a to je i osobni Bog, koji je sve stvorio, tj. sve uzdržava i vodi. Origen se ovakvim tumačenjem vraća na kršćansko-biblijsko poimanje.62 Bog je izvor i počelo svega. Bog se stavljao u transcendenciju, svijet je bio odvojen, a Logos je bio posrednik i nije u potpunosti bio definiran kao božanstvo. Tek kasnije će Origen upotrebljavati i spominjati funkciju i svrhu Logosa. 60 sv. Jeronim spominje dijelove ovog Origenovog prijevoda Biblije61 Za ovo djelo sv. Jeronim kaže da je njime Origen nadišao sam sebe 62 Logos je prije Origena bio posrednik a ne božanstvo

63

PATROLOGIJA

Prije su držali da je Logos bio biće u međusferi, manji od Boga, ali je bio veći od svijeta. Bog je za njega stvoritelj sve uzdržava i vodi. Origen pridaje Bogu Trojstveni karakter: Otac, Sin i Duh Sveti, premda nije do kraja razradio Trojstvenu teologiju. Origen razlikuje tri Osobe unutar božanstva, premda pripisuje svakoj određenu funkciju (slično subordinacionizmu). Sin premda je unutar božanstva niži od Oca, a Duh Sveti od Sina. Origen želi izbjeći opasnost od modalizma koji je govorio o jednom Bogu koji se objavljuje na različite načine - ponekad kao Otac, Sin, Duh Sveti.

Origen govori da postoje tri osobe unutar božanstva. Pokušava protumačiti proizlaženje Sina iz Oca, a da se ne dogodi podvojenost unutar Božanstva ili udvostručenje Bogova tj. pokušava zaštititi cjelovitost božanstva. Traži prikladnu sliku kako Sin izlazi iz Oca, a da se ne udvostruči. Kao što volja izlazi iz razuma, a ostaje cjelina (uvijek jedan čovjek), ljudska volja se ne pretvara u drugog čovjeka, na isti način Sin izlazi iz Oca. Taj Logos proizlazi iz božanskog razuma i zadržava sve karakteristike koje ima Božanstvo. Logos je nevidljiv, mudar, svjetlo, nije imao vremenskog početka. Bog Sin nije nikada posvojeni sin, nego po naravi Božji sin, a ta narav je nevidljiva i savršena. Origen stvara pojam "istobitan" (homousios) s Ocem, Isus je iste naravi s Ocem. Poslanje Sina je da kao Logos i Mudrost djeluje na sve ljude koji imaju razum, a Duh Sveti djeluje na sve koji se posvećuju tj. na sve one koji primaju milost Božju, a to su kršćani. Logos djeluje kao Božji Nous na sve ljude u kojima postoji razum, ne samo na kršćane.

On Logosu pripisuje božanstvo i istobitnost, premda se kod njega uočava jedna nijansa subordinacionizma. Bog Otac je prva dobrota, a Sin je slika Očeva, manji od Oca (subordinacionizam), no time ne niječe božansko proizlaženje. Nekakvu hijerarhiju unutar božanstva zamišlja ali ne izlazi iz granica božanstva, uvijek je to unutar božanstva, i nije samo u funkciji odnosa prema svijetu. Logos nije samo netko tko je u vremenu nešto učinio. On nije samo u vremenu i materiji, Sin vječno izlazi iz Oca bez obzira na svijet i on je od vječnosti. Postoji Božji dinamizam koji nije nužno vezan na svijet. Svijet je nastao od Oca, rukama Sina i Duha Svetoga. Bog je izvor svega stvaranja i stvorenoga. Logos je Bog u Bogu oduvijek. Bog je savršen i nužan u odnosu na svijet. Svijet je stvoren po želji Očevoj. Božanstvo stupa u kontakt sa svijetom, ono postoji bez obzira na stvoreni svijet, i Trojstvo bi postojalo i da nije bio stvoren svijet.

Logos ima Kristološki naglasak – Božji Logos identičan je s Isusom Kristom. Origen s pita kako je moguće da se taj Logos pomiješao s tijelom i utjelovio se, jer Božanstvo se ne može pomiješati s materijom. Za Origena je čovjek prvenstveno duša, i tu nalazi odgovor na ovo pitanje. Krist je uzeo ljudsku dušu. Ljudske duše preegzistiraju i u trenutku rođenja spajaju se s tijelom i rađa se novi čovjek. Tako se i božanski Logos spojio s Kristovom ljudskom dušom, jer je duša nevidljive je naravi kao i Bog. Po njoj je čovjek sličan Bogu i samo taj element je mogao biti onaj preko kojeg se Bog povezuje s čovjekom i ulazi u ljudsko tijelo tj. utjelovljuje se. Isus Krist je uzeo preegzistirajuću dušu, i ušao je u tijelo koje je uzeo od Bezgrešne Djevice, po djelovanju Duha Svetoga. Kada se duša spojila s Logosom ta je duša postala je nepogrješiva.

64

PATROLOGIJA

Sve će se duše na koncu vremena uglaviti u Kristu. Cijeli svemir se treba uglaviti u Kristu i to će se nastavljati dok se to potpuno ne učini. Origen kaže da je postojalo mnogo svjetova i ti svjetovi kao i ovaj danas će prestati uglavljenjem. Duše će se pročistiti vatrom i uglaviti u Kristu.63 Isusova ljudska duša je bila vrsta posrednika da bi se On mogao utjeloviti (da Bog dođe u materiju). Put savršenstva u kršćanstvu nije samo u kontemplaciji nego i u življenju tj. prakticiranju kreposti (znanje + vjera + krepostan život). On je stvorio pojam bogočovjek. Bogočovjek je stvoren posredstvom ljudske duše. Duša je po prirodi predodređena da uzme ljudsko tijelo. Ljudska duša i ljudsko tijelo tvore jedno biće s božanskim Logosom. Zato mu se daju atributi Boga i čovjeka.

14.3.3 Ekleziologija - Origen je promatrao Crkvu kao kršćane i kao Božji narod - skup Svih svetih. Na tragu Pavlovske misli Crkvu je nazvao mističnim tijelom Kristovim. To je vrsta mističnog tijela u kojem živi Logos. Kao što duša živi u tijelu tako i Logos živi u Crkvi. Crkva je Božji grad uspostavljen na zemlji.64 On je ustrojen i uspostavljen po Božjim zakonima koji nisu u suprotnosti s civilnim državnim zakonima. Kršćani nisu protivnici društvenog poretka, nego oni koji poštuju zakone. Crkva u sebi nosi drukčiju perspektivu kojom nadilazi civilne zakone. Kršćanima je cilj doći u nebesku domovinu, koja je njihova prava domovina (a ne ne biti kažnjen na zemlji, no te se dvije datosti nadopunjuju). Božji zakon je savršeniji od civilnog. Na koncu će prevladati i pobijediti Božji zakon, a ne kao rezultat nekog sukoba; trijumfalizirati će Božje gledanje na svijet.

Origen je dosljedan evanđelju i kaže kako izvan Crkve nema spasenja. Svi koji žele steći spasenje trebaju ga steći u Crkvi i tu Crkva trijumfalizira kao ona koja naviješta puninu istine. Crkva je vođena zakonodavstvom Logosa koje je zakonodavstvo istine i ljubavi. Izvan Crkve nema prave vjere, tako vjere heretika nije prava vjera. U Origenovim spisima se uočava praksa tadašnje Crkve da krštenje primaju već djeca, govorio je i o postojanju istočnog grijeha, ali i o konačnom uglavljenju s Kristom kada će se i Sotona spasiti i to je poslije osuđeno.

14.3.4 Pitanje pokore kod Origena – došlo je do pitanja koliko puta i na koji način se opraštaju grijesi. U Origenovo vrijeme sakrament pokore još nije bio strukturiran, jer su krštenje primali najčešće odrasli, a neki su to odgađali do same smrti. Krštenjem djece se vjerovalo da je dijete primilo dovoljno milosti Božje da više ne griješe. Tako se smatralo i za odrasle krštenike. Krštenje briše grijehe, pa se u prvim stoljećima vjerovalo kako se više nakon krštenja ne griješi jer je po krštenju primljena Božja milost. Budući da se krštenje nije moglo ponavljati postavljalo se pitanje kako će vršiti pokoru oni koji su se odrekli vjere u vrijeme progona a kasnije su se željeli vratiti, kao i što je s onima koji padnu u teški grijeh nakon krštenja.

Origen je govorio o nekoliko načina oprosta grijeha: ako ti se posreći pa podneseš mučeništvo i smrt za Krista, ako je netko počinio neki grijeh dobro dođe davanje milostinje siromašnim, ako te netko uvrijedi pa opraštaš nanesene uvrede,

63 Origen je tvrdio da će se na koncu i Sotona spasiti64 Neki način države u državi

65

PATROLOGIJA

ako propovijedaš evanđelje pa obratiš nevjernike, ljubav i pokora, priznavanje grijeha pred svećenikom.

Tadašnja se ispovijed više odnosila na pomirenje sa zajednicom. U počinjenom grijehu se automatski isključivalo iz zajednice i nije se moglo pristupiti euharistiji. Već u ovo vrijeme je bila praksa osobnog ispovijedanja pred biskupom ili svećenikom, i nakon toga te svećenik ili biskup uvode u crkvu. Uočava se pravljenje razlike između težih i lakših grijeha. Ostalo je jedino nejasno jesu li se mogli oprostiti svi grijesi na ovakav način. Nije bilo jasno da li se priznanjem pred svećenikom opraštaju svi grijesi (ako se počinio neki teži grijeh npr. odricanje od vjere za progona, nije se bilo moguće vratiti bez biskupa).Smatralo se da se krštenjem i vjerom primalo potpuno kršćansko savršenstvo.65 Također uočava da je Crkvipristupio veći broj vjernika nego prije, a među njima ima i bogatih te se opet nameće Klementovo pitanje da li se bogati mogu spasiti.Crkva nije bila zajednica čistih, nego je imala i grešnika. Iz ovoga se zaključuje da svi ljudi imaju slabosti, pa treba imati razumijevanje prema onima koji su se odrekli vjere a kasnije se žele vratiti.66 No i dalje je ostala praksa da teže grijehe opraštaju biskupi. Što se tiče euharistijske prakse kod Origena, on naglašava žrtveni karakter Euharistije i euharistijski kruh je sveti kruh i tijelo Gospodnje. Tijelom i krvlju Gospodnjom hrane naša duša i naše tijelo.. kada Origen govori o Euharistiji kao žrtvi Gospodnjoj i kad je promatramo kao žrtvu Novoga Saveza ne podrazumijevamo je na doslovan način da bi se tu trebalo vidjeti meso i krv, nego se na duhovni način tumači Kristova prava prisutnost pod prilikama kruha i vina.

14.3.5 Sveto Pismo - je Božja riječ (i SZ i NZ) i ono se može tumačiti i na alegorijski način. Za razliku od gnostika koji su željeli alegorizirati samo SZ i marcionita koji su potpuno isključili Stari zavjet, Origen kaže da je Sveto pismo jedna cjelina, a u sklopu te cjeline Novi zavjet je daleko uzvišeniji sadržajem od Starog zavjeta. U Novom zavjetu se nalazi punina koja osvjetljava Stari zavjet. Bez ovoga tumačenja dolazi do radikalnog odbijanja Starog zavjeta što je pogrešno. Uz pomoć Novog zavjeta mogu se osvijetliti tamne sjene iz Starog zavjeta. Tri smisla Svetog pisma su: doslovni, moralni i duhovni. Alegorija pomaže kod duhovnog tumačenja Svetog pisma, ali Origen ne niječe doslovni smisao Svetog pisma, za razliku od gnostika koji su govorili da to nema utjecaja na duše vjernika. Origen želi pokazati slojevitost Svetog pisma. On koristeći alegorijsku metodu pronalazi i moralno-duhovno značenje. Svaka stvar je od Boga jer je on objavio iznimnu poruku čovjeku. Origen razlikuje i kršćansko savršenstvo koje je podijelio na tri stupnja: početnici, napredni i savršeni. Isto tako čovjeka dijeli na: tijelo, duh i dušu.67

65 Neki kršćani su smatrali da je u doba progona bila moguća samo jedna javna pokora66 U doba sv. Ciprijana grešnike bi sa zajednicom izmirivali confesoresi tj. oni koji su bili mučeni za vrijeme progona ali nisu umrli. Otpadnici bi k njima dolazili kako bi im oprostili, zbog njihovog ugleda svetosti. Ciprijan je govorio da je takva praksa pogrešna, jer sve treba činiti sakramentalno67 Za razliku od gnostika, Origen ne pravi podjele između početnika, naprednih i savršenih te im ne niječe spasenje na način kako su to činili gnostici, dok su govorili kako se hilici ne mogu spasiti jer su unaprijed određeni na propast.

66

PATROLOGIJA

MontanizamKao pokret montanizam se pojavljuje u Frigiji oko 155-160. godine, a nazvan

je po svom utemeljitelju Montanu koji je tvrdio da je glasnogovornik Duha Svetoga i da je u svojoj osobi utjelovio Paraklita kojega je navijestio sv. Ivan u svom Evanđelju (usp. 14, 26; 16, 7). Montan drži da se nije dogodila konačna objava Duha Svetoga, te da se s njime kao Paraklitom otvara nova etapa božanske objave koja ide dalje od novozavjetne. Čak je i Tertulijan u svojim djelima prihvaćao da Montan ima povijesno-spasenjsku ulogu koju je sebi pripisivao.

Ne zna se izravno ništa o motivima koji su navele Montana da iziđe s ovakvim tvrdnjama, međutima najvjerojatnije mu je pogodovao mlak odnos kršćana prema iščekivanju drugog Kristova dolaska, što je za sobom donosilo uopće mlak odnos prema kršćanskom životu kakav je bio posvjedočen u prvim vremenima. Montanovi spisi se nisu sačuvali, pa tako jedine vijesti o njegovu životu imamo kod crkvenih povjesničara (Euzebije i Epifan), no znamo da je njegovo djelovanje nedjeljivo od pokreta „novog proroštva“, kojoj su naknadno protivnici dali ime montanizam.

Najznačajni elementi „novoga proroštva“ su glosolalija i duhovni govor kojemu je cilj pretočiti se u zanos i ekstazu. Montan i njegove dvije suradnice Priscila i Maksimila su uvjereni kako su upravo i samo oni glas Krista i Duha Svetoga, te s tim auktoritetom nastupaju i zahtjevaju bezuvjetnu vjeru i potpunu poslušnost vlastitim odredbama. Shodno tome niječu svaki crkveni auktoritet, a sami se nameću kao neprikosnoveni auktoritet svojim pristašama. Kao nositelji „novoga prorštva“ svoj prostor su tražili zaoštravajući odnose na liniji hijerarhija-karizma, propovijedajući „proroštvo“ i darove Duha kojih su oni nositelji kao vrhovni auktoritet, osporavajući zakonitom auktoritetu Crkve autentičnost.

Montanisti su unatoč svemu stvorili jedan novi pokret – bili su "karizmatici" onoga vremena (govor u duhu). Montan je Paraklit, bio je iznad svih biskupa, iznad hijerarhije i crkvenih struktura. Montanisti se javljaju kao novi proroci nisu tražili naknadu, ali su željeli biti veći od hijerarhije Crkve.68 Montanizam se javlja kao novo proroštvo koje je pretendiralo biti iznad hijerarhije Crkve. Pravi Duh Sveti nije sišao nad apostole nego na Montana.

Najznačajni sadržaj njihova propovijedanja je najavljivanje neposrednog konca svijeta, koji je Maksimila najavila malo nakon svoje smrti (umrla je 179. godine), pa su se ratovi u vrijeme Marka Aurelija tumačili kao upozoravajući znakovi. Za sveršetak svijeta se trebalo pripremiti asketskim moralnim rigorizmom, zabranom braka (kasnije samo drugog braka), oštrim postovima, obilnim milodarima svake vrste. Poticali su na mučeništvo, a zabranjivali su sklanjanje od progona. Pozivajući se na Otk 21, 1. 10 bili su uvjereni kako će se Novi Jeruzalem pojaviti u mjestu Pepuza ili Timion (Frigija), te su se vjernici trebali u tom trenutku naći tamo. Na dogmatskom planu ne može im se spočitati krivovjernost, a izričito je potvrđeno kako su vjerovali i u uskrsnuće tijela. Kao obnoviteljski i reakcionarni pokret više su usredotočeni na proročke i apokaliptičke predaje nego na rasprave o teološkim pitanjima. Cilj im je obnoviti, uz pomoć i auktoritet Paraklita, staro stanje Crkve:

68 Pitanje vjerodostojnosti, pozivanjem na Duha Svetoga u ovom razdoblju je bilo riskantno jer je bilo onih koji su se držali nadahnutima i prorocima, a pravi proroci su bili oni koji se nisu zadržavali u jednom gradu više od tri dana i nisu uzimali naknadu.

67

PATROLOGIJA

djelotvornost Duha, govor u jezicima, iščekivanje posljednjih vremena, rigorozna etika.

Međutim, pozivajući se na izvornost crkvenih predaja koje su htjeli obnoviti i kojima su, navodno, htjeli biti vjerni, našli su se na teološkom polju koje je Crkva čvrsto držala u rukama (ispovijesti vjere, kanonske odredbe, liturgijske predaje), te su nastradali od argumenata koje su držali svojim najjačim oružjem.

Povijest pokreta se dijeli u dva razdoblja: prvo do 200. godine, obilježeno gorljivim iščekivanjem konca svijeta i drugo razdoblje nakon toga. Premda konac svijeta nije dolazio po najavama, pokret se ipak nije tako naglo gasio, nego je svu pozornost usredotočio na moralni rigorizam kojim je privlačio nove pristaše. U drugom razdoblju pokret doživljava vrhunac ulaskom Tertulijana u zajednicu (207. godine), no već nakon njega nije imao značajnijih predstavnika predam je montanistička ckrva sačuvala svoju vitalnost sve do 4. stoljeća u Frigiji, osobito u svom središtu Pepuzi.

68

PATROLOGIJA

15. Tertulijan

15.1 Život - Rođen je u Kartagi 155. godine. Stekao je pravničku naobrazbu. Godine 193. se obratio na kršćanstvo. Ne zna se ništa o njegovoj osobnosti, nego se samo nagađa o motivima njegovog obraćenja. Od tada cijelo svoje znanje stavlja u službu vjere.69 Jednom je rekao kako ga je zadivilo herojstvo mučenika koji nije htio zanijekati vjeru. Također ga je impresioniralo i to kako su se kršćani u cjelini odnosili prema progonima. Njegov razvojni hod ga je kasnije odveo u montanizam tj. u herezu oko 207. godine.70 Pokušao je napraviti raskid sa dotadašnjom tradicijom tj. s grčkom misli, bio je protivnik filozofije. Kršćanstvo nije filozofija, a sve su hereze potekle iz filozofije. Imao je jako negativan stav o filozofiji. Iz Crkve treba biti uklonjena ljudska spoznaja jer je u Crkvi objavljena Božanska istina. Filozofija kvari mladež. S Tertulijanom pravni pojmovi ulaze u teologiju. Dok je još bio kršćanin Tertulijan kaže da heretici nemaju pravu raspravljati s kršćanima jer nisu u skladu sa zakonom istine. Ona je temeljni zakon koji dolazi od Krista. Tertulijan hereticima odriče pravo na korištenje sv. Pisma jer je ono dano samo Crkvi. Glavna opsesija Tertulijanu je bila istina. Kršćanstvo otkriva puninu istine. Sve drugo doživljava kao istinu pomiješanu s laži, a to je opasnoumro je oko 220. godine.

15.2 Djela - Tertulijan piše vatrenim stilom, a sva djela su mu polemička ili apologetska. Piše prodorno, racionalno i argumentirano, no on je i čovjek srca i mučeništvo je smatrao najvećim idealom.

Tertulijanova djela se mogu podijeliti u tri grupe:1. Apologetski spisi: Apologeticum, Ad nationes (O narodima, poganima),

Adversus Iudeos (Protiv Židova), De testimonio animae (Svjedočanstvo o duši)2. Dogmatsko-polemički spisi: De praescriptione haereticorum (Propisi za

heretike), Adversus Hermogenem, Adversus Marcionem, De baptismo, De anima, Adversus Praxeam, De carne Christi (O tijelu Kristovu)

3. Praktično-asketski spisi: Ad martyres (Mučenicima), De Corona (O kruni, vijencu), De fuga in persecutione (O bijegu pred progonstvom), De spectaculis (O priredbama), De idolatria, De oratione (O molitvi), De patentia (O strpljivosti), Ad uxorem (Ženi), De monogamia, De paenitentia (O pokori), De ieiunio adversus psychicos (O postu protiv psihika)

Smatrao je da se u progonima ne smije bježati. Kasnije je u Crkvi prevladalo mišljenje da je bijeg dopušten ukoliko to neće uzdrmati vjeru zajednice. A tamo gdje je to neizbježno trebalo je očitovati svoju vjeru životom. Tako npr. Ciprijan nije pobjegao iz straha. Uvijek ga se u Crkvi poštivalo kao velikog autora. Sva djela odaju njegov rigorozni mentalitet. Neka djela su nastala u razdoblju kada je bio u montanizmu. Tertulijan je smatrao grijehom drugi brak, kasnije dok je bio u montanizmu smatrao je da je svaki brak grijeh. Tertulijan piše o uskrsnuću tijela, koje

69 Sv. Jeronim spominje da je Tertulijan postao svećenik ali Tertulijan sam taj podatak ne iznosi, no po važnosti koju je imao to bi se moglo zaključiti. 70 Iako je Tertulijan postao pripadnik montanizma, on nikada u Crkvi nije bio odbačen, kršćanski ga pisci spominju kao dobrog autora u čijim djelima su upoznali vrijedan rad i teološke definicije.

69

PATROLOGIJA

je bitan faktor uskrsnuća, kada je bio u montanizmu koji niječe tjelesno, Tertulijan ne zanemaruje tijelo, nego je pobornik njegova spasenja.

15.4 Tertulijanova teologija i ekleziologija - radikalno niječe odnos između filozofije i vjere. Iz Crkve bi trebala biti uklonjena svaka ljudska spoznaja, kad ima nešto više od toga, a to je Objava. Svi filozofi kvare mladež, a sve hereze su proizišle iz filozofije. U teologiju uvodi mnoge pravne pojmove, sa pomogne teologiji definirati stvari. Sve što imaju heretici nastalo je kasnije. Postoji regula fidei i ako netko nije u skladu s njom, nema pravo o tome ni razgovarati. Odriče im pravo na korištenje Svetog pisma, može ga koristiti samo Crkva.

Što se tiče teologije, ima posebnu važnost u trojstvenoj teologiji jer prvi koristi pojam trinitas, govoreći da se radi o trojstvu jednog božanstva,71 a prvi je izradio dogmatsku formulu: Jedna bit u tri osobe. Trojica su iste biti, istih svojstava (stanja) i iste moći,72 ili pak tvrdi kako ima samo jedna supstancija u sjedinjoj trojici.73 Njih trojica su unum (jedno), a ne unus (jedan).74 Glede odnosa među osobama Trojstva, Tertulijan tvrdi da je Sin drugi u idnosu na Oca, u smislu razlikovanja osoba, a ne podjele božanske biti.75 On izlazi od Oca, točnije iz Očeve supstancije,76 a Duh izlazi od Oca po Sinu.77 Tertulijan je, kako vidimo, prvi od crkvenih pisaca koji rabi izraz persona (osoba), primjenjujući je i za Sina i za Duha Svetoga, kojeg naziva „trećom osobom“. 78

Tertulijan ipak nije izbjegao potpuno zamku subordinacionizma, jer i sam, na tragu apologeta, drži da se rađanje druge božanske osobe iz Očeve biti događalo postupno. Premda je mišljenja da su izrazi Mudrost i Riječ (Logos) identični nazivi za drugu osobu Trojstva, Tertulijan razlikuje rođenje Mudrosti, prvo rođenje, prije stvarenja svijeta, od drugog rođenja u trenutku stvaranja, savršeno rođenje (nativitas perfecta), kad je Logos izišao i postao Riječ.79 Sin kao takav nije vječan, dakle nije vječan, premda je Logos bio osoba (res et persona) prije postanka svijeta po vlastitostima biti (per substantiae proprietatem). 80 Otac je cijela bit (tota substantia est), dok je Sin tek jedan dio koji istječe iz Očeve biti (derivatio totius et portio). Tertulijanov subordinacionizam potvrđuju i analogije kojima se slikovito izražava: Božja Riječ je izišla iz Boga kao što izdanci izlaze iz korijena, kao što rijeka izlazi iz izvora ili zrake svjetlosti iz sunca. Izdanci, rijeka i zrake su emanacije biti iz koje proizlaze, tako je izdanak sin korijena, rijeka sin izvora i zraka sin sunca, što se onda primjenjuje i na odnos Oca i Sina. U isto vrijeme Tertulijan naglašava da su izdanak i korijen, rijeka i izvor, zraka i sunca u jedinstvu, nedjeljivi premda ih treba razlikovati

71 De pud. 21, 16: „Trinitas unius divinitatis Pater, Filius et Spiritus Sanctus.“ 72 De pud. 2: „Tres unius supstentiae et unius status et unius potestatis.“ 73 De pud. 12: „Ubique teneo unam substantiam in tribus cohaerentibus.“ 74 Adv. Prax. 25: „Qui tres unum sunt, non unus.“75 Adv. Prax. 12: „Alium autem quomodo accipere debeas iam professus sum, personae non substantiae nomine, ad distinctionem non ad divisionem.“ 76 De pud. 4: „Filium non aliunde deduco, sed de substantia Patris.“77 De pud. 4: „Spiritum non aliunde deduco quam a Patre per Filium.“ 78 Adv. Prax 12, 3: „...quia iam adhaerebat illi Filius secunda persona, sermo ipsius et tertia, Spiritus in sermone, ideo pluraliter pronuntiavit 'faciamus' et 'nostram' et 'nobis'.“79 Usp. Adv. Prax. 7. 80 Usp. Hermog. 3.

70

PATROLOGIJA

kao dvoje. Tertulijan u tom smislu proširuje ovu sliku i na Duha Svetoga za kojega kaže da se on odnosi prema Ocu i Sinu kao plod prema izdanku i korijenu, kao korito rijeke prema rijeci i izovru, kao vršak zrake u odnosu prema zraci i suncu. Na taj način želi pokazati da se vjera u Trojstvo, u kojem iz Oca proizlaze u različitom stupnju, ali s njime združeni, ne protivi božanskoj monarhiji, dok u isto vrijeme tumači i povijesno-spasenjski vid.81 Kartažanin ima pred očima monarhijanske težnje kojima je glavna teološka postavka bila rigidno-monoteistička, uslijed čega su se bojali da bi govor o Logosu unutar Boga podrazumijevao dvoboštvo, te su joj se žestoko opirali. Stoga i sam traži izraze kojima opisuje jedinstvo božanske biti, međutim ne uspijeva obrazložiti božansku monarhiju bez da upadne u subordinacionizam.

Kristologija Tertulijan je također dao svoj pečat i kristologiji. On odlučno tvrdi da u Kristu

postoje „dvije naravi u jednoj osobi“.82 Time želi izraziti dvostrukost stanja koje se primjećuje u Kristu, a sjedinjuje se u jednoj osobi. Na taj način su spašene vlastitosti i obiju naravi, tako da je s jedne strane Duh učini u Isusu sva djela koja su mu vlastita (čudesa, čudesne i moćne stvari), dok je s druge strane tijelo pokazivalo svoje vlastitosti. U Kristu se nije dogodilo miješanje dviju naravi na način da se ne mogu više razlikovati, poput smjese blijedog zlata (electrum = smjesa zlata u kojoj ima 20-25% srebra). Naprotiv, dvije supstancije u Isusu su se ponašale svaka prema vlastitostima svojih obilježja tako da su se njihovo djelovanje i učinci proizvodili na odvojen način.

Mariologija Kristološka problematika je nagnala Tertulijana da se upusti u raspravljanje i o

mariološkoj problematici. Naime, jasno je ispovijedao stvarnost Kristova ljudskog tijela, za razliku od teoloških mišljenja koja su Kristu pripisivala neku vrstu nebeskog tijela. Stoga tvrdi kako je Isus uzeo tijelo od Marije (ex Maria), međutim u žaru dokazivanja stvarnosti ljudskoga tijela, zanijekao je Marijino djevičanstvo u porodu i nakon poroda (in partu i post partum). Premda je bila djevica kad je začela, bila je žena kad je rodila, drži Kartažanin: Djevica u odnosu na muža, ne u odnosu na rođenje, i ako je kao djevica začela, rađanjem se udala.83 Štoviše, evanđeoski izraz „braća Isusova“ Tertulijan tumači kao da se radi o braći po krvi.

Nesigurnost prvih kršćanskih autora glede u ovom argumentu ovisi o motivu kojim su vođeni, a radi se o docetističkom krivovjerju koje je nijekalo da je Krist imao stvarno ljudsko tijelo tvrdeći kako su njegovo začeće i rođenje bili prividni.

Tertulijan povlači paralelu između Marije i Eve, te tvrdi da je Marija druga Eva. Kao što je Eva dopustila da riječ Zavodnika sagradi zgradu smrti, tako je trebalo da u jednu djevicu bude uvedena ona Riječ Božja koja je trebala obnoviti spomenik života. Eva je povjerovala zmiji, Marija Gabrijelu. Nadalje, po Tertulijanu, i Eva je

81 Usp. Adv. Prax. 8. 82 Adv. Prax. 27, 11: „Videmus duplicem statum, non confusum sed coniuctum in una persona, Deum et hominem Iesum – de Christo autem differo – et adeo salva est utriusque proprietas substantiae.“ 83 De carne Christi 23: „Virgo quantum a viro: non virgo quantum a partu, et si virgo conepit, in partu suo nupsit.“

71

PATROLOGIJA

začela po demonskoj riječi, te je rodila u izagnanstvu i bolovima sina koji je postao bratoubojica, dok je Marija nosila onoga koji je trebao zajamčiti spasenje Izraelu.84

EkleziologijaTertulijan je značajan i po svom doprinosu ekleziologiji, premda je doduše u

nekim pitanjima imao dvije faze: katoličku i montanističku. Prvi je koji za Crkvu upotrebljava naziv „majka“. Kada Crkvu naziva gospodaricom majkom (Domina mater ecclesia)85 želi izraziti njezino dostojanstvo, poštivanje i ljubav koja joj je svojstvena. Također, tumačeći katekumenima riječ „Otac“ kojom započinje Molitva Gospodnja, Tertulijan naglašava da nas ta riječ koja ima izravni odnos prema sinu, po sebi također asocira i na majku, a to je Crkva.86 Poimanje Crkve kao majke Tertulijan je zadržao cijeloga života. Kao što je Eva stvorena od Adamova rebra, tako Adamov san označava Kristovu smrt, tako da rana njegova otvorenog boka označava Crkvu, pravu majku svih živih.87

U svom katoličkom razdoblju Tertulijan je smatrao da je Crkva čuvarica objave i prihvatiteljica vjere. Jedino je ona naslijedila istinu i spise koji je sadrže. Samo njoj pripadaju Pisma i krivovjerci nemaju nikakvo pravo nad njima. Jedino ona sadržava apostolski nauk i njihov zakoniti slijed, te jedino ona može poučavati bit njihove poruke.88 Kako se približavao montanizmu, tako je mijenjao svoje stavove, te je naposlijetku držao da je skup vjernika tijelo koje je isključivo i jedino duhovne naravi: „Tamo gdje su Trojica, Otac, Sin i Duh Sveti, tamo je Crkva koja je tijelo njih trojice“.89 Potom dolazi do potpuno krivovjerne formulacije: „Gdje su trojica, tamo je Crkva, pa i onda kad se radi samo o laicima“.90 Vrhunac je bio u tvrdnji da je Crkva u pravom smislu i prvenstveno sam Duh, u kojem se nalazi Trojstvo jedinog božanstva, Otac, Sin i Duh Sveti. Ovu Crkvu organizira Duh, a Gospodin ju je učinio da bude „u troje“. Stoga, od tada, svaki broj osoba koje se okupljaju zajedno u ovoj vjeri, sačinjava Crkvu, u očima Autora i Posvetitelja. Sigurno je također da Crkva oprašta grijehe, ali Crkva Duha, posredstvom duhovnog čovjeka, a ne Crkva kao skupština biskupa.91 Tako je Tertulijan, pod utjecajem montanista, suprotstavio duhovnu i organizirani Crkvu, Crkvu Duha i onu biskupa.

Tertulijan i pokora Tertulijan je prvi autor koji opisuje postupak i formule koje je pokornička

disciplina s vremenom usvojila. Na tragu Hermina svjedočanstva potvrđuje da je tradicionalno postojalo jedno oproštenje nakon krštenja, što je dopuštalu penitentu da se vrati u stanje milosti. Ovaj postupak se sastoji u obraćenju i zadovoljštini. Zadovoljština pak iziskuje, uz one osobne čine okajavanja grijeha, također i javnu ispovijed, to jest priznanje (exomologesis), što je bilo neophodno. Dok traži božansko oproštenje, grešnika podržava posredovanje cijele Crkve, što je bitni element

84 De carne Chr. 17. 85 Ad mart. 1. 86 Usp. De orat. 2. 87 De an. 43. 88 Ove stavove Tertulijan zastupa u De praescriptione. 89 De bapt. 6. 90 De exh. cast. 7: „Ubi tres, ecclesia est, licet laici.“ 91 De pud. 21, 17.

72

PATROLOGIJA

oproštenja. Završni čin je crkveno pomirenje ili odriješenja, koje udjeljuje bisku (De pud. 18, 18; 14, 16) koji također ima vlast izopćenja. Tertulijan donosi svjedočanstvo da je svaki grešnik, pa i onaj najveći (preljubnici, idolopoklonici), imao mogućnost pristupiti drugom oprostu. Tek nakon što je postao montanist, sužava ovu mogućnost tvrdeći da to vrijedi samo za lake grijehe (leviora peccata), a proglašava neoprostivima preljub, ubojstvo i idolopoklonstvo.

Pod utjecajem montanističkog rigorizma Tertulijan, dakle, pravi razlikovanje između oprostivih i neoprostivih grijeha (peccata remissibilia i irremissibilia), što je novost u odnosu na prvotnu pokorničku crkvenu praksu. Tri glavna spomenuta grijeha po prvi put tvore zasebnu skupinu, ali na temelju nedosljednosti Tertulijanova svjedočanstva ne može se prihvatiti da su bili neoprostivi. Stoga je ovakav stav samo naznaka kako je u nekim zajednicama postojalo usmjerenje prema rigorizmu pod utjecajem montanizma, te je držalo stav da uboojstvo i apostazija ne mogu biti oprošteni nego na času smrti. Crkveni piscu su suprotstavljali montanističkim stavovima lik Kirsta koji oprašta sve grijehe, pa i preljub, međutim, Tertulijan je odgovarao da je to bila njegova osobna vlast koju nije prenio cjelini Crkve (De pud. 11). Naglašavajući načelo da samo Bog oprašta grijehe (Solus Deus peccata dimittit), Tertulijan tumači i vlast koju Isus daje Petru (Mt 16, 18-19) također kao osobnu Petrovu vlast koja ne pripada drugim biskupima (De pud. 21). Vrhunac montanističkih stavova izražava na navedenome mjestu tvrdnjom da vlast opraštanja grijeha pripada „duhovnom čovjeku“ (homo spiritualis) a ne hijerarhiji.

