1

Pitanje uzročnosti u azbestnim predmetima – praksa

engleskih sudova

MIŠO MUDRIĆ, dipl.iur.

SAŽETAK:

U radu se daje pregledan osvrt na noviju englesku sudsku praksu

vezano uz azbestne sporove i pitanje odgovornosti za štetu. Uz

opći pregled temeljnih postulata ugovorne i izvanugovorne

odgovornosti za štetu, te metoda ustanovljavanja uzročnosti,

kako su uspostavljeni relevantnim sudskim presudama, razmatra

se primjena posebnih pravila za ustanovljavanje uzročnosti u

sporovima koji se tiču utjecaja azbesta na razvoj bolesti

mezoteliome. Pritom se posebice razmatraju presude u

predmetima Fairchild, Barker i Sienkiewicz, njihov međusobni

odnos, te njihov kumulativni utjecaj na daljnju englesku praksu u

sličnim sporovima.

Mišo Mudrić, Katedra za pomorsko i općeprometno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u

Zagrebu, Trg maršala Tita 3, 10000 Zagreb; Max Planck Research School for Maritime

Affairs, Max Planck Institute for Comparative and International Private Law, Hamburg, e-

mail: mmudric@pravo.hr.

2

UVOD

U posljednjih deset godina, engleski su sudovi razmatrali nekoliko predmeta

gdje se pojavilo pitanje odgovornosti osiguravateljskih kuća za isplatu štete žrtvama

izloženosti azbestu ili njihovim slijednicima. Kako znakovi oboljenja uslijed

izloženosti azbestu često nastupaju nakon proteka više desetljeća, pitanje uzročnosti

postaje izuzetno važno, jer primjena standardnih testova za ustanovljavanje uzročne

veze nailazi na poteškoće prilikom identificiranja mogućeg uzroka, te izbora

relevantnog uzroka između svih potencijalnih uzroka koji se tijekom dužeg

vremenskog razdoblja pojavljuju kao mogući. Dodatna poteškoća jest relativno malen

stupanj medicinskog shvaćanja utjecaja azbesta na zdravlje, te ograničeno poznavanje

raspona različitih vrsta oboljenja uslijed izloženosti azbestu, što dodatno otežava izbor

valjane pravne metode prilikom ustanovljavanja uzročnosti u takvim sporovima.

Kako se tužbeni zahtjevi često javljaju nakon proteka dužeg vremenskog perioda,

zahtjevi za isplatom osigurnine odnosno odštetni zahtjevi, često se postavljaju u

znatnim novčanim iznosima, što ponekad (odnosno često) kod osiguravateljskih kuća

stvara otpor protiv isplaćivanja osigurnine, odnosno, utječe na protivljenje mirnom

rješavanju sporova. Imajući na umu prethodno navedene razloge, engleski su sudovi

usvojili nekoliko važnih odluka koje diktiraju daljnji tijek sudovanja u azbestnim

predmetima.

3

Standardna praksa ustanovljavanja uzročnosti prema engleskom

pravu

Za razliku od europskih kontinentalnih pravnih sustava, koji pripadaju skupini

tzv. "civil law" pravnih sustava, engleski pravni sustav pripada skupini tzv. "common

law" pravih sustava, kod kojih izostaje sustavna kodifikacija pravnih normi, već su

pravni odnosi u velikom djelu regulirani putem relevantnih sudskih presuda. Iz tog

razloga, prilikom razmatranja engleskih pravnih rješenja u svezi azbestnih slučajeva,

potrebno je uz relevantne zakonodavne norme, veliku pažnju posvetiti relevantnim

sudskim sporovima iz kojih proistječe nekoliko bitnih odrednica rješavanja takvih

sporova, ali i tumačenje kodificiranih pravila. Pritom je potrebno voditi računa kako

pojam nepažnje u engleskom pravu poprima drugačije shvaćanje i tumačenje nego što

je to slučaj sa kontinentalnim sustavima. Dok je u kontinentalnim pravnim sustavima

pojam nepažnje uglavnom shvaćen kao jedan od elemenata koje je potrebno dokazati

kako bi se ustanovila bilo ugovorna ili izvanugovorna odgovornost, u engleskom

pravu pojam nepažnje (negligence) javlja se kod izvanugovorne odgovornosti za štetu

kao zaseban oblik odgovornosti (tort of negligence), te je shvaćen kao određeni

stupanj nepažljivog ponašanja, odnosno, izostanka pažljivog ponašanja, što dovodi do

povrede određene dužnosti pažnje.

