PERUN kulturni prilog 1

M H P O D S T R A N A - KU LT U R A

Sabornici

Brige brinu hrvatske elite,brige brinu i brige ih morekako doći do stranačke listei na listi izić’ na izbore.

Svak bi htio bit’ na listi prvi,ili drugi, a najdalje treći.Svi su puni rodoljubne krvi,pa se ne zna tko je hrvat veći.

Ali kako u Saboru nemamjesta za sve prave kandidateto je neke uhvatila tremakako da se Sabora dohvate.

Dali su se u potjeru ljudigdje pronaći pravu poziciju,ići gdje se bolje mjesto nudi,makar mijenja stranku i opciju.

Ako treba i u drugi taborlijevo desno lete kandidati,samo da se uvalit’ u Saborsve su spremni za mandat igrati.

To ne rade oni radi sebeveć se žele za puk žrtvovati.Ko se usput malo i ogrebene treba mu za grijeh uzimati.

Tugomir Erica

MAŠTA

MAŠTA, ONO POSEBNOTREBA ČEKATI DOK SVE MINESTVARNO I NESTVARNOLJUBAV, RASTANCI, SMRT.PRIDRUŽITI FENOMENUVJEČNOG NEMIRASUOČITI S MIJENAMAPROSTRANSTVIMA ZEMALJSKIH SAMOĆA.MAŠTA NEPROZIRNO PROZIRNAPROPITUJE PROSTORE DUŠEDALEKE OBALETRAŽENJA I ŽUDNJEOKRUŽENA RAZLIČITIM ZVUKOVIMATUMARA MRAČNIM PROSTRANSTVOM.DODIRIVANA NERASPOZNATLJIVIM LICIMAU TEGOBNOM TRAŽENJUU OMAGLICIOSJEĆAJ NESTAJEOSTAJE ŽUDNJAU SUGLASJU S ISTINOM.

Vesna Dumičić

Jednadžba trećeg reda

Osjećaš li kako vrijeme,O tebe se spotičući,Posrće poput pijanca kakav si i sam?

Ipak, nisi li takav kakav sada jesi:Trijezan, čist i naspavan,Zapanjen ponovnim izlaskom suncaKoji se pita:Što nas čeka na kraju svakog vremena?

Mario Blagaić

Vesna Dumičić - pastelNE IDI DALEKO OD MENE

Ne idi daleko od mene niti jedan danJer taj dan bi bio vjekovima duga prazninaZnaš, čekam te na nekoj od naših stanicaGdje u valovima šumi daljina

Augustin Kujundžić

PERUN kulturni prilog22 pjesme

VOĆE

U dubini ljeta voće zriŠumarci su mjesta orkestracijecvrčakau krugu plavih planinaZrakom drijemaju gusti mirisiCvrčci okviruju tišinu…nema šaputanja vjetrasamo nečujno rastu biljke…

Tišina otvoritajne dveri umornom putnikukoji nađe počinaku sjeni bogatog stabla

Krugovi oko njegova bićaokruže tad ljetni krajolik…Priroda postaje vizijašto tiho tečevremenom trenutkadok voće zri

Zlatko Juras

DA NEBO NA NAS NE PADNE I NEBESA NESTANU

Antunu Branku Šimićurekoše pjesnik je oslabljene silabike iščašene i neprirodne presađivač stranih paradigma neprijatelj rimaništa nisu razumjeli kamenje rasuto razbacano šutjelo je da bi oživljenim ritmom progovorilo očuđeno začudno nesvakidašnjepoložen izravno u zagrljajima riječi Antun Branko Šimić čudesnim fonetskim odabirima blagoglasjem je blažio iznevjerenu silabičnost igrom oglagoljenih metonimijačudesnozrcalnu jasnoću misli iskušavao je u razigranim stihovima u skladu s lakoćom pokreta izričajem sročnim nizao je zrcalne strukture slične disanjuu zagrljajima riječi ćutio je bol rađanja i umiranja silazio u stvari odstvarivao ih vraćao ih u djetinjstvo darivao im djevičanstvo donosio otetu čistoćubijaše istodobno i korijen i plod znao je postojati uspravno pod zvijezdama svojom zauzetosti da nebo na nas ne padne i nebesa za nas nestanu

Miljenko Buljac

Ribarenje

Davno je to bilo, danas nije togaIgrala je skušaMriža puna buža.

Divota je bilo vidit punu mrižuLova ribarskogBlagoslova tog.

A bilo je skuša, pun trbuj i dušaKad su ti ribariMriže istizali.

I Jugo i Bere, i Ljubo i ŽivkoMogli su potezatMrižu po svu noć.

Sad nima ribara, ni ribe ka priDi je iščeznulaKo će ga znati.

Ka i sve na svitu, uništi je stvorČa ga Bog postaviPod zemaljski svod.

Mario TomasovićVesna Dumičić - pastel

Sve vaše neka bude

Jednom će s raspetog platna moja radost zablistati, snovima koja lome stići će se ranije,a vječite slike epitafu će pristati, opjevane u podivljalom valu moje poezije.Jednom ćesa promrzlih grebenavisinama modrimpoletjeti boje,u sunčevom okupronadite stihovei sve vašenek ovosutra bude,to što danasbilo je moje.

Julija Montense Stapić

PERUN kulturni prilog 3pjesme

Nepoznatom prijatelju(Dragutinu Tadijanoviću) 20.V-2017.

Prijatelja tražit, svima nam je lakoAl’ je prava rijetkost, naći ga tek tako!

Povjerenje steći u jednome trenuNije osobito teško, uz jedan cigli uvjetDa sve stvari dobro krenu!

Ali kada jednom sve ti stanePravi će prijatelj, rame uz rameČekat s tobom bolje dane

Jer, kada smo samiA nikoga nemaTada—najteži su dani!

Velimir Vrsalović

OPROSTI DOMOVINO

Oprosti Domovino što si samo naš vječni sanItakov letstijeg koji se katkad ponosan zavijori kao jedro na vjetrua onda ga hirovita oluja slomi

zanijeli smo senismo uzeli u obzir kakvih neljudi među nama imalicemjera koji se u čast kunu a gnjiliji su od gnjilih krumpiraniti smo shvatili kakav je zapravo svijet u kojem živimoi sad kad smo postali plijen našim i svjetskim lešinarima postali mlitavi i mali nemoćni da bi im se othrvalina desetine tisuća zgaze nas jednom nogom

meta smo za strijelce koji ciljaju vrlo vještonarod kojem ne dopuštaju da raste i da se sjemeni

Danica Bartulović

Sretna pjesma27. 3. 1998.

Sjedoh da napišem jednu sretnu pjesmu, aliod početka nemam inspiracije,možda o životu, ljubavi, politici ilio nečem o čemu nema konspiracije. Pjesmu misaonu, duboku i tešku, koja ćeipak svima darivati naduu ljepši život, bolji svijet, no takvupjesmu i drugi pjesnici pjevati znadu.

Ali ja ipak pišem, silim se da…misli u stihove točimda svoj svijet i čitavog sebe ubožansku poemu sreće pretočim.Od duše svoje stvorih riječi pjesme ove, nozalud muka i sav moj trud –da bi sretna bila pjesma, životmora sretan biti, inače, sve je uzalud.

Zoran Jurišić

NE MOŽEŠ UMRIJETI

Od Harpija branim te pjesmom.Oštar vjetar ne može ti ništa,uzalud se diže i prijetibesmrtnom kapetanu indijske lađiceusidrene u meni.U mojoj si pjesmi, ne možeš umrijeti. Kroz prozor mjesečine uranjamu bonacu tvojih snova,repom sirene vrtloge stvaram,ja, zlatousta pletilja mreže od stihova,ljubavnim zovom iz tritonove trubetišinu kasne noći paramili šapćem, vrele riječi rabim,na meki ležaj od crvenih algi,pod providan baldehin meduzesvilenim te prstima vabim. Zovem te bez riječi, skladom pokreta,tisućom sjajnih ljuski, tisućom ogledalaca,(u njima tisuću tvojih je lica)kosu prepuštam struji mora,lelujanjem oko golih grudimaštu nek´ ti golica. Kad vrijeme nagrize dno tvoga brodai do grla ti se popne navrla hladna voda,ne boj se!Sklopi oči i nasmiješen se sjeti:u mojoj si pjesmi,u mojoj pjesmi ne možeš umrijeti.

Anđelka Korčulanić

Ivica Marin - ulje na platnu

PERUN kulturni prilog44 pjesme

ŽENA KAMENOG LICA

Šetnja uz moreOn je bio iznad svih Ona žena kamenog licaNova u njegovom životuLjubavnicaOhola, tajanstvena.Nije se opravdavaoNije obećavaoNišta se neće promijenitiMorala se prilagoditiIzdići iznad tihBanalnih emocijaPrkos i očaj.Grijalo ih je zalazeće sunceMaestral je ostavljao Lagano gibanjeMore se još mreškalo.Snažan osjećaj pripadanja Rijetko se doživiJoš rjeđe potraje.Beznadno zaljubljenaMirnaPrivlačila je svojom arogancijomŽena koju muškaracMora savladatiŽeli posjedovatiZagledana negdje u morsku dubinuIzgubljena u treperavom odrazuOsjećala jeUzbuđenje koje donosi bolUzbuđenje koje ne može Doprijeti do njega.Mogli su samo otići U suprotnom smjeru.