73

PATROLOGIJA

16. Sv. Ciprijan

16.1 Život – Sv. Ciprijan bio je druga velika figura Afričke crkve. Rodio se oko 210. god. a njegova aktivnost unutar crkve otpočela je 245. god. Bio je iz poganske, vrlo imućne obitelji, školovan i sposoban. U mladosti je mladovao pa se kasnije uhvatio studija. Postao je govornik, požeo sav uspjeh, no usprkos sveg uspjeha doživio je duhovnu krizu, i iz te krize izlazi kao obraćenik. Obraća se na kršćanstvo u dobi od 35 godina. U narodu je to proizvelo odjek, ali i u kleru je izazvalo rezervu to što je nakon 2 godine postao svećenik, a ubrzo nakon toga i biskup. Pomagao je sirotinji i usmjeravao svoje imanje potrebama siromašnih. Želio se izvući od toga da postane biskup, ali puk ga je našao i privolili su ga da prihvati tu službu. Njegovo biskupsko ređenje izazvalo je polemiku i burne reakcije kod drugih svećenika, ali i laika. Svećenici Novatus i Fortunatus tvorili su kao nekakvu «stranku» protiv Ciprijana. Uslijedio je Decijev progon za kojeg su se progonili najistaknutiji u kršćanstvu. Poganima je smetao Ciprijan i htjeli su ga ubiti. No Ciprijan se sklonio i pisao poslanice i pisma vjernicima. Njegovi protivnici ga onda kleveću kao kukavicu koji napušta svoju zajednicu, a klevete su došle i do Rima. U to vrijeme nije bilo pape u Rimu, ali tu je bio biskup Novacijan odgovoran za stvari koje su se obraćale Rimu. Skoro je bio povjerovao klevetama te je Ciprijanu poslao pismo. U to vrijeme pojavilo se pitanje izmirenja palih. Skupina protivna Ciprijanu je stvarala zabludu da se olako daju izmirenja. Ciprijan poradi toga šalje svojoj zajednici upute na koji način se trebaju vršiti pomirenja s Crkvom. Trebaju se vršiti na razborit način i to ne smije biti samo puka formalnost. Pomirenje mora ići preko Crkve, hijerarhije tj. preko biskupa. Ovo je još više produbilo razdor između Ciprijana i njegovih protivnika.

251 godine Ciprijan se vraća iz progonstva i odmah saziva koncil da riješi pitanja pomirenja sa zajednicom. Sabor postavlja neka pravila. Sacrificati (oni koji su žrtvovali drugim bogovima) i turificati (koji su prinijeli tamjan na žrtvenik) trebali su vršiti pokoru na neodređeno vrijeme, dok su libellatici (nabavili su papire te nisu žrtvovali) mogli pristupiti pokori i pomirenju. Oni koji su odbijali pokoru, njima nema pomirenja. Svećenike i biskupe koji su zanijekali vjeru treba svesti na laički status i da čine pokoru. I oni koji nisu formalno otpali, ali imali su namjeru trebaju pristupiti pomirenju. Ovo su bile odluke dosta jasne ali i krute, posebno za sacrificate i turificate, no koncil godinu dana nakon toga (252.) i njima udjeljuje oprost jer se predviđao novi progon u blizini. Tako im se dao znak dobre volje, znak da ih Crkva prihvaća, a to je učinjeno i zbog toga da ne bi umrli neizmireni.

Za vrijem tog koncila pojavio se biskup Privat koji je bio već prije izopćen te je tražio da se na koncilu raspravi o njegovom statusu, no koncil je odbio o tome raspravljati. Privat onda odluči Fortunata (protivnika Ciprijanovog) zarediti za biskupa, te je time nastala shizma u Kartagi koja se nije lako riješila. Te godine u Kartagi je izbila i zaraza te koncil završava prekinut.

U to vrijeme javilo se i pitanje valjanosti krštenja – je li valjano krštenje koje udijeli neki heretik, shizmatik? Bilo je razloga i za i protiv. Uglavnom su bili razlozi za to da treba ponovno krstiti te ljude koje su heretici krstili prije, a žele onda doći u pravu Crkvu. Stajalište Ciprijana i Afričkih biskupa bilo je da može biti samo jedno

74

PATROLOGIJA

valjano krštenje, ono koje je unutar Crkve, a ono koje nije unutar Crkve je nevaljalo (zbog moralne svetosti onoga tko krsti).92 Oko toga je nastao spor i dopisivanje između Ciprijana i pape Stjepana. Papa je bio stajališta da ne bi trebalo ponovno krštavati jer sakramenti djeluju po samoj svojoj djelotvornosti (ex opere operato), ne po djelotvornosti djelitelja sakramenta (to je i današnje stajalište kat. Crkve). Papa je skoro Ciprijana izopćio, ali došao je progon i prekinuo tu raspravu. Ciprijan uskoro umire mučeničkom smrću godine 258.

16.2 Ciprijanovi spisi – uglavnom je pisao pisma i traktate. Njegov epistolarij sadrži 81 pismo: 59 njegovih pisama drugima, 16 koja su drugi pisali njemu te 6 pisama sa sinoda u Kartagi. Problematika pisama:

a) od 1. do 4. pisma: disciplinska pitanja mjesne Crkve.b) od 5. do 68. pisma: pitanja koja se vežu uz Decijev progon, pisma zajednici

u kojima ih podržava.c) od 69. do 75. pisma: pitanja krštavanja heretika.d) od 76. do 81. pisma: pitanja koja se vežu uz Valerijanov progon. Sačuvano je njegovih 13 traktata, tri su poznata kao spisi prije biskupskog

ređenja: Quod idola Dii non suum, Ad Quirinum i Ad Donatum. Poslije ređenja piše posvećenim osobama, djevicama itd: O vladanju djevica, O jedinstvu Crkve, O otpadnicima, O smrti, O Gospodnjoj molitvi, O milostinji...

Dotiče i pitanje celibata u ono doba. Svećenici trebaju biti dostojne osobe, a duh svečeništva zahtjeva da ne čine bračne čine, pretpostavlja da ne žive bračni život.

Neki vidovi Ciprijanove teologije Ako se za Tertulijana može reći da se nikad nije upustio u sustavno izlaganje

kršćanskog nauka, Ciprijan je još manje bio za takav pothvat, pogotovo što su mu nedostajali i izvornost i spekulativna moć koju je imao Tertulijan. Ipak je ostavio velikog traga u zapadnoj teologiji i bio je jedan od najvećih teoloških autoriteta sve do Augustina, posebno u ekleziologiji.

Ekleziologija Ciprijan drži da je Crkva jedini put spasenja, što izražava poznatom formulom:

Izvan Crkve nema spasenja.93 Isto tako Ciprijan tvrdi da ne može imati Boga za Oca onaj tko nema Crkvu za Majku.94 Zato je neophodo biti dio Crkve i ostati u njoj, kao što reče na jednom drugom mjestu: Nije kršćanin onaj tko nije u Crkvi Kristovoj.95

Crkva je zaručnica Kristova, te se prema njoj nitko ne smije odnositi kao prema preljubnici, to jest ne može si dopustiti preljubnički odnos idući k drugoj, jer se tako lišava svih obećanja koja su dana Crkvi. Tko napusti Crkvu ne može pristupiti Kristu ni primiti nagradu. Postao je tuđinac, neprijatelj, profan u odnosu prema vjeri.96

Shodno tome temeljno obilježje Crkve je jedinstvo, što Ciprijan izražava slikovito uspoređujući ga s Krristovom haljinom koja je bila iz jednog komada, koju vojnici 92 Kasnije je došla polarizacija u vezi onoga tko krsti, kakav on mora biti.93 Epist. 73, 21: „Salus extra ecclesiam non est.“ U teološkoj tradiciji se ova formula prenijela i kao Extra ecclesiam nulla salus.94 De unit. 6. 95 Epist. 55, 24. 96 Usp. De unit. 6.

75

PATROLOGIJA

nisu htjeli pokidati. Nedjeljivo jedinstvo Crkve dolazi od Oca nebeskoga i ne može nitko ne može posjedovati Kristovu haljinu tko bi kidao i razdirao Kristovu Crkvu.97

Nadalje, Ciprijan se služi i drugim slikama da iskaže bogatstvo ekleziološkog sadržaja: Crkva je poput Noine korablje izvan koje se nitko ne može spasiti, poput mnoštva zrnja koje oblikuje samo jedan euharistijski kruh, ili poput lađe kojoj je za kormilom biskup. Međutim, najdraža mu je slika Majke koja okuplja svu svoju djecu u jednu veliku obitelj, i sretna je da može priviti na grudi jedan narod, jedan tijelom i dušom. Kršćanin koji se odvaja od Crkve, sebe osuđuje na smrt (duhovnu).98

Jedinstvo Crkve, po Ciprijanu, temelji se na biskupu, vidljivom auktoritetu koji sačinjava središte zajednice. Biskup je u Crkvi i Crkva je u biskupu, a ako netko nije s biskupom, nije u Crkvi.99 Solidarnost opće Crkve se temelji na solidarnosti biskupa koji tvore jednu vrst senata. Oni su nasljednici apostola, a apostli su bili biskupi svoga vremena i na njima je utemeljena Crkva.100 Kristove riječi Tu es Petrus Ciprijan tumači kao davanje ovlasti cijelom episkopatu, ne samo Petru, jer oni sjedinjeni u ljubavi i slozi jedan s drugim tvore od opće Crkve jedno tijelo.

Što se tiče primata rimskog biskupa, neki Ciprijanovi tekstovi njegovu jurizdikcijsku vrijednost nad drugom subraćom. Naime, čak niti Petar ne bi imao veće ovlasti u odnosu na druge apostole.101 S druge pak strane sam Ciprijan odaje Rimskoj Crkvi najveće pohvale zbog njezine uloge oko jedinstva Crkve i vjere, slikovito govoreći da je iz Petrove stolice izišlo jedinstvo biskupa.102 Tako je, po njemu, Petrova katedra glavna Crkva (ecclesia principalis) i izvorišno mjesto svećeničkog jedinstva, premda jasno pokazuje da Rimskoj Crkvi ne dopušta nikakvo pravo da bi određivala umjesto drugih sjedišta, što je rezervirano pojedinim pastirima, koji će samo Bogu polagati račun o vlastitom upravljanju. Vidljivi znak iskonskog jedinstva Crkve koja izlazi iz Oca i od jedinog Krista, iz jednog krštenja, iz jedne vjere i jednog kršćanskog poziva je Petar na kojem je Krist sagradio Crkvu. Svim biskupima je dana jednaka moć, ali u Petru se ogleda iskonsko jedinstvo biskupskog auktoriteta.

Krštenje Za razliku od Tertulijana, Ciprijan je mišljenja da krštenje treba dijeliti dijeci

što je prije moguće, ne čekajući niti 8 dana od rođenja, kao što je bio običaj u to vrijeme. Uz to, u čemu se slaže s Tertulijanom, priznaje da postoji krštenje krvlju ili mučeništvo, čega su dionici katekumeni koji umiru u progonima premda nisu primili sakrament.

Glede nekih vidova krsne prakse Cirpijan je bio u sukobu s papom Stjepanom, vjeran predaji afričkih Crkava da ponovno dijele krštenje onima koji su bili kršteni u shizmatičkim ili heretičkim zajednicama. Po njemu, krštenje je samo jedno, kao što je jedan Bog i jedna Crkva. Ono je neotuđivo vlasništvo Crkve i samo je unutar nje djelotvorno, te ga shizmatici i krivovjerci ne mogu podjeljivati. Oni, štoviše, čineći to samo otežavaju svoj položaj i gomilaju grijeh na grijeh. Rimska predaja je bila 97 Usp. De unit. 7. 98 Usp. De unit. 23. 99 Epist. 66, 8. 100 Epist. 3, 3. 101 Usp. Epist. 55, 21; De unit. 4; Epist. 71, 3. 102 Epist. 59, 14.

76

PATROLOGIJA

drukčija, te se zadovoljavala primati one koji su bili kršteni od raskolnika ili krivovjeraca samo uz polaganje ruku. Ciprijan polaže pravo na jurizdikcijsku autonomiju svake Crkve da u takvim stvarima odlučuje samostalno, odričući pravo rimskom biskupu da se miješa u takva pitanja koja su

PokoraCiprijanov stav o pokori nalazi se u sredini između dva ekstrema: laksizam

vlastitog svećenstva i rigorizma Novacijanovih pristaša u Rimu. U Ciprijanovim spisima se ne pronalazi nikakva naznaka da je u Rimskoj Crkvi postojalo razlikovanje oprostivih i neoprostivih grijeha, kao što to prethodno čini Tertulijan. Štoviše, Ciprijan izričito tvrdi da se ne može govoriti o pokori, a da u isto vrijeme bude uskraćen njezin plod, to jest da se tvrdi kako postoje grijesi koji ne mogu biti oprošteni. Ne vidi se po ničemo da bi praksa Crkve Ciprijanova vremena, da izmiruje one koji su iz svoje slabosti u progonima bili nevjerni (lapsi), u ičemu bila suprotna dotadašnjoj pokorničkoj praksi Crkve.

Po Ciprijanu javna pokora se sastoji od tri različita čina: ispovijed, zadovoljština proporcionalna grijehu i pomirenje. Više od svih svojih prethodnika Ciprijan naglašava važnost ozdraviteljske kreposti i sakramentalno obilježje čina pomirenja.

Euharistija Svijest da je Crkva otajstvo jedinstva se upotpunjuje u Cipijanovom

promišljanju euharistije, koja je nastavak žrtve Kristove i Kristova stvarna prisutnost, kao hrane u kojoj se Krist daruje svim vjernicima da bi uvećao i zapečatio crkveno jedinstvo. Krist, u sebi ispunjavajući pralik mane koja je dana u pustinji svakom Izraelcu u jednakoj mjeri bez obzira na dob i na spol, postaje hrana svakom vjerniku. Euharistija također daje snagu, štiti od otpada od vjere, izgrađuje mučenike. Kada vjernik u molitvi Gospodnjoj moli „kruh naš svagdanji“, moli, u duhovnom smislu, kruh života, hranu spasenja, da se ne odijeli od tijela Kristova i ne udalji od posvećenja.

77

PATROLOGIJA

Arnobije Stariji

Radi se o još jednom kršćanskom piscu iz afričkog kruga pisaca. Rodom iz Sikke, gdje je bio učitelj retorike, a među njegovim učenicima je bio i Laktancije. Dobrim dijelom svoga života i sam je bio protivnik kršćanstva, da bi se obratio u zreloj dobi, te početkom 4. stoljeća, vjerojatno za vrijeme Dioklecijanovih progona Crkve, napisao jedno apologetsko djelo u sedam knjiga Adversus nationes (Protiv pogana). Jeronim navodi da je ovaj spis nastao na poticaj Arnobijeva biskupa koji je htio neki dokaz o iskrenosti njegova obraćenja. Umro je vjerojatno 327. godine. Arnobije pobija optužbe da su za svaku nesreću koja zadesi svijet krivi kršćani, te odbacuje kritiku da se klanjaju čovjeku i to pribijenom na križ, jer Krist je čudesima i naukom dokazao da njegova božanska narav nije pretrpjela nikakvu štetu. Nadalje, Arnobije tvrdi da se Bog ne osvećuje, jer Bog ne može biti podložan promjenama ni ljudskim afektivnim stanjima. Kršćani se klanjaju svevišenjem Bogu koji je iznad poganskih božanstava, ako uopće ova postoje (u tom slučaju se radi o demonima). Arnobije posjeduje vrlo uzvišen pojam Boga, te drži da je čovjeku urođena ideja postojanja prvog principa i temelja svih stvari. No zamišlja božanstvo bez kontakta sa stvorenjima, izolirano u svojoj veličini, lišen osjećaja, ne brine se za ono što se događa u svijetu. Ova ideja „distance“ Božje je prisutna u cijelom njegovi djelu, te je hermeneutski ključ poimanja Boga i svijeta. Drži da je ljutnja nepomirljiva s božanskom naravi, a sve što je podložno emocijama, slabo je i krhko, podložno patnji, i dakle nužnu smrtno, te se takvo što ne može Bogu pripisati. Tako Arnobije odbacuje i starozavjetno židovsko poimanje Boga, a vrela kojima se služi u svojoj argumentaciji o božanskoj ravnodušnosti jesu epikurejska filozofija i stoička nauka o afektima (passiones). U drugoj knjizi raspravlja o Kristu i o skandalu utjelovljenja, ali se vidi velik utjecaj filozofije na njegove stavove, te predstavalja kao kršćanske različite sadržaje iz poganstva. Krist je učinio da nestanu poganski kultovi sa zemlje i umjesto njih je donio ljudima pravu vjeru. Ujedno Arnobije napada platonističko poimanje besmrtnosti duše. Drži da je duša kao takva podložna propadljivosti, te da ju je Bog učinio besmrtnom nagrađujući njezine zasluge u ovom životu, a nije, kako kažu određene filozofske struje, sišla s nebaa. Arnobije naglašava i skromnost njezine biti, koja, po njemu, nije božanskog podrijetla, kako su tvrdili mnogi ondašnji filozofi, već je u stanju posrednika između Boga i materije. Štoviše Arnobije odbacuje biblijsko uvjerenje da je duša stvorena, jedina njezina odlika je medietas, postavljene na određeno mjesto posredništva odakle, ako ne prispiju do spoznaje Boga, mogu propasti, to jest vratiti se u smrt. Spoznajom Boga duša postiže besmrtnost. Uvjerenje kako je ljudska duša smrtna služi Arnobiju da napadne neke „nove ljude“, po svoj prilici ili Porfirijeve sljedbenike, jer je ovaj platonist nekoliko godina prije napisao poznato djelo Protiv kršćana ili sljedbenike jedne hermetičke sekte ili pak pogansku kulturu svoga vremena u kojoj su nalazile mjesto sve takve filozofske i religiozne ideje.

78

PATROLOGIJA

Laktancije

Laktancije je rođen oko 260. u Sjevernoj Africi, gdje je bio Arnobijev učenik u govorniškoj školi, te je i sam postigao govorničku slavu. Laganim i tečnim stilom jezika podsjeća na Cicerona, pa su ga i prozvali u starini „kršćanskim Ciceronom“. Ostavio je rodnu provinciju Afriku kad ga je car Dioklecijan pozvao da u Nikomediji drži školu latinskog govorništva, zajedno s učiteljem gramatike Flavijem. U međuvremenu se obratio na kršćanstvo. Gotovo je sigurno da je u Nikomediji upoznao Konstantina, budućeg cara, a tada prisilnog gosta na Dioklecijanovu dvoru. Budući da nije bilo velikog zanimanja za takve studije, dao se na pisanje. Do 303. godine je ipak bio na katedri, dok nije počeo progon, pa se je morao povući radi toga što je bio kršćanin. Između 305. i 306., u jeku progona, napušta Nikomediju, a nakon što je kršćanstvo već dobilo slobodu, car Konstantin poziva starog govornika da bude učitelj prvorođenom mu sinu Krispu u Trijeru (vjerojatno oko 314.-315.). Iz Konstantinovih zakona, pisama i dekreta razvidno je da je bio i više od učitelja carevu sinu, to jest bio je prijatelj i savjetnik samome caru. Pretpostavlja se da je umro u Trijeru, Galiji, oko 330. Napisao je više djela od kojih su sačuvana samo neka: De opificio Dei, Divine institutiones u 7 knjiga, Epitome, De ira Dei, De mortibus persecutorum, a pripisuje mu se i poema od 85 elegijskih dvostihova De Ave Phoenice.

Što se tiče teoloških sadržaja, poput Arnobija, nije u svemu dobar poznavatelj. Tako ne pozna Duha Svetog različitog od Sina Božjega. Oni proizlaze iz Oca kao učinak dviju simultanih božanskih radnji, a u stvari su kao jedna osoba: ukoliko se radi o nadisanju je Duh, a ukoliko o razumijevanju je Riječ. Poistovjećujući rađanje Riječi s božanskim „nadisanjem“ (spiratio), poistovjećuje Duha Svetoga s Riječju, prvorođenim duhom Očevim. Kao za Tertulijana i apologete Sin nije vječan. Naime, Bog je od početka stvorio još jednog, ali je ovaj iz zavisti prema Sinu pogriješio i od tada se zove đavao.

U ovakvoj postavci se nazire antropološki i kozmološki dualizam u koji se slijevaju elementi judeo-kršćanske, ali i pitagorejsko-platonističke predaje. Međutim Laktancije nije išao dotle da bi formulirao ontološki ili teološki dualizam, što se vidi po jasnom zastupanju teološkog monizma: prvi uzrok svemirskog sukoba svjetla i tame, života i smrti, dobra i zla, je stvarateljska volja Božja koja je htjela stvoriti dva suprotstavljena duha, jednog kao princip dobra, a drugog kao princip zla.

Laktancije, opisujući ljepotu i funkcionalnost ljudskoga tijela protiv epikurejaca dokazuje postojanje božanske Providnosti,to jest Boga koji je savršen, razuman i upravlja svijetom svojom providnošću (usp. De opificio Dei). Isto tako je mišljenja, opet protiv epikurejaca, da božanstvo nije ravnodušno u odnosu na moralnost i nemoral, a protiv stoika tvrdi da Bog nije samo dobrohotan, već je Bog dobrohotan prema pravednima, a srdi se na grješnike (De ira Dei). Stoga u svom glavnom apologetskom djelu Divinae institutiones Laktancije se trudi dokazati vrijednost kršćanske vjere kao religije spasenja, odgovarajući ne na optužbe puka, već na one koje su upućivali državni činovnici (suci) i poganski intelektualci po kojima bi kršćanstvo bilo bezbožna i štetna religija. Kršćanstvo je naprotiv, po njemu, religija objave, poput hermetizma i teozofije proročanstava, štoviše kršćanstvo je na

79

PATROLOGIJA

višem stupnju od spomenutih oblika religioznosti. Slično drugim apologetima, Laktancije se služi svim tipičnim motivima antiidolatrijske polemike, te je poput njih uvjerenja kako su židovska Pisma starija od sve mudrosti kojom se hvale Grci, čime također drži da je grčka mudrost crpila iz istih. To ga onda potiče da usmjeri pozornost na kronologiju.

U duhu kronoloških istraživanja Laktancije je također zastupnik milenarističkih ideja, uvjeren kako je bilo preostalo još oko 200 godina do ispunjenja 6 tisuća godina postojanja svijeta. Tada će, nakon kratkotrajne Antikristove vladavine, biti početak blaženstva tisućgodišnjeg kraljevstva, u kojem će vladati, s Kristom, također i pravednici koji uskrsnu, što je opisano slikama hedonističkog življenja. Na koncu tih tisuću godina opet će se dići bezbožnici i posljednji sud će donijeti konačnu podjelu između neba i pakla.

Usprkos svih teoloških nedostataka, Laktancije je značajan za zapadnu kulturu i književnost jer je prvi zapadni pisac koji je sebi stavio u zadatak sustavno izložiti kršćanski nauk obraćajući se učenoj klasi rimskoga svijeta, usljed čega je prihvaćao s iskrenim uvjerenjem kulturnu i književnu tradiciju, ali također i društvenu i političku, nastojeći ih stopiti s kršćanskom moralnom i religioznom porukom. S povijesno-književnog stajališta bio je prvi kršćanski pisac latinskog jezika koji je sebi dao zadatak osvijetlili kršćanski nauk, koji je držao pravom filozofijom i pravom mudrošću, sjajem govorništva i klasične kulture, te je prvi svjesno formulirao potrebu da se stvori kršćanska kultura uslijed čega je promatrao autore koji su mu prethodili isključivo s književnog stajališta.

Euzebije Cezarejski i kršćanska storiografija

Euzebije Cezarejski (oko 265-340) značajan je crkveni pisac jer je udario početke kršćanske storiografije, stvarajući književni obrazac koji će nakon njega dugo biti normativan. U isto vrijeme je važan je bio glasnogovornik konstatinvoske vizije odnosa između Crkve i Carstva. U djelima se opaža osjećaj za filologiju, a nisu zanemarive ni apologetski ciljevi. Žig aleksandrijske tradicije prati njegovo književno stvaralaštvo. Spisi Pismo Karpianu – tablice o slaganju Evanđelja Onomasticon – zemljopisno istraživanje Palestine Kronik Povijest Crkve Palestinski mučenici – Priprema i Dokazivanje Evanđelja Konstantinov život –

Kronika je epitome Povijesti crkvePišući Kroniku Euzebije odlučuje poreuzeti stari argument i odbaciti uvijek nove poganske optužbe koje se pojavljuju već od drugog stoljeće, a to su optužbe da je kršćanstvo mlada religija.

80

PATROLOGIJA

Po njemu židovsko-kršćanska predaja je starija od poganske filozofsko-religiozne baštine... U tu svrhu je sastavio kronološke tablice (chronikoi kanones) i opisuje povijest pojedinih poganskih naroda sve do Rimljana. Euzebije je čak i u odnosu na Julija Afrikanca i sve dotadašnje kršćanske autore: on više ne artikulira povijest u 6.000 godina, niti pravi svoju kronologiju počevši od biblijskog opisa stvaranja svijeta, već od Abrahama. Jasnoća skrušuloznog povjesničaraSluži se opširnim navodima tako da je nezamjenjive važnosti dokumentarnost, obilje navedenih vrela Obrasci klasične storiografije, služi se državnim arhivom

Generalna tema Crkvene povijest je opis apostolskog naslijeđa glavnih sjedišta (Rim, ALEKSANDRIJA, Antiohija, jeruzalem) Predstavlja prvu povijest kršćanstva, a u isto vrijeme daje opis herezaU posljednjem razdoblju opisivao je događaje o kojima se osobno osvjedočio. Na poseban način predstavlja Konstantina

81

PATROLOGIJA

17. Novacijan

17.1 Život – Rođen je u Rimu. Smatrao se opsjednutim i naknadno egzorciranim. Djelovao je oko polovice trećeg stoljeća. Jednom se prigodom razbolio i primio krštenje bez pouke i biskupskog interventa (klinicus). Nakon što ozdravlja ne prima druge sakramente. Bio je školovan i nakon pristupanja kršćanstvu ipak je produbljivao sadržaje koji su mu se nametali. Guralo ga se naprijed u zajednici, htjelo ga se za svećenika. Zaredilo ga se (nakon 240. godine) no kršten je bez katekumenata što su neki smatrali preprekom za ređenje. Kad papa Fabijan umire u mukama za progonstva 251. godine, Novacijan preuzima korenspondenciju rimske Crkve.103

Gurao se na mjesto pape no izabran je Kornelije. Novacijan je onda sam otišao u shizmu i postao prvi protupapa. Osniva sljedbu i kreće u još veći rigorizam te niječe vjerodostojnost papi Korneliju ( koji je bio libelatik). Neki izvori su govorili da je Novacijan ipak poslije umro kao mučenik ali nema točnih podataka o tome.

17.2 Novacijanova teologija i spisi – on je prvi od velikih teologa u Rimu koji pišu latinskim jezikom, vješt je i obrazovan. Drži ga se začetnikom rimske teologije, prije njega u Rimu nema nijednog značajnijeg imena. Napisao je više spisa. Nisu se sačuvali: O Uskrsu, O suboti, O obrezanju, O svećeniku, O molitvi, O predstojećim stvarima...

Sačuvana djela: O Trojstvu, O židovskim jelima, O spektaklima i O dobru stidljivosti.

Najznačajnije djelo je O Trojstvu. Najviše je teološkog doprinosa donio u tom djelu. Govori da su tri osobe u Božanstvu (nastavak na Tertulijana), mada je u nekim stvarima u odnosu na Tertulijana napravio korak nazad.

Apsolutno podcrtava nematerijalnost Božanske supstancije.104 Naglašava Božju transcendenciju i nepogrešivost, ali je temeljna ideje napromjenjivost (immutabilitas). Isto tako brani poimanje biblijskog Boga protiv onih koji drže da je zavidan. Nije previše razmatrao o samom Trojstvu. U djelu ne koristi pojam Trinitas (Trojstvo), premda djelo govori o Trojici. Stoga se pojavilo pitanje oko toga je li uopće dobro shvaćao Trojstvo.

Duha Svetoga ne naziva ni Bogom ni osobom, dok je Sin druga osoba nakon Oca (secundam personam post patrem). Ne uključuje ga u raspravu o jedinstvu Božjem, nego uglavnom govori o njegovu djelovanju. Po njemu on je nešto božanskoga, treći pored Oca i Sina, što nije zahtjev samo auktoriteta vjera (fidei auctoritas koja se temelji na krsnoj ispovijesti) nego i razumski red iziskuje vjeru u Duha. U svim ostalim tvrdnjama o Duhu, Novacijan je mnogo iza Tertulijana, što se možda temelji na odbacivanju montanizma. Kao što je Sin manji od Oca, tako je i Duh manji od Sina, kao što Krist prima poruku od Oca, tako i Duh prima od Sina, čime potvrđuje podređenost.

Novacijan ipak daje neke zanimljive izjave o odnosu Duha Svetog i Crkve. Po njemu Duh Sveti, obećan prije mnogo vremena, darovan u potrebnom trenutku, djelovao je već na vremenit način u prorocima, ali je tek na trajan način u apostolima,

103 Pisao Ciprijanu kako se ponašati prema lapsima i shizmi.104 Dok Tertulijan kaže da je duša neka vrsta spiritualizirane materije.

82

PATROLOGIJA

što se izravno suprotstavlja montanističkim uvjerenjima da je Montan Paraklet. Duh Sveti svojim darovima upotpunjuje i usavršava Crkvu, čuva je neiskvarenu i netaknutu u svetosti vječnog djevičanstva i istine.

Mnogo je više raspravljao o Kristu nego o problematici Trojstva. Odnose među osobama Trojstva ne dotiče. O Isusu je govorio na vrlo uzvišen način, da je Sin Božji, Logos, da je došao na zemlju u stvarnom tijelu: nije samo čovjek već i Bog (protiv adopcionizma). Krist je stjecište dvaju biti (concordia utriusque supstantiae). Kao Boga ne treba ga poistovjećivati s Ocem, jer je on druga osoba u odnosu prema Ocu.

Zahvaljujući činjenici da je došao u našem tijelu, ima sposobnost spasiti nas. Međutim nigdje ne govori o oslobođenju od grijeha, niti Kristovoj smrti daje žrtveno značenje, nego samo tvrdi da je to dokaz da je Krist pravi čovjek. Riječ Božja (sermo, deus) u utjelovljenju oblači tijelo, koje odlaže u smrti, kao haljinu, a koje o uskrsnuću opet uzima i to zauvijek. Time je proces očovječenja koji je započeo utjelovljenjem postao konačan. Upravo jer je Sin Božji postao sinom čovječijm i sin čovječji Sinom Božjim, ludski rod može biti priveden vječnom spasenju. Krist to izvršuje kao učitelj, čija riječ onima koji u nj vjeruju daje besmrtnost i božanstvo. Čini se da Novacijan poistovjećuje vjeru i moral; grijeh židova je bio u tome da su odbacili zakon, dok je zasluga kršćana koji su došli iz poganstva da su došli do zakona evanđelja, postavši dostojni pomoći Duha Svetoga. Težina ljudskih grijeha se sastoji ponajprije u smrtnosti, u podložnosti strastima i slabostima tijela. Spasenje se postiže po vjeri i strogosti života. Moral i nauk se nalaze na prvom mjestu, sakramentalnost i milost su u drugom planu.

Preuzima od Tertulijana pojmove kao što su dispositio, substantia, persona, te koristi mnoge druge. Za Krista je koristio pojmove incarnatus - incarnari, invisibilis, mediator, praedestinatio. Posjeduje dozu subordinacionizma, no uspio je donekle formirati Trinitarnu teologiju na zapadu (govori da Otac i Sin imaju iste vlastitosti). Ovakva teologija naslanja se na židovsko poimanje Boga (poimanje o jednom Bogu), no pojavilo se pitanje – kako sad pokazati važnost Krista, odnos u Trojstvu naslanjajući se na to poimanje. Na ovoj židovskoj tradiciji nastaje pokret Monarhijanizam.

83

PATROLOGIJA

18. Monarhijanizam

Činjenica je da je vjera u jednoga Boga, naslijeđena iz židovstva, od prvog trenutka za kršćane bila prepoznatljivi znak raspoznavanja u odnosu na pogansko mnogoboštvo. Međutim, takvu vjeru je trebalo uskladiti s vjerom u Kristovo božanstvo, te je tako teološko promišljanje u 2. stoljeću stavilo veliki naglasak na Logos teologiju, to jest na teologiju koja je poimala Krista, ukoliko božanski Logos, sjedinjena s Ocem i u isto vrijeme ga je razlikovala od njega kao njemu podređenoga (subordinacionizam), držeći ga tumačem božanske volje u odnosu prema stvorenome svijetu. Takvu postavku, za koju se držalo da je previše pod utjecajem grčke filozofije, mnogima su smatrali dvoboštvom. Stoga se protiv nje i protiv gnostičkih spekulacija o Logosu (i marcionita) razvila reakcija u monarhijanskom smjeru,105 to jest rigidno monoteistička, koja se radikalizirala u dvije struje: adopcionizam koji je držao Krista običnim čovjekom od Boga posvojenim zbog svojih zasluga; i patripasianizam (suvremeni ga zovu modalizam) koji je Krista držao običnim imenom ili načinom na koji se objavljuje Otac.

To je pokret koji je pokušao afirmirati Božje jedinstvo. I jedni i drugi nastali su kao pobornici izrazitog monoteizma,a kako se razvijala teologija Logosa tako se suprotno teologiji Logosa razvijala teologija monarhijanizma (da se ne bi Bog shvatio kao triteizam, ako se puno naglasi Božanstvo Sina) te struje reakcija su na ono što se razvijalo među učiteljstvom, i u Aleksandrijskoj školi.

a) Patripasionizam – patripasijanci su tvrdili da postoji samo jedan Bog, a to je Otac i tvrdili su da je upravo Otac trpio

b) Adopcionizam – javlja se koncem 2. st. Adopcionisti su držali da je Krist običan čovjek kojega je Bog posvojio radi njegovih zasluga. Ova struja je bila manje utjecajna i slabija od patripasijanaca.

U startu su ove dvije struje monarhijanizma odbačene kao heretične, no stalno su bile prisutne. Teodot je započeo adopcionizam u Rimu koncem 2. st. Poznati adopcionist bio je i Artemon. Napsljetku u Pavlu Samosatskom iz Antiohije adopcionizam doživljava svoj vrhunac.

18.1 Pavao Samosatski – on je najizričitiji predstavnik razvijenog adopcionizma. On je imao u vidu i teologiju Logosa, dakle, nije se zadržavao samo na adopcionizmu što se tumačenja tiče. Bio je biskup u Antiohiji i visoki državni službenik (brinuo za financije) između 264. i 268. godine. Više se ponašao kao državnik nego kao biskup mjesne Crkve. Optužili su ga radi ponašanja i radi čudnog nauka. 268. godine uspjeli su ga uvjeriti da je heretik i nagovorili ga da se odrekne službe no on je ipak želio zadržati svoje crkvene posjede (no u tom mu nije uspjelo).

Pavao razvija nauku o posvojenju. Razlikuje da u Bogu postoji određena sila, dynamis i ta sila je Logos. Ona nije osoba. U Starom zavjetu nazivaju tu silu Mudrost. To je neka vrsta Božje operativne sposobnosti, to je red i zapovijed Božja po kojoj Bog djeluje u svijetu. Postoji na zemlji čovjek Isus kojega čak naziva i Sin Božji. Logos nije Sin Božji već Isus. U Isusa dolazi ta Božanska sila, Logos i u njemu boravi kao u šatoru, hramu. Božji Logos zaogrnuo se čovjekom (Isusom) kao

105 Pojmom monarhijanci Tertulijan naziva Prakseu i patripasijance (usp. Adv. Prax. 10, 1). 84

PATROLOGIJA

haljinom. Postoji neko jedinstvo između Isusa i Logosa što uzdiže Isusa iznad svih stvorenja. Taj čovjek pio svojoj konstituciji različit je od drugih ljudi, međutim to jedinstvo koje se stvara između čovjeka i Logosa ostaje izvanjsko, na moralnoj razini, ne na ontološkoj. Za Logosa se ne može reći incarnatus (da se utjelovio), on se samo nastanio u čovjeku.

