c.b. macpherson politička teorija posjedničkog individualizma

b ib lio te k a » p ita n ja «

onnaklada cdd centra društvenih djelatnostisaveza socijalističke omladine hrvatskeopatička 10 / p. p. 99 J 41001 zagreb

v. d. glavnog I odgovornog urednika \o s ip čon d ić

nakladno vl|eće d r rone lov re n č ić (predsjednik), d a m ir g ru b iša , rade k a la n i. d r ju re kaš te lan , d ra g u tln la lo v ić , pe ro kves lć , jo s ip čon d ić

zo naklodniko direktor duro tad ić

mbiblioteka »pitanja« 11 j urednik d ra g u tin la lo v ić

j recenzent ivan pa d je n J grafički dlza|n zoran pa v lov ić j lay-out ivan do rog i (grafički urednik), ne na d pe juško v ić J redaktor prijevoda žarko pu ho vsk i j lektor gordano v iskov ić j korektor m arjan lu r le ko

the p o lit ic a l theo ry o f possess ive ind iv id u a lism , hobbes to locke . by c. b. macpherson. professor of political science, university of toronto j © oxford university press 1962 J za prijevod na hrvotskl ili srpski copyright © cdd 1981 / sva prava za jugoslavi|u pridržana

tiskala ro tis ka ro »varteks« f maršala tlta 94 f voraždln

c.b. macpherson politička teorija posjedničkog individualizmaprevela s engleskoga anita kontrec

predgovor napisao ( Mslaven ravlić zagreb, 1981.

sadržaj

Slaven ravllć: aspekti demokracije umacphersonovoj političkoj teorl|l IX—XIX

I uvod 1—61. korijeni liberalno-demokratske teorije 12. problemi interpretacije 3

II hobbes: politička obveza tržišta 7—901. filozofija i politička teorija 72. ljudska priroda i prirodno stanje 14a) apstrahiranje od društva 14b) prirodno stanje 15c) od fiziološkog ka društvenom kretanju 243. modeli društva 39a) upotreba modela 39b) običajno ili statusno društvo 41c) jednostavno tržišno društvo 42d) posjedničko tržišno društvo 44e) hobbes i posjednički model 50f) neadekvatnost prirodnog stanja 574. politička obveza 59a) od motivacije do obveze 59b) moralna obveza ili obveza razbora? 60c) postulat o jednakosti 62d) moralnost, znanost i tržište 65e) pretpostavka obveze iz činjenice 685. prodornost i granice hobbesove političke teorije 73a) historijski preduvjeti dedukcije 73b) samodržeći suveren 76c) podudarnost suvereniteta i tržišnog društva 80d) ponovno razmatranje nekih primjedbi 84

III levelerski pokret: pravo glasa I sloboda 91—1351. problem prava glasa 912. vrste prava glosa 953. zapisi 100a) kronologija 100b) putney i poslije 102c) prije putney a 110d) sažetak 1164. teorijske implikacije 117a) vlasništvo nad vlastitom osobom 117

VI C. b. m acpherson / politička teorl/a posjedničkog Individualizma

b) izvođenje prava i osnove za izuzima nje 122c) individualizam levelera i stranke nezavisnih 126d) granice i usmjerenje levelerskog individualizma 131

IV harrlngton: država mogućnosti 137—166

1. neispitane dvoznačnosti 1372. ravnoteža i niže plemstvo 1393. buržoasko društvo 1494. republika jednakosti i agrarna jednakost 1565. načelo samodokidajuće ravnoteže 1616. harringtonova veličina 163

V locke: politička teorija prisvajanja 167—228

1. interpretacije 1672. teorije prava vlasništva 170a) lockeov cilj 170b) prvobitno ograničeno pravo 172c) prevladana ograničenja 175ca) ograničenje zbog kvarenja 176cb) ograničenje zbog dostatnosti 182cc) pretpostavljeno ograničenje rada 185d) lockeovo dostignuće 1913. klasne razlike u prirodnim pravima i racionalnosti 192a) lockeovo viđenje razlika u engleskojsedamnaestog stoljeća 193b) poopćen je različitih prava i racionalnosti 199ba) različita prava 200bb) različita racionalnost 2014. dvosmisleno prirodno stanje 2075. dvosmisleno građansko društvo 2146. ponovno razmatranje neriješenih problema 218a) teorija dioničkog društva 218b) vladavina većine nasuprot prava vlasništva 219c) izjednačavanje individualnog pristanka spristankom većine 220d) individualizam nasuprot kolektivizmu 222e) lockeov konstitucionalizam 223

VI posjednički individualizam I liberalnademokracija 229—240

1. temelji iz sedamnaestog stoljeća 2292. dvojba dvadesetog stoljeća 236

VII sadržaj

dodatak 241—258

društvene klase i izborni razredi u engleskoj oko1648. godine 241

prilozi 259—279

bilješke 259navedena djela i izdanja 269kazalo 272

aspekti demokracije u macphersonovoj političkoj teoriji

+ U diskusiji o problemima suvremene demokracije djelo kanadskog profesora političkih znanosti Crawforda Brougha Macphersona zauzima specifično i značajno mjesto.11 Posta­vljajući kao cilj svojih istraživanja razvijanje »humanističke po­litičke znanosti« koja bi pomogla u rekonstrukciji moralnih te­melja političkih sistema a ne bila tek legitimirajuća teorija, Macpherson postavlja jedino od središnjih pitanja suvremene političke znanosti: pitanje smisla i ciljeva istraživanja. Za mjega zadatak političke znanosti nije da razvija neku sistematsku »pozitivnu« teoriju, a još manje da na bazi takve teorije aku­mulira spoznaje, već u središtu njezina istraživanja mora sta­jati pitanje »nastaju li neka sistematska teorija ili posebni uvidi sa sviješću o potrebi da se promisli politička filozofija ade­kvatna novim moralnim problemima koje donose promijene u društvu«. Nastojanje da se kao najviši cilj vlastitog istraživanja postavi rješavanje moralnih problema koji se pojavljuju s dru­štvenim promjenama čini Maophersonovu misao bitno praktič­nom, ali i omogućuje da se kritički analiziraju ne samo teorijska konzistentnost i utemeijenast Maophersonovih analiza nego i njegovi praktični prijedlozi.2’

Istraživanje moralnih temelja i suvremenih problema demokracije Maopherson je vezao uz veliku tradiciju liberalne misli. Istraživanje tradicije ima po njemu smisla samo ukoliko nam »pomogne da uočimo granice i mogućnosti velike tradi­cije primijenjene u našem vremenu«. Pritom ga je ta analiza liberalne tradicije uputila da razvija opću teoriju demokracije, unutar koje liberalna demokracija nije suština demokracije ne­go samo jedan od njezinih historijskih oblika.

U znanstvenom svijetu Macpherson postaje poznat objavljivanjem briljantne studije Politička teorija posjedničkog

O1) C. B. Macpherson rođen |e 1911. godine u Torontu. Godine 1935. postale predavač političke ekonomi|e na Sveučilištu u Torontu, gd|e I danas radi kao pro­fesor političkih znanosti. Predavao je na mnogim sveučilištima u svi|etu. a od 1963. do 1964. bio |e preds|ednlk Kanadskog politološkog društva. Na|značo|nl|! su mu radovi: Democracy In A lberta (1953): P o lit ica l Theory o l Possessive Indiv idualism : Hobbes to Locke (1962, u nas prevedeno 1981); The Future o f Canadian Federalism (1964); The Real W orld o l Democracy (1966): Dem ocratic Theory: Essays in Retrieval (1973); Life and Times o l L iberal Democracy (1977). Radovi 6u mu prevođeni na mnoge lezike. a zagrebački časopis iNaše teme« ob|avio |e u bro|u 7— 8/1981, na str. 1233. n|egov ese| »Politička teori|a vlasništva« Iz kn|lge Dem ocratic Theory.

2) Usp.: Michael A. Weinstein, »C. B. Macpherson: The Roots of Demo­cracy and Liberalism«, u zborniku Contemporary P o lit ica l Philosophers. Methuen, London. 1976. str. 252— 255.

X c. b . m acphereon / politička teorija posjedničkog individualizma

individualizma. Od svog objavljivanja (1962. g.) knjiga je samo na engleskom jeziku izašla u osam izdanja. Uz to ona je pre­vedena i na sve značajnije jezike. Sada se pojavljuje i pred našim čitaocem.

Politička teorija posjedničkog individualizma pripada u one rijetke knjige koje mijenjaju »intelektualni pejzaž« vre­mena — ne samo stoga što donosi potpuno novu interpretaciju »dobro znanog« materijala, nego još više zato što je u analizi političke teorije 17. stoljeća afirmirala analitički postupak koji je u najmanju ruku inspiriran Marxovom historijskomaterijalis- tičkom metodom. Ta se »inspiriranost« Marxovom materija­lističkom metodom može uočiti kako u kategorija In om aparatu koji Macpherson rabi (centralne su njegove kategorije: rad, kapital, vlasništvo, najamni odnos, klase), tako i u načinu nje­gove primjene. Nadalje, velika je vrlina ove knjige njena suvre­menost. Ona nije samo akademsko razglabanje o »davno proš­lome« nego i pokušaj da se moć i granice prošloga sagledaju u vlastitom vremenu. U tom su smislu sve kasnije Macpherso- nove knjige samo nastava'k ovih analiza i demonstracija istoga metodskog postupka koji je poduzet i u Političkoj teoriji po­sjedničkog individualizma. Polazeći od tog uvida, prikaz i kri­tiku Macphersonove pozicije pokušat ćemo izložiti uzimajući u obzir ne samo Političku teoriju posjedničkog individualizma nego i druge njegove radove. Ovo i stoga što je Maophersono- vo djelo relativno nepoznato širem krugu jugoslavenskih či­talaca.

U časopisu New Statesman George Lichtheim napisao je slijedeće zanimljive riječi u povodu pojave Političke teorije posjedničkog individualizma: »Do pojave rada profesora Mac- phersona činilo se nevjerojatnim da se može reći nešto radi­kalno novo o tako otrcanu predmetu. Neočekivano se dogo­dilo. ..« Da bismo bolje razumjeli zašto »neočekivano«, treba upozoriti da se većina suvremenih liberalnih interpretacija te­meljila na kritici Benthamova utilitarizma. Benthamova tvrdnja da čovjek u svojim političkim odnosima treba da bude samo proračunatelj vlastitih interesa smatrana je izopačavanjem te­meljnih ranijih liberalnih uvida, osobito lokovske tradicije. Po tim interpretacijama, da bi odgovorila na suvremene probleme, liberalna teorija mora u sebe vratiti čuvstvo moralne vrijednosti pojedinca i njega udružiti sa čuvstvom moralne vrijednosti za­jednice, dakle oživjeti čuvstva koja su bila prisutna u puritans­koj i Jokovskoj teoriji. Time bi se povratile »poželjne vrijed­nosti individualizma«, a otklonile njegove »pretjeranosti«. Mac-

XI sloven ravlić / aspekti demokracije u macphersonovoj političkoj teoriji

pherson svojoj kritičku diskusiju sa suvremenom liberalno-de- mokratskom teorijom počinje upravo uvidom da »povratak Lockeu« i liberalnom individualizmu 17. stoljeća kao rješenju za probleme našeg vremena krije u sebi veliku poteškoću. Naime, taj »povratak« je pogrešan jer su teškoće moderne li- beralno-demokratske teorije znatno dublje nego što se mislilo, ne tek u Benthamu, nego upravo u toj tzv. zaštićenoj luci: političkom individualizmu 17. stoljeća.3’

Istražujući političku teoriju 17- stoljeća od Hobbesa do Lockea Macpherson ustvrđuje da se u korijenu te političke teorije nalazi pretpostavka »posjedničkog individualizma«, koja je u kasnijoj liberalnoj tradiciji »prikrivena«. Određenje toga posjedničkog individualizma u političkoj teoriji 17. stoljeća Macpherson rezimira u slijedećih sedam osnovnih postavki: a) ono što čovjeka čini ljudskim jest sloboda od ovisnosti o volji drugih; b) sloboda od volje drugih znači slobodu od svih odnosa s drugima, izuzev onih odnosa u koje pojedinac ulazi dobrovoljno ostvarujući vlastite interese;4’ c) pojedinac je pot­puni vlasnik svoje ličnosti i svojih sposobnosti, on ništa ne duguje društvu; pojedinac se tako ne smatra ni moralnom cjelinom ni dijelom veće društvene cjeline nego vlasnikom vlas­tite ličnosti;5’ njegovo je vlasništvo upravo u toj njegovoj isklju­čivoj kontroli nad svojom ličnošću i svojim sposobnostima;d) iako pojedinac ne može otuđiti svoje cjelokupno vlasništvo, on može otuđiti svoju radnu sposobnost; e) ljudsko društvo Sačinjava niz tržišnih odnosa u koje pojedinci stupaju kao slobodni i isključivi vlasnici ostvarujući vlastite interese; slo­boda pojedinca tako je u posjedovanju, a ljudsko društvo je skup tržištem povezanih pojedinaca privatnih vlasnika, iz čega slijedi i politička konstitucija; f) budući da je sloboda od volje drugih ono što čovjeka čini ljudskim, sloboda svakog pojedinca može biti ograničena jedino takvim obavezama i zakonima koji su nužni da osiguraju istu takvu slobodu i za druge; g) političko društvo je time »ljudski izum« za zaštitu pojedinčeva vlasništva nad svojom ličnošću i dobrima, i prema tome i za održanje sređenih odnosa u razmjeni između pojedinaca.6’

3)

4)

5)

Usp. u ovoj knjizi na str. 2.

Ib id .. str. 229.

Ib id .. str. 2.

6) Ib id .. str. 230.

XII C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

Macpherson tvrdi da tu pretpostavku posjedničkog in­dividualizma liberalni teoretičari općenito nisu opazili zato što se u teorijama 17. stol'jeća nije pojavljivala u ekspHc'rtnom ob­liku nego pomiješana s drugačije eksplicitno formuliranim shva­ćanjima. Zapravo, Macpherson pokazuje da su teoretičari 17. stoljeća i nesvjesno koristili neke pretpostavke, uključujući ih u niz različitih sporednih argumenata, pored pretpostavki koje su oni eksplicitno formulirali. Macphersonov metod tako ovisi0 identifikaciji nekih realnih ili pretpostavljenih nekonzistentno- sti u teorijskoj strukturi.7)

Otkrivanje te »posjedničke« pretpostavke u »izvornoj teoriji« omogućuje nam, tvrdi Macpherson, da utvrdimo u kojoj je mjeri perzistencija posjedničkog individualizma odgovorna za poteškoće liberalno-demokratske teorije danas. Njegov glav­ni argument i jest baš u tome da je liberalna demokracija ute­meljena na pretpostavci posjedničkog individualizma, a pri­sustvo te pretpostavke u velikoj je mjeri »odgovorno za teškoće Itberalno-demoikratske teorije u našem vremenu«. To navodi Maophersona da se upusti u analizu »realnog svijeta demo­kracije«. Iznosi tezu da se suvremena shvaćanja demokracije međusobno razlikuje više u pitanjima sredstava nego u pitanju cilja — sva ona kao krajnji cilj promjena u društvu određuju »osiguravanje uvjeta za potpun i slobodan razvoj bitnih ljud­skih sposobnosti svim članovima društva«.8' Macpherson ana­lizira i uspoređuje liberalne demokracije s koncepcijama de­mokracije u zemljama u razvoju i s teorijom tzv. narodne de­mokracije u socijalističkim zemljama.

Analizirajući različite teorije o političkom ustrojstvu društva u zemljama u razvoju, Macpherson smatra da im je zajedničko to što svoja društva vide kao »besklasna« te stoga zahtijevaju »opću volju« za ostvarenje nacionalnog jedinstva i ekonomskog razvoja. Država se u tim teorijama »opće volje« ne promatra kao potrošač (što je slučaj u liberalno-demokrat- skam modelu), nego se ona vidi kao dobar, racionalan proiz­vođač robe Ni investitor kapitala- No, iz toga slijedi da država u zemljama u razvoju, kao i svaki drugi investitor kapitala, ne može biti kontrolirana direktno, nego samo indirektno. Premda pokazuje da se o demokraciji ovdje može govoriti u vrlo spe­cifičnom smislu. Macpherson se ne povodi za onim zapadnim autorima koji stvaraju potpuni jaz između »slobodnog svijeta«1 »antidemokratskih režima« u zemljama »trećeg svijeta«. Što­više, on tvrdi da, i pored bitnih razlika (po njemu npr. sistem

X I I I Sloven ravlić / aspekti demokracije u macphersonovoj političkoj teoriji

višepartijske demokracije niti je primjenljiv niti poželjan u tim zemljama), demokratska doktrina u zemljama »trećeg svijeta« ima zajedničko s liberaino-demokratskom to da vjeruje u »naj­višu vrijednost dostojanstva i slobode ljudskog bića«.91

»Narodne demokracije« po Macphersonovu mišljenju suočavaju se s problemom transformacije društva koje je do­sad ponižavalo i ugnjetavalo ljudska bića. Bit problema je u tome što je historijska zbilja tih zemalja bila takva da ljudi koji su bili ugnjetavani od svog društva mogu biti moralno obnov­ljeni tek ako se samo društvo promijeni, »a to zahtijeva poli­tičku moć«. Revolucionarnost tih režima jest u tome što se u njima politička moć upotrebljava u službi moralnih reformi. Stoga su ta društva demokratska u svojoj težnji za »jedna- košću koja jedino može biti realizirana u društvu gdje nijedna klasa nije sposobna da dominira ili živi na račun ostalih«. Macpherson primjećuje da »narodne demokracije« nisu u užem smislu demokratski konstituirane, ali sugerira da one to mogu postati u uvjetima pune unutarpartijske demokracije, otvorenog partijskog članstva i odbacivanja kulta žrtvovanja u članova partije.101

Osim niza zanimljivih zapažanja i analiza o »narodnim demokracijama« i o problemima demokratskog ustrojstva u zemljama »trećeg svijeta«, glavni predmet Macphersonove kri­tičke analize jest liberalno-demokratski politički sistem i nje­gova ideologija u zapadnim društvima. On naznačava da — hi­storijski gledano — liberalna društva nisu od svog početka imala demokratski oblik konstitucije političke vlasti. Liberalna država koja izrasta kao instrument zaštite interesa onih koji kontroliraju sredstva za proizvodnju doživljava svoiju transfor­maciju u demokratsku državu tek pod utjecajem sve većegpritiska odozdo. No, s ulaskom narodnih masa u natjecateljskistranački sistem »liberalna država nije napustila svoju funda­mentalnu prirodu«. Ona je i dalje ostala instrument privatnog vlasništva i time klasnog ugnjetavanja. Promjena se sastoji

O7) Ib id .. str. 8.

8) Isti, The Real W orld o f Democracy. Oxford University Press, Oxford.1966. str. 36.

9) Ib id .. str. 29— 35.

10) Ib id .. str. 19—22.

XIV c b m ocpher6on / politička teorija posjedničkog individualizma

samo u tome što je natjecateljski politički sistem otvoren svim pojedincima »onakvima kakvi su oni stvoreni od strane tržišno- Hkonkurencijskog društva«.11’ Temelj suvremenoga kapitalistič­kog društva i dalje je privatno vlasništvo, što znači da je ve­ćina ljudi spriječena da slobodno i kreativno upotrebljava svoju snagu i vještinu. Moralni temelj takva stanja i izvor legitimi- rajućih teorija nalazi se, po Macphersanovu mišljenju, u po- sj ed n iokom i nd i vid ua I izmu.

Takva kritička analiza ipak ne sprečava Macphersona da izvede zaključak kako zapadni svijet ima »posebno dobru sreću« stoga što se nije morao suočiti s problemima obnove ljudi poniženih od nehumanog društva- Zapad je ipak bio spo­soban »da plovi na liberalnim revolucijama 17. i 18. stoljeća«.12’ Upravo te činjenice otvaraju mogućnost, smatra Macpherson, da se suvremena zapadna društva razvijaju prema istinski slobodnim i demokratskim zajednicama u kajrma bi se svakom pojedincu omogućilo da potpuno razvija svoje ljudske sposob­nosti.

U ovom je kontekstu veoma važno upozoriti na Mac­phersonovu analizu moći i na njegovo razlikovanje »izroblji- vačke moći« i »razvojne moći«. U toj analizi Maophenson, nai­me, pokazuje da je izrablijvaoka moć, čija je suština u maksi- miranju pojedinčeve koristi na bazi privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i zemljom, temelj posjedničkog in­dividualizma i današnje liberalne demokracije. Nasuprot tome, razvojna moć, čija je bit u razvoju stvaralačkih sposobnosti svih članova zajednice, središnja je kategorija »netržišne teori­je demokracije«. To razlikovanje pojmova moći omogućuje Maophersonu da naznači i bitnu razliku između svoje teorije demokracije i tzv. empirijskih teorija demokracije (Schumpe- terove i Dahlove). Dok se u empirijskim teorijama kao osnovna pretpostavka demokracije uzima sistem tržišne ravnoteže a glavni se problem svodi na ostvarivanje »savršene procedure« u odvijanju pravila političke igre, Macpherson u svojoj teoriji demokracije naglašava da demokracija ne znači samo »jedan čovjek — jedan glas« nego i to da svatko ima pravo i mo­gućnost da slobodno razvija svoju ličnost. Smisao demokra­cije je u tome da se svim pojedincima omogući jednak pristup sredstvima za proizvodnju i time slobodno oblikovanje ličnosti u radu i životu. Uklanjanje privatnog vlasništva nad sredstvi­ma za proizvodnju kao izvora izrabljivačke moći preduvjet je realizacije takva shvaćanja demokracije.

XV sloven ravlić / aspekti demokracije u macphersonovoj političkoj teoriji

Tehnologijska revolucija i njome uzrokovane temeljne promjene u ustrojstvu zapadnih društava stvaraju šansu da se sada dominantni tržišni koncept čovjeka — čija je bit u maksimiranju, korištenju i uvećavanju vlastitih dobara — pre­vlada i zamijeni etičkim konceptom koji zahtijeva maksimira- nje stvaralačkih moći i razvijanje temeljnih ljudskih sposobno­sti pojedinca.13’ Taj etički koncept, koji je u liberalno-demo- kratjskoj teoriji razvijao John Stuart Mill (premda ne u čistom obliku, jer i Mili prihvaća kapitalističko tržišno društvo), tek danas ima stvarnu mogućnost ostvarenja.111 Budući da je taj koncept zadobio snagu i mjesto u suvremenim liberalno-de- mokratskim društvima tek pod pritiskom demokratskih zahtje­va radničke klase, ti zahtjevi — tvrdi Macpherson — ostaju i dalje jedno od glavnih sredstava pritiska radi reformiranja društva i napuštanja vrednota kapitalističkog tržišnog sustava. Sadržaj bi se takve reforme, po Macphersonu, sastojao u »velikoj redukciji sadašnjih socijalnih i ekonomskih nejedna- posti« te u uvođenju oblika participativne demokracije. Nužna je pretpostavka takve reforme — i tu Macpherson vidi smisao i cilj svojih istraživanja — u revolucianiraoju »demokratske svijesti« naroda koja će potiskivati vloda'jtiću tržišnu sliku čo­vjeka kao neograničenog potrošača15’

Odbacivanje tržišnog koncepta čovjekove suštine, ko­liko god je tehnički moguće, suočava se s nekoliko velikih teškoća.18’ Jedna je od najvećih u slijedećemu: »Tehnologijska revolucija u zapadnim gaciijama, nastavi li se razvijati unutar sadašnje tržišne strukture i sadašnje ideologije, mogla bi imati neposredan utjecaj na jačanje slike o čovjeku kao o neogra­ničenom potrošaču, čineći potrošnju mnogo atraktivnijom. Ka­ko god tehnologija bude uvećavala proizvodnost, profitna pro­izvodnja će zahtijevati stvaranje novih želja i novih suma že-

O11) Ib id .. str. 11.

12) Ib id .. str. 20.

13) Isti. D em ocratic Theory. Oxford University Press, Oxford, 1073. str. 40—52 I 78— 00.

14) Ib id .. str. 25— 37.

15) Isti. The Life and Times o f Liberal Democracy. Oxford University Press.Oxford. 1077. str. 00—101.

16) O tim teškoćama Macpherson na|uv|erl|lvl|e piše u ese|u »Probleminetržišne teorije demokracije« u Dem ocratic Theory, clt.. str. 30— 70.

XVI C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

I ja (...). Budući da će povećanje profita ovisiti o stvaranju sve većih želja, direktori proizvodnih sistema težit će da učine sve što je u njihovoj moći da uvjere zapadnog čovjeka u sliku o sebi kao biću neograničenih želja. Takva su nastojanja danas očita osobito u masovnim medijima. U tom slučaju neposredan će učinak tehnologijske revolucije na Zapadu biti to da će ona spriječiti promjene u našoj ontologiji, kaje je inače učinila mo­gućima i koje su, kako sam htio pokazati, nužne ako želimo sačuvati barem neke vrijednosti liberalne demokracije.«17’ Pre­vladavanje tih teškoća Maapherson očekuje od onih analiza liberalne demokracije koje će, pokazujući njezine ograničenosti i naznačavajući puteve njihova prevladavanja, izazvati promje­ne u svijesti ljudi koje mogu biti uporišta pritisaka u smjeru demokratskih promjena u konceptu demokracije i institucio­nalnom ustrojstvu tog koncepta. Vlastito djelo Macpherson shvaća kao primjer tog tipa analiza.

U prethodnom smo dijelu ovog predgovora ukratko upozorili na neke po našem mišljenju zanimljivije momente u Maophersonovoj analizi problema suvremene demokracije. Budući da ovaj tekst ne daje prostora za sustavniju kritiku Maophensonovnih teza, dovoljno će biti da upozorimo tek na jedan od mogućih smjerova takve kritike. Čini se da bi bilo najuputnije poći od metodičkog stava s kojim Macpherson ope­rira u svojim radovima, tj- od identifikacije realnih ili pretpo­stavljenih nekonzistentnosti u teorijskoj strukturi.18’ Naime, moglo bi se, slično onome što Macpherson čini u analizi libe­ralne demokracije, pretpostaviti da je on u prikazanim radovi­ma nastojao biti konzistentan ili (što se svodi na isto) da je bio konzistentan unutar granica svoje vizije. No, to ne znači da pretpostavljamo da su sve ideje i zaključci koje je on iznio konzistentni. No. otkrivanje nekonzistentnosti u Maopherso­novoj teoriji ne zahtijeva od nas da ih riješimo, nsgo da ob­jasnimo kako to da ih on nije uočio- Cilj te metode bio bi da se otkriju usmjerenja i ograničenja njegove vizije demokracije.191 U tom ćemo smislu upozoriti ukratko samo na jednu od takvih »nekonzistentnosti« i naznačiti moguće »objašnjenje« za nju.

Na više mjesta u svojoj analizi Macpherson tvrdi da se opravdanje liberalne demokracije temelji na tome što ona kao najviši cilj uspostavlja slobodan samorazvoj pojedinca. On isto tako pokazuje da se to opravdanje ne može utemeljiti u pojmu slobode kao posjedovanja. No, ako znamo da se po Macphersonu liberalna demokracija uvijek temeljila na libe-

XVII Slaven ravlić / aspekti demokracije u macphersonovoj političkoj teoriji

ratnom društvu, kaje se može okarakterizirati pretpostavkom posjedničkog individualizma čiji je moralni defekt u tome što se zasniva na tržišno-posjediničkoj etici, a ne na etici stvara­lačke slobode, teško je iz Macphensonovih analiza uočiti kako bi u liberalnim demokracijama »stvaralačka sloboda« mogla istisnuti »slobodu kao posjedovanje«.

Macpherson tvrdi da p o t e š k o ć e suvremene liberalno- -demokratske teorije proizlaze iz činjenice što ona nastavlja upotrebljavati pretpostavku posjedničkog individualizma i teori­ju političke dužnosti pojedinaca koja je na temelju mje izgra­đena, a ta teorija danas više ne korespondira s realitetom suvremenog društva. Naime, temeljne postavke posjedničkog individualizma (pojedinac je potpuni vlaesnik svoje ličnosti i svojih sposobnosti i njemu ništa ne dolazi od društva, a ljud­sko društvo sačinjava niz tržišnih odnosa u ko'je pojedinci ula­ze kao slobodni i isključivi vlasnici, ostvarujući vlastite intere­se) potpuno su korespondirale s realitetom tržišnog društva sve do sredine 19. stoljeća. Na temelju njih mogla je biti izgra­đena i valjana teorija političke dužnosti pojedinca koja je po­čivala na dvama uvjetima: 1) u tržišnom društvu svi su se pojedinci međusobno priznavali kao jednaki i slobodni, prihva­ćajući neminovnost zakona tržišta, 2) postojala je kohezija in­teresa anih koji imaju pravo da odlučuju o konstituciji političke vlasti jer su politička prava bila ograničena samo na posjedni­čku klasu. Tržišno su društvo tako prihvatili svi pojedinci kao jedini mogući okvir života, a odlučivanje u sferi političkog dru­štva proizlazilo je iz racionalne diskusije i uvjeravanja. No, od sredine 19. stoljeća te pretpostavke više ne korespondiraju sa strukturom tržišnog društva. Razvoj klasne svijesti radnika dovodi do postavljanja alternative postojećem tržišnom društvu i time ruše činjenicu prihvaćanja tržišnih odnosa od svih poje­dinaca. a politički pokret te klase doveo je do proširenja poli­tičkih prava i na »nevlasnike« i time do uklanjanja kohezije među onima, koji posjeduju politička prava. Dilema liberalno- -demokrateke teorije je u tome što ta teorija ne može ni odba­citi a ni zadržati pretpostavku posjedničkog individualizma: akoO17) Ibid.. str. 38.

18) Ova| |e metodički naputak izložen u ovo| kn|lzi. usp. na str. 6.

18) Usporedi zanlml|lve naznake u spomenutom radu M. A. Welnstelna.str. 267— 271.

XVIII c b m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

je odbaci, i sama će postati nerealna, jer je ta pretpostavka još »faktički točna« za današnje tržišno društvo. No, ako je zadrži, ni'je više kadra da na njoj utemelji zadovoljavajuću teoriju političke dužnosti poijedinca, jer — kao što je poka­zano — teorija koja je bila djelotvorna do sredine 19. stoljeća više ne korespondira sa suvremenim realitetom. Stoga je. sma­tra Macpherson, potrebna ne samo promjena teorije i sistema vrijednosti, nego i promjena I i be ral no-demokratskog društva i njegovih političkih institucija.

Maophersonova analiza posjedničkog Individualizma tako konsekventno vodi postavljanju pitanja radikalne trans­formacije zapadnih društava- Tu, pak, i nastaju stvarne po­teškoće.

Macpherson, naime, smatra da nepromjenjivost libe­ralne demokracije ovisi o ekspanziji kapitalističke ekonomije koja »obećavajući« obilje prigušuje klasne konflikte. Očekivalo bi se da on iz tog stanovišta izvede zaključak da po njemu nužne temeljite promjene liberalno-demokratskih društava mo­gu izrasti samo iz kriznih procesa u funkcioniranju kapitalis­tičkog ekonomskog sistema koji bi pospješili razvoj klasne svijesti i time otvorili mogućnost za takve promjene. Suprotno tome, Macpherson tvrdi da se potrebne promjene liberalne demokracije mogu ostvariti samo promijenaama u svijesti ljudi, što će rezultirati odbacivanjem zapadne slike čovjeka kao ne­ograničenog potrošača.

Ta se nekonzistentnoSt u Macphersonovoj teoriji de­mokracije pokazuje još očitijom kada se prisjetimo njegovih razmišljanja o »narodnim demokracijama«. Suština je problema »narodnih demokracija«, po Maophersonu, u tame što je histo­rijska zbilja tih društava bila da su ljudi bili ponižavani i ugnjetavani od vlastitog nehumanog društva. Njegov je za­ključak: Da bi se izvršila moralna obnova ljudi, potrebno je promijeniti društvo, a to »zahtijeva političku moć«. S druge strane, kada analizira liberalne demokracije — premda u ana­lizi pokazuje da su one sve do dana današnjeg utemeljene na slobodi kao posjedovanju, na izrabljivačkoj, a ne na razvoj­noj moći, klasnim nejednakostima, da su onemogućavale ljude da slobodno i kreativno razvijaju svoje ljudske sposobnosti, da u njima vlada otuđenje u radu i životu i manipulacija že­ljama, da država nije izmijenila svoju klasnu prirodu, da je. jednom riječju, nužna moralna obnova ljudi ugnjetavanih od nehumanog društva — Maophenson ipak tvrdi da su liberalne

XIX sloven rovllć / aspekti demokracije u macphersonovoj političkoj teoriji

demokracije Zapada imale »posebno dobru sreću« što se, za razliku od narodnih demokracija, nisu morale suočiti s proble­mom moralne obnove ljudi poniženih od nehumanog društva. Dok tako opravdava revolucionarno osvajanje vlasti i upotrebu političke moći radi mijenjanja nehumanog društva kada su u pitanju narodne demokracije. Macpherson tu istu konzekvencu izbjegava kad su u pitanju liberalne demokracije Zapada.

Macpherson tako nije povukao logične konzekvencije iz svojih vlastitih pretpostavki i analiza. Zato, uza svu zanimljivost njegovih analiza, prijedlozi koji su na temelju njih »koncipira­ni« predstavljaju svojevrstan moralizam. Taj moralizam upo­zorava da se objašnjenje Macphersanovih nekonzistentnosti mora tražiti u tome što pretpostavke koje on eksplicitno formu­lira nisu jedine koje upotrebljava u analizi. Identificiranje tih »drugih« pretpostavki može predstavljati nužnu polaznu točku u kritici Macphersonove teorije demokracije.201

Macphersonova dijagnoza slabosti liberalne demokra­cije Zapada pokazuje oštroumna i zanimljivog mislioca. No. u pitanjima prijelaza u netržišno orijentiranu demokraciju Mac­pherson ne nudi zadovoljavajuće odgovore. Unatoč tome mi­slimo da naznačene slabosti u njegovu koncipiranju nove de­mokratske teorije ne treba da vode zanemarivanju njegovih analiza, nego, dapače, poticanju daljnjeg razmišljanja o šan­sama demokratskog socijalizma na Zapadu. Ako se Macpher- sonu prizna barem to da je u svojim analizama problem demo­kracije postavio na svjež i originalan način, njegovo će djelo dobiti zasluženo priznanje.

Slaven Ravlić 0

O20) Walter Euchner u uvodu n|emočkog pri|evoda Macphersonove kn|lgeDemocratic Theory (ob|avl|ene u izdon|u C. H. Beck. MOnchen, 1977) Iznio |e niz zanimljivih zapažan|a o odnosu Marxa I Macphersona. On tvrdi da. metodološki gledano. Macpherson Ima daleko više dodirnih točaka s Weberom negoli 8 Marxom.

I uvod

1. korijeni Ifberalno-demokratske teorije

+ Posljednjih godina mnogo se pisalo o tome kako je teško naći čvrstu teorijsku osnovu liberalno-demokratske dr­žave. Budući da ta teškoća još postoji, čini se da bi valjalo ispitati ne leži li ona možda toliko u kori|enima liberalne tra­dicije koliko i u kasnijem razvoju. S pravom možemo smatrati da su korijeni takvog ispitivanja u političkoj teoriji i praksi en­gleskog 17. stoljeća. Tada su se, za dugotrajnih borbi u par­lamentu, građanskog rata, niza republikanskih eksperimenata, restauracije monarhije i konačne konstitucionalne revolucije, razvila sva načela koja su kasnije postala osnovom liberalne demokracije, premda, u to vrijeme, ne sva jednako uspješno. Jasno je da je u suštini političke borbe i teorijskih opravdanja bila nova vjera u vrijednosti i prava pojedinca.

I kad se individualizam 17. stoljeća osuđivao stoga što je potkopao tradiciju kršćanskog prirodnog zakona, i kad mu se aplaudiralo stoga što je otvorio nove perspektive slobodi i progresu, njegova se značajnost ne dovodi u pitanje. Ne sumnja nitko u to da je individualizam bio značajna karakteristika či­tave kasnije liberalne tradicije. Individualizam kao temeljna teo­rijska pozicija počinje barem još od Hobbesa. lako njegove za­ključke jedva možemo nazvati liberalnima, njegovi postulati su bili u velikoj mjeri individualistički. Odbacujući tradicionalne koncepcije društva, prirode i prirodnog zakona, izveo je po­litička prava i obveze iz interesa i volje pojedinaca. Individuali­zam druge vrste: onaj koji naglašava jednaku moralnu vrijed­nost svakog ljudskog bića, bio je jasna osnova puritanskog političkog mišljenja. A individualizam ima ogromno, premda dvosmisleno, mjesto u Lockeovoj političkoj teoriji. Sve te teo­rije bile su usko povezane s borbom za liberalniju državu. Puritanske teorije, a među njima i Lookeova, bile su joj glavno opravdanje, čak i utilitaristička doktrina, za koju se činilo da je nadišla puritanske teorije u 18. i 19. stoljeću, u osnovi je samo nova formulacija individualističkih načela razrađenih u 17. sto­ljeću: Bentham je gradio na Hobbesu.

Ne može se očekivati da fundamentalna politička na­čela 17. stoljeća budu sasvim dostatna izmijenjenom i složeni­jem svijetu 20. stoljeća. Ali, može se očekivati da se na njima još može graditi, kad bi bila tako čvrsta kao što se čini da jesu, to jest, kad bi odgovarala, kao što se čini do odgovaraju.

2 c. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

potrebama, aspiracijama i sposobnostima modernog čovjeka. Ta se očekivanja nisu ispunila. Temelji su se raspukli i polju­ljali. Ako ne treba da se napuste, onda ih treba popraviti.

Koje će vrste biti fundamentalni popravak — to mora ovisiti o dijagnozi slabosti. Dijagnoza nije nedostajalo. Sve od napada Johna Stuarta Milla na Benthamov utilitarizam, koji je do tada postao utjelovljenje političkog individualizma, slabost liberalnog individualizma se, manje ili više, poistovećivala s Benthamovom usko sebičnom, usko racionalističkom verzijom liberalnog individualizma. Benthamovska pretpostavka da je čo­vjek kalkulator vlastitih interesa i da ga treba kao takvog tre­tirati te da je time o prirodi čovjeka kao političkog bića sve rečeno, smatra se iskrivljavanjem temeljnih liberalnih uvida ra­nije tradicije.

Po toj dijagnozi, bilo je potrebno vratiti osjećaj moralne vrijednosti pojedinca i ponovo ga kombinirati s osjećajem mo­ralne vrijednosti zajednice, što je u stanovitoj mjeri bilo pri­sutno i u puritanskoj i u Lockeovoj teoriji. Na taj način, mogli bismo se nadati vraćanju onome što se čini poželjnim vrijed­nostima individualizma, uz odbacivanje njegovih krajnosti. Svi brojni pokušaji da se to učini, nakon Milla, od idealizma T. H. Greena do mnogih vrsta modernog pluralizma, zapali su u tako ozbiljne poteškoće da bi valjalo preispitati dijagnozu.

Ova studija je pokušaj da se to učini. Ona ukazuje na to da problemi suvremene liberalno-demokratske teorije leže dublje nego što se mislilo, da |e prvotni individualizam 17. sto­ljeća sadržavao centralnu teškoću, koja je u njegovoj posjed­ničkoj kvaliteti. Njegova posjednička kvaliteta nađena je u kon­cepciji pojedinca kojem je suštinsko to da je vlasnik svoje osobe ili sposobnosti i koji za to društvu ne duguje ništa. Na pojedinca se nije gledalo ni kao na moralnu cjelinu, niti kao na dio veće društvene cjeline, nego kao na vlasnika sebe sa­moga. Odnos imanja, koji je za sve više ljudi postajao kritično značajan odnos određujući njihovu stvarnu slobodu i njihove stvarne izglede da ostvare svoje prave mogućnosti, pripisivao se prirodi pojedinca. Mislilo se da je pojedinac slobodan ono­liko koliko posjeduje svoju osobu i sposobnosti. Suština ljud­skosti je u slobodi od ovisnosti o volji drugih i sloboda je funk­cija vlasništva. Društvo ostaje mnoštvo jednakih, slobodnih po­jedinaca koji se odnose jedni spram drugih kao posjednici svo­jih sposobnosti i onoga što su postigli njihovim korištenjem.

3 uvod

Društvo se sastoji od odnosa razmjene između posjednika. Po­litičko društvo postaje sredstvo sračunato za zaštitu tog vlas­ništva i očuvanje uređenih odnosa razmjene.

Ne može se reći da su svi pojmovi 17. stoljeća — slo­bode, prava, dužnosti, pravde — potpuno izvedeni iz pojma vlasništva, ali se može pokazati da je on snažno utjecao na njihovo oblikovanje. Vidjet ćemo da posjedničke pretpostavke ne nalazimo samo u dvjema glavnim sistematskim teorijama političkih obveza (Hobbesovoj i Lockeovoj) nego i tamo gdje bi­smo mogli najmanje očekivati — u teorijama radikalnih levelera i nižem plemstvu sklonog Harringtona. Tvrdit ću da su upravo ove pretpostavke, koje suštinski odgovaraju stvarnim odnosi­ma u tržišnom društvu, u 17. stoljeću dale snagu liberalnoj teoriji, ali da su postale izvor njene slabosti u 19. stoljeću, kada je razvitak tržišnog društva uništio stanovite preduvjete za iz­vođenje liberalne teorije iz posjedničkih pretpostavki. Društvo se pak tako dobro prilagodilo tim pretpostavkama da ih ne možemo napustiti. One još nisu napuštene, a ne mogu ni biti dok prevladavaju tržišni odnosi. Kada budemo vidjeli kako su duboko one usađene u izvornoj teoriji, shvatit ćemo njihovu ustrajnost; kada budemo priznali njihovu ustrajnost, moći ćemo razmatrati koliko je ona uzrokom teškoćama liberalno-demo- kratske teorije našeg vremena.

2. problemi Interpretacije

0 Društvene pretpostavke čiju sam važnost za političku teoriju 17. stoljeća pokušao dokazati, nisu općenito jasno shva­ćene i zato im, vjerujem, nije pridana dovoljna važnost. Budući da se većina njih javlja u teorijama kao mješavina nesigurnih pretpostavki o činjenici i pretpostavki o pravu, one pokazuju tendenciju da izmiču pozornosti i filozofijskih i historijskih kri­tičara. A te društvene pretpostavke lako se mogu previdjeti ili potcijeniti jer ponekad nisu eksplicitne ili do kraja formulirane u samim teorijama. Iz toga proizlazi općeniti problem interpre­tacije.

Reći da je neki teoretičar propustio da potpuno jasno iznese neke od svojih pretpostavki, to, naravno, znači misliti da se koristio još nekim pretpostavkama uz one koje je ekspli- cite formulirao. To mišljenje se ne može sasvim pouzdano do­kazati. Ne može se dokazati samo tako da se pokaže kako su neke neiskazane pretpostavke logički nužne (kao što to

4 c. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

obično jesu) kako bi dovele do zaključaka teorije; trebalo bi ta­kođer pretpostaviti da je taj teoretičar bio strogo logički misli­lac. Ta pretpostavka, međutim, nije mudra. Dok politički teo­retičari zaista pokušavaju uvjeriti svoje čitaoce nekim razum­nim argumentom, zahtjevi političkog uvjeravanja i logike nisu uvijek jednaki. Osim toga, mislilac iz prošlog stoljeća možda nije imao iste pojmove o logici koje mi imamo.

Ali, iako se mogućnost da se teoretičar koristio i ne­kim drugim pretpostavkama osim onih koje je eksplicite for­mulirao ne može sigurno dokazati, ona je ipak prilično velika. Bilo bi iznenađujuće kad bi politički teoretičari baš uvijek jasno iskazivali sve svoje premise. Dva moguća razloga zbog kojih to ne čine prilično su očevidna.

Prvo, kad se pisac sa sigurnošću oslanja na to da njegovi čitaoci podrazumijevaju neke od njegovih pretpostavki, on ne smatra potrebnim da ih detaljno iznosi, a mi koji ne dijelimo te pretpostavke smatramo da je trebalo da ih izloži kako bi njegovo razlaganje bilo potpuno. Na primjer, u 17. sto­ljeću opća je pretpostavka bila da je radnička klasa zasebna klasa koja se jedva, ako i uopće, držala dijelom građanskog društva. Tu pretpostavku ne bismo smjeli pripisati teoretičaru 17. stoljeća samo na osnovu toga što bez nje ne može biti njegova zaključka. Jer moguće je naći neke druge pretpostavke iz kojih bi uslijedio njegov zaključak i da ta druga pretpostavka bude prilično nametnuta. Ali kada jedna pretpostavka bude pri­lično nametnuta. Ali kada jedna pretpostavka zadovoljava ova dva uvjeta: a) da je dovoljno opća da je pisac mogao biti si­guran da je čitaocima poznata i b) da popunjava prazninu u njegovu obrazlaganju, a ktomu je autor spomin|e ili koristi u nekom drugom kontekstu, mogućnost da je koristio tu pretpos­tavku a cijelom obrazlaganju suviše je veili'ka da bismo je mogli previdjeti. Više nas može zavarati ako je zanemarimo nego ako je prihvatimo. Zamijetit ćemo nekoliko slučajeva kada se pret­postavke koje su za neku teoriju vrlo bitne spominju samo ovlaš, kao da su jedva vrijedne spomena1’ ili su slučajno na­vedene u toku neke rasprave o nečem drugom.2’

Drugi je razlog teoretičareva propusta da jasno izloži neku pretpostavku činjenica da je on možda nije potpuno svje­stan. Bilo bi zaista čudno kad mislilac ponekad ne bi unio u svoje premise neke opće pretpostavke o prirodi čovjeka ili dru­štva. koje su formirane već time što živi u društvu u kojem živi. a da pri tom nije potpuno svjestan da to čini. Nitko ne formu­

5 uvod

lira sve što mu je na umu; malo ih je koji formuliraju sve što se kasnije pokaže relevantnim za njihove probleme. Ono što ostavljaju neizrečeno može ipak prožimati njihovo mišljenje. Mogućnost prisustva takvih implicitnih pretpostavki ne bi smjela previdjeti. Ne bi se smjele pripisivati samo na temelju toga što se čini da su logički nužne za autorovo izlaganje. Ali kad takve pretpostavke doista osmišljavaju raspravu (daju više smisla ne­go kad ih ne bi bilo) i ktomu su kao što sada možemo vidjeti, mogle proizići izravno iz misliočeva iskustva vlastitog društva, kada su, štoviše, učestalo implicirane u raznim njegovim ras­pravama3*, vjerojatnost da se koristio takvim pretpostavkama dovoljno nas ovlašćuje da ih prihvatimo.

Naravno, postoji stanoviti rizik kada u autorovu djelu podrazumijevamo pretpostavke koje on nije jasno izrekao. S kolikom god sigurnošću nagađali da je podrazumijevao neke pretpostavke, ili da ih se držao a toga nije bio svjestan, ne možemo biti sigurni da smo ih ispravno razumjeli. Ali manje je riskantno pokušati nego ih zaobilaziti iz principa. Prihvatimo li samo one pretpostavke koje zadovoljavaju upravo spomenu­to testiranje, možemo se barem nadati da ćemo izbjeći i suviše često nesvjesno pripisivanje vlastitih pretpostavki, neprimje­renih autoru iz prošlih stoljeća.

Osim dva već spomenuta, mogu postojati i drugi raz­lozi zbog kojih mislilac nije jasno izrekao sve pretpostavke kojima se koristi. Neke od njih namjerno je zatajio ili prikrio, zbog bojazni da ne uvrijedi čitaoce koje je želio pridobiti za svoje zaključke ili zbog straha od proganjanja. Baviti se politič­kom teorijom u 17. stoljeću bilo je opasno zanimanje. Čak i kad nije sam bio u opasnosti, oprezni teoretičar koji je dosegao intelektualnu poziciju koja je značila odlučni raskid s prihva­ćenom tradicijom, vjerojatno je mislio da je potrebna neka izlika da pridobije čitaoce. Takvim su objašnjenjima sve skloniji mlađi znanstvenici, naročito kad obrazlažu konfuznosti u Lockeovoj

O1) Npr. pretpostavka levelera da su sluge s pravom lskl|učenl iz pravaglasa (dal|e u tekstu str. 104) l Lockeova pretpostavka da |e rad mog 6luge mo|rod (u tekstu, str. 206 i dal|e).

2) Npr. Lockeova pretpostavka da |e siromašno radništvo nesposobno zaracionalnu obvezu (u tekstu str. 194).

3) Npr. Harringtonova pretpostavka do tržišni odnosi prevladava|u u n|egovudruštvu koje vodi niže plemstvo [gentry] (u tekstu, str. 150— 155) I Lockeove dvl|e protur|ečne koncepcije društva (u tekstu str. 209).

6 c. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

teoriji.4’ Mogućnost, a u Lockeovu slučaju vjerojatnost, da su u stanovitoj mjeri pretpostavke zatajivane, ne može se zanemariti. Ali meni se čini, čak i u Lockeovu slučaju, da hipoteza o zataji­vanju ne može objasniti sve što bi trebalo da objasni, da je to nedostatna alternativa hipotezi da su neke društvene pretpostavke ostale nedovoljno izražene ili implicitne, zbog jed­nog od razloga koje sam naveo.

Na kraju, može se dati općenita napomena o pitanju logičke konzistentnosti u političkim teorijama. Moja je pola- zišna točka u svakoj od studija koje slijede neka stvarna ili pretpostavljena nedosljednost u teorijskoj strukturi. Sma­trao sam plodnom hipotezu da je svaki od mislilaca imao nam­jeru biti dosljedan, ili što dolazi na isto, biti dosljedan u grani­cama svoje vizije. Ali, valja napomenuti da je ovo daleko od hipoteze da je svaka od tih teorija dosljedna, kada je pravilno shvatimo. Ponekad, doista, konačni je rezultat pokazao da ono što se čini kao nedosljednost zapravo nije nedosljednost kad uzmemo u obzir neku implicitnu ili nedovoljno izrečenu pret­postavku koju su do tada previđali ili joj nisu pridavali dovoljno važnosti. Ali ishod je češće pokazao da je teorija u nekim vi­dovima sasvim nekonzistentna: čak (ili osobito tada) kada je njezinim implicitnim premisama pridana puna važnost. Ono što analiza tada postiže nije razrješenje logičkih nedosljedno­sti, već objašnjenje kako ih teoretičar nije bio svjestan.

Pitanje dosljednosti je u svakom slučaju sekundarno. Hipoteza o namjeravanoj dosljednosti nije ništa više od ko­risnog pristupa. Kada se u istoj rečenici zauzimaju proturječna stajališta (na primjer, u jednoj izjavi levelera stoji da budući da sve osobe imaju jednako pravo glasa na izborima, stoga pravo glasa treba dati svim ljudima osim slugama i prosjaci­ma,5’ uzimamo si pravo da pitamo može li bilo koja pretpostavka koju je pisac imao na umu objasniti takve izjave i ne bi bilo pametno ne potražiti dokaze da postoje takve pretpostavke. Hipoteza da je mislilac bio dosljedan u granicama svoje vizije nije toliko korisna kao način razrješenja nedosljednosti koliko kao putokaz smjera i granica njegove vizije, koju je tada moguće odrediti pomoću drugog materijala.

O4) Npr. Leo Strauss. N a tu ra l R igh t an d H is to ry (Chicago, 1953). str. 206—— 11, 246— 7; R. L. Cox, Locke on W ar an d Peace (Oxford. 1960). o čemu se ras­pravila dal|e u tekstu, na str. 169. bllfeška 9; bll|eška R. str. 267.

5) John Harris, The G rand D eslgne, citirano dalje u tekstu, str. 106.

II hobbes: politička obveza tržišta

1. filozofija I politička teorija

t Hobbesa se općenito s pravom smatra najtežim en­gleskim političkim teoretičarem; teškim ne zato što ga je teško razumjeti, nego zato što je njegova doktrina otprve tako jasna, obuhvatna i tako nedopadljiva. Njegovi postulati o prirodi čov­jeka nisu laskavi, njegovi su politički zaključci neliberalni, a njegova logika, čini se, odriče nam bilo kakav izlaz. Ali koliko god ta teorija bila jasna u usporedbi s većinom ostalih teorija, njezina neuobičajena širina i dubina ostavljaju je otvorenom za raznovrsne kritike, često su je napadali s teološkog, filo­zofijskog i pragmatičko-političkog stanovišta. Ipak, preživjela je i to, zasjavši još većim sjajem- Ostavši jakom i trajno fas­cinantnom i nakon izravnih napada, bila je interpretirana i re- interpretirana, a u naše je vrijeme čak i u cijelosti rekonstru­irana.

Moglo bi se učiniti da se više ništa vrijedno ne može reći. Ipak, ni najprihvaćenije i najutjecajnije interpretacije ne zadovoljavaju sve zahtjeve. Većina njih nastavila je razbivši ono što je Hobbes prikazao kao monolitnu strukturu. Ponekad se to činilo da bi se diskreditirala cijela teorija, ali češće da bi se njezin supstancijalni dio spasio od onoga što je smatrano fa­talnim slabostima ostalih dijelova. Ali, ma koliko puta je to činjeno s Hobbesovom teorijom, rezultati su bili neuvjerljivi, i pitanje je da li je to unaprijedilo razumijevanje njegove teorije.

Prvi klin zabijen je između Hobbesova filozofijskog ma­terijalizma i njegove političke teorije. Neki od najpoznatijih proučavatelja Hobbesa smatraju da njegova politička teorija ne proizlazi iz njegova materijalizma ili da je na nju znatno utjecala njegova koncepcija znanosti; to stanovište doseglo je kulminaciju u utjecajnoj studiji koju je 1936. godine objavio Strauss.1’ Međutim, takva interpretacija uopće nije zahtijevala ekstenzivniju reviziju Hobbesove političke teorije. Jer, premda je Hobbes govorio o mogućnosti dedukcije svojih psiholoških principa (odakle proizlazi i njegova politička teorija) iz geometrij­skih i fizičkih prvih principa materije i kretanja2’, on u stvari nije

O1) G. C. Robertson. Hobbee (1886); John Laird, Hobbes (1934); Leo Strauss. The P o litica l Philosophy o l Hobbes. Its Basis and Genesis (Oxford, 1036).

2) Elements o l Philosophy (English Works, ur. Molesworth. I. 74).

8 c. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

ni pokušao izvesti takvu dedukciju. Istakao je da psihološki prin­cipi iz kojih se može deducirati politička znanost ne moraju i sami biti deducirani iz zakona kretanja materije, nego da se do njih može doći izravno samo promatranjem, i tom se me­todom koristio.3’ Odatle proizlazi da, ako i ostavimo postrani Hobbesov materijalizam, time ne potkopavamo nužno njegovu političku teoriju, pemda ću tvrditi4’ da politička teorija zahtijeva materijalizam zbog drugog razloga.

Nedavno je zabijen i novi klin — ovaj put između Hob- besovih psiholoških principa i njegove političke teorije — i to je imalo mnogo dalekosežniju posljedicu, zahtijevajući zapravo rekonstrukciju političke teorije. To novo gleditše iznio je 1938. godine5’ A. E. Taylor. Dokazivao je da Hobbesova teorija poli­tičke obveze nije imala logički nužnu vezu s njegovim tvrdnja­ma o psihološkoj prirodi čovjeka. To je gledište bilo vrlo široko prihvaćeno. Otkad je objavljeno, istaknuti proučavatelji Hob- besa pokušavali su iz Hobbesovih spisa konstruirati teoriju koju bi mogli smatrati logički koherentnom i koja bi odgovarala ono­me što je Hobbes uistinu mislio. Da bi to postigli, morali su ostaviti postrani Hobbesove tvrdnje da je izvodio političku teo­riju iz svojih pretpostavki o ljudskoj prirodi6’, i pronaći u njega neku drugu osnovu za teoriju političke obveze.

Nakon razoružavajuće primjedbe da bismo smjeli oče­kivati da Hobbesovo moralno mišljenje, koje je strano pojmo­vima bilo kojeg pisca 17. stoljeća, bude koherentno, te da tu koherentnost ne bismo smjeli pokušavati stvoriti izlučivanjem neke konzistentne doktrine iz njegovih spisa, kao jedan od tak­vih pogrešnih pokušaja Oakeshott odbacuje teoriju političke obveze u smislu vlastitog interesa, te nudi interpretaciju koja će dati »onoliko koherentno gledište koliko je konzistentno sa svime što je Hobbes doista napisao«.7’ A to je da je Hobbesova politička obveza mješavina fizičke obveze (pokoravanje supe­riornoj sili suverena), racionalne obveze koja sprečava čovjeka da želi neki način za koji može racionalno spoznati da bi mu njegove posljedice mogle biti štetne (što se bazira na vlastitom interesu), i moralne obveze koja se stvara voljnim činom opu- nomoćenja suverena i sastoji se u poslušnosti zapovijedima o- punomoćenog suverena (što se ne bazira na vlastitom intere­su).8’

Taj stupanj koherentnosti nije zadovoljio ostale znan­stvenike. Warrender, koji također misli da Hobbesova teorija po­litičke obveze nije dovoljno bazirana na vlastitom interesu poje­

9 hobbes: po litička obveza trž išta

dinca, odbacuje Oakeshottove prijekore i konstruira iz Hobbesa vrlo koherentnu teoriju obveze u kojoj je politička obveza mo­ralna obveza i nije izvedena iz postulata o ljudskoj prirodi, nego iz volje ili zapovijedi božje, ili iz suštine prirodnog zakona koji ima vlastit autoritet.9’ Ostali kritičari nisu bili zadovoljni tom konstrukcijom; već njeno savršenstvo I temeljitost u razvijanju implikacija Taylorove teze doveli su do toga da je cijela teza dovedena u pitanje.10'

Odbacimo li, međutim, Taylorovu tezu i vratimo se tra­dicionalnom gledištu da je svoju teoriju političke obveze Hobbes izveo iz postulata o ljudskoj prirodi, za koju je smatrao da je sama po sebi jasna svakom pažljivom promatraču, ponovo se suočavamo sa starim teškoćama koje je Taylorova teza uspjela zaobići ili riješiti. Osobito su zamjetljive dvije teškoće.

Prvo, Hobbesova teorija ljudske prirode činila se tako neprihvatljivom, barem kao univerzalna teorija kakvom ju je Hobbes smatrao, da se činilo da politička teorija, ako se ne mo­že od nje odvojiti, nije vrijedna ozbiljnog razmatranja; ipak, po­litička teorija i dalje proganja Hobbesove kritičare kao teorija vrijedna ozbiljnog razmatranja. Hobbesovu teoriju o ljudskoj pri­rodi zaista je teško prihvatiti u cijelosti. Bez obzira na to što ona lako može izazvati jako emotivno odbijanje i tako smjesta biti odbačena, može se odbaciti i na raznim razumskim osno­vama. Može se smatrati da je njen mehanički materijalizam neo­drživ. Možemo je odbaciti i empirijski: ako je teorija o ljudskoj prirodi bila valjana, tada su (pretpostavimo li da je Hobbesova

03) Ib id .. str. 73. 74; usporedi Leviathan. Uvod.

4) Vidi dal|e u tekstu, str. 65— 66.

5) A. E. Taylor. The E thical Doctrine ot Hobbes. »Philosophy«. XIII (1B38)

3) Rudiments. Ep. Ded.. str. 5 I Uvod. str. 11. 13; Elements o f Lav/. Ep.Ded.. str. VII I poglavl|e 1. odio 1; Leviathan. Sažetak I Zakl|učak. str. 554. Zadetal|e o ta tri d|ela I korištenim lzdan|lma vidi bll|ešku A. str. 259.

7) M. Oakeshott. Uvod n|egovo Izdanja Levlathana. (Oxford. 1947). str.LVIIl.

8) Op. c lt.. Str. LIX— LXI.

9) Howard Warrender. The P o lit ica l Philosophy o l Hobbes (Oxford. 1957),1 P o litica l Studies. VIII 1 (Feb. 1960), 48—57. Usporedi s bll|eškom D. str. 260.

10) Naročito djelom Stuarta M. Browna. Jr.. Hobbes: The Taylor Thesis.• Philosophical Review«. LXVIII 3 (July 1959).

10 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

dedukcija dobra, kao što takvi kritičari općenito slobodno pret­postavljaju) njegovi politički zaključci morali biti prihvatljivi lju­dima za koje je i o kojima je pisao. Međutim, oni zapravo nikad nisu bili prihvaćeni, vjerojatno zato što se Hobbesova teorija o ljudskoj prirodi smatra neodrživom (zbog ovog ili onog razlo­ga). Međutim, njegova smjelost kao mislioca izaziva divljenje, a za njegove zaključke se s nelagodom osjeća da imaju priličnu snagu, te se traži neka druga osnova za njegove zaključke o po­litičkoj obvezi. Ali ne bi trebalo da nas divlejnje prema Hobbesu kao misliocu odvede tako daleko.

Pokazat ću da možemo riješiti tu teškoću ne odlazeći u krajnost — ne odbacujući Hobbesovu teoriju o ljudskoj pri­rodi ili negirajući njezino suštinsko mjesto u njegovu deduk- tivnom sistemu. Kada njegovu teoriju ljudske prirode shvatimo kao odraz njegova shvaćanja ponašanja ljudi u specifičnoj vrsti društva, postat će nam jasno zašto je Hobbes mislio da će nje­gove postavke o ljudskoj prirodi, kad ih on iznese »sređeno i ja­sno« biti same po sebi razumljive svim njegovim suvremenim poštenim promatračima. Također možemo vidjeti da se njegove tvrdnje, premda nisu univerzalno valjane, više približavaju va­ljanosti i u njegovo i u naše doba nego što to priznaju oni koji uvijek moraju imati sve ili ništa i koji stoga odbacuju sve što se ne može dokazati kao univerzalno valjano. Također nije teško pokazati zašto njegove tvrdnje, usprkos njihovoj točnosti i ade- kvatnosti, nisu bile prihvatljive njegovim suvremenicima.11’ Uk­ratko, kada Hobbesove univerzalne zahtjeve reduciramo na hi­storijsku mjeru, tada nema potrebe da razdvajamo njegovu te­oriju ljudske prirode od njegove političke teorije da bismo spa­sili tu drugu i smatra se da obje teorije imaju specifičnu hi­storijsku valjanost i da su konzistentne jedna spram druge.

Druga teškoća u vezi s tradicionalnim gledištem jest to što ono prikazuje kako je Hobbes počinio ono što se sada na­ziva teškom logičkom pogreškom, naime, da je pokušao deduci­rati moralnu obvezu iz empirijskih postulata činjenice. Srž nje­gove teorije o ljudskoj prirodi bez sumnje je niz postulata pret­postavljene činjenice. A politička teorija je, dakako, prezenti­rana kao moralna obveza. Ako je trebalo da politička teorija bude stroga dedukcija iz teorije ljudske prirode, Hobbes je op­tužen zato što je zaključivao o onome što bi trebalo biti iz onoga što jest; optužen zato što se sada smatra da je logički neis­pravno izvoditi trebalo bi iz jest. Da bismo Hobbesa spasili iz te pozicije, činilo se da treba odvojiti njegovu teoriju obveze od njegove teorije ljudske prirode i naći neku drugu osnovu za

1 1 hobbes: po litička obveza tržišta

teoriju obveze, ili negirati da je ona (kao što je mislio Hobbes) prije moralna negoli samo razborita teorija obveze.

Ali ovdje, jednako kao i kod prve teškoće, historijsko gledanje na Hobbesovu misao može nam pokazati da nije po­trebno ići u takve krajnosti. Zašto bismo Hobbesu nametali post- hobbesovske logičke kriterije? To ipak moramo učiniti želimo li se uvjeriti do koje je mjere njegova politička teorija logički is­pravna i može li se na njoj i danas prikladno graditi. Ali i samo pravilo da se obveza ne može izvesti iz činjenice historijski je sporno. Pokazat ću12) da, kada se Hobbesovim historijski uvje­tovanim premisama da adekvatno priznanje, ima razloga da mi­slimo da je Hobbes »probio« nekoliko slojeva filozofske kon­fuznosti i pogodio odnos između činjenice i obveze koji ima jednako dobar, ili još i bolji, logički temelj nego moderno pra­vilo. Dokazivat ću da mu je prodorna vizija vlastitog društva omogućila da učini filozofski skok koji, zbog zahtjeva koje je društvo tada imalo spram političke filozofije, nije uči­njen i koji je ubrzo zaboravljen. Ovdje, bez anticipiranja argu­menata, samo treba reći da u svjetlu teškoća za koje smo vi­djeli da su povezane s naturanjem post-hobbesovskih logičkih zahtjeva Hobbesu, postoji prima facie slučaj da se obratimo društvenim i historijskim razmatranjima kad se suočavamo s problemima Hobbesove logičke konzistencije ili adekvatnosti.

Možda će nam netko reći da su logička i historijska is­traživanja autonomna i da nikakva historijska interpretacija, ma koliko bila prihvatljiva, ne može utjecati na pitanje teorijske konzistencije i logičke adekvatnosti. Sasvim je točno da se ne može očekivati da će neka historijska evidencija ili nagađanje o autorovim motivima ili idiosinkrazijama pridonijeti prosudbi lo­gičke adekvatnosti njegova sistema; premda nas čak i ta vrsta historijskog istraživanja, koja skreće pažnju na svrhu i publiku za koju je pisao, može sačuvati od toga da u njegovu radu tra­žimo odgovore koje on sam nije tražio. Međutim, historijska in­terpretacija koju imam na umu nije zaokupljena motivima. Ona historijski razmatra vjerojatni sadržaj neizrečenih ili nejasnih pretpostavki koje su sadržane ili nužno implicirane u samoj te­oriji. Ne vidim razloga da to razmatranje ograđujem od filozo­fijskog ispitivanja. Posljednjih godina je zaista sve oštrijom po-

O11) Vidi dal|e, od|el|ak 5b.

12) Dal|e, od|el|ak 4e I 5a.

1 2 c. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

stajala podjela rada između filozofa i političkih teoretičara, na­ročito otkako su se filozofi posvetili lingvističkoj analizi. To je išlo dotle da je, kad je posrijedi Hobbes, najsposobniji autor morao ozbiljno predložiti da su historijska razmatranja o utvr­đivanju Hobbesova značenja — »problem kako je nastala Hob­besova teorija ili kako je treba objašnjavati« odvojena od »pri­marnog pitanja što njegova teorija jest«.13’ Ali. nazvati to pri­marnim pitanjem, znači postaviti pitanje. Jednako je tako mo­guće da se ne može utvrditi što teorija jest, bez historijskih i logičkih nagađanja o Hobbesovim nejasnim ili neizrečenim pret­postavkama. U svakom slučaju, čini se da je vrijedno ispitati može li jedno izravno logičko i historijsko ispitivanje baciti dru­gačiju svjetlost na Hobbesovu teoriju i iznijeti njene suštinske dijelove koji su ostali u sjeni prevladavajućih logičkih analiza.

U ispitivanju koje slijedi počet ću s pretpostavkom da je Hobbes pokušavao učiniti ono što kaže da je činio — iz­vesti političku obvezu iz pretpostavljenih ili promatranjem usta­novljenih činjenica o ljudskoj prirodi. Umjesto da njegovu teo­riju odmah ispitam post-hobbesovskim testom logičke konzis- tentnosti njegovih trebalo bi i jest, i da zatim iz njegovih spisa pokušam konstruirati teoriju koja će zadovoljiti testove, ili um­jesto da ga ispričam time što se nijedan mislilac 17. stoljeća ne bi smio podvrći takvim testovima i da se zatim koliko god je to moguće založim za njega kao mislioca hendikepiranog fi­lozofijskim nedostacima njegova doba, privremeno ostavljam po strani pitanje tih testova i prelazim izravno na društveni sadr­žaj nekih njegovih pretpostavki.

U drugom odjeljku pokazujem da izvođenje nužnog po­našanja ljudi jednih prema drugima, iz čovjekove fiziološke pri­rode. iz čega slijedi potreba za suverenom, nije jednostavna de­dukcija fizioloških postulata, kako se to često smatra, nego da odgovara samo stanovitu modelu društva. Vjerujem da se Hob- besovo razmatranje čovjeka od fiziološkog do društvenog kre­tanja vidi nejasnije nego što bi se moglo vidjeti jer se obično smatra da ono kulminira u hipotetičkom prirodnom stanju, koje ni samo nije jasno shvaćeno. Zbog toga ću se u nastavku po­kušati usredotočiti na razmatranje prirodnog stanja, prvo tako što ću pokazati da se radi o društvenom a ne prirodnom čovje­ku; a zatim ću pokazati da to ni u kojem slučaju nije vrhu­nac izvođenja ponašanja ljudi jednih spram drugih iz fizio­logije, nego da je Hobbes, prije nego što je upotrijebio hipotezu o prirodnom stanju, razvio teoriju nužnih odnosa u društvu (ko­ja je poslije, u varijacijama, ponovljena u hipotezi o prirodnom

13 hobbes: po litička obveza tržišta

stanju). Zatim pokazujem da njegova teorija nužnih odnosa u društvu zahtijeva pretpostavku stanovite vrsti društva. Pitanje kad je već u svom izvođenju socijalnog kretanja čovjeka iz fizio­loškog uključio nužne socijalne pretpostavke manje je važno od pitanja kojoj vrsti društva odgovara socijalno kretanje do kojeg on stiže? Međutim, oba su pitanja vrijedna razmatranja. Prvo pitanje dopušta više od jednog odgovora, ovisno o tome kako tko tumači neke od možda nekonzistentnih tvrdnji o tome što je urođeno a što stečeno u ljudskoj prirodi. Ta je teškoća opa- žena i dani su razlozi zbog kojih se jedno tumačenje pretpo­stavlja drugome. Pokazano je da drugo pitanje dopušta samo jedan odgovor bilo kojem tumačenju odlomaka relevantnih za prvo pitanje.

Pokazavši tako da Hobbesova teorija društvenog kre­tanja zahtijeva pretpostavku određene vrsti društva, u trećem odjeljku, da bih preciznije pokazao kakva se vrsta društva zah­tijeva, ispitujem neke modele društva. Dokazujem da je Hobbes više ili manje svjesno konstruirao takav model i da je taj mo­del doista u velikoj mjeri odgovarao engleskom društvu 17. sto­ljeća. Shvaćanje Hobbesovih društvenih pretpostavki i konzek- ventne cjelovitosti njegove dedukcije o ljudskoj potrebi za suve­renom, samo po sebi ne otklanja pitanje da li je politička ob­veza, čiju je nužnost Hobbes tako pokazao, prava moralna ob­veza ili samo korisna i razborita obveza, ali ono svakako to pitanje sagledava iz drugačije perspektive.

Zatim, u četvrtom odjeljku, govorim da se u smislu Hobbesovih pretpostavki njegovu izvođenju obaveze iz činje­nice mora priznati logička valjanost i iznenađujuća neobičnost. Raspravlja se o tome da je zbog pretpostavki o prirodi društva (koje je vidio kao niz konkurentskih odnosa između prirodno odvojenih i nezavisno samo-pokretnih pojedinaca, bez prirodnog reda subordinacije) mogao izvesti moralnu obvezu iz pretpostav­ljenih činjenica ne unoseći hijerarhijske moralne vrednote ili te- leoloska načela; da je njegov materijalizam bio integralni dio te dedukcije, i da dedukcija obveze izravno iz pretpostavljenih či­njenica o prirodi čovjeka i o nužnim odnosima među ljudima ni­je nelogična u principu, nego da zahtijeva uvjete koji prije Hobbesa nisu bili jasno ispunjeni.

U petom odjeljku, na temelju ponovnog razmatranja Hobbesove originalnosti i razloga zbog kojih je njegova dok-

O13) Warrender, op. c/t., str. V III— IX.

14 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

trina bila tako općenito neprihvatljiva, zaključujem da je nje­gova zabluda mnogo manja nego što se mislilo i da njegova teorija ima mnogo veću važnost za moderno društvo nego što se to obično priznaje.

2. ljudska priroda I prirodno stanje

a) apstrahiranje od društva

0 Oni koji tradicionalno pristupaju Hobbesu, često kažu ili podrazumijevaju da su njegove psihološke tvrdnje o čovjeku kao takvom, čovjeku potpuno apstrahiranom od društva i da te tvrdnje sadrže sve što je potrebno za zaključak o nužnosti postojanja suverene države. Ali postoji pretjerano pojednostavlje­nje tog gledišta. Ako pod njegovim psihološkim tvrdnjama pod­razumijevamo tvrdnje o osjetilima, mašti, pamćenju, razumu, željama i odbojnosti kojima Hobbes opisuje ljudsko biće kao sistem samopokretne, samovođene materije u kretanju (tj. tvrd­nje kojima Hobbes počinje raspravu u Leviathanu, i za koje se može reći da su o čovjeku kao takvom, potpuno apstrahiranom od društva), tada Hobbesove psihološke tvrdnje ne sadrže sve što je potrebno za zaključivanje o potrebi suverene države. Ako pak s druge strane, u psihološke tvrdnje uključimo i Hobbeso­ve izjave o nužnom ponašanju ljudi jednih prema drugima u bilo kojem društvu (naime, da svi ljudi žele što više moći nad drugim ljudima), ili njegove slične izjave o njihovu ponašanju u hipotetičnom odsustvu bilo kojeg društva (tj. u prirodnom sta­nju), tada psihološke tvrdnje doista sadrže sve što je potrebno za deduktivan zaključak o nužnosti suverena, ali to nisu tvrd­nje o »ljudskoj životinji« kao takvoj; trebalo je pridodati i neke pretpostavke o ljudskom ponašanju u civiliziranom društvu. Mo­že ići od sveopće borbe za moć ili od prirodnog stanja do nuž­nosti postojanja suverena bez daljih pretpostavki, ali se ne mo­že poći od čovjeka kao mehaničkog sistema do sveopće borbe za moć, ili do prirodnog stanja, bez daljnjih pretpostavki. A dalj­nje pretpostavke su, tvrdit ću, održive jedino kad su posrijedi odnosi koji prevladavaju među ljudima u određenoj vrsti dru­štva, iako ih je Hobbes držao univerzalno valjanima. Takvo gle­

15 hobbes: po litičko obveza tržišta

danje na Hobbesa nije uobičajeno i stoga zahtijeva daljnje ob­jašnjenje.

Razvijat ću ga u dva pravca. Najprije ću pokazati (u odjeljku 2, b) da se Hobbesovo prirodno stanje ili »prirodni uv­jeti čovječanstva« ne odnose na »prirodnog« čovjeka nasuprot civiliziranome, već na ljude čije su želje specifično civilizirane; da je prirodno stanje hipotetički uvjet u kojem su ljudi takvi ka­kvi su sada, čija je priroda formirana življenjem u civiliziranom društvu i da bi se oni nužno sukobili kad ne bi bilo opće moći koja ih sve uspijeva držati u strahu. Dokazi za to mogu se naći u Hobbesovu opisu prirodnog stanja.

Drugo, ispitat ću (u odjeljku 2, c) lanac dedukcije od početka i pokazati da psihološka analiza koja počinje (ili se čini da počinje) kao analiza prirode čovjeka potpuno apstrahi­ranog od društva, uskoro postaje analiza čovjeka u utvrđenim društvenim odnosima; da treba stvoriti stanovite pretpostavke o društvu da bismo utvrdili da svi ljudi u društvu traže što vi­še moći nad drugima (a čak i da utvrdimo ponašanje ljudi u hipotetičkom prirodnom stanju), i da se odatle utvrdi nužnost za suverenom; i, u trećem odjeljku, da su nužne pretpostavke o društvu valjane jedino za specifičnu vrst društva.

b) prirodno stanje

U sve tri Hobbesove konstrukcije njegove političke teorije14’ korak koji neposredno prethodi demonstriranju potrebe za su­verenom koji može držati u strahu svaki individuum jest prirod­no stanje ili prirodni uvjeti čovječanstva. Prirodno stanje ozna­čuje način na koji bi se ljudi, takvi kakvi jesu, nužno ponašali kad ne bi bilo autoriteta koji nameću zakon ili ugovor. Budući da su ljudi prirodno pohlepni i promišljeni (što je u Elemen­tima i Leviathanu izloženo u početnim poglavljima, a što se u Rudimentima izlaže u kratkoj analizi ljudskog ponašanja u suvre­menom društvu), oni bi se nužno ponašali na taj način kad bi se prisila zakona i prisila ugovora potpuno odstranile. To bi po­našanje neminovno bilo neprestana borba svakog čovjeka sa svakim čovjekom, borba za moć nad drugima. Hobbesova po- enta je, naravno, u tome da pokaže da bi to stanje nužno osu­jetilo svaku ljudsku želju za »udobnim životom« i za izbjegava-

O14) Vidi bilješku A. etr. 259.

1 6 c b m acpherson / politička teorlfa posjedničkog Individualizma

njem nasilne smrti, i da bi stoga trebalo da svaki razumni čovjek učini sve što se može da se čuva toga stanja, a sačuvat će se samo ako svi ljudi priznaju apsolutnu suverenu moć.

Hobbesovo prirodno stanje, ikao što se to općenito shvaća, logička je, a ne historijska hipoteza. To je »zaključak izveden iz strasti«; on opisuje »kakav bi bio način života kad ne bi bilo opće moći da je se plaši«.15’ Hobbes nije tvrdio da je postojeća nesavršena suverena država nastala sporazumno među ljudima koji su prije bili u stvarno prirodnom stanju. Da­pače, vjerovao je da prirodno stanje nije nikad općenito prevla­davalo u cijelome svijetu (iako je mislio da nešto blisko tome postoji među »divljim ljudima u mnogim mjestima Amerike«)16’ i bilo mu je jasno da većina postojećih suverenih država nije nastala ugovorom, nego osvajanjem (»rijetko gdje na svijetu postoji vlast čiji se začeci mogu po savjesti opravdati«)17’. Nije tvrdio ni to da se savršena ili potpuno suverena država može uspostaviti samo sporazumom među ljudima koji su bili u stvar­nom prirodnom stanju. On to nije mogao tvrditi jer je svrha njegova pisanja bila da nagovori ljude koji su tada živjeli u nesavršenim suverenim državama (to jest, po definiciji, ne u prirodnom stanju) da priznaju potpunu obvezu vladaru i da se tako dovedu u savršenu suverenu državu. Ono što je mogao tvrditi, i što je tvrdio, bilo je slijedeće: da bi ljudi mogli imati potpuno suverenu državu, moraju se ponašati kao da su spo­razumno izašli iz prirodno stanja.

Potrebna suverena moć može nastati na jedan od ova dva načina: da jedan čovjek ili skupina ljudi osvoji i pokori sta­novnike (suverenitet stečen preuzimanjem), ili da se ljudi spora­zume međusobnim ugovorom da prenesu sve svoje prirodne mo­ći na nekog čovjeka ili grupu ljudi (suverenitet putem instituci­je).10’ Nije bitno na koji je način suverenitet uspostavljen ako su ga priznali svi građani. Bilo je dovoljno da priznaju faktičnog vla­dara ili vladajuće tijelo i potpuno mu se pokore kao što bi mu, lo­gično, bili pokorni da su dobrovoljno na suverena prenijeli prirod­na prava koja bi imali u hipotetičnom prirodnom stanju. Drugim riječima, potrebno je samo da se vladaju kao da su svoja pri­rodna prava prenijeli na suverena kojeg su mogli uspostaviti međusobnom pogodbom da su živjeli u prirodnom stanju.

Kada Hobbes zaključuje o nužnim pravima suverena i obvezama podanika, smatra da je prikladno govoriti o pogodbi kao o dogovoru koji je zapravo bio ili koji će biti učinjen u od­ređenom trenutku. Time izbjegava da svoje tvrdnje nepres­

17 hobbes: po litička obveza tržišta

tano izražava kondicionalom. Umjesto da neprekidno govori »da su ljudi načinili takvu pogodbu, iz toga bi slijedilo da ...«, on je u stanju u cijelom 18. poglavlju Leviathana govoriti: »zato jer su se dogovorili, slijedi da ...«. Ipak, prije nego što to čini, oprezan je i kaže da u stvari nije potrebno načiniti takav do­govor da bi se uspostavila potrebna suverena moć. Suveren koji je to postao putem preuzimanja ima ista prava (a njegovi po­danici iste obaveze) kao i suveren putem institucije.

Hobbesovo prirodno stanje je, dakle, logička hipoteza. Općenito se smatra činjenicom da je prirodno stanje logička a ne historijska hipoteza, i ona bi ovdje jedva zahtijevala pozor­nost da ponekad, očito, nije dovodila do pogrešnog zaključka, čini se da se često sa sigurnošću pretpostavlja da prirodno sta­nje, budući da nije historijska hipoteza, mora biti logička hipo­teza do koje se došlo zanemarujući potpuno karakteristike ko- ,e je čovjek historijski stekao. Ako nije riječ o prvobitnom čov­jeku, mora da je bio posrijedi prirodni čovjek nasuprot civilizi­ranome. Ali, to ne proizlazi iz toga. Za Hobbesa je prirodno sta­nje logički primaran uvjet uspostavljanja savršenoga (tj. potpu­no suverenog) građanskog društva; iz prirodnog stanja zaklju­čio je da ljudi treba da priznaju savršeno suverenu državu um­jesto nesavršeno suverenih država koje su tada imali. Stoga je mogao nastaviti na temelju svog shvaćanja historijski steče­ne ljudske prirode u postojećim građanskim društvima da bi dobio svoje zaključke o prirodnom stanju. Njegovo »zaključi­vanje izvedeno iz strasti« moglo se izvesti iz strasti postojećih ljudi, strasti nastalih civliziranim življenjem. Njegovi zaključci su tako nastali. Za njega je prirodno stanje ponašanje koje bi današnji ljudi, ljudi koji žive u civiliziranim društvima i imaju že­lje civiliziranih ljudi, ostvarili kad bi se odstranile sve zakonske i ugovorene prisile (tj. čak i sadašnje nesavršene prinude). Da bi dobio prirodno stanje, Hobbes je odbacio zakon ali ne i dru­štveno stečeno ponašanje i želje ljudi.

Mislim da je razlog zbog kojeg se to tako često predvi­đa u tome što |e Hobbesov model društva, koji je razvio prije ne-

O15) Leviathan. poglavl|e 13, str. 07. (Vidi I naš prl|evod: Tomas Hobz. Levi-latan i l i m aterila . ob lik I v last države crkvene i građanske. Kultura. Beograd 1961).

16) I bid.

17) Leviathan. Sažetak I Zaključak, etr. 551.

18) Leviathan, poglavlje 1. str. 132.