Vesna Dumičić

USKRS

Uskrs prhli kao tijesto kruha koji se diže i čeka da ga prsti opet mijese dugo i ritmički.Da se kralježnica nadima, nategne, pa da se ispruži jer cijelo tijelo radi kruh uskrsni. Sirnice uskrsne: pletenice i lađe, golubi i golubice, djeca u povoj povijen od tijesta, poredana kao novorođenčad po rodilištima. Sirnice kisnu i rastu povećane, razmnožene već udomaćene u mojoj svijetloj kuhinji. Tijesto kipi preko ruba posude. Već je odbacilo pokrov bijelog pamučnog ručnika.A ja zaustavljena uspomenama usred kuhinje sanjam ljubičasti jorgovan u kutu našeg vrta davno o Uskrsu i zumbule plavičaste koje je dide posadio tik ispod naše terase da babi, mami, sestri i meni mirišu.Dotle se kruh uskrsni rumeni u peći i znakove daje svojim mirisom po cijelom susjedstvu.Jaja uskrsna od lišća kapule narančasta usred tijesta nataknuta.Okrugle glavice rascvjetane s tri proreza Svetog Trojstvai šećer bjelkasti kao snijeg na modrom Mosoru posut u grumenima.Čekam s drugima blagoslov u hrvatskoj crkvi sv. Josipa s lijepim mojim sirnicama u košari.Čekamo fra Jozu Abramovića, visoka i pognuta Ličanina s vlasima ala Beatles, ali ih je pomno češljem i vodom ukrotio. Čekamo taj blagoslov hrane svako popodne na uskrsnu subotu u hrvatskoj crkvi sv. Josipa u St. Louisu.Naš svećenik u propovijedima nedjeljom uvijek velike mislioce spominje. Kant i Camus su me budnom ne jednom držali kroz noć od nedjelje na ponedjeljak.Učeni svećenik škropi svetom vodom sirnice, šarena jaja, pisanice, sol, kapulice, vino i šunke slavonske poredane u korpama na mramornom rubu stupa ispod oltara. Proviruje hrana kroz čipkaste bijele ubruse i one sa šarenim vezom narodnim položenih nad kruhom iz Kreševa i Kiseljaka, Klisa, Šolte, Splita i Podstrane, sela Bosne ponosne, Hercegovine, Dalmacije, Like, Krbave, Moslavine i Zagorja.Klečimo mi pekarice, koljena nam klecava, pod noktima još ima mrvica osušena tijesta.Prše kao prhut i prosipaju se po drvenim klupama crkve i tope se kad i na nas umorne dođe red da nas svećenik blagoslovi. Prekrižimo se mi pekarice, stvoriteljice kruha uskrsnog i čuvarice naše baštine. Sutra je Uskrs hrvatski, najljepši blagdan ljubičasti, dobar kao kruh nesvagdanji, mirisni, uskrsni.

Nasja Mayer Bošković

Split, kolovoz 2009.

...

Snove sam svoje spremila

U dom zatvorenih škura

Uzdahe ostavila sam

Na jastuk maslinovih cvijetova

Lutam sama

Tražeći milost očiju

S neba što poruku šalju

ĐURĐICA TIČINOVIĆ

Nenad Jarić Dauenhauer ‘’U vrtu’

PERUN kulturni prilog 5

GOSTOVANJE U SPLITUU sklopu Dana Matice hrvatske

u Splitu, naš Ogranak iz Podstrane gostovao je 28. ožujka 2017. kod nama prvog susjednog ogranka, u Splitu. U prostorijama Ogranka, Marmontova 1/II, organizirana je večer poezije na kojoj su svoje pjesme čitali naši cijenjeni pjesnici Danica Bartulović, Zoran Jurišić i Nevenka Kovačević, a također smo predstavili i izbor iz do sada objavljenih knjiga i publicistike. Danica Bartulović, Nevenka Kovačević i Zoran Jurišić

ZEMLJA ROBOVA I GROBOVA

Tužno je kad ptica mokrih krila letjeti ne možetužno je kad krenemo na vlak koji vodi izlazu iz tunelazakasnimo jer nas zatoče u vlažnom podrumutužno je kad radimo a novčanik nam prazannašim zarađenim novcem netko kupuje vile i jahtepuni zebnje povazdan i obnoć razmišljamo što će biti s našom nedužnom dječicomtko će im krojiti nemilu sudbinu

tužni su blokiraniovršeni i obespravljenioni koji prodaju djedovsku i očinsku stečevinuda bi kupili kartu za pobjeći iz Domovine

no to još nije krajnja agonija i očaj hrvatskog čovjekaima ih koji su kao zec u marinadipile na roštilju

suvislo je pitati seima li uopće smisla živjeti kad živiš cio život u strahu i lažnoj nadikad te ne puštaju da dišeš svaku ti klicu radosti strune i srce iščupaju

postajemo miševi koji pred mačkom bježe u rupuograničeni zakonima koji su tako skrojenida nam osiromaše dušu i tijelo zadaju izjedajuću unutarnju muku

Danica Bartulović

Zašto

Zašto su ovako drskinama uopće došliod nikog pozvaniuzeti nam svešto smo krvavogolim rukama stekli

i zabosti ostiu ždrijelo male ribekoja bi još mogla rasti

zašto su bez srcapa gaze mlade biljkekoje tek počinju cvasti

zašto nas uvijek netkomora svojatatipa se u kućama ognjištajedno po jedno gasea čeljad je nemoćnapružiti otpor

mogli smo sretan narod bitikoji od radosti blistadok usred polja slušašumor modrog žita

u polju su sad žita posve suhaa mogli smo od njegasvakoj ptici zrnja datinek’ jedenek’ pjevanek’ od pjesmeu kralježnici osjetimo trnce

Nevenka Kovačević

Ivica Marin ulje na platnu

pjesme

PERUN kulturni prilog6

Moralna snaga hrvatske mladeži u vrtlogu rata

Piše: Joško Čelan

Odavno me jedna knjiga o Domovinskom ratu nije tako ugodno iznenadila, pa čak i obradovala kao što je to učinio ovaj ratni roman pod naslovom Sinovi svetoga Josipa autora Tomislava Bašića (u izdanju iznimno agilne Naklade Bošković, a uz sunakladništvo uglednog Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata). Ipak, prije nego što obrazložim pozitivne vibracije o kojima je ovdje riječ, reći ću nešto općenito o toj vrsti štiva u Hrvata.

Naime, prije nekoliko godina za potrebe nekog budućeg splitskog spomen-doma, a kasnije – čulo se – i Muzeja Domovinskog rata – a za gradonačelnikovanja Željka Keruma i po narudžbi njegova zamjenika gospodina Šundova – pobliže sam istražio bibliografiju koja se njime bavi. Došao sam do broja od oko tisuću naslova, od čega koju stotinu-dvije imam u svojoj knjižnici. Uostalom, i sam sam bio ratni reporter zagrebačkog Večernjeg lista pa sam svoje ratne reportaže objavio u knjizi Oteto zaboravu/ Domovinski rat na hrvatskom jugu (Naklada Pleter, Dugopolje, 2001. godine).

Među ostalim, došao sam do zaključka da je o Domovinskom ratu puno više pisano na hrvatskom sjeveru nego na jugu, a najmanje – u mome rodnome Splitu. U to vrijeme stekao sam dojam da je više o našem oslobodilačkom ratu (konkretno u Vukovaru) napisao moj dragi kolega Davor Runtić nego svi splitski autori zajedno. Nisam baš siguran da se u posljednje vrijeme mnogo toga promijenilo nabolje.

Ratni roman Sinovi svetog Josipa Tomislava Bašića

Pri tome, glavnina onoga s čime sam dolazio u dodir bile su, u najboljem slučaju, novinske reportaže, još češće vojnički, vojno-politički ili čak vojno-tehnički zapisi, ali uočljivo je manjkalo upravo ono što imamo ovdje pred sobom: ratne beletristike ilitiga lijepe književnosti. Dobro je uočio kolega Ante Nazor da su Sinovi svetoga Jakova i dokumentarno vrijedna knjiga, ali nju posebnom čini upravo njezina fikcijska narav. Njezina neobičnost počinje već od toga što se autor ne libi glavnome junaku nadjenuti vlastito ime i prezime, što, naravno, samo dodatno ukazuje na duboko iskustvenu podlogu svega što je ovdje ispričano i što se – odmah da kažem – čita u jednom dahu.

A onda, točno na stotoj stranici knjige došao sam u dodir i s nečim što je također rijetkost u ovoj bibliografiji: pravom pravcatom ljubavnom pričom! Meni, koji sam kao ratni reporter duboko proživio Domovinski rat, ta priča bila je pravo i ugodno iznenađenje. Uostalom, pogledao sam životopis autora na koricama

knjige: kad je krenuo u rat, imao je 19 godina, njegovi suborci iz 4. voda 19. satnije HOS-a bili su mahom istoga godišta i zar bi bilo normalno da ljubav – osobito u tom slavnom i krvavom vremenu – nije imala svoju ključnu ulogu?!

Već od prvih redaka ove knjige uočljiva je još jedna njezina vrlina, koja je mogla ispasti i kao banalno redanje običnosti, ali to nikako nije. Naime, do prvog vatrenog krštenja na 94. stranici – odnosno u selu Ornicama jugostočno od Gospića – prođe gotovo cijela trećina knjige, ali čitatelj to ne doživljava kao “prazan hod”. Autor ima prirodan i “zdrav” pripovjedački stil i posjeduje jasan osjećaj kada i koje osjećaje treba – makar i najjednostavnijim sredstvima – podcrtati. Jedan od takvih prizora je na 37. i 38. stranici, kada se, odlazeći u rat, Tomislavov suborac Brajko kriomice, da ne uznemiri roditelje, oprašta od sestre. Ona ga najprije dugo odgovara od nakane, ali na kraju, svjesna uzaludnosti toga, odustaje. Autor Tomislav Bašić to je uobličio krajnje lakonski – evo ovako: “Brate moj dragi!”, reče Gordana pa ga zagrli i počne plakati.

