SVEUČILIŠTE J.J. STROSSMAYERA U OSIJEKU

ODJEL ZA KULTUROLOGIJU

Kolegij:

Povijest hrvatske kulture II

Seminarska nastava

Mentor: doc.dr.sc. Vladimir Rismondo

Asistent: Domagoj Tomas

Svibanj 2014.

Bauer, Ernest  (Zagreb, 4.4. 1910. - Zagreb, 29.12. 1995.), hrvatski publicist i politolog. U

Zagrebu je završio pučku školu, gimnaziju i diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta

u Zagrebu. Postdiplomski studij je nastavio kao stipendist francuskog Ministarstva vanjskih

poslova u Parizu i Strassbourgu, onda službovao kao gimnazijski profesor u Varaždinu

(1934.), Zagrebu (1935.) i Vinkovcima (1935.-1937.). Godine 1937. dobiva njemačku

stipendiju, odlazi u Leipzig i doktorira filozofiju (1939.). Nakon povratka u Hrvatsku postaje

ravnateljem njemačke novinske agencije Europa-Press. Nakon Simovićeva puča 1941. biva

uhićen, ali dolaskom NDH oslobođen i imenovan pročelnikom Ureda za novinstvo

Ministarstva za vanjske poslove. Nekoliko mjeseci poslije biva premješten za savjetnika i

novinskog atašea u poslanstvu NDH u Bukurešt. Sljedeće godine vraća se ponovno u Zagreb i

radi u različitim službama u Ministarstvu za vanjske poslove, između ostalog i kao pročelnik

za germanske zemlje u političkom odjelu. Godine 1943. Bauer je imenovan docentom na

slavistici na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1945. do 1954. živi u Austriji. Bio je glavni urednik

hrvatskog časopisa na njemačkom jeziku Kroatische Berichte u Meinzu, predsjednik Društva

za proučavanje hrvatskog pitanja te vijećnik Hrvatskoga narodnog vijeća u New Yorku i

predsjednik Hrvatskoga narodnog odbora u Münchenu. Bauer se desetljećima plodno bavio

znanstvenim i publicističkim radom. Teško će biti skupiti njegovih više od četiri stotine

različitih rasprava i prikaza u brojnim publikacijama na hrvatskom, njemačkom, engleskom,

francuskom, talijanskom i španjolskom jeziku. Brojna djela koja je zasebice objavio većinom

su povijesno-političkog sadržaja, ali su protkana nedvojbenim literarnim crtama. Njihovi

naslovi najbolje predočuju problematiku kojom se bavio.

DJELA: Sjaj i tragika hrvatskog oružja, Zagreb, 1991.; Današnja Njemačka, Zagreb, 1937.;

Štampa europskih velevlasti i Amerike, Zagreb 1940.; Hrvati u 30-godišnjem ratu, Zagreb

1941.

LITERATURA: http://hr.wikipedia.org/wiki/Ernest_Bauer (preuzeto: 6.5.2014.)

Ivan Tenko

Bušić, Bruno (Vinjani Donji, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.), književnik,

povijesni istraživač i politički vođa hrvatske emigracije. Osnovnu školu završio u Vinjanima

Donjim 1950. , a maturirao 1960. godine na gimnaziji u Splitu. Već za vrijeme gimnazijskih

dana dolazi pod nadzor UDBA-e. 1964. diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Sudjelovao u djelovanju organizacije Tiho (organizacija hrvatskih intelektualaca koja okuplja

Hrvate u borbi protiv komunizma). 1965. zaposlio se u Institutu za historiju radničkog pokreta

Hrvatske, a 1968. počinje raditi u Hrvatskom književnom listu kao honorarni suradnik i

urednik. Istovremeno Bušić je objavljivao prikaze i u časopisu Republika. Zbog svojih

političkih stavova 1970. odlazi u Pariz, a u vrijeme poznatoga studentskog štrajka od 22.

studenoga do 3. prosinca 1971., vraća se u Zagreb i utječe je na tadašnja hrvatska studentska

gibanja u prilog hrvatskoj slobodi i ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji. Nakon povratka iz

Pariza, od 30. 07.1973. do 12.12.1973., odslužuje kaznu u kaznionici u Staroj Gradiški, a već

1975. ponovno napušta domovinu i najviše boravi u Engleskoj. Radom u uredništvu Nove

Hrvatske objavljuje i svoje tekstove. 1977. osmislio i uvelike pridonio ostvarenju emisije

švedske televizije od 2. veljače 1978. pod naslovom Hrvati – teroristi ili borci za slobodu, što

je ujedno i početak novoga hrvatskoga političkog preporoda u domovini. Ubijen je u Parizu

16. listopada 1978.

DJELA: A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia,

1975. UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia,

1976. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag, Mainz, 1977.

Djela koja su posmrtno objavljena: Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979. Hrvatski ustaše

i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C.

1979., Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš.

izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral,

Mostar-Zagreb, 2005.), Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković),

Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995.

LITERATURA: Bruno Bušić : prilog istraživanju života i djelovanja (1939.-1978.), Zagreb

2010.; Anđelko Mijatović

Ivana Grubišić, Ivana Ranogajec

Cecelja, Vilim (Sv. Ilija, 24.4.1909. – Salzburg, 03.7.1989.), svećenik. Nakon završenog

osnovnog i gimnazijskog školovanja, 1928.god. upisuje Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Za

svećenika je zaređen 27.lipnja 1932., a Mladu je misu održao 03. srpnja iste godine u rodnoj

župi Sv. Ilije. Služio je najprije kao kapelan u Bedenici, bio je župnik u Hrastovici i Kustošiji

u Zagrebu te zamjenik vojnog vikara nadbiskupa Alojzija Stepinca. Godine 1942. postaje

župnikom gornjogradske župe sv. Marka, a 8. svibnja 1944. premješten je u Beč, gdje mu je

kao voditelju podružnice Crvenoga križa predana skrb za hrvatske ranjenike. Poslije Drugog

svjetskog rata nije se više smio vratiti u Hrvatsku jer ga je komunistička vlast optužila na

temelju kleveta za vodstvo ustaškog pokreta. Zatočen je u logoru za ratne zločince u

Glasenbachu kraj Salzburga do svibnja 1947. U ožujku 1950. preuzima dušobrižništvo za

Hrvate u Salzburgu kao i vođenje Hrvatskog karitasa za Austriju. Od siječnja 1951. godine

preuzima brigu oko uređivanja Glasnika Srca Isusova i Marijina, zbrinjavanja hrvatskih

izbjeglica i vođenja Caritas Croata. Od prosinca 1957. pa do travnja 1958. god. putuje po

Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama: skuplja novčane darove za pomoć svim

hrvatskim izbjeglicama rasijanim po izbjegličkim logorima Austrije, Njemačke i Italije. Na

tom putovanju prikazuje film o izbjegličkom životu Hrvata u logorima, "tako da su Hrvati u

Americi mogli odmah imati sliku naših prilika i poteškoća." Sredinom šezdesetih godina

počinje za Svisvete i za Majčin dan pohađati hrvatsko gubilište na Bleiburgu. Zbog toga je

mnogo puta imao neprilike jer je narodna vlast iz Beograda budno nadzirala njegov rad i

neprestano ga blatila pred svjetovnim i crkvenim vlastima. Cecelja je zasigurno bio jedan od

najuglednijih svećenika hrvatske emigracije. Zahvaljujući njegovoj bogatoj ostavštini, imamo

uvid u teški položaj Hrvata i Crkve u emigraciji i upravo ti dokumenti objektivno

osvjetljavaju doba i prilike u kojima je živio i djelovao. Cecelja je volio Hrvatsku i želio je da

ona bude pravedna. Također je bio osjetljiv na komunističke zločine i na blajburšku tragediju

i nije mogao dopustiti da počinjeni zločini ostanu prešućeni i zaboravljeni. Gajio je kulturu

sjećanja prema svakoj žrtvi koja je nepravedno počinjena s bilo koje strane. U to poratno

vrijeme osnivanjem Caritasa Croata organizirana je materijalna i duhovna skrb za hrvatske

izbjeglice, a njihova duša doista je bio svećenik Vilim Cecelja.

