Peripatetičkih rasprava

Franciscus PatriciusDISCUSSIONUM PERIPATETICARUM TOMUS SECUNDUS

(Liber IIV)

Frane PetriPERIPATETIKE RASPRAVE SVEZAK DRUGI

(Knjiga I.IV.)

IZDAJE:

INSTITUT ZA FILOZOFIJU

ZA IZDAVAA:

Filip Grgi

UREDNICI:

Erna Bani-PajniLuka Bori

Mihaela Girardi-Karulin

PREVODITELJ:

Luka Bori

FILOLOKA REDAKTURA:

Mate Kriman

RECENZENTI:

Ivica Martinovi Olga Peri

Knjiga je proizala iz znanstvenog projekta Grisogono i Petri dva svije-ta renesansne filozofije (191-1911112-1100) koji je financiralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH.

Knjiga je izraena i tiskana uz potporu Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH i Ministarstva kulture RH.

DISCUSSIONUM PERIPATETICARUM

TOMUS SECUNDUS (Liber IIV)

Frane Petri

PERIPATETIKE RASPRAVE

SVEZAK DRUGI (Knjiga I.IV.)

PreveoLuka Bori

PrirediliErna Bani-Pajni, Luka Bori, Mihaela Girardi-Karulin

Franciscus Patricius

Zagreb, 2013.

V

SADRAJDiscussionum peripateticarum tomus secundus (Liber IIV)

Peripatetike rasprave svezak drugi (Knjiga I.IV.)

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . VII

Petriev platonizam u Peripatetikim raspravama svezak drugi (Luka Bori) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . XIUloga Hermesu Trismegistu i Zoroastru pripisanih spisa u formiranju Petrieve interpretacije Aristotelove filozofije u drugom svesku Peripatetikih rasprava (Erna Bani-Pajni) XXINeposredna recepcija Peripatetikih rasprava (Mihaela Girardi-Karulin) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . XLVIINaslovna strana i sadraj Peripatetikih rasprava, Basel 1581. (latinski i hrvatski) . . . . . . . . . . . . . . . . . LXXVI

Discussionum peripateticarum tomus secundus Peripatetike rasprave svezak drugi . . . . . . . . . . . . 1

Ad Antonium Montecatinum Antoniju Montecatinu 6Liber primus Prva knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . 12Liber secundus Druga knjiga . . . . . . . . . . . . . . . 96Liber tertius Trea knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . 158Liber quartus etvrta knjiga . . . . . . . . . . . . . . . 222

VI

SADRAJDiscussionum peripateticarum tomus secundus (Liber VVIII)

Peripatetike rasprave svezak drugi (Knjiga V.VIII.)

Discussionum peripateticarum tomus secundus Peripatetike rasprave svezak drugi . . . . . . . . . . . . . 257

Liber quintus Peta knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . . 258Liber sextus esta knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . . 298Liber septimus Sedma knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . 408Liber octavus Osma knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . 490

Kazalo pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 541Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 557Citirana mjesta s kraticama autora i naslova djela . . . . . . 579Popis izvora grkih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 595

Bibliografija (Ivana Skuhala Karasman) . . . . . . . . . . . . 601Izdanja Peripatetikih rasprava Frane Petria . . . . . . . . 601Sekundarna literatura o Peripatetikim raspravama Frane Petria (izbor) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 602Hrvatski prijevodi djela Frane Petria . . . . . . . . . . . 613

Citirana mjesta s kraticama autora i naslova djela . . . . . . 387

VII

Predgovor

Nakon to je 2009. godine objavljen trei svezak Peripatetikih rasprava, a 2012. etvrti svezak, kao sljedei sada objavljujemo drugi svezak Peripatetikih rasprava. Drugi svezak zbog opsega trebalo je, kao i etvrti svezak, tiskati u dvije knjige.

Drugi svezak Peripatetikih rasprava tematski je paralelan tre-em svesku, ali je mnogo opirniji nego trei svezak. U tom dru-gom svesku posebno dolazi do izraaja Petrieva sklonost prema hermetikom miljenju i prema Zoroastru, odnosno Kaldejskim prorotvima. Zato je jedna od urednica i pisac jednog od Uvoda u drugi svezak Peripatetikih rasprava dobra poznavateljica te fi-lozofije Erna Bani-Pajni. Prvi puta u izdavanju Peripatetikih rasprava je prevoditelj s latinskog koji je i transkribirao latinski tekst lan Instituta za filozofiju, Luka Bori. On je takoer filo-loki urednik drugog sveska i jedan od pisaca Uvoda, a sastavio je biljeke ispod hrvatskog prijevoda i locirao grke Petrieve na-vode prema kritikim izdanjima. Trea je urednica i jedan od pi-saca Uvoda Mihaela Girardi-Karulin koja je uredila i prethodno izdani trei i etvrti svezak Peripatetikih rasprava. Redakturu la-tinskog teksta uinio je Mate Kriman, a Petrieve grke navode s kritikim je izdanjima usporedio Damir Salopek.

U prireivanju latinskog teksta navodimo naela koja je za ovaj svezak utvrdio filoloki urednik Luka Bori. Karakteristike njegove transliteracije su sljedee:

to se latinskog dijela Petrieva teksta tie:1) nisu zadrane one ortografske inaice koje odstupaju od

standarda latinske ortografije ako su puko grafijske na-ravi. Na primjer, ako u Petrievu originalu stoji diffinitio, to je promijenjeno u definitio, conditio se mijenja u condi-

Predgovor

VIII

cio itd. Te promjene nisu posebno oznaene budui da ni sadrajno ni interpretativno ne utjeu na razumijevanje teksta, pogotovo stoga to se ini da su takve pojave u tekstu prije tiskarske anomalije, nego sustavna odstupa-nje od standarda latinskog pravopisa, budui da se mjesti-mice mogu primjerice pronai rijei definitio usporedno s diffinitio;

2) latinski prijevodi grkih navoda ostavljeni su u kurzivu;3) poneke pojmove, koji nisu naslovi djela Petri pie ma-

juskulom ako ih eli posebno naglasiti i to je zadrano;4) Petriev tekst obiluje interpunkcijama, osobito zarezima,

i poesto nije jasno zato te interpunkcije stoje tamo gdje stoje. One su izostavljene. Na mjestima na kojima se dvi-je reenice spajaju u jednu ili razbija jedna na dvije, to je oznaeno u biljeci ispod teksta;

5) ako je neto sadrajno ubaeno u tekst onda je to oznae-no prelomljenim zagradama, npr. numerus oratio znai da je et umetak;

6) brojevi stranica prema bazelskom izdanju iz 1581. (u pretis-ku Z. Pandia) interlinerano se umeu u uglate zagrade;

7) sve ostale promjene oznaene su u pripadnim biljekama.

Hrvatski se prijevod navoda povodi za Petrievim prijevo-dom (a ne za originalnim grkim tekstom), jer je za ovo izda-nje vano kako je Petri razumijevao predsokratovce, Platona i Aristotela i druge, a ne to kako ih mi danas tumaimo.

Grki tekst navod lociran je prema kritikim izdanjima, ali nije iz njih preuzet, nego iz Petrievih grkih navoda. Grke je navode prema Petrievu tekstu uredio Damir Salopek u skladu sa sljedeim naelima: ako se Petriev tekst razlikovao samo u sitnim grafijskim detaljima (koji su mogui u grkom jeziku), ostavljen je onakav kako ga Petri navodi. Na mjestima gdje su se razlike inile (ili su zaista bile) znaajnije, one su obiljeene trima vrstama zagrada: uglata zagrada [ ] oznaava Petriev tekst koji je razliit od suvremenog kritikog izdanja, vitiasta zagrada { } oznaava tekst kritikog izdanja kojeg nema kod Petria, prelom-ljena zagrada < > oznaava tekst kojeg nema u kritikom izda-

Predgovor

IX

nju, a u Petrievu tekstu postoji. Takvi se sluajevi mogu temeljiti na nama nepoznatim izdanjima teksta ili su moda i Petrieve interpretacijske intervencije. Kad je rije o znaajnim morfolo-kim pogrekama, primijenjena je formula: corr. ex.

Kao i trei i etvrti svezak ovaj etvrti popraen je Kazalom pojmova, Kazalom imena, Citiranim mjestima s kraticama auto-ra i naslova djela, Popisom izvora grkih citata i Bibliografijom. Bibliografiju je sastavila Ivana Skuhala Karasman, a preuzeta je iz treeg i etvrtog sveska i nadopunjena bibliografijom u meu-vremenu izdanih djela.

U Zagrebu, 17. svibnja 2013.

ERNA BANI-PAJNILUKA BORIMIHAELA GIRARDI-KARULIN

XI

Petriev platonizam u Peripatetikim raspravama svezak drugi

LUKA BORI

Podnaslov drugog sveska Peripatetikih rasprava Slaganje Aristotela i starih filozofa moe zavarati. Za razliku od rekonci-lijantno-konkordistike tendencije jednog Pica della Mirandole, Petrieva je motivacija slaganja sasvim suprotna: Petri uspo-reuje platonsku tradiciju i Aristotelovo filozofiranje kako bi objelodanio Aristotela kao minornog filozofa. Poznat je openit opis Petrieve metode opovrgavanja Aristotela: ono to je kod Aristotela dobro, to je preuzeo od prijanjih mislilaca posebice od platonske tradicije, dok je pak ono to je Aristotel izvorno pri-donio filozofiji zapravo promaaj. U pozadini te postavke stoji glavni cilj Petrieve misije: on eli zamijeniti Aristotelovu sko-lastiku dominaciju platonizmom. Da bi to postigao, potrebno je Aristotelov nauk potpuno obezvrijediti i Petri to ini tako to pokazuje da ondje u emu je Aristotel originalan mislilac, tamo je njegova misao netona, neprecizna i nedostatna, a ondje u emu je Aristotelova misao dobra, tamo je plagijator.

S obzirom na vei broj objavljenih radova koji se tiu mate-rije kojom se Petri bavi u drugom svesku Peripatetikih rasprava, gdje su pojedine teme detaljnije obraene i na koje mogu upu-titi zainteresiranog itatelja,1 smatram prikladnim ovdje izloi-

1 Usp. Luka Bori, Ta endoxa probabilia oder opiniones receptae u Interpreting Tradition and Modernity, E. Bani-Pajni, L. Blaeti, M. Girardi Karulin, I. Kordi i I. Martinovi (ur.), (Zagreb: Institut za filozofiju), 2004, str. 6591; Luka Bori, Renesansna kritika Aristotela i poetak moderno-znanstvenog miljenja u Filozofija i znanost (I), S. Arnautovi, S. Kutlea i V. Preljevi (ur.), (Sarajevo, Zagreb: Filozofsko drutvo Theoria, Matica hrvatska), 2006, str. 6376; Luka Bori, Petrieva kritika Aristotelova poj-ma u Discussiones peripateticae, Cris, sv. 1/2009, 2009, str. 177185.;

Petriev platonizam u Peripatetikim raspravama

XII

ti nekoliko kljunih momenata svojega razumijevanja Petrieva pristupa aristotelovskoj tradiciji. Naime, budui da drugi svezak Peripatetikih rasprava nosi naslov Slaganje Aristotela i starih fi-lozofa nuno je razumjeti Petrievo ishodite, koliko ono pozi-tivno njegovo prianjanje uz platonistiku tradiciju, toliko i ono negativno njegovo opovrgavanje Aristotela.

Petri je ve u svoje doba bio na glasu po estini napada na Aristotela.2 Ta odlika njegove filozofije nije mu samo priskrbila probleme s Inkvizicijom i Indeksom zabranjenih knjiga,3 ve je izazivala neodobravanje meu suvremenicima koji ak i nisu bili deklarirani aristotelovci.4 Upravo s te pozicije pozicije poku-aja radikalnog opovrgavanja Aristotelove filozofske vrijednosti radi uspostave platonizma moramo razumjeti intenciju drugog sveska Peripatetikih rasprava.

to za Petria znai platonizam i platonska tradicija? Iako danas Petria neupitno svrstavamo u platonsku tradiciju kao

te moju knjigu Renesansne polemike s Aristotelom, koja je u trenutku pisanja ovog teksta u pripremi za tisak pri nakladi KruZak.

2 Valja napomenuti da se Petri gotovo iskljuivo obraunava samo s Aristotelom, dok o nasljedovateljima Aristotelove tradicije govori puno rjee i bez dubljeg ulaenja u tekst. Onda kad se osvre na aristotelovce, ponajee pie u kontekstu toga da su s krivom pripisali Aristotelu ovo ili ono otkrie.

3 O emu detaljnije Stjepan Krasi, Sluaj Petri i stavljanje na indeks zabranjenih knjiga njegova djela Nova de universis philosophia, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine 910, 1979, str. 85111.