1 8 c . b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

go što je uveo hipotetičko prirodno stanje, i sam gotovo isto tako fragmentaran kao i prirodno stanje. Njegov model društva sadržavao je sličnu konkurentsku borbu svakog čovjeka zc moć nad ostalima, iako u okvirima zakona i reda. Ponašanje ljudi u Hobbesovu modelu društva191 jest, da tako kažem, tako antiso- cijalno da, kada se prenese u hipotetičko prirodno stanje, lako se može pogrešno shvatiti da se radi o iskazu o ponašanju ne­društvenih ljudi. Ali to je iskaz o ponašanju društvenih, civili­ziranih ljudi. Da je tako. može se vidjeti na više načina.

Najočitija indikacija, premda sama po sebi ne i presud­na, jest to da Hobbes nudi kao potvrdu »prirodne« tendencije čovjeka činjenicu da ljudi nasilno prisvajaju i uništavaju jedan drugoga, ponašanje koje se može zapaziti u postojećem gra­đanskom društvu.

»Nekim ljudima, koji ova pitanja nisu dobro procijenili, možda će se učiniti čudnim da priroda tako [tj. kao u prirodnom stanju] može razjediniti ljude i učiniti ih spremnima da napa­daju i uništavaju jedni druge, pa će možda, ne vjerujući ovim zaključcima izvedenima iz strasti, poželjeti da im se to potvrdi primjerima. Neka zato promatraju sami sebe kad krenu na put pa se naoružaju i žele imati dobru pratnju; kad pođu na spava­nje, pa zaključavaju vrata; kad čak u vlastitoj kući zaključavaju škrinje. I sve to čine premda znaju da postoje zakoni i naoru­žani čuvari reda, koji bi osvetili svako nedjelo. Kakvo mišljenje oni imaju o sugrađanima kad jašu naoružani ili kad zaključa­vaju vrata, a kakvo o svojoj djeci i slugama kad zaključavaju škrinje?«201

I ponovno, neposredno nakon što kaže da prirodno sta­nje nikada nije općenito postojalo:

»U svakom slučaju, možemo vidjeti kakav bi bio način života kad ne bi bilo opće moći koje bi se ljudi plašili. To se mo­že vidjeti po tome kako način života ljudi koji su živjeli pod mir­nodopskom vladavinom degenerira za građanskog rata.«211

»Prirodno« ponašanje ljudi, ponašanje kojemu ih nužno vode njihove strasti, može se vidjeti u ponašanju civiliziranih ljudi koji se, živeći pod građanskom vladom nađu u građanskom ratu. A razlog da to prepoznatljivo ponašanje civiliziranih ljudi potvrđuje »zaključak izveden iz strasti« jest taj da je zaključak bio izveden iz strasti civiliziranih ljudi.

Odlučujući dokaz da je prirodno stanje iskaz o pona­šanju do kojeg bi došli osobito civilizirani ljudi, čak i kad bi

19 hobbes: po litička obveza tržišta

sadašnja nesavršena vlada bila otklonjena, jest to da se do pot­puno prirodnog stanja došlo sukcesivnim stupnjevima apstrak­cije od civiliziranog društva. To se često ispuštalo iz vida. Ho­bbesova slika potpunog prirodnog stanja je sasvim jasna nega­cija civiliziranog društva: nema industrije, kultiviranja zemlje, navigacije, udobnih građevina, umjetnosti, pisma, nema društva, a »ljudski život je usamljenčki, siromašan, neugodan, brutalan i kratak«. Ta je slika tako impresivna da lako možemo zabora­viti kako Hobbes pokazuje njenu nužnost. On je izvodi iz želje ljudi koji su civilizirani u tome što ne žele samo živjeti nego žele živjeti dobro i udobno. Od »tri glavna uzroka sukoba« koje Hobbes nalazi u »čovjekovoj prirodi« koji bi svi zajedno doveli ljude do brutalnog prirodnog stanja kad ne bi bilo moći koja bi ih sve držala u strahu, prva dva — konkurencija i nepovjerenje — posljedica su ljudske želje za dobrim životom.

Onaj koji će »saditi, sijati, graditi ili imati prikladno bo­ravište«22’ mora očekivati da će ga napasti i opljačkati oni koji žele uživati plodove njegova rada (što je suština »konkurencije« koju Hobbes vidi u prirodnom stanju). Uživalac takve obrađene zemlje i udobnih građevina jest taj koji postaje strašljiv i plah i mora težiti da se osigura pokoravanjem što je moguće većeg broja svojih potencijalnih napadača, to jest, mora težiti da »si­lom ili lukavstvom ovlada ljudima, koliko god više može, tako dugo dok ne vidi ni jednu drugu silu dovoljno jaku da ga ugro­zi«. čak i čovjek »kojem bi inače bilo drago da živi mirno, u granicama skromnosti« mora povećati svoju moć napadajući druge ako želi imati mogućnosti da se odupre njihovoj invaziji. Ukratko, stvar zbog koje bi konkurencija i plahost doveli do ra­ta svih protiv sviju jest pitanje obrađene zemlje i »prikladnih bo­ravišta«.

čak i treći uzrok sukoba (koji Hobbes naziva často­hlepljem) tipičniji je za ljude koji su stekli svoju skalu vrijed­nosti živeći u civiliziranom društvu, nego za »prirodne« ljude, ta­ko da

16) Vidi dal|e. od|el|ak 2c I 3.

20) Leviathan. poglavl|e 13. str. 97; usporedi s Rudiments. Predgovor, str. 11.

21) Leviathan. poglavl|e 13. str. 97— 98.

22) Leviathan, poglavlje 13. str. 95.

2 0 C. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

» ... svaki čovjek želi da ga njegov ortak cijeni jednako kao što on cijeni samoga sebe i na svaki znak prezira ili pot- cjenjivanja prirodno nastoji, koliko god se usudi (što kod ljudi kod kojih nema opće moći da ih drži u miru ide dovoljno dale­ko da jedan drugoga mogu uništiti), da od onih što ga omalova­žavaju iznudi priznavanje veće vrijednosti time što će im na­nijeti štetu, a od ostalih time što ta nanesena šteta treba po­služiti kao primjer.«23’

Sva tri uzroka sukoba prikazani su kao činioci koji djeluju u bilo kojem obliku društva, ali postaju destruktivni sa­mo onda kada ne postoji opća moć da ih drži pod kontrolom. Daleko od toga da konkurencija, nepovjerenje i ponos karakte­riziraju samo surovo prirodno stanje; to su faktori u postoje­ćem građanskom društvu koji bi pretvorili građansko društvo u to surovo stanje kad ne bi postojala opća moć. Konkurencija, nepovjerenje i častohleplje su »prirodne« dispozicije ljudi u građanskom društvu. »Prirodno« za Hobbesa nije suprotno od društvenog ili građanskog. »Prirodno stanje čovječanstva« zau­zima cijelo poglavlje u Leviathanu u kojem Hobbes ide od po­stojećih dispozicija ljudi do surovog stanja. Prirodno stanje je sada u ljudima, a ne odvojeno u nekom udaljenom prostoru ili vremenu.

Da se pojam »prirodno stanje« nije tako snažno uko­rijenio u literaturi o Hobbesu, pomoglo bi nam kad bismo ga sa­svim odbacili i držali se nekog drugog pojma, kao što je »pri­rodni uvjeti čovječanstva«, što je lakše uočiti kao nešto što je u ljudima. Sam Hobbes je rijetko upotrebljavao pojam »priro­dno stanje«. U Elementima je njegovo poglavlje naslovljeno »O položaju ljudi u samoj prirodi.«24’ Ono počinje iskazom da će sada, budući da je prethodno opisao sve ljudske prirodne moći duha i tijela, »razmatrati u kakvo nas je stanje sigurnosti ovakva naša priroda smjestila«, i potom opisuje »prirodni« položaj ljudi u svim okolnostima, tj. njihovu prirodnu jednakost, taštinu i že­lje, ne upotrebljavajući nikakav poseban izraz za to stanje. Za­tim pokazuje da bi to, nužno dovelo do surovog stanja kad ne bi bilo opće moći i da bi opisao taj položaj upotrebljava izraz »ratno stanje«. Slično tome, u Leviathanu upotrebljava izraz »prirodni položaj čovječanstva« kao naslov poglavlja; započi­nje raspravu o prirodnom položaju ljudi u svim okolnostima (njihovoj prirodnoj jednakosti, konkurenciji, nepovjerenju i taš­tini) i »u prirodi čovjeka« nalazi tri uzroka sukoba, ne koristeći nikakav poseban izraz za takvo stanje; zatim pokazuje da. ako

21 hobbes: po litička obveza tržišta

ljudi nemaju nikakvu opću moć iznad sebe. moraju biti u suro­vim uvjetima koje on naziva »vremenom ili stanjem rata«.

U obje ove izvedbe u kojima izbjegava termin »prirodno stanje«, a naročito u Leviathanu, moguće je razlikovati prirod­ne uvjete ljudi (tj. uvjete u kojima ljudi zbog svoje prirode jesu. ili su skloni biti, u svim slučajevima, u građanskom društvu ili izvan njega) od stanja rata (koje bi se dogodilo kad ne bi bilo opće moći), ili koje doista uslijeđuje kad odstranimo hipotezom opću moć. Međutim, u Rudimentima, gdje on doista upotreblja­va izraz »prirodno stanje«25’, on ga koristi ne čineći tu distinkciju, za opisivanje oba položaja. I stoga što se ta distinkcija gubi. hipotetični karakter stanja rata (koji je zadržan, premda ovisno o slučaju, u Elementima i Leviathanu) gubi se u Rudimentima, gdje se za prirodno stanje, poistovećeno sa stanjem rata. kaže da je bilo »prirodno stanje ljudi prije nego što su ušli u dru­štvo«.26’

Ipak, ne može biti sumnje da je u Rudimentima, kao i u dvama drugim djelima prirodno stanje logička apstrakcija iz­vedena iz ponašanja ljudi u civiliziranom društvu. Doista, u Rudimentima je još jasnije nego u drugim dvjema raspravama da je Hobbes došao do »prirodnih« sklonosti ljudi gledajući upravo ispod površine svog društva, i da je prirodno stanje dvo- stepena logička apstrakcija u kojoj su ljudske prirodne sklono­sti najprije odvojene od svog građanskog okvira a zatim do­vedene do svog logičkog zaključka u stanje rata. Jer Rudimen­ti, ispustivši cijelu fizio-psihološku analizu čovjeka kao sustava matarje u kretanju, počinju briljantnim raščlanjivanjem ljudskog ponašanja u suvremenom društvu koje razotkriva »prirodne« sklonosti ljudi i stiže direktno do dedukcije da bi, kad ne bi bilo suverena, stanje rata bilo nužan ishod.

»Kako i zbog čega se ljudi sastaju, najbolje ćemo saz­nati promatrajući što čine kad se sastanu. Jer ako se sastanu zbog trgovine, jasno je da svaki čovjek gleda svoj posao, a ne svoga bližnjega; ako obavlja neku uslugu, začet će se stanovitoO23) Ib id .. str. 95— 96.

24) Elementa, prvi dio, pogl. 14; naslov na str. XV.

25) Rudimenta. Predgovor, str. 13. pogl. 1. od|el|ok 4. 10. 15: usporedi 8 pogl. 8. od|el|ak 1.

26) Ib id .. odjeljak 12; usporedi s odjeljkom 13.

2 2 c . b. m acpherson / politička teori/a posjedničkog individualizma

tržišno prijateljstvo koje u sebi ima više zavisti nego prave lju­bavi, i dok ponekad može doći do stvaranja klika, dobra volja27’ nikada se ne može razviti. Ako se sastaju radi zabave i duševne razonode, svaki čovjek želi sebi najviše ugoditi onim stvarima koje izazivaju smijeh, čime on može (u skladu s prirodom ono­ga što je smiješno), u usporedbi s nedostacima i slabostima drugog čovjeka, bolje proći u vlastitim očima; i premda to po­nekad može biti nedužno i bez vrijeđanja, ipak se pokazuje da oni nisu toliko oduševljeni društvom koliko svojim ispraznim častohlepljem. Ali, najvećim dijelom, na skupovima te vrste vri­jeđamo one koji su odsutni; preispituje se, sudi i osuđuje čitav njihov život, ono što čine i govore; vrlo se rijetko događa da se prekori netko tko je prisutan i nije glup onaj koji pri odlasku uvijek želi otići posljednji- I to su doista pravi užici druženja na koje nas navodi priroda, to jest, one strasti koje su svoj­stvene svim stvorenjima. . . . Svi ljudi koji su malo izbliže raz­matrali ljudske poslove, iz iskustva sasvim jasno znaju da svi slobodni skupovi nastaju ili zbog obostranog siromaštva, ili zbog taštine, a kad se stranke nađu, nastoje da izvuku ili neku korist ili da za sobom ostave taj isti euSoiapEiv, dojam poštova­nja i časti kod onoga s kim su razgovarali. To se isto može do­kučiti razumom i iz samih definicija volje, dobroga, časti i pro­bitačnosti.«28’

Tako je o ljudskoj prirodi zaključeno prvenstveno na temelju promatranja suvremenog društva te usput potvrđivano preispitnim definicijama.

Iz ove analize čovjekove prirode u društvu Hobbes je /zveo zaključak o nužnoj tendenciji prema stanju rata. Zaklju­čuje to ostavljajući privremeno po strani strah, tj. strah od suverena i strah od ostalih pojedinaca. Uzmite ljude kakvi su sada, odstranite strah od neugodnih ili fatalnih posljedica nji­hovih postupaka — njihove postojeće prirodne sklonosti od­vele bi ih izravno u stanje rata. Raščlanjivanje ljudskog ponaša­nja u postojećem društvu dokazuje da je svako druženje »ili radi dobitka ili radi slave; tj. ne toliko zbog ljubavi za naše bližnje, koliko zbog ljubavi za same sebe«. Budući da se dobitka i sla­ve »lakše može dokopati putem vlasti nego druženjem s drugi­ma: nadam se da nitko neće posumnjati u to da bi, kada bismo odstranili sav strah, priroda poticala ljude da mnogo požudnije teže da postignu vlast, nego da steknu društvo«.29’

Prema tome, kad bismo hipotetično odstranili sav strah (i strah od suverena i strah od ostalih pojedinaca), pokazalo bi

23 hobbes: po litička obveza tržišta

se pravo prirodno stanje (stanje rata). Ali u pravom prirodnom stanju je strah od ostalih pojedinaca sigurno stalno prisutan. Stoga ponovo razmotrite strah od ostalih pojedinaca (koji u stva­ri nikada ne nestaje), i pokazat će se da je taj strah još veći kad nema suverena. Slijedi da je pravo prirodno stanje, ili stanje rata, u suprotnosti s ljudskom požudnom i plašljivom prirodom. >1 tako se događa da zbog straha jednih od drugih, smatramo da je poželjno da se otarasimo tog stanja i da se zbližimo s ne­kima«, postavljajući ili priznavajući suverena koji nas može zaštititi.30’

Prema tome. u Rudimentima, stanje rata je hipotetičko stanje, dobiveno čisto logičkom apstrakcijom. Ipak, nazvavši to hipotetičko stanje »prirodnim stanjem«, Hobbes olakšava da se pogrešno shvati, ili kao stanje koji historijski prethodi građan­skom društvu ili kao hipotetičko stanje koje je deduktivno iz­vedeno iz ljudskih »prirodnih« karakteristika razmatranih po­tpuno odvojeno od njihovih društveno stečenih karakteristika.

Problem s Hobbesovom koncepcijom prirodnog stanja jest u tome što ona pokazuje tendenciju da preklopi dva raz­ličita stanja: stanje antipatije i konkurencije za koje se kaže da su ljudi u njemu zbog svoje prirode, i surovo stanje rata. Vjerovatnost tog preklapanja čini se još većom kad se pojam »prirodno stanje« eksplicira (kao u Rudimentima) nego kad se zaobilazi, ali mogućnost poklapanja uvijek postoji. Međutim, dr­žeći se neprestance činjenice da su ljudi, koji bi zapali u sta­nje rata kad ne bi bilo opće moći civiliziranih ljudi s civiliziranim željama za udobnim življenjem i s civilizranom sklonošću da se osjećaju superiornima, možemo izbjeći tu grešku da Hobbe- sovo prirodno stanje tretiramo kao analizu ili primitivnog čov­jeka ili čovjeka razmatranog odvojeno od svih njegovih društve­no stečenih karakteristika.

Treći dokaz da Hobbesovo prirodno stanje ne znači odbacivanje društveno stečene karakteristike suvremenog čo­vjeka, nego samo prisile zakona i ugovora, ili straha od suve­rena (i povremeno, kao što smo upravo vidjeli u Rudimentima,O27) Npr. dobra vol|a: »benevolentla« u latinskol ver7l|l.

28) ib ld .. odjeliak 2. str. 22— 24.

29) Rudimenta, pogl. 1. od|el|ak 2. str. 24.

30) Ib ld .. od|el|ci 13— 14. str. 2ft—30.

2 4 c. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

straha od ostalih pojedinaca) dobit ćemo ako konstatiramo što bi nedostajalo Hobbesovim ljudima, i nedostatak čega bi nužno osjetili, u pravom surovom prirodnom stanju. To što bi im ne­dostajalo upravo su dobra civiliziranog življenja: vlasništvo, pro­izvodnja, trgovina, znanost, umjetnost i književnost, i sigurnost za svoj život. Biti bez tih dobara u suprotnosti je s ljudskom prirodom. Zbog nedostataka tih dobara Hobbesov prirodni čo­vjek ponukan je da traži izlaz iz prirodnog stanja. »Strast koja priklanja [prirodne] ljude ka miru jest strah od smrti; želja za stvarima koje su neophodne za udobno življenje i nada da će ih svojom marljivošću steći.«31’ Nagon za dobrim življenjem je nagon Hobbesova prirodnog čovjeka. Prirodni čovjek jest civili­zirani čovjek bez restrikcije zakona.

c) od fiziološkog ka društvenom kretanju

Vidjeli smo da Hobbesovo prirodno stanje n'ije ni opis nužnog ponašanja primitivnih ljudi (iako se oni tome više približavaju nego ljudi pod uspostavljenom građanskom vladom), niti opis nužnog ponašanja »ljudske životinje« ogoljene od svih svojih društveno stečenih želja. Prirodno stanje je izvedeno iz nagona i sposobnosti ne čovjeka kao takvog nego civiliziranog čovjeka.

Sada ćemo preispitati Hobbesov lanac dedukcija od početka. Fiziološka i psihološka analiza čovjekove prirode ko­jom Hobbes u Elementima i Leviathanu, započinje cijelo svoje deduktivno dokazivanje počinje analizom prirode ili kretanja čovjeka odvojenih od uspostavljenih društvenih odnosa. Posri­jedi je, ili se to tako čini, čovjek kao takav, ne civilizirani čov­jek. Ipak, budući da se u raspravi, kad dolazi do hipotetičkog prirodnog stanja, govori o civiliziranom čovjeku, pitanje je gdje je civilizacija ušla u raspravu?

Moglo bi se pomisliti da je to pitanje nepotrebno, bu­dući da je u stanovitom smislu civilizacija uvijek bila prisutna. Hobbes nam i sam kaže da je psihološka analiza analiza su­vremenog čovjeka: »tko god pogleda u samog sebe i razmotri što čini kada doista misli, razmatra, razmišlja, nada se i plaši, itd., i na osnovu čega; shvatit će i znati koje su misli i osjećaji svih ostalih ljudi u sličnim okolnostima«, i onaj tko čita Leviat- hana, pozvan je da potvrdi Hobbesovo shvaćanje bez ikakve veće muke nego što je »samo da razmisli ne nalazi li to isto u sebi. Jer ova vrsta doktrine ne priznaje nikakav drugi dokaz«.32’

2 5 hobbes: po litičko obveza tržišta

I zaista, pretpostavlja se da je Hobbes od samog početka ana­lizirao prirodu civiliziranog čovjeka. Jer metoda analize i sin­teze, kojoj se toliko divio kod Galileja i koju je preuzeo,331 bila je u tome da raščlani postojeće društvo na njegove najjedno­stavnije elemente i zatim ih ponovo sastavi u logičku cjelinu. Stoga je raščlanjivanje išlo od postojećeg društva do postoje­ćih pojedinaca, a zatim od njih do primarnih elemenata njihova kretanja. Hobbes nas ne vodi kroz analitički dio svoje misli, već počinje od njegova rezultata i vodi nas kroz sintetički dio. Sli­jed njegove misli išao je od čovjeka u društvu, nazad ka čovjeku kao mehaničkom sistemu materije u kretanju, a tek tada po­novo naprijed, do čovjekova nužnog društvenog ponašanja. Ali on svojim čitaocima pokazuje samo drugu polovicu toga slije­da. I zato što svoj prikaz (u Leviathanu i Elementima) počinje fiziološkom i psihološkom analizom čovjeka kao sistema mate­rije u kretanju, čitatelj može lako zaboraviti da je izvorište cijele konstrukcije u Hobbesovu mišljenju o civiliziranim ljudima.

Usprkos tome. ipak treba ispitati gdje je civilizacija ušla u Hobbesovu konstrukciju. Jer u analitičko-sintetičkoj me­todi faza raščlanjivanja ne razvija se samo razbijanjem pojave na njezine najjednostavnije elemente, već i s priličnom dozom apstrakcije. U toj apstrakciji nešto od složene cjeline (u ovom slučaju od društva i prirode civiliziranog čovjeka) može se ostaviti po strani. A u svom početnom prikazu čovjeka Hobbes je ostavio po strani, ili se barem tako čini, specifično civilizirane osobine čovjeka. Stoga moramo ispitati kako i gdje su one ušle u njegovu sintetičku fazu. Preispitivanje nije toliko potrebno Rudimentima, jer tamo Hobbes od svog kratkog pogleda na su­vremeno društvo izravno prelazi na konstrukciju prirodnog sta­nja a da se uopće ne upušta u veće apstrakcije kao u početnoj psihološkoj analizi u Elementima i Leviathanu.

Trebalo bi da čovjek kakvog Hobbes prikazuje u po­četnom poglavlju Leviathana bude lakše razumljiv nama nego Hobbesovim suvremenicima, jer je taj čovjek veoma nalik auto- matiziranu stroju, koji nije naprosto samo-pokretan nego i sa- mo-usmjeravan. Taj stroj ima ugrađenu opremu kojom mije­nja svoje kretanje, odgovarajući različitostima materijala kojeO31) Leviathan, pogl. 13, str. 98.

32) Leviathan. Uvod, 6tr. 9. 10.

33) o n|egovo| upotrebi te metode vidi J. W. N. Watkins. Philosophy andP olitics In Hobbes. »Philosophical Quarterly«, vol. V. br. 19 (1955), 125— 46.

2 6 c . b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

koristi i djelovanjima, čak i očekivanim djelovanjima druge ma­terije na sebi. U prvih pet poglavlja Leviathana Hobbes opisuje dijelove te opreme: osjetila koja primaju pritisak vanjskog tije­la, prenose ga putem živaca u mozak i srce, koji onda dostav­ljaju protu-pritisak; imaginaciju ili memoriju, koje se mogu sje­titi prošlih osjetilnih podražaja i uskladištiti to iskustvo; meha­nizam »slijeda misli« ili »slijeda zamišljaja« koji traži »uzroke nekog učinka, sadašnjeg ili prošlog; ili . . . učinke nekog sadaš­njeg ili prošlog uzroka«,34’ i koji time omogućuje mehanizmu da predviđa vjerojatan rezultat raznih svojih mogućih djelovanja; jezik koji stroju omogućuje da komunicira i da prima komunika­ciju te da sredi vlastita rasuđivanja; .i razum, koji dodavanjem ili oduzimanjem pojmova i slijeda pojmova može doći do općih premisa ili pravila za vlastito ravnanje.

U šestom poglavlju Leviathana Hobbes uvodi opći smjer ili cilj koji je ugrađen u stroj. Stroj teži da nastavlja svo­je kretanje. To čini krećući se prema stvarima za koje računa da provode njegovo kontinuirano kretanje, a okreće se od stva­ri koje ga ne provode. Kretanje prema nečemu zove se želja, a kretanje od nečega zove se odbojnost. Neke želje i odbojnosti, recimo spram hrane svojstveni su stroju, ali većina ih je steče­na »iskustvom, ili isprobavanjem njihovih učinaka na čovjeku samome ili na drugim ljudima«.35’ Stečene želje i odbojnosti ni­su uvijek za iste stvari: razlikuju se i kod različitih strojeva (jer imaju različita iskustva) i u samom stroju u različito vrijeme (jer svatko je »u stalnoj mijeni«),36’ što god da je objekt želje bilo kojeg stroja, registrira se kao dobro, a prema čemu pokazuje odbojnost, kao zlo. Stoga svako traži vlastito dobro i kloni se vlastitog zla.

Sva stanja duha i ljudska raspoloženja, kao što su na­da. očaj, strah, hrabrost, ljutnja, povjerenje, plahost, gramzljivost bogatih, ambicija za povlaštenim položajima, malodušnost, ve­likodušnost. ljubav, ljubomora, osvetoljubivost, tuga, sažaljenje, suparništvo i zavist, mogu se svesti na djelovanje želje za vlas­titim dobrom u mnogim različitim okolnostima.

Postupci svakog čovjeka određeni su njegovim željama i odbojnostima, ili točnije, njegovim predviđanjem vjerojatnih posljedica zadovoljavanja svojih želja, svake akcije koju podu­zme.

»Kada se u čovjekovu duhu naizmjence javljaju želje i odbojnosti, kada jedna te ista stvar uzrokuje i nadu i strah.

27 hobbes: po litička obveza trž išta

i kada se u mislima izmjenjuju različite dobre i loše posljedice nečeg što Se učini, ili propusti učiniti, tako da to ponekad izazi­va želju, a ponekad odbojnost, ponekad nadu da smo to sposo­bni učiniti, ponekad očaj ili strah da to pokušamo, tada se cijeli taj skup želja, odbojnosti, nada i straha, koji traje sve dok se nešto ne učini ili dok se ne dođe do zaključka da je to nemo­guće, naziva promišljanje«.31' Sve voljne radnje određene su tim procesom promišljanja. »Jer voljni čin je onaj čin koji pro­izlazi iz htijenja, a ne nekakav drugačiji«. A htijenje je posljednja želja u promišljanju.«36' Naposljetku, »zato što sam život nije ni­šta drugo nego kretanje jer ne može nikad biti bez želje ili bez straha, kao ni bez razuma«, svaki čovjek mora tražiti stalan uspjeh u postizanju onih stvari koje s vremena na vrijeme želi ili će poželjeti.39’

U cijeloj dosadašnjoj Hobbesovoj analizi, jedino spomi­njanje odnosa jednog od ovih samo-pokretnih strojeva spram nekog drugog, bilo je u analizi stanja duha i općih ljudskih ras­položenja. Neka od njih (npr. ogorčenje, milosrđe, gramzljivost, ambicioznost, odvažnost, velikodušnost, ljubomora, osvetoljubi­vost. sažaljenje, okrutnost, suparništvo, zavist) Hobbes objaš­njava kao odnose među ljudima ili kao učinke odnosa među nji­ma. Ali analize tih stanja duha su sporadične u odnosu na glav­nu nit njegova zaključivanja. Pokazuje se kako se široki raspon zamjetljivih ljudskih osobina može objasniti u okviru Hobbesovih postulata da su ljudi samo-pokretni i samo-usmjeravajući nago­nski strojevi, ali to je prije samo uzgredna potvrda prvotnog po­stulata, nego viši stupanj u glavnom zaključivanju iz prirode me­hanizma do nužne tendencije borbe svakog čovjeka sa svakim čovjekom.

Slijedeće tvrdnje značajne za glavno zaključivanje sa­držane su u osmom poglavlju, gdje u raspravi o intelektualnim vrlinama Hobbes iznosi dva općenita iskaza, jedan koji govoriO34) Leviathan, pogl. 3. str. 20.

35) Leviathan, pogl. 6. str. 40.

36) Ib ld.

37) Leviathan, pogl. 6, str. 46.

38) Ib ld .. str. 46.

39) Ib ld .. str. 47.

2 8 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

o odnosima među ljudima i jedan koji se odnosi na razlike me­đu strastima raznih ljudi. Prvi je da ljudi sve vrednuju uspored­bom s onime što imaju drugi: »Vrijednost općenito, u svim stva­rima, jest nešto što se vrednuje zbog svoje značajnosti, a sas­toji se u uspoređivanju. Jer da je sve u svim ljudima jednako, ništa se ne bi cijenilo«.40’ Drugi je iskaz taj da razliku u oštroum- nosti kod raznih ljudi (tj. njihova sposobnost da inteligentno rješavaju probleme s kojima se suočavaju) uzrokuje najčešće (prvenstveno) različiti stupanj njihove »želje za moći, bogat­stvom, znanjem i časti«. Neki ljudi »nemaju veliku strast za bilo kojom od tih stvari«, neki je imaju, i razlika u strastima ne pro­izlazi »samo iz različitosti ljudskih naravi, već i iz različitosti njihovih običaja i odgoja«.41’

Međutim, tek u desetom poglavlju Hobbes počinje svoju ozbiljnu analizu odnosa među tim samo-pokretnim stroje­vima i poglavlja 10. i 11. iznose gotovo sve što Hobbes ima reći o tim odnosima. Valja uočiti da 10. i 11. poglavlje govore0 odnosima civiliziranih ljudi koji žive u etabliranim društvima1 da ta dva poglavlja sadržavaju sve, osim možda jedne, bitne tvrdnje na temelju kojih Hobbes u 13. poglavlju zaključuje o nuž­nosti rata svakog protiv svih u slučaju kad bi bila odstranjena opća sila. Jedna bitna nužna tvrdnja koja nije izrečena sve do 13. poglavlja, jest tvrdnja o prirodnoj jednakosti ljudi, koja je potrebna da pokaže da se stanje rata nikad ne bi okončalo po­bjedom jednog čovjeka nad drugima.

Ukratko, u poglavljima 10. i 11. nalazimo glavni prijelaz od čovjeka stroja samog po sebi do čovjeka stroja kao jedin­ke u nizu društvenih odnosa. I u tim poglavljima očekujemo da ćemo naći nove postulate, izrečene ili implicirane, potrebne za zaključivanje o prirodnom stanju, kao i da ćemo vidjeti do koje su mjere ti postulati izvedeni iz promatranja odnosa ljudi u specifično! vrsti društva. Područje koje prelaze 10. i 11. poglav­lje u biti je ono od neutralne definicije moći, kojom počinje 10. poglavlje (»Moć čovjeka /uzeta univerzalno/, njegovo je posto- jeće sredstvo da u budućnosti stekne neko očevidno dobro«), do zaključka na početku 11. poglavlja: »Tako da općom sklo­nošću svih ljudi smatram prvenstveno stalnu i nemirnu želju za sve više moći, koja prestaje tek sa smrću«42’, a moć ovdje znači moć nad drugim ljudima. To je zaključak koji vodi izravno do stanja rata, u 13. poglavlju, kada se hipotetičkl otkloni sav politički autoritet i prisila zakona. Pitanje je kako Hobbe6 ide

29 hobbes: po litička obveza tržišta

od neutralne definicije moći do želje svakog čovjeka za što više moći nad drugim ljudima.

U Leviathanu, odmah nakon neutralne definicije moći. Hobbes klasificira moć kao izvornu (prirodnu) ili kao instrumen­talnu. i tvrdi:

»Prirodna moć je vrhunac sposobnosti tijela ili duha. kao što su neobična snaga, tjelesna kondicija, razboritost, vje­ština. rječitost, slobodoumnost. plemenitost. Instrumentalne su one moći koje, stečene pomoću navedenih prirodnih moći, ili sretnim slučajem, služe kao sredstva ili instrumenti pomoću ko­jih se stječe još više, kao što su: bogatstvo, ugled, prijatelji i tajno djelo Božje, što ljudi nazivaju dobrom srećom. Jer je pri­roda moći u tom pogledu slična slavi, koja se širi sve više što dalje ide, ili kretanju teških tijela, koje je sve brže što dalje idu«.43’

Zapažamo da čovjekova prirodna moć nije definirana kao njegova prirodna sposobnost (snaga, razboritost itd.), nego kao vrhunac njegove sposobnosti. Premoć njegove sposobnosti nad sposobnostima drugih omogućava mu da stekne instrumen­talnu moć (bogatstvo, reputaciju, prijatelje itd.). čovjekova moć nije apsolutna nego relativna kvantiteta. Ona se ne sastoji od čovjekovih osobnih sposobnosti i bilo koje druge vlasti nad stvarima koja se može steći korištenjem tih sposobnosti, što se može pomisliti da je implicirano u prvoj ili neutralnoj defi­niciji moći; ona se sastoji u premoći njegovih osobnih sposobno­sti nad sposobnostima drugih ljudi, i onome što može postići tom razlikom. U toj ponovnoj definiciji moći impliciran je novi postulat, naime, da se sposobnosti svakog čovjeka da dobije ono što želi suprostavlja sposobnost svih drugih ljudi. Ta| po­stulat je ekspliciran u paralelnom odlomku u Elementima. Ta­mo je moć da dobije nešto što želi najprije definirana kao

»sposobnosti tijela i duha [i] onih daljnjih moći ko­jima se stječu bogatstva, položaj autoriteta, prijateljstvo ili pri­vilegiji i dobri prihodi. [Slijedi ovaj iskaz:] I zato što se moć

O40) Leviathan, pogl. 8. str. 52.

41) Ib id .. str. 56.

42) Ib id .. pogl. 11. ulomak 2, str. 75.

43) Ib id .. pogl. 10. str. 86.

3 0 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

jednog čovjeka odupire moćima i sprečava učinke moći drugog čovjeka, moći naprosto više nema, već postoji samo suvišak moći jednog čovjeka nad drugima. Jer kad se suprotstave jed­nake moći, one jedna drugu uništavaju; takvo suprotstavljanje naziva se sukobom«.44’

Svačijoj moći suprotstavlja se moć drugih i to tako u- niverzalno da se »sama moć« može ponovo definirati kao rela­tivna, a ne kao apsolutna kvantiteta. Taj postulat o suprotstav- Ijenosti moći pojedinaca je nov: on nije sadržan u prethodnim tvrdnjama o čovjeku kao samo-pokretnom mehanizmu koji teži da održi ili ubrza svoje kretanje.45’

Kad bi postojala bilo kakva sumnja u univerzalnost suprotstavljenih moći pojedinaca koju Hobbes iskazuje u tom postulatu, ona bi bila otklonjena njegovom raspravom o raznim specifičnim vrstama moći u društvu i njegovom analizom vred­novanja i poštivanja, koje slijede ove definicije moći i u Leviat- hanu i u Elementima. U Leviathanu se kao razlog zbog kojeg npr. bogatstvo i reputacija predstavljaju moć navodi činjenica da daju napadačku i obrambenu snagu protiv drugih. Tako da

» ... bogatstvo združeno s darežljivošću predstavlja moć zato što pribavlja prijatelje i sluge. Bez darežljivosti bogatstvo nije moć, jer u tom slučaju čovjeka ne brani, već ga izlaže za­visti, kao plijen. Reputacija moći predstavlja moć, jer ona priv­lači za sobom one kojima je potrebna zaštita . . . Isto tako, bez obzira zbog kojeg svojstva nekog čovjeka vole ili ga se plaše, glas o tom svojstvu predstavlja moć, jer je to sredstvo da se od mnogih dobije pomoć ili usluga«.46’

Sve vrste stečene moći koje Hobbes opisuje sastoje se u obrambenoj i napadačkoj snazi protiv drugih. I sve se one sastoje u raspolaganju nad nekim moćima drugih ljudi. Hobbes je zapravo definirao stečenu moć kao sposobnost da se raspo­laže uslugama drugih ljudi. Ljudska moć nad prirodom, njegova sposobnost da prirodu preobrazi svojom snagom, inteligencijom i znanjem, njegova je izvorna, a ne stečena moć. Zanemarena je moć udruženih ljudi da preobraze prirodu.

Hobbesova analiza vrednovanja i poštivanja, koja slijedi nakon opisa vrsta moći, popunjava nejgovu sliku odnosa među ljudima u društvu. Transferi moći smatraju se toliko uobičaje­nima da postoji tržište moći. Ljudska moć tretira se kao roba, regularno trgovanje u kojem postoje tržišne cijene.

31 hobbes: po litička obveza tržišta

»Valjanost ili vrijednost nekog čovjeka je, kao i kod svih drugih stvari, njegova cijena, to znači, onoliko koliko bi netko dao za korištenje njegove moći. Zato ona nije apsolutna, već ovisi o potrebi i rasuđivanju drugih ljudi. . . . I kao i u drugim stvarima, cijenu ne određuje onaj koji prodaje, nego onaj koji kupuje. Pustite ljude (kao što to većina čini) da vrednuju sebe koliko god visoko mogu; ipak, njihova prava vrijednost ne iznosi više nego što to drugi procijene.«47’

Vrijednost koju ljudi pridaju jedan drugome u uspo­redbi s vrijednošću koju svatko pridaje sam sebi, mjeri se stup­njem do kojeg drugi ljudi nekog cijene ili ne cijene, što se po­kazuje kao pozitivan ili negatvan stupanj štovanja koji mu se pridaje na razne načine.

»Vrijednost koju mi jedan drugome pridajemo obično se naziva poštivanjem ili nepoštivanjem. Visoko vrednovati ne­kog čovjeka znači poštivati ga; nisko ga vrednovati znači ne poštivati ga. A nisko i visoko u ovom slučaju treba shvatiti po­moću uspoređivanja s vrijednošću koju svaki čovjek sebi pripi­suje«.48’

Tako stupanj poštovanja prema nekom čovjeku od­mjerava njegovu stvarnu vrijednost u usporedbi s vrijednošću koju on sam sebi pripisuje. Ali stvarnu vrijednost određuje to što bi drugi dali da koriste njegovu moć. Iskaz poštovanja, čast, iz subjektivnog je gledišta onoga tko ga prima, razlika između njegove vlastite procjene i tržišne procjene njegove vrijednosti. Ali, gledano objektivno, odgovara tržišnoj procjeni koja određu­je njegovu stvarnu moć i koja je određena njegovom stvarnom ili prividnom moći. Njegova stvarna ili prividna moć sastoji se uglavnom od moći da raspolaže uslugama drugih, a njegova moć da raspolaže uslugama drugih, temelji se na njihovoj pro­cjeni njegove sadašnje moći:O44) Elements, prvi dio, pogl. 8, od|el|ak 4. str. 26.

45) Moglo bi se reći da |e to Implicirano u ronl|em Iskazu. zabil|eženom uosmom poglavl|u Levlathana. da se vrl|ednost nečega sasto|l u n|egovu (visokom) položo|u. t|. u komparacl|i; ali ta| Iskaz također ni|e Izvedlv Iz fizioloških postulata.

46) Leviathan, pogl. 10. 6tr. 66.

47) Ib id .. str. 67.

48) Ib id .. str. 68.

3 2 C. b. macpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

»Ono što je poštovanja dostojno, u bilo kojem posjedu, činu ili svojstvu, dokaz je i znak moći. [Tako su] vlast i pobjeda časni, jer su stečeni pomoću m oći. . . Bogatstvo je časno jer znači moć — U pravi čas se odlučiti ili opredijeliti za to što da se učini časno je, jer znači ne plašiti se malih teškoća i opas­nosti. Biti istaknut, to znači biti poznat po bogatstvu, po­ložaju, velikim djelima ili -kakvom drugom značajnom dobru, ča­sno je. jer je znak moći zbog koje je netko istaknut. . . žudnja za velikim bogatstvom i ambicija za velikim počastima časne su, jer su znaci moći da se to i postigne. . . Kad je u pitanju čast. nije važno je li neko djelo (ma koliko bilo veliko i teško, pa prema tome znak velike moći) pravedno ili nepravedno. Jer čast se sastoji samo u mišljenju o moći«.49)

Ovdje nalazimo bitna obilježja konkurentskog tržišta. Vrijednost svakog čovjeka, koja se očituje u tome koliko ga drugi ljudi cijene, određuje i određena je mišljenjem drugih ljudi o njegovoj moći. što se očituje u tome što bi oni dali da mogu koristiti njegovu moć. Vrednovanje ili poštivanje nije na­prosto odnos između čovjeka koji poštivanje prima i čovjeka koji ga poštuje ili ne poštuje; to je odnos između čovjeka koji prima poštovanje i svih ostalih koji mu ga iskazuju, tj. svih os­talih ljudi koji imaju bilo kakav interes, ma koliko on bio bezna­dan ili dalek, za način na koji on koristi svo|u moć. Svi ti drugi ljudi nezavisno procjenjuju njegovu moć, uspoređujući je s mo­ći drugih, jer njima njegova korisnost nije apsolutna kvantiteta, već kvantiteta koja ovisi o tome da li su joj drugi na raspolaga­nju. I ne samo da svakoga procjenjuju svi koji imaju bilo kakav interes u načinu na koji on koristi svoju moć, već i on sam procjenjuje ostale. Ipak, na temelju tog veoma velikog broja ne­zavisnih vrednosnih sudova, utvrđuje se objektivna vrijednost svakog čovjeka. Ona se jedino tako može utvrditi, jer se moć svakog čovjeka smatra robom. tj. stvari koja se normalno nudi za razmjenu, i to konkurentski. Svaki je čovjek na tržištu moći. bilo da je nudi ili traži, jer svatko ili ima neku moć da je ponudi drugima, ili želi steći moć nekih drugih ljudi.

Iste pretpostavke implicirane su u tretiranju poštivanja i vrednovanja u Elementima. Poštovati čovjeka znači »shvaćati ili priznati da taj čovjek ima više moći od onoga s kojim se uspoređuje ili natječe. A časni su oni znaci po 'kojima čovjek pri­znaje moć, ili prevlast nad svojim konkurentskim, u drugoga«. Tako su snaga, pobjeda, opasan pothvat, plemenitost, otmje­nost, i ostalo časni; »bogatstvo je časno, kao znak moći koja ga

3 3 hobbes: po litička obveza tržišta

je stekla«, » .. . i prema znacima poštivanja ili nepoštivanja, oc­jenjujemo i određujemo vrijednosti ili valjanost čovjeka. Jer sve vrijedi onoliko koliko će čovjek dati da tu vrijednost sasvim is­koristi«.50’ Ovdje, kao i u Leviathanu, objektivna vrijednost ut­vrđena je procjenom drugih i osniva se na korisnosti koju za njih ima njegova pojavna moć. Vrijednost svakog čovjeka utvrđuje se kao što se utvrđuju cijene na tržištu. Tržište određuje cijene je­dino onih stvari koje se normalno nude na prodaju ili se žele ku­piti. Govoriti o vrijednosti ili cijeni svakog čovjeka znači pretpo­staviti da je svaki čovjek ili prodavač svoje ili kupac tuđe moći (ili oboje).

Hobbesova analiza vrednovanja i poštivanja koja se proširuje u definicije moći i opis vrsta moći, bitno nadopunjuje njegovu tvrdnju da je neprekidna borba za moć nad drugima nužno ponašanje svih ljudi u društvu. Dok je moć najprije defi­nirao kao sadašnje sredstvo da se postigne neko buduće dobro, sada je ponovo definira kao prevlast ili prednosti sredstava jed­nog čovjeka u usporedbi s drugim. Druga definicija utvrđena je postulatom da se sredstva jednog čovjeka za stjecanje budućeg dobra suprotstavljaju sredstvima svakog drugog čovjeka. Hob­bes je opisao i zapravo definirao stečenu moć kao moć da se raspolaže uslugama ostalih ljudi. On je smatrao da svi ljudi toliko žele stečenu moć i da je moć općenito tako prenosiva da postoji stalno tržište moći koje utvrđuje vrijednost svakog čo­vjeka. Dokazujući to, iznio je nekoliko pretpostavki koje nisu sadržane u prvobitnoj psihološkoj analizi. Najvažnja je da je moć svakog čovjeka suprotstavljena moći svakog drugog čo­vjeka, što se čini društvenim, a ne psihološkim postulatom.

Iz ovog prikaza Hobbesova dokazivanja, točka u kojoj je dodao društvenu pretpostavku svojim fiziološkim postulatima slijedi odmah iza neutralne definicije moći; ostatak njegove dis­kusije o snazi, vrednovanju i uvažavanju samo još više ekspli­cira teoriju o kretanju ljudi u društvu, koja je već implicirana u postulatu da se moći svakog čovjeka suprotstavlja moć dru­gog čovjeka. Taj postulat, zajedno s fiziološkim postulatom da svaki čovjek traži da nastavlja vlastito kretanje, dostatan je za tvrdnju da svaki čovjek želi moć inad drugima.

48) Leviathan, pogl. 10. str. 70—71.

50) Elemente, prvi dio, pogl. 8. od|el|ak 5, str. 26— 27.

3 4 c. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

Međutim, taj postulat da se moć svakog čovjeka su­protstavlja moći svakog drugog čovjeka Hobbes ne nudi kao nešto što je samo po sebi razumljivo, već ga podupire ostalim postulatima koji mu logički prethode. O tome koji su to bili prioritetni postulati, moguća su dva gledišta, ovisno o interpre­taciji nekih Hobbesovih iskaza. U gledištu koje se meni čini čvršće utemeljeno, Hobbes je bio dosljedan u izvođenju tog su­koba moći iz (a) fiziološkog postulata da je nekim, ne svim, ljudima prirođeno da žele što više moći i užitka, dok ostali samo žele nastaviti na razini koju su postigli, i (b) implicirani postulat da je društvo tako fluidno ili fragmentarno da pona­šanje neumjereno požudnih ljudi navodi ostale da uđu u kon­kurenciju za moć nad drugima. U drugom gledištu, Hobbes je bio nedosljedan. Dok je ponekad izvodio sukob moći iz pos­tulata da je nekim, ali ne svim, ljudima prirođeno da žele što više, ponekad je također zaključivao iz jednog fiziološkog pos­tulata da je svim ljudima prirođeno da žele što više moći nad drugima. U drugom gledištu ne raspravlja se o tome da je Hob­bes stvarno tvrdio da su samo neki ljudi prirođeno neumjereni; jedino se dokazuje da je u tome bio nedosljedan.

Dokazi za Hobbesov stav da samo neki ljudi prirodno žele sve više moći jasni su. Treba upamtiti da je Hobbes ranije tvrdio51’ da ne želi svaki čovjek još više moći, bogatstva, zna­nja ili časti nego što već ima, bilo zbog njih samih ili zbog zadovoljstava koje mu to pruža, i ta tvrdnja ponavlja se u 11. poglavlju Leviathana, u neposrednom kontekstu borbe za moć u društvu; »nije da se čovjek uvijek nada intenzivnijem užitku od onog kojeg je već postigao, ili da ne može biti zadovoljan um­jerenom moći. već zato što ne može osigurati moć i sredstva da dobro živi s onima što sada ima, a da ne stječe još više«.52’ Prirođene želje su zaista neprekidne, ali svaki čovjek nema želje za povećanjem zadovoljstava ili moći. Svi ljudi u društvu, kao i u hipotetičkom prirodnom stanju zaista traže još više moći, ali ne stoga što je ta želja svima urođena. Prirođeno umjereni čovjek u društvu mora tražiti više moći jednostavno zato da zaštiti svoj postignuti nivo. A Hobbesov zaključak da se svi moraju tako ponašati implicira da je društveno uređenje takvo da će dopuštati da svaki čovjek napadne prirodne moći drugog čovjeka: kad bi postojala bilo kakva uobičajena zaštita života pojedinaca, ili uobičajeno ograničenje njihovih konku­rentskih aktivnosti na bilo kojem stupnju, ne bi svi trebali, ili ne bi svi mogli, ući u natjecanje za više moći.

3 5 hobbes: po litička obveza trž išta

Prema tome, ako je Hobbesova promišljena pozicija da nemaju svi ljudi urođenu želju za što više moći ili užitka, nje­gov postulat da je moć svakog čovjeka u društvu u suprotnosti s moći svakog drugog čovjeka, zahtijeva pretpostavku takvog modela društva koje dopušta ili zahtijeva stalno napadanje je­dnih na druge. I stoga njegov zaključak da svi ljudi u društvu teže za što više moći nad drugima, ovisi o istoj pretpostavci o društvu.53’

Drugo je gledište o Hobbesovoj poziciji, koje uvjerljivo zastupa Strauss,54’ da je Hobbes (nedosljedno) držao želju za neograničenom moći prirodnom, urođenom željom čovjeka kao takvog, da »čovjek želi sve veću i veću moć, spontano i nep­rekidno. u jednom mlazu želja .. .«55) Od odlomaka koje Strauss citira da bi podržao takvu tvrdnju, čini mi se da je samo jedan podupire. To je Hobbesov iskaz da »se ljudi od samog svog ro­đenja, i prirodno, otimaju za svaku stvar koju požele, i kad bi to mogli, htjeli bi da ih se cijeli svijet plaši i da ih sluša«.56' Ovo je međutim, bila usputna površna opaska načinjena u vrlo kasnom radu, u Decameronu Physiologicumu iz 1677. godine s objašnjenjem zbog čega su Hobbesovi stari neprijatelji, pri­rodni filozofi, zapali u takvo šarlatanstvo i zasljepljenost. Hob­bes to nije slijedio ni na koji način; stoga se na tome ne može mnogo graditi, čini mi se da ostali odlomci koje Strauss citira ne impliciraju nužno ništa više od prirođene gladi za neogra­ničenom moći ili užitkom kod nekih ljudi i društveno stečenom željom kod ostalih. Jedan od najjačih odlomaka je onaj u kojem Hobbes opaža da »kako ljudi stječu više bogatstva, časti ili

O51) Leviathan, pogl. 0. str. 56.

52) Ib id .. pogl. 11. str. 75. Ista distlnkcl|a načln|ena |e ponovo u 13. po­glavlju. u kontekstu prirodnog stan|a: »Ima nekih ko|l. uživa|ući u razmišljanju o svojoj vlastitol moći kroz čin osva;an|a. Idu i dal|e nego što to zohtl|eva n|ihova sigurnost: . . . drugi, koji bi Inače bili zadovoljni da budu na miru unutar svo|lh skromnih okvira.« (str. 95).

53) N|egov zakl|učak da bi svi ljudi u hlpotetlčkom prirodnom stan|u nužnotežili za sve više moći nad drugima zahtl|eva. naravno, samo postulat da ne po- sto|l zakon: ako ne posto|l zakon, svatko |e Izložen napodu svih. tako će urn|ereno ljude napadati oni kojima je prirođeno da trože više.

54) Leo Strauss. P o lit ica l Philosophy of Hobbes, str. 0— 12.

55) Op. c it.. str. 10; Richard Peters. Hobbes (1956), na žalost to citira (str.153) kao da |e to Hobbesov iskaz.

56) Hobbes. English Works. V II. 73.

3 6 c. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

druge moći, tako i njihova želja sve više i više raste«, i zaklju­čuje da se uspjeh ne sastoji u »tome da ste prosperirali, već u tome da [trajno] prosperirate«.57’ Ovaj odlomak je svakako u skladu sa Straussovom interpretacijom, ali s obzirom na Hob- besove eksplicitne iskaze o tome da ne žele prirodno svi ljudi više užitaka ili moći. može se isto tako, ili još bolje, shvatiti ,kao iskaz o onima koji stječu više jer su počeli s urođenom željom.

Strauss uočava da Hobbes nije tvrdio da svi ljudi pri­rodno žele više užitaka ili moći i usklađuje to sa suprotnom pozicijom koju pripisuje Hobbesu time što kaže da kod Hobbesa postoje dvije vrste borbe za moć: iracionalna borba, koja je prirodni nagon čovjeka kao takvog, i racionalna borba onih koji bi bili zadovoljni s umjerenom moći, ali da se moraju boriti za više moći da zaštite ono što imaju. Hobbes zaista kaže da se neki ljudi prirodno bore za sve veću moć (što se slobodno može nazvati iracionalnom borbom), i da neki ljudi traže više moći samo zato da bi zaštitili umjerene užitke i moć koja bi ih za­dovoljila (što se može nazvati racionalnom borbom) ali na temelju toga se ne može zaključiti da je Hobbes pripisivao uro­đenu ili iracionalnu borbu svim ljudima.

Strauss također ukazuje50’ na činjenicu da Hobbes smatra borbu za štovanjem ili za prvenstvom pred drugim i priznavanje tog prvenstva univerzalnim svojstvom čovjeka. Hob­bes je doista tako mislio, ali nije rekao da je ta borba priro­đena svim ljudima. Kao i borba za moć, i borba za štovanjem može se potpuno objasniti kao prirođena nekim ljudima i stoga je drugi oponašaju. Mnogo toga što Hobbes govori o prvenstvu u skladu je sa Straussovom interpretacijom. Ali, Hobbesove na|eksplicitnije tvrdnje su tome suprotne. » ... uzimajući u ob­zir velike razlike koje postoje među l|udima zbog različitosti njihovih strasti, kako su neki sujetno častoljubivi i nadaju se prvenstvu i nadmoći nad svojim bližnjima, ne samo kad imaju jednaku moć, već i kada su inferiorni. Moramo priznati da nuž­no slijedi da će oni ljudi koji su umjereni i ikoji ne traže ništa više od jednakosti prirode, biti izloženi sili drugih ljudi koji će ih pokušati potčiniti. I odatle će uslijediti općenita razlika me­đu ljudima i uzajamni strah jednih od drugih.«59’

»Svi ljudi u prirodnom stanju imaju želju i htijenje da naškode [drugome], ali ne iz istog razloga. . . Jer jedan čovjek, 6udeći prema prirodnoj jednakosti među nama, dopušta dru­gima onoliko koliko sam sebi uzima za pravo (a to je argument

3 7 hobbes: po litička obveza tržišta

umjerenog čovjeka, onog koji pravilno procjenjuje svoju moć). Drugi čovjek, koji pretpostavlja da je iznad ostalih ljudi, do­pustit će si da radi ono što ga je volja i izazivat će poštovanje i čast, kao što mu to priliči pred drugima (a to je argument žestokog duha). Volja tog čovjeka da naškodi proizlazi iz sujetne častoljubivosti i pogrešne procjene vlastite snage, a kod dru­gog čovjeka zbog potrebe da obrani od nasilja tog čovjeka svoju slobodu i svoja aoora«.60’

Svi ljudi žele prvenstvo, čast i slavu, kao što svi ljudi žele više moći. Ali u oba slučaja, neki se rađaju sa željom, a nekima je nametnuta.

Zaista, htijenje za čašću može se svesti na htijenje za moći: »htijenje za moći, bogatstvom, znanjem i štovanjem, može se svesti na ono pravo, a to je htijenje za moći. Jer bogatstvo, znanje i čast samo su različite vrste moći.«61’ Htije­nje za slavom nije strast neovisna o htijenju za moći i defini­rano je u okvirima htijenja za moći. »Slava, ili unutarnje slav­ljenje ili trijumf duha, jest ona strast koja proizlazi iz imaginacije ili zamišljanja naše vlastite moći, iznad moći onoga koji se s nama natječe«.82’ Univerzalnost htijenja za slavom nije neo­visna: ona je posljedica istih faktora koji stvaraju univerzalno natjecanje za moć nad drugima. Slava je relativna i sporna iz istih razloga zbog kojih je relativna i sporna moć: jer se »moć jednog čovjeka opire i sprečava učinke moći drugoga«.63’ S obzirom na dokaze, čini se bliskije Hobbesovoj namjeri da tre­tira borbu za moć i prioritet, za koje smatra da su karakteris­tični za sve ljude u društvu (i u prirodnom stanju), urođenom borbom kod nekih ljudi, a stečenim ponašanjem kod drugih.

Međutim, moramo upozoriti što slijedi ako pretposta­vimo da je Hobbes ponekad mislio da je svim ljudima urođeno

O57) Elements, prvi dio. pogl. 7, od|el|ak 7, str. 23.

58) Strauss. Op. c lt.. str. 11— 12.

59) Elements, prvi dio. pogl. 14, od|el|ak 3, str. 54, (Istaknuo Macpherson).

60) Rudiments, pogl. 1, od|el|ak 4. str. 25— 26 (Istaknuo Macpherson).

61) Leviathan, pogl. 8, str. 56.

62) Elements, prvi dio, pogl. 9. od|el|ak 1. str. 28.

63) Ib id .. pogl. 8. odlellok 4. str. 28.

3 8 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

da traže bezgranično prvenstvo i moć nad drugima. Ako to postuliramo za sve ljude, tada nije potrebna nikakva daljnja premisa da se pokaže da u prirodnom stanju svi ljudi moraju biti jedan prema drugome u stalnoj suprotstavljenosti. To bi slijedilo samo iz fiziološkog postulata. U tom slučaju, međutim, trebalo bi reći da je Hobbes uveo bitno društvenu premisu u svoje fiziološke postulate. Jer urođena borba svih ljudi za neo­graničenu moć nad drugima nije fiziološki postulat koji je sam po sebi uočljiv na onaj način na koji je to želja za stalnim kretanjem. Postulat o urođenom htijenju svih ljudi za što više moći samo je prividno održiv kod ljudi koji već jesu u univer­zalno konkurentnom društvu.

Ali ne treba da slijedimo tu točku. Najvažnije je upo­zoriti da čak ako to i jest dopušteno kao fiziološki postulat, sve što iz toga slijedi bez daljnje društvene premise jest da svi ljudi u prirodnom stanju moraju biti u stalnoj suprotstavljenosti jedni s drugima. Daljnja premisa potrebna je, međutim, da po­kaže da svi ljudi u društvu moraju biti u stalnoj suprotstavlje­nosti jedni s drugima i tako se moraju boriti za više moći nad drugima, što Hobbes i pokušava pokazati u svojoj analizi moći, vrednovanja i uvažavanja. Daljnja potrebna premisa jest u naj­manju ruku model društva koji dopušta da drugi ljudi neprestano ugrožavaju prirodnu moć svakog čovjeka, društvo u kojem svatko može tražiti da prenese na sebe neke od moći drugih.

Nijedno društvo ne može dopustiti da se to čini nasi­ljem pojedinaca. Kad bi postojao takav stalni konflikt između svih pojedinaca, ne bi bilo društva, svakako ne civiliziranog društva. Ali Hobbes smatra da je ta neprestana borba svakog čovjeka za moć nad drugima stvarno ponašanje ljudi u civili­ziranom društvu. Cijeli njegov opis tržišta moći, časti i vred­novanja, kao popratnih pojava moći, odnosi se na etablirana društva. Mnogi različiti načini uvažavanja ili ne-uvažavanja čo­vjeka, čime se manifestiraju, potvrđuju ili stječu ljudske vrijed­nosti i moć, odnose se na građanska društva, iako se neki pripisuju i prirodnom stanju: neki su »prirodni. . . kako unutar, tako i van država (commonwealtha)«, ostali se jedino nalaze i jedino se mogu zamisliti) u državama64’. Budući da Hobbes pripisuje to nužno, ponašanje ljudima u društvu, on mora pret- posjedničkim tržišnim društvom, ispunjava Hobbesove zahtjeve i tvrdim da je Hobbes više ili manje svjesno uzimao to dru­štvo za svoj model društva kao takvoga.

3 9 hobbes: po litička obveza tržišto

Tako je u oba shvaćanja Hobbesova dokazivanja od fiziološkog do socijalnog kretanja čovjeka, uz fiziološke pos­tulate potrebna društvena premisa. Sada treba da se zapitamo kakva je vrst društva u skladu s tom premisom. U trećem od­jeljku pokazujem da samo jedna vrst društva, koje nazivam posjedničkim tržišnim društvom, ispunjava zahtjeve Hobbesova dokazivanja i tvrdim da je Hobbes više ili manje svjesno uzi­mao to društvo za svoj model društva kao takvoga.

3. modeli društva

a) upotreba modela

0 Konstrukcija modela društva je neuobičajen i, moglo bi se pomisliti, nepotreban postupak u analizi političke teorije. Kakva je njezina valjanost, to treba da prosude čitatelji na te­melju njenih rezultata, ali njezinu vjerojatnu korisnost u anali­ziranju Hobbesove teorije sugerira i sama Hobbesova metoda. Hobbes je konstruirao model čovjeka koji je pažljivo izgradio logičkom vezom postuliranih elemenata ljudske prirode. On je također konstruirao značajan model odnosa među ljudima, prirodnog stanja, koje je namjerno postavio kao granični slu­čaj. Mogli bismo ga nazvati modelom ne-društva, a tako je upečatljiv da zasjenjuje model sadržan u njegovoj raspravi o moći. časti i vrijednosti- često se previđa činjenica da je Hobbes zapravo imao drugačiji model društva nego što je pri­rodno stanje. Njegov model društva nije tako eksplicitno kon­struiran kao njegovi drugi modeli, ali zato njegova važnost nije u raspravi ništa manja. Stoga se možemo nadati da ćemo na­činiti precizniju analizu njegova izvođenja nego što bi to inače bilo moguće uspoređivanjem njegova modela s modelima dru­štva koji su eksplicitnije konstruirani. Ujedno bismo mogli ispi­tati konzistentnost njegova modela i stupanj do kojeg se on približava stvarnom društvu.

Te su namjere odredile prirodu i broj ovdje konstrui­ranih modela. Problem je bio u tome da se konstruira najmanji

O64) Leviathan, pogl. 10. str. 69.

4 0 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

mogući broj modela u koje bi se mogle asimilirati sve poznate vrste društva i koji bi izdvojili njihova obilježja na takav način da omoguće usporedbu s Hobbesovim modelom, čini se da su dovoljna tri modela. Gotovo da ne treba reći da modeli koje ćemo ovdje koristiti neće biti dovoljni ili odgovarajući za opću sociološku ili historijsku analizu. Prvi model, na primjer, koji nazivamo običajno ili statusno društvo, zacrtan je dovoljno ši­roko da uključu|e tako različita društva kao što su antička car­stva, feudalna društva i plemenska društva. Drugi model, obično tržišno društvo, izveden je vrlo usko: on je više analitičko sred­stvo za izdvajanje stanovitih obilježja razvijenih tržišnih druš­tava modernog vremena nego model bilo kojeg historijskog društva. Treći model, kojem je namjena da odgovara modernim tržišnim društvima, nazvao sam posjedničkim tržišnim druš­tvom. Prije nego što taj model potpuno ispitamo, možemo naz­načiti u čemu se bitno razlikuje od ostala dva modela, djelo­mično zato da bismo objasnili zašto smo ga tako nazvali.

Posjedničkim tržišnim društvom razumijevamo ono dru­štvo u kojem, nasuprot onome koje je bazirano na običaju i sta­tusu, ne postoji autoritativna raspodjela rada ili plaćanja, i u kojem, za razliku od društva nezavisnih proizvođača koji na tržištu razmjenjuju samo svoje proizvode, postoji i tržište radne snage i tržište proizvoda. Kad bi se tražio jedan jedini kriterij posjedničkog tržišnog društva, to bi bio kriterij da je ljudski rad roba, tj. da su ljudska energija i vještina nešto što je njegovo, a ipak se ne smatraju integralnim dijelovima njegove osobe nego posjedom čiju je korist i raspoloživost slobodan ustupati drugima uz određenu cijenu. Da bih naglasio to obi­lježje potpuno tržišnog društva, nazvao sam ga posjedničkim tržišnim društvom. Posjedničko tržišno društvo također implicira da je rad postao tržišna roba, da tržišni odnosi tako oblikuju ili prožimaju sve društvene odnose da se s pravom može nazvati tržišnim društvom, ne samo tržišnom ekonomijom.

Pojam posjedničkog tržišnog društva nije nova ni pro­izvoljna konstrukcija. Ona je sasvim slična pojmu buržoas- kog ili kapitalističkog društva što su ga koristili Marx, Weber. Sombart i ostali za koje je postojanje tržišta rada bio kriterij kopitalizma, i, kao i njihovim pojmovima, namjera je ovog pojma da bude modelom ili idealnim tipom kojemu su se približila moderna (tj. postfeudalna) evropska društva. On se razlikuje od njihovih pojmova uglavnom u tome što ne zahtijeva nikakvu posebnu teoriju porijekla ili razvoja takvog društva. On ne

41 hobbes: po litička obveza tržišta

uzima u obzir primat ili relativnu važnost raznih faktora kao što su Marxova prvobitna akumulacija, Weberovo racionalno obračunavanje kapitala ili Sombartov poduzetnički duh. Nje­gova upotreba ne zahtijeva da bilo koju od tih spornih teorija prihvatimo u cijeolsti. Tom se pojmu može pripisati zasluga da izravno privlači pažnju na dva bitna obilježja takvog društva — prevladavanje tržišnih odnosa i tretiranje rada kao otuđi- vog posjeda.

b) običajno ili statusno društvo

Bitna obilježja običajnoga ili statusnog društva mogu se defi­nirati na slijedeći način:

a) Proizvodni ili regulativni rad društva je autoritativno raspo­ređen u grupe, staleže, klase ili na osobe. Raspodjela i izvr­šenje nametnuti su zakonom ili običajem.

b) Svaku grupu, stalež, klasu ili osobe, povezuje način rada i dopušteno im je da dobivaju plaću po izvjesnoj skali, u skladu s funkcijama koje obavljaju, što određuje konsensus zajednice ili vladajuća klasa.

c) Ne postoji neuvjetovano individualno vlasništvo zemlje. In­dividualno korištenje zemlje, ako postoji, uvjetovano je obav­ljanjem funkcije što ih dodjeljuju zajednica ili država, ili pro­vizijom zbog usluga nadređenome. Odatle slijedi da ne postoji tržište zemljom.

d) Sva radna snaga vezana je uz zemlju ili uz obavljanje zada­nih funkcija, ili (u slučaju robova) za gospodare. Radna snaga stoga ne može slobodno nuditi svoj rad na tržište: ne postoji tržište rada. (Može postojati tržište robljem, ali tržište rob­ljem obuhvaća samo razmjenski odno6 između gospodara, ne između gospodara i roba, pa stoga nije tržišni odnos među svim osobama o kojima je riječ.)

Iz tih osobina statusnog društva slijede stanovite ka­rakteristike. U odsustvu tržišta zemlje i rada, pojedinci (osim u višim staležima) nemaju -načina da stalno traže izmjenu svoga položaja na skali moći, to jest, mijenjanja količine svoje pri­rodne moći, koju iz njih crpi ili koju oni crpe iz drugih. U ovom modelu ima mjesta za ljude na višim razinama moći, koji žele više užitaka, koji ugrožavaju druge na toj razini tako ih navedu da uđu u natjecanje za moć (uključivši i one koji bi inače bili

4 2 c . b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

zadovoljni). Postoji prostor za to, to jest za dinastijske borbe, revolucije u palačama i baronske sukobe. Ali to je natjecanje suparnika za materijalne beneficije koje su oduzete podređenoj populaciji. Ona nije općenito za čitavo društvo, jer postojanje društva i stalno rivalsko crpljenje beneficija zahtijevaju da se održava uobičajena raspodjela i prisila proizvodnog i uprav­nog rada društva. Veći dio društva mora se ograničiti na one načine rada i življenja koji su određeni prinosom koji su dužni dati društvu, a to im ne dopušta opću priliku da ugrožavaju ili potčinjavaju svoje bližnje. Budući da ne postoji slobodno tržište individualnog rada. tj. njihove prirodne moći, natjecanje među pojedincima za stjecanje dijela prirodne moći ostalih ne može prožimati cijelo društvo. U tom modelu također ima mjesta za one na dnu da se silom opiru povećanju pristojbi koje od njih zahtijevaju nadređeni. Takav otpor neće se često javljati ako se pretpostavi da je visina pristojbi određena običajem i da su one obično onolike koliko je to sigurno i korisno za vladajuću klasu. U svakom slučaju, udruženi otpor članova niže klase sam po sebi nije i ne proizvodi opći obrazac povrede prava svakog pojedinca od strane njegovih bližnjih.

Ukratko, dok model običajnog statusnog društva do­pušta vječnu nasilnu povredu prava među suparnicima na vrhu i sporadične nasilne povrede prava među klasama ili dijelovima klasa, on ne dopušta trajnu povredu, bilo nasilnu ili kakvu dru­gačiju, pojedinca od strane drugog pojedinca u čitavom društvu. Taj model ni dopušta niti zahtijeva stalno potvrđivanje moći pojedinca nad ostalim pojedincima u takvim razmjerima da svi pojedinci treba da traže više moći da bi zaštitili blagodati koje imaju. Očito je da model statusnog društva ne odgovara Hob- besovim zahtjevima. Njegov je bitni nedostatak u tome da se u njemu prirodne moći, tj. rad pojedinaca ne mogu slobodno prenositi. Samo u društvu u kojem je rad svakog čovjeka roba za razmjenu i, transfer kontrole moći pojedinaca može biti tako sveprisutan kao što to zahtijevaju Hobbesove premise.

c) jednostavno tržišno društvo

Jednostavno tržišno društvo također ne zadovoljava zahtjeve, zato jer ga definiramo kao društvo u kojem su proizvodnja i raspodjela dobara i usluga regulirane tržištem, ali u kojem sam rad nije tržišna roba. Pitanje je da li je društvo koje se sasvim približilo tom modelu ikada duže postojalo. Ali model je uveden

43 hobbes: po litička obveza tržišta

zato da bi se obilježja zajednička svim tržišnim društvima odvo­jila od obilježja onih društava koja se baziraju samo na pot­punim tržišnim društvima. Odvajanje je korisno radi privlačenja pažnje na osobitosti potpunog tržišnog društva koje nisu na­glašene u poznatim modelima ekonomista. Za ekonomsku ana­lizu najhitnija obilježja mogu biti ona koja su zajednička svim tržišnim društvima; za političku analizu najhitnija su ona obi­lježja koja su specifična za potpuno tržišno društvo.

Jednostavno tržišno društvo ima slijedeća svojstva:

a) Ne postoji autoritativna raspodjela rada: pojedinci su slo­bodni trošiti svoju energiju, vještine i dobra kako žele.

b) Ne postoje autoritativni propisi za nagrade za rad i država ili zajednica pojedincima ne daju ili ne jamče nagrade koje od­govaraju njihovim društvenim funkcijama.

c) Postoji autoritativna definicija i prisila ugovora.

d) Svi pojedinci teže tome da racionalno maksimalno povećaju svoje probitke, to jest da dobiju najveću moguću zadovoljštinu za najmanji mogući utrošak energije ili dobra.e) Svi pojedinci imaju zemlju ili druge izvore na kojima mogu zarađivati za život.

Iz tih svojstava modela slijede stanovite posljedice. U potrazi za sredstvima za život, pojedinci će razvijati svoju enegiju, vještine i materijalna sredstva na načine na koje je društvo (tj. isti pojedinci kao potrošači) voljno platiti. Tako će proizvodne i ostale funkcije društva pojedinci obavljati u tra­ženju nagrade koju se jedino može imati korištenjem njihovih energija i sredstava. Budući da pojedinci za svoj rad traže maksimalni povrat i budući da je podjela rada efikasnija nego kad svatko sve radi sam, pojedinci će razmjenjivati proizvode svog rada i sredstva za dobra koja su proizveli drugi ljudi. Prema tome, postojat će tržište proizvoda. Cijene će biti od­ređene između prodavača i kupaca i odredit će način na koji će pojedinci rasporediti svoj rad i sredstva među raznim vrsta­ma proizvodnje. Tržište se regulira samo time što se cijene kreću tako da se ono što se nudi na prodaju kupuje, a ono što se traži proizvodi se i nudi na prodaju.

Nema razloga da se taj model tržišta proizvoda proširi na tržište rada. Da bi se potpuno isključilo tržište rada, bio bi potreban slijedeći postulat:

4 4 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

f) Da nezavisnom proizvođaču kontrola nad vlastitim radom pruža veće zadovoljstvo nego razlika između očekivanih nad­nica i očekivanih dobitaka.

Budući da u jednostavnom tržišnom društvu pojedinci zadržavaju kontrolu nad svojom energijom i vještinom, i da se razmjena obavlja samo među proizvodima — tržišna raz­mjena ne može biti sredstvo kojim pojedinci zarađuju pretvara­jući dio moći drugih u svoju korist, na takav način da to od onih drugih zahtijeva da promijene svoje načine. Istina je da u tom modelu svatko razmjenjuje proizvode na tržištu i da može se reći, indirektno preobraća neku moć ili rad drugih u svoju korist. A na tržište svatko ulaže radi dobitaka i time stvarno dobiva. Ali zarada koju svi dobivaju na tom tržištu jest veća korist koju dobiva proizvođenjem jedne stvari za razmjenu nego da sve radi sam za sebe. Ničiji dobitak nije na štetu drugih; nitko ne pretvara više moći drugih nego što oni pretvaraju njegovu. Ljudi koji žele više nego što imaju, koji žele uživati više nego što imaju, mogu to dobiti ulaganjem više energije ili vje­štine, rezultat čega će biti da će više proizvoditi i za uzvrat više dobivati. Ali time oni još ne preobraćaju više moći drugih u svoju korist nego što drugi preobraćaju njihovu moć. A nji­hovo djelovanje ne zahtijeva nikakvo protudjelovanje ostalih koji su zadovoljni onime što imaju. Jednostavno tržišno društvo stoga ne zadovoljava zahtjeve Hobbesova društva. Pojedinci koji su zadovoljni svojim postojećim nivoom zadovoljstva nisu uvučeni u .konkurenciju za više moći da bi taj nivo zaštitili.

Model jednostavnog tržišnog društva ni izdaleka ne odgovara modernim tržišnim društvima. Ako izostavimo pos­tulate (e) i (f) i jednostavno dodamo uvjet da postoji konku­rentsko tržište rada, imali bismo dovoljan model potpuno kon­kurentskog tržišta rada. Ali, radije nego da samo utvrdi­mo da tržište rada postoji, bit će korisnije da vidimo koji su još postulati potrebni da proizvedu tržište rada. Zato ćemo model potpunog tržišnog društva konstruirati dodavanjem pos­tulata koji su nužni i dovoljni za preobrazbu jednostavnoga u puno tržišno društvo.

d) posjedničko tržišno društvo

Model jednostavnog tržišnog društva preobražen je u model posjedničkog tržišta zadržavanjem prva četiri postulata jedno­stavnog modela i dodavanjem četiri nova.

45 hobbes: po litička obveza trž išta

Prema tome, imamo slijedeće postulate:

a) Ne postoji autoritativna raspodjela rada.

b) Ne postoji autoritativna odredba za nagrade za rad.

c) Postoji autoritativna definicija i prisila ugovora.

d) Svi pojedinci teže tome da racionalno maksimalno pove­ćaju svoje probitke.

e) Sposobnost za rad svakog pojedinca njegovo je osobno vla­sništvo i ono je otuđivo.

f) Zemlju i sredstva posjeduju pojedinci, i oni su otuđivi.

g) Neki pojedinci žele viši nivo korisnosti ili moći nego što je imaju65’.

h) Neki pojedinci imaju više energije, vještiji su ili imaju više posjeda nego ostali.

Kad se dodaju četiri nova postulata prvim četirima jednostavnog tržišnog društva, rezultat je potpuno razvijeno tržišno društvo. Oni koji žele povećati svoja dobra ili svoju moć, i koji imaju ili veće vlasništvo upotrebljivo kao kapital (i vještinu da ga unosno koriste), ili nadmoćnu energiju i vještinu zahvaljujući kojima mogu akumulirati kapital, težit će da koriste rad drugih ljudi po nekoj cijeni, očekujući da će od njihova rada dobiti vrijednost veću od troška. Pojedinci koji imaju manje zemlje ili sredstava, ili manje vještine da bi se mogli stalno izdržavati svojom neovisnom proizvodnjom, prihvatit će plaće kojima se mogu izdržavati.

Veća efikasnost složenog rada koji organiziraju ljudi s više vještine, energije ili sredstava na konkurentskom tržištu će sniziti cijene proizvoda, tako da sve većem broju pojedinih proizvođača postaje nemoguće ili manje unosno da nastavi neovisnom proizvodnjom i stoga nude svoj rad na tržište. Prema tome, u društvu gdje je rad otuđiv i gdje je različita razina želja i sposobnosti ili vlasništva, različito konkurentsko tržiš-

O65) Budući da su postulati (d) I (g) naizgled slični, možda bi val|alo naglasitiu čemu se razllku|u. Potsulat (d) postavila kao uv|et da svatko želi dobiti koliko flod |e moguće više za što |e moguće man|e. ali ne da svatko želi više nego što Ima.

4 6 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

te proizvoda stvara opće konkurentsko tržište. Rad, zemlja i kapital, kao i proizvodi, podliježu određenjima tržišta; njihove cijene određene su konkurencijom između prodavača i kupaca tako da ono što se nudi, to se i kupuje, a ono što se traži, to se i nudi.

To su bitne osobine modernog konkurentskog tržišnog društva. Bez ikakve autoritativne raspodjele rada ili plaća, od­govarajući na bezbrojne pojedinačne odluke, tržište svemu od­ređuje cijenu, a s obzirom na cijene donose se individualne odluke. Tržište je mehanizam u kojem cijene nastaju i one imaju odlučujuće značenje u nastajanju individualnih odluka o raspolaganju energijom i izborom sredstava.

Razmjena dobara putem tržišnog mehaniznla formi­ranja cijena prožima odnose između pojedinaca, jer je na tom tržištu svaki posjed roba, uključujući i ljudsku energiju. U te­meljnom pitanju stjecanja sredstava za život svi pojedinci se bitno su-odnose jedni spram drugih kao vlasnici tržišne robe, uključujući i vlastitu moć. Svi moraju stalno nuditi robu (u naj­širem smislu) na tržištu, u konkurenciji s ostalima.

Konkurencija na tom tržištu, za razliku od one na jed­nostavnom tržištu proizvoda, sredstvo je kojim ljudi koji žele vi­še, mogu u svoju korist preobratiti više moći drugih ljudi nego što to drugi mogu od njihove moći. Jer je učinak konkurencije na tom tržištu primoravanje poduzetnika (koji su prvotno morali imati neki kapital kojim su najmili rad) da za efikasniju proiz­vodnju koriste sve veće količine kapitala. Što je kapital koji se traži da bi se opstalo na tržištu veći, to je mogućnost ljudi s malim imetkom da uđu ili opstanu u nezavisnoj proizvodnji manja. Budući da veća efikasnost više kapitalizirane proizvod­nje dopušta populaciji da se poveća, takva proizvodnja postaje neophodna za šire društvo. Također, budući da je zemlje sve manje (što se dešava sve brže jer je zemlja postala neka vrst kapitala), sve veći dio populacije postaje ovisan o prodaji svoje radne snage. Tako se stvara klosna podjela između onih sa zemljom i onih bez zemlje (ukoliko ta razlika već nije postojala). Kada zemlju i kapital posjeduje skupina ljudi, postoji stalna promjena u raspodjeli cijelog proizvoda između pojedinaca, na uštrb onih koji nemaju zemlju i kapital. Budući da se takve osobe ne mogu baviti nezavisnom proizvodnjom, ne mogu zah­tijevati da iznos njihovih plaća bude jednak vrijednosti proiz­voda njihova rada na zemlji ili vlastitom kapitalu. Oni koji imaju kapital i zemlju mogu stoga upošljavanjem drugih ljudi dobiti

4 7 hobbes: po litička obveza tržišta

za sebe čisti prijenos dijela moći drugih ljudi (ili neke od pro­izvoda te moći).

Govoreći o tom procesu kao o čistom transferu dijela moći jednog čovjeka na drugog, podrazumijevamo da su mo­ći čovjeka (po Hobbesovoj definiciji) sva njegova sredstva da stekne buduća dobra, čovjekova moć stoga ne uključuje samo njegovu energiju i vještinu, ili sposobnost za rad već i njegov pristup sredstvima (zemlji, materijalima, ili drugom kapitalu) bez kojih njegova sposobnost za rad ne može postati aktivan rad i stoga ne može proizvoditi nikakva dobra. Nijedna uža defini­cija čovjekove moći nije u skladu s modelom društva ljudi, barem ne s društvom u kojem ljudi moraju proizvoditi da bi jeli. Jer ako čovjek, da bi ostao čovjek (tj. da nastavi postojati) mora proizvoditi, tada on mora, da bi ostao čovjek, biti sposoban za rad i imati pristup sredstvima za rad. Moći čovjeka stoga moraju po definiciji uključivati dostupnost sredstvima za rad.66) Zato su čovjekove moći smanjene kada nema slobodan pristup sredstvi­ma za proizvodnju. Ako nema pristup, njegove moći su svedene na nulu i on prestaje postojati u konkurentskom društvu. Ako ima pristup, ali ne slobodan, njegova moć smanjena je za ci­jenu koju treba da plati za pristup i tom cijenom mjerimo koli­činu njegove moći koja je prenesena na drugoga.

Na prijelazu između jednostavnog tržišnog modela (gdje svatko ima zemlju ili materijale na kojima radi) i posjedničkog tržišnog modela (gdje samo neki ljudi nemaju vlastitu zemlju ili kapital), neki su ljudi izgubili slobodan pristup sredstvima koja pretvaraju njihovu sposobnost za rad u proizvodni rad. Iz­gubivši dio svoje moći, oni moraju prodavati ostatak svoje moći onima koji imaju zemlju i kapital i moraju prihvatiti plaću koja dopušta da dio proizvoda ide vlasnicima zemlje i kapi­tala. To konstituira čisti transfer dijela njihovih moći na druge ljude. Taj je prijenos stalan, budući da traje sve dok se odvija proizvodnja. Njegova količina nije određena, već fluktuira u konkurentskom društvu s promjenama opskrbljenosti rada i kapitala.07’ "O66) Uža definicl|a l|udske moći moguća |e ledino u modelu ekonom ije koji toliko apstrahira od čov|ekovlh humanih kvaliteta da ga čak ni ne smatra sistemom materl|e u kretan|u ko|l mora biti u neprestanom kretan|u. već ga smatra napro­sto vlasnikom |ednog faktora prolzvodn|e ko|l zovemo rad.

67) Vidi bilješku B, str. 259.

4 8 C. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

čisti transfer, naravno nije jedinstven 6amo za potpuno tržišno društvo. Jer, dok takav trasfer ne može postojati u jednostavnom tržišnom društvu, on postoji u svim onim običaj­nim i statusnim društvima gdje se vladajuća klasa održava porezima, rentama ili ropstvom. Ono što je jedinstveno za trans­fer u tržišnom društvu jest činjenica da se on tu održava stal­nom konkurencijom između pojedinaca na svim razinama. Svat­ko je vlasnik nečega, pa makar i samo svoje sposobnosti za rad; svi su uvučeni na tržište; konkurencija određuje što će dobiti za to što nude. Njihov čisti prihod označava čistu (netto) količinu njihove moći koja je prenesena na druge (ili čija su korist ili proizvod preneseni na druge), ili netto količinu (moći) drugih koju su prenijeli na sebe. Budući da je to određeno bez­ličnim djelovanjem tržišta, u kojem se relativne cijene mijenja­ju prema promjenama potražnje, promjenama u utrošenoj ener­giji i vještini, inovacijama u proizvodnji, promjenama u odnosu rada i kapitala i ostalim faktorima, svatko je potencijalno u kretanju uz ili niz skalu moći i zadovoljstava.