Tako se prema relevantnoj engleskoj sudskoj praksi, kod ugovornih odnosa,

sukladno zaključku suda u Hadley v. Baxendale1 predmetu, odgovornost utvrđuje

kada je šteta koja je nastupila jednaka onoj šteti koja bi nastupila prilikom kršenja

sličnih ugovornih obveza, a ukoliko postoje određene specifične okolnosti, dodatan

uvjet koji se postavlja jest nužnost da je takva specifična okolnost tuženiku unaprijed

poznata odnosno predvidljiva (foreseeability)2. Kod izvanugovornih odnosa, sukladno

zaključku suda u Donoghue v. Stevenson3 predmetu, odgovornost se utvrđuje u

slučaju kršenja opće dužnosti dužne pažnje, odnosno u slučaju kada je tuženik bio

1 Hadley v. Baxendale, 9 Exch. 341 (1854).

2 Vidi općenito: J. Steele, Tort Law: Text, Cases, and Materials, (2007), str. 141 et seq.

3 Donoghue v. Stevenson, 1932, A.C. 562.

4

nepažljiv te uslijed svoje nepažnje prouzročio određenu štetu tužitelju, pod uvjetom

da uzrok takvoj šteti nije neznatan (too remote) te da je šteta nadoknadiva4.

Pitanje uzročnosti drugačije se utvrđuje u ugovornim i izvanugovornim

sporovima za naknadu štetu. Kod ugovornih odnosa, pitanje predvidljivosti štete

temelji se na spoznajama ugovornih stranaka u trenutku sklapanja pravnog posla5.

Uzročnost se ustanovljuje kroz dva standardna "testa" uzročnosti. Prije svega, tzv.

"causation in fact" zahtjeva primjenu engleske inačice latinskog modela conditio sine

qua non, poznatu kao "but for test", pri čemu se isključuju takve štete koje bi

nastupile neovisno o djelovanju tuženika. Nadalje, idući korak zahtjeva primjenu tzv.

"causation in law", odnosno preispitivanja je li šteta predvidljiva, pod uvjetom da

uzrok štete nije neznatan. Ukoliko je i dalje nejasno je li moguće ustanoviti relevantan

uzrok štete, primjenjuje se standardni test dvostruke vjerojatnosti (balance of

probabilities, odnosno, "more likely than not test"), pri čemu je potrebno dokazati

kako je određeni postupak doprinio nastanku štete u vjerojatnosti preko 50%6.

Kod izvanugovornih odnosa, također se primjenjuje "but for" metoda koji mora

pokazati je li tuženikova nepažnja nužan uzrok štete (necessary cause). Nadalje, tzv.

"Caparo test" (predmet Caparo Industries plc v Dickman7) zahtjeva istovremeno

ispunjavanje tri elementa odgovornosti: predvidljivost, neposrednost (proximity), te

udovoljavanje općim zahtjevima principa pravednosti i razumnosti. Po pitanju

neznatnosti uzroka, u predmetu Wagon Mound (No. 2)8, sud je ograničio doseg

tuženikove odgovornosti na slučajeve kada je bilo razumno predvidljivo kako će

nastupiti vjerojatna šteta (a ne bilo kakva šteta).

Kako u azbestnim predmetima štetne posljedice nastupaju nakon proteka dugog

vremenskog perioda, izbor između mogućnih vjerojatnih uzroka predstavlja veliki

4 Steele, op. cit., str. 139 et seq.

5 Vidi općenito: J.Beatson/A. Burrows/J. Cartwright, Anson's law of contract, (2010), str. 549

et seq.

