106 Praksa/Istina

Sloboda

1. Etimologija i svakodnevna upotreba riječi. —2. Kratko određenje pojma. — 3. Čovjek kao biće slo-bode i smisao pitanja o slobodi. — 4. Teorije slobode iMarxovo shvaćanje slobode. — 5. Specifikacije i dopune.

1. Etimologija i svakodnevna upotreba riječi. — 1.Nazivi za slobodu u grčkom (»eleutheria«), latinskom(»libertas«) i u romanskim jezicima (frane. »liberte«,tal. »liberta« itd.) izvedeni su iz indoevropskog korijenaleudh-, »rasti«, »uzdizati se« (iz istog su korijena srp.--hrv. »ljudi« i njem. »Leute«). Germanski nazivi za slo-bodu (engl. »freedom«, njem. »Freiheit« itd.) izvedenisu iz indoevropskog korijena prei-, »voljeti«, »biti na-klonjen«, »čuvati« (od istog su korijena srp.-hrv. »pri-jatelj«, engl. »friend«, njem. »Freund«, »Friede« i»freien«).' Slavenski nazivi za slobodu (rus. i češ. »svo-boda«, slovački »sloboda« itd.) vode porijeklo od indoev-ropskih korijena swe-, »svoj«, »vlastiti« i bheu-, »rasti«,»biti« (od prvog ili oba korijena potječu, među osta-lim, srp.-hrv. »svoj«, »svojta«, »svojina«, »svojstvo«,»osoba«, »sposoban«, »sopstvo«, »sopstven«, »sopstve-nost« itd.).2 Poljski izraz za slobodu (»wolnošć«)3 vodiporijeklo od indoevropskog wel-, »htjeti« (od istog sukorijena grč. naziv za nadu »elpis«, i nazivi za voljuu lat. i svim rom., germ. i slav. jezicima).

U srp. ili hrv. jeziku riječi »sloboda« i »slobodan«upotrebljavaju se u velikom broju značenja i podzna-čenja. Prema Rječniku JAZU temeljno je značenje»slobode« »nezavisnost«, a »slobodan« se objašnjava kao»nezavisan, hrabar, siguran« i zatim se specificira (izo-stavljamo neka podznačenja i primjere): A. nezavisan:

1 Up. R. Grandsaignes d'Hauterive, Dictionnaire des racines des lan-gues europeenn^s, Librairie Larousse, Pariš 1949.

2 Up- Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Na svijet izdaje JAZU,Dio XV, Zagreb 1956, str. 554—557. — Petar Skok, Etimologijski rječnikhrvatskog ili srpskog jezika, Knjiga treća, JAZU, Zagreb 1973, str. 226i 373—374.

3 U poljskom jeziku postoji i riječ »swoboda«. S druge strane i u ru-skom jeziku izrazi »volja« i »voljnostj« upotrebljavaju se i u smislu »slo-boda«, ah se u suvremenoj filozofskoj terminologiji ustalila »svoboda«.

107 Gajo Petrović

a) u političkom smislu, aa) o ljudima, bb) o državama,cc) o apstraktnim pojmovima; b) u ličnom ili moral-nom smislu, c) o posjedu: aa) koji nije podložan vla-daru, bb) koji nije opterećen kakvim obavezama; d)oslobođen od kakve obaveze ili izbavijen od kakva zla,e) riješen od krivnje ili kazne, f) onaj koji je lišen čega,koji je bez čega, g) dobrovoljan, neprisiljen, h) nesme-tan, nespriječen, i) pristupačan, bez zapreka, j) neože-njen ili neudat; B. dopušten; C. hrabar, neustrašiv i si.:a) u navedenom značenju, b) jak, moćan, c) odlučan, d)onaj koji se usuđuje, e) drzak, f) obijestan, g) razuz-dan; D. koji zaštićuje; zaštićen, siguran; E. rjeđa zna-čenja: a) odijeljen, osamljen, b) nezasužnjen, c) miran,d) bezbrižan, e) lak, f) bistar, g) pun pouzdanja, h)sklon, spreman, i) nepromišljen, j) važan, k) javan (putili cesta).4

Slična mnogoznačnost karakterizira nazive za slo-bodu i u drugim evropskim jezicima, bez obzira na toiz kojeg su od navedena četiri indoveropska korijenaizvedeni.5

2. Kratko određenje pojma. — Prije nego što će (usvom rječniku filozofskih pojmova) razlikovati četirivrste slobode (političku, fizičku, psihološku i metafi-zičku), da bi zatim dvije od tih vrsta (pisohološku imetafizičku) spojio u jednu (slobodu volje), R. Eislerdaje sasvim kratku opću definiciju slobode: »Slobodaje ono suprotno prisili, ona znači nezavisnost različite

< Up. cit. Rječnik JAZU, str. 557—562. — Značenja riječi »sloboda« utom su rječniku analizirana na slijedeći način: A. Sloboda u užem smislu,nezavisnost, samostalnost: a) politička sloboda, b) sloboda trgovanja, c)moralna sloboda, d) lična sloboda; B. pravo, povlastica, dopuštenje, mi-lost; C. sigurnost; D. izuzimanje, oslobođenje od čega; E. dopuštenje; F.mogućnost, G. smjelost, hrabrost, srčanost; H. drskost; I. obijest, lako-umnost; J. pouzdanje, povjerljivost; K. vrijednost; L. moć, sila, vlast;M. slobodno zemljište, slobodan posjed, slobodno područje (str. 554—557).

3 Up. npr. Vfebster's New World Dictionary of the American Language.Second Edition. New York, Cleveland 1976, gdje se navode 24 glavnaznačenja i mnoštvo podznačenja riječi »free«. — Na osnovu slične mnpgo-značnosti izraza raznih jezika izvedenih iz raznih korijena, moglo bi sepomisliti da među navedenim značenjima riječi »sloboda« postoji nekanepovijesna bitna veza. No prije će biti da izvor spomenute sličnostitreba prvenstveno tražiti u sličnosti dosadašnje povijesne sudbine spo-menutih narodno-jezičnih skupina.

106 Praksa/Istina

Sloboda

1. Etimologija i svakodnevna upotreba riječi. —2. Kratko određenje pojma. — 3. čovjek kao biće slo-bode i smisao pitanja o slobodi. — 4. Teorije slobode iMarxovo shvaćanje slobode. — 5. Specifikacije i dopune.

1. Etimologija i svakodnevna upotreba riječi. — 1.Nazivi za slobodu u grčkom (»eleutheria«), latinskom(»libertas«) i u romanskim jezicima (franc. »libertć«,tal. »liberta« itd.) izvedeni su iz indoevropskog korijenaleudh-, »rasti«, »uzdizati se« (iz istog su korijena srp.--hrv. »ljudi« i njem. »Leute«). Germanski nazivi za slo-bodu (engl. »freedom«, njem. »Freiheit« itd.) izvedenisu iz indoevropskog korijena prei-, »voljeti«, »biti na-klonjen«, »čuvati« (od istog su korijena srp.-hrv. »pri-jatelj«, engl. »friend«, njem. »Freund«, »Friede« i»freien«).1 Slavenski nazivi za slobodu (rus. i češ. »svo-boda«, slovački »sloboda« itd.) vode porijeklo od indoev-ropskih korijena swe-, »svoj«, »vlastiti« i bheu-, »rasti«,»biti« (od prvog ili oba korijena potječu, među osta-lim, srp.-hrv. »svoj«, »svojta«, »svojina«, »svojstvo«,»osoba«, »sposoban«, »sopstvo«, »sopstven«, »sopstve-nost« itd.).2 Poljski izraz za slobodu (»wolnošć«)3 vodiporijeklo od indoevropskog wel-, »htjeti« (od istog sukorijena grč. naziv za nadu »elpis«, i nazivi za voljuu lat. i svim rom., germ. i slav. jezicima).

U srp. ili hrv. jeziku riječi »sloboda« i »slobodan«upotrebljavaju se u velikom broju značenja i podzna-čenja. Prema Rječniku JAZU temeljno je značenje»slobode« »nezavisnost«, a »slobodan« se objašnjava kao»nezavisan, hrabar, siguran« i zatim se specificira (izo-stavljamo neka podznačenja i primjere): A. nezavisan:

1 Up. R. Grandsaignes d'Hauterive, Dictionnaire des racines des lan-gucs europeenujs, Librairie Larousse, Pariš 1949.t^- 'J1?' Riečnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Na svijet izdaje JAZU,Dio XV, Zagreb 1956, str. 554—557. — Petar Skok, Etimologijski rječnikhrvatskog ih srpskog jezika, Knjiga treća, JAZU, Zagreb 1973, str. 226

3 U poljskom jeziku postoji i riječ »swoboda«. S druge strane i u ru-skom jeziku izrazi »volja« i »voljnostj« upotrebljavaju se i u smislu »slo-boda«, ali se u suvremenoj filozofskoj terminologiji ustalila »svoboda«

107 Gajo Petrović

a) u političkom smislu, aa) o ljudima, bb) o državama,cc) o apstraktnim pojmovima; b) u ličnom ili moral-nom smislu, c) o posjedu: aa) koji nije podložan vla-daru, bb) koji nije opterećen kakvim obavezama; d)oslobođen od kakve obaveze ili izbavljen od kakva zla,e) riješen od krivnje ili kazne, f) onaj koji je lišen čega,koji je bez čega, g) dobrovoljan, neprisiljen, h) nesme-tan, nespriječen, i) pristupačan, bez zapreka, j) neože-njen ili neudat; B. dopušten; C. hrabar, neustrašiv i si.:a) u navedenom značenju, b) jak, moćan, c) odlučan, d)onaj koji se usuđuje, e) drzak, f) obijestan, g) razuz-dan; D. koji zaštićuje; zaštićen, siguran; E. rjeđa zna-čenja: a) odijeljen, osamljen, b) nezasužnjen, c) miran,d) bezbrižan, e) lak, f) bistar, g) pun pouzdanja, h)sklon, spreman, i) nepromišljen, j) važan, k) javan (putili cesta).4

Slična mnogoznačnost karakterizira nazive za slo-bodu i u drugim evropskim jezicima, bez obzira na toiz kojeg su od navedena četiri indoveropska korijenaizvedeni.5

2. Kratko određenje pojma, — Prije nego što će (usvom rječniku filozofskih pojmova) razlikovati četirivrste slobode (političku, fizičku, psihološku i metafi-zičku), da bi zatim dvije od tih vrsta (pisohološku imetafizičku) spojio u jednu (slobodu volje), R. Eislerdaje sasvim kratku opću definiciju slobode: »Slobodaje ono suprotno prisili, ona znači nezavisnost različite

•> Up. cit. Rječnik JAZU, str. 557—562. — Značenja riječi »sloboda« utom su rječniku analizirana na slijedeći način: A. Sloboda u užem smislu,nezavisnost, samostalnost: a) politička sloboda, b) sloboda trgovanja, c)moralna sloboda, d) lična sloboda; B. pravo, povlastica, dopuštenje, mi-lost; C. sigurnost; D. izuzimanje, oslobođenje od čega; E. dopuštenje; F.mogućnost, G. smjelost, hrabrost, srčanost; H. drskost; I. obijest, lako-umnost; J. pouzdanje, povjerljivost; K. vrijednost; L. moć, sala, vlast;M. slobodno zemljište, slobodan posjed, slobodno područje (str. 554—557).