LITERATURA: Vilim Cecelja: Utjelovljenja hrvatska caritas, Zagreb, 2009.: Andrija

Lukinović, Ivan Pomper

Nela Lugarec, Kristina Blažević

Ciliga, Ante (Vodnjan, 20.02.1898.- Zagreb, 21.10.1992.), političar, revolucionar i novinar.

Školovanje je započeo u Mostaru, a završio u Brnu, gdje se prvi puta susreće s idejama ruske

revolucije. Doktorirao je 1924. godine u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu. Nakon Prvog

svjetskog rata, vraća se u Hrvatsku, gdje započinje aktivnu političku djelatnost, najprije u

socijalističkoj, a zatim i u komunističkoj partiji. U travnju 1925. g. prognan je iz Jugoslavije

zbog svoje komunističke djelatnosti. Odlazi u Beč gdje djeluje kao posrednik između

Kominterne i KPJ. U Moskvi radi kao profesor na visokoj Partijskoj školi, te pristupa u

redove sovjetske komunističke partije i prvi put uočava probleme boljševičke vlasti. U sukobu

između Trockog i Staljina, 1927. priključuje se Trockom, te postaje jedan od vodećih lijevih

boljševika. U svibnju 1930. uhićen je zbog suradnje s Trockim i biva poslan u političku

kaznionicu u Sibiru. U prosincu 1935. odlazi u Pariz gdje ponovno stupa u kontakt s Trockim.

U rujnu 1945. napušta Pariz i vraća se u Hrvatsku. 1942. ga šalju u Jasenovac, gdje boravi do

1943. Nakon puštanja iz Jasenovca pristaje na suradnju sa ustašama, te dolazi u Zagreb. Tu

počinje pisati članke u ustaškim glasilima Spremnost i Hrvatski narod. Tijekom svoga dugog

političkog i novinarskog života Ante Ciliga često je morao pisati pod pseudonimom, kao što

su: A.A., Baltić, Genčić, Istrijanac, Jagić, Josip Kovač i drugi. Kraj rata dočekao je u

Švicarskoj. Nakon uspostave hrvatske neovisnosti, 1990., vraća se u Hrvatsku gdje umire 21.

listopada 1992.

DJELA : U zemlji velike laži, Pariz, 1938.; Ruska enigma, London, 1940.; Deset godina u

Sovjetskoj Rusiji, Zagreb, 1943.; Komunistička stranka,Zagreb, 1944.; Lenjin i revolucija,

Pariz, 1948.; U sjeni Moskve- nacionalizam i komunizam u hrvatsko-srpskom sporu, 1951.;

Sam kroz Europu u ratu, Pariz, 1954.; Deset godina u zemlji zbunjujuće laži, Pariz,1977.;

Jugoslvenski labirint, 1983.; Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća, Zagreb, 2001.

LITERATURA: Dujomović, Tihomir. Razgovori s dr. Antom Ciligom. Zagreb, Profil

International, 2009.

Ivana Rebić, Nikolina Španović

Dončević, Ivona (Zagreb, 20.12.1917.), rođena Maixner, hrvatska publicistkinja, po struci

novinarka. 1939. godine diplomirala je na Visokoj školi za socijalne znanosti i novinarstvo u

Parizu. U Italiju odlazi 1945. godine, iz koje emigrira u Argentinu, gdje upoznaje Zorislava

Dončevića, hrvatskog kulturnog djelatnika, za kojeg se udaje 1952. godine. Sa mužem i sinom

Darijom 1966. godine seli se u Njemačku, gdje i danas živi, te se uključuje u kulturni i

politički rad tamošnjih hrvata kao socijalna radnica za hrvatske radnike, a angažirala se i u

hrvatskom emigrantskom tisku. Suosnivateljica je Zajednice za proučavanje hrvatskog pitanja

koja je nastala 1976. godine. Jedan je od pokretača emigrantskog časopisa Kroatische

Berichte (1976. -1990.) koji je izlazio u Mainzu, kojeg je uređivala kao dugogodišnja

odgovorna urednica. Njezinim angažiranjem utemeljen je Informacijski ured Hrvatskog

narodnog vijeća u Bonnu, u kojem je ona djelovala kao voditeljica od 1985. – 1992. godine.

DJELA: Do 1945. godine surađivala u Omladini, Hratskoj smotri, Hrvatskom narodu i dr., a

nakon emigracije u Hrvatskoj reviji, Hrvatskoj misli i Hratskom tjedniku. Kroatische

Berichte, Mainz, 1976.

LITERATURA: Vlado Šakić, Josip Jurčević, Marin Sopta, Budućnost iseljene hrvatske,

Zagreb, 1998.; Leksikografski zavod Miroslav Krleža (lzmk.hr).

Tajana Mohnacki, Marija Čer-Krnjaić

Dugeč, Malkica (Zavidovići, 3.6.1936.), književnica. Osnovnu školu je završila u Sarajevu, a

od 1948. do 1953. pohađa 7. žensku gimnaziju u Zagrebu. Godine 1953. počinje objavljivati

svoju poeziju u Studentskom listu i srednjoškolskom listu Polet. Godinu dana ranije pjesme su

joj bile emitirane preko Radio-Zagreba. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je

hrvatski jezik i književnost te ruski jezik i književnost. Diplomirala je u srpnju 1959. godine.

Od 1960. do 1961. godine radi kao profesorica hrvatskog i ruskog jezika na Gimnaziji u

Požegi, gdje izlazi i njena prva knjiga pjesama pod imenom Crveni biseri. Zbog Titova

obračuna sa partijskim vodstvom, 1972. napušta Hrvatsku i seli se u Njemačku. U Stuttgartu

je radila u izdavačkoj kući. Po dobivanju političkog azila, počinje pisati za hrvatski

emigrantski tisak (Hrvatska revija, Republika Hrvatska, Rakovica) Članica je mnogih

društava koja promiču hrvatske književnike – Društvo hrvatskih književnika, Društvo

hrvatskih književnika Herceg Bosne, Njemačko društvo za kroatistiku te Hrvatska kulturna

udruga Nagold.

DJELA: Crveni biseri, Požega, 1960.; Kriška dobrote, Zagreb, 1994.; Sve dalje od sebe,

Zagreb, 1996.; S Hrvatskom u sebi, Zagreb, 1998.; Kroz pukotinu neba, Zagreb, 1999.; Nismo

spremni robovati, Zagreb, 2002.