18.2 Patripasionizam – U moderno vrijeme naziva ga se i «modalizam». Oni govore da je Otac trpio no, ako je Otac trpio, kako se onda u Novom zavjetu spominju Sin i Duh? Modalisti na to odgovaraju da se to Otac objavljuje na razne načine. U SZ-u objavio se kao Otac, a u NZ-u kao Sin. Sin nije osoba nego modus, način na koji se otac objavljuje. Početkom 3. st. u Rimu se pojavljuju Epikan, Prakseja, Sabelije i Kleoma. Naknadno Sabelije postaje najizrazitiji predstavnik. U Egiptu modalizam se susreće s teologijom Logosa (Origen).

Sabelije govori da se isti Bog javlja i u Duhu Svetom i ograđuje se od Noeta koji govori da je Otac trpio. U želji da obrani monoteizam došao je do toga da se Bog objavljuje na različite načine. Protivnik je Origenove teologije koja je razlikovala tri osobe u božanstvu tj. tri hipostaze u Trojstvu. Sabelijanci su govorili da Otac, Sin i Duh Sveti čine samo jednu osobu, jednu hipostazu.

18.3 Umjereni monarhijanizam – Postojao je monarhijanizam koji nije bio radikalnog tipa. Zastupali su Božanstvo kao Božju monarhiju i time su izbjegavali protivljenje koje je mogla uzrokovati teologija Logosa. Ta teologija Logosa afirmirala je dvije osobnosti, ousia tj. biti - dvije zasebne osobe(mogli su lako ući u zabludu). Umjereni monarhijanizam bio je prisutan u Rimskoj zajednici do konca trećeg stoljeća. U Rimu je bio osuđen ekstremni monarhijanizam.

Važnost monarhijanizma je u tome što se «zahvaljujući» njemu oblikovala jasnije teologija Logosa (Isus tj. Logos je istobitan s Ocem).

85

PATROLOGIJA

19. Arijanizam

19.1 Arijev nauk - Arije je rođen vjerojatno u Libiji oko 260. godine, a djelovao je u Aleksandriji. Bio je neko vrijeme učenik Lucijana iz Antiohije, ili barem u dodiru s njime. Još prije nego je počeo propovijedati vlastiti nauk glede Trojstva, u vrijeme biskupa Petra Aleksandrijskog (300-311) pripadao je jedno vrijeme melicijanskoj shizmi, da bi se vratio opet u krilo Katoličke Crkve. Oko 320. godine, kao svećenik zadužen za crkvu u Baukalisu, svojim propovijedanjem izazvao je žestoke svađe, biskupov interventi, javnu raspravu i naposljetku osudu, nešto kasnije potvrđenu od egipatskih biskupa. Nije napisao mnogo, a od toga imamo sačuvano nekoliko pisama (Euzebiju iz Nikomedije, Aleksandru iz Aleksandrije), dijelove Thaliae (Gozba) i ispovijest vjere upućenu Konstantinu.

Arije zasniva svoju teološku postavku na origenovskoj trojstvenoj nauci koja je u to doba bila tradicionalna u Aleksandriji, a držala je Oca, Sina i Duha Svetoga trima hipostazama (to jest individualnim i subzistentnim stvarnostima) koje se međusobno razlikuju i podređene se (subordinacionizam) jedna drugoj, premda imajući udjela u jednoj božanskoj naravi. Naglašavajući na radikalan način podređenost među trima osobama, vjerojatno kao reakciju na sabelijanizam i određeno pre materijalno poimanje Sinova rođenja iz Oca, Arije zamišlja Oca kao monadu potpuno transcendentnu u odnosu na Sina, koji je od njega potpuno manji, ne samo po hipostazi, već i po naravi, tako da je Sin također Bog, ali po položaju, auktoritetu i slavi na nižem stupnju od Oca, te ne može biti Sin u metafizičkom smislu riječi već samo u moralnom. Dok je Origen, a poslije i Aleksandar, tvrdio da je Sin suvječan Ocu, koji je antološku princip ali ne kronološki, Arije je uvjeren da, ako je Sin suvječan Ocu, onda mora biti i nerođen kao i on. A pošto u božanstvu ne mogu biti dva nerođena, Sin, premda je prije svih vremena i svakog stvorenja, dolazi nakon Oca od kojeg vuče svoje postojanje. Dakle, postojao je trenutak kad ga nije bilo. Isto tako Arije ne prihvaća da je Sin rođen iz Očeve biti (= naravi), jer bi to navodno uključivalo diobu božanske monade. U početku je tvrdio da je Otac stvorio Sina iz ničega, da bi poslije izbjegavao ovaj izraz koji je pobuđivao sablazan kod mnogih. Stoga je govorio o Sinovo rođenju od Oca, ali je ipak nastavljao promatrati ovo rađanje kao stvaranje: Sin je jedino stvorenje (ktisma, poiema) koje Otac stvara izravno, sva ostala stvorenja je stvorio Sin vršeći Očevu volju. O Duhu Svetome govorio je vrlo malo, a svoj nauk je potvrđivao nekim navodima iz Svetoga pisma koji, govoreći o Sinu, uključuju izraze kao činiti, stvarati i slične.106 Po Ariju na vrhu piramide stvorenja je Sin, a ispod njega su Duh sveti, anđeli i pa sve ostalo što je stvorio Bog.107 Druge dvije hipostaze ne dijele istu bit s Ocem. Sin nije pravi Bog, niti postoji odvijeka s Ocem. Njegovo rođenje se ne može definirati prirodnim, tj. njega se ne može zvati naravnim Sinom Očevim, jer nemaju istu narav. Sin je stvoren iz ničega i stvoren je prije svih vjekova. Ne može Otac biti spoznat po Sinu i od Sina zbog različite naravi.

106 Izr 8, 22: Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba.Dj 2, 36: Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.Kol 1, 15: On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja.107 Arije se bojao rascjepkanog Božanstva, pa je stoga samo Otac Bog

86

PATROLOGIJA

Sina ne odlikuje ista razina transcendencije kao Oca, pa ga drži stvorenjem, a time onda po naravi manjim od Oca. Ukoliko ga se može nazvati Bogom, to je na temelju časti i uloge koju mu dodjeljuje Otac učinivši ga Prvorođencom prije svakog stvorenja, iz čega nedvojbeno proizlazi da je veći od svih ostalih stvrenja, no to ne znači da se smije i može držati da je iste naravi kao i Otac. Pravi i apsolutni Bog jest jedino Otac. Arije, pod utjecajem filozofskih ideje i logike, je zamijenio teze te je atribute božanske naravi (nepromjenjiv, vječan, nerođen) primjenjivao samo na Oca, zbunjen formulom kojom se Sina ispovijedalo „rođenim od Oca“. Dakle, Otac je nepromjenjiv, vječan i nerođen, a Sin je rođen od Oca pa ne može biti božanske naravi jer je božanska narav nerođena.

Osuđen u Aleksandriji Arije je pronašao istomišljenike na Istoku, gdje je njegove ideje prihvatila nekolicina biskupa učenika Lucijana iz Antiohije, među kojima je najutjecajniji bio Euzebije iz Nikomedije. Od drugih pristaša veliku je ulogu odigrao Euzebije iz Cezareje, premda ne dijeleći Arijev radikalni subordinacionizam, te je bio neka vrsta srednje linije između Arija i Aleksandra. Došlo je do žestokog spora koje je car Konstantin pokušao riješiti šaljući svog izaslanika (Osio iz Kordobe), što nije urodilo plodom, te je odlučio sazvati ekumenski sabor u Niceji, koji je zakazan za proljeće 325. godine. Nekoliko mjeseci prije samog sabora, održao se u Antiohiji lokalni sabor pod Osijevim predsjedanjem, koji je osudio Euzebija iz Cezareje i Arijeve pristaše. A u Niceji se okupilo više od 250 biskupa koji su većinom pripadali dvjema teološkim tradicijama suprotnima arijanizmu. Umjerene origeniste je predvodio Aleksandar Aleksandrijski, dok su na čelu monarhijanaca azijske tradicije bili Marcel iz Ancire i Eustazije iz Antiohije. Sastavljena je formula vjere koju su potpisali svi osim Arija i dvojice libijskih biskupa, nakon čega su prognani u Ilirik. Sabor je osudio arijanske ideje definiravši Sina istobitnim (homoousios) Ocu.

Tekstovi:

Arije Aleksandar

Riječ (Logos) ne postoji s Ocem od vijeka.

Riječ je stvorena iz ničega.

Riječ nije naravni sin niti se može reći da u striktnom smislu da je Očev.

Sinova narav ni proizlazi iz Očeve.

Riječ je počela postojati činom Očeve volje.

Riječ je po prirodi podložna promjenama, u fizičkom i moralnom smislu.

Riječ je suvječna s Ocem od početka.

Riječ nije stvorena, već je ona sve stvorila.

Riječ je sin, ne po posvojenju, već po naravi.

Sin posjeduje narav istu kao i Otac.

Riječ postoji po komunikaciji Očeve biti.

Riječ u svojoj božanskoj biti nije podložna promjenama niti patnjama.

87

PATROLOGIJA

19.2 Nicejski sabor (325. godine) – U svom prvom dijelu donosi izričaj Vjerovanja (Credo),108 a u drugom dijelu osuđuje Arijev nauk. Isus Krist je Logos istobitan s Ocem, pravi Bog od Pravoga Boga. Isus Krist je rođen ne stvoren (Oci su to dodatno pojasnili i naglasili da je rođen od Očeve biti). Nicejsko vjerovanje odražava najveći stupanj Kristova jedinstva s Ocem: istobitan (homoousios)109 je međutim, zbog svoje mnogoznačnosti, mogao biti shvaćen gotovo u sabelijanskom smislu, iz čega bi se moglo izvući da Sin nije samo iste naravi s Ocem, već da je i iste hipostaze, što bi bilo oprečno nauku o trima hipostazama koja se razvila na Istoku. Tako je ova formula išla za tim da zadovolji monarhijanske aspiracije, ali se mnogima, antiarijancima i antimonarhijancima, nije sviđala, međutim potpisali su je pod Konstantinovim pritiskom. Plod ovog nezadovoljstva je snažna arijanska reakcija koja je pokušala iskoristiti sva rasploživa sredstva da se rehabilitira i nametne svoje ideje.

Monarhijanci su pojam "istobitan" već ranije koristili da zaniječu osobnost Logosa. Iako je 268. na saboru u Antiohiji pojam osuđen, na Nicejskom saboru postaje službeni pojam. Istobitan (homousios) označava jednu, opću Božansku bit na kojoj participiraju i Otac i Sin (naravno i Duh Sveti). Arijancima je prihvaćanje toga pojma na Nicejskom saboru bio izgovor da oni ne prihvate Nicejski sabor jer pojam istobitan nije biblijski pojam. Vjera se počela definirati dogmatski, pojmovi su često uzeti iz filozofskog konteksta, te su pomogli jasnijoj definiciji vjere. Nicejski sabor je početak drukčijeg pristupa govora o Bogu na dogmatsko-teološki način ali je ostao vjeran Svetom Pismu. Samo se počela tražiti jedna jasnoća. Na dogmatski način se željelo bolje tumačiti Sveto Pismo, jer se svatko pa i heretici u to vrijeme pozivao na njega. Revolucionaran je bio potez da se u ispovijest vjere, koja je dotad bila odraz kerigmatskog sadržaja vjere, uvede i izvanbiblijski pojam (ousia) želeći na nedvosmislen način definirati sadržaj vjere. Vode se rasprave na dogmatski način, a ne samo na kerigmatski način, što je bila praksa do sabora.

Simbol je trojstvene struktureIsus Krist je priznat Sinom Božjim, jedinorođenac OčevTo jest iz Očeve biti – dakle ne radi se o činu stvaranja, već o stvarnom rađanju

iz Očeve biti. Sin participira potpuno i cjelovito na božanskoj bitiPravi Bog od pravoga BogaRođen ne stvoren Istobitan (homoousios) s Ocem. Pojam nije biblijski već pridjev od imenice

ousia, a u to vrijeme je imao određenu višeznačnost. Ousia je mogla označavati ili 108 "Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno…"109 Ovaj pojam su koristili gnostici valentinijanci u izrazito tehničkom smislu tvrdeći da je duh ljudski istobitan s Bogom, duša s Demijurgom, a tijelo s Đavlom. Prvo sigurno korištenje ovog pojma u trojstvenom smislu, zanemarujući jedan Origenov redak za koji nije sigurna autentičnost, pronalazi se kod Dionizija Aleksandrijskog kojeg su monarhijanci optužili da odbija priznati kako je Sin istobitan s Ocem, te on odgovara kako pojam nije biblijski, izjavljujući kako je spreman koristiti ga u općem smislu u kojem bi on označavao da su „istog roda to jest iste naravi“. Isto tako jedna vijest prenosi da su na saboru u Antiohiji oko 268. godine protivnici optužili Pavla Samosatskoga da proglašava Logosa istobitnim s Ocem. Pavao Samosatski je tvrdio da Sin nema vlastite biti (ousia), te po njemu homoousios znači da je Sin bio u Ocu kao riječu u čovjeku, dakle Krist, Logos, bio tek nešto slično kao riječ koja izlazi iz usta čovječjih. Osuđujući ovu tvrdnju Antiohijski sabor je bio prisiljen izjaviti da Sin nije istobitan Ocu već je posebna hipostaza. Arije je također odbacivao tvrdnje Pavla Samosatskoga, jer po njemu, ukoliko bi dvojica dijelili istu bit, značilo bi da se radi diobi božanske biti na dva dijela. No, Arije je otišao u drugu krajnost.

88

PATROLOGIJA

jednu pojedinačnu stvarnost, posebno biće (Aristotelova „prva supstancija“) ili jednu univerzalnu stvarnost i red pripadnosti određenog broja individua (Aristotelova „druga supstancija“) ili pak samo supstancija ili materija. Ovaj pridjev je također mogao imati mnoštvo značenja, počevši od onog gnostičkog koji je označavao sličnost među različitim bićima i njihovu pripadnost istom stupnju ili načinu postojanja. U teološkom kršćanskom kontekstu homoousios je bio korišten da označi kako Otac i Sin imaju udjela monarhijanski na istoj individualnoj biti, ili pak da imaju udjela na jednoj općoj božanskoj naravi koja je zajednička obojici. Kako se nasuprot monarhijanskoj teologiji naglašavalo da je Sin osoba te da ima svoje individualno postojanje, tako se Arije bojao, imajući materijalističko poimanje božanske biti, da bi time božanska bit bila podjeljena na dvoje.

Koncilski oci su, naprotiv, su htjeli ovim pojmom donijeti konačno pojašnjenje o onome što je Sveto pismo govorilo o Sinovu izvoru u Ocu, a to je da božanska objava predstavlja dvostruki način proizlaženja iz Boga. Prvi je imanentan u Bogu i to je na primjer Sinovo vječno rođenje od Oca. Drugi je izvan Boga, kao što je stvaranje svijeta ili pak Sinovo poslanje u svijetu. Arijanci su Sinovo proizlaženje poimali isključivo kao stvaranje izvan Boga (creatio extra Deum), dok je Niceja to potvrdila kao vječno rođenje unutar božanstva. Stoga pojam homoousios potvrđuje da je Sin ne samo sličan Ocu, nego je i potpuno identičan njemu, jer po svom vječnom rođenju iz Oca ima udjela na istoj biti, to jest božanskoj naravi.

89

PATROLOGIJA

20. Teološke struje nakon Nicejskog sabora

Nicejski sabor nije bio odmah prihvaćen radi toga što je postojao spor oko tumačenja pojma homoousios koji je doduše uveden u antiarijanskom smislu, ali je bilo još uvijek jakih monarhijanskih struja koje su ga shvaćale na svoj način. Uz to, pojam je po sebi, u filozofiji, bio višeznačan pa je u ovom teološkom kontekstu predstavljao određenu dvostrukost: ousia je mogla biti individualna supstancija ili pak općenita. Monarhijanci su ga prihvaćali u prvom značenju, a zastupnici trostvene teologije u drugom. Nakon Nicejskog koncila kao refleksija javljaju se 4 struje:

20.1 Homuozijci - Nazivaju se i Nicejci je struja koja je željela biti nositeljica pravovjerja definiranog na saboru. Govorili su da su koncilski oci napravili ispovijest vjere koju je trebalo prihvatiti. Nicejsko vjerovanje je siguran temelj vjere. Nazivali su se homouzijci zbog središnje riječi u vjerovanju homousios tj. istobitan. Središnja osoba homouzijske struje je aleksandrijski biskup Atanazije, koji ga je nakon 355. godine, razdoblja teoloških nedoumica, odvažno prihvatio i pozivao se na autentično i bezuvjetno tumačenje saborskih odredbi i ispovijesti vjere. Atanazijeve smjernice su bile uskoro prihvaćene na Zapadu, međutim na Istoku, gdje su prevladavali homojuzijci, izazvao je mnoga protivljenja. Jedni su ga počeli prihvaćati između 363. i 365. tumačeći ga ipak u homojuzijskom smislu, dok su drugi odbacili, sve dok ga Bazilije iz Cezareje nije učinio kompatibilnim s naukom o tri hipostaze uzimajući ga u smisli jedne supstancije, to jest božanske naravi zajedničke trima hipostazama. Ovako shvaćen konačno je bio potvrđen na Carigradskom saboru 381. godine.

20.2 Homojuzijci – Kad se je oko 355. opet pokrenula žestoka rasprava oko teološkog nauka u kojem je Atanazije svu pozornost usmjerio prema pojmu istobitan kao najprepoznatljiviji izraz katoličke vjere u Kristovo božanstvo i na njegovu savršeno jedinstvo s Ocem, naišao je na Aecijevo i Eunomijevo protivljenje, čije radiklane arijanske teze je podržavao Eudosije Antiohijski. U to doba su (357. godine) Valent osiječki, Zrzacije beogradski i Germinije srijemski, filoarijanski biskupi i poticatelji Konstacijeve vjerske politike, okupivši se u Sirmiju s još nekolicinom objavili jednu ispovijest vjere, ne potvrđujući jasno ideje anomejaca, o kojima su šutjeli, a zabranjivahu korištenje izraza homoousios (pa čak i homoiusios o kojem se počelo raspravljati), što je izazvalo jaku reakciju i na Istoku i na Zapadu. U proljeće 358. godine okuplja se jedan mali sabor u Anciri koji je objavio u ime Bazilija iz Ancire, Marcelova nasljednika, i Georgija iz Laodicije, jedno dugo sinodalno pismo kojim izjavljuju da je Sin suvječan Ocu, od Oca realno rođen i stoga potpuno Bog; nadalje definirali su ga homoiusios, sličan Ocu po biti (ousia), misleći da će ovom formulom izbjeći opasnosti sabelijanizma koji su nazirali u pojmu homoousios, a da će ujedno naglasiti potpuno Sinovo božanstvo. Umjerenija struja koja je smatrala da treba naći put kompromisa prema arijevcima, ne želeći da ih se radiklalno odbaci i izbaci iz Crkve, ali isto tako i zbog teoloških poteškoća koje je predstavljao ovaj pojam. Oni ističu da je Sin, druga božanska osoba homoiousios, to jest slične biti s Ocem. Bojali su se da riječju "istobitan" ne dovedu do poistovjećivanja Sina i Oca, da Sin ne izgubi svoju vlastitost. Držali su da su oni u pravu, bojeći se sabelijanstva.

90

PATROLOGIJA

20.3 Homejci – U prvom trenutku homoiusijska struja je imala uspjeha pa je car potvrdio njihova tumačenja na jednom saboru u Sirmiju 358. godine, gdje je bila carska prijestolnica. Trebao je potom biti još jedan koncil u Riminiju za zapadnjake, a u Seleuciji za istočnjake, no u međuvremenu Konstancije je se polako distancirao od Bazilija i počeo je podržavati jednu drugu skupinu oko Marka iz Aretuze i Acacija iz Cezareje koja je tražila jednu drugu još neutralniju formulu. U Sirmiju 359. objavljuju novu ispovijest i zabranjuju korištenje pojma ousia, a govore da je Sin sličan Ocu.Bili su autentična Arijanska struja. Isus je niti istobitan niti slično bitan već samo sličan Ocu (ne može se govoriti o sličnosti po biti). Isus ne može ući u Božansku sferu.

20.4 Anomejci – Nakon jednog razdoblja od tridesetak godina u kojem su Arijevi sljedbenici, poradi osude kojom je Nicejski sabor proglasio krivovjernim njegov nauk, odustali od najradikalnijih teza u korist umjerenijih, upravo te radikalne teze su bile preuzete i organski razvijene djelovanjem Aezija iz Antiohije i učenika mu Eunomija iz Cizika. Radi teza koje su zastupali, protivnici su ih definirali anomejcima, jer su držali da je Sin različit (anomoios) od Oca, premda ovakva teza ne stoji nigdje napisana, ali se može izvući iz cjeline nauka. Naime, njihova teološka teorija polazi od ideje da je Otac aposolutno trascendentan, te da je njegov osnovni atribut da je jedini nerođen, tako da je Sin, budući da je rođen, različit od Oca i po hipostazi i po biti, te je manji od njega i ne postoji odvijeka kao Otac. Premda odbacuje radikalnu Arijevu tezu da je Sin stvoren, Eunomije tvrdi da Sin nije stvoren iz ničega, nego da je voljom onoga koji ga je stvorio, jedino biće rođeno, stvoreno izravno Očevim zahvatom da bi bio njegov službenik pri stvaranju svijeta, što i čini po volji Očevoj. Sin ima udjela u Očevim prerogativama i savršenostima (svjetlo, život, moć) ali na podređenoj razini, u toliko što je Otac nerođeno svjetlo, život i moć, dok je Sin rođeno svjetlo, život i moć. Njega se stoga može smatrati sličnim Ocu samo po djelovanju, ali ne i po biti. Ako je po njima Sin Bog, premda na nižoj razini u odnosu na Očevo savrešeno božanstvo, Eunomije ne pripisuje Duhu Svetom božanske odlike, držeći ga samo najsavršenijim od stvorenih stvorenja koja stvara Sin po Očevu nalogu. I budući da tri hipostaze ne samo da su podređene jedna drugoj, nego su čak različite po biti (= naravi), pojam Trojstva je potpuno stran Eunomiju i potpuno odsutan iz njegovih djela. Stoga i njegove pristaše nisu dijelile sakrament krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, nego su krštavali u smrt Gospodnju.

60-tih godina 4. st. javlja se teološka poteškoća o teološkom razumijevanju utjelovljenja Božjega Sina i načina na koji uzima ljudsku narav.

20.5. Apolinarizam – Apolinar se rodio oko godine 315. u Laodiceji, gdje je uz oca svećenika i sam bio lektor u mjesnoj Crkvi.110 Godine 335. obojica su na se navukli bijes mjesnog biskupa Teodota jer su pohađali predavanja sofista Epifanija. Kad se Atanazije 346. godine vraćao iz drugog izagnanstva, zaustavio se kod njih, te

110 Njegov otac, također Apolinar, je bio svećenik i učitelj gramatike u Bejrutu (Berytus), prije nego su se konačno skrasili u Laodiceji.

91

PATROLOGIJA

je s njima uspostavio vrlo iskrene prijateljske odnose. Teodotov nasljednik, atijanac, Georg iz Laodiceje, također ih je izopćio. Na jednom lokalanom Carigradskom saboru 360. godine Georg je bio svrgnut, a ne njegovo mjesto je bio postavljen Pelagije, kandidat Akacijeve homejske stranke. Na takav razvoj događaja reagirao je Atanazije svom žestinom, te se čini da je tom prigodom izabran Apolinar za biskupa da vodi nicejsku zajednicu u rodnome mjestu. U svim točkama svoga nauka nije imao jasnu predodžbu o Isusu Kristu. Zato je teologiju u prologu Ivanova evanđelja (da Logos uzima tijelo) razvio do ekstremne granice. Tvrdio je da se radi o biblijskoj datosti. Isus Krist je Logos i tijelo. Od ljudskoga faktora Logos je uzeo samo tijelo a ne dušu. Isus kao biće nema ljudsku dušu, namjesto duše je postavljen Logos. Kasnije prihvaća trodijelnu podjelu čovjeka (tijelo + psihe + pneuma – tj. racionalni dio). Isus je uzeo tijelo i psihe a nije uzeo racionalni dio (pneumu). Umjesto racionalnog dijela (pneume) je došao Logos (Isus = tijelo + psihe + Logos). Isus je ljudsko biće samo mu je umjesto razumskog dijela došao Logos. Želio je na ovaj način spasiti jedinstvo Logosa. Ukoliko u Isusu ustvrdi da je posjedovao i ratio (Logos + tijelo + psihe + pneuma) bojao se da ne bi Isus ispao podvojen. Logos + čovjek bi bila neka vrsta dualizma. Spašavajući jedinstvo Isusa Krista spašava i njegovo djelovanje, božanstvo i moralnu svetost. No kako cjelokupni ljudski princip djelovanja spojiti s božanstvom (Logos + sarx)? Princip njegovog djelovanja je samo Logos i to je Božanski princip.111 U Kristu je mia fisis, u njemu je jedno biće obdareno vlastitom pokretljivošću, samoodređenjem, djelovanjem. U njemu je jedna bit, jedna osoba.112 Kapadočani su kasnije definirali i rekli da ono što Krist nije uzeo nije mogao ni otkupiti (ako nije uzeo razumsku dušu, nije ju mogao ni otkupiti)

20.6 Pneumatomasi ili makedonijanci. Radi se o struji koja je proizišla iz homojuzijske stranke, te je kao pokret bio u potpunom suglasju s naukom Nicejskog sabora vrlo zauzeti u obrani Sinove istobitnosti s Ocem. Ime nose po Makedoniju, carigradskom svećeniku, koji je sjeo na biskupsku stolicu godine 344. nakon što je biskup Pavao bio protjeran po četvrti put iz Carigrada. Kad se dvije godine nakon toga Pavao vratio, Makedonije je bio lišen vlasti i časti sve do 350. kad je Pavao konačno udaljen iz Carigrada te on ponovno preuzeo upravljanje biskupijom. Sudjelovao je na koncilu u Seleuciji Pripadao je hmojuzijskoj struji, te bio skinut s biskupske stolice na koncilu u Carigradu 360. godine, ali potvrdu o njegovu protuarijanskom djelovanju se nalaze i 362. Bio je jedan od inicijatora pitanja o božanstvu Duha Svetoga, jer mu je zajedno s drugim homojuzijcima odbijao priznati božanski karakter. Tako je ime makedonijanci u početku označavalo carigradske homojuzijce okupljene oko njega, da bi od 380. godine označavalo one koji su, premda ne bijahu arijanci, nijekali božanstvo Duha Svetoga, te im odatle i drugi naziv pneumatomasi. Sudjelovali su na Carigradskom saboru predvođeni Eleuzijem iz Cizika i Marcijanom iz Lampsaka, no nisu htjeli potpisati nicejsko vjerovanje, pa su odmah napustili rad sabora, a tragovi njihova djelovanja su ostali do 5. stoljeća. U njihove redove su ušli i homojuzijci koji nisu htjeli prihvatiti homoousios Nicejskog 111 Kasnije je Crkva definirala da Isus preuzima cijelu ljudsku narav i dušu i tijelo.112 Kapadočani kažu: U Isusu Kristu je tada postojala božanska hipostaza s cjelokupnom ljudskom naravi. Bio je čovjek jer je imao cjelokupnu ljudsku narav ali nije bio ljudska osoba.

92

PATROLOGIJA

sabora, tako da se nisu više odlikovali samo odbijanjem priznanja božanstva Duha Svetoga, već i po neodustajanju od tvrdnje kako je Sin homoiusios u odnosu na Oca, to jest da posjeduje savršenu sličnost, međutim to nije uključivalo identitet biti. A što se tiče Duha Svetoga, izgleda da su ga neki od njih definirali stvorenjem, dok su drugi radije ostajali dosta neodređeni: priznavali su ga nečim božanskim (theϊon), ali ne Bogom u pravom smislu riječi.

Glavni predstavnik pneumtomaha je Eustatije iz Sebaste, koji je sa svojim pristašama najotvorenije i najžešće nijekao božanstvo Duha Svetoga.

Svoj stvarni početak ima 372. godine kada je Bazilije Veliki raskinuo zajedništvo s biskupom Eustotijem koji je tvrdio da prihvaća Bazilijevu nauku o Duhu Svetomu, a kad je u lipnju 372. trebao potpisati ispovijest vjere nakon dogovora s Bazilije, jednostavno je odbio, te optužio Bazilija za Apolinarstvo. Godine 376. Eustotije drži sinodu s Eleuzijem u Ciziku gdje prihvaća radikalne Eunomijeve i Aecijeve pneumatske postavke. Značajna je potom sinoda u Karijskoj Antiohiji godine 378. gdje se na temelju homojuzijske stranke koja je bila u raspadu osnovala zasebna pneumatomaška stranka, da bi godine 380. postali i zasebna Crkva, iako će vlastitim ređenjem početi tek 387. Kao zajednica ostaju na životu do polovice 5. stoljeća.

Pneumatomasi (radikalni) govore da Duh Sveti nije Bog niti posjeduje ikakvo božanstvo. O istobitnosti Duha s Ocem i Sinom ne može biti govora, pa ga se ne smije pribrajata božanskoj naravi. On je manji od Sina. Ukoliko bi se držalo da i on i Sin dolaze iz Boga, onda bi se moralo prihvatiti da je on brat Jedinorođencu. On nije ni iz Sina, jer bi u tom slučaju Otac njemu bio djed. Stoga je po njima Duh neko srednje biće između Boga i stvorenja. Kad ga nazivaju stvorenjem, nadodaju ipak da se razlikuje od stvorenja. Makar je Duha stvorio Sin

Htjeli su naglasiti uzvišenost ali istodobno smanjiti čast Duha Svetoga u odnosu na Oca. Nisu govorili ni da je Duh slične biti s Ocem, on je biće druge vrste. Sin, koji je stvorio sav svijet i svemir, stvorio je i Duha, koji se ipak razlikuje od svega stvorenog. Duh sam nema udjela u stvaranju, ta on je sam stvoren. Pneumatomasi su tvrdili da Duh Sveti nije izvor života jer je svoj život dobio od Sina. Uloga mu je da vodi ljude Bogu, uči ih kreposti, oplemenjuje ljude, djeluje u čovjeku. Duh je neka vrsta Božjeg dara čovjeku, ali on nije Bog. Da je Duh Bog bio bi udaljen od čovjeka i bio bi mu stran. Čovjeku je Duh Sveti blizak i zbog toga ne pripada božanstvu. Neki su preisticali njegovu prisutnost u čovjeku pa je iz tog preisticanja proizišlo pitanje – je li Duh uopće osoba ili samo nekakva sila (prisutnost) koja čovjeka vodi Bogu. Neki su čak govorili da je on sluga Oca i Sina.113

113 Carigradsko vjerovanje je kasnije dopunilo nauk o Božanstvu Duha Svetoga. U njemu se ne kaže izričito da je Duh Sveti Bog, ali to što se kaže za njega da je «životvorac» i da se «skupa časti s Ocem i Sinom» nepobitno potvrđuje njegovo Božanstvo.

93

PATROLOGIJA

21. Atanazije

21.1 Život - Rođen je u Aleksandriji u poganskoj obitelji 295. godine. Obraća se na kršćanstvo u mladim danima i postaje član aleksandrijske kršćanske zajednice te je zauzet u svome djelovanju. Prošao je određene škole i čitao je grčke pisce i filozofe, a kasnije, nakon obraćenja, i kršćanske pisce: Ignacija, Atenagoru, Ireneja, Origena. Kao istaknuti član zajednice, još uz to i školovan, postao je lektor, pa đakon, a negdje oko 318. postaje tajnik svom biskupu. Pomagao je svoga biskupa u teološkom radu i s njim sudjeluje u Nicejskom saboru. Bio je žestoki Arijev protivnik i doprinio je da se pobije Arijeva hereza. 328. godine umire njegov biskup Aleksandar i Atanazija izabiru za njegova nasljednika. Nije se nikoga bojao, pa ni cara. Nije se bojao niti podnijeti za vjeru i nije bio za nikakve kompromise. Atanazije je više puta završio u progonstvu zbog obrane nicejskog pravovjerja.114 Dok je bio u progonstvu prenosio je svoju misao na zapad u Rim. Kao zagovornik monaštva pridonio je da monaštvo dođe i proširi se i na zapad. Umro je 373. godine u Aleksandriji.

21.2 Teologija - Doprinos Atanazija teološkoj misli svoga vremena bio je velik, ne možda toliko po nekim originalnim teološkim postavkama ili formulacijama, koliko u tome što je bio gorljivi protivnik arijanaca i branitelj nicejske dogme (homousios). On sam u svom nauku o Bogu odbacuje svako antropomorfno poimanje Boga, kao i poganski politeizam. Na tragu filozofskih pozicija svoga vremena i na tragu nekih Otaca prije njega, Atanazije Boga opisuje uglavnom negativnim pojmovima: nematerijalan, netjelesan, nepromjenjiv. Bog je vječan i sveprisutan, transcendentan. Bog je sve stvorio, Logos je Bog i uvijek je odraz Božanske volje. Što se tiče Trojstva Atanazije pokušava definirati odnos Boga Oca i Boga Sina. Govori o vječnom rođenju Logosa od Oca. Sin je od vječnosti rođen od Oca (nije bilo kad ga nije bilo).115 Insistira na pojmu homoousios jer govori da je ta Nicejska formula potrebna da bi se objasnio odnos Oca i Sina, njihovo jedinstvo. Otac i Sin se razlikuju jedan od drugoga no nisu različiti po biti, nisu odvojivi (nema Sina bez Oca i nema Oca bez Sina). Da bi pokazao da se razlikuju govori da Sin nije Otac ali je Očev jedinstveni izričaj. O Duhu Svetome nije mnogo govorio. Duh je onaj kojega daje Sin, koji govori u pismima i nadahnjuje svete. Pridaje mu Božanske atribute, tj. drži ga Bogom. Vječnu Božju Riječ - Logosa je promatrao u tri područja tj. funkcije:

a) promatra ga kao vječno sjedinjenje s Ocem.b) ima funkciju i u odnosu na svijet, osim što ga stvara, on i upravlja njime.c) promatra ga u funkciji utjelovljenja. Nigdje ne govori da je Logos imao ljudsku razumsku dušu, ali je govorio da u

Logosu postoji ljudsko iskustvo svjesnosti (doživljavanja) u tijelu. Postoje u njemu neke stavke koje se ne nalaze u Božanskoj naravi, kao npr. Isusova molitva u Getsemaniju.

