92
~Savremena politička sociologija~ 1. Promene u definicijama politike i moći u političkoj sociologiji: Klasična politička sociologija se definisala kao nauka usmerena na društvene okolnosti politike, prevashodno sa osvrtom na političke institucije. Ovakva definicija se bazirala na nacionalnoj državi kao genus proximum-u, dok je moć bila definisana uglavnom kroz Veberovu tradiciju mogućnosti da jedan čovek ili gurupa sprovode sopstvenu volju u kolektivnim postupcima, čak i uz prisutan otpor. Ova definicja moći je jasna implikacija na nacionalnu državu kao nosioca monopola sile. Zbog toga se i klasična politička sociologija okreće ka tome kako društvo utiče na državu u ovakim slučajevima. Za savremene političke sociologe, ovakav pristup je pogrešan. Tako, danas je dimenzija globalizacije umanjila klasičnu moć nacionalna države, prevashodno zbog toga što su je neke institucije u tim oblastima zamenile, ili zaobišle. Tako je danas fragmentacija i polarizacija vrednosti, razvoj mas medija, potrošačke kulture, ali i alternativnih društvenih grupacija, zahtevala da se u definicijama moći krene od jedne šire bazne osnove. Zbog toga se vrši otklon od klasičnog sagledavanja političke zajednice kao konstalacije klasa, i vrši se zaokret ka kulturnoj politici kao transformaciji društvenih identiteta i struktura. Jedan od ovih je i posmoderni zaokret je usledio nakon stvaranja novih društvenih pokreta i studentskih protesta ’60-tih godina XX veka. Tako su ovi pokreti u Francuskoj praktično paralisali državu, ali i dovelo do paradoksa da se levica (komunisti) pomire sa vlastima, a studenti kao njihovi najveći podržaoci da se udalje od njih, zahtevajući revoluciju. Tako dolazi i do preispitivanja starih „levih paradigmi“. Ipak, nisu svi išli ovim revolucionarnim putevima, pa tako Gidens i Urlih Bek daju svoju sociologiju refleksivnosti, koja nije bila naklonjenja postmodrnistima i poststrukturalistima (postmarksistima), pa 1

Politicka sociologija

  • Upload
    bleda1

  • View
    3.806

  • Download
    12

Embed Size (px)

DESCRIPTION

skripta sa svim pitanjima

Citation preview

Page 1: Politicka sociologija

~Savremena politička sociologija~

1. Promene u definicijama politike i moći u političkoj sociologiji:

Klasična politička sociologija se definisala kao nauka usmerena na društvene okolnosti politike, prevashodno sa osvrtom na političke institucije. Ovakva definicija se bazirala na nacionalnoj državi kao genus proximum-u, dok je moć bila definisana uglavnom kroz Veberovu tradiciju mogućnosti da jedan čovek ili gurupa sprovode sopstvenu volju u kolektivnim postupcima, čak i uz prisutan otpor. Ova definicja moći je jasna implikacija na nacionalnu državu kao nosioca monopola sile. Zbog toga se i klasična politička sociologija okreće ka tome kako društvo utiče na državu u ovakim slučajevima.

Za savremene političke sociologe, ovakav pristup je pogrešan. Tako, danas je dimenzija globalizacije umanjila klasičnu moć nacionalna države, prevashodno zbog toga što su je neke institucije u tim oblastima zamenile, ili zaobišle. Tako je danas fragmentacija i polarizacija vrednosti, razvoj mas medija, potrošačke kulture, ali i alternativnih društvenih grupacija, zahtevala da se u definicijama moći krene od jedne šire bazne osnove. Zbog toga se vrši otklon od klasičnog sagledavanja političke zajednice kao konstalacije klasa, i vrši se zaokret ka kulturnoj politici kao transformaciji društvenih identiteta i struktura. Jedan od ovih je i posmoderni zaokret je usledio nakon stvaranja novih društvenih pokreta i studentskih protesta ’60-tih godina XX veka. Tako su ovi pokreti u Francuskoj praktično paralisali državu, ali i dovelo do paradoksa da se levica (komunisti) pomire sa vlastima, a studenti kao njihovi najveći podržaoci da se udalje od njih, zahtevajući revoluciju. Tako dolazi i do preispitivanja starih „levih paradigmi“. Ipak, nisu svi išli ovim revolucionarnim putevima, pa tako Gidens i Urlih Bek daju svoju sociologiju refleksivnosti, koja nije bila naklonjenja postmodrnistima i poststrukturalistima (postmarksistima), pa je ipak termin kulturni zaokret mnogo pogodniji za promene u političkoj sociologiji, iako je sve ovo poteklo pravo od njih.

2. Marksistička tradicija političke sociologije:

Kada se raspravlja o Marksu, u zagradi uvek valja imati podsetnik da se on pre svega bavio kapitalizmom kao načinom proizvodnje, dakle ekonomijom. Ipak, u njegovim radovima mogu se prepoznati tendencije transformacije političke moći iz ekonomske moći koncentrisane u modernoj državi. Tako Danlivije i O’Liri daju tri moguća tumačenja ovoga, i to da država ima moć prinudnog aparata u procesu raspodela, zatima da država ima arbitrarnu moć koja joj dozvoljava relativnu autonomiju u odnosu na buržoaziju ali joj je potrebna ekonomska moć klasa kao legitimacijaski modul, i treće da je država funkcionalno nadograđena na ekonomsku bazu, stvarajući pravnu sigurnost za akumulaciju kapitala. Sva tri Marksova tumačenja govore upravo kako ekonomska baza otelotvoruje i daje novu snagu političkoj moći nacionalne države, koja je bez kapitalizma irelevantna.

1

Page 2: Politicka sociologija

Neomarksisti su posebno doprineli transformaciji u sagledavanju moći, naročito Gramši i Altiser. Tako već Gramši govori o civilnoj hegemoniji, što zahteva da priznanje da moć ne mora biti skoncentrisana samo u državi, pa je po prethodnoj tipologiji, držana moć samo arbitrarna. Zbog toga se po Gramšiju procesi moći i ne odvijaju u državi, već u civilnom društvu, pa sa pravom se tvrdi da je on prvi teoretičar kulturne politike. Ipak Gramši nije mogao mnogo da pobegne od svojih marksističkih korena, pa je smatrao da je svaka borba klasnog karaktera, pa je po njemu glavni faktor integracije u grupama upravo ekonomska baza. Zbpg toga ekonomija predstavlja rezidualnu kategoriju, odnosno nešto što kao struktura ostaje van politike i civilnog društva.

Upravo zbog ovog ekonomizma, Altiser je pokušao da marksizam spasi od toga, ali je pitanje koliko je u tome uspeo. On je pošao od trećeg ili „funkcionalističkog“ stava u tipologiji, smatrajući da je država neodvojiva od ekonomije, jer je ekonomija ta koja, odlučuje u „poslednjoj instanci“ koja društveno-ekonomska formacija će se uzeti za bazu društva. Zbpg ovoga se tvrdi da je Altiser zapao u ekonomski redukcionizam. Autonomija države u političkoj moći potiče od njenog represivnog aparata- vojske i policije, ali čije je delanje determinisano ideologijom državnh institucija. Ideologija je tu i da bi subjekte uklopila u ovaj okvir, i to unim putem korišćenjem slika, predstava, i mitova, tako što bi se subjekti nesvesno i mistički povezali sa ovakvim sistemom. Ovakvo shvatanje ideologije je onda više preksa i pragmatizam, nego sistem uverenja i ideja.

3. Veberovska tradicija političke sociologije:

Ako je za marksiste država samo proizvod ekonomskih konstelacija, onda je za Vebera država upravo suprotno autonomna u odnosu na ovo. Da bi svoje tvrdnje potkrepio, Veber se odmah ograničava na moć i politiku nacionalne države, jer je ona usled fakta da poseduje monopol sile, postala institucija broj jedan u modernoj koncepciji političke moći. Ovaj proces započinje koncentracijom sredstva administracije u rukama apsolutnog monarha, što dovodi do čvrste i moćne birokratije. Birokratska administracija po veberu je nužnost i cena koja se mora platiti usled složenosti društva, jer je ona racionlni sistem upravljanja. Usled ovog javlja se Veberova modifikacija reprezentativne demokratije, koja istorijski nadvladava apsolutizam, i potrebi njenog zaokreta ka birokratskom elitizmu. Cilj ovoga jeste kontrola ekspanzivne moći birokratije, i usmeravanja na put upravljanja, a ne vladanja. Demokratija stoga treba da obuhvati izuzetne lidere koji će da vladaju, i tehnokrate koji će da upravljaju. Ovde je prisutan i Veberov pesimizam, koji smatra da se ovim a priori ograničava sloboda građana, a da to prevashodno potiče od njihove nezaintersovanosti. Ovo je jedna od Veberovih tvrdnju koju savremena politička sociologija mora da odbaci, naročito kada se uzme današnji uticaj civilnog društva na formiranje državne politike.

2

Page 3: Politicka sociologija

4. Teoretičari elita:

Teoretičari elita se bave pitanjem zbog čega manjina uvek vlada i upravlja većinom. Za savremenu političku slociologiju je od izuzetnog značaja Jozef Šumpeter, koji se oslanjano na Mihelsovu u Veberovu teoriju. Mihelsov zakon gvozdene oligarhije koji je u ovom slučaju prevashodno upućen na adresu političkih partija, kao nosilaca elite u složenim organizacijama moći, kakva je između ostalog i država. To se najbolje vidi kroz koncept lidera u partiji. Šumpeter ovo nadograđuje sistemski, smatrajući da demokratija i nije ništa drugo do trgovina političkih dobara među političkim elitama. U ovome je narod uključen samo u procesu glasanja, a glasovi se dobijaju opet na osnovu borbe elita. Vlast i demokratija je začarani i ekskluzivni krug elita, i to je po Šumpeteru dobro, jer političarima-stručnjacima treba dopustiti da vladaju.

S druge strane, Veberovu teoriju elita dalje radikalizuje Rajt Mils, koji se bavio prevashodno ovim fenomenom u SAD-u. Po njemu viojska, korporacije, i političari čine konstelaciju moći i vlasti, zasnovanoj na statusno utemeljenoj ekonomiji prisutnoj posle II svetskog rata. Građani su posrdstvom mas medija nabeđeni da su srećni što žive u neznanju, i da elite se brinu za sve njihove potrebe. Sličnu tvrdnju daje i marksista Ralf Milibend koji političku moć vezuje za ekonomski aparat velikih kapitalista. Osnovna razlika između veberovaca i marksista je u autonomiji države- za prve državna sfera je a priori autonomna, a za druge ona to može dosegnuti samo borbom protiv kapitalizma i urušavanjem sisema.

Savremenu političku socijologiju ovakve tvrdnje zanimaju samo u meri u kojoj sugrupacije stvarno isključene iz procesa vlasti i upravljanja. Šumpeterova teza o isključenosti društva više ne stoji, jer je društvo tako fragmentirano da se bez problema svaki od delova da ispolitizovati i pretvoriti u polje borbe. Zbog toga društveni činioci nisu pasivni.

5. Pluralistički pristup političkoj sociologiji:

Pluralizam je blizak temama nove političke sociologije, u tom smislu da on glada na građane kao na učesnike u političkim procesima. Građani su onda skoncentrisani u interesnim grupama koje ne mogu da dominiraju jedna nad drugom, i u tome je suština politike i političke borbe. Čak je i država sukob interesa institucija, pa je prikladnije govoriti o vladi. Demokratija je onda samo beskrajno pregovaranje između vlade i interesnih grupa, do postizanja kompromisa. Ipak neopluralisti su skloni da tvrde kako korporativne elite imaju većeg uticaja na vladu. To ne znači da one manipulišu njome i građanima, samo da ne dozvolaljavaju proboj drugih/konkurentnih interesnih grupa. Premeštanje politike iz državne u ne-državnu sferu je onda glavni dopriinos pluralista za modernu političku sociologiju. Sa time se i slažu postmoderniti/poststrukturalisti koji su i protiv legure civilnog društva i vlasti. Ipak, pluralisti ne odmačinju dalje od konzervativnog shvatanja politike, pa tako Dal u definiciji moći ne ide dalje od Vebera kada kaže da je to realna mogućnost da osoba A kontroliše radnje osobe B. Problem koji se za postmoderniste ovde javlja jeste a priorno posedovanje moći, pa tako pluralisti nisu u stanju da odrede njenu ontologiju.

3

Page 4: Politicka sociologija

6. Fukoova analitika moći:

Sam Fuko negira da je dao teoriju moći, tvrdeći da je moć takav koncept, koji se mora najpe ispoljiti, pa tek onda analizirati, odnosno da je nemoguće napratiti sistemski skup povezanih koncepata. Ipak on za okvir zzima pravno-diskurzivnu moć, onu koja potiče od države, a koja je kao i svaka druga moć, produktivna. Fuko je pritom zainteresovan za širenje te moći ne na celokupnom društvenom planu, već na mikrofizičkom nivou. To proizilazi iz svojstva moći da je ona pluralistička i da se manifestuje u bezbroj tačaka, što je odbacivanje klasične koncepcije moći veberovskog tipa. Ovakva moć je pozitivna u smislu stvaranja regulisanih društvenih odnosa, a negativna jer ima tendenciju inhibitornosti i restriktivnosti. Sve ovo daje produktivnst moći koja se najbolje ogleda u znanju. U Fukoovoj terminologiji, diskursi, su ono što tlači duh. Ono nije realno znanje o objektima po sebi, već je konstruisano znanje o istini koja odgovara kvazi-naučnicima. Zato je istina produkt moći posredstvom znanja, jezika i simbola, krugova kojima je ona u interesu. Društvene nauke nisu indiferentne, to je njihova želja i licemerje.

U cilju ovoga naročito je interesantna Fukoova teorija o nadzoru kao efikasnom disciplinovanju, i standardizovanju „normalnog“ ponašanja. Sličan primer je i sa seksualnošću koja nije prirodno, već istorijski konstruisano svojstvo, započeto kroz hrišćanske ispovesti, preko psihoterapije, do realiti emisija na mas-medijima. Sve je ovo nastalo na osnovu potrebe da vidimo sebe kako želimo, i to posredstvom zananja, a ne kakvi jesmo1. To nas dovodi i do teorije subjektivnosti. Dakle, subjekti se uvek obrazuju na osnovu nekih diskursa moći, koji potiču od samosvesnih glasnogovornika. Za ovo Fuko optužuje psihoanalizu, koja ne otkriva skrivene želje pojedinaca, već ih proizvodi. Dokaz tome je psihoanalitičar koji kao autoritet, mora da „tumači“ subjekta.

Iako može delovati tako, Fuko ipak nije dao totalitarizujuću teoriju moći, već se samo osvrnuo na neke bitne aspekte istorije, kao što su telo i subjekt/duh2. Ova teorija je značajna jer denaturalizuje neke od društvenih odnosa, proglašavajući ih konstrukcijama. Protivurečnost Fukoove teorije može se videti iz konstatacije da moć nije u svemu, već da potiče iz svega, i da je scuda oko nas. Ako je to tako, onda je moć metafizički princip, pa Fuko ne ide mnogo dalje od klasičnog poimanja filozofske misli.

Kasije, Fuko je nastojao ovu protivurečnost da otkloni tezom da gde ima moći, ima i otpora. Tako se i kreireju slobodni subjekti, oni koji nisu u potpunosti sistemski oblikovani. Kako i oni mogu da reprodukuju moć, Fuko dolaz do zaključke da odnos dominacije nije moć, već nasilje. Fuko ovo dalje povezuje sa novim društvenim pokretima, tvrdeći da su oni, iako podržavaju postojeće identitete, ipak nosioci negacije represivnih identiteta. Upravo taj otpor koji dolazi od pokreta omogućuje da se moć analizira, jer se tada moć može efinisati, kao i metode koje će ona koristiti.

Valja reći nešto i o upravlajnju, koje je za Fukoa dirigovanje ponašanja slobodnim subjektima, koje ne mora biti samo egzogeno, već može doći i od samog sebe. Po Fukou ovako viđenje počinje sa Makijavelijem, a svest da upravljanje mora da bude ugrađeno u mentalitet, započinje od XVIII veka. To je i samouveravanje autoriteta da su „normalni“. 7. Teorija diskursa, kulturna politika i nova politička sociologija:1 Znači, ne samo što je Kantu pljunuo u lice i potegnuo dvoglavu sekiru na njega, nego ga je još nazvao sexualnim manijakom :-)))))))))2 Treba voditi računa da je Fuko postmodernista, i da se on odriče velikih met-naracija, vraćajući se malim kažama, ili običnim stvarima.

4

Page 5: Politicka sociologija

Svoju teoriju diskursa Fuko ne zasniva samo kao znanje, jezik i simbole, već i kroz nelingvističku institucionalnu praksu. Tako postoji diskurzivno i nediskurzivno. Nediskurzivne su institucije, kadrovi, i opšti društveni uslovi koji dovode do stvaranja diskursa, koji povratno utiču na obrazovanje nediskurzivnog. Za Fukoa, ovo su analitički veoma odvojene kategorije, mada je to teško primetiti u njegovim radovima. To smatraju i Erenst Laklau i Šantal Muf, koji tvrde da je ova distinkcija besmislena budući da sve počinje i završava se u diskursu. Ipak, ovo dvoje se pozivaju na Vitgenštajnove jezičke igre kada opravdavaju materijalnost jezika u diskursu. Tako oni daju primer zidanja kuće po kome A ređa blokove, subove, i ploče, a B mu dodaje redosledom koji je naučio kada mu a dovikne. Dakle jezički diskursi nisu samo ideje, one jesu stvari (blik, stub, ploča).

Fernand de Sosir je ovo dalje razjasnio tezom da sam jezik ne može da se materijalizuje, dokle god reči nisu smisleno povezane u društvene konvencije. Tako Džonatan Keler daje primer da ukoliko želimo nekoga da naučimo šta je „smađe“, besmisleno je da mu pokazujemo samo stvari smeđe boje, već to upoređujemo sa npr. crvenom. Svet je moguće zamisliti i bez smeđ boje, t je nešto što je naučeno da se razlikuje od neke druge boje. Derida ovo kritikuje tvrdeći da su teze strukturalista nestabilne u tom smislu što znakovi mogu značiti ovo ili ono ukoliko nisu stavljane u određeni kontekst vremena i prostora. Da bi označio tu promenu značenja zankova on koristi termin differance, i dolazi do zaključka da sama reč i nema značenje, ukoliko nije u nekoj uzročno-posledičnoj vezi sa drugim rečima, ili, reči su prazne. Stepen neodređenosti reči je političko pitanje.

Upravo je po Laklau i Mufovoj neodređenost značenja ono što politiku i omogućava. Tako termini koje nameće politika postaju gramatika života. Primer je termin čovek koji se razlikuje kod komunista i neoliberala. Samim tim politika više i nije teritorija formiranja znakova kontrolisana samo od države.

Ovo nas uvodi i u kulturnu politiku i promene u političkoj sociologiji. Celokupnu tezu o diskurskima je mnogo lakše i bolje shvatiti kao kulturnu politiku. Kultura se shvata kao sistem označavanja kroz koji se društveni poredak prenosi, reprodukuje, i ispituje. Kultura se onda može posmatrati i u smislu diskursa koji je svuda prisutan, ali i kao specifičnost postmodernog doba. Kako god shvatili pitanje kulturne politike, politička sociologija definitivno mora da se sa konzervativnog, okrene ka ovom gledištu.

8. Postmoderni zaokret u sociologiji I 3 :

Anti-epistemologija. Teorije diskursa, koju su razvili Fuko, Laklau i Mufova, je u suštini anti-epistemološka. Anti-epistemologija je pokušaj zaokreta na predstave kao takve, umesto onoga što bi trebalo da znače, odnosno okret od zvanične verzije. Anti-epistemologija se takođe pronalazi i u sociologiji refleksivnosti Gidensa, Beka, Leša, i Arija. Ipak, ovo pitanje znanja je stvar jaza u sociologiji, jer je ona prvenstveno nauka, pa treba na tome i da se zasniva, dok posmodernisti beže od toga. Međutim, to je nemoguće, što se vidi i iz Fukoovih radova, koji se zuasnivaju na empiriji, odnosno već stečenom znanju, i ne treba se bojati toga jer je preterano smatrati da analiza sveta znači i

3 Ovde treba napomenuti da su ovo mahom stvari vezane za postmodernu filozofiju, sa osvrtom na uticaj na sociologiju.

5

Page 6: Politicka sociologija

prihvatanje stereotipa, odnosno epistemologije. Ovo naravno ne umanjuje značaj posmodernista, i njihovog insistiranja na drugačijem viđenju stvari.

Neodređenost značenja. Iako samo ime navodi na fluidnost društvene strukture, poststrukturalisti ne smatraju da je sve nestabilno, već da postojanje toga omogućava bitisanje politike, koja ima za cilj ustanovljenje relativne kontinuiranosti i stabilnosti društvenog života. Upravo to formiranje društvenih značenja postaje neizbežna tema u interpretativnoj sociologiji etnometodologa Gofmana i Garfinkela. Kako to Bauman navodi, upravo se ovde vidi postmoderni zaokret sociologije, koja se sada udaljava od objektivnosti, a približava jezičkim igrama.

Decentriranje društva. Ovaj aspekt postmodernog zaokreta upućuje na to da se strukture formiraju kontinuirano u vremenu i prostoru, a ne da su skoncentrisane uzročno oko neke bazične strukture4. Tako Derida objašnjava kako se pojmom differance dolazi do tih stvaranja ili promena, ali ide i toliko daleko da kaže da se strukture mogu stvoriti i ako postoji transcedentalni putokaz kakvav je Bog, kao jedini izvestan. Ovo je otklon od strukturalista kakvi su Altiser i Sosir, koji strukturu posmatraju kao zacementiranu celinu. Postrukturalisti pod uticajma Ničea smatraju da je ovo proces koji nije dovršen, koji uvek „postaje i ne postoji“. U samoj sociologiji, ovo se manifestuje kroz udaljavanje od shvatanja društva kao uređene celine, što ilustruju Gidens, Gofman, i Garfankl. Tako Gidens smatra da se strukture formiraju na osnovu društvenog delanja, a ovo opet je ograničeno postojećim resursima i slikama sveta. To je osnov društvene reprodukcije, a ako kulturu shvatimo kao reprezenativnu strukturu u kojoj se postavlajju pravila, onda se ta reprodukcija odvija upravo u kulturi. Iako je kritikovao Deridu, Gidens nije bio daleko od njega.

9. Postmoderni zaokret u sociologiji II:

Anti-esencijalizam. Ovo shvatanje se oslanja na tezu da su identiteti i strukture konstruisani i istorijski uslovljeni, što je i cilj Fukoovih radova na temu sexualnosti. Tako on pokazuje da se „normalna heteroseksualnost“ i „perverzije“ razvijaju upravo u isto vreme i kroz iste institucije (crkva). Ovo je od posebnog značaja za studije koje se bave manjinskim i etničkim pravima, kao i pravima žena. Ipak, sociologija refleksivnosti odbacuje ovo, ističući subjekta koji se sposoban na logičko promišljanje, neuslovljen ničim. Strukturalisti smatraju da je ipak identitet plod diskursa, da je kulturno i istorijski determinisan, a za šta je dokaz činjenica da su žene smatrane manje racionalnim od muškaraca, što opstaje uprkos borbi.

Postmoderno stanje. Žan-Fransoa Liotar smatra da bez obzira na vremensko-prostornu specifičnost, ili Deridin „transcedentalni putokaz“, ne postoje univerzalne istine. Liotar polazi od toga da metanaracija moderne o progresu, više ne stoji, i jasno je da je to bio mit koji je imao pretenziju da zahvati celo društvo. Otklon od metanaracija je dobar, jer su one terorizam uma. Okret onda treba da se napravi ka „malim“ pričama, lokalnog karaktera, koji se tiču „naših“ problema. To će pre svega podstaknuti ljude da ponovo koriste maštu, nasuprot standardizovane priče. Ipak sociolozi ne dele njegov optimizam, pa smatraju da je raskid sa metanaracijam dobar, ali da sve redukuje na

4 Npr. struture više ne zavise od države, ili recimo od Marksove ekonomske baze društva, Veberove birokratije, elite, i sl.

6

Page 7: Politicka sociologija

jetičke igre. Zbog ovoga Best i Kelner nam daju podelu na dva postmodernizma- laki, u kome sve može da prođe, i opozicioni postmodernizam. U prvi spada Žan Bodrijar. Bodrijar polazi od slike sveta kao hiper-realnosti, ili sveta kreiranog mas-medijima. Tako po Bodrijaru čak ni Fukoova teorija diskursa ne stoji, i to opravdava time što njegova proizvedena seksualnost koja je bila realna, više to nije, i to pod uticajem pornografskih filmova, i uređaja virtuelne stvarnosti. Slično je i sa ekonomijom koja je danas usled protoka finsijskog kapitala postala jedna velika fikcija, pa se tako i „krize“ ne mogu smatrati stvarnim događajima. Problem sa Bodrijarom je taj što često u ovakvim konstatacijama zapada u nihilizam. Upravo zbog ovoga sociologija je bila rađa da prihvati opozicioni postmodernizam. I on polazi od relativizma, odnosno da se sada stereotipne pozicije gase, pa da male kaže uzimaju primat. Iz toga je usledio stav da danas nema „prave“ strane u političkom konfliktu, već to zavisi sa koje strane pristupamo. Rešenje je da samo razmišljamo o tome, a što mi i svakodnevno činimo, ali nismo toga svesni. Druga stvar je upravo u njegovoj dekostruktivnosti- on ne želi da negira postojeće strukture, već samo da ih razgradi ne bi li oslobodio subjekta. Zbog toga su ovome monogo bliži upravo Fuko, Derida, i Liotar.