LITERATURA: http://www.crowc.org/hkid---baza/690-duge-malkica (preuzeto: 6.5.2014.)

Vanja Maganjić, Ana Munk

Duraković, Asaf (Stolac, 16.5.1940.), biomedicinski fizičar i pjesnik i esejist. U Stocu je

završio pučku školu. Školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je pohađao gimnaziju i studirao

veterinu na zagrebačkome Sveučilištu. Na istome je doktorirao iz veterinarske medicine 1962.

godine, magistrirao biologiju 1965. godine, te doktorirao iz medicine 1968. godine. Područje

njegovog znanstvenog interesa su bile toksikologija, biologija i fiziologija, posebice ljudskih

kostiju. Radio je u institutima "Ruđer Bošković" i Zavodu za medicinska istraživanja u

Hrvatskoj. Emigrirao je u Kanadu 1968. godine. Istim se znanstvenim područjima nastavio

baviti i u emigraciji. 1970-ih istraživao je suodnos metabolizma i radijacije transuranida u

Harwellu u Engleskoj, u kanadskoj Ottawi, a od onda se sve više bavi nuklearnom medicinom

u bolnicama u SAD-u i Kanadi. Sudjelovao je u svim aktivnostima kod osnivanja svih

mesdžida i džamija u Kanadi. Godine 1969. je postao dervišem halvetijevskog reda. U SAD-u

je neko vrijeme bio imamom Sufi džamije tekije u New Yorku. Kada je bio izgrađen Hrvatski

islamski centar u Etobicokeu u Kanadi, 1973. godine, predlagao je ime Sufi Mosque, ali je

prevagnulo ime Hrvatski islamski centar (Croatian Islamic Centre). Kad se osamostaljivala

Republika Hrvatska, osnovao je Hrvatsko-muslimansku demokratsku stranku. Svjetski je

poznati stručnjak u području istraživanja štetnosti korištenja osiromašenog urana. Zbog

neslaganja sa uporabom istog, o čemu je svjedočio pred američkim znanstvenim i političkim

ustanovama, napustio je oružane snage SAD-a i posvetio se znanstvenom radu. Danas predaje

na George Washington University-u Silver Springu, na odjelu radiologije i nuklearne

medicine. Član je Društva hrvatskih književnika.

DJELA: Stazama Sarmata, Zagreb, 1993.; Velike vode, Zagreb, 1995.; Mjesto Muslimana u

hrvatskoj narodnoj zajednici, Toronto, 1972.; Od Bleiburga do muslimanske nacije, Toronto,

1974.

LITERATURA: http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=55699 (pristupljeno 9.5.2014)

Josipa Marinić, Daniel Antunović

Grubišić, Vinko (Posuški Gradac, 5.4.1943.), kroatist, pjesnik, dramski pisac i prevoditelj.

Pohađao je franjevačku gimnaziju u Zadru i Dubrovniku, a maturirao je 1962. u Širokom

Brijegu. Započeo je studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nastavio u

Fribourgu (Švicarska), gdje je 1970. diplomirao komparativnu slav. filologiju i pedagogiju.

Doktorirao je 1974. u Aix-en-Provenceu radom o sintaksi u djelima M. Marulića. Od 1975.

živi u Kanadi, gdje je radio kao srednjoškolski profesor, a od 1989. profesor je na Katedri za

hrvatski jezik i kulturu Sveučilišta Waterloo. Za svoj književni i kulturni rad Vinko Grubišić

dobio je nagradu Hrvatske Revije za poeziju 1971., a 2003. Zlatnu medalju Kraljice Elizebete

II. za kulturni doprinos Kanadi. Godine 2013. dobio je nagradu na Sarajevskom sajmu knjiga

za dvojezičnu antologiju „Krilati pjev“ kao najbolji prijevod godine. Kao dugogodišnji

predavač hrvatskoga jezika, uz sve studijske programe za hrvatski jezik, književnost i kulturu

na sveučilištu, priredio je u okviru tog istog sveučilišta i Hrvatski jezik na internetu kao prvi

jezik na svijetu na programu Angel. Član je uredničkog odbora časopisa Germanoslavica te

uredničkog odbora časopisa Lahor.

DJELA: Robotov poljubac, München – Barcelona, 1974. ; O hrvatskom jeziku, Rim, 1975.;

Grafija hrvatske lapidarne ćirilice, München – Barcelona, 1978.; Hrvatski jezik 1-2 (suautor

Lj.Krasić), Sudbury, 1970-1980., Zagreb, 1997-1999. Tri drame, Chicago, 1981.; Ne

začuđuju čudesa, Chicago, 1982.; Bitarion, Chicago, 1987.; Bibliography on the Croatian

language, Sudbury, 1987.; Gregorijanske šutnjje, München – Barcelona, 1989.; Hrvatska

književnost u egzilu, München – Barcelona, 1991.; Druženje s tijelom, Mostar, 1995.;

LITERATURA: Trpimir Macan, Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 2002.; Velimir

Visković, Hrvatska književna enciklopedija, Zagreb, 2010.

Anja Krmpotić, Marija Mađarević

Eterović, Franjo Hijacint (Pučišća, 4.10.1913. – Chicago, 29.10.1981.), hrvatski filozof i

pisac. Godine 1931. je stupio u dominikanski red u Dubrovniku i diplomirao filozofiju 1935.

godine. Nakon toga, 1939. godine u belgijskom gradu Louvainu je diplomirao teologiju, a na

Sveučilištu u Zagrebu klasičnu filolologiju 1944. Četiri godine kasnije je doktorirao u Parizu.

Na Visokoj dominikanskoj filozofsko – teološkoj školi u Zagrebu, Madridu, SAD-u predavao

je moralnu i socijalnu filozofiju. U iseljeništvu se trudio predočiti hrvatsku kulturu te borbu za

hrvatsku samostalnost. Osnovao je Hrvatski kulturni centar u Chicagu preko kojeg surađuje s

Hrvatskom akademijom Amerike i nizom drugih kulturnih institucija. U filozofiji je

problematizirao pitanje etičkih načela, prirođenih ljudskih prava, načela pravednosti, pitanja

slobode i vjerske slobode koje su temeljene na demokraciji, ljubav prema Bogu i dr.

DJELA:. Natrag prirodi: putopisi Europskim Sredozemljem te Sjevernom i Južnom

Amerikom, Mainz, 1979.; Okaljani hrvatski jezik, New York, 1976.; Životni put Alojzija

Stepinca, Chicago, 1970.; Pristupi prirodnom pravu od Platona do Kanta(Approaches to

Natural Law from Plato to Kant), New York, 1972.

LITERATURA: Croatia, land, people, culture., Francis F. Eterovich, Christopher Spalatin,

2004., Sveučilište u Torontu; http://hrcak.srce.hr/index.php?

show=clanak&id_clanak_jezik=2028 (preuzeto: 22.4.2014.)

Sara Grepo, Ena Kokanović

Jareb, Jere (Prvić, 3.5.1922.), hrvatski i američki povjesničar. Za II. svjetskog rata u Zagrebu

je studirao pravo. Godine 1945. izbjegao u Austriju, a 1952. u SAD. Povijest je diplomirao

1955. na Sveučilištu Columbia u New Yorku, gdje je i doktorirao 1964. disertacijom

Jadransko pitanje od lipnja 1919. do veljače 1924. (The Adriatic Question from June 1919 to

February 1924). Predavao je na Sveučilištu Rutgers u New Brunswicku, u državi New Jersey.