114 Rimski carevi nisu znali tko je u pravu, samo su željeli sačuvati mir u carstvu, kako bi kršćani bili unutarnja snaga carstva. Oni su bili jedina nada jer su se carevi ranije odrekli pogana.115 Arije je govorio da je bilo vremena kada nije bilo Sina

94

PATROLOGIJA

22. Kapadočani

22.1 Bazilije Veliki. Bazilije je rođen oko 330. godine u aristokratskoj obitelji, školovao se u najboljim retoričkim školama (koje su uključivale filologiju, filozofiju i administraciju) svoga vremena u Cezareji, Carigradu, Ateni (oko 350.-355.), gdje je uspostavio prijateljstvo s Grgurom Nazijanskim. Vrativši se u zavičaj oko godine 355. s uspjehom predaje neko vrijeme govorništvo. Od djetinjstva mu je baka Makrina (strarija) usadila kršćanski odgoj, da bi on nakon očeve smrti 358. godine odustao od karijere, prodao svoja dobra, zatražio krštenje i povukao se na imanje u Anizi, na Ikrisu, s majkom i sestrom Makrinom (mlađa) gdje je nastavio svoju duhovno-teološku formaciju u trajanju od nekoliko godina.

U tom razdoblju također putuje u Siriju i Egipat da bi se upoznao sa stilom monaškog života koji se njegova u njihovim sredinama. Iz tog razdoblja je i njegovo prvo djelo, to jest svojevrstan „dossier“ od 1500 novozavjetnih redaka koje u vidu Moralnog pravila sadrže sažetak kršćanskih dužnosti u odnosu prema krizi ondašnjeg društva. U isto vrijeme se s Grgurom Nazijanskim posvećuje izučavanju Origenovih spisa, iz kojih izvlače egzegetsku i filozofsku metodologiju, te sastavljaju djelo nazvano Filokalija. Razvidno je iz Filokalije da poznaju i Euzebija Cezarejskoga, premda je Bazilije nakon 360. godine, kada zauzima jasne stavove protiv anomejaca, vrlo oprezen prema subordinacionističkom origenizmu. Malo prije 364. godine piše tri knjige Protiv Eunomija, cizičkog biskupa, čija je Apologija bila neposredni motiv za ovakav spis. Ovo djelo je imalo utjecaja na Eustacija i biskupe okupljene na sinodi u Lampsaku da se usmjere prema skupinama koje su prihvaćale nicejsku vjeroispovijest, te su naposljetku i potpisali ključni izraz homoousios. Bazilije je uživao potporu asketskih monaških zajednica, koje, premda neovisne, pozivahu se na njegov autoritet. Pozivali su ga da odgovori na upite koji su se ticali nekih nejasnih evanđeoskih mjesta, te je tako nastao njegov Asceticon, izrađen u dvije verzije: Mali i Veliki.

Nakon smrti cezarejskog biskupa Euzebija 370. godine, Bazilije je voljom puka izabran za nasljednika, premda je imao i velikih protivnika. Njegov izbor je bio od velike pomoći nicejskoj struji jer se on sam požurio pridružiti se Atanaziju u toj nesmiljenoj borbi kojoj se još nije bio nazirao kraj. Uz dotadašnju aktivnost, dužnost mu je sada i propovjednička, te mnoge njegove propovijedi ostaju zapisane (9 propovijedi o Heksameronu, O stvaranju svijeta, O raju), a u upravljanju crkvom nezaobilazna je tema krštenje, o čemu piše dvije knjige De baptismo.

Uz svoje teološke sposobnosti unio je i osjećaj za crkveno vodstvo, jer je znao da se jedinstvo i pravovjerje ostvaruje i dobrim upravljanjem, te je kao metropoli pri izboru biskupa imao je posebnog utjecaja, trudeći se na biskupske stolice postaviti dobre i vjerne pastire. Kada je car Valent podijelio Kapadocija na dvije provincije (Prva i Druga Kapadocija), Bazilijevo biskupsko metropolitansko sjedište Cezareja ostala je sjedište Prve, a Tijana je postala glavni grad Druge Kapadocije. Biskup Tijane Antim je pretendirao biti metropolit poput Bazilija, smatrajući da je neophodan paralelizam i u crkvenoj podjeli provincija, čime je izravno prisvajao pravo na neke biskupije koje su bile sufraganske Bazliju. Bazilije se suprotstavio i odluči osnovati još neke nove biskupije na spornom teritoriju, da bi tako pokazao da

95

PATROLOGIJA

uživao sve ovlasti i prava, te da bi ojačao svoju poziciju. Jedan od gradova je tako bio i Sazim, gdje je imenovao prijatelja Grgura Nazijanskoga i posvetio ga za biskupa, usprkos njegovu odbijanju. Premda je imao jaku sklonost prema monaštvu, ipak je prihvatio biskupsku stolicu u Cezareji gdje je i umro 1. siječnja 379. godine.

Na planu međucrkvenih odnosa bio je iznimno aktivan, nastojeći pridobiti biskupe za pravovjernost, ali isto tako i izmiriti zavađene struje, kao što je bio slučaj u Antiohiji gdje su u isto vrijeme bila tri biskupa: Melecije, Paulin i Euzoj, od kojih su prva dvojica bili protivnici arijanizma. I u drugim situacijama se zauzimao za teološku umjerenu liniju koja bi jamčila izražavanje vjere bez nametanja pojedinim tradicijama više od onog što je zahtjevalo Pismo: Nicejska vjeroispovijst i prekidanje s onima koji niječu božanstvo Duha Svetoga snizujići ga na razinu stvorenja, bez da im se nameće neka nova formula. Međutim, i tu je doživio razočaranja jer je s nekim biskupima bilo nemoguće održati zajedništvo. Naime, Eustatije iz Sebaste i krug oko njega, premda je bio u dosta dobrim odnosima s Bazilijem, te su se i susreli 373. godine u Sebasti gdje su se složili da budu jedno u čašćenju Oca i Sina i Duha Svetoga, Eustatije se povukao i optužio Bazilija za krivjerje. Nakon dvije godine šutnje Bazilije je morao proglasiti raskid s Eustatijem i objaviti spis o Duhu Svetomu.

U početku je Bazilije pripadao umjerenoj struji homojousiaca, vjerojatno s ciljem da se traže prikladni izričaji za jedinstvo, te da se izgradi most dijaloga kojim bi se privelo arijevce u krilo Crkve. Stoga u svom prvom djelu Protiv Eunomija ne spominje nigdje izraz istobitan. Nakon preuzimanja biskupske službe, pod Atanazijevim utjecajem potpuno prihvatio nicejsko vjerovanje.

Teologija: Govor o božanskoj biti: teologija negativa i široko korištenje platinizma,

neoplatonizma i Filonove filozofije. Trojstvena teologija: Bazilije jasno razlikuje tri osobe u Trojstvu, nastalo iz

potrebe da se pobija sabelijanizam koji je govorio o jednoj hipostazi. Zato je jasno razlikovanje pojmova ousia i hypostasis, termina koje su često držali istoznačnima (redovito upotrebljavani u smislu „supstancije“). Dok je za Bazilija pojam ousia mnogo općenitiji i naznačava cjelokpunost vlastitosti zajedničkih trima osobama Trojstva, dotle se hypostasis odnosi na jednu individualnu jedinku (suštinu, bitnost), te dobija značenje koje se u biti podudara s pojmom „osoba“. „Između pojma ousia i hypostasis postoji razlika kao između onog što je opće i što je pojedinačno: stoga dopuštamo da je u božanstvu jedna jedina bit (supstancija)..., ali također držimo da postoji individualnost hipostaze, na način da je ideja koju imamo o Ocu, Sinu i Duhu Svetome lišeno zbrke i vrlo jasna.

Otac je princip svega, uzrok postojanja svih bića, korijen svih živih bića, korijen i izvor Sina i Duha Svetoga. Otac ne proizlazi iz nijednog drugog bića, nerođen je i nepropadljiv, neizmjeran je i nije podložan kronologiji vremena (starosti i mladosti). Činjenica da je Otac nerođen, Bazilije ne tumači kao Eunomije koji je tvrdio da je to izraz njegove biti, te posljedica njegove prethodnosti u odnosu na sva bića. No u toj činjenici da je Otac nerođen Bazlije vidi tek jednu sporednu posljedicu i stečenu vlastitost, te dakle stranu iskonskoj biti (sporedna posljedica i stečena vlastitost ne mogu pripadati biti – ousia). Bazilije tako odbacuje Eunomijevu

96

PATROLOGIJA

definiciju Oca i njegove biti (nerođena bit, nedostatak rođenja) kojom je arijanac htio dokazati različitost između njegove biti i Sinove.

Druga osoba presvetoga Trojstva je Logos, izraz Očeve volje, prvi pokret njegova razuma. Posoji prije vjekova, njegovo rođenje isključuje bilo kakvu ideju stvaranja,

Zajedništvo naravi praktički se poistovjećuje s formulom homoousios; potvrđuje jednakost dostojanstva Sina sa Ocem.

Sin je rođen bez (senza pasione) da uključi ikakvu promjenu u Očevoj biti. Otac ostaje savršen kakav je i bio, kao što je savršen i Sin.

Sina nije moguće lokalizirati na nekom određenom mjestu, nego je on neizmjeran i posvudašnji je; poput Oca lišen je oblika i lika, nema veličine ni kvantitete, niti je složen.

Po Bazliju Logos ima ne samo ulogu Demijurga, već je moć koja steže, drži zajedno i upravlja svemir.

Valja također naglasiti da identitet biti između Oca i Sina Bazilije ne shvaća kao jednu vrstu koja je postavljena iznad dviju osoba niti kao neki izvorni i prethodni supstrat iz kojeg bi izišli kao dva brata usljed procesa podjele.

U svojoj teologiji je insistirao na jednoj ousiji (biti) a tri hipostaze. Ousia je bitak i bit tj. supstancionalno jedinstvo koje postoji u Bogu. Hipostaza je označavala postojanje na određeni način. Kod Bazilija je to postojanje pojedinih Osoba. Jedna ousia je opća za cijelo Božanstvo, a hipostaza je način na koji pojedina osoba posjeduje to Božanstvo. Druga božanska osoba je homousios. Bazilije piše traktat o Duhu Svetomu. Za Duha Svetoga ne kaže nigdje da je Bog, ali je implicitno uključeno njegovo Božanstvo. Ustručavao se objašnjavati ali je rekao da Duh Sveti nije drugi Očev Sin.

22.2 Grgur Nazijanski - rođen je po svoj prilici 329. godine u Atijanzu blizu Nazijanza, gdje mu je otac bio biskup od 325. Završio je studij književnosti u Cezareji (kapadočkoj i palestinskoj), Aleksandriji i Ateni. Već za studija u Cezareiji, a potom u Ateni, upoznaje Bazilija i postoju prijatelji. Krštenje je primio godine 358. i odluči živjeti „monašku filozofiju“, ali ne odlučujući se ostaviti, kako je bio obećao, obitelj da bi ostao s Bazilijem, premda mu se monaški život neobično dopadao, te ga je stoga često posjećivao da bi zajedno dopunjavali što je nedostajalo njihovoj teološkoj formaciji, iz čega se rodila Filokalija. Ostao bi živjeti u samoći da ga otac nije prvilio da se zaredi za svećenika da mu pomaže u vršenju službe, budući da je već bio u poodmakloj dobi. Oko Božića 361. godine otac ga redi za svećenika, no ne želeći prihvatiti službu bježi k Baziliju u Pont, da bi se malo nakon toga vratio i prihvatio službu, svjestan odgovornosti i dužnosti, da bi od tada vjerno vršio službu upravljanja i skrbi za duše. Godine 371. Bazilije ga redi za svećenika Sazime, ali nikad ne preuzima svoje biskupsko sjedište, već ostaje u Nazijanzu pomažući ocu sve do smrti 374. godine, da bi nakon toga sam preuzeo upravljanje nad biskupijom, no već sljedeće godine se povlači u Seleuciju posvećujući se kontemplativnom životu. Vjernici iz Carigrada ga mole da im pomogne u borbi protiv arijanaca, koji su bili zauzeli gotovo sve crkve u gradu, pa je tako od 379. do 381. bio biskup u glavnom gradu Carstva. Nicejska zajednica je u tom trenutku bila doista malo stado, a nije

97

PATROLOGIJA

imala niti jednu crkvu u svojim rukama, te je Grgu kuću jednog rođaka posvetio za crkvu Uskrsnuća u kojoj je vršio svoju biskupsku službi, ističući se nadasve svojim propovijedima kojima privlači veliko slušateljstvo. Na ruku mu je išlo i to što je sljedeće godine (380.) Teodozije postao carem, pa je njegovim svečanim ulaskom u gradi Grgur uspio dobiti natrag crkvene objekte iz ruku arijanaca. Car je potom, potaknut Melecijem Antiohijskim, u svibnju 381. sazvao drugi ekumenski sabor, koji je prihvatio Grgura biskupom glavnog grada, što je izazvalo reakciju makedonskih i egipatskih biskupa zbog kanonskih razloga.116 Isto tako, zbog prijateljstva s Melecijem, koji umire za vrijeme koncila, nije uživao ni potporu Rima i Aleksandrije, a protiv njega su bili arijanci i pneumatomasi. Postavši predsjednikom sabora htio je mnogo jasnije proglašenje božanstva i istobitnosti Duha Svetoga, a s druge strane je htio zadovoljiti zapadnjake glede Melcijeva nsaljednika, ali je jednostavno razočarao i jedne i druge, te se nakon toga obeshrabrio, odrekao carigradske biskupske stolice i vratio u Nazijanz. Dvije godine poslije za dostojnog nasljednika njegova oca posvećen je prijatelj i rođak Eulalije, da bi se onda Grgur povukao u Arijanz dovršavajući nedovršena djela i živeći monaškim životom svo do smrti godine 390.

Grgur nije bio osobito plodan pisac. Pisao je uglavnom teološke govore, pjesme (teološke) i pisma (prvi je autor koji je objavio vlastita pisma). Jedini je pjesnik među velikim teolozima 4. stoljeća. Nazivali su ga i Grgur Teolog jer je raspravljao o naravi i važnosti teologije kao znanosti, o teološkoj metodi u pravom smislu riječi, o njezinim izvorima, o poslanju teologa, o Crkvi koja poučava i uči (ecclesia docens i ecclesia discens), o predmetu teologije i njezinu duhu, o vjeri i razumu, o ovlasti Crkve da formulira obvezujuće dogmatske izričaje.

Inzistirao je malo više na pojmu Božjeg jedinstva. Govorio je o Božjoj monarhiji ne zaboravljajući pojasniti odnose među Božanskim osobama. Postoji potpuni identitet između Božanskih osoba u odnosima koji se tiču Božanstva tj. Božanskog izvora. Božanske kvalitete tj. kategorije imaju sve tri osobe. Ne može biti jedna manje Bog od druge osobe. No, postoje razlike i svaka od osoba ima svoje vlastitosti koje se tiču odnosa među njima, a ne Božanstva kao takvog tj. Božanskog izvora. Razlike između njih su samo u njihovim međusobnim unutar Trojstvenim relacijama, a ne po naravi. Grgur intenzivnije uključuje i Duha Svetoga.117 Dok je Bazilije bio nemoćan označiti vlastitosti treće osobe u Božanstvu (samo je rekao da je ona od Oca po Sinu), Grgur ide korak dalje i pronalazi modus koji će označiti i vlastitost Duha Svetoga. Trebalo je, dakle, jasnije protumačiti proizlaženje Duha Svetoga a da se ne pomisli da je on unuk Oca, drugi Sin, brat Krista... Grgur kaže da je Otac nerođen, Sin rođen, a Duh Sveti je onaj koji izlazi. Odnos između Oca i Sina je rađanje, a između Oca i Duha Svetoga je izlaženje.118 Time je Grgur dao smjernicu za razlikovanje osoba u Božjoj biti. Duh Sveti je i Bog!!

To je imalo utjecaj i na njegovu Kristologiju. Brani puninu Božanstva Logosa, on je istobitan s Ocem, ali brani i puninu Kristova čovještva. Čovještvo je jedan fisis koji obuhvaća i ljudsko tijelo i dušu. Odbacuje onu shemu «Logos sarx», a prihvaća shemu «Logos anthropos». U Kristu se nalaze dvije naravi i te dvije naravi postaju

116 Navodno imenovanje se protivilo 15. kanonu Nicejskog sabora koji nije dopuštao da biskup prelazi iz jedne biskupije u drugu biskupiju. 117 Duh Sveti nije drugi Očev Sin ili Očev unuk118 Jedino se razlikuju unutar Božanske biti

98

PATROLOGIJA

jedno po zajedništvu tj. po kombinaciji jer se Božanstvo učinilo čovjekom, a čovještvo se pobožanstvenilo (to dvoje se kombiniralo). Naš Spasitelj je sastavljen od jedne i druge naravi premda ono nevidljivo nije identično s vidljivim, niti je ono nevremenito identično s onim što je podložno vremenu. Ovdje nije riječ o dva različita subjekta nego o dvije stvarnosti (subjekt čovjek + subjekt Bog – to NE).119

Grgur naglašava dvije naravi u Kristu, Isus je bio jedno no sastavljen iz dvije naravi.120 Marija je za Grgura Bogorodica (Teotokos) i to je za njega nosivi pojam crkvene nauke o Kristu.

22.3 Grgur iz Nise – Brata Bazilija Cezarejskoga, rođen je oko 335. godine. Svoj odgoj i obrazovanje duguje bratu, kojega često naziva učiteljem. Nakon što je nio lektor u ckrvenoj zajednici, odlučuje se na civilonu karijetu i postaje učitelj govorništva. Oženio se, ali pod utjecajem Grgura Nazijanskoga odluči ući u samostan koji je Bazilije osnovao na Irisu na Crnom moru. U jesen 371. brat ga imenuje biskupom u Nisi. Premda nije bio sklon administraciji i upravljanju, niti imenovan biskupom dragovoljno, ipak odlazi u Nisu, ali nije imao potrebnu čvrstoću pred pukom, niti sposobnost za crkvenu politiku, a još manje za upravljanje materijalnim dobrima. To su iskoristili arijevci te su ga u odsutnosti, na jednoj sinodi održanoj 376. godine, skinuli s biskupske katedre. Godine 378. Grgur se nakon pada arijevski naklonjenog cara Valenta ponovno vraća na biskupsku stolici i ostaje sve do smrti 394. godine, s time da je oko 380. nekoliko mjeseci upravljao kao metropolit nadbiskupijom Sebaste u Ponutu. Značajna je bila njegova uloga na Carigradskom saboru zajedno s Nazijancem.

Napisao je više dogmatskih spisa koji su velikim dijelom usmjereni na pobijanje krivovjerja koje je bilo prisutno u njegovo vrijeme:

Adversus EunomiumAdversus apollinaristas ad Theophilum episcopum AlexandrinumAntirrheticus adversus ApollinaremSermo de Spiritu Sancto adversus pneumatomachos macedonianos Ad Ablabium quod non sint tres dii Ad Graecos ex communionibus notionibus Ad Eustathium de sancta Trinitate Ad Simplicium de fide sancta Dialogus de anima et resurrectione qui inscribitur Macrina Contra Fatum Oratio catechetica magna

Iz Grgurovih gzegetskih djela jasno se pokazuje koliko je zadivljen Origenom čije hermeneutske principe prihvaća.

De opificio hominis Explicatio apologetica in Hexaemeron De vita Moysis

119 To dovodi do kasnije definicije hipostatske unije u Kristu. Postoje dvije stvarnosti, ali jedan subjekt. Grgur je na tragu toga.120 Pojam naravi se bolje definiran. U Bogu na jednoj naravi participiraju tri osobe. Ako Isus kao jedna od tri osobe može sudjelovati na jednoj Božanskoj naravi onda može sudjelovati i u čovjekovoj.

99

PATROLOGIJA

In psalmorum inscriptiones, In canticum canticorum homiliae XV, In ecclesiasten homilae VIII

Orationes VIII de beatitudinibus De oratione dominica

Grgurov duhovni nauk sadržan je najviše u asketskim spisima, na temelju kojih ga se s pravom može zvati „otac misticizma“. Dok mu je brat Bazilije bio zakonodavac istočnog monaštva, a sestra Makrina imala važnu ulogu u razvoju ženskih zajednica, Grgur je dopunio bratove i sestrine napore dajući svemu duhovni nauk. Ako istočno monaštvo Baziliju duguje organizaciju, Grguru duguje svoj religiozni smjer.

De virginitate De perfectione christiana ad Olympium, et qualem oporteat esse christianumDe instituto christiano Vita sanctae Macrinae

Bio je najdublji mislilac od trojice Kapadočana, pa je prozvan mistikom, ali u odnosu na drugu dvojicu njegovo izlaganje vjere je organično i sistematično.

U 4. stoljeću nijedan otac ne koristi tako obilato filozofiju poput Grgura koji se trudi približiti otajstva vjere ljudskom razumu. Filozofiju uspoređuje sa zaručnicom iz Pjesme nad pjesmama, što ne znači da se ustručava kritizirati pogansku filozofiju uspoređujući je s faraonovom sterilnom i neplodnom kćeri (usp. Iz 2, 1-10). Ipak drži da je neophodno koristiti na diskretan način pogansku mudrost, uspoređujući ih s egipatskim bogatstvom koje je dobilo bolju upotrebu kad je došlo u ruke Izraelaca. Filozofija je pomoćnica u rješavanju teoloških problema, ali ne može biti apsolutnim i neovisnim kriterijme istine, jer je Sveto pismo mjera kršćanskih dogmi. Ona jedino u kontaktu sa sadržajima vjere može ostvariti svoj smisao tj. donijeti ploda. Grgur se tako vraća Origenovoj teološkoj predaji koja je zastupala primat Pisma u odnosu na filozofiju, ali isto tako i nužnost filozofije za solidan teološki govor i poniranje u dubinu kršćanskih otajstava.

U Trojstvenoj teologiji dosta je jasan i dosljedan, korak je ispred ostali Kapadočana. Tri Božanske osobe treba razlikovati jednu od druge, razlika je samo u njihovim međusobnim imanentnim odnosima. Svi ostali atributi Božanstva su zajednički i pripajaju se svoj trojici bez iznimke. On govori o Božjim djelima prema vani (ad extra). Sve što se čini ad extra djelo je sve trojice. Sva trojica su svuda prisutna, ne može se nešto pripojiti jednom, nešto drugom...121 Stvaranje je djelo sve trojice, otkupljenje se također pripisuje cijelom Trojstvu (bio je prisutan i Duh Sveti, a to je i Očeva volja), tako i utjelovljenje. Božja djela ad extra aktivnost su cijeloga Trojstva a ne pojedine osobe.

Grgur jasno govori o Duhu Svetomu kao Bogu. Govori o njegovu izlaženju od Oca po Sinu. On neposredno izlazi iz Sina a posredno dolazi od Oca.122

121 Origenova tradicija govori da je Otac stvoritelj svijeta, Sin je se objavio ljudima, Duh je posvetitelj kršćana. Origen, dakle ima specifičnu funkciju za svakoga, no to je dosta površno. 122 Slikovito bi se to moglo objasniti pomoću tri baklje, kod kojih prva baklja pali drugu, a druga pali treću. Neposredno je treća upaljena od druge ali može se reći i da je upaljena od prve, posredno. Slikovito tumačenje može dovesti i do pogrešnog shvaćanja teologije Trojstva, jer u Božjoj biti nema vremena i materijalnog događanja, što se može reći za baklje iz slikovitog primjera.

100

PATROLOGIJA

Grgur jasno razlikuje dvije naravi u Kristu. Te dvije naravi nalaze se u jedinstvu jedne osobe. U Kristu nema dvije, nego jedna cjelovita osoba. Zahvaljujući jedinstvu osoba, Grgur uočava da se može jednoj naravi pripisati nešto što pripada po svojoj biti drugoj i obrnuto. Time dolazi do formuliranja istine o komunikaciji vlastitosti u Kristu (communicatio idiomatum): „Poradi dodira i sjedinjenja dviju naravi, atributi vlastiti svakoj pripadaju objema; tako da Gospodin prima udarce namjenjene sluzi, dok je sluga proslavljen slavom Gospodinovom. Stoga se za križ kaže da je križ Gospodina slave (usp. Fil 2, 2), a svaki će jezik priznati da Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca.“ I nakon uskrsnuća i proslave dvije naravi ostaju odvojene u smislu da ih se može razlikovati, a nijedna se ne umanjuje ili gubi zbog toga što postoji s drugom. Međutim, u Kristu je samo jedna osoba.

Protiv Apolinara i njegovih pristaša Grgur brani cjelovitost ljudske naravi u Kristu, to jest da je imao pravu ljudsku dušu, ljudski νουσ, i da je imao slobodunu volju, inače njegov život ne bi mogao biti pravi primjer i moralni model ljudima, niti bi mogao otkupiti ljudski rod. Sin Božji je sebi priredio ljudsku narav od tijela blažene Djevice, koju radi toga treba zvati Majkom Božjom, te pet puta, na tragu nauka o komunikaciji vlastitosti, koristi pojam Θέοτόκος – Bogorodica, a odbacuje Ανφρωποτόκος – čovjekorodica, pojam koji su usvojili neki Antiohijci. Neraskidivo prirodno jedinstvo dviju naravi dopušta i usmjerava prema korištenju ovakve logike, u protivnom svako drugo jedinstvo u Kristu bilo bi nesavršeno i manje čvrsto, te bi onda soteriološke posljedice takvog nauka bile katastrofalne. Da se pokaže da je Bog otkupio čovjeka, te da je se čovjek pobožanstvenio, bitno je Mariju zvati Bogorodicom.123 Isusove zasluge i čin otkupljenja se pripisuju i ljudskoj i božanskoj Kristovoj naravi, kao što se i soteriološke efekt ne mogu pripisati samo ljudskoj naravi.124

Na tragu Origenove eshatologije Grgur drži da paklene kazne nisu vječne, već vremenite, jer su sasvim medicinalne naravi. Premda griješnicima prijeti vječnim kaznama, ipak ne može zamisliti vječnu odvojenost Boga i razumskog stvorenja. Vjeruje da će se dogoditi potpuna obnova (αποκατάστασις) na koncu vremena i potpuna pobjeda dobra nad zlom, premda odbacuje Aleksandrinčevo mišljenje da je svijet samo prolazna faza, jedan jednostavan trenutak u neograničenom susljeđu svjetova, u kojem se otpad od vjere i povratak Bogu se događaju naizmjenice bez kraja. Grgur u apokatastazi vidi veličanstveni i skladni svršetak cijele povijesti spasenja, kad će svaki stvor zapjevati Spasitelju zahvalni himan.

Grgur je razvio i mistični nauk koji se može nazvati i mistična teologija. On povezuje Filona i aleksandrince, preko Plotina, s Pseudo Dionizijem i Maksimom Ispovjedaocem.

Nauk o slici Božjoj u čovjeku je jedna od temeljnih Grgurovih ideja i tvori temelj njegova nauka, ne samo o intuiciji Boga, već i o mističnom usponu čovjeka. Čovjek je, po njemu, mikrokozmos koji posjeduje isti red i sklad poput svemira, makrokozmosa. Ovu filozofsku ideju ipak nadilazi kršćanskim shvaćanjem da je

123 Ako je Marija rodila samo čovjeka, moralo se dogoditi određeno useljenje Boga u ljudsku narav nekim drukčijim putem od prirodnoga, te bi onda takvo jedinstvo bilo moralno poput onog što su govori kroz povijest razni predstavnici adopcionizma. U tom slučaju radilo bi se o dva odvojena subjekta koji bi se postupno spajali u povijesno-duhovnom procesu do konačnog jedinstva u Kristovoj proslavi na križu. 124 Bog nas je otkupio po svom čovještvu koje je trpjelo ali po Božjem planu utjelovljenja 2. božanske Osobe.

101

PATROLOGIJA

čovjek i više od toga, jer se njegova veličina i izvišenost ne temelji na sličnosti svijetu već na sličnosti Stvoritelju, na čiju je sliku stvoren. Sličnost sa Stvoriteljem ostvaruje prvenstveno po duši, po kojoj je vjerna slika svog tvorca, točnije po razumu, slobodnoj volji i nadnaravnoj milosti kojom je obdarena.

Po toj sličnosti i slici, postajemo s Bogom rodbinski vezani i zahvaljujući tome sposobni smo ga spoznati, jer samo sličan može spoznati sličnoga. Ujedno ova sličnost naše ljudske duše s Bogom je nužni uvjet (conditio sine qua non) da možemo spoznati Božju narav. Božja slika u ljudskoj duši omogućuje čovjeku mistično gledanje Boga. Boga se ne spoznaje najbolje razumom, jer se najveća spoznaja Boga događa po mističnom gledanju. Mistično gledanje kompenzira razum. Vjera čovjeku omogućuje da se uputi mističnom gledanju koje je najveći domet ljudske spoznaje (a ne razum). Ovo gledanje je anticipacija blaženog gledanja Boga u vječnosti. Ono se može postići ako se vrati iskonskoj slici Boga u sebi, a to se može postići preko katarze, čišćenja srca, borbe protiv grijeha u sebi. Kada se čovjek očisti, tada je moguć uspon prema Bogu.

Grgur daje i nacrt i koordinate kršćanske mistike kojom se Boga promatra i dolazi do njega: treba se udaljiti od zala ovoga svijeta bijegom. Nakana bijega već proizvodi sličnost s Bogom, a postati mu sličan znači biti praveda, svet, dobar... Onaj tko to ostvari na ovome svijetu, prijeći će bez napora iz ovog zemaljskog života u nebeski. Udaljenost ljudskog i božanskog se ne savladava tjelesnim prelaskom iz jednog mjesta u drugo, već krepošću koja nas izolira od zla, ostaje jedina unutar slobodnog ljudskog izbora, da bi bila tamo gdje je nosi želja, te se tako duša izravno nalazi u nebu kad je Boga shvatila svojim duhom.

102

PATROLOGIJA

23. Kršćanski pisci na Zapadu

23.1 Hilarije iz Poitiersa – Rođen je početkom 4. stoljeća. Godine 350. postaje biskup u Poitiersu. Sudjeluje na koncilu u Béziersu 356. godine s ciljem da suzbije djelovanje arijevaca u Galiji, ali je nakon toga kao pristaša nicejskog vjerovanja optužen i osuđen na izagnanstvo u Frigiju do 360. godine.125 Tamo proučava Origena, istočnu teologiji, stječe znanje i završava svoju duhovnu, te egzegetsko-teološku nauku te se dublje upoznaje s problemom arijevstva. U kontaktu s homojuzijcima bio je prisiljen produbiti saznanja o arijanskom krivovjerju, ali također čuvati se suprotnosti koja je vrebala iz sabelijanizma. Uvjerio se da je bilo moguće ispovijedati pravovjerje i bez nicijeske formule homoousios, pa je nakon toga pokušao oformiti zajednički antiarijanski front sastavljen od zapadnjaka nicenaca i istočnjaka antinicenaca.

Piše djelo De Trinitate a 359. sudjeluje na koncilu u Seleuciji. Vraća se u Galiju, međutim pod uvjetom da ne vrši biskupsku službu, no kako je Galija u to vrijeme došla pod upravu cara Julijana, tako je Hilarije bio slobodan kretati se pa je bio na čelu antiarijanske reakcije koja je doživjela svoj uspjeh na Pariškom saboru 361. godine: pobijedila je teološka linija kompatibilna i s homojuzijanskom i homoouzijanskom strujom. Zasluga mu je bila također što nije pribjegavao oštrim mjerama prema onima koji su u Riminiju potpisali filoarijansku ispovijest vjere. Nakon uspjeha u Galiji ide u Italiju, gdje je u Milanu imao misiju 364. godine da s Euzebijem iz Vercelija zbaci arijevce na čelu sa biskupom Auksencijem, no nije uspio. Umire 367. godine.

Djela: O sinodama ili o vjeri Istočnjaka, Isječci iz povijesnog djela, Protiv arijevaca ili Auksencija Milanskog, Komentar Mateja, O otajstvima SZ, Rasprava o psalmima, Himni, De Trinitate, Liber I ad Constantium, Libere II ad Constantium, Komentar psalama.

Raspravljajući o jedinstvu i različitosti Oca i Sina u svom De Trinitate, Hilarije se koristi Tertulijanovom, Novacijanovom i teologijom homojuzijaca, ali u vlastitoj vrlo izvronoj obradi. Tvrdi, naime, da postoji jedinstvo naravi i razlikovanje osoba u Ocu i Sinu, poimajući takvo jedinstvo kao potpuno prožimanje jednog u drugome, tako da se razlikuju samo po iskonskim odnosima: Otac je stvarno rodio Sina bez da izgubi išta od svoje naravi, a Sin je primio i sadrži sve Očevo, njemu jednak po djelovanju, kreposti, časti, moći, slavi, životu (operatio, virtus, honor, potestas, gloria, vita). Da bi napravio odmak od arijanaca koji su navodili kako je Kristova patnja dokaz njegova nesavršenog božanstva, Hilarije tvrdi da je Kristovo tijelo stvarno, ali nebesko, sposobno osjetiti snagu patnje, ali ne i bol.

Što se tiče nicejskog pojma homoousios Hilarije kaže da, ako ga se prihvaća, treba osloboditi od tumačenja u sabelijanskom smislu, što zapadnjaci nisu činili. U isto vrijeme tvrdi kako pojam homojusios, koji brane istočnjaci jer bolje odgovara biblijskim datostima i navodima jer definira Sina slikom Očevom, a Oca većim od Sina, nije suprotan vjeri Nicejskog sabora.

125 Hilarije je bio jedan od malobrojnih biskupa koji se nisu nije htjeli podvrgnuti carskim odredbama na koncilima u Arlesu (353.) i Milanu (355.) da potpišu Atanazijevu osudu, pa je zato morao u progonstvo.

103

PATROLOGIJA

Trebalo je, nadalje, pojasniti da homoousios kojim se potvrđuje Sinova istobitnost ne upućuje na neku preegzistirajuću supstanciju od koje dolaze Očeva i Sinova supstancija i da oni koji podržavaju ovu formulu isključuju mogućnost da se ona shvaća u smislu jednoosobnosti, kao da bi homoousios značilo tautoousios (bez razlike od iste supstancije). Arijevci su govorili da ako bismo rekli da su Otac i Sin iste biti (homousios), da bi to značilo da postoji neka preegzistentna bit na kojoj Otac i Sin participiraju. Hilarije govori da «homousios» ne upućuje na to da postoji neka preegzistirajuća Božanska bit na kojoj Otac i Sin participiraju nego postoji jedna te ista Božanska bit koju njih dvojica dijele. Ne može se govoriti o Ocu i Sinu u vremenskim kategorijama niti se ono «istobitan» smije shvatiti u jednoosobnom smislu, nego je Sin Bog zajedno s Ocem, on je pravi Bog kao i Otac. Ne ispovijedamo Boga koji je samac, niti ispovijedamo 2 Boga. Ispovijedamo Boga koji ima više osoba, ni Otac ni Sin nisu samotnjaci, niti su dva Boga jer posjeduju jedinstvo biti i supstancije. Da bi objasnio odnos Otac – Sin, Hilarije se najviše bazira na pojmu rođenja. Isusovo rođenje je vječno rođenje iz vječne Očeve biti. Budući da je rođen iz biti, Sin dijeli sve atribute božanske naravi: jednostavnost, nepromjenjivost i beskonačnost. Sinovo rođenje mora isključiti ideje razlamanja, umanjivanja, protežnosti i ispuštanja i podložnosti trpljenju supstancije koja rađa: to je rađanje bez analogije rađanju stvorenja, rođenje nepojmljivo i neizrecivo. Trojstvena shema koja je bila poznata na Zapadu, premda se ne pojavljuje tekstualno, ipak predstavlja, raznoliko formulirana, srednji put između sabelijanskog monarhijanizma i arijanskog dvoteizma: „Otac i Sin su potouno jedan jedini Bog, ne po jedinstvu osobe, već po jedinstvu biti“.126

Nije bio sklon tumačenju pomoću slika. Uz pojam rođenja da bi dokazao Božanstvo sina, koristi i pojam slave držeći da je slava stanje u kojem se nalaze Otac i Sin po vječnosti. Takva slava se kod Sina utjelovljenjem skriva, ali se Sin time ne odriče svoga Božanstva, nego se ona skriva u ljudskom tijelu do trenutka uskrsnuća.127 Što se tiče slave, arijevci su govorili da je Sin trpio jer da božanstvo ne može trpjeti. No, Hilarije govori da Isus svoju slavu skriva u tijelu a svoju besmrtnost komunicira ljudskoj naravi. On trpi radi čovjeka i čovječanstva jer želi trpjeti.