6 Vidi općenito: C. Van Dam, European Tort Law, (2006), str. 275 et seq.

7 Caparo Industries plc v Dickman [1990] 2 AC 465, HL.

8 The Wagon Mound (No. 2) [1967] AC 617, [1966] 2 All ER 709.

5

izazov tužitelju prilikom dokazivanja relevantnog uzroka štete, pri čemu primjena

prethodno opisane standardne metode dvostruke vjerojatnosti postaje izuzetno

neprikladna9. Iz tog razloga su engleski sudovi, imajući na umu ranije naznačenu

treću pretpostavku "Caparo" metode, u azbestnim predmetima predvidjeli iznimku od

standardnog utvrđivanja postojanja uzročnosti.

9 Za općeniti pregled predmeta izloženosti azbestu i poratnih oboljenja, vidi: J. Stapleton,

Factual causation and asbestos cancers, L.Q.R. 2010, 126 (Jul), str. 351 et seq.

6

Relevantna sudska praksa

Predmet Fairchild

U predmetu Fairchild v. Glenhaven10, tuženik je bio izložen djelovanju azbesta

prilikom rada kod nekoliko poslodavaca, uslijed čega je obolio od mezoteliome.

Trenutačni stupanj medicinskog razumijevanja te bolesti ne dopušta precizno

utvrđenje točnog trenutka koji je prouzročio oboljenje11, ali se sa sigurnošću može

tvrditi kako mezotelioma nastupa uslijed djelovanja azbesta, što nužno dovodi do

zaključka kako je barem jedan od poslodavaca direktno odgovoran. Glavni argument

tuženika, osiguravatelja, svodio se na pitanje uzročnosti, odnosno, na nemogućnosti

da se među čitavim nizom poslodavaca kod kojih su tužitelji obavljali svoju

djelatnost, utvrdi kod kojeg je poslodavca izloženost azbestu dovela do štetnih

posljedica oboljenja, te na temelju toga ustanovi odgovornost osiguravatelja pojedinih

poslodavaca. Uslijed toga, i zbog nemogućnosti da se primjenom prethodno opisanih

metoda ustanovljenja uzročnosti dođe do zadovoljavajućeg rezultata, Dom lordova,

današnji Vrhovni sud, predvidio je iznimku od standardnih metoda ustanovljenja

uzročnosti, te usvojio novo pravilo prema kojem je kod slučajeva mezoteliome

dopušteno tužitelju potraživati naknadu štete od bilo kojeg ranijeg poslodavca

(tuženika) koji je doprinio povećanju rizika od oboljenja od mezoteliome, ukoliko

tužitelj može dokazati kako je tuženik doprinio povećanju rizika oboljenja od te

bolesti uslijed nedovoljnog ulaganja dužne pažnje u osiguravanju sigurnih radnih

uvjeta12.

10 Fairchild v Glenhaven Funeral Services Ltd (t/a GH Dovener & Son) [2002] UKHL 22;

[2003] 1 A.C. 32 (HL).

11 Više o problematici pravnog utvrđenja uslijed nedovoljne medicinske istraženosti, vidi: K.

Amirthalingam, Causation, risk and damage, L.Q.R. 2010, 124 (Apr), str. 162 et seq.

12 Pritom se Vrhovni sud uvelike oslanjao na odluke suda u: Bonnington Castings Ltd v

Wardlaw [1956] A.C. 613 HL, te u: McGhee v National Coal Board [1973] 1 W.L.R. 1 HL,

gdje je, ukratko, tuženik, dugogodišnji zaposlenik u ciglani, uslijed nepostojanja adekvatnih

sanitarnih uvjeta u tvornici, obolio od rijetke vrste kožne bolesti pripisive utjecaju

nusproizvoda obrade cigle.