(Ovaj čitatelj mora vam priznati da cijeli taj prizor, a posebno ovaj redak imaju vrlo dojmljiv učinak.)

Takvih osobitosti, kao što je ova, ima mnogo. Slični su i brojni drugi prizori, ispunjeni proturječnostima i neočekivanostima, kakav je, uostalom, i sam život – posebno onaj u tim nadrealnim ratnim godinama koje s protokom vremena samo dobivaju na začudnosti. Jedan od takvih je i onaj Tomislavove majke, koja nakon dugo očekivanoga prvog sinovljeva telefonskog javljanja s ratišta i plača olakšanja uz

knjige

PERUN kulturni prilog 76

pomoć čašice orahovice smogne snage i uzvikne “živila Hrvatska vojska”. Mene je to, kao i vjerujem svakog čitatelja, nasmijalo, ali i natjeralo na primisao na jednu suludu raspravu, koja se nedavno vodila u vezi s tzv. Hrvatskim audiovizualnim centrom, a koji je već dugi niz godina pod svojevrsnom jugo-okupacijom. Naime, tamošnji jugo-kulturnjaci napadali su svoje kritičare tako što su tvrdili da ne postoji nešto što bi se moglo zvati “patriotskim filmom”, što je, dakako, ideološki uvjetovani imbecilizam ili barem infantilizam.

Jedan od tih jugo-infantilaca Jurica Pavičić u Jutarnjem listu od 4. ožujka napisao je, recimo, i onda ponosno istaknuo u veliki i uočljivi okvir doslovce ovo: “Posao kulture je da se ‘notornim istinama našeg naroda’ popiša u šešir, da bude đavolji odvjetnik.” On to doista radi, posebno na temi obrambenog i osloboditeljskog rata – već četvrt stoljeća doista radi: kao neprijateljski (“đavolji”) odvjetnik vlastitom narodu se “piša u šešir”, a taj narod je

dovoljno slab i nemoćan da ga još i kraljevski plaća za tu nimalo higijensku rabotu.

Duh koji prožima knjigu Tomislava Bašića Sinovi svetog Josipa potpuno je suprotan. I nije posrijedi nikakav novi “socrealizam”, nikakva nova ratna lakirovka. Naprotiv, Bašić jasno opisuje trenutke ratnog ludila, pa i straha. Posebna je zanimljivost prizor lude ratne terevenke u zabitnoj gospićkoj krčmi Kod Marka, jedinom mjestu gdje su ratnici u siječnju 1991. godine, na minus 10 ili 20, mogli naći oduška. Bašić o tome govori sa zdravom dozom ironije, ali i ljudskog razumijevanja.

Poseban doprinos ove knjige je i svojevrstan dokumentarno-fikcijski prilog raspravi o “ideološkom” profilu HOS-a, o kojemu su vladajuća jugo-oligarhija i njezini ideološki udarnici spleli crne legende planetarnog dosega. Možete zamisliti o kakvim se “proustaškim” ili čak “profašističkim” snagama radilo kada dvojica HOS-ovaca, na rečenih ličkih minus

15, okruženi s triju strana podivljalim neprijateljem i njegovim tenkovima, raspravljaju - o čemu? O rock-glazbi! Jedan je, naime, uvjereni panker, a drugi još uvjereniji heavy-metalac (ili hrvatski rečeno: “teški kovinar”)!

(A o kakvom je neprijatelju riječ, odmah im je objasnio zapovjednik kad im je podijelio streljivo: u stilu, zadnji naboj sačuvajte za sebe.)

Na kraju, ova knjiga će vas itekako suočiti s užasom rata, koji je to čak i kad je plemenito obrambeni, dakle, i moralno nadmoćan, ali i s moralnom snagom hrvatske mladeži koja ga je iznijela na svojim leđima te ništa manje i onih koji su mjesecima i godinama nad njom strepili. Tomislav Bašić je pak svojim nemalim spisateljskim umijećem pokazao da je itekako moguća “domoljubna umjetnost”, koja pri tome ne mora biti nimalo lažna – naprotiv. Zbog svega navedenoga ona zaslužuje da joj i današnji čitatelj, kao i onaj koji pamti ratno doba, posveti svoje vrijeme.

BOJNI BLAŽENIKA NA NEBESIMAPozdravna riječ urednika knjige pukovnika Mate Buljubašića

Odavno me jedna knjiga o Domovinskom ratu nije tako ugodno iznenadila, pa čak i obradovala kao što je to učinio ovaj ratni roman pod naslovom Sinovi svetoga Josipa autora Tomislava Bašića (u izdanju iznimno agilne Naklade Bošković, a uz sunakladništvo uglednog Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata). Ipak, prije nego što obrazložim pozitivne vibracije o kojima je ovdje riječ, reći ću nešto općenito o toj vrsti

Uz pjesničku večer posvećenu poginulim bojovnicima Četvrte gardijske brigade, Split, 27. travnja 2017.

štiva u Hrvata.Naime, prije nekoliko godina za

potrebe nekog budućeg splitskog spomen-doma, a kasnije – čulo se – i Muzeja Domovinskog rata – a za gradonačelnikovanja Željka Keruma i po narudžbi njegova zamjenika gospodina Šundova – pobliže sam istražio bibliografiju koja se njime bavi. Došao sam do broja od oko tisuću naslova, od čega koju stotinu-dvije imam u svojoj knjižnici. Uostalom, i sam sam bio ratni reporter zagrebačkog Večernjeg lista pa sam svoje ratne reportaže objavio u knjizi Oteto

zaboravu/ Domovinski rat na hrvatskom jugu (Naklada Pleter, Dugopolje, 2001. godine).

Među ostalim, došao sam do zaključka da je o Domovinskom ratu puno više pisano na hrvatskom sjeveru nego na jugu, a najmanje – u mome rodnome Splitu. U to vrijeme stekao sam dojam da je više o našem oslobodilačkom ratu (konkretno u Vukovaru) napisao moj dragi kolega Davor Runtić nego svi splitski autori zajedno. Nisam baš siguran da se u posljednje vrijeme mnogo toga promijenilo nabolje.

knjige

PERUN kulturni prilog8

54. Šimićevi susretiLjubi Krmeku Šimićeva nagrada

Piše: Dragica Zeljko Selak

Ovogodišnji 54. Šimićevi susreti 2017. počeli su u subotu 29. travnja u dvorani Osnovne škole u njegovim rodnim Drinovcima prigodnim pozdravima načelnika općine Grude Ljube Grizelja i federalne ministrice kulture i sporta Zore Dujmović, koja je otvorila jednotjedni program književnih susreta naglasivši kako su Šimićevi susreti najdugovječnija manifestacija u BiH te kako će njezino ministarstvo uvijek podupirati ovakve i slične događaje. Uslijedilo je predstavljanje knjige pjesama posvećenih A.B. Šimiću Šimićevska preobraženja, koju je u nakladi ogranaka Matice hrvatske iz Gruda i Imotskoga priredio Mladen Vuković, okupivši 111 pjesama 92 autora iz BiH, Hrvatske i Srbije koji su u proteklih devedesetak godina posvetili svoje stihove slavnom pjesniku hercegovačke duše. O Šimićevu velebnom književnom djelu govorili su prof. dr. sc. Miljenko Buljac i Ivica Šušić, a Mladen Vuković je kazao da Šimić ima pet javnih spomenika, te da mu je ova knjiga šesti spomenik „trajniji od mjedi“ kojim mu hrvatski peroljubi vraćaju namrijeti nam duhovni dug. Šimićeve stihove kazivao je glumac Robert Pehar, a u glazbenom dijelu programa nastupila je Lucija Zovko, otpjevavši i Šimićevu pjesmu Nađeni Bog. Drugog svibnja u Grudama glumačka družina Histrion izvela je predstavu Gastarbajterski Božić Mate Matišića, napisan za Božić prije 29 godina, potaknut tekstom Jozef i Marija Patera Turinija, a premijerno je izveden 1988. godine pod naslovom Božićna bajka.

U Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru 3. svibnja priređen je poetski kolaž o Antunu Branku Šimiću. „Volio je plemenite duhove koji upoznaju ljude s njima do tada nepoznatim spoznajama. Išao je ispred svoga vremena. I kao što pjesnik kaže, ‘onaj kroz koga duh progovori, mora otići iz života’, tako je i Šimić, ljubeći istinu, lijepo i dobro, otišao premlad da bi iza sebe ostavio važno i zrelo književno djelo“, kazao je o velikom pjesniku Ivan Sivrić, predsjednik DHK HB. Poetski kolaž izveli su studenti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (autor Ivan Volić) pod vodstvom profesorice Tine Laco. Svojim stihovima posvećenim Šimiću predstavili su se Pero Pavlović, Grgo Mikulić, Marina Kljajo-Radić, Ivan Vrljić, Snježana Lovrić i Miljenko Stojić. U Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu predstavljena je knjiga Problem istine u filozofiji Martina Heideggera, autora fra Krune Pandžića (Drinovci, 1912. – Chicago, 1965.), u nakladi kuće Synopsis Sarajevo-Zagreb, a o fra