10. Nova politička sociologija:

Budući da nacionalna država i ustaljene društvene strukture polako popuštaju pred naletom globalizacije, nova politčka sociologija ima tendenciju ponovnog razmatranja već ustaljenih principa.To pruža mogućnost da se o društvu razmišlja kao skupu višestrukih identiteta, a ne samo kao o bazi kojom se upravlja. Takođe, ona pokušava i da prouči ulogu društvenih pokreta, čiji su napori u praksi usmeri ka onom čemu je usmerena nova politička sociologija u teoriji. Zato je za novu političku sociologiju bitan i koncept civilnog društva, kao polje na kome se kulturni identitet najbolje može sagledati. Kao proizvođač prava, kultura je jako bitna za analizu, naročito kada se upoređuju „normalni građani“ sa homoseksualcima, etničkim manjinama, siromašnima, i sl. Nova politička sociologija je polje debata o identitetima i mogućnostima dodeljivanja jednakih prava. Naravno, politička sociologija bi trebalo da se zanima i za modele demokratije koji bi ovo sistemski mogli da podrže, kao što su deliberativna i nova radikalna demokratija, mada i kosmopolitiski model Dejvida Helda može da stane u ovaj okvir. To je težnja prebacivanja demokratije sa nacionalnog, na globalni nivo.

11. Pojam, nastanak i povratak civilnog društva 5 :

Poselednje decenije XX veka kao period urušavanja autoritarnog socijalizma, i pojave pseudodemokratija kao nus proizvoda, posledica su ponovnog aktiviranja pojma civilno društvo. Sa ovim se slaže i Darendorf, po kome ova revolucija nije urušavala sistem vodeći ga ka nečem novom, već ga vraćajući na staro.

Povratak na civilno društvo je po Kahunu ideja istočno-evropskih disidentskih krugova. Ipak njihov pojam civilnog društva je u neku ruku i inovativan, jer se on nije kao ranije vezivao za ekonomske, ili institucionalne činioce, već se okretao ka kulturnim

5 Već ovaj naslov i reč „povratak“ ukazuje na romantičarsku težnju poslednjeg viteza građanstva, makijaveliste Pavlovića, da dokaže da je zlatna era civilnog društva među nama. No, ovaj vitez očigledno nije prošao torturu TPS, gde su nam to već indoktrinirali. Uživajte u povratku (ponovo) :-)))))))))))))))))

7

Page 8: Politicka sociologija

varijabilama. Kao takav, onvaj pojam je onda epohalnog karaktera, jer obuhvata celokupnu političku zajednicu zasnovanu na određenoj kulturi.

U određivanju ovog pojma najpre treba poći od razrešenja terminološke dileme civilno vs. građansko društvo. Iako oba egzistiraju u srpskom jeziku kao sinonimi, ipak je bilje reći civilno društvo, jer civil je u direktnoj suprotnosti od vojnika, zatim „građansko“ u srpskom jeziku6 ima ideološku konotaciju. Potom, u našem jeziku građanin je termin eksluzivno vezan za stanovnika grada, i konačno termin „civilno“ ukazuje na civilizirajuću funkciju.

Kako to Vilhem Ril kaže, civilno društvo predstavlja kod novije epohe koji je obeležio savremeno društvo, i koji predstavlja ključ za razrešenje dihotomije civilno društvo- politička država, ustanovljen u evro-kontinentalnoj i aglo-saksonskoj političkoj tradiciji. Po Kinu, pre ovoga civilno društvo i država su bili ispepletani. Ipak, Ridel smatra da je civilno društvo dosledan prevod termina politike koinonia, iako danas ova dva značenja nisu isto7. Ovaj prevod je prvi dao Leonardo Bruni krajem XV veka, prevodeći Nikomahovu etiku. Tada je on upotrebio kovanicu societas civilis, smatrajući je podobnijom od onih iz XIII veka- civilis communitas. Kroz ovaj pojam se onda po Ridelu razvio koncept udaljenosti i slobodnog prostora delovanja u odnosu na državu. Ovakav diskurs se kasnije naročito raširio zahvaljujući Monteskjeu. Ipak, Kin smatra da je Pejn taj koji je doprineo grananju ovog diskursa, sa tezom o državi kao plodu grešaka, koja razdvaja i kažnjava. Zato je polazna tačka za proučavanje civilnog društva, ne država, već slobodan građanin kao vlasnik svojine.

12. Klasične tradicije civilnog društva:

Civilno društvo potiče iz tri različita istorijska korena, ili tri različita političke kulture- evro-mediteranska, evro-kontinetalna, i anglo-američka.

Prva struja je evro-mediteranska, odnosno ona koja je nastala u italijanskim gradovima. Ona će biti vezana za sinjorije, odnosno renesansne polise. Prve ideje o civilnom društvu daju humanisti. Ovo se najbolje vidi kroz koncept republikanizma koji zastupa Makijaveli8 i to kroz tri odlike civilnog društva: mir i sigurnost građana, uživanje u sopstvenoj imovini i bogatstvu, i sloboda mišljenja.

Evro-kontinentalna tradicija se razvija pod uticajem nacije države, teorijski počev od Monteskjea, sa vrhuncem u Hegelu9. Započinjanju ovog koncepta naročito su doprinele različite gilde i trgovačka udruženja. Drugi faktor je bila reformacija, koja je gildama kao asocijativnoj protekciji od države dala zamaha, a u okviru svog učenja. Teoretičari koji su doprineli razvoju ove struje bili su Volf, Jung-Štiling, Kant, Fihte.

Anglo-američka liberalna tradicija je svoje temelje našla u Lokovoj konstitucionalnoj teoriji, ali i u škotskim moralistima Smitu i Fergusonu (modernizacija). Pejn takođe zastupa tezu o državi kao o nužnom zlu, dok Tokvil daje paradigmatsku sliku ovoga kroz analizu demokratije u Americi. Ova putanja je zaokriužena sa Donom Stjuartom Milom.

6 Čitaj: u Srba :-D7 Kop Aristotela, civilno društvoi država su bli objedinjeni konceptom polisa.8 Inače, do sadašnji IPT-ovski predmeti su gonili Makijavelija po principu inkvizicije, ali ovde je Makijaveli demokrata, tako da nedajte se zbuniti :-))))))))))))9 Evo opet ovog ludaka! Samo mu još Habermas fali, ali polako, sad će i on.... :-/////

8

Page 9: Politicka sociologija

Po Kinu, samo druga dva od tri, opstaju na evropskoj političkoj sceni. Tako, od XIX veka dominantne su dve struje u civilnoj paradigmi evropske misli- Hegelova i Marksova. Hegel do kraja dovodi dijalektički odnos civino drušvo- država, po kome je prvo zaštitinik partikularnih, a druga opštih interesa, dajući pritom da je država koja vodi računa o partikularnim interesima zarad opšteg dobra upravo reinkarnacija apsolutnog duha. Marks je pokušao da se nadoveža na Hegela, ali je pre uneo zabunu, nego teorijsku inovaciju na ovu tematiku10. Marks je smatrao da je civilno društvo nešto što treba ukinuti, a država treba u potpnosti da prekrije društvenu sferu. To je ujedno i razlog urušavanja socijalističkih sistema krajem XX veka.Drugiproblem je potpuno izjednačavanje građanskog i buržoaskog, što nije tačno, pošto je prvi pojam mnogo širi.

U anglo-američkoj tradiciji od XIX veka, civilno društvo je predstavljalo riznicu individualnih prava. Ono je predstavljalo branu od sve veće etatizacije koja je bila na pomolu. Iz ovoga možemo zaključiti da je za prvu liniju karakterističko: primat političkog, apoteza države, kolektivizam; a za drugu: primat drutvenog, apoteza prava i sloboda, individualizam.

Suprotno od ovoga, Čarls Tejlor ralikuje dve različite struje, od Loka, i od Monteskje, ali koji imaju korene još od srednjovekovlja. Ti koreni odvajaju društvo od sfere države, svoju paradigmu crpe iz katoličkih autonomnih asocijacija koji čine svet bikefalnim (crkva i država), zatim ideja o ličnim pravima, nezavisni gradovi, i srednjovekovne vazalne monarhije. Ipak, odskočnu dasku na paradoksalan način predstavljaju apsolutne monarhije koje su i izrodile ove dve dominantne struje. Tako Lok ovaj pojam odvaja od sfere države kao branu, a Monteskje ga posmatra kao skup regulišućih odnosa među građanima, i kao posrednika koji otklanja apsolutizam. Tako je glavna ralika između ove dvojce što je za Loka civilno društvo okrenuto samo ka građanima, dok je kod Monteskjea okrenuta i ka državi uređujući političku organizaciju i duh zakona.

13. Pet modela odnosa civilnog društva i države:

Ovih pet modela nastalo je prema klasifikaciji Džona Kina. Ona je zasnovana na periodu od XVII veka do Marksa, i ključno pitanje je vezano za modele ograničenja i legitimacije državne akcije.

Prvi model- država sigurnosti, daje Hobs, i po njegovoj teoriji civilno društvo je nastalo sa državom i poklapa se sa njom, i ima funkciju negiranja prirodnog stanja, odnosno funkciju sigurnosti.

Drugi model- konstitucionalna država, zastupa Lok. Lok smatra da je očuvanje svojine temelj građanskog društva i vlade. Ovo je onda finalizacija prirodnog stanja, koje je dobro. Zato se i Lok zalaže za odricanje od pretenzija na vlast, i davanje tog prava zajednici uređenoj zakonom.

Model minimalne države je najbolje zastupljen kod Pejna, kod kojeg je civilno društvo sakrosanktno, a država nužno zlo, delegirano radi opšteg dobra.

Model univerzalne države je Hegelova konstrukcija, u kojoj je civilno društvo proizvod etičnosti, koji obuhvata polje ekonomije i asocijacija. Ono je stupanj pred dosizanje apsolutnog duha, odnosno države, koja dijalektički zadržava civilno društvo u sebi.

10 Ovde je svaki komentar suvišan... a kleli su se u njega....

9

Page 10: Politicka sociologija

Peti model-liberalno demokrartska država, poziva na obnovu civilnog društva kao momenta samoorganizacije. Ovo zastupaju Tokvil i Dž. S. Mil. Tako Mil smatra da se sloboda dobija tek kada se poštuju individualna prav, a koja su svaka za sebe posebna sloboda (npr. sloboda misli, ukusa, aktivnosti, i udruživanja pojedinaca, itd.).

14. Ferguson, Hegel, i Marks o civilnom društvu:

Ferguson. Kao sto je do sada već nebrojano puta rečeno, Ferguson spada u red Škotskih moranih filozofa. Njihov ključni prioritet bio je modernizacija društva. U ovome, Ferguson polazi od aristotelovskog zoon politikon-a, postulirajući čovekovu težnju za asocijativnošću. Ta evolucija udruživanja išla je od lovaca ka trgovcima i poslovnim ljudima. Ovo je bilo posredovano komunikativnom dimenzijaom, tj. lingvističkom razmenom koja je i direktan uzrok različitosti ljudskih civilizacija, ali i unutar civilizacija. Tako je civilno društvo za Fergusona kolektivitet slobodnih građana zasnovanih na samoodređivanju poslovanja. Tako ova komunikacija dovodi do razvitka civilnog društva, ali i do njegovog razdora, pa je balans neophodan. S jedne strane je onda komunikacija kao uslov slobode, a sa druge strane je komercijalizacija kao uslov progresa. Dokle god se ova dva ne mešaju, ljudi će biti srećni. Takvo društvo je onda civiliovano drušvo, kao različito od divljačkog.

Hegel. Hegel je najzaslužniji za razvijanje dihotomije civilno društvo- politička država. Za Hegela, civilno društvo je proizvod modernog doba, nešto kao sledeća etapa u moralnom savršenstvu koja je omogućila slobodu. Ono je prelaz od neslobodne patrijahalne porodice, ka univerzalnoj državi kao krajnjem cilju. Dalje, Hegel ovu koncepciju razvija kao sistem prava građanina, koja se privatizuju u okviru države11, i koji se dalje povezuju kroz privatne asocijacije. Tako Hegel daje šest komponenata civilnog društva: ekonomski sistem potreba, građansko pravo, korporacije koje rade i proizvode, društvo obrazovanja, policiju kao upravu, klase i klasno društvo. Ključni pojam u okviru građanskog društva su asocijacije, a koje nastaju na osnovu interesa. Kao ontologija ovoga, onda stoji pojedinac, bilo u porodici, civilnom društvu, i državi, pa otuda je Hegelova teorija diskurs građanskog liberalizma. Ovde već Hegel dolazi do svoje dijalektike, sučeljavajući pojmove opštosti (asocijacije), i posebnosti (pojedinac). Ta dijalektika izgleda ovako: svaki pojedinac ima neki svoj privatni interes kojem teži, no on ga sam ne može ostvariti. Povezivanjem u asocijacije on taj cilj može dosegnuti, pa tako se posredstvom interesa posebno pokriva opštim, dok se u opštem aktualizuje posebno, čime se prevladavaju protivurečnosti slobode i zavisnosti. Da bi se ovo postiglo, tj. da bi se posebno uzdiglu u opšto, i opšto zadovoljilo posebno, postoje dva načina: civilno društvo kao formalna sloboda iz nužde, a drugi je država koja predstavlja umnu i najvišu tvorevinu, i dosizanje stvarne slobode. Država predstavlja konačni stadijum objektivnosti, kroz koji pojednici mogu da dosegnu svoje partikularne interese, odnosno objektivnost, istinu, i običajnost. Država dakle daje puna prava, time garantuje i slobodu, pa se mora poštovati. Najveća svrha države je onda opšti interes, u čijoj se supstaciji nalaze partikularni interesi. Ako bi išli još dalje, onda bi rekli da je u supstanciji parikulariteta u stvari sistem potreba, a da su potrebe i interesi posrdovani radom. Differentia specifica građanskog društva i države, jeste u tome što država može da

11 Tu se pre svega misli na pralaz od antičke slobode, ka modernoj (privatnoj) slobodi.

10

Page 11: Politicka sociologija

apsorbuje i razreši konflikte koji će se neumitno desiti usled varijeteta interesa, dok civilno društvo to ne može, pa i nije garant slobode. Zato, zaključuje Hegel, država je nužnosti12.

Marks. Početni Markosovi radovi su bili obeleženi kritikom Hegela. Ipak, u ovome je Marks protivurečan, pa na jednom mestu usvaja Hegelovu dihotomiju, dok na drugom ga kritikuje da je previše insistirao na tome, u smislu da je panbirokratizovao državu. Marks tvrdi da su porodica i građansko društvo sami sebe pretvorili u državu, a kao nus proizvod se javlja privato vlasništvo kao apstraktna nad-državna moć, a što je suprotan zaključak od Hegelovog. Upravo je to kritika koju Marks upućuje građanskom društvu, da je previše materijalno orijentisano, a malo humano orijentisano. Tako su sebični interesi pojednica u stvari osnov za eksploataciju, a ne slobodu, kako je to tvrdio Bentam. U ovome gubi samo onaj koji može da prodaje sebe, tj. svoju radnu snagu. Ovo dalje prizvodi klasno društvo, kao sintezu građanskog društva, ali i protivurečnost u državi. Naravno, opšte je mesto kako se ova protivurečnost uklanja- eliminacijom građanskog društva. Ipak paradok sove teorije jeste na insistiranju ukidanja građanskog društva kao sistema asocijacija, a sa druge strane oformljavanje samoupravnih zajednica, koje nisu ništa drugo do ponovno vraćanje. Zbog toga je Marksova teorija i bila osuđena na propast.

~Savremeni koncept civilnog društva~

15. Savremene inovacije pojma civilnog društva (Gramši, društveni pokreti, Habermas 13 ):

Gramši. Početkom XX veka Antoni Gramši počinje da naglašava kulturnu dimenziju civilnog društva, čine se definitivno završava era klasičnog poimanja. U svom poimanju klasnog društva, Gramši polazi od pretpostavke da se ono zasniva na principu hegemonije u vidu pristanka koji se obezbeđuje kulturom asocijacija, i dominacije koja se obezbeđuje prisilom prava, vojske, i policije. Hegemonija sa svoja dva elementa, kulturno-vrednosnog sadržaja, i asocijacija ljudi, je ključna. Gramši odnos države i civilnog društva opisuje kao rovovski rat- država je polje rova u kojem se vodi borba za određeni poredak, dok je civilno društvo zamak koji štiti taj rov. Drugim rečima, dokle god država garantuje konzistentnost civilnog poretka i prava, dokle će imati legitimet civilnog društva. Zato je Gramšijeva teorija stratigija za osvajnje prava, koja po njemu

12 Oooooooo, kako je lepoooo biti glup!!! :-)))))))))))))))))13 E evo nam i Jirgena. Sad je ludnica kompletna :-))))))))))

11

Page 12: Politicka sociologija

ide kroz sindikale i partijske borbe, pa je zato ovo era civilne hegemonije. Iz ovoga se kasnije izrodio i koncept evrokomunizma. Zato je po Kinu Gramši malo i protivurečan je se kao marksista zalaže za ukidanje civilnog društva, i to civilnim društvom. No njegov doprinos o kulturnoj dimenziji, i nemogućnosti političke neutralnosti cvilnog društva je ostao veliki.

Društveni pokreti. Teorije o društvenim pokretima su se razvile ’80-tih godina XX vek, u teorijskim radovima Turena, Kina, Ofea, i Melučija. Ulogu ovih pokreta najbolje je predočio Klaus Ofe, koji tvrdi da se savremeno društvo kreće ka neokorporativizmu, u kome korporecije sve više preuzimaju javne funkcije, pa je potrebno stvoriti mrežu eksternih pritisaka kroz različite građanske inicijative, i nevladine organizacije. Samim tim ova teorija je izraziro antitetatistička i našla je svije utemeljenje u Francuskoj, u Novoj levici, za koju je samoupravljanje posredik između privatnih i korporacijskih interesa. Ovako shvaćeni društveni pokreti su onda najmasovnija mobilišuća snaga civilnog društva. Ovi pokreti su reaktivni, oni nastaju kada građani žele nešto da promene, iako postoje i konzervativni i reakcionarni pokreti. Karakteristike ovih pokreta su dobrovoljnost, javnost, autonomnost, kolektivnost, solidarnost. Zbog toga su oni pomalo i utopistički. Na osnovu ovogas klasifikovni su društveni pokreti na stare i nove. Stari je radnički pokret, dok je novi ekološki, a feministički pripada i jednom i drugom periodu. Takođe u SAD vlada teorija o resursno-mobilzatorskim, a u Evropi o identitetno orijentisanim pokretima.

Habermas. Habermas je konceptu civilnog društva doprineo kroz razvoj teorije javne sfere. Tako on polazi od eze da je javno mnjenje proizvod građanskog liberalnog društva,koje se razlikuje od antičkog značenja javni život, i srednjovekovnog reprezentativna javnost. U modernom smislu, ovo se odnosi na opšte dobro svih građana. Tsko javnost je upućena državi, ali i onome što stoji naspram nje, a to je privatnost. Tu privatnost zastupa civilno društvo, pa je onda i ona sama podignuta na jedan određeni nivi javnog, u cilju opšteg dobra. Po Habermasu ovo je preokrat nastao u XVIII veku. Paradoksalo je da su prvi oblici ovoga aristokratski saloni, kao mesto susreta različitih intelektualnih klasa. Dalje, ovaj institut javnosti kao razmene informacija se razvija u velikim trgovačkim gradovima, a poseban bum dožvljava pojavom dnevne štampe. Dalje se ovo porenosi i na običan svet i to kroz kafane14. Kroz sve ove promene dolazo svest o javnim stvarima, koja se vremenom počela odnositi i na politiku, što je i dovelo do urušavanja apsolutuizma15. Kasnije se razvija i interakcijski sistemski odnos između građanske javnosti i vlasti, po principu rešavanje problema- legitimitet. Habermas takođe zaključuje da su grupe kao nosilac javnosti najpogodnije za ovo, ali tako da one i dalje ostaju u domenu privatnog.

16. Savremene inovacije pojma civilnog društva (kultura, nove demokratije, globalizacija):

Kultura i civilno durštvo. U modernom društvu kultura ima izuzetnu ulogu u procesu formiranja građanina i to u nekoliko dimenzija. Prvo, to je dimenzija

14 Nadam se da je sada svima jasno zbog čega se na ispit iz OPN-a (UPT-a) čeka po nekoliko sati. Ipak je on nemački džak :-))))))))))))))))15 Drugim rečima, piće, žene, i kocka ruše države i kraljeve :-)))))))

12

Page 13: Politicka sociologija

civilizacijskog kultivisanja estetike lepog. Zatim, jaz između elitne i masovne kulture je sve manji, pa su nekada ekskluzivne stvari danas dostupne široj javnosti. Ovo je produbilo prostor za kulturno stvaralaštvo, što je i naredna dimenzija. Četvrto je da to kulturno stvaralaštvo postaje za „mase“ (npr. film). I peto, građansko društvo postaje proizvođeč sopstvene kulture, odnosno, političke kulture, kao izuzenog posrednika između njega i države. Iz istorije građanskog društva saznajemo da su prethodni posrednik prvobitno bila trgovačka udruženja, a zatim inteligencija. Sa dolaskom kulture na ovo mesto, javlaju se i problematični sistemi, kao što je masovna kultura, a koji su po Habermasu ništa drugo do proizvod logike tržišta.

Civilno društvo i nove demokratije. Kako to Linc i Stepan navode prilikom analiziranja novih demokratija, civilno društvo je prva arena, a za njima slede političko društvo, vladavina prava, državna birokratija, i slobodno tržište16. Ipak, najbitniji procesi u uspostavljanju demokratije, jesu oni koji se tiču državnosti, a koji se ne mogu rešiti ukoliko postoje sporovi oko legitimiteta i legaliteta određenih segmenata političke zajednice (primer je nerešen startus Srbije i Kosova). Tako su komunističke zemlje dale različite teorijsko-empirijske doprinose ovome, pa je u Poljskoj nastao koncept novog evolucionizma (Adam Mihnik), i samo-ograničavajuća revolucija (Jacek Kuronja). Pored ovoga su značajni koncepti plišane revolucije u Čehoslovačkoj, i radikalnog minimalizma u Mađarskoj. U Južnoj Africi nastali su koncepti gradualizacije i socijalne dekompresije, koje započinju omekšavanje autoritarizma, omogućuje se sloboda, pa tek onda dolazi demokratija. Samim tim civilno društvo podržava, ali ne stvara demokratiju, kako zaključuje Šmiter.

Globalizacija. Prve zapažene teze o globalnom civilnom društvu dali su Meri Kaldor i Džon Kin. Osnovno pitanje ove rasprave koja je otvorena 2001. jeste da li će prevladati demokratski ili autoritarni lik? Ove teorije se oslanjaju na srednji obim (mezo nivo), kao sferu delovanja između nacionalne države, i globalizacije.17. Kontroverze oko upotrebe pojma civilnog društva:

Dijahronijski posmatrano, termin „civilno društvo“ je tokom istorije korišćen da bi označio različite pojmove. Prvobitna upotreba se odnoila na prelazak iz nedržavnog u državno stanje u kojem vlada zakon. Tek u XVIII veku, dakle posle Hobsa i Loka, ovaj pojam počinje da označava sferu društvenog života nezavisnu od države. Dalje, nekada je civilno društvo bilo inherentno sa ekonomijom, dok danas autori poput Habermasa i Džin Koen govore o odvojenosti i trouglu društva: država-civilno društvo-tržište.

Sinhronijski posmatrano, termin civilno društvo se pojavljuje i kao oznaka za različite pojmove u istom vremenu. Tako, i pored optužbi da je to evrocentrični pojam, on danas egzistira veoma i na tlu Severne Amerike, a gde je opet konceptualno različit.

Pored ovoga, Džon Kin Smatra da zabune nastaju i iz tri različita nivoa upotrebe- empirijsko deduktivni (teoretičari Evrope i SAD), normativno mobilizatorski (Istočna Evropa i Latinska Amerika- pragmtisti), i vrednosno etički (koja potiče od Kanta).

Bob Edvards i Majkl Foli smatraju da danas civilno društvo pre svega predstavlja neotokvilsku struju koja akcenat stavlja na funkciju socijalizacije koja se sprovodi kroz udruživanje. Zatim, ono je danas vezano za javne i kvazijavne funkcije koje se bave

16 Za sve vas koje je nesretni Krstić smarao na ispitu sa ovim, i koji ste uspeli da ovo preokrenete ka azijski zemljama, eto vam radosti! :-///// :-)))))

13

Page 14: Politicka sociologija

neprivilegovanim društvenim grupama. I treće, danas civilno društvo ima opozicionu funkciju, kojom se vrši pritisak na vladu da radi u javnom interesu.