Model posjedničkog tržišta zahtijeva prinudni okvir za­kona. U najmanju ruku, život i vlasništvo moraju biti osigurani, ugovori moraju biti definirani i nametnuti. Model također do­pušta djelovanje države koje je znatno iznad tog minimuma. Država može kontrolirati korištenje zemlje i rada, umiješati se i u slobodnu trgovinu pomoću embarga i carina, pomagati jed­nu vrstu industrije a ne podržavati drugu, davati besplatne ili plaćene usluge, pomagati siromašne, zahtijevati minimalni stan­dard kvalitete ili osposobljenosti, i tim ili ostalim načinima mi­ješanja može spriječiti da cijene (uključujući i plaće) dosegnu razinu koju bi postiglo neregulirano ili manje regulirano tržište. Time država mijenja neke izraze jednakosti koje uzima svaki čovjek kad računa što će za nj biti najprobitačnije. Ali to ne treba pogađati glavno izvorište sistema, a to je da ljudi doista proračunavaju svoje najprobitačnije djelovanje i koriste svoj rad, vještinu i sredstva kako im to proračunavanje ditkira. Iz­mijenjeni su neki od podataka za njihove proračune, ali cijene još utvrđuje konkurencija među njima. Cijene su drugačije nego što bi bile u manje kontroliranom sistemu, ali sve dok od­govaraju odlukama individualnih konkurenata i potiču proiz­vodnju dobara i određuju njihovu raspodjelu, to ostaje tržišno društvo. Država može, da tako kažemo, pomaknuti ograde u korist nekih konkurenata ili može zamijeniti hendikepirane, a da ne obeshrabri utrkivanje. Država može, naravno, namjerno ili drugačije, istom vrstom intervencije isključiti konkurenciju.

49 hobbes: po litička obveza trž išta

Ali ne treba da to učini. Iz same intervencije ne može se za­ključiti da joj je namjera, ili da će takav biti njezin učinak, da oslabi sistem. Model posjedničkog tržišta tako ne zahtijeva dr­žavnu politiku laissez-faira, merkantilistička politika je savršeno u skladu s modelom i zaista će možda zatrebati na nekim stadijima u razvoju posjedničkog tržišnog društva.68’

Bez obzira na stupanj djelovanja države, model pos­jedničkog tržišta dopušta pojedincima koji žele više užitaka da traže da se prirodne moći drugih ljudi preobrate u njihovu korist. Oni to čine putem tržišta, u koje je svatko nužno uvučen. Budući da je tržište stalno konkurentsko, oni koji bi bili zado­voljni nivoom zadovoljstava koje imaju primorani su na nove napore svakim pokušajem drugih ljudi da povećaju svoja za­dovoljstva. Oni koji bi bili zadovoljni onime što imaju, ne mogu to zadržati a da ne traže više moći, a to znači da prenesu više moći drugih na sebe, da bi nadoknadili rastuću količinu kon­kurentskih napora drugih.

Posjedničko tržišno društvo, znači, odgovara Hobbe- sovim zahtjevima. To je društvo u kojem ljudi žele više, mogu stalno tražiti, a to i čine, da prenose na sebe dio moći drugih, na taj način da prisile svakog da se natječe za više moći, a sve to mirnim i legalnim metodama koje ne uništavaju društvo otvorenom silom. Posjedničko tržišno društvo jedino od naša tri modela zadovoljava Hobbesove zahtjeve. Teško je zamisliti bilo koji drugi model koji bi tako odgovarao. Jedino u društvu u kojem je sposobnost za rad svakog čovjeka njegovo osobno vlasništvo, koje je otuđivo, i koje je tržišna roba, mogu svi pojedinci biti u stalnom odnosu konkurentske moći.

činjenica da model posjedničkog tržišta zadovoljava (i to je jedini model koji to čini) Hobbesove zahtjeve može se naravno objasniti time da smo u taj model uključili (a iz ostalih modela isključili) izvjesne postulate o Hobbesovu društvu koje je sam Hobbes eksplicirao. Svakako, postulate g) i h) — da neki pojedinci žele više užitaka nego što ih imaju, i da su neki sposobniji od ostalih — u Hobbesa nalazimo eksplicitne, i mo­glo bi se pomisliti da nisu bili doista potrebni da proizvedu naš model. Zato je važno napomenuti da su oba postulata — zapra­vo sva četiri postulata koji su ustanovlejni radi pretvaranja modela jednostavnog tržišta u model potpunog tržišta — po-O68) Usooredi s tekstom na str. 81. I str. 51.

5 0 C. b. m acpherson / političko teorija posjedničkog individualizma

trebna za stvaranje modela koji u biti odgovara pravim kon­kurentskim tržišnim društvima.

Postulat e), koji kaže da je sposobnost za rad osobno vlasništvo svakog pojedinca i da je ono otuđivo, očito je nu­žan, bez njega bi jedna od bitnih karakteristika modernih kon­kurentskih društava bila nemoguća. Isto se može reći za postu­lat f), koji kaže da zemlju i prirodne izvore posjeduju pojedinci, i da je to otuđivo. Taj postulat se ne zahtijeva za jednostavno tržišno društvo, premda je tom društvu primjeren: jednostavno tržište proizvoda moglo bi opstati čak i s čvrstim i neotuđivim pravima na zemlju. Jer, ako se zemlja i prirodni izvori ne mogu prenositi putem tržišta i tako kombinirati s radom na najpro­bitačniji način, korist od raspoloživosti rada ne može biti pot­puna. Postulat g), koji kaže da neki pojedinci žele viši stupanj korisnosti ili moći nego što je imaju, jednako je tako nužan za moderno konkurentsko tržišno društvo. Jer bez tog postula­ta ne bi bilo poticaja da se akumulira i koristi kapital za zapoš­ljavanje radne snage, i stoga ne bi bilo tržišta radne snage. Taj postulat, kao i postulat f), nije nužan za jednostavno tržišno društvo, iako je u skladu s njim, ali nužan je za potpuno tržišno društvo. Naposljetku, postulat h), koji kaže da neki pojedinci imaju više energije, vještine ili posjeda od ostalih, nužan je za potpuno tržišno konkurentsko društvo. Jer da neki pojedinci nemaju više posjeda kojim počinju, ili sposobnosti da steknu više od ostalih, ne bi bilo akumulacije kapitala, bez koje ne bi bilo općeg zapošljavanja radne snage.

Sva četiri postulata koja razlikuju naše modele potpu­nog tržišnog društva i jednostavnog tržišnog društva, potrebna su za model koji u biti odgovara postojećim konkurentskim tržišnim društvima. Ti postulati, proizvodeći tržišni odnos rada kao robe, stvaraju bitne uvjete Hobbesova društva, naime, me­hanizam pomoću kojeg se oni koji žele više moći ili užitaka, upuštaju u stalno nenasilno natjecanje za moć drugih ljudi, što ostale ljude prisiljava da se uključe.

ej hobbes i posjednički model

Do sada sam pokazao da jedino model posjedničkog tržišnog društva u suštini odgovara modernom konkurentskom tržiš­nom društvu, da su potrebni svi njegovi postulati za to kore- spondiranje, i da taj model, za razliku od svih drugih, doista

51 hobbes: po litičko obvezo tržišta

zadovoljava bitne uvjete Hobbesova društva. Iz toga se. narav­no, ne može zaključiti da je Hobbes imao jasno na umu takav tržišni model. On je doista radio s modelima, s mehaničkim modelom čovjeka, s modelom društvenih odnosa u kojima ne postoji prisila zakona i, između toga, s modelom civiliziranog društva. Ali modeli koje smo upravo preispitali post-hobbesov- ske su konstrukcije, i kao takve ne mogu se naravno pripisati Hobessu. Ne može se također osporiti da je Hobbes zasigurno koristio neki takav model tržišta, budući da je tržišna priroda engleskog društva bila suviše jednostavna da bi je jedan tako oštar promatrač mogao previdjeti.

Ima mnogo dokaza da se u 17. stoljeću Engleska go­tovo sasvim približila posjedničkom tržišnom društvu. Ubrzo je polovina ljudi bila zaposlena kao najamni radnici i ako se sitno seljaštvo računa kao djelimice zaposleno, tada je na­jamnih radnika bilo više od dvije trećine.69’ I dok platežni odnos još nije bio sasvim impersonalan, kakav će biti u slijedećem stoljeću, on je već bio, kao što je to Hobbes znao,70’ u biti tržišni odnos. Tendencija da se zemlja eksploatira kao kapital bila je već vrlo izražena, na uštrb patrijarhalnih odnosa između zemljoposjednika i zakupaca koji su preživjeli promjene u 16. stoljeću.71’

Državna politika prema djelovanju tržišne ekonomijebila je, naravno, daleko od laissez-fairea. Vladino reagiranje,kontrola i miješanje u slobodne igre tržišnih sila bili su prisut­nim u svim statutima i administrativnim dekretima. Nije bilo dozvoljeno ni da tržište kapitala ili zemlje, pa ni tržište proizvoda ili rada budu potpuno samoregulativni. čak i kad se uzme u obzir činjenica da su mnoge od zakonskih i administrativnih akcija, sudeći po učestalosti kojom se to ponavljalo, bile ne­djelotvorne, domet državne kontrole i miješanja je upečatljiv. Ah to je bilo stoga što su odnosi posjedničkog tržišta tako od­lučno prožimali društvo da je tako obuhvatno reguliranje bilo<>69) Vidi t>il|ešku T. str. 268. Usporedi s Clapham, Concise H istory o l B ritain (Cambridge, 1949), ko|i smatra (str. 212— 213) da su doživotni na|amnlcl predstav­ljali većii.u već dosta prije kra|a 17 stol|ećo.

70) Behemoth, ur. Tdnnles. str. 126, kao što je citirano na str. 55.

71) Usporedi s G. Davies. The Early Stuarts (Oxford. 1945). koji (na str.271) o novim vlasnicima zeml|e koji su se po|avlll kao rezultot građanskih ratova,kaže da »između njih I n|lhovlh zakupnika ni|e bilo nikakve osobne veze — 09lmnovčane veze «

5 2 c . b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

potrebno. Neke od tih odredbi bile su namijenjene, bilo to dobro ili loše. unapređenju industrije i trgovine; a svrha većine odredbi bila je sprečavanje ili reduciranje tržišne fluktuacije ili zaštita društvenog reda od efekata fluktuacije. Budući da je mnogo ljudi ovisilo o zaposlenju, a njihovo zaposlenje ovisilo je o hi­rovima tržišta roba, što je dovodilo do tako učestale nezapos­lenosti da je ugrožavan javni poredak, vlada je bila prisiljena da se umiješa tako gorljivo i na tako mnogo načina.72’ Vladina regulacija u 17. stoljeću pretpostavljala je posjedničko tržišno društvo.

Sve ukazuje na to da je englesko društvo 17. stoljeća postalo u biti posjedničko tržišno društvo. Ostaje pitanje koliko je Hobbes toga bio svjestan. Na sreću, o tome postoje neki dokazi. Kao prvo, Hobbesova tvrdnja da je »i ljudski rad raz- mjenjivo dobro, isto kao i bilo koja druga stvar«,73’ navedena sasvim usput u diskusiji o vanjskoj trgovini, vjerojatno je dokaz da je uzimao kao neospornu činjenicu normalnost platežnog odnosa. Važnije je, međutim, kako tretira uzajamnu i distribu­tivnu pravdu, što sugerira da je namjerno odbacivao model običajnog staleškog društva, znajući da je to bio alternativni model njegovu modelu i da je još bio općeprihvaćen.

Prihvaćeni pojmovi uzajamne i distributivne pravde, kako ih Hobbes opisuje, popratni su dijelovi modela običajnog društva. Oni petpostavljaju valjanost i prisilu standarda plaća­nja različite od onih koje određuje tržište. Uzajamnu pravdu postavili su »pisci«, kaže Hobbes, »u jednakosti vrijednosti ugovorenih stvari; a distributivnu u distribuciji jednake koristi ljudima istih zasluga«.74’ Hobbes ne krije svoj prezir prema tim pojmovima i oba odbacuje u jednoj rečenici: »Kao da je to ne­pravda ako prodajemo skuplje nego što kupujemo; ili ako damo čovjeku više nego što zaslužuje «75’ Te stare pojmove učinio je objektom prezira jedan od atributa modela tržišta, naime, da je vrijednost nečega jednostavno njegova cijena uspostavljena ponudom i potražnjom. »Vrijednost svih ugovorenih stvari mjeri se željama ugovarača: i stoga je prava vrijednost ona oko koje se slože.«76’ Budući da osim tržišne cijene ne 'postoji druga mjera vrijednosti, svaka razmjena vrijednosti između osoba koje slobodno ugovaraju po definiciji je razmjena jednakih vri­jednosti. Stari pojam uzajamne pravde postaje besmislen. »Pra­vo rečeno, uzajamna pravda je pravda ugovarača, to jest, iz­vršenje ugovora u kupovanju i prodavanju, unajmljivanju i pu­štanju da se unajmljuje, davanju na posudbu i posuđivanju, razmjeni i preprodaji i ostalim aktima ugovora.«77’

53 hobbes: po litička obveza tržišta

Slično je i s distributivnom pravdom: distribucija jed­nake koristi ljudima jednakih zasluga postaje besmislena kao sveopće načelo po kojem određujemo pravednost bilo kakve stvarne raspodjele nagrada, jer u Hobbesovu modelu ne postoji nikakva druga mjera zasluge osim tržišne procjene čovjekove vrijednosti. U njegovu modelu nema mjesta, kao u statusnom modelu, za procjenjivane zasluga raznih ljudi u smislu njihova doprinosa cijelom društvu, ili u smislu njihove neophodnosti kao funkcionirajućih dijelova socijalnog organizma. Distribu­tivna pravda stoga nije više od »pravde nekog procjenitelja, a to znači — čin definiranja što je pravedno, pri čemu se kaže da je [procjenitelj] svakom čovjeku dodijelio što mu pripa­da .. .«7C) A ono što čovjeku stvarno pripada ne treba početno odrediti nikakvim pojmom ciljeva društva, već standardom dru­štva dalekim od toga koliko god to Hobbes može zamisliti, jednog standarda namjerno oslobođenog od svakog društvenog vrednovanja: to treba »odlučiti ždrijebom. Je r. . . jer drugi na­čin jednake raspodjele ne može se zamisliti.«79’ Tretirajući uza­jamnu i distributivnu pravdu na takav način, Hobbes izvlači logičke zaključke iz svog modela društva: tamo gdje su sve vri­jednosti svedene na tržišne vrijednosti, i sama pravda je sve­dena na tržišni pojam. Zahtijevajući da tržišni pojam pravde zamijeni običajni, čini se da on ujedno tvrdi i da je potpuno tržišno društvo tu zauvijek i da priznaje da je ono došlo tek nedavno.

72) B. E. Supple. Com m ercia l C ris is and Change in England 1600— 1612(Cambridge, 1859), u lzvrsno| analizi nestabilnosti tržišne ekonoml|e tog vremena, pokazao |e da |e neprekidno m|ešan|e države u nadnice. cl|ene. Investicije I trgo­vinu bio neprestani pokuša| »da se Engleska zaštiti od oštrl|lh reperkusija ekonom­ske fluktuac!|e bez nazadovan|a u smislu Industrijske I komercijalne strukturec, I da je glavni pokretač bio »opravdani strah od nezaposlenosti I ekonomske nestabil-nosti*. (str. 251; I usporedi s 10. poglavljem

73) Leviathan, pogl. 24. str. 189.

74) Ib ld .. pogl. 15. str. 115.

75) Ib id /

76) Ib ld.

77) Ibid.

78) Leviathan, pogl. 15. str. 115.

79) Ib ld .. str 119.

54 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

Postoje daljnje indikacije — u knjizi koju je Hobbes posvetio analiziranju Long Parliamenta i građanskog rata — da je on vidio konkurentske tržišne odnose kao podrivanje ranijeg modela engleskog društva. Jedan od razloga kojima je objašnjavao odmetništvo mnogih ljudi od kralja, i odatle pro- izašli građanski rat, bio je taj da su »ljudi općenito« (tj. ljudi s nekim posjedom, jer »bilo je vrlo malo običnih ljudi kojima je bilo stalo do bilo kojeg od uzroka rata, već bi zauzeli bilo koju stranu za plaću iil pljačku«80’) vjerovali da je svaki čovjek »toliko gazda svega što posjeduje, da se od njega ništa ne može uzeti ni uz kakav izgovor o općoj sigurnosti, bez njegova pristanka«.81’ Hobbes je ispravno primijetio da to vjerovanje nije bilo dio feudalnog vlasništva (koji je ranije prevladavao), i da je to vjerovanje postalo tako rašireno da se može smatrati da je odgovorno za građanski rat. On je uočio da su isti ljudi koji su se držali tog novog shvaćanja neuvjetovanog individual­nog prava na vlasništvo koristili stari red rangiranja jednostavno tako da posluži njihovim novim ciljevima: »Kralj, mislili su oni, nije ništa nego titula najviše časti, prema kojoj su plemić, vi­tez, baron, grof i vojvoda, samo uzlazne stepenice, uz pomoć bogatstva.«82’

Hobbes je objašnjavao građanski rat novom snagom tržišnog morala i tržišnim bogatstvom. On je tretirao rat kao pokušaj da se stari ustav uništi i zamijeni ustavom koji će biti povoljniji za nove tržišne interese. Kraljevi neprijatelji »koji su tražili oslobađanje ljudi od poreza, i ostale naoko dobre stvari, raspolagali su kesama londonskog Cityja i većine gradova i združenih gradića u Engleskoj, a uz to i kesama mnogih po­jedinaca.83’ Narod je bio zaveden djelomice novim religijskim doktrinama (od kojih je najvažnija bila prezbitenijanska, koja je bila dobro primljena, zato jer, između ostalog, nije »grdila uno­sne poroke ljudi iz trgovine i ob rta . . . što je bilo veliko olakša­nje za većinu građanstva i stanovništva trgovačkih gradova«84’) a djelimice i njihovim novim vjerovanjem u bezuvjetno pravo vlasništva85’. To što je narod bio tako zaveden, i što su trgovci imali dovoljno novaca da izdržavaju vojsku, bilo je dovoljno za objašnjenje rata. Postoji neka harringtonska crta u komentaru govornika u Hobbesovu dijalogu: »Mislim da je u takvom us­trojstvu naroda kralj već istisnut iz svoje vladavine, te da radi toga nije r>i trebalo posezati za oružjem. Jer ne mogu zamisliti da bi mu se kralj na bilo koji način mogao oduprijeti.«86’

55 hobbes: po litičko obveza tržišta

Kasnije se u analizi Hobbes vraća na ključnu ulogu novog tržišnog bogatstva. Snage parlamenta opskrbljivao je »London i ostali pridruženi gradovi87’«, žaleći se na poreze »ko­jima su građani, tj. trgovci, čija je profesija vlastito zgrtanje, prirodno smrtni neprijatelji, njihova je jed'na čast da se neumje­reno obogate pomoću mudrosti kupnje i prodaje.«88’ Hobbes je također bio svjestan toga da je njihovo bogatstvo nastalo kupovanjem rada drugih ljudi. On odbacuje općeprihvaćeno op­ravdanje njihove djelatnosti navodeći da »se kaže da je od svih zanimanja njihovo najkorisnije za vladu, jer daju posla siromašnijima«, a kratkom opaskom: »to znači, prisiljavaju si­romašne da prodaju svoju radnu snagu po cijenama koje oni određuju, tako da siromasi, ili većina njih, mogu bolje živjeti u Bridewellu nego da predu i tkaju ili rade neki sličan posao koji znaju; osim ako si malo ne pomognu radeći slabije, na sramotu naših manufaktura.«89’ Hobbes je prozreo paternalis­tičko opravdanje najamnog odnosa. Uočio je da je zastarjelo opravdavati najamni rad u okviru paternalističkog modela dru­štva koje u samoj osnovi nije u skladu s tržišnim odnosima.

Engleska koju Hobbes opisuje u Behemothu prilično je potpuno tržišno društvo. Radna snaga je roba i ima je tako mnogo da joj kupci snižavaju cijenu do granice održanja golog života.90’ Bogatstvo nastalo tržišnim operacijama toliko se aku­muliralo da su njegovi posjednici mogli izazvati državu, čiju su

O80) Behemoth, ur. Tonnies. str. 2.

81) Ib id .. str. 4.

82) ib id .

83) Ib id .. str. 2.

84) Ib id .. str. 25.

85) Ib id .. str. 4.

86) ib id . Usporedi: Harrington. Oceana: »Jer je rasap vlade prouzročio rat. a nije rot prouzročio rasap ove vlade«. [Works. 1771. str. 65).

87) Behemoth, str. 110.

88) Ib id .. str. 126.

90) Pitamo se da li je iz te opaske Hobbes izveo gledište da vri|o«Jnost ilici|enu čov|eka određuje onaj ko|l kupu|e a ne ona| koji prodale [Leviathan, pogl. 10, str. 67).

5 6 C. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

poreznu moć smatrali zadiranjem u svoja prava. Izazov je uspio zato jer su imali novaca da održavaju vojsku; i zato jer su ljudi više cijenili stjecanje bogatstva putem tržišta nego tradicional­ne obaveze il.i ustanovljene rangove. Do građanskog rata je i došlo zato što se englesko društvo tako promijenilo.

Habbesovo objašnjenje uzroka građanskog rata impli­cira neku spoznaju o tome koliko je tržišno društvo bilo uko­rijenjeno u prethodnom društvu. Njegova spoznaja nije bila pot­puna ni jasna. Da je bilo takvo, teško da bi mogao tretirati dru­štvo kao takvo kao u biti niz tržišnih odnosa, kao što je to činio u Leviathanu i ostalim teorijskim raspravama. Ipak, čak i u nji­ma nalazimo priznanje, kao na primjer kad razmatra uzajam­nu i distributivnu pravdu, da se tržišni moral razlikuje od tradi­cionalnog morala. Možemo slutiti da je lakoća kojom je Hobbes pripisao suštinski tržišne odnose svim društvima proizlazilo iz toga što je i njegov stav, inače raširen među ljudima renesan­se, bio da je civilizirano društvo ograničeno na klasičnu Grčku i Rim i zapadnu Evropu nakon srednjega vijeka. Budući da su klasična društva bila u stanovitoj mjeri tržišna društva, lako bi se moglo prilagoditi modelu u čijoj je osnovi potpunije tržišno društvo vlastitog vremena. I kad je taj model već uspostavljen, nije ga bilo teško primijeniti na približno najciviliziraniji dio dru­štva, to jest na aktivne više klase drugih društava zato jer su odnosi među ljudima na vrhu u netržišnim društvima pokazivali tendenciju da se pretvore u konkurentsku borbu za moć, koja je bila bliska tržišnom odnosu. Bez obzira na to da li se Hobbesova misao tako razvijala, i bez obzira na to koliko je svjesno svoj model društva temeljio na vlastitoj procjeni tržišnih obilježja društva 17. stoljeća, jasno je da je njegov model bliži modelu posjedničkog tržišnog društva.

Pokazao sam da Hobbesovo dokazivanje počev od fi­ziološke prirode čovjeka do nužnog pokušaja svih ljudi u dru­štvu da uvijek traže više moći nad drugima, zahtijeva tvrdnju da se moć svakog čovjeka odupire moći drugih i pokušava je spriječiti, da ta tvrdnja, čak i da je navodno izvedena iz fizio­loškog postulata da je svim ljudima urođeno da žele neograni­čenu moć nad drugima, zahtijeva u najmanju ruku daljnju pret­postavku modela društva koje dopušta da jedni stalno mirno krše prava drugih; i da, ako se uzme da je ta tvrdnja deducira- na iz fiziološkog postulata da je samo nekim ljudima prirođe­no da uvijek žele više. to zahtijeva model društva koji ne samo da dopušta stalno uzajamno kršenje prava nego i prisiljava um­

5 7 hobbes: po litička obveza trž išta

jerene ljude.da napadaju; da je jedini model koji zadovoljava te uvjete posjedničko tržišno društvo, koje u biti odgovara moder­nim konkurentskim tržišnim društvima; da su Hobbesovi ekspli- citni postulati (naročito oni da je rad roba, da neki ljudi žele po­većati svoju razinu užitaka i da neki ljudi imaju više prirodne moći) u biti postulati posjedničkog tržišnog društva; da model društva koji je Hobbes konstruirao u analizi moći, vrednovanja i uvažavanja, i koji je potvrđen u njegovoj analizi uzajamne i di­stributivne pravde, suštinski odgovara modelu posjedničkog tr­žišta; i da premda Hobbes nije bio potpuno svjestan takve ko­respondencije, postoje dokazi koji nas navode na to da je bio svjestan osobite primjerenosti svoje analize društvu 17. sto­ljeća.

f) neadekvatnost prirodnog stanja

Došli smo, dakle, do konstatacije da je Hobbes polazeći od svo­jih izvornih fizioloških postulata, došao do zaključka da svi ljudi nužno traže uvijek sve više moći nad drugima uvođenjem pre­misa koje su valjane samo za posjedničko tržišno društvo. I tek nakon što je bio siguran u svoj zaključak da svi ljudi u društvu nužno traže uvijek sve više moći nad drugima, uveo je hipotetičko prirodno stanje, odakle je onda zaključio o nužnosti suvremene države. Već sam ranije91’ iznio da Hobbesove dru­štvene premise nisu bile nužne samo za njegovu dedukciju da svi ljudi u društvu uvijek traže više moći nad drugima nego i za njegovu dedukciju o ponašanju čovjeka u prirodnom stanju. Mo­že se pomisliti da to još nije utvrđeno. Jer nije se potanje pri­kazalo da su njegov zaključak da svi ljudi žele više moći nad drugima, ili njegova analiza društva koja je dovela do tog zak­ljučka, bili nužni za njegovu dedukciju o ponašanju u prirodnom stanju. Nije li zaključak o ponašanju ljudi u prirodnom stanju mogao izvesti izravno iz fizioloških postulata ne dokazujući da svi ljudi u društvu žele više moći nad drugima? Pitanje možda nije toliko važno jer se on zapravo prilično namučio da pokaže da ljudi u društvu moraju uvijek tražiti više moći, prije nego što je stavio te ljude u hipotetično prirodno stanje. Međutim, lako možemo vidjeti da on nije mogao zaključivati o ponašanju u prirodnom stanju samo na temelju fizioloških postulata.

O91) Vidi tekst. str. 15. 28.

5 8 c. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

Istina je da je mogao zaključivati o ponašanju u prirod­nom stanju samo na temelju fiziološkog postulata da svi ljudi žele nastaviti svoje kretanje, i iz postulata da neki ljudi uvijek žele više moći nad drugima:021 kada bismo hipotetično otklonili svaki zakon, ta bi dva postulata proizvela nužnost da svi ljudi traže više moći nad drugima, a to je ponašanje u prirodnom sta­nju. Ali taj drugi postulat nije dobiven na temelju prirodoslov­nog promatranja ili analize, nego iz promatranja i analize dru­štvenih odnosa. Ako taj postulat nazovemo fiziološkim postula­tom, moramo reći da su čak i Hobbesovi fiziološki postulati po­stulati o fiziologiji socijaliziranih ljudi. Ali, osim u definioijama, možemo naći još jedan razlog zbog kojeg Hobbes nije mogao zaključivati o ponašanju u prirodnom stanju samo iz fizioloških postulata, čak ako se postulat da neki ljudi traže više moći nad drugima uzme kao fiziološki postulat: to ne bi bilo u skladu s njegovom metodom ni s njegovim ciljem.

Jer, njegov je cilj bio da uvjeri ljude da treba da priz­naju suverena, a metoda »samo da ljudima pokaže ono što oni već znaju, ili mogu znati iz vlastitog iskustva.«931 Uspjeh njegova nastojanja u cijelosti je nužno o tome ovisio. I da bi to učinio, trebalo je da ih pokaže njima samima onakvima kakvi jesu, u društvu. Možda je mogao pokazati nužnost suverena ne koris­teći se uopće umjetnom hipotezom o prirodnom stanju, nego samo dedukcijom iz zaključka da svi ljudi u društvu nužno tra­že više moći nad drugima. Nije se. međutim, mogao nadati da će svojim čitateljima pokazati nužnost suverena samo iz hipo- tetičkog prirodnog stanja, ne pokazujući nužno ponašanje lju­di u društvu. Dedukcije izvedene iz prirodnog stanja mogle su za ljude koji su već u društvu (za koje se priznaje da je nesa­vršeno) biti valjane samo onoliko koliko je ponašanje ljudi u hi- potetičkom prirodnom stanju odgovaralo njihovu nužnom po­našanju u društvu.

Zaključujem da su Hobbesu doista bili potrebni dru­štveni postulati da bi od svojih fizioloških postulata dospio do tvrdnje o nužnom ponašanju ljudi u prirodnom stanju, kako bi mogao valjano zaključiti o nužnosti suverena.

O02) III. naravno. Iz ledinog postulata da svi l|udl po rođen|u traže neo­graničenu moć nad drugima, što nl|e, kao što sam već dokazivao (str. 37. strogo fiziološki postulat.

93) E lem ents, prvi dio, pogl. 1, od|. 2, etr. 1.

5 9 hobbes: po litičko obveza tržišta

4. politička obveza

a) od motivacije do obveze

0 Kad je ustanovio da je opća sklonost svih ljudi da uvi­jek traže više moći nad drugima. Hobbesu je bilo lako pokazati da bi njihovi životi nužno bili strašno bijedni i nesigurni kad ne bi bilo moći koje bi se svi plašili. On je već postulirao da svi lju­di žele živjeti, i to udobno. Iz toga slijedi da se racionalni ljudi, koji potpuno proračunavaju posljedice, moraju kloniti takva stanja priznavanjem moći koja ih sve može držati u strahu. Da to postignu, treba da sačine, ili se ponašaju kao da su to nači­nili, međusobni ugovor kojim bi svi istodobno na nekog čovjeka ili grupu ljudi prenijeli prava koja bi imali kako bi se sami mogli štititi kad ne bi bilo opće moći da ih štiti. Taj prijenos prava stvara njihovu obvezu prema suverenu. I budući da je taj ugo­vor ograničenje želja, on ne može obvezivati bez moći koja ga nameće; odatle slijedi da svoje prirodne moći ljudi moraju pre­nositi istovremeno kad i svoja prirodna prava. To suverenu daje apsolutan autoritet i dovoljnu moć da taj autoritet djelotvorno upotrebljava. Samo se priznavanjem takvog autoriteta ljudi mo­gu a) nadati da će izbjeći stalnu opasnost od nasilne smrti1 svih ostalih zala koje bi nužno navukli na sebe zbog inače nu­žno razornog traženja više moći nad drugima; b) nadati se da će osigurati uvjete za udobno življenje koje nužno žele. Stoga svaki čovjek koji razumije zahtjeve ljudske prirode i nužne po­sljedice tih potreba, mora priznati obvezu spram suverena.

Hobbes vjeruje da je na taj način izveo zaključak o nužnosti da svaki čovjek prizna obvezu spram suverena a zak­ljučio je iz činjenica o ljudskoj prirodi i nužnim posljedicama tih činjenica. On vjeruje da je tako izvedena obveza moralna obveza; kad je čovjek jednom prenio svoja prava na drugoga »onda se za njega kaže da je obvezan ili vezan da ne sprečava one koji imaju takvo pravo .. . da se njime koriste: i da on treba, i to mu je dužnost, da se pridržava toga svoga voljnoga čina.. .«M). Ukratko, Hobbes vjeruje da je deducirao moralnu obvezu iz činjenice, ono što »treba« iz onoga što »jest«.

Naša analiza iz odjeljka 2) i 3) nije se bavila tim zah­tjevom. Samo smo pokazali da su među činjenicama iz kojih jeO

Leviathan, pogl. 14. str. 101.

6 0 C. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

Hobbes izvodio dedukciju o političkoj obvezi bile i one o histo­rijski i društveno stečenom karakteru ljudi, od kojih bi se činje­nica neke mogle s pravom pretpostavljati samo za ljude u po­sjedničkom tržišnom društvu. Pitanja da li je Hobbesova politič­ka obveza zapravo moralna, a ne samo obveza zasnovana na razboru i da N je njegova implicitna tvrdnja da je moralnu obvezu deducirao iz činjenice, u svakom smislu valjana, još su otvorena i sada ih treba razmotriti.

b) moralna obveza ili obveza razbora?

Iz ovog vrlo sažetog prikaza Hobbesove dedukcije od motiva­cije do obveze, moglo bi se činiti da je njegova politička obve­za samo obveza razbora. On je, čini se. pokazao samo to da je u dugoročnom interesu svih ljudi da priznaju obvezu suverenu. Za obvezu koja se potpuno temelji na vlastitom interesu, kaže se da se zapravo ne može zvati moralnom obvezom.95’ Ako net­ko smatra da je Hobbes svoju političku obvezu doista izveo samo iz čovjekova vlastitog interesa, i ako nekto prihvaća defi­niciju moralne obveze kao obveze koja se temelji na nečem drugom nego što je vlastiti interes, tada je pitanje, naravno, riješeno: Hobbesova obveza nije moralna obveza. Ali. suviše je lako tako odgovoriti. To povlači drugo pitanje: postoji li više raz­loga da prihvatimo nego da odbacimo tu definiciju, a time i oštru distinkciju između razboritosti čime se podrazumijeva su­periornost moralne obveze i morala? Hobbes je tu definiciju od­bacio. Neki njegovi kritičari tretiraju to kao nešto samo po se­bi razumljivo. Ima li načina da se odlučimo između njih?

čini se da motiv moralista za tu distinkciju počiva na navodno ozbiljnoj razlici između vjerojatne djelotvornosti tih dviju vrsta obveza. Oni su rekli da se ne može vjerovati da će obveza koja se temelji samo na prosvijećenom vlastitom inte­resu obvezivati kada dođe u subok s neposrednim vlastitim interesom, a da prava moralna obveza nije podložna toj slabosti jer se temelji na načelu koje je iznad vlastitog interesa. Ali ta distinkcija i superiornost moralne obveze stvoreni su definici­jom. Da bi distinkcija imala ozbiljnu praktičnu važnost, trebalo bi pokazati da je vjerojatnije da će se čovjek čvršće pridržavati »moralnog« principa nego principa razboritosti. Slabost obveze razbora je očevidna. Ali, ako se ne može pokazati da »moralna« obveza ne sadrži iste ili još veće slabosti, ta distinkcija neće bi­ti važna. Sposobnost obje vrste obveze da obvezuju može se

61 hobbes: po litičko obveza trž išta

provjeriti samo u praksi; ona je u sposobnosti svake od njih da bude prihvaćena.

Hobbes nije vidio nikakva dokaza da bi bilo koje na­čelo obveze koje se temelji na načelu ko|e je iznad vlastitog interesa imalo izgleda da bude šire i čvršće prihvaćeno od na­čela koje se temelji na vlastitom interesu, koje je šire prihvaće­no, a to znači — prihvaćeno zbog svojih racionalnih vrijednosti, uz to što su na njegovoj strani i »nevidljivi duhovi«. Načelo ob­veze za koje se kaže da je bogom dano, može se mnogo čvršće držati nego ono koje se treba natjecati na temelju svojih vri­jednosti. Ali ako odbacite, kao što je to Hobbes učinio, takva nametnuta načela,96’ ne preostaje vam nijedna jasna razlika iz­među obveze razbora i bilo koje druge vrste racionalne obveze. Djelotvornost moralnih filozofija u prošlosti nije impresionirala Hobbesa: mislio je da će nova vrsta obveze koju je on nudio i- mati više izgleda da bude djelotvorna, budući da je bila striktni­je povezana s čovjekovim sposobnostima i potrebama.

Ako se obveza koju je predlagao temeljila na čovjeko­vu vlastitom interesu ili. što je još manje plemenito, na strahu, lemeljila se i na ljudskom razumu. Mislio je da je moralnije da se ljudi drže vlastitog razuma nego da se pozivaju na zamišlje­na i nespoznatljiva božanstva ili biti, i da je najbolje da su ljudi sposobni za to i bez lažnog uvođenja religijskih sankcija. Mislio je da je njegova racionalna obveza, premda iz vlastitog interesa, moralno sasvim dovoljno utemeljena. Kazati da je Hobbes imao jednako dobar razlog da svoju vrstu obveze na­zove moralnom, kao što je trebalo da joj drugi filozofi, ili tek treba da to učine, odreknu taj naziv, ne znači da je Hobbesova obveza djelotvornija ili da je jednako djelotvorna kao i neka dru­ga. To jednostavno znači da se teret dokazivanja mora jednako tako staviti na druge kao i na Hobbesa. Hobbes je zapravo pre­bacio teret dokazivanja na moraliste, znajući da ga ne mogupodnijeti. Kako takvog dokaza nema. Hobbesova obveza se može nazvati moralnom.

Ali Hobbes nije smatrao da je pobijedio samo zbog propusta. Njegovo pouzdanje u vlastitu poziciju počivalo je di­jelom na postulatu koji smo do sada samo uzgredno spominja­li i koji sada moramo pobliže ispitati. To je postulat o jednakostiO95) Vidi bilješku C. str. 259— 260.

96) Vidi bilješku D. str. 260.

6 2 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

ljudi. Do sada smo ga spominjali samo kao postulat koji je po­treban da se pokaže zašto se borba za moć u prirodnom stanju nije nikada mogla okončati. Ali to je mnogo važniji postulat. Po­moću toga postulata Hobbes je deducirao pravo i obvezu iz či­njenice.

c) postulat o jednakosti

Hobbes postulira dvije vrste jednakosti među ljudima: jednakost sposobnosti i jednakost u očekivanju da se ispune njihove že­lje. Po Hobbesovu mišljenju, obje vrste uključuju jednakost pra­va. O jednakosti sposobnosti može se zaključiti na temelju is­kustva i promatranja. Ljudi nemaju apsolutno jednake sposob­nosti, ali su toliko jednaki da najslabiji može lako ubiti najja­čega, a to implicira moralnu jednakost. Ta postavka nalazi se u sve tri verzije Hobbesove teorije. »I prvo, ako razmotrimo ka­ko je mala razlika u snazi i znanju među ljudima zrelih godina i kako lako onaj koji je slabiji u snazi ili pameti, ili u oboje, može potpuno uništiti moć jačega, jer je potrebno vrlo malo snage da se čovjeku oduzme život, možemo zaključiti da je lju­dima prirođeno da priznaju da su međusobno jednaki.. .a.97’

»Jer ako pogledamo odrasle ljude i vidimo kako je kr­hko ljudsko tije lo . . . i kako je lako, čak i najslabijem čovjeku, ubiti najjačega, nema razloga zašto bi itko tko se pouzdaje u vlastitu snagu vejrovao da ga je priroda postavila iznad dru­gih, jednaki su oni koji mogu učiniti jednake stvari jedan protiv drugoga. Ali oni koji mogu učiniti najveće stvari (naime, ubiti) mogu učiniti jednake stvari. Stoga su svi ljudi po prirodi jed­naki .. .«90’

»Priroda je ljude učinila tako jednakima u sposobnosti­ma tijela i uma da, premda ponekad netko izgleda tjelesno jači. ili |e hitrijeg uma nego netko drugi, ipak, kad se sve zajedno zbroji, razlika među ljudima nije tako značajna da bi zbog nje netko zahtijevao za sebe bilo kakvu dobrobit koju netko drugi može tražiti jednako kao i on. J e r. . . najslabiji ima dovoljno sna­ge da ubije najjačega.«99’

U svakoj od tih verzija nalazimo načelo prava ili obve­ze izvedeno iz iskaza o promatranoj činjenici. Smatra se da iz iskaza o jednakosti slijedi da ljudi treba da jedni drugima priz­naju jednakost (Elementi); da ne postoji razlog zbog kojeg bi

63 hobbes: po litička obveza tržišta

bilo koji čovjek zamišljao da je iznad drugih (Rudimenti); da ni­tko (s pravom) ne može tražiti nikakvu korist od drugoga (Le­viathan). Hobbes kaže da jednakost činjenica uspostavlja jed­nakost prava, a da u to ne unaša bilo kakav vrijednosni sud ili moralnu premisu. On ne dokazuje da činjenica uključuje pra­vo, ali samo pretpostavlja da je tako jer ne vidi razloga zašto ne bi bilo ta'ko. Budući da nema nijednog razloga zbog kojega bi netko mogao zamišljati da je iznad drugih, samo po sebi je ra­zumljivo da to ne bi trebalo zamišljati.

Druga vrsta jednakosti koju Hobbes postulira jest jed­nakost u očekivanju zadovoljenja želja. U Leviathanu to prikczu- je kao posljedicu prve vrste jednakosti: »Iz jednakosti sposob­nosti proizlazi jednakost nade u postizanje naših ciljeva.«1001 U Elementima i Rudimentima više se naglašava da svi ljudi jed­nako žele sačuvati život, i u oba ta iskaza uzima se da jedna­kost činjenice podrazumijeva jednakost prava. »I budući da je priroda nužno učinila da ljudi hoće i žele bonum sibi, ono što je za njih dobro, i da izbjegavaju ono što im može naškoditi, a naj­više od svega tog strašnog neprijatelja prirode — smrt, od ko­je očekujemo i gubitak svih moći, i najveću od svih tjelesnih boli, u tom gubitku, ne protivi se razumu da čovjek čini sve što može da vlastito tijelo sačuva i od smrti i od boli. A ono što se ne protivi razumu, ljudi nazivaju PRAVO ili jus .. ,«101)

»Jer svaki čovjek želi ono što je za njega dobro, iz­bjegava što je zlo, a najviše izbjegava najveće od prirodnih zala — a to je smrt. On to čini po stanovitim impulsima prirode, ko­ji nisu ništa manji nego što je onaj impuls po kojem se kamen kotrlja. Stoga nije apsurdno, niti za osudu, niti je protiv nared­be zdravog razuma da čovjek koristi sve svoje napore da svoje tijelo sačuva od smrti i nevolje. A nije suprotno zdravom razu­mu da svi ljudi s pravom očekuju da će proći pravedno .. «102)o97) Elements, prvi dio. pogl. 14. od|. 2, str. 54.

98) Rudiments, pogl. 1. odj. 3. str. 25.

99) Leviathan, pogl. 13. str. 94.

100) Ib id .. str. 95.

101) Elements, prvi dio. pogl. 14. odj. 6. str. 54— 55.

102) Rudiments, pogl. 1. odj. 7. str. 26— 27.

6 4 c b m acpher8on / politička teorija posjedničkog individualizma

Može se prigovoriti da je na tim mjestima Hobbes pre- krijumčario moralno značenje u svoj »razum« ili jednostavno ra­di ono što je činio u svojem izvođenju od jednakosti sposob­nosti do jednakosti prava, naime, drži da one posljedice ljud­skih prirodnih potreba koje nisu očito apsurdne ili pokudne, tre­ba smatrati ispravnima. Teret dokazivanja je opet, da tako ka­žemo, prepušten moralistima. Hobbes je deducirao prava iz či­njenice da svaki čovjek ima želja, da traži i da mora tražiti da ih zadovolji.

Još se može prigovoriti da Hobbes nije deduoirao pra­vo iz činjenice nego da je uz postulat o činjenici uveo i postu­lat o pravu, naime, jednakom pravu na život. Sigurno se pret postavlja jednako pravo na život, ali stvar je u tome da tu pret­postavku Hobbes tretira kao da je sadržana u postulatu o či­njenici. On je može tako tretirati zbog svog izvornog postulata0 mehaničkom materijalizmu. Budući da su ljudi samopokretni sistemi materije koji jednako žele zadržati vlastito kretanje1 jednako su krhki, nema razloga zbog kojeg ne bi imali jednaka prava. To su prava koja prenesena na suverena uspostavljaju političku obvezu. Hobbes svoju političku obvezu može treti­rati kao moralnu obvezu jer je izvedena iz prijenosa prava koja on tretira kao moralna prava. Moralnost ne ulazi u raspravu u kasnom stadiju tvorenja društvenog ugovora, već u ranom sta­diju dedukcije o jednakosti prava iz izrečene jednakosti sposob­nosti i potrebe.

Tako izvodeći pravo i obvezu iz činjenice Hobbes je za­uzeo radikalno novu poziciju. On je smatrao da pravo ne treba unijeti izvana u područje činjenica, nego da ono tamo već jest; te se, oko se ne može pokazati suprotno, može smatrati da je jednako pravo sadržano u jednakoj potrebi za kontinuiranim kre­tanjem.

U političkoj teoriji taj je skok jednako radikalan kao što je to u prirodnoj znanosti bila Galilejeva formulacija zakona o jednolikom kretanju, a na neki način i s njom povezana. U oba slučaja revolucionarna promjena započeta je jednostavnim po­makom u premisama. Prije Galileja pretpostavljalo se da će ob­jekt koji miruje zauvijek stajati tamo gdje jest ako ga nešto ne makne, i da će se kretati samo dok se primjenjuje neka vanjska sila. Galileo je pretpostavio da će se objekt koji se kreće, ako ga nešto ne zaustavi, vječno kretati i da njegovo kretanje ne traži stalnu primjenu vanjske sile.

65 hobbes: po litička obveza tržišta

Hobbesov obrat premisa bio je sličan. I dok se može reći da se od Platona uvijek zaključivalo iz ljudskih sposob­nosti i želja, zaključci su uvijek bili indirektni: od ljudskih spo­sobnosti i želja do neke pretpostavljene svrhe prirode ili volje božje, i odatle do ljudskih obveza i prava. Ljudske sposobnosti i želje smatrane su učinoima svrha prirode i volje božje; po­tonje se smatralo uzrokom ljudskih sposobnosti i želja, i izvo­rom moralnog prava i obveza. Cilj ili Volja uneseni izvan pro­matranog univerzuma, hipostazirani su kao izvanjska sila koja se stalno nameće ljudima (putem razuma, ili otkrovenja, ili i jed­noga i drugoga). Obveze i prava, po toj premisi, ne bi postojali kad ne bi bilo izvanjske sile koja ih je nametnula. Kakva će biti prava i obveze, to je ovisilo o bilo kojoj svrsi ili volji što ih je pojedini filozof pripisao vanjskoj sili. i filozofi su općenito smat­rali da su one različite.103’

Hobbesova je premisa suprotna. Umjesto da pronala­zi prava i obveze samo u nekoj vanjskoj sili, pretpostavio je da su prava i obveze sadržani u potrebi svakog ljudskog mehaniz­ma da održi svoje kretanje. I budući da svaki ljudski mehani­zam, da bi to činio, mora procijenti vlastite potrebe, ne dolazi u obzir nametanje sistema vrijednosti izvana ili odozgo. Stoga ne može biti govora o pronalaženju hijerarhije želja, prava ili obve­za. Svačije se mora procijeniti kao jednako.

Hobbesova revolucija u moralnoj i političkoj teoriji jest njegovo odbijanje da nametne moralne razlike ljudskim željama, prihvaćanje jednake potrebe za kontinuiranim kretanjem kao dovoljnim izvorom prava. Hobbes je bio prvi koji je izveo prava i obveze iz činjenica, bez ikakve primjene fantastičnoga.

d) moralnost, znanost i tržište

Kad se Hobbesova misao shvati na taj način, postaje očita veza između njegove političke teorije i njegova znanstvenog materi­jalizma. Njegovo svođenje ljudskih bića na samopokretne i sa- mousmjeravajuće sisteme materije, omogućilo je (i zahtijevalo) da pretpostavi da je svačije kontinuirano kretanje jednako pot­rebno. Njegovo prihvaćanje pretpostavke nove znanosti da kon­tinuirano kretanje ne zahtijeva kontinuiranu primjenu sile izva-

O103) Usporedi dalje u tekstu. 6tr. 75.

66 c . b . m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

na, omogućilo mu je da odbaci svaki postulat moralne svrhe nametnute izvana i da pretpostavi da su moralne vrijednosti, prava i obveze sadržane u sposobnostima i potrebama jednakih samopokretnih mehanizama. Budući da je kretanje jednako po­trebno svakom mehanizmu i budući da ne postoji ništa drugo osim kretanja, jedina moralnost koja postoji, mora se izvoditi iz tog kretanja. Moralnost najbolje promiče kontinuirano kreta­nje. Odatle, na primarnom i jednostavnom nivou, svatko ima pra­vo na svoje kontinuirano kretanje. I svatko je, budući da je ra­cionalan, kalkulirajući stroj koji sam sebe ispravlja, sposoban da se obveže za ona pravila za koje se može pokazati da su nu­žna da bi osigurala maksimalnu mogućnost kontinuiranog kreta­nja. Budući da bi ih njihove kretnje, kad se ne bi sami isprav­ljali, dovodilo u stalnu koliziju, što bi rezultiralo gubitkom kre­tanja, korekcija (tj. moralni sistem obveze) nužna je i mogu­ća.

Tako je Hobbesova dedukcija prava i obveze i činje­nice putem postulata jednakosti, čini se, bila omogućena njego­vim prihvaćanjem materijalističkih premisa koje je preuzeo od nove znanosti 17. stoljeća. S tog gledišta, Hobbesov materijali­zam nije bio ni domišljanje niti puko zavaravanje, nego bitni dio njegove pojitičke teorije. Materijalizam je bio nužni uvjet njegove teorije političke obveze.

Hobbesov materijalizam nije, naravno, bio dovoljan uv­jet za njegovu teoriju obveze. Jer uz materijalističku premisu da su ljudi samopokretni sistemi materije u kretanju, bio mu je potreban postulat da se kretanju svakog pojedinca nužno sup­rotstavlja kretanje svakog drugog pojedinca- Taj drugi postu­lat nije bio sadržan u njegovu mehaničkom materijalizmu, već je bio izveden, kao što smo vidjeli, iz njegove tržišne premise. Postulat suprotstavljenog kretanja omogućio mu je da sve po­jedince tretira kao jednako nesigurne i da smatra da im je stoga sistem političke obveze jednako potreban.

Tako su i materijalističke i tržišne premise bile potreb­ne da Hobbesu omoguće zaključivanje o političkoj obvezi. Ma­terijalistička premisa omogućila mu je da kaže da svi pojedinci imaju jednaku potrebu za kontinuiranim kretanjem i da tvrdi da se, u odsustvu razloga za suprotno, može pretpostaviti da jedna­ka potreba uspostavlja moralno pravo, i tako stvara mogućnost moralne obveze. Tržišna premisa omogućila mu je da kaže da su ljudi jednaki u nesigurnosti i da na temelju toga zaključi o potrebi moralne obveze. Drugim riječima, za pretpostavljene či-

67 hobbes. po litičko obvezo tržišta

njerrice — dvije vrste jednakosti — bile su potrebne i materija­listička i tržišna premisa, iz čega je Hobbesu bilo moguće de­ducirati obvezu.

Budući da su i materijalistička i tržišna premisa bile potrebne i da su obje korištene, ne treba da nagađamo koja je važnija, ili koja je bila prva u Hobbesovu mišljenju. Ali može­mo primijetiti da su tržišne premise bile bitne: samo društvo ko­je je tako fragmentarno kao što je tržišno društvo može se sa sigurnošću smatrati mehaničkim sistemom samopokretnih poje­dinaca. Ne znamo da li je Hobbesa do njegove smione mate­rijalističke hipoteze dovelo njegovo viđenje društva kao sistema tržišnih odnosa, ili ga je oduševljenje novom znanošću pota­klo na razmišljanje o modelu društva koje bi se moglo tretirati na mehanički način i tako ga dovelo do otkrića tržišnog modela. Ali možemo reći da su tržišne premise omogućile Hobbesov po­kušaj prenošenja mehaničkih postulata nove znanosti na ana­lizu društva.

Postoji još nešto u čemu su tržišne premise pridonijele Hobbesovu vjerovanju da obvezu može deducirati iz činjenice. Jedinstveno obilježje posjedničkog tržišnog društva jest to što su u njemu vrijednost ili cijena svakog čovjeka određene tržiš­tem. Vrijednosti, ovlaštenja i stvarna prava koja iz toga proizla- za, zapravo su određena silom koja nije posve ni subjektivna ni natprirodna. Hobbes se toga držao i zaključio da nije potreban nikakav drugi standard vrijednosti ili prava: stare ideje uzajamne i distributivne pravde, zasnovane na standardu prava koji je iz­van i iznad svih činjenica, bile su po njegovu shvaćanju sasvim nadiđene. Standard vrijednosti stvorile su činjenice tržišnog sis­tema. Mislio je da bi se to moglo uzeti kao standard pravde zato jer zadovoljava uvjet svakog moralnog načela, to jest, trans- cendira subjektivne želje svakog čovjeka. Stoga se može smat­rati nepotrebnim daljnje oslanjanje na moralna načela koja ni­su izvedena iz činjenica.

Da zaključimo: Hobbesove tržišne premise dale su dva zasebna razloga za zamisao da moralnu obvezu i pravo može deducirati iz činjenica. Prvo, činjenice o čovjekovu položaju u društvu, kako ih je on analizirao, uključivale su i jednaku pot­rebu za kontinuiranim kretanjem, univerzalnu suprotstavljenost kretanja i stoga jednaku nesigurnost. Jednakost potrebe i nesi­gurnosti, što je u njegovoj analizi bilo fundamentalnije od bilo koje nejednakosti, omogućilo mu je da pretpostavi jednaka mo­ralna prava i mogućnost moralne obveze, ne postulirajući svrhu

68 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

ilii volju izvan samih pojedinaca. Drugo, činjenice, kako ih je on analizirao, uključivale su objektivan, ali ne natprirodan stan­dard prava.

Bilo koji od ta dva pretpostavljena atributa činjenica mogao je biti dostatan za Hobbesovo vjerovanje da može obvezu deducirati samo iz činjenica, bez nedosljednosti ili logičke po­greške. Oba zajedno, podupirujući jedan drugoga, sasvim su do­voljni da ga dovedu do te zamisli. Bez obzira na to da li mislimo da je njegova pretpostavka da se to može učiniti, ili način na ko­ji je to učinio, pogrešna, možemo priznati da je mislio da je to moguće. Stoga je neopravdano tražiti više konzistentnosti u nje­govoj teoriji pretpostavljajući da je radio nešto sasvim drugo, želimo li razumjeti i kritizirati Hobbesa, trebalo bi da slijedimo odnos koji je on vidio između činjenice i obaveze, a ne da ga odbacujemo zato što nijedan konzistentan mislilac ne bi mogao pretpostaviti nešto takvoga.

e) pretpostavka obveze iz činjenice

Do sada smo vidjeli kako je Hobbesovo shvaćanje bitnih atri­buta tržišnog društva dovelo do vjerovanja da činjenice o dru­štvu sadrže sve što je potrebno za dedukciju političke obveze koja bi moralno obvezivala racionalne ljude. Prije nego što is­pitamo vrijednosti te njegove dedukcije, treba da razmotrimo da li je dedukcija obveze iz činjenice načelno logički uopće mogu­ća.

Posljednjih godina postalo je aksiomom da se nijedan moralni princip ne može logički deducirati iz neke tvrdnje o či- ‘njenici, do te mjere da se jednostavno pozivanje na aksiom op­ćenito smatra dovoljnim za rješenje tog pitanja. Ali riješiti to pitanje na taj način, znači ne razmotriti veoma značajnu Hobbe­sovu inovaciju. Dokazivat ću da je moguće deducirati obvezu iz činjenice u bilo kojem značenju, bez strogog logičkog^ određe­nja; da su značenja koja ne dosežu određenje toliko važna da je ljudski nužno pokušati takvu dedukciju; da je dedukcija moguća, čak i u tim značenjima samo kad društvene činjenice sadrže značajnu jednakost ljudi; da je Hobbes to shvatio, i da je njegov pokušaj da deducira obvezu iz činjenice stoga u načelu bio va­ljan.

Ideja da se obveza ne može deducirati iz činjenice re­lativno je nova. Obično se pripisuje Humeu, premda je pitanje

69 hobbes: po litička obveza tržišta

treba li njezine korijene tražiti tako daleko.104’ Raniji mislioci po­litičke filozofije, uključujući one prije i neke poslije Hobbesa, općenito su zaključivali o moralnoj i političkoj obvezi i pravu na temelju promatranja ljudskih potreba i sposobnosti. Ali to su činili samo uz pomoć nekih postulata koji se tiču svrhe ili volje prirode ili boga, osobito postulata da priroda ništa nije stvorila uzalud. S takvim postulatom mogli su nastaviti izvoditi sistem obveza i prava iz ljudskih sposobnosti i potreba, činilo se da je argument dedukcija prava iz činjenice, a nije, i bilo je općenito prihvaćeno u principu da se obveza i pravo mogu deducirati iz činjenice.

Nakon Humea kritičari su uvidjeli da raniji filozofi nisu radili ono što su mislili da rade, ili što su drugi mislili da rade. Vidjeli su da obvezu nisu logički deducirali iz činjenice, nego da su unijeli jedan izvanjski postulat. To su shvatili moderni kri­tičari. prvenstveno lingvistički analitičari. Vidjevši logičku ne- valjalost toga da se prijašnje tobožnje dedukcije koje su se os­lanjale na neki izvanjski postulat tretiraju kao dedukcije iz či­njenice, kritičari su zaključili da je nevaljanost prijašnjih siste­ma bila u samom pokušaju da se obveza deducira iz činjenice i to su uzdigli do prvog načela da se obveza ne može dedu- oirati iz činjenice.

Mislim da je taj zaključak pogrešan. Mora se priznati da na modelu formalnog računa, moralne tvrdnje ne mogu biti određene u činjeničnim iskazima.105’ Ali nema razloga zbog ko­jeg bi sve mišljenje bilo reducirano na taj model. A postoji jak razlog u prirodi ljudskih potreba zbog kojeg se sve mišljenje ne bi smjelo reducirati na taj model. Ne raspravlja se o tome da je neka vrsta društvenog poretka, i stoga prava, i stoga obveza, nužna za ljudsku egzistenciju. Može se, naravno, nijekati da postoji bilo kakav smisao ili vrijednost za ljudsku egzistenciju. Ali, ako zanemarimo tu abdikciju humanosti, moramo ići dalje s pretpostavkom da se sistem prava i obveza može izvesti iz ne­čega.

Priznajući to, još se može negirati da se to može iz­voditi samo iz ljudskih potreba i sposobnosti, bez unošenja neke izvana nametnute volje ili svrhe. To je savršeno održivo staja-

O104) Usporedi s A, C. MacIntyre, Hume on »Is* and »Ought*. »PhilosophicalReview*. LXVIII (1950), 451 I dalje.

105) MacIntyre, op. c lt.. str. 462.

7 0 C. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

liste, ali nema razloga da se od toga radi logički imperativ. Jednako je održivo mišljenje da te iste činjenice (naime, ljudske potrebe i sposobnosti) koje sistem obveza i prava čine nužnim, također čine takav sistem mogućim. Održiv je, što znači da či­njenice o ljudskim sposobnostima i potrebama sadrže dovoljno podataka za dedukoiju obveza i prava.

Sistem obveze koji jest, ili može postati, moralno obve­zatan za sve pojedince u društvu, mora biti takav da su ga svi sposobrri prihvatiti kao obvezatan. Jedna od činjenica koja mora postojati (bilo da se opaža ili analitički uspostavi) da bi se tak­va obveza mogla deducirati iz činjenica, jest da su pojedinci spo­sobni priznati tu obvezu. Taj uvjet se može zadovoljiti oko je društvo takvo da su njegovi pojedinci sposobni da sebe vide je­dnakima u nekom pogledu važnijem nego što su sve ostale točke u kojima su nejednaki. Samo se u takvom društvu može reći i prihvatiti da ne postoji razlog zašto bi bilo koji čovjek tražio veća prava. Jer ako ljudi ne priznaju takvu jednakost, mogu zahtijevati neograničenu superiornost; zahtijevajući to, oni ne mogu biti moralno vezani nikakvim sistemom obveza koji nije natprirodan.106' Tako je stvarna jednakost, za koju lju­di vide da nadilazi sve njihove stvarne nejednakosti, preduvjet deduciranja moralne obveze samo iz činjenica.

Hobbes je to shvatio. Kao što smo vidjeli, on je iz svog postulata jednakosti dokazivao da ne postoji razlog zbog kojeg bi itko imao više prava nego netko drugi, a odatle je izvodio mogućnost i nužnost obveze. Pretpostavljena stvarna jedna­kost iz koje je direktno zaključivao o nužnosti političke obveze, bila je jednaka mogućnost ljudi da ubiju jedan drugoga, što je u hipotetičkom prirodnom stanju značilo jednaku nesigurnost za život i posjed. Ta pretpostavljena jednakost nije međutim do­voljna baza za političku obvezu ljudi u društvu.

Jer, budući da je krhkost ljudske konstrukcije fiziolo­ška činjenica jednako istinita za ljude u društvu kao i za ljude u hiipotetičkom prirodnom stanju, samo u hipotetičkom prirodnom stanju ona donosi posvemašnju i stoga jednaku nesigurnost za život i posjede. Ali Hobbesovo prirodno stanje po definiciji uop­će nije političko društvo. U svakom političkom društvu život sva­kog pojedinca zaštićen je od napada drugih pojedinaca; i budu­ći da ne postoji posvemašnja nesigurnost, ne postoji nužno i jed­naka nesigurnost. Ako Hobbes želi pokazati da pojedinci u dru­štvu mogu i treba da priznaju obvezu, on mora pokazati da je ono u čemu su pojedinci u društvu jednaki važnije od onog u

7 1 hobbes: po litička obveza tržišta

čemu su nejednaki, kao i to da oni to mogu vidjeti. Zamišljena jednakost hipotetičkog prirodnog stanja nije dovoljna.107’ Zato se ponovo vraćamo Hobbesovu modelu društva. Postoji li tak­va jednakost u njegovom modelu? Ako je tako, njegova je de­dukcija obveze u principu valjana. I je li takva jednakost kakvu nalazimo u njegovu modelu u skladu s ostalim obilježjima nje­gova modela? Ako je tako, njegova bi dedukcija trebala biti va­ljana za posjedničko tržišno društvo, budući da su ostali atribu­ti njegova modela atributi posjedničkog tržišnog društva.

Može se reći da u Hobbesovu modelu društva, kako vi­dimo iz njegove analize moći, časti, vrijednosti i pravde, posto­je dvije vrste jednakosti: jednaka nesigurnost i jednaka potči- njenost tržištu. Svatko je nužno uvučen u konkurenciju za moć nad drugima. Svatko teži da stekne više moći nego što je pri­rodno ima, i može to učiniti samo pretvarajući u vlastitu korist dio moći drugih ljudi. I stoga je svatko izložen neprestanom u- grožavanju svoje moći. Hobbes je to nazivao jednakošću u ne­sigurnosti. Hobbes je vidio tu jednakost nesigurnosti kao tako blisku vanjštini života ljudi da ju je svaki racionalan čovjek mo­gao shvatiti i priznati njezine nužne posljedice čim bi je kočio. Ali, kao što smo vidjeli, jedino društvo u kojem je moguće da moć svakog čovjeka neprestance ugrožava drugi čovjek jest po­sjedničko tržišno društvo. Zato se moramo pitati je li ispravno nesigurnost svakog čovjeka u posjedničkom tržišnom društvu tretirati kao jednaku nesigurnost.

Odmah je očito jedno: premda su svi pojedinci u tom društvu nesigurni, daleko su od toga da budu svi jednaki u ne­sigurnosti. Jer posjedničko tržišno društvo zahtijeva suštinsku nejednakost u raspolaganju resursima: mora postojati klasa lju­di s dovoljno sredstava da zapošljava radnu snagu drugih ljudi, i klasa ljudi s tako malo sredstava da se nudi za zaposlenje. Dok su članovi svake od klasa nesigurni, tj. otvoreno izloženi povredi svojih moći putem tržišta, nesigurnost dviju klasa pot­puno je nejednaka. Stoga se od njih ne može očekivati da vi­de sebe jednakima u nesigurnosti kao da priznaju, samo na toj osnovi, obvezu koja ih vezuje uz zajednički autoritet. Tako je Hobbes propustio da u svom modelu dozvoli nejednakost ne­sigurnosti koju ostala obilježja njegova modela nužno implici-O106) Vidi blllešku E. str. 260.

1°7) Usporedi s od|. 3(, str. 57.

7 2 c. b. m acpherson / politička teorijo posjedničkog individualizma

raju. Da se Hobbes u svom modelu oslanjao samo na pretposta­vljenu jednakost nesigurnosti, morali bismo reći da je propu­stio ili da se ta jednakost nesigurnosti odnosi na sve ljude u društvu koji priznaju zajedničku političku obvezu.

Međutim, u njegovu modelu društva postoji još jedno obilježje koje se može smatrati nekom vrstom jednakosti: jed­naka potčinjenost svakog pojedinca zakonima tržišta. U Hobbe- sovu modelu, koji u tom pogledu koincidira s modelom posjed­ničkog tržišnog društva, svatko je podvrgnut determinaciji kon­kurentskog tržišta moći. Hobbes je ispravno uočio da u posjed­ničkom tržišnom društvu sve vrijednosti i pogodnosti u stvari us­postavlja djelovanje tržišta i da sva moralnost tendira da bude moralnost tržišta. Posjedničko tržišno društvo doista uspostav­lja prava pomoću činjenica: ovlaštenje svakog čovjeka određeno je stvarnim konkurentskim odnosom među moćima pojedinaca. Ako tržišno određenje vrijednosti i prava svi članovi društva prihvaćaju kao pravdu, tada postoji dovoljna osnova za racio­nalnu obvezu svih ljudi prema autoritetu koji može održavati i nametati tržišni sistem. Hobbes je mislio da je taj uvjet zadovo­ljen: mislio je da je tržišni pojam pravde bio jedini pojam koji je mogao prihvatiti racionalni pojedinac koji je shvatio svoj istin­ski položaj puke jedinke u tržišnom društvu.108’ U tome je barem dijelom bio u zabludi. Racionalnim ljudima je također moguće odbaciti ili oduprijeti se cijelom tržišnom sistemu.

Ipak se mora priznati da je Hobbes, držeći neizbjež­nom dominaciju vrijednosti tržišnog društva, imao činjenice na svojoj strani. On je možda bio malo ispred svog vremena, jer je u engleskom društvu bio još znatan broj onih koji su odbacivali zahtjeve tržišnog morala. Građanski rat, u Hobbesovoj vlastitoj interpretaciji bio je borba između onih koji su podržavali tra­dicionalne vrijednosti i onih koji su se priklonili tržišnom mora­lu. I kako god interpretirali restauraciju i Whigovsku revoluciju, ne može se reći da je podrška tradicionalnim vrijednostima po­stala beznačajna krajem stoljeća, ili čak i kasnije. Locke je po­kušao kombinirati tradicionalni i tržišni moral, isto kao i Burke stoljeće kasnije, na fundamentalniji i beznadnijii način. Ali do tog vremena je tržišni moral prevladao i nije se ozbiljnije os­poravao sve do 19. stoljeća. Hobbes je, dakle, na kraju ipak bio u pravu, barem za onoliko koliko je mogao vidjeti unaprijed, dakle oko dva stoljeća, smatrajući da je jednom utvrđen tržiš­ni sistem toliko moćan da ni jedan pojedinac ne može od nje­ga pobjeći, i da stoga svi racionalni ljudi unutar njega moraju prihvatiti tržišni pojam pravde kao jedini mogući.

73 hobbes: po litička obveza tržišta

čini se da je Hobbes tako našao osnovu za racionalnu obvezu za sve članove posjedničkog tržišnog društva. Jer ako nema alternative za tržišno društvo ili ako je jedina alternativa anarhija, svaki čovjek koji vidi svoj pravi položaj nema druge racionalne alternative nego da podržava politički autoritet koji može održavati to društvo kao regularan uređeni sistem. Drugim riječima, svaki pojedinac unutar njega može i mora, u vlasti­tom interesu, priznati obvezu političkom autoritetu dovoljno mo­ćnom da nametne pravila konkurentskog društva. A ta se ob­veza jednako može nazvati i moralnom obvezom i obvezom razbora; to je najviši moral za koji su tržišni ljudi sposobni. Ka­da tako shvatimo Hobbesovu teoriju, kao iskaz o tome koja je politička obveza moguća i nužna u posjedničkom tržišnom dru­štvu, može se priznati valjanost njegove dedukcije obveze iz či­njenice.

5. prodornost i granice hobbesove političke teorije

a) historijski preduvjeti dedukcije

0 Dokazivao sam da razlika između moralne obveze i obveze razbora postaje beznačajna čim se odbaci oslanjanje na neku transcendentalnu volju ili svrhu; da je, kada se to od­baci, značajno pitanje je li moguće od bilo koje obveze očeki­vati da će obvezivati racionalne pojedince; da je takva obveza moguća ako ljudi sebe vide, ili se može očekivati da će sebe vidjeti, jednakima u nekom pogledu vitalnijem nego što su sve njihove nejednakosti; da je Hobbes to shvatio; i da je jednaka podvrgnutost svih ljudi zakonitostima tržišta koju je on ug­radio u svoj model društva, a koja je obilježje posjedničkih tr­žišnih društava, dovoljna osnova za dedukciju obveze koja ve­zuje sve racionalne ljude u tom društvu, dokle god posjednički tržišni odnosi prevladavaju i smatraju se neizbježnima.

Ovdje Hobbesovu sistemu pridajemo veću valjanost ne­go što se to obično čini, premda to ne bi zadovoljilo Hobbesa koji je mislio da je iz vječnih činjenica o ljudskoj prirodi dedu-

O108) Usporedi so str. 52— 53.

7 4 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

cirao vrste političkih obveza koje će uvijek biti nužne i potrebne. Ali ako su njegovi zahtjevi bili previsoki za njegovu teoriju, nje­govo je dostignuće ipak značajno. On je otvorio nov put u poli­tičkoj teoriji. Prodro je bliže prirodi modernog društva nego bilo koji od njegovih suvremenika i bliže nego mnogi njegovi sljed­benici. Svako od tih dostignuća zaslužuje našu pažnju.

Hobbesova najvaljamja tvrdnja je možda njegova naj- arogantnija tvrdnja: »Građanska filozofija nije s tarija . . . od mo­je knjige De Cive«r.109) Hobbes je bio prvi politički mislilac koji je uočio mogućnost deduciranja obveze izravno iz svjetovnih činjenica o zbiljskim ljudskim međusobnim odnosima, uključu­jući i jednakost koja je sadržana u tim odnosima; uočivši tu mo­gućnost, on je bio prvi koji je mogao odbaciti pretpostavke iz­vanjske volje ili svrhe. Stoička i kršćanska prirodnopravna tra­dicija su, naravno, tvrdile da su svi ljudi jednaki, ali to je manje bilo utvrđivanje činjenice nego dokazivanje aspiracije da ljudi sebe smatraju jednakima, izražavajući svoju zajedničku racio­nalnost ili zajedničko stvaralaštvo. Zajednička racionalnost je nedovoljna i neprecizna kvaliteta u usporedbi s nesigurnošću i podložnošću tržištu koju je Hobbes otkrio neposredno ispod površine svakodnevnog života. Možda stoga što je racional­nost bila tako nedovoljna, božanska svrha i volja bile su ranije uvedene u tradiciju prirodnog prava da bi podržale postulat za­jedničke racionalnosti i njihovim uvođenjem više se nije po­stavljalo pitanje dobivanja obveze iz svjetovnih činjenica.

Ne iznenađuje što je Hobbes bio prvi politički mislilac koji je raskinuo s tradicionalnim oslanjanjem na tobožnju volju ili svrhu što prožima svemir, i temelji se na pretpostavljenoj svje­tovnoj jednakosti.110’ Prije Hobbesa sve se bilo urotilo da navede političke mislioce da se oslanjaju na standarde vrijednosti i po­godnosti prenesene iz područja izvan promatranih činjenica. Kao prvo, tržišni odnosi nigdje još nisu dovoljno prodrli u sve dru­štvene odnose da bi se moglo zamisliti da se vrijednosti mogu uspostaviti djelovanjem objektivnih a ne nadnaravnih sila. Kao drugo, većina političkih mislilaca prije Hobbesa djelovala je u klasno izrazito podijeljenim društvima u kojima se hijerarhijski poredak činio jedinom alternativom političkoj i moralnoj anarhiji. U hijerarhijskim društvima opasnost od robovskih ili seljačkih pobuna i pučkih pokreta za jednakost nikada nije potpuno od­sutna. Dokle god se takvi pokreti smatraju anarhičnima, mislio­ci koji konstruiraju teorije političke obveze moraju pretpostaviti neku funkcionalnu ili moralnu nejednakost među klasama ljudi, jer hijerarhijsko društvo zahtijeva nejednaka prava i obveze. I

75 hobbes: po litička obveza tržišta

budući da se nije moglo očekivati da će se prednosti hijerarhije i moralnog kodeksa nejednakosti racionalno pokazati klasi koja bi sebe mogla smatrati potisnutom, postojao je još jedan do­datni razlog da se kodeks obveze radije izvodi iz nekog božan­skog ili transcedentnog poretka, negoli izravno iz sposobnosti i potreba ljudi.

Hobbes je također živio u klasno podijeljenom društvu. Ali on nije smatrao da je različitim klasama ljudi nužno pripisi­vati bitno nejednake sposobnosti ili potrebe. Jer po njegovu shvaćanju činjenica društva 17-tog stoljeća, društveni poredak nije više ovisio o održanju hijerarhije. Mislio je da je objektivno tržište zamijenilo, ili da bi moglo zamijeniti, nejednakost rango­va i istovremeno je uspostavio jednakost u nesigurnosti. Nije se, naravno, oslanjao samo na tržište da bi uspostavio poredak. Bio je potreban politički suveren da osigura poredak nameta­njem pravila koja bi spriječila da se mirna konkurencija na tr­žištu pretvori ili nadopuni otvorenom silom. Ali autoritet suve­rena sada bi mogao počivati na racionalnom prenosu prava s kojim bi se složili ljudi koji su bili jednaki u dvostrukom smislu: njihove vrijednosti i svojstva jednako su bile određene tržištem, i na tržištu su bili jednako nesigurni. Hobbes u, za razliku od njegovih prethodnika, nije bilo potrebno da na temelju svojih činjenica nameće hijerarhiju nejednakih vrijednosti svojim dato­stima, jer nije vidio nikakvu potrebu da ponovo izbacuje nejed­naka prava i obveze. I iz istih je razloga mogao, različito od svo­jih prethodnika, odbaciti tobožnje božanske ili prirodne svrhe: zato što nije trebao nametati nejednakost, on nije trebao pretpo­stavljati neki nevidljivi cilj ili volju u koju bi se mogla umetnuti nejednakost vrijednosti i vlasti.

Ukratko, razvoj tržišnog društva je do Hobbesova vre­mena osigurao dva nužna uvjeta za deduciranje političke ob­veze iz svjetovnih činjenica, a ti uvjeti ranije nisu bili prisutni. Prvo, tržište je stvorilo, ili je bilo očito da stvara jednakost pred zakonom tržšta koji je dovoljno prinudan da bude osnovom obveze koja vezuje racionalne ljude koji su uvidjeli svoj stvar­ni položaj. Postojanje te jednakosti, kao što sam dokazivao,O1091 English Works. I, str. IX.

110) Grotiusu se može pripisati počast da |e prvi doista odvo|lo prirodni zakonod božanske volje i cll|a. Ali. Grotlus se oslan|oo no pretpostavljenu čln|enlčnu kva­litetu soci labilnosti ko|o |e bila gotovo lednako tako nedovol|na kao I ranl|a racio­nalnost.

7 6 C. b. m ocpherson / politička teorila posjedničkog Individualizma

učinilo je dedukciju obveze iz činjenice logički neoborivom. Drugo, razvoj tržišnog društva zamijenio je, ili je očigledno za­mjenjivao, hijerarhijski poredak objektivnim poretkom tržišnog društva koji nije zahtijevao nejednaka prava za različite rango­ve. Kada je tako došlo do slabljenja hijerarhijskog poretka, po prvi put je nastao barem jedan od uvjeta koji omogućuje da dedukcija obveze iz činjenice bude politički besprijekorna. Kaza­ti da su društveni uvjeti Hobbesovu dedukciju učinili logički i poltički mogućom ne znači umanjivati njegovo dostignuće. To bi prije značilo priznati oštroumnost kojom je prodro do suštin­skih odnosa svog društva i vještinu kojom je na njima gradio.

b) samodržeći suveren

Ova procjena Hobbesova dostignuća vrlo se razlikuje od stvar­ne recepcije njegove doktrine u njegovo vrijeme. Ako je on, kao što sam dokazivao, shvatio bitne odnose u svom društvu i na njima logički gradio, zasigurno je trebalo da njegovi zak­ljučci budu prihvatljivi barem novim ljudima sredine 17. stolje­ća i kasnije, onima koji su pozdravili provalu tržišnih odnosa u englesko društvo. Ipak znamo da Hobbesovu doktrinu nije prihvatila ni jedna značajna grupa ili pokret u Engleskoj u nje­govu stoljeću. Nisu je mogli probaviti ni rojalisti ni parlamen- tarci. ni tradicionalisti ni radikalni republikanci, ni whigovci ni torijevci. Mnogi njegovi kritičari, uključivši i one najzvučnije, odbacili su obje njegove premise i njegov zaključak.111’ čak i oni koji su u biti prihvatili Hobbesovu analizu ljudske prirode i slo­žili se s njegovim viđenjem društva kao tržišta, među koje mo­žemo ubrojiti Harringtona112’ pa čak i Lockea113), odbacili su njegove zaključke kao cjelinu. Kada uočimo što su od Hobbeso- vih zaključaka prihvatili a što odbacili, jasnije ćemo vidjeti koji je dio njegove doktrine u tržišnom društvu u principu prihvat­ljiv a koji neprihvatljivi.

Ni Harrington niti Locke nisu imali primjedbi na su­verenu moć. Obojica su smatrala da u svakom građanskom društvu mora negdje postojati politička moć kojoj je svaki poje­dinac ustupio sve svoje moći i prava i koja ne smije biti ogra­ničena bilo kojom združenom ili višom ljudskom moći. Harring­ton je bio savršeno izričit: »Tamo gdje suverena moć nije cje­lovita i apsolutna kao u samoj monarhiji, ne može biti nikakve vlasti.«114’ Locke je ugradio suverenu moć u građanska društva, tj. u većinu: budući da se pretpostavljalo da oni ne žele ništa

7 7 hobbes: po litička obveza tržišta

drugo osim javnog dobra, mogli su u sigurnosti imati suverenu moć, i netko ju je morao imati.115’ čovjek ili skupština kojima je građansko društvo tada povjerilo zakonodavnu i izvršnu moć nisu naravno bili suvereni; ali tamo gdje je ta moć dana izbornoj skupštini radije nego samodržećoj skupštini ili monarhu, Locke je dopuštao da ta izborna skupština zapravo vrši suverenu moć.1161 I Harrington i Locke smatrali su da je nepotrebno i ne­primjereno jedinim ciljevima zbog kojih su pojedinci mogli ov­lastiti suverenu moć, to da se suverena moć treba neopozivo predati u ruke osobe ili tijela koji imaju autoritet da postavljaju svoje nasljednike. Oni nisu imali primjedbi na stalnu suverenu moć već na samodržeću suverenu osobu ili tijelo.

Ipak je Hobbes inzistirao na tome da osoba ili osobe koje su držale suverenu moć treba da u svakom trenutku budu samodržeće. To je. naravno, one koji su imali suverenu moć os­tavljalo izvan kontrole naroda ili dijela naroda; a to je, koliko god bilo nesretno, po Hobbesovu mišljenju bilo neizbježno. On je smatrao samodržeću moć bitnim obilježjem suverene vlasti. »Ne postoji savršeni oblik vladavine, gdje postojeći suveren ne raspolaže nasljeđivanjem.«117’ Suverena skupština mora imati pravo da puni ispražnjena mjesta među svojim članovima; suve­reni monarh mora imati pravo da postavi svog nasljednika. Nit­ko nakon Hobbesa nije se mogao složiti s tim da je to zahtije­valo da ljudi priznaju suvereni autoritet samodržećeg tijela, koliko god se oni slagali s Hobbesovom ocjenom da su ljudi sebični kalkulirajući strojevi i koliko god prihvaćali vrijednosti tržišnog društva. Praksa je također proturječila Hobbesovu za­ključku. Engleskom je uspješno vladalo tijelo — barem od 1689. nadalje — »kralj u parlamentu« koje je bilo suvereno u svemu

0111) Usporedi s John Bowie, Hobbes and h is C ritics (1951).

112) Harrington |e prihvatio Hobbesove »rasprave o l|udsko| prirodi I o slobodi1 nužnosti« kao >na|veće od novih saznan|a I one ko|e sam sli|edlo l ko|e ću sli|e- ditl« (Prerogative o f Popular Government, Works, 1771, str. 241.). Za Harrlngtonovo shvoćan|e društva kao tržišta, vidi dal|e, pogl. IV. od|. 2.

113) Vidi dalje, pogl. V. od|. 4. naročito str. 207— 209.

114l A rt o f Lawgiving, Kn|lga III. Predgovor {Works, 1771. str. 404.).

115) Second Treatise. od|. 89. 95— 99.

116) Second Treatise, od|. 138, 142. Usporedi dal|e. pogl. V. str. 223— 227.

717) Leviathan, pogl. 19. str. 149.

7 8 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

osim u moći samo-državlja: kralj nije mogao postaviti nasljed­nika, niti su članovi parlamenta mogli postavlajti svoje nasljed­nike.

činjenica da je engleskim društvom ubrzo nakon toga adekvatno vladalo suvereno tijelo bez samodržeće moći poka­zuje da nije cijelo Hobbesovo pravilo bilo potrebno za održanje stabilnog društva. Pokazuje i to da u onoj mjeri u kojoj je ta­da englesko društvo bilo posjedničko tržišno društvo, Hobbeso­vo pravilo nije bilo nužno za posjedničko tržišno društvo. Ipak, Hobbesovo je pravilo bilo izvedeno iz nužnog ponašanja ljudi u njegovu modelu društva, za koji smo vidjeli da je u biti iden­tičan modelu posjedničkog tržišnog društva. Gdje je onda bila pogreška?