7

Predmet Barker

U predmetu Barker v Corus13, sud je potvrdio prethodno opisano pravilo iz

Fairchild predmeta, ustvrdivši kako je Fairchild pravilo također primjenjivo u

slučajevima kada činjenično stanje nije u potpunosti identično te kada se uz izloženost

azbestu tijekom obavljanja djelatnosti kod poslodavca javljaju vremenski periodi

izloženosti azbestu tijekom obavljanja drugih aktivnosti. Pritom je sud, pod dojmom

kako se Fairchild pravilo može potencijalno primijeniti i na takve tuženike koji nisu

doprinijeli šteti, dodatno ustvrdio kako je tužitelj dužan točno identificirati svakog

tuženika odnosno njegovog osiguravatelja, što je u praksi bitno otežalo uspjeh

tužitelja u sporu, imajuću na umu praktične poteškoće pri prikupljanju točnih

informacija (primjerice, građevinski radnici koji tijekom 30 godina rade na velikom

broju građevinskih projekata kod velikog broja građevinskih poduzetnika), te

činjenicu kako takvo tumačenje zahtjeva ograničenje odgovornosti sukladno

proporcionalnom udjelu pojedinog tuženika u povećanju rizika14. Problem je

naknadno razriješen kroz relevantne odredbe Odštetnog zakona (vidi: infra).

13 Barker v Corus UK Ltd [2006] UKHL 20; [2006] 2 A.C. 572 (HL).

14 Više o samom predmetu, te njegovom utjecaju na odluku iz Fairchild predmeta, vidi: A.

Kramer, Smoothing the rough justice of the Fairchild principle, L.Q.R. 2006, 122 (Oct), str.

547 et seq.

8

Predmet Sienkiewciz

U predmetu Sienkiewicz v Greif15, tužiteljica Sienkiewicz podnijela je tužbeni

zahtjev za odštetu radi smrti svoje majke koja je 2006. godine umrla od posljedice

bolesti mezoteliome. Preminula je radila kao zaposlenica u tuženikovoj tvornici (od

1966. do 1984. godine), gdje je, u sklopu obavljanja svojih dužnosti, bila izložena

azbestu, te naknadno, uslijed azbestne prašine koja je u širem prostoru tvornice

nastajala kao nusproizvod proizvodnje čeličnih bubnjeva, oboljela od mezoteliome.

Tuženik se tijekom postupka pozivao na pomanjkanje potrebnog stupnja

vjerojatnosti postojanja uzročne veze između utjecaja azbestne prašine u prostorima

tvornice i oboljenja od mezoteliome, te nastavno ustvrdio kako je mezotelioma

nastupila uslijed djelovanja nepoznatog uzroka. Prvostupanjski sud je odbio navedenu

tvrdnju, zaključivši kako je preminula bila izložena azbestnoj prašini na radnom

mjestu, te kako je njezina izloženost direktna posljedica kršenja tuženikove obveze na

dužnu pažnju u svezi osiguravanja sigurne radne okoline, temeljem izvanugovorne

obveze ulaganja dužne pažnje, ali i zakonske obveze ulaganja dužne pažnje. Ujedno

je prvostupanjski sud utvrdio kako preminula nije bila izložena azbestu na drugim

(kasnijim) radnim mjestima, te da je njezina izloženost azbestu prilikom obavljanja

djelatnosti kod tuženika jasno doprinijela povećanju rizika oboljenja od mezoteliome.

Tuženik je nadalje tvrdio kako je izloženost azbestu na radnom mjestu bila

minimalna, i kao takva, bitno manja od izloženosti azbestu u širem okolišu (izvan

prostora radnog mjesta), te da je na tužitelju teret dokazivanja u smislu dokazivanja

jasnih pokazatelja kako je vjerojatnost oboljenja od mezoteliome uslijed izloženosti

azbestu na radnom mjestu veća od vjerojatnosti oboljenja od mezoteliome uslijed

izloženosti azbestu u širem okolišu, odnosno, izvan prostora tvornice i povezanih

radnih objekata. Pritom je tuženik ustvrdio kako vjerojatnost oboljenja od

mezoteliome mora biti barem dvostruko veća kako bi postala pravno relevantna,

pozivajući se na zaključke suda u predmetu Jones v Metal Box16, gdje je sud prihvatio

15 Sienkiewicz v Greif (UK) Ltd [2009] EWCA Civ 1159; [2010] Q.B. 370 (CA (Civ Div));

[2011] UKSC 10.