Od 1966. bio je profesor povijesti na Saint Francis Collegeu u Lorettu, u Pennsylvaniji, gdje

je 1970–92. bio predstojnik Odsjeka za povijest i političke znanosti. Umirovljen 1992. kao

profesor emeritus. Jedan je od osnivača, prvi izvršni tajnik i 1982–88. predsjednik Hrvatske

akademije Amerike (The Croatian Academy of America) te suurednik njezina godišnjaka

Journal of Croatian Studies. Iz iseljeništva se kritički osvrnuo na hrvatsku povijest prve

polovice 20. st. u djelu Pola stoljeća hrvatske politike (1960). Uglavnom istražuje povijest

ustaškoga pokreta i NDH.

DJELA: Zlato i novac Nezavisne Države Hrvatske izneseni u inozemstvo 1944. i 1945.,

Zagreb, 1997; Državno gospodarstveno povjerenstvo Nezavisne Države Hrvatske od kolovoza

1941. do travnja 1945. Zagreb, 2001.; Pola stoljeća hrvatske politike: povodom Mačekove

autobiografije, Buenos Aires, 1960.

LITERATURA: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28758 (preuzeto:

5.5.2014.); http://www.hkdrustvo.hr/hkdnovosti/clanak/156 (preuzeto: 5.5.2014.)

Andrijana Katava, Olja Uglik

Kljaković, Jozo (Solin, 10.3.1899. – Zagreb, 1.10.1969.), hrvatski slikar, pisac, ilustrator i

karikaturist. 1908. završio gimnaziju u Splitu, a 1908. i 1909. studirao matematiku i fiziku na

Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu i

Beču. U slikarstvu je bio gotovo samouk: u Pragu kratko Bukovčev privatni učenik, u Beču

uči u muzejima, a kratko je bio i izvanredni student F. Hodlera na ALU u Ženevi, gdje je od

1940. i predavao kao redoviti profesor. Nakon atentata na kralja Aleksandra, potpisao je 1934.

tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca o prilikama u državi i prvim koracima

da se one srede te 1937. kao prijedlog za raspravu ustavni nacrt o preuređenju države u

federativnom smislu radi rješavanja „hrvatskoga pitanja“. Nositelj je tradicionalističke struje u

hrvatskom slikarstvu i jedan od pokretača likovnoga života u Zagrebu između dvaju svjetskih

ratova. Njegova je kuća 1974. pripala Galerijama grada Zagreba, 1976. otvorena je

Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, a od 1983. kućom i zbirkom upravlja Centar za likovni

odgoj grada Zagreba. Tijekom boravka u emigraciji također pisao je suvremenu prozu i

objavljivao članke u iseljeničkim i emigrantskim listovima a posebno u Hrvatskom glasu i

Hrvatskoj reviji. U Hrvatskoj reviji surađivao je s člancima o Ivanu Meštroviću, don Frani

Buliću, kardinalu Alojziju Stepincu, splitskim i dubrovačkim umjetnicima te s likovnim

prilozima. Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene te je 1952. godine u Buenos Airesu

objavio knjigu U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji, a u Rimu 1961. godine

autobiografski roman Krvavi val: isječak iz suvremenog života.

DJELA: ciklus od 14 freski u crkvi sv. Marka, Zagreb, 1923. – 1940.; Borba Griča i Kaptola,

Zagreb, 1928.; Zvonimirovo saborovanje, Knin, 1938.; Posljednja večera, 1944.; Otmica

Europe, 1947.

LITERATURA: Encikopedija hrvatske umjetnosti, svezak 1: Leksikografski zavod

„Miroslav Krleža“, Zagreb, 1995.; Katalog Memorijalne zbirke Jozo Kljaković, Zagreb,

2003.; Ljubo Babić: Umjetnost kod Hrvata, Zagreb, 1943.

Kristina Lešković, Ivona Mikić

Kušan, Jakša (23.4.1931 - 16.12.1980.), hrvatski je novinar i publicist. U Zagrebu je završio

klasičnu gimnaziju, a potom je studirao pravo na Zagrebačkom i Beogradskom sveučilištu. U

svibnju 1955. godine odlazi u London gdje pohađa London School of Economics. Godine

1958. sa skupinom mladih emigranata pokrenuo je mjesečnik Hrvatski bilten, a godinu dana

kasnije mjesečnik Nova Hrvatska. List Nova Hrvatska izlazio je trideset i dvije godine, a od

godine 1974. i kao dvotjedno izdanje. Do kraja 1990. godine kao emigrant u Londonu živi i

djeluje na političkoj sceni. U Hrvatsku se vraća krajem 1990. godine i priprema izdavanje

Nove Hrvatske, no zbog financijskih problema to ne uspijeva. Kasnije, uz pomoć Matice

Hrvatske, pokušava pokrenuti list Hrvatski tjednik koji doživljava svega dva izdanja – za

Božić i Novu godinu 1991./1992. Nakon toga list je zauvijek obustavljen.

DJELA: Bitka za Novu Hrvatsku, Rijeka, 2000.

LITERATURA: http://www.academia.edu/3630608/List_Nova_Hrvatska_1958-

1962_Nova_Hrvatska_Newspaper_1958-1962_ (preuzeto: 14.5.2014.)

Jelena Vuković, Monika Tadić

Lukas, Filip (Kaštel Stari, 29.04.1871. – Rim, 26.02.1958.), geograf, geopolitičar, kulturni

djelatnik i starčevićanski intelektualac. Do 1891. polazio je gimnaziju u Splitu, a 1896. je

apsolvirao Bogoslovni fakultet u Zadru. Od 1928. do 1945. predsjednik Matice hrvatske.

Jedan je od onih intelektualaca koji je nakon obnavljanja Jugoslavije i instalacije

komunističkog terora napustio Hrvatsku. Za svećenika je zaređen već 1895. Od 1900. do

1904. studirao je na Filozofskom fakultetu, u Grazu i Beču, gdje je 1906. položio ispit iz

povijesti i zemljopisa. Od 1901. do 1907. bio je suplent za zemljopis i povijest na gimnaziji i

na Pomorskoj akademiji u Dubrovniku. Od 1907. do 1911. djelovao je kao profesor na

gimnaziji u Sušaku, a od 1911. do 1918. na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu. Godine 1918.

bio je imenovan ravnateljem Trgovačke akademije u Rijeci, gdje je ostao do okupacije Rijeke

od strane fašističkog režima. Godine 1919. djelovao je kao docent za ekonomsku geografiju

na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, a kad je 1920. u Zagrebu osnovana Visoka

Komercijalna škola, Lukas je postao njenim redovitim profesorom. Na tom je mjestu ostao

sve do 1945. U svibnju 1945. emigrirao je u Austriju, gdje je u Klagenfurtu živio do 1949. Od

1949. do smrti 26. veljače 1958. živio je u Rimu, u Zavodu sv. Jeronima.