Kruninoj disertaciji obranjenoj 1942. godine u Ljubljani govorio je Ivica Musić. Tom je prigodom otvorena i retrospektivna izložba Slikar slavonske ravni iz ostavštine slikara hercegovačkih korijena Joze Matakovića (1922. – 2013.), a izložbu priređenu u suradnji s gradom prijateljem Vinkovcima otvorila je ministrica obrazovanja, znanosti, kulture i sporta Ružica Mikulić. U glazbenom programu nastupio je Djevojački zbor Glazbene škole Široki Brijeg pod ravnanjem profesorice Marije Čolak. Četvrtog svibnja u kinodvorani u Grudama održana je Večer Matice hrvatske u povodu 175. obljetnice utemeljenja uz predstavljanje niza Stoljeća hrvatske književnosti, o kojemu su govorili dr. sc. Božidar Petrač i dr. Damir Zorić, a u glazbenom programu nastupili su učenici Osnovne glazbene škole Grude. Završnog dana, 5. svibnja, književnici su se tradicionalno družili s učenicima u osnovnim školama i Srednjoj školi općine Grude, a navečer, nakon mise

događanja

PERUN kulturni prilog 9

zadušnice za Antuna Branka i Stanislava Šimića u župnoj crkvi, u Osnovnoj školi u Drinovcima održana je završna svečana akademija uz prigodno slovo predsjednika Društva hrvatskih književnika dr. Božidara Petrača i dodjelu nagrada mladim pjesnicima i likovnim umjetnicima koji su se prijavili na nacionalni natječaj stvaralaštva nadahnutim Šimićevim djelom, te uz otvaranje izložbe učeničkih radova. Nazočnima su se obratili Goran Marić, ministar u Vladi Republike Hrvatske, te Tugomir Čuljak u ime Dragana Čovića, hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ovogodišnji laureat nagrade Antun Branko Šimić, koju za najbolju knjigu u protekloj godini dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne iz Mostara, jest Ljubo Krmek, plodni književnik iz Čapljine, za zbirku stihova Iz humske zemlje – Knjiga druga, u nakladi DHK HB i Ogranka Matice hrvatske iz Stoca. „Svojim osebujnim pjesničkim jezikom Ljubo Krmek nas upoznaje s često zaboravljenim i zanemarenim arheološkim nalazištima, iskopinama, bršljanom obraslim zidinama, skrivenim izvorima rijeka, ilirsko-rimskim gradinama, bakrenim kopljima, neponovljivim mozaicima, statuama izrađenim od kamena pješčenjaka, kulama, crkvicama sa starohrvatskim pletenicama opečaćenim likovima hrvatskih vladara. Donosi nam priče o stećcima, o njihovoj ljepoti i tajnosti, o vječnom snu kamenih spavača koji ostaju kao znak bivanja i trajanja Hrvata na ovim prostorima, koji nam u zagrljaju smilja i kadulje pokazuju da smo svoji među svojima, da trebamo nastaviti koračati uspravno i dostojno, ne pokleknuti, ne izdati svoj narod i svoju vjeru“, kazala je u obrazloženju prijedloga Ružica

Soldo, a predsjednik Povjerenstva Vlatko Majić dodao je da je riječ o vrijednom djelu „koje s pravom promiče i spaja ljubav sa slovom i traži pozornost daleko šireg karaktera“. Prosudbeno vijeće, s Mladenom Lekom na čelu, odlučilo je dodijeliti prvu nagradu osnovnoškolki Matei Mršo iz Zagreba, najbolji literarni rad među srednjoškolcima napisala je Emilija Grbavac iz Ljubuškoga, a među studentima prvo je mjesto osvojila Ivana Čović iz Mostara. Dodijeljene su i nagrade Među osnovcima. Prvu nagradu dijele Marija Galić iz Sovića i Manuela Jakupec iz Koprivnice, koje su se nadahnule Šimićevom pjesmom Mjesečar, a prvo mjesto u srednjoškolskoj kategoriji osvojila je Maja Mrnjavec iz Kiseljaka za ilustriranje pjesme Prva noć samoće. Šimićevi susreti okončani su pjesničkom večeri Pjesnici su čuđenje u svijetu, na kojoj su se svojom lirikom predstavili Vlatko Majić, Ljubo Krnek, Marko Tokić, Anita Martinac, Ivan Alerić i Helena Peričić, a u glazbenom

programu nastupile se Monija Jarak i Marijana Pavlović.

Šimićevi dani - Ljubo Krmek s Nagradom Šimić

A.B. ŠIMIĆ

Slušao sam pjesmeAntuna Branka Šimićau tunelu gornjogradskomusred mraka

Na tamnoj podlozipuno lijepih boja,osobito plave,u svakom pogledu

Ta hercegovačka naravOčitovala se poput snai snatrenja i čuda.Kao u zipki čovječanstva

Ivan Zoretić

događanja

PERUN kulturni prilog10

DUHOVNI RASPAŠOJ UBIO JE MARULOVO PROLJEĆE

Piše: Dragica Zeljko Selak

O moj Marule! Marule!Iz poštovanja prema ocu hrvatske

književnosti Marku Maruliću bilo bi lijepo da se Festival hrvatske drame koji se održava u njegovu čast već 27. put u Splitu prestane nazivati njegovim imenom jer već godinama neki izbornici Smotre hrvatske drame ne časte Marka Marulića Splićanina, kojemu su književni uzori bili Biblija, antička književnost i patrologija, nego vrijeđaju njegovo ime odabirom neprimjerenih predstava, što se ovogodišnjim izborom posebno potvrdilo. Nisu u drami najvažniji nazori, bilo to oko prikazanja besmisla, politike, religije i slično, nego dramska izričajna umjetnička snaga koja proizlazi iz jedinstva teksta i izvedbe.

Smije li i može li kazalište obeščašćivati i vrijeđati kršćanske svetinje i hrvatska nacionalna obilježja?

Pojedine ovogodišnje izabrane „predstave“ ne spadaju ni u antikazališne, a kamoli u kazališne drame, te kao takve nisu primjerene biti na Smotri hrvatske drame posvećene velikom Marulu. Smije li i može li kazalište obeščašćivati najveće kršćanske svetinje, vrijeđati kršćane i muslimane te hrvatska nacionalna obilježja što ih predstavljaju hrvatska nacionalna zastava i grb, a nekolicina gotovo da je obezvrjeđivala lik jednog Marka Marulića prigodom godišnjice dovršetka pisanja njegova spjeva Judita na hrvatskom jeziku. Nemam ništa protiv takvih autora i redatelja ni izbornika, niti protiv njihova viđenja kulture, sve je to slobodni i osobni izbor, ali bilo bi lijepo da se takve predstave režiraju i izvode (u privatnom financijskom aranžmanu) na festivalu avangardnog performansa

„Umjetničke slobode Opa-hopa“, a ne na važnoj Smotri hrvatske drame koja nosi ime humanista Marka Marulića, klasika kršćanske i nacionalne književnosti.

Ako neke predstave svojim tekstom i izvedbom vrijeđaju i sramote Republiku Hrvatsku, i štete njezinu ugledu i dostojanstvu „jer ne rabe grb, zastavu i himnu u odgojno-nastavne svrhe, u skladu sa Zakonom o grbu, zastavi i himni…“, to neka državne institucije utvrde i odrade svoj posao na vrijeme.

Što se tiče onih autora i redatelja, kao i ovogodišnjeg „selektora“ programa „nasilje nad kulturom – bit će drame“, može se reći kako oni ne stvaraju niti biraju dramu zbog umjetnosti, nego stvaraju, biraju i nude šok-ispade kako bi privukli pozornost na sebe, kako bi mediji o njima brujali i tako im dizali vrijednosti, stvarali od njih lažne medijske junake, promicatelje slobode kulture… jer drugačije ne bi mogli biti prepoznati, niti privući publiku, što se već vidjelo i na dosadašnjim Marulovim danima…

To je njihova umjetnička sloboda i u tome ne vidim ništa, više zabrinjava činjenica da takve predstave prihvaća i financira Ministarstvo kulture, Grad Split… Odgovorni bi trebali imati neku skalu kulturnih i umjetničkih vrijednosti, kao i oni mjerodavni i javni ljudi koji su dali svoj pristanak za prihvaćanje programa. Ovakav repertoar na Festivalu hrvatske drame je nacionalna sramota Republike Hrvatske, i Grada Splita, koji se ne može pohvaliti kako mu je umjetnost i uljudba na prvome mjestu.

Čovjek se mora zapitati što je to (ne)kultura danas? Kakve veze ovakvi „dramski uradci“ imaju s Marulićem, pa u konačnici i s hrvatskom dramom, kulturom i

identitetom? Ili s umjetnošću?

Dramska brutalnost – sirova umjetnost!?

Neki su kazali kako se takve predstave postavljaju na kazališne daske „u nastojanju da se sagledava u punom smislu, odnosno da se repertoar mora sastojati ne samo od nacionalnih reprezentativnih djela, nego i od djela različitih političkih, ideoloških i umjetničkih usmjerenja, za različite grupacije gledatelja, te da današnje kazalište mora biti brutalno“. (Različita politička i ideološka usmjerenja nisu se mogla iščitati, osim brutalno jednostranih za jednostranu grupaciju.) Javnost o njima bruji i zuji kako bi se neke predstave proglasile kontroverznima (Važno: cijela Europa ih je gledala! – To je to – to je umjetnost?) Pokušava se promicati dramska brutalnost kao eksperimentalna i elitistička, a prije bi se mogla nazvati retrogradno primitivnom. Je li umjetnost kontroverzno promicanje plitkosti, otrcanih fraza i frazica, jeftinih sličica –„već viđeno“, koje obiluju dosadom i ne potiču na razmišljanje. Kome to može biti zanimljivo?I kad na pozornici nema drame, ima galame, jeftine pornografije, psovke, ustaša, četnika, (anti)fašista, nacista, partizana, „boli glava“, kao da je ratno stanje. Istjerivanje vraga iz vraga, ismijavanje obitelji, života, humanizma… Ako se samo takvim nekim sličicama želi provocirati ili šokirati gledatelj, gdje je tu umjetnost? Gdje je tu snaga riječi i glume? Što je to danas uopće umjetnost? I čime se to kazalište danas bavi?

