12
Uvod u poslovne – korporativne finansije 1

Poglavlje I

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Poglavlje I

Uvod u poslovne – korporativne finansije

1

Page 2: Poglavlje I

Poslovne finansije – teorija i praksa

2

POSLOVNE FINANSIJE I PREDUZEĆE

Poslovne (korporativne)1 finansije predstavljaju važan segment u sistemu poslo-vanja preduzeća. Sa razvojem tržišta (kako robnog, tako i finansijskog) raste i značaj poslovnih finansija i finansijskih menadžera. Svako preduzeće, bilo da je orijen-tisano na proizvodnju, pružanje usluga, maloprodaju ili veleprodaju, bilo da je malo ili veliko, ima potrebu da donosi odluke koje će obezbediti kontinuirani proces reprodukcije, rast i razvoj u dužem vremenskom periodu. Pod pojmom preduzeće podrazumevamo pravno lice koje obavlja bilo koju delatnost i koje svojim pos-lovanjem ostvaruje dobit2. Ono što im je zajedničko jeste da imaju sredstva (imovinu) putem kojih ostvaruju zaradu. Takođe, zainteresovanost da se obezbede sredstva za investiranje kako bi se obezbedio rast i razvoj, zajednička je crta svakog preduzeća bez obzira na delatnost, veličinu ili poreklo vlasništva.

Neophodna sredstva preduzeće može da obezbedi na različite načine, tj. iz raz-ličitih izvora. Generalno, kada govorimo o izvorima finansijskih sredstava, koris-timo termine akcijski kapital (kapital vlasnika) i dug (tuđi izvori finansiranja). Pri-bavljanje kapitala od banaka i drugih institucionalnih investitora definišemo kao tuđe izvore, dok kapital vlasnika (stečen kao upisani kapital vlasnika, emitovanjem običnih akcija ili stečen iz poslovanja koji ostaje preduzeću nakon podmirenja svih obaveza) nazivamo sopstvenim izvorima. U tom slučaju treba razlikovati preduzeća čijim se akcijama javno trguje na berzama i koja imaju mogućnost da potrebna sredstva obezbede emitovanjem običnih akcija ili obveznica, od preduzeća čijim se akcijama ne trguje javno. Ova druga, da bi obezbedila potrebna sredstva mogu to učiniti samo ulaganjem sopstvene štednje ili zaduživanjem kod banaka i na taj način uvećati sopstveni kapital.

1 U daljem tekstu će se upotrebljavati izraz poslovne finansije, jer autori smatraju da je taj izraz adek-vatniji poslovnom okruženju u našoj zemlji. 2 Detaljnije videti u Poglavlju II: Poslovno, poresko i finansijsko okruženje

Page 3: Poglavlje I

Uvod u poslovne – korporativne finansije

3

PRINCIPI NA KOJIMA SE TEMELJE POSLOVNE FINANSIJE

Svaka disciplina, u ovom slučaju poslovne finansije, temelji se na određenim prin-cipima. Prema Damodaranu (2007, str. 4) i drugim autorima: Brili, Majers i Markus (2010) i Ross, Randolph i Jeffrey (2008) – poslovne finansije se zasnivaju na sledećim principima:

1. Investicioni princip. Ovaj princip upućuje na to da preduzeća treba da ulažu sredstva samo u one projekte koji obezbeđuju jednak ili veći prinos od minimalno zahtevanog prinosa (minimalno zahtevane stope prinosa). Pod minimalnim prinosom se podrazumeva minimalno zahtevana stopa prinosa (hurdle rate) koja treba da pokaže da li je investirani novac obez-beđen emitovanjem akcija ili zaduživanjem, i koliko bi investitori ostvarili ulaganjem u neke druge investicije.

2. Princip finansiranja. Ovaj princip polazi od toga da izabrani miks duga i akcijskog kapitala koji preduzeće odabere za finansiranje investicija treba da obezbedi maksimiranje vrednosti tih investicija. Saglasno sa pojmom minimalne zahtevane stope prinosa, ukoliko izabrani miks duga i akcijskog kapitala minimizira ovu zahtevanu stopu prinosa, preduzeću se omogu-ćava da prihvati veći broj novih i poveća vrednost postojećih investicija.