5 Up. npr. V/ebster's New World Dictionary of the American Language.Second Edition. New York, Cleveland 1976, gdje se navode 24 glavnaznačenja i mnoštvo podznačenja riječi »free«. — Na osnovu slične mnpgo-znaonosti izraza raznih jezika izvedenih iz raznih korijena, moglo bi sepomisliti da među navedenim značenjima riječi »sloboda« postoji nekanepovijesna bitna veza. No prije će biti da izvor spomenute sličnostitreba prvenstveno tražiti u sličnosti dosadašnje povijesne sudbine spo-menutih narodno-jezičnih skupina.

108 Praksa/Istina

vrste«.6 Na sličan način A. Lalande, prije nego što ćeući u kritičko razmatranje sedam temeljnih filozofskihznačenja pojma slobode, najprije kratko objašnjavanjen »prvobitni smisao«: »slobodan« čovjek je čovjekkoji nije rob ni zarobljenik. Sloboda je stanje onogakoji čini ono što hoće, a ne ono što hoće netko drugi;ona je odsutnost strane prinude«.7 Prema malom Laro-usseovom filozofskom rječniku sloboda je »pojam kojise određuje, negativno, kao odsutnost prinude; pozitiv-no, kao stanje onoga koji čini šta hoće«.8 Prema talijan-skoj filozofskoj enciklopediji Garzanti sloboda je op-ćenito »stanje u kojem jedan subjekt može djelovatibez prinuda ili zapreka sa sposobnošću da se odlučujeautonomno birajući ciljeve i sredstva podobna za nji-hovo postizanje«.9

U sovjetskoj filozofskoj enciklopediji sloboda se (spretenzijom da se pruži marksistička definicija) odre-đuje kao »spoznata [osviještena] nužnost i čovjekovipostupci u skladu s njegovim znanjima, mogućnost i spo-sobnost izbora u svojim postupcima«.10 Sličnu defi-niciju (samo još više dogmatsku) nalazimo u istočno-njemačkom filozofskom rječniku: »sloboda se sastoji uspoznaji objektivne nužnosti i u sposobnosti koja setemelji na toj spoznaji da se s poznavanjem stvari svje-sno primjenjuju i iskorištavaju zakonitosti.«"

4 Rudolf Eisler, Wdrterbuch der Philosophischen Begriffe, ZweiteAuflage, Erster Band, Berlin 1904, S. 339. — Sto se tiče »slobode volje«(»VVillensfreiheit«) ona po Eisleru znači: »1. metafizički, slobodu, nezavis-nost volje od svakog prinudnog, upMvišućeg kauzaliteta uopće (apsolutniindeterminizam), odnosno od vanjskih i unutrašnjih uzroka u tom smislušto volja kao konstantnu sposobnost htijenja sadrži jedno jezgro koje nijeproizvod, učinak nikakvih (konačnih) faktora (relativni indeterminizam);

,.jiin ..^.jo^njima, ^m-ajiiiia i puuuuania; s) psmoiosKi, sposobnost sa-mostalnog, ličnog, promišljenog razboritog htijenja i djelovanja i timeuvjetovana nezavisnost od vanjskih i unutrašnjih 'slučajnih' trenutnihpoticaja (sloboda izbora)«. (Op. cit., Zweiter Band, S. 763).

7 Andre Lalande, Vocabulaire technigue et critique de la Philosophie,Dixieme edition, Presses Universitaires de France, Pariš 1968, p. 558—559.

3 Didier Julia, Dictionnaire de la Philosophie, Librairie Larousse, Pariš1964, p. 160.

' Enciclopedia Garzanti di Filosofia, Seconda Edizione, Garzanti 1982,p. 513—514.

10 Filosofskaja enciklopedija, 4, Glavnvj redaktor F. V. Konstantinov,Izdateljstvo »Sovjetskaja enciklopedija«, Moskva 1967, str. 559.

11 Philosophisches Worterbuch, Herausgegeben von Georg Klaus undManfred Buhr, VEB Bibliographisches Institut, Leipzig 1965, S. 196.

109 Gajo Petrović

Nasuprot ovakvim definicijama, u duhu Marxa mo-glo bi se reći da je sloboda samoodređujuće stvaralač-ko i samostvaralačko djelovanje, zasnovano na svijestio ljudskim kreativnim mogućnostima.

Daljnji tekst zamišljen je kao specifikacija, ob-jašnjenje i obrazloženje ovog kratkog određenja.12

3. Čovjek kao biće slobode i smisao pitanja o slo-bodi. — U duhu Marxa čovjek je biće prakse, a slobodajedan od konstitutivnih momenata prakse. Kao bićeprakse čovjek je biće slobode, »Sloboda je toliko čovje-kova bit da je realiziraju čak i njeni protivnici pobija-jući njenu realnost; oni žele da prisvoje kao najskupo-cjeniji nakit ono što su odbacili kao nakit ljudske pri-rode«.13

Nema slobode bez čovjeka ni ljudskosti bez slobo-de. To ne znači da su ljudi uvijek i svagdje slobodni.Naprotiv, u suvremenom društvu bijeg od slobode jed-na je od najproširenijih pojava.14 Svoju slobodu i snjom povezanu odgovornost ljudi osjećaju kao teretkojega žele da se riješe, da ga prebace na nekog dru-gog (na »vođu«, »rukovodstvo«, »starije«, »pametnije«,»iskusnije«, na različite organizacije, institucije, foru-me itd.) zadovoljavajući se ulogom nekritičnih izvršila-ca tuđih ideja, zamisli, direktiva, naredbi.

No ako je bijeg od slobode proširena pojava, tone znači da čovjek nije biće slobode. Ukoliko bježi odslobode čovjek ne djeluje kao čovjek. Bijeg od slobodeje oblik čovjekova samootuđenja. Mladi Marx piše: »Ži-

'•* Budući da je »sloboda« jedan od centralnih problema filozofske mi-sli od prvih početaka do danas, čak i najsažetiji prikaz razvoja koncepcijao slobodi zahtijevao bi mnogo više prostora nego što ga ovdje imamo naraspolaganju. Zato se u ovom tekstu ograničavamo na Marxova i marksis-tička shvaćanja, a za opću informaciju o problematici slobode upućujemona termin »Willensfreiheit« u Bislerovom Rječniku cit. u nap. 6 (II Aufl,Bd. II, S 753 — 785), na termin »Freiheit« u Ritterovom rječniku (v. »Biblio-grafiju«) i na tekst H. Kringsa »Freiheit« u Handworterbuch PhilosopischerGrundbegriffe, Herausgegeben von H. Krings, H. M. Baumgartner undCh. Wild, Studienausgebe, Bd. 2, Kosel Verlag Miinchen 1973, S. 493—510.

Za problematiku slobode kod Marxa, Engelsa, Lenjina i u sovjetskoj-

. . . . . . . ,J. O'Rourke, The Problem of Freedom in Marzisl Thought, D. Reidel, Dord-recht, Boston 1974.13 MEW, Bd. l, S, 51. — Up. K. Marx, F. Engels, Od f i l o z o f i j e doproletarijata, Školska knjiga, Zagreb 1975. (dalje se citira kao OFP), str.140.

" Up. E. Fromm, Escape jrom jreedom, New York 1941 (Bekstvo odslobode, Nolit, Beograd 1964).

108 Praksa/Istina

vrste«.6 Na sličan način A. Lalande, prije nego što ćeući u kritičko razmatranje sedam temeljnih filozofskihznačenja pojma slobode, najprije kratko objašnjavanjen »prvobitni smisao«: »slobodan« čovjek je čovjekkoji nije rob ni zarobljenik. Sloboda je stanje onogakoji čini ono što hoće, a ne ono što hoće netko drugi;ona je odsutnost strane prinude«.7 Prema malom Laro-usseovom filozofskom rječniku sloboda je »pojam kojise određuje, negativno, kao odsutnost prinude; pozitiv-no, kao stanje onoga koji čini šta hoće«.8 Prema talijan-skoj filozofskoj enciklopediji Garzanti sloboda je op-ćenito »stanje u kojem jedan subjekt može djelovatibez prinuda ili zapreka sa sposobnošću da se odlučujeautonomno birajući ciljeve i sredstva podobna za nji-hovo postizanje«.9

U sovjetskoj filozofskoj enciklopediji sloboda se (spretenzijom da se pruži marksistička definicija) odre-đuje kao »spoznata [osviještena] nužnost i čovjekovipostupci u skladu s njegovim znanjima, mogućnost i spo-sobnost izbora u svojim postupcima«.10 Sličnu defi-niciju (samo još više dogmatsku) nalazimo u istočno-njemačkom filozofskom rječniku: »sloboda se sastoji uspoznaji objektivne nužnosti i u sposobnosti koja setemelji na toj spoznaji da se s poznavanjem stvari svje-sno primjenjuju i iskorištavaju zakonitosti.«11

sa-time

h

—j,—, — *~^. -j".'«, t^ nw«j unci i j^uuvmiiiil, D) JJMIII/IUSIU, SpOSODnOSl Simostalnog, ličnog, promišljanog razboritog htijenja i djelovanja i timuvjetovana nezavisnost od vanjskih i unutrašnjih 'slučajnih' trenutnipoticaja (sloboda izbora)*. (Op. cit., Zvveiter Band, S. 763).

7 Andre Lalande, Vucabulaire tćchnigue et critigue de la Philosophie,Dixieme edition, Presses Universitaires de France, Pariš 1968, p. 558—559.

9 Didier Julia,1964, p. 160.

Dictionnaire de la Philosophie, Librairie Larousse, Pariš

' Enciclopedia Garzanti di Filosofiu, Seconda Edizione, Garzanti 1982,p. 513—514.

n Filosofskaja enciklopedija, 4, Glavnvj redaktor F. V. Konstantinov,Izdateljstvo »Sovjetskaja enciklopedija«, Moskva 1967, str. 559.

11 Philosophisches Vfdrterbuch, Herausgegeben von Georg Klaus undManfred Buhr, VEB Bibliographisches Institut, Leipzig 1965, S. 196.

109 Gajo Petrović

Nasuprot ovakvim definicijama, u duhu Marxa mo-glo bi se reći da je sloboda samoodređujuće stvaralač-ko i samostvaralačko djelovanje, zasnovano na svijestio ljudskim kreativnim mogućnostima.

Daljnji tekst zamišljen je kao specifikacija, ob-jašnjenje i obrazloženje ovog kratkog određenja.12

3. Čovjek kao biće slobode i smisao pitanja o slo-bodi. — U duhu Marxa čovjek je biće prakse, a slobodajedan od konstitutivnih momenata prakse. Kao bićeprakse čovjek je biće slobode. »Sloboda je toliko čovje-kova bit da je realiziraju čak i njeni protivnici pobija-jući njenu realnost; oni žele da prisvoje kao najskupo-cjeniji nakit ono što su odbacili kao nakit ljudske pri-rode«.13

Nema slobode bez čovjeka ni ljudskosti bez slobo-de. To ne znači da su ljudi uvijek i svagdje slobodni.Naprotiv, u suvremenom društvu bijeg od slobode jed-na je od najproširenijih pojava.14 Svoju slobodu i snjom povezanu odgovornost ljudi osjećaju kao teretkojega žele da se riješe, da ga prebace na nekog dru-gog (na »vođu«, »rukovodstvo«, »starije«, »pametnije«,»iskusnije«, na različite organizacije, institucije, foru-me itd.) zadovoljavajući se ulogom nekritičnih izvršila-ca tuđih ideja, zamisli, direktiva, naredbi.

