Plemkinja među pticama: vlastelica · Lika, Goran, Istra, Dalmatinka, Dobra, Nada, Stanka, Velja. Na žalost, sve te sorte danas praktič-no ne možemo naći u proizvodnji, niti

u g r o ž e n e v r s t e

Vlastelica (Himantopus himanto-pus) se među europskim pticama izdvaja osebujnim izgledom: na toj živopisno obojenoj ptici ističu se neobično duge, crvene noge kojima vješto gaca po plićinama. Znameni-ti zoolog Juraj Kolumbatović navo-di 1885. da je ime vlastelica dobila zato „...što je vitka i otmena uzrasta, a ponosna vladanja kao neka plem-kinja među pticama“. Mužjak ima cr-na leđa, dok kod ženke prevladava smeđa nijansa.

Glasanje joj je raznoliko: izmjenju-ju se „krit, krit, krit...“, slično sabljarki i vivku, te „krre“ poput riječnoga gale-ba ili „kje“ poput crne čigre.

Vlastelice obitavaju uz plitke slat-ke, bočate ili slane vode: močvare, lagune, riječna ušća, plitka jezera, ta-ložnice, ribnjake i solane. Poput dru-gih ćurlina, hrane se po plićinama, a hranu skupljaju brzim kljucanjem s površine blata, biljaka ili iz vode.

Hrane se pretežno vodenim bes-kralježnjacima (vodeni kukci i njihove ličinke, školjkaši, puževi, račići i slično). Hvataju punoglavce i sitne ribe, katkad jedu i sjemenke. Najveća dubina na

kojoj se mogu hraniti je 20 cm, a po-gotovo je za ptiće važno da na staništu ima sasvim plitkih površina.

Vlastelice su vrlo druževne. Izvan sezone gniježđenja zadržavaju se u malim jatima, najčešće 5 do 10 pti-ca, a često se uključuju u mješovita jata s drugim ćurlinima. Rijetko su samotne. Na odmorištima se znaju okupljati u veća jata. Gnijezde se u kolonijama od 10 do 40 parova. Mo-nogamne su, a veza između partnera traje jednu sezonu.

Gnijezdo grade na golom tlu, na otočićima ili sprudovima okruženima plitkom vodom, katkad i na suhom tlu. Gradnja gnijezda, ležanje na jajima i podizanje mladih zadaća je obaju ro-ditelja. U leglu su obično četiri jaja koja se izlegu za 22-23 dana, a ptići postaju samostalni za dva do četiri tjedna.

U Hrvatskoj su se vlastelice počele gnijezditi tek potkraj 20. st., a i danas su malobrojne gnjezdarice na samo nekoliko lokaliteta. Najveće gnjezdište su taložnice Sladorane kod Virovitice gdje se na maloj površini redovito

Plemkinja među pticama: vlastelicaŽivopisna ptica crvenih nogu zahvaljujući otmjenosti zaslužuje ime koji nosi. U nas se gnijezdi još samo 50 parova, zbog čega ima status „kritično ugrožene“ vrste.

Vlastelice se hrane po plićinama, a hranu skupljaju brzim kljucanjem.

2/10 g 21

BIORAZNOLIKOSTI

PRIP

ReM

Io: D

ržav

ni z

avod

za

zašt

itu

prir

ode

SN

IMIo

: Iva

n Lo

lić

IZVo

R: C

rven

a kn

jiga

ptic

a

U 2010., koju je UN proglasio Godinom

biološke raznolikosti, GEO će diljem svijeta,

pa i u Hrvatskoj, isticati nužnost očuvanja vrsta.

I dalje pratite naše te-me i akcije.

gnijezdi oko 15 parova. Redovito se gnijezde na ninskim solanama, a spo-radično na širem području Podunavlja i donjeg Podravlja te na ušću Neretve. Ukupna gnijezdeća populacija u Hrvat-skoj ne prelazi 50 parova te ima status „kritično ugrožena“. Kao preletnica zadržava se u priobalju, ali je također rijetka te je znatno brojnija za proljet-ne nego za jesenske selidbe.

Razlozi ugroženosti su nestajanje prostranih plitkih močvarnih područ-ja, uništavanje muljevitih i pjeskovi-tih morskih obala, lov i krivolov, turi-zam i rekreativne aktivnosti.

Potrebne zaštitne mjere uključuju očuvanje preostalih pogodnih stani-šta (solane, muljevite i pjeskovite morske obale, močvarna područja, šaranski ribnjaci), istraživanja i pra-ćenje te vrste.

22 g 3/10

g o d i n a b i o r a z n o l i k o s t i

Krumpir je drevna kultura koja potječe s Anda u Južnoj Ame-rici, gdje je bio jedna od naj-

važnijih uzgojnih kultura starih Inka, Maya i Azteka. Sredinom 16. stoljeća krumpir je prenesen u Europu, naj-prije u Španjolsku i Irsku, pa ubrzo u ostatak Europe. Vrlo je zanimljivo da se stoljećima nije uspio udomiti u europskoj poljoprivredi, dapače zabilježene su prave krumpirske bu-ne, odnosno pobune seljaka koji ga nisu htjeli saditi. Međutim, kad je od sredine 18. stoljeća počeo masovan uzgoj, posebno za vojničku hranu, postao je iznimno omiljena i važna kultura. Kod nas se krumpir – ili, kako naša starija literatura navodi, korun ili krtola – pojavio upravo sredinom 18. st., a proizvodnja se uspostavila do kraja tog stoljeća. Od 1784. do 1793. strogu naredbu o uzgoju krumpira provodi veliki župan Varaždinske žu-panije Aleksandar Erdödy, nakon što je u toj županiji zavladala velika glad.

Ipak, od pojave krumpira u Dal-maciji 1767. godine proizvodnja se stalno povećava te tridesetih go-dina 20. stoljeća premašuje 8000 hektara. Neki naši krajevi, kao što su Međimurje, varaždinsko i ogulinsko područje te Ravni kotari i Vrana u Dalmaciji, prepoznatljivi su po krum-piru. Glasovita je i kvaliteta ličkoga krumpira, pa biokovskog, proizve-denog u visokoplaninskim docima.

Stoljećima se uzgajaju tradicio-nalne sorte za koje je teško sa sigur-nošću navesti podrijetlo. Kod nekih je sigurno riječ o starim inozemnim

sortama koje su u nas dobile domaće ime, ali kod nekih je zbog klimatskih, edafskih te proizvodnih uvjeta došlo do određenih modifikacija i stvaranja određenih zasebnih populacija, od-nosno sorti. U Dalmaciji i Hercegovini uzgajaju se bilać, ruževac, počiteljka, škuljevac, dubrovačka bjelka, na lič-kom području glasoviti lički plavac, plave boje kore; koravac, talijanka i na području Perušića bijeli. Ivanjski krumpir uzgaja se u Istri, a u konti-nentalnoj Hrvatskoj krmećak ili svinj-ščak, rožnjak ječmenac, rogač, daru-varski, đakovački i drugi. Na posljetku, naši su selektori, osobito u Zavodu za krumpir u Staroj Sušici u Gorskom ko-taru, stvorili domaće sorte krumpira: Lika, Goran, Istra, Dalmatinka, Dobra, Nada, Stanka, Velja.

Na žalost, sve te sorte danas praktič-no ne možemo naći u proizvodnji, niti

Stare sorte krumpira u HrvatskojDonesen je iz Južne Amerike, no s vremenom je zbog klimatskih, edafskih te proiz-vodnih uvjeta došlo do modifikacija i stvaranja zasebnih populacija domaćih sorti.

Iako se ističu odličnim okusom, na našim je tržnicama teško naći domaće sorte.

ih možemo kupiti na tržnici ili u proda-vaonici jer dominiraju isključivo sorte iz Nizozemske, Njemačke i drugih europ-skih država: Jaerla, Bintje, Cleopatra, Kondor, Monalisa, Asterix i druge.

Sigurno je da se mnoge od na-ših tradicijskih i novostvorenih sorti ističu kvalitetom, posebno odličnim okusom. Naše izvorno bogatstvo sorti krumpira genski je bazen svoj-stava koja mogu već sutra biti izni-mno važna u svijetu u kojem se sve više gubi genska bioraznolikost kao osnova za prilagodbu na sutrašnje klimatske promjene, biljne bolesti i genetički izmijenjene organizme. Nadajmo se da ćemo obnoviti pro-izvodnju nekih od tih sorti i stvoriti prepoznatljive prehrambene proi-zvode na osnovi domaće tradicije i znanja, kao osnovu konkurentne poljoprivrede i turizma.