3. Dividendni princip. U stvari, ovaj princip upućuje na to da ukoliko preduzeće (finansijski menadžment) ne pronađe investicije koje donose minimalno zahtevanu stopu prinosa, preduzeće treba da isplati ukupan ostvareni profit vlasnicima preduzeća.

Na osnovu ova tri ključna principa na kojima se temelje poslovne finansije, razvili su se brojni modeli i teorije koje doprinose kvalitetnom upravljanju finansijskim tokovima preduzeća. Nažalost, u poslednje vreme svedoci smo da su menadžeri velikih preduzeća i pored dostupnosti najnovijih saznanja iz oblasti finansijskog menadžmenta i poslovnih finansija zaboravili ili, moglo bi se reći, ispustili iz vidokruga ove osnovne principe (primer kompanija koje su bankrotirale: ENRON, WorldCom i drugi).

Investicioni princip se temelji na činjenici da preduzeća raspolažu ograničenim resursima koje treba rasporediti na različite konkurentne potrebe. Konkretizacija investicionog principa ispoljava se kroz investicione odluke poznate i pod nazivom kapitalno budžetiranje. U suštini, investiciona odluka nastaje spoznajom investi-cionih mogućnosti. Kada finansijski menadžer (menadžment) prepozna one pro-jekte koji obezbeđuju povećanje vrednosti kako za vlasnike (akcionare), tako i za preduzeće, i donese odluku o tome koliko će investirati u te projekte – to pred-stavlja odluku o kapitalnom budžetiranju. Osnovni zadatak finansijskog mena-džera (menadžmenta) jeste da odabere takve investicione projekte koji će u budućnosti obezbediti veći priliv novčanih tokova nego što su potrebna sredstva koja se ulažu u te projekte. To znači da je projekat isplativ samo onda ako

Page 4: Poglavlje I

Poslovne finansije – teorija i praksa

4

obezbeđuje takve novčane prilive koji su veći od novčanih ulaganja za realizaciju projekta. Treba imati u vidu činjenicu da kapitalni projekti zahtevaju velika ulaganja na duži rok. Logika nam govori da što je duži vremenski period realizacije projekta, to je potrebno obezbediti veću stopu prinosa. Usvajanje koncepta vre-menske vrednosti novca, sredinom 50-ih godina prošlog veka, omogućilo je finan-sijskim menadžerima da na jedan kvalitetniji način procenjuju buduće novčane prilive od investicionih projekata. U izuzetno konkurentnim tržištima, preduzeća, odnosno finansijski menadžeri obezbeđuju rast i razvoj preduzeća i njegov op-stanak odlukama o investiranju u nove tehnologije i u razvoj novih kvalitetnijih proizvoda i usluga. Nekada su se pod kapitalnim ulaganjima podrazumevala ulaga-nja isključivo u materijalnu imovinu. Danas, pod tim pojmom se podrazumevaju ulaganja ne samo u materijalnu, nego i u nematerijalnu imovinu (istraživanje i razvoj, reklama i promocija novih proizvoda). Ilustrativni primer te tvrdnje imamo u Tabeli 1.1.

Posebno želimo da istaknemo činjenicu da finansijski menadžeri nisu u prilici da svakodnevno donose odluke o velikim, kapitalnim ulaganjima. Najčešće, oni svako-dnevno donose odluke o manjim investicionim ulaganjima (ulaganjima manjih vrednosti) što zbirno, u toku godine, može da predstavlja značajnu vrednost ukupnih ulaganja. Ono što treba naglasiti jeste da menadžeri teže stalnom iznalaženju onih investicionih poduhvata koji obezbeđuju veći prinos od ulaganja.