No ako je bijeg od slobode proširena pojava, tone znači da čovjek nije biće slobode. Ukoliko bježi odslobode čovjek ne djeluje kao čovjek. Bijeg od slobodeje oblik čovjekova samootuđenja. Mladi Marx piše: »Ži-

13 Budući da je »sloboda« jedan od centralnih problema filozofske mi-sli od prvih početaka do danas, čak i najsažetiji prikaz razvoja koncepcijao slobodi zahtijevao bi mnogo više prostora nego što ga ovdje imamo naraspolaganju. Zato se u ovom tekstu ograničavamo na Marxova i marksis-tička shvaćanja, a za opću informaciju o problematici slobode upućujemona termin »Willensfreiheit« u Bislerovom Rječniku cit. u nap. 6 (II Aufl,Bd. II, S 763—785), na termin »Freiheit« u Ritterovom rječniku (v. »Biblio-grafiju«) i na tekst H. Kringsa »Freiheit« u Handwdrterbuch PhilosopiscscherGrundb'egriffe, Herausgegetaen von H. Krings, H. M. Baumgartner undCh. Wild, Studienausgebe, Bd. 2, Kbsel Verlag Munchen 1973, S. 493—510.— Za problematiku slobode kod Marxa, Engelsa, Lenjina i u sovjetskojinterpelaciji marksizma up. termine »Svoboda« i »Svoboda volji« u so-vjetskoj fil. enc., cit. u nap. 10 (str. 559—563 i 564—568), termin »Frei-heit« u ist.-njem. fil. rječ. cit. u nap. 11 (S. 196—199), te knjigu JamesJ. O'Rourke, The Problem of Freedom in Marzist Thought, D. Reidel, Dord-recht, Boston 1974.

13 MEW, Bd. l, S, 51. — Up. K. Mara, F. Engels, Od filozofije doproletarijata, školska knjiga, Zagreb 1975. (dalje se citira kao OFP), str.140. 14 Up. E. Fromm, Escape from freedom, New York 1941 (Bekstvo odslobode, Nolit, Beograd 1964).

110 Praksa/Istina

votna opasnost za svako biće sastoji se u tome da iz-gubi samo sebe. Nesloboda je stoga prava smrtna opas-nost za čovjeka«.15 Tu bi misao trebalo izraziti još ra-dikalnije: nesloboda nije samo smrtna opasnost, negodirektno smrt čovjeka. Postajući neslobodan, čovjekprestaje da bude čovjek.

Čovjekova sloboda i nesloboda javljaju se u razli-čitim oblicima. Govorimo o slobodi metafizičkoj, etič-koj, psihološkoj, ekonomskoj, političkoj, nacionalnoj,vjerskoj; o slobodi duha, volje, misli, savjesti, kreta-nja, djelovanja; o slobodi štampe, radija i televizije,zbora, dogovora i udruživanja: o slobodi od eksploata-cije, ugnjetavanja, gladi, rata i straha; o slobodi odtradicija, konvencija, poroka, strasti, slabosti, predra-suda; o slobodi umjetnosti, nauka, odgoja, nastave; oslobodnom ponašanju, slobodnoj ljubavi, slobodnomvremenu, itd.

Ali nabrajanje raznih vrsta ili oblika slobode nijeodgovor na pitanje šta je sloboda. Štaviše, prije negošto odgovorimo na to pitanje, ne možemo znati ni kojesu od navedenih vrsta slobode doista slobode, a kojepseudoslobode. Pitanje o slobodi prije svega je pitanjeo »biti« slobode, o onome što čini slobodu slobodom.

Pitanje o »biti« slobode nije čisto teorijsko, nitiodgovor na to pitanje može biti »empirijski« odnosno»faktički«. Pitati o biti slobode ne znači pitati šta jesve sloboda dosad bila ili šta ona faktično jest, a pogo-tovu ne koja značenja ima ili može imati riječ »slo-boda«. Pitati o biti slobode također ne znači pitatišta bi sloboda po nečijem subjektivnom prohtjevu iliželji trebalo da bude. Pitati o biti slobode znači pitati0 onome po čemu je sloboda konstitutivni moment čov-jeka, o onom što sloboda kao ljudska sloboda može1 treba da bude, što ona uistinu jest.lć Pitanje o »biti«slobode, kao ni pitanje o »biti« čovjeka nije samo pi-

15 MEW, Bd. l, S. 60. — Up. OFP, str. 149.14 To znači da pitanje o slobodi ne pripada samo u neku filozofsku

disciplinu ni u skup disciplina (npr. u etiku, filozofiju politike, filozo-fiju prava). Riječ je o jednom od temeljnih pitanja cjelokupne filozofije, uMarxovom mišljenju — o jednom od temeljnih pitanja »filozofije prakse«,odnosno »mišljenja revolucije«. S druge strane, ako bi se filozofija uvjetnoi podijelila na discipline, pitanje o slobodi moralo bi se u nekom »aspek-tu« pojaviti u svakoj od tih disciplina.

111 Gajo Petrović

tanje; to je ujedno sudjelovonje u proizvođenju slobo-de, djelovanje kojim se sloboda slobodi.17

4. Teorije slobode i Marxovo shvaćanje slobode. —Teorija slobode ima praktično bezbroj. Ovdje ćemo raz-motriti tri grupe teorija na način koji će nam omogu-ćiti da nasuprot tim teorijama skiciramo jedno shva-ćanje slobode, koje se u tom obliku ne nalazi kodMarxa, ali, kako se čini, proizlazi iz njegovih osnovnihkoncepcija i nekih direktnih iskaza. Razmotrit ćemo (1)teorije po kojima je sloboda odsutnost vanjskih zapre-ka za kretanje ili djelovanje, odnosno skup izvanjskihokolnosti pod kojima nešto bivstvuje, (2) teorije kojetvrde da je sloboda spoznaja nužnosti ili na spoznajinužnosti zasnovano prilagođavanje svijetu, odnosno mi-jenjane svijeta i (3) teorije koje u slobodi vide samo-određivanje ili autodeterminaciju.

Prvu teoriju ili grupu teorija, po kojima je slobodaodsutnost vanjskih zapreka za kretanje, nalazimo u ne-kim od naprijed citiranih rječničkih definicija, ali ikod nekih značajnih filozofa (npr. kod Thomasa Hob-besa). Po ovim teorijama neko biće ili tijelo je slo-bodno uvijek kad ne postoje spoljašnje zapreke za nje-govo kretanje ili djelovanje. Ovakvo shvaćanje slobodemože izgledati prihvatljivo. U svakodnevnom govorumožda najčešće govorimo o slobodi upravo u tom smi-slu. Ali tako shvaćena sloboda očito nije nešto speci-fično ljudsko, nego nešto zajedničko čovjeku, životinji ineživoj stvari, svemu što u svom autonomnom ili iz-vanjski determiniranom kretanju može nailaziti ili nenailaziti na zapreke.18 Međutim, nas, u duhu Marxa,zanima sloboda kao nešto što je svojstveno samo čov-jeku.

S druge strane, ako je sloboda samo nepostoja-nje vanjskih zapreka za djelovanje, onda je slobodno

17 To znači da ne postoji neka već gotova »bit« slobode, koju bi tre-balo još samo »shvatiti« pomoću »pojma«.

" Tu konsekvenciju Th. Hobbes i povlači. Budući da sloboda (libertvor freedom) za njega znači »odsutnost otpora«, odnosno odsutnost »vanjskihzapreka za kretanje«, ona se »u istoj mjeri može primijeniti na iracionalnai neživa bića kao i na racionalna. Jer za sve što je tako sputano ili ok-

je u posudi ili (kao rijeka) unutar obala. (Th. Hobbes, "Leviathan, London,New York 1949, p. 110.

110 Praksa/Istina

votna opasnost za svako biće sastoji se u tome da iz-gubi samo sebe. Nesloboda je stoga prava smrtna opas-nost za čovjeka«.'5 Tu bi misao trebalo izraziti još ra-dikalnije: nesloboda nije samo smrtna opasnost, negodirektno smrt čovjeka. Postajući neslobodan, čovjekprestaje da bude čovjek.

Čovjekova sloboda i nesloboda javljaju se u razli-čitim, oblicima. Govorimo o slobodi metafizičkoj, etič-koj, psihološkoj, ekonomskoj, političkoj, nacionalnoj,vjerskoj; o slobodi duha, volje, misli, savjesti, kreta-nja, djelovanja; o slobodi štampe, radija i televizije,zbora, dogovora i udruživanja: o slobodi od eksploata-cije, ugnjetavanja, gladi, rata i straha; o slobodi odtradicija, konvencija, poroka, strasti, slabosti, predra-suda; o slobodi umjetnosti, nauka, odgoja, nastave; oslobodnom ponašanju, slobodnoj ljubavi, slobodnomvremenu, itd.

Ali nabrajanje raznih vrsta ili oblika slobode nijeodgovor na pitanje šta je sloboda. Štaviše, prije negošto odgovorimo na to pitanje, ne možemo znati ni kojesu od navedenih vrsta slobode doista slobode, a kojepseudoslobode. Pitanje o slobodi prije svega je pitanjeo »biti« slobode, o onome što čini slobodu slobodom.

Pitanje o »biti« slobode nije čisto teorijsko, nitiodgovor na to pitanje može biti »empirijski« odnosno»faktički«. Pitati o biti slobode ne znači pitati šta jesve sloboda dosad bila ili šta ona faktično jest, a pogo-tovu ne koja značenja ima ili može imati riječ »slo-boda«. Pitati o biti slobode također ne znači pitatišta bi sloboda po nečijem subjektivnom prohtjevu iliželji trebalo da bude. Pitati o biti slobode znači pitati0 onome po čemu je sloboda konstitutivni moment čov-jeka, o onom što sloboda kao ljudska sloboda može1 treba da bude, što ona uistinu jest.16 Pitanje o »biti«slobode, kao ni pitanje o »biti« čovjeka nije samo pi-

15 MEW, Bd. l, S. 60. — Up. OFP, str. 149.14 To znači da pitanje o slobodi ne pripada samo u neku filozofsku

disciplinu ni u skup disciplina (npr. u etiku, filozofiju politike, filozo-fiju prava). Riječ je o jednom od temeljnih pitanja cjelokupne filozofije, uMarxovom mišljenju — o jednom od temeljnih pitanja »filozofije prakse«,odnosno »mišljenja revolucije«. S druge strane, ako bi se filozofija uvjetnoi podijelila na discipline, pitanje o slobodi moralo bi se u nekom »aspek-tu« pojaviti u svakoj od tih disciplina.

111 Gajo Petrović

tanje; to je ujedno sudjelovonje u proizvođenju slobo-de, djelovanje kojim se sloboda slobodi.17

4. Teorije slobode i Marxovo shvaćanje slobode. —Teorija slobode ima praktično bezbroj. Ovdje ćemo raz-motriti tri grupe teorija na način koji će nam omogu-ćiti da nasuprot tim teorijama skiciramo jedno shva-ćanje slobode, koje se u tom obliku ne nalazi kodMarxa, ali, kako se čini, proizlazi iz njegovih osnovnihkoncepcija i nekih direktnih iskaza. Razmotrit ćemo (1)teorije po kojima je sloboda odsutnost vanjskih zapre-ka za kretanje ili djelovanje, odnosno skup izvanjskihokolnosti pod kojima nešto bivstvuje, (2) teorije kojetvrde da je sloboda spoznaja nužnosti ili na spoznajinužnosti zasnovano prilagođavanje svijetu, odnosno mi-jenjane svijeta i (3) teorije koje u slobodi vide samo-određivanje ili autodeterminaciju.

