Pejo okovi , Hrvatini i, Hrvatski biografski leksikon V (Gn-H), Zagreb 2002, 725-739.

HRVATINI I (Horvati i, Stipan i Hrvatini , Stipani i, Stjepani i), velikaki rod. U izvornoj gra i H. se spominju od druge pol. XIII. do druge pol. XV. st., a osobito su snano utjecali na razvoj politi kih prilika u bosanskoj dravi i susjednim hrvatskim krajevima u XIV. i na po . XV. st. Uz njih je u drugoj pol. 1320-ih vezan i prvi spomen institucionalno izgra ene Crkve bosanske, uz koju su pristajali neki lanovi roda, dok su drugi ostali odani Katoli koj crkvi. Prvi su H. bili ro aci i srodnici knezova Bribirskih, emu duguju svoje uzdizanje me u mo nu vlastelu u doba prijestolnih borba za hrvatsko-ugarsko prijestolje i bribirske vlasti nad ve im dijelom Bosanske Banovine. Prvotno su posjede imali u Donjim krajima, pograni nom podru ju prema hrvatskim zemljama, koji su u pol. XIII. st. ve bili u sastavu bosanske drave, u starim upama Banici u porje ju Sane s gradom Klju em, Vrbanji oko istoimene rijeke s gradom Kotorom (danas Kotor Varo) i Zemljaniku u srednjem toku Vrbasa s gradom Grebenom, a drali su i grad Glamo . Ja anjem Hrvatini a pove avali su se i njihovi posjedi, najprije u blioj okolici, na koju se irio i naziv Donji kraji, a poslije i u drugim dijelovima Bosne, u po etku naj e e priznavanjem nasljednih prava i darovnicama, a poslije osvajanjima i vladarskim darovnicama. Tako su potkraj XIV. i na po . XV. st. H. postali najmo nijim feudalcima u bosanskoj dravi te su mogli smjenjivati s prijestolja i same vladare. Utemeljitelj roda prema dostupnim podatcima bio je knez Stjepan (umro prije 2. II. 1301) koji je posljednje godine ivota proveo povu eno. Za njega L. Thallczy nesigurno pretpostavlja da je bio u rodbinskim vezama s banom Prijezdom I, to izvorna svjedo anstva ne potvr uju, ba kao ni pretpostavku F. ii a da je Stjepan ve 1244. bio gospodar Donjih kraja. Nesumnjivo je, me utim, da je imao posjede u Donjim krajima. Pouzdano se zna da je Stjepan imao vie sinova koji su naslijedili o eve posjede. Ne zna se koliko ih je bilo, a nisu poznata ni njihova imena, osim najstarijemu knezu HRVATINU, koji se u izvorima i literaturi obi no po ocu naziva Stjepani . Na bra u se odnosi sadraj isprava iz 1299, 1301, 1304. i 1305, a spominje se samo Hrvatin, koji nastupa kao predstavnik svoje neimenovane bra e i sinova te vodi obiteljske poslove. Pouzdano se zna da su bra a sudjelovala u borbama za hrvatsko-ugarsku krunu potkraj XIII. st. kao pristae napuljskih Anuvinaca, pretendenata Karla Martela i Karla I. Roberta. Zbog zasluga napuljski kralj Karlo II. potvrdio im je ispravom od 14. VI. 1299. Donje kraje pokrajina zemlje bosanske (Partes provinciarum inferiores terre Boczinensis), koje oni ve dre i posjeduju. Nakon toga, odigrali su vanu ulogu na po . XIV. st. u svezi sa irenjem u Bosni vlasti Bribirskih, s kojima su vie puta

sre ivali svoje vazalne odnose. Ban Pavao I. Bribirski s bra om izdao im je vie isprava (1301, 1304. i 1305) kojim je potvr ivao sve njihove posjede, jam io njihovu cjelovitost i obe avao zatitu ako ih tko napadne. Unato njihovim rodbinskim vezama i takvim jamstvima, odnosi Hrvatini a s knezovima Bribirskim zapali su u krizu za banovanja nad dijelom Bosne Pavlova brata Mladina I (1302-04). Sinovi kneza Stjepana bili su, ini se, nezadovoljni Mladinovom upravom te su stali podupirati protivnike bribirske vlasti u Bosni. Prema jednima, u pozadini sukoba bilo je pristajanje Stjepani uz patarenstvo (V. Klai ), a po drugima uz Kotromani e i Stefana Dragutina (M. Perojevi ) zbog ega je Mladin I. o. 1303. udario na njih, stao im otimati posjede i gradove u Donjim krajima te u lipnju 1304. poginuo u Bosni. F. ii misli da su Stjepani i bili upleteni u njegovu smrt za koju se u biljeki bribirskog nekrologa izrijekom optuuju nevjerni krivovjerci (heretici infideles). Tako teak zlo in nisu im predbacivali ni sami Bribirski kada im je ispravom od 21. II. 1305. ban Pavao I. Bribirski sa sinovima ponovno obe ao trajno i pravo prijateljstvo te jam io neokrnjenost njihovih posjeda sve dok mu budu vjerni. Nakon tih se vijesti Stjepani i dulje vrijeme ne spominju. Tek u vrijeme velikoga politi kog raslojavanja me u hrvatskim i bosanskim velikaima uo i pada bana Mladina II. Bribirskog 1322. ponovo su aktivni na strani Mladinovih protivnika. Osim kneza Hrvatina Stjepani a, u izvornoj gra i nakon 1320. po imenu zabiljeen je knez Grgur Stjepani , koji se u literaturi tako er dovodi u svezu sa Stjepanom, za etnikom roda Hrvatini a. Prevladava miljenje da je Grgur bio mla i brat Hrvatinov, a tek je Thallczy ustvrdio da je Grgur bio sin Hrvatinova brata Stjepana. Izvorna gra a poznaje, me utim, i Gojslava Stjepani a, za koga Nada Klai pretpostavlja da bi mogao biti Hrvatinov ro ak, a M. An i je bez posebne argumentacije ustvrdio da je Gojslav jedan od Hrvatinove bra e. Kontekst u kojem se Gojslav spominje (1322. i 1338) navodi na pomisao da bi u njem trebalo gledati velikaa iz zadarske okolice, to vie to se u izvornoj gra i nijednom rije ju ne dovodi u svezu s Hrvatini ima i njihovim posjedima u Donjim krajima. Grgur, suvremenik Hrvatinovih sinova, prvi se put poimence samostalno spominje u nedatiranoj ispravi Stjepana II. Kotromani a kojom mu je, za vjernu slubu, ban darovao sela e avu, Hrastu, Jake u Nenavi u, Volovi i Modri u, jer je najvjerojatnije 1329-30. na elu banova izaslanstva iao u Bugarsku da mu dovede zaru nicu. Ban tom prigodom Grgura naziva velikim knezom. Poslije se Grgur spominje tek 1357. u svezi s ustupanjem svojih posjeda u Donjim krajima hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I, ali povjesni ari nisu sigurni je li rije o istoj ili pak o dvjema razli itim osobama. U prilog drugoj pretpostavci govorila bi kronologija, naime injenica da je Grgurov brat Hrvatin umro prije 1315, a sin mu Vukoslav prije 16. IV. 1343. Od po . 1320-ih djeluju sinovi kneza Hrvatina, knez VUKOSLAV,

Pavao i vojvoda VUKAC. Knez Pavao Hrvatini prvi se put spominje u ispravi lokalnoga velikaa Berislava Sko i a 1323. Isprava je sastavljena pred Pavlom. Iz nje se zna da je Pavao vjerno sluio bana Stjepana II. Kotromani a te da je bio gospodar upe Zemljanik. U dvjema ispravama iz 1326-29. za Pavlova brata Vukoslava ban tvrdi da to ne ini nijednom Vukoslavovu bratu ni sinovcu nego samo njemu. Pavao se ponovno kao svjedok spominje 1332. u banovoj ispravi o na inu rjeavanja razmirica izme u njegovih podanika i Dubrov ana. U literaturi se tvrdi da je Pavao bio jedan od zastupnika i svjedoka iz Zavrja te da je u me uvremenu proirio svoje posjede izvan naslije ene upe Zemljanik, na podru je oko gradova Glamo a i Grebena. Povezivanje Pavla sa Zavrjem nije potpuno sigurno, jer je u ispravi na tome mjestu, po svemu sude i, dio teksta nehotice pri prepisivanju isputen. God. 1337. spominje se kao njegov podanik, homo Pauli Cheruatinich, Rado Babi iz sela Blisa. Prije 1341. Hrvatini i su stekli grad Glamo , u kome su svoje podanike imali i Vukoslav i Pavao. Glamo jo, ini se, nisu drali sami, budu i da se tada u njemu spominje i ovjek Katarine, sestre Stjepana II. Kotromani a. Pavao se ponovno spominje me u svjedocima u ispravi Stjepana II. od 23. VI. 1345, kojom se pred slavonskim banom Nikolom izmirio s knezom Ivaniem Nelip i em i njegovom majkom Vladislavom. To je posljednja vijest o njemu. Od 1325. spominju se Vukoslavovi sinovi, knez VLATKO, Vuk i Pavao Vukoslavi i, kojima otac prijeti bojom srdbom ako ne bi priznali oslobo enje koje je on dao sinu svoje sluavke Marice. Od prvih godina bosanskoga politi kog osamostaljivanja nakon pada bana Mladina II. Bribirskog osobito se istaknuo knez Vuk. Iz povelje bana Stjepana II (datira se u 1351) vidi se da je Vuk 1325. sudjelovao na banovoj strani u borbama protiv kneza Nelipca, koji je bio zaposjeo banov grad Visu i na Cetini. Vuk je Nelipcu oteo Triljski Brod, to je pomoglo Stjepanu II. Kotromani u da vrati izgubljeni grad. Ponovo se istaknuo 1329. kada je Bosna bila u otvorenom ratu sa Srbijom, a ban s vojskom prodro u Polimlje. Tada je banu spasio ivot ustupivi mu svoga konja. Vuk je stekao zasluge i 1350. kada je car Duan provalio s vojskom u Bosnu i zauzeo banov grad Novi, koji je potom ban povratio uz Vukovu pomo . Za te zasluge ban je 1351. Vuku i njegovu bratu Pavlu potvrdio batinske zemlje u upama Banici i Vrbanji. Poslije se Vuk vie ne spominje. Njegov brat Pavao spominje se ponovo u ispravi bana Tvrtka iz 1367, iz koje se doznaje da je on nedavno pristupio banu. To potvr uje da je i Pavao neko vrijeme bio me u Hrvatini ima koji su napustili bana, da ga je za razliku od drugih priznao i da mu je Tvrtko tom ispravom zajam io osobnu sigurnost i sve to je batinio. God. 1351. Hrvatini i su se podijelili, pa su tako Vukoslavi i dobili upu Banicu, a Pavlovi i upu Zemljanik. U ime Vukoslavi a nastupio je knez Vlatko, a u ime Pavlovi a, Grgur Pavlovi . Podjela je samo potvrdila postoje e stanje, budu i da je