Princip finansiranja. Ovaj princip polazi od toga da je za realizaciju investicija neophodno obezbediti finansijska sredstva. Preduzeće, odnosno finansijski me-nadžment ima odgovornost da pronađe ta sredstva i izabere kombinaciju finan-sijskog miksa (odnos između akcijskog kapitala i duga) kojom će finansirati svoje investicije. Takva odluka predstavlja finansijsku odluku. Načini na koje preduzeće prikuplja novčana sredstva su različiti. Od toga da se novčana sredstva mogu pribaviti putem izdavanja (emitovanja) hartija od vrednosti (vlasničkih ili dužnič-kih), do zaduživanja kod banaka. Izbor finansijskog miksa u stručnoj literaturi naziva se struktura kapitala. U tom slučaju reč „kapital“ se odnosi na dugoročne izvore finansiranja. Usklađenost finansiranja i izvora sredstava treba da je takva da se dugoročna sredstva finansiraju dugoročnim izvorima, a kratkoročna sredstva kratkoročnim izvorima. Postoji nekoliko važnih pitanja na koje preduzeće i njegov finansijski menadžment treba da pronađu adekvatne odgovore:

1. Da li novčana sredstva obezbediti izdavanjem vlasničkih ili dužničkih hartija od vrednosti?

2. Da li novčana sredstva obezbediti zaduživanjem kod banke? 3. Da li se zadužiti u dinarima, evrima ili nekoj drugoj valuti? 4. Da li se zadužiti na kraći ili duži period? 5. Da li pri zaduživanju predvideti prevremenu otplatu duga u slučaju pro-

mene kamatne stope ili inflacije?

Page 5: Poglavlje I

Uvod u poslovne – korporativne finansije

5

Izvor: Brili, Majers i Markus, 2010, str. 5

Osim dugoročnih finansijskih odluka, preduzeće, odnosno finansijski menadž-ment treba da donosi i kratkoročne finansijske odluke vezane za tekuće poslovanje preduzeća. Takve odluke treba da obezbede neophodan uslov za kontinuirano odvijanje procesa proizvodnje (reprodukcije). Te odluke su najčešće usmerene na izmirenje tekućih obaveza preduzeća prema dobavljačima, državi – porezi, dopri-nosi, zaposlenima – plate, i druge nadoknade ostalim poveriocima.

Između finansijskih i investicionih odluka postoji međuzavisnost. Ona se ispoljava tako što iznos sredstava za investiranje određuje izbor finansijskog miksa. Ta međuzavisnost je ilustrovana na Slici 1.1.

Novčani tokovi nastaju kada investitori odluče da ulože novčana sredstva u preduzeće (1). Novac se koristi kako bi se realizovale investicije u stvarnu imovinu preduzeća (2). U slučaju da je preduzeće ostvarilo pozitivne finansijske efekte od investicije, novac se vraća u preduzeće (3). Višak novčanih sredstava se ili re-investira u preduzeće (4a) ili se vraća investitorima (4b). U slučaju da je preduzeće novčana sredstva pribavilo zaduživanjem kod banke, ima obavezu da vrati po-zajmljena sredstva uvećana za kamatu.

Page 6: Poglavlje I

Poslovne finansije – teorija i praksa

6

Izvor: Brili, Majers i Markus, 2010, str. 7

Položaj finansijskog menadžmenta je između investitora i preduzeća. Zadatak finansijskog menadžmenta jeste da upravlja finansijskim tokovima i vrši odabir dobrih investicionih odluka i da sarađuje sa investitorima (ne samo sa akcio-narima), bankama i drugim finansijskim institucijama i finansijskim tržištima.

Na Slici 1.1 uočavamo dva pojma: stvarna imovina i finansijska imovina. Stvarna imovina preduzeća se koristi za proizvodnju roba i usluga, i tu spadaju materijalna imovina (zgrade, mašine) i nematerijalna imovina (tehnološko znanje, zaštitni znak, patenti, licence i sl.). Preduzeća ulažu u stvarnu imovinu izdavanjem finansijske imovine investitorima. U finansijsku imovinu spadaju izdate hartije od vrednosti, bankarski krediti i sl. Veoma često, banke i drugi investitori u slučaju da preduzeće nije u mogućnosti da izvrši ugovorene obaveze, pokreću stečajni postupak nad preduzećem i svoja potraživanja naplaćuju iz stvarne imovine preduzeća. O tome će biti govora u Poglavlju 18.