4 Najpoznatiji je primjer G. Bruna koji o Petriu ovako pie: [Petri, taj] talijanski izmet od pedanta koji je zamrljao tolike biljenice svojim Discussiones peripateticae. Svatko lagano vidi da on, jednostavno govorei, pokazuje mnoga svojstva neke divlje zvijeri i magarca. [] O njemu ne moemo rei je li dobro ili loe razumio [Aristotela], ve tek to da ga je itao i proitavao, saivao ga i raivao i usporeivao s tisuama drugih grkih autora, njegovih privrenika i protivnika; i na kraju se ponajvie potrudio i to ne samo bez ikakva uspjeha, ve takoer s velikom tetom. Naime, tko eli vidjeti u kakvu ludost i nadutu ispraznost moe strmo-glaviti i potopiti pedanterijski pristup, neka samo pogleda tu knjigu prije nego to nestane bez traga. (Giordano Bruno, Dialoghi italiani, dialoghi me-tafisici e dialoghi morali, G. Aquilecchia (ur.), Classici della filosofia, (Firen-ze: Sansoni), 1958., str. 260261.)


XIII

jednog od najznaajnijih renesansnih filozofa platoniara, on sam rijetko ima samosvjedoanstva u emu bi se njegova pri-padnost toj tradiciji sastojala.5 Za njega platonizam je kontinu-irani i neprekinuti slijed istinitih nauka koji se protee od Noe preko Zoroastra, Hermesa Trismegista, pitagorovaca, Platona, Plotina pa sve do njegovih dana. Stoga njega ne zanima rekon-strukcija Platona radi razumijevanja onoga to je Platon mislio, on spram Platona i platoniara prvenstveno nema historijski odmak, ve se njima bavi radi spoznaje istine koju je najbolje dohvaala upravo platonska tradicija. Njemu platonizam jest spoznaja istine. Nasuprot tomu aristotelizam predstavlja svo-jevrsnu dekadenciju, odmetnitvo s obzirom na filozofiju sta-rih.

Petriev se platonizam razlikuje koliko od firentinskog fi-inovskog platonizma, toliko i od konkordistikog platonizma, kakvog je zastupao Giovanni Pico della Mirandola, a ponajvie od platonizma u suvremenoj uporabi tog pojma, kao filozofskog pravca koji se oslanja na Platonov nauk. Od tradicije konkordi-stikog platonizma, kojemu je najvanija preokupacija bila po-mirba platonizma, aristotelizma i kranstva (takav pristup anti-kim filozofijama nije bio tipian samo za Italiju6), Petri se znatno razlikuje to u prvi mah s obzirom na naslov sveska nije samo-razumljivo. Konkordizam, kakvog su zastupali napose Giovanni Pico della Mirandola i Agostino Steuco, svojevrsna je poglavita metoda u slubi vjene filozofije (philosophia perennis), pokua-ja stapanja najveih filozofskih tradicija (posebice platonizma i aristotelizma) u jedan jedinstven filozofsko-religijski sustav pod

5 Budui da takve informacije krto i rijetko navodi, one se obino istiu i navode. Tako je, primjerice poznat njegov sinoptiki iskaz o cjelini Platonova nauka s poetka Panarchia: Platon je [] postavio u stanovito Jedno, koje naziva i Dobro, podrijetlo, odranje i povratak svih stvari. Kako bi do njega doao, posluio se trima metodama. Prvo negativnim putem u Parmenidu. Drugo analogijom sa Suncem u Dravi. Tree s pomou gibanja u Zakonima. Nova sveopa filozofija, Panarchia, str. 1.

6 Poznata je formula Erazma Roterdamskog Sveti Sokrate, moli za nas! (Sancte Socrate, ora pro nobis!) kao znakovito pribliavanje i mijeanje humanizma i kranstva u razdoblju renesanse.


XIV

egidom kranstva.7 No, Petrievo slaganje o ovom kontek-stu znai neto sasvim drugo. Petri ne ide za time da pokae kako se Aristotel dobro uklapa u platoniku tradiciju, ve eli pokazati da se Aristotelove misli i stavovi slau s onima njego-vih prethodnika i suvremenika (kako ih je Petri datirao) eda bi prokazao Aristotela bilo kao plagijatora bilo kao neoriginalnog mislioca. Petri ne eli pomirbu Aristotela s Platonom u okviru kranstva, za njega je concordia znak Aristotelove slabosti i bespotrebnosti.

Ovdje treba spomenuti i to da se Petri sam osvre na kon-kordizam. Na poetku drugog sveska Petri istie da je ve bilo vanih autora koji su pisali o tome da se Platonovo uenje podu-dara s Aristotelovim: spominje Porfirija, Simplicija, Boetija, Pica i danas gotovo zaboravljenog Vicomercata, no samo kao autore koji su pisali o podudarnosti dvojice filozofa Platona i Aristote-la, no iji su spisi izgubljeni.8 To Petriu daje za pravo da se stavi u poziciju kao da bi svaka mogua usporedba Platona i Aristotela bila poput njegove, tj. u korist platonizma i protiv Aristotela: Pe-tri usporeuje Aristotela s platonskom tradicijom onako kako bi ikoji drugi filozof to uinio.9 Zanimljivo je pritom pitanje zato se Petri poziva na onu konkordistiku struju koja je u pozitivnom svjetlu naglaavala bliskosti Aristotela i Platona (to je sasvim suprotno Petrievoj nakani), a uope ne spominje one autore koji

7 Manifestna je prva reenica Steucove De perenni philosophia: Kao to je jedno princip svih stvari tako je uvijek bila kod svih jedna i ista znanost o njemu, to svjedoe razum i spomenici mnogih naroda i spisa. (Ut unum est omnium rerum principium sic unam atque eandem de eo scien-tiam semper apud omnes fuisse, ratio multarumque gentium ac literarum monimenta [sic! LB] testantur.) Agostino Steuco, De perenni philosophia libri X, Baslileae: Per Nicolaum Brzling et Sebastianum Francken, 1542. Dobar pregled vjene filozofije u renesansni moe se pronai u Erna Ba-ni-Pajni, Znaenje i uloga priscae theologiae i philosophiae perennis u okviru renesansnog filozofijskog miljenja, Godinjak za povijest filozo-fije, 3/1985, 159177.).

8 V. str. 13, 15 dolje.9 V. str. 15 dolje: A kamo sree da su ostali spisi o toj stvari, bilo svih,

bio nekoga od njih, jer bi nas ovjeuljke bili oslobodili ovog velikog na-pora!


XV

su slino njemu usporeivali tu dvojicu filozofa, preferirajui Platona nad Aristotelom (prije svega G. Pleton i donekle M. Fici-no). Da bismo shvatili zato Petri naglaava jednu, a preuuje drugu struju, moramo promotriti osobitosti Petrieva pristupa usporedbi.

Petri se od prethodnika razlikuje u dva momenta. Prvi je taj da se ne ograniuje samo na iznalaenje suglasja izmeu Pla-tona i Aristotela, ve pokazuje da je Aristotelov nauk sadran u uenjima filozofa puno starijih od Platona. Ta Petrieva namjera potpuno odgovara njegovu openitom stavu prema kojemu je je-dina vrijedna filozofija ona koja poiva na platonovskoj tradiciji, a koja zapoinje silaskom Noe s Korablje te traje sve do njegovih dana. Pritom bi bila akademska sitniavost zamjeriti Petriu dija-kronijske netonosti.10 Vano je istaknuti da Petri, u onovreme-nom kontekstu i s obzirom na filoloki aparat koji mu je stajao na raspolaganju, tim autorima pristupa to je mogue intelektualno potenije, njegova kronologija, koliko god nam se s dananjeg oita inila promaenom, nije proizvoljna, ve se Petri doista trudi argumentima pokazati zato uzima ba te autore. Ovdje nije mjesto detaljnije ulaziti u tu diskusiju; dovoljno je, primje-ra radi, naznaiti da je Petri, itajui oba spisa pripisana Arhiti, meu tim spisima uoio znaajne doktrinarne razlike te na te-melju dotjeranosti jednog i jednostavnosti drugog zakljuio da

10 Primjerice, to da dri da je Arhitin spis O univerzalnom govoru (ili O kategorijama) bio uzorom Aristotelovim Kategorijama, to je historijski nemogue, budui da je Arhitin spis nastao barem tristotinjak godina nakon Aristotelova. Radi se o spisu napisanom na (pseudo)dorskom dijalektu pod naslovom koji se moe prevesti i kao O kategori-jama, detaljnije o tome v. Thomas Alexander Szlezk, Pseudo-Archytas ber die Kategorien: Texte zur griechischen Aristoteles-Exegese, (Berlin: de Gruyter), 1972. Ili to to je Petri, vjerojatno, izmislio jo jednog Arhitu, onog kojega naziva starijim Arhitom (Archytas senior), filozofa iji je navodni spis pod naslovom Petri mogao poznavati samo preko opskurnog izdanja Archytae Tarentini Decem praedicamenta Domeni-co Pizzimentio Vibonensi interprete, dakle u izdanju Domenika Pizzimentija iz godine 1561. i tiskanog u Veneciji. Detaljnije o tome vidi u Luc Deitz, Francesco Patrizi da Chersos Criticism of Aristotles Logic, Vivarium, sv. 45, 2007, str. 113124, ovdje str. 118119.


XVI

je autor jednog mlai Arhita, kojeg je poistovjetio s Platono-vim korespondentom iz 9. i 12. (pseudo)Platonova pisma, zbog ega je onda autorom drugog spisa proglasio Pitagorina uenika Arhitu, koji mora da je bio stotinjak godina stariji od Platonova sikulskog korespondenta.11

Drugi moment koji ralikuje Petria jest upravo filologijski aspekt Petrieva platonizma to ga ujedno ini razliitim od fiinovskog platonizma.12 Petri svakako prihvaa religijsku di-menziju fiinovskog platonizma, no za razliku od Ficina, Petri naglaava da Platon u zapisanim dijalozima nije cijeli Platon: po-stoji jo i Plato esotericus, Platon nepisanog uenja.13

Valja isto tako istaknuti razliku izmeu Ficina i Petria u iz-boru tema: Ficino se prvenstveno zanima za teme poput poetike, due i ljubavi, dok Petri teinu postavlja na znanstveni vid Pla-tonove filozofije.

11 V. str. 29, 31 dolje.12 Pitanje je li i koliko Petri udaljen od platonizma M. Ficina nije ne-

prijeporno. Ima naime autora koji na to pitanje odgovaraju da je Petri zapravo pod Ficinovim utjecajem (npr. Maria Muccillo, Marsilio Ficino e Francesco Patrizi u Marsilio Ficino e il ritorno di Platone, ur. G. C. Garfagni-ni, (Firenze: Leo S. Olschki Editore), 1986, str. 615679 i Maria Muccillo, Il platonismo allUniversit di Roma: Francesco Patrizi u Roma e lo studium urbis: spazio urbano e cultura dal Quattro al Seicento. Atti del convegno, Roma, 710 giugno 1989, ur. P. Cherubini, (Roma: Ministero per i Beni culturali e ambientali). Ufficio centrale per i Beni archivistici, 1992, str. 145184.), dok drugi istiu razlike izmeu njih dvojice (npr. Leinkauf, Thomas, Il ne-oplatonismo di Francesco Patrizi come presupposto della sua critica ad Aristotele, (Firenze: La nuova Italia Editrice), 1990.).

13 To se najbolje vidi u Treem svesku Peripatetikih rasprava gdje se Petri obraunava s Aristotelovom kritikom svojih prethodnika u Fizici, u kojoj, prema Petrievu razumijevanju, Aristotel smatra da su brojevi za Platona ideje. Petri navodi da nee inzistirati da se o tome raspravlja, budui da u Platonovim knjigama nema ni rijei o tome da su brojevi ideje i nastavlja: Ako bi tko rekao da je to Platon rekao ivim glasom, prvo emo svjedoanstva tog izrijeka potraiti u razgovorima (in colloqui-is). No, budui da se toga ne nalazi ni kod Platonovih uenika zapisano, mora da je to ista Aristotelova izmiljotina. (V. Frane Petri, Peripatetike rasprave svezak trei, prijevod: T. epuli i M. Girardi-Karulin, ur. M. Gi-rardi-Karulin i O. Peri, (Zagreb: Institut za filozofiju), 2009., str. 241).


