SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA POVIJEST UMJETNOSTI

PIETRO DA CORTONAArhitektura

Seminar iz kolegija „ Umjetnost baroka I “

Zadar, 10. svibnja, 2013.

Mentor: Student: Mag. hist. art. Marin Bagić Jakov Torić

Pietro Berrettini ( 1596 – 1669 ), koji se obično naziva Pietro da Cortona, bio je

arhitekt, slikar, dekorater i dizajner grobnica i skulptura. Rođen je 1596. godine u obitelji

obrtnika. Vjeroatno se školovao kod oca koji je bio kamenoklesar, prije nego što je došao kod

firentinskog slikara Andree Commodia, s kojim odlazi u Rim 1612. godine. U službi obitelji

Sacchetti rano se dokazao kao kvalitetan slikar i arhitekt. U palači Sacchetti susreće Francesca

Barberinija, nećaka Urbana VIII., koji će postati njegov doživotni patron. Prije radova na

crkvi SS. Marina e Luca, Cortona je radio na tzv. Villi del Pigneto blizu Rima za obitelj

Sacchetti od koje je sačuvan samo nacrt a možemo je datirati u razdoblje od 1626. do 1630.

godine.1 Tlocrt građevine pokazuje simetrično raspoređene prostorije na tri etaže, inspirirane

radom Andree Palladia, ali ideja monumentalne niše u središnjoj strukturi, koja se podiže

visoko iznad niskih krila proizlazi iz Bramanteovog Cortilea del Belvedere u Vatikanu.

Moguća je Cortonova inspiracija ostacima klasičnog hrama u Palestrini blizu Rimu. U

svakom slučaju velika niša na pročelju je motiv koji ne nalazimo u postrenesansnoj

arhitekturi, ali ne može biti zamišljena ni ostvarena bez poznavanja Rimskih termi. Iako je

bila relativno male dimenzije i proizlazila je iz raznih izvora, Villa del Pigneto je bila ključna

za razvitak baroknih vila. Cortona sudjeluje u planiranju palače Barberini, te njegov projekt

odobrava papa, ali visoka cijena je presudila i nije mu dodjeljen projekt. Iako je Bernini bio

postavljen za arhitekta, Cortona nije bio posve isključen. Pripisuje mu se izgradnja kazališta

na sjevero – zapadnom dijelu palače koje je izgrađeno po njegovoj zamisli. Inovativnost

pokazuje u ideji spajanja ulaznog vestibula sa stubištem, po uzoru na francusku gradnju.

SS. Martina e Luca, Rim, ( 1635 – 1650 )

1 Rudolf Wittkower, Art and architecture in Italy, 1600 – 1750., London, 1986., 232.

2

Pietro da Cortona 1634. godine dobiva dopuštenje da obnovi po svojoj zamisli kriptu crkve

Sv. Luke, te da projektira grobnicu i za sebe. Tijekom iskopavanja pronalazi tijelo Sv.

Martine, što uzrokuje ponovnu izgradnju cijele crkve. Cortona izabire tlocrt grčkog križa s

apsidiolama na krakovima. Vodoravna os je mala duža od vertikalne osi, no ova razlika u

dužini krakova koja se čini značajnom u tlocrtu, u unutrašnjosti se jedva uočava. Plastičnost

zida očituje se u tri sloja. Unutrašnja strana zida koja ocrtava tlocrt grčkog križa, zatim uz

apsidalne dijelove uz koje se vežu prostori bočnih kapela, te u vanjskom zidu koji zatvara

prostor cijele građevine. U unutrašnjosti Cortona koristi jonske stupove koje se pravilno

izmjenjuju s pilastrima. Ne koristi polikromiju te je crkva u potpunosti od bijelog mramora.

Za razliku od masivnog oblika arhitekture u donjoj razini, svodovi apsida su obilno ukrašeni.

Površina je u potpunosti plastično oblikovana te se zid jedva nadzire. Prozori između rebara

su okvireni nepravilnim lukovima, a preko njih je smješten drugi okvir koji čine

neproporcionalno velike konzole koje podržavaju prelomljeni zabat. Slično je i kod sistema

rebara u kupoli, koja je raščaanjena kasetama i rebrima. Cortonin stil duboko je ukorijenjen u

Toskanskoj tradiciji. Motivi kao što su slobodno stojeći stupovi u krakovima križa su