Prvu teoriju ili grupu teorija, po kojima je slobodaodsutnost vanjskih zapreka za kretanje, nalazimo u ne-kim od naprijed citiranih rječničkih definicija, ali ikod nekih značajnih filozofa (npr. kod Thomasa Hob-besa). Po ovim teorijama neko biće ili tijelo je slo-bodno uvijek kad ne postoje spoljašnje zapreke za nje-govo kretanje ili djelovanje. Ovakvo shvaćanje slobodemože izgledati prihvatljivo. U svakodnevnom govorumožda najčešće govorimo o slobodi upravo u tom smi-slu. Ali tako shvaćena sloboda očito nije nešto speci-fično ljudsko, nego nešto zajedničko čovjeku, životinji ineživoj stvari, svemu što u svom autonomnom ili iz-vanjski determiniranom kretanju može nailaziti ili nenailaziti na zapreke.18 Međutim, nas, u duhu Marxa,zanima sloboda kao nešto što je svojstveno samo čov-jeku.

S druge strane, ako je sloboda samo nepostoja-nje vanjskih zapreka za djelovanje, onda je slobodno

17 To znači da ne postoji neka već gotova »bit« slobode, koju bi tre-balo još samo »shvatiti« pomoću »pojma«.

13 Tu konsekvenciju Th. Hobbes i povlači. Budući da sloboda (libertvor freedom) za njega znači »odsutnost otpora«, odnosno odsutnost »vanjskihzapreka za kretanje«, ona se »u istoj mjeri može primijeniti na iracionalnai neživa bića kao i na racionalna. Jer za sve što je tako sputano ili ok-ruženo da se ne može kretati nego samo unutar nekog prostora koji jeograničen otporom nekog vanjskog tijela kažemo da nema slobodu daide dalje«. Kao primjer Hobbes navodi i vodu koja je neslobodna kadje u posudi ili (kao rijeka) unutar obala. (Th. Hobbes, Leviathan, London,New York 1949, p. 110.

112 Praksa/Istina

npr. i djelovanje tiranina ili zločinca ukoliko ono nenailazi na zapreke. Međutim upravo ova konsekvencijapo kojoj bi se među oblike slobode morali ubrajati ipostupci koje redovno smatramo najeklatantnijim pri-mjerima negacije slobode, sugerira da u ovoj teoriji(ili teorijama) nešto nije u redu.19

Nasuprot tezi o slobodi kao odsutnosti vanjskih za-preka ili kao skupu vanjskih uslova pod kojima neštobivstvuje možemo tvrditi da je sloboda jedan određeninačin bivstvovanja. Sloboda nije nešto izvan onoga ko-ji slobodno bivstvuje, nego njemu svojstveni način ilistruktura bivstvovanja.

Drugu grupu čine teorije po kojima je sloboda uonome koji je slobodan, a sastoji se u spoznaji nužno-sti ili u djelovanju koje je zasnovano na spoznaji nuž-nosti.

Ideju o slobodi kao spoznatoj nužnosti nalazimoveć kod starih Grka, gdje je sloboda bila shvaćana kaouviđanje i prihvaćanje sudbine, a susrećemo je i kodmnogih novovjekovnih filozofa, te napose i kod F. En-gelsa20 i u tzv. »tradicionalnom« (dogmatskom) marksiz-mu. Izlažući svoju koncepciju Engels se s izvjesnimpravom poziva na Hegela, ali je Hegelova koncepcija ucjelini ipak mnogo složenija.21

" Ta konsekvencija ne smeta npr. američkom marksistu J. Somervilleu,koji je (u svom referatu na međunarodnom filozofskom kongresu) dobrovidi i povlači: »Budući da je sloboda odsutnost vanjskog ograničenja,ona je sama po sebi amoralna. Odsutnost nekog ograničenja može biti do-bra, loša ili indiferentna« (Atti del XII Congresso Internazionale di Pilo-sofia. Volume Terzo. Libertd e valore. Firenze 1960, p. 403).

20 »Hegel je prvi pravilno prikazao odnos slobode i nužnosti. Slobodaje za njega razumijevanje nužnosti. 'Nužnost je slijepa samo ukoliko nijepojmljena'. Sloboda se ne sastoji u sanjarijama o nezavisnosti od prirod-nih zakona, nego u spoznaji tih zakona i u time datoj mogućnosti da nji-hovo djelovanje planski primjenjujemo u određene svrhe. Ovo važi kakoza zakone vajske prirode, tako i za zakone koji upravljaju tjelesnom iduhovnom egzistencijom samog čovjeka —• dvije vrste zakona koje možemorazdvojiti jedne od drugih u najboljem slučaju u mislima, a ne i u zbilji.Stoga sloboda volje ne znači ništa drugo do sposobnost da možemo dono-siti odluke s poznavanjem stvari. Dakle, što je slobodniji sud nekog čov-jeka o određenom pitanju, s to će većom nužnošću biti određen sadržajtog suda; a na neznanju zasnovana nesigurnost, koja prividno proizvoljnobira između različitih i protivurječnih mogućih odluka, upravo time dokazujeda nije slobodna, da njome gospodari onaj predmet kojim bi trebalo daona gospodari. Dakle, sloboda se sastoji u vlasti nad nama samima i nad

i. Up. =.„, „, ..„r..j—, ™si.,„ ,™, „„. „„—ii,,.21 O problemu slobode kod Hegela i općenito u njemačkom klasičnom

idealizmu up. Milan Kangrga, Etika i sloboda, Naprijed, Zagreb 1966 iEtika ili revolucija, Nolit, Beograd 1983.

113 Gajo Petrović

Ideja da je spoznaja nužnosti bit ili bitna pretpo-stavka slobode javlja se u tri glavne varijante. Po jed-noj sloboda je sama spoznaja nužnosti, po drugoj, slo-boda je prilagođavanje spoznatoj nužnosti, po trećoj,sloboda je vlast nad prirodom i nad samim sobom zas-novana na spoznaji unutrašnje i spoljašnje nužnosti.

U sve tri varijante ova koncepcija ima bar dvabitna defekta: ona je kontradiktorna i konzervativna.

Teorija je prije svega kontradiktorna, jer ako jesve nužno, onda ni spoznaja nužnosti, ni prilagođava-nje nužnosti, ni vlast nad prirodom i samim sobomne može biti nešto izvan te nužnosti. Ideja da je slo-boda spoznaja nužnosti polazi istovremeno od pretpo-stavki (a) da je sve zbivanje nužno i (b) da čovjek može,ali ne mora da tu nužnost spozna. Ali ako je sve nužno,onda mora biti nužno i da li čovjek hoće ili neće spoz-nati nužnost. Još je u većoj mjeri uočljiva ova kontra-dikcija kod koncepcije o slobodi kao prilagođavanjuonome što jest na osnovu spoznaje nužnosti. Ako je svenužno, onda smo mi nužno takvi kakvi jesmo i nužnosmo »prilagođeni« onako kako smo prilagođeni. Da bi-smo se mogli prilagođavati slobodno, morali bismo baru izvjesnoj mjeri biti izuzeti od nužnosti. U najvećojmjeri kontradikcija dolazi do izražaja u ideji o slobodikao vlasti nad prirodom i nad samim sobom, koja jezasnovana na spoznaji nužnosti. Jer, ako je sve nužno,nije jasno kako mi možemo postići vlast nad prirodomi nad čovjekom, kojima ta nužnost već vlada.

Drugi je osnovni defekt nužnosnih teorija slobodešto su u biti konzervativne. Ako je sve nužno, prirodnoje da ono što jest prihvatimo ne pokušavajući da bilošta mijenjamo. Moglo bi se prigovoriti da su se često nesamo konzervativci, nego i revolucionari rukovodili ide-jom o slobodi kao spoznaji nužnosti. Doista, revoluci-onar može reći da promatra svoje djelovanje kao sas-tavni dio nužnog zbivanja, te da ne želi razmišljati otome ne bi li mogao raditi i drukčije. Na taj način nuž-nosna teorija slobode može biti osnova revolucionarnogfanatizma koji ne zasniva kritički svoje ciljeve i metodekojima se služi i koji je u biti konzervativan (premda

112 Praksa/Istina

npr. i djelovanje tiranina ili zločinca ukoliko ono nenailazi na zapreke. Međutim upravo ova konsekvencijapo kojoj bi se među oblike slobode morali ubrajati ipostupci koje redovno smatramo najeklatantni]im pri-mjerima negacije slobode, sugerira da u ovoj teoriji(ili teorijama) nešto nije u redu.19

Nasuprot tezi o slobodi kao odsutnosti vanjskih za-preka ili kao skupu vanjskih uslova pod kojima neštobivstvuje možemo tvrditi da je sloboda jedan određeninačin bivstvovanja. Sloboda nije nešto izvan onoga ko-ji slobodno bivstvuje, nego njemu svojstveni način ilistruktura bivstvovanja.

Drugu grupu čine teorije po kojima je sloboda uonome koji je slobodan, a sastoji se u spoznaji nužno-sti ili u djelovanju koje je zasnovano na spoznaji nuž-nosti.

Ideju o slobodi kao spoznatoj nužnosti nalazimoveć kod starih Grka, gdje je sloboda bila shvaćana kaouviđanje i prihvaćanje sudbine, a susrećemo je i kodmnogih novovjekovnih filozofa, te napose i kod F. En-gelsa20 i u tzv. »tradicionalnom« (dogmatskom) marksiz-mu. Izlažući svoju koncepciju Engels se s izvjesnimpravom poziva na Hegela, ali je Hegelova koncepcija ucjelini ipak mnogo složenija.21

ko" Ta konsekvencija ne smeta npr. američkom marksistu J. Somervilleu,

:pji je (u svom referatu na međunarodnom filozofskom kongresu) dobroidi i povlači: »Budući da je sloboda odsutnost vanjskog ograničenja,

ona je sama po sebi amoralna. Odsutnost nekog ograničenja može biti do-bra, loša ili indiferentna« {Atti del XII Congresso Internazionale di Filo-sofia. Volume Terzo. Liberta e valore. Firenze 1960, p. 403).

23 »Hegel je prvi pravilno prikazao odnos slobode i nužnosti. Slobodaje za njega razumijevanje nužnosti. 'Nužnost je slijepa samo ukoliko nijepojmljena. Sloboda se ne sastoji u sanjarijama o nezavisnosti od prirod-nih zakona, nego u spoznaji tih zakona i u time datoj mogućnosti da nji-hovo djelovanje planski primjenjujemo u određene svrhe. Ovo važi kakoza zakone vajske prirode, tako i za zakone koji upravljaju tjelesnom iduhovnom egzistencijom samog čovjeka — dvije vrste zakona koje možemorazdvojiti jedne od drugih u najboljem slučaju u mislima, a ne i u zbilji.Stoga sloboda volje ne znači ništa drugo do sposobnost da možemo dono-siti odluke s poznavanjem stvari. Dakle, što je slobodniji sud nekog čov-jeka o određenom pitanju, s to će većom nužnošću biti određen sadržajtog suda; a na neznanju zasnovana nesigurnost, koja prividno proizvoljnobira između različitih i protivurječnih mogućih odluka, upravo time dokazujeda nije slobodna, da njome gospodari onaj predmet kojim bi trebalo daona gospodari. Dakle, sloboda se sastoji u vlasti nad nama samima i nadvanjskom prirodom zasnovanoj na spoznaji prirodne nužnosti; uslijedtoga sloboda je nužno proizvod povijesnog razvitka.« (MEW, Bd. 20, S.105. Up. Engels, Anti-Duhring, Naprijed, Zagreb 1946, str. 116—117).