jo 1331. Pavao gospodin svemu Zemljaniku. Promjena na bosanskom prijestolju 1353. oslabila je vazalne veze dijela Hrvatini a i novoga vladara, pa su one utvr ivane novim jamstvima i potvrdama povlastica koje su dobili od Tvrtkova prethodnika (tako je primjerice u inio Vlatko Vukoslavi ). God. 1357. dolo je do velikih promjena u dranju nekih Hrvatini a prema banu. Iako je Tvrtko bio sredio svoje odnose s ugarskom krunom, kralj Ludovik I. Anuvinac nije prestajao predobivati neke od Hrvatini a. Uspio je privu i i sebi podrediti sinove kneza Pavla, Grgura i Vladislava Pavlovi a, te Grgura Stjepani a, gospodare gradova Grebena i Glamo a. Iako se o tom Grguru nita odre enije i pouzdanije ne moe re i, jedni ga dre identi nim s Hrvatinovim poznatim bratom i velikim knezom Grgurom, a drugi misle da bi mogao biti sin Stjepana, Hrvatinova nepoznata brata. Neodre enost njegova identiteta pove ava injenica to se on vie ne spominje. U zamjenu za posjede u Donjim krajima kralj je bra i Pavlovi ima dao dio grada Dobra Ku a kraj Daruvara. Po prelasku pod zatitu hrvatsko-ugarskoga kralja u ime bra e Pavlovi a nastupa jedino knez Grgur. On je, kao novi gospodar, ve 1358. donio pred pe uki Kaptol ispravu o razgrani enju Dobre Ku e, a 1360. spominje se kao osoba kojoj su neki kraljevi podanici nanijeli velika nasilja. O Grguru i Vladislavu Pavlovi u nema drugih podataka. Pogreno je miljenje (F. ii , Gj. Szabo) da je Grgur imao sina Pavla, iji se sinovi Gojslav, Nikola i Nelipi ve 1365. spominju s pridjevkom od Dobre Ku e. Nakon Ludovikova vojnog pohoda protiv Bosne 1363. i kraljeva privremenog uspjeha na njegovu je stranu preao Vlatko Vukoslavi , koji je dobio u posjed grad Br anovac (kraj dananjeg sela Brljanice u blizini Garenice). Njegovi sinovi Vukoslav, Grgur i Nikola nisu ostavili dublji trag. Vukoslav se spominje u ispravi Tvrtka iz 1357. kada je bio obuhva en jamstvima i povlasticama koje je ban dao njegovu ocu. Nakon o eve nevjere i prelaska pod vlast Ludovika I. 1363. Vukoslav se vie ne spominje. Ni Vukoslavovi sinovi Grgur i Nikola, koji nose pridjevak od Br anovca (de Borsonuch), nisu igrali ve u ulogu u javnom ivotu. God. 1378. Grgur je zatraio da mu se izda potvrda isprave Ludovika I. njegovu ocu od 12. VIII. 1366. Njegov brat Nikola batinio je grad Veselu Strau, ali je zbog pritiska Bosanaca nije mogao odrati. Za Nikolu se kae da je sin Vlatka iz Zobo ine (Zabathina, Zobochina, Lathovicyna, Wlatkowyna nalazila se kraj dananjeg sela Brljanice). Nikola se jo jednom spominje 1416. kada mu je azmanski Kaptol, na njegov zahtjev, izdao prijepis povelje zagreba koga Kaptola od 22. VIII. 1382, kojom su utvr ene me e posjeda Br anovca. Taj ogranak Hrvatini a izumro je smr u Nikolina sina Mihovila 1481. Potkraj XIV. i na po . XV. st. na politi ke prilike u Bosni snanije utje u sinovi kneza Vukca Hrvatini a, veliki vojvoda HRVOJE VUK I , hrvatski ban VUK VUK I te knezovi Dragia Vuk i i Vojslav Vuk i . Osim njih, Vukac je imao dvije k eri, Vu icu i

Resu. Prvi poznati podatak o Dragii potje e iz isprave kojom ga je hrvatsko-ugarski kralj Ladislav Napuljski 17. VII. 1391. nagradio za vjernu slubu, darovavi mu sela Sridu u upi Sani i Zabi , koje je pripadalo gradu Klju u. Prema pisanju zadarskog ljetopisca Pavla Pavlovi a, Dragia je sa enom i pratnjom 12. II. 1393 (u literaturi se taj doga aj uglavnom datira u 1392), doao u Zadar. Iako ljetopisac isti e da je razlog Dragiina posjeta Zadru njegova elja da se pokloni mo ima sv. imuna, u literaturi se isti e da je on vjerojatno prenio Zadranima poruku brata Vuka u svezi s pregovorima o predaji njihova grada. Dragia se posljednji put spominje 1401. Najmla i brat Vojslav iao je potkraj studenoga 1388. s bratom Hrvojem u ime bosanskoga kralja u Knin, tada u Tvrtkovoj vlasti. Dri se da su oni odatle uputili poziv dalmatinskim gradovima da se predaju. Prevladava miljenje da se na njega odnosi spomen Vojslava Vojvodi a me u svjedocima u dvjema ispravama kralja Ostoje, kojima je u batinu i plemenito dao Dubrov anima zemlje od Kurila deri do Stona (15. I. 1399), odn. potvrdio im ranije ste ene povlastice. Vojslav je s bratom Hrvojem bio tada uz kralja, najprije u Linici u Usori, potom na kraljevskom dvoru u Sutjeski. Spomenut je i u Hrvojevoj ispravi Zadranima 1401. Vojslav je potkraj kolovoza 1402. bio u Hrvojevu taboru u Zemuniku i iao u Zadar s Hrvojevom porukom Alojziju Aldemarisku, admiralu i namjesniku Ladislava Napuljskog, da se sastanu radi dogovora o zajedni kom ratovanju protiv igmundovih pristaa. Prema P. An eli u, vjerojatno je neko vrijeme bio viso ki knez. O njihovim sestrama zna se malo. Resa je bila udana za tep iju Batala (spominje se 1393), a Vu ica za jednog od Zlatonosovi a, strica knezova Vukmira i Vukaina. Na po . 1404. imala je nekih neprilika te je sa sinovima Vukom i Branivojem dobila uto ite u Dubrovniku. Vojvoda i ban Vuk ostavio je dvije k eri, stariju Jelenu (umrla nakon 18. III. 1437) i mla u Katarinu (umrla prije 10. III. 1421), za koje je utvr eno da potje u iz dvaju Vukovih brakova. Prva banova ena i Jelenina majka nije poznata. Uskoro se i o Jeleni malo znalo, pa su je povjesni ari uglavnom izjedna avali s polusestrom Katarinom i nazivali Jelena Katarina. U prolje e 1405. udala se za Vuka, brata vojvode Sandalja Hrani a Kosa e, te najve i dio bra nog ivota provela u gradu Jele u. Uskoro nakon mueve smrti (1424) povukla se u splitski samostan sv. Benedikta, u kom je kao svjetovna osoba okruena malobrojnom poslugom provela ostatak ivota te 18. III. 1437. dala sastaviti oporuku. Katarinina majka zvala se Anka. Nakon o eve smrti s majkom se pojavljuje kao nasljednica obiteljskih dobara i brani ugroene gradove Ostrovicu i Skradin. Iako jo malodobna, Katarina je nedugo nakon o eve smrti bila obe ana knezu Karlu Kurjakovi u, s kojim je bila u etvrtom srodni kom koljenu, pa je zatraena dozvola od pape Bonifacija IX. koji je bulom od 22. VI. 1401. odobrio njihovu bra nu vezu. U promijenjenim politi kim prilikama Katarina se u prolje e

1405. udala za vojvodu Sandalja Hrani a Kosa u, koji ju je 1411. otpustio i time se teko zamjerio Hrvatini ima. Smr u vojvode Hrvoja 1416. H. naglo gube mo i utjecaj u javnom i politi kom ivotu bosanske drave, to je omogu ilo bosanskom kralju da u potpunosti uspostavi svoju vlast u njihovim zemljama. Hrvojev sin jedinac Bala Hercegovi ne samo to nije naslijedio o eve sposobnosti nego ga nije dugo ni nadivio. Umro je potkraj 1416. ne ostavivi mukih nasljednika, nego tek k eri, stariju Katarinu i mla u Doroteju. Katarina je bila udana za kneza Tvrtka Borovini a, a Doroteja prvi put za kneza Ivania IV. Blagajskog i drugi put za kneza Martina IV. Frankapana. Obje se spominju izme u 1418. i 1423. u vezi s naslje ivanjem Hrvojeve ostavtine u Dubrovniku. Doroteja je 1446. ve bila udovica kada joj je kralj Toma izdao povelju kojom je nju i sina joj Mikloua uzeo sa svim njihovim dobrima pod svoju zatitu. Udajom za Martina IV. Frankapana donijela mu je u miraz gradove Hrvatini a, Kozaru i Vrbas. Ni nasljednici Hrvojeve bra e nisu ostavili dublji trag. Dragia je ostavio sina Ivania, koji je umro prije 22. VIII. 1446, kada je kralj Toma darovao njegovim sinovima Pavlu, Marku i Jurju grad Klju i 60 sela u upama Mrin, Banica, Gla i Uskoplje. Marko je spomenut i 1461. me u svjedocima u ispravi kralja Stjepana Tomaevi a. Od bosanskih Hrvatini a iz Donjih kraja nakon Hrvojeve smrti ve i utjecaj imali su tek sin kneza Vojislava, vojvoda JURAJ VOJSALI i njegov sin vojvoda PETAR. Za drugog sina vojvode Jurja, kneza Jurja, zna se jedino iz o eve isprave od 12. VIII. 1434. bra i Jurjevi ima. Nakon propasti bosanske drave 1463. spominje se jo jedan Hrvatini , potomak kneza Vojslava, Matija Vojsali , za koga S. irkovi dri da je bio sin vojvode Petra. Matiju su Turci u oujku ili travnju 1476. postavili za kralja u svom dijelu Bosne, a on se posredovanjem Dubrov ana potajno u svibnju dopisivao ili pregovarao s ugarskim dvorom. Kralju Matiji Korvinu nudio je pokornost pod uvjetom da ga ostavi na poloaju bosanskoga kralja. Njegovu nelojalnost Turci su brzo otkrili te je ve u svibnju ili u lipnju sultan poslao vojsku protiv njega i odmetnutih velikaa, koja je opsjela njihove gradove. Na to je Korvin poslao u Bosnu s vojskom kraljevskog suca Stjepana Bthoryja i kalo kog nadbiskupa Gabrijela, koji su prisilili Turke na povla enje. Dalja njegova sudbina nije poznata. Matija Vojsali kao bosanski kralj nije identi an s istoimenim bosanskim kraljem iz 1465. Matijinom se smr u ugasio rod bosanskih Hrvatini a. Hrvatin Stjepani , knez (?, druga pol. XIII. st. ?, prije 1315). Po njem se njegove nasljednike nazivalo Hrvatini ima. U javnom i politi kom ivotu po inje djelovati u doba dinasti kih i prijestolnih previranja u Hrvatskoj i Ugarskoj potkraj XIII. st. Nastupa s ro acima, knezovima Bribirskim, na strani pristaa napuljskih Anuvinaca. Stoga napuljski kralj Karlo II. Hrvatinu, njegovim sinovima, bra i i ro acima za iskazanu vjernost i ste ene

zasluge, poveljom od 14. VI. 1299. potvr uje posjed Donjih kraja. Kralj naziva Hrvatina knezom. Istodobno je hrvatsko-ugarski kralj Andrija III. pustoio posjede svojih politi kih protivnika, pa su stradali i posjedi Hrvatina i njegove bra e. Za premo i Bribirskih u Hrvatskoj i njihova gospodstva nad Bosnom, Hrvatin je kao de inferioribus Bosne comes bio njihov vazal, pa mu je ban Pavao za vjernu slubu poveljom izdanom u Skradinu 2. II. 1301. zajam io mir i sigurnost, obe avi da e ga zajedno sa svojom bra om i sinovima vazda tititi i braniti njegove zemlje i posjede od svakog neprijatelja, a oni njima obe avaju biti vjerni u svakoj prilici. Nestalne bosanske prilike utjecale su na njihove odnose koji su se oko 1303. pomutili, najvjerojatnije zbog toga to je Hrvatin podupirao protivnike Bribirskih i njihove vlasti u Bosni, zbog ega je Mladin I. Bribirski udario na njega. Sukobi su nastavljeni do 30. III. 1304, kada su u Splitu Bribirski izdali ispravu knezu, njegovoj bra i i sinovima kojom im jam e neokrnjen posjed njihovih gradova i posjeda. To su potvrdili ispravom od 21. II. 1305. u kojoj Hrvatinova bra a nisu spomenuta. Pouzdano se zna da je Hrvatin drao grad Klju u upi Banici po kome je kao glavnom svom posjedu dobio pridjevak Klju ki, kako ga u darovnicama njegovu sinu Vukoslavu naziva ban Stjepan II. Kotromani . Neutemeljena je interpretacija tog naziva Nade Klai , koja tvrdi da ga je ban degradirao u klju koga kneza zbog navodne uzurpacije vlasti u Donjim krajima. Prema nedatiranom i nepotpunom natpisu prona enom u selu Osretku kraj Kulaa doznaje se da je Hrvatin imao svoga pisara (dijak kneza Hrvatina). God. 1315. Hrvatin se spominje kao pokojni. Stoga se na njega ne odnose podatci iz 1333. i 1345. o Hrvatinu Stefani u (hdfnbzm Cngfbzr, Chorwatinus Stephani). Vukoslav Hrvatini , knez (?, prije 1299 ?, prije 16. IV. 1343). Iako se njegovo ime izrijekom ne navodi u ispravama izdanim njegovu ocu 1299, 1301, 1304. i 1305, njihov se sadraj odnosi i na njega, a s bra om je obuhva en u spomenu Hrvatinovih sinova (dictis Hrivatino, filiis et fratribus eius). Prvi put Vukoslav se spominje 1315. i naziva knezom. Tada je u Sanici u upi Sani izmirio nekog Vuka Obradova s njegovim plemenom. Nakon toga ne spominje se do 1325. kada je u Klju u darovao slobodu Jurjevu nezakonitu sinu Hrani u. Vukoslav je 1326. najvjerojatnije nakon neuspjele pobune sinova Stjepana IV. Baboni a, biveg bana itave Slavonije, tako er ostavio Baboni e, kao to je nakon pada Mladina II. 1322. napustio i Bribirske, i najposlije prihvatio vlast bosanskog vladara. Za kidanje podani kih veza s hrvatskim velikaima ban Stjepan II. Kotromani zajam io je izme u 1326. i 1329. Vukoslavu slobodu i dao mu, to nije, priznao posjedovanje naslije enih upa Banice i Vrbanje s njihovim gradovima Klju em i Kotorom kao nagradu za vjernu slubu, tj. ere ostavi hrvatskoga g(ospo)d(i)na i Bapi e. Uskoro potom ban je izdao jo jednu ispravu