Hilarijeva slaba točka je govor o o Duhu Svetomu o kojem nije mnogo govorio, u čemu je bio uvjetovan arijanskom raspravom koja je usredotočila pozornost samo na odnos Oca i Sina. Ne vidi se jasno daje li osobni identitet Duhu Svetom, nego ga doživljava kao neku vrstu dara (usus, donum, munus), više božanske sile nego osobe, kojeg Isus komunicira svojem čovještvu, te bi po tome njegova pneumatologija bila dio kristologije. U Hilarijevo misli se uočava postupna evolucija u shvaćanje osobnosti Duha u odnosu na Oca i Sina, no ipak se mnogo manje zanima za ovu problematiku, koja u njegovo vrijeme nije bila osobito izražena. Govoreći o Duhu, Hilarije ga je više držao darom i božanskom silom, nego osobom, premda ga razlikuje od duha svaćenog kao opću božansku supstanciju. Pa niti u posljednjim poglavljima traktata O Trojstvu, pisanima oko 360. godine, kad su na Istoku već kolale razne hipoteze o Duhu, vjerojatno nije imao potpuno jasno poimanje Duha kao osobe, jer veli da Duh nije ni rođen od Oca kao Sin, niti je stvoren kao stvorenja, ali

126 De Trinitate 4, 42, 149. 127 Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe… (Iv 17,1) - Isusova svećenička molitva

104

PATROLOGIJA

ga ni tada ne definira osobom (persona) već nečim (res) što izlazi od Oca po Sinu. Po svoj prilici Hilarije je povezivao pojam osoba s pojmom rađanja, po kojem prepoznaje jedinstvo ali i različitost Oca i Sina, te se tako tumači da u odnosu na Tertulijana ide korak nazad glede shvaćanja osobnosti Duha Svetoga unutar Trojstva.

105

PATROLOGIJA

23.2 Ambrozije Milanski - rođen je u Trieru 339. ili 337. godine. Studirao je retoriku i jedno vrijeme je vršio službu retotra u prefekturi u Sirmiumu tj. današnjoj Srijemskoj Mitrovici. 370. godine je imenovan carskim legatom u Milanu. Četiri godine poslije umire milanski biskup Auksencije, arijanac po teološkom uvjerenju, a narod, i katolici i arijanci, za novog biskupa jednodušno aklamacijom bira Ambrozija iako je bio samo katekumen. Prima krštenje, a tjedan dana nakon toga zaređen za biskupa. Da bi se pripravi za vršenje službe, morao je nadoknaditi nedostatnost teološkog znanja, pa je pod Simplicijanovim128 vodstvom studirao je sustavno Bibliju, ali je poslije takav studij nastavio cijeloga života. Razumijevanje pisma je postajalo sve temeljitije zahvaljujući poznavanju spisa grčkih otaca, ali i židovskih (Filon) i poganskih pisaca. Ovakav studij, uz maditiranje Riječi Božje je u temelju teološke misli, ali i sveukpne pastoralne, socijalne i političke aktivnosti.

Od početka svoga biskupstva se pokazao kao protivnik arijanstva. Ambrozije je najzaslužnija osoba na zapadu za prevladavanje arijevske hereze na Zapadu.129

Između Ambrozija i cara Valentinijana (umro 375.) vlada uzajamno poštivanje, ali car se ne upliće u vjerske stvari. Nakon njega dolazi Gracijan koji je u početku provodio vrlo liberalnu politiku prema nekatolicima. U to vrijeme Ambrozijevi interventi protiv arijanaca postaju učestaliji. Uključen je tako 376-377. da smiri jednu pobunu koji je podigao arijanski svećenik Julijan iz Ptuja, nakon što ga je vjernički katolički puk udaljio sa službe. Iste 376. godine intervenira u Sirmiumu i uspijeva za biskupa postaviti Anemija, vjernog nicejskom vjerovanju. Oko 378. godine se u Sirmiu susreće s Gracijanom, koji ga moli da ude poučen o vjeri da bi se znao zaštititi od arijanske hereze. Ambrozije tada piše djelo De Fide, poučavajući ga vjeri u Trojstvo. Nakon još jednog susreta 379. Gracijan počinje potiskivati arijanstvo, da bi u travnju 380. godine potpisao dekret kojim se predviđaju jače sankcije protiv heretika, a Ambrozijevim djelovanjem 379. godine je katolicima vraćena bazilika u Milanu. U ljeto 380. godine Ambrozije predaje caru tri knjige o Duhu Svetomu, čime dovršava pouku koju je započeo prethodnim djelom. Pišući pisma carevima (Gracijanu, Valentiniajanu II. I Teodoziju) ntervenira i 381. prigodom koncila u Akvileji.

Ambrozije se ne ustručava niti u drugim prigodama potaknuti cara na neke inicijative. Godine 382. car iz Senata izbacuje poganski žrtvenik pobjede. Takva politika je bila provođena sve do Gracijanove smrti 383. kad ga ubija Maksim i uzurpira vlast. Slijedi pokušaj pogana da 384. vrate žrtvenik pobjede, ali ne uspijevaju, možda i radi toga što je mladi Valentinijan II. bio Ambrozijev dužnik u mirovnim pregovorima s Maksimom.

Novi sukob je izbio 386. godine kada arijanski biskup Auksencije odlazi na caričin dvor (Justina je bila sklona arijancima) i traži da im se dadne bazilika Porcijana. Međutim, Ambrozije okupira baziliku s pukom, te pjevajući himne ne dopušta da je preuzmu arijanci.130 U trenutku kad se pogoršavaju odnosi između Valentinijana II. i Ambrozija, pogoršavaju se također i oni između dvojice careva, pa je Ambrozije ponovno prisiljen posredovati kod Maksima. Kada, međutim, Maksim daje pogubiti Priscilijana Ambrozije ga ekskomunicira, tako da se i među njima 128 Milanski svećenik, vrlo dobar poznavatelj neoplatonizma. 129 U to vrijeme neki carevi su podržavali arijevce, pa je prijetila opasnost da arijevstvo prevlada na Zapadu130 To je bio početak ambrozijanske himnologije (usp. Ispovijesti IX, 7).

106

PATROLOGIJA

odnosi pogoršavaju. Kad se među carevima odnosi smiruju, prigoda je to Ambroziju da pojača svoje pastoralno djelovanje, da bi 387. Maksim izvrišio invaziju na Milano prisilivši dvor da pobjegne, no već sljedeće godine se vraća Valentinijan II. s Teodozijem koji uspijeva pobjediti Maksima, nakon čega se politička situacija stabilizirala, premda je i u političkom smislu ostalo još mnogo prostora za odmjeravanje snaga. Car Teodozije već u lipnju 388. godine izdaje zakon kojim udara heretike, no i on i Ambrozije osjećaju da trebaju postaviti granice uplivu svoga djelovanja. Koncem 388. godine u Kaliniku kršćani spaljuju sinagogu i hram valintinijanaca, što je car potom namjeravao obnoviti da nadoknadi učinjenu štetu, međutim Ambrozije se opire prisiljavajući cara da to ne čini, te uspijeva odnijeti pobjedu u ovom sporu. Sljedeće godine Senat traži od Teodozija da povuče Gracijanove dekrete kojima je ukinuo povlastice poganske religije, no i ovaj put Ambrozije uspijeva utjecati na cara da to ne čini. Nakon toga car povlači nekoliko poteza koji se izravno tiču Ambrozija. Naime, zabranio je članovima dvora da propuštaju u javnost ono što se radi na dvoru, da bi čak donio nekoliko odluka koje nisu išle u prilog Crkvi. Napetost je kulminirala 390. godine nakon pokolja u Solunu131, kada Ambrozije gotovo izopćuje Teodozija prisilivši ga na javnu pokoru, što je car i izvršio da bi do izmirenja došlo na Božić 390. godine.

Odnosi s Teodozijem ostaju zategnuti i nakon pogibije Valentinijana II. (u svibnju 392.) kada na vlast dolazi Eugenije, kojeg Teodozije ne prihvaća, a Ambrozije mu je priznao naslov cara (clementissimus imperator). Ipak nakon što je Teodozije 394. godine porazio Eugenija i preuzeo svu vlast, odnosi među njima su se izgladili.

Uza sve poteškoće u odnosima među ovom dvojicom velikih ljudi, ne može se reći da nije bilo uzajamnog poštivanja. Ambrozije je svoje poštivanje izrazio držeći nadgrobni govor caru, a Teodozije jednom znamenitom rečenicom: „Ja poznam samo jedno ime koje je dostojno biskupske časti, a to je Ambrozije.“ U vremenu kada ocnosi između Crkve i Carstava dolaze u krizu, Ambrozijev je stav jasan, razborit i čvrst u isto vrijeme. Nije dopuštao da se carska vlast miješa u autoritet i upravu Crkve, već je branio autonomiju crkvene vlasti, držeći ipak da i carevi trebaju biti na strani religije koja propovijeda istinu (utjecao je da se ne daje potpora poganskom kultu). Isto tako što nije dopuštao da politička uprava gazi pravednost i moralne zakone (osuda pokolja u Solunu), što ne znači da dvije vlasti ne trebaju živjeti pomirene za dobrobit cijeloga društva.

Djela Egzegetska: Hexaemeron, De Cain et Abel, De Noe, De Abraham, De Isaac et

anima, De bono mortis, de fuga saeculi, De Jacob et vita beata, De Joseph, De Patriarchis, De Helia et Ieiunio, De Nabuthae historia, De Tobia, De interpellatione Iob et David, De apologia prophetae David, Expositio Psalmi CXVIII, Expositio Evangelii secundum Lucam, Expositio Isaiae prophetae.

131 U Solunu je car u cirkusu dao poubijati 7. 000 ljudi. Povod je bila jedna pobuna za vrijeme koje je ubijen jedan Teodozijev general Buterik (magister militum), pa je Teodozije dao organizirati igre da bi okupio na jednom mjestu što je moguće više ljudi, te je potom naredio voojnicima pokolj. Naki povjesničari tvrde da je povod bio jedan od trkača koji je imao homoseksualne sklonosti, ali organizatori nisu poslušali cara koji je zabranio da taj sudjeluje.

107

PATROLOGIJA

Moralna: De Officiis ministrorum, De virginibus, De viduis, De virginitate, De institutione virginis, Exhortatio virginitatis.

Dogmatska: De fide ad Gratianum, De Spiritu Sancto, De Incarnationis Domincae Sacramento, Explanatio Symboli ad initiandos, Expositio fidei, De Mysteriis, De Sacramentis, De poenitentia

Govori Poezije Pisma su jedan od značajnih izvor informacija i spoznaja Sačuvano nam je 91

pismo

Teologija: Okolnosti u kojima je došao do biskupske službe, te u kojima je živio i djelovao, sigurno su uvjetovale Ambrozija u tolikoj mjeri da nije bio orginalan ni dubok poput Hilarija, niti spekulativac poput Augustina, ali je bio iznimno važna figura koja je pridonijela nadvladavanju arijanske krize. Svojim djelom De fide zaključuje arijansku raspravu na Zapadu dajući jasnu i potpunu sliku trojstvenog i kristološkog nauka u tom trenutku, neposredno prije Carigradskog sabora. Ambrozije ima u vidu arijanske teze koje su se oblikovale na koncilu u Riminiju:132 Sin nije sličan Ocu po naravi, imao je početak u vremenu, stvoren je, nije dobar (na način na koji je dobar Otac), nije pravi Sin Božji, nije svemuguć, ne tvori s Ocem istu božansku narav. Milanski biskup je dao stvarni doprinos tumačenju pojma hypostasis, koji se, naime, koristio u dvostrukom značenju, kao substantia i kao persona, što je unosilo ne malo azbune. Stoga Ambrozije umjesto pojma substantia uvodi pojam natura, što je poslije prihvatio i sv. Augustin, čime je pojam konačno ušao u teološku upotrebu u zapadnoj teologiji. U svojim djelima Ambrozije bez rezerve koristi teologiju ističnih teologa da bi pobijao krivovjerce: u egzegezi su mu učitelji Filon i Origen, u trojstvenoj teologiji se nadahnjuje Atanazijem, a u pneumatologiji slijedi aleksandrijskog učitelja Didima Slijepca.133

Premda Ambrozijev traktat O Duhu Svetomu nije orginalno djelo, ipak je za Zapad iznimno važno, jer je po njemu latinska Crkva stekla pneumatološke spoznaje mnogo naprednijih grčkih teologa. Malo nakon toga, s Carigradskim saborom bit će potpuno dovršena slika trojstvenog nauka po kojem je Duh Sveti treća osoba iste

132 Koncil održan 359. godine, s početkom koncem svibnja, na kojem su predstavnici nicejske struje imali početnu prevagu, da bi se potom zahvaljujići djelovanju Valenta i Urzacija, kao i utjecaju cara Konstanca, došlo do definicije da je Sin sličan Ocu po Pismima, te se zabranilo upotrebu pojma ousia u doktrinalnom kontekstu jer nije svetopisamski. Svi biskupi okupljeni u Riminiju bili su prisiljeni potpisati ovu formulu koju je početkom 360. godinu potvrdio i Carigradski sabor. Ovom formulom se htjelo pronaći srednje rješenje daleko od svakog ekstremizma, bilo arijanskoga bilo antiarijanskog, te su stoga poslani u izagnanstvo predstavnici homojuzijske struje, ali su bili udareni i anomejci. 133 Didim je rođen u Aleksandriji vjerojatno oko godine 310. ili 313., a umro 398. godine. Izgubio je vid kao dječak (u 4. ili 5. godini). Imao je zapanjujuću memoriju i stekao je nevjerojatno znanje, što potvrđuju njegova djela. Osim učenošću odlikovao se i pobožnošću i askezom. Rufin ga predstavlja kao „učitelja crkvene aleksandrijske škole kojega je potvrdio Atanazije“ (HE II, 7). Međutim, nije neophodno zamišljati ovu školu kao stalnu ustanovu u koju je netko odlazio, pa je stoga moguće da je Didim poučavao u svojoj kući, te da su k njemu dolazili monasi i drugi zainteresirani na pouku, kao što je slučaj Paladija, Rufina i Jeronima. Najpoznatija su mu djela: Protiv manihejaca, O Duhu Svetomu, De dogmatibus et contra Arianos. Osim ovih traktata ostali su fragmenti mnogobrojnih djela, ponajviše biblijskih komentara. U Turi u Egiptu 1941. otkriveni su dugi izvodi iz komentara o knjizi Postanka, Joba i Zaharije. Didim razlikuje božanske osobe po njihovim međusobnim odnosima koji se razumijevaju po izlaženjima: genesis i ekpóreusis. Kod njega se susreće i pojam Theotókos, ali i Patre Filioque. Origenov je pristaša, ali u trinitarnim pitanjima ide mnogo dalje od Učitelja. Njemu se duguje formula jedna narav a tri osobe (μία ουσία, τρεις υποστάσεισ), što se ne susreće u Atanzijevim djelima. Polazeći od samo jedne božanske biti, dokazuje da ne može biti nego samo jedno djelovanje u božanstvu, a na pojedinim mjestima dokazuje i obrnuto.

108

PATROLOGIJA

naravi s Ocem i Sinom, dajući i definicije unutartrojstvenih odnosa: Sinova rađanja i proizlaženja Duha Svetoga od Oca i od Sina.

Biblijska znanost i filologija: rimski krug

U vrijeme pape Damaza rimski kršćanski krugovi su dobili velik zamah, zahvaljujući upravo papinu djelovanju i poticaju koji je dao kulturi. Bio je pjesni i Jeronimov podupiratelj i zaštitnik, te premda Jeronim nije napisao mnogo za vrijeme Damazova života, niti je pisao u Rimu, ipak svoje djelovanje može zahvaliti i ovom papi kojem je bio tajnik. Stoga ga se može smjestiti u rimski krug kršćanskih autora, jer je boravak u rimu definirao njegovu djelatnost, te je u Beltehemu samo dovršio ono što mu je bila želja napraviti u Rimu. Isto tako ovaj papa je dao neizravni poticaj studiju kršćanske književnosti jer je jedan nepoznati autor, takozvani Ambroziaster, u rimskom abijentu pisao polemizirajući s njime.

Ambroziaster Ovim imenom je nazvan nepoznati autor jednog Kementara na Pavlove poslanice (osim poslanice Hebrejima). Počevši od Kasiodora pa kroz cijeli Srednji vijek držalo se da se radi o Ambrozijevu djelu, ali je naknadno Erazmo Roterdamski dokazao da se radi o Pseudo Ambroziju, ili, kako ga nazva, Ambroziastru. Iz unutarnje kritike teksta sa sigurnošću se određuje razdoblje u kojem je djelovao, a to je vrijeme pape Damaza, dok Julijana Apostatu spominje kao posljednjeg cara koji je prije aktualnog cara na vlasti. Pripisuje mu se i jedno drugo djelo sačuvano među Augustinovim traktatima, a to je Quaestiones Veteris et Novi Testamenti.Tumačeći Pavlove poslanice Ambroziaster se služi povijesno-literarnom egzegezom isključujući alegoriju, ne odbijajući ipak koristiti starozavjetnu tipologiju koja je postala već tradicionalna. Njegova važnost je i u tome što prije svog komentara donosi svetopisamski tekst, te je tako važan za poznavanje biblijskog teksta predjeronimske vulgate. Religiozno-kulturni ambijent je rimski iz doba pape Damaza, s čijim se odlukama koje se odnose na doktrinalu problematiku autor uglavnom usklađuje: potvrđuje nicejsku vjeru držeći kako su osobe Trojstva u svemu i po svemu jednake u božanskoj naravi, u kreposti (virtus) u biti (substantia) i u liku (figura). Nadalje osuđuje apolinarizam na način kako je to formulirao Damaz osudom 375. godine. ambroziaster također isključuje iz pravovjerja arijance i sabelijanca, dvije heretične i dijametralno suprotne teološke tendencije, te potvrđuje božanstvo Duha Svetoga. Protiv arijanaca tvrdi kako su Otac, Sin i Duh Sveti istobitni, premda razlikuje njihove međusobne uloge. Otac je nerođen i stovritelj je svih stvari, Sin je rođen da bi se po njemu mogao stvoriti svijet, ali je njegova posebna uloga otkupljenje. Protiv Sabelija tvrdi da je Bog jedan, ali ne jedna osoba (non singularis). Osoba i djelo Isusa Krista, za kojeg koristi nazive Spasitelj i Gospodin i identificiran s snagom i mudrošću Božjom, u središtu su njegova teološkog sustava. Krist je Bog i

109

PATROLOGIJA

ima iste prerogative kao i Otac, ali je i pravi čovjek, sastavljen od tijela i duše, budući da se utjelovio da bi razorio đavolsko djelovanje i potpuno se objavio stvorenju. Tako je ostvario proročanstva koja su najavljivala njegovo utjelovljenje i otkupiteljsko djelo; izvršio je i nastavlja izvršavati ulogu posrednika između Oca i ljudi; njegovo božanstvo se nije umanjilo utjelovljenjem niti smrću; umirući i uskrišavajući oslobodio je ljude moći demona, a uskrsnućem im se na najveći mogući način objavio kao Sin Božji. Ambroziaster je u svom komentaru uprvo poslanice Rimljanima dotaknuo jednu temu koja će se nekoliko godina kasnije naći u središtu polemike koju je Augustin vodio s pelagijancima.134 Naime, na više mjesta naglašava kako se čovjek, bilo židov bilo poganin, spašava samo na temelju vjere. S njime započinje rasprava i o pojmu Božjeg predznanja koje ima udjela pri pozivu kojim Bog poziva vjernika: izabranje (electio) kojim Bog poziva čovjeka je nepromjenjivo, to jest od vijeka je (ab aeterno) i ne može ne biti pravedno. Pred vjerom Zakon je postao nekoristan, ali samo u onom što se odnosi na obredne odredbe, a da središte Zakona sadržava otajstvo Božje i moral, činjenice su koje su prešle i u kršćanstvo. Naš autor tako razlikuje mojsijev zakon na tri glavna dijela: božanski, prirodni ili moralni, obredni ili zakon djela, kojima nadodaje i zakon pravednosti odmazde (usp. Lev 24, 17-22). Po njemu samo moralni zakon zadržava svoju vrijednost i s Kristovim dolaskom, dok prvi i četvrti zakon Krist nadopunja, dotle zakon djela potpuno dokida. Novi zakon koji Krist proglašava u isto vrijeme predstavlja sažetak i usavršenje staroga. Opravdanje se ostvaruje isključivo vjerom u Krista („sola fide“, „sine operibus legis“), čime za djela zakona podrazumjeva samo obredni dio. Tako vjera, a ne Zakon, imaju zaslugu pred Bogom i temelj je za vječnu naknadu. Ambroziaster također stavlja velik naglasak na ljudsku volju i na njegove slobodne odluke koje čovjeka čine kovačem svoje sudbine, a Bog potpomaže napore i poziva na spasenje one koje poznaje po svom predznanju da će poslušati i spasiti se. Ambrozijaster pokazuje prilično dobro poznavanje židovstva, te veliko zanimanje za židovske obrede i običaje. Priznaje važnost i prerogative židovskog imena, potvrđujući ipak nužnost vjere da bi se i oni opravdali.

Jeronim

Kronologija života

Eusebius Hieronymus se rodio oko 347. godine (ne zna se pouzdano) u Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije.135 Ne znamo gdje je bio ovaj lokalitet. Nikad sebe ne naziva Dalmatincem, ali ga Paladije, koji ga je dobro poznavao to čini. Obitelj mu je bila bogata. Prvu naobrazbu je stekao u Stridonu, pa su mu roditelji omogućili da ide u Rim na usavršavanje (oko 360-367.). Prošao je onodobne škole, a u njima se učilo klasike latinske književnosti (i grčke ukoliko su postojali prijevodi ili ako su učenici poznavali i grčki). Krstio se u Rimu (vjerojatno papa Liberije).

134 Prvi koji se koristio Ambroziasterovim komentarom bio je upravo Hiponski biskup koji ga i navodi u Contra duas epistolas pelagianorum. 135 Neki su tvrdili da je rođen 331. godine, ali je vjerojatnije da je bilo oko 347. Isto tako glede lokacije mjesta u kojem je rođen, ne zana se točno gdje bi to moglo biti.

110

PATROLOGIJA

Bitna je također njegova psihološka formacije, zatim događaji koji su obilježili njegov život. Ako se radi o obraćenju, onda ono često baca svjetlo na daljnje ponašanje, radikalizam, zaokrete. Počeo skupljati knjižnicu. Kad se zna što je čitao, onda se rekonstruiraju i njegovi izvori.

Iz Rima ide u Trier, carsku prijestolnicu gdje usavršava svoju naobrazbu. Tu raste njegov interes za kršćanske teološke pisce, te prepisuje Hilarijeva djela. U isto vrijeme upoznaje se s monaštvom egipatskog tipa koje je u Trieru utemeljio sv. Atanazije za vrijeme svojih prognaničkih boravaka. Nakon što je obišao Galiju, vraća se u rodni kraj, pa onda ide u Akvileju (370-373) gdje se upoznaje s vjerskim životom koji je u cvatu u to vrijeme u Akvileji. Uvrijeđen određenim ogovaranjima koja su nastala u Stridonu i Akvileji, te čestim prepirkama, otišao je iz Akvileje na Istok (vjerojatno s Evagrijem Antiohijskim) uzimajući za odredište Kalcidijsku pustinju u kojoj prakticira monaški život nepune dvije godine (375.-377.). Monaški život koji je pronašao u Siriji nije se podudarao s idealom koji je nosio u sebi, a to je potputno odricanje od svijeta te stvarno i pravo obraćenje, što ne podrazumijeva odbacivanje studija. Zato je temeljito studirao grčki, te od jednog obraćenog židova učio osnove hebrejskoga, a učio je i sirijski. Intenzivno čita Sveto pismo, te se upoznaje s teološkom problematikom koju još nije mogao dobro razumjeti. Iz ovog razdoblja je i njegova čuvena „vizija“ prema kojoj je pred Kristovim sudom optužen da je ciceronijanac a ne kršćanin. Nakon iskustva pustinje vraća se u Antiohiju, pristupa skupini kojoj je na čelu bio biskup Paulin, te biva zaređen za svećenika, ali uvjetuje da ostane monah bez pastoralne službe. Također sluša egzegetska tumačenja Apolinara iz Laodiceje. Godine 380. putuje u Carigrad gdje upoznaje biskupa Grgura Nazijanskog, čija ga je rječitost i teološka izobrazba potaknula da počne studirati Origena. Iz Carigrada, dvije godine kasnije, odlazi u Rim na koncil koji je sazvao papa Damaz, kojemu je vrlo brzo postao tajnik, te se nametnuo kao duhovni vođa rimske aristokracije. Uz to, na Damazovo traženje, započinje reviziju Svetoga pisma, koju će nastaviti kasnije. Nakon Damazove smrti (koncem 384. godine), papa Siricije ne pokazuje veliko zanimanje za Jeronimov rad, a budući da se javno mnijenje promijenilo, počele su kritike na račun njegova rigorizma, koje su išle dotle da su gra optužile čak i za smrt djevojke Blesile, kojoj je on bio duhovni vođa, a koja je navodno umrla zbog odricanja. Stoga 385. godine napušta Rim i konačno odlazi na Istok. Zaustavlja se kratko na Cipru, pa onda u Antiohiji, obilazi Svetu Zemlju i Aleksandriju gdje upoznaje Didima Slijpca, da bi se onda pošao u Betlehem (vjerojatno u ljeto 386. godine), gdje gradi samostan i gostinjac, najprije za muške, a onda i za žene. Premda se zna za datum njegove smrti, 30. rujna, ne zna se je li to bilo 419. ili 420. godine.

Spisi A) Prijevodi

a) Biblijske revizije i prijevodi – Vulgata Jeronim nije preveo cijelo Sveto pismo, jer je za neke dijelove načino samo reviziju postojećeg latinskog prijevoda. - Revizija prijevoda Evanđelja. Za Jeronimova boravka u Rimu 382. godine papa Damaz mu povjerava reviziju prijevoda čitavog Novog zavjeta (Itala) i Psaltira prema LXX. Pretpostavlja se da je ispravljeni tekst odmah uveo u liturgiju sam papa (Psalterium romanum) koji se sve do novijih vremena koristio u bazilici sv. Petra, ali nema dokaza da je Psaltir koji se pjevao u bazilici Jeronimovo djelo, nego se pretpostavlja da se Jeronimov izgubio, a da je dotični rimski stariji od Jeronimove revizije. - Revizija Starog zavjeta. Boraveći u Beltehemu 386. godine Jeronim revidira latinski prijevod Starog zavjeta prema Origenovoj Hexapli. Od toga je sačuvana danas knjiga o Jobu i Psaltir kojim se služi Rimska Crkva i koji se nalazi u Vulgati (Psalterium gallicanum). - Novi prijevodi Starog zavjeta s hebrejskog.

b) Prijevodi crkvenih otaca

111

PATROLOGIJA

- Origena: In Jeremiam, 28 homilija In Ezechielem, In Canticum Canticorum, In Lucam, In Isaiam, De principiis. - Euzebije: Kronika - Didim Slijepac: De Spiritu Sancto - Ostalo: Epifanijevu poslanicu Ivanu Jeruzalemskom, više poslanica Teofila Aleksandrijskog, Pahomijeva pravila

B) Komentari Liber quaestionum

C) Dogmatsko-polemički spisi

D) Biografije i povijesna djela

E) Homilije i pisma

Asketski ideali koji su ga nadahnjivali najočitiji su u epistolariju, ali su izraženi i u teoretskim traktatima.

Rufin Akvilejski

Rufin je rođen oko 345. godine u Concordiji, blizu Akvileje, a sve svoje darove i sposobnosti posvetio je prevođenju i širenju na Zapadu grčkih obrazaca, premda bi bilo prereduktivno promatrati Rufina isključivo kao prevoditelja.

Studirao je u Rimu gdje je upoznao Jeronima, a i sam je osjetio privlačnost za asketske ideale, te je 371. bio član monaške zajednice koja je djelovala u Akvileji. U isto vrijeme kad i Jeronim odlučuje otići na Istok, ali on od 373. do 380. provodi u Egiptu u društvu monaha i školi Didima Slijepca. Povezan s Melanijom Starijom dolazi u Jeruzalem, na Maslinsko brdo, gdje ostaje do 397. kad se vraća u Rim, a dvije godine kasnije u Akvileju. Gotska invazija 407. godine ga prisiljava da ponovno siđe prema Jugu Italije, najprije u Rim, pa potom u samostan Pinetum na Tirenskom moru, te naposlijetku u Siciliju gdje umire 410. godine.

Još za vrijeme jeruzalemskog boravka odvojio se od Jeronima, ne želeći s njime studirati hebrejski, a jaz se produbio u trenutku kad nastaje origenistička polemika, Rufin staje na stranu jeruzalemskog biskupa Ivana, dok je Jeronim pristao uz Epifanija. Do svog povratka na Zapad Rufin nije niti preveo niti napisao nijedno djelo, no tada započinje njegova iznimna djelatnost.

Prvo djelo koje je preveo bio je Bazilijev Ascetikon (397.), a godinu kasnije objavio je prijevod Origenovih Počela (De principiis), što je izazvalo veliku polemiku između njega i Jeronima. Potom prevede Pamfilovu i Euzebijevu Apologiju za Origena, te napisa Apologiju protiv Jeronima i Apologiju rimskom biskupu Anastaziju, nakon čega odustaje od daljnje polemike s Dalmatincem, posvećujući se prijevodima Origenovih djela: propovijedi o knjizi Postanka, Izlaska, Levitskog zakonika, Brojeva, Pjesme nad pjesmama, poslanice Rimljanima. Preveo je više Bazilijevih i Nazijančevih propovijedi, Evagrijeve asketske sentencije, Sikstove

112

PATROLOGIJA

sentencije, Euzebijevu crkvenu povijest dopunivši je sve s dvije knjige do Teodozijeve smrti, Gelazijevu Crkvenu povijest, Povijest egipatskih monaha, Pseudoklementine (Recognitiones). Okušao se također i s dva osobna kraća spisa: Komentar Apostolskog simbola vjere i komentar O blagoslovima patrijarha.

Antiohijska škola

Među bliskoistočnim gradovima jedan od najznačajnih bila je Antiohija, sirijska metropola, u kojoj se kršćanstvo raširilo još od apostolskih vremena (usp. Dj 11, 19-26), te je postala jedno od najvažnijih biskupskih sjedišta. U Antiohiji je u IV. stoljeću djelovao jedan od najpoznatijih svjetovnih (poganskih) govornika i učitelja svoga vremena Libanije, čiji su učenici bili Ivan Zlatousti i Teodor Mopsuestijski. S kršćanske točke gledišta poganski odgoj je sadržavo nemoralnih elemenata, te su se obraćenici na kršćanstvo redovito u svojim spisima odricali poganskog naslijeđa. Kršćani nisu imali vlastite odgojne strukture kojima bi se mogli suprotstaviti poganskom sustavu školstva, te je stoga monaški odgoj služio da zaštiti djecu od negativnih utjecaja koje je vršila poganska škola. U ovom gradu se s vremenom počela prakticirati drukčija egzegeza od alegorijske aleksandrijeske koja je snažno zaživjela još od Origenova vremena,136 te je s vremenom nazvana „antiohijska egzegetska škola“, jer je egzegeza sačinjavala njen najvažniji vid. Dok je aleksandrijska škola bila usmjerena za pronalaženjem duhovnog smisla u svetopisamskom tekstu, dotle je aleksandrijska išla za tim da se protumači literarni smisao teksta. Arijanska kriza je bez sumnje pridonijela razvoju dublje kršćanske mislu u antiohijskom ambijentu. Kolikogod se htjelo početke aleksandrijeske škole pripisati Teofilu ili barem Lucijanu Antihijskom, ne postoji nikakav dokaz da se može govoriti o postojanju škole prije Diodora iz Tarza, koji je prvi koji na izričit način govori o egzegetskoj metodi razvijenoj u onim krajevima. Jedan od pripadnika škole Teodor Mopsuestijski naglašava da se tumač, autor egzegetskih spisa, mora razlikovati od propovjednika, premda se i propovjednik često upušta u egzegezu. Egzegeta se ne može upuštati u okolišanje, već u izlaganju mora biti rigorazan i sintetičan, hvatajući se u koštac s najtežim dijelovima. Shodno ovakvoj metodologiji, tumač se posvećuje egzegzi teksta s filološke, gramatičke, povijesne i književne točke gledišta. Pretpostavlja se da su se egzegeti antiohijske škole koristili tehnikama i instrumentima tumačenja teksta koje su koristili i poganski retori za tumačenje književnih i filozofskih tekstova. Razlike između antiohjijeske i aleksandrijske škole su se očitovale i u rezultatima i nakani. Antiohijskoj egzegezi je bilo strano kristološko usmjerenje svetog teksta, što je bilo od presudne važnosti za aleksandrince, te se promijenio način promatranja odnosa između Krista i Starog zavjeta. Ujedno nije više bilo neophodno, u antimgnostičkoj funkciji, podcrtavati kontinuitet dvaju dijelova Svetoga pisma, niti

136 Uz Origena koji je bio glavni predstavnik aleksandrijeske škole, veliki predstavnici na Istoku bili su još Atanazije, Didim i Kapadočani, a na Zapadu Hilarije, Ambrozije i dijelom Jeronim.

113

PATROLOGIJA

promatrati napredak iz Staroga u Novi zavjet, te je u vrijeme kad se arijanska kriza približavala svršetku, došlo do paradoksa da se smanjio interes promatranja Kristova specifičnog djelovanja u svijetu na samo utjelovljenje, upravo kad se bez ikakve sumnje potvrdila njegova božanska narav Sina Božjega.

Diodor Tarski Diodora se smatra prvim antiohijskim egzegetom. Rođen je u Antiohiji, bio je učenik Silvana Tarskog i Euzebija Emeškog, u Ateni je stekao klasičnu izobrazbu. U rodnom gradu je bio na čelu jedne ili više asketskih zajednica, a vjerojatno je bio duhovni vođa antiohijskih kršćana, osim što je bio duhovnih Ivana Zlatoustog i Teodora Mopsuestijskog. Oko 378. godine postaje biskup u Tarzu, a umro je prije 394. Za života su ga smatrali stupom pravovjernosti jer je bio gorljivi branitelj vjere protiv pogana i krivovjeraca, no stoljeće nakon smrti bio je optužen za krivovjerje i proglašen začetnikom nestorijanizma.137 Diodor je napisao mnoštvo spisa, od kojih nije sačuvano ništa osim ulomaka. Postoje povjesna svjedočanstva da je sastavio komentare na sve knjige Staroga zavjeta, te većinu knjiga Novoga, a sam pogled na naslove njegovih traktata, kojih je napisao više od šezdeset, pokazuje da se radi o iznimno sposobnom i školovanom autoru: De eo, quod sit unus Deus in Trinitate; Contra Melchisedecitas: Contra Iudaeos; De resurrectione mortuorum; De anima, contra diversas de ea haereticorum opiniones; Ad Gratianum capita; De providentia; Contra Platonem de Deo et diis; De natura et materia, in quo opere tractatur de eo quod iustum est; De Deo et falsa graecorum materia; Contra astronomos et astrologos et fatum; Contra Aristotelem, de corpore caelesti; itd. Napisao je i djelo u kojem pokušava teorijski obrazložiti egzegetske stavove i tehniku: O razlici između teorije i alegorije. Diodor reagira na pretjerano alegorijsko tumačenje koje su prakticirali aleksandrijci, trudeći se dati na važnosti ponajprije doslovnom značenju svetog teksta, od kojeg treba poći, ne isključujući pri tom mogućnost da pojedini događaji Starog zavjeta mogu u sebi sadržavati i teoriju (theoria), to jest tipološku i proročku anticipaciju događaja i činjenica koje se odnose na Krista i Crkvu. Po njemu prednost ima povijesno tumačenje Pisma, dok bi alegorijsko dopuštalo previše proizvoljnosti kojom se pravi nasilje nad svetim tekstom. Stalo mu je na temelju filološkog istraživanja svetog teksta ustanoviti povijesni i literarni kontekst, da bi se tek potom došlo do praktične primjene samog teksta, pomno odstranjujući svaku proizvoljnost, a egzegeti je cilj harmonički uskladiti tekst u što je moguće širem kontekstu.