16 Jones v Metal Box Ltd., Unreported, January 11, 2007, potvrđeno u: Novartis Grimsby Ltd

v Cookson [2007] EWCA Civ 1261.

9

tužbeni zahtjev nakon što je tužitelj sa uspjehom dokazao kako je izloženost azbestu

na prostoru radnog mjesta više nego dvostruko povećala vjerojatnost oboljenja od

mezoteliome, u usporedbi sa izloženosti azbesta na prostoru izvan radnoga mjesta.

Tuženik je dakle predviđao primjenu standardne metode provjere uzročnosti, kako je

opisano u ranijem tekstu17.

Prvostupanjski sud je ustvrdio kako je stupanj vjerojatnosti oboljenja od

mezoteliome uslijed izloženosti azbestu na radnom mjestu bio 18% veći u usporedbi

sa stupnjem vjerojatnosti prisutnom na prostoru izvan radnoga mjesta. Sukladno

tome, a kako nije ispunjen uvjet iz predmeta Jones v Metal Box u pogledu

izvanugovorne odgovornosti za štetu, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev.

Tužitelj se žalio na prvostupanjsku presudu pri čemu je ustvrdio kako je za

uspjeh u sporu dovoljno dokazati kako je stupanj izloženosti azbestu, i sukladno tome

rizik oboljenja od mezoteliome, veći nego minimalan, kako je prvostupanjski sud

pogrešno pristupio utvrđivanju uzročnosti, te kako prvostupanjski sud nije prilikom

izricanja presude uvažio relevantnu praksu i odredbe Odštetnog zakona iz 2006.

godine (vidi: infra).

Žalbeni sud je prihvatio tužiteljevu tvrdnju u svezi protivljenja standardnoj

praksi koja bi, u smislu tužiteljevog tereta dokazivanja, zahtijevala dokazivanje

dvostruke vjerojatnosti odnosno dvostrukog povećanja rizika od, uslijed izloženosti

azbestu, oboljenja od mezoteliome, te zaključio kako se na predmetni slučaj

primjenjuje takvo pravilo po pitanju utvrđivanja uzročnosti po kojem je dovoljno

dokazati (teret dokazivanja je na tužitelju) kako je izloženost azbestu povećala rizik

oboljenja18, pri čemu se žalbeni sud pozvao na zaključak suda u predmetu Fairchild,

te na odredbu odsjeka 3, članka 1., točke (d) Odštetnog zakona19.

17 Kao potvrdu tog principa, vidi predmet: XYZ & others v. Schering Healthcare Ltd [2002]

EWHC 1420.

18 Pri čemu je bitno da je predmetno povećanje veće od minimalnog, sukladno zaključku suda

u predmetu: Rolls Royce Industrial Power (India) Ltd v Cox [2007] EWCA Civ 1189.

19 Compensation Act 2006, Chapter 29, Section 3, Mesothelioma: damages, UK ST 2006 c 29

Pt 1 s 3.

10

Relevantne odredbe Odštetnog zakona uređuju odgovornost odgovorne osobe u

slučaju kada se ispune slijedeći uvjeti: dokazivo je da je temeljem izvanugovorne

odgovornosti za štetu zbog nepažnje ili temeljem kršenja zakonske obveze (breach of

statutory duty) odgovorna osoba uzrokovala ili učinila vjerojatnim (povećanje rizika)

izloženost azbestu druge osobe; da je ta druga osoba, uslijed prethodno opisane

izloženosti, oboljela od mezoteliome; te, kada nije moguće jasno utvrditi je li

posljedica oboljenja od mezoteliome nastupila uslijed prethodno opisane izloženosti

ili nekog drugog uzroka20.