identi na darovnog sadraja za koju L. Thallczy dri da sve anije ponavlja darivanje prethodne darovnice. Za razliku od prve povelje u kojoj se poimence navode svjedoci, u drugoj se darivanje ponavlja pred najviim predstavnicima Crkve bosanske i bosanskim velikaima (prid vsom Crkvom i prid vsom Bosnom). U slu aju Vukoslavove nevjere ban ga ne moe zasunjiti, nego mu jam i mogu nost da se opravda pred dobrim mujem. Isprava je pisana u hii gosta Radoslava u Moitri i prvi je poznati dokument u kojem se pojavljuje institucionalno izgra ena Crkva bosanska kao jamac donacijskih prava nekoga bosanskog velikaa. Pojava Crkve bosanske u tom svojstvu u izravnoj je vezi s crkvenom pripadno u strane kojoj je prava trebalo jam iti i braniti. Vukoslav se ponovno spominje u nedatiranoj povelji koju su izdali banica majka Elizabeta i njezin sin ban Stjepan II. Kotromani njegovu bratu Vukcu (povelju bi trebalo datirati nakon 1329. budu i da se u njoj uz bana spominje i njegova neimenovana ena). U povelji se kao pozitivna praksa isti e na in na koji su ve bila zajam ena njegova prava. U istom smislu Vukoslav se spominje i u ispravi kneza Vladislava, ene mu Jelene te sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka, vjerojatno iz 1353-54, kada je Vukoslav pouzdano ve bio desetak godina mrtav. Ostavio je sinove Vlatka, Vuka i Pavla. ena Jelena, k i krbavskoga kneza Kurjaka, stupila je 16. IV. 1343. u samostan u ibeniku, a 1350. bila lanica samostana sv. Nikole u Zadru. Vukac Hrvatini , vojvoda (?, na po . XIV. st. ?, nakon 10. IV. 1378). Najmla i je (prema Nadi Klai najstariji) sin kneza Hrvatina Stjepani a. Od oca je batinio upu Vrbanju s gradom Kotorom. Prvi se put spominje u nedatiranoj ispravi banice Elizabete i sina joj Stjepana II. Kotromani a (objavljivana je pod godinama 1323-1331, ali trebalo bi je datirati prije, u prve godine Stjepanova banovanja dok jo nije vladao samostalno). Njome su banica majka i mladi ban zarekli knezu Vukcu da ne e biti njihov suanj i talac. Otada je knez bio vjeran bosanskim vladarima i u trenutcima kada su ih neki lanovi roda Hrvatini a napustili i pristupili hrvatsko-ugarskom kralju. Nakon promjene na bosanskom prijestolju 1353. spominje se knez Vukac s bratijom u dvjema ispravama (vjerojatno iz 1353-54) kneza Vladislava Kotromani a, njegove ene Jelene te njihovih sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka. Kada su na po etku 1357. neki lanovi roda Hrvatini a napustili bosanskog bana Tvrtka, Vukac mu je ostao vjeran. Osim toga, Vukac se, uz vojvodu Pur u, u spomenutoj ispravi pojavljuje kao ruynikj (poseban jamac) i pristav (pomo ni sudski slubenik). Kada je u ljeto 1363. hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anuvinac zaratio s Bosnom te dolinom Vrbasa prodro s vojskom do grada Sokola, sredita upe Plive, tamo ga je zaustavio Vukac i obranio opsjedani grad. Za to mu je Tvrtko 11. VIII. 1366. ispravom darovao upu Plivu. A. Babi pretpostavlja da su tada u njegove ruke doli i posjedi Vlatka Vukoslavi a, koji se bio

iznevjerio Tvrtku i preao u Slavoniju. F. ii , me utim, napominje da su otada Hrvatini i drali upe Vrbanju, Mrin, Zemljanik i Plivu. U toj ispravi Tvrtko naziva Vukca vojvodom, ali se na temelju toga ne moe pouzdanije utvrditi vrijeme kada je on naslov dobio, vjerojatno uskoro nakon obrane Sokola. Posljednji se put Vukac spominje me u prisenicima kralja Tvrtka I. Kotromani a u ispravi kojom je on 10. IV. 1378. potvrdio Dubrov anima povlastice svojih prethodnika. Prema dubrova kim kroni arima M. Orbiniju i J. Lukarevi u, koji se pozivaju na neku ispravu Tvrtka I. Kotoranima, Vukac je bio oenjen dubrova kom plemkinjom iz obitelji Lukarevi , a S. irkovi sumnja u taj podatak. Vlatko Vukoslavi , knez (?, prije 1325 nakon 26. XI. 1383). Vlatko se s bra om Vukom i Pavlom prvi put spominje u o evoj ispravi od 25. V. 1325. God. 1351. pojavio se s Grgurom Pavlovi em pred banom Stjepanom II. Kotromani em u svezi s reguliranjem imovinskih odnosa me u potomcima kneza Hrvatina. Kao najstariji Vukoslavov sin, Vlatko je nastupio u ime Vukoslavi a, a kao najstariji sin kneza Pavla Hrvatini a, Grgur je predstavljao Pavlovi e. Vie podataka o Vlatku potje e iz prvih godina nakon promjene na bosanskom prijestolju 1353. Nastojao je srediti odnose s novim banom Tvrtkom, od koga je traio potvrdu ranije ste enih dobara i povlastica, kakve je uivao u doba bana Stjepana II. U tom smislu dobio je 1353-54. dvije isprave koje su mu zajedno izdali banovi roditelji, otac Vladislav, majka Jelena, sam ban i njegov brat, knez Vuk. Oni Vlatku i njegovu potomstvu jam e da ne e biti njihov zarobljenik i talac i potvr uju imanja koja posjeduje. Kada se iz Ugarske potkraj 1354. vratila banica majka s mla im sinom, ponovo su s Tvrtkom izdali povelju Vlatku s istim jamstvima. Prema toj ispravi, Vlatko je ivio u Klju u i ondje imao svoj dom. Kada su na po . 1357. neki od Hrvatini a napustili bosanskog bana i priklonili se hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I, Vlatko je ostao vjeran Tvrtku. Ban je knezu i sinu mu Vukoslavu te godine izdao novu ispravu kojom mu je zajam io da ne e pretrpjeti nikakvo zlo zbog nevjere brati a Grgura Pavlovi a. Za uzvrat se od Vlatka trai da slui gospodinu orujem kako moe najbolje. Vlatko nije, me utim, dugo ustrajao u vjernosti, nego je odmah nakon Ludovikova vojnog pohoda protiv Bosne 1363. stupio na njegovu stranu. S Ludovikom I. postignuo je odre eni sporazum ve za kraljeva povratka iz Bosne. Na to upu uje podatak iz kraljeva pisma od 13. VII. 1363. kojim je iz svog logora kraj rijeke Sane naredio zagreba kom Kaptolu da s kraljevim izaslanikom Nikolom Pavlovim iz Pakraca upute povjerenika da sudjeluje pri uvo enju me a posjeda Sveti Toma (u okolici dananje Tomaice) i Zobo ina, koji su pripadali gradu Br anovcu u Krieva koj upaniji, a kralj ih je Vlatku dao u zamjenu za grad Klju . Zagreba ki je Kaptol izvijestio pismom od 14. VIII. da je postupio po kraljevoj naredbi te da je Vlatko prigodom prijenosa posjeda na sebe ostavio pavlinima iz Gari a da mirno

uivaju svoja dobra. Dva dana prije i azmanski je Kaptol izvijestio da je primio kraljev pismeni nalog da utvrdi me e Br anovca. Sljede e 1364 (5. V) i sam je Ludovik I. poveljom sve ano potvrdio zamjenu Br anovca te sela Sveti Toma, Zobo ina i Sesvete (Mentzent, posjed s crkvom Svih svetih na podru ju dananje Kutine). Kralj je 12. VIII. 1366. izdao Vlatku novu povelju kojom ga je izuzeo ispod sudbene vlasti redovitih sudova bana i palatina, obvezavi ga da se jedino mora odazvati kraljevskom sudu. Me utim, nakon prelaska na svoje zamjenom ste ene posjede u Slavoniji, imao je i neugodnosti sa svojim susjedima, slavonskim plemi ima, koji su ga drali doljakom i nisu se puno obzirali na povlastice koje mu je kralj podijelio. Ponukan takvim ponaanjem, kralj je 26. III. 1367. naredio azmanskom Kaptolu da u budu e ne izdaje prosvjedne, istrane i bilo koje druge isprave protiv kneza Vlatka, kako je to dotad injeno prema njemu kao doljaku. Prelaskom pod Ludovikovo okrilje Vlatko je brzo gubio raniju mo , utjecaj i poloaj. Njegovo tadanje djelovanje ima tek lokalno zna enje koje odre uje injenica da je on tek gospodar Br anovca. Krenje Vlatkovih prava nastavljeno je i 1370-ih te je 1378. u njegovu korist posredovao sam hrvatsko-ugarski kralj, naloivi hrvatskom banu Petru Cudaru i podbanu Petru irku da moraju zatiti njegova prava. Vlatko se u izvorima kao jedan od svjedoka spominje u izjavi zagreba koga Kaptola od 27. VIII. 1380. da su utvr ene me e posjeda koji pripadaju Vlatkovu Br anovcu te u ispravi krieva kog upana Bazova od 26. XI. 1383. u svezi s parnicom koja se pred njim vodila. Imao je sinove Vukoslava, Grgura i Nikolu. Hrvoje Vuk i , veliki vojvoda bosanski i herceg splitski (Kotor ?, danas Kotor Varo, oko 1350 vjerojatno Jajce, travanj 1416). Najstariji sin vojvode Vukca Hrvatini a. Prva vijest o njem potje e iz isprave hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anuvinca od 21. VI. 1376. Iz nje se doznaje da je tada knez Hrvoje posredovao pri izmirenju bra e Radoslava i Miroslava, odmetnutih sinova bosanskog vojvode Mastana. U milosti je Ludovika I. koji ga naziva svojim vjernim vitezom. Dre i da je dostojan asti pokojnog oca, kralj Tvrtko I. Kotromani podijelio mu je ast velikog vojvode ispravom od 12. III. 1380, posavjetovavi se s vlastelom na stanku (dravnom saboru) u Milima (danas selo Arnautovi i kraj Visokog). Istom prigodom darovao mu je tri sela u upi Lavi, Trbeuu, Lupnicu i Bilu (danas sela u travni kom kraju). Na po . 1387. poao je s bratom Vukom na elu bosanske vojske u pomo svrgnutom zagreba kom biskupu Pavlu Horvatu i dvojici pobunjenih hrvatskih velikaa, banu Ivaniu Horvatu i vranskom prioru Ivanu Palini. Usput su oplja kali posjede igmundovih pristaa Zrinskih. Potkraj 1388. Hrvoje je s bratom Vojislavom bio zauzet doga ajima u Dalmaciji, pa je na po . studenog iz Knina (tada u vlasti bosanskoga kralja) uzalud pozvao dalmatinske gradove da se predaju. Pozivu se odazvao samo Trogir, uputivi Hrvoju svoje poslanstvo.