Izvorište pogreške bilo je u jednom značanjom nedo­statku Hobbesovo modela, koji smo već primijetili. Njegov mo­del nije odgovarao posjedničkom tržišnom modelu u tome što nije priznavao postojanje politički značajne nejednakosti klasa. On je vidio da je društvo nužno tako rascjepkano borbom sva­koga protiv svakoga radi stjecanja moći nad drugima, čime su svi jednaki u nesigurnosti. Propustio je uvidjeti da ta ista karak­teristika društva koja dovodi do neprekidne konkurencije radi stjecanja moći nad drugima vodi i klasno podijeljenom društvu nejednakosti. Ta je karakteristika sveobuhvatni tržišni odnos. Samo tamo gdje su moći svih ljudi tržišne robe, može postojati neprekidna konkurenoija za moć i nad drugima; a gdje su moći svih ljudi robe, nužno postoji podjela društva na nejednake klase.118’

Baš stoga što nije vidio to, Hobbes je i vidio društvo kao posve rascjepkano- A iz takvog je viđenja društva, kao po­sve rascjepkanog, deducirao potrebu za samodržećom suve­renom osobom ili tijelom. Tvrdio je119’ da bi prava moć. ako se osobi ili osobama koje imaju suverenu moć ne bi priznalo pravo da imenuju svoje nasljednike, kad god bi trebalo izabrati na­sljednika, vratila razdvojenim i suprotstavljenim moćima svakog pojedinog člana društva, čime se negira pravi cilj radi kojeg su ovlastilii suverenu moć.

Ono što je Hobbesu nedostajalo bila je mogućnost kla­sne kohezije koja bi izravnala rascjepkane sile tržišnog društva. Ako, poput Hobbesa, pretpostavimo da nema klasne kohezije, nema drugog načina da se osigura nužna politička moć do da svi pojedinci sve prenesu na samodržeće suvereno tijelo. Ali

79 hobbes: po litičko obveza tržišta

ako postoji, kohezivna klasa, njezin smisao za zajednički inte­res može biti dovoljno jak da njezini članovi budu sposobni po­dupirati suverenu vladu i tražiti da im bude odgovorna, zadrža­vajući pravo da postavljaju ili biraju suvereno tijelo. Kao što se vidi iz Hobbesovih opaski u Behemothu,m) on nije bio tako slijep da bi mu promakla činjenica da u Engleskoj postoji klasna podjela. On je također vidio da je razvoj tržišnih odnosa pot­kopao stare vrijednosti i da su novi ljudi merkantilnog bogat­stva bili dovoljno jedinstveni da potaknu građanski rat. Ali nje­ga se, očito, više dojmio razdiobni učinak gubitka starih vrijed­nost i konkurencije radi moći između raznih grupa na strani parlamenta, do kojeg je došlo čim je monarhija bila zbačena, nego kohezija koja je protivnicima stare strukture omogućila da je zbace. U svakom slučaju, nije unio klasnu podjelu u svoj model. Smatra se da je univerzalnost konkurentske borbe iz­među pojedinaca razorila sve klasne nejednakosti i svu klasnu kohezivnost. U toj bitnoj točci Hobbesov model ne odgovara modelu posjedničkog tržišnog društva, kao ni tadašnjem engle­skom društvu.

Taj nedostatak u Hobbesovu modelu društva doveo ga je do pogrešnog zaključka da je nužno samodržeće suvereno tijelo. Zbog toga se njegovi zaključci nisu mogli primijeniti na posjedničko tržišno društvo, niti su ih mogli prihvatiti zastupnici tržišnog društva 17. stoljeća u Engleskoj. Budući da je u svom modelu ispustio klasnu podjelu i klasnu koheziju, u njegovu zaključku nije bilo mjesta za suvereno tijelo koje je vezano za jednu klasu. To je ipak vrst vlade koja najviše odgovara modelu posjedničkoga tržišnog društva. Oni koji posjeduju više imovi­ne trebaju suverenu državu da sankcionira pravo vlasništva.121’ Zato moraju ovlastiti suvereno tijelo da čini sve što je potrebno da se očuva pravo vlasništva, o čemu ono mora imati pravo da samo odluči. Ali ljudi koji imaju vlasništvo ne trebaju se odreći svog prava ili svoje moći da izabiru osobe koje će u određenom razdoblju biti članovi suverenog tijela. I budući da nije potrebno da to čine, oni, kao racionalni ljudi, to i ne mogu učiniti. Nije potrebno da to čine budući da su, kao vlasnici znatne imovi­ne, sposobni da budu dovoljno |edinstveni da im se može pre­pustiti svaki ponovni izbor članova suverenog tijela, a da se sav

O118) Vidi 6tr. 46— 47.

119) Leviathan, pogl. 10. 6tr. 149.

120) vidi str. 52— 54.

8 0 C. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

autoritet ne rasprši između golemog broja suprotnih volja sva­ki put kad treba izabrati članove. Argument kojim Hobbes op­ravdava nužnost samodržećeg suverenog tijela tako ostaje bez osnove u klasnom društvu s kohezivnom posjedničkom klasom; i sama činjenica da je društvo tako podijeljeno, pokazuje ten­denciju društva da da dovoljan stupanj kohezije vlasničkoj kla­si.

c) podudarnost suvereniteta i tržišnog društva

lako je Hobbes pogriješio zaključivši da ljudi njegova društva treba da podržavaju, ili mogu podržavati samodržeće suvereno tijelo, bio je u pravu kad je zaključio da su trebali i mogli po­dupirati nužnu suverenu moć. Argument na kojem je temeljio potrebu i mogućnost svakog čovjeka da prizna obvezu suve­renoj moći ostaje valjan za posjedničko tržišno društvo, čak i kad se uzme u obzir njegova klasna podjela. Jer čak je i kohe­zivnoj posjedničkoj klasi još potrebna suverena moć. Suveren je potreban da sve drži unutar granica mirne konkurencije, što je društvo bliže posjedničkom tržišnom društvu, podložnom centrifugalnim silama suprotstavljenih konkurentskih sebično­sti, tim je potrebnija centralizirana suverena moć. U običajnom društvu mreža uvjetnih vlasničkih prava može se održati bez jednog centralnog suverena. Ali u tržišnom društvu, gdje vlasni­štvo postaje bezuvjetno pravo korištenja, da bi se drugi ljudi apsolutno isključili iz korištenja,122’ prenošenja ili otuđivanja123) zemlje i ostalih dobara, suveren je potreban da utvrdi i održava individualna vlasnička prava. Hobbes je rekao da bez suverene moći nema vlasništva,124’ i bio je u pravu kad je posrijedi vrsta vlasništva koja je karakteristična za posjedničko tržišno dru­štvo.

Suveren je također potreban da bi odredio »na koji na­čin treba da se sačine ugovori svih vrsta između subjekata (za kupnju, prodaju, razmjenu, posudbu, zakupljivanje, unajmljiva­nje); kojim riječima i kojim znakovima će se držati valjanima.«125’ Hobbes je to prikazao kao potrebu svakog društva. To nije tako u svakom društvu, ali to jest tako u tržišnom društvu. A ta je potreba kada posjedničko tržišno društvo zamjenjuje obi­čajno društvo, osobito snažno izražena i zahtijeva jaku suverenu moć, jer običajna prava treba da nestanu u korist ugovornih prava. Suverena je moć također nužna naročito kad tržišno

81 hobbes: po litička obveza trž išta

društvo još nije čvrsto uspostavljeno, da bi usadila motivaciju ponašanja u formativnim stadijima tržišnog društva. Ne smije se podržavati luksuzna potrošnja, a treba podržavati štedljivost i radinost, one koji su sposobni »treba natjerati na rad; a da bi izbjegli isprike da ne mogu naći zaposlenje, zakoni treba da podržavaju sve vrste vještina, kao što su navigacija, poljo­privreda, ribarstvo i sve vrste manufakture koje zahtijevaju radnu snagu«.126’

Stoga je očita potreba za suverenom moći u posjednič­kom tržišnom društvu, naročito u onom u nastajanju. I Hobbesu je to bilo očito. On je, štoviše, smatrao da je suverena moć u te svrhe potrebna u svakom društvu. Do toga je zaključka došao za­hvaljujući tome što je u svoj model društva kao takvog unio bitne odnose posjedničkog tržišnog društva. Ako je i bio u krivu u širini svojih generalizacija, dosegom svog uvida bio je mnogo ispred bilo kojeg suvremenog političkog mislioca.

Ali nije dovoljno ustanoviti potrebu za suverenom mo­ći ako se istovremeno i iz istih postulata ne može ustanoviti mogućnost suverene moći. Može li takvo društvo koje posebno treba suverenu moć uzdržavati suverenu moć? Mogu li poje­dinci u tako rascjepkanom i konkurentskom društvu dovoljno potupuno i stalno podržavati političku moć da bi joj predali suverenu moć? Ovdje moramo uočiti razliku između pojedinaca vlasničke i nevlasničke klase.

Racionalan čovjek koji u takvom društvu posjeduje priličan imetak, ili se nada da će ga steći i zadržati, može priznati obvezu takvom suverenu. On je naviknut na dugoroč­nije ugovore, on vidi svrhu pravila da ugovori moraju biti izvr­šeni. On vodi svoje poslove promišljeno proračunavajući du­goročne prednosti: čini ono što mu njegov racionalan proračun kaže da treba činiti. On je od one vrste ljudi koji mogu vidjeti čistu prednost ugovornog poretka što ga može provesti suve-

O121) Vidi str. 80—81.

122) Rudiments, pogl. 14, odj. 7, str. 160; Leviathan, pogl. 24. str. 190— 1.

123) Ib id .. str. 192— 3; Elements, drugi dio. pogl. 3, od|. 5. str. 100— 1.

124) Leviathan, pogl. 24. str. 180— 90.

125) ib id .. str. 193.

126) Ib id ., pogl. 30. str. 267; usporedi Rudimente, pogl. 13. od|. 14. str. 150— 1.

8 2 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

rena moć. Ali on, naravno, nije savršeni kalkulator. Kcrd bi on i ljudi njegove klase svi bili savršeni kalkulatori koji uvijek vide čiste prednosti ostajanja unutar pravila ugovornog društva, ne bi bio potreban suveren koji će regulirati odnose među njima (iako bi ipak bio potreban netko da regulira odnse između njih i nevlasnika). Tržišni ljudi su dovoljno dobri kalkulatori da vide čiste prednosti od toga da se svatko drži pravila, ali se ne možemo osloniti na to da će svatko od njih neprestano imati na umu te dugoročne prednosti, budući da može uočiti da mu povremeno kršenje pravila donosi krtkoročne prednosti. Ali svatko može vidjeeti čistu prednost za sebe u tome da ime suverena koji će svakome nametnuti pravila. Jer lakše je po­pustiti tako institucionaliziranim pravilima; ona svakom čovjeku ostavljaju slobodu da svakodnevno odlučuje o čistoj prednosti, ako ne treba svaki put procjenjivati kako se njegovo kršenje pravila može odražavati na pokornost drugih ljudi tim pravilima, ili još gore, vjerojatnost da će drugi neovisno prekršiti pravila i ponašati se na nepredvidive načine. Samo tamo gdje postoji suveren koji nameće pravila, broj varijabli u proračunu svakog čovjeka smanjen je na razmjere kojima se može baratati.

Na temelju toga, može se misliti da su pojedinci vlas­ničke klase u tržišnom društvu sposobni priznati obvezu suve­renu koji može nametati pravila nužna za djelovanje takvog društva. I ovdje treba odati priznanje za bitno zapažanje. Istina, njegova je generalizacija u pridavanju te sposobnosti ljudima u svakom društvu preširoka, ali je došao do suštine stvari. Ra­cionalna sposobnost na kojoj je temeljio potrebu i mogućnost da ljudi priznaju suverena je upravo ta vrsta i stupanj racio­nalnog proračuna koji se može očekivati od racionalnog čov­jeka koji se probija u posjedničkom tržišnom društvu.

A što je s čovjekom znatnijeg vlasništva ili nade da će ga steći? Može li doživotni nadničar koji živi na rubu egzisten­cije priznati obvezu suverenu, čija je bitna funkcija da stvara i da nameće pravila ugovora i vlasništva, pravila za koja nad­ničar može osjetiti da su ga upravo ona dovela i da ga drže u tom nesigurnom položaju? Može, sve dok ne vidi alternativu posjedničkom tržišnom društvu. Ako ne može vidjeti alernativu. on nema racionalnog izbora osim da prizna obvezu suverenoj moći koja će mu barem zaštiti život. Možda zato Hobbes nije bio ni najmanje zabrinut zbog primjedbe, za koju je unaprijed znao da će biti postavljena njegovoj doktrini, naime da »obični ljudi nisu dovoljno sposobni da bi ih se navelo da shvate« na­čela na kojima počiva njihova obveza.127’ On je mislio da su oni

8 3 hobbes: po litičko obveza trž išta

za to i te kako sposobni, čak sposobniji od »bogatih i moćnih podanika kraljevstva, ili onih za koje se smatra da su najuče- niji«. Obični ljudi, rekao je, nemaju nikakvog interesa koji bi se suprotstavljao njihovom priznavanju suverena; suvremena moć th ne zauzdava niti oslabljuje kao što to čini s moćnima i uče­nima. »Pamet je običnih ljudi, ako nrje zamagljena ovisnošću o moćnima, ili išarana mišljenjima njihovih doktora, poput čistog papira, spremnog da primi što god javni autoritet u njega utisne.« Budući da ih se može navesti da se užive u religijske doktrine, koje su iznad i protiv razuma, oni su sposobni prih­vatiti tu doktrinu obveze suverenu »koja je tako s razumom«.128 Jedino što je potrebno jest to da se obične ljude u tome pouči, što je Hobbes mislio da se može učiniti »uzimanjem jednog dijela njihovog uobičajenog rada, u nekom određenom vreme­nu u kojem mogu pohoditi one koji su zaduženi da ih poduča­vaju.«129’

Baveći se tako običnim ljudima, Hobbes pokazuje sta­novitu svijest o njihovim značajkama kao posebne klase. On ne kaže da su oni sposobni za tu obvezu zato jer svoj položaj sma­traju neizbježnim, ali pretpostavlja da će je smatrati nužnom sve dok ne budu prisiljeni sagledati svoj istinski položaj. Ovom primjedbom Hobbes je bio na dobrom tragu. Obični ljudi, ljudi bez vlasništva, nisu imali druge alternative do da prihvate po­sjedničko tržišno društvo.

Dokazivao sam da je društvo o kojem je Hobbes pisao s takvim predosjećanjem trebalo i moglo podržavati suverenu moć. Pronašao sam samo dvije pogreške u njegovoj doktrini. Najprije je pogrešno pripisao karakteristike tržišnog dru­štva svim društvima i tako tražio veću valjanost svojih zaključa­ka nego što ih oni mogu imati; međutim, ta pogreška ne pogađa valjanost njegovih zaključaka o posjedničkom tržišnom društvu. Druga se pogreška sastoji u tome što je propustio uvidjeti ili pri­dati dovoljan značaj klasnoj podjeli koju posjedničko tržišno društvo nužno stvara, te je pogrešno zaključio da suverena moć može i mora pripadati samodržećoj osobi ili skupštini. Kada nje­govu teoriju svedemo na historijsku mjeru, kada je razmatramo kao teoriju o posjedničkom tržišnom društvu, samo se ta druga

O127) Leviathan, pogl. 30. str. 260.

128) ib ld .

129) ib id .. str. 262.

8 4 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

pogreška, kako potkazuje naša analiza, može navesti protiv teori­je. Ona je stvarno ozbiljna, dovoljna da cijelu njegovu teoriju uči­ni neodrživom kada su posrijedi takva društva.

AH, ipak treba inzistirati na tome da su Hobbesova a- naliza i zaključci, osim te jedne pogreške, u suštini valjani za posjednička tržišna društva. Kada se njegova teorija shvaća kao teorija posjedničkih tržišnih društava, on tvrdi da je pojedin­cima potrebno i da su sposobni priznati stalne obveze nekom svemoćnom suverenom tijelu (premda ne i nekom samodrže- ćem). Toliko se može tvrditi za Hobbesa. Ako se ne traži ništa više, neke od glavnih primjedbi koje se općenito upućuju nje­govoj teoriji, gube mnogo na svojoj snazi.

d) ponovno razmatranje nekih primjedbi

Najozbiljnija i najtrajnija teškoća u Hobbesovoj teoriji, kada je razmatramo kao teoriju o čovjeku i društvu kao takvom, jest tvrdnja da se ljudi koji su pokretani, kao što ih je Hobbes vi­dio pokretane neograničenim konkurentskim nagonima, čine nesposobnim da priznaju obvezu koja obvezuje i koja ograniča­va njihovo kretanje. Ako su svi ljudi tako pokretani da su nu­žno uvučeni u neprekidnu borbu za moć, kako mogu priznati ob­vezu koja to narušava? Ako su ljudi nužno tako nagnati da ug­rožavaju jedan drugog, kako mogu podržavati suverena? Kad se postave ovako općenito, na ta se pitanja ne može dati za­dovoljavajući odgovor. Ali kada se ona odnose na ljude u po­sjedničkom tržišnom društvu, na njih se može odgovoriti. Takvi pojedinci trebaju suverena i mogu ga podržavati. Jer u takvim društvima oni mogu neprestance napadati jedan drugoga a da se ne unište. Treba|u suverena da nijhove napade drži unutar ne- destruktivnih granica, i on-i su u stanju podupirati takvog suve­rena jer mogu I nadalje napadati unutar suverenovih pravila. Oni podržavaju suverena da bi si mogli dopustiti da i dalje ug­rožavaju jedan drugoga. Samo u posjedničkom tržišnom društvu ljudi moraju napadati jedni druge i jedino u njemu svi to mogu činiti unutar društvenih pravila. Oni stoga mogu podržavati ta pravila i moć potrebnu da ih nameće, a da ne proturječe sami sebi. Kada Hobbesovu teoriju tretiramo kao teoriju o posjedni­čkim tržišnim društvima, tada nestaje jedna od njezinih bitnih teškoća.

Kada cijelu teoriju tretiramo na taj način, lakše je rije­šiti još jednu logičku teškoću. Hobbes je tvrdio da je znanstve­

8 5 hobbes: po litička obveza tržišta

nom analizom ljudske prirode pokazao da ljudi treba da priz­naju stalniju obvezu suverenu nego što je sad priznaju. To znači da se ljudi ne smiju ponašati onako kako se sada pona­šaju žele li biti dosljedni svojoj prirodi. Premda se to čini čistom kontradikcijom, ipak je to ono što Hobbes dobiva primjenom Galilejeve analitičko-sintetičke metode. Kao što je Watkins do­bro istaknuo, ta metoda daje drugačije rezultate u političkoj znanosti nego u mehanici ili geometriji.

»Kada se primjenjuje [analitičko-sintetička metoda] na fizikalni učinak ili geometrijski lik raščlanjene cjeline koji se sada može razumjeti, još je to ona cjelina koju smo prije samo površno poznavali. Ali kad se ta metoda primijeni na društvo, raščlanjeno se može znatno razlikovati od prvotne cjeline. Je­dno dato društvo može biti nekoherentno i zaraćeno samo sa sobom. Ali kad se sistem političkog autoriteta racionalno rekon­struira dedukcijom iz elemenata sistema, autoritet će. očito, s njime biti u skladu. Primijeniti analitičko-sintetičku metodu na društvo, znači otkriti što ljudi jesu i što bi trebalo da država bude da bi bila u skladu s njihovom prirodom.«130’

Ova vrlo znalačka ocjena toga što se dešava kad se analitičko-sintetička metoda primijeni na politiku, čini se prije iskazom o teškoći, a ne njezinim rješenjem. Ako je priroda lju­di takva da ih upućuje da međusobno ratuju (ili društvo u ratu sa samim sobom), kao što je otkriveno znanstvenim zaključ­kom, kad se tako ponašaju, ljudi su dosljedni svojoj prirodi. Hobbesova sinteza elemenata ljudske prirode razlikuje se od rasporeda tih elemenata koji zapravo prevladava. Kako se može reći da je to više u skladu s njihovim prirodama negoli raspo­red koji stvarno postoji u njihovim postojećim cjelovitim priro­dama?

Nema tajne o tome što je Hobbes mislio. On je mislio da ljudi ne proračunavaju ili procjenjuju svoja sredstva i ciljeve dovoljno efikasno kao što bi mogli; i da bi mogli naučiti (pod Hobbesovim tutorstvom) da to čine mnogo efikasnije. Ljudi bi mogli naučiti graditi bolje nego što to čine.131’ Mogućnost uče­nja i podučavanja je jedan od pretpostavljenih elemenata ljudske prirode, čak i da se to uzme koo nepobitna činjenica koliko mo-O130) j . w . N. Watkins, Philosophy and P o litics In Hobbes. »PhilosophicalQuarterly«, vol. V, bro| 19 (1955), 133.

131) Leviathan, pogl. 20. str. 160.

86 C. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

žemo očekivati, osim da Hobbes slučajno objavi svoju doktri­nu, da će ljudi činiti ono što još nisu činili? Hobbes se oslanjao na opću tendenciju, potkrijepljenu historijskim opažanjem, da ljudi, kad vide neko novo znanje koje za njih ima prednosti, oni će ga upotrijebiti.

»Vrijeme i radinost svakim danom stvaraju novo zna­nje. I kao što se umijeće dobrog graditeljstva izvodi iz načela razuma koja su utvrdili mnogi radini ljudi koji su dugo prou­čavali prirodu materijala i različite učinke brojaka i razmjera ot­kad su ljudi počeli konstituirati države [commonwealths] koje su bile nesavršene i koje su laiko propadale u neredu, moguće je marljivim razmišljanjem pronaći načela razuma prema kojima se njihova konstitucija može učiniti trajnom (osim u slučaju nasilja izvana). A takva su načela koja sam postavio u ovoj ra­spravi .. .«132’

Ako pretpostavimo da je zakon ljudske prirode da ljudi uvijek koriste novo znanje za koje vide da im je korisno, to što do sada nisu priznavali stalnu obvezu suverenu proizlazi iz jed­nog od ova dva razloga: ili nisu otkrili da im je znanje korisno, ili im ono prije nije bilo toliko korisno kao što im je sada. Hobbes se zadovoljio s prvim od ova dva razloga. Kada su ga izazivali primjedbama da bi principi bili otkriveni ranije da su zaista bili tako korisni, on je mogao pokazati slučaj u prirodoslovnim zna­nostima gdje su u njegovu stoljeću otkriveni novi principi za koje je mislio da su mogli biti, a zapravo nisu bili, otkriveni pri­je. Ta usporedba, međutim, nije točna. Jer prema Hobbesovoj vlastitoj analizi elemenata ljudske prirode, nužnost političke zna­nosti je uvijek bila veća od nužnosti prirodoslovnih znanosti. Prirodna filozofija osigurava udobno življenje, a nedostatak pri­rodne filozofije onemogućavanje je te ugodne pogodnosti; ali ne­dostatak političke filozofije stvara veliku nevolju.

. . . »korisnost moralne i političke filozofije treba cije­niti ne toliko po dobrima koja imamo zahvaljujući poznavanju te znanosti, koliko po nevoljama koje nam se dešavaju kad ih ne poznajemo. I tako, sve te nevolje koje se mogu izbjeći ljudskom radinošću, proizlaze iz rata, i to uglavnom iz građan­skog rata. jer iz njega slijedi ubijanje, osamljenost i nestašica svih stvari.«133’

I uzrok građanskom ratu je bilo to što ljudi nisu dovolj­no dobro naučili pravila građanskog života, a poznavanje tih pravila bila je moralna filozofija- Budući da je to bilo tako, i

8 7 hobbes: po litičko obveza tržišta

da je izbjegavanje nasilne smrti oduvijek bila čovjekova naj­veća potreba, polaganom stopom otkrića u prirodnoj filozofiji teško se može obrazložiti sporost otkrića u moralnoj i politič­koj filozofiji. Da je ljudska potreba za moralnom i političkom fi­lozofijom uvijek bila tako velika, mogli bismo s razlogom oče­kivati da su ljudi ranije došli do Hobbesova otkrića.

Ne može nas zadovoljiti odgovor da razlog zbog kojeg ljudi nisu prihvatili prave principe političke filozofije treba tražiti u tome što se ti principi kose s njihovim vlastitim interesima. Hobbes to ponekad sugerira, kao u svojoj usporedbi matema­tičkog i dogmatičkog nauka:

»U prvome nauku nema proturječja i prepiranja jer se o- no sastoji samo od usporedbe brojki i kretanja, a u tim se stvari­ma istina i ljudski interesi ne suprotstavljaju jedni drugima. Ali u onom drugom [dogmatičkom] nauku ne postoji ništa što nije sporno, jer to učenje uspoređuje ljude i miješa se u njihovo pra­vo i profit, pri čemu je jednako tako često razum protiv čovjeka koliko je i čovjek protiv razuma.«134’

Ali ako su se pravi principi političke filozofije prije ko­sili s ljudskim interesima i ako se ljudski interesi nisu promi­jenili, ti principi se još uvijek moraju kositi s njihovim interesima u istoj mjeri. Iz toga se može zaključiti, kao što su to učinili ne­ki Hobbesovi kritičari, da je Hobbesova analiza ljudske prirode jednostavno nekorektna: razlog zašto ljudi nisu došli do Hobbe­sova otkrića i iskoristili ga ranije jest u tome što ljudska priro­da ne sadrži tu ravnotežu interesa ili motiva, kao što je to Hob­bes rekao. Ako je Hobbes jednostavno bio u krivu govoreći o jludskoj prirodi, nema nikakvog problema u vezi s tim što se ljudi nisu ponašali onako kako je Hobbes rekao da bi se tre­bali ponašati da bi bili dosljedni svojoj prirodi. Također, ako je Hobbes jednostavno bio u krivu kad je govorio o ljudskoj priro­di, sasvim racionalni ljudi ne treba da se ponašaju onako kao što je Hobbes reako da bi trebalo: Hobbesova čitava stvar pro­pada.

Ali ne treba ići tako daleko. Razlog zašto ljudi do sada nisu došli do Hobbesova otkrića niti su ga koristili ne mora biti ni to da je Hobbes jednostavno bio u krivu govoreći o ljudskoj prirodi, ni to (kao što je Hobbes tvrdio) da zbog slabe primje­no!32) ib id .. pogl. 30. str. 259— 60.

133) English Works. I. 8.

134) Elements. Ep. Ded.. str. XVII.

88 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

ne ili logike ljudi nisu došli do tih korisnih otkrića ranije, već je razlog u tome što princip obveze koji je Hobbes otkrio nije bio tako koristan prijašnjim društvima kao što je sada koristan posjedničkom tržišnom društvu. Drugim riječima, možda se Ho- bbesov princip obveze doista kosio s ljudskim interesima (.i nij- hovim sposobnostima) prije posjedničkog društva, a da se u tom društvu ne kosi. Tržišno društvo treba mir i red više nego ostala društva. Rat, pljačka i otimačina uobičajeni su i časni u mnogim netržišnim društvima, ali nisu sukladni tržišnim dru­štvima. U posjedničkom tržišnom društvu oni se ne mogu do­pustiti među građanima jedne nacionalne zajednice (a Hobbes se bavio samo unutarnjim odnosima),135’ niti su potrebni u po­sjedničkom tržišnom društvu da bi prodornim ljudima dali pro­stor za njihovo lakomo ponašanje. Tržišno društvo ne zahtijeva somo unutarnji mir; jednoko je važno da se od ljudi koji prih­vaćaju i unaprijeđuju tržišno društvo očekuje, za razliku od ljudi u drugim društvima, da vide njegove prednosti te stoga i prednosti Hobbesova otkrića. Samo im treba pokazati logiku nji­hove (nove) situacije; to je sve što je potrebno da ljudi novog tržišnog društva budu sposobni, kao što ljudi prije nisu bili spo­sobni, da vide i koriste Hobbesovu doktrinu. Istina, jedino se od poduzetnih ljudi s vlasništvom može očekivati da to vide. Ali to je dovoljno: obični ljudi ne treba da to sami uviđaju, već ih se to može naučiti putem autoriteta.

Ljudi tržišnog društva su. dakle, naročito spremni za učenje Hobbesove doktrine. Tako ako se njegova teorija uzme samo kao teorija o posjedničkom tržišnom društvu i za njega, Hobbes je u stanovitoj mjeri spašen od prigovora da je protu­rječan u pogledu ljudskih sposobnosti. Još preciznije, spašen \e tih prigovora ako se njegova teorija uzima kao teorija relativno novog posjedničkog tržišnog društva. Tako shvaćena, njegova teorija je pokušaj da se uvjeri tadašnje ljude, pokazujući im njihovu stvarnu prirodu, da treba da se ponašaju drugačije ne­go što su se do tada ponašali i kako se još uvijek ponašaju, jednostavno zato što ne shvaćaju što se u posjedničkom tržiš­nom društvu od njih zahtijeva i što im se dopušta. Hobbes se obraćao ljudima koji se još nisu ponašali i mislili kao tržišni lju­di čiji se proračun o političkoj obvezi koju treba priznati bio temeljio na nepotpunoj procjeni toga što je najviše u njihovu interesu i što je najsukladnije njihovoj istinskoj prirodi kao ljudi­ma konkurencije. On je tražio od tih ljudi da svoje mišljenje us­klade sa svojim pravim potrebama i sposobnostima tržišnih ljudi. On je na to bio toliko usredotočen da je prikazao njihove stvarne

89 hobbes: po litička obveza trž išta

potrebe i sposobnosti ne kao nove potrebe i sposobnosti (ka­kve su one bile), već kao potrebe i sposobnosti ljudi svih vre­mena i svugdje. Time se upleo u takvu nedosljednost da kaže da ljudska priroda zahtijeva od njih da čine nešto što prije nisu činili. Ali njegova pogreška nije tako velika kao što ju prikazuju njegovi napadači. Mogao je biti potpuno jasan da nije tražio ništa manje nego da njegova analiza bude univerzalno valja­na.

Na kraju možemo zamijetiti da kada tretiramo njegovu teoriju kao teoriju o posejdničkom tržišnom društvu proizlazi da je glavna moralna primjedba, ne toliko primjedba njegovoj doktrini, koliko primjedba moralnosti tog društva. Ako je osno­va Hobbesove političke obveze, kao što sam dokazivao, doista racionalno shvaćanje ljudi u posjedničkom tržišnom društvu da su oni nepovratno podvrgnuti determiniranosti tržišta, onda se odmah može objasniti i opravdati ponešto nehumani okus Ho­bbesove političke obveze. Prinuda tržišnog društva doista do­nekle ponizuje slobodnog racionalnog pojedinca koji se obi­čno stavlaj u centar etičke teorije. Humanist ne može u cijelo­sti prihvatiti moralnost tržišta. Teorija obveze građena na spo­znaji i prihvaćanju prinuda i moralnosti tržišta humanisti koji sasvim ne prihvaća vrijednosti posjedničkog tržišnog društva kao najvišu ili dovoljnu moralnost, mora se učiniti izopačenim.

Gradeći svoju teoriju na prinudi i moralnosti tržišta Hobbes je ipak prodro do suštine problema obveze u modernim posjedničkim društvima. Paradoks Hobbesova individualizma, koji započinje s jednakim racionalnim pojedincima i pokazuje da se oni moraju sasvim podvrći moći koja je izvan njih samih, nije paradoks njegove konstrukcije nego paradoks tržišnog društva. Tržište čini ljude slobodnima; za svoje dejlotvorno djelovanje ono zahtijeva da su ljudi slobodni i racionalni; ipak neovisne ra­cionalne odluke svakog čovjeka u svakom trenutku stvaraju konfiguraciju snaga s kojom se prinudno sukobljava svaki čo­vjek. Izbori svih ljudi determiniraju tržište, a ono pak determi­nira izbore svakog čovjeka. Hobbes je zahvatio i slobodu i pri- nudnost posjedničkog tržišnog društva.

O135) Hobbes 6e nl|e nadao da će država biti Imuna od van|skog nasll|a.On |e smatrao da su međunarodna neprl|atel|stva man|e zlo od unutarn|lh ratova. Zato |er suvereni međunarodnim neprl|atei;stvlma »održavalu radišnost n|lhovih po­danika; od tuda ne proizlazi ta bl|eda po|edinlh l|udl. ko|a prati slobodu«. (Leviathan, Pogl. 13. etr. 98).

90 c b m ocpherson / politička teorijo posjedničkog individuolizmo

Engleskoj posjedničkoj klasi, međutim, nisu bila po­trebna sva Hobbesova pravila. Ona je imala dosta razloga da ne bude zadovoljna kako ju je on portretirao: ni jedan čitalac, osim onih pomodno površnih, nije mogao biti oduševljen takvim prikazom sebe i svoje klase, naročito kad se to predstavljalo kao znanost. Prije završetka stoljeća posjednička klasa nago­dila se s mnogo neodređenijom i ugodnijom Lockeovom doktri­nom.

Ill levelerski pokret: pravo glasa i sloboda

1. problem prava glasa

+ Sve od jedne nesretne Firthove bilješke, kada je prvi put izdao tekst putneyevskih rasprava,1’ općenito se smatra, uz malo ili nimalo opravdanja, da su leveleri bili zastupnici pro­va glasa za sve odrasle ljude. Mogu se navesti mnoge levelerske izjave u tom smislu,2’ poznata rasprava u Putneyu o pravu glasa započela je tako da se lako može shvatiti, kao što ju je shva­tio Gardiner,3’ kao rasprava o pravu glasa punoljetnih muška­raca. U stvari, od prvog spominjanja određenog opsega pred­loženog prava glasa u putneyevskoj debati pa sve do završnog manifesta levelerskog pokreta, leveleri su dosljedno izuzimali iz svojih glasačkih prijedloga dvije znatne kategorije ljudi: sluge ili nadničare,4’ te one koji su primali milostinju i prosjeke. Op­ćenito nerazumijevanje stvarnog stava levelera spram prava glasa ponešto je zamaglilo njihov pojam slobode te su neke os­nove njihova političkog mišljenja ostale nezapažene. Prema to­me, naš je prvi zadatak da utvrdimo jasan stav levelera spram prava glasa; drugi je — razmotriti moguću promjenu prevlada­vajućeg tumačenja njihove političke teorije. Ako se prostor po­svećen prvome i učini nerazmjerno velikim, toliko je potrebno da bi se razjasnila zbrka.

činjenice se tako često navode ili netočno ili nepotpu­no da je dobro odmah navesti eksplicitne levelerske izjave o izu- zimanju. U poznatoj raspravi (29. listopada 1647.) o točki o pra­vu glasa prvog »Dogovora među ljudima« u Putneyu, odgova­rajući na Cromwellovo pitanje, Petty, predstavnik levelera, iz­nio je »razlog zašto bismo isključili šegrte ili sluge ili one koji

1) C. H. Flrth (lzdan|e) The C larke Papers, tom 1 (Camden Society Publi­cations. 1891.), str. 299. Podržavatel|l tog dogovora, kao što pokazu|e rasprava,zastupali su pravo glasa odraslih. Usporedi pogl. XLIX; prvi član (prvog »Dogovora«) je utvrdio prvao glasa punol|etnlh.

2) Glavne su lz|ave ko|e se obično navode Ispitane na str. 104— 6. 110— 116.

3> S. R. Gardiner. H istory o f the Great C iv il War 1642— 1649. tom 3. 1891,str. 225. Gardiner također spomln|e (op. c lt.. str. 215.) The Case o l the Army truly stated da se n|lme predlaže glasačko pravo punol|etnlh (osim dellkvenata). O ovo­me vidi dal|e. str. 105.

4) U 17. st. rl|eč sluga |e značila nadničar, sve one ko|l su radili kodnekog poslodavca za nadnice. Vidi Dodatak str. 224— 7.

9 2 c. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

primaju milostinju«;3’ to da bi ih leveleri isključili, obje su strane smatrale razumljivim. Zanimljive su dvije slijedeće izjave leve­lera o svom stavu u putneyevskoj raspravi. »Pismo koje je poslalo nekoliko vojnih agitatora svojim jedinicama« od 11. stu­denog 1647, iznosi da se nakon duge debate o prijedlogu pra­va glasa u Putneyu »glasanjem zaključilo za tj. da svi vojnici i ostali, ako nisu sluge ili prosjaoi, treba da imaju pravo glasa u biranju onih koji će ih predstavljati u parlamentu, iako nema­ju 40 šilinga godišnje od vlasništva zemlje. I bila su samo tri glasa protiv te urođene slobode.«6’ Glasačko pravo koje izuzi­ma sluge i prosjake dočekuje se kao pobjeda »urođene slobo­de«. John Harris, u »Velikom pothvatu« (8. prosinca 1647) jasno tvrdi da se u članu o glasačkom pravu Dogovora traži pravo glasa za »sve ljude osim za one koji su sluge ili prosjaci«.7’

Manifesti levelera u slijedeće dvije godine još su eks- plicitniji. Peticija iz siječnja 1648. zahtijeva glasačko pravo za sve Engleze »kojima nije ili neće biti zakonski oduzeto to pravo zbog nekog prijestupa, ili koji nisu mlađi od 21 godine, ili sluga­ma ili prosjacima«.8’ Drugi dogovor, od 15. prosinca 1648, dalje sužuje pravo glasa: osobe koje primaju milostinju, sluge i pro­sjaci opet se izuzimaju, ali isto tako i svi ljudi koji se »ne opo­rezuju redovito radi olakšanja života sirotinje«.9’ Treći dogovor od 1. svibnja 1649. vraća se na stav Peticije iz siječnja 1648. izu­zimajući samo sluge i one koji primaju milostinju.10’

Tako je levelersko izuzimanje slugu i onih koji prima­ju milostinju savim očito u putneyevskoj raspravi o Prvom do­govoru, u Peticiji iz siječnja 1648, te u Drugom i Trećem dogo­voru, a to su sve mjerodavni levelerski dokumenti tog perioda koji govore o opsegu predloženog prava glasa.11’

Većina znalaca, sve od Firtha, ili zanemaruje to isklju­čenje ili, iako zamjećuje neke njegove slučajeve, nastavlja go­voriti o levelerima kao zastupnicima glasačkog prava za puno- Ijetnike. ne videći nikakve nedosljednosti.12’ Vjerojatno ti znan­stvenici problem nisu vidjeli zbog toga što su bili dobro upućeni u levelerske idiome i pretpostavke. Možda su zaključili da le- veleri poistovećuju glasačko pravo za punoljetne s glasačkim pravom koje isključuje sluge i prosjake, te da su postavke koje su omogućile levelerima da to učine bile i previše očite da bi im bilo kakav komentar bio potreban. Ali ako su tako i mislili, nisu rekli. Bilo kako bilo, rezultat je nesretan.

Ako se to isključivanje i ne spominje, moglo bi se lako zaključiti da su oni zaista zahtijevali neograničeno pravo glasa

93 levelerski pokret: pravo glasa I sloboda

za punoljetne, što nije točno. Ako se opet spomenu neki sluča­jevi isključenja slugu i primalaca pomoći, ali se smatra da to ne pričinja probleme, onaj tko se ne zadovoljava da odbaci cijelu stvar kao tričavu, zaključit će da su isključene klase bile broj­čano neznatne, a nije tako bilo; ili ako prihvati implikaciju da su leveleri, i ne pomišljajući na nedosljednosti, izjednačili pravo glasa za punoljetne s pravom glasa koje isključuje sluge i pri­maoce milostinje, još nema nikakva uvida u teorijsku osnovu takvog stajališta levelera.

Suvremenom izučavatelju ne pomažu mnogo oni znal­ci koji su, idući dalje od navedenih napomena, zapazili da je, striktno govoreći, postojala stanovita nedosljednost u leveler- skom stavu spram prava glasa te ponudili objašnjenja koja, me­đutim, nisu mogla posve zadovoljiti.13’ Nisu mnogo pridonijele ni analize onih koji su primijetili privremenu promjenu u leveler- skom stavu 1648. (iskazanom u Drugom dogovoru), ali su tu promjenu pogrešno odredili kao promjenu od prava glasa za punoljetne (kojeg nije bilo) k pravu glasa za porezne obveznike (kojeg je bilo).14’

O5) A. S. P. Woodhouse. Puritanism and L iberty (1938.), str. 83. To jeprva određena napomena o opsegu namjeravanog prava glasa u raspravama. Njen se odnos prema ostalim napomenama prova glasa u raspravama ispltu|e kasnile, str. 102— 110.

6) Woodhouse. op. c it., str. 452. Nije važno da li je zaista došlo do togglasanja ili je to samo bila propaganda. Sumnju, da li je došlo do tog glasanja, unio je D. M. Wolfe (Leveller M anifestoes of the Puritan Revolution, 1944, str. 61) ko|e on konfuzno opisu|e kao glasan|e o biračkom pravu. On temel|l svo|u sumn|u no tome da Clarke nije izvi|estio o tome u zapisniku dnevnog reda u Putneyu. No postoji zbrka u datumima. Glosan|e iz Pisma nl|e v|ero|atno bilo 30. listopada (kao što je Wolfe pretpostavljao) već 4. studenog, a to |e |edan od dana za ko|e Clark nema zapisnik te ne dolazi u obzir da |e Clarke nam|erno izostavio glasan|e Iz zapisnika dnevnog reda tog dana.

7) British Museum, E. 419 (15). folio 7.

8> Wolfe, Leveller M anifestoes, str. 269.

9) Woodhouse. op c it.. str. 357; Wolfe, op. c it.. str. 297.

10) Wolfe, op. cit.. str. 403. I drugi I treći Dogovor također lskl|uču|u nanekoliko godina one koji su podržavali kralja u građanskom ratu.

11) Vidi str. 101, b 31.

12) Vidi bil|ešku F, str. 260— 1.

’ 3) Vidi bilješku G. str. 261— 2.

1<) Vidi bilješku H. str. 262.

9 4 c. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

Proučavatelju koji se obraća standardnoj literaturi mo­že se oprostiti što misli da bi koristilo malo razjašnjavanja le- velerskog gledišta o pravu glasa. Kad se jednom krene pravim putem, problem njihove dosljednosti postaje značajan. No sam proces razmršavanja zapisa otkriva neke postavke i zamisli ko­je daju naslutiti dosljednost u levelerskim idejama o pra­vu glasa. Međutim, te zamisli i postavke vezane uz pri­rodu slobode, sugeriraju novu interpretaciju levelerskog in­dividualizma i otuda njihov doprinos prije liberalnoj nego radi­kalnoj demokratskoj tradiciji engleske političke misli. Ukratko, rješenje problema prividne nedosljednosti u pravu glasa vodi do dubljeg razumijevanja cjelokupne političke misli levelera i tako baca novo svjetlo na izvore liberalno demokratske tradicije.

U daljnjem tekstu zapisi se ispituju (3. poglavlje) do­voljno detaljno da bi se utvrdio obim očite nedosljednosti u le- velerskom odnosu spram prava glasa. Odbacuje se i mogućnost da su oni mogli promijeniti svoj stav od prava glasa za puno­ljetne do prava glasa koje isključuje sluge i primaoce milosti­nje. Dokazuje se da su leveleri uvijek smjerali ne na pravo glasa za punoljetne u običnom, modernom smislu te riječi, nego na pravo glasa iz kojega su isključeni sluge i primaoci milostinje, te da nisu, zbog određenih pretpostavki o prirodi slobode, vi­djeli nedosljednost između ovog izuzeća i svoje obrane prirod­nog prava svakog čovjeka da glasa.

Ispitivanju njihovih izjava o pravu glasa i slobodi pret­hodi (2. poglavlje) pokušaj da se razjasne razlike između raz­ličitih prijedloga o pravu glasa o kojima se žustro raspravljalo između levelera, vojnih vođa i nezavisnih parlamentaraca. Jer sve dok nam ne bude jasno koje su grupe ljudi bile uključene ili isključene iz svake od četiri vrste glasačkog prava o kojima se, u to vrijeme, očito, raspravljalo (a to su pravo glasa vlasnika, pravo glasa poreznih obveznika, pravo glasa ne-slugu i pravo glasa punoljetnih) i dok ne steknemo predodžbu o njihovu broj­čanom stanju, nećemo shvatiti ni intenzivnost rasprave između stavova vlasnika i slobodnjaka ni koliki je kompromis potreban za pomak od svakog od tih do prava glasa za porezne obvez­nike.

Brojčani proračuni klasa s pravom glasa su samo spo­redni u našem glavnom izlaganju, no oni su navedeni u Dodatku budući da imaju stanovitu vrijednost za razumijevanje misli 17. stoljeća i da zahtijevaju neka obrazloženja.

9 5 levelerski pokret: pravo glasa i sloboda

I na kraju, u 4. poglavlju općenitije se raspravlja o im­plikacijama levelerskih postavki o slobodi.

2. vrste prava glasa

0 Leveleri i njihovi parlamentarni i vojni protivnici su raspravljali o četiri uistinu ili naizgled različita prava glasa. To su:a) Pravo glasa ograničeno na vlasnike zemlje u vrijednosti od 40 šilinga na godinu i članove trgovačkih cehova. To su pravo dosljedno zastupali Cromwell i Ireton,13’ a napadali su ga leveleri. Nazvat ću ga pravom glasa slobodnjaka. Ono je isključivalo za­kupnike i unajmlijivače zemlje. Isključivalo je ne-slobodnjačke obrtnike, prodavače i trgovce koji nisu bili udruženi u trgovačke cehove. Također su bili isključeni svi sluge i primaoci milostinje.

To je pravo glasa bilo na snazi od zakona koji je Henry VI donio 1430. (8 Henry VI. c. 7). Tvrdnja da se ono nije odnosilo na zakupnike i unajmljivače zemlje podliježe dvjema primjed­bama. Prvo. izvjesno je da se zakupci koji su to bili po volji posjednika nikada nisu smatrali pravim slobodnjacima, ali je moguće da su se oni koji su bili zakupci po običaju posjeda i čije se držanje zakupa nazivalo »običajno vlasništvo« ili »slo­bodno zakupstvo« ili »zakupstvo slobodnog vlasništva«, po za­konima 17. stoljeća i izbornoj praksi smatrali slobodnjacima. Coke16’ ne rasvjetljava tu stvar. Blackstone3) je tvrdio, nakon što se to pitanje postavilo na izborima u Oxfordshireu 1754, da oni nisu vlasnici i da se njima nikada nije namjeravalo dati pra­vo glasa, da nije poznato da li su oni u stvari ikada koristili pravo glasa. Međutim, čini se vjerojatnim da je Cromwell pret­postavljao da, prema postojećem zakonu, ni jedan zakupac ne može glasati jer spominje pristup nekih »nasljednih zakupaca« za razliku od postojećeg izbornog prava.10’ Budući da je raz-O15) Osim kada je u jednom trenutku u putneyevskoj raspravi Cromwell biospreman dozvoliti pristup nekim nasl|ednlm zakupcima (Woodhouse. op. c lt.. str. 73.) te osim onog uv|etnog ustupka u Komitetu 30. listopada 1647. (vidi bilješku K. str. 264) I privremenog ustupka u Drugom dogovoru (vidi dol|e. str. 96— 98).

1®) Coke. The Compleate Copyholder. 1644., poglovl|o 15— 17.

171 Blackstone. Considerations on Copyholders. 1758.

18) Woodhouse. str. 73.

9 6 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

mišljao o njihovu pristupu samo zato jer se njihov posjed po sigurnosti mogao usporediti sa slobodnjačkim, mora da se to odnosilo na običajne zakupce, ne na one po volji posjednika. Slijedi da je smatrao da su običajni zakupci izuzeti od postoje­ćeg prava glasa. Moj je zaključak da su iz vlasničkog prava gla­sa. o kome se raspravljalo u Putneyu, bili isključivani svi zakupci.

Drugo, u vezi s isključenjem unajmljivača, mora se na­glasiti da u zakonu nije bilo jednostavnog razlikovanja slobod­njaka od unajmljivača zemlje. Obje grupe su činili zakupci. Raz­likovali su se u ograničenosti posjeda. Grubo rečeno, zakupci za život ili više života su bili slobodnjaci, a zakupci na nekoliko godina ili godina i života to nisu bili. Točnije zakupci čiji su ugovori bili sklopljeni na određeno vrfjeme (npr. pet godina, devedesetidevet godina, čak i tisuću godina) te zakupci čiji su ugovori bili sklopljeni na određeni maksimalni ili neodređeni minimalni broj godina (npr. ugovori za »devedesetidevet godina ili tri života«, ovisno o tom što je kraće trajalo) nisu bili po zakonu slobodnjaci, bez obzira na dužinu trajanja ugovora. Oni koji su bili zakupci zemlje na neodređeno razdoblje i koji su imali slobodno vlasništvo (a ne podaničko ili kmetsko), bili su vlasnici, bilo da je posjed nekome i njegovim nasljed­nicima bio dat zauvijek ili do kraja njegova života ili života ne­kog drugog.19’ Takav je bio zakon sve od Bractona. Pretpostav­ljam da je ta razlika bHa na snazi i u običnoj upotrebi. Nekoliko opaski o zakupnicima u tekstu putneyevskih debata samo naz­načuje da su privremeni zakupci bili isključeni.20’ U nedosta­tku nekog određenijeg dokaza u tekstu tih rasprava, možemo pretpostaviti da su obje strane u raspravi slijedile dobro uho­danu distinkciju između vlasnika i ne-vlasnika. Tako se može pretpostaviti da je naša kategorija »seljaka unajmljivača« pod kojom se podrazumijevaju unajmljivači na određeni broj godina i godina ili života, u raspravi u Putneyu bila isključena iz prava glasa za slobodnjake.

Pravo glasa za slobodnjake bi oko 1640. godine obu­hvaćalo vjerojatno oko 212.000 ljudi.21’

b) Pravo glasa za sve muške glave kuće koji su oporezivani prema porezu za poboljšanje životnih uvjeta sirotinje, isključu­jući sluge i primaoce milostinje, može se smatrati da bi. na os­novi drugačijoj od one vlasničkog prava glasa, obuhvaćalo gotovo sve vlasnike i slobodnjake u cehovima. jer bi samo ne­kolicina njih izbjegla da im se odmjeri porez za siromašne. Zbog istog razloga bila bi obuhvaćena većina unajmljivača i

9 7 levelerski pokret: pravo glasa i sloboda

zakupaca zemlje. Napokon, bila bi obuhvaćena većina trgova­ca, vlasnika dućana, prodavača i zanatlija koji nisu bili vlasnici ni slobodnjaci u cehovima. Iz cijele te grupe bili bi izuzeti sa­mo oni koji su bili tako siromašni da ih nije zahvaćao porez od­mjeren za siromašnije. Takvo pravo glasa je predloženo u Dru­gom dogovoru. Nije izmijenjeno u oficirskom dogovoru od 20. siječnja 1649.22) Ovo pravo nazivat ću pravom glasa poreznih ob­veznika. Njime bi bilo obuhvaćeno oko 375.000 ljudi.23’

c) Pravo glasa za sve ljude osim slugu i primalaca milostinje. To su pravo glasa zahtijevali leveleri u putneyevskoj debati i. uz manje izmjene u svim svojim slijedećim prijedlozima (osim u Drugom dogovoru).24) To je pravo giasa za one koji nisu sluge. Obuhvaćalo bi oko 417.000 ljudi.25’

Ovdje se može zapaziti da je postojala relativno mala razlika, kvantitativna ili kvalitativna, između prava glasa za po­rezne obveznike i one koji nisu sluge. Oba isključuju nadničare i primaoce milostinje. Oba uključuju vlasnike, slobodnjake u ce­hovima, zakupnike, barem one koji nisu bili toliko siromašni da nisu morali plaćati porez. Samo su dvije kategorije uključene u pravo glasa za one koji nisu sluge, a isključene u pravu glasa za porezne obveznike. To su, prvo, trgovci, dućandžije, proda­vači i zanatlije koji nisu bili ni slobodnjaci ni članovi trgovačkih udruženja i koji nisu bili oporezovani. Procijenio sam njihov broj na približno 10.000, pretpostavljajući da samo polovica tih neza-

O19) G. Jacob, A New Law -D lctionary. 1750. pogl. »Služnost«; Wm. Cruise, A Digest of the Laws o f England Respecting Real Property, četvrto lzdan|e 1835., tom 1.. str. 47— 48. (naslov I, bll|eske 10— 12).

20) Cromwell kaže da »neki stanovnik uz zelenašku najamninu za godinu. dvl|e III dvadeset ne može Imati određen III stalon prihod«. (Woodhouse. str. 62.) Petty|eva nepotpuna rečenica: »Netko može Imati na|am na sto funti godišn|e i za tri života« (ib id.. str. 61.), ne raz|ašn|ava n|egov stav; ako bi se rečenico dovr­šila prema Woodhouseovom prl|edlogu, bez Ikakvog ograničen|a. bilo bi to krivo­tvorenje čln|enlca |er |e čov|ek s na|mom za tri života važio pred zakonom koo vlasnik.

21) Vidi Dodatak, naročito str. 253, 256.

22) Woire, op. c lt.. 6tr. 342.

23) Vidi Dodatak.

24) Npr. u Putneyu šegrte su posebice stavl|all u Istu grupu sa slugama;u si|ečan|sko| »Petlci|l« 1648. kriminalce su Isključiti; one ko|l su pomagali krallu u građanskom ratu su Isključili na nekoliko godina drugim I trećim Dogovorom.

25) Vidi Dodatak.

9 8 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

visnih ljudi nije plaćala porez. Ali čak da je taj omjer bio mno­go veći, razlika između prava glasa za porezne obveznike i za one koji nisu sluge ipak ne bi bila tako velika kao ona između vlasničkog prava glasa i prava glasa za porezne obveznike.26’ Druga kategorija koja je'bila obuhvaćena pravom glasa za one koji nisu sluge a isključena iz prava glasa za porezne obveznike, bili su vojnici u parlamentarnoj vojsci koji su u civilu bili nad­ničari i primaoci milostinje. Leveleri su zaključili da su ti ljudi zaslužili svoje pravo glasa aktivno sudjelujući u građanskom ra­tu.27’ Procjenjuje se da je takvih bilo oko 22.000/“ ) tako da je ukupna razlika između prava glasa za porezne obveznike i pra­va glasa za one koji nisu sluge samo oko 41.000.

d) Pravo glasa za sve ljude, Hi za sve osim zločinaca i prestup­nika. Ono bi se s pravom moglo nazvati pravom glasa za puno­ljetne i jasno se zahtijeva u raznim levelerskim izjavama prije i za putneyevske rasprave. To bi pravo obuhvaćalo oko 1,170.000 ljudi,29’ umanjeno za broj zločinaca i prestupnika.

Levelerski stav spram prava glasa može se sada sažeti na način ovih četiriju prijedloga. Oni su se uvijek protivili vlas­ničkom pravu glasa. U nekim zapisima prije i za putneyevske rasprave javljali su se govoreći u prilog općeg prava glasa. U njima, a i u svim prijedlozima poslije Putneya, zagovarali su pravo glasa za sve koji nisu sluge, osim u Drugom dogovoru, kojim se predlagalo nešto suženo pravo glasa za porezne obvez­nike.

Odmah se možemo riješiti komplikacija koje donosi Drugi dogovor. Taj je dokument kompromis — sastavili su ga komitet koji je predstavljao levelere, vojno vodstvo, stranka nezavisnih i jedna parlamentarna grupa. Međutim, on se smat­ra levelerskim dokumentom jer su leveleri u tom trenutku imali jaku poziciju, držeći zapravo ravnotežu snaga između vojnog vodstva i parlamenta te su tako mogli progurati većinu svojih zahtjeva. Upravo smo vidjeli da je pravo glasa za porezne ob­veznike, predloženo u Drugom dogovoru, bilo samo neznatno u- že od prava glasa za one koji nisu sluge, koje su leveleri nepre­kidno zastupali više od godinu dana. U krajnjem slučaju, pra­vo glasa Drugog dogovora bi isključivalo, u usporedbi s pravom glasa za one koji nisu sluge, samo dvije grupe: mali broj neo­visnih ljudi koji su izbjegli platiti porez i one nekadašnje nad­ničare koji su bili u vojsci. Zajedno su oni dosezali brojku ot­prilike od 41.000 ljudi, a to je manje od desetine cijelog broja obuhvaćenog u pravu glasa za one koji nisu sluge. Kažem da

9 9 levelerski pokret: pravo glasa i sloboda

bi toliko njih bilo isključeno u krajnjem slučaju. No lako je mo­guće da bi broj koji su leveleri podrazumijevali mogao biti samo onih 19.000 neovisnih koji nisu plaćali porez. Jer sasvim je mo­guće da su leveleri. predlažući ili prihvaćajući član o pravu gla­sa u Drugom dogovoru, smatrali da vojne vođe podrazumijeva­ju da će njime biti obuhvaćeni svi koji su se u građanskom ratu borili za stvar parlamenta, budući da se Vojni komitet u Putne­yu 30. listopada 1647. složio da oni koji su se borili za parla­ment treba da imaju pravo glasa iako u »drugom pogledu nisu imali uvjete« o kojima je još trebalo odlučiti.30’

Ako je sporazum u Drugom dogovoru bio takav, pred­loženo pravo glasa u tom dokumentu brojčano je samo nešto manje od levelerskog prava glasa za one koji nisu sluge, i ne bi se moglo reći da je to udaljavanje od njiho­vih principa, čak ako i sporazum Drugog dogovora nije takav, barem brojčano pravo glasa koje je u njemu predloženo za le- velere je mnogo manji kompromis nego za vojno rukovodstvo. Za te posljednje to je bio značajan ustupak. To je značilo pro­širivanje prava glasa od 212.000 na 375.000, dopuštajući pristup svim seljacima ne-slobodnjacima, većini trgovaca i dućandžija neudruženih u cehove. Za vojno vodstvo, međutim, to je bio pro­bitačan ustupak kojeg se oni, vjerojatno, nikada nisu namjera­vali pridržavati; bilo kako bilo, brzo su se riješili cijelog Dogo­vora proslijedivši ga parlamentu, u kojem su proveli čistku, član o pravu glasa u Drugom dogovoru prouzročio je popriličnu zbr­ku u suvremenim tumačenjima levelerskog pokreta; taj su član tumačili kao proračunati levelerski kompromis. Ako je uopće bilo tako, upravo izvedena analiza daje naslutiti da je on to bio samo malim dijelom. Zato ću u ostatku analize zanemariti raz­liku između prava glasa za porezne obveznike iz Drugog do­govora i prava glasa za one koji nisu sluge iz svih ostalih do­kumenata od Putneya do Trećeg dogovora.

O26) Vidi Dodatak, str. 253— 5. Cifra od 21 000 data ovdje za ovu skupinuje cifra prije pretvaranja populacl|e 1688. godine u onu iz 1648; pretvaran|e |e do­vodi do 19 300. (Dodatak, str. 256)

27) vidi bilješku K. str. 264.

28) vidi Dodatak, str. 256— 8.

29) Vidi Dodatak.

30) vidi bilješku K. str. 264.

100 c b m acpherson / političko teorijo posjedničkog individualizma

No dok je razlika između prava glasa za porezne obvez­nike i za one koji nisu sluge bila neznatna, razlika između pra­va glasa za ne-sluge i slobodnjačkoga bila je zaista značajna. Ne treba se zato čuditi što je spor od Putneya dalje, između levelera koji su zahtijevali pravo glasa za ne-sluge i zahtjeva vojnih vođa i nezavisnih za vlasničkim pravom glasa bio tako žučan. Ako su naše procjene uopće pouzdane, leveleri su zahti­jevali pravo glasa gotovo dvostruko šire od vlasničkoga.

Žučnost rasprave o pravu glasa između levelera i nji­hovih protivnika može se zato sasvim lako objasniti ako se shvati da se levelerski zahtjev nikad nije protegao dalje od prava glasa za ne-sluge. Ali još moramo ispitati nesuglasje iz­među njihovih izjava koje su očigledno o pravu glasa za pu­noljetne i zahtjeva za pravo glasa za ne-sluge.

3. zapisi

a) kronologija

0 Budući da se radi o očito nedosljednim izjavama, mo­rat ćemo najprije ispitati da li su leveleri ikada promijenili svoj stav od zalaganja za opće pravo glasa do zagovaranja prava glasa za ne-sluge. Ako jesu, nelogičnosti bi se mogle objasniti na zadovoljavajući način. Napominjem da se ovdje radi o pro­mjeni od prava glasa za sve punoljetne do prava glasa za ne- -sluge i da je to sasvim nešto drugo od privremene i relativno beznačajne promjene od prava glasa za ne-sluge do prava glasa za .porezne obveznike, o kojoj je upravo bilo riječi.

Ako bismo pogledali samo kronologiju levelerskih iz­java o pravu glasa, mogli bismo misliti da se zbila promjena od prava glasa za punoljetne do prava glasa za ne-sluge, jer se sve31’ levelerske bezuvjetne li gotovo bezuvjetne tvrdnje o pra­vima svakog stanovnika, ili svakog čovjeka rođenog u Engles­koj. da glasa, javljaju prije ili za putneyevske debate; u svim bilješkama (kojih nije bilo mnogo) o pravu glasa prije Putneya ne spominje se eksplicitno izuzimanje slugu ili primalaca mi­lostinje. Per contra, sve se iz|ave koje izričito izuzimaju sluge1 primaoce milostinje pojavljuju u toku ili poslije putneyevske

101 levelerski pokret: pravo glasa i sloboda

rasprave, te svi određeni zahtjevi za pravo glasa nakon Putne- ya sadrže ovo izuzeće.32’ Iz same se kronologije, dakle, može zaključiti da su za trajanja putneyevske debate leveleri izmijenili svoj stav spram prava glasa; da su odustali od ranijeg stava spram prava glasa za punoljetne suočivši se sa oštrim protiv­ljenjem, Cromwella i Iretona, koji su željeli tradicionalne uvjete vlasništva za slobodnjake. Vjerojatno je da su leveleri mogli, ia­ko argumenti opozicije nisu bili uvjerljivi, odbaciti svoje pri­jašnje stajalište nadajući se da će nešto spasiti. Pa ipak, do­kazi ne podržavaju takvo mišljenje.

Ispitivanje zapisa započet ćemo putneyevskim raspra­vama jer se u njima prvi put jasno govori o tome koliko se pra­vo glasa namjerava dati. Upravo u njima, te u nekim kasnijim dokumentima koji se odnose na debate, nalazimo da se istovre­meno zastupaju i pravo glasa za ne-sluge i za punoljetne. Bu­dući da ni jedno od prije-putneyevskih spominjanja prava glasa uopće nije određeno, može se nastaviti samo konstruiranjem na dokazima, kao što je sama rasprava (i kasniji dokumenti), te zatim promatranjem prijašnje izjave u svjetlu te konstrukcije.

Pa ipak, može se odmah reći da nije osobito važno to što ni jedan od prije-putneyevskih dokumenata posebice ne iz­ražava izuzeće, jer su leveleri u to doba bili suviše zauzeti dru­gim stvarima da bi poklonili mnogo pažnje pravu glasa, a još manje da bi svoj stav o tome formulirali. Prije debate u Putne- yu malo se govori o opsegu prava glasa; o njemu se rijetko di-

031) »Sve« u ovom odlomku znači sve što se može pronaći u onome što bise moglo nazvati standardnim levelersklm dokumentima t|. onima štampanim u Woodhousea, Wolfea. Hallera I Dovlesa, u The Leveller Tracts 1647— 1653. (1944.).1 u Hallera, Tracts on L iberty In the Puritan Revolution 1638— 1647. (1934.) I, u Dodatku, onima ko|e cltira|u u vezi s pravom glasa bilo ko|i od autora što se spominju u bilješkama F, G i H.

33) U posl|edn|lm danima levelerskog pokreta |edan |e pri|edlog ukl|ućivaosluge za potrebe izvanrednih općih Izbora. A Charge ot High Treason exhibited against O liver Crom well, esq. lo r several Treasons by him com m ited. od 14. ru|na (ill kolovoza) 1653. [B. M.. 669. F 17 (52) I d|elomlčno u Somers Tracts VI, 302.] predlagali su spontane Izbore: >ht|elo bi se da se dano 16. listopada 1653. svi ■ludi Engleske, kao |edan čov|ek. Isto I gazde, sinovi i sluge upute u sva grofo- vl|ska m|esta III neka druga pogodna m|esta u Englesko| I Walesu i tamo se polove naoružani takvim oruž|em kakvim mogu i da tamo i tada glasalu i izaberu onoliko I takvih osoba koliko ljudi određenih grofovl|a. gradova I općina žele da Ih pred­s ta v k u u Parlamentu«. Ovo| letak, posl|edn|l oča|nlćkl pokušol. ledini |e leveler­ski dokument koji sam našao da predlaže pristup slugama: n|egova nesuzdržanost se prilično razllku|e od odm|erenlh pri|edloga o pravu glasa u službenim levelersklm ma­nifestima.

1 0 2 C. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

skutira, a u levelerstoim manifestima se jasno ne definira sve do. i uključujući. Prvog dogovora (20—28. listopada 1647).33' Tek je u toku putneyevskih rasprava pravo glasa postalo najvažnije pitanje. To je lako razumljivo. Jer tek su u Put- neyu leveleri postigli dovoljno snažan položaj u odnosu na vojne vođe i razne parlamentarne grupe da su mogli toliko unaprijed misliti o opsegu prava glasa \ napraviti od toga najvaž­nije pitanje. Prije toga, leveleri su bili zauzeti još važnijim stvari­ma: borbom protiv proizvoljnih postupaka parlamenta i njegovih komiteta, koji su narušavali građanske slobode ustanovljene Pe­ticijom prava i građanskim zakonom; borbom za vjersku toleran­ciju protiv prezbiterijanskog parlamenta; inzistirali su da par­lament mora biti odgovoran narodu uz godišnje izbore bez ob­veze pismenih naloga i uz preraspodjelu sjedišta; zahtijevali su ustavna jamstva protiv tiranije Donjeg doma i ukinuće negativ­nog glasa kralja i plemića; prokazivali su neprestano ugnje­tavanje raznim desetinama, monopolima, nejednakim oporezi­vanjima, hapšenjima zbog dugova i pretjeranim pravničkim, ta­rifama i odugovlačenjima.

Od začetka levelerskog pokreta u toku gotovo cijele 1647. godine ta su pitanja bila prioritetna i većina ih je takvima ostala čak j kad im je bio pridodan problem prava glasa. Prva i stalna briga levelera bila je dobiti podršku za dva zahtjeva: da moć parlamenta dolazi od naroda te da se čak i takva moć ne smije koristiti za kresanje određenih građanskih, ekonomskih i vjerskih sloboda pojedinaca. U Putneyu je jedino važno bilo ustanoviti definiciju »naroda«. Zato se ne može reći da nam to što se prije Putneya izuzeće iz prava glasa ne spominje od­ređeno, već uopćeno i neprecizno, daje naslutiti obim prava gla­sa koji su leveleri imali na umu.

b) putney i poslije

Da bi se ocijenila putneyevska rasprava, valja najprije pokušati raščistiti što je zapravo bilo pitanje prava glasa, često se ono pogrešno tumači kao jasan problem između prava glasa za vlas­nike i prava glasa za sve punoljetne muškarce. Cromwell i Ire- ton su očito zastupali vlasničko pravo, tj.. ono koje je bilo ogra­ničeno na vlasnike zemlje i članove cehova. Leveleri su se opi­rali uvjetima vlasništva, i to ustrajno. No iz toga se ne može zaključiti da su leveleri zahtijevali pravo glasa za sve nevlas- nike uključujući sluge i primaoce milostinje. Može se samo za­

1 0 3 levelerskl pokret: pravo glasa l sloboda

ključiti da su. leveleri zahtijevali proširenje prava glasa na mno­gobrojnu grupu ljudi koju bi Ireton i Cromwell isključili.

Već smo vidjeli da je ta skupina ljudi zaista postojala; unajmljivači i zakupci zemlje i svi oni neovisni zanatlije, tr­govci i dućandžije koji nisu posjedovali zemlju niti su bili članovi trgovačkih cehova. Mnogi su od njih bili sitni poduzetnici, ma­log obima poslova.34’ Nitko ne sumnja u to da je levelerski pro­gram načinjen da bi se uklonio teret koji su oni dijelili sa sit­nim posjednicima. Trošarina i carine, desetine, vojna obveza, bezobzirnost birokracije, zakonska otezanja i privilegije i sve ostalo što su levelerski manifesti oštro napadali, bilo je teški teret ovim ljudima. Prima facie, kad je došlo do rasprave o pravu glasa, leveleri su bili njihovi zagovornici.35'

Ne prejudicirajući levelerski stav o slugama i primao­cima milostinje, zapazit ćemo da su sitni nezavisni poduzetni­ci bili, u očima levelera, u grupi potpuno različitoj od one u kojoj su bili primaoci milostinje. Traženje prava glasa za prve nije nužno uključivalo traženje tog prava i za druge. Zaista, Cromwell i Ireton su toj razlici poklonili malo pažnje; u toku debate oni su nestrpljivo te dvije klase stavili na istu hrpu, jer je po nijhovu mišljenju, jedina važna razlika bila ona između vlasnika (uključujući članove cehova) i svih nevlasnika. Mnogo se zbrke u tumačenjima stavova dviju strana u raspravi dugu­je zanemarivanju ove razlike u gledištima.36' Raspravu o pravu glasa otvorio je37’ Ireton odmah nakon čitanja prvog člana leve- lerskog (prvog) Dogovora. Taj član nije bio precizan: govorio je da se narod Engleske, za izbore svojih poslanika u parlament, »treba podijeliti nepristrano (između grofovija, gradova i općina) prema broju stanovnika«.38’ Ireton je započeo pitajući da li je to

O33) Prvi |e Dogovor napisan prl|e 28. listopada, kada se po prvi puta spo­minje u Generalnom vo|nom sav|etu. a posll|e 20. listopada. Vidi Wolfe, str. 224.

34) Npr. Baxterove »siromašne seoske gazde« (Unwin. Studies in EconomicHistory, str. 347.)

35) Levelerska bliskost s ovom klasom se općenito priznale, ali možemozapaziti kako često oni govore u putneyevsko| debati u prilog onima ko|l su Izgu­bili svo|e nekadašnje iman|e zbog služen|a u vo|scl. npr. Ralnborough. str. 56.67, 71 I Sexby, str. 69. 74, u Woodhouseu. op. c lt.

36) vidi dal|e. str. 106— 108.

37) 29. listopada 1647. Tekst u Woodhouseu. op. c lt.. str. 52.

36) Woodhouse. str. 443— 4; Wolfe, str. 226.

104 c b m acpherson / političko teorijo posjedničkog individualizma

značilo davanje prava glasa samo onima koji su ga i prije ima­li. što znači, onima koji su zadovoljavali uvjete o vlasništvu, ili je to značilo da svaki stanovnik treba imati jednako pravo u izborima; ako je značilo to posljednje, on bi imao reći nešto pro­tiv toga. Pitanje kako ga je postavio Ireton bilo je pravo glasa za vlasnike protiv (očito) općeg prava glasa.

No to baš nije bilo pitanje koje su postavili leveleri. U njihovo ime je odmah odgovorio Petty: »Smatramo da bi svi koji nisu izgubili građanska prava morali u izborima imati jed­naki udio.«39) Tako je već u prvoj levelerskoj izjavi o pravu glasa za vrijeme rasprave isključena jedna kategorija stanovništva. Pitanje je na koga se mislilo pod onima koji su »izgubili gra­đanska prava«? Ako je to značilo samo kriminalce i prestup­nike40’ to bismo možda opravdano mogli nazvati, običnim jezi­kom. pravom glasa za punoljetne. Ali, konzistentna konstrukci­ja rasprave u cjelini daje naslutiti da su leveleri (i njihovi pro­tivnici) pretpostavili da su i sluge i primaoci milostinje, jednako kao i kriminalci i prestupnici, izgubili građanska prava.

Jer kad je rasprava došla do pojedinosti, to nije bilo prije podužeg dokazivanja o osnovnom, ali općenitom, pitanju vlasničkog prava glasa nasuprot nekom širem — čini se da su leveleri sve vrijeme pretpostavljali izuzeće uslugu i da su to shvatili i njihovi protivnici. Taj je ulomak vrijedan pažnje:

»Cromwell: Ako ćemo sad mijenjati te stvari, mislim da se ne trebamo prepirati zbog svakog prijedloga. Sluge, dok su sluge, nisu obuhvaćeni. A zatim se slažete da i onaj koji prima milostinju bude izuzet?

Potpukovnik (Thomas) Reade: Pretpostavljam da svi shvaćaju da je biranje predstavnika privilegij; ne vidim razlo­ga zašto bi bilo koji Englez bio lišen tog privilegija, osim ako je dobrovoljno sluga.

Petty: Smatram da je razlog zbog kojeg bi trebalo izuzeti šegrte, sluge i one koji primaju milostinju taj, što oni ovise o volji drugih ljudi i boje se da ih ne naljute. Jer su sluge I šegrti uključeni u svoje gospodare, a također i oni koji prima­ju milostinju od vrata do vrata .. .«41’

Ovdje valja zapaziti da je Cromwell započeo od onoga u čemu je smatrao da se svi slažu, tj. levelersko pravo glasa ni­je obuhvaćalo sluge, te |e nastavio ispitujući njihov stav o pri­maocima milostinje. Reade, koji nije bio leveler42’ iako |e njegov

106 levelerski pokret; pravo glasa i sloboda

stav o tome ponešto Ijeviji od Cromwellova, pretpostavlja da je dobrovoljno služenje osnova za isključenje iz prava glasa. Petty, leveler, daleko od toga da bi odbacio bilo izuzeće slugu, bilo objašnjenje na temelju čega je to učinjeno, iskazuje levelerske razloge za to izuzeće kao i za ono primalaca milostinje. Obje se grupe isključuju jer ovise o volji drugih i »uključeni su u svo­jim gospodarima«.

Možemo li s pravom zaključiti da su sluge i primaoci milostinje, koji se sada naročito spominju kao izuzeti na teme­lju njihove neslobode, one kategorije što ih je isti levelerski zastupnik, Petty, u početku spomenuo kao isključene, naime kao one koji su izgubili građanska prava? Da bismo potvrdili o- vaj zaključak, moramo pokazati da su o građanskom pravu glasa leveleri mislili kao o nečemu što se može izgubiti ili pro­igrati, i to tako da se postane slugom ili ovisnim o milostinji. Dokazi za to su očiti.

Prije svega, osim netom citirane Pettyjeve izjave, po­stoje brojni dokazi da se po mišljenju levelera građansko pravo ili sloboda slobodnog čovjeka mogu proigrati. O delinkvenciji se često govorilo kao o prijestupu koji ljudima oduzima njihova građanska prava.43’ Drugo, i još točnije, leveleri su pretpostav­ljali da su i sluge i prosjaci proigrali pravo glasa na izborima, i to je točno naznačeno u članu o pravu glasa (11. poglavlje) u Peticiji iz siječnja 1648:

»Jer uvijek je na snazi prastara sloboda ove nacije da svi slobodni ljudi slobodno biraju svoje predstavnike u parla­ment, svoje šerife i suce i slično i to im je prirodno pravo bilo ograničeno statutom 8 H.VI,7. I da se zato to pravo svih Engle­za ponovo dodijeli svima koji nisu ili neće biti pravno lišeni

O39) Woodhouse. str. 53.

40) »Dellkventlma« se obično nazivalo one koji su podržavali kral|a u gra­đanskom ratu; povremeno se naziv koristio kao kad su ga u anti-levelersko| Decla­ration of Some Proceedings upotrijebili za »buntovne palikuće« t|. u ovom slučo|u levelere (Haller I Davies. The Leveller Tracts 1647— 1653.. 1944. str. 121).

41) Woodhouse. str. 82— 83.

42) Firth i Davies, Regimental H istory ot Crom well's Army. 1940., str. 563— 5.

43) Npr. Case of the Army tru ly stated (15. listopada 1647) u Wolfe, op.c it.. str. 212.

106 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog’ individualizma

tog prava zbog nekog prijestupa, ili su mlađi od 21 godine, ili su sluge, ili prosjaci..

Ovdje leveleri izjednačuju pravo »svih slobodnih ljudi« s »pravom svih Engleza« i ne vide ništa neskladno u tome da to pravo uskrate slugama i prosjacima, kao i kriminalcima i ma­loljetnicima. Građansko se pravo, možemo pretpostaviti, ne gu­bi samo zbog djela protiv društva nego ga gube i oni za čiju se dob ili status sluge ili prosjaka smatralo da nije u skladu sa slobodnim ispoljavanjem racionalne volje. U svakom slučaju, teško da bi se moglo jasnije naznačiti zašto su leveleri pretpo­stavljali da su oni koji su postali sluge ili prosjaci time proigrali svoje pravo glasa na izborima.

Može se dakle točno zaključiti da je namjera prve leve­lerske izjave o pravu glasa, izuzimajući one koji su »izgubili svo­je građansko pravo«, bila isključiti sluge i prosjake iz tog pra­va. Cromwell je vjerojatno pretpostavljao da je to levelersko mišljenje kad je, u citiranom odlomku, priveo raspravu detalji­ma.45’ Zacijelo je leveler John Harris smatrao da član o pravu glasa u Prvom dogovoru znači baš to. U svom pamfletu The Grand Designe iz prosinca 1647. on citira prvi član Dogovora i objašnjava da se njime zahtijeva:

»Nadalje, predstavnike za svaku grofoviju da mogu bi­rati — u srazmjeru s brojem stanovnika u svakoj grofoviji — ne samo vlasnioi (sic!), nego dobrovoljnim suglasjem svi ljudi koji nisu sluge ili prosjaci, što je prava jednakost, jer kao što su sve osobe dužne pokoravati se odlukama predstavnika ili par­lamenta. tako treba da imaju glasa u biranju svojih predstavnika ili članova parlamenta.«46’

Što god se mislilo o ovome kao iskazu levelerskog sta­va u listopadu, mora se toj izjavi dati određena važnost, kao još jednom pokazatelju da u levelerskom mišljenju nije, što se tiče prava glasa, postojala neka razlika izmsđu svih ljudi i svih koji nisu bili sluge ili prosjaci.

Može se još dodati da je u članu o pravu glasa u Trećem dogovoru »prirodno pravo« dano kao temelj za zahti­jevanje prava glasa kojim se isključuju sluge i prosjaci »u izboru (predstavnika) (prema prirodnom pravu) svi ljudi od 21 godinu i više (a da nisu sluge, prosjaci ili bivši vojnici u vojsci pokojnog kralja) treba da glasaju«.47’

Ako se prizna da su leveleri pretpostavili isključenje slugu i prosjaka od početka rasprave o pravu glasa, kako da

1 0 7 leveierski pokret: pravo glasa I sloboda

onda shvatimo oko dvanaestak odlomaka odonda pa sve do izrazitog spominjanja izuzeća40’ u kojem je ili leveierski pred­stavnik izrazito zahtijevao neograničeno pravo glasa za puno­ljetne, ili je. čini se, opozicija pripisala taj zahtjev levelerima bez pobijanja?

To nije osobito teško prisjetimo li se načina na koji je rasprava vođena. Sasvim bezuvjetne fraze koje su upotreblja­vali leveleri, »svaki stanovnik«, »svaka osoba u Engleskoj«49 mogle su se shvatiti kao da isključuju sluge, kao što su bez sumnje isključivale žene.50’ Ostali se širi nazivi koje su leveleri upotrebljavali kreću od Rainboroughova »najbjedniji čovjek u En­gleskoj« i »svaki čovjek rođen u Engleskoj« te Rainboroughova i Audleyeva »slobodan čovjek« do Rainboroughova i Clarkeova :>svaki čovjek«.51’ Može se pretpostaviti da su se u svojim kon­tekstima ti termini tumačili kao »svi slobodni ljudi koji nisu iz­gubili građanska prava«. Samo su u tom smislu ti nazivi u skla­du s jasnim ranijim i kasnijim izuzećem onih koji su izgubili svo­ja prava ili su ovisili o volji drugih. Tako se sve levelerske tvrd­nje u debati, premda neograničene, mogu shvatiti kao da is­ključuju siuge.

A što je s izjavama opozicije? One su još manja poteš­koća. Ireton je neprestance inzistirao da je pitanje treba li pra­vo glasa dati samo vlasnicima (koji imaju stalan i utvrđen pri­hod) ili »svim osobama«, »bilo kome tko diše i živi«, »svim sta­novnicima«.52’ Cromwell, tvrdeći da leveierski prijedlozi o pravu glasa »moraju završiti anarhijom«, govori o »ljudima koji ne­

44) ib id ., str. 269.

45) Woodhouse, str. 82.

46) The Grand Designe od Sirrahniha (Johna Horrisa). 1647. fol. 7. r. i v. Thomsonov datum |e 8. prosinca (B. M .. E. 419 (15)). Wolfe navodi ovo (Leveller M anifestoes, str. 65) all ga ne citira I ne zapaža n|egovu vrl|ednost.

47) Wolfe, op. c/f., str. 402— 3.

48) Tj. između str. 52 I str. 82 teksta u Woodhouseu.

49) Petty, str. 61. Wlldman. str. 66.

50) vidi bll|ešku I. str. 262— 3.

51) Woodhouse, str. 53. 56 (usp. 55). 67. 81, 53. 80.

52) Ib id .. str. 57, 70. 63. (usp. 72). 77.

1 0 8 c b m ocpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

maju zanimanja osim zanimanja da dišu«.53’ čini se da opozi­cija podmeće levelerima stav o zahtjevu prava glasa za puno­ljetne. Također je moguće da su te fraze pretjerivanje, potak­nuto Iretonovom i Cromwellovom željom da zaoštre pitanje ka­ko su ga oni vidjeli. Jer vidimo da je Cromwell čak i nakon što je jasno shvatio da je levelerski prijedlog isključivao sluge i primaoce milostinje, o njemu ipak govorio kao o nečemu što naginje anarhiji, jer bi dao pravo glasa »svima koji su u kra­ljevstvu«.541 To je tumačenje moglo biti i namjerno iskrivljeno, ali je ono vjerojatnije posljedica toga što je Cromwella, ovdje kao i prije zanijela nužnost vlastita gledišta da bi sve što je šire od vlasničkog prava glasa bilo pogubno.

Ne možemo reći da li su ove fraze na način na koji su ih Cromwell i Ireton upotrebljavali u ranijem dijelu putneyevske debate bile pretjerivanje ili nisu, niti znamo da li su ih tako ra­zumjeli i slijedeći govornici leveleri. Ako su i vidjeli podmeta­nje punoljetničkog prava glasa, nisu to nastojali opovrći. No, nije bilo razloga da to učine. Više ih je zanimalo kako da pobi­ju mnogo opasniju optužbu koja je predstavljala odlučno pitanje na kojem su Cromwell i Ireton nastojali u ovim odlomcima, nai­me, da bi proširivanje prava glasa dalje od vlasnika i slobod­njaka u cehovima nužno uništilo cjelokupno pravo vlasništva.