Ako izbornici i redatelji takve (ne)drame drže da će izazvati gledatelje, da će tako privući javni bijes „neistomišljenika“ i sebi steći veliki umjetnički ugled

događanja

PERUN kulturni prilog 11

takvim kratkoročnim dramama, varaju se jer istinski gledatelji i ljubitelji drame takvim jeftinim uprizorenjima ne daju nikakvu pozornost, niti važnost, niti takve predstave imaju budućnost. One su samo jeftino prenošenje sukoba s ulice na kazališne daske. Takve kratkoročne drame zanimaju samo njihove stvaraoce – tvorce, koji se služe svim mogućim sredstvima kako doći na medijsku pozornicu da se o njima piše, govori, pa ako treba „i lažnom dojavom bombe“, i za njih će najbolji kritičar biti upravo kratkotrajnost u vremenu.

Kakvo je to kazalište koje stvara sukobe i podjele?

Uprizorenje takvih uradaka svjedoči da je Hrvatska jedina država u kojoj možeš bez ikakve moralne, kaznene ili novčane odgovornosti pljucati po čemu god poželiš, po nacionalnim i državnim obilježjima, poput zastave, grba, Domovinskog obrambenog rata i dostojanstvu čovjeka. Doista ovakve slobodne države u kojoj vlada opća sloboda nema nigdje u svijetu. Jedino je upitna sloboda ako se odluči braniti Marulića, ćudoređe, zastavu, Domovinski rat. Takvima odmah slijedi javni linč i kazna: Hrvat izjednačeno ustaša, fašist, nacist, zatornik slobode i ravnopravnosti… Sve se izvrnulo naopačke: „rat se zove mir, kultura je nekultura, moral je nemoral, anarhija je sloboda…“

Na koga to ovakve predstave „nasilje nad kulturom i umjetnošću“ djeluju odgojno, poticajno, i kome mogu biti uzor? Što glumci mogu u njima naučiti, polučiti i gledatelju poručiti? Kome se takve predstave dopadaju i što je to privlačno selektoru da ih odabire za Festival?

Zašto se sve izvrće naglavačke i naopačke, upit je za građane u Hrvatskoj. A kako se i gdje se može upotrijebiti zastava pod kojom se branilo i umiralo za Republiku Hrvatsku, pod kojom su ispraćeni brojni ljesovi hrvatskih sinova, taj

simbol hrvatskog prepoznavanja u svijetu sporta, ponos Hrvatske, upit je za Ministarstvo kulture, Ustavni sud, Tužiteljstvo, Grad Split, Ministarstvo branitelja i brojne udruge koje se deklariraju kao zaštitnice ljudskih prava i sloboda, za sve sabornike i građane Hrvatske. Je li Hrvatsko narodno kazalište u Splitu privatna pozornica na kojoj se može od hrvatskih poreznika praviti budale, tvrdeći im kako je današnja suvremena umjetnost istinska umjetnička sloboda? Koji je to intendant koji na pozornici svoje nacionalne kuće dopušta vrijeđanje djela i lika najpoznatijeg Splićanina, Hrvata i Europljanina – oca hrvatske književnosti, Marka Marulića? Kakvo je to kazalište koje stvara sukobe i podjele, koje građane Hrvatske neprestano vraća „u Jugoslaviju i vrijeme nekih bitki na Kozari“. Izbornik „želi brutalnost u kazalištu“, bravo. Zar brutalna surovost u stvarnosti ne rađa rat i smrt? Bravo za sve one koji danas u kazalištu, umjesto kulture i ljepote drame, promiču

ljepotu orgija mržnje i surovosti, potiču na sukobe.

Sad kad se sve lijepo izvrijeđalo – možda se u budućnosti ti akteri počnu baviti i dramskom umjetnošću, poput autora nagrađenih tekstova koji su doista bili vrijedni.

Nekad je u kazalištu publika reagirala spontanim pljeskom i spontanim zviždukom, ali danas toga više nema. Možda bi i sad bilo dobro da se prestane pljeskati samo zato što je tako uobičajeno, nego da napokon pljesak bude nagrada samo za stvarna umjetnička ostvarenja, sjedinjena u živoj riječi i umjetničkoj izvedbi.

Na 27. Marulićevim danima, na kazališnim daskama, svega je bilo, a najmanje drame, ako se izuzmu one rijetke laste, nije bilo Marulova proljeća, popularni duhovni raspašoj ubio je Marulovo proljeće.

O moj Marule! Marule! Oprosti svima jer ne znamo što činimo, pišemo, uprizorujemo, glumimo i gledamo.

događanja

PERUN kulturni prilog12

LUJO MEDVIDOVIĆPiše: Željka Ujević

Stjegonoše zla izabrali su noć između 4. i 5. siječnja 2013. za surov zločin, kad je ubijen pjesnik i pravnik Lujo Medvidović. Sjećanje na njegovu veličinu i na apsurd njegove tragedije ne blijedi. Spomen-zapis o ovom velikom čovjeku i pjesniku crpim iz iskrica sjećanja kao upaljene svijeće na njegovu književnom i ljudskom oltaru. Ništa im drugo nije doraslo.

– Lujo Medvidović, ugledni odvjetnik, pjesnik i književnik, član DKH, autor nizova zbirki soneta i povijesnog romana Castus i pravda, vizionar koji je u svojim rodnim Lokvičićima u Imotskoj krajini naslutio korijene i rodnu kolijevku Lucija Artorija Kasta, usmrćen je surovo, u ime luđačke fikcije između pravde i nepravde. Usmrtio ga je Roberto Rubić s pedesetak uboda nožem u njegovu uredu u središtu Osijeka. Policija nije bila u stanju pronaći čovjeka koji je prije gotovo tri mjeseca pobjegao s Psihijatrijskog odjela Opće bolnice...

Lujo je žrtva nepravde! Je li krivo sudstvo, aljkavost ili sudba? Ili to što se nije bojao reći istinu?

– Naš Lujo, satkan od ljubavi i dobrote, veliki pravnik i pravednik, iznimno darovit književnik, jedan od najvećih majstora soneta u hrvatskoj književnosti i jednog romana, nastavlja živjeti u nama.

– U petak, pred noć u kojoj je ubijen, odvjetnik Lujo Medvidović održao je nadahnut govor na sprovodu svojeg prijatelja... Pjesnici su vizionari, plove kroz vrijeme, ulaze u legende i slute tajne života i smrti. Onima koji slute i svoju vlastitu smrt, njihova smrt uvijek je dio vizije...

Strašna smrt došla je mimo razbora i logike. Surovo je reći, ali možda je u nekim nama neznanim hodovima sudbe upravo tako bilo

PJESNIK, PRAVEDNIK, VIZIONAR - I. „LUX LUCIUS LUCET“ – SVIJETLI SVJETLOST SVETA

predodređeno.Pravda je ono što povezuje

Kastusa, kralja Artura i Luju Medvidovića. Zbog zanesenosti pravdom, Lujo Medvidović ušao je u svijet legendi uz Artorija Kasta i kralja Artura...

Lujo se rodio u susjednom selu od mojega, a po njegovoj nadahnutoj viziji, njegov „imenjak“ Lujo, Castus iz romana samo pet–šest kilometara dalje. U istom podneblju stoljećima su se rađali pobornici pravde.

Sjećam ga se iz djetinjstva kad su on, sitan dječačić, i njegov visoki brat Stipe prolazili kroz moje selo na putu do škole. Uvijek zajedno, a tako različiti. Bilo je kao da se dragi Bog našalio, ili kao da su izišli iz dječje priče o velikom i malom Nikoli. Tko je tada mogao očekivati da će iz malog Luje izrasti majstor pera što život i ljubav gravira u savršene sonete brojnih pjesničkih zbirki, a posebno pisca koji će iščupati iz imotskog kamena žestaca i slavni mač legendarnog kralja Artura...

Lujo Medvidović, kroz sjajan troplet pravnika, pravednika i pisca, imenjak Kasta, nadživio je svoj ovozemaljski život. Upravo kroz povezanost vizija o Arthuriusu

i kralju Arthuru, usavršavao je svoja traženja pravde i istine kroz promišljanja o sprezi domovine, pravde i ustroja sudstva. Bili su to orijaški koraci kojima je prešao u legendu prema svojim uzorima, Kastu i kralju Arturu.

Strašno je doba, sve je više osoba poremećenog uma koji nasilnički kao samozvanci „kroje“ i utjeruju pravdu. Više se i ne zna je li pravda Pravda, ili devijacija apsurda u poremećenim umovima. Je li to samo slučajnost ili prst sudbe što oni svoje žrtve često biraju među zagovornicima neke više i svetije pravde? Velik je upit čine li oni to iz svojih suludih pobuda, ili ih na zlodjela i masakre ciljano upravlja nečija tuđa zla ruka, kako je to bivalo i tijekom povijesti. Mnoge velikane ponikle na našoj grudi, i povijesne ličnosti, usmrćivali su luđaci i fanatici, vođeni svojim ludim porivom, ili Judinim škudama. Mnogi pisci naslutili su vlastitu smrt. I.G. Kovačić naslutio je svoj kraj: Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,/ –I kada se vrati, nek poravna trag./

Je li Lujo, pobornik istine, koji je svakim svojim činom promicao uzvišenu pravdu ne mareći što njegova riječ neće nekima biti

u sjećanje

PERUN kulturni prilog 13

dobrodošla, nastupima i djelima, kroz promišljanja o pravu i pravdi, i zlorabi prava, slutio, „znao“, ili strepio, kao i njegov imenjak Arturius, i kralj Artur, kao Jesenjin, Mehmed-paša Sokolović... Lujo je „znao“, ali borac i pravednik u njemu nije to mogao prihvatiti, iako sluti da se zločin kao prijetnja nadvija nad život. On kroz svoje govore i viziju romana promiče zebnju i slutnju svoga strašnog kraja: Tko se mača laća, od mača će i poginuti... Smatram da nije naše da se bavimo njihovim zlom, nego da raste i razvija se naše dobro, da gradimo i slavimo vlastitu hijerarhiju vrijednosti koja povezuje naše osobno, nacionalno i općeljudsko...