Nakon smrti Tvrtka I. 1391. Hrvoje je me u najmo nijim i najutjecajnijim pojedincima u Bosni, pa uskoro po inje natjecanje za njegovu naklonost. Tako je hrvatsko-ugarski kralj Ladislav Napuljski privolom majke Margarete i skrbnika biskupa Angela Acciaiuolija povjerio 17. VII. 1391. Hrvoju, koga naziva vojvodom, i njegovu bratu Vuku, oslovljava ga banom, banstvo Dalmacije i Hrvatske te im se obra a kao svojim savjetnicima i vjernim podanicima. Kralj svoj postupak objanjava njihovom dotadanjom vjerno u. U njima je, naime, vidio glavne branitelje svoje asti, stalia i imena na isto noj jadranskoj obali. Potkraj 1391. i na po . 1392. Hrvoje se istaknuo u suzbijanju turskih eta koje su bile provalile u Bosnu. Za zasluge u tim borbama kralj Dabia mu je po povratku u Sutjesku darovao 15. IV. 1392. dva sela, Kakanj u upi Trstivnici i Hrast u Luzijeh. Uz Dabiu je bio i 17. VII. 1392. kada se ovaj nalazio va estitoj vojsci kraljevstva mi u Dolnjih Krajih u Lucih. Suprotni interesi lanova napuljske stranke doveli su potkraj 1392. do primirja izme u kralja igmunda i Bosne, koje je na snazi bilo i u svibnju 1393. Ipak, politi ke prilike i dalje su bile nestalne. U borbi za naklonost najmo nijih pojedinaca u Bosni nadmetalo se vie strana, pa su tako Mle ani 13. VII. 1393. primili Hrvoja i brata mu Vuka za svoje po asne gra ane, a ve u kolovozu igmund je na svoju stranu predobio Hrvoja, koji mu je 23. VIII. izjavio da e vjerno sluiti Dabii do njegove smrti, a potom e priznati igmunda za svoga gospodara. Hrvoje se tom ispravom tako er obvezao da e, ako bi Dabia zaratio protiv igmunda, ostati neutralan. Potom je Ladislav Napuljski 5. X. 1393. ovlastio Hrvoja, kao svojega glavnog namjesnika Dalmacije i Hrvatske, da u njima uvede red i mir te po vlastitoj volji kanjava pobunjenike ili im prata ako Ladislava priznaju za kralja. Hrvoje je igmundu ostao odan i nakon velikog preokreta u Bosni izazvanog pokoravanjem bosanske vlastele i Dabie hrvatsko-ugarskom kralju pod spaljenim gradom u ljeto 1394. Za susljedna zatija u Bosni Hrvoje je najmo niji pojedinac. Na njegovu su pomo 1396. ra unali Dubrov ani kada su mu se obra ali za potvrdu svojih trgova kih povlastica u Bosni i u nastojanju da dobiju tzv. Nove zemlje, podru je od gradskog zemljita do Stona. U pol. 1397. u Bosni je jedna stranka podupirala kraljicu Jelenu (njezini ro aci Nikoli i i Radivojevi i), a druga pretendenta Ostoju (Hrvoje, Sandalj i knez Pavao). Voljom tih velikaa na elu s Hrvojem Bosna je u svibnju 1398. dobila novoga kralja Ostoju, za ije je vladavine Hrvoje sa uvao svoj utjecaj. Promjena na prijestolju izazvala je reakciju igmunda, koji je za razvoj prilika u Bosni najodgovornijim drao Hrvoja i u pismu iz Poege Trogiranima 9. VI. 1398. nazvao se nevjernikom koji se pridruio Turcima. U srpnju 1398. provalio je igmund s vojskom u dolinu Vrbasa, ali se morao brzo povu i. Hrvoje je u protuudaru sa sinom Balom provalio u upu Dubicu i zadrao je do 1402. Bosanska je vojska ostala na okupu uz Ostoju koji se s njom na po .

1399. nalazio u Linici u Usori. Uz Ostoju je s vojskom bio i Hrvoje, koji se navodi me u svjedocima Ostojine isprave od 15. I. 1399, kojom je kralj ustupio Dubrov anima zemlje od Kurila deri do Stona. Na po . velja e Hrvoje i brat mu Vojislav stigli su s Ostojom u Sutjesku, stolno mjesto bosanskih kraljeva. Dubrov ani su 25. II. 1399. podijelili Hrvoju pravo dubrova koga gra anstva i darovali mu u gradu ku u vrijednu 1500 dukata. Na po . listopada 1399. namjeravao je Hrvoje uputiti izaslanstvo kralju Ladislavu, ali su mu Dubrov ani odbili dati la e za njihov prijevoz u Apuliju, ba kao i turskim izaslanicima, koji su sa Ostojinim znanjem i Hrvojevim posrednitvom na po . 1400. iz Drijeva trebali tako er otputovati na pregovore napuljskom kralju. Na temelju tog podatka zaklju uje se da je Hrvoje tada bio u vezama s Turcima, a igmund mu je jo u pol. 1398. predbacivao suradnju s njima. Na po . velja e 1400. Hrvoje je s bosanskom vojskom stao napadati Knin, ali je nakon dolaska bana Nikole Gorjanskog morao uzmaknuti. Kada je zaprijetila opasnost da bi se bosansko-dubrova ki odnosi mogli naruiti zbog Ostojine uvrije enosti to su mu Dubrov ani uskratili traene la e, Hrvoje im je poslao poslanika Ratka Mianovi a da ih upozori kakvoj se opasnosti izvrgavaju. Svoje je posjede proirio potkraj 1400. kada je Ostoja 8. XII. njemu i sinu mu Bali darovao u batinu grad Livno sa upom Livanom (Hrvoju je pripalo samo ono to je tada pripadalo gradu, a ne i ono to je bilo batina drugih). Unutranji ugarski zapletaji i igmundovo utamni enje omogu ili su nakratko Hrvoju da se ponovno snanije umijea u prilike u susjednim hrvatskim zemljama i na svoju stranu privu e Dalmaciju. U lipnju 1401. nalazio se u Kninu odakle je od dalmatinskih gradova traio da napuste igmunda i pristupe Ladislavu Napuljskom. Ako pristanu, obe ao im je (15. VI) sa sinom Balom, enom Jelenom i bra om Dragiom i Vojslavom savez i zatitu. Na njegove ponude tek mu je Zadar radi pregovora poslao etvoricu izaslanika a Trogir trojicu. Split, u kom je pobijedila Hrvoju protivna stranka, odupro mu se orujem i osvojio njegov Omi, pa se on spremao povratiti izgubljeni grad uzalud trae i u listopadu od Dubrov ana i Mle ana pomo u la ama. U me uvremenu Ladislav Napuljski imenovao ga je 27. V. 1401. svojim vrhovnim namjesnikom (vicarius generalis) u Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji, s potpunom vlasti u sudskim i u ratnim poslovima. Kada su Dubrov ani 12. IV. 1402. ponovno prisegnuli na vjernost igmundu i obvezali se na neprijateljstvo prema Bosni, Ostoja i Hrvoje im alju Ratka Mianovi a da im prigovori, a oni se pismom od 13. V. ispri ae. Vie uspjeha imao je Hrvoje s Trogiranima i iben anima koji su mu se predali, pa im je potvrdio stare povlastice (Trogiranima zajedno s Ivanom Nelip i em). U prvoj pol. srpnja 1402, dok se bavio dalmatinskim poslovima, izgubio je upu Dubicu i utvrdu Gredu, koje su zaposjeli vranski prior Emerik II. Bebek i biskup Eberhard te ih pripojili Slavoniji. U drugoj pol. kolovoza 1402.

boravio je u Ostrovici, kamo su mu Zadrani 24. VIII. poslali izaslanstvo nakon to je s brodovljem pred njihov grad stigao Ladislavov namjesnik Alojzije Aldemarisko. Na te vijesti Hrvoje se uputi prema Zadru, a 28. VIII. poalje brata Vojslava da pozove Aldemariska na dogovor, koji je sutradan odran u Zemuniku. Potom se sa 500 konjanika pridrui Aldemarisku i Zadranima te 12. X. 1402. zauzee Vranu. Za zasluge to je itava Hrvatska juno od Velebita i Dalmacija do Dubrovnika priznavala vlast Ladislava Napuljskog Aldemarisko je u ime kralja ispravom od 9. XII. 1402. darovao Hrvoju ku u Filipa Jurjevi a u Zadru. Na po . 1403. Hrvoje je jo boravio u Zadru kada je hrvatski ban Pavao Bissen s vojskom napao Biha . Plae i se za Donje kraje, Hrvoje se spremao udariti na bana, kojeg je Bebek kao zarobljenika doveo u Zadar i 5. II. izru io Hrvoju, a ovaj ga predao Aldemarisku. Na po . svibnja boravio je u Bistrici kraj Livna, odakle moli pismom ninski Kaptol da utvrdi istinu o nekim ranijim ibenskim razmiricama. Kada su se u prvoj pol. 1403. zakomplicirali bosansko-dubrova ki odnosi, potkraj je svibnja poslao Dubrov anima poslanika Ratka Mianovi a da im priop i kako je Ostoja nezadovoljan to su u grad primili njegove odmetnike, Pavla Radii a i Pavla Matrovi a, i s njima protiv njega snovali neke akcije u igmunda. Dubrov ani, pokuavaju i izbjegnuti rat s Bosnom, mole Hrvoja da im isposluje mir s kraljem, ali je za mir bilo kasno. Za bosansko-dubrova kog rata 1403. Hrvoje je bio zauzet poslovima u Dalmaciji, gdje je nastupao kao glavni namjesnik Ladislavov, koji se spremao radi krunidbe za hrvatsko-ugarskoga kralja do i u Zadar. U jeku priprema stigao je s bosanskim izaslanstvom u Zadar 10. srpnja, a kralj 19. srpnja. Kraljev tajnik Matija de San Miniato pisao je 11. VII. 1403. Firentincu Colucciu Salutatiju da je Hrvoje pataren (homo ipse patarenus est) te da papinski poslanik, kardinal Angelo Acciaiuoli, radi na tom da ga privede u Katoli ku crkvu. Prije odlaska iz Zadra Ladislav je postavio Hrvoja za svoga glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim i obdario otocima Bra om, Hvarom i Kor ulom. Tako je Ladislav prenio svu svoju vlast u tim zemljama na Hrvoja. U in hercega i u posjed darovanih otoka uveden je 3. XI. 1403. te se od tada titulira kao herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja. Tada je bio na vrhuncu mo i, stolovao u Splitu ili Jajcu, kovao svoj novac s natpisom MONETA CHERVOII DVCIS SPALETI te naru ivao vjerske obredne knjige, koje su za njega prepisivali pop glagolja Butko (Hrvojev misal, nastao oko 1403-04) i krstjanin Hval (Hvalov zbornik, napisan 1404). Tako er je u svojoj slubi imao ljetopisca Emanuela Grka, koji je napisao djelo Chronologia Ducis Hervoyae. Osim toga, zasnovao je grad Jajce po uzoru na Castell dovo Ladislava Napuljskog. Nastupaju i kao Ladislavov namjesnik, u rujnu 1403. prima trogirske poslanike koji su ga zamolili da ih titi i zagovara u kralja

Ladislava, u listopadu prima mleta kog poslanika koji mu prenosi Ostojinu ponudu o ustupanju grada Omia Mle anima te bez uspjeha pokuava izmiriti Dubrov ane s vojvodom Sandaljem i knezom Pavlom, u studenome miri zava ene stranke u Splitu i za gradskoga kneza postavlja Petricu Jurjevi a iz Vrbasa, potom miri Trogirane sa Spli anima, a u prosincu prima sav prihod i rashod splitske op ine. Osim toga, imenovao je svoje namjesnike na Bra u i Hvaru te potvr ivao kor ulanskoga kneza kojega su slali Dubrov ani. Posebno dobre veze odravao je s Dubrov anima, koji su ga zagovarali u kralja igmunda, nastoje i ih izmiriti. Kao Ladislavov pristaa Hrvoje se hercekim naslovom i namjesnitvom u hrvatskim zemljama uzdignuo iznad odsutnoga kralja, a kao bosanski vojvoda i dalje je ostao podanik bosanskoga kralja Ostoje. To stanje nosilo je u sebi opasnost novih unutranjih zapletaja, koja se pove avala produbljivanjem razlika me u njima. Dok je Ostoja pokazivao sve manje elje i odlu nosti da se uple e u dalmatinske prilike, Hrvoje se zbog poloaja svojih zemalja i veza u hrvatskim zemljama morao vie angairati u tim krajevima. Sve je to postupno vodilo njihovu razilaenju, to je postalo o ito u drugoj pol. 1403. kada je Ostoja ostao usamljen u ratu protiv Dubrovnika. Na stanku potkraj listopada ili na po . studenog 1403. Ostoja se javno raziao s Hrvojem koga je optuio da je glavni krivac za rat. Nakon toga su bosanske razmirice, unato pokuajima mirenja, prerasle u velike razmire i nesloge me u Bosancima te je Hrvoje u Zve aju 15. I. 1404. tajno sklopio s Dubrov anima savez protiv Ostoje. Mjesto Ostoje na prijestolje su trebali dovesti Pavla Radii a, a predvi eno je i Hrvojevo izmirenje sa igmundom. Me utim, ve u oujku 1404. Hrvoje se izmirio s Ostojom, a izmirio je i Ostoju s Ladislavom Napuljskim, koji je potom 1. IV. naredio svomu namjesniku da u darovani posjed uvede Ostojina ovlatenog zastupnika. Sloga u Bosni nije, me utim, dugo potrajala. Ve potkraj travnja u zemlji se odravao stanak na kom nisu bili Hrvoje i vojvoda Sandalj, a jo u pol. tog mjeseca prema Hrvoju su se odnosili kao prema odmetniku. Sukob je rijeen u svibnju Ostojinim svrgavanjem s vlasti i izborom za kralja Tvrtka II. Tvrtkovi a. Tu promjenu na prijestolju, koju su mu suvremenici pripisivali, javio je Hrvoje u Dubrovnik, Napulj i Veneciju. On je svoje politi ke planove naumio vezati uz Veneciju, a u tom mu je pomogao i Ladislav, koji je 16. VI. 1404. preporu io svoga glavnog namjesnika dudu Mihaelu Stenu. Iako je Hrvoje u srpnju dopustio mleta kim trgovcima slobodnu trgovinu u Splitu i na itavom svom podru ju, njihov je odgovor bio vrlo suzdran. Tomu je pridonijela i odlu nost Hrvojeva i kralja Tvrtka II. da udare na Balu III. zbog toga to je zauzeo Kotor. Bosanske prilike postupno se sre uju, a Hrvojev se poloaj jo vie u vr uje. U Ugarskoj ga se pak i dalje dralo glavnim igmundovim protivnikom, pa se ve u oujku 1405. znalo u Dubrovniku da se hrvatsko-ugarski kralj u najskorije vrijeme sprema udariti na njega. O tim