Bioraznolikost za razvoj

Napisao i snimio: Roman Ozimec

Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coast projektom

Bioraznolikost.indd 22 23.2.2010 12:14:33

Mekousna (Salmothymus obtusirostris) jedna je od najvećih pastrvskih vrsta

jadranskog slijeva, čak su nađeni pri-mjerci i duži od 70 cm. Kratka glava nalazi se na vretenastu tijelu. Usta su joj mala s iznimno mesnatim usnama, zubi maleni, a često ih i nema. Tijelo joj je prekriveno sitnim ljuskama, a boja varira od sive do zlatne, dok joj je trbuh bijele boje. Iza glave ima crne mrlje dok se crveno-narančaste pruža-ju od glave do repne peraje.

Mekousna se mrijesti na tempera-turama iznad 10 Celzijevih stupnje-va, tijekom veljače i ožujka, a katkad i do svibnja, i to uglavnom noću. Žen-ke na šljunkovitu dnu iskopaju trlo (mrijesne jame) pa odlažu jajašca, koja mužjaci oplođuju.

Živi u jatima te nastanjuje čiste i hladne krške vode bogate kisikom. Noćni je tip, pa se tijekom dana skri-va među vodenim biljem i u sjeni, a noću izlazi u potragu za hranom. Hrana mekousne su razni sitni vo-deni beskralješnjaci, najčešće ličinke vodenih kukaca i račići.

Mekousna je endemična vrsta ri-jeka jadranskog slijeva. Postoji pet prirodnih populacĳa u rijekama Krki, Jadru, Vrljici, Neretvi s pritocima i Zeti (Crna Gora). Duga međusobna izo-liranost tih populacija dovela je do nastajanja očitih razlika među njima. Zbog toga ih neki stručnjaci dĳele i na zasebne podvrste: neretvanska mekousna (S. o. oxyrhyncus), zlousta (S. o. krkensis), solinska mekousna (S. o. salonitana) i mekousna iz rĳeke Ze-

te (S. o. zetensis). Njihov status još nije razriješen te je predmet istraživanja.

Nekad se od veljače do travnja ci-jela rijeka Vrljika bijeljela od pijeska i šljunka iskopanih trla, „ljubavnih gnijezda“ mekousne. Danas više nije tako; zbog snažnog i neprestanog čovjekova pritiska broj mekousne se osjetno smanjio. Krivolov, osobito različitim zabranjenim ribolovnim alatima i sredstvima kao što su pod-vodna puška, vrše, mreže i dinamit, jedan je od glavnih razloga ugro-ženosti te vrste. Velik je problem to što krivolovci i u doba mrijesta po-stavljaju vrše i u njih love mekousne prije nego što su se izmrijestile. Razni vodnotehnički zahvati i unos stranih invazivnih vrsta također ugrožavaju njen opstanak u našim rijekama.

Sve su to razlozi zbog kojih su mekousne danas kritično ugrožene

Tajanstvena riba krških rijekaŽivi u čistim krškim rijekama, skriva se danju, a noću izlazi u potragu za hranom. No ni „noćni život“ mekousnu nije skrio od najopasnijeg neprijatelja – čovjeka.

Zbog krivolova, mekousna je danas na popisu kritično ugroženih vrsta u Hrvatskoj.

3/10 g 23

i strogo zaštićene u Hrvatskoj, osim solinske mekousne koja je u kate-goriji osjetljivih i stoga je zaštićena. Upravo su zbog mekousne rijeka Vrljika 1971., a rijeka Jadro 1984. go-dine zaštićene u kategoriji posebnog ihtiološkog rezervata.

BIORAZNOLIKOSTI

Bioraznolikost za razvoj Upoznajmo da bismo zaštitili

Pripremio: Državni zavod za zaštitu prirode

Fotografija: Aljoša Duplić


20 g 4/10


Opstanak domaćih pasmina i sorti nije samo domoljub-no ili lokalpatriotsko pitanje

nego i pitanje očuvanja cjelokupne biološke raznolikosti Hrvatske. Nai-me, sukladno Konvenciji o biološkoj raznolikosti donesenoj na Konfe-renciji Ujedinjenih naroda o okoli-šu i razvitku 1992. godine u Rio de Janeiru, biološku raznolikost ne čini samo divlja flora i fauna, odnosno ekološki sustavi, nego i priroda koju je čovjek tijekom povijesti na bilo koji način promijenio te uzgojem i odabirom određenih svojstava prila-godio svojim potrebama. Dužnost je svake potpisnice, pa tako i Hrvatske, katalogizacija cjelokupne vlastite bi-ološke raznolikosti i njeno očuvanje.

Hrvatska je domovina iznimno ve-likog broja pasmina, njih oko pedeset, dok je broj izvornih sorti kulturnog bi-lja barem trostruko veći. Taj velik broj zahvaljujemo kako krajobraznoj razno-vrsnosti tako i burnom povijesnom razvoju. Posebno je važan utjecaj Sredozemlja i Podunavlja, te gorske, odnosno krške, dinarske Hrvatske.

Na žalost, osim samih sorti i pa-smina, sve su ugroženija i staništa tradicionalnih vrtova, voćnjaka, oranica, maslinika i vinograda jer moderna, industrijska poljoprivreda zahtijeva velike proizvodne cjeline kod kojih nema mjesta za zajednice koje se razvijaju uz manje, mozaič-no raspoređene površine: travnja-ke, šumarke, međe, poljske putove, pašnjake i lokve. Intenzivna primjena koncentriranih mineralnih gnojiva i

pesticida potrebna za moderne sorte i hibride, bitno smanjuje raznolikost prateće faune, ali i flore.

U isto vrijeme za naša posebno zahtjevna i raznovrsna područja stvorene su neke iznimne pasmine i sorte: istarsko govedo, lička buša, paška pramenka, turopoljska svinja, dalmatinski pas, zagorski puran, crna slavonska svinja, turopoljski luk, vu-kovarska lubenica, endivija, petrinj-ski ozimi češnjak, konavoska bro-kula, varaždinsko zelje, zagrebačka rabarbara, pšenica brkulja, kukuruz tvrdunac, plavac mali, pošip, maslina oblica i brojne druge.

Ne samo da bogatstvo kultivara povećava biološku raznolikost Hr-vatske nego je sastavni dio agrobi-oraznolikosti i prateća flora i fauna. Veća je stoka dio prirodnog plijena naših najvećih predatora: medvjeda,

Bioraznolikost pasmina i sortiPosljednjih stotinjak godina naše stare sorte kulturnog bilja te pasmine domaćih životinja ubrzano nestaju.

Bez domaćih životinja naši preci ne bi preživjeli. Mnoge su izvorne pasmine već izumrle.

vuka i risa, ali i bjeloglavog supa, a rijetke su danas zemlje u Europi koje se kao Hrvatska mogu pohvaliti da ih još imaju. Naše su domaće životinje domaćini brojnih endoparazita, ek-toparazita i napasnika. Iako nam se čini da bi ih trebalo trajno istrijebiti, i oni čine našu biološku raznolikost. I ostaci biljaka i domaćih životinja te njihov izmet hrana su brojnim dru-gim nekrofilnim, saprofitnim i pre-datorskim vrstama gljiva i kukaca, ali posljedično i lastavicama, muha-ricama, pčelaricama, šišmišima, ža-bama... Na posljetku, stare pasmine domaćih životinja i sorte kulturnog bilja sastavni su dio krajobraza i sta-ništa, čak simbol pojedinoga našega kraja, ali i nezaobilazan dio naše ga-stronomske i druge ponude te po-tencijal za stvaranje prvorazrednih izvornih proizvoda.


Napisao: Roman OzimecSnimio: Stipe Surać

Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt projektom


Kockavica (Fritillaria meleagris L.) prelijepa je biljka, pravi uukras proljetnih livada. U

rano se proljeće razvija iz lukovice i može narasti do 30 cm visine. Njena tanka stabljika na vrhu nosi cvijet, ispod kojeg je naizmjenično pore-dano nekoliko dugih i uskih listova. Cvjetovi su građom tipični za poro-dicu ljiljana (Liliaceae), ali su oblikom i bojom specifični: veliki su i teški, zbog čega vise te su crveno-smeđe do purpurno obojeni, sa svjetlijim i tamnijim šarama. Te šare tvore uzo-rak šahovnice, od čega potječe i hr-vatski naziv za tu vrstu – kockavica. Cvjetovi su uglavnom pojedinačni, no katkad ih se na jednoj stabljici može pronaći dva ili više. Pojavljuju se tijekom ožujka i travnja, a oprašu-ju ih bumbari i pčele. Osim sjemen-kama, koje se razvijaju u uspravnim plodovima tobolcima, kockavica se može razmnožavati i vegetativno, odnosno lukovicama.

Kockavica po-činje cvjetati tek nakon pet do osam godina te može doživjeti starost od čak 30, a vjerojatno i više godina. Otrov-na je, pogotovo za sisavce.