Prigovor tuženika koji se sastojao od tvrdnje kako je Fairchild pravilo

primjenjivo samo u takvim slučajevima gdje je riječ o nepažljivom postupanju više

poslodavaca, i gdje je moguće štetne posljedice pripisati takvom nepažljivom

postupanju, nije prihvaćen. Naime, prihvaćanje tog prigovora značilo bi nemogućnost

primjene Fairchild pravila u svim takvim predmetima gdje se uz izloženost azbestu

na radnom mjestu javlja i izloženost azbestu izvan radnog prostora, što bi potaknulo

gotovo svakog tuženika da putem stručnih vještačenja ustanovi prisutnost azbesta u

okolišu, i na taj način osigura primjenu strožeg pravila uzročnosti (standardno

pravilo). U predmetnom postupku, žalbeni je sud kao relevantnim uzeo odredbu ranije

navedenih pravila iz Odštetnog zakona, po kojem je dovoljno učiniti vjerojatnim

povećanje rizika kako bi se utvrdila odgovornost - pravilo koje vrijedi kao iznimka u

odnosu na standardno pravilo po pitanju utvrđenja uzročne veze. Pritom je žalbeni sud

dodatno utvrdio kako je pitanje temelja odgovornosti - izvanugovorne ili ugovorne –

odnosno, uzroka koji potječe iz izvanugovornog i ugovornog odnosa, irelevantno u

svezi primjene Fairchild pravila. Shodno tome, eventualno dokazana činjenica u

postupku koja bi ukazivala na postojanje rizika od azbesta u širem okolišu ili na

drugom radnom mjestu, ne umanjuje odgovornost tuženika (poslodavca) koji je

doprinio povećanju rizika od oboljenja uslijed djelovanja azbestoze.

Nadalje, odluka žalbenog suda također je poništila praksu uspostavljenu u

Barker predmetu, prema kojem se odgovornost utvrđivala proporcionalno (vidi:

20 Više o relevantnim odredbama u kontekstu doprinosa povećanju rizika, vidi: T.D.C.

Bennett, Material increase in risk of mesothelioma under section 3 of the Compensation Act

2006, P.N. 2009, 25(4), str. 210 et seq.

11

supra). Temeljem odluke žalbenog suda, pod uvjetom da se ispune svi uvjeti određeni

u relevantnom dijelu Odštetnog zakona, tuženik će odgovarati za cijelu štetu, a ne

samo za proporcionalni dio.

U postupku pred Vrhovnim sudom21, tuženik je ustvrdio kako se Fairchild

pravilo ne bi trebalo primjenjivati u postupku koji se vodi protiv samo jednog

tuženika, ponavljajući ranije zahtjeve u svezi primjene pravila dvostruke vjerojatnosti.

Vrhovni sud je odbacio žalbu po obje točke, te potvrdio zaključke žalbenog suda.

21 Vidi također presudu u: Knowsley Metropolitan Borough Council v Willmore [2009]

EWCA Civ 1211; [2011] UKSC 10.

12

ZAKLJUČAK

Praksa ustanovljavanja uzročnosti u azbestnim sporovima uspostavljena u

Fairchild predmetu, te potvrđena (i proširena) u Sienkiewicz predmetu, naklonjena je

poziciji tužitelja u sporu, te stavlja tuženike, prvenstveno osiguravateljske kuće, u

puno težu pravnu poziciju nego što je to slučaj prilikom primjene opće standardne

prakse ustanovljavanja uzročnosti. Neovisno o postojanju jednog ili više tuženika,

odnosno, jedne ili više odgovornih osoba, te neovisno o postojanju više potencijalnih

uzroka, a uslijed nedovoljnog stupnja znanstvene spoznaje na polju medicinskog

shvaćanja utjecaja azbesta na zdravlje te modaliteta oboljenja od mezoteliome uslijed

izloženosti azbestu, engleska sudska praksa dozvoljava iznimku od općeg pravila

ustanovljavanja uzročnosti po kojem je potrebno dokazati dvostruku vjerojatnost

nastanka štete usred tuženikovog postupanja, putem utvrđivanja odgovornosti

tuženika u slučajevima gdje je tuženikovo postupanje doprinijelo nastanku štete.