nakanama Dubrov ani su 7. IV. obavijestili svoga izaslanika u Bosni Nikolu Gu eti a. Za rat se spremao i Hrvoje, koji je od Mle ana zatraio da mu poalju dvije naoruane galije, to su oni odbili. Istodobno je pozivao Trogirane da ustanu protiv igmundovih pristaa, to oni obe ae ako im prethodno poalje galiju. Na po . ljeta 1405. Bosna je jedinstvena, a Hrvoje se s drugim velikaima pojavljuje me u svjedocima kraljeve povelje izdane 24. VI. Dubrov anima. On jo uvijek u Bosni nastupa kao neograni eni gospodar, a u Hrvatskoj i Dalmaciji gospodari u ime Ladislava kao njegov namjesnik, herceg Splita te gospodar Bra a, Hvara i Kor ule. U kolovozu 1405. Kotorani su svoj grad ponudili Mle anima, pa im je Hrvoje s Tvrtkom pisao da se ne mijeaju u pitanja Kotora koji pripada Bosni, na to 13. IX. odgovorie da grad ne e dirati, ali da Ulcinj, Budvu i Bar kane zadrati. Na po . rujna 1405. ugarska je vojska iz dvaju smjerova provalila u Bosnu da obnovi i ispravi granice prema Kraljevstvu Rame ili Bosne, ali, osim to je zauzela Biha i napala grad Sokol u upi Plivi, u Donjim krajima nije nita postignula. Pod dojmom igmundovih zahtjeva za korekcijom dravnih granica prema Bosni, Tvrtko II. odrao je u prolje e 1406. stanak na kom je bio nazo an i Hrvoje. Nakon to je Ivani Nelip i napustio Ladislava, darova ovaj 15. IX. 1406. Hrvoju njegovu upu Vrhliku s gradom Prozorom te grad Zrin Pavla IV. Bribirskog. Istodobno se Hrvoje s vojvodom Sandaljem zauzimao u Dubrovniku za svrgnutog Ostoju. U svibnju i lipnju 1407. igmund se spremao za novi rat protiv Turaka i Bosanaca, a, prema Dubrov anima, u drugoj pol. lipnja u Hrvoja je boravio turski izaslanik koji je namjeravao po i i hrvatsko-ugarskom kralju radi mirovnog posredovanja me u njima. Istodobno je reagirao i Ladislav, koji je ispravom od 27. VI. naredio svim vlastima u Ugarskoj da se moraju pokoravati njegovu namjesniku Hrvoju. Sve to nije pokolebalo igmunda, ija je vojska u kolovozu 1407. iz dvaju smjerova provalila u Bosnu. Prva vojska, pod zapovjednitvom Pipa Spana, prodrla je u dolinu Vrbasa, ali ju je Hrvoje zaustavio, pa su Tvrtko II. i velikai na elu s Hrvojem i dalje ostali uz Ladislava Napuljskog i za njega drali dalmatinske gradove. Tek u ratu 1408. igmund je u ranu jesen teko porazio bosansku vojsku te kraj Dobora dao posje i 171 velikaa. Taj je poraz djelovao i na Hrvoja te se i on do kraja godine pokorio igmundu. Osim poraza bosanskih velikaa, na Hrvojevo pokoravanje igmundu utjecalo je i dranje Ladislava Napuljskog, koji je od srpnja 1408. pregovarao s Mle anima o prodaji svojih prava na Dalmaciju, jer bi u tom slu aju bosanski vojvoda izgubio svoj namjesni ki poloaj. Hrvoje se obvezao da e vjerno sluiti igmundu i odazvao se njegovu pozivu da do e u Budim, gdje ga je kralj potvrdio u svim njegovim astima, podijelio mu grad Split s naslovom hercega, darovao mnoge gradove, me u njima i Poegu, u inio ga lanom Zmajeva reda i izabrao za kuma svojoj k eri Elizabeti. Unato svemu, igmundovom

pobjedom u Bosni po inje stvarno slabjeti Hrvojeva mo . Prvi in tog slabljenja bio je ponovni izbor kralja Ostoje, koji 28. XII. 1408. darujeHrvojev posjed grad Omi s Primorjem s obiju strana Cetine do rnovice bra i Radivojevi ima. U prolje e 1409. Hrvoje je napadao zemlje Radivojevi a, a uz ugarsku pomo i Podvisoki, u kom je bio Ostoja. Bosna se opet politi ki podijelila, a Hrvoje je ostao usamljen u podupiranju igmunda. Nakon to je bio doznao da je 9. VII. 1409. sklopljen ugovor izme u Ladislava i Mle ana o prodaji prava na Dalmaciju za 100 000 dukata, uputio je u kolovozu svoje izaslanstvo mleta kim providurima u Zadar. U travnju 1410. poslao je u Mletke izaslanstvo koje se tamo imalo obavijestiti o mleta kom stajalitu prema Hrvojevim posjedima u Dalmaciji (Split, Omi, Kor ula, Hvar i Bra te podru je izme u u a Cetine i Neretve) te ponuditi posredovanje za mir sa igmundom. Istog dana, 8. IV. Mle ani mu odgovore da su, dodue, kupili od kralja Ladislava itavu Dalmaciju, pa i njegove posjede, ali da ih iz ljubavi i prijateljstva prema njem ne e dirati te da se nadaju da ni on ne e pomagati njihove odmetnike u tim krajevima. Istodobno je Hrvoje, provalivi iz Donjih kraja, zaratio protiv Ostoje i njegovih pristaa te je uz pomo ugarske vojske pod zapovjednitvom biveg bana Bissena zauzeo Podvisoki, iz koga je kralj potajno umaknuo. Kao svoj glavni oslonac u Bosni, igmund je u prolje e 1410. postavio Hrvoja za vicekralja, a on je u svibnju predao ugarskoj vojsci svoje gradove i utvrde koje je drao u Usori (Srebrenica, Ku lat, Srebrenik, Brodar i Susjed). Izmirenje zava enih Bosanaca s hrvatsko-ugarskim kraljem postignuto je tek u kolovozu 1411. pa je tada zavreno dugogodinje bosansko-ugarsko ratovanje. Pomirba je simboli no obiljeena u svibnju 1412. na budimskom dvoru, kamo su stigli bosanski kralj i njegovi najmo niji velikai, me u njima i Hrvoje. Dri se da se on tada izmirio s vojvodom Sandaljem, koji je 1411. bio otpustio enu Katarinu, Hrvojevu ne akinju. To je prividno primirje prekinuto ve u prolje e 1413. Hrvojevim napadajem na Sandaljeve zemlje dok je ovaj kao saveznik despota Stefana Lazarevi a bio zauzet u borbi protiv Turaka. Prvi se od Hrvoja u lipnju 1413. odmetnue Spli ani, koji su mu zamjerali to im je za gradske knezove postavljao bosansku vlastelu. Kralj mu je oduzeo upu Sanu i dao je 16. VI. 1413. knezovima Blagajskim, a 17. VI. Hvar, Bra i Kor ulu Dubrov anima. Najposlije, pismom od 1. VIII. 1413. proglasi igmund Hrvoja veleizdajnikom i neprijateljem te pozva sve barune, prelate i plemi e da se podignu protiv njega i njegovih pristaa te da ih silom pokore. On se povukao u Donje kraje, najvjerojatnije u Kotor ili u Jajce, odakle je pisao kraljici Barbari da se zauzme za njega u igmunda, nude i u zalog svoje gradove Vrbas i Kozaru dok se njegova krivica ne utvrdi. Na kraju pisma zaprijetio je povratkom u krivovjerje. Me utim, sve njegove molbe vie nisu imale u inka niti su mogle promijeniti igmundovu odlu nost da ga uniti, jer u kraljevoj blizini vie nije imao

zagovornika. U takvim okolnostima Hrvoje se u ljeto i jesen 1413. uzalud obra ao Mle anima za pomo . Na kraju mu je ostalo jedino da prihvati pomo koju mu je nudio sultan. Turke je u Bosnu doveo njegov protovestijar Mihajlo Kabui , podrijetlom Dubrov anin. Turska vojska provalila je u svibnju 1414. u Bosnu trima smjerovima, dolinom Bosne prema Dubo cu, preko zapadne Bosne prema Hrvatskoj i dolinom Vrbasa do Uskoplja. S njom je u Bosnu stigao i bivi kralj Tvrtko II. Turska vojna nazo nost u Bosni izazvala je velik strah u zemlji i prisilila bosansku vlastelu da se jo jednom sloi s Hrvojem protiv igmunda, koji se u velja i 1415. spremao istjerati Turke iz Bosne. Me utim, zahvaljuju i njima, odrao se u Donjim krajima, upi Lavi i Rami te Omiu i dijelu Krajine. U lipnju 1415. Dubrov ani su pisali da se glavnina turske vojske povukla iz Bosne. Istodobno u Bosnu je pod zapovjednitvom poekog upana Ivana Gorjanskog prodrla ugarska vojska i stigla do pod grad Doboj, gdje su ve ekali Ivan Morovi i Pavao upor, ali im se nitko iz Bosne nije pridruio. Naime, u zemlji je postignuto jedinstvo prema Turcima i Ugarskoj. O ekuju i ugarsko-turski sukob, Hrvoje je pokuavao uz pomo Mle ana ponovno ovladati Splitom, ak im je u svibnju 1415. nudio Omi, to su oni odbili izgovaraju i se da su u miru sa igmundom. U sukobu turske i ugarske vojske u Lavi u prvoj pol. srpnja 1415. ugarska je strana pretrpjela teak poraz. Tom je pobjedom Hrvoje u vrstio svoju neograni enu vlast u zapadnoj Bosni, dok su ostali dijelovi zemlje doli pod snaan turski utjecaj. Nakon tih doga aja vie se nije upletao u bosanske razmirice, a idu e je godine umro. Pokopan je u podzemnoj crkvi (tzv. katakombama) u Jajcu. U bosanskim dobrima naslijedio ga je sin Bala, a ena Jelena Nelip i uskoro se udala za kralja Ostoju. Vuk Vuk i , bosanski vojvoda i hrvatski ban (? ?, prije 27. XI. 1399). U izvornoj gra i, kao i njegova bra a, nazivan je po ocu Vuk i . Iako prvi poznati podatak o njem potje e tek iz po . 1385, neprijeporno je da se u javnom i politi kom ivotu ve istaknuo. Naime, prije 29. I. 1385. zaposjeo je grad Greben na Vrbasu, do 1357. batinski posjed Hrvatini a, a otada u rukama hrvatsko-ugarskoga kralja, pa su hrvatsko-dalmatinsko-slavonski banovi Ivan Palina i Stjepan Lackovi tog dana u gradu Kozari izjavili da e za njega posredovati u kralja igmunda. Na Vukovo (u ispravi je pogreno nazvan Vukcem) prethodno djelovanje upu uje i podatak da je tada ve nosio naslov vojvode. Ponovno se spominje na po . 1387. s bratom Hrvojem na elu bosanske vojske u Hrvatskoj. Za borb za hrvatsko-ugarsko prijestolje potkraj XIV. st. Vuk je, kao i drugi bosanski sudionici tih doga aja, nastupao kao podanik bosanskoga kralja Dabie i dosljedan pristaa napuljske stranke. Dabia ga je postavio za namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji, a kralj Ladislav Napuljski povjerio mu je 17. VII. 1391. hrvatsko-dalmatinsko banstvo zbog dotadanjih usluga. Na po . 1390-ih Vuk je kao ban