Teodor Mopsuestijski Didorov učenik, rodio se također u Antiohiji, u utjecajnoj, vjerojatno kršćanskoj, obitelji oko godine 350. Studirao je retoriku i književnost kod poznatog sofiste Libanija, gdje upoznaje Ivana Zlatoustoga s kojim uspostavlja prijateljstvo, s kojim onda dijeli iskustvo i potrebu duhovnog 'obraćenja' na gorljivije kršćanstvo, te se prije dvadesete godine života priključuju asketskoj zajednici koju je vodio Diodor. Očevom smrću imao je kriznih trenutaka tako da je napustio takav način života, ali

137 Ćiril Aleksandrijski je 438. godine proglasio Diodora odgovornim za nestorijanizam u svom Contra Diodorum et Theodorum, što je pridonijelo njegovoj konačnoj osudi na jednom saboru u Carigradu 499.

114

PATROLOGIJA

nakon dva pisma Ivana Zlatoustoga vraća se monaškom životu. Nakon Diodorova odlaska u Tarz, Teodor ostaje najvažniji egzegeta u Antiohiji, posvećujući se potpuno ovoj aktivnosti do konca života. Glede antiohijskog raskola, bio je na strani biskupa Melecija i nasljednika mu Flavijana, koji ga 383. zaređuje za svećenika. Nakon što jedan njegov dogmatski spis o Kristovu utjelovljenju dolazi na glas, određen je 392. godine kao pravovjerni teolog da u Anzarbu u Ciliciji raspravlja s biskupima makedonijancima. Da bi se rasprava mogla voditi na istoj razini hijerarhijskog dostojanstva posvećen je za biskupa. Nakon uspjeha koji je osvario prigodom te rasprave, dodjeljuju mu biskupusku stolicu Mopsuestije (Cilicija) na kojoj ostaje 36 godina, sve do smrti. Od tog vremena glas o njemu se proširio i izvan Sirije. Kad je početkom 5. stoljeća Ivan Zlatousti došao u spor s carskim dvorem u Carigradu, te je prisiljen na progonstvo, Teodor mu ostaj vjeran prijatelj. Što se tiče spisa, Teodor je doživio Diodorovu sudbinu. Za života je bio poštivan i cijenjen, a poslije smrti je kao predstavnik antiohijske škole bio optuživan kao preteča nestorijanizma, te kao takav osuđen na Drugom carigradskom saboru 553. godine, radi čega su gotovo sva njegova djela nepovratno izgubljena, jer je bilo naređeno da se spale. Ipak je bio bolje sreće od Diodora jer su sačuvani Komentari na 12 manjih proroka na grčkom izvorniku, te mnoga druga djela u sirijskom prijevodu, što treba zahvaliti nestorijancima među kojima je slovio kao neprijeporan učitelj.

DjelaTeodro je komentirao gotovo sve knjige Staroga i Novoga zavjeta, sačuvan je tek jedan dio: Komentari na 12 manjih proroka, Komentari na Ivana (sirijski), Komentari na 10 Pavlovih poslanica (latinski). Nije sačuvani Komentari Psalama, Komentari Knjige postanka, Petkonjižja, Velikih proroka, Joba, Izlaska, Propovjednika. Joba drži poganskom deklamacijom, a Pjesmu nad pjesmama Salomonovom profanom ljubavnom pjesmom koju je spjevao nekoj egipatskoj princezi. Doktrinalna djela: O Duhu Svetomu, O utjelovljnju, Protiv alegorizanata, O istočnome grijehu, Protiv magije, Protiv Eunomija, 16 katehetskih homilija...

Egzegeza i Teologija Teodor je prije svega egzegeta, tipični predstavnik antiohijske škole u suprotnosti s aleksandrijskim alegorizmom. Prije samog komentara običava napraviti uvod u kojem opisuje obilježja pojedine knjige, zatim govori o autoru i o kronologiji. Od velike su važnosti njegove opaske povijesnog karaktera.138 Tumačenje tekstova je usredotočeno na doslovni smisao, obogaćene zapažanima povijesnog, jezičnog i gramatičkog karaktera, a rijeđe i doktrinalnog. Prvržen je Diodorovim egzegetskim načelima, s time što još više sužava mogućnost tipološkog tumačenja pojedinih odlomaka koji se odnose na Krista i na Crkvu. Tako je Jona Kristov pralik, a oslobođenje iz Egipta, zakonske odredbe, događaj s mjedenom zmijom su pralikovi (typoi) Kristove smrti i oslobođenja od grijeha koje je on izvršio. Da bi neki odlomak Staroga zavjeta mogao biti pralik Novoga (typos), mora imati sličnosti s njime, biti 138 Tako je na primjer Teodor shvatio da su povijesne situacija u pojedinim psalmima kasnije u odnosu na vrijeme kralja Davida koji je tradicionalno smatran autorom cijelog Psaltira. Da bi spasio Davidov autorite, Teodor onda tvrdi da je David, kao prorok, opisao situacije koje su se zbile kasnije.

115

PATROLOGIJA

koristan u svome vremenu i niži u odnosu na buduću stvarnost.139 On stoga radije drži da su se određeni tekstovi, koji su tradicionalno bili tumačeni bilo kristološki bilo ekleziološki, ispunjeni u vrijeme Zorobabela i Makabejaca. Opaža se tendencije da starozavjetna događanja promatra kao izraz židovske monoteističke zatvorene ekonomije, koja je u suprotnosti s poganskim višeboštvom i kršćanskim trojstvenim poimanjem. Isto tako njegov nauk o dva razdoblja, po kojem se ono sadašnja, dob grijeha, suprotstvlja onom budućem, dobu oslobođenja i sreće, te tumačeći aktualni trenutak sadašnjeg razdoblja, započet Kristovim utjelovljenjem, kao anticipaciju budućeg razdoblja, dovodi ga do toga da Novi zavjet promatra prvenstveno u projekciji prema budućnosti umjesto u kontinuitetu s prošlošću. Tako uslijed teoloških pretpostavki i programatske reakcije na aleksandrijski alegorizam minimalizira Kristovu prisutnost u Starom zavjetu. Novi zavjet mu ne stvara takvih problema jer mu u njemu doslovni smisao svetog teksta predstavlja Krista i Crkvu, pa je stoga njegovu tumačenja programatski literarno. Radi toga je, s jedne strane, tumačenje četvrtog evanđelja, neobično bogatog simboličkim detaljima, vrlo osiromašeno ovim prizemljenim doslovnim tumačenjem, ali je, s drugu stranu, Teodor u velikom skladu s Pavlom mišlju, koristeći potpuno Pavlovo suprtstavljanje Zakona i Milosti, ropstvo staroga čovjeka i slobodu novoga. U prethodnim vremenima takvo radikalno tumačenje Pavlova nauka je bilo nemoguće zbog antignostičke preokupacije da se dokaže jedinstvo dvaju zavjeta. Što se tiče teologije, Teodorove Katehetske homilije predstavljaju nam trojstvenu teologiju već tradicionalnu u antiarijanskome smislu: postoji jedinstvo božanske biti koja se artikulira u tri osobe (hipostaze) jednakog dostojanstva. Odgovor na kristološko pitanje ima u vidu poteškoće koje su izišle na vidjelu u apolinarskoj polemici. Kao predstavnik antiohijske škole, Teodor veoma vrednuje ljudskost koju uzima božanski Logos i njezinu sposobnost da djeluje na neovisan način: ona je pravi i istinski subjekt, koji Teodor voli definirati Sinom Davidovim u odnosu prema Sinu Božjemu, Logosu. Na posve normalan način Teodor koristi izraz homo asumptus da predstavi jedinstvo ljudske i božanske dimenzije u Kristu (Logos se nastanjuje u tijelu koje preddstavlja hram). Imajući u vidu kritike koje su upućivali apolinaristi na račun ovakve divizionističke kristologije, Teodor se brine više od drugih autora antiohijske škole da izrazi jedinstvo između dviju komponenti, ljudske i božanske. Odriče stoga mogućnost da se može govoriti o dva Sina ili dva Gospodina, jer su dvije naravi sjedinjene na neizreciv način i vječno nerazdvojiv u jednoj osobi (prosopon). Kao što jedinstvo ne dokida razlikovanje među dvijema naravima, tako razlika ne sprječava da dvije naravi budu jedno. Teodor se tako trudi spasiti Kristovo jedinstvo bez da oslabi cjelovitost i autonmiju ljudske naravi, premda nekom aleksandrincu mogu djelovati sredstva i terminologija kojom to izražava. Nije potpuno jasno kako se ostvaruje jedinstvo, isto kao što je izraz prosopon (= lik, vanjski izgled) bio manje snažan od pojma hipostaza da izrazi takvo jedinstvo. Tako doista, na poseban način u Komentaru Ivanova evanđelja, Teodor govori o Kristu čovjeku i Kristu Bogu kao o dva subjekta različita jedan od drugoga.

139 Teodor je u stvarnosti suzio broj starozavjetnih odlomaka koji se mogu tumačiti kao pralikovi u odnosu na Novi zavjet samo na nekoliko tekstova, od čega samo četiri psalma (2, 8, 44, 109), te nekoliko proročkih navještaja, odbacujući i tradicionalne tipologije, kao što je ona koja se odnosila na Krista sunce pravde (usp. Mal 4, 2).

116

PATROLOGIJA

Kristologija Teodora Mopsuestijskog koja se temelji na obrascu lógos-ánthropos ima za cilj ustanoviti sljedeće:

a) savršenstvo dviju naravi u Kristu, napose cjelovitost i autnomiju njegove ljudske naravi; b) razliku božanske naravi od ljudske; c) i u isto vrijeme njihovo jedinstvo u Kristu, izraženo pojmom sjedinjenja.

Uz sve rečeno ne bi bilo dovoljno točno tvrditi, poput Teodorovih protivnika, da po njemu jedinstvo dviju naravi u Kristu ne podrazumijeva jedinstvo biti i djelovanja, već samo moralno jedinstvo, jer u Osmoj krsnoj homiliji naglašava da je to usko jedinstvo dviju cjelovitih i savršenih naravi jače od čisto moralnog jedinstva: najuže i nedjeljivo jedinstvo.

Ivan Zlatousti Ivan se rodio između 344. i 354. (vjerojatno između 348. i 350.) u Antiohiji u uglednoj kršćanskoj obitelji koja mu je osigurala klasičnu naobrazbu i kršćanski odgoj.140 Nakon što je prošao retoričku izobrazbu, oko dvadesete godine života se dao krstiti (između 367. i 372. godine),141 te odlučuje okrenuti se askezi i izučavanju Svetog pisma (zajedno s Teodorom Mopsuestijskim), u čemu mu je među ostalima učitelj bio Diodor iz Tarza. U početku je doduše provodio isposnički život u obiteljskoj kući, da bi potom živio četiri godine pod vodstvom jednog anakorete i dvije godine samostalno u jednoj pećini u brdima blizu Antiohije. Pritisnut zdravstvenim problemima vraća se u grad, gdje je 381. godine zaređen za đakona, a 386. i za svećenika.142 Od tada se narednih 12 godina posvećuje propovjedanju kao katedralni propovjednik, na temelju čega je u 7. stoljeću prozvan nadimakom Zlatousti.143 Kada 397. godine umire carigradski patrijarh Nektarije, Ivana izabiru za njegova nasljednika, čemu se on sam opirao i nerado prihvatio.144 Za biskupa ga je, preko volje, u veljači 398. godine zaredio aleksandrijski patrijarh Teofil, koje je bio snovao na tako važnu biskupsku stolicu staviti nekog od sebi odanih ljudi. Premda se oko njegova izbora složio car i carica, dvor i biskupi patrijarhata, ipak je uskoro doživio mnoge nedaće i od strane dvora i od crkvenih ljudi. Povod da se carski dvor okrene protiv njega je zaštita i utočište koju je u prvostolnoj crkvi pružio carskom službeniku Eutropiju kad je pao u caričinu nemilost. Eutropiju to nije spasilo život,145 a Zlatoustome je priskrbilo neprijateljstvo dvora, pogotovo nakon propovijedi koju je održao tih dana o nepostojanosti društvenog ugleda i svjetovne moći i ovozemne vlasti. A često je propovijedao protiv raskoši, rasipnosti,

140 O njemu je ponajviše skrbila majka Antuza koja je ostala udovica s 20 godina i nije se više htjela udavati. Učitelji su mu bili poganski filkozof Androgacije i poznati govornik Libanije. 141 Krstio ga je antiohijski biskup Melecije, čijoj je zajednici Ivan pripadao, a koji je bio biskup od 360. do 381. godine. Nakon krštenja povjerena mu je služba čitača u zajednici. 142 Za svećenika ga je zaredio Melecijev nasljednik Flavijan. 143 Pio X. ga je proglasio zaštitnikom kršćanskih propovjednika. 144 Važnu ulogu pri ovom izboru imao je car Arkadije i njegova žena carica Eudoksija, to jest jedan državni ugledik Eutropije. 145 Eutropije je također bio na udaru Ivanova propovjedanja kao čovjek neumjereno raskošnog života, pa je stoga želio ograničiti prava Crkve, na poseban način pravo azila. Gotovo se činilo da će pobjediti u toj borbi, ali nakon jedne pobune gotskih vojnika u carskom garnizonu, Eudoksija ga je zbacila s položaja. U prvi tren je pronašao utočište u Ivanovoj crkvi, ali kako nije imao povjerenja, tako je napustio crkvu, nakon čega su ga uhvatili i osudili na smrt.

117

PATROLOGIJA

svjetovnih zabava, razuzdanosti i bogatstva, u čemu se je posebno pogođenom osjećala carica Eudoksija. S crkvene pak strane, uz Teofila Aleksandrijskog, imao je žestoke protivnike u trojici biskupa koji su često dolazili u Carigrad: Severijan iz Gabale, Antioh iz Ptolomaide i Akacije iz Bereje. Želja da iskorijeni zlouporabe i nepravilnosti kojih je bilo mnogo među klerom, priskrbila mu je neprijateljstvo i nekih drugih predstavnika svećenstva.146 Sukob s Teofilom je se rasplamsao 402. godine nakon što je Zlatousti pružio utočište, gostoprimstvo i zaštitu četvorici monaha („Duga braća“) koje je Teofil bio prognao u pustinju radi origenizma.147 Tom prigodom Teofil je trebao doći u Carigrad da se opravda pred biskupskom sinodom radi svog ponašanja prema četvorici braće i premda drugimna koji su bili na njihovoj strani. Međutim, Teofil je iskoristio ovu prigodu da prijeđe u protunapad, te da podmićivanjem i prijevarama izmijeni tijek događanja.148 Naime, nije se pojavio pred Ivanovom sinodom, već je sam sazvao sabor „kod hrasta“ u blizini Kalcedona godine 403. Uz pomoć 36 biskupa, ponajviše egipatskih, osuđuje Zlatoustoga na temelju 29 izmišljenih točaka optužbe, većinom moralno-disciplinske vrste,149 proglašava Ivana svrgnutim s carigradske biskupske stolice. Car prihvaća osudu, te šalje Ivana u izagnanstvo u Bitiniju, no nedugo nakon toga, na Eudoksijin zahtjev, vraća se iz progonstva.150 Međutim, već nakon nekoliko mjeseci nakon toga bio je optužen i prozvan da propovijeda protiv carice,151 a Teofil je k tome dodao svoje optužbe da se Ivan vratio iz progonstva nezakonito i mimo crkvenih propisa.152 Kritike i napadi su se pojačali, tako da je car prije Uskra 404. tražio od Ivana da se zahvali na službi i napusti grad. Ivan je to odbio, usljed čega mu je zabranjen ulazak u katedralu. Kad je ipak odlučio slaviti uskrsno bdjenje i krstiti katekemune, spriječila ga je carska vojska. Konačni dekret o izagnanstvu car je potpisao u lipnju te iste godine, čime je Ivan poslan u Kukuz (Armenija), gdje ostaje tri godine. Uspijevajući odražti kontakte s prijateljima u Carigradu i Antiohiji, car odluči prognati ga u udaljeni i nepristupačni Pityus na istočnoj obali Crnoga Mora, da bi na tom putu preminuo 14. rujna 407. godine. Papa Inocent I. i cijeli Zapad stali su u Ivanovu obranu, te su stoga bili čak prekinuti odnosi s Carigradom, a zahvaljujući Papi Zlatousti je posthumno rehabilitiran (412.), da bi onda njegove posmrtne ostatke Teodozije II., Eudoksijin sin, svečano prenio u Carigrad (438.) u crvku svetih Apostola.153

146 Na jednoj sinodi u Efezu svrgnuo je s polažaja neke biskupe koji nisu prezali od simonije. 147 Radi se o Dioskuru (biskup), Amonu, Euzebiju i Eutimiju pozmatim isposnicima i učenim teolozima, a ime su dobili radi iznimno visokog stasa. U egzegezi su slijedili, doduše, Origena, ali su odbacivali neke njegove doktrinalne postavke. 148 Teofil je uspio okrenuti protiv Zlatoustoga čak i biskupa Epifanija iz Salamine, zakletog antiorigenistu, koji je tek nakon razgovora s jednim od četvorice braće počeo shvaćati kako ga je prepredeni Teofil prevarom iskoristio za svoju stvar. 149 Jedna od optužbi bila je optužba za uvredu carskog veličansva. 150 Vjerojatno je carska odluka bila uvjetovana pritiskom i pobunom vjernika. Neki govore da je te noći kad je Zlatousti otišao u progonstvo bio potres u Carigradu, a drugi opet da je carica izgubila dijete u spontanom pobačaju, a drugi opet da joj je preminula najstarija kći, što je carica protumačila kao znak i opomenu s neba da vrati Ivana. 151 Na trgu pred prvostolnicom bio je podignut srebrni kip u čast carice, što se proslavilo plesom, raskalašenim veseljem i raznim igrama, što je Zlatousti držao neprimjerenim da se događa u blizini katedrale.152 Crkveni propisi su predviđali da biskupovu povratku iz progonstva prethodi biskupski skup koji mu omogućuje da preuzme svoju službu. 153 Od 1626. njegovi posmretni ostaci čuvaju se u bazilici sv. Petra u Rimu, a Zapad ga časti, zajedno s Atanazijem, Bazlijem i Grgurom Nazijanskim kao jednog od četvorice velikih doktora Istočne Crkve.

118

PATROLOGIJA

Djela - Egzegetske homilije: In Genesim, In Isaiam, In Psalmos, InMattheum, In Ioannem, In Act. Apostolorum, te homilije na Pavlove poslanice. - Dogmatske i polemičke homlije: De incomprehensibili Dei natura, Krsne kateheze, Adversus Iudaeos orationes, De Sancto Babyla- Moralni govori: In Kalendas, De diabolo tentatore, De paenitentia, De elemosyna - Prigodni govori i panegirici: De statuis, ad populum antiochenum, In Eutropium, Sermo antequam iret in exilium i Sermo cum iret in exilium, De laudibus sancti Pauli apostoli. - Rasprave: De sacerdotio, Ad Theodorum lapsum, De compunctione, Adversus opugnatores vitae monasticae, De virginitate, Contra eos qui subintroductae habent virgines, Quod regulares feminae viris cohabitare non debeant, Ad viduam iuniorem, De non iterando coniugio, Ad eos qui scandalizzati sunt, Quod nemo laeditur, nisi a semetipso. Ivan Zlatousti je prije svega pastir duša i plodan propovjednik, nedostižan po stilu i količini djela u čemu mu nije ravan nijedan istočni kršćanski pisac. Spisi su mu neiscrpan rudnik, ne samo za teologe, već i za arheologe i povjesničare kulture. Njegovi govori ujedinjuju sadržaj s uspješnim govorničkim stilom izlaganja, kršćanski duh i lijepu helenističku formu. U egzegezi je vjeran zasadima antiohijske škole trajnim prijanjanjem uz slovo teksta, čime ostavlja malo prostora za tipološko tumačenje. Često koristi prigoda za polemiziranje protiv pogana, židova i krivovjeraca, osobito arijanaca.

Misao - U nauci o Presvetom Trojstvu stoji na stajalištima Nicejskog sabora. Razlikuje narav (ousia i phisis) od osobe (hypostasis i prosopon), mada se ustručava upotrijebiti riječ “prosopon” zbog tadašnjeg njezina dvojakog značenja (1. maska, izvanjska strana naravi; 2. hipostaza). Logosu priznaje istobitnost ali i posebnu osobnost odijeljenu od Oca. Za Duha Svetoga kaže također da po prirodi ima istu bit s Ocem, ostajući u svojoj vlastitoj osobi. O načinu izlaženja Duha Svetoga, Zlatousti ne govori. - Protiv arijanaca govori o potpunom i savršenom karakteru božanstva u Kristu, a protiv apolinarista o njegovom čovještvu. Krist ima ljudsko tijelo, ali ne grešno poput našega, premda identično po naravi. Usprkos dvojstva naravi, radi se o samo jednom Kristu. U nekim slučajevima koristi usporedbu koja je Nestorija odvela u krivovjerje govoreći da Logos prebiva u čovjeku Kristu kao u hramu ili u svetinji. No sjedinjene naravi nisu se smiješale niti je jedna prešla u drugu, nego su obje ostale cjelovite. - Što se tiče mariologije u nijednom od svojih spisa ne spominje da je Theotokos, pa niti Christotokos ili Anthropotokos (Diodor), što pokazuje da se želi uzdržati od raprave koja je započela već 380. godine. Na vrlo jasan način formulira vječno Marijino djevičanstvo, ali ipak ima mjesta na kojima govori na vrlo čudan način o Nazaretskoj Djevici. - Već su pelagijanci pokušali reći da je Zlatousti nijekao postojanje istočnoga grijeha, što je Augustin opovrgavao, međutim činjenica je da, premda često tvrdi kako posljedice i kazne Adamova grijeha nisu pogodile samo praroditelje, nego i njihove

119

PATROLOGIJA

potomke, nijednom ne kaže izričito da smo mi nasljedili taj isti grijeh rođenjem i da je on spojen s ljudskom naravi. - Najznačajnija Ivanova teološka dostignuća odnose se na kršćansku duhovnost i sakramentalnu teologiju. Na polju duhovnosti Zlatousti je znao vrlo precizno naznačiti mjesto kontemplativnog života u Crkvi.154 Za kršćane koji ostaju u svijetu naznačuje jasan put u bračnom i obiteljskom životu nadahnut evanđeoskim smjernicama: međusobna ljubav supružnika i ljubav prema djeci; ljubav prema bližnjemu koja izvire iz ljubavi prema Bogu. Na polju sakramentalne teologije Zlatousti tumači kristolško i ekleziološko značenje sakramenata. Oni su znakovi jedinstva kojemu je Krist temelj. Krštenje je predstavljeno u Krsnim katehezama kao novo rođenje. Euharistija je u isto vrijeme zahvala i žrtva, trajna i stvarna Kristova prisutnost među ljudima. Prigodom velikih vjerskih slavlja zajednica postaje svjesna svog jedinstva oko svećenika koji slavi euharistiju s cijelim narodom što ga okružuje, a nebeska Crkva se pridružuje zemaljskoj.

154 Hom 14. o 1 Tim 3: „Monasi su svjetionici koji stoje visoko onima koji dolaze izdaleka. Postavljeni u luci, privlače sve ljude miru koji oni uživaju, ne ostavljajući da se utope oni koji upravljaju svoj pogled prema njima.“

120

PATROLOGIJA

24. Nestorijanizam

Godine 428. carigradskim patrijarhom postaje Nestorije.155 U sklopu nekih inicijativa da u Carigradu uspostavi čistoću vjere, javno se usprotivio uporabi pojma kojim je puk Mariju zvao Majkom Božjom (Theotokos). Naime, antiohijska škola se trudila s velikom jasnoćom razlikovati u Kristu božanske vlastitosti u odnosu na ljudske, tako da je Mariju trebalo častiti (stricto sensu) samo kao majku čovjeka Isusa. Nestorije je ipak radije upotrebljavao obuhvatniji izraz Christotokos. Nestorije se u pismu papi žali na činjenicu da izraz Bogorodica nije ni biblijski ni koncilski, već je proizišao iz arijanskih i apolinrističkih krugova.156 Stoga predlaže da se uzme pojam Kristorodica, koji ne bi izazivao otpor i odbojnost poput pojma Čovjekorodica. Nezadovoljstvo i protest puka potakli su Ćirila Aleksandrijskog da intervenira, što je zacijelo imalo i primjese političkih motiva zbog razlika i rivaliteta između Aleksandrije i Antiohije. Nakon što su izmijenili nekoliko pisama, obojica se obratiše papi Celestinu za pravorjek, koji bez dubok promišljanja daje za pravo Ćirilu, te nakon jednog sabora koji se u kolovozu 430. godine održao u Rimu poziva Nestorija da se odrekne svojih zabluda. Papa je ujedno zadužio Ćirila da dostavi Nestoriju rimske odredbe, što u Ćiril čini u studenome dodajući ispovijest vjere i popratnih 12 anatematizama, koji su predstavljali aleksandrijsku kristologiju u vrlo radikalnom obliku. U njima, između ostaloga, govori o jedinstu božanske i ljudske naravi (hénosis phisiké) u Kristu, što nijedan antiohijac ne bi mogao potpisati. Kao antiohijac Nestorije teži k tome da spasi, protiv apolinarista i arijanaca, cjelovitost ljudske naravi u Kristu shvaćene kao potpune osobnosti, sposobne za slobodnu inicijativu, dok su je aleksandrinci reducirali na obični pasivni instrument kojim se služi Logos. Stoga Nestorije brižno razlikuje vlastitosti dvaju naravi i nazive koji se njima pripisuju, čime se tumači zašto je Mariju nazivao Christotokos umjesto Theotokos. Usprkos ovakvom razlikovanju, Nestorije ipak odbacuje optužbu da propovijeda dva Krista, stalno potvrđujući nedjeljivost i jedinstvo utjelovljenog Logosa, Krista. Govoreći o ujedinjenju dviju naravi koristi i pojam neizrecivo jedinstvo (hénosis), ali radije rabi pojam sjedinjenja viđenog kao priljubljenje (synápheia), da izbjegne poimanje jedinstva kao miješanje. Nadalje, služi se tradicionalnom antiohijskom terminologijom na temelju koje govori o Logosu koji sebi pripaja čovjeka (homo asumptus); o hramu u kojem se Logos nastanio, što jasno ocrtava razlikovanje čovjeka i Boga u Kristu. Budući da mu je primarni interes i predmet zanimanja sačuvati cjelovitost ljudske naravi i pokazati njezinu puninu, koja nije dolazila do izražaja u aleksandijrskoj teologiji u kojoj je ljudska narav bila puko sredstvo Logosa, te Nestorije ne može prihvatiti Ćirilove formule o naravnom jedinstvu ili o hipostatskom jedinstvu u Kristu. Ćirilova formula mia phisis mu se činila nedovoljna i previše izložena opasnosti apolinarizma. Za njega narav nema postojanje, povijesnu konkretnost ukoliko nije i hipostaza, tako da 155 Rođen je oko 381. godine u Germaniciji u Siriju, antiohijskog je obrazovanja i usmjerenja, a možda čak i učenik Teodora iz Mopsuestije. Bi monah, a potom i svećenik u sirijskoj metropoli, gdje je došao na glas kao propovjedinik. Njegov izbor za patrijarha vjerojtano su podržavali određeni dvorski krugovi na temelju njegove kreposti i govorništva. U Carigradu je uskoro postao omražen kod znatnog dijela vjernika i svećenika zbog svojih oštrih i nasilnih postupaka protiv svih koji su mu bili nepoćudni. 156 Arijevci i apolinaristi su pojmom Bogorodica željeli samo reći kako je Isus manji od Oca jer je rođen od žene. Nije bila namjera prikazati Marijino dostojanstvo, nego Isusa pokazati manjim u odnosu na Oca.

121

PATROLOGIJA

mu je naravno ili hipostatsko jedinstvo izgledalo kao miješanje dviju naravi i dviju hipostaza na Apolinarev način. Radije stoga govori o jedinstu po dobrohotnosti, dopadnosti, želji (kat'eudokían), što su protivnici napadali kao adopcionizam, a čemu je pravi smiso bio da naglasio voljno sjedinjenje Logosa s čovjekom. Da bi bolje izrazio ovaj pojam, Nestorije je često govorio o samo jednoj osobi (prosopon) u kojoj se sjedinjuju dvije naravi, ali nije lako precizirati ovaj pojam zbog općenitosti značenja koje mu se pridaje, jer odgovora latinskom izrazu persona, ali uvijek zadržava određenu konotaciju vanjskog izgleda. Prosopon je postojao već u Teodora Mopsuestijskog, ali ga je Ćiril odbacio od prvog dana držeći ga nedostatanim. Mislilo se da bi mogao označavati psihološku ili moralnu osobnost u koju se slijevaju dobro razlikovane vlastitosti dviju naravi, od kojih je svaka obdarena vlastitom hipostazom i vlastitim izvanjskim vidom (prosopon = način postojanja, predstavljanja svakog stvarnog bitka). Nastorije je, dakle, poput Teodora, naslutio da antiohijska kristologija nosi u sebi opasnost da kompromitira jedinstvo u Kristu, te se trudio izbjeći joj, ali nije svoje dobre nakane uspio konkretizirati besprijekornim teološkim pojmom. Ipak u antiohijskom ambijentu nisu svi prihvatili njegovu osudu, tako da su za nestorijansku vjeru (dvije naravi, dvije hipostaze, jedan prosopon u Kristu) pridobili kršćansku crkvu u Perziji koja je preživjela do modernih vremena.

Efeški sabor (431.)Nestorije je u međuvremenu tražio od cara da sazove sabor, koji je zakazan za Duhove (7. lipnja), ali se zbog kašnjenja papinih predstavnika i antiohijskih biskupa na čelu s patrijarhom Ivanom otvorio s 15 dana zakašnjenja (22. lipnja 431.) pod Ćirilovim predsjedanjem, ne dočekavši dotične sudionike.157 Nakon uvoda u raspravu pročitano je drugo i treće Ćirilovo pismo, kao i Nestorijev odgovor na drugo Ćirilovo, koje je imalo posebnu važnost na saboru. Naime, svi sudionici su svečano prihvatili to pismo kao izraz pravovjernosti, dok je treće s 12 anatematizama samo proičtano i stavljeno među saborske akte. Potom su osuđene Nestorijeve teze, a Nestorije je svrgnut. Naposljetku, u znak potvrde da prihvaća nauk sadržan u drugom Ćirilovu pismu, sabor službeno proglašava Mariju Bogorodicom (Theotókos). Papini legati koji su prispjela na zasjedanje 10. i 11. srpnja potvrdili su te odluke s prve sjednice. Ivan Antiohijski i njegovi pristaše, nakon što su pristigli s nekoliko dana zakašnjenja, proglasili su Ćiril začetnikom nepravilnosti (nepoštivanje pravnih uredbi i carskog naloga), tako da su ga osudili i svrgnuli. To je izazvalo daljnju Ćirilovu rekaciju kojom je na petoj sjednici 17. srpnja izopćio Ivana i njegove pristaše. Vidjevši nepravilnosti, car Teodozije odlučuje prihvatiti i jednu i drugu odluku, uslijed čega Nestorije odbija daljnju obranu povlačeći se u jedan samostan u Antiohiji, dok Ćirlova osuda nikad nije izvršena. Nakon ove dosta zaoštrene situacije dolazi do pregovora između Ćirila i Ivana Antiohijskog koji dovode do pomirenja 433. godine: antiohijci se odriču Nestorija, potvrđujući njegovu osudu,158 a Ćiril se odriče svojih 12 anatematizama. Obje strane 157 Ćiril nije mogao dugo čekati one koji su kasnili, jer se je iz dana u dan situacija u Efezu pogoršavala, ne samo radi rasprava predstavnika različitih struja, već i radi velike vrućine, bolesti i smrti nekihi od sudionika. 158 Nestorije je nakon nekog vremena (godine 436.) morao u progonstvo u Petru u Arabiji, a onda u Veliku Oazu u libijskoj pustinji. Živio je još dosta nakon svoje osude, gotovo sve do Kalcedonskog sabora (451.), a u jednoj svojoj kasnijoj apologiji (Knjiga Heraklida Damaščanina) je ustvrdio je da postiji sukladnost između njegova nauka i Tomusa ad Flavianum pape Leona Velikga.

122

PATROLOGIJA

prihvaćaju obrazac vjere (formula jedinstva) u kojem se tvrdi da je u jedinom Kristu, Sinu i Gospodinu, došlo do spajanja dviju naravi, ljudske i božanske, bez miješanja, tako da je on istobitan Ocu po božanstvu i istobitan ljudima po čovještvu, a Marija je proglašena Majkom Božjom. Potvrđujući zajedničku vjeru Crkve i pronalazeći konačni sklad u dogmatskim formulacijama između dviju kristoloških postavki, aleksandrijske i antiohijske, stvorili su pretpostavke za rješavanje buduće krize na Kalcedonskom saboru, za koju nisu ni slutili da će teko brzo uslijediti.