II. ROMAN “CASTUS I PRAVDA”

Nazočila sam slučajno skupu o Artoriusu, te bila srdačno ugošćena u Podstrani i tako se izravno upoznala s tom tematikom. Jedino, zasmetao mi je mali detalj: naši znanstvenici odbacili su Lujin roman kao dobru šalu. Otad imam želju progovoriti, i zbog Luje, i zbog Podstrane, i da se ne zaboravi.

U koraku vječnosti legende nadživljavaju povijest. Kralj Artur simbol je pravde koja pobjeđuje. I on, i Kast, i Lujo Medvidović sudbinom su povezani. O Kastovoj povijesti možemo samo nagađati. Slava je za vremena, a u njegovu slučaju, držim, mač nije samo simbol pravde, nego i stvarna prijetnja njegovu životu. Moć rimskih vrhovnika nije vjekovita, i kraj im je mogao biti dvojak: pogibija od mača ili otrova, ili povlačenje u osamu rodne provincije. Možda se tako i Kast spasio od mača nekog luđaka ili plaćenika koji su rimskim carevima i vođama visili nad glavom. Isto kao i Dioklecijan.

Što se na tom znanstvenom skupu roman Castus i pravda pomnožilo šaljivo s nulom, bila sam povrijeđena jer je zanemarena jedna istina. Umjetnička. Već tada

se nisam mogla oteti dojmu da je Lujo Medvidović bio „poslan“ napisati Arturov životopis i u jednom detalju preklopiti svoju sudbinu s njegovom. Možda nije slučajno ni da su oni „imenjaci“. „Krhko je znanje“, rekao je Cesarić.

Kako je Lujo Medvidović izričito vjerovao i „znao“ da je Lujo iz Lokvičića postao Lucije Artorije Kast, a kasnije i legendarni Artur, najbolje je poslužiti se riječima samog autora:

– Knjiga Castus i pravda dio je spomenutog kulturnog odgovora koji sam mogao i „morao“ dati. Svijet zna da je kralj Artur jedan od najvećih kultnih i kulturnih okomica svjetske povijesti, prvi i najveći vitez časti, a po tome najveći bijeli prorok.

Kroz roman Castus i pravda izložio sam ono što svijet također treba znati: početne dokaze da je on jedan od nas, naš predak, Ilir, prahrvat, poznat pod rimskim imenom Lucius Artorius, zapovjednik britanskih legija. Ponio je titulu Castus u značenju pravednika, ušao u legendu kao prvi engleski kralj Artur, ali i novi junak u hrvatskoj povijesti, u kojeg se može vjerovati. Rođen je u mjestu Billubiumu, danas lokalitetu Lokvičićima u blizini Imotskoga, a pokopan je u Petuntiumu – današnjoj Podstrani kraj Splita, kod crkve sv. Martina.

Ovu tezu podupire i pet snažnih dokaza iz starih važnih zapisa. Sve što sam do sada izložio dijelovi su jedne veće priče koju tek treba ispričati i svijetom raširiti... On je došao izdaleka kao simbol vođe... Stara engleska zastava kopija je stare poljičke zastave svetog Jure...

Lujine navode prihvatili su mnogi. Tezu o mjestu njegova vječnog počivališta podupiru i znanstvenici. Ishodište Lujine priče je u rukopisu fra Didaka Buntića. Knjiga krije poslasticu prema kojoj Šveđani na krštenju muškog djeteta izgovaraju obredne riječi: „Budi hrabar kao Hrvat.“

I manje dokaza iščitava kako

iza Lujine vizije postoji istinita podloga zorna i kroz fabulu romana. Upitah arheologa Ljubu Gudelja Velagu o Lujinoj tvrdnji da je Kast rođen u Lokvičićima i on reče, „nema dokaza“ i da lokvičićki drevni Grad na litici između Knezovića i Mamića jezera pripada nekom drugom dobu, i da će se Lokvičići i okolica još istražiti.

Tvrdnje znanstvenika temelje se na njihovim dokazima izniklim iz pretpostavki. Možda se oni za nova traženja ipak nadahnu Lujinom vizijom. A ako se i ne dogodi, nije ni bitno. Za sve nas koji „pjesnički ili patnički“ nosimo svoju riječ kao Arturov Excalibur nekad je od stvarnih činjenica važnija vizija i umjetnička istina. A najveće umjetničke istine uvijek prelaze u život, u stvarnost. Za nas je Lujo Medvidović i u romanu kazao istinu. Možda je jedan Luka/Lujo/Lucius Artorius Castus i rođen u Lokvičićima, a ako nije, i za Luju, i za mene, i za oš mnoge, to kroz roman Castus i pravda postaje istina. Likovi iz književnosti prelaze u stvarnost, kao Don Quijote, Odisej. Tako će biti i s Lujinim Castusom.

II. JEZIK KAO BLAGO I ORUŽJE PRAVDE

Lujo je i u književnim i u pravnim djelima bio umjetnik. Živa riječ za njega je bila svetinja: – U jeziku se sastaju dvoje nerazdruživih: pravo i poezija. Književnik i odvjetnik imaju nešto zajedničko: riječ, pisana i izgovorena, riječ jasna i istinoljubiva. Sudnica je borilište u kojem se riječima vodi boj interesa na najvišoj intelektualnoj i emocionalnoj razini. Kao što pjesnik mora moći održavati budnom svjetiljku na svjetioniku nade i vjere, tako odvjetnik mora biti pripremljen za puni krug istinoljubivosti na paleti socijalnih dodira. Ni jedan ni drugi ne mogu svoj dug odužiti bez dobrog poznavanja jezika.

Ni savršenstvo forme Lujinih

u sjećanje

PERUN kulturni prilog14

stihova nije slučajno. Proizišlo je iz dvojnosti poslanja rođenog pjesnika, pravnika i proroka:

– Došao sam kao ronac za biserima ljekovite istine, od mene se očekuje upravo to, i spreman sam je pružiti.

– Osobito sam ponosan na knjigu Radost raskovanih ruku. Knjiga počinje stihom Lux lucis lucet – svijetli svjetlost sveta, glagolja pitanje što može nejak s bremenom slobode, a završava krunskim sonetom i stihom: Hrvatska moja, sonetna mi budi!

Lujo je svoju knjiženost i pravdu živio nadahnutošću duhovnog učitelja i savjetnika, kroz zabitnu ulogu u lošem hodu po zlu putu:

– Inverzija vrijednosti je u interesu onih koji nam žele zlo,

koji traže i uživaju stostruko veća prava od onih koje bi sami ikome dali, poglavito nama. Nije naše da se bavimo njihovim zlom, nego da raste i razvija se naše dobro, da gradimo i slavimo vlastitu hijerarhiju vrijednosti koja povezuje naše osobno, nacionalno i općeljudsko.

Naime, nema pravde za Hrvatsku bez pravde u Hrvatskoj, a uvjerio sam se da našim sudovima, pa ni Međunarodnom sudu nije strano donijeti nepravedne presude. Ta strepnja ima ime: sumnja u vjerodostojnost suvremenoga svijeta!

Bojim se takve prijetnje koja dolazi, kao mnogo puta do sada, više iznutra, iz Hrvatske, nego iz našega okruženja. Ne smijemo biti

narod propuštenih prilika.Ovo su velike riječi i ne smijemo biti

narod koji će zaboraviti vizionarske poruke pisca, pravnika – pravednika koji je pravdu pisao, osmišljavao i živio.

Naš Lujo ne prestaje živjeti smrću, nego živi u nama. Čovjek velikih djela ne može otići. I nije otišao. Ostavio je trajne tragove svojeg postojanja!

Bio sam, jesam i čovjek ću biti,Istinu dobra u slobodi ljubim,Svom snagom svojom sreću doma žudim,Umom i srcem, za nj barjak ću viti.

Bio sam, jesam, i opet ću znati,Po Riječi živim, za nju sve ću dati!

(Povratnik)

NETKO MORA OTIĆIPiše: Danica Bartulović

Čovjek teži tome da provede što više sretnih dana jer svojom srećom ujedno pridonosi i sreći svijeta. Bilo da nas prati sreća ili nesreća, ili usud koji nam na neki način diktira sudbinu, dođe vrijeme kad se čovjek, ukoliko je probuđen, udubi u svoj život. Iz ormara i ladica svoga tijela i duha izvuče one duboko upisane misli, osjete i osjećaje koje u većini slučajeva držimo pod ključem da ih netko ne bi otkrio. Gospođa Divna odlučila je neke stvari izvući i pospremiti, ali kako se radi o živom tijelu, o dubokim emocijama, težnjama i žudnjama, nije baš jednostavno s tim se suočiti. Naši osjećaji za nas su svetinje ma kakvi bili, i to je prirodno. Mnogi od nas su u sebi nosili ljepotu, žar, iskrenost, ideale, ali iz nekog neznanog razloga postoji nešto oportuno, rušilačko , nešto što uvijek iskrivljuje sliku, potkopava sreću, crv koji ulazi i u samu srž bića, u

DIVNA BAN BAKOTA

Knjiga u pripremi

dušu, i ruje, truje, ubrizgava otrov. To je u povijesti ljudskog roda do sada bilo neizbježno, i većinom se ljudska populacija s tim mirila jer to je valjda ono prokletstvo kojim smo prokleti. Međutim u ovo naše post moderno vrijeme sve je više glasova koji se glasno izražavaju i ne mire s tim da budu zataškani. Nije lako iznijeti svoju intimu, ali u ovom slučaju gospođa Divna je kriknula kroz pjesmu, isplakala svoju suzu u riječi, ironiju života i bol koji su u neku ruku i njena inspiracija, izrazila na zreo pjesnički način. Bez licemjerja i dvosmislenosti, bez straha da će je netko obilježiti za to što je otkrila ono što mnogi drugi skrivaju u najdubljim pretincima, izlazi iz okvira , izlazi iz “programa” gdje  šutnjom  kao pokrivačem pokrivamo vanjštinu i sve ono što je pod kožom. Stoga je ova poezija aktualna, suvremena i u neku ruku dobrodošla, jer otvara nova vrata

otkud izlazi istina bila ona gorka ili slatka. Gospođa Divna je pomalo junakinja, jer da je ustegla ono što je izgovorila, nešto bi u njoj puklo, razlila se bol i zatrovala je. Ona na pošten i personalan način ima pravo na svoju istinu i iznosi je. 