Čarls Tejlor daje tri uslova razlikovanja civilnog društva: tamo gde udruživanje nije zavisno od vlasti, gde društvo može da se samostruktuira i organizuje u delatnostima, i tamo gde takvo društvo može da utiče na državnu politiku. Po Tejloru, druga dva su supstancija evropskog pojma civilnog društva.

Jirgen Koka17 takođe razlikuje tri dimenzije: osobeni tip socijalne akcije- konflikti, individualna orijentacija, ali i nenasilje; polje između ekonomije, države, i privatne sfere- sklonost ka organizovanju; projekt čije jezgro nije ispunjeno- normativno mobilizatorska funkcija.

Nesporazumi nastaju i na vrednosno-ideološkoj osnovi. Tako marksisti ovaj pojam pripisuju proizvodu kapitalističkog društva, koji treba ukinuti.

Na kraju, postoje i kontroverze vezane za globalnu rasprostranjenost. Tako Agneš Heler smatra da je ovaj pojam vezan isključivo za civilizaciju Zapadne Evrope, i da je još donekle primenjiv na Srednju Evropu.

Kao sintezi ovoga valja uzeti Meri Kaldor, koja daje pet različitih verzija civilnog društva, dva iz prošlosti, i tri buduća. Provje societas civilis, kao način vršenja javnih stvari bez upotrebe nasilja, kroz vladavinu prava. Druga je buržoaska država, povezana sa Hegelom i Marksom, kao polje etike koje se ogleda kroz tržište. Krajem XX veka dolazi do stvaranja aktivističke verzije, koja ograničava državu, ali i teži redistribuciji moći, kroz radikalizaciju demokratije, autonomiju, i participaciju građanstva. Neoliberalna verzija je aktuelna u SAD, koja ovo posmatra kao političku utakmicu u kojoj se asocijacije takmiče za političke ciljeve, koje je nekada izvršavala država. I posmoderna koncepcija je kritika civilnog društva kao sfere koja je trebala da proizvede toleranciju, a dala je pluralitet, konflikte i neproiznavanje posebnih nacionaliteta, običaja, i religija, pa transformacija mora da ide u tom pravcu.

18. Konceptualno određenje civilnog društva:

Civilno društvo spada u pojmove koji se odnose na socijalnu teoriju i praksu, pa ga stoga i nije lako definisati. Ipak dve dimenzije se odmah uočavaju: teorijsko-analitička, i normativno-mobilizatorska. Prvfa dimentija služi za analizu socijalnih veza koje stvara civilno društvo, a u kojem participiraju građanin sa svojim pravima, različite asocijacije, i sfera javnosti. Druga dimenzija je normativni model koji služi mobilisanju građanstva, a koja svoju aktualizaciju zadobija u procesima tranzicije. Već na osnovu ovoga Džin Koen18 daje trodemenzionalnu definiciju modernog civilnog društva, koje sadrži legalnost, pluralitet, i javnost. Na ovo se nadovezuje Leri Dajmond koji dodaje da je civilno društvo autonomna sfera sklona samogenerisanju, i sposobna za samoregulaciju, van sfere države. Za razlikuo od društva, civilno društvo iziskuje participaciju u javnoj sferi, pa se onda ono otklanja i od privatnog života- porodice. Ipak ove definicije manjkaju nekim sferama ekonomije kakvi su svojinski odnosi, zatim

17 Za prijatelje- Strepto :-)))))18 Ova Džin je očigledno isto što je bila i Hana Arendt u sociologiji kod Čupića, odnosno oličenje lepote, inteligencije, i sexipila :-))))))))

14

Page 15: Politicka sociologija

sindikalno organizovanje i industrijska demokratija, civilna kultura, građanska neposlušnost, ali i otpisivanje crkve kao dela civilnog društva19.

Filip Šmiter takođe usvaja asocijativni momenat civilnog društva, dodajući da je to sfera nezavisna od javnih vlasti, ali i od privatnih produkcija (firmi), i reprodukcija (porodice), i ta sfera ne pretenduje da zavlada ovim drugim, uz sposobnost samopromišljanja, uz saglasnost delovanja „civilne prirode“. Dakle Šmiter uvodi četiri dimenzije: dualna autonomija, neuzurpacija, kolektivna akcija, uljudnost.

Uslovi za nastanak i razvoj civilnog društva su mir, privatna svojina, i vladavina prava. Samo uz ovo, civilno društvo po Podunavcu predstavlja lokus demokratije i liberalni principa, ali i legitimnost moderne države.

Polazna tačaka civilnog društva je građanin, a u centru su građanske asocijacije. Zato klasični koncept insistira na komunikaciji, a moderni na javnoj sferi. Zato je ovo jedna arena razmene, kako altruističkih akcija, tako i rivaliteta. Zato je ovo polje protivurečnosti koje opstaje i pod napetostima i izazovima, koje npr. izazivaju javna etika vs. individualni interesi. Stoga pozitivni principi civilnog društva su: autonomija, asocijativnost, kontraktualnost u smislu opšte društvene konvencije, ali i konkretnih komercijalnih ugovora, pluralizam, solidarnost, itd. Negativni principi su onda egoističnost, separatizam, kompetetivnost, itd.

Možemo zaključiti da civilno društvo deluje kao horizontalna socijalna mreža koju karakteriše komunikacija, međusobna solidarnost, ne-politične akcije, i građanska inicijativa. Civilno društvo je agregatni pojam kojim se označava specifičan skup društvenih komunikacija i socijalnih veza, socijalnih institucija, i društvenih vrednosti, čija je polazna tačka i glavni akter ličnost kao građanin. Dalje se razlikuju tri nivoa: građani kao pojedinci, asocijacije, javnost. Najbitniji kolektiviteti su građanska udruženja ili asocijacije, društveni pokreti, i građanske ustanove.

19. Princip građanstva i demokratski potencijal civilnog društva:

Savremeni koncept građanstva predstavlja ukupnost sloboda, prava, i dužnosti pojedinca koje on uživa u društvu. Kao afirmisana i autonomna ličnost, građanin je polazna tačka koncepta civilnog društva. Habermas samtra da je centralni odnos koji građani imaju onaj ugovorni, a da je javnost centralni organizacioni princip. Evolucijom prava, građanin dobija status pravno sposobne ličnosti, kao priznanja autonomnosti delanja od države, pa tako Habermas dalje tvrdi da se sloboda, porodica, i građanski status, utapaju u jedan prirodni status koji se stiče od države činom rođenja. Ovaj proces je završen tokom XIX veka, velikom kodifikacijom građanskog i privatnog prava, kakav je npr. bio francuski Code civil. Dakle, jezgro iz koje se razvio ovaj princip jesu prirodna prava. Dalje on je nadograđen tokom građanskih revolucija, kada su se afirmisala ova, i osvojila politička prava. Treća generacija prava, ekonomska i socijalna, su osvojena kroz radničke pokrete, a četvrta i peta generacija, koja afirmišu i produbljuju neka lična prava (emancipacija žena, ili slobodna sexualna preferencija) nastaju dejstvom civilnog sektora. Zbog svega ovoga Held zaključuje da danas građanstvo znači princip po kojem dobijamo

19 Ove zamerke dao je V. Pavlović (lično), kao svojevrstan teorijski doprinos. No, autor ove skripte smatra da se dotični V. samo vraća na hegelijanski ekonomizam, i gramšijevsku hegemoniju, bez nekih većih teorijskih inovacija. Budući da su se Koen i Dajmond opredelili da definišu civilno društvo kao moderan pojam (XX vek), onda primedbe V.-a definitivno nisu teorijski vezane za tematiku. No, na ispitu je bitno praviti se kao da je to najgenijalniji deo pitanja :-))))))))))

15

Page 16: Politicka sociologija

pravo aktivne participacije u javnom životu, ali i međuzavisnost, i određivanje pravila, kako u državnim tako i u nedržavnim sektorima.

Zbog svega ovoga, koncetp civilnog društva oduvek je imao demokratski naboj. Tako je ovo jedan relaciono-funkcionalni odnos, u kojem civilno društvo izgrađuju i podstiče demokratsko funkcionisanje vlasti i institucija vlasti, kroz konstantan socijalni monitoring. To se postiže zahvaljujući antietatizmu civilnog društva, ali ne izrazitom, pa se tu vidi funkcija države u odnosu na njega, a to je zaštita prava i poredaka. Iapk, da ne bi ta protekcija doživela praveliku ekspanziju, civilno društvo ima i funkciju ograničenja državne vlasti, a što se opet postiže zahvaljujući autonomnosti, kao njegovoj differentia specifica. Autonomija civilnog društva stoga označava relativno slobodan socijalni prostor za samoregulaciju određenih vrsta potreba i interesa. Tako možemo govoriti o četiri koncentrična kruga u kojoj se odvija ovaj odnos. Najuži je polje državne vlasti koje je institucionalno omeđeno. Drugi je polje politike, u kojem su dominantne partije. Treći je autonomno civilno društvo, a četvrti su svi ostali delovi društvenog života (npr. porodica). Rezlika između prva i druga dva kruga jeste u logici delovanja: prvi su politički, a drugi ne-politički krugovi. Na kraju valja spomenuti da je poslednje obeležije civilnog društva pluralizam20 . On se definiše i kao različito delanje u okviru istog pojam, ali i kao sinhronijski i dijahronijski diverzitet pojma civilno društvo.

20. Ograničenje moći države i dihotomni karakter odnosa civilno društvo/država:

Svaka moć, pa i ona politička koja svoje zaokruženje dobija u državi, ima tendenciju da se širi. Ovo su prepoznali i Stari Grci, pa su ovu deformisanu moć nazvali pleoneksiom. Oni su imali nekoliko lekova protiv ovoga: dobri ustavi, institucije neposredne demokratije, vrlina umerenosti, i prektične mere ostrakizma i tiranicida. U savremenom dobu, takođe postoje neki instrumenti. Prvi je svakako konstitucionalizam, koji je prvi sistematcki razvio Džon Lok. Iz ideje o prirodnom pravu, razviće se ideja o vladavini prava i pravnoj državi. Dalje, Monteskje nam daje formulu podele vlasti, i na posletku, konačni instrument ograničenja državne vlasti jeste civilno društvo21, kako ono koje se oblikovalo do XIX veka, a posebno ono koje se danas razvija kroz institut javnosti. Samtra se da je ovaj proces počeo Gutembergovom štamparijom, a završio se razvitkom mas-medija.

Tako civilno društvo/država predstavljaju korelativnu dihotomiju, bar iz četiri razloga: jer dele istu celinu (svet oko nas) na dve sfere; jer zajedno čine tu celinu, pa nema potrebe za tertium genus-om; jer zajedno se isključuju, u smislu da se ne mešaju u tuđu sferu; i jer je ova podela u okviru celine dominantna. Ipak, ovu dihotomiju ne treba mešati sa antitetičkim pojmovima, kakav je npr. jednakost/nejednakost. Prvo u dihotomiji postoje veće analitičke mogućnosti, posebno u eksplanatornom kapacitetu. S druge strane, antitetički parovi imaju veće evaluativne mogućnosti. Tako kod antitetičkih modela važi relacioni odnos zero-sum, odnosno ukoliko se poveća jedna strana, druga mora biti smanjena (antagonizam). S druge strane, civilno društvo/država, iako podleže ovoj relaciji, ona nije nužna, jer povećanje državne sfere može omogućiti veći prostor

20 Prethodna tri su demokratski koncept, antetatizam, i autonomija o:-)))))))21 Koje pored ovoga pere veš, ide za vas u prodavnicu, čuva decu, i pravi izvanredne ikebane! Ma ovo civilno društvo može sve, samo da ga prihvatimo :-)))))))))

16

Page 17: Politicka sociologija

civilnog manevra, pa je ovaj odnos i antagonistički, ali i asocijativan. Takođe, vezano za evaluativne mogućnosti, tu je prostor analize civilnog društv/države vrlo ograničen, jer je poželjan vrednosno-neutralni princip. Takođe i sa stanovišta definisanja postoje razlike. Tako, dihotomija se može definisati relaciono, a može i svaki deo ponaosob. Kod antitetičkih modela razdvajanja su teško zamisliva. Tako se ovi parovi uvek mogu definisati negativno, npr. jedakost kao negativna nejednakost i vice versa, a što i nije baš najbolje rešenje. U dihotomiji su ipak ovakve definicije nesadržajne, jer iako se civilno društvo može definisati kao ne-državna sfera, ipak se država ne može definisati kao ne-civilna sfera. Ipak pozitivnim/negativnim parovima, uvek je pozitivni jači, a negativni rezidualni, pa je tako država uvek jača.

21.Eksplanatorni i evalutivni koncept paradigma civilno društvo/država 22 :

Kada govorimo o eksplanatorskim funkcijama dihotomije23, moguće su četiri analitičke relacije: relativno jako civilno društvo, slobodna ekonomija, i država noćni čuvar; potpuna dominacija države; jaka država koju prati jako civilno društvo; slaba država uz slabo civilno društvo.

Takođe, i evolutivne funkcije daju bogat spektar od četiri moguća analitička zaključka: država isključivo negativna, civilno društvo dominantno poitivno; civilno društvo kao riznica sloboda, a država kao čuvar toga, ili nužno zlo; država dominantno pozitivna, a civilno društvo negativno; oba imaju pozitvno značenje.

I na kraju, mogu se izvući tri zaključka vezanih za metodološki pristup definisanju: odvojena definicija za svakog; definisanje pozitivnog, pa na osnovu toga određivanje rezidue; zajedničko definisanje na dihotomnoj relaciji- što bi bio i najipravniji pristup.

22. Civilno društvo i kriza savremene države:

Generalno uzev, krize države nastaju kada ili očekivanja i potrebe građana daleko premaše mogućnosti državnog aparata, ili kada država želi sabi da potčini građanstvo ne dajući ništa zauzvrat. U pravo u takvim situacijama rasparava oko civilnog društva se rasplamasava jer ono sadrži efikasnije i bogatije mehanizme reševanja situacija od države, ili autoritarna država guši civilno društvo izazivajući otpor. To je period krize legitimacije države, i posledniji model države koji je ovo doživeo bila je država blagostanja, ali i socijalističkih država. Smatra se da je do pokretanja krize došlo aktivacijom priče o civilnom društvu, i to kroz pojavu novih društvenih pokreta, i kroz zamor države blagostanja. Klaus Ofe i Jirgen Habermas su veoma doprineli teorijskom sagledavanju ovog problema.

Ipak na istoku Evrope, ovo je oživelo iz drugih razloga. Jedan od njih je svakako pokušaj demokratrizacije socijalističkih društava. Metod koji je dakle korišćen bio je odozdo na gore. To je vršeno sinkalnim pokretima, disidentskim grupama intelektualaca, ali i nivim društvenim pokretima. Ovi pokreti su se borili za uvođenje civilnog društva

22 Uvod ovog pitanja, je drugi deo 21. pitanja.23 Kada se kaže „dihotomija“ misli se n civilno društvo/država, samo autora malo mrzi da ti piše u svakoj drugoj rečenici :-))))))))

17

Page 18: Politicka sociologija

(oni na zapadu su se samo borili od sve većeg prodiranja države), i za politički pliralizam. Ipak desio se paradoks da je u ovim zemljama zavadala partokratija namesto razvijenog civilnog društva novih pokreta. Drugi deo kriaze predstavljaju praktična pitanja, kao što su privatizacija, ljudska prava i slobode, i sl.

Smatra se da je jedan od uzroka propasti socijalističkih država, upravo manjak legitimnosti koje je država dobijala svojim širenjem. Što je partija bila politički jača, to je u društvu bila slabija. Zbog sve manje legitimnosti, partija je kranula da nameće socijalizam, pa namesto u demokratski, socijalizam se transformisao u oktroisani. Tako je vremenom i ukinuto civilno društvo, što je bio poslednji trzaj države pred naletom revolucija početkom devedesetih.

23. Otvoreno društvo:

Termin „otvoreno društvo“ je bpri u širu upotrebu uveo filozof Anri Bergson, definišući ga kao ono koje je otrgnuto iz ruku prirode, sa svim vidovima komunikacije, i bez iluzija o savršenom poretku. Nasuprot tome, zatvoreno društvo je tradicionalističko. Ovako definisano, civilno društvo je po svojoj suštini otvoreno društvo.

Ipak, najbolje objašnjenje ovog adaća Karl Poper. Za Popera, zatvorena društva su se konstruisala od Platona do Marksa, i po njemu to je puki istoricizam i zametak totalitarizma. Nasuprot ovome, stoji otvoreno društvo kao tip neorganske društvene zajednice u kojoj vlada načelo racionalne odgovornosi za lične odluke, i koje počiva na individualizmu i opštim odnosima razmene. Tako Poper kritikuje sve one koji sumnjaju u mogućnost demokratskih promena, pozivajući se na fatalizam istorije. Jedino što je potrebno utvrditi jeste u kom pravcu je društvo spremo da se otvara, i tu načiniti proboj. Na taj način će se uvećavati kako realizacija interesa pojedinaca, tako i prava i slobode, a ksenofobija će nestati. Ideje tribalizama se onda zamenjuju idejama humanizma, pa se rigidnost običaja smenjuje moralnim problemima i sumnjama. Ovako društvo onda prestaje da bude organsko. Tako možemo zaključiti da ideja otvorenog društva kao suštinska osnova civolnog, ima dve funkcije: kritičko-eksploanatornu, i normativno-mobilizatorsku. Otvoreno društvo je vrhunac razvoja moderne.

24. Kompleksno i rizično društvo:

Savremene koncepcije demokratskog društva imaju tri zajednička elementa: otvoreno društvo, kompleksno društvo; rizično društvo.

Kompleksno demokratsko društvo je ono u kome bez autonomije nekih segmenata, nema uspešnog funkcionisanja te zajednice. Tako se kompleksnost pre svega ogleda u uvećanju teritorije i broja stanvnika moderne države, ali i kroz usložnjavanje života i funkcija društva. Ovu ideju naročito brani Nikolas Luman24. Tako on smatra da je evolucija države išla od faze segmentarne diferencijacije, pa onda diferencijacije putem stratifikacije, i na kraju funkcionalne diferencijacije. Tako je onda u središtu ove teorije činjenica da društveni podsistemi danas imaju mnogo širu ulogu od originerne diferencijacije. Tako se ova teorija kompleksonsti dodiruje sa civilnim društvo u dve

24 Ne, opet! Neeeeeeeeeeeeeee :-(((((((((((((((((((

18

Page 19: Politicka sociologija

sfere: u dijagnozi o realnoj empirijskoj kompleksonsti savremenih društava, i u oceni koja važi za autonomna područija društva.

Iako je otvoreno društvo po definiciji i rizično društvo, ipak pod pojmom rizično društvo Urlih Bek smatra nešto drugo. Za njega rizično društvo je pre svega vezano za uvećanje društvenog bogatstva koje prati razvoj industrijske države. Za razliku od odovoga u Veberovom i Marksovom industrijskom društvu, glavna pitanja su se odnosila na to kako proizvesti što više, i kako to pravilno distribuirati. U nekom trenutku razvoja industrijskog društva dolazi do onoga što Bek naziva refleksivna modernizacija, koja je bila prelom ka rizičnom društvu. Modernizacija je postala refleksivna onda kada je počela samu sebe da ispituje. Tako da poenta nije više koliko nešto proizvesti, već koliko je proizvodnja toga opravdana (npr. nuklearno naoružanje). Tako dolazimo do koncepta da proizvodnja rizika nadvladava potrbu za proizvodnjom bogatstva. Rizik je sistematski način bavljanja opasnostima prouzrokovanim samom modernizacijom. Dakle ovde imamo terminološki pomak od opasnosti ka riziku. To je nastalo iz potrebe de se stabilizuje industrijsko društvo, koje se pokazalo nestabilnim, i pored pojave reperezentativne demokratije, jer je sa sobon nosilo, ai i rađalo neke tradicionalne module. Slično tvrdi i Klaus Ofe, koji tvrdi da uspeh kapitalizma upravo prouzrokuje njegovu sopstvenu krizu. Tako Bek dalje tvrdi da krize počinju kada se neki fundamenti 25

industrijskog društva „okrune“ i dezintegrišu. Zato refleksivna modernost nije manje, već više modernosti. Tako postoje dva uzroka za ovaj prelom: prvo pitanje opstanka (hrane) više nije relevantno, i drugo dolazi do svesti o hazardima industrijalizacije. Na kraju Bek izvodi deset zaključaka o ovom društvu. Prvo dolazi do transformacije od ličnih ka opštim rizicima. Drugo, nekada su rizici bili lokalni, sada postaju globalni. Treće, rizici postaju dugotrajni. Četvrto, rizici su danas često nevidljivi. Peto, rizici su kumulativni i disperzivni- odražavaju se na različite sfere. Šesto, danas se rizici teže predviđaju, pa dolazi do nekalkulatibilnosti rizika. Sedmo, takvi rizici su onda najčešće ireverzibilni. Osmo, rizici su najčešće sistematski i strukturalno intenzivirani, zahvaljujući destruktivnim snagama. Deveto, danas rizik nije hrabrost, već samodestrukcija. i deseto, rizici su danas prouzrokovani dugim izazovima, zavisno od prostora, ali i vremene.

Na kraju valja podvući da se rizici danas ne odnose jednako na sve ljude, već neke pogađaju manje a neke više, što stvara društvene pozicije rizika. Ipak i oni koji proizvode rizike takođe imaju štete od njih, što govori o bumerang efektu. Ipak, danas je rizik veliki biznis, ukoliko ste dobitnik. Zbog svega ovga, kada se teorija rizičnog društva prebaci na polje globalizacije, dobija se pozicija raskršća- na jednoj strani su demokratske, a na drugoj autoritarne tendencije.

25. Demokratija i civilno društo (asocijatina i delberativna demokratija):

Svakako demokratija je i kao teorija i kao praksa mnogo starija od civilnog društva. Tako Dejvid Held indentifikuje tri modela demokratije u kojima su se razvijale različite forme. Ipak, tek od Američke revolucije i prevladavnja predstavničke demokratije, može se reći da je civilno društvo postalo nužan, iako ne i dovoljan uslov za demokratiju. Čak se ponekad govori i o tendenciji da se civilno društvo demokratizuje. U

25 Nuklearna porodica, profesionalni rad, shvatanje nauke, progresa, i sl.

19

Page 20: Politicka sociologija

savremonom dobu ipak dominiraju dva koncepta ili forme demokratije u kojima civilno društvo igra veliku ulogu: asocijativna i deliberativna demokratija.

Asocijativna demokratija. Glavne vrednosti ovog koncepta su individualna sloboda, društvena pravda, i politička paricipacija građana. Već iz imena može se videti da se ova demokratija otklanja kako od državne tako i od tržišne sfere, oslanjanjući se na rane liberalne ideje Tokvila i Mila o građanskim asocijacijama kao nosiocima akcija. Ova demokratija stoga podržava kako individualnu slobodu tako i društvenu jednakost. Ova demokratija kritikuje stoga i real-socijalizam, ali i zapadne demokratije. Tako Hirst (na Rolsovom tragu) insistira da pripadnost zajednicama u koje nas je gurnula sudbina (npr. etnička zajednica), ne sme da bude sfera represije od strane većine. Stoga je ovo sinteza radikalne i društvene demokratije.

Deliberativna demokratija. Dva osnovna ideala čine ovu demokratiju: jednaka distribucija moći u donešenju kolektivnih odluka, praćena jedankom participacijom. Dakle ono što se zahteva ovom demokratijom jeste i efektivna mogućnost participacije svih članova političke zajednice. Habermas ovu vrstu demokratije smešta u trougao država, tržište, civilno društvo. Treba takođe napomenuti da svaki od ovih temena trougla pokreće poseban medijum, odnosno moć, novac, solidarnost. Pošto stari faktori integracije, moć i novac, u novom društvu neigraju više kvalitetnu ulogu, potrebna je takva demokratija koja će takav obrazac sistemske integracije preokranuti ka diskursu, odnosno ka komunikativnom delovanju. Dakle ako krenemo od uticaja kao najšire kategorije, koja može koristiti sistemsku integraciju prilikom ostvarivanja interesa, onda moramo nastojati da se ta integracija zameni najpre komunikacijom u vidu rasprave, a onda i deliberativnim procesom koji dozvoljava iznošenje razloga. Za uspešan proces deliberizacije potrebno je neprastalno imati u vidu tri sveta kroz koje se reprodukujemo: svet empirijskih uslova, svet društvenih pravila, svet unutrašnjih osećanja. Imajući u vidu ovo mi dolazimo do seldećih ishoda: o fer proceduri, o opriznavanju drugih, i konsensusa. Ovo se od liberalno-reprezentativne demokratije razlikuje prema tome što procedure nisu neutralne (u smislu okvira pregovaranja), stoga nudi mogućnost rasprava o moralnim pitanjima, i ona je radikalno egalitarna.26. Civilno društvo i ugrožavanje demokratije:

Danas, civilno društvo je ugalnom izvrnuto kritičkom promatranju u pozitivnom smislu, a bez razmatranja kako može nauditi demokratiji. S pravom Foli i Edvards postavljaju pitanje zbog čega civilno društvo ne bi moglo da pomrsi račune i demokratiji, kao što to radi tiranima?