21 O problemu slobode kod Hegela i općenito u njemačkom klasičnomidealizmu up. Milan Kangrga, Etika i sloboda, Naprijed, Zagreb 1966 iEtika ili revolucija, Nolit, Beograd 1983.

113 Gajo Petrović

Ideja da je spoznaja nužnosti bit ili bitna pretpo-stavka slobode javlja se u tri glavne varijante. Po jed-noj sloboda je sama spoznaja nužnosti, po drugoj, slo-boda je prilagođavanje spoznatoj nužnosti, po trećoj,sloboda je vlast nad prirodom i nad samim sobom zas-novana na spoznaji unutrašnje i spoljašnje nužnosti.

U sve tri varijante ova koncepcija ima bar dvabitna defekta: ona je kontradiktorna i konzervativna.

Teorija je prije svega kontradiktorna, jer ako jesve nužno, onda ni spoznaja nužnosti, ni prilagođava-nje nužnosti, ni vlast nad prirodom i samim sobomne može biti nešto izvan te nužnosti. Ideja da je slo-boda spoznaja nužnosti polazi istovremeno od pretpo-stavki (a) da je sve zbivanje nužno i (b) da čovjek može,ali ne mora da tu nužnost spozna. Ali ako je sve nužno,onda mora biti nužno i da li čovjek hoće ili neće spoz-nati nužnost. Još je u većoj mjeri uočljiva ova kontra-dikcija kod koncepcije o slobodi kao prilagođavanjuonome što jest na osnovu spoznaje nužnosti. Ako je svenužno, onda smo mi nužno takvi kakvi jesmo i nužnosmo »prilagođeni« onako kako smo prilagođeni. Da bi-smo se mogli prilagođavati slobodno, morali bismo baru izvjesnoj mjeri biti izuzeti od nužnosti. U najvećojmjeri kontradikcija dolazi do izražaja u ideji o slobodikao vlasti nad prirodom i nad samim sobom, koja jezasnovana na spoznaji nužnosti. Jer, ako je sve nužno,nije jasno kako mi možemo postići vlast nad prirodomi nad čovjekom, kojima ta nužnost već vlada.

Drugi je osnovni defekt nužnosnih teorija slobodešto su u biti konzervativne. Ako je sve nužno, prirodnoje da ono što jest prihvatimo ne pokušavajući da bilošta mijenjamo. Moglo bi se prigovoriti da su se često nesamo konzervativci, nego i revolucionari rukovodili ide-jom o slobodi kao spoznaji nužnosti. Doista, revoluci-onar može reći da promatra svoje djelovanje kao sas-tavni dio nužnog zbivanja, te da ne želi razmišljati otome ne bi li mogao raditi i drukčije. Na taj način nuž-nosna teorija slobode može biti osnova revolucionarnogfanatizma koji ne zasniva kritički svoje ciljeve i metodekojima se služi i koji je u biti konzervativan (premda

114 Praksa/Istina

u nekoj situaciji može imati i djelomično progresivanučinak). Ali nužnosna teorija slobode ne može zasnovatistvaralačko revolucionarno djelo.

Treća varijanta nužnosne teorije slobode, varijantapo kojoj je sloboda vlast nad prirodom i nad samimsobom, zasnovana na spoznaji unutrašnje i vanjske nuž-nosti, ima još jedan važan defekt. Insistirajući na slo-bodi kao vrsti vlasti, dominacije, ona pretpostavlja dasu priroda i čovjek skup gotovih moći, pa ne treba ni-šta nego da se tim moćima ovlada, da se one obuzdaju,podvrgnu i iskoriste. Ovo shvaćanje slobode kao svoje-vrsne dominacije i eksploatacije, karakteristično za 19.i 20. vijek, pokazuje kako se pojam slobode izvrće usvoju suprotnost.

Nasuprot teorijama o slobodi kao spoznaji nužno-sti, možemo reći: Ako se sloboda shvati kao spoznaja iprihvatanje fatuma, sudbine, univerzalne nužnosti, on-da je »sloboda« samo drugi naziv za dobrovoljno rop-stvo. Sloboda nije pokoravanje ni prilagođavanje vanj-skoj ili unutrašnjoj nužnosti. Slobodno može biti sa-mo djelovanje kojim čovjek mijenja svoj svijet i samasebe. Spoznaja nužnosti samo je spoznaja granica slo-bode. Pozitivan uslov slobode je spoznaja granica nuž-nosti, osvještavanje ljudskih kreativnih mogućnosti.Sloboda nije ni u bezobzirnoj eksploataciji prirode.Sloboda je u sposobnosti čovjeka da čuvajući priroduna ljudski način participira u njenim blagodatima. Čov-jek i priroda nisu skup gotovih moći koje treba samosavladati, potčiniti i iskoristiti. Bit slobode nije u ovla-davanju danim, nego u stvaranju novog, u razvijanjučovjekovih kreativnih moći, u proširivanju i obogaćiva-nju ljudskosti.

Najzad, ostala nam je treća osnovna teorija slo-bode, koja smatra da je sloboda samoodredivanje (auto-determinacija).

I ova ideja se često javlja u historiji filozofije, apoprima različite oblike (uporedi npr. Spinozu, Kanta

115 Gajo Petrović

i J.-P. Sartrea).22 Ideja je u velikoj mjeri opravdana uodnosu na one kojima se suprotstavlja. Ne može se na-zvati slobodnim djelovanje koje je determinirano iz-vana (npr. djelovanje po naredbi, pod hipnozom, izstraha ili pod ucjenom). Da bi netko bio slobodan, po-trebno je prije svega da on sam određuje svoje djelo.Ali to još nije dovoljno.

Neki misle da nije slobodno svako samoodrediva-nje, nego samo neposredno samoodredivanje (sponta-nost), pa ideju o slobodi kao samoodređivanju pretva-raju u ideju o slobodi kao spontanosti (neposrednojautodeterminaciji). Slobodan bi po ovom shvaćanju biojedino čin koji sami određujemo i kroz koji se ujednoneposredno izražava neka naša sklonost, sposobnost,želja ili potreba. Slobodni smo, kažu, samo kad ne ra-čunamo, ne spekuliramo, ne razmišljamo šta ćemo uči-niti.

No da li je čovjek doista slobodan kad u nastupugnjeva počini neki nepromišljeni čin, ili je on u tomtrenutku rob strasti? To naravno ne znači da spontaniljudski čin ne može biti slobodan. Ni spontanost, nipromišljenost sama po sebi nije garancija slobode. Čov-jek je slobodan samo kad ga ono što je ljudsko u njemupotiče na stvaralačko djelo kojim se proširuju graniceljudskosti.

U prilog i nasuprot teoriji o slobodi kao autode-terminaciji možemo tvrditi: ni najintenzivnija i naj-uspješnija djelatnost ako je determinirana spolja nijeslobodna. Disciplinirani vojnici, poslušni činovnici, do-bro plaćeni policajci mogu biti neobično aktivni i us-pješni, ali njihova je aktivnost sve prije nego slobodna.Slobodna je samo djelatnost u kojoj čovjek sam odre-

22 »Slobodnom se naziva ona stvar, koja postoji samom nužnošću svo-ja prirode, i sama sobom biva određena za delanje«, (Baruh d'Espinoza,Etika, prev. Ksenija Atanasijević, Geca Kon, Beograd 1934, str. 81—82)»Pa šta drugo može biti sloboda volje, ako ne autonomija, ti. svojstvovolje da bude sama sebi zakon?« (I. Kant, Grundlegung der Metaphysikder Silten, Zweite Auflage, Riga 1786, S. 98. Up. I. Kant, Werke in zwolfBande, Bd. VII, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Mein 1968, S. 81) »Struč-ni i filozofski pojam slobode, jedini koji smo ovdje razmatrali, znači samojedno: autonomiju izbora«. (J.-P. Šatre, L'Etre et le Neant, Libraire Galli-rnarđ, Pariš 1957, p. 563). Ne treba posebno isticati da navedeni kratkicitati tek djelomično i neadekvatno nagovještavaju mnogo kompliciranije»teorije« slobode navedene trojice mislilaca.

114 Praksa/Istina

u nekoj situaciji može imati i djelomično progresivanučinak). Ali nužnosna teorija slobode ne može zasnovatistvaralačko revolucionarno djelo.

Treća varijanta nužnosne teorije slobode, varijantapo kojoj je sloboda vlast nad prirodom i nad samimsobom, zasnovana na spoznaji unutrašnje i vanjske nuž-nosti, ima još jedan važan defekt. Insistirajući na slo-bodi kao vrsti vlasti, dominacije, ona pretpostavlja dasu priroda i čovjek skup gotovih moći, pa ne treba ni-šta nego da se tim moćima ovlada, da se one obuzdaju,podvrgnu i iskoriste. Ovo shvaćanje slobode kao svoje-vrsne dominacije i eksploatacije, karakteristično za 19.i 20. vijek, pokazuje kako se pojam slobode izvrće usvoju suprotnost.

Nasuprot teorijama o slobodi kao spoznaji nužno-sti, možemo reći: Ako se sloboda shvati kao spoznaja iprihvatanje fatuma, sudbine, univerzalne nužnosti, on-da je »sloboda« samo drugi naziv za dobrovoljno rop-stvo. Sloboda nije pokoravanje ni prilagođavanje vanj-skoj ili unutrašnjoj nužnosti. Slobodno može biti sa-mo djelovanje kojim čovjek mijenja svoj svijet i samasebe. Spoznaja nužnosti samo je spoznaja granica slo-bode. Pozitivan uslov slobode je spoznaja granica nuž-nosti, osvještavanje ljudskih kreativnih mogućnosti.Sloboda nije ni u bezobzirnoj eksploataciji prirode.Sloboda je u sposobnosti čovjeka da čuvajući priroduna ljudski način participira u njenim blagodatima. Čov-jek i priroda nisu skup gotovih moći koje treba samosavladati, potčiniti i iskoristiti. Bit slobode nije u ovla-davanju danim, nego u stvaranju novog, u razvijanjučovjekovih kreativnih moći, u proširivanju i obogaćiva-nju ljudskosti.

Najzad, ostala nam je treća osnovna teorija slo-bode, koja smatra da je sloboda samoodredivanje (auto-determinacija).

I ova ideja se često javlja u historiji filozofije, apoprima različite oblike (uporedi npr. Spinozu, Kanta

115 Gajo Petrović

i J.-P. Sartrea).22 Ideja je u velikoj mjeri opravdana uodnosu na one kojima se suprotstavlja. Ne može se na-zvati slobodnim djelovanje koje je determinirano iz-vana (npr. djelovanje po naredbi, pod hipnozom, izstraha ili pod ucjenom). Da bi netko bio slobodan, po-trebno je prije svega da on sam određuje svoje djelo.Ali to još nije dovoljno.

Neki misle da nije slobodno svako samoodrediva-nje, nego samo neposredno samoodredivanje (sponta-nost), pa ideju o slobodi kao samoodređivanju pretva-raju u ideju o slobodi kao spontanosti (neposrednojautodeterminaciji). Slobodan bi po ovom shvaćanju biojedino čin koji sami određujemo i kroz koji se ujednoneposredno izražava neka naša sklonost, sposobnost,želja ili potreba. Slobodni smo, kažu, samo kad ne ra-čunamo, ne spekuliramo, ne razmišljamo šta ćemo uči-niti.