XVII

Filologinost Petrieva pristupa oituje se isto tako i u tome kako pristupa Aristotelovoj filozofiji. Za razliku od veine svojih suvremenika, koji rijetko i, ako da, onda ponajvie preko skolastike tradicije, navode Aristotelove rijei, Petri iskljuivo posee za originalom. Njemu je stalo da doe do izvornog Ari-stotela, da analizira to je zapravo Aristotel elio rei, lieno povijesnih i interpretativnih slojeva. Petri se primjerice ali da u njegovo doba: Mnogi obiavaju iz dvije ili tri Aristotelove reenice izmisliti cijeli nauk. No, meu onima koji su to sainili nisam vidio nikoga tko bi uzeo sva [Aristotelova] djela.14 Petri iskljuivo citira izvorni Aristotelov tekst, zakljuuje o njemu, pronalazi unutranja proturjeja, itd. No tu ne smijemo upasti u zamku da pomislimo kako je Petriev pristup tekstu objekti-van u dananjem znaenju pristupanja tekstu; njegovo vraanje na izvoran Aristotelova tekst nije motiviran tenjom da razumije Aristotela onako kako je Aristotel razumio sam sebe, ve nastu-pa u ime istine, njegova je objektivnost u tome da, zastupajui izvantekstualnu istinu, mora nastupiti cum ira et studio Petri-a, gotovo bismo mogli osjetiti, ljuti Aristotelova neispravnost i neistinitost. Petriu je stalo do istine stvari, a ne istine teks-ta.15 Pa i onda kad prividno objektivno razlae peripatetiku sektu i njihove misli, Petri nije motiviran objektivnom povi-jesnom spoznajom: u svojem pokuaju rekonstrukcije povijesne geneze kulta Aristotelove linosti upravo time to je to povijesni slijed Petri eli naglasiti proizvoljnost i sluajnost cijelog tog peripatetikog drutva.

14 Discussiones peripateticae, str. 173: Solent quidem plerique ex du-obus, vel tribus Aristotelis dictis dogma integrum fabricare. Ex omnibus tamen qui construxerit, neminem vidi.

15 U 13. knjizi 1. sveska Discussiones peripateticae Petri razlikuje est stupnja istine: 1. rerum ipsarum veritas; 2. veritas perceptionis ac cogniti-onis; 3. veritas rationis ac dianoeae; 4. veritas habituum (intellectus, sapi-entia, scientiae, prudentia, ars one sve moraju biti istinite dok opinio et existimatio mogu biti istinite i lane); 5. veritas sermonis, 6. veritas scrip-torum. (Petri vjerojatno na tragu Platonova ezoterijskog nepisanog uenja kao i Platonove eksplicitne kritike napisane rijei razlikuje razinu istine izgovorene rijei i istinu napisana teksta.) Kao to se vidi, na vrhu je istina samih stvari, dok je na dnu istina teksta.


XVIII

Ne smije se zaboraviti da se, borei se protiv Aristotela, Pe-tri zapravo bori protiv slubene interpretacije uloge filozofije u kranstvu s konzekvencijama za interpretaciju kranske vjere kakvu je nametnula Tomina hermeneutika, to je, uostalom, i do-velo Petria do problema koje je imao s Inkvizicijom.

Metoda kojom Petri analizira Aristotelov tekst u drugom, treem i etvrtom svesku Discussiones peripateticae je sljedea. U svakoj knjizi ima po jednu filozofski znaajnu temu kojom se bavi: npr. u 1. knjizi 2. sveska (kao i u 4. knjizi 3. sveska) bavi se logikom, tj. dijalektikom. U 1. knjizi 2. sveska, budui da je cijeli svezak naslovljen Concordia, prvo relativno dugakom argu-mentacijom obrani stav da je ono to se u aristotelovskoj tradiciji naziva logika isto to je i kod Platona i platonske tradicije dija-lektika. Duljina te argumentacije pomalo zauuje budui da je u 16. stoljeu bilo prilino uobiajeno poistovjeivati dijalektiku i logiku to je bio tad jo jedan locus communis: no to poistovje-enje je Petriu potrebno sasvim nedvojbeno postaviti da bi na temelju tog razumijevanja mogao razviti svoju scientia de ente, tj. svoje razumijevanje metafizike koja se bavi ne samo prvom ka-tegorijom, tj. supstancijom, ve svim ostalima isto tako. Zatim prolazi kroz pojedine kategorije: qualitas, quantitas, relatio itd. te pri svakoj pojedinoj kategoriji pronalazi izvore koji su, prema Petrievu miljenju, prethodili Aristotelu i od kojih je Aristotel zapravo prepisao svoje opise. Sve to je kod Aristotela dobro, dobro je zato to je to prepisao od starijih filozofa i teologa, a da pritom zapravo i nije razumio visoku vanost njihovih nauka.

Dakle, Petri, da bi pokazao minornost Aristotela spram Pla-tona i platonske tradicije, posee za dvjema tehnikama. Prva je usporedba radi prokazivanja Aristotelova plagiranja: kako bi pokazao da je Aristotel plagijator (ili u najmanju ruku sasvim ne-originalan mislilac koji najvrednije ideje uzima od drugih, a da ih pritom ba i ne razumije najbolje), na mnogim e mjestima navo-diti Aristotelov tekst i netom kasnije navesti tekst nekog stari-jeg autora o istom predmetu koji je, prema Petrievu miljenju, gotovo istovjetan Aristotelovu. Samo uzgred budi spomenuto: jasno je da vrlo esto Petrievi izvori nisu stariji od Aristotela, pogotovo u sluaju prisci theologi, Dionizije Areopagita, Orfej


XIX

itd. radi se gotovo uvijek o tekstovima koji su nastali kao kom-pilacije u doba helenizma. No, to s filozofskog stanovita ovog rada nije relevantno: vano je da je Petri mislio i uzimao to kao starije izvore pri prokazivanju Aristotela te se njima posluio u argumentativne svrhe. Ta argumentativna metoda dominira u drugom svesku Discussiones peripateticae. Druga tehnika je uspo-reivanje radi ukazivanja na primat platonske tradicije. Ona je poglavito prisutna u treem svesku. Petri prvo navede Aristote-lovu misao o nekom predmetu, a potom Platonovu ili nekog od platonovaca. Da bi pokazao kako je Aristotelova misao o istoj toj temi minorna u usporedbi s platonskom misli, Petri se slui ne-im to uvelike podsjea na sokratovsku opovrgavajuu (elenk-tinu) metodu. Naime, unutar samih Aristotelovih misli prona-lazi proturjeja te na taj nain smatra samorazumljivim da misao nekog tko sam sebi tako esto proturjei ne moe biti vrijedna.

Osobito se vrijednom tu pokazuje i Petrieva nesklonost ar-gumentu ex auctoritate, to je uostalom providno i iz njegova pre-danog odbacivanja Aristotela. Premda je Petri neskriveni pla-tonovac, on ipak nee u Platona gledati kao u nedodirljiv izvor svake istine: Platonov (ili petrievsko-platonovski) se stav poka-zuje ispravan zato to se konkurentski Aristotelov dokazao neispravnim, kontradiktornim, prepisanim itd.

Na kraju valja spomenuti Petriev pristup Aristotelovu teks-tu na tekstualnoj razini. Petri esto citira Aristotela, prvo navede Aristotelov grki original, a zatim svoj prijevod na latinski. Pe-triev se grki izvornik ne razlikuje na mnogo mjesta od grkih kritikih izdanja kojima se danas sluimo, a i kad se razlikuje, odstupanja su tek rijetko bitno razliita. Petri, premda ne pristu-pa Aristotelu nepravedno, tj. ne iskrivljuje ili izvre Aristotelo-ve formulacije, razlae i rastae Aristotelovu filozofiju na nain da ona postaje gotovo potpuno neartikulirana i nekonzistentna. Time to vadi citate iz konteksta i smjeta ih u druge kontekste, Petri zapravo rui tradicionalnu sliku Aristotelove znanosti kao strukturirane cjeline i ini je, tako razglobljenu, ovisnom o dru-gim izvorima.

Da bi prokazao Aristotela kao plagijatora, Petri je skupio ve-liku knjinicu, besprijekorno je vladao grkim jezikom i za svoje


XX

doba nevjerojatno se okretno snalazio u gomili literature koju je imao na raspolaganju tako da njegov doprinos kritici Aristotela nadilazi puku doksografiju i moe se promatrati kao vrijedan pothvat ne samo sa stajalita povjesniara filozofije, ve su neke njegove kritike Aristotela bile dovoljno teorijski dalekosene da su nanovo oivjele u 20. stoljeu.16

16 Npr. analiza Aristotelove knjige Metafizike kao bibliotekarskog ko-laa ili uvid da se Aristotel u svojim djelima ne slui demonstrativnom (apodiktikom) metodom koju eksplicitno zastupa kao najznanstveniju.

XXI

Uloga Hermesu Trismegistu i Zoroastru pripisanih spisa u formiranju Petrieve

interpretacije Aristotelove filozofije u drugom svesku Peripatetikih rasprava

ERNA BANI-PAJNI

Premda svoje, po miljenju mnogih, glavno djelo Novu sveop-u filozofiju, u kojem izlae vlastitu filozofiju, Petri pie desetak godina nakon djela Discussionum peripateticarum libri IV (najee prevedeno kao Peripatetike rasprave), potpuno razumijevanje tog ranijeg djela mogue je tek ako se ono ita uz uvaavanje uenja izloenih u kasnijem, glavnom djelu. Tek, naime, u tom kasni-jem djelu bivaju u potpunosti razvidni motivi i intencija s kojom Petri pie svoje Peripatetike rasprave.1 Reeno se onda odnosi i na recepciju spisa priscae theologiae, drevnog bogoslovlja u Ras-pravama, a u Petrievu sluaju to su prije svega Zoroastru2 pripi-

1 U vezi s adekvatnim prijevodom naslova Discussiones peripateticae vidi na tekst Peripatetike rasprave (Frane Petri Juraj Dubrovanin), u knjizi Petriev put, Zagreb, 2001.

2 Zoroastra Petri smatra Kaldejcem i dri ga suvremenikom Abra-hamovim te prvim otkrivaem astrologije i magije, tj. mudrosti, koji je o svim stvarima napisao tisue svezaka. Ovaj je, bilo izumitelj bilo nauitelj cjelokupne ljudske mudrosti, po Petriu, o boanskim stvarima napisao ono to je Bog objavio njegovu sunarodnjaku Abrahamu, koji sam nije nita zapisao. Zoroastra datira Petri u vrijeme koje etiri stotine go-dina prethodi Mojsiju, a to je otprilike tisuu i osamsto godina pr. Kr. Zo-roastra kao kaldejskog mudraca spominju i neki od najznaajnijih grkih filozofa poput Platona i Aristotela. Za razliku od Hermesa Trismegista, Zoroaster ili Zarathutra povijesna je osoba, prorok staroiranske religije, u vezi s ijim ivotom i napose datacijom, i danas meu strunjacima postoje mnoge kontroverzije. Danas poznati, Zoroastru pripisani spisi mogu se podijeliti u tri skupine: prvu ine tzv. Pseudepigrapha, drugu ine Oracula chaldaica, a treu zbirka tekstova redigiranih u razdoblju od 3. do 6. stoljea

Uloga Hermesu Trismegistu i Zoroastru pripisanih spisa

XXII

sana Kaldejska prorotva3 i Hermesu Trismegistu4 pripisani spisi, tj. hermetiki spisi.5 Prijevode obiju skupina spisa s grkog na la-

pod naslovom Avesta (Uenje) ili Zend avesta, koji se smatraju svetim teks-tovima zoroastrizma.

3 Ono to danas poznajemo kao Oracula chaldaica/Kaldejska prorotva zbirka je fragmenata sakupljenih iz djela uglavnom novoplatonikih filo-zofa koji se, kad izvjetavaju o kaldejskim uenjima, referiraju na jednu stariju zbirku stihova pripisanu Julijanu Teurgu. Ta starija zbirka nije sau-vana, a nastala je najvjerojatnije u 2. st. Veina novoplatonikih filozofa pie komentare tih prorotava, koja, kako istie Petri, nisu proricanje budueg, ve izrijeci o onom boanskom. Sadrajno su uenja zbirke najsrodnija srednjem platonizmu, s tim da su u njima neosporno prisutni i elementi istonjakih i misterijskih religija. Zbirku koja se uglavnom oslanja na eks-cerpte iz Prokla sastavlja u 11. stoljeu Mihael Psel, a na to se njegovo iz-danje oslanja ono Georgija Gemista Plethona, koje je opet pretpostavka Pe-trieva izdanja Kaldejska prorotva. Veina novoplatonikih filozofa, koje u tome slijede renesansni novoplatoniari, dre te stihove boanski objavlje-nima. O tome opirnije vidi u: Franciscus Patricius: Zoroaster et eius CCCXX Oracula chaldaica/Frane Petri: Zoroaster i njegovih tristo i dvadeset Kaldejskih prorotava, Institut za filozofiju, Zagreb, 2011. (ur. E. Bani-Pajni).