Dividendni princip (odluka o dividendi). Istakli smo činjenicu da su vlasnici preduzeća akcionari koji su uložili svoja sredstva pri osnivanju preduzeća. U toku poslovanja, da bi obezbedilo nedostajuća sredstva kojima bi finansiralo neku kapitalnu investiciju, preduzeće emituje nove akcije i tako omogućava već postojećim i novozainteresovanim investitorima da postanu vlasnici preduzeća. Za razliku od vlasnika dužničkih hartija od vrednosti (prioritetnih akcija i obveznica) gde se preduzeće (finansijski menadžment) obavezuje da će vlasniku isplatiti unapred utvrđenu dividendu ili kamatu, kao i vrednost tog finansijskog instru-menta po dospeću, vlasnici preduzeća (akcionari) mogu da očekuju ili da im raste tržišna vrednost akcija ili da im menadžment isplati dividendu kao nagradu za postignute rezultate u poslovanju. Naravno da je najpoželjnija situacija i da raste tržišna vrednost akcija i da se isplaćuje dividenda. Ta odluka o iznosu sredstava koja se reinvestiraju u dalji razvoj preduzeća ili kojima se isplaćuje dividenda čini suštinu dividendnog principa, odnosno odluke o dividendi. U životnom ciklusu svakog preduzeća postoje faze kada investicija donosi prinos veći od sredstava potrebnih za sledeći investicioni ciklus, ali postoje i faze kada preduzeće ne pronalazi atraktivne investicione projekte. U tom slučaju, kada se radi o preduzeću

Page 7: Poglavlje I

Uvod u poslovne – korporativne finansije

7

čijim se akcijama javno ne trguje na berzi, vlasnici najčešće povuku deo profita iz preduzeća. U preduzećima čijim se akcijama javno trguje na berzi, donosi se odluka o isplati dividendi ili odluka o otkupu sopstvenih akcija.

DEFINISANJE CILJA/CILJEVA PREDUZEĆA

Razvoj teorije o poslovnim (korporativnim) finansijama polazi od toga da pre-duzeće ima cilj koji se može definisati kao maksimiranje tržišne vrednosti preduzeća. Rezultat toga jeste da svaka odluka (investiciona, finansijska i dividendna) koja obezbeđuje povećanje vrednosti preduzeća predstavlja dobru odluku, a svaka odluka koja smanjuje vrednost preduzeća predstavlja lošu odluku. U praksi, ovako generalizovani cilj preduzeća svodi se na maksimiranje zadovoljstva vlasnika preduzeća (akcionara), što se konkretizuje kroz maksimiranje tržišne cene akcija.

Damodaran (2007) navodi da su različita mišljenja teoretičara i praktičara u vezi sa definisanjem cilja preduzeća – od toga da se jedni zalažu za postojanje više ciljeva, do drugih koji smatraju da preduzeće treba da se fokusira na jednostavnije, direktnije ciljeve.

Često se u naučnoj i stručnoj literaturi susrećemo sa različitim pristupima autora u vezi sa određivanjem (prihvatanjem) cilja preduzeća. Tako se, navode autori, kao osnovni ciljevi preduzeća navode:

a. maksimiranje profita i b. zarada po akciji (EPS), tj. zarada nakon poreza podeljena sa brojem akcija u pro-metu.

Ovi ciljevi su često suprotstavljeni jer se s jedne strane vezuju, ciljevi menadž-menta, a s druge strane, ciljevi vlasnika akcija.