No da li je čovjek doista slobodan kad u nastupugnjeva počini neki nepromišljeni čin, ili je on u tomtrenutku rob strasti? To naravno ne znači da spontaniljudski čin ne može biti slobodan. Ni spontanost, nipromišljenost sama po sebi nije garancija slobode. Čov-jek je slobodan samo kad ga ono što je ljudsko u njemupotiče na stvaralačko djelo kojim se proširuju graniceljudskosti.

U prilog i nasuprot teoriji o slobodi kao autode-terminaciji možemo tvrditi: ni najintenzivnija i naj-uspješnija djelatnost ako je determinirana spolja nijeslobodna. Disciplinirani vojnici, poslušni činovnici, do-bro plaćeni policajci mogu biti neobično aktivni i us-pješni, ali njihova je aktivnost sve prije nego slobodna.Slobodna je samo djelatnost u kojoj čovjek sam odre-

32 »Slobodnom se naziva ona stvar, koja postoji samom nužnošću svo-jo prirode, i sama sobom biva određena za delanje«, {Baruh d'Espinoza,Etika, prev. Ksenija Atanasijević, Geca Kon, Beograd 1934, str. 81—82)»Pa šta drugo može biti sloboda volje, ako ne autonomija, tj. svojstvovolje da bude sama sebi zakon?« (I. Kant, Grunđlegung der Metaphysikder Sitlen, Zvveite Auflage, Riga 1786, S. 98. Up. I. Kant, Vferke in zwolfBande, Bd. VII, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Mein 1968, S. 81) »Struč-ni i filozofski pojam slobode, jedini koji smo ovdje razmatrali, znači samojedno: autonomiju izbora«. (J.-P. Šatre, L'&tre et le Neant, Libraire Galli-mard, Pariš 1957, p. 563). Ne treba posebno isticati da navedeni kratkicitati tek djelomično i neadekvatno nagovještavaju mnogo kompliciranije»teorije« slobode navedene trojice mislilaca.

116 Praksa/Istina

đuje svoje djelo. Nije ni svaka djelatnost koja se odre-đuje iznutra samim tim slobodna. Slobodno je samoono samoodređujuće djelovanje u kojem čovjek djelujekao cjelovita ličnost, u kojem on nije rob neke misli,osjećaja ili težnje. Najdalje su od slobodnog djela oničije je djelovanje »slobodno« razaranje ljudskosti. Vla-stoljubivi diktatori, okrutni osvajači, nezajažljivi izrab-Ijivači samo su sluge vlastitih nehumanih fiks-ideja iambicija. Slobodan je čovjek samo kad ono kreativnou njemu određuje njegovo djelo, kad on svojim djelompridonosi proširenju granice ljudskosti.

5. Specifikacije i dopune. — a) Relativna i apsolut-na sloboda. — U dosadašnjem izlaganju nije bilo ri-ječi o »većoj« ili »manjoj« slobodi. Govorilo se jedno-stavno o »slobodi« i »neslobodi«. Moglo bi se stoga po-misliti da sloboda ne poznaje stupnjeve, da je čovjekuvijek ili apsolutno slobodan ili apsolutno neslobodan.Ovakvom shvaćanju moglo bi se prigovoriti da je ne-dijalektičko i nehistorično. Nedijalektitčko — zato štopreviđa da su mogući razni stupnjevi slobode i neslo-bode i da je određeni stupanj slobode ujedno određenistupanj neslobode. Nehistorično — zato što ne uviđa dačovjek nikad nije bio apsolutno slobodan, da je cijelaljudska povijest protivurječno napredovanje ka višimstupnjevima slobode, napredovanje u kojem se svakidostignuti stupanj može promatrati kao »veća sloboda«u odnosu na niže, a »manja sloboda« u odnosu na bu-duće, više stupnjeve.

S navedenim i sličnim prigovorima možemo se slo-žiti. Čovjek je biće slobode, ali on je uvijek samo uvećoj ili manjoj mjeri slobodan.23 Sloboda je »relativ-na«. Ako želimo da budemo »precizni« i eksplicitni,možemo sve ranije postavljene teze o slobodi prevestiu »relativni oblik«. Umjesto da kažemo: »Čovjek jebiće slobode«, možemo reći »Čovjek je čovjek u onojmjeri u kojoj je slobodan«, a umjesto »Slobodan je

23 To, drugim riječima, znači da se slažemo s Hegelom, koji cijeluljudsku povijest promatra kao napredovanje u slobodi, a ne npr. saSartreom, po kojem je čovjek »čitav i uvijek slobodan ili ga uopće nema«(Op. cit., p. 516). No cijeli je ovaj odjeljak usmjeren prvenstveno protivstaljinizma u kojem se relativira sam smisao slobode, tako da se gubii granica između slobode i ropstva.

117 Gajo Petrović

čovjek samo kad ono kreativno u njemu određuje nje-govo djelo«, možemo reći: »Slobodan je čovjek samo uonoj mjeri u kojoj ono kreativno u njemu određujenjegovo djelo«.

Neki zastupnici teorije o relativnosti slobode insis-tiraju na tome da je relativnost konstitutivni momentslobode te da definiciju slobode, bez obzira na to kakoćemo je nastaviti, moramo započeti riječima: »Slobo-da je relativno ...«, »Sloboda je određeni stupanj...«ili »Sloboda je određenom historijskom stupnju pri-mjereno ...«.

Ako se sloboda ovako relativira, time se historij-ski relativni, ograničeni stupnjevi slobode apsolutizira-ju. Teorija da je sloboda »u biti« relativna ne razliku-je se bitno od teorije da je bit slobode ropstvo. Slobodaje doista »relativna«. Ali to ne znači da je »relativnost«ono što je čini slobodom. Relativnost je ono što je činirelativnom.

b) Slobodna ličnost i slobodno društvo. — U pret-hodnom tekstu govori se općenito o slobodi »čovjeka«.Nije specificirano da li se pod čovjekom misli čovjekkao zajednica (društvo), čovjek kao grupa (klasa, sta-lež, nacija, pleme, porodica itd.) ili čovjek kao pojedi-nac (ličnost). Ali kad je riječ o biti slobode općenito,takva specifikacija i nije neophodna. Bez obzira nato da li je riječ o čovjeku-društvu, o čovjeku-društve-noj grupi ili o čovjeku-ličnosti, bit slobode je ista. Kaošto društvo nije slobodno ako samo me određuje svojusudbinu, ni ličnost nije slobodna ako netko drugi de-terminira njenu sudbinu. Kao što društvo nije slobod-no ako koči razvoj ljudskih kreativnih moći, ni ličnostnije slobodna ako ne pridonosi razvijanju čovjekovekreativnosti.

To ne znači da se slobodno društvo sastoji samood slobodnih pojedinaca, a neslobodno samo od neslo-bodnih. Društvo je zajednica slobodnih ličnosti, ali netakva koja bi bila samo zbroj pojedinaca. Društvo možerazvijati kreativne ljudske moći samo tako da omogu-ćuje i stimulira razvoj slobodne ljudske ličnosti. Nemaslobodnog društva bez slobodnih ličnosti, ali i u slobod-nom društvu pojedinac može biti neslobodan. Tačnije

116 Praksa/Istina

đuje svoje djelo. Nije ni svaka djelatnost koja se odre-đuje iznutra samim tim slobodna. Slobodno je samoono samoodređujuće djelovanje u kojem čovjek djelujekao cjelovita ličnost, u kojem on nije rob neke misli,osjećaja ili težnje. Najdalje su od slobodnog djela oničije je djelovanje »slobodno« razaranje ljudskosti. Vla-stoljubivi diktatori, okrutni osvajači, nezajažljivi izrab-Ijivači samo su sluge vlastitih nehumanih fiks-ideja iambicija. Slobodan je čovjek samo kad ono kreativnou njemu određuje njegovo djelo, kad on svojim djelompridonosi proširenju granice ljudskosti.

5. Specifikacije i dopune. — a) Relativna i apsolut-na sloboda. — U dosadašnjem izlaganju nije bilo ri-ječi o »većoj« ili »manjoj« slobodi. Govorilo se jedno-stavno o »slobodi« i »neslobodi«. Moglo bi se stoga po-misliti da sloboda ne poznaje stupnjeve, da je čovjekuvijek ili apsolutno slobodan ili apsolutno neslobodan.Ovakvom shvaćanju moglo bi se prigovoriti da je ne-dijalektičko i nehistorično. Nedijalektitčko — zato štopreviđa da su mogući razni stupnjevi slobode i neslo-bode i da je određeni stupanj slobode ujedno određenistupanj neslobode. Nehistorično — zato što ne uviđa dačovjek nikad nije bio apsolutno slobodan, da je cijelaljudska povijest protivurječno napredovanje ka višimstupnjevima slobode, napredovanje u kojem se svakidostignuti stupanj može promatrati kao »veća sloboda«u odnosu na niže, a »manja sloboda« u odnosu na bu-duće, više stupnjeve.

S navedenim i sličnim prigovorima možemo se slo-žiti. Čovjek je biće slobode, ali on je uvijek samo uvećoj ili manjoj mjeri slobodan.23 Sloboda je »relativ-na«. Ako želimo da budemo »precizni« i eksplicitni,možemo sve ranije postavljene teze o slobodi prevestiu »relativni oblik«. Umjesto da kažemo: »Čovjek jebiće slobode«, možemo reći »Čovjek je čovjek u onojmjeri u kojoj je slobodan«, a umjesto »Slobodan je

23 To, drugim riječima, znači da se slažemo s Hegelom, koji cijeluljudsku povijest promatra kao napredovanje u slobodi, a ne npr. saSartreom, po kojem je čovjek »čitav i uvijek slobodan ili ga uopće nema«(Op. cit., p. 516). No cijeli je ovaj odjeljak usmjeren prvenstveno protivstaljinizma u kojem se relativira sam smisao slobode, tako da se gubii granica između slobode i ropstva.

117 Gajo Petrović

čovjek samo kad ono kreativno u njemu određuje nje-govo djelo«, možemo reći: »Slobodan je čovjek samo uonoj mjeri u kojoj ono kreativno u njemu određujenjegovo djelo«.

Neki zastupnici teorije o relativnosti slobode insis-tiraju na tome da je relativnost konstitutivni momentslobode te da definiciju slobode, bez obzira na to kakoćemo je nastaviti, moramo započeti riječima: »Slobo-da je relativno ...«, »Sloboda je određeni stupanj ...«ili »Sloboda je određenom historijskom stupnju pri-mjereno ...«.

Ako se sloboda ovako relativira, time se historij-ski relativni, ograničeni stupnjevi slobode apsolutizira-ju. Teorija da je sloboda »u biti« relativna ne razliku-je se bitno od teorije da je bit slobode ropstvo. Slobodaje doista »relativna«. Ali to ne znači da je »relativnost«ono što je čini slobodom. Relativnost je ono što je činirelativnom.

b) Slobodna ličnost i slobodno društvo. — U pret-hodnom tekstu govori se općenito o slobodi »čovjeka«.Nije specificirano da li se pod čovjekom misli čovjekkao zajednica (društvo), čovjek kao grupa (klasa, sta-lež, nacija, pleme, porodica itd.) ili čovjek kao pojedi-nac (ličnost). Ali kad je riječ o biti slobode općenito,takva specifikacija i nije neophodna. Bez obzira nato da li je riječ o čovjeku-društvu, o čovjeku-društve-noj grupi ili o čovjeku-ličnosti, bit slobode je ista. Kaošto društvo nije slobodno ako samo ne određuje svojusudbinu, ni ličnost nije slobodna ako netko drugi de-terminira njenu sudbinu. Kao što društvo nije slobod-no ako koči razvoj ljudskih kreativnih moći, ni ličnostnije slobodna ako ne pridonosi razvijanju čovjekovekreativnosti.