Leveleri su odgovorima nastojali na različite načine poricati tu optužbu (bezuspješno). Njihovoj stvari uopće ne bi pomoglo da su ovdje istakli (što su malo kasnije i učinili) da oni nisu predlagali da se glasačko pravo da slugama i prosjaci­ma; ono na što su oni morali odgovoriti bio je Iretonov argu­ment55’ da bi princip prirodnog prava, kojim su leveleri mogli opravdati svako pravo glasa šire od vlasničkoga, nužno uništilo pravo vlasništva. Levelerski su odgovori bili: a) da je pravo na vlasništvo utvrđeno božanskim zakonom (Rainborough), ili pri­rodnim zakonom (Clarke), te b) da je davanje prava glasa »sva­kom Englezu« bio, naprotiv, »jedini način da se sačuva vlasni­štvo« jer »je svaki čovjek po prirodi slobodan« i svi su se zato morali »složiti da dođu u neku vrstu uređenja da bi mogli saču­vati vlasništvo« (Petty).56’ Petty mora da je ovdje, kao i ranije i kasnije u raspravi, izuzimao one koji su »izgubili svoja građan­ska prava«57’ ili su postali »ovisni o volji drugih ljudi«,58) oni nisu bili slobodni i ne bi bili nužno zainteresirani da sačuvaju imovinu; no nije bilo razloga da Petty to izričito kaže.

Samo jednom se jedan protivnik izričito suprotstavio navodnoj levelerskoj namjeri da obuhvate sluge, a i tada su

109 levelerski pokret: pravo glasa i sloboda

mu se usprotivili. Pukovnik Rich iznio je grozne posljedice koje se mogu očekivati »ako gospodar i sluga budu ravnopravni bi­rači«:59’ sirotinja bi mogla kao u Rimu postaviti diktatora. Rain- borough odbacuje ovu »krasnu pozlaćenu pilulu«, i kaže da bi radije zadržao sadašnje vlasničke uvjete nego riskirao da »si­rotinja« razvlasti »narod«, te nastoji diskusiju vratiti na pitanje zašto bi trebalo praviti razliku između slobodnih Engleza.60' To je prilično otvoreno61' odbacivanje Richova klevetanja da bi le­veleri obuhvatili i sluge, i inzistiranje na tome da se rasprava vrati na pitanje prava glasa za slobodne ljude (koji se tretiraju kao ne-sluge) nasuprot vlasničkom pravu glasa.

Iz dosad razmatranih argumenata može se naslutiti da u cijelom toku debate prije izričite objave o isključenju slugu i primalaca milostinje, ni bezuvjetne izjave levelera ni uopćeno i neovlaštena podmetanja nijhovih protivnika nisu namjeravali obuhvat.ti sluge i primaoce milostinje. Prije bi se činilo da su leveleri pretpostavljali da su samo »slobodni« ljudi, ljudi koji nisu izravno ovisili o volji drugih, predviđeni za pravo glasa. U ovoj pretpostavci slagali su se i s Cromwellom i Iretonom. Le­veleri se nisu protivili Iretonovu principu: »Ako išta može biti os­nova slobode, onda je to činjenica da oni koji izabiru zakono­davce treba da budu ljudi oslobođeni ovisnosti o drugima«.02’ Ono u čemu su se razlikovali bilo je njihovo mišljenje o mini­malnoj osnovi za takvu neovisnost. Cromwell i Ireton su u to­me bili jasni. Slobodnjak i član trgovačkog udruženja imaju sta-

O53) Ib iđ ., str. 59.

54) Ib id ., str. 454. Ovo je ledina Cromwellova naknadno zapisana napomenao leveler6kom pravu glasa u putneyevskim raspravama.

55) Ib id .. str. 53— 55, 57— 58. 62— 63.

56) Ib id ., Ralnborough na str. 59. Clarke na str. 75, 80. Petty na str. 61— 62.

57) Ib id .. str. 53.

58) ib id .. str. 83.

59) Woodhouse. str. 63.

60) Ib id .. str. 64.

61) Tekst nije potpuno jasan, ali je teško vidjeti kakva bi se druga kon­strukcija mogla napraviti.

62) Ibid.. str. 82.

110 c. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

lan dohodak »od kojeg mogu živjeti slobodno ne oviseći ni o kome«.63> Svaki od njih ima dakle pravo glasa, no unajmljivač na jednu, dvije ili dvadeset godina uz zelenašku rentu nema tak­vog prihoda od kojega bi mogao živjeti kao slobodan čovjek.64’ Isto tako i zakupci. iako je u jednom trenutku rasprave Cromwell dopustio da »vjerojatno postoji velik broj nasljednih zaikupaca koji bi trebali imati pravo glasa«.65’ Dalje od toga Cromwell i Ireton ne bi išli: čak i kad je najpopustljivijli, Ireton inzistira na očuvanju »pravednog dijela tog ustrojstva« dajući glas samo o- nima »koji su slobodni ljudi, koji nisu prepušteni volji drugih.66’

Ukratko, Cromwell i Ireton su držali da su samo slobo­dnjaci i članovi cehova i možda oni čije se vlasništvo gotovo i nije razlikovalo od prethodnih, kao neki nasljedni zakupci, oni koji imaju vlasničku bazu od koje mogu živjeti kao slobodni, nezavisni ljudi. Leveleri su mislili da su svi ljudi, osim slugu i primalaca milostinje, slobodni. I za levelere i za vojno vodstvo pravo glasa je u cijelosti ovisilo o slobodi, a sloboda je značila vlastitu ekonomsku neovisnost. Adi su te dvije grupe, različitih klasnih korijena, imale različite poglede na vlasničku bazu eko­nomske neovisnosti.

Možemo sada reći da su u toku putneyevskih debata, kao i u poslije-putneyevskim dokumentima, leveleri zahtijevali pravo glasa za sve slobodne ljude koji nisu izgubili građanska prava, što znači za sve ljude osim onih koji su postali sluge ili primaoci milostinje. Nije bilo nedosljednosti između njihova za­htjeva za ograničeno pravo glasa i tvrdnje o jednakim pravi­ma: ona su proigrana kada čovjek na bilo koji način ovisi o vo­lji drugih.

c) prije putneya

Kad se pozabavimo slučajevima kad su leveleri spominjalii pra­vo glasa prije Putneya, u njima ne nalazimo nikakvu suprotnost našoj interpretaciji levelerskog stava u Putneyu. Prijeputneyev- ske izjave o pravu glasa bile su, kao što sam rekao, općenito manje precizne od izjava u Putneyu i poslije njega, te je većina naučenjaka shvatila da se njihovo značenje može razumjeti sa­mo izvođenjem zaključaka. Ispitivanje svih prijeputneyevskih spi­sa koje su poduzeli neki suvremeni naučenjaci. i tvrdnja da su leveleri tražili pravo glasa za sve punoljetne, pokazuje, a to ću dokazati, da su to vjerojatno zahtjevi za pravom glasa za ne-sluge.

111 levelerski pokret: pravo glasa i sloboda

Prvo pogledajmo spis Slučaj vojske istinito iskazan671 (od 15. listopada 1647) koji izričito uključuje član o pravu glasa u svom programu. Taj se član često smatra zahtjevom za pravo glasa punoljetnih. Ali zahtjev je bio »da svi slobodnjaci od 21 godinu nadalje budu birači, izuzimajući one koji su se lišili ili će se lišiti te svoje slobode, na nekoliko godina ili sasvim, zbog prestupništva«.68’ Uzimajući u obzir ono što smo upravo rekli o levelerskoj pretpostavci da su se sluge i primaoci milostinje, dok su to što jesu, lišili svoje urođene slobode, nije nevjeroja­tno da su imali na umu sluge i primaoce milostinje spominjući one »koji su se lišila ili će se lišiti te slobode na nekoliko go­dina«. šegrti, zaista, pristaju u ovu definiciju bolje od ijedne grupe. Budući da su oni bili uglavnom mlađi od 21 godinu i tako isključeni na temelju starosti, teško da bi rečenica »na neko­liko godina« bila namijenjena njima. Oštar ton u Slučaju vojske prema prestupnicima u skladu je s neizravnim zaključkom tog teksta, naime da su leveleri u to doba delinkvenciju smatrali traj­nom diskvalifikacijom. Zaključak da su leveleri u Slučaju vojske imali na umu sluge i primaoce pomoći potvrđen je činjenicom da je to bio jedan od dokumenata o kojem se raspravljalo u Putne­yu, gdje su, kao što smo vidjeli, leveleri zauzeli stav o izuzeću tih grupa iz prava glasa na istom principu.69’ Zaključak nije izvje­stan, ali je dovoljno vjerojatan da baca znatnu sumnju na uobi­čajena tumačenja Slučaja vojske.

Kao što smo primijetili, od ostalih prijeputneyevskih spisa vrlo malo ih je uopće govorilo o pravu glasa. Lilburneovo

O63) Ib id ., 6tr. 58; usp. str. 62.

64) Ib id ., str. 62—63.

65) Ib id .. str. 73.

66) ib id .. str. 78.

67) Štampano u Halleru I Daviesu. str. 64— 87; Wolfe, str. 196— 212; I d|elo- mično u Woodhouseu, str. 429— 36.

68) Haller i Davies, str. 78; Wolfe, str. 212. Woodhouseova verzl|a, uz mo­dernizirani speling I lnterpunkcl|e kaže »III na nekoliko godina III potpuno dellkven-cl|om«. (str. 433.)

69) Također 6e može spomenuti da su leveleri smatrali Prvi dogovor kaoponovnu potvrdu principa Izloženih u The Case o f the Army. Postskrlpt Dogovora gaspomln|e kao da »lzdvo|a neke principe opće slobode Iz onih mnogih stvori ko|e suvam predložene u Slu£a|u istinito Iskazanom I lsplsu|e Ih u obliku Dogovora« (Wolfe str. 233.)

112 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

Englesko urođeno pravo opravdano (listopad 1645), koje se obraćalo »svim slobodniim ljudima Engleske«, više se zanimalo učestalošću izbora nego opsegom prava glasa, no jedan se odlomak ponekad navodi kao zahtjev za pravo glasa punoljet­nih: »slobodni ljudi Engleske koji su u ovim pogubnim vreme­nima teško radili, da bi sačuvali parlament i svoje urođene slo­bode i prava, treba ne samo da jednom godišnje biraju nove članove, nego ih jednom godiišnje treba obavještavati o ponaša­nju i postupcima onih koje su izabrali.«70’ Ovdje je iznesen zah­tjev u korist »slobodnih ljudi Engleske« za koji teško možemo pretpostavljati da uključuje sluge i ostale koji su se lišili svojhi »urođenih sloboda i prava«.

Prigovor mnogih tisuća građana i ostalih slobodnih ljudi Engleske (7. srpnja 1646), iako se smatra da nagovještava vjerovanje u pravo svih Engleza da svojim glasom sudjeluju u biranju svojih predstavnika,71’ nagovještava upravo suprotno. Zahtijeva se da Donji dom sazove sastanak za izbor parlamen- taraca »točno na određeni dan u studenom svake godine u ci­jeloj zemlji u uobičajenim mjestima, i da vi to iskažete, da bi se tamo izabrali oni koje oni smatraju dobrima, prema zakonu, te da se svi ljudi koji imaju pravo biti tamo pojave uz prijetnju visoke kazne ali bez poziva.«72’ Ovaj prijedlog je za obavezno glasanje »svih onih koji na to imaju pravo«, a ne za to da se svim ljudima da pravo da glasaju.

Lilburneova Londonska sloboda u lancima otkrivena (listopad 1646) izravno se bavi pravom glasa. Govoreći najpri­je o upravi grada Londona, Lilburne tvrdi da bi trebalo da upra­ve svih slobodnih gradova biraju prirodnim pravom i prvotnim ustrojstvom »svi slobodni ljudi svakog grada« ili svaki »slobod­ni građanin i plemić«.73’ Zasad se ovdje zahtijeva samo vraća­nje prava glasa članovima cehova koje je praktički bilo zapu­šteno u nekim nedavnim izborima gradonačelnika. Ovaj zahtjev, dakako, ne obuhvaća pravo glasa punoljetnih. Kasnije se u tom pamfletu Lilburne vraća praktičkom oduzimanju prava glasa siromašnijim slobodnjacima Londona, tvrdeći da oni nisu morali plaćati porez (već su ostavili gradskim vijećnicima i članovima cehova da podnesu sve troškove održavanja grada) »dok ne bi došli do neke stvarne imovine i uživali u jednakom udjelu u za­konima I iz toga proizišlim slobodama; jer prema prirodnom zakonu, razumu, bogu i zemlji, da — i vašim starim i izvor­nim poveljama, najjadniji među vama treba da čine baš sve što i najveći među vama«.74’ Zahtjev se još odnosi na pravo glasa

113 levelerskl pokret: provo glasa i slobodo

za gradske slobodnjake, i za najbjednije i za najveće među njima.

Lilburne nastavlja napadajući postojeće parlamentarno pravo glasanja u grofovijama i općinama, žali se na a) iskvarene općine, b) ukidanje prava glasa »tisućama ljudi koji su na papiru slobodni ljudi Engleske, a mnogi od njih su vlasnici velikih po­sjeda u novcu i nekretninama; oni su također (sic) lišeni tog prava prije spomenutim nepravednim zakonom (8, Henry VI, pog. 7.), jer nemaju u zemlji 40 šilinga na godinu«, i c) dispro­porciju mjesta u parlamentu prema grofovijama. Kao lijek, on predlaže da se broj mjesta u parlamentu zaključi, ustali, na 500 ili 600; da se mjesta rasporede po grofovijama u srazmjeru s procjenom svake grofovije prema tome »kako se naplaćuju jav­ne dadžbine kraljevstva«;

»i tada da se svaka grofovija jednako i proporcionalno podijeli, općim pristankom naroda, u izborne kotare i upravni- štva, te da svaki kotar unutar sebe izabere jednog ili više po­vjerenika da budu u parlamentu, odgovarajući proporciji koja ga zapada; što bi okončalo i stavilo točku na sve one nezgode koje se nerijetko događaju, a koje se spominju u prije spomenutom statutu (8, H. VI, 7) i što bi vratilo swaikom slobodnom čovje­ku Engleske njegova urođena zakonska prava i slobode..

Ovo se jedva može smatrati zahtjevom za pravo glasa punoljetnih. To je prijedlog da se odbaci vlasnički uvjet od 40 šilinga da bi se dalo pravo glasa »tisućama ljudi koji su po ime­nu slobodni ljudi Engleske«. Nema razloga pomiisliti da to uklju­čuje one koji su izgubili svoju slobodu jer su sluge; to je sasvim razumljivo kao molba za zakupce zemlje, neudružene trgovce i zanatlije. Ne može se zaključiti o željenoj širini prava glasa iz

70) Str. 33. u Haller, Tracts on L iberty In the Puritan Revolution, tom 3.str. 291. Naveo Glbb. John G ilburne. the Leveller, str. 139. I Frank. The Levellers. str. 63.

71) Frank, The Levellers, str. 82.

72) Wolfe, str. 129; Haller. Tracts, tom 3. str. 370.

73) Londons Liberty, str. 2, 11; usp. Glbb, John Lilburne. 6tr. 159— 9.

74) Londons Liberty, str. 52— 53. citlrono u Frankovlm The Levellers, str93—94.

75) Londons Liberty, str. 54. Ovo navodi Frank, The Levellers (Cambridge.Mass.. 1955), str. 94. kao 7aht|ev za slobodno I iednako pravo glasa za sve l|ude

1 1 4 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

činjenice da predložena preraspodjela mjesta između grofovija više nije u srazmjeru s porezom već s brojem stanovnika.76’

Dva mjeseca kasnije Li I burne je napisao Londonske zapise ili Drugi dio londonske slobode u lancima otkrivene (18. prosinca 1646), obraćajući se građanima Londona s ciljem da dokaže da »gradonačelnik Londona nije legalni gradonačelnik«. Njegov »treći razlog da se dokaže ta tvrdnja jest slijedeći: je­dina je zakonodavna zakonska moć ona izvorno prirođena na­rodu, pa slijedi da njegovi predstavnici mogu biti birani zajed­ničkim pristankom I nikako drugačije, pri čemu najsiromašniji imaju jednako pravo da glasaju kao i najbogatiji i najveći.. .«77’ Sudeći koliko je široko pravo glasa koje se ovdje opravdava, možemo ostaviti po strani bilo kakav zaključak iz samog kon­teksta. Istina je da se obraćao građanima Londona, i htio je da pokaže da samo oni savjetnici koje su izabrali građani imaju nekakav zakonodavni autoritet; ipak je princip da svi ljudi, i si­romašni i bogati, imaju pravo birati izrečen sasvim općenito-

Ne iznenađuje stoga što se smatra da ovaj odlomak utvrđuje princip punoljetničkog prava glasa. Pa ipak, to se ne može tako lako prihvatiti imamo li u vidu stav koji su leveleri zauzeli u putneyevskoj debati. Tamo su se izjave o tako širokom principu (Rainboroughovo »najsiromašniji« i »najsiromašniji čo­vjek u Engleskoj« na primjer) davale uz prešutan uvjet da se sluge i prosjaci, budući da su neslobodni, izuzmu iz prava gla­sa. Vjerojatan zaključak je taj da se ovdje, kao i u putneyev­skoj raspravi, »najsiromašnijim koji živi« miisli na najsiromašni­jeg slobodnog čovjeka.

Moramo naglasiti da siromaštvo nije izjednačavano s neslobodom. Leveleri su se zaista opirali svakom izuzeću od pra­va glasa zbog siromaštva. U Engleskoj je bilo doista mnogo si­romašnih gospodara (neki, prema Baxterovoj poznatoj izjavi,78’ siromašniji od vlastitih slugu) i mnoštvo siromašnih nezavis­nih zanatlija i trgovaca. Za sve nj'ih leveleri su tražili pravo gla­sa. Ti su ljudi, iako nevlasrnici ili necehovnjaci, bili slobodni u levelerskom smislu: nisu ovisili o volji poslodavaca ili davalaca milostinje. Linija koju su leveleri povukli nije odvajala siroma­štvo i bogatstvo već ovisnost i neovisnost, a te se dvije linije nisu podudarale.

U Nedopustivosti brzopletih zakletvi (31. svibnja 1647) Lilbume je opet istakao pitanje o parlamentarnom pravu glasa.

115 levelerski pokret: pravo glasa I sloboda

On gotovo doslovce ponavlja iskaz o pravu glasa iz Londonske slobode (na koju upućuje čitaoca) parafrazirajući bitni dio (koji smo prije citirali) kao što slijedi:

»i tada da se svaka grofovija jednako i proporcionalno, zajedničkim pristankom svih ljudi, podijeli na izborne kotare i upravrvištva, kako bi se svi ljudi mogli (bez zbrke ili galame) naći zajedno u svojim zasebnim upravništvima i da svaki slobo­dni čovjek Engleske, siromašan i bogat, čiji život, imanje itd. zakon može oduzeti, može glasati na izborima za one koji će donositi taj zakon, a prirodna je maksima da se ni jednog čovjeka ne može obavezati bez njegova pristanka .. .«79'

To se ne može smatrati odobravanjem principa puno- Ijetničkog prava glasa, isto kao ni verzija u Londonskoj slobo­di. Ovdje pravo glasa imaju samo »slobodni ljudi Engleske«, i siromašni i bogati, ali samo slobodni. »Prirodna maksima« da se nikoga ne može obavezati bez njegova pristanka, po mišlje­nju levelera ne odnosi se na one koji su dobrovoljno postali sluge jer su oni na taj način pristali da budu »obuhvaćeni u svojim gospodarima«.80’

Na kraju, u Joninu kriku iz kitove utrobe (16. srpnja 1647) Lilburne iznosi dokaz koji bi se mogao smatrati potvrdom glasačkog principa za punoljetne. Obraćajući se vojnicima pre­ko glava njihovih vođa, on tvrdi da vojska, budući da prkosi parlamentu, više mi'je ustavno tijelo nego da se »rastače u prvotni prirodni zakon«. Zato se sada opravdava vojničko po­našanje:

»prema principima sigurnosti, koji proistječu iz priro­de. razuma i pravde, a o kojima su se dogovorili zajedničkim

76) Vidi billešku J. str. 263— 4.

77) Charters o t London, str. 3— 4. Citirano d|elomlčno u Wolfeu.str. 114, kaooprovdan|e za pravo glasa punol|etnlh.

78) Richard Baxter, The Poor Husbandm an's Advocate to Rich Racking Land­lords. izdanje F. J. Powlcka. 1026.

79) Rash Oaths, str. 50. d|elomlčno citirao Frank, The Levellers, str. 123.

80) Vidi također bll|ešku L. str. 264— 5.

81) lonah 's Cry. str. 13. Ovo |e parafrazirao Wolfe, str. 33, kao da seodnosi no sve llude a ne samo na vojnike.

1 1 6 c. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

pristankom i međusobnim dogovorom; po kojem bi trebalo da svaki vojnik, bilo u konjioi ili pješadiji, slobodno bira izvršioce svojih poslova, ili bilo čega drugoga, a svi razumni ljudi nisu dužni pokoravati se, ustuknuti ili se prepustiti onome što oni rade.«81’

Ta izjava o pravu svakog vojnika da glasa nije, na­ravno potvrda načela prava glasa za punoljetne, jer su u leve- lerskim očima vojnici, koji su se borili za slobodu Engleske, bili kao takvi slobodni.02’ To se načelo ne bi odnosilo na civile u ovisnom položaju.

d) sažetak

Prethodno je ispitivanje zapisa, koje je obuhvatilo levelerska spominjanja i izjave o pravu glasa, od Lilburneovih najranijih pamfleta do završnog manifesta levelerskog pokreta, nadamo se, ustanovilo slijedeće. Ustanovilo je kao činjenicu a) da su leveleri, od prvog izričitog spominjanja opsega prava glasa u putneyevskoj debati do završnog manifesta, iz tog prava glasa izričito izuzimali sluge i primaoce milostinje; b) da su u istom razdoblju zasnivali svoj zahtjev za to pravo za sve Engleze; ic) da su, barem nakon zaključenja putneyevske debate, zau­zeli stav da sluge i prosjaoi nisu uključeni u to pravo glasa, ili da su ga izgubili.

Zaključivanjem se pokazalo d) da zbog takvih pretpo­stavki leveleri nisu vidjeli nedosljednost između izričitog izuzi- manja slugu i primalaca milosti iz prava glasa i tvrdnje o jed­nakim prirodnim pravima. Dalje se pokazalo e) da su leveleri i prije i u toku rasprave stalno podrazumijevali da su sluge i primaoci milostinje izgubili to pravo; f) da je namjera njihovih zahtjeva, u toku i prije Putneya, za naoko bezuvjetnim pravom glasa za punoljetne bila ograničena tom pretpostavkom; i g) da je zbog te pretpostavke njihov stav bio vjerojatno isto tako do­sljedan u toku i prije Putneya kao i nakon njega.

1 1 7 levelerski pokret: provo glasa i sloboda

4. teorijske implikacije

a) vlasništvo nad vlastitom osobom

0 Ostaje još da ispitamo osnovno svojstvo levelerskogindividualizma. Njihov postulat o jednakim prirodnim pravima1 nijhove ideje o slobodi, koje smo dosada susretali samo u kontekstu prava glasa, temeljili su se na konceptu prirode čo­vjeka i društva koji moramo pokušati rasvijetliti. Najbolje mu se možemo približiti preko njihova koncepta vlasništva.

Možemo započeti posvećujući pažnju stvari koju smo dosada zapazili samo usput: naime da su se leveleri istodobno dosljedno protivili vlasničkom uvjetovanju prava glasa, i žučno branili pravo pojedinca na vlasništvo. Njihov se otpor vlasnič­kom uvjetovanju prava glasa temeljio, naravno, na njihovoj tvrd­nji da svaki slobodan čovjek ima jednako prirodno pravo da živi svoj život. Njima je bilo sasvim jasno da se ne može vjero­vati da će parlament koji bude izabran stalnovlasničkim pravom glasa, s onima koji nisu imali stalno vlasništvo postupati jed­nakim obzirom.

Pa ipak leveleri se nisu protivili vlasništvu. Jedan za­pis pokazuje njihovo inzistiranje (1648. god.) na tome da su oni »najdosljedniji i najiskreniji branioci slobode i vlasništva (sas­vim suprotno zajedništvu i izjednačavanju) u cijeloj zemlji«.03’ Lilburneovu zabrinutost za pravo vlasništva možemo vidjeti još 1645: »Da, uklonite ustaljeni i nepozvan zakon, a gdje su onda meum i tuum, i sloboda i vlasništvo«, a još je određeniji bio 1646. na primjer, nabrajajući među osnovnim pravima »slobodu savjesti u stvarima vjere i štovanja boga; slobodu ličnosti i slo­bodu vlasništva koja se opravdano sastoji u vlasništvu nad svojim dobrima j moči da raspolažu svojom imovinom«.84’ Overton je također shvatio pravo na vlasništvo kao »pravo.. . da ljudi sa svojim dobrima čine što im je volja.«85’ Levelerski manifesti

O82) Vidi bilješku K. str. 264.

83) Lilburne, A Whip fo r the Present House of Lords, citirano u Petergor- skom, str. 110.

84) Englands B irth -righ t Jus tifie d (listopad 1645), u Haller. Tracts HI. 261; Vox Plebis (19. studenog 1648) citirano u Wolfe, str. 13.

85) Aopeole. u Wolfe, str. 176.

118 c . b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

iz 1648. su jasno tvrdili da parlament treba obratiti pažnju da ne izjednačava imanja ljudi, uništava vlasništvo ili čini stvari zajedničkima.«86’

Kao što smo vidjeli, u Putneyu se levelerski koncept vlasničkog prava zaoštrio u sukobu s vojnim vođama. Ireton i Cromwell su tvrdili da bi jednako prirodno pravo na život, ako bi se proteglo dalje od prava na disanje i kretanje, logično imalo za posljedicu jednako pravo na sva dobra i zemlju, a ne samo jednako pravo na nužne namirnice za život nego pravo da se uzme bilo što se želi; otuda bi levelersko »jednako pri­rodno pravo uništilo sve vlasništvo.«87’

Da bi odgovorili na taj ponavljani argument, leveleri su uveli pojam prirodnog prava na vlasništvo. Inzistirali su na tome da njihov princip jednakog prava na život ne bi mogao uništiti vlasništvo jer je vlasništvo samo po sebi pravo pojedinca, us­tanovljeno božjim (»Ne kradi!«) i prirodnim zakonom (koji daje princip za svakog čovjeka »da ima vlasništvo nad onim što ima ili može imati, što nije nečije tuđe. [a koje] vlasništvo je te­melj meum i tuum«).a0) Individualno vlasništvo nad dobrima bilo je sveto prirodno pravo; ono je obesnaživalo nerazlikovano pravo svakoga na sve što bi inače slijedilo iz jednakoga prava na život. (Obje su strane smatrale da svaki čovjek ima pravo na goli život89’, ali da to ne uništava vlasništvo jer se to već uho­dalo u društvu u obliku milostinje ili pomoći sirotinji.)

Levelerski stav o vlasništvu nad dobrima jasnije se vidi u Pettyjevim daljnjim dokazima da je davanje glasa svima »jedini način očuvanja svakog vlasništva.«90’ Dokaz za to bilo je što je razlog stupanja ljudi pod neku vrstu vlasti, budući da su svi po prirodi jednaki, bio u tome da se sačuva vlasništvo. Smatralo se da je samo po sebi razumljivo da čovjekova prirod­na sloboda uključuje i vlasništvo nad stvarima. Inzistiranje le- velera na tome da je vlasništvo postojalo prije vlasti — »vlas­ništva nad nekretninama osnova su ustava«91’ — navelo je Iretona i Cromwella da potpuno zaniječu vlasništvo kao prirod­no pravo. Postoji zanimljiva Iretonova parada, kojom je on pre- oizno definirao svoj stav u debati rekavši: »Govorim ovo samo zato jer pazim na vlasništvo«92’, poričući da je vlasništvo pri-' rodno pravo; »Božji zakon mi ne daje vlasništvo, niti prirodni zakon, već je vlasništvo od ljudske prirode. . . Ustav ustanov­ljuje vlasništvo.«93’

Zalaganje levelera u raspravi za to da je osobno vlas­ništvo dobara prirodno pravo, nastalo prije vlasti, nije bilo im­

119 levelerski pokret: pravo glasa i slobodo

provizirani argument za pobijanje Iretonova razornog napada. Oni su o vlasništvu kao prirodnom pravu govorili i prije i prilično neovisno o raspravi o pravu galsa. I zaista, na kon­ceptu prirodnog vlasničkog prava, mnogo širem nego što se to dosad smatralo, oni su temeljili svoju obranu ne samo vlas­ništva kao prirodnog prava (i s tim u vezi dugi niz vlasničkih prava) već i obranu vladavine konsenzusom, te građanskim i vjerskim slobodama. Osnovna postavka je bila da je svaki čov­jek po prirodi vlasnik vlastite osobe.

To je najistaknutije u nekim Overtonovim spisima. U svojoj Strijeli protiv svih tirana (12. listopada 1646), u kojoj potpunije razvija stav za koji se Lilburne zalagao nekoliko mje­seci ranije,94’ i ponovo u svojem Pozivu (srpanj 1647), Overton prikazuje dalekosežnu doktrinu prirodnog prava. Građanska i politička prava proizlaze iz prirodnog prava; to pak proizlazi iz čovjekova prirodnog vlasništva nad svojim bićem; vlasništvo nad samim sobom proizlazi iz čovjekove stvorene instinktivne pri­rode.

Dva uvodna odlomka Strijele zaslužuju da ih u cijelosticitiramo:

»Svakom je pojedincu u prirodi dato pojedinačno vla­sništvo od prirode, koje nitko ne smije uzurpirati ili napasti: jer svatko je onakav kakav jest. i ima svoju samosvojnost,

O86) Drugi Dogovor, u Wolfe, str. 301; usp. Petition od 11. rujna 1648. uWolfe, str. 288.

87) Woodhouse. str. 53—55, 50, 60. 63.

88) Ib id .. str. 59. 75. Usporedi str. 80.

89) Ireton (ib id .. str. 60) tvrdi da bi levelerski princip |ednakog prava na život značio da svaki čov|ek može tražiti prirodnim zakonom sva dobra »lako mu to ne bi bilo neophodno za održavan|e«. Ireton Ubid.. str. 73) direktno kaže: »Po prirodnom pravu ja se moram Izdržavati radi|e nego do skončam«. Usp. Lockeov stav dalje str. 182. b 50.

90) Ib id .. str. 61—62.

91) Clarke, u putneyevskoj debati: ib id .. str. 75.

92) Ib id .. str. 57.

93) Ib id .. str. 69.

94) Lilburne. Free-m an's Freedom Vindicated. Ilpan| 1646. postskrlpt, uWood house, str. 317— 18.

120 c b m acpherson / političko teorija posjedničkog individualizma

inače ne bi mogao biti ono što jest; nitko drugi ne smije se usuditi da to oduzima a da očito ne povrijedi i ne krši same prin­cipe prirode, pravila jednakosti i pravde među ljudima; moje i tvoje ne može biti osim ako nije i ovo: nijedan čovjek nema moć nad mojim pravima i slobodama, kao što ni ja nemam ni nad čijim; ja mogu biti pojedinac, uživati u sebi i vlasništvu nad samim sobom, a ne mogu se usuditi dalje od onoga što je­sam; ako to učinim, ja sam otimač i uzurpator prava drugog čovjeka, na koja ja nemam prava. Jer po rođenju su svi ljudi jednaki i jednako im je dano da vole vlasništvo, prava i slobodu, budući da nas je na ovaj svijet poslao bog rukom prirode, sva­kog s prirodnom, urođenom slobodom i vlasništvom (kao što je zapisano, da se nikad ne zaboravi, na tabli svačijeg srca) i tako trebamo živjeti, svatko jednako i slično da uživa svoja gra­đanska prava i privilegije, jer ga je bog po prirodi stvorio slo­bodnim.

I tome teže po prirodi svi, i traže da nikoga ne obmane spletka njegova bližnjeg, ili da ga ne zarobi susjedova moć, jer je čovjekov prirodni instinkt da se čuva svih opasnih i nemilih stvari, a u prirodi je svima dano da budu razumni, ravnopravni i pravedni, te da se ne izuzmu od ostalih: iz ovog izvora ili korijena izlaze sve pravedne ljudske sile; ne direktno od boga (kao što kraljevi obično zagovaraju svoje pravo), već posredstvom prirode, kao od zastupanog k zastupniku; jer pr­votno ih je bog usadio u čovjeka i od čovjeka ove sile direktno proizlaze; i nadalje: više se ne može prenijeti nego što je potrebno za veće blagostanje ili sigurnost: i ovo je čovjekova povlastica i ne više, toliko i ne više može se dati ili primiti: samo toliko koliko vodi do boljeg života, sigurnosti i slobode, i ne više; onaj koji daje više griješi protiv sebe sama, a onaj koji uzima više, lopov je i pljačkaš svoga jata: svaki je čovjek od prirode kralj, svećenik i prorok unutar vlastitih granica, čega ga nitko drugi ne može lišiti, osim poklonstvom, odobrenjem i slobodnim njegovim pristankom, čija su to prirodna sloboda i pravo. «B5)

Overton je ponovio prvi dio ovog odlomka u svojoj Molbi, nakon čega je slijedila ponovljena Lilburneova izjava da nijedan čovjek ne može dijeliti više vlasti nego što je ima i da ni­tko po prirodi ne može »vrijeđati, tući, mučiti ili zlo činiti samome sebi.«96’ Molba također sadrži i odlučniju tvrdnju o nužnosti pri­rodnog prava:

121 levelerski pokret: pravo g lasa i s lobcća

»Čvrst je zakon i korjenit princip prirode urezan u srce božjim prstom u stvaranju svake žive stvari koja se kreće, pa se životni dah mora braniti, sačuvati i osloboditi od svih štetnih stvari, pogubnih i nemilih do krajnjih snaga: zato se odavde prenosi svim ljudima uopće i svakom posebno, neosporni princip razuma, da se svim razumnim i opravdanim načinima i sred­stvima može spasiti, braniti i osloboditi od svakog tlačenja, na­silja i okrutnosti (zbog vlastite sigurnosti i života) te da se ne ostavi neki opravdan način neisproban za oslobađanje od toga; i da je ovo razumno i opravdano; to poricati, značilo bi zbaciti prirodni zakon, da, i vjerski također: jer suprotno ne znači ništa osim samoubojstva, nasilja i okrutnosti.«97’

Iznenađuje hobbesovski ton Overtonovih pretpostavki kao i lockeovski argument koji je na tome zasnovan. Ovdje se došlo do Hobbesova »prirodnog prava« zbog instinktivne potre­be da se obrani od svega štetnog ili pogubnog; i ovo pravo postaje »neosporni princip razuma« i dio prirodnog zakona, stva­rajući »obvezu prema vlastitoj sigurnost' i biću«. Istodobno tu je i argument koji će Locke učiniti središnjim i najvažnijim u svom učenju: da je svaka zakonita politička vlast takva po odluci pojedinaca, da nitko nema pravo da naškodi samome sebi pa tako ne može to pravo prenijeti na nekog drugog, osim to­liko. po Overtonovim riječima, »koliko vodi boljem životu, većoj sigurnosti i slobodi, i ne više; onaj koji daje više griješi protiv samog sebe.«

Ali ono glavno što ovdje moramo zamijeniti u osnovi ima još više sličnosti s Lockeom, a to je vlasničko svojstvo levelerskog individualizma, koji se. na prvi pogled, čini još is- kjučivijim od Lockeova98’. Ne samo da je pojedinac vlasnik svoje osobe i sposobnosti u tom smislu da ih ima pravo koristiti i uživati kao i otuđiti druge od njih; štoviše, upravo ovo vlasni­štvo otuđeno od drugih čini ljude ljudima: »svatko je onakav

OOverton, An Arrow against a ll Tyrants. 6tr. 3— 4. DI|elovl ovih odloma­

ka su citirani u Pease. The Levellers M ovement, str. 141— 2: u Zagorln. H istory o l Politica l Thought In the English Revolution, str. 22; I u Frank. The Levellers, str. 96.

®®l Overton. An Appeale from the Degenerate Representative Body o l theCommons . . u Wolfe, str. 162— 3.

Appeale. u Ib id .. etr. 159— 60.

981 A ll vid i dalle, str. 131— 136.

122 c b m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

kakav jest i ima samosvojnost, inače ne bi bio ono što jest.« Ono što čovjeka čini čovjekom jest njegova sloboda od drugih ljudi, čovjekova bit je sloboda. Sloboda je vlasništvo nad vlas­titom osobom i sposobnostima.

Mora se napomenuti da se o ovakvom vlasništvu nije mislilo kao o pasivnom uživanju. Leveleri su tražili ovo mnogo­struko vlasništvo nad vlastitom osobom kao preduvjet za ak- tavno korištenje i uživanje vlastitih sposobnosti. Vlasništvo nad samim sobom je isključivalo sve druge, ali ne i dužnost ljudi prema svom tvorcu i sebi samima.

b) izvođenje prava i osnove za izuzimanje

Na ovom su konceptu čovjekove biti kao slobode, slobode kao aktivnog vlasništva nad samim sobom i svojim sposobnostima, leveleri zasnovali sve svoje zahtjeve za određena prava, gra­đanska, vjerska, ekonomska i politička. Zaključci su bili očiti.

U vezi s građanskom i vjerskom slobodom bilo je očito, prvo, da je vlasništvo nad vlastitom osobom zahtijevalo za­jamčenu slobodu od samovoljnog hapšenja, suđenja i zatva­ranja, i pravo na odgovarajući zakonski proces. Jednako je bilo očito da je takvo vlasništvo tražilo slobodu govora, štampe i vjere. Ta su se građanska i vjerska prava tražila za sve, bez obzira na ovisnost zbog spola ili zanimanja. Žene su stvo­rene kao ljudska bića. Nadničari, ako su i otuđili raspolaganje vlastitim sposobnostima, nisu otuđili svoju ljudskost- Oni nisu bili robovi.

Leveleri su također imali jak praktičan razlog da zah tijevaju građanske slobode za svakoga, razlog koji nigdje bolje nije izražen nego u izvrsnoj Lilburneovoj izjavi o pitanju sa- voljnih hapšenja, zatvaranja i zakonskih postupaka:

« ... jer što se učini jednome, može se učiniti bilo ko­me; osim toga, budući da su svi članovi jednog tijela, tj. Engle­skog Commonwealtha, nitko ne smije nepravedno patiti, nego svi treba da budu razumni i nastoje očuvati se, inače se dopušta prodor moru samovolje i sile u zakone i slobode, koje su prepre-- ka tiraniji i tlačenju . . .« " ’

Građanske i vjerske slobode moraju biti za sve ili ni za koga. Ekonomska prava koja su leveleri htjeli također su bila izvedena iz vlasništva nad vlastitom osobom i sposobnostima. Osnovno ekonomsko pravo je, naravno, bilo privatno vlasniš­

123 levelerskl pokret: pravo glasa i sloboda

tvo dobara i stvari, koje je uključivalo pravo ne samo na posje­dovanje već i na slobodno korištenje čovjekove energije i spo­sobnosti. Određena ekonomska prava koja su leveleri zahtijevali — sloboda kupovanja, prodavanja, proizvođenja i trgovanja, a bez dozvola, monopola, samovoljnih odredbi ili oporezivanja — bila su. očito, prirodne posljedice. Ponekad su leveleri govorili o pojedinačnom pravu na trgovinu kao o prirodnom pravu, uro­đenom pravu ili prirođenoj slobodi.100’ Opisano tako ili ne, pravo na trgovanje je, očito, po mišljenju levelera101’ bilo važno vlas­ništvo. To je većim dijelom nadoknađivalo pravo maloga čo­vjeka na raspolaganje vlastitim produktivnim sposobnostima i životom, bez čega on ne bi stvarno bio vlasnik samoga sebe i svojih sposobnosti, što je bilo osnovno pravo svakoga čovjeka. Ova su se ekonomska, kao i građanska i vjerska, prava tražila za sve. U praksi, naravno, prava da se proizvodi, trguje itd. mogli su uživati samo oni koji su raspolagali vlastitom rad­nom snagom. Sluge, dok su bili sluge, nisu ih mogli koristiti. Pa ipak. prava je trebalo ustanoviti kao opća da bi se osi­gurala za one koji su ih mogli uživati. Ako se jednom dopuste monopolistička ili samovoljna pravila ili oporezivanje u bilo kojoj grani industrije ili trgovine, šteta je već učinjena: poduzetničko polje je suženo za poduzetnike općenito. Ekonomska prava, jednako kao i građanska, moraju se proglasiti za sve da bi se osigurala za sve.

Političko pravo glasa u biranju predstavnika bilo je dru­go. Ono se. kao i ostala politička prava, temeljilo na konceptu slobode kao čovjekove suštine, i to slobode kao aktivnog vlas­ništva nad samim sobom i svojim sposobnostima, ali se nije moralo tražiti za svakoga, lako su leveleri ponekad govorili da svi ljudi imaju jednako pravo u glasanju za oblik vlasti102’, oni su tražili pravo glasa za biranje zakonodavnih tijela samo za one

O" i The Just Defence o f John U lburne, u Haller i Davies, str. 455.

100) Npr. Lilburne. Englands B irth -righ t Justified , u Hallerovlm Tracts, tom 3,str. 201—2; Overton. Remonstrance o f M any Thousand Citizens (7. srpn|a 1646). u Wolfe, str. 124. Usp. pisce ko|e citira Petergorsky, 6tr. 61.

101) Bilo |e 8asvim uoblča|eno govoriti u 17. st. o pravu III slobodi kao vlas­ništvu. Vlasništvo |e Imalo ranl|e značen|e prava o III u nečemu. Leveleri 6u go­vorili o vlasništvu u stvarima, misleći na pravo da se koristi, uživa. Izuzme druge °d. Hi liši te stvari. Tako su mogli govoriti o vlasni štvu u zeml|l, zgradama, pravu da se trgu|e. glasa. III da se Ima samoga sebe.

102) Vidi bll|ešku L. str. 264— 5.

1 2 4 c b m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

koji nisu ovisili o volji drugih. Sluge su otuđivale korištenje i usmjeravanje svojih sposobnosti (tj. svojega rada) stupivši u najamni odnos. Primaoci milostinje su prokockali svoje pravo, postajući ovisnima o poklonima ili pomoći sirotinji. I jedni i drugi su dakle izgubili ključni d'io svoje urođene slobode iil vlasniš­tva, naime, vlasništva vlastitih sposobnosti ili rada. No, osnov­na funkcija vlasti bila je osigurati baš to vlasništvo, tj. nametnuti pravila unutar kojih bi ljudi mogli najviše iskorstiti svoje sna­ge i sposobnosti. Zaštita vlasništva u dobrima bla je sekun­darna funkcija: bez »meum« i »tuum« ne bi bilo slobode da se najviše iskoriste vlastite mogućnosti.

Pretpostavljalo se da sluge i prosjaci, izgubivši vlas­ništvo nad vlastitim radom, nemaju vlasništva u zemlji i kapi­talu. Oni se, prema tome, nisu zanimali ni za primarnu ni za jednako nužnu sekundarnu funkciju vlasti.

Istina, još su imali pravo na građanske i vjerske slo­bode, a možda čak i na ekonomske slobode, jer su otuđili samo dio svoje urođene ljudske slobode ili vlasništva nad vlastitom osobom. Ali, da bi to pravo zaštitili, oni nisu trebali pravo glasa, jer su građanska, vjerska i neka ekonomska prava bila zajam­čena nekim ustavnim ograničenjima moći parlamenta; to su bila prava za koja se Dogovorima predlagalo da budu rezervirana za narod ili da se stave iznad nadležnosti svakog parlamenta. Budući da bi tako ta prava bila svima zajamčena nije bilo pot­rebno da svatko glasa da bi se ona očuvala. Ekonomska prava, koja nisu bila ustavno zajamčena, već su bila prepuštena ra­zumnosti budućih parlamenata, najbolje su očuvali oni koji su za njih bili neposredno zainteresirani, naime oni koji nisu otuđili korištenje ili usmjeravanje vlastitih energija i sposobnosti time što su postali nadničari ili primaoci milostinje.

Prema tome, po levelerskoj zamisli slobode kao vlasni­štva nad samim sobom i svojim sposobnostima nije bilo nedo­sljednosti u traženju građanskih, vjerskih i ekonomskih prava za sve, a prava glasa samo za one iznad granice ovisnosti. Prva prava su urođena svakome; ona se ne mogu otuđiti jer nitko ne može otuđiti srž svoje ljudske slobode, nitko se ne može lišiti cjelokupnog vlasništva nad samim sobom.1031 No pravo glasa­nja nije urođeno svima jer svi nisu zadržali onaj dio svoje ljud­ske slobode koji se sastoji u vlasništvu nad vlastitim radom. Pravo glasa je potrebno onima, i samo oni ga mogu tražiti, koji su zadržali to vlasništvo i čiji je ekonomski život dosljedno aktivno poduzetništvo; građanska i vjerska prava trebali su

125 levelerski pokret: pravo g loso I sloboda

oni čiji je fizički mentalni i duhovni život bio aktivan, a to su (ili bi trebalo da budu) svi ljudi.

Kad uvidimo da su leveleri mislili o slobodi kao o funk­ciji vlasništva nad vlastitom osobom, te punu slobodu učinili funkcijom zadržavanja vlasništva nad svojim radom, možemo razjasniti zbunjujuću značajku njihova stava u putneyevskoj raspravi. Sjećamo se da je Petty objavio dva razloga na kojima se temelji izuzeće slugu i primalaca milostinje; prvi, da su oni ovisili o volji drugih i da bi ih se bojali razljutiti, i drugo, da su oni obuhvaćeni u svojim gospodarima. Prva bi se osnovica mogla smatrati realističnim shvaćanjem vjerojatnosti zastrašiva­nja u otvorenom glasanju. Da bi se sluge i prosjaci, ako bi gla­sali, bojali naljutiti one o kojima ovise, to je bilo sasvim očito iz činjenica društvenog života. Da li bi leveleri tako dobro isključili polovicu stanovnika Engleske, da su u principu vidjeli bilo kakav nesklad s jednakim prirodnim pravi­ma, vrlo je neizvjesno. Ali se za nas to pitanje ne postavlja jer oni u principu taj nesklad nisu mogli vidjeti. Budući da su sluge i prosjaci već prokockali svoje građansko pravo, nepra­vedan se odnos strana pretvorio u pravedan odnos ovisnosti. Pravedan odnos je izražen u pojmu obuhvaćenosti u gospoda­rima. Barem u slučaju slugu, gubitak građanskih prava je isto što i obuhvaćenost u gospodaru. Jer gubitak građanskih prava slijedi otuđenje prava na nečiji rad. a to otuđenje nije napuš­tanje, već prijenos prava na gospodara. Slugin rad je, dakle, obuhvaćen u gospodarevu; prema tome, što se tiče prava na glasanje u izborima, sluga je obuhvaćen u gospodaru.

U slučaju primalaca milostinje i prosjaka dokinuće građanskih prava se ne može tako jasno izjednačiti s idejom obuhvaćenosti u gospodarima. Primaoci milostinje i prosjaci nemaju gospodara u pravom smislu. No čak i u njihovu slu­čaju, ideja o obuhvaćenosti nije tako nepojmljiva. Moramo raz­likovati nemoćnu sirotinju, djelomično ovisnu sirotinju i uporne prosjake lutalice. S nemoćnima nema poteškoća, bez obzira da li primaju milostinju idući od vrata do vrata, od općine do općine ili u sirotinjskim domovima- Oni su po definicij nespo­sobni za koristan rad. Oni nisu imali nikakav rad koji bi mogli otuđiti. Zato su pali na teret zajednice, koja im je onda postala gospodar ili čuvar.

O1°3) Za Lockeovo slično razllkovan|e Između otuđlvog I neotuđivog vlasništvasamoga sebe vidi dal|e. poglavlje V. str. 190, 200—1.

126 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

Djelomično ovisna sirotinja — oni koji su mogli raditi, ali nisu mogli uzdržavati svoju obitelj i sebe bilo da rade sa­mostalno iil da prodaju svoj rad — također je na teretu općina, koje su se stoga i prema njoj odnosile na sličan način. Zaista je neizvjesno da li su leveleri u tu kategoriju namjeravali uk­ljučiti i one poštene ljude koji se često i uz puno sažaljenja spo­minju u levelerskim peticijama, a koji su u taj položaj dospjeli zbog građanskog rata i, po mišljenju levelera zbog politike par­lamenta. Vjerojatnije je da su te ljude koji su se sami uzdržavali, smatrali privremeno izbačenima; leveleri su računali da će se oni ponovo uključiti u upotrebljivu radnu snagu nakon prom­jena u parlamentarnoj politici koju su leveleri zahtijevali.

I na kraju, može se pretpostaviti da su leveleri u svojim proračunima sasvim izostavili prosjake lutalice. Općenito se smatralo da su se oni sami povukli izvan društva svojim odbi­janjem da obavljaju koristan rad. Istina je da oni nisu ni izgubili radnu sposobnost, niti su je prenijeli na neku drugu osobu.

Baš to im se i zamjeralo, zbog toga su i bili izvan društva. Bili su ljudi bez gospodara i puritansko društvo nije za njih nalazilo mjesta.

Ukratko, za primaoce milostinje i prosjake, kao i za sluge, nepostojanje građanskih prava moglo se smatrati obuh- vaćenošću u njihovim gospodarima, osim ako gubljenje prava nije bilo rezultat pobune protiv korisnog rada a na taj način gubitkom prava na vlastiti rad — obje grupe, primaoci pomoćf i prosjaci te sluge, izgubile su svoje građansko pravo u izborima a taj Ih je gubitak nužno uključivao u nekom drugom.

c) individualizam levelera I stranke nezavisnih

Sada možemo malo bolje pogledati svojstva levelerskog indi­vidualizma, uspoređujući ga s onim nezavisnih. I jedni i drugi su izjednačavali slobodu s vlasništvom. I za jedne i za druge suprotnost slobodi ili vlasništvu bila je ovisnost o volji drugih ljudi. Razlikovali su se po pogledu na vrstu vlasništva koja di­jeli slobodu od ovisnosti. Za Gromwella i Iretona, samo su vlas­ništvo zemlje ili ovlaštena trgovačka djelatnost činile čovjeka slobodnim.

Na prvi pogled, razlika između te dvije vrste vlasništva mnogo je važnija od svega što im je zajedničko. Po mišljenju

127 levelerski pokret: pravo glasa i sloboda

levelera, rad je ljudski atribut, različit po vrsti od zemlje i ka­pitala. Ipak to što su oni nazivali vlasništvom, i pravo na vlastiti rad i pravo na materijalno posjedovanje, nije bila samo govor­nička figura; ta su dva oblika vlasništva u osnovi imala nešto zajedničko. To zajedničko može se promatrati na dva načina. Prvo, dok je po mišljenju levelera rad bio ljudski atribut, bio je i roba. Njegov ga je prirodni vlasnik mogao i otuđiti, a ci­jena mu se, kao i bilo koje druge robe. određivala na tržištu. Leveleri tome nisu imali prigovora — činilo im se prirodnim da se nadnice tako određuju. Kada su se ponekad protivili bijedno niskim nadnicama, pripisivali su ih operacijama trgo­vačkih monopola iil trošarini, a lijek su vidjeli u slobodnijoj trgovini. Ono što se od rada, kao i zemlje ili neke druge robe. moglo prodati, bilo je upravo to ekskluzivno pravo na korištenje i upotrebu. Leveleri su tako, zamišljajući rad kao robu. za­mišljati rad i kao vlasništvo istovetno vlasništvu nad materi­jalnim stvarima.

Moramo paziti, a tako su mislili i leveleri, da je pred­uvjet zadržavanja kontrole nad vlastitim radom značio zapravo posjedovanje izvjesnog kapitala. Da bi netko postao nezavisan proizvođač, ili na zemlji ili u trgovini, i da uzmogne ostati ne­zavisan, tj. da zadrži mogućnost odlučivanja o korištenju vla­stite radne snage, bio je potreban nekakav kapital.

Nitko to ne bi poricao u slučaju ratara. Bez obzira da li je morao uzeti najam ili ne, morao je imati alat i zgrade i dovoljno radnog kapitala da bi se održao od sjetve do žetve. Tkalcu, koji je bio još niže na ljestvici, bilo je, bez obzira na to je li posjedovao tkalački stan iil ne, potrebno dovoljno rad­nog kapitala za financiranje kupovine materijala da bi bio neovisan; ako ne bi uspio, uvijek bi bio dužan suknaru. a tada ne bi imao kontrole nad svojim radom više no što ima neki nadničar. I u onim zvanjima koja su mogla obavljati bez udru­živanja u cehove, posjedovanje nekakvog radnog kapitala je bio preduvjet zadržavanja kontrole nad svojim radom. Posto­lar ili dimnjačar nisu trebali mnogo kapitala, ali su čak i oni morali imati nešto ako nisu htjeli spasti na pomoć sirotinji ili postati sluge kad je posao slabo išao.

Gdje god pogledali, neovisnost, ili stvarno zadržavanje vlasništva nad radom, zahtijevalo je posjedovanje barem ne­kakvog rodnog kapitala. To, naravno, nije značilo da se siro­maštvo i ovisnost mogu izjednačiti. Moglo se biti siromašan ali i slobodan. Neovisni je zakupac na selu, iako je imao značajne

128 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

investicije u kapitalu, mogao živjeti siromašnije nego sluga u nekom domaćinstvu; postolar je mogao bjednije živjeti od mno­gih kalfi. Siromaštvo, mjereno standardom življenja, nije bilo isto što i ovisnost o volji drugih.

Pa ipak, nepostojanje radnog kapitala zaista je zna­čilo ovisnost o volji drugih, tj. značilo je stvarni gubitak slobode da se upravlja vlastitom radnom sposobnošću. Leveleri, koji su to zasigurno dobro znali iz iskustva, nisu to izričito naglaša­vali. Gorljivi kao što su bili u zahtijevanju ljudskih prava vrše nego prava vlasništva, ili, još bolje, utemeljujući sve pravo vlasništva kao vlasništvo nad vlastitom osobom radije ne­go nad stvarima, te zahtijevajući puna prava za sve koji se nisu odrekli vlasništva nad svojim radom — od njih se nije moglo očekivati da će naglasiti da vlasništvo nad vlastitim radom ne daje nezavisnost bez izvjesnog materijalnog vlasniš­tva. Samo ponekad se u levelerskim spisima može naći impli­kacija da oni misle o vlasništvu nad stvarima isto kao i o vlas­ništvu nad svojim radom, na primjer u Rainbaroughovoj izjavi u Putneyu: dopuštajući da Ireton ima pravo kad tvrdi da treba zasnovati pravo glasa na vlasništvu, on bi samo upitao »da li će samo vlasništvo, vlasništvo od 40 šilinga godišnje omoguća­vati čovjeku da bira.«104’ Bez obzira na to jesu li ga eksplicirali ili ne. leveierski je kriterij slobode kao vlasništva vlastitog rada nužno značio i vlasništvo nekih materijalnih dobara.

Ne tvrdim da se leveierski kriterij slobode može redu­cirati na vlasništvo materijalnih dobara niti da se razlika između kriterija levelera i nezavisnih može reducirati na kvantitativnu razliku u materijalnom vlasništvu. Nema sumnje da su leveleri smatrali rad ne samo robom već i ljudskim svojstvom, i da su bili savršeno iskreni u naglašavanju kontrasta između vlasniš­tva nad samim sobom i vlasništva nad stvarima. Ono što tvrdim jest da su leveleri došli do svojeg koncepta slobode uopćava­njem podataka iz vlastitog iskustva, to jest. uopćavanjem slo­ženog fenomena slobode kakvog su ga oni poznavali — slobode neovisnog proizvođača koji je slobodan od volje drugih ljudi toliko da posjeduje radnu sposobnost i radni kapital. Ne izne­nađuje da su naglašavali kontrolu nad vlastitom radnom spo­sobnošću. Nisu je slučajno nazivali vlasništvom.

Leveierski se pojam slobode, dakle, razlikovao od poj­ma nezavisnih ne po tome da je sloboda funkcija vlasništva, jer su to mislili i jedni i drugi, već da je sloboda funkcija jedne vrste vlasništva (nad vlastitim radom) čija je definicija nužno bila

129 levelerski pokret: pravo glasa i sloboda

dvosmislena. Vlasništvo vlastitog rada je bilo i ljudsko svojstvo, dio ljudske osobe i otuđiva roba. No jedini uvjet uz koji se rad može zadržati kao dio osobe a da se ne otuđi kao roba, jest da se osim rada posjeduje i nešto materijalnih dobara. A to je bilo ili vlasništvo u punom smislu otuđivog predmeta ili vlas­ništvo koje je tražilo materijalno vlasništvo da bi bilo djelo­tvorno.

Tako je levelerski pojam slobode kao vlasničkog od­nosa imao više zajedničkog s pojmom njihovih protivnika nego što se čini, i vjerojatno više nego što su sami leveleri bili svjesni.

Usput možemo u ovoj analizi objasniti jednu drugu zbu- njujuću značajku putneyevske debate, često se zapažalo da leveleri nisu mogli pobiti (čak ni radi svoje zadovoljštine) Cromwell-lretonovu obranu prava glasa za stalne vlasnike. Može se pretpostaviti da je razlog njihova neuspjeha bilo to što su i leveleri mislili u terminima vlasništva, koji se nisu mnogo razlikovali od protivničkih.

Kad se ostavi po strani razlika u vrsti, razlika u koli­čini postaje značajnom. Istina je da nezavisni nisu uzeli za kri­terij slobode količinu materijalnog vlasništva već stalni prihod. Ireton je zaista bio osjednut važnošću stalnog vlasništva. Išao je tako daleko da je sasvim izjednačio Engleza koji nije vlasnik zemlje i trgovačkih prava u mjesnom cehu i stranca koji živi u Engleskoj i zaštićen je engleskim zakonom. Pravo je da stranac bude podložan zakonu za koji nije dao pristanak; ako nije zadovoljan, »može otići u neko drugo kraljevstvo. A to se. po mom mišljenju, proteže i na one ljude koji nemaju stalan prihod u ovom kraljevstvu. Ako ima novac, novac mu vrijedi isto toliko i negdje drugdje; on nema ništa što bi ga vezalo za neko mjesto u ovom kraljevstvu.«105’ Nezavisni su mislili u tradicionalnim kategorijama vlastelinskog razmišljanja: vlasniš­tvo nad zemljom je bilo čisto pravo na moć, vlasništvo nad novcem je bilo ponešto sumnjivo.

Istina je da su nezavisni više naglašavali stalnost nego veličinu imetka, a leveleri su mislili da će se kriterij nezavisnih svesti na veličinu imetka. Rainborough je poistovećivao vlasnike s bogatašima smatrajući da od preostalih pet šestina ljudi čine

O104) Woodhouse, str. 70.

105) Woodhouse. str. 67. Usp. Lockeov stav dolje, pogl. V. str. 188.

130 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

drvosječe i vodonoše108’; pravo glasa za stalne vlasnike davalo je »moć bogatašima, posjednicima« a ne-vlasnike činilo »stalnim robljem«.107’ Za Pettyja je pitanje bilo samo da li »bogati treba da dokrajče siromahe«.108’ A nekoliko mjeseci nakon Putneya leveleri su iznijeli izvrsnu klasnu teoriju države, u kojoj su ne­zavisni opisani kao dio zavjere bogatih i silnih da tlače siro­mašnije i marljivije ljude.109’

Bez obzira na to jesu li leveleri imali pravo ili ne sma­trajući da je vlasničko pravo glasa u biti sredstvo zadržavanja vlasti u rukama bogatih, ili su bili pod pretjeranim utjecajem svoga gradskog nasljeđa, u kojem je postojala vidljiva korelacija između stalnosti vlasništva (tj. članstva u trgovačkom cehu) i veličine imetka, jasno je da su stvarnim sadržajem stalno- -vlasničkog kriterija nezavisnih držali veličinu priej negoii vrstu materijalnog vlasništva.

Leveleri su na taj način, u raspravi s nezavisnima, suprotstavili dva kriterija slobode i prava glasa, jedan sum­njive točnosti a drugi sumnjive jasnoće. Sumnjiva točnost je bilo njihovo tumačenje protivničkog kriterija kao vlasništva nad znat­nom količinom materijalnog posjeda. Sumnjive jasnoće je bio njihov dvosmisleni kriterij vlasništva nad vlastitim radom — kriterij do kojeg su došli, rekoh, generalizirajući vlastito is­kustvo — po kojem je vlasništvo nad radom ili otuđiva roba (i zato nužno istovetno s materijalnim vlasništvom) ili zavisno od vlasništva materijalnih dobara. Nije čudno što leveleri nisu mogli jasno uvidjeti razliku između vlastitog stava i stava svojih protivnika.

Dokazivao sam da je osnovna osobina levelerskog in­dividualizma u njihovu konceptu slobode kao funkcije vlasnič­kog odnosa. Bitna osobina pojedinca bila je njegova sloboda od volje drugih ljudi, sloboda da uživa u vlastitoj osobi i raz­vija svoje sposobnosti. Vlastita osoba je bila vlasništvo i to ne metaforičko već bitno: vlasništvo nad svojom osobom bilo je pravo da se ostale isključi iz njezina korištenja i uživanja. Vlasništvo vlastitog rada je, još i više od šireg pojma vlasništva samoga sebe, vlasništvo u materijalnom smislu jer je rad otu­điva roba. Kriterij pune slobode je zadržavanje vlasništva nad radom, a uvjet je njegova zadržavanja posjedovanje materi­jalnog vlasništva.

Ova analiza levelerskog individualizma može se sma­trati previše složenom, može se smatrati da obuhvaća pojmo­

131 levelerski pokret: pravo glasa i sloboda

ve definirane preciznije nego u njihovim spisima. Bila bi doista pogreška pripisivati levelerima bilo kakav značajniji stupanj jezgrovitog i postojanog razmišljanja u jasnim pojmovima. Ali smatram da su ti pojmovi u njihovoj teoriji naznačeni te da se neadekvatnost njihove teorije treba pripisati činjenici da oni nisu uviđali sve implikacije svojih pojmova. U vrijeme kada se rad smatrao i robom i bitnim ljudskim svojstvom, naročito od strane malog nezavisnog proizvođača koji je osjećao da je njegova neovisnost nesigurna, ne iznenađuje što su leveleri krenuli od takvih pojmova i što nisu vidjeli njihove pune im­plikacije.

d) granice i usmjerenje levelerskog individualizma

Ne smijemo, međutim, precijeniti vlasničku kvalitetu levelerskog individualizma. Ako se i razlikovao manje nego što se obično misli od individualizma nezavisnih, ipak se u usporedbi s pro­finjenom vlasničkom teorijom koju je razvio Locke pokazuje znatna razlika. Već sam ranije spomenuo da levelerska postavka mnogostrukog prirodnog vlasništva samoga sebe kao biti slo­bode, a zato i ljudske naravi, čini tu teoriju prethodnicom Loc­keove. Leveleri su zaista vidjeli pojedinca kao prirodnog vlas­nika svojih sposobnosti, za koje ništa ne duguju društvu, život i slobodu su smatrali više vlasništvom nego socijalnim pravi­ma s pratećim dužnostima. No oni ipak nisu prihvatili pune postavke posjedničkog individualizma.

U prvom redu, levelersko pravo na stjecanje vlasništva u dobrima i zemlji nije bilo, kao u Lockea, pravo na neogra­ničeno stjecanje, očito su se protivili njegovoj posljedici, naime, koncentraciji bogatstva koja rezultira praktičnom nejednakošću u pravu na stjecanje. Leveleri nisu pristajali na Hobbesov dic­tum: »Gramzljivost bogatih i ambicije časnih su časne kao

O106) Woodhouse, str. 67.

107) ib id .. str. 71.

108) ib id .. str. 78.

109) vidi citate dal|e. str. 131— 133.

110) vidi dalje, poglavlje V, odjeljak 2.

1 3 2 c b m acpherson / politička teorl/o posjedničkog Individualizma

znakovi moći da ih se dobije«; »Bogati su časni jer oni su moć.«ul) Oni su zaista vidjeli bogatstvo i moć kao popratne i uzajamno ovisne pojave i osuđivali i jedno i drugo. Bogati su se okoristili moći države da bi se i dalje bogatili na račun malih ljudi, na veliko (kao trošarinom koja »teško pada samo na siromašnije i najmarljivije i nepodnošljivo ih tlači; (dok) sve osobe s velikim prihodima od zemlje, i ogromnih zarada od lihvarstva, ne podnose proporcionalnu težinu tog tereta«112* i na malo (kao korištenje političkog položaja da »potkože« svoje džepove). Na oba načina »od nas vi bogati živite i od nas se kitite i kočoperite.«113’ Bogate i velike su čak optužili da podrža­vaju trvenja i »građanske čarke« radi vlastite koristi.

»Što doli vaših ambicija i trvenja nastavlja naša tla­čenja i smutnje? Nije li cijela kontroverzija u tome čiji će ro­bovi biti siromašniji? Da li će kraljevi vazali biti ili prezbite- rijanci ili stranka nezavisnih? I ne podržavaju li se trvenja da bi vaše kuće pune plijena vaše zemlje bile oslobođene pola­ganja računa, dok traju nemiri? Nisu li nemirni (ljudi pod silnim tlačenjem dobar izgovor za držanje vojske i kasarni? I da se pod izgovorom potrebe mogu održavati vaša proizvoljna vlast i komiteti ltd.«114’

Walwyn je vidio istu klasnu urotu i još oštrije kaže:»Vaši velikaši, bilo da su to kralj, lordovi, parlamentor-

ci, bogati građani itd. ne osjećaju grozne učinke (građanskog rata) i tako ne mogu biti na to osjetljivi; ali vi i vaši siiroti prija­telji koji ovise o farmama, trgovini i maloj plaći, gorko pate dok oni prvi žive uživajući u slasti; oni prihvaćaju ove proklete stvari, bogatstvo i čast, a oboje im dolazi preko patnji naroda te se oni boje da bi kraj nevolja značio i kraj slave i veličine.. . Kralj, parlament, velikaši u vojsci i u gradu, učinili su vas ste­penicama kojima su se popeli do časti, bogatstva i moći. Jedina prepirka koja je bila i jest, čiji će robovi biti ostali lju d i.. .«110’

Bogatstvo i čast su »prokleta stvar«. Veliko vlasništvo se hrani malim. Ako su leveleri bili klasno osjetljivi, bili su isto tako osjetljivi i na vlasništvo. Moć stjecanja privilegijom uniš­tava, kao što smo jasno vidjeli u slučaju monopola, »ne samo slobodu već i vlasništvo.«116’ Zahtijevali su uspostavljanje slo­bode i vlasništva, slobode da mali čovjek stekne vlasništvo. Slijedeći korak prema slobodi jest uništenje privilegija — trošari­ne, desetine, monopola i ostalih — koje su bile na putu do prava malog čovjeka. U svojoj odlučnosti da svakome otvore prava dotad efikasno ograničena na ljude od važnosti, odmah su pri-

133 levelerski pokret: provo glasa i sloboda

hvatili vlasnički postulat koji je izjednačavao vlasništvć sd slo­bodom i ostvarenjem ljudskosti, odbacujući konačnu implikaciju. Njihovo je razmišljanje bilo vlasničko, no ne tako potpuno vlas­ničko kao Lockeovo.

Kad krenemo dalje od njihova koncepta prava vlasniš­tva i razmotrimo 'naposljetku njihov koncept društva, zaključit ćemo da se i on razlikuje od punog posjedničkog individualizma. Ranije smo zamijetili hobbesovski ton Overtonove teorije pri­rodnih prava. Prava i dužnosti su se izvodili iz instinkta samo- očuvanja. No čak i u toj najekstremnijoj individualističkoj teo­riji ima vjerovanja u pozitivnu vrijednost društva, što ne priliči Hobbesu. Samoočuvanje nije krajnja postavka već se ona te­melji na nečem fundamentalnijem, naime, na dužnosti da se sačuva ljudsko društvo: »ljudsko se društvo, zajedničko živ­ljenje i postojanje, . . . mora očuvati iznad svih zemaljskih stvari, kao zemaljsko vrhovno dobro čovječanstva, bez obzira što ili tko će nestati ili btti zatečen, jer se ljudski rod mora očuvati na zemlji.. .«117)

Vizija ljudskog društva kao krajnjeg dobra i krajnje vrijednosti zajedničkog življenja »porazbacana« je kroz leveler- ske spise. Lilburne, na primjer, dokazujući da pravedna vlast nastaje samo obostranim dogovorom i pristankom, uzima kao bjelodano ne samo da se takav dogovor ne može napraviti na »zlo, pakost ili nečiju nesreću« već da se može napraviti samo »za dobro, korist i radost svakoga«.118’ ili »od svakog za svakog, za njihov bolji život«.119’ Tri godine kasnije, Walwyn, rezimirajući

O111) Leviathan, poglavl|e 10. str. 71, 70.

112) Petition . sl|ečn|a 1648. član 14 (Haller i Davies, str. 113, Wolfe, str. 270). Usp. član 6 I 7.

113) The M ourn fu l! Cryes o f many thousand poor Tradesman (Haller I Davle6, str. 127; Wolfe, str. 276).

114) M ourn fu ll Cryes. Haller I Davies, str. 127; Wolfe etr. 276.

115) The Bloody Pro/ect (28. kolovoza 1638). Haller I Davies, str. 144—5.

116) P etition. sl|ečn|a 1648, član 0. Haller I Davies, etr. 113. Wolfe, str. 268

117) Appeal, u Wolfe, etr. 178.

118) Free-man's Freedom Vindicated, u Woodhouse. str. 317.

110) Londons Liberty, str. 17.

1 3 4 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

levelerski teorijski pristup, počinje razumljivim prijedlogom: »Bu­dući da se nitko ne rađa za samoga sebe, već je svatko obave­zan zakonima prirode (koji sve dosežu) i kršćanstva (koji zah­vaćaju nas kršćane) te društvu i vlasti usmjeriti svoje napore za napredak, zajedničku sreću i brigu za druge kao i za sebe same.«120)

čini se da levelerski smisao zajednice ne ide baš uz njihovo poimanje posjedničkih individualnih prava. Pa ipak oni nisu vidjeli nesuglasja, željeli su zajednicu poduzetnika u najširem smislu, ne samo ekonomski već i duhovno i intelek­tualno poduzetne ljude. Ako mi danas vidimo da je zajednica sasvim konkurentnih ekonomskih poduzetnika kontradikcija u terminima, to ne znači da to očekujemo i od njih. Jedini put pre­ma punijem životu za što više ljudi, kako su ga oni mogli vidjeti, bio je da se zbace barijere koje su ometale malog poduzetnika, a to i jest pravi način, vjerojatno jedini put koji će biti izvediv u slijedeća dva stoljeća. Leveleri nisu dijelili Winstanleyevu utopiju da je sloboda u slobodnom pristupu zemlji. Za Winstan- leya je to bio ključ slobode jer je to bio jedini načrn da se osi­gura sloboda od eksploatacije čovjeka po čovjeku. Jedino pri­rodno pravo pojedinca koje je Winstanley dozvoljavao bilo je prirodno pravo čovjeka na zajednički rad i život, vladajući se pri tome prema prirodnom zakonu društvenog očuvanja.121’

Leveleri su se tome povremeno približavali u svojim po­gledima na konačnu vrijednost zajedničkog života. Njihovi ži­voti političkih organizatora, to što su stvarali pokret od poje­dinaca, što su se oslanjali na uzajamnu pomoć i u zatvoru i izvan njega, nesumnjivo je pridonijelo njihovu osjećaju zajed­ništva. No ako se zajednica može imati jedino uz izjednačava­nje vlasništva, oni je onda ne žele. Oni su željeli slobodu od eksploatacije za sve poduzetnike, no to nije zahtijevalo zajed­nicu vlasništva.

Levelersko je mišljenje bilo preduboko usađeno u pret­postavkama njihove klase da bi im dozvolilo da odstupe da­leko od koncepta slobode kao prava da se bude sam i samo­stalan. Oni nisu mogli prihvatiti ideju slobode kao pratioca dru­štvenog života u nekom negramzljivom društvu. Ta ideja je u 17. stoljeću mogla biti samo utopijska, no nije dovoljno jed­nostavno reći da su leveleri bili realističniji od diggera jer su u praksi i jedni i drugi bili jednako neuspješni; trijumfirala je doktrina punog posjedničkog individualizma.

135 leveierski pokret: pravo glasa i sloboda

Levelere su općenito smatrali radikalnim demokratima, prvima u engleskoj političkoj teoriji. Sada možemo reći da bi ih trebalo prije smatrati radikalnim liberalima a ne radikalnim demokratima. Jer oni su slobodu stavljali na prvo mjesto, i učinili su je funkcijom vlasničkog odnosa. Levelere treba pam­titi po njihovim tvrdnjama o prirodnom pravu na vlasništvo do­bara i zemlje. Možemo ih smatrati prvim političkim teoretičari­ma koji su branili prirodno pravo na vlasništvo za koje poje­dinac ništa ne duguje društvu, i koje ne posljeduje nijednom od onih dužnosti koje su se pojavile u ranijoj doktrini skrbniš­tva. Leveleri su nesvjesno utrli put Lockeu i liberalnoj tradiciji jer se njihova cijela doktrina prirodnih prava kao što su vlas­ništvo i prirodno pravo na njega mogu lako pretvoriti u Lockeove namjere prema radikalnijim ciljevima.

To je i bila sudbina njihove doktrine u Engleskoj 17. stoljeća. Ako su levelerske ideje dale snagu i podršku radika- lima u Americi i kasnijim demokratskim pokretima u Engleskoj, imali su utjecaja i drugdje. Time što su loše definiranom ali žestoko branjenom prirodnom vlasničkom pravu u svom zas­tupanju narodne stvari pridali središnji značaj, olakšali su Lockeu da, po općoj ocjeni, pobrka jednako pravo na vlasniš­tvo s pravom na neograničeno vlasništvo, i na taj način je on iskoristio demokratske osjećaje za liberalnu stvar. Ta se zbrka nije dovela u red dva stoljeća.

O120) A M anifesta tion (trovani 1640). u Wolfe, str. 388.

121) Wlnstanley. The Law of Freedom, pogl. I I III (0/e/o. Izdan|e Sallr.6. etr 510. 536).

IV Harrington: država mogućnosti

1. neispitane dvoznačnosti

+ Do prije nekoliko godina Harringtonovo mjesto u po­vijesti političke teorije činilo se sigurnim. On je otkrio odnos između raspodjele vlasništva i političke moći, što su raniji au­tori samo ovlaš dodirnuli, sistematično ga formulirao i uspješno upotrijebio da objasni političku promjenu. Pokazao je ne samo to da je taj odnos prevladavao u povijesti, nego i da je to bio nužan odnos; te da se, ovisno o tome koliko se ta nužnost shvaća, svakoj naciji može dati trajno zadovoljavajući oblik vladavine.

Harrington je sebe više smatrao političkim znanstve­nikom nego filozofom i filozofi su ga uglavnom ostavljali na miru. Reputaciju su mu dali historičari, a ne ekonomski histo­ričari. Njegovu zgodnu nišu u modernom hramu slave cementi­ralo je i lijepo ukrasilo predavanje profesora Tawneya u sklopu Raleighova kolegija 1941. godine: Harrington je bio »prvi en­gleski mislilac koji je pronašao uzrok političke pobune u pret­hodnoj društvenoj promjeni«; njegova originalnost »prvenstveno je u njegovoj analizi ustavnih posljedica engleskog ekonomskog razvoja u stoljeću i po koje je prethodilo građanskom ratu.«1’ Ali nazivaljući Harringtona svjedokom onoga što će postati vrlo proturječna interpretacija ekonomskih promjena tog perioda, profesor Tawney ga je stavio u neočekivano izložen položaj i sada se čini da je Harrington u opasnosti da ostane žrtva bitke za »uspon plemstva«. Vrijedan ali prekratak Hillov esej2' koji Harringtona smješta u dulju historijsku perspektivu, i ko|i naglašava mjesto naroda u njegovoj teoriji, mnogo je ojačao njegov položaj. Ali treba još nešto učiniti.

Uza svu pažnju posvećenu Harringtonu u posljednjih deset godina, dvije središnje nejasnoće ostale su neispitane. Prvo, u teoriji koja je gotovo isključivo zasnovana na ravnoteži vlasništva između nekolicine i većine, plemstva i naroda, nejasno je da li, po Harringtonu, niže plemstvo pripada prvima ili drugima. Sad ih stavlja u jednu a sad u drugu kategoriju. Drugo, i sam sre­dišnji pojam ravnoteže, ili narušene ravnoteže, dvosmislen je do očevidne proturječnosti. U iskazu o općem principu ravnoteže i

O!) Harrington 's In terpre tation ot his Age. »Proc. Brit. Academy«. XXVII. 200.

2) Christopher Hill. Puritanism and Revolution (1958). pogl. 10.

138 c b m acpherson / politička teorijo posjedničkog individualizma

dokazivanju da je Engleska spremna za republiku, pretežnost vlasništva kod nekolicine ili kod većine (tj. kad jedni ili drugi Imaju više od polovice zemlje) određuje sistem vladavine, a re­publika je konzistentna samo kad preteže vlasništvo većine. AH kad se uspostavi Harringtonova republika (commonwealth), za zakon koji će omogućiti jednom postotku građana da stekne svu zemlju kaže se da im priječi da nadjačaju ljude, i na temelju tog zakona osigurava se vlasnička osnovica republike, čini se da se princip ravnoteže, koji se koristio radi uspostavljanja re­publike. uspostavljanjem republike i dokida­

le dvije dvosmislenosti se ne poništavaju. Ali obje su razumljive ako se uvaže stanovite pretpostavke o prirodi en­gleskog društva 17. stoljeća na koje je Harrington mislio, što se može i dokazati. Kada se te dvosmislenosti preispitaju, Har­ringtonova teorija će biti manje sistematična ali možda realistič­nija no što se ponekad činilo. Harrington neće biti ni nelogičan zagovornik propadajućeg nižeg plemstva, niti historičar čije je shvaćanje engleskog društva, premda novo, bilo ograničeno na učinke nestanka vojnog lena. Tvrdit ću da je Harrington mislio da je niže plemstvo 1656. godine imalo manje od polovice zemlje i da je na temelju te pretpostavke tražio republiku kojoj će na čelu biti niže plemstvo; da je dovoljno duboko sagledao buržoasku prirodu engleskog društva 17. stoljeća da bi pret­postavio da je niže plemstvo uvijek prihvaćalo i podržavalo, i da će to uvijek činiti, onovremeni buržoaski društveni poredak koji je želio ostatak naroda; i da je ta pretpostavka bitna za či­tavu njegovu političku misao.

Budući da je pojam »buržoaski« postao jedan od naj- nepreciznijih pojmova u političkim i historijskim spisima, treba ga definirati. Termin »buržoasko društvo« označava u biti po­sjedničko tržišno društvo, kako je definirano u 11. poglavlju.3’ To |e društvo u ko|em tržište dominira odnosima među ljudima; u kojem se zemlja i radna snaga, kao i pokretno bogatstvo i dobra za potrošnju tretiraju kao roba koja se kupuje i prodaje i za koju se sklapaju ugovori s izgledima na profit i akumula­ciju, i gdje su ljudski odnosi uglavnom određeni posjedovanjem roba i time koliko se uspješno posjedništvo koristi za vlastiti profit.

139 harrington: država mogućnosti

2. ravnoteža i niže plemstvo

0 Harringtonov princip ravnoteže čini se posve ispravnim Lokacija političke moći između vladavine (»carstva«) jednog čovjeka, nekolicine il'i većine, mora — osim za kratkotrajnih pe­rioda neravnoteže, odgovarati raspodjeli vlasništva (većinom zemlje) između jednoga, nekolicine i mnogih. Prema tome:

»... takav kakav je razmjer ili ravnoteža posjeda ili vlasništva zemlje, takva je priroda vladavine (osim u gradovima koji imaju malo ili nimalo zemlje i čiji se prihod ostvaruje trgo­vinom). Ako je jedan čovjek jedini posjednik neke teritorije, ili preteže nad narodom (na primjer, tri četvrtine) . . . njegova vla­davina je apsolutna monarhija. Ako nekolicina ili plemstvo, ili plemstvo sa svećenstvom posjeduju zemlju i pretežu nad narodom u sličnom razmjeru, to čini srednjovjekovnu (Gothic) ravnotežu .... a vladavina je miješana monarhija. A ako je čitav narod posjednik zemlje ili drži zemlju među sobom tako podi­jeljenu da nijedan čovjek ili nekoliko njih iz kruga izabrane ma­njine ili aristokracije ne preteže nad narodom, vladavina (bez upletanja sile) jest republika.«4’

Nužna korespondencija oblika vladavine i raspodjele vlasništva prikazana je kao dedukcija iz očitih propozicija. Bez obzira na to da li moć da dominiraju nad ostalima imaju jedan, nekolicina ili mnogi, oni će to i učiniti. Budući da ljudi moraju jesti, tko god ih može hraniti, dobit će njhovu podršku. Tko ima najviše zemlje, može hraniti i stoga zapovijedati najvećom vojskom. Ljudi ovise o bogatstvima »ne po svom izboru . . . već zbog nužde [ovise o] svojim zubima: jer onaj koji hoće kruha, sluga je bogatstva koji će ga hraniti; ako netko tako hrani sav narod, tad je narod pod njegovom vladavinom.«5’ Tako raspo­djela vlasništva određuje raspodjelu političke moći. Te dvije raspodjele mogu se razdvojiti ili kad neka grupa bez potrebne količine vlasiištva ugrabi političku moć, ili kad promjena u ras-

O3) Str. 40. 42—4.

4) Oceana, str. 37; usporedi sa Prerogative o f popu lar Government, str. 227, 270; Art o f Lawgiving, str. 363; System o f Po litics , str. 467 (gd|e se da|e raz-m|er od dvi|e trećine). U cl|elom ovom poglavl|u referencl|e 6U prema lzdan|u Oceana ond Other Works iz 1771.

5) Oceana, str. 37.

140 c b m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

podjeli vlasništvo nije popraćena odgovarajućom promjenom političke moći. Međutim, u oba slučaja iz postulata slijedi da će ravnoteža (stara ili nova) biti uspostavljena. Harrrngtona je uglavnom zanimala ta druga vrst promjene. Vidio je samo jedan mogući ishod: staru vladajuću klasu koja nema dovoljno sred­stava da održi vladavinu prije ili kasnije moraju zbaciti oni koji imaju veći dio vlasništva.