4 Hermes Trismegist kome se pripisuju hermetiki spisi polumitska je linost, nastala spajanjem dvaju boanstava grkog Hermesa i egipatskog Thota. Petri, kako proizlazi iz dodatka Nove sveope filozofije (posvuda da-lje u biljekama navodi se kao NSF), razlikuje dva Hermesa Trismegista jednog, iznalazaa pisma, smjeta u vrijeme Ozirisa i Izide, a drugog, njegova unuka, smatra autorom hermetikih traktata. Obojica su, prema Petriu, ivjela prije Mojsija. Za Petria je, uz Zoroastra, najznaajniji pred-stavnik prisci theologi.

5 O spisima priscae theologiae, poglavito o hermetikim spisima usp. knjigu E. Bani-Pajni Smisao i znaenje Hermesove objave, Globus Institut za filozofiju, Zagreb, 1989. Ovdje o tim spisima rezimiram u najkraim crtama: Hermetike spise ini skupina tekstova to se javljaju pod imenom Hermesa Trismegista, a obuhvaaju tematski raznovrsne tekstove, od onih vezanih uz astrologiju, magijske recepte, jatromatematiku, alkemiju do fi-lozofijsko-teologijskih traktata, rasprava iz astronomije, fizike, psihologije. Sve su to discipline to se u vrijeme slabljenja grkog racionalizma javlja-ju pod imenom znanosti. Spisi pripisani Hermesu Trismegistu nastaju uglavnom u razdoblju od 4. stoljea pr. Kr. 4. stoljea nae ere. Veina njihovih suvremenika te spise dri za objavljenu istinu, a takvu kvalifika-ciju prihvaaju i renesansni filozofi, pa i Petri. Prema A. J. Festugireu, Hermetizam je jedan od oblika to ga je poprimila helenistika pobonost kad se, umorna od racionalizma, prepustila revelaciji (A. J. Festugire, La rvlation dHerms Trismgiste, I., 83). Valja naglasiti kako se literarni anr


XXIII

tinski objavljuje Petri u Dodatku svoje Nove sveope filozofije, i to kako u ferarskom izdanju iz 1591. tako i u onom venecijanskom iz 1593. godine. Izvodima iz tih spisa obilno se koristi u svome glavnome djelu, no mnogi navodi iz spisa prisutni su ve u Peri-patetikim raspravama.

U Dodatku Nove sveope filozofije u kojem objavljuje Herme-su Trismegistu i Zoroastru pripisane spise s grkim originalom i svojim prijevodom na latinski, Petri donosi ispred svoga prije-voda uvode iz kojih saznajemo poneto o, za njega neospornom autoru Hermetikih spisa, Hermesu Trismegistu te Zoroastru, koje i on, kao i veina renesansnih novoplatoniara, veoma cijeni kao najznaajnije predstavnike prisci theologi.

U uvodnom dijelu Hermesu Trismegistu pripisanih spisa Petri iznosi, prije svega, genealogiju Hermesa Trismegista, a potom i dvadeset knjiga Corpus hermeticum-a te spis Asclepius koji se sastoji od tri knjige, a sauvan je iskljuivo u latinskoj ver-

revelacije susree i drugdje u onovremenoj literaturi. U svakom sluaju za duh vremena to se oituje u spisima odredbeno je da se znanost vie ne trai zbog nje same ve ona predstavlja primarno put spasenja, put k Bogu. U spisima, meutim, nema ni traga nikakvim ceremonijama ni bilo kakvom kultu. Filozofijsku pretpostavku spisa nalazimo u filozofiji plato-nizma, naroito srednjeg platonizma, i stoicizma. Hermetiki spisi nastaju u intelektualnom ozraju u kojem koegzistiraju filozofija novoplatonizma, mlado kranstvo i gnostiki pokret. Obino se dijele na spise uenog i spise popularnog hermetizma. Prvu skupinu kojom emo se baviti u ovoj analizi recepcije hermetikih spisa u Discussiones peripateticae ine Corpus hermeticum pisan na grkom (smatra se da je preveden s egipatskog), Ascle-pius, latinski tekst pripisan Apuleju iz Madaura (tako misli i Petri) koji je tijekom srednjeg vijeka bio objavljivan s Apulejevim spisima, te Stobejevi fragmenti sakupljeni u zbirku Anthologium nastalu oko 500. godine, koju posjedujemo takoer samo na latinskom. Spisi popularnog hermetizma odnose se, kako je ve reeno, uglavnom na astrologiju, alkemiju, magiju i jatromatematiku odnosno medicinu. Corpus hermeticum koji se kao zbirka javlja u rukopisima iz 14. stoljea (premda ima indicija da je zbirka po-znata ve u 11. odnosno 12. stoljeu), izvorno nema naslova. Svaki pojedi-ni traktat ima svoj podnaslov, a zbirka traktata tek je od novijih izdavaa imenovana kao Corpus hermeticum. Corpus, Asclepius i Stobejev Anthologium obino se naslovljuju s Hermetica. Kad u tekstu Hermetiki spisi piemo velikim slovom, mislimo na zbirku traktata uenog hermetizma.


XXIV

ziji. U tom svom znaajnom izdanju Hermetikih spisa6 donio je Petri novi poredak (hermetikih) traktata s tim da je u Cor-pus hermeticum uvrstio i Stobejeve fragmente koji se inae objav-ljuju kao zasebna skupina tekstova, esto pod naslovom Antho-logium.7 Jedna od znaajki Petrieva izdanja je da za razliku od drugih izdanja Hermetikih spisa nastalih u njegovo doba, prije svega onog Ficinova (Marsilio Ficino je prijevod na latinski Cor-pus hermeticum-a dovrio 1471. i objavio ga pod naslovom Poi-mander), on ne imenuje itavu zbirku Corpus-a imenom prvog traktata, dakle kao Poimander. Usporedi li se, pak, Petrievo izdanje s nekim suvremenim izdanjima, onim W. Scotta (Oxford, 1924.) ili onim Nocka i Festugirea (Paris, 1946., reprintirano 1972.), uoavamo da u njegovu izdanju Poimander nije objavljen kao prvi u zbirci hermetikih traktata, kako je to u veini drugih izdanja. U Petrievu izdanju prvi traktat ima naslov De pietate et philosophia.8 Broj traktata, to ine Corpus hermeticum, razliit je u razliitim izdanjima. Petrievo izdanje sadri dvadeset traktata, zahvaljujui tome to neke izvode (excerpta) iz Stobejeve zbirke objavljuje kao samostalne traktate, kako je to sluaj i s prvim traktatom njegova prijevoda Corpus-a.9

6 O tome da se radi doista o znaajnom izdanju svjedoi injenica da su neki dijelovi Petrieva izdanja Hermetikih spisa preuzeti jo i u izda-nje Hermetis Trismegisti opuscula, cum fragmentis quotquot reperiuntur, ordine scintifico disposita objavljeno od Johannesa Redcliffa u Londonu 1611. Njegov latinski prijevod bit e koriten i u nekim kasnijim izdanjima tije-kom 17. i 18. stoljea.

Puni naslov hermetikih spisa u Dodatku NSF glasi Hermetis Trisme-gisti libelli integri XX et fragmenta; Asclepius eius discipuli libelli III a Francisco Patricio locis plusquam mille emendati inque ordinem scientificum redacti et de graecis latini facti.

7 Za Stobejev Anthologium usp. sv. II. B Scottova izdanja Hermetikih spisa u: Hermetica, The Acient Greek and Latin Writings which contain Religious and Philosophic Teachings ascribed to Hermes Trismegistus, tekst i prijevod, W. Scott, Oxford, 1924.

8 Razlog takva Petrieva pozicioniranja toga traktata lei vjerojatno u injenici to su u njemu kao Hermesove izloene teze koje e Petri kao glavne argumente protiv Aristotelove filozofije izloiti u posveti papi u NSF.

9 Prema Scottovu raunanju broj zasebnih libelli Corpus-a penje se na devetnaest; ako se urauna i izgubljeni libellus izmeu I i II. izvorno je zbir-ka sadrala dvadeset knjiga. Usp. W. Scott, op. cit., sv. I., str. 17.


XXV

Opravdavajui novi poredak traktata u svome izdanju, Petri istie kako je elio da traktati budu meusobno sadrajno pove-zani (ut materiarum sequella, magis sit connexa et scientifica magis appareat).10

Naslovi su hermetikih traktata objavljenih u Dodatku Nove sveope filozofije sljedei:

I.) Hermetis Trismegisti, De pietate et philosophia/O pobo-nosti i filozofiji; II.) H. T. Poimander; III.) H. T. Sermo sacer/Sveti govor; IV.) H. T. Clavis/Klju; V.) H. T. Ad filium suum Tatium, quod immanifestus Deus manifestissimus est/ H. T. svome sinu Tatu da je nevidljivi Bog najoitiji; VI.) H. T. Quod in solo Deo bonum/H. T. Da je samo u Bogu dobro; VII.) H. T. Ad filium suum Tatium, In monte sermo reconditus, de regeneratione et silentii professione/H. T. svome sinu Tatu, tajni govor na brdu o preporaanju i uva-nju utnje; VIII.) H. T. Quod maximum malum in hominibus est dei ignoratio/ H. T. da je najvee zlo u ljudima zaborav Boga; IX.) H. T. Ad Asclepium sermo universalis/H. T. Sveopi govor Askle-piju; X.) H. T. Mens ad Hermetem/H. T. Um Hermesu; XI.) H. T. De mente communi ad Tatium/H. T. Tatu o zajednikom umu; XII.) H. T. Sermo crater vel Monas/H. T. Govor vr ili monada; XIII.) H. T. Ex sacro libro cognominato Minerva mundi/H. T. Iz svete knjige nazvane Djevica svijeta; slijedi niz kraih tekstova bez numeracije poglavlja pod naslovom De providentia et fato, a naslovi tekstova su: De providentia et fato, ex libris ad Ammo-nem, Ex scriptis ad Tatium de fato, De tempore, ad eundem Tatium, De stellis ad eundem; XIV.) H. T. De anima ad eundem Ammonem/H. T. O dui istom Amonu; XV.) H. T. De intellectione et sensu/H. T. O razumijevanju i osjeanju; XVI) H. T. De energia et sensu/H. T. O energiji i osjetu; XVII.) H. T. Ad Tatium de veritate/H. T. Tatu o istini; XVIII.) H. T. Quod nullum entium pereat/H. T. Da ne propada nijedno bie; XIX.) H. T. Asclepio recte sapere/H. T.

10 NSF, Dodatak, 3. Petrievu izdanju prethodi nekoliko razliitih iz-danja Hermetikih spisa, od kojih je on neka sasvim sigurno poznavao. Njegov poredak traktata doista se razlikuje od poretka u tim izdanjima. Petri, meutim, ne navodi izvore svoga izdanja. Prema Scottovu miljenju on unosi dosta proizvoljnih izmjena u tekst.


XXVI

Asklepiju ispravno znati; XX.) H. T. Ex III. Ad Asclepium/H. T. Iz III. Asklepiju.11

Pravi se motivi Petrieva bavljenja spisima priscae theologiae, dakle Hermetikim spisima i spisima pripisanim Zoroastru, tj. Kaldejskim prorotvima, kako je naglaeno na poetku, otkrivaju u potpunosti upravo u njegovoj novoj filozofiji. Budui da izvo-de iz tih spisa nalazimo ve u ranijem djelu Peripatetike rasprave, postavlja se pitanje motiva i razvoja njegova interesa za tu tradi-ciju.

Iz Petrieve korespondencije, meutim, saznajemo o njegovu interesu za spise priscae theologiae i prije nastanka Rasprava. On je, naime, ve u pismu iz 1571. (dakle deset godina prije nego li e objaviti Discussiones), upuenom Vincenzu Pinelliju,12 poznatom padovanskom meceni koji je u svom domu ugoivao tada naj-znamenitije intelektualce s kojima je esto vodio koresponden-ciju, a meu njima je bilo i mnogo hrvatskih renesansnih filo-zofa, pisao kako je prikupio spise degli antichissimi philosophi gentili e greci, qui ante Platonem et Aristotelem scripserunt. Iz jednog kasnijeg pisma to ga pie Pinelliju jasno je da prikuplja materijal za knjigu to je trebala nositi naslov Antiquissimorum sapientum, tam gentilium quam Graecorum qui ante Platonem et Aris-totelem philosophati sunt libelli, fragmenti, dogmata a F. P. collecta. Opisujui Pinelliju sadraj planirane knjige, na prvom mjestu navodi Petri spise koje prema Gemistu zove Logia Zoroastri s komentarom i fragmentima Kaldejaca, zatim spise Asiraca, Brah-mana, Egipana, orfika, pitagorejaca i drugih. To je, u stvari, na-crt za njegov Thesaurus sapientiae (Riznica mudrosti) to ga je bio

11 Od dvadeset traktata objavljenih u Dodatku NSF Petri u drugom svesku Peripatetikih rasprava navodi sljedee (navodim skraene naslove): Poimander, Sermo sacer, Sermo universalis, Hermes Trismegistos ad filium suum Tatium, Mens ad Hermetem, Quod in solo Deo bonum, Clavis, De mente commu-ni, Sermo crater vel Monas, Minerva mundi, traktat koji navodi kao libellus ultimus te Resurrectio (meu traktatima u njegovu izdanju Corpus-a ne postoji traktat pod tim naslovom; kad se poziva na mjesto iz traktata pod tim naslovom u Raspravama, donosi zapravo navod iz traktata Ad filium Tatium in monte sermo).