Stanište koc-kavice uglavnom su vlažne livade, a rjeđe raste i u svi-jetlim, otvorenim i vlažnim šikarama i

šumama. Rasprostranjena je na po-dručju središnje, sjeverne i sjeveroi-stočne Hrvatske, uz nekoliko izolira-nih nalazišta na Velebitu.

Kao osjetljiva vrsta (VU), kocka-vica je uvrštena u Crvenu knjigu vaskularne flore Hrvatske te je kao takva strogo zaštićena temeljem Zakona o zaštiti prirode. Ugrožena je zbog gubitka vlažnih livada na kojima raste. Ta staništa nestaju zbog lošega čovjekova djelovanja, što uključuje melioraciju i urbaniza-ciju te pretvaranje zemljišta u ora-nice. S druge strane, ta su staništa ugrožena i prirodnim procesima zaraštavanja drvenastom vegetaci-jom zbog prestanka košnje i ispaše te zapuštanja livada.

Ukras proljetnih livada: kockavica Kao posljedica prestanka košnje i ispaše, zapuštanja livada, melioracije te urbanizacije staništa kockavice nestaju, a s njima i ta prekrasna biljka.

Šare na cvijetu inspirirale su hrvatski naziv ove predivne vrste - kockavica.

4/10 g 21

Praćenje stanja (monitoring) koc-kavice za osnovne i srednje škole Projekt Praćenje stanja kockavice po-krenut je 2005. godine. Ove godine Dr-žavni zavod za zaštitu prirode, u surad-nji s javnim ustanovama za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima nekoliko županija namjerava u moni-toring kockavice uključiti i one škole koje u akciji dosad nisu sudjelovale.

Kako bi se olakšao terenski rad, a prikupljanje podataka o kockavici ujednačilo, Državni zavod za zaštitu prirode održava stručne radionice o inventarizaciji i praćenju stanja flore namijenjene učiteljima biologije koji se žele uključiti u prebrojavanje koc-kavice. Akcija se svake godine odr-žava tijekom ožujka i travnja, a škole ispunjene obrasce s terenskim poda-cima dostavljaju u Državni zavod za zaštitu prirode.

Cilj je projekta uspostava praće-nja stanja (monitoringa) te ugrože-ne vrste prikupljanjem podataka o veličini njenih populacija prebroja-vanjem jedinki na plohama odre-đenih površina. Temeljem dosad prikupljenih podataka o nalazištima i veličini populacija, planira se izrada akcijskog plana za zaštitu kockavice.

Uključite se i vi u akciju prebrojavanja kockavice!Priključite se akciji inventarizacije i praćenja stanja kockavice i tako pri-donesite očuvanju te ugrožene vrste!

Više možete doznati na www.dzzp.hr ili molimo kontaktirajte: Igor Boršić, tel: 01 5502 946, e-mail: [email protected] BIORAZNOLIKOSTI



Fotografija: Igor Boršić, DZZP


20 g 5/10


Postoje poljoprivredne kulture koje su bile široko proširene, a danas su nestale i postale

svojevrsne agrarne legende. Kulture duhana i buhača svojedobno su bile osnova opstanka mnogih dalmatin-skih obitelji: duhan u Dalmatinskoj zagori, a buhač uz obalu i na otoci-ma. Dalmatinski buhač (Tanacetum cinerariifolium) izvorna je biljka Dal-macije, opisana 1820. s opjevanih strmih omiških stina iznad Cetine. Opisao ju je njemački botaničar L. C. Treviranus, profesor botanike u Bonnu, pod imenom Pyrethrum ci-nerariifolium. U narodu je poznat i upotrebljava se otprije, o čemu svje-doče mnoga narodna imena: buvač, buhar, buharika, brmljina, divji pelin, osinač, dalmatinska krizantema, dal-matinska ivančica, matrikolda i dr.

Endem je istočne obale Sredo-zemlja, rasprostranjen na obalnom području Hrvatske, Crne Gore i Alba-nije. Raste ponajprije na vrlo toplim, suhim, kamenitim i siromašnim tli-ma. Traži mnogo sunčeve svjetlosti, pa ne podnosi zasjenjenost. Izrasta u višegodišnje polugrmove, životnog vijeka i do 30 godina, visoke do 70 cm sa srebrno-zelenim rasperanim listo-vima u podnožju, iznad kojih se uzdi-žu cvjetovi na dugačkim stabljikama. Cvjetove buhača čine žuti, cjevasti plodni cvjetići u centru i neplodni bi-jeli jezičasti cvjetovi koji ih okružuju. Nalikuju na ivančice, odnosno krizan-teme, pa otud potječu neki nazivi. Na jednoj biljci izraste i do 1000 cvjetova, koji cvatu od svibnja do srpnja.

Buhač je izvanredan prirodni izvor insekticida piretrina, kojeg cvjetovi i sjeme sadrže i do jedan posto. Za kilogram suhih potrebno je oko četi-ri kilograma svježih cvjetova. Osim u kućanstvu, koristio se prah buhača u kožarama i suknarama te poljoprivre-di, narodna medicina rabi ga protiv crijevnih nametnika, a veterina za liječenje rana domaćih životinja. Važ-nost buhača kao prirodnog insektici-da svijetu je objelodanio naš glasoviti botaničar Roberto Visiani, proširio u uporabi njegov učenik, dubrovački ljekarnik Antun Drobac, ujedno i osni-vač dubrovačkoga Prirodoslovnog muzeja, a 1920. znanstveno potvrdio hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička. Uzgoj buhača počinje u 19. stoljeću u okolici Dubrovnika i brzo se širi oba-lom i otocima Dalmacije.

Poznato je više populacija, odno-sno sorti dalmatinskog buhača: crno-gorski, starigradski, šibenski, arbana-ski, kaštelanski, trogirski, šoltanski,

Zaboravljena korist: buhač Vrijednost naše izvorne biljke buhača kao prirodnog insekticida sami smo svojedobno otkrili, znanstveno dokazali te komercijalno iskorištavali, no na posljetku i – zaboravili.

Osim što je prirodni izvor insekticida piretrina, buhač je i krasan ukras obalne Dalmacije.


Napisao: Roman OzimecSnimio: Roman Ozimec

Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt projektom drvenički te dubrovački. Proizvodnja

doseže vrhunac u prvoj polovini 20. stoljeća s čak do 6000 ha, a rekordne 1926. izvezeno je 1350 tona suhog cvijeta u SAD i zapadnu Europu.

Kako je piretrin prirodni insek-ticid izvrsne učinkovitosti i brze razgradnje te nije otrovan za to-plokrvne organizme, idealan je za organsku i ekološku poljoprivredu. Prah dalmatinskog buhača sirovina je za daljnje izvorne proizvode, uz poticanje prerade u manjim obitelj-skim pogonima, polja rascvjetanog buhača u krajobrazu obalne Dalma-cije mogu biti i turistički atraktivna. Na posljetku, vrijeme je da izvorna hrvatska biljka, vrijednost koje smo sami otkrili, primijenili i znanstveno dokazali te počeli njenu komercijal-nu proizvodnju, a onda je zaboravili, postane svojevrstan simbol obnove naše poljoprivrede, koja se kao fe-niks treba i može ponovno uzdići iz vlastitog pepela.


Leptir apolon (Parnassius apo-llo) jedan je od naših najljepših danjih leptira. Prepoznat

ljiva je izgleda te se teško može zamijeniti s bilo kojom drugom vrstom u Hrvatskoj. Na bijelim ili katkad žućkastobijelim krilima tog ljepotana ističu se četiri crvena – ili, rijetko, žuta – kruga što krase straž nja krila. Ti krugovi mogu imati bijelu točku u sredini te onda sliče markacijama kojima se označavaju planinarske staze u velikom dijelu Europe. Postoji mišljenje da one vuku podrijetlo upravo od oznaka na krilima apolona.

Ličinka, odnosno gusjenica tog leptira crne je boje sa žutim točkicama koje se nižu duž bočnih strana. Uglavnom se hrani biljkom bijelim žednjakom (Sedum album L.), ali često može zagristi i u babin tobolac (Sedum telephium L.), jednogodišnji žednjak (Sedum annuum L.), mekanodlakavi žednjak (Sedum villosum

L.), planinsku čuvarkuću (Sempervivum tectorum L.) i ružičasti žednjak (Rhodio-la rosea L.).

Apolon je pretežito planinska vrsta te obitava na planinskim livadama, na nadmorskim visinama od 500 do 2500 metara. Stoga ga u Hrvatskoj možemo pronaći samo u planinskim

područjima: u Gorskom kotaru, na Velikoj i Maloj Kapeli, Ličkoj Plješivici, Velebitu i Dinari. Javlja se jednom godišnje, a odrasle jedinke možemo vidjeti u letu od svibnja do rujna.