To ne znači da se slobodno društvo sastoji samood slobodnih pojedinaca, a neslobodno samo od neslo-bodnih. Društvo je zajednica slobodnih ličnosti, ali netakva koja bi bila samo zbroj pojedinaca. Društvo možerazvijati kreativne ljudske moći samo tako da omogu-ćuje i stimulira razvoj slobodne ljudske ličnosti. Nemaslobodnog društva bez slobodnih ličnosti, ali i u slobod-nom društvu pojedinac može biti neslobodan. Tačnije

118 Praksa/Istina

rečeno: pojedinac može biti manje slobodan nego druš-tvo u kojem živi. Društvo se može organizirati takoda omogućuje i podstiče razvoj slobodne ličnosti, alisloboda se ne može nikome pokloniti. »Darovana« ili»nametnuta« sloboda je contradictio in adjecto. Slobo-da je po definiciji djelovanje onoga koji je slobodan.Samo svojim slobodnim djelom može pojedinac osvo-jiti svoju ličnu slobodu.

Kao što u slobodnom društvu nisu svi slobodni,tako ni u neslobodnom društvu nisu svi neslobodni.I u neslobodnom društvu pojedinac može biti u odre-đenoj mjeri slobodan. Drugim riječima: moguće je dase pojedinac izdigne iznad onog stupnja slobode koji jerealiziran u društvu. Spoljašnje zapreke koje postavljaneslobodno društvo mogu otežati i ograničiti, ali nei potpuno spriječiti slobodan ljudski čin. Ako bismoporicali mogućnost slobodne ličnosti u neslobodnomdruštvu, poricali bismo i mogućnost da se neslobodnodruštvo preobrazi svjesnom revolucionarnom akcijom.

Sve to ne znači da je sloboda društva irelevantnaza slobodu ličnosti. Neslobodno društvo nastoji da uni-šti slobodnu ličnost a slobodno društvo omogućuje ipodstiče njen rast. Zato je borba za slobodno društvosastavni dio borbe za oslobođenje ličnosti. Kad ovaj diopokušava da postane sve, on prestaje biti ono što bitrebalo da bude. Borba za slobodno društvo nije bor-ba za slobodno društvo ako se njom ne ostvaruje sveveći stupanj lične slobode.24

Lična i društvena sloboda nerazdvojivo su poveza-ne, ali je odnos među njima asimetričan: Nema slobod-nog društva bez slobodne ličnosti (što ne znači da susvi pojedinci u slobodnom društvu slobodni), ali mo-guća je sloboda ličnosti izvan slobodnog društva (štone znači da je sloboda društva irelevantna za sloboduličnosti ili da je moguća slobodna ličnost izvan druš-tvene zajednice!)

2t U tom smislu zalažu se Marx i Engels u Manifestu Komunističkepartije za zamjenu »buržoaskog društva s njegovim klasama i klasnimsuprotnostima« asocijacijom »u kojoj je slobodni razvitak svakog pojedin-ca uslov slobodnog razvitka za sve« (MEW, Bd. 4, S. 482 — Up. K. Mara,F. Engels, Izabrana djela u dva toma, Tom I, Kultura, Zagreb 1949,str. 33).

119 Gajo Petrović

c) Klasni karakter slobode. — Čovjek pojedinac ni-je samo član šire društvene zajednice; on je takođeruvršten u posebne društvene grupe (u dosadašnjoj his-toriji napose i u neku od antagonističkih društvenih gru-pa koje nazivamo »klasama«).

Klasna borba u naj različitijim oblicima fundamen-talan je oblik kretanja klasnog društva. I borba za os-tvarenje višeg stupnja slobode ima u klasnom druš-tvu klasni karakter. Konkretnom historijskom anali-zom može se utvrditi koja je klasa ili klasni sloj uodređenoj situaciji nosilac višeg stupnja slobode, a ko-ja klasa ili sloj branilac neslobode.

Ali svako je klasno društvo otuđeno, neljudsko, ubiti neslobodno. Samo besklasno društvo može se raz-viti u »carstvo slobode«. Progresivna klasa koja se boriza novi, slobodniji oblik klasnog društva zalaže se zanovi, »slobodniji« oblik neslobode. Radikalan pobornikslobode može biti samo klasa koja se bori za ukidanjesvakog klasnog društva i same sebe kao klase.

Jedna slobodna ličnost (ili njih nekoliko) ne možepreobraziti neslobodno društvo u slobodno. Slobodnaličnost uspijeva u svom preobražavalačkom nastojanjusamo onoliko koliko uspijeva da uvjeri, oduševi, pokre-ne na djelo potencijalno revolucionarne društvene gru-pe.

Ova bitna spoznaja ponekad se deformira i zloupo-trebljava. Traži se da se ličnost potpuno »stopi« sasvojom klasom, da sve svoje lične misli, želje, nade,strahovanja, strasti potični zahtjevima klasne borbe.Oni koji na ovaj način zahtijevaju potčinjavanje lično-sti »klasi« ne shvaćaju da nema revolucionarne klasneborbe bez slobodnih ličnosti, sposobnih da se uzdignuiznad faktičnog nivoa svoje klase i sagledaju njene re-volucionarne (općeljudske) mogućnosti.

Potreba »klase« za »ličnošću« često se interpretirasamo kao potreba za »velikom ličnošću« koja »vidi« i»vodi«. Velike ličnosti doista su potrebne klasi, naciji,čovječanstvu. Ali ne manje su potrebne naizgled »male«ličnosti koje, bez obzira na svoje ograničene »sposob-nosti«, mogu realizirati visoke kvalitete ljudskosti. Utom smislu socijalizam treba da bude kult ličnosti (na-

118 Praksa/Istina

rečeno: pojedinac može biti manje slobodan nego druš-tvo u kojem živi. Društvo se može organizirati takoda omogućuje i podstiče razvoj slobodne ličnosti, alisloboda se ne može nikome pokloniti. »Darovana« ili»nametnuta« sloboda je contradictio in adjecto. Slobo-da je po definiciji djelovanje onoga koji je slobodan.Samo svojim slobodnim djelom može pojedinac osvo-jiti svoju ličnu slobodu.

Kao što u slobodnom društvu nisu svi slobodni,tako ni u neslobodnom društvu nisu svi neslobodni.I u neslobodnom društvu pojedinac rnože biti u odre-đenoj mjeri slobodan. Drugim riječima: moguće je dase pojedinac izdigne iznad onog stupnja slobode koji jerealiziran u društvu. Spoljašnje zapreke koje postavljaneslobodno društvo mogu otežati i ograničiti, ali nei potpuno spriječiti slobodan ljudski čin. Ako bismoporicali mogućnost slobodne ličnosti u neslobodnomdruštvu, poricali bismo i mogućnost da se neslobodnodruštvo preobrazi svjesnom revolucionarnom akcijom.

Sve to ne znači da je sloboda društva irelevantnaza slobodu ličnosti. Neslobodno društvo nastoji da uni-šti slobodnu ličnost a slobodno društvo omogućuje ipodstiče njen rast. Zato je borba za slobodno društvosastavni dio borbe za oslobođenje ličnosti. Kad ovaj diopokušava da postane sve, on prestaje biti ono što bitrebalo da bude. Borba za slobodno društvo nije bor-ba za slobodno društvo ako se njom ne ostvaruje sveveći stupanj lične slobode.'24

Lična i društvena sloboda nerazdvojivo su poveza-ne, ali je odnos među njima asimetričan: Nema slobod-nog društva bez slobodne ličnosti (što ne znači da susvi pojedinci u slobodnom društvu slobodni), ali mo-guća je sloboda ličnosti izvan slobodnog društva (štone znači da je sloboda društva irelevantna za sloboduličnosti ili da je moguća slobodna ličnost izvan druš-tvene zajednice!)

2^ U tom smislu zalažu se Mara i Engels u Manifestu Komunističke

, . , . . . ,F. Engels, Izabrana djela u dva toma, Tom I, Kultura, Zagreb 1949,str. 33).

119 Gajo Petrović

c) Klasni karakter slobode. — Čovjek pojedinac ni-je samo član šire društvene zajednice; on je takođeruvršten u posebne društvene grupe (u dosadašnjoj his-toriji napose i u neku od antagonističkih društvenih gru-pa koje nazivamo »klasama«).

Klasna borba u naj različitij im oblicima fundamen-talan je oblik kretanja klasnog društva. I borba za os-tvarenje višeg stupnja slobode ima u klasnom druš-tvu klasni karakter. Konkretnom historijskom anali-zom može se utvrditi koja je klasa ili klasni sloj uodređenoj situaciji nosilac višeg stupnja slobode, a ko-ja klasa ili sloj branilac neslobode.

Ali svako je klasno društvo otuđeno, neljudsko, ubiti neslobodno. Samo besklasne društvo može se raz-viti u »carstvo slobode«. Progresivna klasa koja se boriza novi, slobodniji oblik klasnog društva zalaže se zanovi, »slobodniji« oblik neslobode. Radikalan pobornikslobode može biti samo klasa koja se bori za ukidanjesvakog klasnog društva i same sebe kao klase.

Jedna slobodna ličnost (ili .njih nekoliko) ne možepreobraziti neslobodno društvo u slobodno. Slobodnaličnost uspijeva u svom preobražavalačkom nastojanjusamo onoliko koliko uspijeva da uvjeri, oduševi, pokre-ne na djelo potencijalno revolucionarne društvene gru-pe.

Ova bitna spoznaja ponekad se deformira i zloupo-trebljava. Traži se da se ličnost potpuno »stopi« sasvojom klasom, da sve svoje lične misli, želje, nade,strahovanja, strasti potični zahtjevima klasne borbe.Oni koji na ovaj način zahtijevaju potčinjavanje lično-sti »klasi« ne shvaćaju da nema revolucionarne klasneborbe bez slobodnih ličnosti, sposobnih da se uzdignuiznad faktičnog nivoa svoje klase i sagledaju njene re-volucionarne (općeljudske) mogućnosti.

Potreba »klase« za »ličnošću« često se interpretirasamo kao potreba za »velikom ličnošću« koja »vidi« i»vodi«. Velike ličnosti doista su potrebne klasi, naciji,čovječanstvu. Ali ne manje su potrebne naizgled »male«ličnosti koje, bez obzira na svoje ograničene »sposob-nosti«, mogu realizirati visoke kvalitete ljudskosti. Utom smislu socijalizam treba da bude kult ličnosti (na-

120 Praksa/Istina

ravno ne u onom smislu u kojem se »kultom ličnosti«naziva autokratska vladavina koja je zapravo kult bez-ličnosti).

d) Oblici slobode. — Raspravljajući o smislu pita-nja o slobodi istakli smo da se to pitanje ne svodi napitanje o vrstama ili oblicima slobode. Time nismohtjeli poreći ni postojanje ni potrebu analize različi-tih oblika, vrsta i aspekata slobode. Upravo zato većsmo nabrojali više oblika ili vrsta slobode, a posebnosmo razmotrili neke važne aspekte slobode (društveni,individualni, klasni).