Dalmacije i Hrvatske sre ivao prilike u dalmatinskim gradovima. Prvo je ispravom od 16. IV. 1391. traio od splitskoga Kaptola da poalje svoga predstavnika radi mirenja s klikim plemi ima Matijom Rogari em i Stipkom Mari em, potom je ispravom od 8. XI. uzeo u zatitu splitskog nadbiskupa Andriju Gvalda sa svim njegovim sve enstvom i osobljem, kao i sve posjede splitske crkve, a ispravom od 10. X. 1392. dopustio mu je da sagradi utvrde u Lu cu (Su urcu). Ispravom od 12. XI. 1391. zajam io je svim plemi ima, trgovcima i svim drugim gra anima trogirske komune da se sa svojom robom mogu slobodno kretati po svim krajevima pod njegovom banskom vla u, tj. po Dalmaciji i Hrvatskoj, kao i u bosanskim krajevima, te da nisu duni pla ati uobi ajenu pristojbu u Klisu. U me uvremenu, Zadrani su 8. IX. 1392. primili Vuka za svoga gra anina i vije nika. Ve na po etku velja e 1393. on je s bosanskom vojskom stigao u Karin, odakle je namjeravao udariti na gradove Vranu i Ostrovicu na koje je bosanska kruna isticala svoja prava. Bosanska je vojska do 12. velja e zaposjela spomenute gradove i zarobila bra u Ivana i Nikolu Palinu. Za boravka u Karinu Vuk je u Zadar uputio brata Dragiu s porukom u svezi s pregovorima o predaji grada. Mle ani su Vuku, kojega nazivaju banom, podijelili 13. VII. 1393. mleta ko gra anstvo. U tijeku 1393-94. u Bosni je dolo do promjene u dranju prema igmundu. On je u kolovozu 1393. na svoju stranu privukao vojvodu Hrvoja Vuk i a, a ljeti 1394. pokorili su mu se bosanska vlastela i Dabia, pa je me u igmundovim neprijateljima u Bosni ostao jedino Vuk Vuk i , ban Ladislava Napuljskog. Uskoro, nakon to je pokorio bra u Horvate, igmund je protiv Vuka uputio hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikolu II. Gorjanskog, koji je u bitki kraj Knina porazio protivnike, nakon ega je i Vuk preao na stranu igmundovih pristaa. Porazom je Vuk izgubio ne samo Knin u kojem se bio utvrdio, nego nakratko i banski naslov. Naime, kada je Vuk sa enom Ankom posjetio Zadar u sije nju 1395, ljetopisac Pavao Pavlovi oslovio ga je bosanskim vojvodom i bivim banom (olim Banus). Ipak, igmund je bio obziran prema Vuku Vuk i u te mu je uskoro za promjenu politi kog dranja dao gradove Krupu i Ostroac, tada u posjedu knezova Blagajskih, i dopustio da doivotno nosi novi banski naslov, kako o tom svjedo i isprava zagreba koga Kaptola od 16. VIII. 1396. u kojoj se Vuk naziva bosanskim banom (bano de Boznia). Posljednji se put kao iv spominje 20. IX. 1397. Juraj Vojsali , vojvoda (?, 1399 ?, nakon 1437). Spominje se 15. V. 1417. kada je dubrova ko Vije e umoljenih raspravljalo o darivanju njegovih zabavlja a. Dvije godine poslije spominje se kao svjedok od Donjih kraja u ispravi kralja Stjepana Ostoji a, kojom je 5. oujka u gradu Zve aju na Vrbasu potvrdio Dubrov anima povlastice svojih prethodnika. Juraj tada nosi naslov kneza, ali bez oznake podru ja. Na po . svibnja te godine boravili su njegovi

poslanici u Dubrovniku. Nakon promjene na bosanskom prijestolju u pol. 1420. Juraj je brzo napustio svrgnutoga Stjepana Ostoji a i pristupio novoizabranom Tvrtku II. Tvrtkovi u. U njegovoj je pratnji bio kada je Tvrtko 16. VIII. 1420. u Visokom potvrdio Dubrov anima darovanje upe Konavle i utvrde Sokol, a i kada je u Milodrau 18. VIII. 1421. potvrdio Dubrov anima povlastice svojih prethodnika, oca Tvrtka I. i Ostoje. Juraj se navodi me u svjedocima, za koje se veli da su nai dobri Bonjane vlastele i veomoane rusaga, i tada je prvi put pouzdano zabiljeen kao vojvoda, kojim je zacijelo postao izme u tih dvaju nadnevaka. Za gra anskog rata u Bosni 1430-35. Juraj je podupirao Tvrtka II, a za kraljeva boravka u Ugarskoj 1434-35. uspjeno je 1434. ratovao protiv vojvode Sandalja Hrani a Kosa e, ispod ije je vlasti oslobodio bra u Jurjevi e, lanove velikake obitelji Radivojevi a, te Vuka Vuki evi a i ispravom napisanoj u Podkreevu vratio im njihove gradove i zemlje koje im je Sandalj bio oduzeo. Prema A. Babi u, Juraj je tada vjerojatno bio namjesnik odsutnoga kralja. Sam pak vojvoda naziva se tom prigodom mi voevoda Juraj, milostju Boiom voevoda Dolnih Krai. Potkraj svibnja 1434. Mle ani su ga primili za svoga vlastelina podijelivi mu mleta ko gra anstvo. U ispravi, koja potvr uje taj in, Mle ani Jurja nazivaju Posilovi em. Juraj je bio prakti an katolik. Njegovo katoli anstvo dolo je nedvosmisleno do izraaja ve u njegovoj ispravi iz 1434, u kojoj se, osim vojvodine pravovjerne prisege, spominje Ivan Kor ulanski (uvan), vikar bosanskih franjevaca, kao jamac potvr enih prava bra e Jurjevi a. Po kraljevu povratku u Bosnu Juraj je nastavio 1435. podupirati Tvrtka II. protiv Sandaljeva nasljednika, vojvode Stjepana Vuk i a Kosa e. S tim u svezi Juraj se za pomo obra ao Dubrov anima, koji su mu pomogli u oruju, ljudima i brodovima. God. 1437. Juraj je od pape Eugena IV. dobio doputenje da moe sagraditi franjeva ki samostan i crkvu u ast Blaene Djevice Marije (u gradu Grebenu bila je dovrena 1447). Dri se da je podignuo i crkvu sv. Jurja u Jezeru. Imao je sinove, starijeg vojvodu Petra, koji je preuzeo njegov poloaj i naslijedio posjede, i mla eg Jurja, koji se spominje samo 1434. Petar Vojsali , vojvoda (?, prva pol. XV. st. ?, nakon 21. VIII. 1456). U izvornoj se gra i ne naziva po ocu Jurjevi kako je bio obi aj nego po djedu Vojslavu, Vojsali em. Kada se 12. IV. 1445. prvi put spominje, bio je odrastao, oenjen i ugledan ovjek. Toga dana, naime, dubrova ko je Veliko vije e odlu ilo na zahtjev vojvode Stjepana Vuk i a Kosa e poslati lije nika Petrovoj bolesnoj eni Doroteji (Teodora), mla oj k eri Bale III. Bali a i njegove druge ene Bolje Zakarije. Petar je prije tog datuma stekao naslov vojvode Donjih kraja, budu i da ga papa u svojim pismima tako oslovljava (Voyvodam partium Regni Bosne inferiorum). Kada je naslov stekao, ne moe se pouzdano utvrditi. Ponovno se spominje u pismima od 12. i 28. V.

1445, kojima papa Eugen IV. obavje uje da je primio Petra Vojsali a s njegovim zemljama i mjestima u svoju zatitu i zatitu Rimske crkve te trai da ga nitko ne uznemiruje i na dobra mu ne napada. Za razmirica pretendenata na bosansko prijestolje Petar je podupirao kralja Tomaa do njegova izmirenja s Kosa om 1446. Nakon raskida s Tomaom zaprijetila mu je opasnost da ga napadnu kralj i Kosa a, pa je u okolici Knina po eo ubirati crkvenu desetinu za obranu svoga grada Visu ega na bosanskoj granici. Zbog toga se sukobio sa ibenskim biskupom Jurjem, koji ga je izop io. U sporu je posredovao papa Eugen IV, koji je pismom od 23. X. 1446. naredio svomu legatu u Bosni, hvarskom biskupu Tomi Tommasiniju, da Petra odrijei od izop enja. U pismu papa naglaava da je Petar jedini katoli ki knez u tim krajevima. To pokazuje da je Petar nastavio o evu politiku oslanjanja na Katoli ku crkvu. Istodobno se sukobio s vikarom bosanskih franjevaca, Fabijanom, na kojega se tuio papi da radi na njegovu politi ku tetu te da je istrgnuo ispod vojvodine vlasti sve franjeva ke samostane na njegovu podru ju. Taj se sukob tuma i u kontekstu razlaza kralja Tomaa i vojvode Petra, u kom je vikar podupirao kralja. Tijesne veze i dobri odnosi Petra sa Svetom stolicom nastavljeni su za Eugenova nasljednika pape Nikole V, koji je ispravom od 18. VI. 1447, na zagovor biskupa Tommasinija, uzeo vojvodu i njegova dobra u svoju zatitu. Toga dana papa je drugom ispravom dopustio vojvodi (za kojega isti e da je jedini katolik me u velikaima Bosanskoga Kraljevstva koji je me u krivovjercima jedini sa uvao neokaljanu katoli ku vjeru) da na svoj dvor za kapelane moe uzeti dvojicu franjevaca. Petar se izmirio s Tomaem neto prije 18. XII. 1451, kada se spominje me u svjedocima u kraljevoj ispravi kojom je on sklopio savez s Dubrov anima protiv Kosa e. Njima se, nakon izmirenja s kraljem, pridruio Petar. U travnju 1452. oni su s vojskom poli u pomo Kosa inu sinu Vladislavu i njegovu pristai humskom vojvodi Ivaniu Vlatkovi u te stigli do Blata (danas Mostarsko blato). Me utim, neprijateljstvo Petra s hrvatsko-dalmatinskim banom Petrom Talovcem i grofom Ulrikom II. Celjskim prijetilo je da on napusti saveznitvo, to su Dubrov ani nastojali sprije iti. Radi toga su mu slali izaslanstva, odobravali nov anu pomo i nabavku strjeljiva. Posljednji put Petar se spominje u mleta kom odgovoru od 21. VIII. 1456. kao batinik eninih posjeda.

LIT.: J. Lukarevi : Copioso ristretto degli annali di Rausa. Venetia 1605, 41, 45, 72, 77-78, 80-82. D. Farlati: Illyricum sacrum, 3. Venetiis 1765, 335-336. F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle anticite, stroria e letteratura de Ragusei, 1. Ragusa 1802, str. 297, 300-301; 2. 1803, str. 120. G. Fejr: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X/1. Budae 1834, str. 618; X/2. str. 158, 310-311, 406; X/3. 1838, str. 168; X/4. 1841, str. 667; X/5. 1842, str. 184, 186, 307, 406-410, 426, 877. (I. F. Juki ): Hervoja Vuk i , Knez