12 O tome vidi vie u: Lettere ed opuscoli inediti di Francesco Patrizzi, ed. critica a cura di D. Aguzzi-Barbagli, Firenze, 1975.


XXVII

naumio objaviti.13 Thesaurus je Petri pokuao objaviti u Baselu 1588. godine, no u tome nije uspio. Naposljetku su materijali pri-premljeni za spomenuto izdanje objavljeni 1591. u izmijenjenom obliku u Dodatku Nove sveope filozofije.

Ono to je u njegovu bavljenju spisima priscae theologiae naj-zanimljivije jest injenica, da su ve u vrijeme njegovih poetnih bavljenja tim spisima bili dovedeni u pitanje ne samo autoritet, ve i autentinost Hermesa Trismegista i Zoroastra, koje su kao teologijski autoritet ustanovili najznaajniji predstavnici rene-sansnog novoplatonizma, od Gemista Plethona i Marsilia Fici-na do Giordana Bruna. To da Petri poznaje teze osporavatelja autentinosti dvojice drevnih teologa oituje se ve u njegovoj polemici s Teodorom Angeluccijem.14 Godine 1584. Angelucci je u Veneciji objavio spis Quod metaphysica sunt eadem quae physica, u kojem kritizira Petrievu interpretaciju Aristotelove metafizi-ke. Petri je odgovorio spisom Apologia contra calumnias Theodori Angelutii eiusque novae sententiae quod metaphysica eadem sint quae physica eversio u kojem ponovno pokuava osporiti Aristotelov autoritet, pozivajui se pritom na mnogo mudrije i starije autori-tete poput Zoroastra i Hermesa koji su, po njegovom miljenju, prvi iznijeli nauk o Trojstvu. Meu onima koji su osporavali Her-mesovu autentinost bio je i Joannes Goropius Becanus (Jean Be-can van Gorp),15 s kojim Petri polemizira, pozivajui se ne samo na autoritet i svjedoanstva ranokranskih autora (koje nabraja

13 O tome vidi detaljnije u knjizi: Smisao i znaenje Hermesove objave, str. 119.

14 O tome vidi tekst F. Purnell, Francesco Patrizi and the Critics of Hermes Trismegistus, Journal of Medieval and Renaissance Studies, 6:2, 1976. i ponovno u: Das Ende des Hermetismus, (ur. Martin Mulsow), Tbingen, 2002., str. 105126.

O polemici izmeu Petria i Angeluccija vidi i: M. Girardi-Karulin, Polemika izmeu Frane Petria i Teodora Angeluccija u: Prilozi za istrai-vanje hrvatske filozofske batine 5960 (2004), str. 103117.

15 Ioannes Goropius Becanus (1519.1573.) roen je u Maastrichtu u Holandiji. Najznaajnije djelo mu je Origines Antwerpianae Sive Cimmeri-orum Becceselanae Becceselana, objavljeno u Antwerpenu 1569. U tom djelu pie o cimerskom jeziku, cimerskom narodu i njegovu podrijetlu koje see sve do Krona (Saturna) ili Noe.


XXVIII

u posveti Nove sveope filozofije papi Grguru XIV.) i platonikih filozofa (pri emu misli na pripadnike novoplatonike kole, pri-je svega Plotina i Prokla), ve i na ugled filozofa platoniara, svojih suvremenika (prije svega Ficina, zahvaljujui kojemu se i upustio u studij Platonove filozofije) te Pica della Mirandole, koji su svi odreda uvaavali ugled Hermesa i Zoroastra.16

Upravo su posljednja dvojica filozofa, predstavnici Platoni-ke akademije u Firenzi i moda najznaajniji predstavnici rene-sansnog novoplatonizma, zasluni za uspostavljanje genealogije drevne teologije, premda interes za Hermesove spise i Kaldejska prorotva oivljava ve dolaskom bizantskih intelektualaca u Ita-liju, tonije na koncile pomirenja u Ferrari i Firenzi 1438./39. Ve u djelima Nikole Kuzanskog, koji je s njima suraivao, nalazimo brojne izvode iz Asklepija, djela pripisanog Hermesu Trismegi-stu. Presudnu ulogu u recepciji Hermetikih spisa imao je Mar-silio Ficino, koji ih je preveo na latinski na zahtjev Cosima de Medici, a izvode je iz tih spisa navodio obilno u svojim djelima i komentirao ih (pritom je napose znaajan njegov Argumentum in Mercurium u drugom svesku Opera omnia). Osim toga Ficino je uspostavio genealogiju drevnih teologa. Prema toj genealogiji na prvom mjestu je Zoroaster, kojega slijede Hermes Trismegist, Orfej, Aglaofem, Pitagora, i napokon, kao posljednji predstav-nik te skupine Platon, kojega renesansni filozofi dre jednim od drevnih teologa. Ono to pripadnici Platonike akademije u Fi-renzi dre odredbenim za spise drevne teologije jest povezivanje filozofije s pobonou, zahvaljujui emu onda dokazuju vezu izmeu Platonove pobone filozofije i kranskog nauka. Tu je ujedno prisutno nastojanje oko povezivanja filozofije i teologije, oko pomirenja razuma i vjere. Ficino, na primjer, svoju filozofiju hoe ustrojiti kao jednu docta religio, kao jednu religio men-tis ili kao pia philosophia.

16 Usp. F. Purnell, Das Ende des Hermetismus. Historische Kritik und neue Naturphilosophie in der Spaetrenaissance, (ur. M. Mulsow), Tbingen, 2002. Purnell u tekstu pokazuje da je i Angeluccijevu i Becanusovu osporavanju Hermesova i Zoroastrova autoriteta prethodio Gilbert Genebrard, autor djela Chronographia objavljenog 1567., koji Corpus hermeticum datira u hele-nistiko razdoblje.


XXIX

Upravo na tom tragu treba razumijevati i Petrieva nastojanja da svoju vlastitu filozofiju prikae kao jednu pia philosophia, a iz tog konteksta ujedno, dakle s uvaavanjem eksplicitno iska-zane spomenute intencije u Novoj sveopoj filozofiji, treba onda iitavati i znaajke njegove recepcije spisa drevne teologije u Pe-ripatetikim raspravama.

Na to da je Petri ve vrlo rano pokazivao interes za spise to ih je elio sakupiti u svome Thesaurus sapientiae upuuje prisut-nost izvoda iz tih spisa ve u njegovim djelima iz tzv. rane faze. U novijoj literaturi o Petriu, naime, nekako se uobiajilo Petri-ev opus dijeliti u tri faze: ranu u kojoj prorauje uglavnom humanistike teme, drugu u kojoj kritiki prorauje Aristotelo-vu filozofiju i njenu recepciju i treu, kasnu fazu u kojoj izlae vlastitu filozofiju i u kojoj objavljuje svoje glavno djelo Nova de universis philosophia. Recepcija spomenutih spisa moe se, dakle, potvrditi u njegovim djelima ve i prije spomenutog pisma Pinel-liju iz 1571. godine.

U ranoj fazi, izmeu ostalih, nastaju njegovi spisi Deset dijalo-ga o povijesti (objavljeni su 1560. u Veneciji) i Deset dijaloga o reto-rici (djelo je objavljeno 1562. u Veneciji) u kojima recepcija spisa pripisanih Hermesu Trismegistu i Zoroastru igra znaajnu ulogu u formiranju Petrievih stavova o proraivanim temama.

U jednom naem ranijem tekstu (u poglavlju knjige Smisao i znaenje Hermesove objave. Uloga elemenata hermetike filozofije u djelima hrvatskih renesansnih filozofa posveenom recepciji her-metikih spisa u Petria),17 u kojem su bile elaborirane znaajke recepcije tih spisa u djelima hrvatskih renesansnih filozofa, bila su s tog aspekta proanalizirana i gotovo sva znaajnija Petrieva djela, napose Nova sveopa filozofija (pri emu nam je primarno bilo stalo do toga da se odgovori na pitanje njegovih motiva po-novnog oivljavanja te literature). U ovom tekstu bit e podrob-nije pojanjena uloga Hermetikih spisa i Kaldejskih prorotava u njegovim Peripatetikim raspravama i to poglavito u drugom sve-sku spomenutih rasprava.

17 Petrievoj recepciji Hermetikih spisa posveen je tekst na str. 115144.


XXX

Znaajke recepcije Hermetikih spisa i Kaldejskih prorotava u drugom svesku Petrievih Peripatetikih rasprava

Premda se u tom svom djelu bavi Aristotelovom filozofijom i njenom recepcijom, oito je da ve u Peripatetikim raspravama Petri ima viziju svoje nove filozofije kao pobone filozofije (pia philosophia), to e je razviti na temeljima jedne jasno raspo-znatljive tradicije tradicije tajnije filozofije, koja u svome is-hoditu ima reveliranu istinu, tj. spise pripisane Hermes Trisme-gistu i Zoroastru koje datira u vrijeme prije Mojsija. S obzirom na to da si u tom djelu postavlja u zadatak da kritiki proradi cjelokupnu aristotelovsku tradiciju, jasno je da u njemu recepcija spisa drevne teologije ima drugaiju ulogu od one koju e imati u Novoj sveopoj filozofiji. U ovom tekstu bit e, na temelju anali-ze drugog sveska Peripatetikih rasprava, pokazano kakvu ulogu recepcija hermetikih spisa i Kaldejskih prorotava ima u tome Pe-trievu djelu.18

Nakon to je u prvom svesku Rasprava, prema vlastitim ri-jeima, prikupio sve to je mogao vezano uz Aristotela iz dje-la starih pisaca, uspostavio poredak njegovih djela te proradio itavu tradiciju recepcije i interpretiranja Aristotelovih knjiga, pokazavi ujedno koja je po njemu najbolja metoda razumijeva-nja Aristotelove misli (to sve jo jednom pobraja u prvoj knjizi drugog sveska),19 u drugom svesku Rasprava Petri prorauje slaganje Aristotela sa starim filozofima (Concordia Aristotelis cum veteribus).

U uvodnom dijelu navodi sve one stare filozofe, ali i neke od svojih bliih prethodnika koji su pokuali pokazati kako su ue-nja Platona i Aristotela u meusobnom skladu (izriito navodi Porfirija, Simplicija, Boetija te Pica della Mirandolu i Vicomerca-

18 O odnosu Peripatetikih rasprava i Nove sveope filozofije vidi na tekst Ishodite Petrieva promiljanja Jednog, Prilozi za istraivanje hrvatske fi-lozofske batine 2324 (1986), str. 99126.

19 O tome vidi opirnije u naem tekstu: Petrieve Peripatetike rasprave kao pokuaj rjeavanja hermeneutikog problema, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine 4950 (1999), str. 99124.


XXXI

ta). Petri se ukljuuje u tu diskusiju oko slaganja odnosno nesla-ganja Aristotelove filozofije ne samo s Platonovom, ve i ostalim filozofima to mu prethode.

Pritom to slaganje Aristotela sa starijim filozofima razrauje na podruju dijalektike, znanosti o biu, teologije, matematike, fiziologije, fizike, i praktine filozofije, i to u osam knjiga.

U prvoj knjizi, u kojoj se razmatra logika, Petri tvrdi kako se sam termin logika, bez obzira na to to se Aristotela smatra izumiteljem logike, ne moe nai nigdje u Aristotelovim spisima. Istie da tu rije prvi put nalazi u Demokrita koji je o tome napi-sao tri knjige. U Aristotelovim djelima mogue je nai samo pri-djev ili prilog logiki. No bitno je da je ono, to Aristotel prora-uje kao logiku za Platona dijalektika. S time da su Aristotelova logika i Platonova dijalektika istovjetne slae se i Aristotel. Pla-ton je pak, prema izvjeima mnogih, i prvi izumitelj dijalektike. Pritom Petri dri kako treba razlikovati dvije vrste dijalektike jednu koja je zapravo logika i onu koja raspravlja za i protiv na temelju vjerojatnih mnijenja. Poziva se na Plutarha kao jednog od zagovornika stava po kojem su logika i dijalektika istovjetne. Potom navodi mjesta iz Platonovih dijaloga na kojima je utvre-no znaenje dijalektike. Zatim povezuje dijalektiku s metodom postavljanja pitanja i davanja odgovora to je u uskoj vezi s for-mom dijaloga u kojoj Platon pie svoja djela. Na kraju Petri na-pominje da, premda se smatra da je Platon prvi pisac dijaloga, prije njega postoje mnogo stariji dijalozi Hermesa Trismegista i njegova uenika Asklepija, ali onda i nekih drugih grkih misli-laca.20 Iz toga je razvidno da je ve u drugom svesku Rasprava za Petria utvrena datacija prema kojoj je Hermes Trismegist raniji od Platona. Tu e dataciju izloiti podrobnije u treem svesku Peripatetikih rasprava gdje donosi tzv. origo scientiarum, tj. izlae o podrijetlu znanosti.21

20 Valja svagda imati na umu da Petri Platona smatra jednim od drev-nih teologa, sljedbenikom Orfeja i Pitagore i u krajnjoj liniji sljedbenikom uenja Zoroastra i Hermesa Trismegista.