Firentinska tradicija. Analiza dekoracije pruža najjasniji dokaz Cortonovih Firentinskih

korjena. Unatoč bogatoj dekoraciji gornje razine, figuralna skulptura je gotovo u potpunosti

isključena i nikada nije igrala ključnu ulogu u njegovoj arhitekturi. Njegova dekoracija

kombinira dva različita tipa Firentinskog manirizma: teške forme idioma Bartolonea

Ammannatija sa mekanim elementima preuzetim od Bernarda Buontalentija.2 Stil dekoracije

je započeo u njegovom slikarstvu. Sličnost između slikarstva i plastične dekoracije vidi se u

Salonu palače Barberini ako usporedimo okotogonalne kazete sa onima u apsidama u crkvi

SS. Marina e Luca. Kupola s lanternom izvana je raščlanjena pilastrima između koji su

smješteni prozori sa zabatom. Pročelje predstavlja prekid s dotadašnjom tradicijom.

Dvoetažno glavno tijelo fasade je blago zakrivljeno, te u tome slijedi prethodnu građevinu –

Villu Sacchetti. Snažni polustupovi u kombinaciji s dvostrukim pilastrima doimaju se kao da

su stisli zid između sebe, tako da se zakrivljenost čini kao rezultat pritiska. Specifičnost

fasade nije sam u zakrivljenosti, nego i u tome da stupovi nemaju funkciju da uokviruju

pročelje, te ne raspodjeljuju zidnu površinu u jasno definirane odjeljke.

U donjem dijelu stupovi se doimaju kao da su utisnuti u meku masu zida, dok u gornjem

dijelu pilastri stoje ispred zida u plitkom reljefu. Ovaj princip suprostavljanja mekih i tvrdih

obilježja ukida se u sredini gornje razine, gdje su stupovi koji uokviruju prozor utopljeni u

2 Rudolf Wittkower (bilj. 1), 237.

3

masu zida, dok u donjoj razini prekinuti pilastri stoje iznad zabata glavnog portala. Ovaj tip

fasade s dvije jednako razvijene etaže i jako naznačanim uokvirujućim obilježjima ima

podrijetlo u Firenci prije nego u Rimskoj tradiciji. Kao niti jedna crkvena fasada, ova

priprema promatrača za razumijevanje unutarnje strukture, zidne površine i artikulacije

unutarnjeg prostora. Cortona kroz plastičnost zidne mase usklađuje dinamičnost kordinacije

eksterijera i interijera. Njemu pripada zasluga za prvu veliku crkvu visokog baroka.3

S. Maria della Pace, Rim, ( 1656 – 1657)

Cortonin daljnji razvitak u arhitekturi pokazuje elemente manirizma i okretanje prema

Rimskoj jednostavnosti i masivnosti, dok ipak njegov osnovni pristup arhitekturi ostaje

nepromijenjen. To se manifestira u njegovoj modernizaciji crkve Santa Maria della Pace,

izvedenoj između 1656. i 1657. godine. Nova fasada, smještena ispred crkve iz 15. stoljeća,

zajedno sa sistematizacijom malog trga je značajnije od promjena u interijeru crkve. Iako su

uređeni trgovi imali dugu tradiciju u Italiji, Cortonin dizajn pokazuje inovatinost, primijenio

je formu teatra s gradskim urbanizmom. Crkva se pojavljuje kao pozornica, a trg ispred kao

gledalište. Konveksna gornja razina fasade, uokvirena je sa polustupovima, ponavljajući

motiv fasade crkve SS. Martine e Luce. Ali u koncepciji crkve Santa Maria della Pace ovi

stupovi obuhvaćaju samo srednje polje između polukružnog portika i zone konkavnih krila

koji okružuje pročelje, u zoni mnogo daljoj od promatrača. Igra konveksno- konkavnih formi

podsjeća na neki način na Cortonovu Villu Sacchetti, i predstavlja tipičnu formu Rimskog

visokog baroka koja je fascinirala Borrominija i Berninija. Santa Maria della Pace sadrži

mnogo utjecajnih ideja. Portik je jedna od Cortonovih inovacija koju je Bernini inkorporirao u

fasadu crkve San Andree al Quirinale, i često je oponašan u europskoj arhitekturi. Portik se

projektira se u malen trg i apsorbira prostor. Detalj portika, također, imao je odjeka. Godine

1657, Bernini je izradio projekt s dvostrukim stupovima za kolonadu Sv. Petra.

Gornji dio pročelja završava zabatom, unutrar kojeg je segmentni zabat, koji se s donje strane

produžuje ispod ravnine entablature i s prozorom formira oblik 'vijka' unutar kojeg je smješten

grb pape Alexsandra VII. Fasada-edikula je tipičan motiv za sjeverno talijansku gradnju.4 Iako

je motiv dvostrukog zabata poznat od prije, u ovo vrijeme se ne pojavljuje u Rimu.