DJELA: Hrvatski narod i hrvatska državna misao, Zagreb,1944.; Ličnosti - stvaranja -

pokreti, dočim knjiga Hrvatska zemlja, Zagreb 1944.

LITERATURA: http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/10004-prof-filip-lukas-

simbol-otpora-jugoslaviji-i-jugoslavenstvu.html (01.05.2014.); http://pollitika.com/filip-

lukas-je-vec-u-studenom-1945-bio-osuden-na-smrt (01.05.2014.)

Monika Šestić, Marina Huskić

Majić, Častimir-Timothy (Vitina, 9.1.1914.), hrvatski teolog i svećenik. Najstariji je član

Hercegovačke franjevačke provincije. Osnovnu školu završio u Vitini, gimnaziju na Širokom

Brijegu, a filozofsko-teološki studij u Mostaru i Rimu. U Franjevački red stupio 1933., a

za svećenika zaređen 1939. Na sveučilištu u Freiburgu postigao dva doktorata:

iz filozofije (1946.) i teologije (1951.). Od 1951. djeluje među Hrvatima u Americi. Kao

svećenik fra Častimir je nemjerljivo doprinio očuvanju hrvatskog etničkog i kulturnog te

duhovnoga identiteta Hrvata i građana hrvatskih korijena kojih na sjevernoameričkom

kontinentu, procjenjuje se, ima oko dva i pol milijuna Bio je župnik i pomoćnik u nekoliko

župa, gvardijan samostana u Chicagu, a od 1973.do 1976. kustos Hrvatske franjevačke

kustodije Sv. obitelji u Americi. Bio je glavni i odgovorni urednik uglednoga iseljeničkog

tjednika Danica punih 20 godina (u dva navrata), a uređivao je i Hrvatski katolički glasnik te

Hrvatski kalendar. Bio je predsjednik Saveza hrvatskih svećenika Amerike i Kanade kroz 11

godina (1979.-1990.). Danas kao umirovljenik živi u samostanu u Chicagu. Pisac je i nekoliko

knjiga, posebice sjećanja na poginule franjevce tijekom i nakon druge svjetske kataklizme u

domovini.

DJELA: 50. obljetnica Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, Chicago, 1976; Životne

uspomene prošlosti, Chicago, 1999; U nebo zagledani, Chicago, 2011.

LITERATURA:http://www.glaskoncila.hr/index.php?

option=com_php&Itemid=41&news_ID=23834 (preuzeto 9.5.2014.) ;

http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Castimir_Maji%C4%87 (preuzeto 9.5.2014.)

Frano Radić

Maruna, Boris (Podprag, 13.4.1940. – Zagreb, 14.6.2007.), hrvatski pjesnik i prevoditelj s

engleskog i španjolskog jezika. U dobi od 20 godina emigrira u Italiju. Diplomirao je i

magistrirao na sveučilištu Loyola u Los Angelesu. U Barceloni je završio hispanistiku.

Objavio je nekoliko zbirki pjesama. Autor je kronike Otmičari izgubljena sna, koja potanko

opisuje glasoviti teroristički čin hrvatskih emigranata, otmičara američkog putničkog

zrakoplova 10. rujna 1976., čime se htjelo ukazati na nezavidan status Hrvata i podređen

položaj Hrvatske unutar Jugoslavije. Maruna je, kao jedan od službenih prevoditelja, bio

izravni svjedok sudskog procesa akterima te akcije. Maruna se 1990. vratio u Hrvatsku.

Obavljao je funkciju ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, te radio kao urednik Hrvatske

revije. Do svoje smrti 14. Lipnja 2007., obnašao je dužnost veleposlanika Republike Hrvatske

u Republici Čile.

DJELA: I poslije nas ostaje ljubav, Buenos Aires, 1964.; Govorim na sav glas, München–

Barcelona, 1972.

LITERATURA: 45 hrvatskih emigrantskih pisaca, Šimun Šito Čorić, Zagreb, 1991.;

Antologija suvremene hrvatske poezije, Hrvoje Pejaković, Zagreb, 1997.

Kraljević Josipa, Maršić Ivona

Meštrović, Ivan (Vrpolje, 15.7.1883. – South Band, 16.1.1962.), kipar i arhitekt. Rođen je u

katoličkoj obitelji, oblikujući religioznost pod utjecajem Biblije i kasnog Tolstoja. Djetinjstvo

je proveo u Dalmatinskoj Zagori, godinu se dana školovao u Splitu gdje je bio šegrt

kamenoresca Harolda Bilinića, a potom studirao na bečkoj likovnoj Akademiji u doba

secesije. Izložbama s bečkom umjetničkom grupom Secesija stekao je afirmaciju uz primjetan

utjecaj stila Art Noveau, a na svjetskoj izložbi u Rimu 1911. godine dobiva prvu nagradu za

skulpturu. Godine 1915. priređuje samostalnu izložbu (One-man-show) u Albert i Victoria

muzeju u Londonu gdje se do tada nije dogodilo nešto slično jednom živućem umjetniku. U

europskim je muzejima poučavao egipatsko, asirsko te europsko klasično, srednjovjekovno i

renesansno kiparstvo. Bio je zagovornik umjetnosti s nacionalnim obilježjima, nadahnute

junačkim narodnim pjesmama, a 1954. dobio je američko državljanstvo, ali ga je

uznemiravala pomisao odbacivanja hrvatske nacionalnosti. Nakon što se proslavio po Europi,

nastanio se u Zagrebu 1921. gdje adaptira kuću i gradi atelijer koji je danas memorijalni

Atelijer Meštrović. U to je vrijeme postao rektorom Akademije u Zagrebu te član JAZU-a.

Stilski se mijenjao kroz godine rada, a radove je zasnivao na epskim, vjerskim i temama žene.

Boravio je u mnogim europskim zemljama, no značajniji je trag ostavio u SAD-u. Pokopan je

u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, mauzoleju obitelji Meštrović.

DJELA: secesijska Timor Dei, 1905; Izvor života, 1907; Sjećanje, 1908; Kosovski ciklus

(1908. – 1910.): Zdenac života, 1905.; Sjećanje, Velika udovica, Majka, Kraljević Marko;

vjerske teme dovršene 1954.: Mojsije, Anđeo I i II, Blagovijest, Rođenje, Oplakivanje,

Evanđelist Ivan, Evanđelist Luka, Vječno razapeti, Raspeće, Sv. Jeronim, Skidanje s križa;

razdoblje 1920-ih i 1930-ih: Žena s violinom, Kontemplacija, Sanjarenje, Plesačica, Žena

kraj mora, Psihe, Čekanje; brojni javni spomenici: Grgur Ninski i Marko Marulić, Split;

Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer, Zagreb; Indijanci, Chicago;

portreti: Tomislav Krizman, 1905; Moja majka, 1909; Ruža Meštrović, 1915; Vladimir Becić,

1928; Johann Wolfgang Goethe, 1932; Olga Meštrović, 1935; Mate Meštrović, 1941.;

graditeljsko – kiparski spomenici: mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, 1920–23; mauzolej

obitelji Meštrović u Otavicama, 1926–32; Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, 1934–38;

Spomenik neznanom junaku na Avali, Beograd, 1938.; esej Moji razgovori s Michelangelom,

1926; memoari Uspomene na političke ljude i događaje, 1969. i  Nekoliko uspomena na 

Rodina, 1937.; pripovijetka Ludi Mile, 1970.