Stoga, da bismo imali stabilnu vladavinu, ravnoteža moći mora odgovarati ravnoteži vlasništva. Za stabilnu vlada­vinu je nužno da u vlasništvu izrazito preteže ili jedan ili nekoli­cina, ili množina. Oni moraju imati znatno više od polovice vlas­ništva. jer ako jedna stranka ima samo pola, a ostali drugu po­lovinu »vladavina postaje prava klaonica«, gdje svatko želi po­koriti drugoga.®’ I budući da se ravnoteža vlasništva može mi­jenjati zbog raznih razloga koje ljudska providnost ne može pred­vidjeti,71 bilo je nužno, da bi se održala stabilnom vladavina bilo kojeg tipa, nametnuti neki zakon koji bi spriječio odlučan pomak u ravnoteži vlasništva.

To je bit poznate teorije o ravnoteži, lako je to načelo iskazano posve uopćeno (»takav kakav je razmjer ili ravnote­ž a . . . vlasništva zemlje, takva je priroda vladavine«) Harrington govori samo o ravnoteži između jednog čovjeka, nekolicine ili plemstva i čitavog naroda. Tu nastaje prva nejasnoća. Naime, pojam »nekolicina ili plemstvo« ponekad uključuje a ponekad ne uključuje niže plemstvo.

lako u navedenom iskazu općeg principa ravnoteže ne­ma definicije »nekolicine ili plemstva«, vjerojatno se mislilo na sitno feudalno plemstvo, jer prevaga vlasništva u njihovim ru­kama odgovara gotičkoj ravnoteži, što je Harringtonov izraz za feudalni poredak.

U historijskoj ocjeni promjena u ravnoteži vlasništva u Engleskoj od Henryja VII do građanskog rata, potpuno je ja­sno da je plemstvo ograničeno na feudalno visoko plemstvo (perstvo) na početku do Stuartova plemstva na kraju, nikad vi­še od dvije do tri stotine ljudi. Do vladavine Henryja VII, prevaga u posjedovanju zemlje bila je pomaknuta na stranu plemstva, veliki feudalci »su se dosjetili kako . . . da pokrenu i povuku svoje kraljeve prema svojim različitim interesima.. .«8’ Henry VII je umanjio moć plemstva svojim statutima o stanovništvu, vazalima i otuđivanju zemlje. Prvi je statut, zahtijevajući održa­nje gospodarskih kuća, zapravo »amortizirao veliki dio zemlje

141 horrington: država m ogućnosti

koju posjeduju i drže slobodnjaci ili srednji staleži«, ljudi »s ne­što imanja koji mogu držati radnu snagu i sluge i zaorati plu­gom«; ti ljudi »su se uvelike oslobodili ovisnosti o svojim gospodarima«, koji su stoga izgubili svoju pješadiju.9 Statut o vazalima smanjio im je konjicu. Statut o otuđivanju zemlje oh­rabrio ih je da prodaju zemlju da bi zadržali svoje položaje, sa­da radije kao dvorjani nego kao seosko plemstvo. Ostatak po­maka u ravnoteži Harrington opisuje u dvije rečenice: Henry VIII,

»poništavajući ponor, propadanjem plemstva donio je tako velik plijen za radinost naroda, da je u ravnoteži republike i suviše očito pretegla strana naroda, a da to ne bi vidio mudri savjetnik kraljice Porthenie [Elizabeth], koji je, ravnajući njenom vladavinom stalnim ljubavnim vragolijama koje su prerasle u ljubavnu igru između nje i naroda, potpuno zapustio plemstvo. I tako je Donji dom uzdigao glavu, koja je od tada tako uzvišena i grozna, da su oni [plemstvo] na tim skupovima izgledali bli­jedo.«10’

Preavaga vlasništva pomakla se do elizabetskog do­ba od plemstva ka narodu. Jedina klasa koja je proglašena ko­risnikom lena bili su slobodnjaci, ali upućivanje na Donji dom kao institucionalni uživalac lena jasno govori da je Harrington u »narod« uključio i niže plemstvo i slobodnjake.

Ista analiza tog pomaka, s nešto više detalja, dana je u spisu Način zakonodavstva: rast Londona povezan je s »ot­klonom od ravnoteže prema narodu«; do vremena Jamesa I parlamenti su postali »puki narodni savjeti, koji su krenuli pre­ma ponarodnjavanju vladavine kao što se kugla nezaustavljivo kotrlja niz brijeg«, a ni novo visoko plemstvo kojega je stvorio u izobilju, a niti staro nisu mu nimalo koristili protiv njih, »u na­še vrijeme... zemlja u posjedu naroda preteže nad zemljom koju drži plemstvo, u najmanju ruku devet desetina.«11’ Ni u jednoj od tih procjena pomaka u ravnoteži Engleske ne sporni-

6) Oceana, str. 38; usporedi System, str. 466.

7) Prerogative, str. 270: A rt o l L.. str. 364.

8) Oceana, str. 64.

8) Ib lđ.

10) Ib id .. str. 65.

11) Art o f L.. str. 364— 6.

1 4 2 c b m acpher6on / politička teorija posjedničkog individualizma

nje se niže plemstvo. Ali ne može biti sumnje do je niže plem­stvo ovdje, kao >1 u procjeni u Oceani, bilo uključeno u »narod«, o čemu svjedoči opis Jamesova parlamenta kao narodnoga, i procjena posjeda plemstva kao samo jedne destine zemlje.12’

Odmaknemo li se od historijske ocjene pomaka u rav­noteži Engleske, naći ćemo eksplicitno spominjanje nižeg plem­stva. Ali kad god Harrington raspravlja o njima, ili u vezi sa svojim zakonom ravnoteže, ili s primjenom tog zakona u stva­ranju sistema vladavine za suvremenu Englesku, on izjednačuje niže plemstvo s višim, i odvaja ih od naroda.

U prvom dijelu uvoda Oceane, gdje raspravlja o vlada­vini općenito i o zakonu ravnoteže, on slijedi Machiavellija ko­risteći se pojmom »niže plemstvo« (gentry) kao sinonimom zo plemstvo (nobility) — to su oni koji imaju zemlju, dvorce i blaga, zbog čega su ostali o njima ovisni — a ispravlja Mac- hiavelija kad kaže da plemstvo ugrožava narodnu vladavinu je­dino ako preteže njegovo vlasništvo.13’ Malo dalje u uvodu on tvrdi da su plemstvo (gentry je još sinonim za plemstvo) i narod jednako tako nužni jedni drugima u državi kao što su oficiri i vojnici u vojsci: Stvaranje, upravljanje i vojno vodstvo države zahtijevaju »duh plemenitoga«; »tamo gdje nema plemstva da sokoli narod, on postoje trom, ne obzire se na svijet i na opći interes slobode, kao što je i onaj u Rimu bio bez svoga plem­stva. . .«14’ Plemstvo i narod su odvojene klase, različite po prirodi i funkciji, premda jedna drugoj nužna.

Kada Harrington naposljetku podešava političku nad­gradnju postojećoj ravnoteži vlasništva u Engleskoj, on opet upotrebljava naziv za niže plemstvo (gentry) kao sinonim za plemstvo, za razliku od naroda. »Plemstvo« (gentry or nobility) je bitno za državu, jer se politikom ne može ovladati bez zna­nja, a narod ne može imati slobodnog vremena za učenje; do­daje da pravnici i duhovnici, jer »nezibježno nalijeću na vlas­tite predrasude« nisu ništa korisniji nego što su »toliki drugi ljudi od zanata«. Budući da »ni narod, ni duhovnici, niti prav­nici ne mogu biti aristokracija jedne nacije, ostaje samo plem­stvo, pod kojim ću, da bih izbjegao ponavljanje razumijevati i niže plemstvo, kao što to Francuzi čine riječju noblesse.«

Plemstvo koje drži prevagu u vlasništvu nad čitavim narodom, kao što je feudalno plemstvo, nespojivo je s na­rodnom vladavinom. Ali plemstvo koje ima manji dio nego na­rod »ne samo da je sigurno već je i nužno za prirodnu mješa­vinu dobro uređene republike«; plemstvo je ovdje opet defini-

143 horrington: državo m ogućnosti

rano prema Machiavelliju, premda sada malo šire, kao »om koji žive u izobilju od svojih prihoda, a da ne moraju obra­đivati zemlju Hi raditi kakav drugi posao da bi živjeli.«16) U tom se kontekstu kaže da je Engleska sretna zato što ima točan omjer pravih sastojaka za narodnu vladavinu: preteže vlasništvo naroda, a istovremeno postoji izvrsno »više i niže plemstvo«, dobro poučeno i verzirano u vojnom vodstvu, kom­binirajući stara bogatstva sa starim vrlinama, idealno pogodno da sprovede političko vodstvo u senatu i državnim službama Oceane.17’

Ukratko, zato što englesko »više ili niže plemstvo« ne­ma prevagu u vlasništvu, može im se sigurno prepustiti vodstvo u predloženoj engleskoj republici. Harrington na tome zasniva čitavu svoju tezu uspona republike vođene nižim plemstvom u Engleskoj 1656. godine- On inzistira na tome da se jedino kada ima manje zemlje, više ili niže plemstvo može bez opas­nosti pripusti u državnu vlast; on jednako tako inzistira da je sada englesko više ili niže plemstvo pouzdano i nužno državi.

Harrington zatim kaže da su 1656. godine više i niže niže plemstvo zajedno držali manje od polovice zemlje,18’ znatno manje od polovice, jer njihov je položaj u ravnoteži toliko nepo- voljniji da dozvoljava da se na njemu gradi stabilna država, a kad god je između plemstva i naroda.barem približno, uspos­tavljena ravnoteža, ne može biti stabilnosti.19’ I budući da je re-

O12) čak I kad ne bismo mogli pretpostaviti do |e Harrington znao da je niže plemstvo i više plemstvo među n|lma Imalo mnogo više od |edne desetine tla. Imamo dokaza da |e mislio da samo dvl|e stotine III tri stotine na|većlh zeml|opos|ednlka drži oko |edne desetine. Svu zeml|u u Englesko| procl|enlo |e na vrl|ednost od 10 miliona funti godlšn|e. Bilo |e. kaže on, na|vlše 300 l|udl ko|l su Imali više od 2.000 funti godišn|e od zeml|e (Oceana. str. 99— 100). Tako do bi samo oko n|lh tri stotine na vrhu Imalo nekih 600.000 funti godlšn|e. I |oš v|erovatnl|e — budući do 2.000 funti nl|e pros|ek nego minimum. Ili oko mlllon godlšn|e. t|. |ednu desetinu zeml|e.

13) Ooeana. str. 39— 40.

14) Ib id .. str. 53.

15) Ib id .. str. 124.

16) Ib id .. str. 125.

17) Ib id .. str. 123—5.

10) To ell|edl ledino ako Harrington ovdje koristi neravnotežu u smislu uko|em to zahtl|evo|u n|egovl Iskazi o principu ravnoteže, ne u osobitom smislu u kojem |e on kasnije koristi. Ta dvosmislenost Ispitano je no str. 162.

19) Oceana, s tr. 36.

1 4 4 c b m acpher9on / politička teorija posjedničkog Individualizma

kao da perovi (najviše plemstvo) nemaju više od 10 posto zem­lje, vjerovao je da je raspodjela zemlje 1656. bila ovakva: perovi nemaju više od 10 posto; niže plemstvo ima znatno manje od 40 posto; slobodnjaci i građani imaju znatno više od 50 posto.

Kako je onda, mogli bismo se pitati, Harrington mogao tako prikazati pomak u engleskoj ravnoteži da ostavlja dojam da se ravnoteža pomakla prema nižem plemstvu? A da jest os­tavio takav dojam na neke svoje suvremenike \ kasnije znan­stvenike, vidi se u prikazu profesora Trevor-Ropera, kojemu će­mo se začas vratiti. Nije teško vidjeti razlog dostatan za takav dojam. Glavni dokaz koji je Harrington ponudio za pomak od plemstva prema narodu bio je pomak moći u zemlji i u parla­mentu od plemstva prema nezavisnim građanima. U Elizabet- hinu vremenu prevaga je bila već toliko na »narodnoj stranci« da je ona vladala dodvoravajući se narodu, a zanemarujući plemstvo, tako da je Donji dom postao dominantan; parlamenti Jamesa I bili su »puki narodni savjeti«. Budući da je tada bilo očito, kao i danas, da su članovi Donjeg doma za Elizabethe i Jamesa bili prije pripadnici nižeg plemstva nego nekog nižeg staleža, prirodan je zaključak da je Harrington mislio da je pre­vagu u vlasništvu zemlje imalo niže plemstvo. Ali ne može se tako zaključiti. Jer Harrington je vjerovao da se obični ljudi prirodno pokoravaju »boljoj vrsti«, ako im ona ne škodi,201 i pri­rodno izabiru koliko god ljudi mogu iz bolje vrste,21’ u tolikoj mjeri da je on mislio da je potrebna posebna ustavna odredba da osigura da će u novoj republici u glavnom predstavničkom tijelu biti i nekoliko ljudi iz niže vrste.22’ Iz opisa elizabetinskih i jakobinskih parlamenata kao narodnih parlamenata jedino sli­jedi to da je prevaga u vlasništvu zemlje bila na strani nižeg plemstva i naroda.

S tim pojašnjenjima Harringtonova vlastitog pogleda na niže plemstvo možemo ukratko razmotriti kako je tretirao sporno pitanje nižeg plemstva. Moramo to učiniti, jer premda je interpretacija Harringtona samo marginalna za sporno pitanje, to je pitanje postalo ključno za interpretaciju Harringtona, i to na opasno pogrešan način. Tawney je, koristeći se Harringto- nom kao svjedokom uspona nižeg plemstva, točno opisao po­mak koji je Harrington vidio kao pomak od visokog plemstva prema nižem plemstvu i sitnoposjednicima, a ne samo prema nižem plemstvu;23’ Harringtonov iskaz bio bi dokaz uspona ni­žeg plemstva jedino kad bi se razmatrao zajedno s dokazima ostalih promatrača slabljenja pozicije sitnih posjednika oko 1600. godine, kada su istekli dugi zakupi.24’

145 harrington: država mogućnosti

Trevor-Roper25) napadajući Tawneyevu tezu, ostavlja Harringtonu malo vremena između osude i izvršenja kazne, že­leći ga prvo diskreditirati kao svjedoka, a potom predstavljaju­ći njegovu teoriju kao doktrinu nižeg plemstva koje slabi i koje se bespomoćno bori da povrati svoj položaj, a lako je pokazati da je to pogrešno. Oba argumenta ovise o tome kako su »skr­pani« Harrington i razni »harringtonovci« koji su odražavali, po­državali ili koristili njegovu teoriju za vlastite svrhe: kao argu­menti o Harringtonovoj teoriji, oni su bez osnove.

Uzmimo prvo Harringtonovu vrijednost kao svjedoka. Rečeno nam je da su konzistentu doktrinu izražavali ili se na nju pozivali Harrington, Neville, Chaloner, Baynes, Ludlow i ostali, i da je uključivala tvrdnju da se u ravnoteži vlasništva među društvenim klasama u Engleskoj dogodio pomak, da su »kruna i plemstvo izgubili svoje posjede i da svu zemlju ima niže plemstvo«.26' Ta doktrina je tada, na osnovu dva razloga, diskreditirana kao dokaz o usponu nižeg plemstva između 1540. i 1640. godine. Prvo, ti su komentatori »često nejasni i sami sebi proturječe« govoreći o periodu kada se pomak dogodio: njegov početak se ponekad smješta u raz­doblje dvije stotine godina prije, ponekad u vrijeme vladavine Jamesa I ili čak i kasnije. Odatle proizlazi da se ne može reći za komentatore da su opisivali historijski proces između 1540. i 1640; oni su zapravo »generalizirali proces nejasnog vremenskog perioda, o kojem je jedino svjedočanstvo bila ve­lika promjena u posljednjem desetljeću« (tj. 1640—50). Drugo, ti komentatori nisu bili nekolicina nezavisnih promatrača, nego »grupa, gotovo klika, aktivnih republikanskih političara koji su preuzeli gledišta od Harringtona i Nevilla, koji su i sami bili nerazduživi savez«; njihovi iskazi ne »predstavljaju saglasnost u zapažanju nego ponavljanje dogme: dogme Oceane«.27’

o20) Ib id .. str. 133.

21) Art o l L.. str. 419.

22) Valerius, str. 449— 50. Vidi dalje, str. 157.

23) H arrington 's In terpre tation o l His Age. str. 212.

24) Ib id .. str. 216: I The Rise o f the Gentry. »Econ. Hist. Rev.« XI (1941). 5.

25) The Gentry. 1540— 1640. »Econ. Hist. Rev. Supplement«, br. 1 (1953).

26) The Gentry, str. 45.

27) Ib id .. str. 45— 46.

1 4 6 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

Možemo se pitati kako je ta klika, ako je ponavljala do­gmu, mogla biti tako neodređena i proturječna u vezi vremena u kojem se navodni pomak zbio. kad je Harrington tu bio pos­ve jasan. Pomak je počeo oko 1489. godine, donošenjem za­kona Henryja VII, ubrzan je 1536. godine raspadanjem samosta­na a do Elizabethine vladavine se ravnoteža vidljivo izmijenila. Nije to bilo nedavno, nego u doba njihovih pra-pradjedova, kad je niže plemstvo nosilo plave ogrtače višeg plemstva.29' Upući­vanje na plemstvo i svećenstvo, koji su držali prevagu »u po­sljednjoj monarhiji« odnosi se na vrijeme baronskih ratova.39' Istina, kad Harrington želi pokazati da se promjena u ravnoteži može dogoditi tako naglo, on kaže da se prevaga pomakla od monarhijske do narodne »između vladavine Henryja VII i kraljice Elizabethe, što je bilo manje od pedeset godina«,311 a kada že­li dokazati da to nije bilo naglo, onda kaže da se vlast mijenjala od aristokratske do narodne u toku stotinu i četrdeset godina.321 Ali tu nema ozbiljne nedosljednosti: pomak u ra/noteži počinje otprilike početkom šesnaestog stoljeća, vrhunac je oko sredine stoljeća a .potom slabeći traje još jedno stoljeće. Sam Harrington je, dakle, dovoljno jasno datirao. I ne smije mu se predbacivati da je generalizirao za taj vremenski raspon proces o kojem je jedino svjedočanstvo bila velika promjena od 1640. do 1650; on se najviše oslanja na Baconovu Historiju, objavljenu 1622. go­dine.

Harrington se u svakom slučaju mora odvojiti od te klike, što god njegovi učenici i oni koji su se okoristili njime s vremena na vrijeme govore, Harrington nije rekao da »niže plemstvo ima svu zemlju«. Pomak koji je otkrio nije išao od kralja i plemstva prema nižem plemstvu, nego od kralja i plem­stva prema narodu, a u njegovoj upotrebi pojam »narod« uvi­jek uključuje sitnoposjednike i ponekad isključuje niže plem­stvo.

Poistovećivanje Harringtonove doktrine s mislima ne­kih od njegovih sljedbenika na nesreću još više navodi Trevor--Ropera da Harringtonovu doktrinu proglasi neistinitom. On tvr­di da ta doktrina promišljeno zastupa samo ono što je potreb­no »pukom građanstvu« i da je tako postala njihova krilatica »u njihovoj posljednjoj bitki protiv dvora, činjenica da su izgubili doikaz je neispravnosti te doktrine.«331 Ali Harringtonova doktri­na nije bila da je vlasništvo pomaknuto u ruke plemenitaša ida bi stoga trebalo da im pripadne i moć- On je doistasmatrao da se vlasništvo pomaknulo od plemstva prema nižem plemstvu i narodu i da bi se tako i moć trebala pomaknuti.

147 horrington: država m ogućnosti

Ali čak ako i izostavimo narod, niže plemstvo kojem bi Harrington dao moć uključivalo je »krupnije niže plemstvo« i »niže plemstvo u usponu« kao i plemenitaše, ili sitnije ili niže plemstvo u opadanju. Krupnije ili uzdižuće niže plemstvo s priho­dima do 2000 ili 3000 funti godišnje34’ ne bi bilo ograničeno Har- ringtonovim agrarnim limitom zemlje s godišnjim prihodom od 2000 funti u Engleskoj (4500 funti na Britanskom otočju i možda dva puta toliko u kolonijama) plus neograničeni iznosi od trgo­vine i nešto od državne službe;35’ niže plemstvo u usponu pre­poznaje se i u Harringtonovu odobravanju utjerivanja renti.36’ Da je Harrington postulirao prevagu vlasništva kod običnog nižeg plemstva, to što nisu uspjeli preuzeti moć dokazivalo bi ili da je njegov (faktični) postulat netočan ili da je njegova teorija neis­pravna. Trevor-Roper bi htio da su i Harringtonove činjenice ne­točne i da je njegova teorija neispravna. Ali budući da to nisu Harringtonove činjenice, nijedan od tih zaključaka niije valjan.

Ostaje pitanje zašto je Harrington tako dvosmisleno niže plemstvo ubrajao čas u plemstvo, čas u narod. Zašto se ko­ristio dvjema različitim definicijama »manjine ili plemstva«, od kojih jedna isključuje a druga uključuje niže plemstvo, i da li je bio nedosljedan kad je to činio? Sjetit ćemo se da se »užom« definicijom koristio kad je opisivao promjenu od gotičkog do suvremenog omjera u ravnoteži a širu definiciju kad je razgla­bao o položaju 1656. godine. Razlika u upotrebi jest razumljiva, a dvije upotrebe dosljedne, s gledišta različitosti između feu­dalnog i post-feudalnog zemljišnog lena. Kada je zemlja bila vojno leno. ravnoteža u vlasti ovisila je samo o plemstvu u užem smislu, kojemu je pravo na zemlju davalo vojnu moć; niže plem­stvo, koje je to postalo zaslugama, i neplemići kofi su se držali

o28) Oceana, str. 64— 65; A rt o t L.. str. 364— 6.

29) Prerogative, str. 281.

30) Ib id .. str. 246.

31) Art o l L.. str. 408.

32) Pian Piano, str. 528.

33) The Gentry, str. 49— 50.

34) The Gentry, str. 52.

35) Oceana, str. 100; Prerogative, str. 280. citirano na str. 153.

36) Oceana, str. 165; vidi na str. 152— 3.

148 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

uz njih bili su im potčinjeni. Ali s nestankom feudalnog lena, pravo plemstvo nije imalo više vojne koristi od svoje zemlje, po svakom jutru zemlje, nego bilo koji drugi zemljoposjednik. Plemstvo i niže plemstvo, a čak i slobodni posjednici zemlje ispod ranga nižeg plemstva, bili su s obzirom na vojni potenci­jal koji je donosilo vlasništvo nad zemljom ujednačeni — svako jutro zemlje bilo je jednako vrijedno za održanje vojske. Tom promjenom, koja se odvijala istovremeno kada su niže plemstvo i sitnoposjednički stalež stjecali mnogo zemlje, staro je plem­stvo bilo tako presudno reducirano da je postalo beznačajna skupina u omijeravanju ravnoteže vlasništva i moći. Ali plem­stvo je još imalo odlike vodstva, koje su bile potrebne. Ali, ima­lo ih je i niže plemstvo. Iz toga slijedi da se više i niže plemstvo, kao slobodni rentijeri koji su mogli biti političko vodstvo, mogu tretirati kao u biti ista klasa. Odskora značajna razdiobna linija za Harringtona bila je ona između »višeg i nižeg plemstva« i slo­bodnih zemljoposjednika koji su, živeći od svoje zemlje, svo­jim načinom života bili nesposobni za političko vodstvo i time su bili svrstani u istu klasu s narodom koji je živio od rada svojih ruku.

Nije Harrington pomakao niže plemstvo od »naroda« u »više plemstvo«; oni su se sami pomakli postizanjem nezavis­nosti od feudalnog statusa i stjecanjem dovoljno vlastite zem­lje. Barem u tom smislu, plemstvo je zaista ojačalo i Harringto- nova dvostruka upotreba tog naziva odražava taj rast. To ne znači da je Harrington na bilo koji način branio tu dvostruku upotrebu. Ništa on nije branio. Nema naznaka da je bio svje­stan da bi nešto trebalo obraniti. On je uistinu mogao pretpo­staviti da čitaoci iz redova nižeg plemstva, za koje je pisao, neće pogrešno shvatiti njegovu ocjenu činjenica, naime, da se za ciljeve vlasti niže plemstvo u posljednjih stoljeće i po poma­klo za jednu klasu gore. Uostalom, ničeg čudnog nema u tome što Harrington u glavnoj analizi nikad nije o nižem plemstvu govorio kao o zasebnoj klasi, nego ga je uvijek uključivao u drugu klasu. Niže plemstvo doista nikad nije bilo klasa sposob­na da vlada sama. Moglo je dijeliti vlast s plemstvom i dvorom, ili sa sitnoposjednicima, ali to je bilo sve. Harringtonov dvostru­ki tretman nižeg plemstva to uvažava i on predlaže državu u kojoj bi niže plemstvo i sitnopošjednici dijelili vlast.

U jednoj od rijetkih prilika kad Harrington spominje ni­že plemstvo kao zasebnu klasu, inzistira na tome da oni još nisu sposobni da samostalno vladaju. U pamfletu iz srpnja 1659.

149 harrington: država mogućnosti

tvrdi da je Donji dom, u kojem su »kao što je do sada bilo uo­bičajeno u Engleskoj, većinom neplemići«, stajao između inte­resa kralja i interesa naroda »dok su bili pod plemstvom; ali budući da su prirodnim propadanjem tog reda došli na viši po­ložaj, nisu htjeli trpjeti nikakvo kočenje [od kralja].« Niže plem­stvo se uspelo da popuni ispražnjeni prostor u vlasti nastao pro­padanjem plemstva. Ali Harrington upozorava da će imenovani Donji dom iz 1659. godine, u kojem je niže plemstvo, ako se ne reformira tako da i narodu da da sudjeluje u vlasti, »morati uve­sti monarhiju, zbog kontrole od strane naroda, od koje zaziru «-'7 Takav pokušaj, tvrdi on, vodi samo u neprekidnu nestabilnost; jedino bi zajednička vladavina nižeg plemstva i naroda mogla biti uspješna.

3. buržoasko društvo

0 Vidjeli smo da je Hamngtonova nejasna upotreba poj­ma »nekolicina«, ili dvoznačno svrstavanje nižeg plemstva, ra­zumljivo u njegovim vlastitim referencijalnim okvirima. Niže plemstvo je s narodom dijelilo zajedničku patčinjenost višem pemstvu; sada kad su svi zemljoposjednici bili ujednačeni, niže plemstvo je imalo više zajedničkoga s višim plemstvom nego s narodom. Ali ostaviti analizu na tome, značilo bi ostaviti pogre­šan utisak o Harringtonovu pogledu na vlastito društvo. Ako nje­govo stanovište o nižem plemstvu sedamnaestog stoljeća i jest aristokratsko, stanovište o aristrokraciji sedamnaestog stoljeća je, u iznenađujućoj mjeri, buržoasko. Prije nego što razmotrimo drugu središnju nejasnoću u njegovoj teoriji, ispitat ćemo do koje je mjere svoju Englesku vidio kao buržoasko društvo.

Ortodoksno post-tawneyevsko gledište pripisivalo je Harringtonu uvid u prirodu promjene od feudalnih do buržoaskih proizvodnih odnosa. Pocock se s tim gledištem nikako ne slaže. Harrington. piše on.

»nema nikakve predodžbe o tome da postoji komplek­sna mreža ekonomskih odnosa među ljudima koja se može, sa­ma za sebe, proučavati i koja determinira raspodjelu moći me­

37) a Discourse Shewing That the S p irit o l Parliaments . . . Is not to be tru ­sted. str. 575.

1 5 0 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

đu njima. U usporedbi s najboljim tudorskim piscima o socijal­noj reformi, realnosti agrarne političke ekonomije nisu mu to­liko nepoznate koliiko nezanimljive; njemu nije palo na pa­met da se razmjena dobara i usluga na agrarnoj bazi može ili proučavati da bi odredili njene vlastite zakone, ili se treba proučavati u njenu odnosu prema političkoj m oći. . . Njegov je­dini komentar o ekonomskim odnosima među ljudima — i je­dina osnova svega što ima reći o vlasništvu kao bazi moći — jest to da je »vojska zvijer koja ima ogroman trbuh i koja se mora hraniti«; onaj tko ima zemlju, može hraniti vojnike.«38’

Žestina ovog napada je dobrodošla. Bio je potreban ne­ki korektiv suviše pojednostavljenom gledanju na Harringtona. Bilo bi nepravilno zaključiti da je Harrington, zato što je vidio fundamentalnu političku ulogu promjena u distribuciji vlasništva u vremenu između Henryja VII i građanskog rata, isto tako vi­dio prirodu promjene u ekonomskim odnosima među ljudima i klasama što se zbila u isto vrijeme. Vidjeti politički učinak ne­stajanja sistema ovisnih lena — što Pocock smatra Harringto- novim nastojanjem ka svojoj originalnosti kao političkog mislio­ca, koja će mu donijeti veliki ugled — ne znači ujedno shvatiti sistem tržišnih odnosa koji ga zamjenjuje.

Ipak Pockocov korektiv ide predaleko. Postoje dokazi da je Harrington bio svjestan širenja tržišnih odnosa, čak i u korištenju zemlje; »onaj tko ima zemlju, može hraniti vojnike« nije bio jedini Harringtonov komentar o ekonomskim odnosima među ljudima. I možda još značajnije. Harringtonova glavna od­brana vlastitih političkih stavova počiva na pretpostavci da je niže plemstvo dovoljno buržoasko da upravlja poduzetničkim društvom tako da to bude poduzetnicima prihvatljivo.

Uzmimo prvi dokaz Harringtonove svjesnosti postoja­nja i prihvaćanja tržišnih motivacija i odnosa. To je njegova od­brana lihvarstva koja se bazira na postulatima da privatne aku­mulacije moraju biti dostupne trgovinskom poduzetništvu i da nitko neće riskirati svoj novac osim kad se nada dobitku. U tako velikoj zemlji kao što je Engleska, gdje novac nikad ne može prevagnuti nad zemljom, lihvarstvo je »tako daleko od toga da bude destruktivno da je potrebno«, od koristi je državi i »donosi golemi dobitak općinstvu«, zato jer donosi novac u trgovinski promet.39’ štoviše, akumulacija je časna i vri­jedna poštovanja. Imanja se stječu radinošću, a ne »pohlepom i ambicijom.«40’ »Radinost najviše akumulira od svih stvari, a akumulacija svih stvari mrzi izjednačavanje: zato je prihod od

151 harrington: država m ogućnosti

ljudi, prihod od radišnosti. . . ne može se naći [na svijetu ljudi] za koje bi se reklo da su pristaše ujednačavanja (levellers).«*1' želja za akumuliranjem i mogućnost poštene akumulacije nisu, naravno, prikazani kao nešto novo u sedamnaestom stoljeću, ali treba samo usporediti moralnu poziciju koju ti iskazi otkriva­ju sa stanovištima tradicionalista sedamnaestog stoljeća pa da se vidi u kojoj je mjeri Harrington prihvatio buržoaske vri­jednosti.

Njegove određene opaske o socijalnoj ekonomiji En­gleske priznaju njen fluidni karakter. Klasna pokretljivost pre­ma gore koja se bazira na trgovinskim ili proizvodnim profiti­ma jest opće poznata stvar: postoje »bezbrojni obrti od kojih ljudi žive, ne samo bolje od onih koji su na velikim komadima zemlje, već oni postaju i kupci većih posjeda«; »prihod od indu­strije u naciji, barem u ovoj, jest tri ili četiri puta veći nego pri­hod od čiste rente.«42' Isti postulat mobilnosti javlja se u odbrani agrarnog zakona kojega je jedna od zasluga to da prema njemu bogati ne mogu »isključiti marljivost ili zaslužnost [naroda] iz postizanja primjerenih imanja, moći ili časti«; čemu on dodaje, kao prirodno i razumljivo, da će ljudi predmnijevati da će u repu­blici bogatstva »ići prema razlici u ljudskoj marljivosti.«43’

Takvim indikacijama da je Harrington priznao prevlast buržoaskih mjerila »u narodu«, možemo dodati da je imao neku predodžbu o elementima tržišne ekonomije, i da nije bio protiv­nik njenih socijalnih implikacija. Njega nisu preplašili izgledi da će se znatno povećati trgovački gradovi: to neće poremetiti nego ojačati ekonomiju, zato jer su urbano i ruralno komple­mentarni dijelovi jednog te istog tržišnog društva. Porast grado­va vodi porastu sela i obrnuto; u oba slučaja, prirodni zakon ponude i potražnje za robom i radnom snagom donosi sekundar­ni rast. Tamo gdje prvo raste grad,

8®) J. G. A. Pocock, The Anscient C onstitu tion and the Feudal Low (1957).str. 128—8.

39> Prerogative, str. 228.

*0) Ib id .. str. 278: usporedi s Lockeovim tretlran|em lakomosti. dol|e. pogl. V.str. 205— 6 i s Hobbesovlm tretmanom, pogl. II. str. 32.

41) System o f Po litics , str. 471.

42) Oceana, str. 154.

48) Prerogative, str. 242— 3.

1 5 2 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

»što je više ljudi u gradu, to je potrebno više hrane sa sela. pa će biti više žita, više stoke i bolja tržišta zbog kojih će, stvaranjem više radne snage, poljodjelca i bogatijih farmera, zemlja biti tako daleko od toga da bude zemlja malih selja­k a . . . da će poljodjelac. . . čiji je rad neometan stoga što ima sigurno tržište, imati sve više djece, slugu, žita, stoke. . . U zemlji koja tako postaje sve nastanjenija, u kojoj je više stoke — i stoga više gnoja za zemlju — mora se proporcionalno pove­ćavati plodnost.«

Isto tako, nastanjeni seoski predio vodi ka nastanjenomgradu,

»jer kada ima tako mnogo ljudi da ne mogu živjeti od ra­da na zemlji, taj suvišak mora potražiti neki drugi način živo­ta, a to je ili vojska, kakve su bile vojske Gota i Vandala, ili se baviti trgovinom i manufakturom, za čije je ciljeve nužno da ud­ruže svoj razum i sredstva, što stvara napučene gradove.«44'

Ako to i ne pokazuje veliko poznavanje političke ekono­mije, svakako naznačuje određeno shvaćanje osnova tržišne ekonomije: a to pokazuju i njegove primjedbe o relativnim pred­nostima engleskog i holandskog zanatstva.45'

Harrington je, dakle, imao nekog pojma o tržišnim re­lacijama koje su prevladavale »u narodu«. Ipak, po svemu što smo do sada vidjeli, čini se da je mislio da ti odnosi ne zahva­ćaju plemstvo i niže plemstvo. On obično naglašava kontrast između dva načina života i dva izvora prihoda. Prihodi dobiveni od zanata, manufakture i poljodjeljstva proizlaze iz napora raz­borito primijenjenih na proizvodnju robe za tržište, čemu je po­ticaj bila želja za akumulacijom. Prihodi dobiveni od vlasništva zemlje jednostavno pritječu: »očita je stvar da rente i profiti nečije zemlje u lenu ili vlasništvu dolaze prirodno i lagano, za­jedničkim pristankom ili učešćem, tj. pomoću zakona bazira­nom na javnom interesu i stoga dobrovoljno utemeljenom od svega naroda.«46' Nije potreban nikakav napor; rentijeri se či­ne izdvojenima iz tržišnog društva koje ih okružuje. Ali Harring­ton je znao da njihov prihod nije došao iz tradicionalnog odno­sa između zemljoposjednika i zakupnika koji su daleko od tr­žišnih odnosa. Znao je da je kapitalistički odnos prodro i do zemlje, u obliku iznuđivanja rente, i on je to u principu prihva­tio, ne odobravajući samo njenu pretjeranost: »iznuđivanje ren­te je opaka stvar u bogatijih, okrutno prema siromašnijima, pravi znak ropstva, i uništava vašu republiku u njenu najljep­šem cvatu. S druge strane, ako bi se tome dalo suviše olakši­ca, to bi prouzročilo lijenost i tako uništilo radinost, glavni nerv

153 horrington: država m ogućnosti

republike.«47’ On priznaje da nije dovoljno stručan da kaže do koje se mjere treba dozvoliti to iznuđivanje renti, ali jasan je u principu: rente moraju biti dovoljno visoke da se maloposjed- nici zakupnici ne razlijene, ali ne toliko visoke da ih unište, jer oni su glavna snaga republike i »najmanje nemirna i ambicioz­na« klasa. Tamo gdje su branitelji tradicionalnog društva mogli vidjeti samo zle i razarajuće učinke iznuđivanja rente, Harring­ton je vidio njenu nužnost u tome što je poticaj za marljivu proizvodnju. Ekonomska funkcijo zemljoposjednika jest da po­jača radišnost zakupnika; time on održava, a ne uništava opću dobrobit zemljodjelaca-

I Harringtonov odnos prema prednostima vojnog pod­vrgavanja »provincija« jednako nam daje uvid u njegovo stano­vište o položaju zemljoposjednika u kapitalističkom društvu. Jed­nom općom teorijom prisvajanja, on pokriva i rad poduzetnika i rad naoružanog plemstva i nižeg plemstva koje osvaja zem­lje i narode radi svog privatnog dobitka. U Harringtonovu op­ravdanju vlasništva radom, nema razlike u tome da li je rad koji donosi pravo na vlasništvo vojne ili miroljubive priro­de. »To davanje zemlje čovjeku«, piše on, citirajući Psalme i Knjigu postanka »jest zapravo neka vrst prodavanja zemlje za rad... Iz različitih vrsta i postignuća toga rada, oružjem ili u nekoj drugoj aktivnosti duha ili tijela, proizlazi prirodna pravič­nost posjeda ili vlasništva .. .«48’ Oceana treba da bude

»država koja će napredovati, a oružje je sredstvo dr­žave da postigne napredak. Oružje nose plemići i gospoda, a ne trgovci. Plemstvo tako u rukama ima oružje kojim se stječu nove pokrajine, nove pokrajine daju nove posjede; i stoga, kao što će trgovci dobiti svoj dio u svili i platnu, vojnik će svoj udio dobiti u zemlji. . . I ako republika stekne pet novih provincija (a takva republika će imati dovoljno provincija), sigurno je da će (osim počasti, magistrata i dodatnih prihoda) plemstvo Oceane imati više od 14000 funti prihoda od zemlje godišnje, a to je više nego što je ikada bilo ili može biti u državi s četiri provincije.. .«49’O44) Ib id .. str. 270.

45) Oceana. str. 165.

4®) Prerogative, str. 231.

47) Oceana, str. 165.4®) A rt Ol L.. str. 363.

4B) Prerogative, str. 280.

1 5 4 c b m acpher8on / političko teorijo posjedničkog individualizma

To što plemstvo i gospoda koji su već imali najveća imanja u Engleskoj (i u Irskoj i škotskoj),50’ stječu takva velika imanja ne bi ugrozilo ravnotežu vlasništva i moći u zemlji, jer je trebalo da potčinjen narod bude stvaralac prihoda za osvajače, a ne potencijalni vojni sluga.

Zanimanje za plemstvo i niže plemstvo jest rat, a to je posao kojim si daju pravo na svoj dio božjeg dara u zemlji. Ra­zlika između plemstva i nižeg plemstva I naroda, koja je tako značajna za Harringtona kad razmišlja o njihovim političkim kvalitetama, svodi se na siljedeće: oni se bave različitim zani­manjima, a jedna i druga su akumulativna i obje vrste pove­ćavaju stvarni kapital nacije. To ne znači da je Harrington na svoj način asimilirao više i niže plemstvo u buržoaski poredak, ali to u najmanju ruku znači da je kontrast, koji on tako često ističe, između njih i ovih koji trguju ili rade potpuno dosljedan njegovu gledanju na njih kao na komponente burioaskog dru­štva.

Možemo ići i dalje. Politika kolonijalnog potčinjavanja nije specifična samo za buržoasko ili kapitalističko društvo: to je bila normalna metoda stvaranja carstava u ne-buržoaskim državama antičkog svijeta. Ali kolonijalna potčinjenost, kojom je višak proizvoda ljudskog rada mogao pritjecati u ovom ili onom obliku (kao renta, ili kao profit od trgovine dobrima koje su pro­izveli) u ruke novih vlasnika, bila je u 16. i 17. stoljeću jedno od sredstava kojima su se akumulirala bogatstva potrebna da se začne moderni kapitalizam. I premda ne možemo biti sigurni koliko je to Harringtonu bilo jasno, njegov stav o Irskoj upu­ćuje na to. Slagao se s njenim potčinjavanjem, žalio je što nije davala niti blizu toliko prihoda koliko bi mogla i volio bi da se ponovno nastani radišnijima i poduzetnijima ljudima, Židovi­ma za koje je smatrao da su sposobni da poboljšaju irsku po­ljoprivredu i povećaju njenu trgovinu do nivoa koji daje 4 miliona funti godišnje »suhe rente«, tj. neto višak proizvoda povrh rad­ničkih plaća i profita preduzeća. On je skromno predložio da od tog viška, samo dva miliona godišnje (plus carine dovoljne za držanje vojske u Irskoj) treba platiti kao danak Engleskoj.51’ Ta shema |e bila neobična po tome što je uključivala prijenos os­vojenih zemalja jednom drugom narodu u zamjenu za godišnji danak. Harringtonu se to, premda je neobično, činilo nužnim zbog osobite tromosti irske klime koja ne samo da je nepoprav­ljivo razlijenila Irce nego je i slično omekšala Engleze koji su se tamo nastanili. Bile su potrebne naročite mjere da se nov­

155 harrlngton: država m ogućnosti

čani prihodi Engleskoj dovedu na razumni nivo. Ali je jasno iz navedenih opaski o novim imanjima koje će se steći novim pro­vincijama, da je u zemljama koje tek treba osvojiti Harrington predvidio prisvajanje viška putem tada uobičajenih kanala, ug­lavnom u obliku renti koje se plaćaju privatnim engleskim ze­mljoposjednicima.

Možemo dakle reći da premda Harrington sigurno ni­je imao marksističku teoriju »prvobitne akumulacije« on je do­voljno jasno vidio da je funkcija kolonijalnih naroda bila u to­me da proizvodu višak koji će pritjecati u Englesku kao bogat­stvo kojim se može raspolagati. Njegovi modeli »republike do­bitka« zaista su došli iz antičkog svijeta. Ali, ako mu glava i jest bila napunjena »antičkom mudrošću«, noge su mu bile na tlu sedamnaestog stoljeća. On je vidio da plemstvo i niže plem­stvo daju ekonomski i politički doprinos Engleskoj sedamnae­stog stoljeća. Povećavajući vlastito bogatstvo, oni vrlo značaj­no povećavaju bogatstvo nacije, jer se njihovi novi prihodi mo­gu ili iskoristiti da poboljšaju njihova imanja, ili se mogu po­suđivati uz kamate — u svakom slučaju na korist države. Tako se više i niže plemstvo korisno i glatko uklapalo u društvo u ko­jem su prevladavali slobodni radišni preduzetnici-zemljodjelci. obrtnici i trgovci — koji su sada imali prevagu u ravnoteži.

Prije nego što napustimo Hamngtonovu sliku vla­stitog društva, trebalo bi zamijetiti da je jednu klasu sasvim izdvojio iz slike. Nadničarima ili »slugama« ne samo da se od­riče građanstvo (na temelju toga što nemaju pravo glasa i stoga su nesposobni da sudjeluju u vladanju državom)52’; više se tretiraju kao narod izvan države, nego kao klasa unutar nje. Na njih se uopće ne treba računati pri konstruiranju ravnoteže klasa unutar države: »Uzroci nemira u državi su ili vanjski ili unutarnji. Vanjski su od neprijatelja, od podanika ili od slugu.«53’

OPo Harrlngtonovom agrarnom zakonu čov|ek |e mogao Imati do 2.000

funti prihoda od zeml|e u Engleskol I Isto toliko u lrsko|. I 500 funti u škotskol {Oceana, str. 100).

51) Oceana, str. 33— 34.

52l Ib id .. str. 77; A rt o f L . str. 409.

53) Oceana, str. 130; usporedi s Lockeovlm tretlran|em radničke klase kaonepunopravnlh članova građanskog društva. dol|e. pogl. V, str. 216.

1 5 6 C. b. m ocpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

4. republika jednakosti i agrarna jednakost

0 Harrington je predlagao da na tom društvu podigne republiku koja će zauvijek trajati. On je naziva republikom jed­nakosti a njena trajnost ovisi najviše o agrarnom zakonu koji naziva agrarnim zakonom jednakosti. Ali kada preispitamo te pri­jedloge, nalazimo da struktura inkorporira dva zakonodavna tije­la, od kojih svako ima pravo veta, a koji su sačinjeni od raznih društvenih klasa, iaiko su ta dva tijela izabrali svi građani; da te dvije klase jesu, ili mogu biti, vrlo 'nejednake u svom ukupnom bogatstvu u obliku zemlje; i da prevagu u ravnoteži nema nužno ona klasa koja je brojčano daleko najveća i koja stoga može kontrolirati izbor oba zakonodavna tijela. Njegovi pokušaji da objasni zašto će usprkos toga sistem biti vječan — teško da bi pokušao objasniti zbog čega bi funkcionirao iz mjeseca u mje­sec ili iz godine u godinu — vrlo su konfuzni. Trebat će malo ući u tu konfuziju da bismo ustanovili kako je Harrington mogao misliti da je tako jasan. Njegov je argument u biti to da se re­publika ne može srušiti sve dok se drži agrarni zakon, a da će se agrarni zakon održati zato što ni jedna klasa koja je dovoljno jaka da ga izmijeni ne bi imala interesa da to učini. Vidjet će­mo da se ni jedna od tih propozicija ne može održati bez pret­postavke da je i niže plemstvo i narod buržoasko; da u toku ras­prave dolazi vrlo blizu toga da iskaže tu pretpostavku, ali ne iskazuje je jasno ili se čini da smatra da to nije potrebno; i da se stoga upleo u neku upadljivu kontradikciju. Prvo ćemo ukrat­ko pregledati predloženu državotvornu strukturu, a zatim mno­go složeniji problem agrarne strukture.

Bitni dijelovi konstitucionalne strukture su slijedeći: (1) Senat s 300 članova i Predstavnički dom s 1050 članova, a oba su popunjena indirektnim godišnjim izborima tajnim glasanjem (jedna trećina članova se bira svake godine za trogodišnji termin, a nitko se ne može birati dva puta uzastopce), a birači Senata1 Predstavničkog doma su muškarci iznad trideset godina koji nisu sluge ili rasipnici; kandidatura za Senat i za tri sedmine mjesta u Predstavničkom domu mora imati značajne posjedničke kvalifikacije; (2) strogo razdvajanje moći između dva zakono­davna tijela, Senat koji raspravlja i predlaže zakonodavstvo, Predstavnički dom koji prihvaća ili odbacuje te prijedloge bez debate; (3) biranje civilnih, vojnih i sudskih službenika, koji se ne mogu uzastopce birati. Tako konstituiran sistem (agrarnim zakonom koji će učvrstiti imovinsku bazu) bio bi imun na unu-

1 5 7 harrington: država m ogućnosti

tarnje raspadanje. On je zadovoljio test »usavršavanja vlasti«, naime, »da nijedan čovjek ili ljudi u vlasti ili pod njom ne mogu imati interesa; ili ako imaju interesa, ne mogu imati moć da je uznemire pobunom«.54'

Kako su se u ovu shemu uklapali više i niže plemstvo i narod? Više i niže plemstvo bit će u Senatu, činiti tri sedmine Predstavničkog doma i zauzimati važnije položaje. Oni neće po­puniti ta mjesta zbog svog prava, nego će ih izabrati čitav na­rod.. Imovinska kvalifikacija za ta mjesta (100 funti godišnje u zemlji, dobrima ili novcu) tu pripušta bogatije zemljoradnike i građane, i niže plemstvo. Harrington se oslanjao na popunjava­nje tih mjesta nižim plemstvom ne na osnovu imovinske kvali­fikacije nego uobičajene pokornosti naroda. Doista, svrha imo­vinske kvalifikacije (koja je bila neobična po tome što je funk­cionirala u oba pravca) bila je da osigura da će većinu mjesta u Predstavničkom domu popuniti ljudi s prihodima manjima od stotinu funti godišnje.55' Tim je ljudima »skromnije vrste«, a što je bila većina naroda, pripalo četiri sedmine mjesta u Predstav­ničkom domu i manje važnim službama.

Tako smo pažljivom pripremom dobili dva zakonodavna tijela koja čine pretežno dvije različite klase. Argument kojim se opravdava razdvajanje moći među njima implicira da te dvije klase imaju u izvjesnoj mjeri različite interese: upravo kao dvije djevojčice koje treba da podijele kolač, a svaka želi veći dio. jednako će proći ako jedna dijeli a druga bira; tako i Se­nat i narod, od kojih svaki želi više: jednako će proći ako jedan predlaže zakonske mjere a drugi bira. Nije sam po sebi očito da će sistem koji zahtijeva zajedničko djelovanje takva dva ti­jela djelovati harmonično. Istina je da oba tijela bira jedno gra­đansko tijelo, ali nema stranaka .agitacije,58' pomoću koje bi pre- vagnule želje naroda; a imovinska kvalifikacija potrebna za Se­nat onemogućava srednjim i nižim slojevima naroda da posta­ve svoje ljude u Senat. Ni uobičajena pokornost naroda ne mo­že se držati dovoljnim uvjetom harmoničnog funkcioniranja sis­tema. Pokornost na koju Harrington misli jest prije posljedica nego uzrok harmonije interesa: ljudi su pokorni samo kad se ne osjećaju povrijeđenima i on sve vrijeme pretpostavlja da narod

O*4) Oceana, str. 49; usporedi Prerogative, str. 247; Art o l L.. str. 433.

55l Valerius, str. 449— 50; usporedi Oceana, str. 133; Art of L.. str. 419.

Oceana, str. 144.

1 5 8 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

poznaje vlastite interese.57’ On jednostavno pretpostavlja da su, kad Senat nije ograničen nasljednim poretkom, nego ga bira narod, interesi Senata i naroda isti.58’

U stvari, Harrington ne nudi dokaze da će sistem fun­kcionirati. Vjerojatno je mislio da je to učinio već dokaziva­njem važnije propozicije, tj. da se sistem nikada ne može zbaciti pobunom. Svi ti dokazi svode se na dokaz o mogućno­sti agrarnog zakona da spriječi bilo koju klasu koja ima inte­rese i moć da skrši republiku.

Upravo ovdje Harringtonovo razlaganje postaje gotovo neobjašnjivo konfuzno. Jer agrarni zakon, po Harringtonovoj vlastitoj procjeni, neće spriječiti veliku nejednakost svojine. Ag­rarni limit od 2000 funti godišnje u zemlji bi, kako je on računao, dozvolio da sva zemlja u Engleskoj padne u ruke 5000 ljudi, os­tavljajući ostatak od 500 000 građana bez imalo zemlje.59’ I dok je smatrao da je malo moguće da će zemlja ikada doći u ruke tako malog broja kao što je 5000 vlasnika — »jednako tako ne­moguće kao bilo koja stvar na svijetu koja nije sasvim nemo­guća« — smatrao je da će čak i u tom slučaju postojati narod­na država i ravnoteža jednakosti.

»kad bi zemlja i dospjela u posjed pet tisuća vlasnika to još nije broj u krugu nekolicine, u takvome kakav bi mogao biti onaj prinčeva, ili s obzirom na njihov broj ili posjede, nego neko- me tko ne može pristati da se dokine agrarni zakon, jer to bi zna­čilo pristati da se uzajamno pljačkaju: niti oni mogu među njima imati neku stranku ili stranku protiv njihovih zajedničkih inte­resa, dovoljno jaku da ih prisili ili da ih razbiju: i ostaje da pet tisuća ljudi niti jest niti može biti išta drugo nego narodna dr­žava i ravnoteža uvijek ostaje jednaka, kao da zemlju niti ne drži toliko mnogo ljudi.«60’

Može se prihvatiti da se 5000 ljudi neće složiti da se ukine agrarni zakon, jer da 5000 ljudi imaju svih 10 miliona funti od zemlje godišnje, svatko od njih 5000 bi prema agrar­nom zakonu imao točno 2000 funti godišnje jer kad bi se agrar­ni zakon ukinuo, ili količina koju propisuje povisila, dobitak jed­nog vlasnika bio bi gubitak drugog vlasnika. Ipak se objašnje­nje u cjelini čini cirkularnim. Agrarni zakon bi osigurao očuvanje ravnoteže jednakosti, jer maksimalna koncentracija viasništva koju dopušta agrarni zakon ne bi dovela do toga da ga pojedinci ukinu. Ali to bi samo osiguralo očuvanje ravnoteže jednakosti, ako se već pretpostavlja da je ravnoteža ujednačena sve dok se ne krši agrarni zakon.

1 5 9 harrington: država m ogućnosti

Harrington je već zapravo izrekao tu pretpostavku:

»tamo gdje su bogataši tako vezani agrarnim zakonom da ne mogu prevagnuti (i stoga niti ne mogu tlačiti narod, niti isključiti njihov rad i zaslugu za stjecanje primjerenih posjeda, moći ili časti), sav narod već među sobom dijeli sve bogatstvo nacije; jer bogatstva republike, koja su nejednaka, ne bi tre­bala ići prema marljivosti, nego ih treba raspodijeliti glasa­njem.«61’

Jednakost bogatstva, po Harringtonovu mišljenju, ni­je aritmetička jednakost, to je jednakost mogućnosti povećava­nja nečijeg bogatstva. Iz toga slijedi da je dovoljna osnova za »republiku jednakosti« da bogati ne mogu kočiti pokretljivost srednje klase prema gore. Trebalo bi da ih agrarni zakon spri­ječi da koče tu pokretljivost. Stoga dokle god agrarni zakon ni­je narušen, vlada »ravnoteža jednakosti«.

Tako se kad shvatimo značenje Harringtonova pojma jednakosti obrazlaganje više ne čini crnkulamim. Ali ono ipak uk­ljučuje jednu neizrečenu pretpostavku. Jer agrarni zakoni sami po sebi ne bi spriječili bogate da koče kretanje naroda prema gore. To bi jedino moglo biti pod pretpostavkom da neka buduća klasa zemljom bogatih bude više zainteresirana za održanje tržišne ekonomije (što bi ponekad dopuštalo marljivim ljudima »'iz naroda« da nastave akumulirati i uzdizati se), nego da se udružuju da oponiraju narodu. Harringtonova obrana agrarnog zakona dovoljna je garancija jednake ravnoteže protiv napada od nekolicine na pojam jednakosti koji je karakteristično bur- žoaski (jednakost bogatstva je jednaka mogućnost da se aku­muliraju nejednake količine), i nižeg plemstva kao dovoljno buržoaskog da mu. u vlastitom interesu, održanje tržišne eko­nomije bude prvo.

Tvrdnja da je agrarni zakon imun od napada s druge strane počiva na istom pojmu jednakosti i na nekim

O57i Npr. Prerogative, str. 246; Valerius, str. 459.

58) Prerogative, str. 244.

59> Vidi bll|ešku M. str. 265.

6°) Prerogative, str. 247.

61) Prerogative, str. 242— 3.

1 6 0 C. b. m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

rudimentarnim pojmovima kapitalističke ekonomije. Zašto ne bi mogao narod koji ima malo zemlje (ili nimalo, u slučaju da 5000 ljudi ima svu zemlju) tražiti da se ujednači bogatstvo, bilo da to postigne građanskim ratom ili da je konfiscira zakonom koji reducira agrarni limit? Harringtonov je najopćenitiji odgovor da oni to neće učiniti zato što već imaju jednaku mogućnost akumulacije, imajući »sve bogatstvo nacije već jednako podi­jeljeno među sobom«. On to pojačava jednim aritmetičkim do­kazom, načinjenim zato da pokaže da oni ne bi željeli ujedna­čavanje jer bi to bilo protiv njihovih vlastitih interesa. Ukupna vrijednost zemlje, kad jest ili kad bi mogla biti pod zakupom, iznosi 10 miliona funti godišnje. Ako prisvoje zemlju i jednako je podijele među milionom glava obitelji, to bi svakome donijelo samo 10 funti godišnje. Ali i najlošiji radnik koji radi za jedan šiling na dan, već dobiva više od toga i da je zemlja podjednako razdijeljena, on bi izgubio svoj postojeći prihod »jer ne bi bilo nikoga tko bi ga poticao na posao«. Uspješniji obrtnici bi izgu­bili još više zato jer je prihod od rada tri ili četiri puta veći nego prihod od rente i oni bi izgubili taj prihod podizanjem građan­skog rata ili čak ustavnim izjednačavanjem62’.

Taj račun ne djeluje vrlo uvjerljivo. Zbog čega ne bi radnik koji je postao maloposjednik uživao u prihodu od 10 funti godišnje (što je bilo mjerilo pretpostavljene produktiv­nosti njegove zemlje povrh prihoda rada na njoj) i prihoda svoga rada? Zbog čega ne bi obrtnik, čiji je prihod od rada bio dovo­ljan da mu omogući akumulaciju, nastavio uživati taj prihod koji nikad nije ovisio o njegovu pravu na zemlju? I zbog čega ne bi osrednji sitnoposjedmk. kojemu je doista potrebno više zemlje nego što bi dobio posvemašnjim ujednačavanjem, pro­fitirao od djelomične konfiskacije velikih imanja reduciranjem maksimuma od 2000 funti na 1000 funti ili manje? Harrington nije vidio takve poteškoće. Ali odgovori će se naći lako ako se misli na neke osnovne buržoaske ekonomske pojmove. Prva primjedba nestaje kada pretpostavimo da je produktiv­nost manjih imanja niža nego produktivnost zemlje koja se obrađuje kao kapital s profitom, ili, što dolazi na isto, bitna je struktura najamnog rada za održavanje postojeće produktiv­nosti. Druga primjedba nestaje kad pretpostavimo da profitnost obrta ovisi o unosnom korištenju zemlje. Te pretpostavke su iste one koje smo već vidjeli implicirane u Harringtonovim prim­jedbama o utjerivanju rente i porastu gradova. Treća primjed­ba nestaje kad pretpostavimo (kao što smo vidjeli da Harrington doista pretpostavlja) da je jednakost koju narod želi jednakost

161 horrlngton: država mogućnosti

mogućnosi profitiranja prema osobnoj poduzetnosti: oni ne bi htjeli riskirati narušavanje svetosti imovine nekim konfiskacij- skim mjerama.

Čitava Harringtonova obrana agrarnog zakona kao dovoljne garancije ravnoteže jednakosti i dovoljne baze za na­rodnu republiku ili republiku jednakosti ovisi o konceptu ekono­mije koji prihvaća bez promišljanja nužnost ili barem superior­nost kapitalističkih odnosa proizvodnje, i pojma jednakosti koij je u biti buržoaski.

5. načelo samodokldajuće ravnoteže

Č Jedino u ovim pojmovima Harringtonov neobičan po­mak značenja pojma »prevaga« ima nekog smisla. U njegovim općenitim iskazima o principu ravnoteže i brojnim primjerima različitih odnosa u ravnoteži u povijesti, i njihovih promjena. Harrington izjednačuje prevagu s posjedovanjem više od po­lovine zemlje. Rečeno je da je preduvjet postojanja republike bio da narod posjeduje tri četvrtine (ili dvije trećine) zemlje, ili kad jedan čovjek ili nekolicina njih ne posjeduje više zemlje od naroda.63’ Ipak ga sada zatičemo kako kaže da kad bi sva zemlja došla u ruke 5000 vlasnika (mala manjina od 500 000 građana) ravnoteža bi još bila na strani naroda; i ne samo to, već i to da agrarni zakon Oceane, koji bi dozvolio tojgrupi od 5000 ljudi da dobije svu zemlju, ne bi dozvolio »neko­licini ili bogatijima« (definiranima kao tih 5000 ljudi) da prevagnu nad narodom (definiranim kao »većina ili siromašnija vrsta«).64'

Teško je u tome naći bilo kakvu dosljednost čini se kao da sve mijenja značenje. Nekolicina ovdije znači tih 5000; nakon nekoliko stranica kaže se da tih 5000 ljudi nije »broj koji i© unutar granica nekolicine«.85’ Rečeno je da je ravnoteža na strani naroda kad svu zemlju drži ta jaka manjina od 5000.

O62) Oceana, etr. 154— 5; Prerogative, etr. 247.

^ Npr. Oceana, str. 37; Prerogative, str. 227. 270; A rt o l L.. str. 363;System o f Po litics , str. 467.

®4) Prerogative, str. 243; usporedi str. 242.

Ib id .. str. 247, kao Sto |e c itira no no str. 158.

1 6 2 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

Prevaga više ne znači to što je prije značila, jer sada nekolicina, koji bi sigurna imali prevagu u vlasništvu, »nije sposobna da prevagne nad narodom«, u smislu da nema »nikakvu moć da uznemiri republiku«.66' A zašto ne? Zato jer čak i kad bi imali interesa da to učine (a Harrington kaže da ga nisu mogli imati, budući da su već imali sve bogatstvo, svu slobodu koju su željeli i više moći na čelu države od milion ljudi, nego što bi imali isključivanjem tog miliona i time se reducirali na državu od 500067’, ili bi tako uništili svoju narodnu vojsku),68) nedostajalo bi im moći da to učine, jer je narod »je­dnako tako prisutan u vladi, i u vojsci i znatno je brojčano superioran.«69’ čini se da je nestao i posljednji ostatak principa da moć ovisi o ravnoteži vlasništva. Politička moć još ovisi o vojnoj moći, ali je vojna moć sada odvojena od vlasništva nad imovinom.

Što se dogodilo s principom ravnoteže? Jedna stvar je jasna: koliko god mi mogli objasniti nedosljednost u upotrebi pojma prevage i prividno napuštanje čitavog tog načela, po­jam prevaga koristi se u tom kontradiktornom smislu samo kad Harrington razmatra hipotetično buduće stanje koje bi moglo nastati nakon što se uspostavi republika jednakosti. Njegova upotreba pojma prevage u tom osobitom značenju stoga ne znači poricanje ranijeg zaključka70' o njegovu gledanju na ras­podjelu zemlje 1656. godine.

Ali kako je Harrington previdio da sam sebi proturječi kad potrebu za republikom temelji na prin­cipu ravnoteže, a potom brani sam stup države — ag­rarni zakon — argumentima koji poriču djelovanje tog prinoipa? Mogao je to uočiti ako je pretpostavljao da u bilo kojim budu­ćim uvjetima u kojima bi 5000 ljudi moglo imati svu zemlju, tih 5000 bi se razlikovalo u kvaliteti kao i u kvantiteti od nekoli­cine koji su održavali oligarhije u antičkom i feudalnom svi­jetu. Pretpostavimo da englesko niže plemstvo jest, i da će biti, suštinski okrenuto tržišnoj ekonomiji, da je buržoasko po svojim svjetonazorima, i nedosljednosti nisu više upadljive. Ta­kvih 5000 ne bi željelo nametnuti institucije koje bi pritiskale narod (a to su samo oni koji su iznad nivoa najamnika). Oni ne bi imali interesa da prevagnu nad narodom u tom smislu da mu odreknu usporednu političku vlast. Niti bi imali moći da to učine, jer je narod (koji je u zasnivanju republike uživao širu raspršenost zemlje i koji je još bio naoružan da bi održao narodnu ili jednaku ravnotežu) još bio naoružan i koji bi upo­

163 harrington: država m ogućnosti

trijebio svoje oružje da suzbije bilo kakav pokušaj da ih se isključi iz političke vlasti (što su oni samo mogli interpretirati kao napad na »jednakost« imovine koju su uživali sve dok su bili u stanju da akumuliraju i da jačaju).

Razumljivo je da Harrington nije bio svjestan bilo kakve nedosljednosti u upotrebi principa ravnoteže ako je mislio na postojeće niže plemstvo i predloženu državu kao suštinski buržoasku. A dokazi koje smo ranije ispitali navode nas na to da je tako mislio. Ali, reći to, još znači napadati Harringtona zbog kontradikcije. Jer princip ravnoteže, uzet kao univerzalan, djeluje samo kad se uspostavi buržoaska republika, kada se samim tim korakom dokida. U prošlosti je ravnoteža djelovala u svakom pravcu: mijenjajući se donosila je monarhije, oligarhije i republike. Ali čim je uspostavila buržoasku republiku, prestaje djelovati. To što manji dio buržoazije ima prevagu u posjedo­vanju zemlje, neće ga dovesti do prevage u političkoj moći. Povijest bi se zaustavila da se uspostavila Harringtonova re­publika. Harrington bi bio zadovoljan da se to dogodilo. Nje­gov cilj je i bio da je zaustavi.

6. harringtonova veličina

0 što dakle ostaje od Harringtonovih visokih zahtjeva? »Doktrina ravnoteže«, hvalisao se on, »jest taj princip koji čini politiku, ne kao prije nego što je ista izumljena, koja se nigdje ne može poreći i koja . . . se može demonstrirati bolje nego bilo koja druga (doktrina)«.71’ Inzistirao je na tome da to nije samo historijska generalizacija nego i nužan princip. Negirao je da je bio običan empirijski mislilac. I dok je prezirao to što Hobbes postavlja sistem pomoću geometrije72’, nije odbacivao deduktivnu

o66) Ib id .. str. 243.

67) Ib ld.

68) Oceana, str. 99.

69) Prerogative, str. 243— 4.

70) Vidi str. 143.

71) Prerogative, str. 226.

72) Oceana, str. 66.

164 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id u a lizm a

metodu. Deduktivno rezoniranje je smatrao »časnijim« doka­zom, premda ni u kojem slučaju nije jasno je li ga razumio.73’ Slagao se s geometrima politike da zakon proizlazi iz volje a da je pokretač volje interes.74) Nije se slagao s njima tamo gdje su oni svim ljudima nametali podjednake interese i pod­jednake volje. U svem toku historije manjina i većina su imali različite interese. Jedni i drugi su htjeli osigurati vlastiti način života. Klasni interesi (tj. interesi koje su ljudi imali kao članovi različitih klasa u postizanju sigurnosti za različite načine ži­vota i stoga za različite sisteme vlasništva) bili su važniji nego podjednaki interesi koje su ljudi imali za sigurnost per se. Zbog toga se nisu mogli stvoriti kraljevi (ili republike) pukim kon­struiranjem geometrije ljudskih volja bez konstruiranja anato­mije njihova vlasništva.75’ Kad su god dvije klase htjele različite vrste sigurnosti, drugačije sisteme vlasništva, svaka je imala interesa da nametne svoju vlast drugoj klasi, i to bi pokušala učiniti. Koja god bi klasa dobila veći dio vlasništva, imala bi i mogućnosti, jednako kao i želje da se nametne drugima, i stoga bi to i učinila. Svrha principa ravnoteže je vjerovatno bila da iskaže tu nužnu relaciju. U tom smislu, taj princip nije pro- tivurječan ako se razdvoji klasna moć i klasno vlasništvo u republici. Jednostavno prestaje biti primjenjiv zato jer više ne postoje dvije klase koje žele različite sisteme vlasništva. Ali Harrington to nije tako postavio, i proturječio je sam sebi.

Tvrdio sam (1) da je razlog zbog kojeg Harrington nije bio svjestan nedosljednosti između svog principa ravno­teže i svoje odbrane agrarnog zakona bio u tome što je on sve vrijeme pretpostavljao da su i manjina i većina građana u biti bili buržoaski, i (2) da je tu pretpostavku izrazio ja­sno i da je bio tako dobar didaktički mislilac kao što je htio da bude, mogao je izbjeći kontradikciju (formulirajući princip kao da djeluje samo između dviju klasa koje su željele različite sisteme vlasništva).

Govoriti tako znači priznati Harringtonu nešto više uvi­da u društvo sedamnaestog stoljeća i prilično manje logičke sposobnosti nego što je uobičajeno. Slabost njegove logike kad pokušava pretvoriti neki historijski valjan odnos u nužan i uni­verzalan princip sigurno je već dovoljno pokazana. Stupanj njegova uvida u društvo sedamnaestog stoljeća jest više pod znakom pitanja. Oni koji vide Harringtana kao suštinski klasič­nog republikanca mogli bi dokazivati da je on bio tako odu­ševljen antičkom mudrošću da je lako mogao nasilno uvoditi

165 harrlngton: država m ogućnosti

vlastito društvo u antičke kategorije ne primjećujući u tome nelogičnost. Da je bilo tako, ne bi bilo pravilno zaključiti da je mogao propustiti da vidi nelogičnost samo zato što je neupit­nom činjenicom smatrao buržoasku prirodu društva sedam­naestog stoljeća. Osim tog zaključka, vidjeli smo dokaz da je Harrington mislio o svom društvu u buržoaskim pojmovima, kako bi se to danas nazvalo.

Moramo također zapamtiti da je Harrington svoju an­tičku mudrost preuzeo od Machiavellija, tog obrazovanog uče­nika antike, »jedinog političara kasnijeg doba«76’ i da je učitelj već vidio da buržoaska klasa nije opasnost republici.77’ Polazeći od Machiavellija, Harrington je već bio na pola puta u moderno doba. Razumijevanjem modernog doba, on je pošao svojim putem još nešto dalje. Tamo gdje je Machiavelli povukao gra­nicu između one »gospode« koji su bili veliki posjednici zemlje i onih čije je bogatstvo bilo novac i pokretni kapital i dozvolio da samo ti budu kompatibilni s državom, Harrington je vidio da je i ne-feudalno zemljišno niže plemstvo također kompatibilno s državom. U Machiavellievoj državi su ljudi s novcem bili nosioci kapitalizma; u Harringtonovoj Engleskoj su u toj ulozi bili još važniji nego trgovci i novčari, i Harrington je to ba­rem primijetio. On je vidio da englesko niže plemstvo ima kapitalističke funkcije kojima privatna akumulacija povećava nacionalno bogatstvo a da ne ugrožava »republiku jednakosti«. Privatni dobitak je opći probitak.

Harrington nije bio ni blizu Hobbesovu uvidu u prirodu buržoaskog društva. On nije svodio sve odnose ljudi u tržišne odnose. Ako je Harringtonovo niže plemstvo bilo buržoasko. ono je još bilo plemstvo, s dovoljno različitim načinom života i na­činom ponašanja da se za njih moralo naći zasebno mjesto. Harrington ga je pronašao, ali uz cijenu nešto teorijske konfuzije. Kao mislilac se ne može mjeriti s Hobbesom. Ali baš stoga što je bio manje pronicav, jer je manje apstrahirao iz kompleksnosti

73) P o liticaster. str. 560.

74) Ib id .. str. 553.

75) Art of L.. str. 402— 3.

76) Oceana, str. 36.

77) Machiavelli. Discourses. kn|. I. pogl. 55.

166 C. b. m acpher80n / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

društva kaje još nije sasvim buržoasko, može se smatrati realnijim analitičarem prelaznog perioda.

V politička teorija prisvajanja

1. interpretacije

+ Locke je isto toliko, pa i više od drugih, trpio od toga da se u njegovoj političkoj misli pronalaze pretpostavke mo­dernog liberalnog demokratizma. Njegovo djelo gotovo poziva na to, jer naizgled sadrži gotovo sve što bi mogao poželjeti su­vremeni liberalni demokrat. Vladanje na temelju suglasnosti, vladavina većine, prava manjina, moralna nadmoćnost indi­vidualnoga, svetost individualnog vlasništva — o svemu tome on govori i sve to izvodi iz prvog principa individualnih prirod­nih prava i racionalnosti, a to je i kršćanski i utilitaristički princip. Bilo je, mora se priznati, zbrke, pa čak i unutarnjih proturječja u čitavoj doktrini, ali to se moglo tolerirati nekome tko je na početku liberalne tradicije: od njega se i ne može očekivati savršenstvo mislilaca devetnaestog i dvadesetog sto­ljeća.

Međutim, ako Lockeovu političku teoriju promatramo samo na taj način, nećemo zamijetiti mnogo toga značaj­nog. Dok ne prestanemo u .njoj tražiti pretpostavke kasnijeg doba, nećemo moći shvatiti ni njenu snagu niti slabost, pa čak ni smisao. To nije lako učiniti, pogotovo zato jer u tom slučaju treba pokušati domisliti kojim se neizrečenim pretpos­tavkama nastalih razumijevanjem vlastitog društva Locke mo­rao poslužiti pri stvaranju svoje teorije. Pa ipak, baš to mo­ramo pokušati ako želimo razriješiti poteškoće u Lockeovoj teoriji koje se opiru uobičajenom liberalnom ili konstitucional- nom pristupu ili apstraktnoj filozofijskoj analizi.

Nisu svi interpretatori Lockeove političke teorije zane­marili njen društveni sadržaj. Neki zapaženi moderni pisci za­ključili su iz toga što Locke vlasničkim pravima daje središnje mjesto da je cijela Lockeova teorija ograničene i uvjetovane vladavine zapravo odbrana vlasništva. Prilično je prihvaćeno Sledište da je Lockeova država zapravo dioničarsko društvo čiji su dioničari vlasnici. To su gledište prihvatili Leslie Stephen, Vaughan, Laski i Tawney.1’ Ali, to gledište sadrži jednu veliku poteškoću. Tko su zapravo bili članovi Lockeova građanskog društva? Ako su to bili samo vlasnici, kako je onda LockeO’ I Leslie Stephen. English Thought In the Eighteenth Century (1076); C. E.Vaughan. Studies In the H istory o l P o lit ica l Philosophy (1025); H. J. Laskl. Politica l Thought Irom Locke to Bentham (1920) I Rise o l European Liberalism (1930); I R. H. Tawney, Religion and the Rise o f C ap ita lism (1926).

168 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

mogao učiniti da građansko društvo obvezuje svakoga? Kako je društveni ugovor mogao biti adekvatna osnova političkoj obvezi svih ljudi? Pa ipak, svrha je društvenog ugovora bila da se pronađe osnova za sveobuhvatnu političku obvezu. Tu je velika poteškoća. Eminentni historičari ljudske misli nisu je uočili vjerojatno zato što je glavnina njihovih tumačenja još bila u konstitucionalnoj tradiciji,2’ koja je više isticala ograniče­nja koja je Locke postavio vladi u interesu vlasništva, a manje veliku moć koju je Locke dao političkoj zajednici (svom »gra­đanskom društvu«) u odnosu na pojedince.

Willmoore Kendall3’ je izložio još jedno gledište koje Lockea izuzima iz konstitucionalne tradicije. On dokazuje da Lockeova teorija daje nešto što je vrlo blizu potpunom suverenitetu gra­đanskom društvu, tj. većini naroda (ali, naravno, ne i vladi koja ima samo onu moć koja joj je povjerena). Kaže se da pojedinac nema nikakva prava naspram tog suvereniteta većine. Za takvo čitanje Lockea mogu se pružiti uvjerljivi dokazi. To nas dovodi do zapanjujućeg zaključka da Locke uopće nije bio individua­list, nego »kolektivist« jer je ciljeve pojedinca podredio cilje­vima društva. Na taj bi način Locke bio prethodnih Rousseaua i Opće volje.4’ Dokazi za to su vrlo jaki. Ali zaključak da je Locke bio »demokrat na temelju vlasti većine« ne bi uzeo u obzir sve dokaze koji govore da Locke uopće nije bio demokrat. Time bi naizgled Locke vodio računa o demokratskom principu vlasti većine, što je bila centralna tema velikog drjela američke političke misli potkraj osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, i ponovo sada, ali to nije bila Lockeova preokupacija. A to postavlja glavni problem: zar vladavina većine ne ugro­žava upravo to individualno pravo vlasništva koje je Locke očito pokušavao zaštititi? Dalje, mnoge nedosljednosti Locke- ove teorije pokušavaju se razriješiti time da se Lockeu pri- piše pretpostavka »da postoji vjerojatnost da je bar u pedeset u sto slučajeva prosječan čovjek racionalan i pravedan«5’, no te se pretpostavke Locke nije stalno pridržavao, a čak je više nego jednom govorio i sasvim suprotno od toga.6’

Nedavno je bilo pokušaja (naročito J. W. Gough)7’ da se Locke vrati u okvire liberalno-individualističke tradicije. Ali ti napori nisu uvjerljivi. U pokušaju da se Locke izbavi iz ana­litičkih obrada kojima je bio podvrgnut i da se njegova teorija ponovo uključi u svoj povijesni kontekst, ponovo se naglašava Lockeov konstitucionalizam. Ali kontekst političke historije nad­jačava kontekst socijalne i ekonomske historije. Najviše od

169 loc'<e: po litička teorija prisvajanja

svega što se predlaže, bio bi kompromis između Lockeova in­dividualizma i njegova »kolektivizma«, s time da važnije ne- konzistentnosti ostaju nerazjašnjene.

Zaista, sve te interpretacije ne objašnjavaju radikalnu proturječnost u Lockeovim postulatima. Zašto bi Locke rekao, i što bi time htio reći, da su ljudi uglavnom razumni, ali da ih većina to nije; da je prirodno stanje racionalno, mirno i dru­štveno, ali da istovremeno to i nije.8’ Ako to ne možemo ob­jasniti. onda jedva da možemo tvrditi da smo i shvatili Lockeovu političku teoriju.

Sve se te i druge proturječnosti i dvosmislenosti u teoriji mogu objasniti, i to ću i dokazati, time što je Locke prirodi čovjeka i društva pripisao određene predrasude o prirodi čovjeka i društva sedamnaestog stoljeća, koje je prilično ne- historijski generalizirao i prilično nesistematski miješao s tra­dicionalnim shvaćanjima, npr. onima kojima je pribjegavao u svojem čestom pozivanju na Hookera.91

02) Interpretacija profesora Tawneya nije bila takva, i on je ukazivao nc odlučujuću pretpostavku sedamnaestog stol|eća. mišljenje da |e radnička klasa bila odvojena rasa {o tome se kasnile govori, str. 198). Ali implikacije ovoga za političku teori|u tog vremena ko|e nisu bile odluču|uće za njegovo izvođenje nisu bile Istra­živane.

3) Wilmoore Kendall, John Locke and the Doctrine o l M ajority-Rule (Urba­na. Illinois, 1041).

Kendall, op. clt.. str. 103— 6.

5) Ibid., str. 134— 5.

6' Vidi dalje, str. 200—9.

7* John Locke’s P o lit ica l Philosophy. Eight Studies (Oxsford, 1950).

Racionalno se ovd|e upotrebljava u Lockeovu smislu da se osoba vlada Po prirodnom zakonu III zakonu razuma (npr. Second Treatise, odi. 6: razum /ost prirodni zakon; odi. 0: prekršlt I prirodni zakon znači živ|etl pod drugačl|om vlasti nego što |e razum I za|ednlčka lednakost.) Za Lockeova protur|ečna gledišta na čovjekovu racionalnost, vidi dal|e. str. 201— 7.

Gledištu da |e Locke bio nesl9tematlčan pri upotrebi tradicionalnih shva­ćanja suprotstavio se R. H. Cox, Locke on War and Peace (Oxsford. 1960), koji kaže da |e Lockeova upotreba (uglavnom zloupotreba) Hookera bila dio visoko sistematiziranog pokušala da se kamuflira ili omekša n|egov pravi (hobbesovskl) stav1 da su Lockeovi protur|ečnl Iskazi o prirodnom stan|u bile nam|erno smlšl|en! u sklopu takvog pokušaja. Usp.: str. 211. I bilješku R. str. 267.

170 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

Neke od predrasuda, koje ćemo nazvati društvenim pretpostavkama njegova političkog mišljenja, eksplicitno su da­te u Drugoj raspravi (Second Treatise), neke su od njih ondje implicitne, ali su mjestimično eksplicitne u nekim drugim nje­govim radovima. Od eksplicitnih društvenih pretpostavki koje su date u Drugoj raspravi najvažnija je u čuvenom poglavlju »O vlasništvu«. I upravo se u tom poglavlju može vidjeti kako su u političku teoriju prodrle podjednako važne implicitne pret­postavke. Prije nego što možemo početi otkrivati Lockeovu teo­riju građanske vladavine, morat ćemo stoga pobliže pogledati njegovu doktrinu vlasništva.

2. teorije prava vlasništva

a) Lockeov cilj

0 Svatko vidi da je Lockeovo branjenje i opravdanje pri­rodnog individualnog prava na vlasništvo bitno za njegovu teoriju građanskog društva i vladavine. »Prema tome, veliki i gla­vni cilj udruživanja ljudi u države (commonwealths) i pod­vrgavanja vladi, jest očuvanje svoga vlasništva«.10) Upravo se iz te pretpostavke, koja se u mnogim varijacijama ponavlja u Drugoj raspraviU) izvodi većina Lockeovih zaključaka o mo­ćima i ograničenjima građanskog društva i vlade. A ta pret­postavka jasno zahtijeva postulat da ljudi imaju prirodno pravo na vlasništvo, a to je pravo koje prethodi, ili je neovisno, po­stojanju građanskog društva i vladavine.

Istina je da je Locke donekle pomutio stvari time što je ponekad nedovoljno definirao to vlasništvo čije je očuvanje razlog za ulazak u građansko društvo, »čovjek ima od prirode moć da sačuva svoje vlasništvo, tj. svoj život, slobodu i pos­jed.«12’ Ljudske »živote, slobode i posjede. . . zovem jednom riječju vlasništvom«.™ »Vlasništvom razumijevam ovdje, kao i na drugim mjestima, ono vlasništvo koje ljudi posjeduju u svojim osobama, kao i u dobrima.«14’

Ali on ne upotrebljava pojam vlasništva uvijek u tako širokom smislu. U njegovoj odlučnoj raspravi o ograničenju vla­sti vlade15’ on jasno upotrebljava pojam vlasništva u uobičaje­nom smislu, pojam označava zemljoposjede i dobra (ili pravo

1 7 1 locke: po litička teorija prisvajanja

na zemlju i dobra), a tako je i u čitavom poglavlju »O vlasni­štvu«. Nećemo se ovdje zadržavati na implikacijama te dvo­smislenosti.16’ Dovoljno je da samo naznačimo da je u oba slu­čaja — kad govori o vlasništvu u širem i u užem smislu — posjede još svrstavao sa životima i slobodama kao predmeti­ma nad kojima ljudi imaju prirodna prava, u predmete radi čijeg su očuvanja stvorene vlade. U objema upotrebama pojma vla­sništva, Locke je morao pokazati da postoji prirodno pravo na imetak.