21 Usp. F. Patricius/F. Petri: Discussionum peripateticarum/Peripate-tike rasprave, (ur. Olga Peri i Mihaela Girardi-Karulin), sv. III, str. 314.


XXXII

Prelazi zatim na razglabanje o prvotnim dijelovima dijalek-tike, tj. o pojmovima, sudovima, oblicima dokazivanja, meto-dama i pobijanju lanih dokaza. Prorauje potom Aristotelove kategorije: supstanciju, kolikou, kakvou i odnos. Uz svaku po-jedinu kategoriju navodi kako je i prije Platona poznaje i esto na-vodi, izmeu ostalih, i Hermes. U Hermesa se na primjer pojam supstancija navodi na toliko mjesta, da Petri dri nepotrebnim da ih sve navodi. Pritom valja naglasiti da se u samim Hermeti-kim spisima, dakle u Corpusu, Asklepiju i Stobejevim fragmenti-ma, nigdje izriito ne tematizira pitanje kategorija na onaj nain na koji to ini Aristotel.

Na kraju te rasprave Petri istie da ne samo da su Aristo-telove temeljne logike postavke sukladne s postavkama pret-hodnika, ve je on i primjere za njih naao u njihovim djelima i naprosto ih preuzeo.

Petri zatim razrauje pojedine Aristotelove logike knjige (O tumaenju, O zakljuivanju), osporavajui pritom tezu po ko-joj je Aristotel prvi iznalaza nekih kljunih logikih pojmova. Tako tvrdi da je indukciju koju objanjava [sc. Aristotel] u Prvoj analitici, zapravo pronaao Sokrat. Raspravlja jo o razliitim logikim postupcima, o definiciji, diobi, dokazu. Znaajno je na-pomenuti da Petri, govorei o definiciji, spominje definicije raz-nih stvari prisutne u uenjima pitagorejaca to e ih on izloiti u svojoj Riznici mudrosti (Thesaurus sapientiae). To znai da je u vrijeme pisanja drugog sveska Rasprava jo uvijek imao u planu objaviti tu zbirku tekstova starih mudraca.

Kad na kraju, nakon iscrpnog razglabanja o pojedinim di-jelovima Aristotelove logike, zakljuuje kako je dokazano da je postojalo slaganje u logikim uenjima izmeu Aristotela i Plato-na, jasno je da Petri poruuje kako Aristotel na podruju logike zapravo nije donio nita novo. Iz toga jasno proizlazi da mu cilj i nije bio da pokae slaganje izmeu uenja Aristotela i prethod-nika, ve Aristotelovu neoriginalnost.

U drugoj knjizi drugog sveska Petri ponavlja tvrdnju o Ari-stotelovoj Metafizici koju je izloio u prvom svesku Rasprava, po kojoj se u Aristotelovoj metafizici radi zapravo o dvije znanosti


XXXIII

o znanosti o biu kao biu (philosophia) i mudrosti (sapientia) koja se bavi supstancijama odvojenima od materije.

Nadovezujui se na izlaganje iz prethodnog, prvog sveska, Petri diskusiju zapoinje iznoenjem argumenata protiv Aristo-telove koncepcije metafizike. On ponavlja tezu da se u onome to je prikazano kao jedna znanost u Aristotela zapravo kriju dvije znanosti, tj. filozofija kao znanost o biu i mudrost, sapi-entia, kao znanost o prvim, od materije odvojenim supstancija-ma. Dokazujui unutarnju proturjenost Aristotelove koncepcije te jedne znanosti, Petri ujedno nudi jedno adekvatno rjeenje problema koji Aristotel nije uspio rijeiti i to u vidu jedne pitago-rejsko-parmenidsko-platonike filozofije. Ta filozofija, to sadri i nauk o najviim poelima i uzrocima svega, pa dakle i prvu filozofiju kao teologiju i znanost o biu u najopenitijem smislu (scientia entis universalissimi), bila bi po njegovom miljenju jedna znanost, jedna philosophia de universis, koja ens, bie, poima na sasvim specifian nain. Pritom Petri misli poglavito na nauk o idejama kao netvarnim, nepromjenjivim i nepokretnim sup-stancijama.

Iz navedenog je jasno da Petri provodi kritiku Aristotelove filozofije s jasnim naumom da ovoj suprotstavi jednu drugu filozofsku tradiciju koja je u skladu s kranskim naukom, a na temelju koje e izgraditi vlastitu filozofiju kao jednu novu filo-zofiju de universis i kao jednu pia philosophia, to e uiniti u Novoj sveopoj filozofiji.22

Nas, meutim, u ovom njegovom razglabanju o Aristotelo-voj metafizici zanima prije svega njegovo posezanje za stavovi-ma Hermesa Trismegista i Zoroastra.23

22 U vezi sa stavom da Discussiones treba itati kao pretpostavku NSF usp. na tekst Ishodite Petrieva promiljanja Jednog, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine 2324 (1986), str. 99126.

23 U ovom tekstu neprestano Hermesa Trismegista kao autoritet za Petria pretpostavljamo Zoroastru, premda u genealogiji drevnih teologa, mudraca, Petri Zoroastra stavlja na prvo mjesto i smatra ga starijim od Hermesa. Razlog lei u injenici to u Raspravama u mnogo manjoj mjeri negoli u NSF Petri posee za postavkama iz Zoroastru pripisanih Kal-dejskih prorotava i kad pokazuje slaganje Aristotelovih stavova sa starima uglavnom se poziva na Hermesa.


XXXIV

Petri istie kako su filozofima prije Aristotela isto filozofija i mudrost. Aristotel ih, meutim, razlikuje. Zapoinjui raspra-vu u prvoj knjizi razglabanjem o biu, istie kako je prije sviju pitagorovaca i Platona to bio predmet promiljanja egipatskih sveenika, a prije sviju Merkurija Termaksima,24 i jo prije njega Kaldejaca od kojih se u sve narode proirila znanost o svijetu i u kojih je bila savrena filozofija.25 Da bi potkrijepio tezu o Aristotelovim prethodnicima koji raspravljaju o biu, na prvome mjestu navodi Hermesov spis Pastir ljudi (to je traktat naslovljen s Poimander, ustvari prvi traktat u zbirci Corpus hermeticum u ve-ini izdanja Hermetikih spisa), u kojemu uenik trai odgovor na pitanje o biima i Bogu26 ( ). Potom navodi izvod iz petog traktata Corpus hermeticum-a (Hermetis Trismegisti ad fi-lium suum Tatium/Govor Hermesa Trismegista sinu Tatu) gdje se o poelu svega, Bogu i ocu, kae kako je on sva bia i sva ne-bia, s tim da je Bia objelodanio, a ne-bia ima u samome sebi. Valja napomenuti da je to stav to e ga Petri ponoviti i na nekoliko mjesta u svojoj Novoj sveopoj filozofiji.

Petri potom navodi Hermesovu razdiobu bia na tjelesna i netjelesna, smrtna i vjena, tj. boanska te koncepciju najvieg poela koje je ujedno otac svega. Pozivajui se na mjesta iz trak-tata Vr ili monada, naglaava kako je Hermes razluio bia na znanstveni nain. Istie kako je i Hermes tragao za odgovorom na pitanje to je najvie poelo i uzrok svega bia to je razvidno napose u traktatu Sveopi govor (Sermo universalis). U tom trak-

24 Vrlo esto Petri rabi i ovaj oblik Hermesova imena, to ine i Ficino i Pico.

25 Tu Petri oito preuzima jednu drevnu predaju o nehelenskim poe-cima filozofiranja, kojoj su se priklanjali napose novoplatoniari. Prema toj predaji sva je mudrost Grcima dola od Egipana i Kaldejaca. O tome vidi i tekst F. Zenka Petrieva inicijativa deheleniziranja filozofije i kranske teo-logije, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine 6768 (2008), str. 1326.

26 U Hermetikim spisima uglavnom se ne govori o Bogu kao osob-nom Bogu, ve prije kao o poelu Jednom. No kako Petri u svom teks-tu imenicu Deus pie svagda velikim slovom, to smo i u ovom tekstu zadrali posvuda veliko slovo.


XXXV

tatu Hermes pita o tome to je Bog, pa ga odreuje kao ono to nije nijedno od bia, ali je svim biima i svakom biu uzrokom da ono jest. U Svetom govoru (Sermo sacer; to je prema Petriu tre-i traktat Corpus-a) to imenuje poelom, pa navodi razlog zbog kojeg je to poelo svega. Ono, naime, stvara sve a ocu pripada stvarati. Usporeujui to s Aristotelovim naukom Petri dodaje da Aristotel, premda esto istie kako traga za uzrocima bia i poelima, ipak nas nikad ne pouava o tome.

U izlaganju o Jednome navodi Merkurijevo miljenje o Jed-nom ne kao o biu ve kao o jednoti monadi istiui kako je Merkurije O toj jednoti vie toga sjajnog izrekao i drugdje.27 Ta jednota je, prema Merkuriju, poelo i korijen ( ) svega. Ona sadri svaki broj, a da sama nije sadrana ni u kojem broju i raa svaki broj, a da sama nije roena ni od kojeg broja. Na tom nauku poiva filozofija brojeva, a Petri je uvjeren da je i itav pitagorejski nauk odatle potekao.28 On pokazuje kako se Aristotel ipak na kraju u raspravi o Jednom slae s Orfejem koji prethodi pitagorejcima, a koji je Jedno drao kraljem svijeta.

Hermesove stavove navodi i u okviru diskusije o ostalim Ari-stotelovim kategorijama: o supstanciji (u vezi s tim navodi esti hermetiki traktat Da je samo u Bogu dobro i traktat Um Hermesu), o kolikoi, o kakvoi (u vezi s tim poziva se na mjesta iz herme-tikih traktata Klju i Asklepije), o mjestu, o vremenu (pritom se poziva na mjesta iz Asklepija), o inidbi i trpljenju, o istom i druk-ijem (u vezi s tim temama poziva se na traktate Um Hermesu te O zajednikom umu to je jedanaesti traktat Corpus-a), o mirovanju i gibanju (upuuje na mjesta iz Kljua i Sveopeg govora), o sli-nom i razliitom (spominje traktat Vr ili monada i Um Hermesu), o kontrarnosti (pri emu se poziva na hermetike traktate Klju i Sveopi govor), o rodu i vrsti, pri emu tvrdi kako ih Hermes esto spominje. Spominje potom raspravu o razlici, onom navlastitom

27 Raspravi o Jednome i jednoti kao poelu posveen je IV. traktat Cor-pus hermeticum-a, Klju ili monada.

28 Petri prihvaa legendu prema kojoj je Pitagora, uz Orfeja, Solona, Talesa, Demokrita i Platona bio uenik egipatskih sveenika mudraca.


XXXVI

i akcidentalnom (pritom navodi neku Hermesovu zadnju knji-gu29 te Asklepija), o cjelini i dijelovima (u vezi s tim predmetom rasprave navodi mjesta iz Kljua te estu knjiicu Da je samo u Bogu dobro). Govorei o savrenom, navodi izvod/stih iz Kaldej-skih prorotava koji se odnosi na nesavreno: Nita nesavreno ne dolazi od oinskog poela.30 Kad govori o potencijalnosti i aktualnosti, navodi Hermesov Sveti govor te traktat O zajednikom umu. U vezi s istinitim i lanim spominje Hermesovo podulje izlaganje o tome u jednom odlomku to ga je donio s Cipra, za koji napominje da e ga objaviti zajedno s ostalim tekstovima u svojoj Riznici mudrosti. Govorei o poelu, uzroku, elementu, na-ravi i onom nunom istie posebice Hermesov nauk o poelu, tj. o Jednom kao poelu i o nekoliko znaenja poela to ih ovaj na-vodi. U vezi s naukom o elementima navodi mjesto iz Poimandra po kojem je svim ivim biima dosueno ivjeti u njima odgova-rajuem elementu. Govorei o naravi, navodi Poimandra gdje se pojam narav na samom poetku rabi u znaenju biti, pa Sveopi govor i Sveti govor gdje se govori o naravi Bojoj u istom znaenju. U vezi s nunou navodi neke Merkurijeve izrijeke te izrijeke iz jednog od Zoroastrovih prorotava po kojem se nunost odreu-je kao ono to drukije ne moe biti.31

Uglavnom, prema Petriu, Aristotel je istraivanje onog akci-dentalnog odvojio od istraivanja poela, s tim da mu je znanost o poelima mudrost, a ona o pripacima i biu filozofija. Time je pokazano da se u Aristotela pod nazivom metafizike kriju za-pravo dvije znanosti.