Spljetskij, i velikij Vojvoda Kraljevstva Bosanskoga, ro en 1356 umreo 1415. Ljubitel prosv tenija, 15(1850) str. 86-93. M. Puci : Spomenici srpski od 1395. do 1423, 1. Beograd 1858, Primjedbe IX, XXXI, str. 27-28, 31, 35-37, 39-40, 44-48, 51-54, 56-60, 66-71, 74-75, 78, 81, 83-84, 86-87, 89-90, 94-96, 98, 116, 129, 143, 171-173, 175-178; 2. 1862, str. 40, 43, 49. J. afrik: Acta archivi Veneti, spectantia ad historiam Serborum et reliquorum Slavorum meridionalium, 2. Beograd 1862, 285-287. A. Theiner: Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 2. Romae 1862, 230-231, 234-236, 265-266. F. Ra ki: Izvadci iz kralj. osrednjega arkiva u Napulju za jugoslovjensku poviest. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 7(1863) str. 32-35, 53-54, 58-59, 62-64, 68-69. A. Theiner: Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, 1. Romae 1863, 389-390. S. Novakovi : Povelja kralja bosanskoga Stjepana Ostoje vojvodi Hrvoju i sinu mu Baoi, godine 1400. 8. dekembra. Glasnik Srpskog u enog drutva (Beograd), 1868, 6, str. 50, 52-53. F. Ra ki: Pokret na slavenskom jugu koncem XIV i po etkom XV stolje a. Rad JAZU, 1868, 3, str. 114-116, 118-119, 123-124, 128-129, 137138, 148, 150, 154; 4, str. 5, 14-15, 28-32, 36-40, 45-50, 54-59, 61-63, 69-70, 72-75, 77-79, 81-94, 96, 98-100, 102. P. Matkovi : Prilozi k trgova ko-politi koj historiji republike dubrova ke. Ibid., 1869, 7, str. 214-217, 219220, 226-227, 229. F. Ra ki: Rukopisi ti u i se juno-slovinske povjesti u arkivih srednje i dolnje Italije. Ibid., 1872, 18, str. 222, 234. . Ljubi : Listine o odnoajih izme u Junoga Slavenstva i Mleta ke Republike, 4-6. Zagreb 1874-1878; 8-10. 1886-1891. Isti: Poviestni ka iztraivanja o Hrvoji velikom bosanskom vojvodi i spljetskom hercegu. Rad JAZU, 1874, 26, str. 74-92. M. V. Batini : Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih est viekova njihova boravka, 1. Zagreb 1881. I. Ruvarac: Priloci k objanjenju izvora srpske istorije. Glasnik Srpskog u enog drutva, 1881, 49, str. 22-23, 30-31, 45-52. V. Klai : Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb 1882, 20-21, 91, 115, 143, 145-146, 156, 179-180, 195, 198-201, 203-206, 208, 211-235, 238-256, 258, 260-262, 264, 275-276, 286-287, 290, 300, 302, 325, 345. I. Kukuljevi Sakcinski: Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj. Rad JAZU, 1886, 81, str. 75-76, 79; 82, str. 2, 34. Lj. Stojanovi : Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila. Starine, 1886, 18, str. 230, 232. J. Jel i i L. Thallczy: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae. Budapest 1887. F. Ra ki: Povelja bosanskoga bana Tvrtka od god. 1366. Starine, 1889, 21, str. 81-82. S. Zlatovi : Bribirski nekrolog XIV. i XV. vieka. Ibid., str. 84. I. Ruvarac: Draga, Danica, Resa. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 3(1891) 3, str. 232-238. E. Fermendin: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892. L. Thallczy: Glagolski misal hercega Hrvoje u Eski-saraju u Carigradu. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 4(1892) 2, str. 105-107. Isti: Vojvoda Hrvoje i njegov grb. Ibid., str. 170-187. . Truhelka: Katakombe u Jajcu. Ibid., str. 60-61. L. Thallczy: Prilozi k objanjenju izvor bosanske historije. Ibid., 5(1893) 1, str. 34. I. Ruvarac: Banovanje Tvrtka bana (1353.-1377.). Ibid., 6(1894) 2, str. 227-229, 232, 236-237. Isti: Tri dodatka k raspravi Banovanje Tvrtka bana (1353.-1377.). Ibid., 4, str. 617. F. ii : Bitka kod Nikopolja (25. septembra 1396). Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 8(1896) 1, str. 94-95. V. Klai : Bribirski knezovi od plemena ubi do god. 1347. Zagreb 1897, 58, 66, 70-71, 77, 81-82, 97, 112, 118, 130, 173-174, 209. Isti: Hrvatska plemena od XII. do XVI. stolje a. Rad JAZU, 1897, 130, str. 26, 77-78. J. Radoni : Der Grossvojvode von Bosnien Sandalj Hrani -Kosa a. Archiv fr slavische Philologie (Berlin), 29(1897) str. 386, 390-399, 401-406, 408-410, 412, 414, 420, 424, 426-432, 453, 458-459, 463-464. L. Thallczy: Kako i kada je Hrvoje postao veliki vojvoda bosanski? Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 9(1897) 2, str. 183-191. L. Thallzcy i S. Barabs: Codex diplomaticus comitum de Blagay. Budapest 1897. V. Klai : Rodoslovlje knezova Nelipi a od plemena Sva i . Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga drutva, NS 3(1898-99) str. 5-6, 10-13, 18. . urmin: Hrvatski spomenici, 1. Zagreb 1898. L. Thallczy: Die

Geschichte der Grafen von Blagay. Wien 1898, 91, 94-95, 97. I. Bojni i : Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nrnberg 1899, 21, 102. N. Jorga: Notes et extraits pour servir a l histoire des croisades au XVe sicle. Paris 1899. V. Klai : Kr ki knezovi Frankapani, 1. Zagreb 1901, 185-186, 190-192, 194, 196, 198, 205. . Truhelka: Dravno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 13(1901) 1, str. 73, 83, 93, 97-98, 101-102, 104, 106-108; 2, str. 168, 176, 180. F. ii : Pad Mladena ubi a, bana hrvatskoga i bosanskoga. Ibid., 14(1902) 3/4, str. 342, 359. Isti: Vojvoda Hrvoje Vuk i Hrvatini i njegovo doba (1350.1416.). Zagreb 1902, str. 1-14, 18, 20-23, 48, 54, 66-67, 73, 80, 83-86, 91-92, 95-98, 101, 126-135, 139-145, 147-148, 150-152, 154-156, 159-161, 164-168, 170-174, 176-178, 180-182, 184-185, 188, 191-192, 194, 196, 198-202, 204-206, 208-212, 215-217, 220-221, 223-230, 232-237, 241-244, 246, 251, 253, 258, 260-261, 264, 266, 270, 272, 278, 283-285. Isti: Miha Madijev de Barbazanis. Rad JAZU, 1903, 153, str. 30. Isti: Ljetopis Pavla Pavlovi a patricija zadarskoga. Vjestnik Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) str. 16-17, 33-37. Isti: Iz arkiva u eljeznom. Ibid., 7(1905), str. 144. Isti: Iz arkiva u Krmendu. Ibid., str. 210228. L. Thallczy: Istraivanja o postanku bosanske banovine sa naro itim obzirom na povelje krmendskog arkiva. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 18(1906) 4, str. 403-414, 417-418, 420-421, 424-428, 434-444. G. Szabo: Dobra Ku a. Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga drutva, NS 10(1908-09) str. 34-35. T. Smi iklas: Diplomati ki zbornik, 7-18. Zagreb 1909-1990. J. Jeleni : Kultura i bosanski franjevci, 1-2. Sarajevo 19121915. S. Novakovi : Zakonski spomenici srpskih drava srednjega veka. Beograd 1912. L. Thallzcy: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter. Mnchen-Leipzig 1914. L. Thallczy i S. Horvth: Codex diplomaticus partium Regno Hungariae adnexarum (banatus, castrum et oppidum Jajcza). Budapest 1915, 50-51. . Truhelka: Histori ka podloga agrarnog pitanja u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 27(1915) 1/2, str. 112-113. Isti: Grobnica bosanskog tep ije Batala, obretena kod Gornjeg Turbeta (kotar Travnik). Ibid., 3/4, str. 371-372. L. Thallczy: Povijest (banovine, grada i varoi) Jajca 1450.-1527. Zagreb 1916, 8-9, 13, 16, 19, 31, 98. F. ii : Iz arkiva grofova Pongrcza. Starine, 1918, 36, str. 33, 36. G. Szabo: Sredovje ni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1920, 67, 106-107, 111. V. Maurani : Izvori dubrova koga historika Jakova Lukarevi a. Narodna starina, 3(1924) 8, str. 126, 134. V. orovi : Kralj Tvrtko I Kotromani . Beograd-Zemun 1925, 2-3, 5, 8, 18-19, 22-23, 26, 41, 49, 60-61, 65, 78, 98-99. V. Brunelli: Incipit Historia edita per Micam Madii de Barbazanis de Spalato de gestis Romanorum Imperatorum et Summorum Pontificum. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 1(1926) I/4, str. 44, 48. A. Solovjev: Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV veka). Beograd 1926, 105-108, 118, 153-154, 175, 180, 186-188, 198. V. Klai : Herceg Hrvoje i Hval krstijanin. Nastavni vjesnik, 35(1927) str. 84-86. Isti: Gra a za topografiju i historiju Hlivanjske upanije i grada Hlivna. Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga drutva, NS 15(1928) str. 17-18, 22-24. U. Hntemann: Bullarium Franciscanum continens constitutiones epistolas diplomata Romanorum pontificum Eugenii IV et Nicolai V ad tres ordines S. P. N. Francisci spectantia (Ad Claras Aquas), NS 1(1929) str. 147, 539, 799. Lj. Stojanovi : Stare srpske povelje i pisma, I/1. Beograd-Sr. Karlovci 1929, str. 44, 46, 82, 136, 171, 174, 178, 240, 248, 259-261, 268, 270, 272, 274, 279, 286, 339, 388, 422-423, 426, 446-474, 480, 490, 492-494, 504, 506, 508, 510, 549-552, 556; I/2. 1934, str. 4-5, 11, 33, 120, 164. J. Stipan i : Soko na Plivi i porodica Stipan i -Hrvatini . Selja ke novine, 13(1930) 52, str. 4. F. Ra ki: Bogomili i patareni. Beograd 1931, 339, 445-446, 452-454, 459, 466, 470. S. Baagi : Znameniti Hrvati Bonjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Napredak (kalendar), 22(1933) str. 5354. M. Perojevi : Dva borca za slobodu. Miha Vitturi i biskup Simon Dominis. Ibid., str. 98-99, 101, 103-104. K. Draganovi : Katoli ka crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas. Croatia sacra, 4(1934) 8, str. 192. M.

Karanovi : Bosanska Krajina. Glasnik Jugoslovenskog profesorskog drutva (Beograd), 14(1934) 10/12, str. 869-870. Isti: Granice srednjevekovne bosanske upe Zemljanik. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 48(1936) 1, str. 31, 34-35. V. Skari : upa Zemljanik i stara nahija Zmijanje. Ibid., 49(1937) 1, str. 38. H. eri : Iz prolosti Dubice. Novi behar, 11(1937-38) 9/11, str. 163. F. ii : Nekoliko isprava iz po etka XV st. Starine, 1938, 39, str. 170-171, 178, 180, 183-190, 192, 200, 202-204, 207-208, 210, 224-225, 236-237, 240, 244, 273-274, 292-294. S. Duani : Prava naih vlastelinki pre pet vekova. Razvitak, 6(1939) 1, str. 23-24. V. orovi : Historija Bosne, 1. Beograd 1940. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1942. A. Solovjev: Vlasteoske povelje bosanskih vladara. Istorijsko-pravni zbornik, 1(1949) 1, str. 80, 84-87, 89-92, 94, 96-100, 102-104. G. remonik: Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS 4-5(194950) str. 109-110, 116, 122-125, 153; 6(1951) str. 85-86; 7(1952) str. 333-336. N. Radoj i : Dva odlomka Ilariona Ruvarca o Kosa ama. Ibid., 4-5(1949-50) str. 208-209. J. idak: Oko pitanja Crkve bosanske i bogumilstva. Historijski zbornik, 3(1950) 1/4, str. 347-348. . Mazali : Biograd-Prusac, stari bosanski grad. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS 6(1951) str. 150, 170. I. Boi : Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku. Beograd 1952. . Mazali : Stari grad Jajce (novija arheoloka istraivanja). Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS 7(1952) str. 59-66, 70, 72, 74, 91-93, 100. A. Babi : Neto o karakteru bosanske feudalne drave. Pregled, 5(1953) 2, str. 84-85. M. Geci : Prilog bosanskoj istoriji (1397-1399). Istorijski glasnik (Beograd), 1953, 1/2, str. 56-57. A. Babi : O odnosima vazaliteta u srednjevjekovnoj Bosni. Godinjak Istorijskog drutva BiH, 6(1954) str. 30, 34-38, 40-41. S. M. irkovi : Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463 godine. Istorijski glasnik, 1954, 3, str. 126-131. M. J. Dini : Dravni sabor srednjevekovne Bosne. Beograd 1955, 11, 15, 17-18, 20, 26-28, 41, 45, 47, 51, 57-58, 62, 66-68. M. Vego: Naselja bosanske srednjovjekovne drave. Sarajevo 1957. G. krivani : Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom (18. VI. 1403 do maja 1404 godine). Vesnik Vojnog muzeja JNA (Beograd), 5(1958) 2, str. 35, 37-38, 46, 51, 53, 58-61. J. Stipii i M. amalovi : Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 2(1959), str. 318, 350. A. Babi : Diplomatska sluba u srednjevjekovnoj Bosni. Radovi Nau nog drutva BiH, 13(1960) 5, str. 23, 36-37, 41, 45-47, 50, 62-63. I. Mahnken: Dubrova ki patricijat u XIV veku. Beograd 1960. D. Mandi : Bosna i Hercegovina, 1-2. Chicago 1960-1962; 3. Rim 1967. J. Mijukovi : Humska vlasteoska porodica Sankovi i. Istorijski asopis, (Beograd) 11(1960) str. 26, 28, 43, 46, 48. Isti: Dodeljivanje dubrova kog gra anstva u srednjem veku. Glas SANU (Beograd), 1961, 246, str. 94, 99. M. unji : Prilozi za istoriju bosansko-venecijanskih odnosa 1420-1463. Historjski zbornik, 14(1961) str. 127-128. . Basler: Klesarski majstori i radionice u srednjovjekovnom Jajcu. Zbornik Krajikih muzeja, 1(1962) str. 98, 102, 107. S. irkovi : O akova kom ugovoru. Istorijski glasnik, 1962, 1/2, str. 3, 5, 9 10. Isti: Verna sluba i vjera gospodska. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1962, VI/2, str. 95-99, 103-104, 106, 108-109. P. An eli : Jedna etapa izgradnje srednjovjekovnog Jajca. Zbornik Krajikih muzeja, 2(1963-64) str. 52. Isti: Neka pitanja bosanske heraldike. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (Arheologija), NS 19(1964) str. 157, 164. A. Babi : Fragment iz kulturnog ivota srednjovjekovne Bosne. Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 2(1964) str. 328. S. M. irkovi : Herceg Stefan Vuk i -Kosa a i njegovo doba. Beograd 1964. Isti: Istorija srednjovekovne bosanske drave. Beograd 1964. Isti: Sugubi venac. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu (Spomenica Mihaila Dini a), 1964, VIII/1, str. 358-359, 364, 368. V. Trpkovi : Humska zemlja. Ibid., 250-251. F. Mikloi : Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Graz 1964 , 102, 107, 220-222, 224-227, 230, 232-238, 247-250, 252, 254-256, 283, 305, 318, 377-379, 450. M. J. Dini : Iz Dubrova kog arhiva, 3. Beograd 1967. M. unji : Dalmacija u XV stolje u.2