Ali reći da je Locke morao dokazati prirodno individu­alno pravo na imovinu ili posjede, značilo bi da nismo dovoljno sagledali ono što je već učinio u poglavlju »O vlasništvu«. Locke je već na početku Rasprave rekao da je samo po sebi jasno da čovjek ima prirodno pravo na posjed. Uvjeti u kojima su pri­rodno svi ljudi jest »stanje savršene slobode njihova djelovanja i raspolaganja vlastitim posjedima i osobama kako smatraju da je prikladno, u okviru prirodnih zakona, a da ne traže dozvolu ili da ovise o volji bilo kojeg drugog čovjeka.«17’

Okviri prirodnih zakona obavezuju ljude da »budući da su svi jednaki i neovisni, nitko ne bi smio naškoditi tuđem živo­tu, zdravlju, slobodi ili posjedu.«18’ Locke nije osjećao potrebu da dokazuje te pretpostavke, u kojima se kao neosporna činje­nica tretira prirođeno pravo na posjede i život, zdravlje i slobo­du; te su pretpostavke slijedile iz aksiomatske tvrdnje da su svi ljudi prirodno jednaki u tom smislu da niti jedan čovjek nema prirodnu jurisdikciju nad drugima. »Ništa nije očitije nego da stvorenja iste vrsti i ranga, podjednako rođena i obdarena is-

O10) Second Treatise. od|eljak 124. Citati su Iz Peter Laslettova izdan|a TwoTreatises of Governament (Cambridge. 1960). (Usp.: Dve Rasprave o v ladi. I i U. ve­lika edlcl|a lde|a. Beograd. 1978, preveo — Košta čavoški).

” ) Npr.: odj. 94. 134. 138. 222.

12) Od|el|ak 87.

13) Od|. 123.

14) Odj. 173.

15> Od|. 138— 9.

16) Vidi dal|e. etr. 191, 214 I dal|e.

17) Second Treatise. od|. 4.

18) Od|. 6.

1 7 2 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

tim prirodnim prednostima i mogućnostima da se njime služe, također treba da budu međusobno jednaka bez podređivanja ili podvrgavanja .. .«19’

Poglavlje o vlasništvu u kojem Locke pokazuje kako se prirodno pravo na vlasništvo momže izvesti iz prirodnog pra­va osobe na svoj život i rad, obično se tumači kao da je to samo dokaz koji podupire tvrdnju s početka Rasprave da sva­ki čovjek ima pravo na vlasništvo »u okvirima prirodnog za­kona«. Ali, poglavlje o vlasništvu zapravo čini nešto mnogo va­žnije: ono uklanja »granice prirodnog zakona« s prirodnog pra­va na vlasništvo pojedinca. Lockeovo fascinantno dostignuće bilo je to što je zasnovao pravo vlasništva na prirodnom pravu i prirodnom zakonu, a onda uklonio sva ograničenja prirodnog zakona s prava vlasništva. Sada moramo vidjeti kako je to učinio.

b) prvobitno ograničeno pravo

Locke počinje prihvaćanjem toga da su i prema prirodnim raz­lozima i Svetom pismu zemlja i njeni plodovi prvobitno bili dani ljudima zajednički. To je, naravno, tradicionalno gledište koje nalazimo i u srednjevjekovnoj teoriji i u puritanskoj teoriji se­damnaestog stoljeća. Ali Locke prihvaća taj stav samo da bi mogao opovrgnuti zaključke koje je prethodno iz njega izvukao, zaključke koji su od vlasništva načinili nešto što bi bilo manje od prirodnog individualnog prava.

»No kada se tako pretpostavi [da je zemlja data lju­dima kao zajedničko dobro], nekima se čini da je veoma teško objasniti koko je itko došao do nekog vlasništva. . . Nastojat ću pokazati kako su ljudi mogli doći do toga da imaju vlasništvo nad pojedinim dijelovima onoga što je Bog dao svim ljudima i to bez izričitog pristanka svih učesnika.«20’

Raniji stadiji njegova razlaganja toliko su poznati da im nije potreban komentar. »Ljudi, kad su jednom rođeni, imaju pravo na svoje održanje, prema tome da jedu, piju, i uzi­maju druge slične stvari koje im priroda pruža da bi opstali.«21’ Zemlja i njeni plodovi bili su dati ljudima »radi održavanja i udob­nosti njihova postojanja«, te iako su pripadali svim ljudima, »ipak je bilo potrebno da ih se na ovaj ili onaj način prisvoji da bi od njih bilo neke koristi, ili da bi bili uopće blagotvorni za nekog pojedinačnog čovjeka.«22’ Prije nego što neki čovjek može upo­

173 locke: po litičko teorija prisvajanja

trijebiti prirodne plodove zemlje za prehranu ili održanje, on nu­žno mora nešto od toga prisvojiti; to »mora biti njegovo, tj. dio njega, tako da drugi ne može polagati pravo na taj plod ili div­ljač prije nego što mu oni mogu učiniti neko dobro radi održanja njegova života.«23’ Mora dakle postojati neki ispravan način in­dividualnog prisvajanja, tj. neko individualno pravo na prisvaja­nje. Koje je to pravo? To pravo i početni doseg tog prava Locke izvodi iz slijedećeg postulata: »Svaki čovjek ima vlasništvo nad svojom osobom. Nitko drugi nema na to pravo osim njega. Rad njegova tijela i djelo njegovih ruku su, možemo reći. navlastito njegovi.«24’ što god da čovjek makne iz prirodnog stanja, time se već umiješao svojim radom, te tako, svojim radom, stvara svoje vlasništvo: »barem tamo gdje ima dovoljno i gdje ostaje i za druge jednako dobro.«251 Nije potrebna suglasnost dru­gih Ijud-i da bi opravdala tu vrst prisvajanja: »Da je takva suglas­nost bila nužna, čovjek bi umro od gladi, usprkos onome što mu je Bog izdašno dao.«261 I tako. iz dva postulata, da ljudi imaju pravo na očuvanje svog života i da je čovjekov rad njegovo vla­sništvo, Locke opravdava individualno prisvajanje proizvoda ze­mlje, koja je prvobitno bila dana svim ljudima kao zajedničko dobro.

Pojedinačno prisvajanje koje se tim argumentom op­ravdava ima određena ograničenja; dva takva ograničenja Loc­ke je više puta eksplicitno naveo, a za treće se drži (iako je to pogrešno, što ću pokazati) da slijedi iz logike Lockeova oprav­danja. Prvo, čovjek može prisvajati samo toliko da ostalima pre­ostane »dovoljno i jednako dobro«.271 To ograničenje, kao što to eksplicitno kaže Locke, opravdano je potrebno jer svaki čo­vjek ima pravo na samoočuvanje i 6toga na prisvajanje onoga što mu je nužno za život.

18) Od|. 4.

20) Second Treatise. od|. 25.21) Od|. 25.

22) Od|. 26.

23) Od|. 26.

24) Od|. 27.

25) Od|. 27.

28) Od|. 28.

27) Od|. 27; Usp.; od|. 33.

1 7 4 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g in d iv id ua lizm a

Drugo: »Onoliko koliko netko može upotrijebiti radi ne­ke životne potrebe prije nego što se to pokvari, u toj mjeri može svojim radom uspostaviti vlasništvo nad time. Sve što je izvan toga, veće je od njegova udjela i pripada drugima. Bog ništa nije stvorio da čovjek pokvari ili uništi.«28’ Razmjena suviška kvarlijvog proizvoda vlastitog rada bila je dozvoljena unutar tih granica; nije bilo štete, niti je uništen bilo koji dio dobara koja su drugima pripadala, sve dok nije beskorisno propadao u rukama onoga koji ga je prisvajao.29’ Treće, pravedno prisvaja­nje pokazuje se ograničeno količinom koju čovjek može proiz­vesti vlastitim radom; čini se da je to nužno uključeno u op­ravdanje, jer »rad njegova tijela i djelo njegovih ruku«, kombi­nirani s prirodnim produktima, čine od bilo čega njegovo vlas­ništvo.

Sve do sada je Locke opravdavao samo prisvajanje plo­dova zemlje.

»Ali budući da sada glavni predmet vlasništva nisu plodovi zemlje i zvijeri koje postoje na njoj, već sama zemlja ..., mislim da je očigledno da se vlasništvo nad zemljom također stječe kao i nad prethodnim. Zemlja je u onoj mjeri čovjekovo vlasništvo koliko je on obrađuje, zasađuje, unapređuje, kultivi­ra i može koristiti njene plodove. On je svojim radom takoreći izdvaja iz zajedničkog dobra.«30’

Za to prisvajanje nije potrebna suglasnost ostalih. Jer Bog je čovjeku zapovijedio da radi na zemlji i tako ga ovlastio da pri svoji ono zemljište koje obrađuje; a osim toga prvobitno prisvajanje »nije bilo na štetu drugog čovjeka budući da je još preostalo dovoljno i jednako dobro« za ostale.31’

Iste su granice za prisvajanje zemlje kao i za prisva­janje prirodnih dobara sadržane u tom opravdanju. Čovjek, pre­ma tim argumentima, ima pravo prisvojiti samo toliko da drugi­ma preostane »dovoljno i jednako dobro«, koliko može iskoristiti, onoliko koliko može obraditi.

Poučno je da Locke koji ovdje govori uglavnom o pri­svajanju zemlje »u prvim vjekovima postojanja svijeta, kad su ljudi bili više u opasnosti da se izgube udaljavajući se od svoje družine u tadašnjoj prostranoj divljini zemlje, nego da se stijesne zbog nedostatka prostora za obrađivanje«32’ — smatra da je u primitivnom društvu postojala institucija individualnog posje­dovanja zemlje, kao da je to jedini način na koji se zemlja mo­gla obrađivati. Njegovo zanemarivanje zajedničkog posjeda i

1 7 5 locke: p o litička teorija prisvajanja

rada u primitivnom društvu dozvoljava mu da kaže, »ovakvo stanje ljudskog života koje zahtijeva rad i predmete rada nuž­no dovodi do privatnog posjeda.«33’

Da se Locke ovdje zaustavio, bila bi to obrana ogra­ničenog individualnog posjeda, iako bi se argumentacija mo­rala dosta rastegnuti da bi važila čak i za pravo vlasništva su­vremenog engleskog sitnog zemljoposjednika, jer moralo bi se dokazati da njegovo vlasništvo ostavlja dovoljno i jednako do­bro drugima- Looke to nagoviješta tvrdeći da, »iako iz­gleda da je svijet naseljen« čovjek još može naći dovoljno do­bre zemlje »u nekim nenaseljenim dijelovima Amerike.«34’ Ali svoj dokaz ne zasniva na tome. Kad ispitamo kako on potkrep­ljuje svoje tvrdnje, vidjet ćemo da posrijedi nije takvo ograniče­no prisvajanje, nego neograničeno prirodno pravo prisvajanja, pravo koje prevladava ograničenja sadržana u njegovu prvobit­nom opravdanju.

c) prevladana ograničenja

Ključni je argument bio toliko često pogrešno shvaćen da ga je potrebno pobliže ispitati. Prijelaz iz ograničenog prava u neo­graničeno prvi je put naznačen u 36. odjeljku. Nakon što je bilo rečeno da će, budući da u Americi ima ogromnih nenaseljenih područja, još biti dovoljno zemlje na svijetu za svakoga da je obrađuje i upotrebljava, Locke nastavlja:

»Bilo kako mu drago, usuđujem se ovo smjelo tvrditi — da bi isto pravilo vlasništva, tj. da bi trebalo da svaki čovjek ima onoliko koliko može koristiti, još važilo u svijetu bez og­raničavanja bilo koga, budući da u svijetu ima dovoljno zemlje da zadovolji udvostručeno stanovništvo, da nisu pronalazak

o28) Od|. 31.

29) Od|. 46.

30) Od|. 32.

31) Od|. 33.

32) Od|. 36.

33) Od|. 35.

34) Odi. 36.

1 7 6 C. b. m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

novca i prešutni sporazum ljudi da na njega prenesu vrijed­nost, uveli na osnovi suglasnosti veće posjede i pravo na njih.«35’

To je vrlo eksphcitno. Pravilo prirodnog zakona, koje je kroz svoje specifične izraze ograničavalo količinu koju je netko mogao prisvojiti, tako da su svi imali dovoljno da zadovolje potrebe, sada važi;, »ono bi važilo . . . da nije . . . novac . . . doveo do (sporazumno) većih posjeda i prava na njih.« Razlog zašto sada to pravilo ne važi nije u tome što je nestalo zemljišta; njega ima dovoljno u čitavom svijetu za dvostruko više stanov­ništva, ali samo u onim dijelovima svijeta gdje se ljudi ne služe novcem. Tamo gdje još važi staro pravilo, tamo su »veliki prosto­ri koji ničemu ne služe«. Ali »to se rijetko može dogoditi u onom dijelu čovječanstva koji se složio s upotrebom novca.«36’ Gdje god se uveo novac, tamo više nema slobodne zemlje. Prešutnom suglasnošću, uvođenje novca uklonilo je prethodno prirodno og­raničenje pravednog prisvajanja, te je stoga opovrglo prirodnu raspodjelu prema kojoj svatko treba imati onoliko koliko može upotrijebiti. Locke zatim detaljnije pokazuje kako uvođenje nov­ca uklanja ograničenja iz njegova prvotnog opravdanja indivi­dualnog prisvajanja.

a) ograničenje zbog kvarenja. Lockeu se činilo da je uvođenjem novca očito prevladano drugo ograničenje (koliko čovjek može u- patri jebitl, ii i kol iko proizvoda može utrošiti prije nego što se po­kvare) od dva koja je eksplicitno priznao. Zlato i srebro se ne mo­gu pokvariti; prema tome, čovjek može s pravom akumulirati neo­graničene količine, »prekoračenje granice njegova pravičnog vla­sništva ne ispoijava se u veličini njegova posjeda već u propa­danju svih nekorisnih stvari u tom posjedu.«37’ Ne samo da se to ograničenje ne može primijeniti na trajno pokretno vlasni­štvo, ono se zbog istih razloga ne može primijeniti ni na samu zemlju: »čovjek može pošteno imati više zemlje nego što sam može koristiti prinosa sa zemlje, dobijajući u zamjenu za suvišak zlato i srebro, koji se mogu zgrtati ne nanoseći štetu drugome, jer se ti metali ne kvare i ne propadaju u rukama posjedni­ka.«38’

Locke nije uočio poteškoće u tome. Ali i sama činjenica da neka pitanja nije postavio, govori za sebe. Zašto bi itko htio prisvojiti više od onoga koliko mu je potrebno za održavanje i ugodnost života? Locke je pokazao da prije uvođenja novca

177 locke: po litička teorija prisvajanja

nitko i ne bi poželio više.39’ Zašto bi netko htio više nakon uvo­đenja novca? Što je »želja da se ima više nego što je ljudima potrebno«40’, za koju je Locke ustanovio da se pojavila nakon uvođenja novca?

Na prvi pogled, čini se da Locke govori samo o želji za beskorisnim zgrtanjem: riječi koje za to nakupljanje upotreb­ljava jesu »gomilati« i »zgrnuti«.42’ Ali kako Locke uvi­jek misli na ljude čije je ponašanje racionalno u običnom utili­tarnom značenju te riječi (i u moralnom smislu), pretpostavka je protiv tog značenja. I dovoljno je samo pogledati Lockeove ekonomske rasprave da se vidi da je on bio merkantilist, kojem je akumulacija zlata bila odgovarajući cilj merkantilne politike, ali ne kao sama sebi svrha nego zato jer je to ubrzavalo i povećavalo trgovinu. Glavno pitanje kojim se bavi u Razmatra­njima o . . . novcu jest akumulacija dovoljne zalihe novca kako bi se »pojačala trgovina«; kako izvoz i skupljanje (tj. akumuli- ranje novca a da se .ne upotrebljava kao kapital) tome škode.43’ Cilj merkantilne politike i individualnih ekonomskih poduzetni­štva bio je za Lockea upotreba zemlje i novca kao kapitala; tre­balo bi da se novac upotrebljava u razmjeni zaliha ili sirovina i nadnica, a zemlja za stvaranje roba za razmjenu. Da je Locke u Raspravi mislio baš na to kao na novi razlog za veće prisva- jonje nakon uvođenja novca, vidi se u odjeljku 48, gdje se po­kazuje kako uvođenje novca pruža i priliku i razlog (koji pret­hodno nije mogao postojati) osobi da »uveća svoje posjede više nego je potrebno njegovoj porodici za obilno zadovoljenje njenih potreba, bilo u ornome što je proizvod njene vlastite radinosti ili što može s drugima razmijeniti za slična pokvarljiva dobra ...

35) Odj. 36.

36) Od|. 45.

37) Od|. 46.

38) Od|. 50.

39) Od|. 36.

40) Od|. 37.

41) Od|. 46.

42) Od|. 48. 50.

*3) Some Considerations on the Consequences ot the Lowering ot Interestand Raising the Value o f M oney• (1981): u Works, ed. 1759. tom 2, str. 22—23.

1 7 8 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

da bi za sebe stekao novac prodajom proizvoda«, a to je i razlog za prisvajanje zemlje čak i u suvišku iznad onoga što bi osigu­ralo »dovoljnu zalihu za potrošnju [svojoj porodici]«.

želja da se akumulira i više no što je potrebno za do­voljnu potrošnju, »želja da se ima više nego što je ljudima po­trebno«. koja se pojavila uvođenjem novca, nije stoga samo že­lja škrtice da zgrće.

Još se za jedno moguće značenje želje da se akumu­lira može pokazati da je neprimjereno. Moglo bj se pomisliti da Locke jednostavno kaže da je novac, porastom trgovine iznad stupnja jednostavne razmjene, omogućio onima koji su imali novca da više troše razne dodatne robe. AH teško da se ta in­terpretacija može održati s obzirom na Lockeov pojam novca. U Razmatranjima on poistovećuje novac i kapital, i oboje veže za zemlju. »Novac je prema tome kod kupovanja i prodavanja u potpuno istoj poziciji kao i druge robe, i podvrgnut je istim zakonima vrijednosti, pa pogledajmo sada kako on biva istove- tan sa zemljom, jer donosi određeni godišnji prihod koji zovemo korist :ili kamata.«44’ Dakle, Locke naglašava da je novac roba; on ima vrijednost jer je to roba koja se može razmjenji­vati s drugim robama. Ali, njegova svrha nije samo da ubrza razmjenu proizvoda koji se upotrebljavaju za potrošnju, nego i da iznad opsega trampe proširi razmjenu između prozivođača dobara namijenjenih potrošnji. Karakteristična svrha novca jest da služi kao kapital. Locke i samu zemlju vidi samo kao oblik kapitala.

Može se zamijetiti koliko je suvremeno bilo Loc- keovo shvaćanje novca. Tvrdnjom da je uzimanje kamata pri posudbi novca pravično, da je »zbog potreba poslova i ustroj­stva ljudskog društva, neizbježno«, on se riješio srednjovjekov­nog shvaćanja a da ga nigdje nije izravno negirao. Zemlja, kaže on »prirodno proizvodi nešto novo i unosno, i vrijednost za ljude; ali novac je neplodna stvar koja ništa ne proizvodi...« Kako je onda, pita on, novac postao »iste prirode kao i zemlja«, jer donosi godišnji prihod (interes) slično kao zemljišna renta? Jednostavno, zbog dogovora između onih s nejednakim posje­dima, novac

»dogovorom prenaša onaj profit koji je bio nag­rada jednom čovjeku za njegov rad u džep drugoga čovjeka. To je uvjetovano nejednakom raspodjelom novca; i ta neravno­mjernost podjednako djeluje i na zemlju i na novac. . . jer kao što vam nejednaka raspodjela zemlje (to da imate više nego

1 7 9 locke: po litička teorija prisvajanja

što možete ili hoćete obraditi, a netko drugi manje) donosi do­datnog zakupnika za vašu zemlju; . . . isto tako nejednolika ras­podjela novca (to da ja imam više nego što hoću ili mogu upo­trijebiti, a netko drugi manje) dobavlja mi dodatnog korisnika mog novca .. .«45)

Svojstvo neplodnosti koje se tradicionalno pripisuje novcu, ne opovrgava se eksplicitno, ono se prevladava pojmom dogovora među nejednakima. Vrijednost novca kao kapitala izvodi se iz činjenice njegove nejednake raspodjele. Ništa se ne kaže o izvoru te nejednakosti; jednostavno se prihvaća da je to dio »nužnosti poslova i ustrojstva ljudskog društva.«

Ali ono što je ovdje bitno, jest da je Locke na novac gledao ne samo kao na sredstvo za razmjenu, nego kao na ka­pital. Zaista, njegova funkcija kao sredstva za razmjenu smat­rana je podređenom njegovoj funkciji kapitala, jer Locke je smatrao da je svrha zemljoradnje, industrije i trgovine akumula­cija kapitala. A svrha kapitala nije bila da omogući svojim vla­snicima prihod koji bi mogli trošiti, nego da stječu daljnji ka­pital unosnim ulaganjima. Locke. kao merkantilist, kad govori o svrsi ekonomske aktivnosti, uglavnom govori s gledišta držav­nog, a ne pojedinačnog bogaćenja. U nekim bilješkama, napi­sanim 1674. godine, o »trgovini« (u što je uključio i zemljorad­nju i industriju, kao i trgovinu) njegov iskaz je gotovo hobbesov- ski.

»Krajnji cilj trgovine jest bogatstvo i moć koji se uza­jamno stvaraju. Bogatstvo se sastoji od mnoštva pokretnina s kojima je moguće postići cijenu kod stranca i koje je vjero­jatno neće trošiti kod kuće, a naročito se sastoji u obilju zla­ta i srebra. Moć se sastoji od mnoštva ljudi i sposobnosti da ih se uzdržava. Trgovina je povoljna za obje te stvari jer je po­moću nje moguće povećati robe, i ljude, a oni povećavaju jedni druge.«46’

Ako Locke ne priznaje toliko jasno kao Hobbes da je cilj pojedinačne aktivnosti bogatstvo i moć, onda je bar jasno u Razmatranjima da on pretpostavlja da pojedinačni i nacional­ni posjed imaju isti cilj: trošiti manje od izdataka i tako a k u -

O44) Works (1759). 2. 19.

45) Ibid.

46) Bodle ian Library. MS. Locke c. 30. f. 18.

1 8 0 c b m acpherson / p o lit ič k o te o r ija po s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

mulirati kapital; jer bogatstvo nacije se sastoji od kapitala koji akumulira privatna industrija i trgovina.

Do sada je dovoljno rečeno da bi se pokazalo da je »želja da se ima više nego što je ljudima potrebno« ili želja da se »proširi vlastiti posjed iznad mjere koja je potrebna za po­rodicu i koja je dovoljna zaliha za potrošnju«, za koju je Locke ustanovio da se pojavila i počela upravljati postupcima ljudi uvođenjem novca, nije po njegovu mišljenju bila ni želja za škr- tačkim zgrtanjem, niti sama želja da se troši više različitih i luk- suznijih roba, nego želja da se akumulira zemlja i novac kao kapital.

Locke je dakle, pokazao da je novac omogućio i učinio pravičnim to da ljudi akumuliraju više zemlje nego što mogu koristiti a da se proizvodi ne kvare. Time nije opovrgnuo prvotno ograničenje prirodnog zakona. Još je suprotno prirodnom za­konu prisvojiti količinu proizvoda (ili bilo kojih stvari do kojih se može doći razmjenom) koji bi se mogli pokvariti prije nego što se potroše. I još je protivno prirodnom zakonu da se prisvoji količina zemlje (ili ono što se od nje dobiva a pogodno je za razmjenu) čiji se proizvod može pokvariti prije nego što se po­troši. Ali, budući da je sada moguće zamijeniti bilo koju količinu proizvoda za nešto što se nikada ne kvari, iz toga proistječe da nije nepravedno ni nerazumno akumulirati neograničenu količi­nu zemlje da bi se iz nje dobio višak koji se može pretvoriti u novac i upotrijebiti kao kapital. Tako je ograničenje zbog kva­renja koje »propisuje« prirodni zakon bilo poništeno u odnosu na akumulaciju zemlje i kapitala. Locke je opravdao specifično kapitalističko prisvajanje zemlje i novca.

Treba zamijetiti da je on to opravdao kao prirodno pra­vo, kao pravo koje proistječe iz prirodnog stanja. Jer dok je uvođenje novca rezultat prešutnog dogovora, dogovor koji do­vodi do novca nije isti kao dogovor koji dovodi ljude u građan­sko društvo. Dogovor o novcu je neovisan i prethodi dogovoru0 građanskom društvu:

» ... Očigledno je da su se ljudi sporazumjeli da zem­ljišni posjed bude nerazmjeran i nejednak pošto su prešutnom1 dobrovoljnom suglasnošću pronašli način kako čovjek može pošteno imati više zemlje nego što sam može iskoristiti prinosa sa zemlje dobijajući u zamjenu za suvišak zlato i srebro koje se može zgrtati ne nanoseći štetu drugome, jer se ti metali ne kvare i ne propadaju u rukama vlasnika. Tu diobu stvari na ne­jednake privatne posjede ljudi su učinrlf mogućom izvan gra-

181 locke: po litička teorijo prisvajanja

nica društva i bez ugovora, jedino davanjem vrijednosti zlatu i srebru i prešutnim suglašavanjem s upotrebom novca.«47’

Locke na taj način u prirodno stanje uvodi i novac i nejednakost zemljišnih posjeda, koja je rezultat uvođenja nov­ca, i nadilaženje prvotnog ograničenja zbog kvarenja na koli­činu zemlje koju čovjek može opravdano posjedovati. A kakG je upravo objasnio u posljednja dva odjeljka da novac dovodi do ovog nejednakog posjedovanja novca iznad ograničenja zbog kvarenja zbog toga što dovodi do uvođenja tržišta i trgovine u obimu mnogo većem od obične trampe, mora se pretpostaviti dc Locke takvu trgovinu također pripisuje prirodnom stanju.

Ako se to na prvi pogled učini nevjerovatnim, moramo se sjetiti da je Lockeovo prirodno stanje zanimljiva mješavina povijesne imaginacije i logičke apstrakcije iz građanskog dru­štva. Ali kao apstrakciju to nije teško zamisliti. Uzevši u obzir Lockeov uvodni postulat u Raspravi da su ljudi prirodno racio­nalna stvorenja, koja se uglavnom ravnaju po prirodnom zakonu i prirodno su slobodna »da određuju svoje djelovanje i raspo­lažu svojim posjedima i osobama onako kako smatraju da je prikladno u okviru granica prirodnog zakona, a da ne pitaju za dopuštsnje nekog drugog čovjeka ili da ovise o njegovoj volji«,40’ potpuno je pojmljivo da bi se takvi ljudi složili ne samo u tome da novcu daju vrijednost, nego i da se pridržavaju ko­deksa trgovinskog poštenja koji bi omogućio postojanje široke trgovinske ekonomije a da se pri tom ne uspostavi formalna građanska vlast. Ljudi su u prirodnom stanju sposobni za do­nošenje »drugih obećanja i sporazuma« osim onih koji uspo- sta,’ iuju građansko društvo. »Jer istina i držanje vjere pripada­ju ljudima kao ljudima, a ne kao članovima društva.«40’ Postu- lirati, kao što Locke čini, da su ljudi prirodno dovoljno razumni — i u smislu uviđanja vlastitog interesa i u smislu priznavanja moralne obveze — da postignu tako težak dogovor za ulazak u građansko društvo, znači pretpostaviti da su ljudi dovoljno razumni da postignu i ne tako teške dogovore oko ulaska u trgovinu. I tako ako se ljudi shvaćaju apstraktno, a ne histo­rijski — a Locke isprva predstavlja prirodno stanje kao nešto što proizlazi iz Božjeg stvaranja i iz racionalnih sposobnosti

O47) Second Treatise. od|. 50 (Istaknuo C. B. M .).

45) Odj. 4.

49) Odj. 14.

1 8 2 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

uočenih kod čovjeka, a ne kao nasljeđe iz povijesti ili prvobitnog društva — onda se može pretpostaviti da su ljudi imali trgovin­sku ekonomiju neovisno o tom jesu Li živjeli u formalnom gra­đanskom društvu.50’ Jednostavnije rečeno, Locke može pretpo­staviti da ni novac ni ugovori ne duguju svoju punovažnost dr­žavi; oni su izraz prirodnih ciljeva čovjeka i svoju vrijednost du­guju čovjekovu prirodnom razumu. Na osnovu ovog gledišta, postulirana razumnost ljudi je u njihovoj prirodi, a nije posljedica autoriteta vlasti, koja uspostavlja konvencionalnu vrijednost novca i poštivanje trgovinskih ugovora.

Dakle, u Lockeovoj teoriji postoje dvije razine pristan­ka. Jedno je pristanak slobodnih, ravnopravnih, razumnih ljudi u prirodnom stanju da pridaju vrijednost novcu, koji Locke pro­matra u vezi s konvencionalnim prihvaćanjem obaveza trgo­vinskih ugovora. Taj se pristanak sklapa »izvan okvira društva i bez ugovora«; ostavlja ljude u prirodnom stanju, i ovlašćuje ih da imaju veće posjede nego što bi inače opravdano mogli imati. Druga razina pristanka jest suglasnost svakoga da svoje moći preda većini; to je dogovor koji uspostavlja građansko društvo. Prva vrsta dogovora vrijedi bez druge. Ali iako su in­stitucije vlasništva uspostavljene u prirodnom stanju prvom vr­stom dogovora moralno valjane, teško ih je praktično nametnu­ti u prirodnom stanju. Ova poteškoća prinude je glavni razlog zašto, po Lockeu, ljudi prelaze na drugu razinu pristanka i ulaze u građansko društvo. Kad se prijelaz iz prirodnog stanja u gra­đansko društvo promatra — kao što ga Locke promatra — u vremenskom slijedu, onda se smatra da do njega dolazi nakon dogovora o novcu. Vremenski slijed sadrži usve tri stupnja: dva stupnja prirodnog stanja (jedan prije, jedan poslije dogovora o novcu i nejednakim posjedima), pa zatim građansko društvo.

b) ograničenje zbog dostatnosti. Sada možemo pogledati ogra­ničenje individualnog prisvajanja koje Locke prvo spominje, tj. da nakon svakog prisvajanja mora preostati dovoljno i isto tako do­bro drugima. Nije baš jasno kako se to ograničenje prevladava u- vođenjem .novca pristankom, ali mema sumnje da je Locke smat­rao da -je ono prevladano. Prvotno pravilo prirodnog zakona, »da svaki čovjek treba imati koliko može upotrijebiti« više ne važi na­kon što je izumljen novac.51’ U prvim Izdanjima Rasprave Locke nije pružio nikakvo obrazloženje tog zaključka. Vjerojatno je mis­lio da je to dovoljno očito pa da nije potrebno posebno obrazlože­

1 8 3 locke: po litička teorija prisvajanja

nje. čini se da je mislio da je automotska posljedica uvođenja novca bio razvitak trgovinske ekonomije, a odatle počinje stva­ranje tržišta za proizvode zemlje koja je do tada bila bezvrijed­na i prisvajanje zemljišta koje do tada nije bilo vrijedno prisva­jati.52’ Stoga se dogovorom o uvođenju novca pristaje na sve što iz toga proizlazi.53) Zato je opravdano da pojedinac prisva­ja zemlju čak i onda kad time ne ostavlja dovoljno i jednako dobro za druge.

Premda se na ovaj način može zaključivanjem izvesti potreba za uklanjanjem ograničenja dostatnosti, Locke je ipak osjetio da je potrebno upotrijebiti direktni je dokazivanje, jer je u reviziji trećeg izdanja Rasprave dodao novi argument koji sli­jedi iza prve rečenice u 37. odjeljku:54’

»Neka mi bude dopušteno da dodam da onaj koji svo­jim radom prisvaja zemlju za sebe, ne smanjuje, već uvećava zajedničku zalihu svih ljudi. Jer, zalihe hrane za održavanje ljudskog života koje su proizvedene na jednom akru ograđene i obrađene zemlje (da tako kažemo gotovo u granicama umjere­nosti) deset su puta veće od onih koje su ubrane na akru zem­lje jednake plodnosti koja je neobrađena i prepuštena zajednič­koj upotrebi. I stoga se za onoga koji obrađuje zemlju i ima više sredstava za život s deset akara, nego što bi mogao imati sa stotinu akara prepuštenih prirodi, zaista može reći da je dao lju­dima devedeset akra. Jer zahvaljujući svom radu, on sad do­biva s deset akara onoliko proizvoda koliko bi dobio sa stotinu akara koja leže kao zajedničko dobro.«

5°) čini se da |e to odgovor na pitanje što ga |e postavio Gough. ko|l seslaže sa time da je Locke u stan|u prirode uvrstio novac i nadničarskl rad. i doda|e: >Lockeovo prirodno stan|e tako postaje man|e v|erovatno nego Ikad. Jo II on zaista mislio da bi složena trgovačka ekonoml|a mogla posto|atl. bez političke vlasti u prirodnom stan|u?« (Gough, op. c it., drugo lzdan|e, 1956. str. 92. dodatna bilješka). Usp. str. 189— 90.

51) Second Treatise. od|. 36.

52) Od|. 45. 48.

53) Odj. 36.

54) Ova| |e novi od|el|ak isprva bio štampan u četvrtom lzdan|u Two Trea­tises (1713) i po|avlo se u svim poton|lm standardnim lzdan|lma Treatises i Works. all nažalost nl|e reproduciran u nekim modernim lzdan|lma Second Treatise. ko|a se nsnlvalu na ranlllm Izdanjima.

1 8 4 c b m acpherson / p o lit ič k o te o r ija p o s jed n ičko g in d iv id ua lizm a

I tako, iako se smije prisvojiti više zemlje nego što dru­gima ostavlja dovoljno i isto tako dobro, većom produktivnošću prisvojene zemlje nadoknađuje se nedostatak zemlje koja bi drugima bila na raspolaganju. Pretpostavlja se, naravno, da će se višak čitavog proizvoda raspodijeliti na dobrobit, ili barem ne na štetu onih kojima ne preostaje dovoljno zemlje, čak i bezemljaš-nadničar dobiva za golo održanje života.55’ A i golo održanje života pri standardu koji je vladao na selu gdje je sva zemlja prisvojena i obrađena u cjelini, bolje je od standarda bi­lo kojeg člana društva u kojem zemlja nije prisvojena i obrađe­na u potpunosti: »i kralj te velike i plodne teritorije (među raz­ličitim naoijama Amerike], hrani se, stanuje i odijeva lošije ne­go nadničar u Engleskoj.«56’ Privatno prisvajanje tako zapravo povećava količinu koja preostaje drugima. Bez sumnje, na sta­novitu stupnju, drugima više ne preostaje jednako toliko. Ali ako tada više nema dovoljno i jednako dobre zemlje za druge, ima dovoljno i jednake dobre (pa čak i bolje) zarade za druge. A pravo svih ljudi na zaradu bilo je osnovno pravo od kojeg je Locke u prvom redu izveo njihovo pravo da prisvajaju zemlju; putem prisvajanja zemlje stvaraju se uvjeti za zaradu drugih ljudi i tako, kad se rezultati prisvajanja iznad prvotnog ograni­čenja mjere bitnim testom (da ostalima ostane dovoljno za ži­vot), a ne pomoćnim testom (mogućnost da drugi dobiju do­voljno zemlje da bi iz nje dobili potrebno za život), tada prisvaja­nje iznad granice dobiva pozitivno obilježje.

Na taj je način početno ograničenje dostatnosti bilo prevladano. Ili, drugačije rečeno, ograničenje dostatnosti u pri- cipu još vrijedi, ali sad djeluje na drugačiji način. Prvobitno pra­vo da nitko ne smije prisvojiti više plodova zemlje nego što bi omogućavalo ostalima da imaju isto toliko i jednako dobro, još vrijedi, jer svaki čovjek ima pravo na samoočuvanje, te stoga i pravo da prisvoji ono što mu je nužno za život. Ali iz tog prava ne slijedi i pravo na jednako i isto toliko dobre zemlje, što samo za sebe nikada nije bilo nešto više od izvedenog prava; stoga pravilo dostatnosti ne zahtijeva, nakon prvih razdoblja postoja­nja svijeta, da svako prisvajanje zemlje treba ostaviti dovoljno i isto toliko dobre zemlje ostalim ljudima.

Ukratko, prisvajanje zemlje u količini većoj od one što ostavlja ljudima dovoljno i isto toliko dobre zemlje, opravdava se prešutnim dogovorom o neizbježnim posljedicama uvođenja novca i tvrdnjom da je standard onih bez novca, u slučajevima kad je on prisvojen ili upotrijebljen, viši od bilo čijeg standarda u slučajevima kada sav novac nije prisvojen.

185 locke: po litička teorija prisvajanja

Moguće je pomisliti da je Lockeovo opravdanje većih posjeda na tim osnovama, bez obzira na to koliko uvjerljivim ili prihvatljivim se može činiti, u neskladu s njegovom tvrdnjom da je pravo na prisvajanje ograničeno s obzirom na to koliko se drugim ljudima ostavlja dovoljno i jednako dobre zemlje. To bi bilo ispravno u slučaju da je prethodna tvrdnja bila izrečena apsolutno. Ali Locke to nije učinio. On ju je izre­kao kao posljedicu prvog principa, tj. da je prirodno pravo sva­kog čovjeka da dobije sredstva za svoje uzdržavanje putem vlastitog rada, a to je bilo pravo da se prisvoje sredstva za uzdržavanje u Lockeovu prvotnom značenju uzimanja.57’ To se pravo može zadovoljiti na bilo koji od slijedeća dva načina. Je­dan je način to da se ozakoni da svatko ima pravo na prisvaja­nje zemljišta. Pri tome se mora primijeniti prvotno ograničenje količine zemlje koja se smije prisvojiti. Tamo gdje još ima do­voljno neprisvojene zemlje, očito je da se pravo može zadovo­ljiti na taj način jer to nikome nije na štetu. Locke spominje to ograničenje samo u kontekstu obilja raspoložive zemlje.58’ Ali postoji još jedan način na koji se može zadovoljiti prirodno pra­vo na održavanje, način koji može djelovati tada kada više nema dovoljno zemlje; tj. uspostavljajući ili pretpostavljajući takvo rje­šenje koje onima koji su bez zemlje osigurava održavanje ži­vota putem njihova rada. Za takvo je rješenje Locke ustanovio da je prirodna posljedica uvođenja novca. Tako, kad kaže da ljudi nakon uvođenja novca imaju pravo na više zemlje od ono­ga što bi ostalima ostavljalo dovoljno,59’ Locke ne prativurječ) svojoj prvobitnoj tvrdnji o prirodnom pravu svih ljudi na ono što im je potrebno da bi se održali.

c) pretpostavljeno ograničenje rada• Treće očito implicirano og­raničenje u prisvajanju pojedinca (samo toliko koliko je osoba u- ložiJa svog rada) najteže je prevladati ili ukloniiti, jer se čini da je

O55) Considerations. Works (1759), II. 29. Usp.: F irs t Treatise. od|. 41— 42. opravima l|udl bez vlasnlfitva na sredstva za održan|e.

56) Second Treatise. od|. 41.

57) Od|. 26.

5«) Od|. 27. 33.

59) Od|. 38.

186 c b m acpherson / p o lit ič k o te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

apsolutno nužno zbog samog opravdanja rada koije je Looke izra­zio za svako prisvajanje. Zasigurno, pomiislili bi, na Lockeu je da pokuša pokazati kaiko je \ to ograničenje, kao i prethodna dva, bi­lo -nadiđeno uvođen'jem 'upotrebe novca. Ali Looke nije mislio ta­ko. Dn u vezi s tim nije ponudio nikakav eksplicitan argument. To i nije bilo potrebno ako je sve vrijeme pretpostavljao ispravnost najamnog odnosa, po kojem jedan čovjek može opravdano biti vlasnik rada drugog čovjeka. Sada bi se trebalo zapitati da li ima razloga za pretpostavku da je Locke taj odnos smatrao is­pravnim i prirodnim.

Kao prvo, možemo primijetiti da je Lockeovo naglaša­vanje da »svaki čovjek ima pravo na vlasništvo svoje osobe. Na to nitko drugi nema prava osim njega samoga«. I da, kad svoj rad pomiješa s prirodom, »jer taj je rad bezuvjetno vlasništvo radnika, i nitko osim njega ne može imati pravo na ono s čim on taj rad združi.«60), a to se ne protivi pretpostavci o prirodnom pravu da se otuđi svoj rad u zamjenu za nadnicu. Upravo sup­rotno, što se snažnije tvrdi da se rad smatra vlasništvom, to se više smatra otuđivim. Jer vlasništvo u buržujskom smislu ne znači samo pravo na uživanje i upotrebu; to je pravo na raspo­laganje, na razmjenjivanje, i na otuđenje. Za Lockea je ljudski rad toliko očito čovjekovo vlasništvo da ga slobodno može pro­davati za najamninu. Slobodnjak smije drugome prodati »na određeno vrijeme, službu koje se primi, u zamjenu za nadnice koje za to treba dobiti.«61’ Tako prodani rad postaje vlasništvo kupca, koji stječe pravo na prisvajanje proizvoda tog rada.62’ Da je Looke to držao neospornim od početka svog opravdanja vlasništva radom, može se pretpostaviti zbog dva razloga.

1) Neposredno nakon, i kao podršku, svog objašnjenja toga da se prirodno pravo prisvajanja nečeg od onog što je bilo podareno čovječanstvu kao cjelini uspostavlja samo tako da se čovjek u to umiješa svojim radom, i da to pravo uopće ne ovisi o dogovoru ostalih, nego je prirodno pravo. Locke ukazuje na priznato pravo pojedinaca na prisvajanje prirodnog proizvo­da »zajedničkih dobara po dogovoru«. Ovdje se kao i u prirod­nom stanju, pravo uspostavlja jednostavno utroškom radne sna­ge. Ali Locke nije pomislio na to da se pravo jednog čovjeka može uspostaviti samo radom njegova tijela; ono se jednako tako uspostavlja radom koji je kupio: »Stoga trava koju je moj konj pasao, travnjaci koje je moj sluga pokosio i ruda koju sam iskopao na nekom mjestu gdje na njih imam pravo zajedno s

1 8 7 locke: po litička teorija prisvajanja

drugima, postaju moje vlasništvo bez nečijeg prenosa vlas­ništva ili suglasnosti. Rad koji je bio moj ustanovio je moje vlas­ništvo nad time, izuzimajući to iz zajedničkoga.«63’

Da Locke nije smatrao najamni odnos nečim neospor­nim, onda bi njegovo uključivanje rada »mog sluge« u »moj rad«, tj. rad koji mi daje prirodno pravo na vlasništvo nad nekim pro­izvodom, bilo u direktnoj proturječnosti s ostalim njegovim tvrd­njama.64’

Taj ulomak sam po sebi ne dokazuje da je Locke sma­trao najamni odnos nečim prirodnim, tj. nečim što postoji u prirodnom stanju. Jer iako princip da rad mog siuge meni daje pravo da prisvajam vrijedi i za »svaki slučaj gdje imam pra­vo (na proizvod prirode) u zajednici s ostalim ljudima«, tvrdnja se tu iznosi u kontekstu zajedničke zemlje u građanskom dru­štvu.

Ali, taj bi ulomak vjerovatno mogao biti priznat kao dokaz da Locke pretpostavlja da je najamni odnos ne­što prirodno, da pomisao o postojanju najamnog rada u pri­rodnom stanju nije očiti apsurd koji Lockeu jedva da se može pripisati. Ali smatra se da Locke ipak jest mislio o postojanju najamnog rada u prirodnom stanju. Vidjeli smo da je on pripisao prirodnom stanju trgovinsku ekonomiju, koju je razvio do te mjere da se velika imanja (na tisuće akara) privatno prisva­jaju radi proizvodnje roba za čiju bi se prodaju dobio profit. Malo je vjerojatno da je takvu ekonomiju mogao pojmiti Locke ili bilo koji drugi njegov suvremenik, osim možda tako da pro­izvodnju zamišlja kao najamni rad.

Baš zato što Locke u Raspravi ne govori o ulozi najamnog rada, nego uglavnom o primitivnom individualitetu i samo-dovoljnom uzgajivaču, često se pretpostavljalo da je Locke

80) Od|. 27.

81) Od|. 85.

82) Vidi bilješku N. str. 265— 6.

83) Second Treatise. od|. 28.

64) Laslett jop. clt., str. 104, b.) prlm|eću|e da oval od|el|ak ne pokazu|eda čov|ek može pos|edovatl rad svog sluge. Ja ne vidim kako |e Locke mogaobiti |aenl|l o tom pltan|u: rad ko|l vrši mo| sluga |e »rad ko|l pripada meni«. Jedino moguće pltan|e za raspravu, o ko|em ću odmah niže govoriti |e da II |e Locke sma­trao ovaj odnos prirodnim kao I društvenim.

188 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id u a lizm a

svoje prirodno stanje smještao u Englesku nastanjenu slobod­nim seljacima koji su sami radili na svojo| zemlji, a ne Engles­ku većih posjeda i najamnog rada. Ali, zapravo, koliko god je Locke bio zbunjen, on nije bio zbunjen u pogledu klasne struk­ture Engleske svoga doba. Kad je govorio o pitanjima ekonom­ske politike, kao u Razmatranjima, smatrao je da su najamni radnici normalna i bitna klasa u sadašnjoj ekonomiji i pretpo­stavljao je da je očito da su nadnice neizbježno na nivou golog održanja života, i da najamni radnik nema drugog vlasništva osim vlastita rada. Te su pretpostavke prilično jasno izražene u tri njegove tehničko-ekonomske rasprave. Kad razmatra brzinu prometa novca, jedine tri klase koje priznaje kao značajne jesu radnici, zemljoposjednici, i »preprodavači«, tj. trgovci i vlasnici dućana, a za radnike se smatra da žive »uglavnom od danas do sutra« i da nemaju drugih izvora zarade osim svojih nadni­ca.65’ S druge strane, govoreći o porijeklu poreza, on kaže da porezi ne mogu postati opterećenje za »siromašnog radnika ili obrtn ika...« jer on već jedva živi »od danas do sutra«; kad bi porez povećao cijenu njegove hrane, odjeće ili alata, »ili bi nje­gova nadnica porasla usporedo s cijenom stvari, da bi mogao preživjeti Ili bi dospio na teret oipćiini >jer ne može zaraditi do­voljno za sebe i obitelj.«66’ I kada se u razdoblju depresije eko­nomske klase trude da bi održale jednaki dohodak, »to je pote­zanje i takmičenje obično između zemljoposjednika i trgovca. Jer radnikov dio, rijetko kad veći od najnužnijeg za život, rijetko kad toj grupi ljudi daje vremena ili prilike da svoje misli uz­digne iznad toga ili da se nateže s bogatašima za ono što je njihovo.. .«67’

Za Lockea je dakle trgovinska ekonomija u kojoj je sva zemlja prisvojena uvjetovala postojanje najamnog rada. A kako je Locke smatrao da u prirodnom stanju postoje tržišni odnosi razvijene trgovinske ekonomije, pretpostavlja se da je i to uk­ljučio i najamni odnos zajedno s drugim odnosima. Normalnost i opravdanost tržišta rada bila je uobičajena u mišljenju sedam­naestog stoljeća jednako toliko koliko i normalnost i opravda­nost postojanja tržišta robe i kapitala. Smatralo se da je oboje podjednako potrebno za kapitalističku proizvodnju. Pristalice ka­pitalističke proizvodnje, a među nj-ima i Locke, još nisu bili za­brinuti za bilo kakve dehumanizirajuće posljedice pretvorbe ra­da u robu; budući da nije bilo takvih moralnih nedoumica, nije bilo razloga da se najamni odnos smatra nečim prirodnim.

Pripisivanje najamnog odnosa prirodnom stanju još je manje shvatljivo od pripisivanja razvijene trgovinske ekonomi­

189 locke: po litička teorija prisvajanja

je takvom prirodnom stanju.68’ Locke je dovoljno konz-istenton: njegovo mišljenje je da ni jedna institucija ništa ne duguje gra­đanskom društvu,,nego se zasniva na jednostavnom dogovoru ili pristanku između pojedinaca kojima rukovodi samo prirodni za­kon. Tako se a) akumulacija kapitala posredstvom novca zas­niva samo na dogovoru pojedinaca da tom novcu pridaju vri­jednost; i b) najamni se odnos zasniva jedino na slobodnom u- govoru zainteresiranih pojedinaca. Nije bitno što ni jedna od tih propozicija nije historijski opravdana. Obje su propozicije pot­puno razumljive ako se uvaže prvotni postulati da su ljudi po prirodi slobdni i racionalni.69)

2) Pretpostavka da je Locke i najamni odnos pripisivao prirodnom stanju postaje još uvjerljivija kad uočimo kako on povezuje prava i prirodni zakon s građanskim društvom. Dogo­vor o ulasku u građansko društvo ne stvara nikada nova prava; on jednostavno prenosi na građanski autoritet moći koje su lju­di imali u prirodnom stanju da bi zaštitili svoja prava. Isto tako, građansko društvo nema moć da bi nadjačalo prirodni zakon; moć građanskog društva i vlade ograničena je na sprovođenje principa prirodnog zakona.70’ Baš zbog toga se Locke toliko trudio da pokaže da je pravo na nejednako vlasništvo nešto što ljudi već donose u građansko društvo; da suglasnost poje­dinca u prirodnom stanju, a ne dogovor da se uspostavi građan­sko društvo, opravdava vlasništvo koje je veće od prvotnih pri­rodnih ograničenja. Kakio građansko društvo ne može nadići prirodno pravo, i kako prisvajanje više zemlje nego što čovjek može sam obrađivati i kupovina tuđeg rada nisu ilegalni u gra­đanskom društvu, oboje moraju biti u suglasnosti s prirodnim zakonom. Ili gledajući s aspekta prirodnih prava: kako dogovor da se uđe u građansko društvo ne stvara nova individualna prava, i kako je prisvajanje više zemlje od one koje čovjek mo­že sam obrađivati ispravno u građanskom društvu, to mora da se smatralo prirodnim pravom; i kako je otuđenje svog rada za

o65) Works (1759). II. 13— 16.

66) Ibid., str. 29.

67) Ibid.. str. 36.

66) Vidi gore. str. 183.

69) Za puni smisao »racionalnog« u ovom kontekstu, vidi str. 205— 6.

70) Second Treatise. od|. 135.

1 9 0 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id u a lizm a

nadnicu bilo ispravno u građanskom društvu, mora biti da se i to smatralo prirodnim pravom.

Može se učiniti čudnim da je Locke, koji izvodi pravo na prisvajanje zemlje i dobara iz prava da se sačuva vlastiti ži­vot i iz prirodnog prava na vlastiti rad, pretpostavio prirodno pra­vo da se otuđi vlastiti rad dok se u isto vrijeme negira pri­rodno pravo da se otuđi vlastiti život.71’ Pa ipak, on pravi razliku, između vlasništva, uključujući i vlasništvo vlastitog rada, i života. U drugom poglavlju Druge rasprave ta odvojenost još nije bila u- spostavljena. Ljudi imaju prirodno pravo na to da »raspolažu svo­jim posjedima i osobama kako smatraju da je prikladno u grani­cama prirodnog zakona «72’ Ali nakon što je uspostavio prirodno pravo na nejednake posjede, pojavljuje se jedna razlika, kao što možemo i očekivati: u prirodnom stanju, kaže on, »nitko ne ras­polaže arbitrarnom vlašću nad životom, slobodom ili vlasniš­tvom drugoga i samog sebe.«73’ I tako, jer nitko nema prirodno pravo da otuđi vlastiti život, koji je božje vlasništvo, ili da proiz­voljno uzme život ili vlasništvo nekog drugog, ali ima pravo da otuđi svoje vlasništvo. Lockeov prirodni zakon daje čovje­kovoj ženi i djeci pravo na njegovu imovinu u slučaju njegove smrti ili zarobljavanja,74’ ali to ne ograničava njegovo raspola­ganje tom imovinom dok je slobodan i živ.

Zaista, bilo kakvo pravo na vlasništvo s manjim zah­tjevima bilo bi za Lockea beskorisno, jer slobodno otuđenje imo­vine, uključujući u to i vlasništvo nad svojim radom, prodajom ili kupovinom bitan je element kapitalističke proizvodnje. Otuđe­nje vlastitog rada bitno se razlikuje od toga da se pridaje arbi­trarna moć nad svojim životom, u Lockeovu lučenju roba i slo­bodnog najamnog radnika.75’

Naglašavajući da čovjekov rad pripada njemu samome. Looke je jasno pokazao koliko se udaljio od srednjovjekovnog mišljenja, i koliko je prihvatio buržoasko stajalište koje je toliko jasno izrazio Hobbes. Ali u prihvaćanju buržoaskih vrijednosti Lo­oke zaostaje za Hobbesom. Za Hobbesa ne samo da je rad bio roba nego je i sam život bio sveden na predmet trgovine;78’ za Lo- okea život je još bio svetinja i nešto neotuđivo, iako je rad i čov­jekova »osoba«, u smislu sposobnosti za rad,77’ bio roba. Lockeo- vo razlikovanje života i rada pokazuje koliko je zadržao tradicio­nalne vrijednosti. Njegova smetenost u definiranju vlasništva, ko­je nekad uključuje život i slobodu, a nekad ne, može se pripisati njegovoj zabuni u vezi s ostatkom tradicionalnih vrijednosti, i

191 locke: po litička teorija prisvajanja

novih buržogskih vrijednosti.78' A baš je zbog toga bez sumnje, njegova teorija suvremenom čitaocu prihvatljivija od beskom­promisne doktrine Hobbesa. Lookeu nije bilo stalo da uoči da se stalno otuđenje rada za najamninu koja jedva dostaje da se održi goli život, za koju on tvrdi da je nužan uvjet za najamne radnike tokom njihova čitava života, zapravo otuđenje života i slobode.

Zaključujem time da je Locke u svom opravdanju pri­rodnog prava na vlasništvo sve vrijeme držao da je prirodno rad smatrati robom i da je najamni odnos koji daje pravo na pri­svajanje prozivoda nečijeg rada, dio prirodnog poretka. Iz to ­ga je jasno da Locke nikad nije uvažavao treće pretpostavljeno ograničenje na prirodno pravo prisvajanja (tj. onoliko koliko oso­ba može raditi prirodnim radmim kapacitetom). Stoga nema go­vora o tome da je Locke to ograničenje uklonio; njega u Loc- keovu mišljenju nije bilo, ali su njegovu teoriju na taj način tumačili oni koji su joj pristupali u modernoj tradiciji humanis­tičkog liberalizma.

d) lockeovo dostignuće

Kad se Lockeove pretpostavke shvate ovako kako je ovdje iz­neseno, njegova doktrina vlasništva pojavljuje se u novom svje­tlu, ili drugim riječima, vraća joj se smisao koji je imala za sa­mog Lockea i njegove suvremenike. Jer. iz tog aspekta, njegovo gledište da čovjekov rad pripada njemu samom, sto je bila glav­na inovacija Lockeove doktrine vlasništva, poprima suprotnoznačenje od onoga koje mu se pripisuje posljednjih godina —

71) Usp. str. 200, i usporedi s gledištem levelera. poglavlje III. str. 124.

72) Second Treatise, odj. 4.

73) Od|. 135.

74) Od|. 182— 3.

75) Od|. 83.

76) i Vrijednost čov|eka |e kao I za sve druge stvari, n|egova cl|ena« {Le­viathan, pog. 10, str. 67); ičov|ekov |e rad također roba ko|a se može zaml|enltl za dobrobit, kao i bilo ko|a druga stvar.« (Ibid., pogl. 24, 6tr. 189): usp. pogl. H, od|. 2c.

77) Second Treatise. od|. 27.

78) usp. str. 214.

1 9 2 C. b. m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

on pruža moralnu osnovu za buržujsko prisvajanje. Uklanjanjem dvaju prvobitnih ograničenja koja je Locke eksplicitno priznao, čitava teorija vlasništva postaje opravdanje prirodnog prava ne samo na nejednako vlasništvo, nego i na neograničeno Indivi­dualno prisvajanje. Temeljna tvrdnja tog opravdanja jest da čo­vjekov rad pripada njemu samome. Jer ako se inzistira da je čo­vjekov rad njegovo vlasništvo, time se ne kaže samo to da ga on smije otuđiti u ugovoru o najamnom radu — kaže se i to da su njegov rad i njegova produktivnost nešto za što ne mora polagati računa građanskom društvu. Ako rad. kao apsolutno vlasništvo čovjeka, doista opravdava prisvajanje i stvara vri­jednost, onda individualno pravo na prisvajanje prednjači nad bilo kakvim moralnim zahtjevima društva. Tradicionalno mišlje­nje da su vlasništvo i rad društvene funkcije i da vlasništvo nad imovinom povlači društvene obveze, biva time potkopano.

Ukratko rečeno. Locke je napravio ono što je nakanio učiniti. Počevši od tradicionalne pretpostavke da su zemlja i njeni plodovi na početku bili dati čovječanstvu za zajedničku upotrebu, suprotstavio se svima koji su iz te pretpostavke izvo­dili teorije koje su ograničavale kapitalističko prisvajanje. Izbri­sao je moralnu nemoć koja je do tada bila preprekom neograni­čenoj kapitalističkoj proizvodnji.79’ Da nilje napravio ništa više, njegovo bi se dostignuće moralo smatrati značajnim. Ali on čini čak i više od toga. Opravdava i smatra prirodnom klasnu raz­liku u pravima i racionalnosti, i tako stvara pozitivnu moral­nu osnovu za kapitalističko društvo.

3. klasne razlike u prirodnim pravimai racionalnosti

0 Ako želimo vidjeti kako |e to Locke napravio, moramo zabilježiti dvije daljnje pretpostavke koje je iznio, koje su po važnosti jednake eksplicitnom postulatu da čovjekov rad pripa­da njemu samom. Prva je — iako je radna klasa nužan dio na­cije. njezini članovi zapravo nisu potpuni članovi pol'iitčkog ti­jela i na to nemaju prava; a druga — članovi radne klase ne mogu i ne žive potpuno racionalan život. Termin »radna kla­sa« označava ovdje »siromahe koji rade« i »siromahe«, tj. sve one koji su ovisili o zaposlenju ili milostinji |er nisu imali vlasti­tog vlasništva 8 kojim bi. ili na kojem bi. mogli raditi. Te su

193 locke: po litička teorija prisvajanja

ideje u Lockeovo doba toliko prevladavale da bi bilo čudno da ih i on nije koristio. Ali kako njihova važnost u Lockeovu radu uglavnom uopće nije zapažena, dobro bi bilo ustvrditi da ih je i on rabio. Izravan dokaz da je Locke prihvaćao te pretpostav­ke, ne ispitujući ih, može se pronaći u nekoliko njegovih na­pisa. Nakon što vidimo koliko ih je potpuno on prihvaćao kao pretpostavke o radnoj klasi u Engleskoj sedamnaestog stoljeća, razmotrit ćemo koliko ih je poopćio i na koji način ulaze u ok­vir Rasprave.

a) lockeovo viđenje razlika u engleskoj sedamnaestog stoljeća

Lockeove pretpostavke za postupanje sa zdravim nezaposlenim ljudima prilično su dobro poznate, iako kad ih spomenu suvre­meni autori, obično je to zato da bi se osudila njihova oštrina ili objasnila mjerilima tadašnjeg vremena. Zanimljivo je kako uka­zuju na Lockeove pretpostavke. Upraviteljima zatvora (»poprav­nih domova«) trebalo je sugerirati da te zatvore pretvore u ma­nufakturne radionice; mirovni suci su ih trebali pretvoriti u zgrade za prisilni rad. Djeca nezaposlenih, »starija od tri go­dine« bila su nepotreban teret naciji, trebalo ih je stoga zapo­sliti, tako da zarade i više no što treba za njihovo izdržavanje. Sve je to bilo opravdano time da nezaposlenost ne postoji zbog ekonomskih razloga, nego zbog moralne izopačenosti. Locke je 1697. kao član Komisije za trgovinu napisao da se broj ne­zaposlenih povećao »samo zbog popuštanja discipline i korup­cije ponašanja«.80' Po Lockeovu mišljenju nije bilo sumnje o to­me da nezaposlene smatra punim ili slobodnim članovima po­litičke zajednice; isto tako nije bilo sumnje da su oni bili pot­puno potčinjeni državi. A država je bila ovlaštena da s njima postupa na takav način jer se nisu htjeli pridržavati moralnih mjerila koja su racionalnim ljudima bila obaveza.

Lockeov stav prema zaposlenoj klasi nije se često zapažao. iako je dovoljno jasno iskazan u raznim njegovim eko- nomijskim spisima, naročito u Razmatranjima. Kao što smo već vdijeli, tu Locke usporedo s formalnim pitanjima, prihvaća kao

79) Usp. etr. 205— 7

80) Cltlrlano u H. R. Fox Bourne. The life o t John Locke (1870). dlo M. str. 378.

1 9 4 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

neosporno da su nadničari normalna i brojna klasa društva, da najamni radnik nema vlasništva na koje bi se oslonio, nego pot­puno ovisi o svojoj nadnici, i da su zbog nužde uobičajene nad­nice jedva tolike da se može preživjeti. Nadničar živi »od da­nas do sutra«. Jedan ulomak, koji smo već djelomično citirali, zaslužuje ovdje pažnju:

» ... radniikov udio (u nacionalnom dohotku), jedva da je ikad veći od dostatnog za goli život i nikad ne daje toj grupi ljudi vremena ili prilike da uzdignu svoje misli iznad toga, ili da od bogataša otimlju njihovo (kao jedan zajednički interes) osim ako ih jedna zajednička velika opasnost ne ujedini u jed­nu struju, te zaborave svako poštovanie i ohrabre se da silom posegnu za svojim željama: tada ponekad napadnu bogataše i preplave ih kao poplava. Ali to se rijetko događa, osim u slu­čajevima nebrige za zanemarene, ili loše vođene vladavine.«811

Teško je reći koji je dio ovih opaski najznačajniji. Pos­toji pretpostavka da se radnici obično drže nesposobnima da misle ili djeluju politički. Postoji pretpostavka da u rijetkim pri­likama, kad uzdignu svoje misli iznad brige o preživljavanju, je­dina vrsta političkog rada za koju bi se opredijelili jest oružani ustanak. Ovdje je pretpostavka da se nebriga ne pokazuje u tome da se dopušta pojava neuobičajenih nedaća koje ujedi­njuju siromašne u oružanu pobunu. Postoji uvjerenje da je takva pobuna neprimjerena i da je povreda poštovanja koje duguju svojim nadređenima.

Pitanje tko ima pravo na revoluciju, za Lockea je od­lučno pitanje: pravo na revoluciju je za njega jedini efektivni test građanstva, jer on nije ostavio mjesta ni jednoj drugoj metodi provođenja prava na uklanjanje neželjene vlade, lako u Raspravi inzistira na pravu većine na revoluciju, čini se da mu ovdje nije palo na pamet da radna klasa može imati pravo da izvede revoluciju. I zaista, nema razloga zašto bi on na to po­mislio, jer za njega je radna klasa bila predmet državne politi­ke, predmet administracije, a ne puni dio građanskog tijela. Ona nije bila sposobna za racionalnu političku akciju, a pravo na revoluciju ovisilo je u biti o racionalnoj odlluci.

Pretpostavka da su članovi radne klase u previše nis­kom položaju da bi bili sposobni za racionalan život, tj. da bi mogli voditi svoj život po onim moralnim principima za koje je Locke mislio da su razumni — ponovo se vidi u Razumnosti kršćanstva, čitav je sadržaj tog rada zahtjev da se kršćanstvo

1 9 5 locke: po litička teorija prlsva|an|o

svede na nekoliko jednostavnih vjerovanja koja bi mogao shva­titi »radnik i nepismen čovjek«. Kršćanstvo treba da ponovo postane

»religija koja odgovara sposobnostima puka; i sta­nju čovječanstva u ovom svijetu, kojem je suđeno da radi i da luta.. . Najveći dio ljudi nema vremena za učenje i logiku i rafinirana učenja raznih škola. Tamo gdje se ruka upotreb­ljava za plug i lopatu, glava se rijetko kad uzdiže do uzvišenih misKi ili upotrebljava za misteriozna razmišljanja. Dobro je da ljudi te vrste (a da ne govorimo o drugom spolu) mogu shva­titi obične tvrdnje, i kratka razmišljanja o stvarima koje su im bliske, i poznate iz svakodnevnog iskustva. Idete li dalje od ovoga, većina će ljudi biti zaprepaštena .. .«82)

To nije, kao što bi se moglo pomisliti, zahtjev za jed- lostavnom racionalističkom etičkom religijom kojom bi se za­mijenile rasprave teologa. Naprotiv, Locke hoće reći da bez natprirodnih sankcija radnička klasa ne može slijediti raciona- ističku etiku. On samo hoće razjasniti te sankcije. Jednostavni stavovi koje preporuča nisu moralna pravila, nego stavovi u koje se vjeruje. Njima treba vjerovati. Sve što je potrebno jest vjera J njih, jer takva vjera pretvara moralna pravila Evanđelja u naređenja kojih se valja držati. Lockeov problem svodi se samo na to kako formulirati te stavove tako da će se oni odnositi Sirektno na iskustvo običnih ljudi, da bi oni mogli vjerovati.83’ Glavnina čovječanstva, zaključuje Locke, ne može se prepustiti vodstvu prirodnog zakona ili razuma, oni nisu sposobni iz njih izvlačiti pravila ponašanja. Jer, »najamnici i obrtnici, usidjelice i mljekarice. . . tek kad čuju jednostavne zapovijesti, sigurno i jedino tada će biti poslušni i izvršavati ih. Većina ne može znati, i stoga mora vjerovati.«84’

Locke je, naravno, preporučao to pojednostavljeno krš­ćanstvo svim klasama, kao što se može vidjeti u njegovim raz­matranjima o velikoj korisnosti kršćanske doktrine o nagrada-mai kaznama . . .

OB1) Works (1750), II. 36.

*2) W orks (1750), II. 385— 0. Usp. Human Understanding. kn|. 4.. pogl. 20.odi. 2—3.

*3) Vidi bllledku O. str. 266.

M) Works (1750). II. 580.

196 C. b. m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

» ... [Starijsu filozofi zaista ukazivali na ljepota vrline; ali, ostavljajući je bez miraza, malo ih je zaista htjelo oženiti Ali, sada kada je na njenu stranu stavljena ’velika i besmrtna težina slave', opet se pojavio interes za nju, i vrlina je očito postala najvrednija imovina i najbolje što se može pokušati s te ć i. . . Svijest o raju i paklu prezirat će kratka zadovoljstva i bolove ovog sadašnjeg stanja i učiniti vrlinu privlačnom, što razum i interes i briga o sebi neće moći previdjeti i ne htjeti. Na toj osnovi, i samo na tome moralnost stoji čvrsto i može se suprotstaviti svakoj konkurenciji.«85’

Lockeovi će čitaoci cijeniti tu preporuku kršćanstva više od radnika, koji nisu bili u takvom položaju da razmišljaju o tome kako da obave »najbolju moguću kupovinu«. No, Locke smatra da je pogodnost njegove fundamentalne kršćanske dok­trine da zadovolji ljude većih sposobnosti samo od drugoraz­redne važnosti. Njegovo opetovano naglašavanje nužnosti da se radna klasa drži u pokornosti vjerovanjem u božanske na­grade i kazne vrlo jasno pokazuje što on smatra glavnim pro­blemom. Implikacija je jasna: radnička je klasa, za razliku od svih drugih, nesposobna za racionalan život. Zamjetljiva je mala razlika u njegovu odnosu prema zaposlenima i nezaposlenima, čini se da smfatra da su se nezaposleni siromasi samovoljno lišili svojih prava; a da su siromašni radnici nesposobni za pot­puno racionalan život zbog svog nesretnog položaja. Ali bez obzira na to da ii je to njihova krivica ili -ne, članovi radne Mase nisu imali, niti se to od njih očekivalo, pravo na punopravno članstvo u političkom društvu; oni nisu mogli, i nisu ni živjeli potpuno racionalan život.

To nisu bile samo Lockeove pretpostavke, nego i nje­govih čitalaca. Kad iznosi te pretpostavke, kao u citiranim ulomoima iz Razmatranja i Razumnosti kršćanstva, on ih ne dokazuje. Pretpostavlja se da nije osjećao potrebu da ih do­kazuje. Lako ih je mogao smatrati očitim jer su bile uobiča­jene u općem mišljenju. Otkad je u Engleskoj bilo radnika- -nadničara, smatralo se sasvim prirodnim da su oni politički nesposobni. I zaposleni i nezaposleni bili su predmet znatne državne brige za vrijeme Tudora i rane vladavine Stuarta, ali mi radnici, ni besposlena sirotinja nisu bili smatrani sposob­nim za politička prava. Puritanski individualizam, u onoj mjeri u kojoj je istisnuo paternalizam Tudora i rane države Stuarta, ništa nije učinio da se poboljša mišljenje o političkoj sposob­nosti ovisne radničke klase. Naprotiv, puritanska doktrina o

197 locke; po litička teorija prisvajanja

siromasima, koja je siromaštvo smatrala znakom moralnog ne­dostatka, moralno je pridonijela političkom zanemarivanju si­romaha. Siromasi su možda zaslužili da im se pomogne, ali to se mora učiniti sa superiorne moralne osnove. Siromahe su izbjegavali, sažaljevali, grdili i ponekad ih se bojali, ali oni nikad nisu bili puni članovi moralne zajednice. To je bio još jedan razlog više, možda i suvišan, da ih se i dalje smatra nepotpunim članovima političke zajednice. Ali iako su siromasi, ovako gledajući, bili samo djelomični članovi, ipak su bili pod nadzorom političke zajednice. Oni su bili dio, ali ne i puni članovi građanskog društva. Nameće se sličnost tog stava o siromasima s kalvinističkim gledištem na položaj ne-izabranih. Kalvinistička crkva, iako je tvrdila da uključuje sve stanovniš­tvo, smatrala je da punopravni članovi mogu biti samo izabrani. Oni koji nisu bili izabrani (a to su uglavnom bili siromasi) bili su istovremeno i članovi i ne-člaoovi crkve; nsu bili puni čla­novi jer nisu sudjelovali u upravi crkvom, ali ipak, dovoljno članovi da bi bili podvrgnuti njenoj disciplini. Koliko je puritan- sko gledanje na moralni i građanski položaj siromaha bio seku­larizacija striktne kalvirrističke doktrine, pitanje je koje nije po­trebno razmatrati. Kalvinistička doktrina izbora manje je bila uvriježena od puritanske doktrine siromaštva, ali nije nevjero­jatno da se neki ostatak striktnog kalvinističkog stava prenio u širu. puritansku tradiciju. U svakom slučaju, puritanska je doktrina pojačala otprije prihvaćeno gledište o političkoj ne­sposobnosti radničke klase, čak i na vrhuncu političkog puri- tonizma, u toku građanskog rata i republike, kad se na kratko vrijeme pojavila misao da bi trebalo da ovisni siromasi imaju politička prava, nisu je prihvatili čak ni leveleri, iako su leveleri svoje teorije bazirali na neslobodi a ne na nekakvoj moralnoj inferiornosti siromaha.

Pojavom restauracije, ideja o političkim pravima siro­maha ponovo je nestala, tek je ideja o njihovoj moralnoj nea- dekvatnosti uzdignuta da statusa ekonomske ortodoksmosti. Autori ekonomsko-političkih spisa nakon restauracije, makar naizgled nisu bili puritanci, potpuno su prihvatili puritanski stav o siromasima. Moralna delinkvencija radničke klase stalna je tema njihovih napisa. Ne samo besposleni siromasi, koje

O85> Ibid.. 502.

86) o lzražavan|u tog pogleda u engleskom kalvlnlzmu vidi Christopher Hill,Puritanism and Revolution (1958). str. 220— 9.

198 c b m acpher8on / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id u a lizm a

još od tudonskih vremena smatraju izgnanicima, nego i zaposleni siromasi, smatrani su gotovo izdvojenom rasom, iako još u sklopu države. Tawney je primijetio da je prevladavajući stav engleskih ekonomista nakon 1660. godine »prema novom industrijskom proletarijatu (bio) primjetljivo oštriji nego u prvoj polovinu sedamnaestog stoljeća . . . i nema druge suvremene paralele, osim u ponašanju ozloglašenih bijelih kolonizotora prema obojenoj radnoj snazi.«87’ Radna se klasa nije smatrala građanima, nego grupom stvarnih i potencijalnih radnika, koji su na raspolaganju potrebama nacija. Ekonomisti su priznava­li, čak i inzistirali na tome, da su siromašni radnici krajnji izvor bogatstva svake nacije, ali samo ako se navedu i prisile ne­prekidno rade. Postojeće uređenje za iznuđivanje rada bilo je, po općem mišljenju, neadekvatno jer nije vodilo računa o mo­ralnim nedostacima siromaha. Bez obzira na to koja su se rješenja nudila — a mnoga od njih tražila su više strogosti — svima im je bilo zajedničko mišljenje da je radna klasa nešto čime bi trebalo da se bavi država, kako bi cijela nacija imala koristi. Nije se radilo samo o tome da su interesi radne klase bili podređeni interesu nacije. Smatralo se da radna klasa nema vlastitog interesa; jedini interes imala je klasa na vlasti u gle­danju na nacionalne interese. Taj je prevladavajući stav lijepo opisao WiiJliam Petyt:

»Narod je glavna, najmasovnija i najdragocjenija roba od koje se mogu dobiti razne vrste proizvodnje, moreplovstvo, bogatstva, osvajanja i sigurni kolonijalni posjedi. Taj glavni ma­terijal je sam po sebi neprobavljen i sirov, te se povjerava u ruke najvišeg autoriteta čijom bi se razbonitošću ii raspola­ganjem taj materijal trebao poboljšati, voditi i uobličiti za veću ili manju korist«.88’

Stanovište da su ljudi radne klase roba iz koje se može dobiti bogatstvo i vlast, sirovina koju treba da obradi i upotri­jebi politički autoritet, bilo je tipično za Lockeovo vrijeme. Isto tako i politički zaključak da je radnička klasa bila s pravom podvrgnuta državi, ali da nije bilo potrebno da uživa puno članstvo. I tako je moralna osnova bila ta da radnička klasa ne može i ne živi racionalnim životom. Locke te tvrdnje nije morao dokazivati. On je mogao smatrati da bi ih njegovi čitao­ci prihvatili kao pouzdane bez razmišljanja, kao što ih je i sam prihvatio. Kad ih je spominjao, primjerice u navedenim ulomcima Razmatranja i Razumnosti kršćanstva, bilo je to samo da bi dobio formalni religiozni ili ekonomski argument da podsjeti

1 9 9 locke: po litička teorija prisvajanja

svoje čitaoce na nešto što su oni već znali, ali to nisu isprav­no primijenili.

Tada postaje dovoljno jasno da je Locke, promatrajući vlastito društvo, vidio dvije klase s različitim pravima i različi­tim rasuđivanjem. Sada treba da vidimo koliko je projicirao razlike koje je vidio u svom društvu u samu prirodu čovjeka i društva.

b) poopćenje različitih prava i racionalnosti

Možemo početi tako da uočimo da Lockeova sklonost nehis- torijskom mišljenju ne bi bila prepreka prenošenju pretpostavki o društvu sedamnaestog stoljeća u pretpostavljeno prirodno stanje i uopćavanju nekih obilježja društva sedamnaestog sto­ljeća i čovjeka, i obilježja prije-građanskog društva i čovjeka kao takvog. Budući da je mislio da su njegove pretpostavke o svom društvu toliko očite da nije držao potrebnim da lih do­kazuje, one su se lako mogle prenijeti u njegove premise a da ne bude svjestan problema koherencije. Postavlja se pitanje gdje su, ako su se uopće, pretpostavke o različitim pravima i raoionalnosti uključile u njegove premise u društvu i čovjeku? U Lockeovu prvobitnom iznošenju postulata u Raspravi (i ana­lizi ljudske prirode u Ogledu o ljudskom razumu koji treba pra­titi uporedo s Raspravom da bismo dobili cjelovitu sliku o njegovoj općoj teoriji ljudske prirode) nema ničega što bi na­velo na pretpostavku o klasnoj diferencijaciji. Ali prije nego što je upotrijebio te postulate da bi zaključio o nužnom karak­teru građanskog društva, on je iznio druge tvrdnje, naročito u vezi s pravima na vlasništvo, koje upućuju na to da je već poopćio razne svoje pretpostavke o vlastitom društvu u aps­traktne implicitne pretpostavke o različitoj ljudskoj prirodi i prirodnim pravima.

O87) R. H. Tawney, Religion and the Rise o f C ap italism , pogl. 4, od|. 4, lzdan|e Penguin, 1048, str. 267.

88) William Petyt. Britann ia Languens (1680), str. 238. Oval I slične odlomke različitih autora tog razdobl|a citira E. S. Furnlss u The Position o f the Laborer In o System of N ationa lism (New York, 1920), str. 16 I dal|e. Usp. Sir William Petty. Po­litica l Arithm etic, u Economic W ritings, ur. Hull, 1. 307, 108, 267.

200 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

a) različita prava. Vidjeli smo da je Locke priznavao u društvu sedamnaestog stoljeća toliku klasnu diferencijaciju da su članovi radine klase imali potpuno različita stvarna prava od klasa iznad sebe. Oni su živjeli, i morali živjeti »od danas do sutra«, nikad nisu mogli »misliti dalje od toga«, i nisu bili sposobni da sud­jeluju u političkom životu, zbog toga što nisu imali vlasništva na kojem bi mogli utrošiti svoj rad; a to da nisu imali vlasništva bio je jedan aspekt prevladavajuće nejednakosti, koja je bila zasnovana u »nužnom stanju stvari ii uređenju ljudskog dru­štva«.89’

Sve je to Locke vidio u vlastitom društvu i mislio je da je to tipično za sva građanska društva. Ali kako je to pos­talo pretpostavka različitih prirodnih prava ii gdje to, kao takva pretpostavka, ulazi u okvir Rasprave? Odgovor zasigurno ne­ćemo naći u početnim tvrdnjama o prirodnim pravima, gdje se naglašava samo prirodna jednakost prava.90’

Preobražaj jednakih u različita prirodna prava pojav­ljuje se pri stvaranju teorije o vlasništvu. U poglavlju o vlas­ništvu u Raspravi, Locke se udaljio od svog glavnog puta. da bi, kao što smo vidjeli, pretvorio prirodno pravo svakog po­jedinca u vlasništvo dostatno samo da preživi, i ovisno o tome koliko je ulagao svog truda, u prirodno pravo neograničenog prisvajanja, prema kojem bi poduzetniji moglii punopravno pri­svajati svu zemlju, ne ostavljajući drugima mogućnost da žive drugačije nego prodajući svoju sposobnost za rad.

To nije odstupanje od Lockeova individualizma, nego njegov bitni dio. Srž Lockeova individualizma jest tvrdnja da je svaki čovjek prirodno jedini vlasnik svoje osobe i sposobno­sti91’ — apsolutni vlasnik u tom smislu da ništa za njih ne du­guje društvu — i naročito apsolutni vlasnik svoje sposobnosti da radi.92’ Postulat individualista je postulat kojim Locke pret­vara masu jednakih pojedinaca (s pravom) u dvije klase vrlo različitih prava, u one s vlasništvom, i one bez vlasništva. Kad se jednom zauzme sva zemlja, osnovno pravo, da se ne bude. pod upravom drugoga, postaje nejednako između vlasnika i ne- vlasnika samo po vrsti, a ne po stupnju: oni kojii su bez vlas­ništva za Lockea su životno ovisni o onima s vlasništvom, i to ne mogu izmijeniti. Početna jednakost prirodnih prava, koja se sastojala od toga da ni jedan čovjek nema vlast nad dru­gima,93’ ne može potrajati nakon diferencijalnog vlasništva. Dru-

201 locke: po litička teorija prisvajanja

gim riječima, čovjek bez vlasništva nad stvarima gubi i ono puno vlasništvo nad sobom koje je bilo osnova njegovih jed­nakih prirodnih prava.94’ I Locke inzistira na tome da je dife­rencijacija vlasništva prirodna, tj. da se ona zbiva »lizvan ok­vira društva i bez društvenog dogovora«.95’ Građansko se dru­štvo uspostavlja radi zaštite nejednakih posjeda, čija je nejed­nakost već u prirodnom stanju dovela do nejednakih prava. Tako je Locke poopćio pretpostavku klasne razlike u pravima unutar vlastitog društva, u implicitnu pretpostavku različitih prirodnih prava. Kao što ćemo vidjeti, implicitna pretpostavka nije zamijenila početnu pretpostavku nejednakosti: štoviše, čini se da je Locke imao na umu i jednu i drugu.

b) različita racionalnost. Vidjeli smo da je Locke u svom dru­štvu pretpostavljao klasnu razliku u racionalnosti koja je priječila radničkoj klasi potpuno racionalan život, tj. da svoj život vode po zakonu prirode ili razuma. Pitanje je kako je to postalo pret­postavkom opće racionalnosti razlike i na koji je način to ušlo u problematiku Rasprave? To nije prisutno u početnim tvrdnjama ili postulatima. Tamo se o racionalnosti i obesprav­ljenosti govori na apstraktan način, te iako se pravi razlika96’između racionalnih ljudi koji borave unutar okvira prirodnogzakona ii obespravljenih ljudi koji krše taj zakon, nema govora o tome da je ta razlika povezana s društvenom klasom. Isto je moguće reći i za razliku koju Locke naznačuje u prvom stup­nju prirodnog stanja, kad je još uvijek bilo dovoljno zemlje, između »marljivih i racionalnih« koji su slijedili prirodni zakon koji je ljudima diktirao da pokore zemlju svojim radom (i či|i

80) Consideration. Works (1758). II. 19.

90) Second Treatise, odi. 4. 5.

91) Odj. 4. 6. 44. 123.

02) Od|. 27.

03) Od|. 4.

84) Usp. str. 190; također pogl. III. str. 123.

® ) Second Treatise. od|. 50.

08) O tome se raspravila na str. 208— 9.

202 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

im je rad na njoj davao za to pravo) i »©vodljivima i gotova- nima« olja ih je pokvarenost navodila na to da »smetaju ono­me što je već unaprijedio nečiji rad«.97’ U prvom stupnju prirod­nog stanja čovjek se ©uočava sa svojim prirodnim okolišem na takav način da se racionalno ponašanje sastoji od pokora­vanja prirode radom i prisvajanjem da bi se moglo pokoriti. Bit racionalnog ponašanja jest radimo prisvajanje. Ali u toku pog­lavlja o vlasništvu, bit se racionalnog ponašanja mijenja. Ono prelazi od radinog prisvajanja skromne količine zemljišta, koje bi čovjek mogao upotrijebiti da proizvede ono što je potrebno njemu i njegovoj porodici, ma prisvajanje površina koje su veće od onih za to potrebnih. I kad ta neograničena akumulacija postane racionalna, puna je racionalnost moguća samo za one koji mogu tako akumulirati.