Dobar primer ove tvrdnje je stanje u Nemačkoj i Italiji mlao pre, i u procesu uvođenja nacizma i fašizma. Tako Sajmon Čembers ova nasilan civilna društva naziva rđavim civilnim društvima. Zato demokratija pored civilnog društva zahteva i dobar ustavni poredak. Civilno društvo, misleći prvenstveno na pokrete i građanske inicijaive, upravo i teži razvijanju ovih samo-odbrambenih mehanizama demokratije. Iapk, Hana Arendt upozorava na ranjivost civilnog društva od strane demagoških političara, koji koriste trenutke masovne nacionalističke euforije. Odgovor klasičnog liberalizma na ovakve atake bio bi pluralizam društvenih grupa, koje međusobno pošuju svoja prava, i bez intervencije države. Samim tim ovde se nudi jedan neutralni okvir za rešenje problema. Ipak, savremeni komunitaristi popud Majkl Volcera smatraju da ovaj okvir po svom karakteru je inkluzivan, i da uvuče što širi krug ljudi u sebe. Ono šti motiviše aktere

20

Page 21: Politicka sociologija

da uđu jeste interes, kulturni i religijski identitet, i moć (bilo kao bogatstvo, bilo kao spasenje). Kako Volcer podvlači, ovo ponekada ima i ulogu intervencije uz pomoć „prijateljske države“, jer civilno društvo čini samo da oni moćni dobiju veću moć.

27. Neprijatelji civilnog društva:

Najpoznatiji neprijatelj civilnog društva je despotizam, kako su to dobro primetili Tokvil i Monteskje. Cilj despotizma vezan za civilno društvo jeste da ga uguši.

Sledeći veliki neprijatelj je rat. Prva žrtva ratnog stanja je civilno društvo. Samo uvođenje vanrednog stanja je čin ograničenja, pa čak i ukidanja građanskih prava. Ipak valja spomenuti i izuzetke, kao što je odbrambeni rat, kada civilno društvo može i da pomogne državi.

Najnepovoljniji ovir civilnog društva je zatvoreno društvo, a najgore ekonomsko stanje je siromaštvo, koje ima tendenciju ubijanja javnog duha.

Etno-nacionalizam kao krajnje isključiv i netoleratan sentiment je takođe pretnja civilnom društvu, i civilnom nacionalizmu. Etno-nacionalizm nastaje kada postoje elite koje ga propagiraju, i pristalice koje ga podržavaju (etničke-grupe).

Korupcija je takva anomija kojoj odgovara odsustvo normi koje uređuju civilnu sferu. Takva društva su bolesna.

Kolektivni ideološki vid, i vid ekstremnog inividualizma je svaki ponaosob, iako ekstrem, pretnja civilnom društvu. To su ili sistemi u kojima se vrši presija na ličnost pojedinca, ili se dižu ruke od javnih stvari.

Džon Hal nam daje još tri neprijateljacivilnog društva i to koncentracija državne moći, divergentne kulturne tradicije (kakav je sistem kasti), i republikanske civilne vrline (primat kolektivnog nad individualnim).

Džon Kin tvrdi da je permanantni neprijatelj civilnog društva necivilnost. To je endogeni problem civilnog društva. Jedan od takvih problema jeste nasilje, i nedostatak principa javnosti. Bez toga, civilno društvo odstaje zarobljeno u sopstvenom getu.28. Demokratija i ekonomski razvoj:

Tema o odnosu ekonomskog razvitka i demokratije prisutna je od Marksa, ali je bum doživela od Šumpetera, preko Lipseta, pa do Polanjija. Ključno pitanje ovih studija jeste da li su demokratska društva razvijenija od ostalih? Ipak, odgovor ne može biti jednoznačan. Sa sigurnošću možemo tvrditi da ekonomsko bogatstvo kao takvo, nije garant demokratije (npr. Saudijska Arabija). Danas se samtra da je demokratija povoljan okvir za ekonomiju, jer vrš efikasnu alokaciju resursa zbog otvorenosti društva. Demokratija takođe primorava vladu na dobre ekonomske politike. Danas se pod ovim najčešće podrazumeva ekonomski razvoj koga čine: dohodak, zdravlje, i obrazovanje. To je koncept blagostanja ukršten sa ljudskim kapitalom. Iz svega ovoga može se posredno zaključiti i da je odnos između civilnog društva i tržišta takođe korelativan. Slobodno tržište podstiče individualizam, autonomiju građana, umanjuje birokratsku moć države, i ograničava političku moć. Ipak nije sve ovako jednoznačno, pa slobodno tržište takođe stvara nejednakost bogatstva, negativne efekte tržišnih zakona (nezaposlenost), i mogućnost erozije javnih interesa. Zbog ovoga i dalje stoji zaključak da je slobodno tržište nužan, ali ne i dovoljan preduslov za demokratiju.

21

Page 22: Politicka sociologija

29. Civilno društvo i debata o socijalnom kapitalu:

Debata o socijalnom kapitalu je jedan od najbitnijih u poslednjoj deceniji XX veka. Upravo zbog toga valja se vratiti na jednog autora koji je predočio upravo ovu koncepciju- Aleksis de Tokvil.

Tokvilova teza jeste da je demkratska revolucija irevizibilan proces, protiv kojeg se ne valja boriti. Ovu tezu on zasniva na tri postulata: teorija osuverenosti naroda; teorija građanske jednakosti; teorija političke slobode. Pri ovome daje još i četiri uslova za demokratiju: postojanje srednjeg sloja, političke ideje demokatije, institucionalizacija, civilno društvo. Upravo ovakve teze su koren neotokvilovskog talasa, koji duboko veruje da su se ovi uslovi i te kako ostvarili u razvijenim demokratijama. Tako tokvil smatra da je civilno društvo najvažnija škola demokratije. Demokratija je poredak obrazovanog i civilizovanog društva. U takvom društvu, najbitnija odlika je svojstvo udruživanja građana. Pritom, valja praviti razliku između pluraliteta udruženja, i okupljanja u jednu masovnu grupu, koja bi mogla dovesti do tiranije većine.

30. Šta je socijalni kapital?:

Kapital predstavlja ulaganja određenih resursa sa očekivanom povratnom dobiti na tržištu. Ovu definiciju valja shvatiti široko, za razliku od Marksove, odnosno da resursi nisu samo finasijski, pa ni dobit ne mora biti takva, a tržište može pored ekonomskog, biti i političko, kulturno, simboličko, i sl.

Ovako shvaćen kapital onda može biti i ljudski. On zahteva da radnik poseduje znanja, obučenost, iskustvo, zdravlja, mobilnost, i sl. To je investicija koju daje sam radnik u procesu proizvodnje robe. Ovakvu teoriju je prvi postavio Šulc. Za razliku od njega, Burdije daje projekciju kulturnog kapitala, odnosno onoga što vladajuća klasa nameće kao dominatnan skup simbola, a koji se prenosi onda na buduće generacije. To preuzimanje je onda jednako nasilju. Takođe Burdije stavlja ovaj kapital u jednu širu skalu socijalnog kapitala, u koji još ulaze i ekonomski, i simbolički, ali i društveni kapital užem smislu.

Teoretičari racionalnog izbora, posebno Koleman, sdmatraju da je socijalni kapital resurs dostupan nekom akteru, a koji mu pomaže da obavi određene akcije u određenoj strukturi. Problem sa njegovom teorijom je primordijalno lociraje kapitala, odnosno vezano je za porodicu.

Devedesetih, najbitnija studija o ovoj temi je potekla od Patnama, koji je pošao od tri komplementarne škole: neoinstitucionalizam (institucije oblikuju politiku; institucije su oblikovane istorijom i socijalnim kontekstom), škola društveno-ekonomskih faktora, i škola sociokulturne demokratije (ukazivanje na značaj moresa). Tako Patnam pod društvenim kapitalom podrazumeva one karakteristike društvenog živta koje osposobljavaju učesnike da zajednički deluju mnogo efikasnije kako bi posigli ciljeve koje dele. To je trijada mreža, normi, poverenja. Ovo onda pomera fokus sa pojedinca na strukturnu matricu odnosa međi akterima, ponovo unosi problem vrednosti u naučni diskurs, ali i metodološki povezuje mikro, makro, i mezo nivo.

22

Page 23: Politicka sociologija

~Demokratija~

31. Demokratski grad-država:

Najjednostavnija vizija demokratije, u kojoj građani imaju pravo da sobom vadaju, ali i da raspolažu resursima i institucijama potrebnim za to, nastaje iz kada se sistem upravljanja menja ka tome da znatan broj odraslih muškaraca stiče to pravo, u petom veku pre Hrista, u atinskom gradu-državi. Ta vladavina se pre svega zasnivala najednakosti, ali jednakosti pred zakonom- isonomia, i na jednakoj slobodi govora- isogoria. Za Roberta Dala, ovo predstavlja koren moderne demokratije, koja daleko prevazilazi ove jednostave, ali rudimentalne ideje.

Da bi ovaj proces objasnio Dal se stavlja u ulogu zamišljenog Atinjanina koji odaje odu demokratiji. On svoj govor započinje priznanjem da samo udruženi možemo postati ljudi, i da svoju zoon politikon prirodu možemo ostvariti samo u zajednici- polisu. Jasno je da Dal ovde usvaja aristotelovski prinip po kome čovek van polisa je ili zver ili bog. Tako politički život predstavlja harmonični produžetak čoveka. U takvom sistemu integrisanosti, i meta-društvene stvari kakve su vrlina, pravda, sreća, moraju biti integrisane jedna u drugu. Već iz ovoga Dal izvlači prve zaključake o tome da je ovo daleko od realnosti grčkog polisa, i drugo da ovo zahteva direktnu komparaciju sa postmodernim društvom ukoliko se želi videti njegov značaj.

Dalje, kroz Atinjaninovu odu Dal izvlači šest principa poretka demokratskog polisa: zajednički interesi, homogenost stanovništva kako u rodnom tako i u političkom smislu, mali broj građana, neposredno odlučivanje uz mogućnost pravljenja povremenih saveza i konfederacija sa drugim polisima, aktivna participacija građana, i autonomija grada (sloboda). Komparacijom sa modernom državom videćemo da ovi uslovi su u suprotnosti sa njenim osnovnim konceptima. To nas postavlja pred dilemu da li je grćka verzija demokratije irelevantna, ili smo mi pervertirali demokratiju?

32. Ograničenja demokratije polisa:

Dal opravdano tvrdi da je atinski demokratski sistem bio daleko superiorniji od autoritarnih režima svoje ere. Ipak to ne znači da je taj sistem bio i idealan. Tako Dal izvodi tri vrste ograničenja: u jednakosti, u slobodi, i u sistemu malih razmera. Iz nekih fragmentiranih podataka može se zaključiti na prvi pogled da je politički život atine u velikoj meri bio sukob ličnih političkih ambicija. Dokaz za to je insitut ostrakizma. Drugo ograničenje se tiče stepena participacije građana. Dakle svi građani svakako nisu mogli učestvovati, a postavlja se i pitanje da li oni koji su učestvovali nisu pripadali određenim političkim frakcijama. Najčešće su u skupštinama i govorili sao dobri oratori. Takođe jedna od najvećih zamerki je i ekskluzivnost. Iako su bili otvoreniji sistem od komparativnih, mnogi su ostajali van sistema odlučivanja (robovi, žene, i meteci). To govori o unutrašnjem i spoljnom vidu isključivanja. Poseban vid isključenja imali su

23

Page 24: Politicka sociologija

robovi. Oni su bili u potpunosti obespravljneni- ljudska oruđa, dok su npr. meteci imali makar neka prava- npr. trgovci su uživali sudsku zaštitu. Takođe ova eskluzivnost se ticala i slobode. Sloboda je bila svojstvo stanovnika polisa- građana, dok su svi ostali bili neslobodni, varvari, u šta su ulazile i čitave civilizacije. Iako je u demokratskom polisu sloboda značila vladavinu prava, ipak je paradoksalno da oko 40000 ljudi na svetu bude slobodno, a ostali da to nisu. Poslednje problem je bila nemogućnost demokratije da se prilagodi i proširi van zidina polisa, pa je zapalo u poziciju hobsovskog prirodnog stanja, gde je svuda oko njega haos. Zbog toga Grci nisu ni mogli da se ujedine protiv stranih osvajača, pa su ih na kraju ujedinile nedemokratske države Makedonije i Rima.

33. Republikanska tradicija:

Republikanska tradicija potiče iz umereno drmokratske struje u okviru grčke političke misli, odnosno aristotelovske struje. Ova tradicija je prevalila svoju genezu od Aristotela, preko Rima i Venecije, da bi današnji oblik zadobila u Engleskoj i SAD-u tokom XVIII veka. I republikanska tradicija usvaja zoon politikon shvatanje prirode čoveka. Dakle čovek je društvena i politička životinja, koja svoje ostvarenje može dobiti samu u zajednici, i to ukoliko usvoji kodekse ponašanja građanskih vrlina. To sa sobom vuče i jednakost, ali ne i u participaciji, jer je vlast ovde reprezentativnog karaktera. Ipak, republikanizam je svojevrsna alternativa demokratiji. Republikanizm priznaje da narod nije, niti može biti homogen, pa je najveća pretnja poretku konflikt. Ti konflikti idu na relaciji aristokratija ili oligarhija- narodna komponenta. Ponekad postoji i monokratski element, odnosno monarh, ili uopštenije vođa. Upravo osnovni princip republikanizma je uravnoteženje ovih sukoba, i to se čini kroz ustav. Tako dolazimo i do teorija o mešovitoj vladavini. Najočigledniji primer je republikanski Rim sa sistemom konzula, senata, i narodnih tribuna. Drugi očigledan primer je Monteskje. Tako i sam republikanizam možemo podeliti na aristokratski (Aristotel), i demokratski (Makijaveli i Tomas Džeferson26. Tako aristokratski republikanizam smatra da narod treba da ima veliki udeo u vršenju vlasti, ali ne zato što je to dobro, već zato što ga se treba plašiti. Narod treba da učestvuje, ali tako što će biti ograničen da bira vođe. Obrnut je slučaj kod demokratskog republikanizma. Tako opšte dobro nije ništa drugo do sposobnost ustava da ograniči vladavinu nekolicine, i da iskoristi kvalitete naroda. Zajedničko i jednom i drugom je stanovište da je koncentracija moći opasna. Prvi pokušavaju ovo da razbiju kroz koncept mešovite vlade, a drugi se zalažu za Monteskjeovu institucionalnu podelu vlasti kroz ravnotežu i kontrolu.

Ova teorija je naravno imala i svoje probleme, i Dal uočava četiti takva. Prvo je problem interesa, koji je u prvobitnom republikanizmu bio simplificiran, ali se usložnjava sa rastom i razvojem društva. Drugo su konflikti koji nastaju iz tih interesa. Treće je neosnovana vera u antropološki optimizam da će svi građani biti dobri i pošteni, ispunjavajući obrazac građanskih vrlina. I četvrti predstavlja izazov implementacije republikanizma u savremenu nacionalnu državum, koji je posebno aktuelan kada se radio o rudimentalnim demokratskim idejama koje su pruzete još iz grčke misli.

26 Mislim da se Džeferson prevrće u grobu što je svrstan u isti koš sa Makijavelijem :-))))))))))

24

Page 25: Politicka sociologija

34. Predstavnička vladavina:

Predstavnička vladavina se pojavila onda kada su republikanske države (Rim) postale toliko velike da je participacija građana u vrhu vlasti bia nezamisliva. Ipak, problem virtuelne reprezentacije se pojavio na samom početku, pa se tako pitanje diskriminacije ovu tradiciju prati od njenog korena. Sve do Engleske XVII veka, ovo pitanje nije bilo bog zna kako relevantno za političku teoriju. Sve je počelo puritanskom revolucijom, i traženjem alternative englskom monarhizmu. Čak ni Lok nije mogao preterano da ospori ovu potrebu. U praksi, stvri su nešto drukčije. Ono se razvija u srednjovekovnoj aristokratsko-monarhijskoj evropi. To započinje u Engleskoj i Švedskoj, u staleškim i savetodavnim skupštinama, kada se radilo o pitanjima vezanim za porez, ratove, saveze, i sl. Vremenom staleži su se sveli na lordove i komune, a što je dovelo i do bikameralizma u engleskom parlamentu. Ovakav vid reprezentacije je Moneskje posebno hvalio, a Ruso povremeno kudio. Predstavnička vladavina je tako postala transmisioni kanal za demokratiju, kao sistem pogodan samo za polise, ka sistemu pogodnom i za nacionalne države. Sa ovim se slažu i Džems Mil, de-Traisi, Džeferson. Ovo je značilo i razbijanje izolacionog zida koji su sebi nemetnuli grčki gradovi-države. Ipak problemi participacije, i elitizma su ostali da vise u etru. Pored toga pojavile su se interesne grupe, čiji je opseg delanja monogo pojednostavljen sada kada postoji tačna instituciopnalna adresa za njihove interese. Opšte dobro je skoro isčezlo među pluralitetom interesa.

35. Stare i nove priče o demokratiji:

Skoro ironično, Held započinje svoju raspravu o demokratiji, kao auru legitimnosti političkog života. To i potkrepljuju brojni velikani političke misli koji su bili contra demokratije. Ponekad je demokratije bila i na rubu istrebljenje- u slučaju fašizma, nacizma i staljinizma. Zato Held i kritikuje Fukujaminu tezu o kraju istorije, koja veliča liberalnu demokratiju, i kapitalizam. Problemi koji se javljaju u ovoj tezi su mnogostruki. Prvo tu je terminološki pluralizam pojam liberalizam. Takav je problem napetosti između individualnih i kolektivnih prava. Zbog toga je adekvatnije govoriti o demokratijama, no o demokratiji. Takve demokratije iskristalisale su se na preseku međunacionalnih sila. Stoga, Held daje tri modela demokratije i to participativni, liberalni, i jednopartijski model.

36. Liberalno-predsavnička, i marksizam i jednopartijska demokratija:

Liberalno-predstavnička demokratija. Za liberalne demokrate, predstavnička demokratija je ključna institucionalna novina koja pravi balans između slobode i prinude. To se otelotvorilo kroz davanje prava glasa svim punoletnim građanima. Kroz ovaj ustavni poredak, ali i slobodnim tržištem, rešava se problem istovremenog obezbeđivanja

25

Page 26: Politicka sociologija

slobode i vlasti. Klasične teze ovoga daju nam Medison i Bentam. Medison počinje od tvrdnje da su neposredne demokratije netolerantne i nestabilne. S druge strane, predstavnička demokratija artikuliše i ostvaruje interese, a izabrana elita će to i slediti. Dakle u središtu ovog shvatanja je pojedinac koji sledi svoj interes, a demokratije kroz koncept proširene republike te interese stavlja u opšti konsesus. Betam sa druge strene, je mnogo više zabrinut za despotiju, pa je demokratije prava brana od tih stalnih opasnosti. Tako na slobodnom tržištu reprezentativna vlada ima ulogu nepristrasnog sudije. Na taj način, vrši se participacija građana, pa se ostvaruje kolektivno dobro. Dakle, akcenta je ponovo na pojedincu, minimalnoj državi, i laissez-fair. Konačni cilj je najveća sereća najvećeg broja ljudi. Ipak proces da svi punoletni građani dobiju pravo glasa, po principu jedan čovek jedan glas, zatim izabranu vladu, slobodne i fer izbore, koncept javnog interesa, trajala je nekoliko vekova, sve do savremenog oblika, što govori i o slabostima liberalne demokratije.

Marks i jednopartijska demokratija. Iako Marks priznaje značaj liberalne demokratije, ipak ju je smatrao neadekvatnom, ako se uzme u obzir sistemska nejednakost koju stvara kapitalizam. Tako marksistička linija smatra da ekonomija irabljuje državu, i koristi civilno društvo, i da ova dva integrisana mogu da sruše takav poredak. Politička emancipacija je onda korak ka ljudskoj emancipaciji. To donosi visoku participaciju, ogovornu vlast, slobodu protesta i reforme, naročito one vezane za društveno-ekonomske formacije. To bi se sve dalo odigrati ako bi se liberalna država zamenila sistemom komuna (Marks je bio siguran da će do toga doći). To je pznata piramidalna struktura neposredne demokratije. Delegati imaju imperativni mandat, a izabrani su u piramide neposredno izabranih odbora. Na taj način sve institucije bi bile direktno odgovorne biračima. Po Lenjinovom shvatanju, vo je neophodno dopuniti partijskom revolucionarnom diktaturom. Kroz partiju se stvara okvir za socializam i komunizam. U praksi međutim, ovo je i te kako odudaralo od teorije i ideala. Ovakva teorija imala je dve mane, odnosno previdela je dva slučaja, pa samim tim i mehanizme za njihovo rešavanje. Prvo, iako dubinski struktuirane kategorije, klase su ipak linearno projektovane, u zavisnosti od položaja na tržištu, dok druge manjine, etničnosti, i sl. nisu ni predviđene, pa ni konflikti koji mogu doći sa tih strana. Drugo, ovaj sistem nema svoju pregovaračku platformu u cilju postizanja sporazuma, već samo represivni aparat, a što dokazuju društveni pokreti sa kojima nikada i nije bilo pregovora, zbog kojih se ovakav sistem i urušio.

37. Demokratija, država, društvo, i globalizacija:

Held počinje svoju analizu država sa tezom da je nužno da ona usvoji neke osnovne principe liberalne demokratije, kakvo je npr. vladavina prava i bezličnost vlasti, ukoliko želi da opstane. Ipak pre toga valja utvrditi ispravne principe i procedure demokratije, i uslove za njihovo ostvarivanje. Sve ovo, prema Heldu, u suštini vodi razumevanju moderne države, koja se poistovetila sa ovim. Takođe, današnji izazov ne predstavlja samo demokratija unutar, već i van granica nacionalnih država.

U vremenu neposredno pre sadašnjeg, pretpostavka je bila da su između političkih odluka i onih na koje se odluke odnose, odnosi bili podudarni i simetrični. To je nastalo na osnovu principa odgovornosti, i odnosa posledica i birača. Ipak ovo dobija jedno

26

Page 27: Politicka sociologija

sasvim novo svetlo kada uđe u eru globalizacije. Danas nacionalne zajednice nipošto same ne donose odluke. Dobar primer je onaj koji se odnosi na ekologiju, npr. na uništenje šuma, ili ispuštanja toksičnih materija u reke. Dalje, nadnacionalne organizacije tipa EU, NATO, MMF, i same svojim delanjem dovode u pitanje suverenost nacionalnih država. Zatim, promene dolaze i na polju legitimiteta i većinskog odlučivanja, odnosno stubova liberalne države, a opet u svetlu međuzavisnosti država. Ipak neki teoretičari globalizacije ne vide u ovome ništa novo, i smatraju da se međuzavisnost rodila sa demokratskim i kapitalističkim promenama, naročito na polju tržišne ekonomije. Globoalizacija se onda rađa sa modernom državom. Ipak tvrditi da baš ništa nije novo, dovelo bi nas u zabludu. Ako ništa, ono oblik i dinamika globalizacije jesu novi, a kao primer možemo uzeti „totalne“ ratove. Takođe priroda modernih komunikacija vrši kompresiju vremena i prostora, dajući čuvenu formu globalnog sela. Ovakva forma globalizacije implicira bar dve stvari: prvo, lanci političkog odlučivanja protežu se i van granica, i drugo, to pojačava interakciju i međuzavisnost država. Kako je onda demokratska praksa dovedena u pitanje, dolazimo do paradoksa savremenosti da danas u svetu najviše ima demokratija, i onih „novih“, sa tradicionalnim korenima, ali drugačijom konstelacijom arena institucija i demokratske prakse u njima.

27

Page 28: Politicka sociologija

~Moć~

38. Misterija moći (božansko poreklo):

Moć je svakako jedna od ključnih kategorija političke sociologije. Tako Berl smatra da su moć i ljubav dva najstarija fenomena ljudskih emocija. Karl Levanštajn tvrdi da ljudskim rodom dominira trijada moći, ljubavi, i vere. Ljudimaje urođena ljubav prema moći, i vera u moć. Može sa reći da je moć uzrok patnji, ali paradoks je da su mnoge krucialne stvari ljudske civilizacije nastale na osnovu moći. Dobar primer je Keopsova piramida, ali i mnogi ljudi vezani za istoriju kako nacionalnih zajednica, tako i globalnih razmera. Šta je u pozadini moći, koja je njena ontologija, nekako uvek izmiče ljudskom rodu, pa se i Levenštaj miri sa tim da moć možemo samo da konstatujemo i li manifestujemo. To nas naravno ne oslobađa obaveze traganja za tim. Koliko je to bitno za našu civilizaciju govori i činjenica da je još Hesiod u svojoj Teogoniji govorio o ovom problemu. Ključni momenat je borba Zevsa i Haosa, u kojoj Zevs koristi moć, čiju metaforu nosi munja. Kako to već Berl tumači, jedini izazov Zevsu su bile Mudrost i Lepota. Moć se još i da obuzdati, ali ljubac i lepota ne mogu se ni oduzeti ni ubiti. Ovakav stav je postojao i u Starih Slovena, koji su imali vrhovnog boga Peruna, gromovnika. Koliko tradicija ima ulogu, svedoči i to da je danas jedan od najvećih svetaca u Srba Ilija Gromovnik, a sve ovo povezuje moć oličena u gromu i munji. Kaneti ovo tumači kao svojstvo moći da poseduje brzinu, iznenadnost, i silinu. Grom je onda glas, poruka bogova.