Kako u Europi tako i u Hrvatskoj apolon se smatra rijetkim i ugroženim leptirom te je uvršten u Crvenu knjigu danjih leptira Hrvatske (u pripremi), u kategoriji osjetljive vrste (VU), a Zakonom o zaštiti prirode (Narodne novine, 70/05, 139/08) vrsta je strogo zaštićena. Vjerojatno najugroženija populacija te vrste nalazi se u Gorskom kotaru te broji samo četrdesetak jedinki i pronalazimo je na samo jednom lokalitetu,

Ljepotan planinskih livadaZbog nestajanja travnatih površina i tradicionalne poljoprivrede te pošumljavanja i prekomjerne ispaše, iznimno lijep planinski leptir apolon postao je ugrožena vrsta.

Leptir apolon poznat je po svojim karakterističnim krugovima na stražnjim krilima.

5/10 g 21

nedaleko od željezničke postaje Drivenik. Ta je populacija dugo izolirana od ostalih populacija apolona u Hrvatskoj (Velebit i Dinara) te je zbog nedostatka izmjene gena s drugim populacijama, zaraštavanje staništa i primjene herbicida na željezničkoj pruzi dovedena na rub opstanka.

I u ostatku Hrvatske apolon je nestao s nekoliko lokacija, a glavnim uzrocima ugroženosti tog leptira smatraju se zaraštavanje travnatih površina prouzročeno nestankom tradicionalne poljoprivrede, pošumljavanje, prekomjerna ispaša te kolekcionarstvo zbog njegove izvanredne ljepote. BIORAZNOLIKOSTI



Izvor: Crvena knjiga danjih leptira Hrvatske, u pripremi

Snimio: Dušan Jelić/DZZP


22 g 6/10


UU Hrvatskoj ovu vrstu žabe (Rana latastei) nalazimo sa-mo u središnjoj i sjevernoj

Istri, a najveći dio te populacije na-seljava Motovunsku šumu te doline rijeke Mirne i njenih desnih pritoka (Čepić, Zrin, Sluznica). Nalazimo je i u jugozapadnoj Sloveniji, u Italiji sje-verno od rijeke Po, a u Švicarskoj na samo nekoliko desetaka četvornih kilometara (uz granicu s Italijom).

Lombardijska se žaba smatra jed-nim od najugroženijih vodozemaca u Hrvatskoj, ali i u Europi, a osnov-ni je uzrok nestanak i fragmentacija pogodnih šumskih staništa kao što je Motovunska šuma, onečišćenje i re-gulacija vodenih tokova te masovno stradavanje na prometnicama (tzv. crne točke).

Izgledom to je mala do srednje velika smeđa žaba, vrlo slična običnoj šumskoj žabi (Rana dalmatina). Pripa-da skupini pravih žaba (porodica Ra-

nidae) koja je u Hr-vatskoj zastupljena sa čak sedam vrsta. Obojenost je tipična za europske smeđe žabe: smeđe do cr-venkasta osnovna boja tijela s bijelo-crnim trbuhom, a na bočnim je stranama glave karakteristič-na tamna maska. Snažnim stražnjim nogama u stanju je skočiti i više od 100 cm u daljinu te tako

pobjeći predatorima. Usporedbe radi, to je kao da čovjek skoči 15 do 20 m u daljinu.

Stanište lombardijske žabe su vlažne listopadne šume s bogatom vegetacijom i visokom razinom podzemnih voda (poplavne nizine rijeka). Zbog svog razmnožavanja, odnosno razvojnih stadija jajašaca i punoglavaca, izrazito je vezana uz rijeke, potoke i jezera te njihova mo-čvarna, odnosno poplavna područja. Odrasle žabe najviše vole sjenovita šumska područja s dobro razvijenim pridnenim slojem vegetacije i nepre-stano vlažnim uvjetima.

Parenje počinje već potkraj velja-če, a može potrajati i do kraja ožujka.

Maskirani zaštitnik istarskih šumaLombardijska ili talijanska smeđa žaba malo je poznat predstavnik hrvatske faune vodozemaca. Budući da je ugrožena, svakako zaslužuje našu punu pozornost.

Lombardijska žaba jedan je od najugroženijih vodozemaca u Hrvatskoj i Europi.

Iz zimskog sna prvi izlaze mužjaci, koji odmah počinju ljubavno kreketanje i tako privlače ženke da im se pridru-že. U tom razdoblju žabe su toliko zaokupljene parenjem da vrijeme ne trate ni da bi se hranile te gladuju do njegova završetka. Razvoj od jaja preko punoglavaca pa do mladih ža-bica traje tri do četiri mjeseca i nakon toga prelaze na potpuno kopneni stil života. Mlade žabe mogu se prvi put i same pariti već sljedeće sezone (spol-no sazrijevaju nakon jedne godine), a mogu živjeti i do četiri godine. Tije-kom zime povlače se u podzemlje i miruju (zimski san) ispod debela sloja lišća i zemlje.BIORAZNOLIKOSTI

Upoznajmo da bismo zaštitili


Snimio: Dušan Jelić/DZZP



S partnerima: Ministarstvom kulture, Državnim zavo-dom za zaštitu prirode, Javnom ustanovom "Maksimir" i UNDP-om, organizirali smo proslavu Međunarodnog dana biološke raznolikosti i Dana zaštite prirode. Deseci stručnjaka vodili su parkom skupine zainteresiranih pos-jetitelja i na turama upoznavanja raznih vrsta pokazali bogatstvo živog svijeta Maksimira. Najmlađi su uživali sudjelujući u nagradnoj igri "Uhvati biološku raznolikost". Naoružani kartom Maksimira i naljepnicama raznih vrsta, dobili su zadatak otkriti neke stanovnike parka i točno odgovoriti na pitanja slijedeći tragove postavljene po parku. A na posebno pripremljenim štandovima svi su posjetitelji mogli dobiti razne podatke o svjetskom pro-blemu izumiranja vrsta.

Akcijski dan uMaksimiru U zagrebačkom parku mnogi su se 22. svibnja upoznali s brojnim vrstama.

g e o a k c i j s k i d a n u m a k s i m i r u

5/10 g 23


20 g 7/10


Što se dogodilo da je popula-cija naše nekad najraširenije pasmine goveda – buše – da-

nas doslovno pred izumiranjem? Broj preostalih goveda otprilike odgovara broju ljama kod ozbiljnijeg uzgajivača u Njemačkoj.

Buša je jedna od najmanjih pasmi-na goveda na svijetu, visine oko 110 cm i težine oko 200 kg. Uz najčešće tamnije i svjetlije smeđe, buše mogu biti i crne, svijetlosive, pa i gotovo bijele boje dlake. Prepoznat ćemo je po kratkim tamnim rogovima, srnećoj gubici, svijetlim dlakama oko tamno obojene gubice te osebujnoj svijetloj, jeguljastoj prugi duž leđa. Stručnjaci su je nazivali ilirsko govedo jer je bila proširena na povijesnom području Ili-ra, odnosno krških Dinarida, od Trsta sve do Albanije, pa i na širem, balkan-skom prostoru. Postoji teorija da je buša nastala od kratkorožnih goveda koja su doveli Slaveni, ali novija ar-heološka i paleontološka istraživanja upućuju na to da je buša nastala prije njihova dolaska.

Različiti okolišni čimbenici i selek-cijski ciljevi rezultirali su nastankom različitih sojeva buše pa se spominju lička, dalmatinska, bosanska, alban-ska, makedonska buša i druge. Buša je otpornija na zarazne bolesti od većine drugih pasmina te može sa-mostalno oteliti i podići tele. Toliko je prilagođena krškom terenu da se često, kao neka divlja životinja, uzga-jala vani i ljeti i zimi na vrlo oskudnoj hrani, paši, brstu, suhoj kukuruzovini i slami. Zimu bi progurale, mršave,

često čupajući prastaru slamu s kro-vova, i nekako dočekale proljetnu pa-šu te tijekom ljeta brzo nadoknadile izgubljenu težinu.

Buša se u takvom ekstenzivnom sustavu proizvodnje koristi kao radno-mliječno, mliječno-radno ili mliječno-tovno-radno govedo. Iako ekstenziv-na pasmina, u laktaciji tijekom šest do osam mjeseci daje do 1000 l mlijeka s čak do šest posto udjela mliječne masti. Odabrane su buše u Gospiću 1955. dale prosječno 1600 l mlijeka, što je pet-šest puta više od njihove tjelesne mase! Time su u odnosu na veličinu i potrošnju hrane jednake si-mentalskim kravama koje daju 4000 l mlijeka.

Buša je idealno govedo za eksten-zivan, ali i intenzivan uzgoj na otvore-nom kršu Hrvatske, od otoka do najvi-ših vrhova Dalmacije, Like i Gorskoga kotara, pri čemu traži minimalnu njegu i ulaganje. Nemoguće je zamisliti bolje prilagođeno govedo za naš krš i ekono-

Savršeno prilagođena kršu: BUŠAPrije sedamdesetak godina na hrvatskim je pašnjacima paslo više od milijun grla buše. Danas imamo još samo 221 grlo toga izvornoga goveda.