Kada se analizira zarada po akciji (EPS), uočava se da zarada po akciji ne određuje rokove i trajanje očekivanog prinosa. To znači da, takav cilj nije vremenski dimenzioniran cilj. Da bi se precizno i kvalitetno definisao cilj preduzeća, neop-hodno je:

1. uzeti u obzir vremensku dimenziju prinosa; 2. uzeti u obzir i finansijski rizik investiranja; 3. politika dividendi – ako se želi postići maksimiranje zarade po akciji (EPS),

preduzeće neće isplaćivati dividende, nego će povećati prinos na akcije, a zadržaće dobit i tako ostvarenu dobit investirati po bilo kojoj pozitivnoj stopi prinosa.

Za razliku od maksimiranja zarade po akciji (EPS), pravi cilj bi bio maksimiranje tržišne vrednosti cene akcija. Tržišna cena akcija preduzeća predstavlja osnovu za određivanje vrednosti preduzeća na tržištu.

Page 8: Poglavlje I

Poslovne finansije – teorija i praksa

8

„Prirodni finansijski cilj korporacije je maksimiranje sadašnje tržišne vrednosti. Menadžeri koji stalno ignorišu ovaj cilj, verovatno će biti zamenjeni“ (Brili, Majers, Markus, 2010, str. 12).

ALATI POSLOVNIH FINANSIJA

Utvrđivanje veoma važnih finansijskih kategorija (vrednost preduzeća, vrednost investicije, vrednost akcija i dr.) u poslovnim finansijama zasniva se na proceni. Da bi procenili ove važne finansijske kategorije, konstruisani su razni modeli koji pomažu finansijskom menadžmentu da donese kvalitetne investicione, finansijske i dividendne odluke. Za potrebe konstruisanja takvih modela koriste se određeni alati. Jedan od važnih alata predstavlja vremenska vrednost novca. Taj alat nam omogućava da upoređujemo primljena ili isplaćena novčana sredstva u različitim vremenskim periodima. Primenom koncepta vremenske vrednosti novca razlikujemo periode u kojima se događaju novčani prilivi i odlivi i svodimo ih na istu vremensku dimenziju. Ako novčane tokove u budućnosti svodimo na sadašnju vrednost, u tom slučaju govorimo o diskontovanju novčanih tokova. Ako sadašnje tokove novca želimo da sagledamo u budućnosti, tada govorimo o ukamaćivanju. Drugi alat koji koristimo jeste razumevanje finansijskih izveštaja, imajući u vidu da u finansijama koristimo mnoštvo informacija koje se dobijaju iz finansijskih izveštaja.

Treći alat koji koristimo jeste procena vrednosti. Poslovne finansije obuhvataju i neke odluke koje preduzeće, odnosno finansijski menadžment, treba da donese a direktno utiču na njihovo finansiranje. Te odluke su vezane za strateške odluke preduzeća: šta proizvoditi, koje usluge plasirati, zatim odluke vezane za finansiranje marketinških aktivnosti, istraživanje i razvoj i sl. Uvažavajući definisani cilj pre-duzeća u vidu težnje da se maksimira tržišna vrednost preduzeća, okvir za to su nam tri osnovna principa na kojima se temelje poslovne finansije.

Investicioni princip nam ukazuje na to da preduzeće ne treba da investira u sredstva (projekat) koji ne obezbeđuje minimalnu stopu prinosa, pri čemu minimalna zahtevana stopa prinosa odražava rizik investicije i miks duga i akcijskog kapitala.

Princip finansiranja nam ukazuje da preduzeće treba da koristi miks duga i akcijskog kapitala koji obezbeđuje maksimiranje tržišne vrednosti preduzeća.

I treći princip, dividendni princip, upućuje nas na to da ukoliko preduzeće u određenom vremenskom periodu nije u poziciji da obezbedi dovoljno novčanih sredstava za dobre investicije, treba da isplati profit vlasnicima.