Ćiril Aleksandrijski Ćiril je rođen između 370. i 380. godine u Aleksandriji. Kao nećak aleksandrijskog patrijarha Teofila, odgojen je u religioznom duhu,159 te je 403. bio u ujakovoj pratnji na saboru „Ad Quercum“ na kojem je bio svrgnut Ivan Zlatousti.160 Nakon Teofilove smrti, izabran je u listopadu 412. godine za aleksandrijskog patrijarha, usprkos protivljenja mnogih koji su držali da je žestok i autoritativan kao i Teofil, osim što je bio okretan u politici i neumoljiv opor prema protivnicima. Takav se pokazao prema novacijancima, židovima (dao da se uništi njihovu koloniju u Aleksandriji), pa čak i s carskim namjesnikom u Aleksandriji. Politika nasilja koju je provodio dovela je do toga da je horda fanatičnih monaha zapalila Ipaciju, poznatu neoplatonsku filozofkinju, uništivši ujedno sva njezina djela. Djela Najpoznatija Ćirilova egzegetska djela su: De adoratione et cultu in spiritu; Glaphyra seu Commentaria scita et elegantiora (Elegantni i znalački komentari) 13 knjiga; Commento al Vangelo di Giovanni, 12 libri di cui due perduti; Commenti a Isaia e ai dodici profeti minori. Dogmatska djela su mu: Contro gli ariani scrive il Thesaurus de sancta et consubstantiali Trinitate e il De sancta et consubstantiali Trinitate. Contro i nestoriani scrive Adversus Nestorii blasphemias contradictionum libri quinque, Apologeticus pro duodecim capitibus adversus orientales episcopos, Epístola ad Evoptium adversus impugnationem duodecim capitum a Theodoreto editam e la Explicatio duodecim capitum Ephesi pronuntiata. Sačuvana su također tri pisma Nestoriju, od kojih je drugo i treće potvrđeno na saboru u Efezu i Kalcedoniji. Napisao je pismo i Ivanu Antiohijskom, nazvano Efeški simbol. Iz posljednjeg razdoblja života mu je djelo u deset knjiga protiv Julijana Apostate Pro sancta christianorum religione adversus libros athei Juliani.Korizmene poslanice, epistolarij, govori (Sermo in laudem Deiparae)

Nauk Za razliku od antiohijskih teologa, koji stavljaju u prvi plan Kristovo čovještvo i jedinstvo dviju naravi, koje ostaju cjelovite u jednoj osobi, Ćirilova kristološka misao se nadahnjuje na shemi Logos-sarx polazi od Kristova božanstva i jedinstva osobe božanskog Logosa koji postoji od vječnosti i utjelovljuje se na koncu vremena. Takav pristup ipak ostavlja više otvorenih pitanja, ponajprije ostaje problem kako objasniti 159 Nije sigurno je li jedno vrijeme bio monah.160 Premda je Zlatousti bio rehabilitiran 412. godine, Ćiril tek 417. dopušta da ga se stavi njegovo ime na diptihe aleksandrijske crkve.

123

PATROLOGIJA

jedinstvo u osobi Logosa, to jest na koji način nakon utjelovljenja postoji ljudska narav, može li postojati a da je ne apsorbira ona božanska. Isto tako se postavlja pitanje ostaje li cjelovita, sjedinjena a ne pomiješana, u zajedništvu s božanskom a da se u nju ne pretopi. Ćiril drži da se radi o otajstvu i kao takvom mu treba pristupiti. Da bi objasnio jedinstvo dviju naravi u osobi Logosa, Ćiril odbacuje pojmove kao što je zajedničko stanovanje, spajanje ili odnos približavanja i dodira (synapheia), kako vele antiohijci, a koristi izraz hipostatsko jedinsto (hénosis kat' hypostasin). Također jedan drugi Ćirilov izričaj “jedna utjelovljena narav Boga Logosa” (mia physis tou Theou logou sesarkomenee) dovodi u pitanje odnos ljudske i božanske naravi u Kristu, te ostavlja prostora za krivo razumijevanje, što će se kasnije i dogoditi s monofizitima.161 Međutim, Ćiril je objasnio da pod pojmom narav (physis) pretpostavlja individualnu, konkretnu, subzistentnu narav, što odgovara pojmu osobe (=hypostasis), tumačeći ovu formulu u smislu da se, u teoriji, prije sjedinjenja, mogu zamisliti dvije Kristove naravi, ljudska i božanska, međutim nakon sjedinjenja je ostala samo jedna samostojeća (subzistentna) narav, to jest samo jedna hipostaza, a to je ona Logosova, obdarena također svim vlastitim odlikama ljudske cjelovite naravi, ujedinjenima a ne pomiješanima s vlastitim odlikama božanske naravi, tako da je potvrđivao Krista cjelovitim Bogom i cjelovitim čovjekom u samo jednom subjektu, onom božanskog Logosa. Ovakvi izričaji imaju za cilj potvrditi prirodno jedinstvo, to jest prirodni neraskidivi spoj (Anat. 3). Stoga se Ćiril opire Nestorijevu pokušaju razdvojenog gledanja dviju naravi u Kristu, radi čega Mariju naziva samo majkom Kristovom (Christotokos), a drži da je nužno rabiti naziv Bogorodica (Theotokos), čime se potvrđuje da u Kristu postoji samo jedna osoba, osoba Sina Božjega, koji se po tijelu rodio od Marije, osobno sjedinjen s tijelom. Marija je stoga Bogorodica ne u smislu da je Logos od nje primio svoje postojanje, već u smislu da je Logos, nakon što je odlučio uzeti ljudsku narav, prihvatio je biti rođen po tijelu iz njezina krila. Dvije naravi, božanska i ljudska, u Kristu su potpune i ne pomiješane u jednoj osobi, te stoga mogu se pripisivati božanskoj osobi sve vlastitosti (idiómata) ljudske naravi, pa tako i reći da se Bog rađa, trpi i umire, premda je rođena, trpjela i umrla samo njegova ljudska narav (communicatio idiomatum). Ako se može reći da se Bog rađa, onda je i Marija Bogorodica. Ćirilova kristologija je nadahnuta tradicionalnom aleksadnrijskom teološkom postavkom Logos-sarx, prisutnom u tom kršćanskom središtu od posljednjih desetljeća 3. stoljeća. Premda naglašavajući prednost božanske naravi u odnosu na ljudsku, koja je samo pasivno sredstvo božanske, Ćiril se trudi potvrditi cjelovitost ljudske Logosove naravi. Takvim subordinacionizmom Ćirli predstavlja suprotnost antiohijskoj školi koja vrijednuje autonomiju ljudske Kristove naravi do te mjere da je drži još jednim subjektom uz božanski Logos, što, po njemu, dovodi do podjele u Kristu. On stavlja veliki naglasak na jedinstvo subjekta u kojem se događa sjedinjenje, tumačeći da postoji samo jedna hipostza (osoba), osoba božanskog Logosa, koja je sebi pridružila potpuno i cjelovito čovještvo, ne kompromitirajući pri tom jasno razlikovanje naravi (uvijek se opirao, s određeni iznimkama, da pridruženo

161 Ćiril je bio uvjeren da se radi o Atanazaijevoj sintagmi, a u biti radilo se o rečenici preuzetoj iz djela Apolinara iz Laodiceje.

124

PATROLOGIJA

čovještvo u Kristu definira pojmom narav). Štoviše, postupno je postajao nepovjerljiviji prema tradicionalnoj antiohijskoj terminologiju u središtu koje je bila ideja da je božanski Logos sebi pridružio čovjeka (homo assumptus), to jest da je čovjeka zaogrnuo svojim božanstvom, u toliko što mu se činilo da se takvim izrazima jedinstvo predstavlja na vrlo izvanjski način, pa je zato radije govorio o Logosu koji je postao čovjekom (usp. Iv 1, 14), odbacujući antiohijske izraze koji su govorili o hramu u kojem se nastanilo božanstvo. Ćiril je stoga bio vrlo jasan i precizan govoreći da se pri ujedinjenju vlastitosti čovještva i božanstva nisu izmiješane, premda se, na temelju jedinstva, može pripisati jednoj ono što je vlastito drugoj. Svoje stavove potkrijepljuje primjerom jedinstva duše i tijela u čovjeku u kojem se ljudskom subjektu pripisuju vlastitosti i duše i tijela ne razdjeljujući u govoru njihove vlastite funkcije.

125

PATROLOGIJA

25. Kalcedonski sabor

Efeški sabor je potvrdio Ćirilovu teologiju, na kojoj se gradilo tumačenje Osobe Isusa Krista. Oni koji nisu znali dobro protumačiti tu formulu, donosili su i svoja tumačenja. Utjecajni carigradski monah Eutih je oko 445. godine primjerice tumačio formulu mia phisis bez preciznosti koju je imao Ćiril, tako da je nijekao Isusovo čovještvo. Eutih se predstavljao kao autentični tumač Ćirilove teologije. U tom zagrljaju božanske i ljudske naravi gubi se ljudska narav, stapa se u božansku.162

Rezultat njegove teologije je da se izgubilo Isusovo čovještvo. Takva struja se kasnije nazvala monofiziti. Najprije ga pobija Teodoret Cirski (447.), ne spominjući mu ime, a prozivajući ga da niječe Kristovo čovještvo. Godinu kasnije reagira i Euzebije iz Dorilea, tako da se u studenome saziva jedan mali sabor s biskupima koji su se u tom trenutku našli u Carigradu, pod predsjedanjem lokalnog ordinarija Flavijana. Eutih je tvrdio da ne umanjuje Kristovu ljudsku narav na Apolinarov način. Tvrdio je, naime, da Isus nije homousios (istobitan) s nama, nego je rezultat spajanja dviju naravi u jednu narav. Prije spajanja su bile dvije naravi, a nakon spajanja samo jedna. Nakon što je Eutih na saboru osuđen da niječe stvarno Kristovo čovještvo na način Apolinara i Valentina, odmah su se podigle i oštre reakcije Ćirilovih pristaša (Dioskur Aleksandrijski) koji su to protumačili kao napad na Ćirilovu teologiju. Odmah je sljedeće godine (449.) došlo do sabora u Efezu koji je rehabilitirao Eutiha, a osudio protivnike (Teodoreta i Flavijana). Crkva je osudila Eutihov nauk, kao i sve njegove pristaše. Eutihove pristaše su željeli na silu nametnuti njegovu teologiju, pozivajući se na Ćirilovo nasljeđe. Nisu htjeli prihvatiti pismo pape Lava Velikog te ih papa osuđuje. U Kristu postoje dvije naravi.

Godine 451. je sazvan opći sabor u Kalcedonu. Htjelo se definirati problem monofizita. Sabor nije donio novu ispovijest vjere nego je donio dogmatsku definiciju koja je postala teološki temelj za Kristologiju i dan danas ova definicija je nenadmašiva: Slijedeći dakle svete Oce svi mi jednodušno naučavamo da Gospodina Isusa treba priznavati za jedinoga Sina. Isti je savršen u Božanstvu, isti je savršen u čovještvu, isti je pravi Bog i pravi čovjek iz razumom obavijene duše i tijela. Isti je po Božanstvu istobitan s Ocem, a po čovještvu istobitan s nama, u svemu nama jednak osim u grijehu. Isti je po Božanstvu rođen od Oca prije vjekova, a s druge strane u posljednje vrijeme po čovještvu rođen od Marije djevice i Bogorodice radi nas i našega spasenja. Jedan je i isti Krist, Sin, Gospodin i Jedinorođenac za koga se priznaje da je u dvije naravi nepomiješan, nepromjenjiv, nepodvojen i nedjeljiv. Kod toga nigdje nije radi jedinstva zanijekana neočitost naravi, štoviše isto je sačuvana vlastitost svake od naravi koje se sjedinjuju u jednoj osobi i jednoj hipostazi. Jedinorođeni Sin, Bog Riječ i Gospodin Isus Krist nije podijeljen niti podvojen u dvije osobe, nego je jedan te isti kao što su nas već prije proroci poučavali o njemu, a i On sam nas je u tome poučio, a time i kako nam je simbol vjere Otaca prenio.163

To je bio vrhunac teologije onoga vremena. U ovoj definiciji se osjeća utjecaj antiohijska, Aleksandrijska i Rimska škola. Glavni naglasak u ovoj definiciji je na

162 Kao kap vina u oceanu, ni ne primjeti se (Eutih).163 Misli se na nicejsko carigradski simbol vjere.)

126

PATROLOGIJA

jedincatosti Osobe Isusa Krista, i to je njegov osobni identitet. Naglašava se posjedovanje i ljudske i božanske naravi, te se ne ostavlja prostora herezama koje je Eutih htio progurati jer Kristova čovječnost nije bila nešto sporedno, usputno. Naglašava nepromjenjivost i neopozivost Božje ekonomije spasenja. Osoba Isusa Krista je najljepši i nenadmašni način jedinstva Boga s čovjekom. U Isusove dvije naravi potvrđuje se stvarnost i opstanak ljudske naravi. U spoju s božanskom naravi ne gubi se (ljudska narav) nego je uzdignuta na najveći stupanj časti. Te dvije naravi se ne miješaju (inconfuse). Ne mogu se više mijenjati (immutabiliter), ne mogu se dijeliti (indivise) i nikad se ne mogu rastaviti (inseparabilite). Dvije naravi – to ne označava jedinstvo kao zbroj (1+1) nego na poseban način afirmira neuništivost ljudske naravi u ovom spoju u Isusu. U Njemu se «spašava» i Božanska i ljudska dimenzija (ne stapa se ljudska u božansku). Tako se na jedinstven način čuva Božja ekonomija spasenja koja bi u svakoj drugoj formulaciji imala negativne posljedice. Javilo se još jedno pitanje: je li ljudska narav u Bogu nešto mijenja ako je uznesena na nebo s Božanskom naravi? Je li ona dodaje nešto Bogu? Je li sada gore Trojstvo ili četverstvo? Ako Isusu ljudska narav ne znači ništa onda je ona gore nepotrebna. Ako se Bogu nešto doda onda On nije neizmjeran, nije nepromijenjiv. No Kalcedonska definicija govori da su te dvije naravi nedjeljive. Odgovor na to je sadržan u ovome: Bog je to od vječnosti planirao (predestinacija). Bog je imao oduvijek tu namjeru, ideju, predvidio je. Predvidjevši, automatski je realizirao (Bogu su ideja i realizacija isto). Ako Krist nešto mijenja u Bogu onda i svaki čovjek kad umre nešto mijenja u Njemu, a time spasenje postaje upitno.

Teodoret Cirski (oko 393.- oko 466.)Biskup Cira i teolog, rodio se u Antiohiji oko 393. godine. Od malena je odgojen u sirijskim monastičkim krugovima gdje je bio poučen u klasičnoj i kršćanskoj kulturi. Neke nepotvrđene predaje govore da su mu učitelji bili Ivan Zlatousti i Teodor Mospuestijski, a da su zajedno s njim studirali Nestorije i Ivan Antiohijski. S 23 godine stupa u samostan u Nicerti (kod Apomene), a 423. je imenovan biskupom sirijskog gradića Cira, kod Antiohije. Osim što je pobijao židove, arijance, moakedonijance i marcionite, postoje naznake da je na početku svog biskupstva pobijao i razna krivovjerja prisutna u zajednicama tog kraja. Iz prvog razdoblja njegova života je i djelo Dokazivanje evanđeoske istine pomoću grčke filozofije (Graecorum affectionum curatio), apologija kojom pobija grčko poganstvo.164 Nakon što Ćiril piše svoje Anatematizme protiv Nestorija, Teodoret se uključuje u raspravu, te na zahtjev Ivana Antiohijskog pobija Ćirila u djelu Reprehensio duodecim capitum seu anathematismorum Cyrilli.165 U ovom trenutku teološke rasprave između dviju škola, Teodoret tvrdi kako Ćirilova postavka ovisi o Apolinaru iz Laodiceje, te da se time izlaže opasnosti osporiti Kristovo puno čovještvo. U isto

164 Radi se o posljednjoj kršćanskoj apologiji, potpuno sačuvanoj, koja se sastoji od 12 govora u kojima postavlja temeljna filozofska pitanja, te stavlja jedne pored drugih kršćanske i poganske odgovore na njih, dokazujući da kršćanska vjera nije inferiorna u odnosu na grčku misao165 Ovo djelo se izgubilo jer je 553. godine na Drugom carigradskom saboru osuđeno, ali ga se gotovo cjeloviti tekst može rekonstruirati na temelju Ćirilova odgovora na isto u jednom pismu: Epistola ad Euoptium adversus impugnationem duodecim capitum a Theodoreto editum.

127

PATROLOGIJA

vrijeme ukazuje na opasnost arijanske nauke koja u utjelovljenom Logosu ne razlikuje čovještvo od božanstva. Iz tog razdoblja su i druge dvije Teodoretove knjige De sancta et vivifica Trinitate i De incarnatione Domini, sačuvane pod Ćirilovim imenom. U njima se Teodoret poziva na atanazijevsku tradiciju da bi razlučio teologiju od ekonomije, na temelju čega opravdava takozvanu dijelnu kristologiju.166 Nakon Efeškog sabora Teodoret objavljuje Pentalogus, pet knjiga protiv Ćirila i saborskih odluka.167 Bez sumnje je bio uključen u izradu formule sjedinjenja iz 433., ali je sam nije potpisao jer se istovremeno tražilo da se potpiše i Nestorijeva osuda. Novo pogoršanje odnosa između Antiohije i Aleksandrije nastupilo je 438. godine, kad je Ćirli prozvao Diodora iz Tarza i Teodora Mopsuestijskog kao Nestorijeve učitelje i oce nestorijanizma, s čime se Teodoret nije mogao složiti, već zasebnim spisom (Za Diodora i Teodora) brani uspomenu na ovu dvojicu teologa i utemeljitelja antiohijske škole. Nakon određenog mirnog razdoblja, Teodoret 447. godine piše Eranistes seu Polymorphus (=Prosjak), pobijajući Eutihovo monofizitsko naučavanje koje se širilo u Carigradu i u Egiptu, gdje ga je podupirao Ćirilov nasljednik Dioskor. Djelo je sastavljeno u četiri knjige i u obliku dijaloga između pravovjernog i vjernika i jednog monofizite, prosjaka ili čovjeka mnogih oblika jer se u njegovu nauku nalaze mnogi elementi preuzeti od prethodnih krivovjerja, počevši od doketizma do apolinarizma. Teodoret brani pravovjernu nauku po kojoj Utjelovljenje nije proizvelo nikakvu promjenu u božanskoj naravi Kristovoj, a još manje upijanje ljudske naravi u božansku. Nakon sjedinjenja dvije su naravi ostale različne bez miješanja, tako da božanska narav nije mogla trpjeti na križu.168

Za vrijeme sabora nazvanog Efeško razbojstvo (Latrocinium Ephesi) održanog 449. godine na kojem se prisilno uz pomoć Cara Teodozija II. nametnulo Eutihovo oslobađanje od krivnje,169 da bi onda Teodoret bio svrgnut s biskupske stolice. Nakon Teodozijeve smrti carica Pulherija i car Marcijan sazivaju sabor u Kalcedonu (451.) koji Teodoreta vraća na položaj, ali pod uvjetom da osudi Nestorija. Ovaj put Teodoret je to učinio, očito ne zbog osobnog interesa, već zbog osjećaja susretljivosti prema stvarnim potrebama cijele Crkve, jer se na saboru došlo do formulacije koja je imala u vidu temeljne zahtjeve i rezultate antiohijske kristologije. Teodoret je ostao na čeli cirske crkve do svoje smrti (oko 466.). Skoro 100 godina nakon smrti Teodoret je osuđen kao heretik zajedno s Nestorijem posthumno na Drugom carigradskom saboru.170 166 Ključnu ulogu ima tekst Fil 2, 5-8: „Krist Isus, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom... nego sam sebe 'oplijeni', uzevši lik sluge...“. 167 Sačuvani su samo ulomci ovog djela. 168 Eranistes je značajan i radi metode vrednovanja i sinteze tradicije, jer u njemu Teodoret koristi opsežne izvore, tako da je sačuvano 238 ulomaka iz 88 patrističkih vrela. Takav postupak je vrlo važan radi osjećaja za tradiciju koji se stvara, ali ima i svojih ograničenja jer je opasnost zloporabe meterijala koji se koristi. Ovo djelo je sačuvano u izdanju koje je prošireno nakon Kalcedonskog sabora. 169 Aleksandrijski biskup Dioskor nije dao da se pročita pismo pape Leona Flavijanu (Tomus ad Flavianum), pa su papini legati protestirali i napustili sabor, koji je papa kasnije nazvao razbojničkim. 170 Već 544. godine je car Justinijan obznanio edikt kojim post mortem osuđuje Teodora Mopsuestijskog, Teodoreta i Ibu iz Edese (Tria Capitula), jer su ih mrzili monofiziti kao poticatelje Nestorijeva krivovjerja. Papa Viglije je odbijao potpisati ovu osudu, nakon čega je car dao da ga se dovede u Carigrad (početkom 547.), opirući se carskoj volji sve dok nije u travnju 548. potpisao Iudicatum u kojem osuđuje Tria Capitula, a potvrđuje vrijednost Kalcedonskog sabora. Uslijed oštre reakcije zapadnog episkopata, papa je povukao osudu, tražeći sazivanje crkvenog sabora. U iščekivanju saziva sabora i okupljanja sudionika morao je dodatno pretrpjeti mnogo nasilja, ali njegov Constitutum od 14. svibnja 553. godine, premda osuđuje mnoge doktrinalne izjave izvučene iz djela Teodora Mopsuestijskog, odbija osuditi sjećanje na nj, kao i na Teodoreta i Ibu. Ali koncil koji je započeo s radom bez njega nekoliko dana prije, osudio je Tria

128

PATROLOGIJA

Teodoret je napisao i mnoga egzegetska djela koja se mogu podijeliti u dvije vrste: a) cjeloviti komentari (Razlaganje psalama, Razlaganje Pjesme nad pjesmama, Tumačenje Pavlovih poslanica; b) komentari u obliku pitanja i odgovora (Pitanja o Osmoknjižju i knjigama Kraljeva i Ljetopisa). Egzegeza mu je pretežno literarna, ali u odnosu na ostale antiohijce, samostalan je i mnogo više prostora daje alegorijskom tumačenju, naročito kad je riječ o tradicionalnoj tipologiji. Uz već spomenutu apologetsku djelatnost, Teodoret je napisao i Deset govora o Providnosti, a značajan je i kao pisac povijesnih djela. Napisao je vać u mladosti Povijest monaha i o njihovom pobožnom životu (Historia religiosa seu ascetica vivedni ratio), opisujući život nekih asketa i monahinja, a najznačajnije mu je djelo ove vrste Crkvena povijest (Historia ecclesiastica),171 te Sažetak krivovjerničkih priča (Haereticorum fabularum compendium) u 5 knjiga. Prve četiri opisuju krivovjerja od Šimuna Vrača do Nestorija i Eutiha, a peta je sustavno suočavanje glavnih krivovjerja s crkvenim naukom.

Capitula, a Vigilije je potvrdio osudu 8. prosinca iste godine. 171 Teodoret nastavlja Euzebijevu Crkvenu povijest od 323. do 428. godine.

129

PATROLOGIJA

26. Sveti Augustin

26.1 Život - Bio je najveći mislilac kršćanske starine. Svojim duhom i spisima zadužio je Crkvu svoga vremena i kasnije generacije. Imao je veliko iskustvo vjere i uspio je stvoriti sintezu kršćanskog života. Kod njega nalazimo na genijalan način ono o čemu je Crkva mislila. Rođen je 354. godine u Tagasti u Africi. Studira retoriku i gramatiku. Sa 17. godina odlazi u Kartagu. Sa 18 godina ima nezakonitog sina Adeodata. Sa 19 godini ima prvo od svojih obraćenja – obraćenje na filozofiju (zaokret u životu). U istom razdoblju se razočarao Biblijom jer u njoj nije mogao pronaći ljepote ni stila i smatrao ju je knjigom za puk. Bibliju i vjeru svoje majke smatrao je nedoraslom. Augustin je tražio racionalne odgovore na filozofske probleme oko sebe. Želio je otkriti istinu o Bogu, svijetu i ljudskoj duši. U to vrijeme Augustinu su manihejci172 obećali da će mu dati odgovore na sva njegova pitanja.

172 Začetnik maniheizma je Manes o Manichaeus, rođen u travnju 216. godine. Otac mu je bio Patik ili Patek, partskog visokog roda arsacidskog podrijetla, i majke Mirjame, vjerojatno judeokršćanke iz iste plemićke loze. Već od djetinjstva živio je s baptistima, a s 12 godina je primio od Duha, svog nebeskog alter-ega, prvi poziv da se odijeli od Elkasaita, a prima i objavu rata između svjetla i tame. S 24 godine dobio poziv da se proglasi apostolom Svjetla i Spasenja, božjim poslanikom jednakim Taratustri, Isusu i Budi. Proputovao je od Indije, gdje upoznaje budizam, pa sve do Egipta i cijelog Perzijskog carstva. Maniheizam je sinkretizam judeokršćanskih i indoiranskih učenja, nadahnut iranskim, babilonskim, budističkim i kršćanskim učenjima. Temeljna dogma je izgrađena na dulizmu, a sastoji se od borbe između Svjetla i Mraka, Dobra i Zla, Boga i Materije, kao dva suprotna principa, koji su jednako vječni i početno međusobno nezavisni. Spasenje poprima vrlo komplicirane oblike, ali se u biti svodi na povijest istog heroja koji je pao u carstvo mraka i pozvan na svjetlo, „Spašeni Spasitelj“. Tijek spasenja se događa u tri momenta: prošlost - onaj koji prethodi miješanju Duha i Materije; sadašnji - srednji, u kojem se događa miješanje dvaju Korijena; završni, to jest budući u kojem će doći do uspostavljanja Dobra i Zla u njihovoj samostojnosti u dvije odijeljene Zone. Zona dobra je Sjever, a Zona zla je Jug, a svaka od njih ima na čelu jednog kralja: Oca Svjetla i Kneza Tame. Svako je kraljevstvo sastavljeno od 5 elemenata ili stabala. Božanskom svjetlu pripadaju Inteligencija, Misao, Razbor, Volja, Rasuđivanje, a demonskim tamama Zamračujući Dim, Zatornička Vatra, Rušilački Vjetar, Mutna Voda, Bezdanska Tama. I maniheistička antropologija je bitno dualistička. U čovjeku duša i tijelo predstavljaju dva iskonska principa: svjetlo i tamu, te se njihov moral temelji i razvija na nastojanju da se doša oslobodi tijela. Kad sva svjetlost i sve zarobljene duše budu oslobođene i uziđu na sunce, nebo i zemlja (materija) će se urušiti i odijeliti, dok će kraljevstvo svjetlosti trajati vječno. Manihejski vjernici dijele se na Izabrane i na Slušatelje. Prvi se dijele na Učitelje, Biskupe, Svećenike, Istinoljupce kojima je na čelu Manijev predstavnik Archegós, te su dužni obdržavati celibat, odricati se mesa i izbjegavati požudu i laž. Slušatelji imaju pravo stupati u brak, mogu raditi, moraju se čuvati čistima i ne težiti bogatstvu. Konačno oslobođenje čovjeka događa se prosvjetljenjem koje Izabranici (electi) prenose Slušateljima (audientes), koji su s onim privima povezani putem „milostinje“. Milostinja, molitva i post su tri stožera manihejske etike. Prilozi koji se daju Svetima osiguravaju odmor u Crkvi, oslobađajući svjetlosni dio hrane i dajući oproštenje grijeha onima koji daju priloge. Molitva je poput svjetla koje se uzdiže prema nebu, te anticipacija konačnog putovanja u Stupu Slave, na Mjesečev i Sunčev Brod, i odatle u Kraljevstvo. Post je pokorničko okajavanje koje „uništava lava“, oslobađajući grešnika od tjeskobe. Grijesi se (ustiju, ruku i grudi) odriješuju u ispovijedi. Manihejci ne dopuštaju krvne žrtve, niti slike božanstva. Prakticirali su krštenje, pričest i primali su odriješenje prije smrti. I gnosticizam je na njih dijelom izvrišio utjecaj, utoliko što su bili protivnici Staroga zavjeta i židvostva, koje su smatrali religijom tame. Manihejski je moral zaokupljen spasenjem čovjeka koji je rođenjem došao u materijalni svijet, koji mu je stran i nepodnošljiv. Svijet i tijelo su samo izvorište kušnja i padova. Čovjek osjeća zarobljenim u tijelo, u vrijeme, u svijet, a i budućnost je upravljena smrti, zlu, pod stalnom prijetnjom da se okalja, te se stoga javlja potreba za oslobođenjem. Prema maniheizmu između duše i Boga (principa svjetla) vlada istobitnost, pa je duša dio božanske biti. Spašavajući ljude, bog u stvari spašava sama sebe, čime je i spasitelj i spašenik. Budući da je čovjek zatvoren u materiju koja je u svojoj biti „požuda“, zli nagon za užitkom, „instinkt smrti“, koji se dade usporediti ili gotovo poistovjetiti sa seksualnom željom (libido), to je zapravo ona proždiruća vatra u samoj materiji. Taj se nagon nezaustavljivo razvija u našem nesvjesnom ili kao u nekoj podsvjesti. Materija je, prema manihejcima, ono nesvjesno ili instrument nesvjesnoga, ali kad se čovjek uputi putem spasenja, potiskuje ju Svjetlost koja je Dobro i Svijest. Duša koja je istobitna s Bogom u ropstvu je ovog zlog stanja. Maniheizam u biti ne govori o dvije duše u čovejku, nego o dvije naravi, između duše koja je izišla iz Boga i Svjetlosti (viša narav), te tijela rođenog iz požude i Tame (niža narav). U ovakvom stanju u čovjeku se začinje nostalgička čežnja za oslobođenjem od materije, a budući da materija ima u požudi svoj najveći izričaj, najteži grijeh će biti blud koji pripada kategorijhi niskoga, životnjskoga, otuđenja i nesvjesnosti. Njegova posljedica je rađanje djece, te tako ljudi postaju sukrivci i oruđe plana Zloga koji ljude gura da kroz tijelo svojih

130

PATROLOGIJA

Augustin odbacuje kršćansku vjeru svoje majke, iako je bio katekumen, nije bio kršten. Devet godina je bio u prvoj kategoriji manihejaca tj. slušatelj. Augustin međutim nije bio zadovoljan ni s manihejcima jer mu oni nisu zadovoljili njegovu žeđ za istinom, za počelima svega.173 Razočaran, jer nije dobio odgovore napušta manihejce i prepušta se gnoseološkom skepticizmu.174 Uz ovaj skepticizam vezan je i moralni relativizam.175 Godine 383. odlazi u Rim, a u Milano godinu dana kasnije.176

Tu je počeo predavati retoriku i gramatiku. Manihejci su željeli i u Rimu s njime stupiti u kontakt. Augustin ih odbija jer želi do istine doći sam. U Milanu Augustin se susreće sa kršćanskim filozofskim krugovima koji su okupljeni oko svećenika Simplicijana i biskupa Ambrozija. Oni su tvorili kršćanski krug intelektualaca koji su svoja razmišljanja temeljili na neoplatonizmu. Neoplatonizam polazi od nematerijalnih principa, pa je stoga bio filozofija koja je najbliža kršćanstvu. Pomoću neoplatonističkih hipostaza moglo se pobliže objasniti pojam kršćanskog Boga. Kod njih je bila i alegorijska egzegeza177 što je posebno zanimalo Augustina. Ono što je čuo kod Ambrozija zaintrigiralo ga je i iznenadilo. Otkriva mogućnost tumačenja Svetog pisma, na drukčiji način, alegorijski način.178 Otkriva da je moguće pomiriti živu vjeru svoje majke Monike (vjeru srca) sa intelektualnim zahtjevima. Augustin počinje čitati neoplatonističku literaturu. Otkriva da je Bog u svojoj biti nematerijalan. Uz pomoć filozofije otkriva principe koji opisuju Božansku bit. Spoznao je da kršćanstvo ne naviješta ništa drukčije. Malo pomalo odlučuje se na kršćanstvo. Na Uskrs 387. Augustin prima krštenje u Milanu od biskupa Ambrozija. Kasnije odlazi u Cassiciacum i počinje pisati svoja djela. Piše protiv materijalističkog shvaćanja filozofije.179 Otkriva da kršćanstvo i filozofija mogu ići zajedno. Otkriva autentičnu kršćansku filozofiju i nakon toga piše filozofima.

26.2 Augustin postaje biskup - Godine 388. se vraća u Afriku sa svojim prijateljima sa željom da se i dalje bavi kršćanskom mišlju.. Na putu u Ostiji mu umire majka Monika. U Africi mu se javlja želja da osnuje samostan i da živi kao monah, ali ne želi živjeti asketskim životom, nego kao neka vrsta filozofskog monaštva, gdje bi mogao nesmetano razmišljati180. Odlučuje osnovati samostan u Hiponu jer je imao biskupa, a u Tagasti, koja nije imala biskupa, postojala je mogućnost da ga uhvate i zarede181. Iako je osnovao samostan i u Hiponu su ga odmah tražili za svećenika i zaredili, a 395. godine biskup Valerije ga uzima za pomoćnog biskupa.182 Kao biskup Augustin se dao još intenzivnije na studij Svetog

potomaka produžuju robovanje djelička Svjetla, Životvorne duše koja je bila u njima. Od tri spasenjska pečata (signaculum oris, manus et sinus), manihejci su najviše naglašavali izbjegavanje širenja potomstva jer je po njima bio izvor širenja zla. Po njima veći je grijeh bio odnos muža i žene u cilju rađanja, nego odnos oženjenog čovjeka s priležnicom. Brak je bio samo ustuk ljudskoj slabosti, a djevičanstvo pravilo života. 173 Manihejci su mu govorili: "Doći će taj i taj i on će ti sve objasniti"174 Istina se ne može spoznati ako i postoji.175 Ako ne možeš spoznati istinu, nemaš temelja ni za moral.176 I majka Monika dolazi za sinom u Milano177 Utjecaj Origena na Ambrozija.178 Manihejci su svojim naučavanjem Starom zavjetu pripisivali princip zla a Novom zavjetu princip dobra. Alegorijska egzegeza nadilazi manihejsko razmišljanje.179 Contra Academicos, De Vitae beata.180 Za bavljenje filozofijom je potrebno vremena za čitanje i razmišljanje i potrebno se odmaknuti od svih briga.181 U to vrijeme bilo je malo pismenih ljudi, pa Augustin nije mogao proći ne zapažen.182 Mada je bilo protupravno da dva biskupa budu u istom mjestu, zbog heretika. Naime heretici su znali unaprijed sebi izabrati zamjenika.

131

PATROLOGIJA

Pisma. Sveto Pismo mu postaje primarni izvor nadahnuća, filozofija mu više nije središte nego sredstvo da dođe do punine istine. Komentira Pavlove poslanice Rimljanima i Galaćanima.183 Kao biskup počinje rješavati i neke pastoralne probleme. Raspravlja i bori se protiv donatista i ističe da je samo jedna prava autentična Crkva, ona koju je ustanovio Isus Krist. Ne može se na pravi način posjedovati milost ukoliko nije u zajednici Crkve. U petnaestak godina uspio je postići da se do 410./411. ostvari opadanje donatizma. Boreći se protiv manihejaca riješio je svoje probleme i odgovore ne egzistencijalna pitanja koja su ga mučila. Godine 410. događa se pustošenje Rima i Augustin počinje pisati djelo De Civitate Dei, a godinu dana kasnije se pojavljuje Pelagije koji propovijeda da se čovjek može spasiti svojim zaslugama. Augustin se tu upustio u veliku polemiku s njim što je trajalo do njegove smrti.

Augustinova misao Razum i vjeraMetodološki gledano, Augustinova misa se može sažeti s ova dva pojma:

razum i vjera. Zaveden manihejskom zabludom i promidžbom, u prvom trenutku je odbacio vjeru u ime razuma. Povratak u Katoličku Crkvu započinje otkrivanjem odnosa suradnje umjesto suprotnosti između vjere i razuma. Dva su puta kojima čovjek dolazi do spoznaje istine: auktoritet i razum. U kronološkom smislu prednost ima auktoritet, a u važnosti razum, to jest znanost. Njegova teloška pozicija se smješta između fideizma i racionalizma. Svojim „vjeruj da bi razumio“ (crede ut intellegas) Augustin se opire racionalizmu i svima koji ne drže vjeru korisnom za razumijevanje istine. S druge pak strane, onima koji obezvrijeđuju značenje razuma, Hiponac veli: „razumijevaj da bi vjerovao“, jer se ne može vjerovati bez razuma. Ne može se vjerovati ako prije nije došao do toga da mora vjerovati. Uz to razum pokazuje komu se mora vjerovati, tako da i vjera ima svoje oči kojima na neki način vidi da je istina i ono što još ne vidi. Zato Augustin stalno poziva da se u procesu vjere ne zanemari razum (intellectum valde ama), kao što je i sam dokazivao vjerodostojnost katoličke vjere i produbljivao joj sadržaje s ciljem da ljude privede k nadi da mogu pronaći istinu, to jest da u konačnici prionu uz Krista. Traženje istine na koje potiče ljude je u isto vrijeme je filozofsko i teološko, sastavljeno od tri momenta koja neće nikad odijeliti: korist vjere za spoznaju; poziv na razumsku očevidnost, gdje je to moguće; upućenost na mudrost, koja nije samo spoznaja, već i ljubav, posjedovanje, uživanje istine, koja je vrhovno čovječje dobro.