39. Rađanje i geneza moći:

Moć magije. Koreni moći sežu čak do primitivnog društva. Žuvanel ovo objašnjava kroz pojavu magije u primitivnim društvima, koja je vremenom evoluirala u moć matrijarhata i patrijarhata, sve do moći ratnika i kraljeva. Prvi oblici obožavanja moći vezani su za toteme. Totem je zaštitnih od svih onih stvari koje čovek ne može da pojmi, ali je i integrativni faktor zajednice. Zato je izgon iz zajednice najveća kazna, gora od smrti. Ipak, vremenom se izdvojio onaj koji je mogao da upravlja moći, tj. magijom. Tadašnje vođe nisu bile toliko u obavezi da vladaju ljudima, koliko da obuzdavaju prirodne sile, i obezbeđuju hranu. On je zbog toga prvi u svakoj deobi, ali koako to navodi Frejzer, on mora prihvatiti i da se žrtvuje ukoliko ne ispuni ove zahteve. Opšte je mesto dakle da okosnicu magije čini strah. Jednom rešen problem stvara običaj, pa je uloga magije bila u utemeljivanju običaja. To dovodi do zaljučka o rađanju konzervativizma i konformizma. Zato Malinovski kaže da je funkcija magije da ritualizira čovekov optimizam.

Moć matrijarhata. Sve do XIX veka, i adova etnologa Morgana, smatano je da je patrijarhat bio večni društveni poredak. On je u svojim istraživanjim Indijanaca otkrio da

28

Page 29: Politicka sociologija

nasleđivanje uvek ide po matrilinearnoj koncepciji. Zbog toga Bahofen govori o periodu civilizacije u kome je vladala ginekokratija, ili vlast žena. Kao primer toga, on navodi da je pra kulta boga-oca Zevsa, vladao kult boginje Demetre (zemlja). Danas ovu teoriju naročito zastupaju feministkinje.

Moć patrijarhata. Moć patrijarhata dolazi iz moću porodice, odnosno glave porodice. Viko je tvrdio da su u herojsko doba očevi bili apsolutni monarhisti svojim porodicama. Po ovoj koncepciji očevi imaju pravo da raspolažu životom svoga deteta, budući da su mu dali život. Rimski pravnici su dakle staro načelo mater seper certa est (majka je uvek priznata), formulisali ovo kao da rađanjem roditelji stiču pravo nad decom. Ovo se ponekada protezalo i na ostale članove porodice, kao i na odluke o životu i smrti. Zbog ovoga Veber smatra da je to jedna od najbitnijih karakteristika tradicionalne vlasti (ostale su harizmatski i birokratski). Osnovni stub patrijarhata, po Veberu, je tradicija. Kasnije je ova formula primenjena i na monarhije, u ulozi tzv. oca nacije. Jedan od najvećih pobornika preskriptivnih prava bio je Nikolas Filmer, koji smatra da su kraljevi, prirodan poredak. Ipak, pozivajući se na Aristotela, i njegovu distinkciju vlasti oca nad deco, ženom, i robom, kao i njihovim jasnim odvajanjem, možemo zaključiti da patrijarhat ne opravdava vlas jednoga. Ovakav koncept isčezava nakon Lokove kritike Filmera.

Moć ratnika. Žuvenel smatra da je prva revolucija u civilizaciji izvršena kada na vlas mesto starih (očevi, majke, i sl.) dolaze mladi i jaki ratnici. Ratničko društvo samo učvršćuje patrijarhat, ali po novom obliku moći. Patrijarsi sada postaju najjači ratnici. Ovo je navelo Hobsa da postavi tezu o brutalnosti ljudi, iako je savremena antropologija to odbacila. Ljudi se ponašaju u skladu sa prilikama. Promena od agresivnosti ka milosti dolazi onda kada se shvati da pošteđeni život ratnika, proizvodi roba. Po Žuvanelu ovo je pored industrijske revolucije najbitniji događaj u istoriji civilizacije. Budući da je tako, onda su oni najači- ratnici, počeli da polažu pravo na veći deo plena, odnosno moć.

40. Moć i politički etos u helenskoj političkoj filozofiji:

Stari Grci su jako dobro poznavali pojam političke moći, i njene dve težnje: nutrašnju težnju da se širi, i spoljašnju da se kvari. Tako želju za moći i slavom su nazivali philotimia, a glad i žeđ za moći pleonexia. Od Solona i Likurga, Grci su shvatili da je najbolji način da se ovo ograniči ustav. Dobar poredak uređen ustavom nazivan je eunomija. Ipak ni to nije bilo dovoljno da zaustavi tyrranos koji se pojavio kao tendencija u okviru vladavine. Jedna od mera za suzbijanje tiranida, bio je ostrakizam, mada je on korišćen i za sprečavanje građanskih ratova, ali i eliminisanje političkih protivnika.Prvi koji je upotrebio institut ostrakizma bio je Temistokle. Za vreme Periklea, najviše je došlo do izražaja Aristotelov pojam bios politicos, a što je prema H. Arendt bilo postignuto uz dva elementa: delanje i govor (praxis i lexis). Umerenost javne reči su nazvali psihogogija, a zavođenje naroda demagogija. Aristotel će dalje povezati političku moć sa principom slobode, i to aktivnim kao paricipaciju, i pasivnim kao pokoravanje zakonu. On takođe daje i bifokalnu klasifikaciju vlasti, tako da svaki oblik ima svoju pervertiranu verziju: bazileja-tiranija; aristokratija-oligarhija; politeja-demokratija.

Tukididova uloga u sagledavanju koncepcije političke moći zahteva posebnu pažnju. On moć vidi kao pojam koji uvek želi sebe da nadogradi, kao pleonexiu. Ipak,

29

Page 30: Politicka sociologija

jedno su želje a drugo mogućnosti moći, pa moć je izvan ograničena etosom. Taj etos se zasniva na vrlini umerenosti (sophrosyne). Celokupna grčka misao prožeta je težnjom za umerenošću, bilo Sokratovom eudemonizmu, ili Platonovom phronesisu, ili Aristotelovoj jednakosti. Politička zajednica bez etosa, je iskvarena zajednica.

41. Moć Makijaelijevog princa:

Makijaveli daje jednu potpuno originalu koncepciju moći, definišući je kao umetnost dolaženja i ostajanja na vlasti, dajući čitav niz mehanizama kako se to postiže. Već sam termin umetnost, upućuje da dva fakora igraju ulogu u ovome: veština i sreća. Makijaveli odbacuje kruti determinizam sudbine, i kaže da okolnosti predstavlaju samo polovinu posla, ali vešt vladar će znati to da iskoristi najbolje moguće. Na vlasti ostaju duže oni koji se oslanjaju na veštinu, a ne na sreću. Vrlina i moć se kod Makijavelija izjednačavaju u konstataciji da cilj opravdava sredstva. Odatle se dalje izvodi doktrina državnog razloga, odnosno da sve što je efikasno treba se koristiti ukoliko je boljitak države u pitanju. To nas dovodi do pitanja o ljudskoj prirodi, odnosno da li vladar treba da vlada strahovladom ili ljubavlju? Kako je ljudska priroda prevrtljiva, aljudi su u suštini zlopamtila, onda je bolje da ga se ljudi boje, nego da ga vole. Ipak najveštiji vladar je onaj koji izaziva i strah i poštovanje istovremeno. Moć i strah imaju mnogo prirodniju vezu od moć i ljubavi. To je ujedno i postulat najmanjeg zla. Dakle politička moć kao cilj samo po sebi, i potreba za njenim osvajanjem, vode ka neizbežnim izborima odabira manjeg od dva zla, što Makijaveli definiše kao mudrost. Da bi se politička moć utemeljila kada je jednom steknuta potrebni su dobri zakoni i vojska. Dobri zakoni su oni koji idu već utabanim stazama, a vto se tiče vojske, tu Makijaveli daje svoju čuvenu metaforu o naoružanim i nenaoružanim prorocima. Takođe, savetuje da se ne angažuje plaćenička vojska. Što se tiče borbi unutar države, ona se odvija ili zakonom ili silom. Iako je bolje zakonom, ni sila nije isključena. Tu Makijaveli pravi svoju distinkciju između lava i lisice. Treba biti lav u opasnostima, ali i lisica onda kada valja raditi neprijatne stvari. Takođe, Makijaveli upozorava da postoje dve vrste moći, stvarna i virtuelna. Virtuelna moć je ona koja omogućava vladaru da nadoknadi sve nedstatke koje poseduje.Dakle moć je isključivo relaciona kategorije, drštveni odnos, i da je moć onakva kako je mi percipiramo, a ne kakva je ona stvarno (npr. kod magije). Makijaveli, takođe savetuje da vladar mora da ima osećaj za vreme, odnosno kada treba da dela, a kada da čeka. Vreme je prevrtljivo, pa ga uvek moramo imati pod kontrolom, vodeći računa o duhu vremena u kojem živimo.

Moć po Makijaveliju onda može biti aktivna i pasivna. Prva je kada svoju volju namećemo, a druga kada nešto možemo da sprečimo (otpor). Pasivna moć se danas zove i veto moć. To znači da u upotrebi moći valja biti kalkulatibilan. To se najbolje postiže ukoliko imamo raširenu mrežu informacija, pa onda da koristi to ne bi li izazvao rivalitete među grupama. Bolje je da se grupe međusobno mrze, nego da mrze vladara.

42. Moć Hobsovog Levijatana:

30

Page 31: Politicka sociologija

Hobs je prvi moderni filozof moći, i to zato što proučava pre svega institucionlnu moć, a ne moć anđela i đavola. Hobsova politička konstanta je da moć predstavlja nešto za čime žudimo. To Hobs izvodi iz nagona za održanjem, a posrednih između toga i moći je strah. Hobsova definicija moći jesta da su to sredstva kojim čovek raspolaže radi dobijanja nekog budućeg dobra. Dakle ova definicija je teleološki koncipirana, i koja se sastoji od prezenta i potencijala moći.

Moć može biti originalna, i instrumentalna. Originalna moć nam je data od prirode, a instrumentalna je stečena (bogatstvo). Takođe iako su svi ljudi u prirodnom stanju jednaki, moć nije jedako raspoređena, i to se ekstremizuje u civinom stanju, kada je ona svojstvo samo jednog.

Princip samoodržanja ima skoro snagu instinkta. Zato je tendencija ka uvećanju moći geometrijska progresija, ona se neprestalno uvećava, dajući bolje izglede za siguran život. Želja za bezbednošću je fundamentalni ljudski princip. Međutim, Hobs celokupnu teoriju izvodi iz ekstremne situacije, odnosno permanentnog građanskog rata. U takvom stanju svi ljudi su neprijatelji, a to potiče iz nekih osnovnih nagona kakvi su želja za slavom, podozrivost, i takmičenje. Zato je čovek čoveku vuk, a u takvom stanju nema ni društva. Rešenje je Hobsova država Levijatan. Država je samo agregatni skup pojedinaca povezan zajedničkom potrebom za sigurnošću. Leo Štraus u ovome vidi zametak liberalne teorije. Naime, Hobs daje dve koncepcije moći: potentia i potestas. Potentia je stvarna, a potestas moguća moć. To je u suštini mogućost da se nešto uradi, i pravo da se nešto uradi. Zato je država glavni garant takvih prava, ali najveća sila sa najvećim pravom, jer osigurava opstanak.

43. Intencionalna teorija moći (Rasel):

Bertand Rasel smatra da je moć osnov politike, i da se ispoljava u različitim formama. Po Raselu, želja za moći, i želja za slavom su glavne ljudske želje. Ove dve želje su međusobno povezane, jer ko se dokopa moći, zagarantovana mu je slava, mada to ne mora da bude tako.

Moć je intencionalna kategorija, ona je produkt nameravanih učinaka. Neko ima više moći od onog drugog, ako uspe više nameravanih učinaka da ostvari. Moć je i kontrola, i to ne samo nad živim bićima, već i nad mrtvim stvarima. Moć nad ljudima se da razlikovati s obzirom na način uticaja na individue, ili organizacije. Nad individuama može biti upotrebom sile, nagradama i kaznama, i propagandom. Prvu vrstu koristi armija, drugu ekonomske organizacije, a treću crkva i političke partije. Takođe postoji i nasledna moć, najčešće prisutna u ekonomiji. Takođe moć može biti tradicionalna, ili novosečena. Prva igra na snagu običaja, a druga na snagu sile. Moć zasnovana na sili je ogoljena moć. Takođe novostečena moć može biti revolucionarna moć, a koja zavisi od snage ideja i ljudi koje je podržavaju.

Raspodela moći je po Raselu najčešće nejednaka. Tako najveću moć uvek ima lider, iako njegove lične trijumfe grupa doživljava kao svoje. Rasel se ovde poziva na Adlera koji tvrdi da ovakvo stanje potiče iz dva tipa ličnosti- podložni, i zapovedni, a oba su deo autoritarnog obrazovanja. Ovome Rasel dodaje i treći tip ličnosti- konformisti. Oni

31

Page 32: Politicka sociologija

nisu ravnodušni na moć, već je samo ostvaruju drugačijim metodama. Po njemu, takvi su bili rani Hrišćani.

Tradicionalne moći su najčešće sveštenička i kraljevska. Ovo može naravno biti ujedinjeno i u jednu ličnost. Tipičan primer moći sveštenstva je plemenski vrč- bilo onaj religijski, bilo magijski. Razlika je u intenciji- prva je natprirodna, a druga prirodna moć. Sveštenici vremenom postaju sopstvena kasta, izolovana od novostečene moći. Kao takva bila je ranjiva, pa velikim prorocima nije bilo teško da obore čitav sistem. Za Rasela, katolička crkva je najmoćnija organizacija religijskog tipa. Ova moć ima jednu komparativnu prednost nad silom- ona ima moć nad dušom.

Kraljevska moć je moć koja se zasnivala na sili, i potrebi za bezbednošću kojoj prete ratovi. Ipak, kraljevi dolaze i odlaze, a sveštenstvo je to koje ima ključ legitimisanja novih kraljeva (proces krunisanja). Vrhunac kraljeve moći bio je u drevnom Egiptu, i u Vavilonu za vlade Hamurabija. Ove vlade su bile tako jake da su mogle da se okončaju amo stranim osvajanjima, ali ne i pobunama. Kasnije, najpribližnija moć u legitimacijskom smislu, ovim dvema bila je za vreme uspona nacionalizma, započet sa stvaranjem Lombardijske liga protiv Fridrika Barbarose. Ipak, unutrašnje revolucije koje su obarale apsolutne monarhije su dokazale nihovu nemoć.

Posebna vrsta moći je ogoljena moć. Tiranija je klasični primer ogoljene moći, kao uzurpacija vlasti. Ona ima podršku jer je moć, a ne zato što se poštuje i smatra prirodnom ili pragmatskom. Rasel se ovde poziva na Makijavelijevu priču o Agatokleu iz Sirakuze. Rasel je zaključio da Agatokle nije bio srećan čovek budući da je završio tako što ga je otrovao rođeni unuk, a posle njegove smrti ponovo je uspostavljena demokratija.

44. Bihejvioristička teorija moći Roberta Dala:

Robert Dal smatr da XX veki nije doneo ništa novo u empirijskom objašnjenju moći, već je veliki deo toga preuzeo od marksa, Pareta, i Moske. Sva trojca su imala takvu poziciju da su smatrali da društvom dominira vladajuća klasa, da niko nije sistematski objasnio moć, i da niko nije istraživao moć u uslovima pune poliarhije. Tako Dal polazi od toga da u poliarhiji nema centralizovane moći. Da bi ovo razradio, Dal svoju teoriju stavlja u okvir četiri moguća slučaja odlučivanja na relaciji lideri-birači. To su demokratski (lideri kontrolisani od građana), hijerarhijski (lideri imaju kontrolu), pregovaranje (uzajamna kontola), sistem štapa i šargarepe (model sankcija i nagrada koji se najviše koristi u međunarodnim odnosima). Za toriju moći najbitnija su prva tri modela.

Moć po Dalu ne treba posmatrati kao moralni, već naučni problem. Tako preve prepreke u definisanju moći je to što politička nauka i dalje nema precizne metode merenja i istraživanja, zatim manjak političke participacije bez koje se ni ne može realno sagledati moć27, i treći problem je dominantna politička kultura i obrasci. Tako kada definišemo moć, većina nas zna šta ona znači, ali ne i kako to da izrazi, niti je to moguće u politikoj teoriji, ni sada, ni u skorije vreme. Ipak, jedno se da uraditi a to je određivanje srodnih pojmova moći, što je već pola definicije. To su autoritet, vlast, i kontrola. Za dalje definisanje, prvo treba reći da je moć relaciona kategorija. Zatim, mora se

27 Tako npr. laburistička partija u Velikoj Britaniji izabrana je na poslednjim izborima sa svega 25% izašlih birača. Tu se postavlja pitanje da li bi ona stvarno bila nosilac vlasti, da je izlaznost bila veća.

32

Page 33: Politicka sociologija

konstatovati da moć uvek zahteva određeni vremenski okvir, ograničen prostor delanja (npr. između A i B), kao i količinu uspešnih pokušaja A da iznudi nešto od B. To su dakle vremenska distanca, povezanost, i prethodno delanje. Dakle, već se vidi da Dal ovde cilja na Veberovu defiiniciju. Ipak ovo nadograđuje bihejviorističkim modelom, gde ponašanje responzivne jedinice R, zavisi od ponašanja kontrolne jedinice C. Dakle moć je menifestovana ako se uklopi u očekivanu reakciju.

Iz ovoga Dal izvlači vrste političkih sistema koji se onda razlikuju na osnovu količine moći, distribucije moći, oblast moći, i domen moći. Tako na osnovu ovoga može se zaključiti da je najstarija klasifikacija političkih sistema ona Aristotelova i to na vlast jednog, nekoliko, i mnogih. Takođe mogući su i autokratski i konstitucionalni sistemi, ali i centralizovni i pluralistički politički sistemi.

Kada se tiče mogućnosti objašnjenja moći, tu Dal tvrdi da su nam potrebi sledeći elementi: izvori (ugled, čestitost, moralnost, bogatstvo, i sl.), veština, motivacija, troškovi (npr. opportunity costs).

U odbosu na moguće klasifikacije tipova moći dal nam naudi sledeće kriterijuma: legitimnost, priroda sankcija, veličina sankcija, upotreblajna sredstva i kanali. Razlika između tipova moći jeste onda samo da li moć imamo, ili je vršimo. Tako Dal daje primer intenciranog odnosa između senatora i predsednika SAD. Senator ako glasa za predsednikov predlog, to čini ne bi li stekao njegovu naklonost, pa to nije izazvano akcijama predsednika. Time se da zaključiti da je tu u pitanju korist, a ne kontrola nad predsednikom. Da je situacija obrnuta, onda bi i batler koji budi gospodara imao moć nad njim, a ne obrnuto. Dakle nije svaka akcija kontrolne jedinice nužno usmerena ka zadobijanju moći.

Na kraju, Dal nam daje tri modela merenja moći. Prvi je teorija igara, kao matematički model primenjiv na manje skupine. On se sastoji iz kombinatorike, koja zahteva da se svaki učesnik shvati ko konačni,presuđujući faktor. Drugi tip je Njutnov model. Dakle po klasičnom modelu merenja snage, odnosno koliko će se R promeniti. Treći je ekonomski model, koji se zasniva na analizi troškova sa obe strane. Ova analiza može da pokaže koliki su troškovi moći, i kolika je snaga moći C-a nad R.

45. Utroba moći (Kaneti):

Kaneti za svoju polaznu tačku uzima psihologiju hvatanja i gutanja. Strukturalno gledano, procesu hvatanja uvek prethodi vrebanje, praćenje i dodir, koji je pravo predvorije moći. Vrhunac manifestacije moći je hvatanje. Jedenje predstavlja sakupljanje moći, a glatkoća zuba želju da sve ide glatko. Izmet i smard predstavljaju poniženje za žrtvu, i definitivnu manifestaciju nadmoći28. Takođe, Kaneti ukazuje i na prostornu dimenziju moći. Onaj koji hvata uvek se nalazi na distanci, dovoljnoj da i sam ne bue uhvaćen. Tako je pristup do najmoćnijeg uvek otežan. Čak i evolucija oružja pokazuje da je čovek uvek gladao da ostane na distanci od svoje žrtve. Kaneti tvrdi da je revolucija u udaljenosti došla kada je čovek uzeo u ruke štap, koji je i danas kroz metafore čarobnog štapa i žezla, ostao simbol duhovne i svetovne moći. Treće spoznanje moći je bilo onda kada je čovek kroz igru naučio da koristi ruke, a naročito da stvara potrebštine, uz strpljivo preoblikovanje.

28 Lepo se pita Radovan III: što si gledao minuli rad? :-))))))

33

Page 34: Politicka sociologija

Kaneti, u skladu sa hobsijanskom tradicijom, nagon za preživljavanjem svrstava u kategoriju moći. Oni koji preživljavaju i ubijaju uvek ostaju moćni. Preživljavanje sa sobom nisi i viziju budućnosti, želju za novim životom. Pravo na to ko će živeti, a ko umreti, je najbitnije svojstvo vladara. Danas je to pravo svedeno na objavljivanje rata, i sklapanje mira, odnosno uvođenja i prekida vanrednog stanja. Takođe, i pomilovanje je manifestacija moći, otelotvorena u vidu milosrđa. Vlastodržac nikada ne prašta, već sve vraća i pamti, pa oprost je splet trenutnih interesa, a ne istinsko verovanje.

I najizad, jedno od najbitnijih odličija moći, po Kanetiju je tajna. Moć je uvek skoncentrisana u malom krugu, i uvek se sa njom postupa poverljivo, što je odlika diktatura. Dakle sa jedne strane moći je ćutanje, a sa druge je javni govor. To je odlika autoritarnih, ili demokratskih režima.

46. Ekonomska i društvena moć: uspon tehnostrukture (Galbrajt):

Galbrajt smatra da mi živimo u eri industrijske države u kojoj dominiraju velike korporacije, i da postoje izvesne promene koje su dovele do toga. Najpre tu je primena složenih tehnologija. Potom, uspon velikih korporacija kao agregata industrijske proizvodnje. To je dovelo i do promene odnosa između države i privrede, što je prouzrokovalo i opadanje uloge sindikata. Takođe primetna je ekspanzija visokog obrazovanja, a u komercijalizaciji je primećen porast broja reklama.

Galbrajtove pretpostavke koje je izveo na osnovu ovoga su sledeće: potražnjom potrošača se može upravljati, zatim on smatra da danas preovlađuje teorija konvergencije u kojoj se sve više aktera odlučuje za plansku proizvodnju, i treća pretpostavka je da je ovo moralno nevaljano, jer uzima primat nad našim ciljevima. Decenijama posle ovakvih zaključaka, preksa je pokazala da je Galbrajt bio u pravu, naročito po raspadu velikih socijalističkih sistema.

Galbrajt dalje ovakvo stanje povezuje sa političkom moći, koja je po njemu prošla tri etape: vlasništvo nad zemljom je pokazatelj količine moći, vlasnici kapitala zamenjuju vlasnike zemlje, i preorijentacije na tehnostrukturu. Tehnostruktura predstavlja vlasnike organizovanog znanja. Tako, definišući je ekonomskim terminima, za Galbrajta moć je faktor proizvodnje kojem je ponuda najmanje elastična na granici ekonomske isplativosti. To je upravo tehnostruktura, koja nastaje udruživanjem ljudi koji imaju različita znanja, iskustva, i talente. Samim tim moć se sa pojedinaca prenosi na organizacije. To uzrokuje da ona zahteva grupno odlučivanje, na osnovu stručnog znanja i funkcije u korporaciji. Korporacija je jako bitan faktor za tehnostrukturu, jer daje kapital bez lične odgovornosti. Ovakav kapital se često naziva anonimnim. Otuda su pripadnici tehnostrukture postavili i drugačije ciljeve: korporacija ne treba da maksimizira profit, već je permanantni cilj razvoj korporacije. To im je dalo moć problikovanja društva.

47. Tajna privlačnosti i trojno pravilo moći (po Galbrajtu):

Slično Raselu, i Galbrajt polazi od toga da je potreba za moći jedna od najjačih ljudskih poriva. Iako daje priznanje Veberu, smatra da njegova definicija nije došla do suštine moći. Tako, i Galbraj prizanje da to nije zahvalan posao, ali mi možemo makar da naslutimo tri razloga za posedovanje moći: moć posreduje u ostvarivanju interesa i

34

Page 35: Politicka sociologija

ciljeva, moć nameće obrasce ponašanja i vrednosti, moć omogućuje podršku za ono što se naziva širi društveni interes. Naravno ne treba izostaviti i pasihološki efekat užitka, koji donosi pljeskove masa, počasna mesta, beneficije. Moć možda jeste zlo, ali je i društveno bitno, jer bez takve koncepcije ništa ne bi moglo da se postigne.

Galbrajt dalje izdvaja tri pravila/instrumenta na osnovu kojih se vrši moć. Prvo pod tri pravila je troukao tri ko, odnosno trougao vrsta moći: kondigna, kompenzacijska, kondicionirana moć. Pre razmatranja ovih, Galbrajt nam daje napomenu da se nikada ne zavaravamo da samo jedan od njih deluje u nekom trenuku, zbog toga uvek valja razmišljati o mogućim kombinacijama, i ovakve analize služe samo za isticanje sličnosti ili razlika.