Page 9: Poglavlje I

Uvod u poslovne – korporativne finansije

9

Finansije tokom istorije3

Nepoznati datum – Složeni rast. Bakterije se počinju razmnožavati, deleći same sebe. To nas podseća na model složenog rasta (v. Poglavlje 4). 1800. g. pre n.e. – Kamatne stope. U Vavilonu, prema Hamurabijevom zakonu određene su maksimalne kamatne stope na pozajmice. Dužnici su pod hipoteku osim imovine ponekad stavljali i supružnike. U slučaju davanja pod hipoteku supružnika, poverilac je bio u obavezi da ga vrati nakon tri godine, u dobrom stanju (v. Poglavlje 5). 1000. g. pre n.e. – Opcije. Aristotel je zabeležio da je filozof Tales kupio opcije za korišćenje presa za masline. U toku berbe on je iznajmljivao te prese i tako ostva-rivao profit. Danas bi finansijski menadžeri trebalo da budu sposobni da procene mogućnosti za kupovinu ili prodaju širokog spektra imovine (v. Poglavlje 7). 1650. g. – Terminski ugovori. U Japanu se prvi put pojavljuju terminski ugovori, vezani za trgovinu pirinčom. Za vreme vladavine Tokugava, feudalni vladari su ubirali rentu u obliku pirinča, ali su često želeli da trguju pirinčom i pre nego što je on dospeo za ubiranje. Pirinčanim terminskim ugovorima počelo se trgovati na tržištu koje je kasnije postalo poznato pod imenom Dodžima. Ovim ugovorima se i danas trguje. Međutim, danas je mnogo širi spektar trgovine terminskim ugo-vorima (v. Poglavlje 8). 17. vek – Akcionarska društva. Koreni potiču iz Engleske, osnivanjem velikih trgovačkih kompanija kao što su istočnoindijske kompanije, osnovane 1599 (v. Poglavlje 2 i Poglavlje 6).

17. vek – Novac. U Americi su se, doseljenici koristili školjkama zvanim wampum (ukrasne školjke nanizane na tanko uže). Piter Stajvesant (Peter Stuyvesant) podigao je kredit u obliku wampuma, što je u Masačusetsu bilo legalno sredstvo plaćanja. Zbog špekulacija sa bojama školjki (crne su bile vrednije od belih pa su se doseljenici vešto dosetili da ih prefarbaju) demonstriran je Grešamov (Gresham) zakon koji objašnjava kako loš novac izbacuje dobar novac. Prvo izdanje papirnog novca u Americi bilo je u koloniji u zalivu Masačusets 1690. g. Godine 1862. Kongres se složio kako će izdanja papirnog novca biti legalno sredstvo plaćanja. Novčanice su štampane zelenom bojom i odmah su postale poznate kao greenbacks (zelenbaći) (v. Poglavlje 10, Poglavlje 11 i Poglavlje 16).

1792. g. – Osnivanje berze u Njujorku. Njujorška berza akcija (NYSE) osnovana je 1792. g. kada se jedna grupa brokera sastala pod drvetom i dogovorila međusobno trgovanje akcijama uz dogovorenu proviziju.

3 Prema Brili, Majers i Markus, 2010, str. 20-21.

Page 10: Poglavlje I

Poslovne finansije – teorija i praksa

10

1929. g. – Lomovi tržišta akcija. Obične akcije su rizična investicija. U septembru 1929. g. cene akcija u SAD-u dostigle su najvišu istorijsku vrednost, a ekonomista Irving Fišer (Irwing Fischer) procenio je kako su „na trajno visokom nivou“. Tri godine posle, cene akcija su bile 90% niže, a nakon toga je trebalo četvrt veka pre nego što su se cene vratile na nivo od septembra 1929. g. (v. Poglavlje 6).

60-ih god. 20. v. – Evrodolarsko tržište. Tokom 50-ih god. 20 v. Sovjetski Savez je preneo svoje dolare iz SAD-a u jednu rusku banku u Parizu. Ta je banka bila poznata po svom teleks imenu, EUROBANK, pa su iz tih razloga svi dolari izvan SAD-a postali poznati pod imenom evrodolari. Tokom 60-ih godina, zbog poreske regulative u SAD-u, zaduživanje u dolarima bilo je puno jeftinije u Evropi nego u SAD-u što je dovelo do snažnog rasta evrodolarskog tržišta.