Može se, u svezi relevantnosti usvojenih odluka, zaključiti, a imajući na umu

činjenicu kako se najveći broj tužbenih zahtjeva za naknadu štete u svezi azbestnih

sporova tek očekuje, kako će utjecaj tako uspostavljene sudske prakse biti izrazit,

kako po pitanju nastojanja žrtava i njihovih slijednika da osiguraju pravične odštete,

tako i po pitanju nastojanja osiguravateljskih kuća u osmišljavanju modificiranih

općih uvjeta poslovanja koji bi ponudili nove mogućnosti preventivnih pravnih

lijekova u sličnim i povezanim slučajevima.

13

LITERATURA

Knjige i članci

J. Steele, Tort Law: Text, Cases, and Materials, (2007)

J.Beatson/A. Burrows/J. Cartwright, Anson's law of contract, (2010)

C. Van Dam, European Tort Law, (2006)

J. Stapleton, Factual causation and asbestos cancers, L.Q.R. 2010, 126 (Jul)

K. Amirthalingam, Causation, risk and damage, L.Q.R. 2010, 124 (Apr)

A. Kramer, Smoothing the rough justice of the Fairchild principle, L.Q.R. 2006, 122

(Oct)

T.D.C. Bennett, Material increase in risk of mesothelioma under section 3 of the

Compensation Act 2006, P.N. 2009, 25(4)

Slučajevi

Hadley v. Baxendale, 9 Exch. 341 (1854)

Donoghue v. Stevenson, 1932, A.C. 562

Caparo Industries plc v Dickman [1990] 2 AC 465, HL

The Wagon Mound (No. 2) [1967] AC 617, [1966] 2 All ER 709

Fairchild v Glenhaven Funeral Services Ltd (t/a GH Dovener & Son) [2002] UKHL

22; [2003] 1 A.C. 32 (HL)

Bonnington Castings Ltd v Wardlaw [1956] A.C. 613 HL

McGhee v National Coal Board [1973] 1 W.L.R. 1 HL

Barker v Corus UK Ltd [2006] UKHL 20; [2006] 2 A.C. 572 (HL)

Sienkiewicz v Greif (UK) Ltd [2009] EWCA Civ 1159; [2010] Q.B. 370 (CA (Civ

Div)); [2011] UKSC 10

Jones v Metal Box Ltd., Unreported, January 11, 2007

Novartis Grimsby Ltd v Cookson [2007] EWCA Civ 1261

XYZ & others v. Schering Healthcare Ltd [2002] EWHC 1420

Rolls Royce Industrial Power (India) Ltd v Cox [2007] EWCA Civ 1189

Knowsley Metropolitan Borough Council v Willmore [2009] EWCA Civ 1211;

[2011] UKSC 10

14

Naslov i sažetak na engleskom

The Issue of Causality in Asbestos related Cases

– the Practice of English Courts

MIŠO MUDRIĆ, LL.B.

ABSTRACT:

The Paper delivers an overview of the recent English

court practice in connection to the asbestos related cases

and the issue of liability in damages. With reference to the

general contractual and non-contractual liability rules

and methods to determine the causation, as established by

the relevant court precedents, the Paper is primarily

focused on the application of special rules concerning the

determination of the causal link in cases that concern the

impact of asbestos on the contraction of mesothelioma.

Three major court cases - Fairchild, Barker and

Sienkiewicz – are further analyzed, in order to determine

their interoperability and a cumulative impact on further

practice in similar cases.

Mišo Mudrić, Academic Assistant, Department for Maritime and Transport Law,

Faculty of Law, University of Zagreb, Trg maršala Tita 3, 10000 Zagreb; Max Planck

Research School for Maritime Affairs, Max Planck Institute for Comparative and

International Private Law, Hamburg, e-mail: mmudric@pravo.hr.