Filozofija Još kao mladi profesor Augustin je čitao i napamet znao djela mnogih filozofa

(Ciceron, Varon, Apuleo, Seneka, Aulio Gellio i Celso), a u Milanu je čitao Plotina i Porfirija, koje su ostali njegova povlaštena filozofska literatura. Neoplatonski filozofi su mu bili najdraži iz dva razloga: najbliži kršćanskoj misli i zato jer su stvorili zajedničko poučavanje prave folozofije, tvrdeći kako postoji sklad između Platona i Aristotela, te da samo neupućeni mogu misliti da se razilaze. Međutim, u isto je vrijeme nadišao i ispravio mnoge zablude u koje su upali filozofi nemajući svjetlo

183 Dok nije postao biskup napisao je tumačenje Knjige postanka i borio se protiv manihejskog naučavanja.132

PATROLOGIJA

vjere (postojanje manjih bogova, nužnost i vječnost stvaranja, preegzistencija i grijeh duša, ciklička povijest, poimanje nenaravnog jedinstva između duše i tijela, ideja o postojanju reinkarnacije). Već od samih početaka uhvatio se u koštac s razjašnjavanjem pojedinih nejasnih elemenata, te je uskoro rođena nova filozofija u kojoj mjesto pronalaze mnogi elementi kršćanskog nauka, odbacujući platonsku ili neoplatonsku etiketu, a dopuštajući samo jednu, onu kršćansku.184

Tri su temeljna principa na kojima se temelji njegova filozofija: nutrina, participacija i nepromjenjivost. Filozofija počinje ulaskom u nutrinu, ali ne da bi ostao u njoj, već da bi tražio ono što čovjeka nadilazi, a skriveno je u nutrini, a to je prisutnost istine. Istina je u nutrini i nadilazi ljudski razum, ne mogu je otkriti osjeti već samo razum. Predstavlja se s određenim oznakama: objektivnost, nužnost i univerzalnost, te kao takva neosporna. Ova trostruka sigurnost se pokazuje djelotvornom protiv skepticizma jer je nesumnjiva, protiv materijalizma jer objavljuje razumsku narav istine, protiv subjektivizma jer razum samo otkrive sigurnosti razuma, a ne stavara ih. S ovim principom nutrine, koji ima metafizičko a ne psihološko značenje, povezane su tri temeljne teze augustinovske filozofije: dokaz o Božjem postojanju, dokaz o duhovnosti duše i dokaz njezine besmrtnosti.

Drugi temeljni princip se može ovako sažeti: svako dobro ili je dobro po svojoj naravi ili biti, ili je dobro po participaciji. U prvom slučaju radi se o vrhovnom Dobru ili Bogu, a u drugom o nekom ograničenom dobru. U odnosu prema stvaranju, ovaj princip se izražava na sljedeći način: Svako dobro ili je Bog ili proizlazi iz Boga.185 I kako ljudski život ima trijadičan oblik, to jest biti, spoznati i ljubiti, tako se i princip participacije proteže na svaki pojedini element, te Augustin govori o participaciji na bitku, na istini i na ljubavi. Iz toga proizlazi poimanje Boga kao onog koji je uzrok bitka, svjetlo spoznaje i izvor ljubavi, iz čega onda dolazi i trostruka podjela filozofije na prirodnu, racionalnu i moralnu, te naposljetku i bitno rješenje ovih triju dijelova na stvaranje, prosvjetljenje i sreća, što su tri načina da se izrazi jedna te ista nauka o participaciji.

Treći princip je princip nepromjenjivosti, a glasi ovako: Pravi, istinski, autentični bitak je samo nepromjenjivi bitak.186 Zato svaka stvar, ukoliko promjenjiva, utoliko je podložena i ne bivanju, jer nema pravog bitka tamo gdje ga u isto vrijeme isključuje ne-bivanje. Ne-biti je ograničenje, sastavljenost i promjenjivost. Ovaj princip služi da se razlikuje postojanje bitka po biti i bitka po participaciji, to jest Stvoritelja od stvorenja, da bi se popeli do Boga po stupnjevima bića, da bi uspostavili ljestvicu bića, što su stupnjevi njihove promjenjivosti u vremenu i prostoru.

Središnje filozofske teme: Bog i čovjek Augustinova filozofija se razvija oko dvije bitne teme: Bog i čovjek. Ne

isključuje niti spoznaju svemira, ali je podređuje čovjeku koji je kruna i cilj svega. Ove dvije teme se razlikuju ali su neodvojive zahvaljujući činjenici da je čovjek slika Božja, a slika je neodvojiva od svog originala. Stoga je simultano nastojanje o božanskoj imanenciji i transendenciji tipično augustinovsko: najudaljeniji i najprisutniji, najviši i najbliži, najintimniji od najdublje intime, prisutan i odsutan. 184 Augustin nije ništa manje antiplatoničar nego platoničar. 185 De v. rel. 18, 35. 186 Usp. Serm. 7, 7; Conf. 7, 11, 17.

133

PATROLOGIJA

Filozofija kao put duha prema Bogu artikulira se u tri momenta: početak je uvijek u materijalnome svijetu, te ide od izvanjskih stvari prema unutarnjima, od unutarnjih prema onima koje ih nadilaze, ili rečeno općenito: ide se od promjenjivoga prema nepromjenjivome u tri ključna trenutka: istraživati svijet, ući u se, nadići se. Augustinski put nije samo metafizički dokaz iz promjenjivoga svijeta o postojanju nepromjenjive stvarnosti, već je u isto vrijeme i duhovno uzdizanje koje uključuje cijeloga čovjeka, koji mora prepoznati sebe da bi pronašao Boga. Sebe prepoznaje kad intuitivno shvaća da je biće koje postoji, misli i ljubi. Stoga se može popeti do Boga koristeći jedan od ova tri puta: bitak, istina i ljubav.187

Ako se Božju opstojnost može lako spoznati, govoreći o spoznaji Božje naravi, Augistin naglašava da je nespoznatljiva i neizreciva, jer nadnaravna izrsnost Božje uzvišenosti nadilazi ljudski jezik. Zato i reče: „Deus melius scitur nesciendo quam sciendo.“ Uz svu nespoznatljivu uzvišenost božanske naravi, ipak postoji put da se dođe do pozitivne spoznaje Boga, a to je put afirmacije, negacije i eminencije. Pojam Boga koji redovito izlaže je trostruk, kao što je trostruk put koji vodi k njemu. Bog je vrhovni bitak, prva istina i vječna ljubav.

Drugo središte prema kojem je usredotočeno augustinovo filozofko promišljanje je čovjek, čije otajstvo, narav, slobodu i duhovnost proučava vrlo strastveno. Imajući u vidu ljudsku narav, sastavljenu od tako različitih elemenata kao što je duša i tijelo, Augustin nadilazi helenističke spiritualizam koji je držao da je tijelo zatvor duše. Za Hiponskog biskupa nije tijelo zatvor duše, već propadljivo tijelo je njezin zatvor, a ona je rođena da bi dala formu tijelu, te je po svojoj naravi k njemu usmjerena i bez njega ne može biti blažena. To ipak ne znači da ne insistira na osobnoj duhovnosti i besmrtnosti duše, dokazujući da je duhovna spoznajom koju duh ima o samome sebi, a drugu prisutnošću neumrlih istina u njoj. Upravo ove opće i nepromjenjene istine (logičke, etičke, estetičke...) kojima je podvrgnut ljudski razum tvore Augustinov psihološki dokaz za postojanje Boga. Bez Boga ih nije moguće protumačiti, jer kao što u ontološkom redu materijalni svijet dolazi od Boga, tako i ovaj svijete misli i duhovnih stremljenja mora dolaziti od Boga.

Augustina je dugo mučilo pitanje porijekla ljudske duše. Odbacujući maniheističku ideju da je duša komadić božanske supstancije i da ne proizlazi transformacijom iz neke druge naravi, nego da je stvorena iz ničega, ali odbacujući i ideju materijalnog traducijanizma, Augustin se je stalno kolebao između duhovnog traducijanizma (generacionizam) i kreacionizma, ne skrivajući simpatije za drugu mogućnost. Ni Sveto pismo ni razum nisu mu davali dovoljno uvjerljivih argumenata, a obje ih je nastojao razumjeti u odnosu prema istočnome grijehu.

Središnja tema koja osvjetljuje otajstvo čovjeka i objavljuje njegovu veličinu polazi od činjenice da je stvoren na sliku Božju. Biti slika Božja vlastitost je unutarnjeg čovjeka, to jest duha a ne tijela. Slika je utisnuta na besmrtan način u besmrtnu narav duše, a sastoji se u sposobnosti da bude uzdignuta do neposrednog posjedovanja Boga, što grijeh izobličuje, a milost obnavlja. Čovjek je slika Božja ukoliko je sposoban stupiti u odnos s Bogom (capax Dei) i može biti dionik njegove uzvišene naravi. Iz činjenice da je čovjek capax Dei, proizlazi i činjenica da je

187 Drugi mu je najčešći i najtipičniji, a to ovisi o činjenici što se Augustinu sviđa polaziti od najnesumnjivijih istina, kao što je samosvijesti ili samohtijenje, da oduzme skepticizmu eventualne izgovore.

134

PATROLOGIJA

potreban Boga (indigens Deo). Premda posjeduje iznimno dostojanstvo, ipak je igraničen, smrtan i promjenjive, te da bi ostvario potpuno blaženstvo, mora prionuti uz nepromjenjivo dobro, da bi zasitio svoju potrebu, neophodan mu je Bog, to jest samo on je dostatan. Ali ako slika govori o sličnosti, stvorena slika govori o različitosti. Sličnost objašnjava najveću prikladnost milosti, a različitost pretpostavlja njezinu besplatnost i transcendenciju, čime se objašnjava susret Boga i čovjeka.

Vrlo važne teme augustinove antropologije su još sloboda, strasti (passiones) i značenje jezika. Protiv manihejaca je obranio nužnost ljudske slobode, a nije je zanijekao niti u raspravi s pelagijancima. U unutarnjoj borbi prije obraćenja dolazi do zaključka da u sebi nema dvije duše, kako su učili manihejci, već jednu, kao što je jedna volja. Kao oštroumni psiholog govorio je o strastima svodeći ih na zajednički korijen ljubavi, razlikujući strasti od osjeta, to jest da se može dogoditi da ih netko nema, ili da ih podloži razumu ili da mu budu neuredne (požuda).

Stvaranje Na tri velika filozofska podurčja i problema (bitak, spoznaja, ljubav) Augustin

nudi tri temeljna rješenja: stvaranje, prosvjetljenje i mudrost ili blaženstvo. Stvaranje je nauk koji pripada i vjeri i razumu, a njime se razjašnjava pitanje postojanja stvari. Produbio ju je i obranio protiv manihejaca (panteista) i protiv neoplatonista, koji premda su zastupali teoriju stvaranja, govorili su da je nužno i vječno. Stvar može nastati na tri načina: rađanjem, proizvodnjom ili stvaranjem. Bog je stvorio sve stvari ne iz svoje biti već iz ničega (ex nihilo). Nadalje, stvaranje se dogodilo u vremenu (in tempore) to jest s vremenom (cum tempore), a samo je Bog vječan. Bog stvara iz ničega po svojim vječnim namislima, što nisu drugo nego ideje uzorci koje postoje u Božjem umu, na kojima ima udjela sve što postoji. Vrlo važno kreacionističko učenje je ono o rationes seminale, nevidljivim sjemenima bitka, kojima tumači nastajanje stvari i bića koja Bog nije stvorio od početka u vidljivom obliku. Bog ne stvara iz potrebe niti iz nužnosti, već zato što to hoće, te radi toga ništa nije zlo od svega što je stvorio.

Što se tiče postojanja zla, Augustin tvrdi da ono nije supstancija, već da je nedostatak, pokvarljivost, pomanjkanje ili mjere ili ljepote ili moralnog reda. Stoga ne može postojati osim unutar dobra, ali ne vrhovnog Dobra, jer je nepokvraljivo, nego unutar promjenjivog dobra jer je stvoreno iz ničega. Stvari ne bi bile podložne propadljivosti kad bi bile stvorene od Boga, umjesto iz ničega. Postojanje zla nije dokaz protiv Božje dobrote, jer Bog ne stvara zlo, već ga samo dopušta. Zla koja se događaju na povijesnoj razini imaju penalno obilježje, te pretpostavljaju istočni grijeh. Vezano sa stvaranjem je i pitanje vremena, koje je vezano uz kretanje, ali pronalzi svoju mjeru u duši koja čuva sjećanje na prošlost, intuiciju sadašnjosti i iščekivanje budućnosti.

Prosvjetljenje Augustin je držao da je prosvjetljenje participacija na Riječi koja je Svjetlo

koje prosvjetljuje ljude. Bog je uzrok bitka, a kao takav i svjetlo spoznaje. Stoga je on unutarnji učitelj koji poučava čovjeka istini. Narav razumske duše je takva da, sjedinjena, sa stvarima razumske naravi, po prirodnom redu koji je rasporedio Stvoritelj, spoznaje ih u netjelesnom svjetlu, na način na koji tjelesne oči spoznaju ono što ih okružuje, budući da su stvorene sposobnima za ovo svjetlo i prema njemu

135

PATROLOGIJA

usmjerene. Ovo učenje je bilo tumačeno na liniji s platnizmom, ontologizmom, inatizmom, i skolastičkom apstrakcijom, međutim prve tri solucije ne odgovaraju tekstovima. Naime, on i predlaže ovo rješenje da zamijeni platonsku ideju sjećanja (reminiscencije); isključuje neposrednu spoznaju Boga – Boga spoznajemo kao uz pomoć ogledala (per speculum), to jes preko slika, te isključuje u Bogu spoznaju ne samo osjetilne stvarnosti već i razumske; i pretpostavlja da duh nema i sebi zadane ideje, već ih stječe (prije spoznaje osjetilni svijet, pa po njemu traži uzroke, da bi preko njih na neki način vidio nevidljive stvarnosti). Što se tiče četvrte mogućnosti, ako se misli na prosvjetiteljsku ulogu koju su razumu (intellectus agens) pripisivali skolastici, shvaćenog kao participirana sličnost nestvorenoga svjetla, usporedba može stati. Augustin drži da ljudski razum ne može biti svjetlo sam sebi, već je on svjetlo koje svijetli jer je prosvjetljeno, to jest stvoreno. Samo Bog je svjetlo sam sebi, te stoga pravo svjetlo. Božansko prosvjetljenje temelji sigurnost naših sudova i njihov univerzalni i nužni karakter.

Blaženstvo Čovjek prima blaženstvo s istog izvora s kojeg participira na bitku i posjeduje

svjetlo spoznaje, to jest od Boga. To blaženstvo ne može biti nego sam Bog. Augustin definira blaženstvo „radošću istine“, te drži da ne može biti blažen tko ne posjeduje ono što voli, niti onaj koji posjeduje što voli a voli nešto što je štetno, niti onaj tko ne voli ono što ima ma koliko ono bili izvrsno. Blažen je samo onaj koji posjeduje sve ono što hoće, a ne će ništa loše. Hiponski biskup tako identificira blaženstvo s mudrošću i protiv neoplatonista tvrdi da blaženstvo nije istinito ako nije vječno, isključujući odlučno teoriju vječnog povratka, te dokazuje kako je iluzorno pogansko poimanje blaženstva koje je smatralo da se blaženstvo temelji na duševnim ili tjelesnim dobrima, ili pak na onim ovozemnim prijateljskim, obiteljskim ili društvenim.

Blaženstvo se postiže ljubavlju, čijem redu (ordo amoris) se podvrgavaju sve kreposti i cjelokupna stvarnost koje treba ljubiti više ili manje, ovisno o vječnom zakonu (lex aeterna) kojem su podvrgnute. Ujedno nauk o uživanju i korištenju (frui i uti), razlikujući stvari koje treba voljeti kao cilj kojemu će se doći, od onih koje služe kao sredstva do cilja, temelj je njegova morala. U tom kontekstu valja razumjeti i njegovu poznatu izreku „ljubi i čini što hoćeš“. U središtu morala je ljubav prema Bogu, koja se poistovjećuje s autentičnom ljubavi prema samome sebi. Zato i kroz povijest, bilo osobnu bilo sveopću, postoji nit vodilja u kojoj se iščitava dramatični sukob između dvaju ljubavi, prema Bogu i prema sebi, ukoliko se ne poštuje istinski red ljubavi.

TeologijaTeološka metoda Teološki principi koji su ga vodili su sljedeći: a) Potpuno prihvaćanje autoriteta vjere, koji je, jedan u svom počelu, to jest u

Kristovu autoritetu, objavljuje se u Svetom pismu, u Predaji i Crkvi. Pismo je božanski nadahnuto, te je duša sve njegove teologije, ali on čita Pismo u Crkvi i u duhu crkvene Predaje, čije su odlike univerzalnost i starina. Crkva određuje

136

PATROLOGIJA

svetopisamski kanon, prenosi Predaju, te tumači i jedno i drugo, prekida kontroverzije i propisuje pravilo vjere (regula fidei).

b) Živa želja da dostigne spoznaju vjere, i stoga rabi sve ljudske resurse da upozna svetopisamski nauk (tekstualna kritika, poznavanje jezika, svete i profane povijesti, hermeneutskih pravila, dijalektike, filozofije).

c) Čvrsto uvjerenje jedincatosti i izvornosti kršćanske vjere koju prepoznaje i brani protiv svih (pogani, krivovjerci, judaizanti).

d) Snažan osjećaj za otajstvo koji čini da teološko istraživanje bude žarko i trijezno u isto vrijeme, raspolažući ga da se zaustavi na vratima božanske transcendencije.

e) Postojano podređivanje teologije ljubavi, a time životu Crkve, jer je ljubav punina Pisma.

f) Budna skrba da teološki jezik bude precizan.

Trojstveni nauk Augustin je cijeli život proučavao jedinstvo i vlastitosti triju božanskih osoba,

objašnjavajući da proizlaženja i poslanja o kojima govori Sveto pismo naznačuju red izvora jedne osobe od druge, a ne podređenost. Isto tako naglašava kako je sve trojstveno djelovanje prema vani (ad extra) zajedničko (stvaranje, teofanije Starog i Novog zavjeta), premda se je samo Sin utjelovio. U međubožanskim odnosima vidi jedini put da se izbjegne Arijeve i Sabelijeve zablude, jer su pretpostavka da se može govoriti o jednakosti i razlikovanju božanskih osoba. Što se tiče božanskih apsolutnih atributa, ne postoji razlika između cijelog božanstva i pojedine osobe ili između osoba, Osobe se poistovjećuju s božanskom naravi (potpuna jednostavnost Božja), koja nije njima zajednička kao nešto četvrto, nego je ona sama Trojstvo, a odnosi upućuju na razlikovanje triju osoba.

Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina kao iz jednog počela, ali prvenstveno (principaliter) od Oca jer je Otac, koji je počelo božanstva, dao Sinu da nadiše Duha. Ujedno Duh proizlazi kao Ljubav, te stoga nije rođen, jer je to vlasitos ljubavi: da nije slika, već težina, dar, zajedništvo. Volja (= ljubav) proizlazi iz misli, ali ne kao slika iz misli. Tako Augustin naznačuje određenu razliku između rađanja i proizlaženja, jer nije ista stvar vidjeti mišlju, te željeti i uživati voljom.

Doprinos shvaćanju Trojstva Hiponski biskup je dao i takozvanim „psihološkim“ tumačenjem. U ljudskoj nutrini (homo interior), u duhu pronalazi sliku Trojstva, izražavajući je formulom: duh, spoznaja kojom se spoznaje i ljubav kojom ljubi sebe i spoznaju (mens, notitia, amor). Drugu sliku drži još očitijom: sjećanje, razum i volja (memoria, intelligentia, voluntas). U substancijalnom jedinstvu ljudskog duha postoji trojstvo moći ili djelovanja koji mogu osvijetliti, analogijom, razlikovanje i nerazdvojivo jedinstvo božanskih osoba. Tako tri različita čina u jedinstvu ljudskog duha predstavljaju Trojstvo: spoznaja sebe (notitia) rađa se iz sjećanja na se (memoria), čija postaje slika, jer je ona njezina repordukcija, a postoji i četvrti čin (volja), koji je poveznica koja povezuje ove dvije stvarnosti. Ali ljudsko biće nije slika Božja jer se sjeća, spoznaje i ljubi sama sebe, nego ukoliko se sjeća, spoznaje i ljubi Boga.

Kristologija

137

PATROLOGIJA

Augustinov kristološki nauk ne razlikuje se od tradicionalnog, osim što je još jasniji (una persona in utraque natura), te zbog čestog i produbljenog korištenja primjera jedinstva duše i tijela, te zbog pobijanja svih krivovjerja koji su negirali ili nejasno tumačili pravu božansku i ljudsku narav u Kristu. Jedinstvo u Kristu je neizrecivo, a Krist kao takav je bitno različit od ljudi koje Bog posvećuje. Riječ čovjek (Verbum homo) je nešto sasvim drugo od Riječi u nekom čovjeku. A kao što je čovjek jedna osoba, razumska duša i tijelo, tako je i Krist jedna osoba, Riječ i čovjek. Iz toga Hiponac razvija učenje o komunikaciji vlastitosti (communicatio idiomatum), govoreći o „rođenom Bogu“, „raspetom Bogu“, „umrlom Bogu“, i to na temelju jedinstva osobe po kojem je Bog čovjek i čovjek Bog. Bog nije bio ubijen, a ipak po svojoj ljudskoj naravi je ubijen. Čovjek je, to jest ljudska narav, pridružena Riječi od samog početka u osobno jedinstvo, na način da otkad je počeo biti čovjek, nije počeo biti drugo nego jedini Sin Božji. To je razlog zašto je Krist čovjek najjasniji primjer potpune besplatnosti milosti.

Mariologija Najvažnije točke: a) Božansko materinstvo b) Trajno djevičanstvo: djevica zače, djevica rodi, djevica osta. c) Svetost: protiv pelagijanaca drži da je Marija potpuno sveta, oslobođena

svakog grijeha. d) Odnos Marije i Crkve: model Crkve po sjaju svojih kreposti i po daru da

tjelesno bude ono što Crkva mora biti duhovno, to jest djevica i majka: djevica poradi cjelovitosti vjere, a majka po žaru ljubavi.

Soteriologijaa) Narav i jedinstvenost posredništva: Krist je kao čovjek posrednik, to jest

ukoliko Bogo-čovjek. Posrednik je između dvije krajnosti, s njima sjedinjen, ali i razlikovan. Između pravednog i besmrtnog Boga, te nepravednih i smrtnih ljudi, on je pravedan i smrtan, pravedan kao Bog, a smrtan kao čovjek. Stoga je Krist, Bogočovjek, svim ljudima posrednik slobode, života, jedinstva i spasenja.

b) Krist je posrednik jer je otkupitelj. S tim ciljem istražuje svetopisamske tekstove te dolazi do zaključka da je otkupljenje bilo razlog utjelovljenja. Nitko ne može pripadati Kristu ako nema potrebu za životom, spasenjem, oslobođenje, prosvjetljenjem. S time se vežu temeljne vlastitosti otkupljenja: nužnost, jer se nitko ne može spasiti bez Krista; objektivnosti, jer se ne sastoji samo od kreposnog primjera, već izmirenja s Bogom; univerzalnost, jer je umro za sve ljude.

Iz teologije otkupljenja, Augustin izvodi teologiju istočnoga grijeha, a ne obrnuto. Istočni grijeh predstavlja odvajanje od Boga, jer nas je Krist pomirio s Bogom; svi su dionici toga, jer je Krist otkupio sve; nije samo imitiranje Adamova lošeg primjera, jer otkupljenje nije samo imitiranje dobrog Kristova primjera. Dakle radi se o dvjema suprotnim solidarnostima, onoj s Kristom i onoj s Adamom. Ukoliko je Augustin i govorio o ljudskom rodu pesimističkim tonom kao o osuđenoj masi (massa damnata), govorio je s drugu strani i o otkupljenoj masi (massa redempta). U temelju svega postoji optimizam usidren u kristološkoj nauci, koja

138

PATROLOGIJA

osvjetljuje otajstvo milosti, što se sažimlje u dvostrukoj solidarnosti, s Adamom i s Kristom.

c) Krist je otkupitelj jer je svećenik i žrtva. Krist je bio svećenik pomazan ne vidljivim uljem, nego mističnim i nevidljivim kad se Riječ utjelovila, to jest kad je ljudska narav bila sjedinjena s Riječju Božjom u krilu Djevice Marije. Ali Krist je htio biti ne samo svećenik, nego i žrtva. Prikazao je Ocu najistinskiju, najslobodniju i najsavršeniju žrtvu.

Nadnaravna antropologija Četiri su temeljna argumenta koje Augustin razvija u antipelagijanskoj

polemici: istočni grijeh, opravdanje, gratia adiuvans i predestinacija Istočni grijeh: postojanje grijeha (Biblija, liturgija, patristika i razum). Ovaj

grijeh se širi ne imitiranjem, već širenjem vrste. Opravdanje: Augustin je razlikovao između oproštenja grijeha i unutarnje

obnove; i početno opravdanje i potupno opravdanje. Otpuštenje grijeha je „sveobuhvatno i potpuno“, „puno i savršeno“; opraštaju se svi grijesi. Unutarnja obnova je progresivna i nikad savršena dok se ne dođe do uskrsnuća. Početnim opravadnjem se čovjeku vraća sličnost s Bogom, a potpuno opravdanje će se dogoditi tek u onostranosti.

Milost: narav milosti nije samo stvorenost, kako su htjeli pelagijanci, premda su govorili o stvaranju kao o besplatnom Božjem daru. Njezina narav se ne poistovjećuje niti sa objavljenim zakonom, niti opravdanje viđeno ljudskim kriterijima. Uz ova tri načina postoji i četvrti: božanska milosna pomoć (gratia adiuvans) da bi se izvršilo ono što Bog zapovijeda, da bi se došlo do opravdanja i ustrajalo u njemu. Dužnost ove milosti je otkloniti zapreke koje spriječavaju volju da čini dobro, a zapreke se neznanje i slabost. – Ova milost je aposlutno neophodna (necessitas) da bi se izbjegao grijeh, da bi se čovjek obratio i stigao do spasenje. Premda Bog ne traži od čovjeka nemoguće, Augustin, za razliku od pelagijanaca, zaključuje da je nužna molitva da se zadobije milost, a samo milost omogućuje opsluživanje zapovijedi. – Ujedno drži da je djelotvorna, čime se dotiče argumenta slobode. Kršćanska sloboda je četverostruka: od grijeha, od sklonosti na zlo, od smrti, od vremena. Ova milost je također besplatna (gratis data), što ne isključuje ljudske zasluge, ali ih drži ovisnima o milosti.188 Augustin drži da Bog kruni naše zasluge, kruni u biti svoje darove, jer su ljudima i zasluge njegov dar. U samom početku svoga pastirskog djelovanja držao je da je pristanak na vjeru, to jest početak vjerovanja (initium fidei) ljudska zasluga, a sve ostalo Božja milost. Međutim, poslije stječe uvjerenje i ostaje dosljedan cijeloga života tvrdeći kako je sve Božji dar, pa i početak vjere.189 Upravo jer je besplatni Božji dar, milost se ne može zaslužiti, već samo primiti od Boga.

Predestinacija: nužnost da obrani besplatnost milosti dovelo ga je do toga da produbi temu predestinacije, koja joj je uzrok i tvrđava obrane. Ona se sastoji u

188 Kao dokaz besplatnosti milosti Augustin je navodio primjer krštene i nekrštene djece koja umiru. Krštena djeca su bez ikakvih zasluga, snagom sakramentalne milosti, spašena, dok su nekrštena, također bez zasluga ili osobnog razloga za kaznu, nisu spašavala. Presudnu ulogu u ovakvom tumačenju imalo je poimanje istočnoga grijeha, te vjere Crkve temeljena na evanđelju u apsolutnu nužnosti krštenja. 189 Nit vodilja bila mu je Pavlova rečenica: Što imaš da nisi primio?

139

PATROLOGIJA

Božjem predznanje i pripravljanju darova onima koji se sigurno spašavaju. Bog može osuditi, ali ne može biti uzrok nepravde. Primjer besplatnosti Božjeg predodređenja je Gospodin Isus, Bogi i čovjek. Besplatna Božja ljubav prema izabranima i ljubav prema svim ljudima djeluju naizgled kao suprotstavljeni pojmovi. Oni koji se spašavaju, spašavaju se po Božjem daru, a koji propadaju, propadaju po vlastitoj zasluzi. – Augustin se držao principa univerzalnosti, to jest tvrdio je da je Bog stvoritelj i ureditelj svih prirodnih stvari, ali ne i grijehe, čiji je samo ureditelj. Bog može osudit, ali ne i prouzročiti grijeh;– razlučivao je između predznanja i predodređenja pojašnjavajući kako su grijesi predmeti božanskog predznanja, a ne predodređenja;– ustvrdio je da Božja pravednost zahtjeva da ne bude nekažnjenih grijeha;– dao je do znanja da je Krist, vrhovno sjedočanstvo ljubavi Božje prema ljudima, umro za sve ljude, pa i one koji se ne spašavju, te iz toga proizlazi sveoća Božja volja da se svi ljudi spase.U posljednjem razdoblju života Augustin je tvrdio da Bog ima uvijek u pričuvi milost kojoj se nijedno srce, bez obzira koliko tvrdokorno, ne može oduprijeti, jer je dana upravo da bi otklonila tvrdoću srca. Iz toga se rodio veliki, za Augustina nerješivi upit, zašto je Bog ne primjenjuje na svakome. Odgovor je bio da ne zna, ali zna da Bog nije nepravedan. Stoga Augustin, u posljednjim spisima koje piše o predodređenju, ne tumači Božju univerzalu volju da spasi sve ljude kao matematičku univerzalnost zbroja svih ljudi. On drži da pojam „svi“ označava sve kategorije ljudi, te univerzalnost naroda koji su zastupljeni u Crkvi, a dolaze sa sve četiri strane svijeta. Stoga taj broj označava sve spašene, jer svi koji se spašavaju spašavju se jer je to Bog htio. 190 No

čovjek nije predodređen u smislu da ne mora ništa činiti da se spasi. Augustin nije toliko želio naglasiti nespašene koliko je želio naglasiti važnost primanja krštenja. Krštenje je nama dano da ga mi prihvatimo, ono je dar. No ne može se tek tako krstiti bez priprave. Svojom voljom ne možemo postići spasenje bez Krista. No ako Bog želi da se svi spase zašto to ne čini? On je svemoćan i to može učiniti. To je kasnije definirano uz pomoć efikasne, dostatne milosti gdje se mjesto ostavlja i slobodi. No što je s onima prije Krista. Zašto Bog neke izvuče iz osuđenika, a neke ne? Na to nije znao odgovoriti. U trećem valu rasprave su se monasi upitali: Što mi onda radimo ovdje u samostanu, ta mi ne možemo molitvom sami proizvesti spasenje ako ima predodređenje. Augustinov odgovor je bio: Ako sam svjestan Božje prisutnosti ja ne mogu nego sada ovom Bogu zahvaliti i nastaviti taj život s Bogom, prepustiti mu se a ne ispitivati i teoretizirati. Više vrijedi predati se Bogu nego sve rasprave. Ako i ne znam odgovor ne mogu sumnjati u Božju dobrotu. U Trinitarnoj teologiji Augustin je došao do vrhunca kao i oci Kapadočani.

190 Rim 8, 30: Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.

140

PATROLOGIJA

Sadržaj

Uvod 2

1. Religiozni kontekst 3

2. Filozofski kontekst 4

2.1 Cinička škola 4

2.2 Epikureizam 4

2.3 Stoicizam 5

2.4 Neostoicizam 6

2.5 Skepticizam 6

2.6 Eklepticizam 6

2.7 Neoskepticizam 6

2.8 Aristotelizam 7

2.9 Neopitagorizam 7

2.10 Neoplatonizam 7

3. Židovstvo u prvim stoljećima 8

4. Judeokršćanstvo 9

5. Naviještanje Radosne vijesti u prvom stoljeću 11

6. Djela Apostolskih Otaca 13

6.1 Didahe 13

6.2 Klement Rimski 13

6.3 Druga poslanica Korinćanima 13

6.4 Pseudo Barnaba 14

6.5 Ignacije Antiohijski 14

6.6 Polikarp 15

6.7 Hermin Pastir 15

7. Apokrifi 16

141

PATROLOGIJA

8. Apologeti 17

8.1 Kvadratus 19

8.2 Aristid iz Atene 19

8.3 Ariston iz Pele 20

8.4 Sveti Justin 20

8.5 Tacijan 21

8.6 Atenagora iz Atene 22

8.7 Teofil Antiohijski 23

8.8 Pismo Diogenetu 23

8.9 Ostali apologeti 23

9. Odnos svijeta i Boga, formiranje dogme o božanstvu Isusovu i Presvetom Trojstvu

24

10. Gnosticizam 26

11. Marcionizam 29

12. Pravilo vjere 30

13. Irenej Lionski 31

14. Aleksandrijska škola 34

14.1 Panten 34

14.2 Klement Aleksandrijski 34

14.2.1 Protreptik 35

14.2.2 Pedagog 35

14.2.3 Stromati 36

14.3 Origen 37

14.3.1 Najznačajniji Origenovi spisi 38

14.3.2 Origenova teologija 38

14.3.3 Ekleziologija 40

14.3.4 Pitanje pokore kod Origena 40

14.3.5 Sveto Pismo 41

142

PATROLOGIJA

15. Tertulijan 42

15.1 Život 42

15.2 Djela 42

15.3 Montanizam 43

15.4 Tertulijanova teologija i ekleziologija 43

15.5 Tertulijanov odnos prema pokori 44

16. Sv. Ciprijan 45

16.1 Život 45

16.2 Ciprijanovi spisi 46

17. Novacijan 47

17.1 Život 47

17.2 Novacijanova teologija i spisi 47

18. Monarhijanizam 48

18.1 Pavao Samosatski 48

18.2 Patripasionizam 49

18.3 Umjereni monarhijanizam 49

19. Arijanstvo 50

19.1 Arijev nauk 50

19.2 Nicejski sabor (325. godine) 51

20. Kršćanske struje nakon Nicejskog sabora 52

20.1 Homuozijci 52

20.2 Homojuzijci 52

20.3 Homejci 52

20.4 Anomejci 52

20.5. Apolinarstvo 52

20.6 Pneumatomasi 53

21. Atanazije 54

21.1 Život 54

21.2 Teologija 54

143

PATROLOGIJA

22. Kapadočani 55

22.1 Bazilije Veliki 55

22.2 Grgur Nazijanski 55

22.3 Grgur iz Nise 56

23. Kršćanski pisci na Zapadu 59

23.1 Hilarije iz Poitiersa 59

23.2 Ambrozije Milanski 60

24. Nestorijanstvo 61

24.1 Nestorije 61

24.2 Ćiril Aleksandrijski 61

25. Kalcedonski sabor 63

26. Sveti Augustin 64

26.1 Život 64

26.2 Augustin postaje biskup 65

26.3 Augustinova teologija 65

144