Buša je idalno govedo za krški kraj: prilagođena je okolišu, a traži minimum ulaganja.


Napisao: Roman OzimecSnimio: Roman Ozimec

Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt projektom mičnije održavanje krajobraza, staništa i

prateće bioraznolikosti.Treba istaknuti turističku atraktiv-

nost stada buše u krajobrazu, uz pro-izvodnju izvornih tradicijskih proizvo-da poput mlijeka, mladog i punoma-snog sira, skute i vrhnja, a posebno na zaštićenim područjima nacionalnih parkova i parkova prirode, uz ekose-la i drugdje. Možda je vrijeme da se nakon neshvatljiva podcjenjivanja tisućljetne selekcije opstanka čovje-ka i buše u dinarskom kršu sjetimo svoga suputnika, uz riječi koje je još 1930. godine zapisao Albert Ogrizek, profesor stočarstva na zagrebačkom Agronomskom fakultetu: Ne prezirimo ono čime nas je naša zemlja obdarila, što je proizvod naše domaće grude. Nastojimo da tamo gdje ne postoje preduvjeti za uzgoj plemenitih pasmi-na, podignemo naše, u mnogočemu izvrsne domaće pasmine. Upoznajmo, čuvajmo i unaprijedimo stoga naše pri-mitivne pasmine.


Crveni koralj (Corallium ru-brum) spada u skupinu žar-njaka i tipična je vrsta Sredo-

zemnog mora. Njegova rasprostra-njenost seže od 5 pa sve do 200 me-tara dubine. U Jadranu se uglavnom nalazi na vanjskim stranama otoka i to na područjima gdje su godišnje promjene temperature i saliniteta male. Brzina rasta crvenoga koralja iznosi 4 do 8 mm godišnje.

Obrađeni crveni koralj ima izni-mno visoku komercijalnu vrijednost i upotrebljava se za izradu nakita poput narukvica, ogrlica, prstenja, privjesaka, broševa i sl.

U prošlosti se crveni koralj vadio s pomoću inženja, tj. drvene ili metalne naprave u obliku križa kojoj su na ru-bovima pričvršćene mreže. U sredini, na križanju, objesio bi se kamen težak od 30 do 50 kilograma te bi se inženj vukao brodom po dnu ili uz litice. Na taj bi se način, osim ciljane vrste, tj. crvenoga koralja, otkidalo i brojne

druge organizme. Danas je izlov crve-noga koralja puno selektivniji jer se va-di opremom za au-tonomno ronjenje i to smiju činiti samo koraljari koji za tu djelatnost imaju koncesiju izdanu od Uprave za ribarstvo Ministarstva poljo-privrede, ribarstva i ruralnog razvoja. Svakom je koraljaru

dopušteno izvaditi 200 kilograma cr-venoga koralja tijekom lovne sezone.

Najveći uzrok opadanja brojnosti populacija crvenoga koralja ilegalni je izlov kojim nesavjesni ronioci opu-stošuju cijela staništa ne ostavljajući populaciji mogućnost da se obnovi. Osim ilegalnog izlova, na brojnost populacija crvenoga koralja utječu i koćarenje, ribolov mrežama, sidrenje brodova, onečišćenje, a u posljednje vrijeme i globalno zagrijavanje.

Zaštićena dragocjenost: crveni koraljTa je vrsta poznata po svojoj komercijalnoj vrijednosti: od crvenoga koralja izrađuje se nakit. No brojnost te vrste opada zbog ilegalnog izlova.

Danas je zbog ugroženosti izlov crvenog koralja selektivan.

U Hrvatskoj je crveni koralj zašti-ćen Zakonom o zaštiti prirode (NN, 70/05 i 139/08). Ministarstvo kulture donijelo je Pravilnik o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo za-štićenim (NN, 7/06 i 99/09) u kojem se crveni koralj navodi kao zaštićena zavičajna vrsta. Trenutačno je u izradi Akcijski plan za zaštitu crvenoga kora-lja koji bi preko specifičnih ciljeva tre-bao pružiti osnovu za što učinkovitiju zaštitu te dragocjene vrste.BIORAZNOLIKOSTI



Snimio: Borut Furlan


7/10 g 21


20 g 8/10


Danas raširen po cijelom svi-jetu, koncept ekomuzeja oko kojega se razvio global-

ni muzeološki pokret rođen je prije 40-ak godina u Francuskoj, a razvili su ga istaknuti francuski muzeolozi Ge-orge Henri Rivière i Hugues de Varine, koji su i stvorili kovanicu ecomusée 1971. godine. Pojam éco skraćenica je od écologie i prije svega se odnosi na novu ideju holističke interpretaci-je baštine, prema kojoj muzej može ispuniti svoje poslanje samo ako dje-luje unutar, a ne izoliran od svoga pri-rodnog i socijalnog okruženja. Naime, nasuprot specijalističkom zanimanju za specifične predmete i objekte u praksi tradicionalnih muzeja, locira-nih unutar zidova muzejske zgrade, koji su se obraćali predstavnicima „elite znanja“, ekomuzej se rasprosti-re na cijelom teritoriju zajednice i ba-vi kompleksnim interakcijama ljudi s okolišem. Ulogu kustosa profesional-ca u tradicionalnim muzejima sada preuzimaju članovi lokalne zajednice.

Kao posljedica osvještavanja ra-zličitih izazova s kojima se čovječan-stvo suočava posljednjih desetljeća, sve se više prepoznaje važna uloga ekomuzeja kao prikladnog alata za „oživotvorenje“ koncepata koji su definirani u brojnim međunarodnim konvencijama poput održivog razvo-ja, zaštite, valorizacije i promicanja kulturne i biološke raznolikosti, pro-moviranja interkulturnog dijaloga i zaštite nematerijalne baštine. Svaki se ekomuzej razvija u specifičnim socijal-nim, političkim, etničkim i ekološkim

okolnostima te suočava s različitim izazovima, pa tako nema „krute“ ideo-logije, propisa, kao i gotovih recepata za uspostavu i razvoj ekomuzeja.

Jedini ekomuzej koji je zaživio u svojoj lokalnoj zajednici u našoj zemlji je Kuća o batani - Casa della batana, a osnovan je 2004. u Rovinju. Služeći se batanom, najrasprostranjenijim tradi-cionalnim plovilom, ekomuzej svojim stalnim postavom, dokumentacijskim centrom te raznorodnim aktivno-stima zrcali kontinuitet materijalne i nematerijalne pomorske i ribarske baštine, ali i kontinuitet svakodnev-nog života domaćeg stanovništva povezanog s morem i njegovim eko-sustavom. Brojni inovativni eduka-cijski, izdavački i glazbeni programi koje osmišljavaju članovi lokalne za-jednice imaju za cilj približavanje tra-dicije batane lokalnim stanovnicima,

Ekomuzeji: održiva promocija baštineKoncept ekomuzeja sadrži suvremene koncepte zaštite baštine, bilo kulturne bilo prirodne, a istodobno je usmjeren i na ekonomski, ali održiv, razvoj lokalne zajednice.

Kuća o batani u Rovinju jedini je naš ekomuzej koji je zaživio u svojoj lokalnoj zajednici.


Napisala: Dragana Lucija Ratković

Snimio: Damir Fabijanić


ali i obogaćivanje ponude kulturnog turizma. Ti se kompleksni ciljevi već petu godinu za redom među ostalim ostvaruju organiziranjem međuna-rodne Rovinjske regate tradicionalnih plovila s oglavnim i latinskim jedrom, gradnjom batane tijekom ljetnih mje-seci na otvorenom, organiziranjem gastro-glazbenih večeri u tipičnoj rovinjskoj konobi Spaciu Matika... Ne manje važan zadatak rovinjskog ekomuzeja jest aktivno djelovanje u međunarodnoj mreži zaštite pomor-ske baštine Europe i svijeta (od 2005. stalni je član Asocijacije pomorskih muzeja Mediterana), a tu je i važna uloga primjera brojnim lokalnim za-jednicama diljem Hrvatske, posebno onima uz jadransku obalu, za ponov-no otkrivanje, očuvanje i interpretira-nje baštinjenih prirodnih i kulturnih vrijednosti za održivi razvoj.