Kondigna moć je ona koja se zasniva na pretnji ili kazni. Ono što je prednost ove moći je njena objektivnost- svi akteri su u mogućnosti da je vide. Oni koji poseduju kondignu moć, svima to stavljaju do znanja. Sankcija ne mora biti samo gola fizička sila, pa je danas njen stepen vrlo kontroverzno pitanje.

Kompenzacijska moć. je moć da se da neka nagrada, a za uzvrat da se dobije potčinjavanje. Te nagrade mogu biti u naturi, u finasijskom aranžmanu, ili možda ček i u javnoj pohvali. Ova moć se razlikuje od kondigne jer je pozitivna, ali i u jednoj i u drugoj potčinjavanja su svesna- u prvoj zato što mora, u drugoj zato što mu to odgovara.

Kodicionirana moć je uticaj na subjektivni duh da se promene uverenja i stavovi. Stoga je ona teška za indentifikaciju, iako je svuda oko nas- npr školsko ili porodično vaspitanje. Onaj koji se potčinjava najčešće smatra da je odabrao ono što misli da preferira. Postoje dva vida kodicioirane moći- eksplicitna i implicitna. Esplicitna je direktno uveravanje putem vojnih metoda, obrazovanja, ili reklame. Implicitna moć je vezana za političku kulturu, tradiciju, moral, i religiju. Danas ovakva vrsta moći predstavlja najdominantniju silu.

Drugi vid moći su izvori moći. Njih takođe ima tri i to su imovina, vlasništvo, i organizacija. Ovi izvori su vezani redosledom za kondiignu, kompenzacijsku, i kondicioniranu moć. Ipak, Galbraj primećuje da se danas ličnost i imovina prebacuju ka kondicioniranoj moći. Imovina je najvidljivija i najekspicitivnije utiče i deluje. No, danas je organizacija ta koja ima najveći primat, koristeći kondicioniranu moć. On ima tri svojstva: bimodalna simetričnost- ostvaruje ciljeve van nje same; zatim ona je povezana sa sva tri oblika moći, ali i izvora; i treće postoji veza između moći organizacije i broja ciljeva zbog kojih je formirana.

~Vlast~

48. Pojam i oblici vlasti:

Kako je vlast regulativne i instrumentalne prirode, onda nije teško zaključiti da je njena ontologija moć. Vlast nemora biti samo politički, već može biti sociološki i psihološki pojam. Vlasti može biti i van prava, ali nikada van institucija. Veber ovo ilustruje kroz definiciju da je vlast takvo stanje u kome ispoljena volja želi da nametne

35

Page 36: Politicka sociologija

odrađivanje nekog akta, na radi toga da bi povlašćeni izrazili svoj maksimum delanja. Dakle moć je potencija, vlast je fakticitet. Vlast se učvršćuje, a moć demonstrira. Dalje, Veber razgraničava dva tipa vlasti: po sili konstalacije interesa (monopoli), i po sili autoriteta (vlast oca, šefa, ili monarha). Prva vlast proizilazi najčešće iz imovinskog stanja, a druga po apsolutnom osećanju obaveze. Ipak, oštre granice nema. Pored ovog unutrašnjeg određenja, bitno je i ono spoljašnje, koje je u logičkoj vezi sa tipom društva. Tako je do skora organizacija značila hijerahiju nejednaku dustribuciju moći i dobra, a sve je to potpomognuto logikom vlasti koja učvršćuje, održava, i prihavata logiku dominacije u organizaciji.

Oblici vlasti su roditeljska, crkvena, vlast u organizacijama i institucijama, i politička vlast. U zavisnosti od oblika, zavisiće i dominacija, stepen potčinjavanja, jednakost. Prema uticaju i posledicama najbitnija je politička vlast. Istorijski, svakako je prvu dominaciju nosila roditeljska, potom crkvena, dok je danas na snazi vlast organizacija.

49. Određenje političke vlasti:

Politička vlast je takav oblik vlasti da omogućuje pojedicu ili grupi da se sa sposobnošću ili moći nametne zapovedanjem ili naredbom drugima u okviru neke organizacije, ili teritorije.

Najčešće, politička vlast je usmerena na državu. Nema veće moći od državne moći, pa time je i njena vlast najobimnija. Tako je i zloupotreba vlasti na državnom nivou najveća. Takva vlast unosi sigurnost ili tera strah u kosti. Ona može raditi za opšte dobro ali i za interese povlašćenih klika.

50. Struktura i funkcije političke vlasti:

Za strukturu političke vlasti značajna su tri faktora: stabilnost i trajnost, osnovni sastavni elementi vlasti, uzajamni odnosi među elementima.

Trajnost i stabilnos vlasti zavise od faktora kao što su njosioci vlasti, osvajanje vlasti, funkcionisanje vlasti i dr. Stabilna vlast je najčešća u otvorenim i stabilnim društvima, ali ona ne garantuje i moćnu vlast. Ovakkva vlast zasniva se na legitimitetu, a ne na sili, ćime je ona i trajnija.

Osnovni elementi strukture vlasti su upravljači i upavljani. Uppravljači mogu biti pojednici, grupe, slojevi, klase. Ovde uvek vlada hijerahija moći. Na osnovu toga determinisan je i stepen uticaja podvašćenih na vlast. Odnosi između elemenata zavise od političke kulture, interesa, sredstava u učvršćivanju vlasti, ali i tendenciji ka rušenju vlasti.

Funkcije vlasti proizilaze iz interesa i potreba društva. Funkcionalna vlast je ona koja garantuje stabilnost, integraciju, ograničenja vlasti, legitimnost, i vrednosti na kojima se zasniva. Državanje reda je osnovna funkcija vlasti, pa je kazna za anomično i patološko prirodna dokle je pravna. Vlast se uvek nada da će podvlašćeni se prilagoditi viziji reda koju ona ima.

36

Page 37: Politicka sociologija

51. Vrednovanje politike vlasti:

Pitanje vrednovanja političke vlasti je pitanje njenih ciljeva i smisla. Zbog toga vlast se da vrednovati samo posredno. Cilj vlasti jeste pribavljanje legitimiteta. Legitimitet se zasniva na vrednostima i pricipima koji mogu biti vera, tradicija, dužnost, pravda, jednakost, proceduralni principi, itd. Po veberu ovakvih vlasti ima tri i to su tradicionalna, harizmatska, i racionalna. Legitimitet tradicionalne vlasti počiva na tradiciji predaka i preskriptivnim pravima. Legitimite harizmatske vlasti se temelji na autoritetu nesvakidašnjih ličnosti, kakvi su proroci, vojskovođe, demagozi, i lideri političkih stranaka. Harizma slabi, pa je ova vlast i kratkotrajna. Racionalna vlast je ona koja se temelji na zakonskim propisima, i spremnosti podanika da se pokore zakoni i njegovim normama. Ovi legirimacijski principi su evoluirali sa istorijom. Na početku civilizacije legitimacija se dobijala na osnovu mitskih, magijskih, i religiskih pretpostavki božanskog u vladaru. Dolaskom velikih religija, počinje da se stvra princip pograšivosti vladara, pa se sada legitimacija zasniva na prvim principima, ili krajnjim razlozima. Najpoznatiji prvi princip je bio Bog, pa otuda legitimacijski princip nebeskog mandata. Kasnije, teorije o prirodnim pravima, zaobilaze ovo, pa se legitimitet svodi na proceduralne principe. To su ugovor, pristanak, saglasnost, sposobnost i efikasnost upravljača.

Za upravljače vlast je najviša vrednost jer dozvolajva moć, a za potčinjene ona je sredstvo otuđenja. To proizilazi iz logike vlasti, hijerarhije i dominacije, odnosno ona je uvek uperena protiv slobode pojedinaca, očekujući da on uredi tačno predviđenu društvenu ulogu. Zato je danas najdominantnija liberalna premisa da samo vlast može ograničiti vlast.

Borba za vlast je dans najčešče organizovane prirode, jer pojedinac ne bi imao šanse sam. Zato se i u okviru same borbe primenjuje logika vlasti.

Vlast se može okaratkerisati i na osnovu sredstava koje koristi. Tako ako počiva na sili, onda je autokratska, ia ako počiva na otovorenosti i pristanku onda je demokratska. Ipak ne treba zaboraviti svojstvo svake vlasti: ono je tajna. Tako i u demokratskim organizacijama, gde se poštuje ppluralitet mišljenja, a borba za vlast je na fer osnovama, unutrašnji život je pun protivurečnosti. Ipak, što je opasnost manja, to je demokratija bliža idealu. Time su pobednci sloboda pojedinca i zajednice, a ne represija.

~Elite~

52. Pojam i vrste elita:

U najopštijem smislo „eltita“ je nešto štoje odabrano kao natprosečno po nekakvom vrednosnom kriterijumu. To „odabrani“ mogu u društvenom smislu biti baš to od strane naroda, ali mogu i sami sebe proglasiti. Elita nije oduvek imala današnje značenje, pa je prvobitno označavala izbor, a potom i finu robu. Danas to je vrh društva, viši sloj, a u užem smislu to su vlastodršci. Elita je takođe suprotnost od mase ili naroda.

37

Page 38: Politicka sociologija

Da bi se postalo deo elite, određeni društveni kriterijumi moraju biti zadovoljeni. Ponekad su oni institucionalne, a ponekad morlne, ili čak imovinske i nasledne kategorije.

Vilfredo Pareto smatra da u svakoj profesiji možemo rengirati aktere po elitističkoj skali od najgoreg ka najboljem. Tako on na skali od 0 do 10 u advokatskoj profesiji, samtra da je najbolji onaj koji ima najviše kljienata, onaj koji nema ni jednog dobiće 1, dok je 0 rezervisana za potpunog idiota. Ovo dalje opravdava i Botomor koji smatra da je Paretovo pojedostavljenje samo izgovor da bi se ukazala prirodna nejednakost ljudi. No elita ne mora da bude vezana samo za ljude, već elitne mogu biti i ustanove, kao i čitavi slojevi (njpr. menadžeri).

Suprotnost elitističkim teorijama predstavljaju egalitističke teorije. Ishod sukoba ove dve teorije najčešće se može poistovetiti sa Paretovom konstatacijom da je istorija groblje aristokratije. Problem je u sukobljenim gledištima- elitisti samtraju da elita vuče društvo napred, dok egalitaristi da one stvraju zatvoreno društvo. Ipak, elitističke teorije zahtevaju i proučavanje druge strane medalje- mase, pa tek tada se dobija celina u društvenom promatranju odnosa.

Sociološki gledano, elita se vezuje za društvenu stratifikaciju. Tako oni na boljim položajima u hijerahijskoj lestvici se smatraju pripadnicima elite. U politikološkom smislu, ovo određenje je nešto uže, pa se odnosi samo na vlast, te se stoga često uzima termin elita vlasti. Dakle, politikologija se usmerava na kategoriju moći kao kriterijum elita. Tako Rajt Mils smatra da konstelaciju elite vlasti čine vojska, preduzetnici, i političari. Harold Lasvel je postavio tezu da moderna demokratija nije ništa drugo do kompeticija, i izbor ponuđenih elita, pa je ovo elitistička koncepcija demokratije.

Elita ponekada ima pozitivnu, a ponekada pežorativnu etiketu. Tako su menažeri najčešće pozitivna, a birokratija najčešće pežorativna elita.

53. Elitističke teorije:

Iako sama reč „elita“ nije bila u upotrebi u Antici i pre toga, to ne znači da ovakvi slojevi nisu postijali. Tako su ljudi svoje položaje zadobijali na osnovu zaluga, vrlina, sposobnosti. Tako je ovaj postupak u staroj Kini čak bio i formalizovan, i težak do besmisla. Ipak, od starih Grka počinje dilema o nužnosti, ili rđavosti društvenih elita. Tako je Platon bio zastupnik elitizma, a Faleja iz Halkedona je bio oštri protivnik, zastupajući koncept egalitarizma. Kasnije, sa razvitkom modrnih teorija, razvijaju se elitističke teorije (Pareto, Moska, Mihels, isl.), egalitarističke teorije, i teorije konflikata.

Platon je dao prvi jednu elitističku koncepciju društva. Tako je opšte mesto da u njegovom sistemu filozofi-upravljači, i ratnici-čuari čine okosnicu društvene elite. Samtra se da je Platon svoje uzore crepeo iz starog egipatskog društva, ali i iz Sparte. Aristoel je dao nešto razgarnatiju društvenu strukturu, od osam klasa, i samtra se da bar tri predstavljaju elitu. Sam aristotel je posebno izdvajao činovničku klasu.

U moderno doba, Makijaveli je svojim realizmom inspirisao elitiste. Takođe odavde polazi i jedna konzervativna struja potekla iz pera De Mestra, De Bonala, Iopolita Tena, koji su jako uticali na elitiste, čak i one liberalne orijentacije.

Moderne elitističke teorije započinju sa Paretom i Moskom, koji su i napravili spor među samim elitistima. I jedan i drugi su krenuli od istog neksusa, od Makijavelija.

38

Page 39: Politicka sociologija

Moska je tako stavio va konteksta Makijavelijevu tezu da nikada više od 50 ljudi ne vlada društvom. Moska takođe usvaja i Sen-Simonovo viđenje o potrbi posebnih čalanova društva koji će sprečiti eroziju vredmnosti i stavova, sprečavajući na taj način dezintegraciju. S druge strane Makijaveli je uticao na Pareta sa svojom metaforom o „lavovima“ i „lisicama“. Za Pareta lisice su mnogo opasnije jer mogu lava da uvedu u mrežu spletki. Zbog svega ovoga, uz Roberta ihelsa, ova dvojca su nazvana pejorativno makijavelistima.

Moska u svojoj teoriji konstatuje da je društvo koje je uređeno elitistički, normalno društvo. Tako su upravljači uvek manjina. Sve što znači vlast- odlučivanje, komandovanje, vršenje moći- to je uvek u rukama jedne posebne klase. Moska ovo naziva političkom klasom. Ta klasa se koristi političkom formulom, odnosno koriste svoje umeće i položaje da bi uboge i neuke naterali da se pokore slovu zakona. Moska se prosto čudi što su svi do njega o tome ćutali, iako je to univerzalna istina. U daljoj analizi, Moska dolazi do zaključka da korišćenje osnovne političke formule često nije dovoljno, pa lideri traže nadogradnju kroz moralno i pravno opravdanje za svoje postupke. Moska kaže da je ovo oduvek postojalo samo se licemerno nazivali principom suvereniteta. Ove formule ne moraju da odgovaraju istini, već moraju da zadobiju legitimacijski titulus. Moska kaže da se ovo može nametnuti militarnim putem, ali da to retko uspeva, pa je zakonitost veća da će se ovo ostvariti kroz prihavatanje određenih religijskih i filozofskih koncepcija. On smatra da i ovi koncepti počivaju na sili, samo ne reresivnog karaktera, pa izazivaju veći stepen prividne tolerancije među onima koji je prihvataju. Nekada se ova politilčka formula izjednačuje i sa ideologijom. Za kraj Moska konstatuje da je danas vlast relacioni odnos organizovne manjine i neorganizovane većine. Organizovana manjina je neophodna, budući da složenost društva onemogućava jednom da vlada.

Pareto u svojim ekonomskim radovima dolzi i do političkih zaključaka da su pripadnici elita oni najbogatiji, ali da među elitom postolji diferencijacija na one koji su veadajuća elita, i na one koji su nevladajuća elita, a da zajedno stije naspram masa. U analizi ponašanja Pareto pravi distinkciju između logičnih i alogičnih, a alogične dalje deli na dervacije i rezidue. Pareta posebno interesuju rezidue, koje su nešto slično instiktu. Postoji šest grupa rezidua: kombinovanja, postojanosti agregata, aktivnosti i samospoznaje, društvenost, integritet individue, polni nagon. Kombinaciojom rezidua uvek se uspostavlja društveni ekvilibriju. Da bi mogao da dosegne ovaj ekvilibrijum, čovek koristi derivacije, odnosno to je njegova potreba da rzmišlja. Dakle čovekovo mišljanje uvek je uslovljeno društvenim okolnostima. Za teoriju elita Pareto je značajan zbog svoje cirkulacije elita.

Karl Manhajm se bavio problemom opadanja elitizma u društvu. Kao rezltat ovoga Manhajm je posebnu pažnju obratio na fažizam.

54. Cirkulacija elita:

U širem smislu, problem cirkulacije elita je problem regrutovanja, mobilnosti, i smenjivanja vodećih grupa. U užem smislu, cirkulacija elita je teorija koju je razvio Pareto.

Pareto smatra da u kojoj god epohi i sistemu živeli, na vlasti je uvek oligarhija. Cirkulacija elita je onda samo smenjivanje jedne aristokratije drugom, pa je istorija

39

Page 40: Politicka sociologija

groblje aristokratije. Smena ide pomoću rezidua, i to agregata i kombinovanja. Prva nagoni na upotrebu sile radi održanja svojih ideja, a druga da se u različitim situacijama koriste različiti karakteri vođstva- lavovi i lisice. Do smene dolazi jer lavovi postaju lisice na vlasti, pa dolazi do procesa kvarenja elita. Prvobitni poštovaoci lavova počinju da dezertiraju, pa svoju podršku nalaze u masi. Smena je neminovna kada dovoljan broj lisica dezertira. U međuvremenu vladajuća elita gubi još jednu svoju osobinu, samopouzdanje, pa više i ne sme da upotrebljava silu, kao ključan element za održanje na vlasti. Komparacije radi, Pareto daje ekonomsku komparaciju ovoga, sa rentijerima i špekulantima. Paretova teorija je vrlo zaživela među francuskim teoretičarima.

55. Političke partije i „avangarda“ kao elita vlasti:

Dok su se prve plitičke partije smatrale imstrumentima elita, dotle su političke partije nastale tokom XIX i XX veka više bile okarakterisane kao masovne. To ih je i dovelo u žižu interesovanja elitističkih teorija. Partije su pre svega pružave mogućnost novim ličnostima da uđu u politiku. Takođe, partije su kao organizacije postale dominantne na polju političke kompeticije, pa se smatra da se demokratije danas i svode na izbor jedne od ponuđenih grupacija.

Prvu ideju o partokratiji daje Moize Ostrogorski, ruski pravnik koji je analizirao politički sistem Velike Britanije. On je ovaj sistem nazvao demokratijom kojom vlada oligarhija. Vremenom se iskristalisala ideja o tome da je demokratiji potreban vođa da ne bi zalutala, a oni se regrutuju ispred partija. Partije su uparvo prirodna elita koja inače pasivnoj masi daje aktivu koja joj omogućuju participaciju kao conditio sine quea non demokratije.

Mnogo pozantiji od ovoga je gvozdeni zakon oligarhije Roberta Mihelsa. Mihelsova teorija je pre svega upućena na nemogućnost ostvarivanja socijalizma, budući da bi se na vrhu partije uvek stvorio neki neprikosnoveni vođa. Slično pitanje se odvijalo i u okviru samog socijalizma tokom XIX veka, kada je i nastao zaseban anarhistički pokret.

Lenjin se nasuprot ovome, zalagao upravo za revolucionarnu diktaturu partije. Takva partija bi onda bila avangarda. Ona je po Lenjinu trebala da bude politička formula vodilje radničke klase, koja bi mogla da podlegne pritiscima retrogradnih struja. Kako je ovakava kocepcija bila zatvorena struktura, vremenom se urušila unutar sebe. To je primetila i Roza Luksemburg kritikujući Lenjna zbog insistiranja na centralizmu. Ona je smatrla da će se procesi unutar partije, a i države odvijati po Mihelsovom zaključku. Staljin je još više radikalizovao ovu Lenjinovu ideju, unoseći elemente militarizma u partiju. Trocki je potom uočio da je revolucija zbog ovakvih ideja izrodila samo elitu birokratije.

Ipak komunistička teorija avangarde nikada nije htela da se izjednači sa elitističkim teorijama. Milovan Đilas je 50-tih godina XX veka upozoravao na ovo, ali je prognan, a njegovi radovi su bili zabranjeni.

Slične elemente možemo uočiti i u nacističkoj ideologiji. Nacisti su samtrali da pripadnici njihove partije ispunjavaju tri ideala: rasni elitizam, nadčovek, i koncept oca nacije.

40

Page 41: Politicka sociologija

56. Demokratija, elita i vođstvo:

U principu demokratija teži ka tome da ukine elitističke tendencije. No, porast značaja političkih organizacija stavlja ovu tendenciju pred jedan novi izazov. Demokratij atako možda i ne bi imala ništa protiv kocepta elita, da ne postoji njihova stalna težnja otuđivanja od masa. Takođe, demokratija želi da ukine bilo kakve predispozicije za regrutovanje elita iz masa. Ovakve tendencije su se pojavile odavno kroz koncept kontra-elite. No, postavlja se pitanje gde je granica između narodnog predstavljanja, i elita koje za sebe smatraju da su nosioci progresa civilizcije. Tako, najbolje rešenje je da nosioci progresa taj isti kroje prema meri naroda, jer u suprotnom odlaze na groblje istorije. Onog trenutka kada je to postignuto, elita je postala sastavni deo demokratije, ali i celokupnog političkog sistema. Danas je jedan od glavnih jazova između elita i masa, postojanje monopola. Kada se ta barijera sruši, onda zaista dobijamo formulu po kojoj oni najbolji čine najbolje za društvo, a ne za sebe.

~Mase~

57. Zakon imitacije Gabrijela Tarda:

Gabrijel Tard se smatra osnivačem individualno-psihološkog pravca u sociologiji. Suština i ono što sociologija treba da pručava su individualne interakcije među pojedincima. Osnovni odnos, i okosnica njegove sociologije je podražavanje. Podržavanje nije samo među ljudima, već pojedinac podražava i samog sebe. Intermantalna aktivnos jedne grupacije pojedinaca, prema Tardu se uvek odvija kroz tri osnovna vida: imitacija, opozicija, adapacija. Da ne bi svoju teoriju simplifikovao samo pojmom imitacije, on smatra da postoji i ona inicijalna kapsula koja je od izuzetne bitnosti- invencija. To se može opisati kao pravljenje koncentričnih krugova u vodi- invencija je bacanje kamenčića, a imitacija je proizvod toga koji uvek proizvodi veći krug imitacija. Kada je reč o opoziciji, on smatra da je to prvenstveno nešto što se vodi u samom pojedincu, sa reprekusijama po društvo. Opozicije su rat, konkurencija, i rasprava, i tim redosledom ide njihova istorijska predominacija. Adaptacija je najbitnija za svest inventora, jer dovodi do usklađivanja pluraliteta svesti u društvu. Stoga njegova teorija izgleda ovako: promene u društvu nastaju sa invencijama, ali onda na snagu stupaju opozicije različitih invencija. Ona invncija koja nadvlada nosi sa sobom adaptaciju. Stabilizacija društva, i trasiranje koloseka se onda vrši prostom imitacijom. Proces podražavanja se odvija kroz logički i ekstralogiči zakon.

Logičko podražavanje je automatsko prihvatanje nečega što je dobro i korisno. Ekstralogičko prihvatanje je nesvesno i ide u dva pravca: podražavanje od unutrašnjosti ka spoljašnjosti, ili podražavanje viših društvenih slojeva od strane nižih.

Tard je takođe napravio zanimljivu razliku između gomile i javnosti. Gomila je takav skup ljudi koji se nalazi na jednom mestu, poseduju istovetne emocije, i mogućnost

41

Page 42: Politicka sociologija

međusobnog dodira, pa ta fizička i mentalna blizina određuje psihologiju gomile. Javnost je proizvod modernog doba, nastao pod uticajem štampe.

58. Psihologija gomile Gistava Le Bona:

Gistava le Bona nazivaju Makijavelijem masovnog društva. To daje dve implikacije, da je Le Bon bez ustezanja proučavao tamnu stranu politike, i da je njegova teorija zasnovana na pristupu makijavelizma. Pored ovoga Le Bon je bio kontroverzna ličnost, najpre jer je bio naučni radnik a knjige sumu bile kao beletristika, potom jer je pripadao liberalnoj tradiciji, a u Francuskoj je akademizam uvek bio okrenut pomalo levo, i treće jer su mu mediji poklanjali dosta pažnje.

Le Bon smatra da se svaka civilizacija zasniva na duši rase, kao zbiru moralnih i intelektualnih crta. Temelj rase su samo i isključivo njeni mrtvi. Tako on smatra da postoje primitivne rase, inferiorne rase, prosečne rase, i superiorne rase. Još jedna kontroverza je da je on kao Francuz branio supermaciju anglo-germanske rase.

Le Bon smatra da su revolucije koje sprovodi gomila ono što okreće društvo ka nekim drugim vrednostima. Te vrednosti mogu biti iracionalne i mistične, kakva je politička revolucija. Naučna revolucija je dobra. Najvažniji pokazatelj revolucija je mentalitet naroda. Stabilne insttucije u mirnim prilikama daju krvavije revolucije. Fleksibilni narodi lakše prihvataju revolucije i promene. Paradigme ovoga su Francuska i Engleska. Mentaliteti mogu biti mistični, jakobinski, revolucionarni, mentalitet kriminalca.

Le Bon daje i dve koncepcije demokratije. Jedna je ona koja se poziva na jednakost, i ona je po Le Bonu neprirodna. Druga je koncept intelektualne aristokratije kojoj on daje prednost.