Razvidno je da je ljubav light motiv ove zbirke, i gle ironije sumnja i neispunjeno očekivanje ne gase žar njene ljubavi ali joj zadaju bol i odgurnuta je u hladnu sjenu samoće i sumnje, ali i to je život, a kad se i s tim suočimo spremniji smo proći kroz vatru i kroz blato i ići dalje. Nije ovdje u pitanju nikakav pesimizam niti gubljenje vjere u život, ovo je samo otkriće da smo korito kroz koje teče rijeka koja je nekad mutna i hirovita, zapravo da kroz nas teče život koji se probija naprijed bez obzira na ono što u sebi nosi. Bilo tragediju, bilo komediju, bilo zlatno zrnje To je stvarnost , snaga i istina koja je jača od nas.

u sjećanje / eseji

PERUN kulturni prilog 15

BOB DYLAN - Nobel za književnostPiše: Radomir Dumičić

Godina je 1941. Hitler je napao Sovjetski Savez – operacija Barbarosa. Staljin je uhvaćen na spavanju. Što ne može baćuška „žuti“, može klima. U pomoć mu stiže ruska zima; minus 40 bilo je prehladno i za uspaljene Nijemce, osjećaju se kao u zamrzivaču. Njemački orao zagrebao je i po Balkanu. A na tom krševitom poluotoku nikad se ne zna što može biti. I dok se u Rusiji smrzavaju, Fritzevi se u Africi peku. Praše po Britancima, barem u početku. Kasnije i njih zatrpava saharski pijesak. I na moru njemačke podmornice siju smrt. Morsko dno obogaćeno je željezom, a morske dubine – leševima. Na Dalekom istoku Japan hara poput uragana. Naprosto je opustošio američku luku Pearl Harbor na Havajima. Amerika je ušla u rat. Konačno možemo govoriti o svjetskom ratu. I dok svijetom pustoši ratni požar, u Hollywoodu se snimaju filmovi. Najbolji te ratne 1941. godine bio je onaj pod naslovom Kako je zelena moja dolina. Dodjela tog 14. Oscara prošla je skromno, obična večerica. Svjetla pred hotelom Biltmore bila su ugašena. Pearl Harbor nije preboljen.

I dok mnogi poznati i nepoznati nestaju s lica zemlje, nove mlade snage pripremaju se da ih zamijene. Na Floridi je rođena Faye Dunaway, buduća razbojnica iz filma Bonnie and Clyde, u Indiji Julie Christi – koja će, kao Lara, koštati glave dr. Jurija Živaga, dok je u Los Angelesu rođena zvijezda Gradića Peytona i Ljubavne priče Ryan O’ Neil. I glazbeni je svijet dobio dostojnog predstavnika. Na današnji dan, 24. svibnja 1941. godine, u mjestu Duluthu, država Minnesota, svijet je ugledao Robert Allen Zimmerman, koji će slavu i popularnost dosegnuti pod imenom Bob Dylan i postati jedna

od najznačajnijih ličnosti ne samo rocka, nego američke glazbe uopće. Uloga Boba Dylana u formiranju čitave jedne generacije mladih u Americi je izvan svake sumnje. Taj karizmatičan glazbenik proširio je granice glazbe daleko od onih osam poznatih nota, često zadajući strah establišmentu. Boba Dylana su obožavali i slijedili milijuni mladih. Teško je nabrojiti sve njegove zasluge i utjecaje, od one da ga je u svojem inauguracijskom govoru citirao i američki predsjednik Jimmy Carter, pa do njegova prozaičnog pothvata da je prvi upoznao tada još naivne Beatlese kad su prvi put došli u SAD s drogom.

Rođen je u židovskoj obitelji i kao mladić upisao je studij umjetnosti. Danju je crtao, a noću nastupao u studentskim kafićima prateći se na gitari i usnoj harmonici. Tvrdio je da se zove Bob Dylan, po uzoru na njemu najdražeg pjesnika, slijepog Dylana Thomasa. U glazbi su mu uzori bili Woody Guthrie, otac folk balada, protestnih i socijalnih napjeva, i crni bluesman Gary Davis, čije su česte teme pjesama bile smrt i groblje. Godine 1961. Dylan je stigao u New York i tu

je postao zvijezda Greenwich Villagea, umjetničke četvrti, gdje je izvodio svoje pjesme i držao političke govore s dosta cinizma i sarkazma o stvarima koje prosječni Amerikanci slabo razumiju. No, bilo je to vrijeme kad su mladi u Americi zbog rata u Vijetnamu odjednom od marginalaca postali respektabilna društvena skupina, koja je zadavala velike glavobolje vlastima. Bob se našao u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Već na svojoj drugoj LP ploči 1963. godine otpjevao je nekoliko pjesama koje su postale himna hipi generacije, a bilo je i nekoliko naslova koji bi više odgovarali meteorološkom rječniku nego glazbenom, kao A Hard Rain’s A Gonna Fall (Padat će velike i teške kiše) i Blowin’ in the Wind (Otpuhano s vjetrom). U Americi će stvarno doći vrijeme kiša i oluja, a u Dylanovoj karijeri granut će sunce te će postati najveća zvijezda, snimajući ploču za pločom i održavajući i do sto koncerata godišnje, pjevajući Vremena se mijenjaju. Na američkoj popularnoj ljestvici imao je 23 hita, dvije zlatne ploče, a najbolje mjesto zauzela je skladba Like a Rolling Stone, koja je došla na drugo mjesto

Autor Bob Dylan

eseji

PERUN kulturni prilog16

u srpnju 1965. godine. Godine 1979. svijetu je objavio da je opet kršćanin i da se posvećuje vjeri. Danas Bob gleda u karte i proriče sudbinu novoj generaciji mladih.

O Bobu Dylanu, ma koliko autor ovih redaka napisao, sve će biti šturo i siromašno, jer njegova životna knjiga još nije ispisana niti je stavljena posljednja točka na zadnju rečenicu. Zato ću ovu kratku priču završiti podatkom o još jednom priznanju, među brojnima, kojima se okitio Bob Dylan, priznanju koje se ne dobiva često, a uručuje ga švedska kruna i Akademija, na kraju priznanju kojim se diči kao jedini glazbenik koji je to ostvario. Riječ je, naravno, o Nobelovoj nagradi za književnost dobivenoj 2016. godine. Dokle dosiže domet Dylanova stvaralačkog rada, teško je bilo što reći jer taj nas glazbenik uvijek ponovno iznenađuje i oduševljava. A nitko nije vjerovao da će u tome uspjeti nakon svojeg koncerta održanog u newyorškom Carnegie Chapter Hallu 4. listopada 1961. godine pred čak 53 posjetitelja. Još jednom se pokazalo da put ka slavi često počinje na trnovitim stazama.

Lucija na (nebeskom) svodu s dijamantimaZamisli sebe u čamcu na rijeciSa stablima mandarina i marmeladnim nebomNetko te zove, odgovaraš tromoDjevojka kaleidoskopskih očiju

Žuto i zeleno celofansko cvijećeNadvija ti se nad glavomTražiš djevojku sa suncem u očimaA ona je već otišla

Lucija na (nebeskom) svodu s dijamantima

Slijediš je nizvodno do mosta kraj česmeGdje narod konjića za ljuljanje jede pite od bijeloga sljezaSvi se smiješe dok ploviš kraj cvijećaŠto raste tako nezamislivo visoko

Taksiji od novinskog papira pojavljuju se na obaliČekajući da te odvezuSjedaš otraga s glavom u oblacimaI odlaziš

Lucija na (nebeskom) svodu s dijamantima

Zamisli sebe u vlaku na postajiS plastelinskim nosačima sa zrcalnim kravatamaOdjednom je netko tamo na okretištuDjevojka kaleidoskopskih očiju

Lucija na (nebeskom) svodu s dijamantima

Lennon–McCartney

(preveo Ivan Tadej)

Autor Bob Dylan

eseji

PERUN kulturni prilog 17

Klub osamljenih srdaca narednika PepperaPiše: Ivan Tadej

(crtica povodom pedesete obljetnice objave znamenita albuma skupine The Beatles)

Klub osamljenih srdaca bio je istinski pravi album svoga doba. Pojavio se 1967. godine u vremenu Ljeta ljubavi, prekretnici hipijevskog pokreta, sjajnom periodu djece cvijeća i slobodne ljubavi šezdesetih. Bilo je to nešto sasvim novo. Kako je Lennon rekao, sretnete li prijatelje, zagrlite ih, pokažite im da vam je drago što ih vidite. Ne stojte samo na distanci i ne rukujte se s njima kao da ste zaraženi nekom prenosivom bolešću. Zbližite se s ljudima.