LITERATURA: Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 2005; Muzeji Ivana Meštrovića:

http://www.mdc.hr/mestrovic/imestrovic-hr.htm (pristupljeno: 28. 4. 2014.); Višnja Zgaga,

Introduction/Okrugli stol: The Works of Ivan Meštrović in collections, museums and galleries,

Zagreb, 1999.

Anamarija Macan i Bernarda Mautner

Mirth, Karlo (Otočac, 15.07.1917.- New York, 21.12.2013.), izdavač, urednik i pisac.

Pohađao je srednju školu u Otočcu i Senju, a potom diplomirao šumarstvo na Fakultetu

poljoprivrede i šumarstva u Zagrebu 1942 godine. Zatim je od 1946. do 1947. studirao

novinarstvo na Sveučilištu u Rimu, španjolski jezik i kulturu na Sveučilištu u Barceloni.

Godine 1945. napušta Hrvatsku, postavši izbjeglica u kampu raseljenika br. 8 u Fermu, Italija.

1962. godine završava visoki studij na Columbia University (Bibliotekarstvo i informacijske

znanosti) u New Yorku. Mirth započinje objavljivati mnoge značajne radove poput

Brancaleone-Voce d'Italia (Rim), Croatia Press (Rim), Croatia Press (Španjolska), Journal

of Croatian Sudies te mnoge druge radove iste tematike. U New Yorku je Mirth izabran kao

presjednik Hrvatske Akademije koja je bila zadužena za unaprjeđenje istraživanja i

proučavanja hrvatske literature, kulture i povijesti u sjevernoj Americi. Tijekom svog života

surađivao je sa mnogim uglednim hrvatima u iseljeništvu; družio se sa kiparom Ivanom

Meštrovićem, dr. Vladkom Mačekom, nadbiskupom Ivanom Šarićem, slikarom Kristijanom

Krekovićem, Bogdanom Radicom, s Vinkom Nikolićem i nizom drugih uglednika širom

svijeta, o čemu je ostavio korespondenciju i zapise kao vrijednu ostavštinu. Mirth 1995.

godine za svoj rad i trud dobiva dva priznanja „Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića“ i

„Red hrvatskog pletera“.

DJELA: Život u emigraciji, Zagreb, 2003; Iz uspomena na Meštrovića, Buenos Aries, 1962;

Meštrović in America: Living from the Clod of Croatian Soil Attached to His Roots, New

York, 1985.

LITERATURA:Život u emigraciji, Zagreb, 2003.; Hrvatska književna enciklopedija, Zagreb :

Leksiografski zavod Miroslav Krleža, 2010-2012.; Karlo Mirth- članak u Matici hrvatskoj;

Borić, G. “Hrvati u Madridu”, u: Hrvatska revija, X, br. 1, Zagreb, 2010.

Željka Đerić, Tamara Smolčić

Nevistić, Franjo (Tomislavgrad, 2.7.1913. - Buenos Aires, 13.6.1984.), hrvatski esejist i

novinar. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a srednjoškolsku naobrazbu stekao je na

Franjevskoj klasičnoj gimnaziji u Širokom Brijegu. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u

Zagrebu. Završivši studij ulazi u odvjetničku pisarnu Nikole Kaića kao pripravnik. Nakon

uspostave Nezavisne Države Hrvatske stupa u njezinu službu kao tajnik u kabinetu ministra

pravosuđa i bogoštovlja, Mirka Puka. Početkom prosinca 1941. odlazi u Rim na

specijalizaciju, ali istodobno radi u hrvatskome poslanstvu kao njegov tajnik. Od 1944. godine

stožernik je Sveučilišnoga stožera i od početka 1945. glavni urednik tjednika Spremnost.

Završetkom rata odlazi u emigraciju i živi u Argentini. Odmah se uključuje u kulturni život

hrvatske emigracije; glavni je tajnik Hrvatskoga domobrana i Hrvatsko-argentinskog

kulturnoga kluba. Dugogodišnji je suradnik i uvodničar Danice, kao i ostalih hrvatskih

emigrantskih listova i publikacija, a također je uređivao glasilo Hrvatska i časopis Studia

Croatica. Jedan je od osnivača je HNV-a; dopisivao se i surađivao s najviđenijim hrvatskim

emigrantima na promicanju istine o Hrvatskoj i Hrvatima. Knjižnica Hrvatske revije objavila

mu je izbor članaka i eseja koje je publicirao u hrvatskim revijama i listovima.

DJELA: Temelji demokracije, Rim, 1971.; Croacia y la actual crisi de Yugoslavia, Buenos

Aries, 1972.; Za slobodu čovjeka i hrvatskog naroda (članci), Španjolska, 1989.; Književni

članci u Danici i Hrvatskoj reviji

LITERATURA: http://www.croatia.org/ (preuzeto: 5.5.2014);

http://franjonvistic.blogspot.com/ (preuzeto: 5.5.2014.)

Milica Pejin, Alen Andraković

Nikolić, Vinko (Šibenik, 2.2.1912. - Šibenik, 12.7.1997.), pjesnik, publicist, književni kritičar

i novinar. U Šibeniku pohađao katoličku realnu gimnaziju, a 1932. odlazi u Zagreb na studij

hrvatske književnosti i jezika. Nakon diplomiranja radio je kao predavač, dopisnik i jezični

korektor u Zagrebu, a između 1942. i 1945. radio je u Odgojnom odjelu Ministarstva obrane

NDH. Potkraj 2. svjetskog rata povlači se u Austriju, stječe status ratnog zarobljenika te tako

odlazi u Italiju. Ondje postaje politički emigrant i zbog nepovoljnih okolnosti odlazi u Buenos

Aires, Argentinu. Angažira se u novinarskom radu, 1950. uređuje zbornik Hrvatska te

pokreće časopis Hrvatska revija koji je uređivao do kraja svog života. Godine 1966. vraća se

u Europu, Španjolsku, gdje živi do povratka u Hrvatsku 1991. godine.1993. postaje

predsjednik Hrvatske matice iseljenika i dopredsjednik Matice hrvatske.

DJELA: Proljetna svitanja, Zagreb, 1935., Svijetli putovi, Zagreb, 1939., Moj grad, Zagreb,

1941., Izgubljena domovina, Rim, 1947., Oskvrnuto proljeće: trideset soneta, Buenos Aires,

1947., Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, Munchen, 1976., Gorak je zemjekruv,

Barcelona, 1977., Otpjevani grad, Šibenik, 1994., itd.

LITERATURA: Milan Blaženković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije,

Zagreb, 1996.

Zoran Žalac, Vedran Drabek

Šarić, Ivan (Evanđelistar) (Travnik, 27.9.1871.- Madrid, 16.7.1960), svećenik, književnik.