Sredozemna medvjedica pripada redu perajara, porodici tuljana, rodu morskih medvjedica. Lo-

kalni hrvatski nazivi za sredozemnu medvjedicu su morski čovik, morski medvid, morski fratar. Mužjak sredo-zemne medvjedice naraste do 2,5 metra i težina mu iznosi do 300 kilo-grama. Boje je uglavnom crne s bijelim mrljama na trbuhu. Ženke su manje od mužjaka i uglavnom sivkaste. Živi u manjim izoliranim skupinama od 5 do 7 jedinki. Zadržava se na području okota i koristi špilje tog područja koji-ma je u unutrašnjosti šljunčano žalo ili kamena ploča. Hrani se glavonošcima i ribama. Mlado nosi 9 do 11 mjeseci. Koti jedno mlado svake druge godine. Doživi i više od 30 godina.

Sredozemna je medvjedica jedna od najugroženijih i najmalobrojnijih vrsta sisavaca u svijetu. Prema IUCN-ovu Crvenom popisu iz 2008., riječ je o vrsti pred izumiranjem (kritično ugrožena – CR). Nekad je bila široko

rasprostranjena na Sredozemlju, na po-dručju Crnog mora i sjevernog Atlantika uz zapadnu obalu Afrike. Živjela je kolonijalno, uz pro-strane plaže. Čovje-kov intenzivan lov i progon drastično su smanjili njene populacije. U novije se vrijeme morala povući sa svojih prvobitnih staništa

pred intenzivnim razvojem obalnih područja. Smatra se da je njena pri-lagodba novom stanju uzrokovala promjenu načina života i staništa. Danas za noćenje i razmnožavanje koristi morske špilje u netaknutoj prirodi, izvan dosega čovjekova utje-caja. Nekadašnji cjelovit areal ove vrste danas je rascjepkan te su pre-ostale samo dvije veće populacije, među kojima su se razvile značajne genske razlike. Najbrojnija boravi uz zapadnu obalu Afrike (Cabo Blanco) i još živi kolonijalno uz plažu, a druga je vezana uz priobalje Grčke i Turske.

Kod nas je vrsta zaštićena nacio-nalnim i međunarodnim propisima kojih je Hrvatska stranka. Prema po-dacima IUCN-a, sredozemna se med-vjedica smatra u Hrvatskoj moguće izumrlom vrstom, a prema Crvenoj knjizi sisavaca Hrvatske iz 2006. regio-nalno izumrlom vrstom (s obzirom na to da su mladunci posljednji put viđe-

Vrsta mjeseca: Sredozemna medvjedicaSredozemna je medvjedica jedna od najugroženijih i najmalobrojnijih vrsta sisavaca u svijetu – u Hrvatskoj se smatra moguće izumrlom.

Sredozemna je medvjedica obitavala u cijelom Jadranu, no brojnost joj nikad nije bila velika.

ni početkom 1990-ih: na Mljetu 1992. i na Palagruži 1993. godine). Smatra se da je prije stotinjak godina obitavala u cijelom Jadranu, ali brojnost joj vje-rojatno nikad nije bila velika – najviše 30 do 40 odraslih jedinki.

U posljednjih 15 godina bilo je dojava da su u hrvatskom dijelu Ja-drana viđene odrasle jedinke sredo-zemne medvjedice koje su na poseb-nom obrascu dostavljane Grupi Sre-dozemna medvjedica. Posljednjih se nekoliko godina intenzitet takvih do-java povećao, a sve ih je više doku-mentirano fotografijama i filmskim zapisima. Unatoč tome, budući da u Jadranu nema sustavnih istraživanja sredozemne medvjedice, teško je sa sigurnošću, samo na osnovi njenih pojavljivanja, tvrditi da se ona u Ja-dranu i razmnožava. Zato je potreb-no što prije početi pratiti stanje vrste na lokalitetima gdje se sredozemnu medvjedicu najčešće viđa.BIORAZNOLIKOSTI



Snimio: Moris Civitico, Grupa Sredozemna medvjedica


8/10 g 21


20 g 9/10


Pojam agroturizam izvorno je talijanskog podrijetla. Nastao je od riječi agricoultura (poljo-

privreda) i turismo (turizam) što čine pojam agriturismo, koji se slobodno može prevesti kao agrarni turizam, odnosno turizam na poljoprivrednom gospodarstvu. No agroturizam se prvi put u svijetu nije pojavio u Italiji, ne-go u Francuskoj, i to u Provansi 1951. pod nazivom Gîte (obitavalište), kao pilot-projekt očuvanja ruralne arhi-tekture i revitalizacije poljoprivrede. Od 1950-ih do 1970-ih godina rural-na su područja pretrpjela veliku de-populaciju, napuštanje i devastaciju poljoprivrednih imanja, prije svega onih manjih gdje su nastajali izvorni, manufakturni proizvodi poznati kao „domaći“. Suočavanje s izazovima promjene trendova u cilju povratka stanovništva, ponovnog oživljavanja gospodarstava i stvaranja prilika za ostvarivanje prihoda rađa originalnu ideju o agroturizmu kao novoj mo-gućnosti za poljodjelce.

U Hrvatskoj se agroturizam počeo razvijati sredinom 1990-ih iz identič-nih razloga kao i u ostalim zemljama, ali i radi razvitka ruralnih područja. Po-najprije se razvija u Istri, s obzirom na definiranu financijsku, stručnu i mar-ketinšku podršku, a posljednjih pet godina razvidan je razvoj agroturizma i u ostalim krajevima, ponajviše u Ko-navlima, Dalmatinskoj zagori, Baranji i Hrvatskom zagorju.

Kako mu samo ime govori, agro-turizam označava gospodarstvo na kojem obitelj – vlasnici gospodarstva

– živi i bavi se poljoprivrednom proiz-vodnjom, a ima višak životnog prosto-ra i proizvoda koji može ponuditi kao turističke usluge. Ponuda agrodoma-ćinstva temelji se na prezentaciji tradi-cijskog načina života i običaja nekoga kraja, izvornoj gastronomiji, naslijeđe-noj baštini i kulturnim značajkama ve-zanim uz seosku zajednicu te svakako prirodnim atrakcijama. Stoga se osim usluga smještaja, prehrane i prodaje osobno proizvedenih proizvoda go-stima agrodomaćinstava nude sudje-lovanje u radovima na imanju, tima-renje životinja, radionice starih obrta, sudjelovanje u spravljanju izvornih jela, edukacija o autohtonim proizvo-dima, slikarske radionice, tradicijski wellness prikupljanjem ljekovitih i aromatičnih biljaka te tretmanima nji-hovom uporabom, kampiranje, izleti po okolici itd.

Ponuda načina života – agroturizamPosljednjih nekoliko godina sve češće diljem Hrvatske nalazimo putokaze koji vode prema poljoprivrednim imanjima. Što je to uopće agroturizam?

Agroturističko imanje Ograde u selu Katun Lindarski kraj Pazina.


Napisao: Robert Baćac

Snimio: Goran Legović


Važnost agroturizma nije samo u njegovoj turističkoj atraktivnosti ne-go i u očuvanju bioraznolikosti. Osim očuvanja tradicijske baštine, on utje-če i na kultiviranje krajolika održivim gospodarenjem prirodnim resursi-ma. Agroturizam uvelike pripomaže u održavanju i očuvanju autohtonih sorti voća, povrća, cvijeća, žitarica te domaćih životinja poput buše, crne slavonske svinje, istarskoga goveda...Vrlo su zanimljiva iskustva agroturiz-ma što prepoznatljivost izgrađuju na biološkoj proizvodnji i ponudi proiz-voda od autohtonih vrsta, čime se sprječava nestanak vrsta i sorti karak-terističnih za pojedini kraj. Ne samo da je potražnja za takvim proizvodima u stalnom porastu nego je zamjetno i golemo zanimanje gostiju za eduka-ciju o načinu njihove proizvodnje na samome mjestu.


Dugokrili pršnjak (Miniopterus schreibersii) jedna je od 35 vrsta šišmiša koje žive u Hr-

vatskoj. Šišmiši su poznati kao jedini sisavci koji mogu aktivno letjeti, a let im omogućuje letna kožica što se proteže između četiri produžena pr-sta do ramena te između nogu. Iako je uvriježeno vjerovanje da se šišmiši zapleću u kosu, činjenice govore su-protno. Naime, vrlo precizno snala-ženje i u potpunom mraku šišmišima omogućuje eholokacija – način ori-jentacije u prostoru s pomoću zvuka. Šišmiši kroz usta i nos ispuštaju zvuč-ne signale koji se u prostoru odbijaju od plijena ili raznih drugih predmeta te ih ponovno hvataju ušima. Zvukovi koje ispuštaju visoke su frekvencije i stoga su ljudskom uhu nečujni.

Dugokrili pršnjak šišmiš je sred-nje veličine kojemu boja tijela varira od sivosmeđe do pepeljasto smeđe te svjet lije sive s trbušne strane. Na relativno malenoj glavi smještene su

kratke i trokutaste uši, međusobno vr-lo udaljene, te izra-zito kratka njuška. Životni je vijek te vrste oko 10 godina premda su zabilje-ženi i znatno stariji primjerci.