Konačno, Le Bon definiše gomilu kroz tri koncepta. Gomila u običnom smislu je skup pojednica bez ikakve secifikacije. Oragnizovana gomila ili psihologija gomile je onaj skup pojedniaca koji imaju iste vodilje, namere, i ciljeve. Samim tim pojedinci više nisu svoji kada su u gomili, oni su sada jedno novo telo i jedna nova duša. U gomili, od ovoga niko ne može biti izuzet. Iako možda malo grubo objašnjno, zančaj teorije Gistava le Bona za razumevanje novih društvenih pokreta je i tekako veliki. Razlika između društvenih pokreta i organizovane gomile je u trajnosti i stabilnosti pokreta.

Na kraju Le Bon daje neke od karakteristika gomile; duhovnu inferiornost, nesvesnost, spremnost na akciju, sjajan su provodnik za emocije, sugestivne su, netolerantne, nemaju postojanu volju, i potreban im je vođa.

59. Kako gomila misli:

Gomola po Le Bonu misli u sikama, a ne pomoću inteliencije. U gomili važi princip najslabije karike: ideja mora da bude dostupna i razumljiva i najnižem sloju. Ako i misli, ona to radi u apsolunim kategorijama, po principu crno/belo. Demagogija je osnovni vid obraćanja gomili. Ideje gomila su ili prolazne ili trajne. Nagomile uvek utiču dve vrste faktora: udaljeni (Unpr. pleme i tradicija), i neposredni (reči, slike, osećaji, politika).

42

Page 43: Politicka sociologija

Individua se u gomili potpuno gubi, ona je u stanju hipnoze. Ono što je prednost gomile jeste da ona uvek uništava ličnu odgovornost. Pojedinac prima sve odlike koje inače krase gomilu.

Vođe su nešto neophodne gomili. One moraju biti harizmatske, moraju imati snagu ubeđivanja i umetnost velikih floskula. One moraju biti u intimnom kontaktu sa gomilom, kao čuveno: „čovek iz naroda“. Vođa je epicentar gomile. On je poput čarobnjaka- diže oluje, i smiruje vetrove.

Le Bon razlikuje heterogene i homognene gomile. Heterogene su: anonimne i neanonimne (npr. učlične bande, i porote), a homgene su: sekte, kaste, i klase.

DRUŠTVENI KONFLIKTI

60. Pojam i uloga konflikata Pojam konflikta pokriva niz konfliktnih interakcija različitog obima ,inteziteta – od takmičenja ,napetosti ,rasprave ,spora do ratova. Rapaport razlikje tri oblika konfliktne interakcije: borbu ,igru i debatu. Borba je kvazi – automacki tip sukoba u kome akteri pokazuju nizak stepena samokontrole, koji brzo eskialira u otvoreno ne prijateljstvo. Dok učesnici u igri zadržavaju racionalnu kontrolu nad svojim potezima, a debata podrazumeva one sukobe u kojima protivnici utiču jedan na drugog u pravcu menjanja motiva, vrednosti i predstava o realnosti.Srodnu podelu, ustanovljuje Leopold fon Vize, razlikovajući takmičenje, opoziciju i sukob.Takmičenje je prelazni oblik od neutralnog kontakta ka disocijativnim procesima.Takmičenje proizilazi iz nastajanja učesnika da postignu istovetni cilj – pobedu,unutar se razvijaju dva odnosa – stremljenje i suparništvo. Opozicija kao izvor ima u suprotnosti interesa,moze ali ne mora da se izrodi u sukob.Sukob je najjači stepen razdruživanja,a borba najitenzivniji oblik sukoba.Socijalni konflikt se može odrediti kao oblik socijalne interakcije dva ili više aktera koji,motivisan i vođejni međusobno nespojivim interesima da poseduju ili kontrolišu materijalno dobro ili matrijalnu vrednost,nastaje da neomoguće,podrede ili čak unište drugu stranu/strane.Konstitutivni elementi 1) Sami konfliktni akteri2) Njihovi divergentni,Predmet – osnova spora,Konfliktna reakcijaPrvi preduslov knfliktene interakcije je sama svest. Pored navedenih,knflikti sadrže i svoju ključnu petu karakteristiku,funkciju efekat na izmenu stanja društvene ravnoteže.Time se ujedno postavlja i pitanje klučna relacija konflikt versus konsenzus,odnosno konstuktivna uloga konflikata u dijalektici procesa narušavanja-oblikovanja društvenog konsenzusa bez konflikata, ali i njihovog kanalisanja i usmeravanja,nema ni društvenih promena i razvoja.

61.Funkcije društvenih konflikataStanja prestibilirane ravnoteže zapravo su najćešće indikator bazične društvene nestabilnosti i nesigurnostiNa drugoj strani sukobi održavaju istorijsku menu budnom. Oko razvojne uloge konflikta,u društvenoj teoriji postoje suprotna stanovišta.Danas pak dominira stav o neizbežnosti konflikta njegovoj integritavnoj i stabilizirajućoj funkciji.

43

Page 44: Politicka sociologija

Integrativne funkcije konflikata Ziml indetifikuje i na unutargrupnoj i na makro – društvenoj ravni. Konflikt cementira unutargrupnu povezanost i jedinstvo.Svaki sukob prisiljava grupu na prikupljanje snaga i čvršću organizaciju,što Zimlovo upozorenje da je jedinstvo grupe tako tesno tesno povezano za inter grupni konflikt da grupa često gubi čim ostane bez protivnika.Karl Dojč razlikuje pozitivne i negativne uticaje, Dojč je pozitivne uticaje konflikta ubrojao: osujećivanj stagnacije,stimulisanje interesa i radoznalosti,činjenicu da su konflikti medijum preko koga se rešavaju dručtveni problemi i da konflikti pospešuju društve i personalne promene.Socijalni konflikti pokazuju realne odnose moći u nagativne posledice društvenih konflikata,svrstava gubitak vremena i energije za njihovo regulisanje,produbljavanje postojećih podela u društvu.

62.Uzroci konflikataU zavisnosti od toga da li se poreklo konflikata traži u prirodi čoveka ili njegovim institucijama i socijalnim strukturama, odnosno da li se sukob među ljudima analizira na osnovu znanja o čoveku kao ljudskoj jedinki, teorije konflikata se razvrstavaju na dve grupe pristupa -–psihološke i sociološke.A) Pristalice ovog pristupa polaze od uverenja da je sukob pojava koja proističe iz unutrašnje psihičke strukture pojedinaca.U psihološkoj teoriji konflikt je neracionalan, ali ne nužno i nefukcionalan čin. Za ranu fazu u razvoju psihologije vezana je instiktna teorija agresije, po kojoj je u osnovi agresivnog ponašanja urođeni agresivni instikt – instikt ili Frojdov instikt smrti – thanatos. Dominatno mesto u psihološkim i socio-psihološkim teorijama zauzima frustaciona teorija agresije. Ona polazi od stava da se ljudska agresivnost javlja kao posledica frustacije, frustacija ne dovodi do otvorene agresije na svoj objekat osnov u dva slučaja: onda kada su agresivni akti pod pretnjom sankcijama i ili kada se fustrirani subjekt ne usuđuje na agresivni čin prema vinovniku svoje frustacije. Agresija nije jedini odgovor na frustaciju. Smiljan Lazin, ističući da su frustacije čest izvor agresivnosti utvrđuje pored agresije, postajanje 10 tipova ponašanja na frustaciju: 1) Racionalizaciji,2) projekcija3) Indetifikacija 4) Regresija5) Reaktivna formacija6) Represija 7) Povlačenje8) Mašta 9) Sublimacija 10) Kompezacija Frustaciona teorija agresije je granično polje inidividualno-psihološkog i socijalnog-psihološkog pristupa istraživanja konflikata. Diferentia socio-psihološkog pristupa je polazni stav da je život grupe referentni okvir unutar koga se formira individualno iskustvo, odnosno da grupa vrši odlučujući uticaj na formiranje i ponašanje pojedinca. Brojni teoretičari težište analize stavljaju na predrasude i stereotipe kao prateće fenomene i korelate konfliktne interakcije. Značaj ovih pristupa i teorija za adekvatno razumevanje i interpretaciju mehanizama invovliranja pojedinca i grupa u sukobu je nemerljiv.B) polazna tačka sociološkog pristupa je društveno grupisanje. Koreni ovih sukoba traze se u društvenim strukturama i institucijama. Konfliktni osnov mogu činiti svi oblici društvene nejednakosti. Tu deluju dva faktora: prisutnoj svešču o nelegitimnosti razlika i opremljenošću aktera materijalnim i kadrovskim resursima koji pružaju garanciju da se uopšte vredi upustiti u konflikt.

63.Vrste društvenih konflikata

44

Page 45: Politicka sociologija

Postoji pet kriterijuma za klasifikacuju konflikta, to su : karakter konflikta, nosioci konfliktne interakcije, svere u kojima se konflikt javlja, predmet konflikta i cilj odnosno efekti konfliktne promene.1)Po karakteru konflikta, Kozer vrši podelu na realističke i nerealističke. Realistički su rezultat realne suprotnosti namera i ciljeva dveju strana povodom određenog dobra, dok nerealističan nije uzrokovan rivalskim konfliktima aktera oko određenog dobra, već potrebom oslobađanja od napetosti bar jednog od njih. Ova dva vida konflikta ne postoje u čistom vidu.2)Po nosiocima konfliktne interakcije postoje 3 klasifikacije.Po prvom, na osnovu broja strana učesnica u sukobu,konflikte možemo podeliti na konflikte sa 2,3 i više učesnika.po drugom na osnovu kriterijuma socijalno-strukturalnog osnova regrutacije učesnika, konflikte razvrstavamo na klasne,nacionalne, verske, rasne, radne, generacijske…I na osnovu dominacije internih ili eksternih osnova i manifestacija sukoba,raulikujemo unutargrupne I međugrupne konflikta3) Po sveri u kojoj deluju konflikte delimo na ekonomske, političke,ideološke…u političke spadaju svi konflikti u kojima se koriste politička sredstva i zahtevi.Političke konflikte Dal određuje kao sukobe koji se upliću u državnu organizaciju a koji svoj osnov mogu imati u ekonomskoj, socijalnoj ili kulturnoj sveri. Modele političkih konflikata Dal razvija polazeći od sledeća tri kriterija:Broja protivničkih grupa angažovanih u konfliktu – bipolarni i multiakterski konfliktiSastava protivničkih grupa, razlikovajući – konstantne od promenljivih.Stepen uzajamnog antaganizma gde razlikuje – intezivne i umerene konflikte.Kriterijum klasifikovanja konflikata čini predmetna osnova konflikata. Konflikt u svojoj osnovi može imati suprostavljene interese, poprimiti karakter razilaženja i sukoba vrednosti.Konflikti sa interesnom osnovom su najednostavniji jer akteri sukob interesa situiraju u zajednički sistem vrednosti.Intersni sporovi osnaženi različitom i vrednosnom osnovom, daleko šire i trajnije integrišu, mobilišu strane u sukobu.Konflikti indetiteta ukojima jedna ili više strana pokazuje nelojalnost prema temljnim normama i vrednostima i uputanje dovodi elementarnu zajedničku indetifikacionu osnovu najteži su i pricipijalno nerešivi.

64.Sistemaski konflikti – krize, ratovi i revolucijePeta klasifikacija polazi od kriterija radikalnosti nameravne promene, prema kojoj konflikte i konfliktne aktere možemo odrediti kao sistemaske i umerene. U slučaju sistemackih konflikata jedan ili više aktera konflikta osporava same osnove sistema – dovodi u pitanje sam njegov opstanak. U slučaju umerenih konflikata, predmet sukoba je neki interes ili ne dovodi u pitanje osnovnu matricu sistema.U političkoj sociologiji je podela aktera na antisistemsku i umerenu opoziciju.U prvu grupu se ubrajaju one partije u opoziciji koje se bore protiv osnova sistema svim raspoloživim sredstvima.Drugu grupu cine partije koje deluju prihvatajuci osnovne proceduralne principe sistema i koje zele da u njemu, na miran nacin, ostvare manje ili vece promene.Zorz lavo, negira negativan uticaj antisemitskih partija na funkcionisanje sistema ocenjujuci da one imaju ulogu << ventila sigurnosti>>.

45

Page 46: Politicka sociologija

Dalova podela opozicionog politickog delovanja na sistem marginalne i radikalne politicke opozicije.Karakteristike marginalne politicke opozicije su podredjivanje sopstvenog politickog projekta odrzanju politicke stabilnosti.Radikalna politicka opozicija je nasuprot tome sklonija ideoloskoj celovitosti, ostvarivanju ciljeva i po cenu krsenja pravila igre.Osnovni oblici sistemskih konflikata su: kriza; rat; revolucija. KrizaKriza, sama po sebi nije precizno odrediv konflikt, vec pre arena na kojoj se odvijaju konflikti. Kriza je proces izvodjenja sistema iz stanja ravnoteze.Univerzalnu karakteristiku krize cini Habermasovo odredjenje kriza, kao krize koje nastaju kada struktura sistema dopusta manje mogucnosti resavanja problema nego sto bi se moralo upotrebiti za odrzavanje ustrojstva sistema.Sistemski i strukturalni karakter krize Habermas odredjuje i tumaci delovanjem procesa premestanja kriznih tendencija iz jednog u druge podsisteme drustva:1.Ekonomske2.Krize politicko-administrativnog sistema3.Legitimaciske krize4.Krize socio-kulturnog sistemaZa Klausa Ofea kriza je takodje izraz nesposobnosti politicko-administrativnog sistema da spreci ekonomsku krizu. Radi se, u okviru drzave blagostanja o nemogucnosti istovremenog sirenja funkcija obezbedjenja kontinuiteta i legitimizovanja politicke vlasti. Tri osnovna resursa drzave blagostanja su – fiskalni resursi; administrativna racionalnost i masovna lojalnost.Vreme krize je vreme unutar koga se zaostravaju, multiplikuju i zgusnjavaju postojece i radjaju nove suprotnosti i pojavljuju socijalni akteri-snage promene koje osvescuju jaz izmedju zahteva koje upucuju sistemu i njegovih limitiranih potencijala da ih zadovolji.Unutar konfliktne faze krize na socijalnoj pozornici su dve vrste aktera – akteri koji upravljaju sistemom i akteri koji intenziviraju krizu.Unutar opsteg pojma krize razlikovati:1.krize pojedinih institucija i funkcija sistema2.krize pojedinih podsistema drustva3.kriza celine sistema.Gramsi u Zatvorskim beleskama, konstatuje da se kriza upravo sastoji u cinjenici da staro umire, a novo ne moze da bude rodjenoKrizna situacija moze rezultirati stanjima:- ocuvanja sistema- njegove, kompromisne, reintegracije i akomodacije- radikalnom transformacijom- raspadom sistema i nastajanjem novih celina.Ratovi i revolucije predstavljaju ekstremno zaostrene krizne manifestacije.RatRat ima za cilj unistavanje suparnika. Opste definicije rata svode pojam rata na oruzane sukobe izmedju politickih jedinica datog medjunarodnog sistema Ili, pak, unutar njih.Rat je produzetak politike drugim sredstvima. Deo konfliktne politicke strategije je odredjenje prirode i karaktera rata u kome se ucestvuje.

46

Page 47: Politicka sociologija

Ljubivoje Acimovic pored bazicne podele na unutrasnje i medjunarodne ratove, navodi veci broj klasifikacija razlicitih autora, prema kojima su ratovi: globalni, regionalni, nacionalni I subnacionalni (lokalni).RevolucijaRevolucija je drustvena pojava koja spada u oblast socijalne dinamike. Po svojoj sirini revolucije mogu biti ogranicene na pojedine segmente i podsisteme ili voditi radikalnoj izmeni gotovo svih obrazaca proizvodjenja drustvenosti – socijalna revolucija.Zavrsni cin je konstitucionalizacija revolucije – donosenje novog ustava i zakona.U fokusu analiza istrazivaca i vodja revolucija su dva kljucna aspekta: karakteristike I determinante situacije i sama strategija nastupa revolucionarnih snaga.Kljucni momenat je demokratsko inficiranje i mobilizacija masa, uverenja ranije formiranih unutar revolucionarne elite, regrutovane u velikoj meri iz prebega iz vladajuce klase.Nastojanje da se analiziraju tok i efekti velikih gradjanskih revolucija dovelo je unutar << sociologije revolucija >> do pokusaja formiranja modela revolucionarnih obrta.Po pravilu, modeli sadrze analizu i komparaciju cetri elemenata:1.temeljnih uzroka, povoljnih uslova i povoda2.uspostavljenih saveza, klasa i partija3.procesa mobilizacije i demobilizacije masa4.tripologiju ishoda sistemskih konflikata.Sama dinamika revolucionarnog prevrata sadrzi i subjektivnu komponentu. No, subjektivna i objektivna dimenzija ne moraju biti, i najcesce i nisu

65.TIPOLOGIJA KONFLIKATA ALENA TURENATuren za razliku od prethodnih, monokriterijumskih klasifikacija društvenih konflikata, sada razvija složenu plurikriterijumsku tipologiju konflikata tako što rekombinuje sledeća 3 kriterijuma analize i klasifikacije:

1)društvenu ravan gde se situiraju konflikti i konfliktni akteri – org.procesi, pol. Institucije, kult. orijentacije2)podela konflikata i aktera unutar ravni poredak-promena na AKTUELNE(KLASNE) i ISTORIJSKE(NACIONALNE) konflikte3)analiza konflikata u paru i podela njih, u okviru svakog kriterijuma na ofanzivne i defanzivne konflikte. OFANZIVNI – razlikuje sukobljene aktere i uključuje autonomno izraćavanje uloga u konfliktu; DEFANZIVNI – akteri su, u stvari, kulturne i društvene vrednosti, a protivnik se isključuje kao spoljni neprijatelj ili izdajnik.Turen odmah daje i tri metodske napomene.- Mnogi tipovi kolektivnog ponašanja nisu društveni konflikti( panika,ludilo,moda,inovacije)- Društveni pokreti su osobeni tip društvenih konflikata(kao Habermas i Ofe)- Društ. konflikt se ne može u potpunosti analizirati kao crta društvenog sistema.Turen rekombinacijom tri, gorenavedena kriterijuma, izdvaja 6 sinhronijskih i 2 istorijska(dijahronijska) konflikta:1. Kompetitivno postizanje interesa – akteri definisani na osnovu položaja u hijerarhijskoj lestvici, a „ulozi“ u konfliktima su organizacijske nagrade. Neki ga definišu kao odnos inputa i autputa aktera u nekoj organizaciji. OFANZIVNI – INSTRUMENTALNI

47

Page 48: Politicka sociologija

2. Rekonstrukcija kolektivnog identiteta – protivnik je definisan kao stranac/napadač, a ne kao elita vlasti ili upravljanja. Akter se definiše kao zajednica ugrožena najezdom ili razaranjem(kontrarevolucija u Francuskoj 1789 – vandejski pokret). ODBRAMBENI - EKSPRESIVNI; ova dva tipa konflikta situirana su u istoj ravni organizacionog statusa i promene istog i analiziraju se kategorijama „sistema“3. Pokazivanje političke snage – odnosi se na raspodelu prednosti i izmenu pravila igre. Akteri jasno utvrđuju protivnika i aspekt pravila igre koji bi se sačuvao ili promenio. prim. štrajkovi u industriji – oni su organizacijski, ali i politički (korelacija štrajka i uspona/pada političke moći sindikata)4. Odbrana statusa i privilegija – negativni ekvivalent političkog pritiska. prim. Latinska Amerika – odluke donose multinac kompanije, a posledica je autonomija polit. snaga u odnosu na ekonomske interese – tzv. MEHANIZAM RASTAVLJANJA(on slabi predstavničku demokratiju)5. Kontrola glavnih kulturnih obrazaca – Turen mu daje centralni značaj, kult.obrazac – normativno organizovanje naših odnosa sa okolinom. 3 vrste kult obrazaca: model saznanja(predstave o istini), tip ulaganja( predstave o proizvodnji), etički principi(predstave o moralu) i sve tri zavise od sposobnosti postizanja samoproizvodnje društva. Društvo je suprotno zajednici zato što je to kolektivitet koji deluje na sebe, transformiše se i podeljen je na vođe i elite i narod tj mase. Vođe su te koje nameću uzore, ideje i principe i poistovećuju vlastite interese sa principima koje sam nameće kao univerzalne.Stvaranje novog poretka – suprotan prethodnom sukobu. Pobeđuju mase i transformišu društvo u nepokretnu reproduktivističku zajednicu. Ako elita pobedi ona transformiše samoproizvodnju društva u privatni interes.Turen zakljušuje da ovih 6 tipova konfliktnog ponašanja odgovara 3 ravni društvenog života: ORGANIZACIJSKIM PROCESIMA, POL INSTITUCIJAMA, KULT ORIJENTACIJAMA; a takođe odgovaraju ofanzivnom i defanzivnom tipu konflikata. Istorijski konflikti NACIONALNI KONFLIKT i NEOKOMUNITARIZAM imaju takođe pozitivne i negativne aspekte:- Nacionalni konflikt – ofanzivni istorijski konflikt; država i nacija jedini akteri koji čuvaju identitet i proglašavaju trajnost tokom procesa izmene> ovo pokazuje razliku polit sistema(predstavnik ekon,društv, kulturnih interesa) od države kao glavnog nosioca istorijske transformacije.Suprotnost klasnog(sinhronijskog) i nacionalnog(dijahronijskog) konflikta Turen bazira na razlici države nacije od klase, naroda ili ravnoteže društvenih snaga. Zbog ograničenosti interpretacija ovih tipova konflikata Turen uvodi pojam društvenog pokreta koji se odnosi na peti tip gorenavedene tipologije konflikata.