1971. g. – Stečaji kompanija. Te godine, stub američke industrije, Pen central reilroud (Penn Central Railroad) iznenada je doživelo kolaps. Tadašnja vrednost imovine od 4,6 mlrd $, ekvivalent današnje vrednosti uiznosu od 21 mlrd $, predstavljala je najveći bankrot u istoriji. (Danas su to ENRON I WorldCom) (v. Poglavlje 18).

1972. g. – Finansijski terminski ugovori. Služe za zaštitu preduzeća od promena kamatnih stopa, valutnih kurseva itd. Kaže se da je nastala zbog primedbe ekono-miste Miltona Fridmana (Milton Friedman) kako nije u stanju profitirati samo od svog mišljenja da je funta precenjena. Robna berza u Čikagu (Chicago Mercantile Exchange) prva je utemeljila tržište finansijskih fjučersa (v. Poglavlje 8).

1986. g. – Odluke o kapitalnim investicijama. Najveći investicioni projekat u izvođenju privatne kompanije bila je izgradnja tunela ispod Lamanš kanala. Gradnja je započela 1986, a završila 1994. uz ukupan trošak od 15 mlrd. $ (v. Poglavlje 17).

1993. g. – Kontrola rizika. Kada kompanija ne posvećuje dovoljno pažnje rizicima koje preuzimaju menadžeri, najčešće zapadaju u finansijske teškoće koje rezultiraju bankrotstvom. To je iskusila stara britanska banka Berings (Barings), jer je njen trgovac u singapurskom predstavništvu prikrio gubitak od 1,3 mlrd. $ (869 miliona funti) izazvan neovlašćenim špekulisanjem na kretanja japanskog tržišta akcija. Gubici su rezultirali propašću Beringsa i šestogodišnjom zatvorskom kaznom za Nik Lizona (Nick Leeson). Sosijete ženeral, žrtva unutrašnje pronevere teške 4,9 mlrd. EUR (2007). Amerikanac Bernard Medof svoje klijente je „olakšao" za ukupno 65 mlrd. $, i osuđen je na 150 godina zatvora (2009).

2002. g. – Finansijski skandali. Veoma veliki broj finansijskih i računovodstvenih skandala širom sveta: ENRON i njegova revizorska kuća Artur Anderson, WorldCom, italijanski prehrambeni gigant PARMALAT. Američki Kongres usvojio je Sarbejns–Oksli zakon kako bi povećao odgovornost kompanija i njihovih uprava.

Page 11: Poglavlje I

Uvod u poslovne – korporativne finansije

11

REZIME Svako preduzeće treba da donese odluke o izboru najpovoljnije investicije, o načinu finansiranja te investicije i tekućeg poslovanja, i odluku o dividendi. Poslovne finansije temelje se na tri osnovna principa. Princip investiranja, princip finan-siranja i dividendni princip. Investicioni princip (odluka o kapitalnom budžeti-ranju) podrazumeva da preduzeće treba da ulaže sredstva samo pod uslovom da prinos od takve investicije bude veći od minimalne zahtevane stope prinosa. Princip finansiranja (odluka o strukturi kapitala) temelji se na činjenici da miks duga i akcijskog kapitala kojim preduzeće finansira neku investiciju, obezbeđuje maksimiranje vrednosti odabrane investicije. S obzirom da preduzeća nisu uvek u situaciji da prikupe dovoljno novčanih sredstava ili da odaberu najpovoljniju investiciju koja obezbeđuje prinos veći od minimalno zahtevane stope prinosa, treba da ukupno ostvareni profit isplate vlasnicima kapitala (ako je u pitanju preduzeće čijim se akcijama javno trguje na berzi) ili da ga vlasnici povuku iz preduzeća (ako je u pitanju preduzeće čijim se akcijama ne trguje javno). Za prikupljanje potrebnih novčanih sredstava kojima bi se finansirali kvalitetni investicioni projekti, preduzeća imaju razne mogućnosti. Preduzeća čijim se akcijama javno trguje na tržištu imaju širi spektar prikupljanja potrebnih novčanih sredstava. Ta sredstva mogu prikupiti putem zaduživanja kod banaka ili izdavanjem vlasničkih i dužničkih hartija od vrednosti. Preduzeća čijim se akcijama ne trguje javno, u situaciji su da potrebna sredstva obezbede ili ulaganjem sopstvenog kapitala ili zaduživanjem kod banaka. Stvarna imovina preduzeća obuhvata materijalnu i nematerijalnu imovinu. Dakle, to je imovina kojom se preduzeće koristi u procesu proizvodnje roba i usluga. Preduzeća finansiraju stvarnu imovinu, a zauzvrat izdaju finansijsku imovinu investitorima (akcije, obveznice, bankarski krediti). Osnovni cilj preduzeća predstavljen je težnjom da se maksimira tržišna vrednost preduzeća. Konkretizacija ovog cilja predstavlja maksimiranje tržišne vrednosti akcija preduzeća. Kroz maksimiranje tržišne vrednosti preduzeća, maksimira se vrednost vlasnika. Osnovni alati poslovnih finansija jesu: vremenska vrednost novca, razumevanje fi-nansijskih izveštaja i procena vrednosti.