Ova je vrsta šiš-miša vezana za pod-zemna skloništa po-put krških špilja u ni-zinskim i planinskim područjima sve do

1400 metara nadmorske visine. Po-rodiljne kolonije u kojima su skotne ženke ili ženke s mladima isključivo su vezane za špilje ili napuštene rudnike i u njima može biti i nekoliko tisuća ženki. Ženke potkraj proljeća okote najčešće po jedno mlado, a u vrijeme odlaska u noćni lov ostavljaju ih u tzv. dječjim vrtićima.

Netom nakon zalaska sunca ovi šišmiši brzim i okretnim letom izlaze iz špilja u potrazi za hranom. Veći-nom love na otvorenom području, na visini od 10 do 20 metara, a plijen su im noćni leptiri, komarci te mu-šice i paukovi. Hraneći se brojnim kukcima, od kojih su mnogi štetni, pridonose održavanju biološke rav-noteže u ekosustavu.

Zimi, kad su temperature niske i nema kukaca za ishranu, kolonije dugokrilog pršnjaka možemo naći u špiljama s nekim drugim vrstama šišmiša u stanju hibernacije, zim-

Osjetljiv na uznemiravanjeŠišmiš dugokrili pršnjak jedna je od najugroženijih vrsta šišmiša u Hrvatskoj. Ovisna je o podzemnim skloništima, a najčešće se može naći u krškim špiljama.

Svi su šišmiši u Hrvatskoj strogo zaštićeni Zakonom o zaštiti prirode.

skog sna. Tijekom hibernacije, koja počinje u listopadu i traje do kraja ožujka, sve su životne funkcije u svrhu štednje energije svedene na minimum.

Iako jedna od najbrojnijih vrsta šišmiša u Hrvatskoj, dugokrili je prš-njak vrlo osjetljiv na uznemiravanje te u današnje vrijeme jako ugrožen ljudskim djelatnostima. Neki su od ra-zloga ugroženosti dugokrilog pršnja-ka gubitak skloništa u špiljama, pre-komjerna uporaba pesticida kojom se smanjuje broj kukaca te i dalje za-mjetan strah i predrasude ljudi pro-izašli iz neznanja. Tako je ova vrsta, sa sivim dugoušanom i dugonogim šišmišem, najugroženija vrsta šišmiša u Hrvatskoj i prema Crvenoj knjizi si-savaca spada u kategoriju EN – ugro-žene vrste. Razlog je što je više od 50 posto porodiljnih kolonija poznatih iz sredine prošlog stoljeća nestalo, a u većini preostalih brojnost je opala.BIORAZNOLIKOSTI



Snimio: Igor Boršić


9/10 g 21


20 g 10/10


Osim što nas hrani i opskrbljuje svime što nam treba za život, priroda nas i oplemenjuje,

u dodiru s njom bolje se osjećamo i snažimo ono vitalno ili „prirodno“ u sebi. Ta jednostavna činjenica u osno-vi je privlačnosti aktivnosti koje danas poznajemo pod zajedničkim imenom pustolovnog turizma u prirodi. One uključuju šetnje prirodom, planina-renje, penjanje, špiljarenje, cestovni i brdski biciklizam, kajakarenje, kanuira-nje, splavarenje, ronjenje i slično.

O tome da je modernom, otuđe-nom čovjeku nuždan takav kontakt s prirodom, vjerojatno najbolje govori činjenica da je sektor pustolovnog turizma, odnosno aktivnog odmora u prirodi, postao jedan od najvažni-jih oblika turizma: posljednjih 15-ak godina taj sektor raste oko 20 posto godišnje i čini oko 20 posto ukupnoga svjetskog turističkog tržišta te 25 po-sto svih paket-aranžmana u Europi. Samo je iz Velike Britanije, primjerice, na svoje pustolovno putovanje prošle godine otputovalo oko četvrt milijuna modernih avanturista, koji uglavnom ruše stereotip o pustolovnim turistima kao marginalnoj skupini „mladih ovi-snika o adrenalinu“. Istraživanja naime pokazuju da je više od trećine pusto-lovnih turista starije od 45 godina te da se najčešće radi o visokoobrazo-vanoj populaciji koju zanimaju kultu-ra i način života na odredištima koja posjećuje. Osim toga, ta je skupina za aktivni odmor po vlastitom guštu spremna platiti i preko 20 posto više od prosječnog turista.

Sektor pustolovnog turizma u prirodi sve češće nalazi svoje mjesto u razvojnim vizijama i planovima po-dručja s atraktivnim prirodnim okru-ženjem. Naime, pravilno reguliran i upravljan, pustolovni turizam idealan je način očuvanja i održivog iskorišta-vanja prirodne baštine. Regulacijom i upravljanjem osigurava se da aktiv-nosti budu bez štetnih utjecaja na pri-rodu te sigurne i privlačne za turiste. Prihvatljivost za prirodu ključni je pre-duvjet održivosti same djelatnosti, jer upravo u toj vrsti turizma eventualno degradiranje okoliša izravno uništava atrakciju na kojoj se ponuda temelji.

Hrvatska sa svojom velikom bio-loškom i krajobraznom raznolikošću, neupitno ima potencijal da se razvije u jedno od najpoželjnijih odredišta pustolovnog turizma u prirodi. Toplo more i „1000 otoka“ čine je jednim od

Neposredan doživljaj prirode Hrvatska posjeduje golem potencijal da se razvije u jedno od najpoželjnijih odredišta pustolovnog turizma u prirodi.

Pustolovni turizam mogao bi biti važan faktor u produljenju hrvatske turističke sezone.


Napisali: Ognjen Škunca i Tony Karzen

Snimio: Tony Karzen

Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt- -projektom

potencijalno najpoželjnijih odredi-šta za morsko kajakarenje. Planinski lanci uz more i otoci čine je idealnim odredištem za pješačenje, osobito u proljetnim mjesecima. Blaga klima i razvijena mreža staza kroz atraktivne krajobraze čine je idealnom za bici-klizam. Posljednji i možda najvažniji adut Hrvatske na karti pustolovnog turizma svijeta jesu mogućnosti za više-manje sve oblike pustolovnog turizma na relativno malom prostoru, što omogućuje kombiniranu ponudu.

Zbog svega toga nije pretjerano reći da pustolovni turizam može i u Hrvatskoj postati dio turističke ponu-de s ukupnim udjelom od 10 do 20 posto, a pritom i važan čimbenik u produljenju turističke sezone, jer su upravo proljeće i jesen idealno vrije-me za većinu aktivnosti pustolovnog turizma.


Tekunica (Spermophilus citellus) maleni je glodavac iz porodice vjeverica (Sciuridae), a živi pod

zemljom u mreži hodnika koje sama kopa. Najbliži su srodnici tekunice vje-verice, koje su zauzele krošnje drveća i stoga imaju snažne noge i kitnjast rep kako bi im olakšali penjanje i skakanje. Tekunice, pak, zbog kopanja imaju vr-lo snažne prste i duge nokte na noga-ma, izduljeno tijelo te vrlo malen rep kako im ne bi smetao dok se provlače kroz uske podzemne hodnike.

Tekunica može biti duga do 20 centimetara i težiti 200-400 grama, ovisno o spolu i dostupnosti hrane na području u kojem živi. Jedinke te vrste žive u većim obiteljskim kolonijama u dubokim podzemnim tunelima. Budu-ći da su aktivne tijekom dana, vrlo ih je lako uočiti kako se hrane ili veselo igra-ju na otvorenim travnatim površinama oko ulaza u tunel. Na svaki znak opa-snosti glasaju se snažnim pištanjem, upozoravajući ostale članove obitelji.

Tekunica je pravi stepski glodavac i hrani se iskopavajući korijenje i gomolje, prikupljajući sje-menke i plodove te raznim travama.

Stepa je rusko ime za prostrane ravnice obrasle travom i zeljastim biljkama, na kojima nema drveća ni do-voljno vode za život većine životinja. Ka-

ko su u stepama ki-še rijetke, vegetacija mora brzo procvasti i dati plod prije ne-go što se za ljetnih žega i lišće i stabljike posuše. Zbog toga na stepama prevla-davaju biljke s pod-zemnim lukovicama i gomoljima, koji ipak pod zemljom imaju dovoljno vlage da prežive ljetnu žegu.

Tijekom ljeta te-kunice se intenzivno hrane i prikupljaju za-lihe masti kako bi već krajem jeseni mogle utonuti u zimski san. Iz sna se bude tek ti-jekom travnja. U tom razdoblju intenzivno su posvećene pa-renju i ne obraćaju previše pozornosti ni na slučajne pro-matrače.