66.KONFLIKTI – AKTERI, STRATEGIJE, AKTIVNOSTI

Analiza aktera i strategija njihovog delovanja ima centralnu ulogu i značaj u određenju pojmovno-analitičkog okvira analize same konfliktne interakcije, odnosno proučavanja geneze, toka i ishoda konflikata. Ranije navedena klasifikacija konfliktnih aktera (koja je polazila od strukturalne osnove regrutacije tih aktera) je delila aktere na : klasne, nacionalne, rasne, generacijske/rodne. Ova klasifikacija je formalna i veoma relativna.Drštveni pokreti i društvene promene

48

Page 49: Politicka sociologija

Danas su aktuelne težnje teoretičara da se akteri raščlane u odnosu na karakter i dubinu društvene promene koju donose ili kojoj svojim delovanjem teže. Za Turena akcija je centralna kategorija, a društveni pokret najznačajniji tip društvene akcije u kojoj se delovanje odnosi na problem koji se tiče celine društva( to ih ujedno i razdvaja od grupe za pritisak). On takođe ističe da u savremenom, masovnom društvu postoje PROTESTNI POKRETI koji ne teže da postanu većina i uzmu vlast, već sebe određuju kao manjinu. Bore se za društvo određeno razlitčitošću, polit pluralizmom i slobodnim preduzetništvom sa etničkim i moralnim pluralizmom. Meluči – kolektivna akcija je skup različitih tipova ponašanja u društvenom sistemu koji su zasnovani na društv konfliktu. > KONFLIKTOM ZASNOVANA AKCIJA je ona kolekt akcija koja zadovoljava prvi uslov(borba,solidarnost), a društveni pokret zadovoljava oba uslova( pored prvog zadovoljava i prekoračenje postojećih normi). Oni su ukorenjeni u strukturalnom konfliktu i nalaze se između strukture i promene. On određuje i POLITIČKE POKRETE unutar društvenih – šire polit participaciju i popravljaju položaj aktera u procesu donošenja odluka. Oni žele delovanje i van polit sistema. KLASNI su oni koji dovode u pitanje hegemoniju dominantnih polit snaga i njihovu vezu sa klasnim interesima. Oni takođe šire polit participaciju. Ofe – temeljne odrednice polit pokreta su upotreba legitimnih sredstava i pretenzije na opšte važenje i obaveznost proklamovanih ciljeva.CILJEVI – FORMULISANJE IDENTITETA I STRATEŠKA INTERAKCIJA70-ih i 80-ih godina kristalisala su se 2 oprečna pristupa fenomenu konfliktne interakcije:1. IDENTITETNO ORIJENTISANA PARADIGMA(model) – u fokus analize stavlja problem reformulacije i odbrane identiteta; polje istraživanja su problemi stvaranja kolekrivne svesti i solidarnosti – nestrateška dimenzija kolektivne interakcije(analiza vrednosti,projekata,normi,ideologije i kulturnog identiteta). Akcenat je na unutar grupnom sistemu distribucije moći, stvaranju sistema komunikacije, formiranja jezika i koalicija i pregovaranja oko sprečavanja unutrašnjih rascepa. Ovaj pristup je vidljiv kod novih društvenih pokreta koji imaju univerzalističke principe i zahteve. Prvo se formira direktna participacija pristalica i isključenje predstavnika.2. RESURSNO MOBILIZATORSKI PRISTUP – strateška interakcija i postizanje ciljeva; Turen smatra da je ovaj pristup korišćen da se istraživanje, strategija i određenost aktera ciljevima stavi umesto proučavanja društv pokreta i određenosti aktera društvenim odnosima i odnosima moći.Džin Koen – kako se odbrambene reakcije na promene transformišu u durštvene konflikte i šire na polje polit aktivnosti?> „javni prostor“. U skladu sa ovim vidi se kontradiktornost da osnovna vrednost identitetnog pristupa – akcenat na analizi složenog procesa nastanka grupnog identiteta jeste i njegovo ograničenje. Kada se prizna novi grupni identitet, reprezentovana akcija se menja instrumentalnom reprezentacijom. Od akterskog izbora alternativnih pravaca akcije nužno se usvaja strateško delovanje i anticiprianje odluka. M.Olson i E.Oberšel(predstavnici resusrno mobil pristupa) osporavaju mišljenje da su pojedinci, motivisani društvenom represijom, glavni nosioci društvenih pokreta. Pojedincu se bez prinude ili posebnih stimulansa ne isplati da doprinese grupnoj akciji, već želi da prepusti drugima da obave poso mesto njega. Kao i svi mi koji ove skripte pišemo za vas lenčuge. Ovaj drugi pristup polazi od kategorija: organizacija, interesa, resursa, prilika i strategija koje se moraju uvideti kod mobilizacija velikog obima. Ključni kodovi ovog pristupa su : racionalnost, organizacija, interesi. Džin Koen navodi osnovne pretpostavke koje koriste teoretičari ovog pristupa:

49

Page 50: Politicka sociologija

1. društv pokreti se shvataju u kontekstu konfliktnih modela kolektivne akcije2. nema fundament razlika između instituc i neinstituc kolektivne akcije3. obe traže da konflikti interesa budu ugrađene u instituc odnose snaga4. kolekt akcija uključuje racionalnu težnju grupa za ostvarivanjem interesa5. ciljevi i teškoće pri njihovom ostvarivanju rezultat su promena odnosa snaga i preko njih se objašnjava formiranje pokreta6. ovo se objašnjava promenama u resursima, organizaciji i prilikama za kolekt akciju7. uspeh se beleži ili putem priznavanja grupe ili povećanim materijalnim pogodnostima8. mobilizacija unutar sebe uključuje velike formalno birokratske organizacije sa spec nameromDruštveni pokreti time postaju proaktivna akcija za uključivanje u strukture koje kontrolišu resurse. Tili – širenje izbornih postupaka i učešće masa u nac politici dovelo da širenja demonstracija kao ključnog oblika kolektivnog delovanja. Kombinacija ova dva pristupa analizi konflikata tj kombinacija manifestne konfliktne interakcije (resursno-mobil pristup) i latentne (formiranje grupnog identiteta) su ključ za bliže objašnjavanje prirode konfliktne interakcije u celini.Teorija igara i konfliktna interakcijaTeorija strateških igara pristupa u cilju iznalaženja optimalne strategije delovanja , razmatranju odluka koje donose akteri u konfliktnoj interakciji. Ključni koncept je povoljni ishod koji sledi akteru ako primenjuje određene strateške poteze. Srodan konceptu ishoda je koncept korisnosti(Karl Dojč). Akter po korisnosti daje prednost određ ishodu. Osnovni koncepti su i pravila igre( ograničavajući uslovi – norme,pravila,procedure,instituc i zakonski okviri pod kojima se konflikt odvija), kao i koalicije koje se stvaraju u igri/konfliktu. Razvijena strategija podrazumeva razradu alternativnih taktičkih opcija i očekivanih poteza kojima će se parirati potencijalnim potezima suparničkih strana. U konfliktima sa više učesnika zbog veće izvesnosti povoljnog ishoda se sklapaju koalicije pa se preciziraju ti koalicioni odnosi oko realizac ciljeva i podele rizika i dobiti. Druga strana jesu potezi koji se preduzimaju u cilju neutralizacije potenc saveznika suprotne strane ili mere unošenja razdora. Deo strategije jeste i razvijanje internih i eksternih sistema (dez)informisanja o prir i karakteru ciljeva koji se konfliktom žele ostvariti – divinacija sopstvene pozicije i satanizacija protivnika . Od procene korisnosti poštovanja pravila igre zavisi da li će akter pravila poštovati ili kršiti. Ograničavajuća pravila su sva realna ograničenja u pogledu raspoloživih resursa(materijalnih,tehničkih,kadrovskih) i njihovog kvaliteta, To uključuje i procenu konstelacije snaga u okruženju. Različita resursna opremljenost determiniše ishod konfliktne interakcije. Aktivnosti i sredstva koja akteri koriste možemo podeliti na 3 grupe:

- legalne,instituc aktivnosti>parlamentarno politička i korporativna borba za realizac interesa kao i primena različitih legalist i plebiscit oblika zastupanja interesa( inicijative,peticije,referendumi )

- štrajkovi,demonstracije i drugi oblici protestne aktivnosti- oružani sukobi, pobune, ratovi

Sredstva su uslovljena ciljem koji se želi ostvariti. U unutargrupnim aktivnostima dominiraju aktivnosti usmerene ka homogenizaciji,integrac i mobilizaciji grupe:1. uzajamno približavanje i stvaranje koalicija

50

Page 51: Politicka sociologija

2. neutralizacija3. osujećivanje i uništavanjeOd kriterijuma BROJA UČESNIKA U KONFLIKTU i PRIRODE ODNOSA AKTERA – suprostavljenost,zajedništvo interesa ili delimične komplementarnosti interesa; postoji klasifikacija igara na :- igre sa 2 i više učesnika- igre čistog sukoba – nulti zbir igre- igre mešovitih pobuda – non-zero sum game- igre zajedničkog interesa- igre koordinacijeU analizi složenih konflikata najrelevatnija je primena igre mešovitih pobuda. Tomas Šeling unutar ovog modela razvija TEORIJU POGAĐANJA ponašanja aktera konflikata, na pozicije nesigurnog partnerstva i nepotpunog antagonizma. Teor.strat igara je pokušaj primene matematičkog modela analize na proces donošenja odlka u situacijama konflikta/saradnje aktera. Cilj teorije je formulisanje principa racionaln ponašanja i izdvajanje opštih karakteristika racionalne strategije. V.Gamson utvrđuje tri elementa – pravila odlučivanja:1. pretpostavljena dobit od učešća2. troškove različitih mogućih pravaca akcije3. mogućnost podnošenjaisplativosti troškova alternativnih akcijaPrivlačnost učešća je proizvod razlike između prepostavljene dobiti i troškova akcije i sposobnosti aktera za rac delovanje. Zanemarivanje irac motiva i prenaglašavanje racional elementa je osnovni razlog ograničene mogućnosti primene teorije na multiakterske konflikte. Ona je dobra na ograničene slučajeve – „zatvorenička dilema“. R.Akselord koristi zatv.dilemu da dokaže racionalnost kooperativnog ponašanja aktera. Strategija „uzvraćanja istom merom“. Pored navedenih teorija resursno-mobilizatoraskih, identitetnih, teorije strat igara postoje i druge teorije i pristupi koji se koriste u istr konflikata. Istraživač mora znati da izabere koju će teoriju primeniti u analizi koje faze konfliktne situacije.

67.INTENZITET SUKOBAGeneza,ishod i tok sukoba(uvod koji nije u ispitnim pitanjima ali moguće da pita i to, otkud znam :D)R.Darendorf – 2 temeljne karakteristike modernih razvijenih industrijskih društava – tendencija ujednačavanja društvenih položaja(širenje soc i polit prava) i diverzifikacija društvenih uloga i pupljenje sučeljenih interesa i očekivanja, imaju osnovu u dekompoziciji rada i kapitala. Moderne klase su dekomponovane klase,takođe on definiše klasu po učešću u vršenju vlasti. Unutar strukturalnog sukoba oko vlasti : 1. postoje 2 grupe sa različitim interesima – latentni interesi i „kvazi grupe“; 2. pod određ uslovima „kvazi grupa“ postaje interesna grupa; 3. interesne grupe se sukobe oko održavanja/izmene statusa quo čiji oblici i intenziteti zavise od stepena soc pokretljivosti i (ne)postojanja mehanizma regulacije sukoba; 4.konflikt vodi promenama strukture kroz promene odnosa klasne vlasti>stepen promena određen intenzivnošću sukoba. Analiza logike i dinamike konflikta počinje razmatranjem uslova za prelaz iz prve u drugu fazu. On daje tri grupe uslova za transformaciju „kvazi grupe“ u interesnu grupu: 1.društveni – komuniciranje, regrutovanje članstva 2. politički – pravo udruživanja 3. tehnički –

51

Page 52: Politicka sociologija

organizacija,statut,materijalna sredstva,presoval,vođa,ideologija. Ideologija ključni uslov transformacije. Ona je konstitutivni element konfliktne interakcije, ali i sredstvo zamagljivanja prave prirode i uzroka konflikata.Uh čoveče već počinjem da pucam. Druga tačka analize je priroda i intenzitet konflikta – međuuslovljenost faza 3. i 4.Sad ide samo pitanje intenzitet sukoba,1.Metodsku osnovu i uporišnu osnovu ovog segmenta analize konflikta ima polazni stav da je intenzitet konflikta uslovljen značajem koji predmet konflikta ima za aktere2.Potpuno razilaženje ili delimično konvergiranje i komplementarnost interesa – intenzivniji konflikt ukoliko jedna strana ostvaruje interes samo na štetu druge3.Radikalniji konflikti su oni za ostvarenje kolektivnih ideja, a ne individualnih interesa4.Identifikacija sa „mi grupom“ donosi jači konflikt sa drugom grupom5.“Sabiranje“ ili „ukrštanje“ linija konfliktnih podela. Veći intenzitet konflikta ukoliko se strane razlikuju po više osnova pa se razlike sabiraju u jedinstven sukob, a kad se razlike „ukrštaju“ – kada je pojedinac pripadnik više konfliktnih grupa dolazi do slabijeg sukoba6.Stepen otvorenosti društva i društvenih grupa – veća socijalna pokretljivost dovodi do manjih konflikata.7.Blagovremeno rešavanje konflikata8.Nepostojanja strukturalnih uslova i pretpostavki(tehničkih i političkih) za organizovanje grupa9.Nepostojanje ili neprimena mehanizama i institucija za institucionalizaciju i regulaciju konflikata vode eruptivnom izbijanju sukobaOvim nije gotova lista faktora koji utiču na intenzitet sukoba. Sve ovo se može svesti na 4 makro-determinante: 1. ideologija – uloga osnove interpretacije konteksta gde se konflikt odvija(totalitet), aktera-suparnika(opozitet) i grupne samoidentifikacije(identitet)2. resurse – raspolaganje/neraspolaganje sredstvima koja mogu ublažiti konflikt3. prisustvo/odsustvo vrednosti i klime tolerancije,sporazumevanja i spremnosti na kompromis4. otvorenost i propusna moć kanala socijalne i političke komunikacije – mehanizmi regulacije sukobaMože se ovom problemu pristupiti i socio-psihološkom analizom o važnosti predmeta spora,snazi suparnika...Ovim se dobija 5 ideal-tipskih stanja konfliktne interakcije:- ako se obe strane slože da spor nije od velikog značaja > konflikta nema ili je mali- izbegava se sukob ako je akteru više stalo do drugog aktera nego od predmeta spora- ako je predmet spora bitan a suparnik nije onda se ide na pobedu- najteži i najintenzivniji sukob ako je akterima stalo i do predmeta spora i do druge strane- suparnička strana jaka, a predmet spora nepohodan > ishod neizvesanModeli koji su pod 4-om i 5-om stavkom imaju percepciju o značaju održavanja odnosa sa drugom stranom ili se sam akter uverava u nužnost sukoba i laku mogućnost pobede. Ako se ide na kompromis formuliše se predmet spora, a ako se ide na sukob predmet spora se predstavlja kao svetinja ( nacionalni, verski i terit sporovi > po sistemu kosovo je srbija)

68.TOK I NAČINI REGULISANJA KONFLIKATAUkoliko se u sukobu ne posreduje on pokazuje prirodu samohranjenja,eskalacije,iracionalizacije. Gubitak poverenja u drugu stranu stvara mržnju i

52

Page 53: Politicka sociologija

neprijateljstvo. Iracionalizacija menja početne motive u slogan „pobeda po svaku cenu“. Č.McKlilend ilustruje tok razvoja,produbljavanja i okončanja krize sledećim sekvencama:1. konstituišu se odvojene grupe sa suprostavljenim projektima2. nijedna strana ne odstupa od svojih interesa – zahteva3. krug mogućih rešenja se sužava4. kriza se intenzivira – emocije i iracionalnost prevladavaju razum5. informacije se selektiraju, a optika aktera sužava i svodi na neposrednu budućnost6. maximalna homogenizacija i mobilizavija7. kriza dostiže klimax zaoštrenosti ili se pregovara ili kapitulira ili upotrebljava silaRezultat konfliktne interakcije posmatran iz ugla redistribucije odnosa moći predstavljaju situacije:- pobede jednog, poraza drugog- uspostavljanje odnosa dominacije/potčinjavanja- ravnoteža snaga – kompromis nagodbom ili posredovanjem i arbitražom trećegAko se ova tipologija kombinuje sa još uslova dobijamo tipologiju na koju je ukazao Lapier:1. jedna strana uništava drugu >idealtipska varijanta retko moguća2. jedna strana dominira >idealtipska varijanta retko moguća3. dve strane su u ravnoteži4. dve strane se razdvajaju5. dve strane se transformišu – popuštanje tenzijeBolding polazi od tročlane tipologije regulisanja konflikata: 1. izbegavanje sukoba – dve strane se razdvajaju2. osvajanje3. proceduralno regulisanje spora ( 3 podtipa): - pomirenje – kompromis – arbitražaIshodi konflikata u ključnoj relaciji sa nameravanim efektom – obimom i sadržajem soc promena mogu biti:- represivno potiskivanje promene i održavanje statusa quo- proizvodnja pseudo-promena gde se osnovna matrica manje više ne menja- evolutivne promene koje predstavljaju izraz: a) međusobnog usaglašavanja i transformacije početnih interesa i ciljeva i b) proizvod i efekt ravnoteže snaga i nemoći da se nametne spostveno rešenje- duboke, radikalne promene- društvena paraliza – rezultat uzajamne blokade aktera koja završava raspadom grupe i nastankom novih entiteta

69.PREGOVARANJEProcedure i pristupi regulisanju konflikataInsitucionalizacija i regulacija konflikata su način izbegavanja iracionalizacije i limitiranja troškova i rizika konflikata uz očuvanje njihovog razvojnog potencijala i funkcije. Smisao institucionalizacija je uspostavljanje poštovanja pravila i samim tim obezbeđenje međusobne komunikacije aktera i minimalnog međusobnog poverenja. Darendorf ovo vidi kao organizovan način artikulacije i odbrane interesa tako i rutinizacije sporova koja doprinosi smanjenju silovitosti sudara interesa. Neophodni uslovi instisucionalizacije konflikata su po Darendorfu:

1. obostrano prihvatanje pravila igre

53

Page 54: Politicka sociologija

2. dobru internu organizaciju i disciplinu aktera3. formirano stanje svesti kojim se uvažava realnost suparničkih interesaSlabost institucionalizacije jeste činjenica, da su oni više okrenuti spoljnim manifestacijama nego stvarnim uzrocima konflikata. Jedan od načina rešavanja sukoba je „izmeštanje“ – pseudo-rešenje/pomereni konflikti iz značajnijeg u neko manje bitno okruženje. E sad ono pravo.

Pregovori predstavljaju dijalog, struktuisan i proceduiran, i međusobnu razmenu mišljenja strana u sporu odnosno njihovih pregovarača. Cilj pregovora je da se strane u sporu podstaknu, ubede ili privole na sporazum o okončanju ili ublažavanju konflikta. Pristanak na pregovore je preduslov, a oblici pregovora okvir za rutinizaciju i pacifikaciju konflikata i razoružavanje. Redosled poteza je sledeći:- identifikuju se akteri konflikta i nastoji se da se između njih uspostavi elementarna komunikacija(pregovorima prethodi, često medijatore uključuje, faza predpregovora – aktivnosti izrade spiska pitanja i prioriteta, kao i predloga strukture pregovora i redosleda faza)- Izgranje bezbedonosnih aranžmana,pravila i mehanizama kojima se sprečava širenje i eskalacija sukoba- Izborom raznih taktika pregovora, aktivnost se usmerava na postizanje trajnijeg rešenja, tome sledi potpisivanje sporazuma i određivanje mehanizama implementacije- Postpregovaračka faza je praćenje dogovorenogSam pristanak na pregovore nije i stvarni pristanak na postizanje kompromisa („alibi diplomatija“ – Rambuje 1998., a ozbiljni pregovori jesu npr Dejton 1995.i tzv „šatl diplomatija“ – preko putujućih predstavnika). Čuvanje balansa snaga je pretpostavka pregovaračkog procesa. Predmet spora jeste najširi okvir toka i ishoda pregovaračkog procesa. Vreme je takođe bitan faktor: 1. lakše je napraviti kompromis pre izbijanja sukoba2. kada je sukob izbio najbolji trenutak za pregovore je kad obe strane shvate da ne mogu jednostrano nametnuti rešenje – to je nemoguće ukoliko resursi ponestanu ili unutrašnji problemi postanu nepremostivi „pat pozicija“. Mulitlateralno rešenje je prihvatljivo za oba aktera u slučaju da nijedan od njih nema prednost nedostižnu za njegovog suparnika. Prihvatanje multilat. Rešenja je motivisano sadržajem ponude i mogućeg „časnog“ izlaska iz konflikta.

70.PREGOVARAČKE TAKTIKE I KARAKTER REŠENJAIzbor pregovaračke taktike uslovljen je izvodljivošću i cenom primene modela. Unutar modela „dvojne brige“ – po sebe i po drugu stranu moguće je razlikovati po 2 vrste aktivnih i pasivnih strategija:1. Neaktivnost – pregovarački stil i taktika koju odlikuje mala briga za obe vrste posledica – i po sebe i po druge.Neaktivnost – predmet spora i druga strana, male važnosti za aktera2. Popuštanje – pasivna strategija, mala briga za sopstvene i velika i racionalna briga za posledice po drugu stranu. Predmet spora malo značajan u odnosu na suparnika

Aktivne strategije jesu nadmetanje i rešavanje problema:

54

Page 55: Politicka sociologija

1. Nadmetanje – osnova je briga za spostvene i mala briga za interese suparnika, vera u iznuđivanje ustupaka suparnika i popuštanje istog. Po analogiji sa modelom dobar/loš pandur nadmetačke taktike imaju sled od blagih ka oštrim stilovima. Tri blage taktike pripreme i „zavođenja protivnika“ su: 1. podilaženje 2. vođenje igre – zbunjivanje protivnika 3. nametanje konkurentu osećanja krivice; Tri oštre/ofanzivne nadmetačke taktike su: 1. ubeđivanje 2. pretnje 3. neopozivo obavezivanje – ove mere mogu produbiti eskalaciju2. Rešavanje problema – taktika koja ima brigu za posledice i po sebe i po suparnika. elementarna njegova tehnika je UVEĆANJE KOLAČA(ovo mi se sviđa :D) – suparnici se saglašavaju da povećaju količinu dobara koja se rapodeljuju; onda se nudi OBEŠTEĆENJE – naknada za dobro, poziciju ili vrednost koje se odričemo. Ako se dobro poznaje logika,interesi i potreba suparnika obeštećenje se može razviti u SMANJIVANJE GUBITAKA – taktika iznalaženja adekvatknog odgovora na potrebe izazovnog obeštećenja. Poznavanje međusobnih želja i strahova vodi do „JA TEBI TI MENI“ taktike – kompromis kompenzacijama i popuštanjem. Najsofisticiranija varijante jeste PREMOŠĆAVANJE – podrazumeva detaljne informacije o interesima učesnika u konfliktu.Precizna i razvijena strategija podrazumeva izradu (jbte ovo ko mentologija):- izradu plana pregovaranja koji sadrži operativna i metodska pravila- izrada šireg dnevnog reda koji omogućuje trampu ustupcima - pretresanje dnevnog reda i prilagođavanje okolnostimauglavnom se tehnike nadmetanja i rešavanja problema kombinuju u praksi. U situacijama blokade pregovora se ide na 3 taktike prikrivenog rešavanja problema:1. kontakti iza scene2. angažovanje posrednika3. slanje signala – slanje indirektnih poruka kao sredstvo prevazilaženja blokade.

Karakter rešenjaNeuključenost u sukob i nepristrasnost posrednika je jedna od osnovnih prepostavki za uspešno regulisanje sukoba. Složenost i neizvesnost konfliktne interakcije se redukuje postupcima: 1.svođenjem višestranog na dvostrani konfliktni odnos i 2.razbijanjem, mrvljenjem predmeta konflikata na manji broj konkretnih problema koji se etapno rešavaju. Usvojeno rešenje po karakteru(trajnosti) može biti: trenutno, etapno, relativno trajno, dugoročno. Kratkoročna i etapna rešenja su rezultat primene metode uzajamnih ustupaka ili recipročnih koncesija baziranih na ravnoreži snaga. Ovakva rešenju su često neprihvatljiva jer nisu pouzdana i izvor su latentnih sukoba. Ako se rešenje iznalazi posredovanjem najčešće se ide sistemom „štapa i šargarepe“. Zastrašivanje, obeshrabrivanje i odvaćanje jednog(„jačeg“) aktera i nuđenje povoljnosti i kompenzacija na drugoj strani su osnovne taktike. Dobar okvir za trajno rešenje koje nudi formulu sporazumevanja –definiciju problema i principa pravde kao okvira, sadrži univerzalno primenljive principe i bazira se na konceptualnom razlikovanju formiranih zahteva i iznetih argumenata od stvarnih interesa i potreba aktera. Ono nudi rešenja u „paketu“. Najbolje – idealtipsko rešenje je ono koje nudi obostrani dobitak. Amerikanci imaju dobru izreku: „prvo se potrudi da pita naraste, pa je onda iseci.“ GOTOV JE DENIS AJDE UDRITE DALJE.

55

Page 56: Politicka sociologija

~Interesi~

71. Pojam i definicija interesa:

Interes je kategorija novovekovne političke filozofije i teorije. U osnovi svih interesa su ljudske potrebe- veza između ova dva je dosta složena i recipročna. Interes ima i tendenciju da se prikaže kao vreddnost i ponekad čak i menja iste. Pojam interesa je relaciona kategorija kojom se iskazuje određeni društveni odnos- to važi za sve nosioce interesa bili to pojedinci ili grupe- opšta karakteristika. Interes je najosnovniji faktor i pokretač političke akcije.

72. Klasične teorije interesa:

Započeo ih je Hobs koji razlikuje prirodno stanje sa egoističkim interesima i društveno stanje sa u kome nastaje država kojoj je interes da sabije egoizam. Ovo dalje proširuju Lok i Ruso koji smisao društvenig ugovora nalaze u opštem interesu. Prosvetiteljstvo u dr. polovini 18. veka razvija materijalističkiu koncepciju društvenog interesa u kojoj se oni gledaju kao glavni pokretači društvenih promena.

73. Koncepcija interesa klasičnog liberalizma:-

Četiri karakteristike: individualizam- interes zajednice je samo prost zbir pojedinačnih interesa; politički liberalizam- slobodna inicijativa i boezbeđivanje društvenog opšetg bogatstva i sreće je najveći interes; pragmatizam- praktični interesi pojedinaca su jedinai kriterijum istine; utilitarizam- korist i sreća su vrhunski kriterijumi i merula ljudskog ponašanja: Bentam- između interesa u zajednici i pojedinaca vlada harmonija, pa je bitan samo individualizam; Mil- bitne su sve četiri karakteristike.

74. Hegel i Marks:

Hegel- razlikuje opšte i posebne interese i njihove dijalektičke veze- prva karakteristika njegovog shvatanja. Posebni interesi su posredovani opštim. Druga karakteristika je preovladavanje partikularnih interesa i to u dve mogućnosti:

a) način uspostavljanja opštosti je građansko društvo- prvi nivo;b) način uspostvaljanja opštosti je država- drugi nivo.

Treća karakteristika je dijalektička povezanost posebnih sa opštim.Marks- oslanja se na treću karakteristiku Hegela i uvodi novitet jer ne

govori o interesu pojedinaca već društva, i nudi rešenje stavljajući akcenat na klasni interes.

56

Page 57: Politicka sociologija

75. Savremene koncepcije interesa:

Podela na objektivističke i subjektivističke konceocije u zavisnosti da li naglašavaju objektivno-materijalnu dimenziju ili subjektivno-psihološku dimenziju interesa.

Univerzalisički i partikularistički interesi. Racionalističke- javni interes; Iracionalističke- odbacivanje sebičnih grupnih interesa; Realistički interesi- interes postoji samo u političkoj borbi.Bentli- teorija interesnih grupa- grupa je sinonim za interes pa se on vezuje

za ponašanje grupe. Truman- javni interes je mit i nema legitimitet saznajne kategorije.

Interesna grupa je svaka grupa koja nameće svoje stavove drugoj grupi, a u cilju proširenja stavova koje ona zastupa. Zbog ovoga su one specifične vrste konfliktnih grupa i teorija.

Pluralističke teorija interesa polaze od pluralističke analize moći u lokalnim zajednicama po stavu da se politička moć najjasnije pokazuje u procesu rešavanja značajnih pitanja- npr. kako se moć koristi?

57