Sarajevo 1967. S. irkovi : Komentari i izvori Mavra Orbina. U: M. Orbin, Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968 (hrv. prijevod, Zagreb 1999). D. Mandi : Franjeva ka Bosna. Rim 1968. I. Boi : Zeta izme u Turaka i Mle ana. U: Istorija Crne Gore, II/2. Titograd 1970. M. Spremi : Turski tributari u XIV i XV veku. Istorijski glasnik, 1970, 1/2, str. 34-35, 40. M. Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, 4. Sarajevo 1970, str. 95. E. Peri i : Vranski prior Ivan od Paline i Petar Berislavi . Radovi Instituta JAZU u Zadru, 18(1971) str. 268, 270, 276, 283-284. S. Antoljak: Ban Pavao Bribirski Croatorum dominus. Ibid., 19(1972) str. 18, 21, 46, 52, 57. P. An eli : Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu (Arheologija), NS 27-28(1972-73) str. 378-379. A. Babi : O funkciji upana u srednjovjekovnoj Bosni. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1972, str. 408-411. P. An eli : Bobovac i Kraljeva Sutjeska stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stolje u. Sarajevo 1973, 11, 140-141, 226, 229, 232, 240, 247, 249. S. irkovi : Rusaka gospoda. Istorijski asopis, 21(1974) str. 11-14. M. orkovi : Hrvoje Vuk i Hrvatini . Zagreb 1974, 5-36, 39-49, 51, 54-65. P. An eli : Grbovi hercega Stjepana Vuk i a Kosa e na kruni jedne ku ne cisterne u Dubrovniku. Tribunia, 1(1975) str. 85, 89. Isti: Barones regni i dravno vije e srednjovjekovne Bosne. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 11-12(1975-76) 11/12, str. 34-35, 37, 39, 43, 46. J. V. A. Fine: The Bosnian Church. A New Interpretation. New York-London 1975. P. An eli : Postojbina i rod Divoa Tihoradi a. Slovo, 1976, 25/26, str. 233-235, 238. M. Blagojevi : Tep ija u srednjovekovnoj Srbiji, Bosni i Hrvatskoj. Istorijski glasnik, 1976, 1/2, str. 27-31, 33-36. N. Klai : Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976. Ista: U novim politi kim okvirima. U: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976, str. 357, 359-360, 364. Miha Madijev de Barbazanis: Historija. U: Legende i kronike. Split 1977, 173, 184. J. Stipii : Spisi zadarskog biljenika Franje Manfreda de Surdis iz Piacenze 1349-1350. Zadar 1977. K. Jire ek: Istorija Srba, 1. Beograd 1978. N. Klai : Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 14(1978) 14/15, str. 27, 60, 62, 64-65, 67-69, 71-74. D. Kova evi -Koji : Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave. Sarajevo 1978. M. Blagojevi : Bosansko Zavrje. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1979, XIV/1, str. 131, 134-135, 137, 141. I. Boi : Nemirno Pomorje XV veka. Beograd 1979. B. Hrabak: Venecija i Sandalj Hrani u njegovom irenju po Primorju po ev od Herceg-Novog. Boka, 11(1979) str. 201-205, 208, 212. I. Luci : Povijesna svjedo anstva o Trogiru, 2. Split 1979. V. Klai : Povijest Hrvata, 1. Zagreb 1980, str. 310-311; 2. str. 145, 159, 162-165, 202, 262, 264, 275-277, 284, 297-301, 303, 306307, 309-310, 313, 326, 333-336, 344-354, 356-362, 366-279, 381-382, 384-386, 389-393, 395-296, 416-417; 3. str. 12, 32, 39, 41, 43, 45, 53-58, 62-64, 66-68, 79-87, 89-93, 100, 104-105, 108, 117-119, 166, 294; 4. str. 82, 127. P. ivkovi : Bosna u drugoj deceniji XV stolje a. Tre i program Radio Sarajeva, 9(1980) 29, str. 65-66, 68, 70-81, 84, 89, 91-92. P. okovi : Dubica u bosansko-ugarskim odnosima 1398-1402. godine. Istorijski zbornik, 2(1981) str. 43-45, 47, 52-53. P. ivkovi : Tvrtko II Tvrtkovi . Bosna u prvoj polovini XV stolje a. Sarajevo 1981. P. An eli : Studije o teritorijalnopoliti koj organizaciji srednjovjekovne Bosne. Sarajevo 1982, 16-19, 2122, 26, 146-147, 152, 174, 189, 195, 228, 238-239. . Toi : Donji tok Neretve u srednjem vijeku, s posebnim okovi : O osvrtom na trg Drijeva. Hercegovina, 2(1982) str. 52, 55. M. Vego: Postanak srednjovjekovne bosanske drave. Sarajevo 1982. P. An eli : Srednjovjekovna humska upa aba. Hercegovina, 3(1983) str. 48. P. gostima Crkve bosanske. Istorijski zbornik, 4(1983) str. 13, 19, 37-38. I. Petri evi : Rodni list Doboja. Zna enja, 2(1983) 3/4, str. 59-65, 70-71. P. ivkovi : Prvi ugarsko-turski sukobi na tlu Bosne. Ibid., str. 149150, 152-156. J. Buturac: Popis upa Zagreba ke biskupije 1334. i 1501. godine. Starine, 1984, 59, str. 96-97. P. okovi : O dolasku Stjepana Tomaa na vlast i njegovom me unarodnom priznanju. Istorijski zbornik, 5(1984)

str. 32-33. P. ivkovi : Usora i Soli poprite zna ajnih historijskih doga aja u XIV i XV stolje u. lanci i gra a za kulturnu istoriju isto ne Bosne, 15(1984) str. 36, 39. M. Brkovi : Bosanski kraljevski dvor prema Zadru i Hrvojeva uloga u zadarskim doga ajima krajem XIV i po etkom XV st. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 25(1985-86) 12, str. 255, 257, 259-265, 267-268. J. Barbari i J. Kolanovi : ibenski diplomatarij. ibenik 1986. D. Lovrenovi : Cetinski knez Ivani Nelip i u politi kim previranjima u Dalmaciji krajem XIV i tokom prvih decenija XV stolje a. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 21(1986) 22, str. 204-210, 213, 215. Isti: Da li je Jelena Nelip i bila majka Bale Hercegovi a?. Istorijski zbornik, 7(1986) str. 195-198. Isti: Kako je bosanski vojvoda Sandalj Hrani doao u posjed Ostrovice i Skradina. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 19(1986) str. 231-236. M. An i : Prosopografske crtice o Hrvatini ima i Kosa ama. Istorijski asopis, 33(1987) str. 37-43, 4548, 50-55. S. irkovi : Bosanska crkva u bosanskoj dravi. U: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, 1. Sarajevo 1987, 223-224, 251. D. Lovrenovi : Hrvoje Vuk i Hrvatini i splitska komuna 1403-1413. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 22(1987) 23, str. 37-44. . Toi : Trg Drijeva u srednjem vijeku. Sarajevo 1987. P. okovi : Bosanska kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1446. Banjaluka 1988. M. An i : Pet dokumenata za povijest isto nojadranskog zale a na po etku XV stolje a. Glasnik arhiva i Drutva arhivskih radnika BiH, 29(1989) str. 159-162, 165-166. B. Hrabak: Venecija i bosanska drava. Istraivanja (Novi Sad), 12(1989) str. 434-436, 438, 447, 449-452, 454, 462, 471, 479. N. Klai : Srednjovjekovna Bosna. Zagreb 1989, 183-185, 187-190, 193-194, 197-202, 204-206, 211, 213-214, 224-230, 232-233, 238, 246, 267-272, 294, 296297, 305-308, 310, 320-321, 331. A. S. Kova i : Katolici u kotorvarokom kraju. Sarajevo 1989. A. Sekuli : Pavlinski samostan u Dubici. Croatica Christiana periodica, 13(1989) 23, str. 36-37. M. Brkovi : Bosanske srednjovjekovne latinske isprave izdane Splitu. Croatica Christiana periodica, 14(1990) 25, str. 109-116, 121125. Isti: Tri povelje knezova Bribirskih izdane bosanskom knezu Hrvatinu Stjepani u. Radovi Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Zadru, 32(1990) str. 139-154. Isti: Bosanske srednjovjekovne latinske isprave izdane Trogiru. Ibid., 33(1991) str. 83-86, 88-89, 94-95, 97-98, 102. Isti: etiri bosanske srednjovjekovne latinske isprave izdane ibeniku. Croatica Christiana periodica, 15(1991) 27, str. 38-39, 41-51. S. Antoljak: Hrvati u prolosti. Split 1992. D. Lovrenovi : Utjecaj Ugarske na odnos crkve i drave u srednjovjekovnoj Bosni. U: Sedam stolje a bosanskih franjevaca 1291-1991, zbornik. Samobor 1994, str. 58, 66, 71-74, 79-80, 85. P. ivkovi : Povijest Bosne i Hercegovine do konca XVIII. stolje a i povijest Hrvata bosanske Posavine do po etka XX. stolje a. Mostar 1994. P. okovi : Veliki knez bosanski Tvrtko Borovini . Croatica Christiana periodica, 20(1996) 37, str. 66-69, 71, 73, 77. M. unji : Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo 1996. M. An i : Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stolje u. Zadar-Mostar 1997. S. M. irkovi : Rabotnici, vojnici, duhovnici. Drutva srednjovekovnog Balkana. Beograd 1997. M. Imamovi : Historija Bonjaka. Sarajevo 1997. D. Lovrenovi : Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristjanizacije vladarske ideologije. Bosna Franciscana, 5(1997) 8, str. 158. . Toi : Bosanska kraljica Katarina (1425-1478). Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, 2. Beograd 1997, 78, 100, 107. D. Ali : Devetnaest stolje a Bosne. Historija i kultura Bosne od 6. do 1900. godine. Sarajevo 1998, 65, 73-74, 81-82, 86-89, 91-95, 97-102, 111, 121, 158, 162, 169. M. Brkovi : Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoa. Zadar-Mostar 1998, 16-17, 19, 31, 36, 66-68, 70-76, 82, 99, 107-109, 122-123, 155, 157, 159-162, 185, 188-189, 190, 199-203, 218, 218, 256-257, 274-276, 311, 313-314, 316-318, 343-347, 353. Isti: U Jajcu izdane isprave bosanskih vladara. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 40(1998) str. 98-101, 114, 120-123, 125-131. P. Engel: Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za

povijesne i drutvene znanosti HAZU, 16(1998) str. 59-60, 63-65, 67-72. Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra An ela Zvizdovi a. Sarajevo-Fojnica 2000, 23-35, 38-42, 47, 51, 93, 95, 97, 101, 104-105, 120. P. Mikuli : Bosanski i humski iluminirani rukopisi. Bosna Franciscana, 8(2000) 13, str. 163164, 171-173. P. 43. okovi : Susret sa zagubljenom povije u. Podru je Bosanske Gradike u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 2001. G. Ravan i : ivot u kr mama srednjovjekovnog Dubrovnika. Zagreb 2001, 42-

P. .