Tekunica je europski endem; nekoć je bila široko rasprostranjena vrsta u ci-jeloj srednjoj i istočnoj Europi, no zbog intenziviranja poljoprivrede i industrije nakon Prve industrijske revolucije po-četkom 19. stoljeća njezina rasprostra-njenost i brojnost naglo su se smanjile.

U prošlosti je naseljavala i čitavo područje istočne Hrvatske, ali zbog degradacije, fragmentacije te među-sobne izoliranosti i sukcesije stepskih staništa opstala je do 1990. samo u po-

Ugroženi europski endem – tekunicaDiljem Europe, pa i u Hrvatskoj, tu vrstu srodnu vjevericama ugrožava nestanak stepa – staništa koje naseljava.

jedinim izoliranim područjima Baranje te okolice Osijeka, Vukovara i Iloka. Tijekom 90-ih godina ta su područ-ja zapuštena te su travnjaci i pustare uglavnom zarasli. Danas se intenzivno obnavljaju i traže se područja na koji-ma je tekunica možda preživjela.

U Hrvatskoj se tekunica smatra re-gionalno izumrlom vrstom i njezina su staništa na rubu nestanka. Zato je potrebno istraživanje ekologije vrste, kao osnova za mjere zaštite tekunice i njezinih izvornih staništa.BIORAZNOLIKOSTI



Snimio: Duško Ćirović


10/10 g 21

Mali stepski glodavci vrlo su aktivni danju pa ih je tada lako uočiti kako se igraju na travnatim površinama.


22 g 11/10


Ronim uz podmorski strmac nedaleko od Starog Grada na otoku Hvaru, gdje kao morski

biolog pratim stanje morskih zajedni-ca na nekoliko ronilačkih lokaliteta. Na ovome je priroda u svojem izvornom obliku. U plavetnilu me okružuju plo-ve fratara i zubataca, rupe su razdijelili šarzi i jastozi, a na dnu leže kapitalni primjerci škarpina – nekima je masa i dva kilograma, što znači da su stare oko 15 godina.

Strmac je prekriven grandioznim gorgonijama. Izranjajući, na 15-ak me-tara dubine, pokraj kamene gromade okružene posidonijom, uočavam kir-nju čija masa sigurno premašuje 20 ki-lograma. Mužjak je to koji svojata ovo očuvano područje – i bio je baš ondje gdje su mi ronioci lokalnoga kluba rekli da ga potražim. A sve to bogatstvo do-bro znaju iskoristiti i mjesni ribari koji se, gle čuda, ne žale da je ribe sve ma-nje: već dva rta dalje love primjerke ri-ba o kakvima su pričali njihovi djedovi.

Prenem se i shvatim kako sanja-rim o idealnoj budućnosti morskog područja na kojem radim. Našem je projektu cilj pokazati da se dobrim upravljanjem podmorski ekosustavi mogu oporaviti tako da ukupni gos-podarski učinak bude bolji. Trik, alat ili metoda u svijetu je dobro poznata i mnogo puta dokazana: uspostava malih, strogo zaštićenih, takozvanih no-take zona. Taj engleski naziv ozna-čuje zone iz kojih se ništa ne uzima.

Danas je u podmorju većine naših dalmatinskih otoka samo ostatak bo-gatstva iz 80-ih ili 90-ih godina proš-

log stoljeća. Prvi rezultati kartiranja plitkog dna u Dalmaciji, koje je prošlo ljeto proveo Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, pokazuju kako su ježinci zavladali na više od 80 posto obale, brsteći u potpunosti alge od površine do tri metra dubine. Dokaz je to da su obalni podmorski ekosustavi izvan prirodne ravnoteže zbog prelo-va komercijalnih organizama.

Nakon proglašenja no-take zone, odnosno zone u kojoj je zabranjen svaki oblik ribolova, priroda se relativno brzo obnavlja, a ekosustav se vraća u stanje prirodne ravnoteže. S druge strane, iako je unutar zone zabranjeno uzimanje iz mora, gospodarski gledano sveukupno imamo više. Računica je jednostavna: obnovljeni riblji fond širi se preko gra-nica strogo zaštićenog područja i tako pridonosi učinkovitijem ribolovu u okol-

Uzmi manje da bi imao višeGeov stručni suradnik za biologiju mora objašnjava zašto su male, strogo zaštićene no-take zone tračak nade za opstanak hrvatskog podmorja.


Napisao: dr. sc. Ante Žuljević

Snimio: Stjepan Šaškor

Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt- -projektom

nom prostoru. Osim toga, u samom je području obnovljena priroda atrakcija koja donosi dodatni prihod kroz aktiv-nosti ronilačkog turizma.

Jasno je da nijedan alat sam za se-be, pa ni uspostava no-take zona, nije dovoljan za uspjeh. Potrebni su i ljudi, u ovom slučaju prije svega lokalna zajednica koja razumije da će najviše koristi imati od pametno upravljanog i sačuvanog morskog ekosustava te da njegovo očuvanje ponajviše ovisi o njoj samoj.

Ipak, za hrvatsko podmorje postoji tračak nade. Možda upravo zbog loših vijesti o stanju podmorja i njegovih resursa, na sve više mjesta duž obale mještani su spremni primijeniti no-take lijek, shvaćajući kako opstanak čovjeka ovisi o životu prirode. Možda moji sno-vi jednog dana postanu zbilja.

Računica no-take zone: obnovljeni riblji fond širi se i izvan zaštićenog područja, onamo gdje se smije ribariti.


Čovječja ribica (Proteus angu-inus) repati je vodozemac, naseljava tekućice i ujezerene

vode krškog podzemlja bogate špilj-skim vodenim beskralježnjacima, koji-ma se hrani. Nikad svojom voljom ne napušta podzemne vode, no katkad je nakon jakih kiša ili otapanja snijega voda izbaci na površinu. Još uvijek nije poznato uspijeva li nakon toga prona-ći put u svoju špilju.

Zbog izrazito hladnog i siromaš-nog staništa u špiljama spolno sazrije-va još u stadiju ličinke, u kojem ostaje tijekom čitava života. To je vidljivo po izrazito crvenim vanjskim škrgama, ko-je su osobina ličinačkog stadija repa-tih vodozemaca. Budući da ne prolazi potpunu metamorfozu u odrasli stadij, kao većina vodozemaca, čovječja ribi-ca nikad ne napušta vodu.

Osnovna je boja tijela bijela s bla-gim primjesama žute i ružičaste te je zbog sličnosti s ljudskom kožom ta vrsta dobila atribut „čovječja“. Zbog

života u tami podze-mlja oči su joj potpu-no zakržljale i prekri-vene su slojem kože. Postoji samo jedna populacija čovječje ribice (u zapadnoj Sloveniji) u kojoj su sve jedinke tamnosi-ve i nemaju zakržlja-le oči. Smatra se da je to prilagodba na povremene izlaske u površinske, osvijet-ljene dijelove špilje.

Vitka je, izduljena tijela, duljine naj-češće od 20 do 25 centimetara. Budući da nikad ne napušta vodu, noge su joj zakržljale, dok joj je rep izrazito snažan i služi za pokretanje kroz vodu.

Tijekom udvaranja mužjak privlači ženku otpuštajući u vodu hormone i usmjeravajući ih prema njezinoj glavi mahanjem repa. Mužjak na podlozi ostavlja nakupinu spermija, koje ženka pokupi pa dolazi do unutarnje oplod-nje jaja. Ženka ispod kamenja polaže do 70 oplođenih jaja, a iz njih se izlije-že nova generacija ličinki.

Čovječja ribica endem je dinarskog

Čovječja ribicaTaj neobični vodozemac najpoznatiji je kao stanovnik slovenske Postojnske jame. No čovječja ribica živi i uz hrvatsku obalu, od Istre do Dubrovnika.

krša i naseljava uzak priobalni pojas od Slovenije do Crne Gore. U Hrvatskoj naseljava špilje i ponore krških polja na području od Istre do Dubrovnika. Smatra se ugroženom vrstom, a u Cr-venoj knjizi špiljske faune nalazi se u kategoriji osjetljive vrste.

Glavni su uzroci ugroženosti te vr-ste nekontrolirana urbanizacija, one-čišćenje podzemnih voda i promjene režima podzemnih voda zbog raznih hidrotehničkih zahvata, od izgradnje brana do crpljenja vode.

Čovječja ribica strogo je zaštićena Zakonom o zaštiti prirode.BIORAZNOLIKOSTI



Snimio: Branko Jalžić


11/10 g 23

Zbog nekontrolirane urbanizacije, onečišćenja i promjene režima podzemnih voda nakon raznih hidrotehničkih zahvata, taj je endem ugrožen i stoga strogo zaštićen.


Documents

Plemkinja među pticama: vlastelica · Lika, Goran, Istra, Dalmatinka, Dobra, Nada, Stanka, Velja. Na žalost, sve te sorte danas praktič-no ne možemo naći u proizvodnji, niti