Poricanje raznovrsnosti oblika slobode najčešće jemotivirano nastojanjem da se specifične odlike jednevrste slobode učine normom za sve ostale vrste. Nasu-prot takvim nastojanjima možemo tvrditi: uz opću bitslobode svaka vrsta slobode ima i svoju vlastitu speci-fičnu bit po kojoj je ona upravo ta vrsta slobode: »Kaošto se u Sunčevom sistemu svaki pojedini planet ok-reće oko Sunca samo okrećući se oko sebe sama, takou sistemu slobode svaki od njenih svjetova kruži okosredišnjeg sunca slobode samo kružeći oko sebe sama«.25

Mogućnost raznih vrsta ili oblika slobode ne trebanas navesti na pretpostavku da su razni oblici slobodepotpuno svojevrsni i međusobno nepovezani. Svi se ob-lici slobode uzajamno uslovljavaju, a svaki je od njihjedan oblik slobode.

Gaženje ovog ili onog oblika slobode često se prav-da time što to zahtijeva održanje ili uspostavljanje ne-kog značajnijeg oblika slobode. Na ovakve argumenteMara odgovara: »Svaki oblik slobode uslovljava ostalekao jedan član tijela drugi. Uvijek kad je dovedena upitanje jedna određena sloboda, dovedena je u pitanjesloboda. Uvijek kad je odbačen jedan oblik slobode,odbačena je sloboda i ona može voditi još samo pri-vidan život, jer je poslije toga čisti slučaj na kojem ćese predmetu ispoljavati nesloboda kao vladajuća sila«.26

e) Sloboda kao trajan i kao povijesni problem. —Najzad, dvije riječi i o odnosu između problema slo-

25 MEW, Bd. l, S. 69—70. — Up. OFP, str. 158.24 MEW, Bd. l, S. 76—77. — Up. OFP, str. 165.

121 Gajo Petrović

bode kao trajnog ljudskog problema i različitih oblikau kojima se taj problem povijesno pojavljuje.

Problem slobode je »vječan« (u onom smislu ukojem tim atributom karakteriziramo sve trajne čovje-kove probleme), ali u svakoj epohi on poprima druk-čiji oblik. U naše vrijeme pitanje o slobodi pojavljujese prvenstveno kao pitanje o socijalizmu i kao pitanjetehnike.27

27 O ovom i o drugim pitanjima sažeto tretiranim u ovom tekstu op-širnije u mom članku »Čovjek i sloboda« (u knjizi Filozofija i marksizamkao i u drugim tekstovima u navedenoj knjizi i u knjigama Filozofija irevolucija i Mišljenje revolucije) — Up. također Smisao i perspektive so-cijalizma. Zbornik, Izvanredno izdanje Praxis, Zagreb 1965. — »Birokracija,tehnokracija i sloboda« (tematski blok s prilozima R. Supeka, S. Stoja-novića, R. Muminovića, 2. Vidovića i dr., Praxis, l—2/1967). — »Jedna-kost i sloboda« (tematski blok s prilozima M. Markovića, Z. Golubović,I. Kuvačića, Dž. Sokolovića i dr., Prtucis, 1—2/1970). — »Tehnika, slobodai slobodno vrijeme« (tematski blok s prilozima I. Urbanćića, H. Burgera,R. Muminovića i dr.). —- Socialist Humanism. Edited by Erich Fromm,Doubleday, Garden Citv, New York 1965 (napose odjeljak »III On Fre-edom«, s prilozima B. Russella, I. Fetschera, G. Petrovića, R. Supeka).

120 Praksa/Istina

ravno ne u onom smislu u kojem se »kultom ličnosti«naziva autokratska vladavina koja je zapravo kult bez-ličnosti).

d) Oblici slobode. — Raspravljajući o smislu pita-nja o slobodi istakli smo da se to pitanje ne svodi napitanje o vrstama ili oblicima slobode. Time nismohtjeli poreći ni postojanje ni potrebu analize različi-tih oblika, vrsta i aspekata slobode. Upravo zato većsmo nabrojali više oblika ili vrsta slobode, a posebnosmo razmotrili neke važne aspekte slobode (društveni,individualni, klasni).

Poricanje raznovrsnosti oblika slobode najčešće jemotivirano nastojanjem da se specifične odlike jednevrste slobode učine normom za sve ostale vrste. Nasu-prot takvim nastojanjima možemo tvrditi: uz opću bitslobode svaka vrsta slobode ima i svoju vlastitu speci-fičnu bit po kojoj je ona upravo ta vrsta slobode: »Kaošto se u Sunčevom sistemu svaki pojedini planet ok-reće oko Sunca samo okrećući se oko sebe sama, takou sistemu slobode svaki od njenih svjetova kruži okosredišnjeg sunca slobode samo kružeći oko sebe sama«.25

Mogućnost raznih vrsta ili oblika slobode ne trebanas navesti na pretpostavku da su razni oblici slobodepotpuno svojevrsni i međusobno nepovezani. Svi se ob-lici slobode uzajamno uslovljavaju, a svaki je od njihjedan oblik slobode,

Gaženje ovog ili onog oblika slobode često se prav-da time što to zahtijeva održanje ili uspostavljanje ne-kog značajnijeg oblika slobode. Na ovakve argumenteMara odgovara: »Svaki oblik slobode uslovljava ostalekao jedan član tijela drugi. Uvijek kad je dovedena upitanje jedna određena sloboda, dovedena je u pitanjesloboda. Uvijek kad je odbačen jedan oblik slobode,odbačena je sloboda i ona može voditi još samo pri-vidan život, jer je poslije toga čisti slučaj na kojem ćese predmetu ispoljavati nesloboda kao vladajuća sila«.26

e) Sloboda kao trajan i kao povijesni problem. —Najzad, dvije riječi i o odnosu između problema slo-

25 MEW, Bd. l, S. 69—70. — Up. OFP, str. 158.2' MEW, Bd. l, S. 76—77. — Up. OFP, str. 165.

121 Gajo Petrović

bode kao trajnog ljudskog problema i različitih oblikau kojima se taj problem povijesno pojavljuje.

Problem slobode je »vječan« (u onom smislu ukojem tim atributom karakteriziramo sve trajne čovje-kove probleme), ali u svakoj epohi on poprima druk-čiji oblik. U naše vrijeme pitanje o slobodi pojavljujese prvenstveno kao pitanje o socijalizmu i kao pitanjetehnike.27

v O ovom i o drugim pitanjima sažeto tretiranim u ovom tekstu op-širnije u mom članku »Čovjek i sloboda« (u knjizi Filozofija i marksizamkao i u drugim tekstovima u navedenoj knjizi i u knjigama Filozofija irevolucija i Mišljenje revolucije) — Up. također Smisao i perspektive so-cijalizma. Zbornik, Izvanredno izdanje Praxis, Zagreb 1965. — »Birokracija,tehnokracija i sloboda« (tematski blok s prilozima R. Supeka, S. Stoja-novića, R. Muminovića, Z. Vidovića i dr., Praxis, 1—2/1967). — »Jedna-kost i sloboda« (tematski blok s prilozima M. Markovića, Z. Golubović,I. Kuvačića, Dž. Sokolovića i dr., Praxis, 1—2/1970). — »Tehnika, slobodai slobodno vrijeme« (tematski blok s prilozima I. Urbančiča, H. Burgera,R. Muminovića i dr.). — Socialist Humanism. Edited by Erich Fromm,Doubleday, Garden Citv, New York 1965 (napose odjeljak »III On Fre-edom«, s prilozima B. Russella, I. Fetschera, G. Petrovića, R. Supeka).

122 Praksa/Istina

IZABRANA BIBLIOGRAFIJA

Franc Cengle, Marksovo shvatanje slobode, Sarajevo 1974.Covek danas. Zbornik filozofskih ogleda. Nolit, Beograd

1964. (napose odjeljak »Sloboda« s prilozima G. Pe-trovića, P. Vranickog, D. Grlića, Lj. Tadića, S. Sto-janovića, R. Supeka, str. 33—159).

Roger Garaudy, La liberte, Pariš 1955 (njem.: Die Freiheitals philosophische und historische Kategorie DietzVerlag, Berlin 1959).

Milan Kangrga, Etika i sloboda, Naprijed, Zagreb 1966.Milan Kangrga, Etika ili revolucija, Nolit, Beograd 1983.Henri Lefebvre, Marx, Collection »Les Classiques de la Li-

berte«, Traits, Editions des Trois Collines, Geneve—Pariš, 1947.

Bogdan Šešić, Nužnost i sloboda, Kultura, Beograd 1963.Ljubomir Tadić, Poredak i sloboda, Kultura, Beograd 1967.W. Warnach, O. H. Pesch, R. Spaemann, »Freiheit«, Histo-

risches VJorterbuch der Philosophie, Herausgegebenvon Joachim Ritter, Band 2, Schwabe Basel Stutt-gart 1972, S. 1065—1093.

Miladin Životić, Egzistencija, realnost i sloboda, Izdanječasopisa »Ideje«, Beograd 1973.

123 Gajo Petrović

Istina

1. Etimologija i svakodnevna upotreba riječi. —2. Klasična teorija korespondencije (adekvacije) i nje-ni prvi kritičari. — 3. Novije teorije istine (od teorijekorespondencije do teorije redundancije) — 4. Marksis-tička verzija teorije korespondencije (od Engelsa dosuvremenih »dijalektičkih materijalista«). — 5. Problemistine u suvremenom marksizmu.

1. Etimologija i svakodnevna upotreba riječi. —Hrvatsko-srpska (i opčeslavenska) riječ »istina« naprav-ljena je prema pridjevu »isti«, a za ovaj se najčešće mi-sli da izvorno, kao i u suvremenom jeziku, znači »iden-tičan«. Međutim Petar Skok u svom etimologijskomrječniku tvrdi da »isti« (starocrkvenoslavenski neodre-đeni oblik istt.) izvorno znači upravo »verus, purus«(»istinit«, »čist«). On također smatra da lotiško ists (is-tens, istans) nije od iste osnove kao slavensko isti, negood jedne druge od koje je naše »jasan«. Odbacujućipretpostavku da je -st- isti korijen koji i u stati i u sta-rocrkvenoslav. pris^ni- (od čega dolazi »prisni«), on kao»gotovo najprihvatljivije tumačenje« navodi ono M6-hla, Meilleta i Fortunatova koji tumače is-ti kao spojindoevropskog korijena es- (»biti«) i demonstrativnezamjenice fb. Međutim, konačno zaključuje da je »istisamo slavenska riječ, bez utvrđenih ie. paralela«.1

Pouzdanije je utvrđena etimologija više-manje isto-značnih riječi u drugim jezicima, kao što su grč. »ale-theia«, lat. »veritas«, njem. »Wahrheit« i engl. »truth«.Grčka riječ »oAri^sta« (prema a »ne« i Xr|fta) ili Aav&avco,»biti sakriven«, »sakriti se«, odnosno Xr)9'oixat iliAavftdvojiai »zaboravljati«, te Xif]ih) »zaborav«) značiizvorno »nesakrivenost« ili »nezaboravljenost«. Latin-ska riječ »verus«, »istinit«, (iz koje su izvedene i odgo-varajuće riječi za »istina« i »istinit« u svim romanskimjezicima) i njemačka riječ »wahr«, »istinit« izvedenesu iz indoevropskog korijena wer- kojem se izvorno pri-

' Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika,Knjiga prva, JAZU, Zagreb 1971, str. 732—733.