Završio Dječačko sjemenište u Travniku i bogosloviju u Sarajevu. Godine 1894. zaređen za

svećenika, bio prvi svjetovni svećenik koji je završio bogosloviju u Bosni. Doktorirao

cjelokupnu teologiju i istočne jezike u Zagrebu 1898. godine. Za vrijeme prvog vrhbosanskog

nadbiskupa dr. Josipa Štadlera 1896. imenovan za kanonika vrhbosanskog kaptola, a sljedeće

godine postaje urednikom novopokrenutog časopisa Vrhbosna (glasilo nadbiskupije). Godine

1908. godine posvećen za naslovnog biskupa cesaropolitanskog i pomoćnog biskupa

Vrhbosanske nadbiskupije. Nakon Stadlerove smrti, preuzima njegovu funkciju i upravlja

Vrbosanskom nadbiskupijom, a 1922. ustoličen je za nadbiskupa. Utemeljio je 17 novih

župa, sagradio crkvu sv. Josipa na Marijinu Dvoru u Sarajevu, osnovao Novu tiskaru i

uređivao časopis Katolički tjednik. Pokrenuo je ilustrirani list Katolički svijet i politički

dnevnik Narod. Bavio se književnim radom, od 1911. do 1939. objavio je sedam knjiga

pjesama. Pridjev Evanđelist podcrtava i ističe njegov najveći znanstveni pothvat, prijevod

Biblije na hrvatski jezik. Godine 1945. godine zbog komunističkog režima napušta BiH.

Odlazi prvo u Austriju, Švicarsku, a potom u Španjolsku gdje ostaje do svoje smrti. Za

vrijeme prvog posjeta pape Ivana Pavla II. u Bosni i Hercegovini 1997. godine, njegovi su

posmrtni ostatci preneseni u Sarajevo.

DJELA: Pjesme, Sarajevo, 1911.; Sunce i oblaci, Sarajevo, 1914.; Nad grobom trojice velikih

hrvatskih biskupa, Sarajevo, 1921.; Judita: epska pjesma u pet pjevanja u heksametru,

Sarajevo, 1921.; Zlatne legende o Isusu, Mariji i Josipu, Sarajevo, 1931.; Seljaci Hrvati:

pjesme, Sarajevo, 1937.; Magnificat: lirska simfonija, Sarajevo, 1940.; Čudotvorna medalja,

1954.; Sveto pismo Staroga i Novog zavjeta, Madrid, 1959.

LITERATURA: Karlo Mirth, Život u emigraciji, Zagreb, 2003.

Ines Rajić

Tijan, Pavao, (Senj, 15.6.1908. – Madrid, 2.7.1997.), hrvatski enciklopedist. Rođen u gradu

Senju. Gimnaziju završio u Senju, a slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je

profesor u nekoliko institucija i kućni podučitelj djece istaknutih ličnosti. Od 1938. jedan je

od prvih suradnika Mate Ujevića na pripremama Hrvatske enciklopedije, postavši književnim

tajnikom Hrvatskog izdavalačkog nakladnog zavoda. U Španjolskoj je bio sveučilišni profesor

u Madridu, znan kao don Pablo Tijan Roncevic. Pavao Tijan nositelj je prestižne kolajne

španjolskog kralja - Cruz de Alfonso X el Sabio, Encomienda con Place de Alfonso X El

Sabio del Estado español por sus meritos en el campo de la cultura (Kolajna Alfonsa X.

'Mudraca', od španjolske države, za njegove doprinose na polju kulture). Objavio je

mnogobrojne članke iz svoje struke, god. 1943. postaje urednikom kulturne rubrike utjecajnog

tjednika Spremnost. HAZU mu je objavio radove u Zborniku za narodni život i običaje.

Zaslužan je za zaštitu kulturnih i povijesnih spomenika tijekom Drugoga svjetskog rata. Jedan

je od utemeljitelja Sveučilišta u Sarajevu za vrijeme NDH. U svibnju 1945. napušta Hrvatsku,

a u Rimu skupa s K. Draganovićem i nizom drugih intelektualaca sudjeluje u objavljivanju

spomen-knjige o stradanju hrvatskoga naroda Martyrium Croatiae. Godine, 1993. se vraća u

Zagreb i Senj, za svoga prvog posjeta u Hrvatsku nakon 48 godina. Tada je postao počasnim

građaninom Senja. Godine 2007. Hrvatska Vlada prenijela je njegova pisana djela iz Madrida

u Zagreb.

DJELA: Martyrium Croatiae (Hrvatsko mučeništvo), Rim, 1946.

LITERATURA: http://www.hkv.hr/hkvpedija/znanost.html (preuzeto: 14.5.2014.)

Vanessa Daniella Krznarić, Maja Bogdan

Tomas, Ivan (Drinovci, 29.9.1911.- Rim, 27.8.1992.), svećenik. Rođen od oca Jure i majke

Matije, rođene Majić. Bio je urednik Travničkog smilja još kao polaznik 4. razreda gimnazije,

počeo se javljati sa svojim prilozima i u sarajevskom Katoličkom tjedniku. Bio je tajnik

Velike Kongregacije u travničkom sjemeništu. Blagosloviju je završio u Sarajevu 1932. –

1937., te je potom zaređen za svećenika. Bio je tajnik biskupa dr. Smiljana Franje Čekada u

Skoplju 1940. – 1941., gdje postaje urednikom mjesečnika Blagovijest. Biskup Čekada šalje

don Ivana u Rim na doktorski studij, gdje je potom pohađao postdiplomski studij na

papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je doktorirao iz teologije 1951. U Vatikanu je

diplomirao paleografiju, diplomatiku i arhivistiku. U razdoblju od 1945. do 1952. pomagao je

na različite načine brojnim izbjeglicama u Zavodu sv. Jeronima. Bio je jedan od suradnika

časopisa Hrvatska revija, te je uređivao u Rimu i katolički časopis Novi život. Objavio je oko

700 bibliografskih jedinica potpisanih punim imenom i prezimenom ili različitim šiframa ili

pseudonimima ili nepotpisanih. Završio je u emigraciji, jer je bio nepoželjan komunističkim

vlastima, od 1941. do smrti 1992.

DJELA: Dragutin Kamber: Utrka sa smrću, Rim, 1970.; Božji svjedoci, Hrasno, 1971.

LITERATURA: Susreti 6 Matica hrvatska Grude, Grude, 2012.; Susreti 7 Matica hrvatska

Grude, Grude, 2013.

Tena Parmać, Maja Pavičić

Vasilj, Kvirin (Međugorje, 2.2.1917. - 6.7.2006. Chicago), svećenik i filozof. Osnovnu je

školu pohađao u Međugorju, a klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Franjevcem je postao

na Humcu 1934. godine. Filozofsko-teološki studij završio je u Mostaru i tu je zaređen za

svećenika 16. lipnja 1940. Nakon ređenja fra Kvirin je 1941. godine otišao na postdiplomski

studij filozofije i matematike u Zagreb, a onda god. 1943. u Beč i Innsbruck (Austrija). Na

sveučilištu u Innsbrucku god. 1946. stekao je akademski naslov doktora filozofije. U SAD je

stigao 18. studenog 1950. U franjevačkom samostanu sv. Ante u Chicagu boravio je od 1953.

do 1958. kao urednik Glasnika i Hrvatskog kalendara (1961.-1965.). Od rujna 1992. Do

danas živi u istom samostanu. Fra Kvirin je pisac brojnih članaka (preko 450) objavljenih u

hrvatskim publikacijama.

DJELA: Analiza i sinteza čovjeka, Chicago, 1958.; Odnos naravnog reda stvarnosti prema

nadnaravnome, Madrid, 1970.;

LITERATURA: http://www.croatianfranciscans.org/hrv/activ5.htm (preuzeto: 5.5.2014.)