29 Zadnja knjiga bio bi, prema Petrievu izdanju, dvadeseti traktat Corpus-a. No mjesta za koja Petri navodi da se nalaze u toj ultimo libel-lo Corpus hermeticum-a zapravo su iz XIX. traktata (Asclepio recte sapere) u kojem ih Petri u Dodatku NSF prevodi neto drugaije nego u Peripateti-kim raspravama.

30 Usp. Franciscus Patricius: Zoroaster et eius CCCXX Oracula chaldai-ca, stih 24, str. 141.

31 On navodi sljedee stihove iz Zoroastru pripisanih Kaldejskih pro-rotava: Po vjenoj odluci jr, sveudilj tre djelovanjem nunosti. Tog stiha nema u Petrievu prijevodu Kaldejskih prorotava objavljenih u Dodatku NSF, to bi moglo znaiti da se sluio razliitim predlocima Prorotava u Raspravama i u NSF.


XXXVII

Nakon to je u prethodnoj knjizi pokazao kako se s obzirom na predmet istraivanja Aristotelova metafizika moe razlui-ti u znanost o biu, u logiku, teologiju i fiziku te nakon to je kritiki proradio znanost o biu u najopenitijem smislu, u tre-oj knjizi drugog sveska Peripatetikih rasprava Petri raspravlja o slaganju teolokih uenja Aristotela i njegovih prethodnika. Napominje pritom kako je to tematika (o prvotnim uzrocima) koju je Aristotel obradio u prvoj od onih knjiga to potpadaju pod naslov Mudrost. Ulazei u raspravu, ponajprije s Averro-esom koji Aristotela smatra iznalazaem te znanosti (teologije), podsjea na Aristotelove rijei kako je i prije njega bilo mnogo teologa. Poziva se i na samog Averroesa prema kojemu su i Kal-dejci mnogo toga o toj tematici ve bili istraili. Navodi sve one meu Grcima koji su se, i prema Aristotelovim iskazima, mogli nazvati teolozima. Znaajno je da pritom meu teologe ubraja i Platona.

Petri donosi potom Aristotelova odreenja teologije.U vezi s govorom o onom boanskom u Aristotelovih pret-

hodnika navodi mjesta iz traktata Um Hermesu te traktata Vr ili monada. U istom odlomku, nazivljui Hermesa Merkurijem, navodi mjesta iz Poimandra, Djevice svijeta32 te Svetog govora, gdje se istie da je Bog dobro, zbiljnost i svrha svega. Hermes dalje u Sveopem govoru istie kako je Bog i uman (), i um i pri-roda i sam sebi spoznatljiv, a u petoj knjiici (to je traktat Hermes sinu Tatu) dodaje da je i spasitelj bia. U traktatu Um Hermesu

32 Traktat u suvremenim izdanjima objavljivan meu Stobejevim frag-mentima pod naslovom (u Scottovu izdanju u I. svesku kao XXIII. ekscerpt), a to Petri navodi kao Minerva mundi, ujedno najopseni-ji izvod iz Stobejeve zbirke, poduka je Izide sinu Horu o stvaranju svijeta i ovjeka i utoliko zanimljiv renesansnim filozofima koji su se trudili poka-zati sukladnost hermetikog i kranskog nauka. Prikaz stvaranja svijeta izloen u tom izvodu iz Stobeja moe se saeti u sljedeoj izjavi: Cum haec dixissent, subrisit Deus. Et dixit. Fiat natura Dixit Deus, et fuit. Petri traktat objavljuje pod naslovom Hermetis Trismegisti Ex sacro libro cognominato Minerva mundi kao XIII. traktat Corpus-a. U Scottovu izdanju naslov traktata to ga Petri prevodi kao Minerva mundi preveden je kao Zjenica svemira (Eye-pupil of the Universe).


XXXVIII

Bog je odreen kao samo dobro i lijepo, kao blaenstvo i mud-rost.

U raspravi o teologiji vrlo je znaajan dio tree knjige onaj u kome Petri iznosi Hermesov nauk o Bogu kao Ocu i Sinu Rijei ( ) ije je jedinstvo ivot, iz Poiman-dra. To je upravo onaj dio hermetikog Corpusa, na koji e se pozivati svi renesansni filozofi koji su uvaavali Hermes Tris-megista kao autoritet, a na kojem se temeljilo dokazivanje sukladnosti hermetikog i kranskog nauka. Upravo na tom mjestu Poimandra naime izriito se govori o Logosu kao o Sinu Bojem.33

Neposredno nakon ovog izvoda iz hermetikog traktata sli-jedi, meutim, navod koji je mogao govoriti upravo protiv teze o sukladnosti hermetikog i kranskog nauka. Petri, naime, navodi iz Poimandra kako je Um Bog, koji postoji kao muko-ensko, kao ivot i svjetlo i preko toga prelazi bez komentara. Valja napomenuti kako se pritom u hermetikom traktatu radi o odreenju boanstva preuzetom iz gnostike tradicije, to je bilo teko uskladivo s kranskim poimanjem Boga. Petri, me-utim, u vezi s tim dijelovima hermetikih traktata ne iznosi nikakve kritike opaske. Slino je s nastavkom Hermesova go-vora o Bogu u istom traktatu. Ovaj izjavljuje kako je Sve puno Boga i kako Bog prodire kroza sve i kako se sam pokazuje kroza sve.

Na kraju ove rasprave Petri istie kako je i prema Herme-sovu miljenju tvorac svega ujedno i uzrok kretanja i to ne samo kretanja prvog nego svih nebesa, kako proizlazi iz Poimandra. O Bojim imenima navodi prema petom hermetikom trak-tatu (Hermes sinu Tatu) kako, po Hermesovu miljenju, Bogu pripadaju sva imena. Zanimljivo je da pritom proputa navesti tvrdnju koju Hermes usto iznosi da Bog nema nijednog imena

33 Poimander nije sluajno smatran najznaajnijim hermetikim trakta-tom, po kojem se onda najee nazivala i itava zbirka hermetikih trak-tata Corpus hermeticum. Upravo na tom traktatu, naime, renesansni novo-platoniari temeljili su tezu o sukladnosti platonike tradicije i kranskog nauka.


XXXIX

i da ga se ne moe imenovati. Taj stav mnogi smatraju karak-teristinim upravo za Hermetike spise, a izriito je izloen u petom traktatu Corpus hermeticum-a naslovljenom s Hermes sinu Tatu.34

Dok je u prethodnim knjigama proraivao logiku, filozofiju i teologiju, discipline ije je iznaae Averroes, prema Petrie-vu miljenju, pogreno pripisivao Aristotelu, jer je ovaj zapravo samo nastavio rad svojih prethodnika u tim disciplinama, dotle se u etvrtoj knjizi Petri posveuje preispitivanju matematike, tonije, ispitivanju slae li se Aristotel i u pogledu stavova o ma-tematici sa starima. Pritom tvrdi kako su matematiku otkrili egi-patski sveenici, to potvruje i sam Aristotel. U ovoj knjizi ne navodi nijedno mjesto iz Hermesovih djela, ve samo napominje kako je Pitagora tezu, po kojoj se sva bia sastoje od brojeva, pre-uzeo od Hermesa i prenio je u Grku. I glazbu je Pitagora, prema Petriu, u Grku prenio iz Egipta.

Na poetku pete knjige Petri istie kako poredak raspravlja-nja slijedi Aristotelovo odreenje uloge i poloaja pojedine zna-nosti, od kojega se on ograuje. Tu govori o slaganju Aristotela i starih u pogledu prirodne znanosti. Istie kako i sam Aristotel spominje prirodoslovce koji mu prethode, uglavnom osporava-jui njihove postavke. Naglaavajui kako je Aristotel svoju fi-lozofiju prirode izloio u pedeset knjiga, Petri pokazuje da se kljuni pojmovi Aristotelove prirodne filozofije nalaze i u stari-jih autora. Petrieva teza glasi sve su uzroke i poela filozofi prirode stariji od Aristotela i poznavali i raspravili. Od starih autora i sam Aristotel, prema Petriu, navodi Demokrita, Empe-dokla, pitagorovce, Parmenida, Melisa.

Zanimljivo je da na kraju izlaganja u petoj knjizi istie kako su svi veliki prethodnici Aristotela nastojali stei znanja o prirodi svim sredstvima i prenijeti ih Grcima od barbara. On, dakle, prihvaa ve u nekih grkih mislilaca prisutno uvjerenje da je sva znanost Grcima dola od barbara. Ipak, u ovoj knjizi ni na jednom mjestu ne spominje Hermesa.

34 Taj e nauk eksplicitno biti izloen u tekstovima to se pripisuju Dioniziju Areopagiti u vidu negativne teologije u 6. stoljeu.


XL

U estoj knjizi raspravlja zatim Petri o svakom pojedinom od kljunih pojmova filozofije prirode. To razglabanje koje obu-hvaa podudarnosti [sc. uenja] u naucima o prirodi zapoinje raspravom o poelima. Na prvom mjestu prorauje materiju kao poelo. Pritom navodi mjesta na kojima Aristotel odreuje ma-teriju. Zatim razmatra to je od svih odreenja materije Aristotel preuzeo od svojih prethodnika. Tu, prije svega, navodi Platono-va i Okelova odreenja materije.

Nastavlja raspravom o formi, istiui kako je oblikovni uzrok svijeta Aristotel preuzeo od Platona, pitagorejaca, a u krajnjoj lini-ji od Egipana i Kaldejaca. Pritom ne spominje izriito ni Hermesa Trismegista ni Zoroastra. Govori potom o djelatnom i svrnom uzroku. Naglaava kako se Aristotel u pogledu svrnog uzroka slagao s Platonom, pitagorejcima, Egipanima i Kaldejcima time to je i on prihvaao stav po kojem je taj uzrok Bog.

Raspravljajui o svrnom uzroku, iznosi izriito izvode iz kaldejskih uenja, pri emu navodi mjesta iz Pselova izvjea o tim uenjima:35 Sada pak sveope razloge uma, duevne i pri-rodne, koje um dui daje, a dua prirodi Potom navodi sline Hermesove stavove iz hermetikog traktata Klju prema kojem je Um [] u razumu, razum u dui, dua u duhu, duh u tijelu.36 S Hermesom se, istie Petri, Aristotel slae u tome to je i ovaj tvrdio da sve ovisi o jednom poelu.

35 O tome vidi u: Franciscus Patricius: Zoroaster et eius CCCXX Ora-cula chaldaica. U knjizi se nalaze dva kratka Pselova opisa sadraja Kaldejskih prorotava. Jedan od tih kratkih prikaza Prorotava u Petrie-vu izdanju koji nosi naslov Od istog (sc. Psela) po poglavljima o kaldejskim uenjima je editio princeps. Navedeni izvod je iz prvog teksta koji Petri naslovljava kao Pselovo izlaganje asirskih uenja po poglavljima, a u navede-nom izdanju prijevod glasi: as smatraju da su ideje pojmovi oinskog uma, a as da su opi razlozi uma, due i prirode, koje Um daje samoj dui, a dua prirodi. Valja napomenuti da je Mihael Psel, oslanjajui se uglavnom na Proklove komentare, u 11. stoljeu sainio zbirku fragme-nata kaldejskih uenja koja je temelj svih kasnijih pa i suvremenih izda-nja Kaldejskih prorotava.

36 U Kaldejskim prorotvima nalazimo stih (150.) slinog sadraja: Po-loio je naime Otac ljudi i bogova um u duu, a duu pak u nae tromo tijelo. Usp. spomenuto izdanje Kaldejskih prorotava, str. 157.