Kad se album pojavio, publika je bila oduševljena. Omot predodređen za ulazak u povijest popa. Psihodelično odjeveni Beatlesi okruženi kolažem ikona kulture, dobrih i loših, od Boba Dylana i Marlona Branda do Karla Marxa, Junga, Edgara Allana Poea, Oscara Wildea, Dylana Thomasa, Marylin Monroe, Freda Astairea, Stanlija i Olija, Aleistera Crowleya i mnogih drugih. Lennon je htio da na naslovnicu stave i Isusa i Hitlera, no tome su se neki usprotivili, što je možda i razumljivo. Ovitak albuma je uveo dvije novotarije, prva je umjetnički izrađen omot (i to s papirnatim brkovima i naredničkom opremom koje su fanovi mogli izrezati i umetnuti na sliku), a druga knjižica s tiskanim tekstovima svih pjesama.

Snimanje je zapravo bilo jedna od zadnjih zdušnih suradnji dvojca Lennon–McCartney. Lennon je već bio s Yoko Ono i mentalno pomalo udaljen od čitave te stvari

s Beatlesima, ali je ipak svim srcem i dušom sudjelovao u projektu. Kao da je osjećao njegovu iznimnu važnost. Lennon i McCartney su još uvijek skladali zajednički, kao nekad u hotelskim sobama, na primjer pri oblikovanju vokalne dionice za Ringa (koji je inače većinu vremena u raskošnom studiju Abbey Road provodio učeći igrati šah). Bez obzira na svoje stavove o Paulovim „mekanim“ pjesmama, Lennon ih je u potpunosti prihvaćao i

sudjelovao u njihovu oblikovanju. Prema muzikolozima, Sgt. Pepper obilježava početak McCartneyeva uspona na položaj dominirajuće kreativne sile Beatlesa. McCartney je napisao više od pedeset posto materijala na albumu i preuzimao je sve veći nadzor nad snimanjem svojih skladbi.

Sgt. Pepper je nastavak umjetničkog zrenja Beatlesa zamjetnog nadasve u prethodnim dvama albumima. Bio je to inovativan album u glazbenom pogledu. Spominje se kao prvi koncepcijski album, premda su samo prve dvije pjesme i tzv. repriza, strogo govoreći, koncepcijski povezane. George Martin je čak bio izrazio bojazan

da bi glazbena kritika mogla negodovati zbog nedovoljne povezanosti i uobraženosti. Hvaljen je zbog doprinosa razvoju progresivnog rocka, samosvjesnih tekstova, studijskog eksperimentiranja i nastojanja na prekoračenju dotadašnjih uobičajenih ograničenja na pjesme od tri minute. Drže ga početkom art-rocka, remek-djelom britanske psihodelije i baroknog popa, početkom albumske ere. Nakon njegove pojave, iskreni rock’n’roll

popušta pred sve većim zanimanjem za produžene oblike, a prodaje albuma po prvi put u povijesti glazbene industrije nadmašuju prodaje singlica.

Slavljen je zbog „kulturnog legitimiranja“ popularne glazbe i značajnog glazbenog predstavljanja svog naraštaja. Novinari su isticali utjecaj ovog albuma na razvoj kontrakulture šezdesetih. Pojava glam-rocka u sedamdesetima duguje mu na uvođenju

alter-ego likova. U svakom je pogledu predstavljao revoluciju u rušenju dotadašnjih ograničenja suvremene popularne glazbe i priznaje mu se visoko kulturno, povijesno i estetičko značenje. Drže ga vrhuncem osmogodišnjeg djelovanja Beatlesa i ne samo običnim pop albumom nego povijesno znamenitim ostvarenjem, zbog prihvaćanja bitnih elemenata mladenačke kulture šezdesetih: pop-arta, drečave mode, droge, instant-misticizma i oslobođenja od roditeljskog nadzora.

Zasigurno i nesumnjivo, Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band jedan je od najznačajnijih i najutjecajnijih albuma u čitavoj povijesti rock’n’rolla.

eseji

PERUN kulturni prilog18 17

Peđa Klarić - nagrada grada Splita za životno djelo

foto kolaž

PERUN kulturni prilog 19

Zvijer parne ereFoto i tekst: Ivan Tadej

Na engleskoj Wikipediji, ovaj se brod iz splitskog škvera nalazi na popisu najstarijih potpuno očuvanih brodova na svijetu (a taj popis uključuje samo u cijelosti ili gotovo u cijelosti očuvane brodove u njihovim izvornim oblicima. To je mala atrakcija. Popis je, naravno, nepotpun, no Vridni se trenutno nalazi na 57.

Popis se može vidjeti na: https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_oldest_surviving_ships odakle poveznica vodi na opširniji članak o brodu s fotografijama trupa, parnog stroja, kotla i vijka.

Trup uživo se može vidjeti na brodogradilišnom mini-parkingu prekoputa Jokerova vanjskog parkirališta. Njegove koordinate nalaze se na internetskim turističkim vodičima koji ga predstavljaju kao jednu od turističkih atrakcija grada, premda je (nažalost ili ne) smješten s unutarnje strane zatvorenog parkirališta i ne baš dobro održavan.

Parni stroj u izvrsno očuvanom i održavanom stanju izložen je u Pomorskom muzeju, Tvrđava Gripe.

Kotao mu je u brodogradilištu u niši pokraj internog muzeja, nije pristupačan javnosti i nedostaje mu konzervatorske njege.

zanimljivosti

PERUN kulturni prilog20

ŠAHU ovoj sjajnoj partiji biva poražen

legendarni bivši prvak svijeta Robert Fischer protiv našeg velemajstora Vlatka Kovačevića. Vlatko je pokazao neponovljivu partiju koja se može odigrati samo jednom u životu ( tj. kada se igra sa neviđenom energijom i zalaganjem). Fischer je izgubio jer se je pokazalo da je njegova dama na kraljevom krilu bila usamljena od ostalih borbenih jedinica a ujedno su crne figure napadajući tu bijelu damu dobivale važne tempove za akciju. 1 e4 e6 2 d4 d5 3 Sc3 Lb4 4 a3 Nakon ove partije Fischer je prestao primjenjivati ovaj sistem i vratio se glavnoj liniji Winaverove varijante sa 4 e5 c5 5 a3 itd. 4...Lxc3+ 5 bxc3 dxe4 6 Dg4 Sf6 7 Dxg7 Tg8 8 Dh6 Sbd7. U mečevima između Botvinika i Smislova crni je primjenjivao 8...c5 ali u većini partija nije postizao izjednačenje. 9 Se2 Danas se više igra 9 Sh3!? što je na primjer bilo odigrano u partiji između Ljubojevića sa Korchnojem u Tiblurgu 1986. godine i koja je završena pobjedom bijeloga u vrlo oštroj partiji. 9...b6 10 Lg5 De7! U to vrijeme to je bio uvod u novi, revolucionarni plan. Naime sa potezom u partiji crni u mnogo varijanti priprema oteretni manevar ...Sf6-g4 i nakon izmjena dama crni ima vrlo ugodnu konačnicu jer bijeli mora gubiti puno vremena na vraćanje crnopoljnog lovca. 11 Dh4 Lb7 12 Sg3 h6! Ova prva žrtva pješaka je PLOD INSPIRACIJE! Da bi se bacilo na leđa velikog Roberta Fischera morala se je odigrati ŽIVOTNA PARTIJA a to je upravo ova partija.13 Ld2? Suočen sa neugodnom inicijativom protivnika Bobby griješi. Trebalo se je ipak

upustiti u 13 Lxh6 premda nakon 13...Tg4 14 Dh3 0-0-0 uz slijedeće ...Tdg8 bijelome nije lako. 13...0-0-0 14 Le2 Sf8! Crni skakač se uključuje u lov na bijelu damu! 15 0-0 Sg6 16 Dxh6 Th8 17 Dg5 Tdg8 Kao i u Volskom gambitu gdje crni topovi “pucaju“ po otvorenim a i b linija tako i ovdje crni topovi “pucaju“ po otvorenim linijama g i h. Samo ovdje su problemi za bijeloga puno teži - naime na meti tih topova je bijela dama zalutala na g5 a isto tako niti bijeli kralj na g1 više nije siguran. Videći da je u teškim nevoljama Bobby se odlučuje na radikalne mjere da se oslobodi pritiska pod svaku cijenu. 18 f3!? e3 Ali ne, Vlatko ima svoj dan i ne dopušta Bobbyju da se izvuče. Bijeli je računao samo na logično 18...Sh4? gdje bijeli ima “vađenje“ sa žrtvom dame nakon 19 fxe4! Txg5 20 Lxg5 i crni će još izgubiti i skakača zbog neugodnog vezivanja po dijagonali d8-h4. Ali Vlatko je prozreo Bobbyjeve namjere te nastavlja željeznom logikom pritiskati svog velikog protivnika. 19 Lxe3 Ili 19 Dxe3 Sd5! uz slijedeće ...Dh4 i bijeli ne može dobro braniti točku h2. 19...Sf8 20 Db5 Sd5 Sada je bijela dama makar sigurna na daminom krilu ali crni ima druge adute jer bijeli nema dovoljno figura na kraljevom krilu koje bi branile bijelog kralja 21 Kf2 Očajanje u već izgubljenom položaju. 21...a6 22 Dd3 Txh2 23 Th1 Dh4 24 Txh2 Dxh2 25 Sf1 Txg2+ 26 Ke1 Dh4+ 27 Kd2 Sg6 DIJAGRAM 0-1 Predaja nije došla prerano jer slijedi upad crnog skakaca na f4 sa neobranjivim napadom.

Izabrao: Zlatko Juras

Fisher Kovačević - 12. potez 1

Fisher Kovačević - 12. potez 2

Fisher Kovačević - 30. potez - Mat 1

Fisher Kovačević - 30. potez - Mat 2Tijek meča s predviđanjem mata

Komentator: B. Lalić

Robert Fischer - Vlatko KovačevićRovinj/Zagreb 1970

šahovski arhiv