Pitanja za proveru znanja

1. Navedite osnovne principe na kojima se temelje poslovne finansije i obraz-ložite ih?

2. Koje odluke donosi finansijski menadžer preduzeća? 3. Šta predstavlja kapitalno budžetiranje? 4. Kada je projekat (investicija) privlačan za finansijski menadžment preduzeća, a

kada za vlasnike? 5. Na koje načine preduzeća prikupljaju novčana sredstva?

Page 12: Poglavlje I

Poslovne finansije – teorija i praksa

12

6. U koju imovinu preduzeće ulaže kada se koristi termin kapitalna ulaganja? 7. Šta se podrazumeva pod pojmom struktura kapitala? 8. Šta je stvarna, a šta finansijska imovina preduzeća? 9. Navedite neke primere za stvarnu i za finansijsku imovinu i obrazložite ih? 10. Navedite neke odluke vezane za budžetiranje kapitala? 11. Obrazložite zašto navedene stavke možda nisu dobro odabrani cilj za pre-

duzeće: a. Povećanje tržišnog učešća. b. Minimiziranje troškova. c. Niže cene od konkurenata. d. Povećanje profita.

12. Zašto je preduzeće koje teži da maksimira tržišnu cenu akcija manje ori-jentisano na kratkoročne rezultate od preduzeća koje samo želi da maksimira profit?

13. Koja od navedenih sredstava spadaju u materijalnu, a koja u finansijsku aktivu? a. Patenti. b. Obaveze po lizingu. c. Goodwill d. Visoko obrazovanje. e. Novčanica od 1.000 RSD

Odabrana literatura

1. Brili, A. R., Majers, K. S., Markus, Dž. A. (2010). Osnovi korporativnih finansija (5. izd.), Beograd, Mate d.o.o.

2. Bodi, Z., Kane, A., Marcus, J. A. (2009). Osnovi investicija (6. izd.), Beograd, Data Status

3. Damodaran, A. (2007). Korporativne finansije : teorija i praksa, Podgorica, Modus

4. Ivanišević, M. (2008). Poslovne finansije, Beograd, Ekonomski fakultet 5. Ross, A. S., Randolph, W., Jeffrey, J. (2008). Corporate finance (8th ed.),

New York, McGraw-Hill/Irwin 6. Shapiro, A. C. (1989). Modern Corporate Finance, New York, Macmillan 7. Van Horne, C. J., Wachowicz, M. J. Jr. (2007). Osnovi finansijskog

menadžmenta (12. izd.), Beograd, Data Status 8. Vunjak, M. N. (2008). Finansijski menadžment : poslovne finansije, Bečej,

Proleter a.d.; Subotica, Ekonomski fakultet

Korisni veb-sajtovi

www.vviley.com/college/damodaran www.finance.yahoo.com