3 Rudolf Wittkower (bilj.1), 241.4 Rudolf Wittkower (bilj.1), 242.

4

Santa Maria in Via Lata, Rim, ( 1658 – 1662 )

U svom sljedećem projektu, fasadi crkve Santa Maria in Via Lata, Cortona podiže

jednostavnost i masivnost stepenicu više. Klasicizirajuće tendencije prisutne već u dorskom

redu stupova na crkvi Santa Maria della Pace su ojačale, dok je složenost crkve Santa Maria

e Luca reducirana na jasnoću nekoliko sjajnih motiva. Jasno je da usklađena ulica nije željela

konveksno – konkavno pročelje. Bez obzira na to, postoji povezanost između Cortonovih

ranih i kasnih radova. Kao i u crkvi Santa Maria e Luca, fasada crkve Santa Maria in Via

Lata sadrži dvije etaže, ali obrnuto od ranijih radova, centralni portik je širom otvoren i

flankiran dvama prostorima. Glavni dio, koji se u donjoj razini otvara portikom a iznad

loggiom, ujedinjen je velikom trokutnim zabatom, u kojem je, kao na crkvi Santa Maria della

Pace, segmentni zabat umetnut. Međutim, ovdje nije riječ o drugom, manjem zabatu, već o

tzv. sirijskom luku, motivu koji je poznat iz Helenističke i Rimske carske arhitekture, i iako je

korišten u nešto drugačijim formama i u srednjem vijeku kao i u renesansnom razdoblju, tu se

pojavljuje kao kasnoklasični prototip te vjeroatno podrijetlo vuče iz antike, prije nego iz

kasnijih razdoblja. Dizajn interijera portika s kasetiranim bačvastim svodom kojeg nose

dvostruki stupovi korintkog reda, od kojih dva ujedno pripadaju pročelju pokazuje

inovativnost. Zid se doima kao da se produžuje iza apsidalnog dijela, kao i bačvasti svod.

Cortona je stvorio iluziju da su apside smještene u prostoriju veće dimenzije od one u kojoj se

nalaze.

Kupola crkve San Carlo al Corso, Rim, ( započeta 1668. godine )

Cortonino najznačajnije djelo kasne faze je kupola crkve San Carlo al Corso. Usporedbom s

kupolom crkve Santa Maria e Luca vidimo dug put koji je Cortona trebao preći od složenosti

manirističke tradicije do klasične jednostavnosti kupole crkve San Carlo al Corso čiji tambur

raščlanjuju korintski stupovi i pilastri u kombinaciji s prozorima.

Iznad tambura nalaze se ovalni prozori, dok sama kupola ima istaknuta rebra, a lanterna na

vrhu raščlanjena je plastičnim volutama. Bazilika Sv. Petra u neposrednoj blizini ima kupolu

koju je projektirao Michelangelo u razdoblju od 1547. do 1564, a dovršio je Giacomo della

Porta 1590. godine.5 Kupola Sv. Petra je po uzoru na Firencu sagrađena kao rebrasta kupola s

dvije ljuske. Rebra izvana i iznuta polaze od udovojenih stupova koji flankiraju pravokutne

5 Atlas arhitekture II, Povijest graditeljstva od romanike do sadašnjosti, Zagreb, 2000., 485.

5

prozore tambura, dimenzijama manji od onih na kupoli San Carla al Corso, a izvana

završavaju u parovima stupova na lanterni. Oplošje kupole, za razliku od Cortonovog

projekta, raščlanjeno je malim kvadratnim prozorima, dok zona iznad tambura nema ovalne

prozore, već je tu ravna površina zida, ukrašena girlandama.

Arhitekturom Pietro da Cortona pokazuje stil kojim prekida s tradicijom prethodnih

razdoblja te stvara djela koja će utjecati na buduća arhitektoska ostvarenja. Njegova

postignuća u ovim poljima pripadaju u najizvanrednija djela 17. stoljeća. Cortona je, uz

Berninija i Borrominija, treće veliko ime rimskog visokog baroka, a njegov rad predstavlja

novi i potpuno individualni stil.

Literatura:

1. Rudolf Wittkower, Art and architecture in Italy 1600 – 1750, London, 1986.

2. Atlas arhitekture II, Povijest graditeljstva od romanike do sadašnjosti, Zagreb, 2000.

6