XLI

Za tezu o vjenosti svijeta navodi kako je Aristotel preuzima od Okela. Zanimljivo je da pritom ne navodi mjesta iz hermeti-kih traktata u kojima se iznosi ta teza.37

Napose ekstenzivno izlae u ovoj knjizi Hermesove stavo-ve vezane uz uzroke, napose svrni uzrok. Pritom, pozivajui se na Psela, navodi sasvim kratko i neka kaldejska uenja. U vezi s tim raspravlja o poelu te navodi iz hermetikog traktata stavove o ustroju svemira koji ukazuju na jedno poelo Boga i dobro, koje djeluje preko uma. U hermetikom traktatu su, po Petrievu milje-nju, posve jasno izloeni stavovi o tvornom i svrnom uzroku svega. Iz toga slijedi ne samo to da Aristotel nije prvi tematizirao pitanje uzroka, ve i to da je hermetiko izlaganje jasnije od Aristotelova.38

U istoj knjizi govori Petri jo o duhu, o (slijepoj) srei, sluaj-nosti, o pripatcima te o gibanju, tvrdei kako je nauk o gibanju prije Aristotela izloio Hermes. Govorei o gibanju neba, tvrdi kako je to da se nebo giba u krugu prije Platona nauavao i Hermes u Sve-opem govoru. Raspravljajui o elementima od kojih se sastoji svijet, navodi Hermesove stavove izloene u Sveopem govoru i prvoj knji-zi Asklepija, gdje ovaj tvrdi da se svijet sastoji od etiri elementa. Nije dakle, istie Petri, Empedoklo, ali ni Aristotel bio prvi koji je tvrdio da se svijet sastoji od etiri elementa, ve je to bio Hermes.

U sedmoj knjizi pokazuje se Aristotelovo slaganje sa starima u vezi s djelatnom filozofijom. Na kraju te knjige Petri govori o umu, najboanskijem dijelu ovjeka, istiui kako su daleko iz-vrsnija odreenja uma dali Platon, pitagorejci i Merkurije pisac egipatske teologije te Zoroaster negoli Aristotel.

Osma knjiga prorauje uzgrednice. U njoj Petri prorauje temeljne logike kategorije i u njoj ne spominje ni Hermesa ni Zoroastra niti jedno njihovo djelo.

37 U nekoliko traktata Corpus hermeticum-a izriito se govori o vjenosti svijeta, tako u traktatima X., XII. i XVIII., premda se pritom ujedno tvrdi i da je svijet stvoren vjenim od Boga; npr. u traktatu XVIII. stoji: Mundus vero a patre aeternus et immortalis factus est.

38 Pritom Petri najvjerojatnije misli na IX. traktat Corpus-a, no o jed-nom poelu kao Bogu i najviem dobru govori se i u nekolicini drugih hermetikih traktata.


XLII

Nakon ove analize koja pokazuje da se, argumentirajui pro-tiv originalnosti Aristotelovih teza o pojedinim filozofskim te-mama, Petri poziva na stavove, prije svega, Hermesa Trismegi-sta, i mnogo rjee na one Zoroastra, postavlja se pitanje kako to da Petri kljune argumente protiv Aristotela trai upravo u ovih drevnih teologa. Da bismo doli do odgovora na to pitanje, valja izvidjeti kako Petri odreuje ulogu i mjesto tzv. prisci theologi, poglavito Hermesa Trismegista i Zoroastra u svojim Raspravama. Reeno je ve kako genealogiju tzv. prisci theologi uspostavljaju Marsilio Ficino i Pico della Mirandola, a ona s neznatnim varijaci-jama glasi otprilike ovako Zoroaster, Hermes Trismegist, Orfej, Pitagora, Platon. Iscrpnu genealogiju drevnih mudraca donosi Petri u prvoj knjizi treeg sveska svojih Peripatetikih rasprava. Iz te je genealogije vidljivo kako je Petri uvjeren da su pitagorejci primili svoja znanja od Egipana, a ovi od Kaldejaca. Zoroaster je, po njegovom miljenju, prvi njegovao ili obnovio mudrost (na jednom mjestu rei e za njega da je antiquissimus omnium sapientum), a slijedi ga Hermes Trismegist. Od Kaldejaca je, na-ime, ova mudrost prela u Egipat, i to preko Abrahama koji je bio u srodstvu sa Zoroastrom.

Bez obzira na kronoloki primat Zoroastra, kad posee za argumentima protiv Aristotelove originalnosti, rijetko navodi mjesta iz Zoroastru pripisanih Kaldejskih prorotava, a vrlo esto, gotovo na svakom drugom listu, mjesta upravo iz Hermesovih spisa, to je znaajno naglasiti u vezi s istraivanjem uloge i mjes-ta ovih dviju tradicija priscae theologiae u okviru Petrieva opusa. Razloge tome treba traiti ili u injenici da u vrijeme pisanja dru-gog sveska Rasprava jo nije imao u potpunosti dovren prijevod Kaldejskih prorotava ili u tome to Hermetiki spisi iznose jedno koherentnije uenje odnosno u tome to su manje pjesniki u izriaju. S obzirom na to da se na vie mjesta poziva na neke sasvim openite stavove to ih pripisuje Kaldejcima i Zoroastru, skloni smo prikloniti se drugom razlogu.

Ono to u analizi Peripatetikih rasprava, a u vezi s recepci-jom spisa priscae theologiae moda najvie intrigira jest razlika u stupnju Petrieve kritinosti iskazane spram Aristotela i aristote-lovske tradicije s jedne, i platonike tradicije zajedno sa spisima


XLIII

priscae theologiae s druge strane. On se ne postavlja nimalo kri-tiki spram Hermesu i Zoroastru pripisanih tekstova premda i povrni uvid u traktate Corpus-a jasno pokazuje da u njima nije izloeno jedinstveno miljenje i da se ponekad u razliitim trakta-tima donose i oprena miljenja,39 i premda su Kaldejska proro-tva, prema kazivanju samog Petria, esto vrlo nejasna. Petri, meutim, i jednu i drugu skupinu spisa razumijeva kao jedno jedinstveno uenje.

Kako je ve reeno, Petri se trudi pokazati kako su Herme-sovi stavovi posve u skladu s kranskima naukom. No iz uvida u sadraj Hermetikih spisa i vie je nego jasno da ti spisi sadre itav niz stavova teko uskladivih s kranskim naukom. Od tih se stavova Petri ne ograuje. Slino je i s njegovim odnosom spram Kaldejskih prorotava, za koja se svim silama trudi poka-zati kako iznose jedinstveni boanski naum, premda u teko razumljivim iskazima, opravdavajui to enigmatskim, simboli-kim nainom izraavanja, odredbenim za pjesniko iskaziva-nje istine, to je odredbeno upravo i za Kaldejska prorotva.40 Od-govor na pitanje zato tim tekstovima ne pristupa kritiki treba traiti, prije svega, u injenici to Petri i Hermesu pripisane spi-se i Kaldejska prorotva dri za boanske revelacije, pa je logino da prema tim tekstovima nema isti kritiki pristup kao spram Aristotelove filozofije.

Predmet drugog sveska Peripatetikih rasprava jest slaga-nje Aristotelove filozofije s filozofskim stavovima prethodnika. Stvarna je Petrieva namjera, meutim, a to je razvidno iz vei-ne zakljuaka to ih donosi na kraju svakog proraenog mjesta iz Aristotelove filozofije, pokazati Aristotelovu neoriginalnost. Tome primarno slui i njegovo posezanje za izvodima iz Herme-su Trismegistu pripisanih spisa i Kaldejskih prorotava.

Kad se govori o recepciji Hermetikih spisa i Zoroastru pri-pisanih Kaldejskih prorotava u Petrievim Raspravama, treba prije

39 O tome vidi vie u knjizi Smisao i znaenje Hermesove objave.40 O tome Petri iscrpno pie u svome djelu Della poetica; kritiko iz-

danje toga djela objavljeno je u Firenzi 1969., 1970., 1971., a priredio ga je D. A. Barbagli.


XLIV

svega imati na umu krivu dataciju tih spisa u renesansi koju Petri preuzima od svojih prethodnika. Na jednom mjestu u predgo-voru svome prijevodu Hermetikih spisa on istie kako su sve grke filozofije preuzete iz ove [sc. Hermesove] filozofije.

Njegov postupak u pokazivanju slaganja i neslaganja Aristo-telovih uenja s uenjima starih proizlazi upravo iz te krive da-tacije koja je za njega nesporna. Tako e on u vezi s bilo kojim predmetom razmatranja navesti najprije stavove Hermesa Tris-megista, potom pitagorejaca, pa Platona, a tek onda Aristotela. Kad u potrazi za argumentima protiv Aristotelove originalnosti Petri posegne i za onim izvodima iz Hermetikih spisa, za koje je posve jasno (naravno nama danas) da su, zapravo, Aristotelovi stavovi preuzeti u filozofsku literaturu helenistikog razdoblja, koju ine i Hermesu Trismegistu i Zoroastru pripisani spisi, do-lazi do gotovo smijenih situacija. Izraziti je primjer navoenje Hermesova stava po kojem je Bog nepokretni pokreta prvog i vjenog gibanja, stava za kojim Petri posee u namjeri da poka-e Aristotelovu neoriginalnost.

U vezi s postupkom pri posezanju za spisima priscae theologi-ae valja istaknuti kako Petri na tri naina koristi navode iz spisa. Ponekad, pokazujui da je Hermes o neem govorio prije Ari-stotela, istie tek da on spominje odreene pojmove odnosno teme. Drugi put navodi tek dvije-tri rijei iz Hermesova traktata, tako na primjer pri proraivanju nunosti kae tek kako Hermes govori o nunosti i svrsi.

esto se, usporeujui Aristotelovo izlaganje o odreenim fi-lozofijskim pitanjima s izlaganjem Hermesa i drugih platonikih autora, osvre na stilske znaajke izlaganja, pa istie kako je Ari-stotelovo izlaganje u odnosu na njihovo turo, oskudno i nejasno.

Kad se danas Petrieva recepcija spisa priscae theologiae anali-zira uz uvaavanje ispravne datacije, ona postaje znaajnom pri-marno iz aspekta istraivanja samih tih spisa utoliko to omogu-uje uvid u to to je sve iz filozofije Platona i Aristotela preuzeto u te spise.

Usporeujui na kraju recepciju hermetikih spisa u djelu Discussiones peripateticae i Novoj sveopoj filozofiji, moemo za-kljuiti da je u Raspravama posezanje za izvodima iz Hermesu


XLV

Trismegistu i Zoroastru pripisanih spisa u funkciji dokazivanja Aristotelove neoriginalnosti. Time Petri , i pomou tih spisa, po-kuava dovesti u pitanje Aristotelov autoritet i pripremiti teren za svoju vlastitu filozofiju, poduprtu drugim pobonim filozofi-jama, to e je izloiti u Novoj sveopoj filozofiji. U tom e se djelu pozivati na Hermetike spise i Kaldejska prorotva kao na autoritet na kojem temelji i kojim podupire projekt svoje vlastite filozofije kao jedne pobone filozofije.

O razliitoj ulozi Kaldejskih prorotava i Hermetikih spisa u okviru Petrieva opusa ponovit u ono to sam ve ranije izloila na drugom mjestu: preko Hermesa kao teolokog autoriteta on je prvenstveno htio ojaati tezu da je razumom mogue do-kuiti sadraj vjerovanja, pa i sam misterij Trojstva. Kaldejskim prorotvima nastoji osigurati temelj (novo)platonikoj filozofiji u boanskoj objavi.41

41 O tome vidi: E. Bani-Pajni, Znaajke Petrieve recepcije Zoroastru pripisanih Kaldejskih prorotava, uvod knjige Franciscus Patricius: Zoroaster ete eius CCCXX Oracula chaldaica/Frane Petri: Zoroaster i njegovih tristo i dva-deset Kaldejskih prorotava, str. 81.

XLVII

Neposredna recepcija Peripatetikih rasprava1

MIHAELA GIRARDI-KARULIN

Pojam recepcija vieznaan je. Nain na koji se prihvaa ono to se prihvaa moe biti razliit i tom razliitou odreeno je i ono prihvaeno kao neto razliito. Nain pristupa, prihvaanja, recepcije sukonstituira ono to je prihvaeno ili recipirano. Ako govorimo o filozofiji Frane Petria, moemo uoiti dva temeljna tipa recepcije. Jedan je onaj za koji se obino dri da zapoinje Burkhardtovom knjigom Kultura renesanse u Italiji (1860)2, ali moglo bi se rei da poinje Hegelovim Predavanjima iz povijesti filozofije (1805/1806)3. Tu postaje renesansna filozofija prevlada-nom filozofijom; ona je na razmeu izmeu filozofije srednjeg vijeka i filozofije novoga vijeka i njezina je svojstvenost s jedne strane u kritici srednjeg vijeka i s druge strane u neadekvatnom i nedovoljnom pokuaju novog, tj. u anticipaciji novoga vijeka. Bitna znaajka te recepcije jest u tome da renesansni filozofski problemi nisu ivi, aktualni problemi, nego povijesna graa. U smislu anticipacija pojedine se renesansne teze ekstrapoliraju i ukazuje se na njihovu aktualnost, ali svojstvenost renesansnog filozofiranja, npr. kompleksnost tematike, mijeanje tematskih podruja, sklonost sinkretizmu doivljena je kao neto neugod-

1 Ovaj uvod u drugi svezak Peripatetikih rasprava nastao je preradom dvaju lanaka objavljenih u Prilozima

Documents

Peripatetičkih rasprava