Kristina Kovačević, Tihana Đukić

Vida, Viktor (Kotor, 2.10.1913. - Buenos Aires, 25.9.1960.), hrvatski književnik i likovni

kritičar, nazivan i „Orfejem iz tuđine“. Diplomirao je u Zagrebu povijest južnoslavenske

književnosti i talijanski jezik s književnošću. Od 1943. radi u Rimu kao član uredništva

Agenzia Giornalistica Italo-Croata, a početkom 1948. seli u Argentinu. Prve pjesme objavio je

u Slobodnoj misli, a potom nastavlja objavljivati u zagrebačkom Savremeniku te u Hrvatskoj

reviji što su je u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Pjesme su mu u

tradiciji A.G. Matoša i Tina Ujevića, s intimističkim ugođajem. Smatra se jednim od

najznačajnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji. Bio je prisiljen, kao i niz hrvatskih pjesnika,

najveći dio svojeg života i stvaralaštva proživjeti u progonstvu, najprije u Italiji, zatim u

Argentini. Počinio je samoubojstvo 25. rujna 1960. godine u Buenos Airesu.

DJELA: Svemir osobe, Buenos Aires, 1951.; Sužanj vremena, Tabor, 1956.; Otključana

škrinjica, Dora Krupićeva, 1997.

LITERATURA: Portal hrvatskog kulturnog društva

(http://www.hkv.hr/hkvpedija/poezija/16378-viktor-vida-duhovna-hrvatska.html, stranica

posjećena 30. ožujka 2014.), Car Matutinović, Ljerka: Hrvatski pjesnici, Mozaik knjiga,

Zagreb, 2006.

Martina Gavran i Korina Kreća

Vujica, Stanko, hrvatski filozof (Busovača, 27.11.1909., Kanada, 5.9.1976). Za NDH

djelatnik u Ministarstvu vanjskih poslova i ataše za novinstvo i kulturne veze generalnoga

konzulata u Münchenu. Poslije II. svjetskog rata emigrant je u Americi gdje uspješno djeluje

kao profesor filozofije na Wilhes Collegeu II Wilhes Barre, Pennsylvania. Bavio se

filozofijom politike i religije. Surađivao u listovima hrvatske političke emigracije (Hrvatski

glas, Hrvatska revija, Danica i dr.); objavljene članke sabrao je u knjigama Razmatranja o

sadašnjosti Hrvata (1968) i Kroz izbjegličku prizmu: političke polemike i pouke (1972). Na

prvom Saboru Hrvatskoga narodnog vijeća (1974) izabran za sabornika, a 1975. za

predsjednika Izvršnog odbora. Bio je peti predsjednik Akademije od 1969. do 1970. godine.

Karlo Mirth ga ubraja među vodeće figure, intelektualce i akademike hrvatske dijaspore.

DJELA: Kroz izbjegličku prizmu : političke polemike i pouke , Muenchen; Barcelona, 1972.;

Razmatranja o sadašnjosti Hrvata , Chicago , 1968.

LITERATURA: Hrvatska književna enciklopedija, Zagreb : Leksiografski zavod Miroslav

Krleža, 2010-2012.; Karlo Mirth, Život u emigraciji, Zagreb, 2003.

Lana Ladić, Anamarija Dolić

Wiesner, Ljubo: (Zagreb, 2. 2. 1885. – Rim, 3.7. 1951,), hrvatski književnik i prevoditelj.

U Zagrebu je završio pučku školu i gimnaziju, a potom se kraće vrijeme bavio novinarstvom.

Jedan je od pokretača i urednika književnih časopisa Grič, Kritika i Savremenik, no

najpoznatiji je kao urednik i autor uvoda antologijske zbirke Hrvatska mlada lirika (1914.), u

kojoj je i sam zastupljen s nekoliko pjesama Prevodio je s njemačkog, francuskog,

talijanskog, češkog i ruskog, između ostalih i djela Walta Whitmana, Émilea Zole i Victora

Hugoa. Velik dio života posvetio je pisanju biografije Antuna Gustava Matoša, čiji je bio

velik štovatelj i sljedbenik, no ona je ostala nedovršena. Od 1948. do smrti boravio je u Rimu,

u Zavodu svetog Jeronima, uređujući na vatikanskoj radiopostaji hrvatske emisije. Umro je u

umobolnici.

DJELA: Pjesme, Zagreb, 1926.

LITERATURA: http://www.matica.hr/vijenac/357/Kratka%20biografija%20Ljube

%20Wiesnera/ (29.4.2014)

Josipa Galić, Anja Majstorović

Žanko, Dušan (Trilj, 10.11.1904. – Karakas, 23.1.1980.), hrvatski pisac, publicist i političar.

Nacionalističke orijentacije, poznat kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u doba NDH.

Nakon pučke škole i Franjevačke gimnazije u Sinju maturirao je na Franjevačkoj gimnaziji na

Širokom Brijegu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je i diplomirao opću i

nacionalnu povijest. Radio je kao gimnazijski profesor povijesti i povijesti umjetnosti, a za

rata je bio dvije godine intendant Hrvatskoga Državnog kazališta u Zagrebu. Kao politički

izbjeglica dospijeva u Italiju, u izbjeglički logor Fermo, u polovici 1945. Nakon dvije godine

spašava se spektakularnim bijegom iz tamnice "Regina Elena", kamo je bio dospio spletkama

jugoslavenskih vlasti. Nakon boravka u Rimu, odseljava sljedeće godine u Argentinu, gdje

nekoliko godina radi kao knjižničar i predavač na isusovačkom "Colegio Maximo" u San

Miguelu pokraj Buenos Airesa. Nakon toga stiže u Venezuelu. Od 1961. do smrti radio je kao

profesor Bibliografske investigacije i tehničke komunikacije na Agronomskom fakultetu

Centralnog sveučilišta Venezuele u Caracasu. Bio je i članom uprave Nacionalnog instituta za

historiju i antropologiju, te Interameričkog društva knjižničara i dokumentalista u Costa Rici.

Dobio je i jedno od najvećih državnih odličja za znanstveni rad i prinos Venezueli. Umro je

23.siječnja 1980. u Caracasu. Tridesetih je godina počeo surađivati u desecima novina i

časopisa, najviše u Hrvatskoj smotri kojoj je jedno vrijeme bio i suurednik. Pisao je najčešće

kazališne i književne kritike, ali također eseje, članke vjerskoga i drugog sadržaja. U

emigraciji surađuje u petnaestak hrvatskih emigrantskih publikacija, najviše u Hrvatskoj

reviji. U popularnoj kulturi Dušan Žanko se pojavljuje kao lik u biografskom filmu Lea i

Darija gdje ga tumači Zijad Gračić.

DJELA: Hrvatska marijanska lirika (antologija), Zagreb, 1935.; Bibliografia de bibliografias

venezolanas en ciencias agropecuarias y afines, Maracay, 1978.;

Svjedoci (izabrani eseji, prikazi, sjećanja), Barcelona-München, 1987.

LITERATURA: http://www.crowc.org/hkid---baza/771-anko-duan; hrvatski književnici

izvan domovine

Maja Gregić, Majda Junačko