Ta je promjena poimanja raoionalnosti dovoljno važna da zaslužuje pobliže ispitivanje. U prvom stupnju prirodnog stanja, bit racionalnog ponašanja bilo je obrađivanje i pobolj­šavanje zemlje.

Kada je Bog dao svijet ljudima kao zajedničko dobro, on je također za povi jedio čovjeku da radi, a oskudica njegova položaja zahtijevala je to od njega. Bog i njegov razum su mu zapoviijedili da vlada zemljom, tj. da je unaprijedi radi koristi za život i da time ulaže nešto u nju što je njegovo vlastito, njegov rad.«98’

»Bog je dao svijet ljudim a. . . radi njihove koristi i naj­većih udobnosti života koje su bili sposobni izvući iz njega. Om ga je dao marljivome i racionalnome da ga koristi (i rad mu je trebao dati pravo na to) a ne hiru ili gramzljivosti svad- Ijivog i ratobornoga.«99'

U početku je, dakle, razum svakom čovjeku nalagao da pokori i poboljša nešto zemlje za svoju dobrobit. Ali nitko nije mogao pokoriti i poboljšati zemlju ako je nije posjedovao »Stanje ljudskog života koje zahtijeva rad i predmete rada nužno uvodi privatne posjede.«im Prema tome, bit je racionalnog po­našanja privatno prisvajanje zemlje i materijala kaje ona daje i ulaganje svojih energija u poboljšanje te zemlje da bi se mogle steći najveće moguće životne udobnosti. Marljiv i ra­cionalan je onaj koji radi i prisvaja. Takvo je ponašanje racio­nalno u moralnom smislu jer tako nalaže božji zakon ili zakon razuma, a i u praktičnom smislu. A Locke naglašava moralnu racionalnost: ako bi posrijedi bila samo praktičnost, bilo bi

2 0 3 locke: p o litička teorija prisvajanja

jednako racionalno »smetati onome što je već unaprijedio ne­čiji rad«.101’ i u prvom stupnju prirodnog stanja, prije nego štoje bio uveden novac i zauzeta sva zemlja, svi koji su radili,stjecali su.

Ali uvođenjem novca u bilo koji teritorij, sva raspolo­živa zemlja ubrzo biva prisvojena,102’ te neki ljudi ostaju bez nje. To je za Lockea, moramo zapamtiti, još prirodno stanje: ljudi su se složili s neproporcionalnim i nejednakim posjedova­njem zemlje samo svojim prešutnim slaganjem s upotrebom novca, što se dogodilo izvan okvira društva,103’ i bez dogovora. U drugom stupnju prirodnog stanja, oni koji preostaju bez zemlje ne mogu biti marljivi i racionalni u prvobitnom smislu: oni ne mogu prisvajati i poboljšavati zemlju za svoju dobrobit,što je isprva bila bit racionalnog ponašanja.

Dok su se u prvom stupnju rad i prisvajanje među­sobno uključivali i zajedno činili raoionalno ponašanje, u drugom stupnju rad više nije implicirao prisvajanje, iako je prisvajanje uključivalo (nečiji) rad. U tom je času postalo moralno i prak­tično racionalno prisvajati zemlju u većim količinama od onoga što bi bilo potrebno za dostatan priliv dobara za pojedinca i njegovu obitelj; to jest postalo je raoionalno prisvajati zemlju da bi se iskoristila kao kapital, što uključuje prisvajanje su- viška proizvoda rada drugih ljudi, tj. rada ljudi koji nisu imali vlastite zemlje. Drugim riječima, u trenutku kad se rad i prisva­janje razdvajaju, puna se racionalnost vezala za prisvajanje, a ns za rad.

Da bismo to uvidjeli, dovoljno je da primijetimo da je po Lockeovu shvaćanju jedina stvar koja se promijenila u pri­jelazu iz prvog u drugi stadij prirodnog stanja bila mjera do koje je prisvajanje bilo racionalno, kako u moralnom tako i u praktičnom smislu. Prije uvođenja novca prisvajanje veće od

o97) Second Treatise, odj. 34.

98) Od|. 32.

99) Odj. 34.

100) Od|. 35.

101) Od|. 34.

102) Od|. 45.

103) Odi. 50.

204 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

količine koja je bila potrebna za potrošnju bilo je nerazumno. »I to je odista bilo glupo i nepošteno što je zgrtao više nego što je mogao upotrijebiti.«104’ Bilo je nerazumno samo zato jer je to značilo kvarenje i neiskorištenost, a do kvarenja i neisko- rištenosti dolazilo je samo zbog nedostatka tehničkog sredstva — novca. Moralni zakon nije ništa govorio protiv velikih pos­jeda. »Prekoračenje granica njegova pravična vlasništva ne is- poljava se u veličini njegova posjeda nego u beskorisnom pro­padanju nekih stvari u tom posjedu.«105’ Uvođenje novca i nje­gove sposobnosti da uskladišti vrijednost uklonilo je formalnu prepreku i time je bilo omogućeno racionalno neograničeno prisvajanje. Novac je kao sredstvo razmjene i spremište vri­jednosti učinio da je za čovjeka postalo unosno proizvođenje robe za razmjenu »kako bi sebi privukao novac prodajom pro­izvoda«, te je tako za njega postalo unosno da poveća svoj zemljišni posjed »iznad onog što bi koristila njegova porodica«, i mnogo više od onoga što bi se »'isplatilo ograditi«.106’ Locke ne postavlja pitanje zašto su se ljudi latili neograničenog pri­svajanja nakon uvođenja novca, on jednostavno objašnjava zašto oni prije to nisu radili.

Očito je da je Locke krenuo od stava da je akumula­cija moralno i praktično racionalna sama po sebi, i onda je ustanovio da je jedina stvar koja je sprečavala njenu racio­nalnost u čovjekovu prvotnom stanju bilo nepostojanje novca i tržišta. Također je ustanovio da su ljudi po prirodi bili dovoljno racionalni da bi se mogl'i složiti s upotrebom novca i trgovinskih uvjeta a da ne uspostavljaju formalni građanski autoritet, što bi tada bilo prirodnije od toga da racionalni ljudi prevladaju tehničke prepreke neograničenom akumulativnom ponašanju, te na taj način omoguće sebi punu racionalnost, i sve to u pri­rodnom stanju?

Ukratko, Locke je pretpostavio da je dio čovjekove prvobitne prirode bila racionalna sposobnost neograničene aku­mulacije, te je pokazao da se ona prirodno regulira u prije- -monetamom društvu, i pokazao je kako se svako ograničenje može ukloniti sredstvom za koje smotra da je uvelike unutar domašaja racionalnih sposobnosti prirodnog čovjeka. Poimanje prirodnog stanja kao monetarnog i trgovinskog, sto je historij­ski besmislica, može se hipotetski zomisliiti, ali jedino ako se čovjekovoj prirodi pripiše racionalna sposobnost akumulaoije, kao što je Locke učinio. To je razumljivo jedino ako se pretpo­stavi odnos između čovjeka i prirode u prirodnom stanju (tj.

2 0 5 locke: p o litička teorija prisvajanja

između čovjeka i zemlje kao izvora koji ga izdržava) koji je tipično buržoaski, kao što to Locke čini u svojoj tvrdnji da stanje ljudskog života nužno dovodi do privatnog vlasništva nad zemljom 'i materijalima na kojima bi se radilo.107’ Locke je uvi­jek pretpostavljao da je potpuno racionalno ponašanje aku- mulativno, te je mogao u trenutku kad se rad i prisvajanje razdvaja ustanoviti da je puna racionalnost u prisvajanju, a ne u radu.

Može se misliti da je pretpostavka racionalnosti doz­voljene neograničene akumulacije koju smo našli u Lockea u kontradikoiji s činjenicom da on ponekad osuđuje pokvarenost na podosta tradicionalan način. On govori o »Zlatnom dobu — prije nego što su sujetna ambicija i amor sceleratus habendi te zlokobne lakomosti dovele ljudski duh do pogrešnog shva­ćanja istinske moći i časti«.108’ Kaže nam da je pojava pokva- renosti dovela do potrebe za potpuno razvijenim političkim društvom. »U prvim vjekovima Azije i Evrope, dok je bilo su­više malo stanovnika za zemlju, a nedostatak ljudi i novca nije dovodio ljude u iskušenje da uvećaju svoje zemljišne posje­de.«109’ »Jednakost jednostavnog, siromašnog načina življenja, koja je obuzdavala njihove želje u okviru uskih granica male imovine svakog čovjeka, sprečavala je sporove, pa stoga i nije bilo potrebe za mnogo zakona da ih rješavaju i nije nedostajao sudija tamo gdje je bilo malo prekršilaca ili krivaca.«110’ Ta­kav bi norod, kaže Locke. trebao samo osnovno političko druš­tvo, uglavnom da bi se zaštitio od strane sile. Njegovi vladari, osim u ratu »imali bi vrlo malo područje i umjerenu suvere­nost.«111’ Tek nakon uvođenja novca, prisvajanja sve zemlje i pojave velikih, nejednakih teritorija, pojavljuje se lakomost i do­vodi do potrebe da se uspostavi potpuno suvereno građansko društvo kako bi se vlasništvo zaštitilo od lakomih.

O104) Od|. 46: Usp. 6 od|. 151 gd|e se kaže »beskorlstan I nepošten*.

106) Od|. 46.

10«) Od|. 48.

107) Od|. 35.

108) Od|. 111.

109) Od|. 108, 107.

110) Od|. 107.

Odi. 108.

206 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id u a lizm a

Lockeovo neodobravanje lakomosti dovoljno je jasno. Pa ipak, ono uopće nije u suprotnosti s njegovim uvjerenjem u moralnu racionalnost neograničene akumulacije. Naprotiv, ra­cionalno, tj. radino prisvajanje zahtijevalo je zaštitu od lako­mosti svadljivih i zavidnih koji su namjeravali steći imovinu ne svojim -radom nego prekršajima. Nije bio lakom marljivi pos­jednik, nego čovjek koji bi napao njegov posjed. A racio­nalno radino prisvajanje je zahtijevalo zaštitu tek kad je pora­slo iznad granica jednostavnih malih posjeda, te postalo neo­graničena akumulacija. Lockeovo osuđivanje zavisti je poslje­dica, a ne kontradikcija, njegove pretpostavke da je neogra­ničena akumulacija bit racionalnosti.112’ Poučna je ta suprotnost s Hobbesovim stavom. Za Hobbesa je »lakomost velikom bo­gatstvu i ambicija za velikim počastima nešto časno, jer to su znakovi moći da se to postigne.«1131 Ovdje, kao i kad je govo­rio o čovjeku kao robi,114’ Locke nije bio pripravan da ide do te mjere kao Hobbes. Za oba mislioca neograničena je aku­mulacija bila moralno opravdana; ali kako je Hobbes potpuno sveo društvo na tržište, i nije ostavio prostora za moralne principe koji ne proizlaze iz tržišnih odnosa, on nije razlikovao pohlepu od neograničene akumulacije. Locke (i Harrington)115’ su do neke mjere sačuvali tradicionalne moralne prinoipe, te su uvažavali tu razliku, ali ih to nije smetalo.

Ustanovili smo, dakle, da je Locke smatrao da je pri­vatno prisvajanje nešto prirodno i racionalno od početka, te je smatrao da je dozvola da se akumulira iznad granica potroš­nje i trampe prirodna i racionalna nakon uvođenja novca, a to je, po njegovu mišljenju, onaj stupanj pri kojem je sva zem­lja zauzeta, te neki ljudi treba da počnu živjeti bez vlastite zemlje. Od tog vremena dalje, u drugom stupnju prirodnog sta­nja, racionalno se ponašanje sastoji od neograničene akumula­cije, i mogućnost akumulacije je otvorena samo onima koji uspijevaju dobiti zemljišni posjed ili materijale na kojima bi mogli raditi.

Slijedi da je po Lockeovu mišljenju i u prirodnom stanju postojala klasna razlika u racionalnosti. Oni koji su ostali bez vlasništva nakon što je sva zemlja bila prisvojena, nisu se mogli smatrati potpuno racionalnima. Oni nisu imali prilike da takvi budu; poput radnika-nadničara u građanskom društvu, oni nisu bili u mogućnosti da koriste svoj rad u prerađivon-ju darova pri­rode; bile su im potrebne sve njihove raspoložive snage da bi preživjeli, jer nisu mogli »misliti dalje od toga« jer su samo živjeli »od danas do sutra«.

2 0 7 locke: po litička teorija prisvajanja

4. dvosmisleno prirodno stanje

0 Vidjeli smo kako je Locke u uopćenom obliku projicirao u prirodno stanje svoje pretpostavke o različitim pravima i racionalnosti u postojećim društvima. Te su poopćene pretpos­tavke nužno promijenile i prvotne postulate Rasprave. Ali nisu ih i uklonite. Sada možemo vidjeti da je Locke istovremeno bio svjestan i jednog i drugog, tako da su postulati kojima je baratao bili istovremeno zbunjujući i dvosmisleni. Svi su ljudi racional­ni, pa ipak postojale su dvije različite vrste racionalnosti. Svi su ljudi bili jednaki u svojim prirodnim pravima; pa ipak, pos­tojale su dvije različite vrste posjedovanja prirodnih prava. Ovdje je veliki izvor kontradikcija u Lockeovoj prezentaoiji ljudske prirode.

Uvriježeno je mišljenje da je Locke ljude smatrao u biti racionalnim i društvenim bićima. Racionalnim, jer su mogli živjeti zajedno po prirodnom zakonu, a to je razum, ili koji je bar (premda nije otisnut u umu) spoznatljiv putem razuma, bez pomoći otkrovenja. Društvena, jer su mogla živjeti po prirodnim zakonima a da nisu podvrgnuti zakonima koje bi nametao neki suveren. To je, obično se smatra, velika razlika između Lockeova1 Hobbesova gledanja na ljudsku prirodu. Ako i postoji značaj­na razlika, onda se može očekivati da će se ona uočiti ovdje, a ne u teoriji motivacije. Jer Locke je, kao i Hobbes, mislio da ljude pokreće prvenstveno želja i odbojnost i da su želje toliko jake, da bi »kad bi se ostavile neobuzdanima, dovele ljude do odbacivanja svakog morala. Moralni su zakoni postavljeni kao predostrožnost i ograničenje tih pretjeranih želja.«n6) Kaže se da je razlika između ovog i Hobbesova stava to da je Locke

O112) vidi blllešku P, str. 266— 7.

113) Leviathan, pogl. 10. str. 71.

114) Vidi str. 189— 90.

115) vidi pogl. IV, str. 176.

116) Essay C oncerning Human Understanding, ur. Froser (1894), kn|. 1.Pool- 2, od|. 13. Usp. Lockeovo hobbesovsko razmlšl|an|e Iz 1678. da |e iglavni Izvor I* ko|eg nastale l|udsko d|elovan|e. zakon po ko|em se pona6a|u, I cll| ko|em teze Clnl se da su zasluga I slava, a ono Sto pod svaku cllenu lzb|egava|u pona|vl6e eu sram I loš glas« I posl|edlce ko|e Iz toga Izvodi za vladavinu. (Citirano Iz Lockeova dnevnika, u Fox Bourne, op. clt. 1. 403— 4.)

208 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

smatrao da sa ljudi u mogućnosti da sami uspostave te zakone, time da sami uoče njihovu važnost, a da ne postave suverena.

Opća teorija koja se nudi u početku Rasprave, zasi­gurno je u korist mišljenja da ljudi prirodno mogu vladati so­bom putem prirodnog zakona ili razuma. Prirodnim stanjem, kaže nam se, vlada prirodni zakon, a to je razum.1171 Prirodno stanje je u potpunoj suprotnosti ratnom stanju: ta dva stanja »toliko različita kao što su stanje mira, dobre volje, uzajamne pomoći i održavanja, daleko od stanja neprijateljstva, zlobe, nasilja i uzajamnog uništenja. Kada ljudi žive u skladu s umom bez zajedničkog pretpostavljenog na zemlji koji ima vlast da presuđuje između njih, onda je to pravo prirodno stanje.«118’

Kada Locke kaže da u takvom stanju ima nekih ljudi koji neće slijediti prirodni zakon, to nije odstupanje od takva gledanja na prirodno stanje. Prirodni zakon uči samo one koji ga »žele upoznati«, neki ga ljudi krše i stoga sebi uzimaju pravo »da žive po drugačijem zakonu od razuma i zajedničke jed­nakosti«, te tako postaju opasni za čovječanstvo; a čovjek koji krši zakon prirode »postaje degeneriran, i objelodanjuje da se odriče načela ljudske prirode i da je pogubno stvorenje«.119’ Ima, znači, i nekih prirodnih kriminalaca među prirodnim pošto- vaooima zakona koji žive u prirodnom stanju. Ali Locke naziva te ljude »pogubnim«, »degeneriranim«; on smatra da su oni napustili »Principe ljudske prirode« i očito je da želi da ih njegovi čitaoci smatraju nekolicinom iznimaka. Pretjeranost njegova izraza može se čak shvatiti u tom smislu da je Locke po svaku cijenu htio sebe uvjeriti u pretežnu dobrotu u prirodnom stanju. U svakom slučaju, sigurno je da postojanje nekih prekršitelja u prirodnom stanju ne utječe na prevladavanje prirodnog za­kona: prirodno stanje u koje uključuje i prekršitelje naziva on »ljudima koji razumno žive s drugima« i »stanjem mira. dobre volje, uzajamnog pomaganja i očuvanja.«120’

Ali, to je samo jedna od dvije suprotne slike koje Locke imao o prirodnom stanju. Već u trećem poglavlju Rasprave, samo jednu stranicu nakon što je izveo razliku između prirodnog stanja i stanja rata, možemo pročitati da ondje gdje nema vlasti koja bi odlučila između izazivača »nestaje svake, pa I najmanje razlike« u »ratnom stanju« i da je »jedini veliki raz­log zbog kojeg su se ljudi uvrstili u društvo i napustili prirodno stanje« bio »da bi izbjegli to ratno stanje.«131’ Razlika između prirodnog stanja i Hobesova stanja rata je praktički nestala. Dalje piše, nakon nekoliko poglavlja, da |e prirodno stanje ve­

209 locke: p o litička teorija prisvajanja

oma nesigurno, i da je uživanje u individualnim pravima veoma nesigurno i stalno izloženo invaziji drugih, i da je »prepuno strahova i stalnih opasnosti«, i da sve to postoji jer »se većina ne pridržava striktno jednakosti i pravde«.122’ Ono što čini pri­rodno stanje nepodesnim za život, prema tome, nije pokvare- nost nekolicine, nego stav »većine« da se odstupi od zakona razuma. Prirodno se stanje sada više ne može razlikovati od ratnog stanja. Tako je i u Lockeovu razmatranju pobune kao raspadanja državne vlasti: oni koji se bune »ponovo uvode ratno stanje«123’, oni tada uklanjaju »pravosuđe na koje je svaki od njih pristao, za mirno rješenje njihovih neslaganja, i za­branu ratnog stanja među njima«, i »izlažu narod iznova rat­nom stanju«.124’ Ratno stanje, a ne mirno stanje prirode, postaje ono čemu se ljudi vraćaju kad se raspadne građansko društvo.

Kontradikcija između Lockeovih dvaju skupa tvrdnji o prirodnom čovjeku fundamentalna je. Prirodno stanje je po­nekad suprotno stanju rata, a ponekad mu je identično. To je glavna kontradikcija u eksplicitnim postulatima na kojima je sagrađena Lockeova politička teorija. Nije dovoljno samo reći da je to jednostavno odjek tradicionalnog kršćanskog mi­šljenja da je čovjek kontradiktorna mješavina želja i razuma. Locke je bez sumnje prihvatio to gledište. I unutar toga zaista ima prostora za priličnu raznovrsnost vjerovanja o relativnim težinama (ili potencijalima) dvaju sostojaka ljudske prirode. Razni su eksponenti kršćanske doktrine mogli imati razne sta­vove. Ali trebalo bi objasniti kako Locke o tame n.ije zauzeo jedan stav, nego dva suprotna stava.

Naravno, može se reći da je morao uzeti oboje u obzir kako bi se suprotstavio Hobbesu — da je morao ljude učiniti

O117) Second Treatise. od|. 6.

118) Od|. 19.

110) Second Treatise. od|. 6. 8, 10.

120) Od|. 19.

121) Vidi bll|ešku O, str. 267.

122) Od|. 123. Uep. od|. 124— 5, >L|udl<: 131. »nesigurni I nelagodni«; 137,»Izrazi snage«.

123) Od|. 226.

124) Od|. 227.

210 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id u a lizm a

toliko racionalnima da im nije potreban hobbesovski suveren, pa ipak, morali su biti dovoljno pokvareni da bi bilo nužno pre­davanje njihovih prirodnih prava i moći građanskom društvu. Ali kad bismo to tvrdili, time bi nepravedno i nepotrebno op­tužili Lockea ili za intelektualno nepoštenje ili za iznimnu po­vršnost; te bi osim toga značilo da potcjenjujemo mjeru do koj je Locke podredio individuu državi.125’

Još jedno objašnjenje, čijim se pretpostavkama manje može prigovoriti dolazi od određene sličnosti koja se može vidjeti između Lockeove dvije glavne slike prirodnog stanja i dva stupnja prirodnog stanja (prije i poslije uvođenja novca) za koje smo vidjeli da ih Locke implicitno uzima u obzir kad obrađuje uvođenje novca. Zar nije moguće ugodnu sliku pri­rodnog stanja u kojem ima samo nekoliko degeneriranih ljudi, dobiti iz rudimentarnog prijemonetarnog društva »gdje je bilo samo nekoliko prekršaja i nekoliko prekršitelja«, te stoga i nije bilo punog građanskog autoriteta?126’ Tako bi ugodno sta­nje prirode odgovaralo prvom od dva stupnja koja su bila opisana u poglavlju o vlasništvu. Neugodno stanje prirode, u kojem »većina« toliko malo poštuje jednakost i pravdu da ni­čije vlasništvo nije sigurno, odgovaralo bi poslije-monetarnom stupnju, kad je »zla požuda« porasla te je stoga bilo mnogo prekršitelja.

Ali to objašnjenje nije dovoljno. Jer Locke iznosi i ugodnu i neugodnu verziju kao slike stanja prirode, koje je neposredno prethodilo stvaranju građanskog društva, tj. dru­gog stupnja prirodnog stanja. Nema sumnje da neugodna slika predstavlja drugi stupanj. A ugodna slika predstavlja prirodno stanje koje neposredno prethodi uspostavljanju građanskog dru­štva, i to je jasno iz jedne tvrdnje koju upotrebljava da bi do­kazao da nijedna vlada ne može imati arbitrarnu moć. On je morao postulirati da je prirodno stanje Iz kojeg ljudi ulaze u građansko društvo takvo da u njemu ljudi većinom slijede pri­rodni zakon, tj. samovoljno ne napadaju živote, slobode ili vla­sništvo drugih ljudi. Ako bi se tako ponašali, imali bi arbitrarnu moć u prirodnom stanju. Ali Lockeova je tvrdnja to da ljudi nemaju u prirodnom stanju arbitrarnu moć, pa je prema tome ne mogu niti prenijeti u građansko društvo.127’

Još treba objasniti kako je Locke mogao reći da su ljudi koji su prešli iz prirodnog stanja u građansko društvo bili bitno vođeni i prirodnim zakonom i u dobroj mjeri nisu bili njime vođeni; kako su ti isti ljudi u isto vrijeme bili uglavnom

211 locke: po litička teorija prisvajanja

racionalni i miroljubivi, i »većinom« se toliko ne obazirali na prirodni zakon da nitko nije bio siguran.128’

Naša analiza Lockeovih društvenih pretpostavki pruža objašnjenje za to pitanje. Ja mislim da je Locke mogao prihva­ćati oba stava o ljudskoj prirodi jer je imao na umu u isto vrijeme dvije koncepcije društva, koje su, iako su bile u logičkoj suprotnosti, dolazile od istog krajnjeg izvora. Jedno je bila predodžba društva kaje je bilo sastavljeno od dvije klase koje su se razlikovale po svom nivou racionalnosti — oni koji su bili »marljivi i racionalni« pa su imali vlasništvo, i oni koji to nisu bili, koji su doduše radili, ali ne da bi akumulirali, nego samo da bi živjeli. Locke ne bi ni bio svjestan kontradikcije iz­među ove dvije predodžbe društva, jer su i jedna i druga (a ne, kao što smo vidjeli, samo druga) bile uvrštene u njegove pos­tulate, odražavajući njegovo razumijevanje vlastitog društva.

Prvi koncept, iako ga Locke prezentira kao tradicio­nalno kršćansko gledanje na prirodno pravo, nosi u sebi znatne primjese atomističkog gledanja koje je bilo tipično za materi­jalizam sedamnaestog stoljeća. Tradicionalni koncept prirodne moralne jednakosti ljudi, njihovo jednako pravo na koristi pri­rodnog zakona i njihova jednaka sposobnost da priznaju svoje obaveze je, naravno, u pravom planu Lockeova prikaza: ljudi su »stvorenja iste vrste i ranga koji su svi bez razlike rođeni s istim dobrobitima prirode, i s korištenjem istih sposobnosti«, i kao potvrdu te »prirodne jednakosti između ljudi«129’ citira se Hooker, ko»ji je kršćansku tradiciju prirodnih zakona prenio u sedamnaesto stoljeće. Ta jednakost prava je u isto vrijeme i jednakost razuma: ljudi su jednako sposobni shvatiti prirodni zakon: »Razum, a to je taj zakon, uči svakoga tko mu se ob­rati .. .«130>

Ali sad moramo primijetiti da Lockeova pretpostavka prirodne jednakosti seže daleko od tog tradicionalnog kršćan-

O125) vidi str. 222— 4.

126) Od|. 107— 8.

’ 27) Od|. 135.

128) vidi bll|eSku R. str. 267.

128) Second Treatise, odi. 4. 5.

130) Odi. 6.

2 1 2 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

skog gledišta. Razlog zbog kojeg se svaka pravedna vlada mora bazirati na dogovoru nije samo to što su ljudi rođeni kao slobodna i jednaka bića u tom smislu da su svi jednako božja stvorenja i tako imaju jednaka moralna prava. To je također zato, kao što Locke naglašava u svojem napadu na paterna­lizam, jer se smatra da su ljudi jednako sposobni da se brinu za sebe u praktičnom pitanju vođenja vlastitog života, čitav Lockeov napad na one koji bi zasnivali političku vlast na ana­logiji između političke i paternalne moći počiva na pretpostav­ci da paternalna moć po prirodi vrijedi samo ako su djeca do­voljno stara da bi mogla shvatiti i prirodni zakon i da se iz dana u dan brinu jedno za drugo. Svi su ljudi tada, osim lu­đaka i idiota, oslobođeni patemalnog autoriteta jer se smatra da mogu prepoznati zakon prirode i da se »brinu za sebe«.131' Isto tako, jedini prirodni razlog koji Locke vidi za bračno stanje jest da je to nužno radi zaštite i izdržavanja djece sve dok do­voljno ne odrastu da se mogu »brinuti za sebe«.1321 Govoreći o dosegu »očinstva ili očinske moći« Locke bez razlikovanja opisuje tu moć kao » ... ništa drugo do vlast koju roditelji imaju nad svojom djecom da bi njima vladali za njihovo dobro, dok ona ne dođu do toga da koriste razum, ili do takva znanja da se za njih može pretpostaviti da mogu razumjeti pravilo, bilo da je to prirodni zakon ili municipolni zakon njihove zemlje prema kojemu treba da se vladaju .. .«133) i kao moć koju pri­roda daje roditeljima » ... radi dobrobiti njihove djece dok su maloljetna, da bi nadoknadili nedostatak sposobnosti i znanja kako da upravljaju svojim vlasništvom, tj. onim vlasništvom koje ljudi Imaju i u obliku vlastite osobe, tako i u svojim dobri­ma.«134’

Pretpostavka da su ljudi po prirodi jednako sposobni da se brinu za sebe nije beskorisna. Ona je omogućila Lockeu da mirne savjesti pomiri velike nejednakosti postojećeg dru­štva s postuliranom nejednakosti po prirodnom pravu. Ako su ljudi po prirodi podjednako racionalni, u tom smislu da su jednako sposobni da se sami za sebe brinu, može se pretpos­taviti da su oni koji su zauvijek otpali u prisvajanju vlasništva sami sebi krivi. I samo ako se pretpostavi da su ljudi jednako sposobni da se brinu za sebe, može se smatrati da je pravedno da ih se ostavi da se međusobno sukobljavaju na tržištu, bez zaštite koju je pružala doktrina starog prirodnog zakona. Pret­postavka da su ljudi podjednako racionalni u sposobnosti da se brinu za sebe omogućila je da se pomiri tržišna pravda s tradicionalnim stavovima o uzajamnoj i distributivnoj pravdi.

2 1 3 locke: po litička teorija prisvajanja

Lockeova doktrina jednake racionalnosti dolazi od Hob­besa preko Hookera. Pretpostavka da su svi jednako sposobni da se brinu za sebe bila je potrebna svakome tko je htio op­ravdati tržišno društvo i za onog tko nije htio, poput Lockea, sli­jediti Hobbesa u nakani da svu pravdu svede na pravdu ugova­rača na tržištu. Drugim riječima, bilo je potrebno, bar za bilo koju buržoasku teoriju koja je obećavala kontinuitet s tradicio­nalnim prirodnim zakonom, da zamišlja čovjeka kao takvog prema slici racionalnog buržujskog čovjeka, koji može za sebe skrbiti, a na to je i moralno obavezan.

Kada se čovjek općenito zamišlja tako — kao racio­nalni buržujski čovjek — onda je prirodno stanje čovjeka emi­nentno racionalno i miroljubivo. To je. po mom mišljenju, izvor prvog od Lockeova dva koncepta prirodnog stanja, koji jed­nako tako duguje svom poimanju buržoaskog društva koliko i tradiciji kršćanskog prirodnog zakona.

Drugi Lockeov koncept prirodnog stanja izravnije je povezan s konceptom društva koje je izrazitije buržoasko, tj. koncept ljudskog društva u kojem postoji inherentna klasna ra­zlika u racionalnosti. Buržoaski promatrač sedamnaestog sto­ljeća morao je vidjeti duboku razliku u racionalnosti siromaha i one imućnijih. Razlika je bila u njihovoj sposobnosti ili volji da svoje živote organiziraju prema buržoaskom moralnom kodu. Ali buržujskom promatraču to se činilo razlikom u sposobno­sti ljudi da urede svoje živote po moralnim pravilima kao takvi­ma. Vrdjeli smo da ije to bilo Lockeovo gledište- Kada se ta kla­sna razlika u racionalnoj moralnosti primijeni na prirodu čovje­ka, to rezultira prirodnim starijem kaje je neizvjesno i nesigur­no. Jer kazati, kao što je to Locke kazao, da većina ljudi nije sposobna da vodi svoj život prema zakonima razuma bez sank­cija, znači reći da je potrebno građansko društvo sa zakonskim sankcijama (i crkva s duhovnim sankcijama) da bi ih držala u redu. Bez tih sankcija, npr. u prirodnom stanju, ne bi moglo biti mira.

O131) Od|. 60.

132) Od|. 83; usporedi s od|. 80.

133) Od|. 170.

134) Od|. 173.

214 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

Nazvao sam Lockeov pojam različite racionalnosti bur- žoaskim. To nema ništa zajedničkog s oristotelovskim pojmom0 dvije klase — gospodara i robova — čije su relativne pozicije bile opravdane pretpostavljenom inherentnom razlikom u racio­nalnosti. Kod Lockea razlika u racionalnosti nije bila inherentno u ljudima, nije im je usadio Bog ili priroda; naprotiv, bila je dru­štveno stečena pomoću različitih ekonomskih pozicija. Ali ona je stečena u prirodnom stanju; ona je stoga bila inherentna, jer je bila popratna pojava vlasničkih odnosa za koje je Locke sma­trao da su permanentna baza civiliziranog društva. Lockeov po­jam različite racionalnosti potvrđivao je kao prirodno ne rop­stvo,1351 već potčinjenost jednog dijela ljudi njihovim stalnim ugovornim otuđivanjem sposobnosti za rad. Diferencijacija je nastala zato što su ljudi bili slobodni da otuđe svoju slobodu. Razlika u racionalnosti je bila rezultat, a ne uzrok tog otuđi­vanja. Ali kad se razlika u racionalnosti jednom uspostavila, ona je dala opravdanje za različita prava.

Oba Lockeova gledišta o prirodnom stanju proizlaze iz buržoaske koncepcije društva. I njihovo zajedničko izvorište potamnjuje njihovo kontradiktorno svojstvo. U posljednjoj ana­lizi Lockeovo shvaćanje vlastitog društva bilo je dvosmisleno1 kontradiktorno. Teško je moglo biti drugačije. Ono je točno odražavalo ambivalentnost buržoaskog društva koje je zahtije­valo formalnu jednakost, ali je tražilo suštinsku nejednakost pra­va. Vođe tog društva nisu bili spremni, kao što je to na svim stranama pokazao hladan prijem Hobbesove doktrine, da napu­ste tradicionalni moralni zakon u korist potpuno materijalisti­čke doktrine korisnosti. S pravom ili ne, za takvu doktrinu se mislilo da je opasna za strukturu društva. Sve dok god se tako mislilo, bilo je nužno propovijedati prirodnu jednakost ljudi i ogrnuti tu jednakost prirodnim zakonom, i jednako je tako^ nu­žno bilo naći prirodno opravdanje nejednakosti. Locke je učinio oboje, na opće zadovoljstvo svojih suvremenika. I ako je to os­tavilo u srži njegove teorije jednu dvosmislenost koja je pro­žimala sve ostalo, time ta teorija nije ništa lošije služila njegovu društvu.

5. dvosmisleno građansko društvo

0 Mogli bismo se sada zapitati kako se Lockeovo dvo­smisleno gledište o prirodnim pravima i racionalnosti pokazuje

2 1 5 locke: po litička teorija prisvajanja

u njegovoj teoriji formiranja građanskog društva. Ljudi stupaju u građansko društvo, kaže nam Locke, da bi se zaštitili od ne­pogoda, nesigurnosti i nasilja prirodnog stanja. Ili, kao što on stalno govori, velik cilj radi kojeg se ljudi ujedinjuju u građan­sko društvo i potčinjavaju vlasti jest očuvanje njihova vlasni­štva, pod kojim on podrazumijeva »živote, slobodu i imanja«.130’ Kad se vlasništvo tako definira, svatko ima razloga da uđe u građansko društvo, i svatko je sposoban da u njega uđe ako ima neka prava koja može prenijeti. Ali Locke se nije držao te definicije. On je koristio taj pojam u dva različita smisla na mjestima gdje je njegovo značenje bilo presudno za raspravu. Za vlasništvo, radi čije se zaštite ljudi obavezuju građanskom društvu, ponekad1371 se kaže da su to život, sloboda i imanje, a ponekad138’ je jasno da su to samo dobra i zemlja. Konačni re­zultat toga je da ljudi bez imanja ili dobara, to jest, bez vlas­ništva u uobičajenom smislu, s pravom i jesu i nisu u građan­skom društvu.

Kada se prihvati da je vlasništvo radi čije zaštite ljudi ulaze u građansko društvo, život, sloboda i imanje, svi ljudi (osim robova) mogu biti članovi građanskog društva; kad se prihvati da su to samo posjedi ili imanje, onda samo on'i koji to posjeduju mogu biti članovi građanskog društva. Locke barata objema pret­postavkama bez ikakve svijesti o nekonzistentnosti. U svjetlu na­še analize razumljivo je što se dogodilo. Lockeovo priznavanje različitih klasnih prava u vlastitom društvu — što je uneseno u njegove postulate kao implicitna pretpostavka različitih prirod­nih prava i racionalnosti, ne remeteći formalnu pretpostavku opće racionalnosti i jednakih prava — javlja se na razini dru­štvenog ugovora u suštinskoj dvosmislenosti o tome tko su stranke ugovora.

Pitanje koga je Locke smatrao članovima građanskog društva dopušta, čini se, samo jedan odgovor. Svatko, bez ob-

O135) Locke |e naravno, također opravdavao ropstvo, ali ne na osnovi Inhe­rentne različite racionalnosti. Porobl|avan|e se opravdava ledino kad |e čov|ek »svo|om krivicom uništio svo| vlastiti život, nekim činom ko|l zaslužu|e smrt« (odi. 23). čini se da |e Locke mislio da |e to odgovaro|uća kazna za n|egove prirodne kriminalce.

136) Second Treatise, od|. 123.

137) Npr. od|. 123, 131. 137.

138) Npr. Second Treatise, odi. 138— 40. 193.

216 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

žira da li ima ili nema vlasništvo u uobičajenom smislu, uklju­čen je u građansko društvo budući da ima interes za očuvanje svog života i slobode. Istovremeno samo oni s »imanjem« mo­gu biti pravi članovi, zbog dva razloga: samo oni imaju pravi in­teres za očuvanje vlasništva i samo su oni potpuno sposobni za taj racionalni život — to dobrovoljno obavezivanje zakonu razuma — što je nužna osnova za potpunu participaciju u gra­đanskom društvu. Radna klasa, koja je bez imanja, podvrgnuta je građanskom društvu, a nije njegov pravi član.139’ Prigovori li se tome da to nije jedan odgovor nego da su dva nekonzisten- tna odgovora, mora se odvratiti da oba odgovora proizlaze iz Lockeovih pretpostavki i da niti jedan zasebno, već oba zajed­no, točno predstavljaju Lockeovo mišljenje.

Dvosmislenost u tome tko su članovi građanskog dru­štva na osnovi pretpostavljenog originalnog ugovora dozvoljava Lockeu da smatra sve ljude članovima građanskog društva i ra­di toga da se njima vlada, a samo ljude s imanjem radi toga da oni vladaju. Pravo da vladaju (točnije, pravo da kontroliraju bilo koju vladu) daje se samo ljudima s imanjem: njima je dan presudan glas o porezovanju, bez kojeg nijedna vlada ne može opstati.140’ S druge strane, obveza koju osigurava zakon i pod- vrgnuće zakonitoj vladi utvrđeni su za sve ljude bilo da imaju ili nemaju vlasništva u smislu imanja, i bez obzira da li su na­činili izričit sporazum. Kada Locke proširuje svoju doktrinu izri­čitog pristanka u doktrinu prešutnog pristanka ne ostavlja ni­kakve sumnje o tome tko je obvezan:

»svaki čovjek koji ima neki posjed ili uživa neki dio go­spodstva neke vlade, time doista daje svoju prešutnu suglas­nost, pa je utoliko i obvezan na poslušnost zakonima te vla­de za takvog uživanja, pod kojom god vladom da je; bilo da je ovaj njegov posjed na zemlji koju on i njegovi nasljednici zau­vijek imaju, ili samo za tjedan dana stanovanja, ili da je samo za slobodno putovanje glavnim putem; u stvari, on doseže ono­liko koliko i samo bivstvovanje nekoga u okviru teritorija te vlade.«141’

Locke eksplicitno kaže da prešutni sporazum, za kojeg se pretpostavlja da su ga dali svi takvi ljudi, ne čini od njih pu­ne članove društva: »Ni jedan čovjek ne može to postati ako ne stupi u njega jasno se obavezujući i izričitim obećanjem i sporazumom.«142’ I jedini ljudi za koje se pretpostavlja da će se inkorporirati u neku državu izričitim sporazumom,142’ jesu oni koji imaju, ili oni koji imaju izgleda da će posjedovati neko vlasni­

2 1 7 locke: po litička teorija prisvajanja

štvo u obliku zemlje: »svaki čovjek, kada se prvobitno pripoji ne­koj državi, tim prisajedinjenjem priključuje i sebe i podređuje zajednici one posjede koje ima ili će steći, a koji još ne pri­padaju nekoj drugoj vladi. Jer bilo bi direktno proturječje da neko stupi u društvo s drugima radi osiguranja i uređenja vlas­ništva, a da se usprkos tome pretpostavi da njegova zemlja, vla­sništvo nad kojom treba da bude uređeno zakonima tog dru- štvaštva, treba da bude izuzeta od nadležnosti one vlade prema kojoj je on, sam vlasnik zemlje, podanik.«143’

Nije svaki vlasnik zemlje nužno potpuni član društva — — stranci,144’ pa čak i domaći koji se nisu inkorporirali u dru­štvo,11431 mogu tu posjedovati zemlju — ali za svakog potpunog člana pretpostavlja se da je vlasnik zemlje. Iz toga slijedi da se domaći ljudi koji nemaju posjeda ili izglede da će ga dobiti, ne primaju u puno članstvo na mala vrata prešutnog spo­razuma: kao i stranac koji tu prebiva i oni su naprosto podvrg­nuti jurisdikciji vlasti.146’ Razlog zbog kojeg je Locke uveo po­jam prešutnog sporazuma vjerojatno je bila nemogućnost da se prikaže izričiti sporazum za slučajeve svih nazočnih građana jedne etablirane države. Ali doktrina prešutnog sporazuma ima tu dodatnu pogodnost da ljudima jasno nameće obvezu (koja doseže do »samog njihova bića«) i onima koji nemaju nikakvu imovinu.

Iz cijele dosadašnje analize proizlazi da je rezultat Lockeova rada to što je stvorio moralnu osnovu za klasnu dr­žavu iz postulata o jednakim individualnim prirodnim pravima. Na osnovu individualističkih prirodnih pretpostavki sedamna­estog stoljeća o prirodnim pravima, klasnu državu čini legitim­nom samo doktrina pristanka kojom bi jedna klasa ušla u dr-

O139) Usporedi s Harrlngtonovom pretpostavkom da su nadničari Izvan države:pogl. IV , str. 156.

140) Second Treatise. od|. 140. Usporedi s od|. 158.

141) Od|. 119.

142) Od|. 122.

143) Second Treatise. od|. 120.

144) Od|. 122.

145) Od|. 121.

146) Usporedi s Iretonovlm gledištem: pogl. III . str. 128.

218 C. b. macpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

žavu, ali ne bi potpuno bila njen dio. Baš je to učinila Lockeova teorija. Da bi se to učinilo, bile su potrebne implicitne pretpo­stavke za koje smo vidjeli da ih je Locke imao na umu. Te su pretpostavke bile takve da su ga uplele u dvosmislice i protu­rječja koja prožimaju njegovu raspravu. I teško bi bilo shvatiti kako je mogao ustrajati u takvim proturječjima da nije imao klasnu državu kao jedan željeni cilj a jednaka prirodna prava kao drugi.

Ne želi se sugerirati da je Locke namjerno iskrivio teo­riju jednakih prirodnih prava za opravdanje klasne države. Baš obrnuto, njegove pretpostavke o prirodnim pravima kojih se on pošteno držao, bile su takve da omogućuju, zapravo da gotovo jamče, da njegova teorija opravdava klasnu državu bez ikak­vog trika. Odlučni faktor bio je taj da su jednaka prirodna pra­va koja je Locke predvidio, uključujući i pravo na neograničenu okumulaciju vlasništva, logički dovela do različitih klasnih pra­va i tako do opravdanja klasne države. Lockeove pomutnje su rezultat pravilne dedukcije iz postulata o jednakim prirodnim pravima koji je i sam sadržao vlastito proturječje. Sve navodi na to da on nije uočio proturječje u postulatu jednakih prirod­nih prava na neograničeno vlasništvo nego da je jednostavno u području prava (ili u prirodnom stanju) vidio društvenu rela­ciju koju je prihvatio kao normalnu u civiliziranom društvu. Po tom gledištu, izvor proturječja u njegovoj teoriji |est njegov po­kušaj da univerzalnim (ne-klasnim) pojmovima izrazi prava I ob­veze koje su nužno imale klasni sadržaj.

6. ponovno razmatran|e nerl|ešenlh problema

0 Ako tako shvatimo Lockeovu teoriju, mogu se riješiti neke od preostalih poteškoća.

a) teorija dioničkog društva

Inherentan problem interpretacije dioničkog društva u Locke- ovoj državi sada više nije problem jer smo vidjeli kako je Locke mogao smatrati da se država sastoji i od čitave populacije i sa­

219 locke: po litička teorija prisvajanja

mo od vlasnika. Stoga mu nije pričinjalo teškoću da misli o dr­žavi kao o dioničkom društvu vlasnika čije odluke većine obve­zuju ne samo njih same nego i one koje oni zapošljavaju. Rad­na klasa, čija je jedina imovina njezina sposobnost za rad, ne može sudjelovati u djelatnostima društva na istoj razini kao i vlasnici. Ipak, radna klasa je toliko potrebna za djelovanje dru­štva da se smatra njenim organskim dijelom. Jer cilj kompanije nije samo da sačuva vlasništvo koje ima, već i da sačuva pravo i uvjete da poveća svoje vlasništvo, a jedan od tih uvjeta jest radna snaga djelotvorno podvrgnuta upravi kompanije. Možda je najbliža analogija Lockeovoj državi dioničarsko društvo tr­govaca koje trguje s udaljenim zemljama ili tamo ima svoje ko­lonije čija im povelja daje ili dopušta da uzmu takvu jurisdik­ciju nad domorocima ili preseljenom radnom snagom kakva je potrebna karakteru trgovine.

b) vladavina većine nasuprot pravu vlasništva

Također je razjašnjeno implicitno proturječje u onoj interpre­taciji Lockeove teorije koja naglašava nadmoć većine. Sjetit će­mo se da je to bilo proturječje između tvrdnje o vladavini veći­ne i inzistiranja na svetosti individualnog vlasništva. Kad bi lju­di bez vlasništva imali puna politička prava, kako se može očekivati da se održi svetost postojećih institucija vlasništva nasuprot vladavini većine? To nije bio izmišljeni problem. Kada je bio postavljen za građanskog rata, svi ljudi koji su posjedovali vlasništvo vidjeli su nemogućnost spoja stvarne vladavine većine i vlasničkih prava. I Locke je ispravno mislio da su u vrijeme kad je on pisao, u Engleskoj većinu predstavljali ljudi bez vlasništva.147’ Sada možemo vidjeti da ne postoji su­kob između Lockeove dvije tvrdnje o vladavini većine i o pravu vlasništva, utoliko što je Locke pretpostavljao da su samo oni s vlasništvom punopravni članovi građanskog društva a time i ve­ćine.

O147) Za Lockeovu pretpostavku, Reasonableness o f C hristian ity kao Sto |ecitirano na str. 195: za n|egovu točnost vidi Klngove proc|ene, kao Sto eu citirane u Dodatku.

220 c b m ocpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

c) izjednačavanje individualnog pristanka s pristankom većine

čak i kad se prizna da je Lockeov pristanak većine pristanak većine vlasnika, preostaje još jedna teškoća u njegovu odnosu prema pristanku. To se najjasnije vidi u raspravi o pristanku na porez. Locke najprije tvrdi, najjačim mogućim izrazima, da »vr­hovna moć ne može uzeti ni od koga niti jedan dio njegova vlas­ništva bez njegova pristanka«, na osnovu toga što bez te odred­be pojedini »uopće ne bi imali vlasništvo« i tako bi »izgubili stu­panjem u društvo, ono što je bio cilj zbog kojeg su stupili u njega, sto je za svakog previše apsurdno da bi to prihvatio.«148 Ovdje je jasno iskazana krajnje individualistička pozicija. Dva ulomka dalje, Locke priznaje da se »vlade ne mogu podržavati bez velikog troška, i da je ispravno da svatko tko uživa svoj dio zaštite plati od svog imanja svoj proporcionalni udio za njeno održavanje. Ali to ipak mora biti njegovim pristankom, tj. pri­stankom većine koja ga sama daje ili putem predstavnika koje izabere.«1491 To izjednačavanje pristanka svakog pojedinog vlas­nika s pristankom većine vlasnika ili s njihovim predstavnicima teško je pomiriti sa strogo individualističkom pozicijom koju je Locke branio. Gough na primjer, pita da li je Locke zaista mo­gao »misliti da je pristanak većine predstavnika isto što i ne­čiji vlastiti pristanak, od kojega je pojedinac, u stvari, dvaput uklonjen?«150’, i ne nalazi zadovoljavajući odgovor. Lockeovo iz« jednačavamje dva pristanka doimlje se još čudnijim kada zapazi­mo da je Locke bio potpuno svjestan da postoje razlike intere­sa između zemljoposjednika, trgovaca i novčara i da su se te razlike u prepirkama o porezu naročito oštro iskazivale.151’ Ipak, Lookeovo priznavanje tih teškoća daje nam ključ za njegovo mišljenje o pristanku, činjenica da je Locke mogao izjednačava­ti individualni pristanak i pristanak većine, znajući za sukob in­dividualnih interesa, pokazuje da je mislio o funkciji vlasti kao zaštiti vlasništva kao takvog. Mogao je pretpostaviti, kao čov­jek koji je I sam bio vlasnik,153’ da je zajednički interes vlasnika za sigurnost vlasništva važniji od njihovih različitih interesa kao posjednika zemlje, novca ili trgovačke robe, i svaki racionalan vlasnik koji je štitio svoje interese mogao je to vidjeti. Prema toj pretpostavci, i samo prema njoj, konzistetno je izjednačavati (racionalni) individualni pristanak I (racionalni) pristanak veći­ne. Razlike Između pojedinačnih interesa uvijek će postojati — svaki racionalan čovjek neće doći do istog zaključka o vrijed­nosti nekog poreza, tako da njihove racionalne odluke neće biti

221 locke: po litička teorija prisvajanja

jednoglasne za svaki prijedlog; ali svaki racionalni čovjek će vidjeti da mora pristati na sve što je prihvatljivo za većinu jer bez toga nema adekvatnog prihoda vlade i stoga niti adekvatne zaštite institucije vlasništva. Njegova vlastito-interesna racio­nalna volja jest da se podvrgne volji većine racionalnih vlasnika posjeda; skraćeno kazano, njegova volja jest volja većine.

Lockeova izjednačavanja pojedinačnog pristanka i pri­stanka većine na oporezivanje samo je jedan primjer, možda i najbolji, njegova izjednačavanja ta dva pristanka. On može reći za svakog čovjeka koji stupa u građansko društvo »radi zašti­te vlasništva svih članova društva, koliko god je to moguće«, da su »odluke države.. . njegove vlastite odluke, jer ih je do­nio sam ili preko svog predstavnika.«153’ Može reći da je narod, uvidjevši da njegovo vlasništvo nije sigurno pod vlašću jednog čovjeka, ustanovio kolektivno zakonodavno tijelo za očuvanje vlasništva, »svaki je čovjek podvrgnut, jednako kao i ostali, i naj- bjedniji ljudi onim zakonima što ih je on sam, kao dio zakono­davstva utvrdio.«154’

Doista, izjednačavanje pristanka pojedinca i pristanka većine proizlazi iz uvjeta sporazuma koji je nužan da bi se us­postavilo građansko društvo. Pristanak koji svaki pojedinac koji želi ući u građansko društvo mora dati, jest pristanak da bude obvezan odlukama većine, »što je pristanak većine;«155’; bez toga ne bi moglo biti društva. Kada Locke pokazuje da gra­đansko društvo traži vladavinu većine, on razlikuje individualni pristanak i pristanak većine, ali samo da bi pokazao da je in-

o148) Second Treatise. od|. 138.

149) Od|. 140.

150) Gough. op. c it.. str. 69.

151) Considerations. Works (1759), II. 36, 29.

152) Obim I raznolikost Lockeova posjeda tek je nedavno rasvijetljena.Godlne 1670. zeml|a mu |e donosila 240 funti godlšn|e. znača|ne lnvestlol|e u trgo­vini 6vllom. trgovini robl|em I ostalim prekomorskim poduhvatima, kao I novac zo kratkoročno posuđivan|e I hipoteke. Godine 1694. uzeo |e 500 funti prvih dionica Engleske banke; 1699, traži sav|et u vezi lnvestlran|a 1,500 funti ko|e su mu »ležale mrtvei. Njegovo je !man|e kad |e umro vrijedilo oko 20,000 funti. Mourlce Cranston, John Locke. a Biography (1957), str. 114— 15, 377, 440, 475.

153) Second Treatise. od|. 88.

154) Od|. 94.

155) Odi. 96.

222 c. b. m acpherson / p o lit ič k a te o r lla p o s jed n ičko g in d iv id ua lizm a

dividualni pristanak nemoguć zahtjev.156’ Tko hoće cilj, hoće i sredstva: cilj je očuvanje vlastitog vlasništva, a sredstvo je pri­hvaćanje volje većine kao svoje volje: »bilo bi izravno protu­rječje da netko stupi u društvo s drugima radi obezbjeđenja i u- ređenja vlasništva, a da se usprkos tome pretpostavi da njegova zemlja, čije vlasništvo treba da bude uređeno zakonima tog društva, treba biti izuzeta od nadležnosti one vlade prema ko­joj je on sam vlasnik zemlje, podanik.«157’ Racionalan vlasnik mo­ra pristati na pristanak većine. Zato je dopušteno izjednačavati pristanak idividualnog vlasnika s pristankom većine vlasnika. To nas vodi u još šire pitanje.

d) individualizam nasuprot kolektivizimu

Debata o tome da li je Locke individualist ili »kolektivist«, da li je prioritet davao ciljevima društva ili ciljevima pojedinca, sada se javlja u novom svjetlu. Kada imamo na umu osnovnu kvali­tetu Lookeova individualizma, debata postaje bespredmetna. Lockeov individualizam nije sav u tome što on smatra da su pojedinci po prirodi jednaki i slobodni i mogu se pravedno pod­vrgnuti jurisdikciji drugih vlastitim pristankom. Ostati na tome znači propustiti njegova glavna značenja, a ono je, u bitnome, to da je pojedinac prirodni vlasnik vlastite ličnosti i sposobno­sti i da za to ništa ne duguje društvu.

Takav individualizam jest nužno kolektivizam (u smi6lu odbrane nadmoći građanskog društva nad svakim pojedincem). Jer on brani individualnost koja se jedino može potpuno ostvariti u akumuliranju vlasništva i stoga to mogu ostvariti samo neki. i jedino na račun individualnosti drugih ljudi. Da bi takvo dru­štvo moglo funkcionirati, politička vlast mora biti iznad poje­dinaca; jer ako nije iznad, nije sigurno da će institucije vlasni­štva koje su bitne za tu vrst individualizma, imati adekvatne sankcije. Pojedinci koji imaju sredstva da ostvare svoje ličnosti (to jest, oni s vlasništvom) ne treba da zadrže nikakva prava ko­ja bi bila protiv građanskog društva, budući da su građansko društvo konstruirali oni, i za sebe, i da ga vode oni, i za sebe. Jedino što treba da čine jest da inzistiraju da je građansko dru­štvo, to jest većina njih samih, nadmoćno nad bilo ko|om vla­dom, jer im pojedina vlada može inače izmaknuti nadzoru. Loc­ke nije oklijevao da pojedincima dopusti da prenesu na građan­sko društvo sa svoja prirodna prava i moći,168’ uključujući pose­bice svu njihovu imovinu i zemlju159’ ili, što dolazi na isto, da pre-

223 locke: po litička teorija prisvajanja

nesu sva prava i moći nužne za ciljeve za koje je društvo for­mirano,160) a većina je161’ sudac. Cjelokupni transfer individu­alnih prava bio je potreban da se dobije dovoljna kolektivna sna­ga za zaštitu vlasništva. Locke je mogao priuštiti sebi da to predloži jer je građansko društvo trebalo biti pod kontrolom ljudi koji imaju vlasništva. Pod tim okolnostima individualizam mora biti, i on je sa sigurnošću mogao biti, prepušten kolek­tivnoj nadmoći države.

Opaska da su individualizam i »kolektivizam« suprotni krajevi linije na kojoj se mogu poredati države i teorije države, bez obzira na stupanj društvenog razvitka na kojem se jav­ljaju, površna je i varljiva. Lockeov individualizam kapitalistič­kog društva u nastajanju ne isključuje, već obrnuto, zahtijeva nadmoć nad pojedincem. Nije tu posrijedi odnos — više indivi­dualizma, manje kolektivizma, nego prije — što je potpuniji in­dividualizam, to je kompletniji kolektivizam. Najbolja ilustracija toga je Hobbesova teorija; ali to što je Hobbes negirao tradi­cionalni prirodni zakon i što nije omogućio garancije vlasništvu protiv samodržećeg suverena, nisu njegove poglede preporučili onima koji su smatrali da je vlasništvo centralna društvena či­njenica. Locke je bio prihvatljiviji zbog svoje dvosmislenosti o prirodnom zakonu i zato sto je dao neku vrst garancije za pra­va vlasništva. Kada na taj način promatramo specifično svojstvo buržoaskog individualizma sedamnaestog stoljeća, više nije po­trebno tražiti kompromis između Lockeovih individualističkih i kolektivističkih iskaza; u tim uvjetima, oni impliciraju jedan dru­goga.

e) lockeov konstitucionalizam

Lockeov konstitucionalizam sada također postaje razumljiviji, ne valja ga ni umanjivati niti naglašavati do isključenja svega

O156) Od|. 07— 98.

157) Od|. 120.

158) Second Treatise. od|. 128, 136.

150) Od|. 120.

160) Od|. 00, 120. 131.

181) Odi. 07.

2 2 4 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id u a lizm a

ostaloga. Postaje moguće Vidjeti ga onakvim kokav jest. kao odbranu prava vlasništva u ekspanziji, prije nego prava poje­dinca nasuprot države.

Da je to stvarno značenje Lockeova konstitucionalizma. sugerira se značajnom činjenicom da Locke nije smatrao da je poželjno da se sačuvaju neka prava pojedinca nasuprot parla­mentu i vladi (dok su leveleri u »Dogovoru naroda« smatrali da je to bitno). U Lockeovaj državi nikakva individualna prava nisu zaštićena. Jedina zaštita koju pojedinac ima protiv arbitrarne vlade jest u pravu većine građanskog društva da kaže kada je vlada prekršila povjerenje da uvijek postupa za dobro javnosti a nikada arbitrarno. Locke je mogao pretpostavljati da je ta nad­moć većine bila dovoljna zaštita svačijeg prava, jer je on pret­postavljao da su svi koji imaju pravo da ih se konzultira su­glasni s konceptom javnog dobra, s maksimalizacijom bogat­stva nacije, i time (kako je on to vidio) s dobrob ti nacije. On je mogao pretpostaviti taj sporazum na temelju svoje pretpostav­ke da radnička klasa nije među onima koji su imali pravo da ih se konzultira. Lockeov konstitucionalizam je u suštini obrana nadmoći vlasništva — i to ne samo vlasništva maloposjednika, nego znatno više vlasništva bogatih ljudi kojima je sigurnost neograničene akumulacije najvažnija.

Lockeovo inzistironje da je vlast vlade (»zakonodav­stva«) ograničena i pouzdana, ovisna o pristanku većine onih koji plaćaju porez, ili o interpretaciji većine o vladinoj odanosti datom joj povjerenju, samo je jedan dio njegove teorije i to ne primarni. Njemu je bilo nužno i moguće da razvije ograničenja vlasti zato što je prvo konstruirao drugi dio, tj. totalnu subor­dinaciju pojedinca građanskom društvu. Oba dijela bila su po­trebna svakoj teoriji koja bi štitila i promicala institucije vlasni­štva i time w st društva koju je trebalo da osigura građanski rat, restauracija i daljnja revolucija. Ako je 1689. ograničenje arbitrar­ne vlade evidentno bilo trenutačno, potčinjavanje pojedinca državi imalo je barem isto toliko trojni značaj. Whigovska revo­lucija nije samo uspostavila nadmoć parlamenta nad monarhi­jom, ona je također konsolidirala položaj ljudi koji imaju vlas­ništvo — a naročito ljudi koji su koristili vlasništvo na novi na­čin, kao kapital, koji se treba koristiti da donosi profit, stavivši ih iznad radničke klase.102' Lockeova teorija poslužila je whigov- skoj državi u oba pogleda.

Možemo uzgredno spomenuti da je manja razlika nego što su to noviji autori sugerirali183! između pozicije koju |e za­

2 2 5 locke: po litička teorija prisvajanja

uzeo Locke 1660. o nadmoći države i njegove pozicije iz 1689. godine. Lockeova neobjavljena rasprava iz 1660. o građanskim mirovnim sucima sadrži neke izrazito autoritarne odlomke, od kojih je krajnost njegova tvrdnja u predgovoru da »vrhovni su­dac u svakoj naciji, bez obzira kako nastao, mora nužno imati apsolutnu i arbitrarnu moć nad svim indiferentnim neutralnim akcijama svog naroda.«164’ To je prilično različito od njegova in- zistiranja nakon tri desetljeća da ni građansko društvo niti bi­lo koja vlada ne može imati arbitrarnu moć nad životom, slobo­dom ili vlasništvom bilo kojeg podanika. Ali je zapravo moć koju dopušta građanskom autoritetu jednaka u oba slučaja. »Apso­lutna i arbitrarna moć« iz 1660. se odnosi samo na »neutralne akcije«, tj. akcije koje se ni ne traže niti su zabranjene prirod­nim ili Božjim zakonom. U pogledu tih akcija, i jedino njih. čo­vjek je prirodno slobodan i zato jedino nad tim akcijama ima neku moć koju može prenijeti na društvo. To je upravo ta ista ograničena prirodna moć u Drugoj raspravi koju pojedinac us­tupa vrhovnom građanskom autoritetu (samom građanskom društvu).

Suštinski identitet dviju doktrina može se vidjeti uspo­ređivanjem poznate doktrine Druge rasprave s ulomkom iz ru­kopisa iz 1660. godine, gdje, nakon premise da nijedan čovjek nije prirodno ili izvorno slobodan od božjeg zakona ili zakona prirode, Locke piše:

»4. Da su sve stvari koje nisu uključene u taj zakon pot­puno neutralne i po njima je čovjek prirodno slobodan, ali još toliko gospodar vlastite slobode da je može ugovorom prenijeti na drugoga i dati mu moć nad svojim postupcima, budući da ne postoji Božji zakon koji brani ljudima da raspolažu svojom slobodom i da slušaju drugoga. Ali, budući da s druge strane postoji Božji zakon koji nameće vjernost i istinu u svim zakon­skim ugovorima, nakon tog odricanja i sporazuma to ga oba­vezuje da se podvrgne.

O162) Usporedi s H. J. Habbakuk. English Landownership. 1680— 1740. »Econ.Hist. Rev.«, (eb. 1940.

163) Gough, op. clt., str. 178; Locke. Essays on the Law o f Nature, ur. W.von Leyden (Oxford, 1954), str. 15, 27; Cranston, op. clt., etr. 67; Locke. Two Treatises o f Government, ur. Laslett, str. 19— 20.

164) Bodleian Library, MS. Locke, c. 28. f. 3.

226 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

5. Da pretpostavljajući čovjeka prirodnim vlasnikom potpune slobode i tolikim gospodarom sebe da ne duguje po­kornost nikome drugome osim Bogu (što je najslobodnije stanje u kojem ga možemo zamisliti), ipak je nepromjenjivi uvjet dru­štva i vlasti da se svaki pojedini čovjek mora neizbježno rastati sa svojim pravom na slobodu i povjeriti je poglavarstvu s pu­nom moći nad njegovim akcijama, koju je prije imao on. Inače je nemoguće da je bilo tko potčinjen zapovijedanju nekog dru­gog tko zadržava slobodno raspolaganje sobom i koji je gospo­dar jednake slobode .. .«165)

To je upravo doktrina Druge rasprave što se tiče dose­ga moći građanskog autoriteta.166’ U obje doktrine pojedinci ustupaju svoju prirodnu moć. U objema je njihova prirodna moć ograničena time što dopušta prirodni zakon. U objema građan­ski autoritet ima apsolutnu moć unutar prirodnog zakona ali ni­kakvu moć van toga. Godine 1660. Locke je nazvao tu moć »ap­solutnom i arbitrarnom«; 1689. sačuvao je pojam »arbitraran« za moć koja krši prirodni zakon.

Postoji naravno velika razlika u tim dvjema doktrinama što se tiče locusa moći. Godine 1660. Locke je bio voljan raz­matrati apsolutnu monarhiju ili kralja u parlamentu, ili izabra­no vijeće čiste republike, kao odgovarajuće nosioce građanske vlasti. Locke definira u jednoj marginalnoj bilješki »poglavar­stvo«, čija se moć dokazuje u upravo navedenom odlomku, u kojoj on jasno kaže što on smatra da je najbolje:

»Pod poglavarstvom shvaćam vrhunsku zakonodavnu moć bilo kojeg društva bez obzira na oblik vlasti ili broj ljudi koji obuhvaća. Jedino mi dopustite da kažem da su neuništivo sjećanje na naša posljednja stradanja, i sretan povratak naše stare slobode i sreće, dovoljni dokazi da nas uvjere, bez pomoći bilo kojih drugih argumenata, gdje je vrhovna vlast tih naroda najpogodnije smještena.«

Locke se neće, kaže on u predgovoru, baviti pitanjem da li poglavarstvu kruna pada na glavu ravno iz nebesa ili je tamo smještaju ruke njegovih podanika.«1®7’ Moć poglavarstva mora biti ista u oba slučaja. A republika se ne razlikuje od ap­solutne monarhije po dosegu moći poglavarstva:

»Niti ljudi, kao što to neki rado zamišljaju, uživaju imalo veći udio te [njihove prirodne] slobode u čistoj republici, gdje god ona bila, nego u apsolutnoj monarhiji, jer je ista arbitrarna moć jednako u vijeću kao i u monarhu. Tamo gdje svaki poje­

2 27 locke: po litička teorija prisvajanja

dini čovjek nema više svoje moći (suzdržavajući se svog bez- značajnog dodatka glasačkog prava) da stvara nove zakone ili da osporava stare, nego što je ima u monarhiji, jedino što mo­že učiniti (a to nije više od tonoga što kraljevi dozvoljavaju podnosiocima peticija) jest da uvjeri većinu, a to je monarh.«168'

Tako je 1660. Locke preferirao restauriranu monarhiju Stuorta, i on bi joj dao vrhovnu moć, tj. apsolutnu moć unutar granica prirodnog zakona. U Drugoj raspravi Locke ostavlja vr­hovnu građansku vlast samom građanskom društvu; on bi priz­nao nadmoć kralja u parlamentu, ali s uskim granicama moći kralja i pod uvjetom da narod može »odstraniti ili izmijeniti za­konodavno tijelo, kada smatra da se ponaša suprotno povjere­nju koje im je dano.«169'

Razlika između te dvije pozicije nije tako velika kao što bi se moglo učiniti, jer se pretpostavlja da je vrhovna moć u objema samo u granicama prirodnog zakona. Ali razlika je ipak bitna, jer se samo u Drugoj raspravi narodu daje pravo da nametne svoju interpretaciju prirodnog zakona konstituiranom građanskom autoritetu. Iz te razlike ne treba međutim, zaključi­vati da se zbila neka promjena u Lockeovim temeljnim principi­ma. On je stalno dosljedan u tome što traži građanski autori­tet koji bi mogao osigurati osnovne institucije klasnog društva. Godine 1660. to je zahtijevalo povratak Stuarta i doktrinu o ap­solutnoj i arbitrarnoj moći gradske uprave o indiferentnim stva­rima; 1689. to je zahtijevalo rušenje Stuarta i doktrinu Druge rasprave.

Vidjeli smo kako Locke, unoseći u postulate Druge ras­prave implicitne pretpostavke klasno različite racionalnosti i prava (izvedene iz njegova razumijevanja vlastitog društva) do­šao do nejasne dvosmislene teorije o različitom članstvu u gra­đanskom društvu, teorije koja opravdava klasno društvo iz po­stulata o jednakim individualnim prirodnim pravima. Nejasnoća o članstvu sakrila je (i od samog Lockea, po mom mišljenju)

165) Ibid.. e. 7. ff. 1— 2.

166) Second Treatise. od|. 135, 138.

167) Bodleian Library. MS. Locke c. 28, f. 3.

168) Ibid.. e. 7. f. 2.

188) Second Treatise. od|. 140.

228 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

kontradikciju u njegovu individualizmu, u kojem puna individual­nost za neke nastaje razaranjem individualnosti drugih. Locke nije mogao biti svjestan da je individualnost za koju se on borio istovremeno bila odricanje individualnosti. Takva svijest nije se mogla naći u ljudi koji su tek počinjali shvaćati velike moguć­nosti individualne slobode u razvijanju kapitalističkog društva. Kontradikcija je postojala, ali njima je bilo nemoguće da je prepoznaju, a kamoli da je riješe. Locke je doista bio na pra- izvoru engleskog liberalizma. Veličina liberalizma sedamnaestog stoljeća bila je u tvrdnji o slobodnom racionalnom pojedincu kao kriteriju dobroga društva; njegova tragedija je bila u tome što je sama ta tvrdnja nužno odricala individualizam polovini na­cije.

VI posjednički individualizam i liberalna demokracija

1. temelji iz sedamnaestog stoljeća

t Sada smo u poziciji da razmotrimo u kojoj su mjeri ne­ke prepoznatljive društvene pretpostavke zajedničke glavnim političkim teorijama sedamnaestog stoljeća i koliko su relevan­tne za probleme kasnijeg liberalno-demokratskog društva. Pret­postavke koje obuhvaćaju posjednički individualizam mogu se sumirati u slijedećih sedam tvrdnji.

a) čovjeka čini ljudskim sloboda od ovisnosti o volji drugih,

b) Sloboda od ovisnosti o drugima znači slobodu od bilo kojih odnosa s drugima, osim onih odnosa u koje pojedinac ulazi do­brovoljno, prema vlastitim interesima.

c) Pojedinac je suštinski vlasnik vlastite osobe i sposobnosti, i za to društvu ne duguje ništa.

Treća tvrdnja može se pojaviti u teoriji kao neovisan postulat, ili kao dedukcija iz a) i b) i iz pojma vlasništva kao ekskluzivnog prava. Znači: budući da sloboda, a stoga i ljud­skost pojedinca ovisi o njegovoj slobodi da stupi u odnose s drugim pojedincima posredovane valstitim interesom, i budući da njegova sposobnost da stupi u takve odnose ovisi o njegovu posjedovanju isključive kontrole (prava na) vlastite osobe i spo­sobnosti. i budući da je vlasništvo poopćeni oblik takve isklju­čive kontrole, pojedinac je suštinski vlasnik vlastite osobe i spo­sobnosti.d) lako pojedinac ne može otuđiti čitavo svoje vlasništvo nad vlastitom osobom, može otuđiti svoju sposobnost za rad.

e) Ljudsko društvo se sastoji od niza tržišnih odnosa. To slije­di iz već izrečenih pretpostavki. Budući da je čovjek čovječan samo ako je slobodan, a slobodan samo ako je vlasnik samoga sebe, ljudsko društvo može biti samo niz odnosa među pojedi­načnim vlasnicima, tj. niz tržišnih odnosa.

Ili se tvrdnja e) može pojaviti u teoriji ne kao deducira- na tvrdnja, već kao primarna, ili čak jedina društvena pretpo­stavka. To je moguće zato što su u njoj sadržane tvrdnje od a) do d). Koncept tržišnih odnosa nužno implicira individualnu slobodu kako je definirana u tvrdnji b) i vlasničko pravo kako je definirano u tvrdnji c) i d); i postulat da se ljudsko društvo sas­toji od tržišnih odnosa nužno implicira da je ljudskost pojedinca funkcija njegove slobode (tvrdnja a)).

2 3 0 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

f) Budući da je sloboda od volje drugih to što čovjeka čini čo­vječnim, sloboda svakog pojedinca može se s pravom ograničiti samo takvim obavezama i pravilima koja su potrebna da osigu­raju istu slobodu za druge.

g) Političko društvo je ljudska tvorevina za zaštitu vlasništva pojedinca nad vlastitom osobom i dobrima i (stoga) za održa­nje uređenih odnosa razmjene među pojedincima koji se smat­raju vlasnicima sebe samih.

Te pretpostavke prisutne su, u ovom ili onom obliku, u svakoj od teorija koje su bile analizirane. Analiza pokazuje da snaga svake teorije proizlazi iz toga što je inkorporirala te pretpostavke, a slabosti svake od njih iz toga što nisu uspjele obraditi neke njihove implikacije.

Te pretpostavke su najjasnije i najpotpunije u Hobbesa. Njegov model čovjeka kao zbira ljudskih moći da postiže za­dovoljstva, svodi ljudsku bit na slobodu od volje drugih ljudi i na vlasništvo vlastitih sposobnosti. Njegov je model društva, koji slijedi iz njegova modela čovjeka i iz pretpostavke da su moći svakog čovjeka suprotstavljene svakom drugom čovjeku, vidjeli smo, potpuni posjednički tržišni model. Političko društvo čiju je nužnost deducirao iz tih modela umjetno je sredstvo, proračunato tako da omogući maksimum sigurnosti, dostupne na bilo koji način, za primjenu pojedinčevih sposobnosti.

Za Hobbesa je model samo-krećućeg, željom pokreta- nog, posjedničkog pojedinca i model društva kao niza tržišnih odnosa među tim pojedincima, bio dovoljan izvor političke ob­veze. Nisu bili potrebni tradicionalni pojmovi pravde, prirodnog zakona ili božanske svrhe. Obveza pojedinca prema državi iz­vedena je iz pretpostavljenih činjenica izloženih u materijalis­tičkom modelu čovjeka i tržišnog modela društva. Modeli su sadržavali dvije pretpostavke o činjenici koju je Hobbes smat­rao dovoljnom za dedukciju prava i obveze: jednakost potrebe za kontinuiranim kretanjem i jednaku nesigurnost zbog jedna­ke izloženosti napadima drugih putem tržišta. Taj sistem, me­hanički i moralni, bio je samo-pokretajući i sam u sebi sadržan. Nije mu bio potreban izvanjski pokretač ili izvanjski standard prava.

Tvrdio sam da su Hobbesove pretpostavke posjed­ničkog tržišta dale njegovoj političkoj teoriji izuzetnu snagu i dosljednost. Tvrdio sam također da je u njegovu tržišnom modelu bila jedna pogreška zbog koje njegova politička teorija

2 3 1 posjednički Indiv idualizam I libera lna dem okracija

nije bila primjenjiva na posjedničko tržišno društvo. A greška je bila to što nije vidio da tržišno društvo stvara neki stupanj klasne kohezije koja omogućuje politički autoritet koji se može održati na životu bez samodržećeg suverenog tijela.

Vratimo li se teoriji levelera, ponovo pronalazimo glav­ne pretpostavke posjedničkog individualizma, ali drugačije for­mulirane i nepotpuno razrađenih implikacija. Ljudska bit je slo­boda od volje drugih, a sloboda je funkcija vlasništva vlastite osobe:

»Svatko (je upravo ono što jest time eto je vlasnik vla­stite osobe, mače ine bi bio što jest.«1’

Političko društvo je tvorevina za osiguranje individualnih prirodnih prava, tj- individualne slobode i vlasničkog prava. Ni jedan pojedinac ne može otuđiti čitavo vlasništvo nad svo­jom osobom, ali svatko može otuđiti svoje vlasništvo nad vlasti­tim radom; time on odustaje od svog prirodnog prava glasa pri izborima, ali ne od svog prirodnog prava na građanske i religij­ske slobode.

Snazi teorije levelera može se različito pristupiti. Njena snažna privlačnost, za one koji su bili u pokretu levelera, može se pripisati njenu inzistiranju na individualnoj slobodi, i reli­gijskoj i svjetovnoj, te vještini kojom su historija i Biblija bile korištene za stvar slobode ljudi koji su bili ispod bogataša i iznad ovisnih siromaha. Njena teorijska snaga može se pri­pisati u velikoj mjeri realističnom spoznavanju položaja poje­dinca u tržišnom društvu. Pripadnici levelerskog pokreta vi­djeli su da je sloboda u njihovu društvu funkcija posjedovanja. Stoga su mogli imati snažno moralno opravdanje za individu­alnu slobodu, definirajući slobodu kao posjedovanje vlastite osobe.

Sve se teorijske slabosti pozicije levelera mogu pripi­sati tome što nisu vidjeli potpune implikacije svojih posjednič­kih individualističkih pretpostavki — pogreška koja se za uz­vrat može pripisati granicama njihove vizije, a granica su pos­ljedica njihove pripadnosti međuklasi. Oni nisu uviđali da 6e. ako se ljudska sloboda učini funkcijom posjedovanja, mora prihvatiti potpuno tržišno društvo. Ako se inzistira da je čovjek

1) C itirano, pogl. III . str. 119—20.

232 c b. m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

čovječan jedino kao jedini vlasnik samoga sebe, jedino utoliko ukoliko je slobodan od svih osim od tržišnih odnosa, sve mo­ralne vrijednosti moraju se pretvoriti u tržišne vrijednosti. Ali le- veleri su pisali kao da ne postoji razlika između tržišnog mora­la posjedničkog individualizma i kršćanske društvene etike ko­je su se također držali. Oni su iznijeli, povrh individualnog pra­va na samo-očuvanje i samo-unapređenje. pojam »humanog društva, zajedničkog življenja ili postojanja« kao »vrhovno ze­maljsko dobro čovječanstva«, iz kojega slijedi obveza da svatko radi za »sreću zajednice«.2’ Kolebali su se između gledišta da je ljudski rad roba i gledišta da je rad integralni dio ljudske oso­be. Branili su pravo individualnog prisvajanja zemlje i dobara, ali su negirali ispravnost posljedice — velike nejednakosti u raspodjeli bogatstva.

Premda su leveleri razmatrali klasnu strukturu dru­štva 17. stoljeća ozbiljnije nego Hobbes — i tako izbjegli pogreš­ku u koju je Hobbes zapao zato što je zanemario klasnu kohe­ziju — njihovo tretiranje klase je također bilo pogrešno. Odri­čući nadničarima i prosjacima politička prava, oni su priznali jednu od prevladavajućih klasnih podjela, a objavljujući urotu bogatih protiv sebe (međuklase malih nezavisnih proizvođača), priznali su drugu podjelu. Njihov zahtjev da steknu politički glas bio je zahtjev da se dokine druga razdiobna linija. Implicira­na pretpostavka je bila da su svi oni koji su iznad ovisnih si­romaha sposobni za dovoljno kohezije da bi podržavali izbornu političku vlast. Takve kohezije, kako su pokazali događaji, nije bilo. Ta pogreška levelera, koja je pogreška empirijskog rasu­đivanja, proizlazi iz nepreciznosti njihova teorijskog shvoćanja tržišnog društva. Nisu vidjeli da posjedničko tržišno društvo nužno stavlja u ovisan položaj ne samo nadničare nego. i sve one koji nemaju znatnu količinu kapitala (a koja se, prirodnim djelovanjem tržišta, neprestano povećava).

Harringtonova teorija stoji nekako po strani od svih os­talih. Budući da se manje bavio pravom i obvezom nego empi­rijskim usaglašavanjem političke promjene i stabilnosti, Harring­ton je moralnim principima posvetio manje pažnje nego leveleri, a manje nego Hobbes psihološkoj analizi. Premda ga bavljenje građanskim i religijskim slobodama smješta u liberalnu tradi­ciju, on nije tako izraziti individualist kao ostali. Baratajući ug­lavnom komparativnom i historijskom analizom, naizgled se ne oslanja na postulate o moralnoj ili radnoj prirodi po|ed'mca. Međutim, ipak je kao što smo vidjeli,3’ poetulirao da 6vaki čovjek

233 posjednički ind iv idua lizam I libera lna dem okracija

traži moć nad drugima i da je moć funkcija vlasništva. Shvatio je da su ti postulati nužni za teoriju ravnoteže, lako je rekao malo o ljudskoj prirodi, to je bilo zato što je potpuno prihvatio Hobbesovu analizu: »njegove rasprave o ljudskoj prirodi, o slo­bodi i nužnosti, najveće su među novim znanjima i to su te ko­je sam slijedio i koje ću slijediti.«4’

Ono što nam najjasnije dopušta da opišemo Harringto- na kao posjedničkog individualista jest njegova pretpostavka da je englesko društvo 17. stoljeća posjedničko tržišno društvo. Čitavo njegovo podizanje »republike jednakosti« ovisi, do­kazivao sam, o toj pretpostavci. On je pretpostavio postojanje buržoaskog društva i prihvatio njegovu moralnost. Ponašanje nižeg plemstva i naroda podveo je pod opću teoriju posjedničke i akumulativne motivacije. Institucionalna ravnoteža, koju je on predlagao, između nižeg plemstva i naroda funkcionirat će. a agrarni zakon, zamišljen da stabilizira ravnotežu, bit će neuniš­tiv, samo zato što su obje klase prihvatile tržišne odnose za koje je Harrington pretpostavljao da će od tada stalno prevlada­vati.

On nije izvodio tržišne odnose iz same čovjekove pri­rode, kao što je činio Hobbes. Ali, premda nije zadirao tako dale­ko u prirodu buržoaskog čovjeka kao Hobbes, izbjegao je pogre­šku u koju je Hobbes zapao zbog visokog stupnja apstrakcije. Harrington je vidio realnost klasne strukture. Priznavao je, što više. gradio je svoju teoriju na mogućnosti klasne kohezije, što Hobbes nije činio. Izbjegao je i suprotno, pogrešku levelera — — nije pretpostavio nevjerojatan stupanj kohezije ili identično­sti interesa između više i niže vrste građana, ali je pokušao urediti ravnotežu među njima.

Glavna slabost Harringtonove teorije posljedica je nje­gove nedovoljne logičke sposobnosti, zbog čega u upotrebi prin­cipa ravnoteže i protivriječi sam sebi. Da je zaoštrio svoje pret­postavke, i da je bio pažljiviji u zaključivanju, mogao je izbjeći te kontradikcije. Dakle, za Harringtona možemo reći da je teo­rijska snaga njegova isstema priznavanje i prihvaćanje posjed­ničkih tržišnih odnosa i motivacije, a teorijska slabost to što je propustio da potpuno sagleda i jasno iskaže sve svoje pret­postavke.

S Lockeom smo ponovo u domeni moralnih prava i obveza izvedenih iz pretpostavljene prirode čovjeka i društva. Kao i u Hobbesa. Lockeova dedukcija počinje od pojedinca pre­

2 3 4 c b m acpheraon / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id u a lizm a

ma društvu i državi, ali je, kao i u Hobbesa, pojedinac već bio stvoren, u sHci čovjeka tržišnog društva.

Pojedinci su po prirodi jednako slobodni od jurisdikcije drugih. Ljudska bit je sloboda od bilo kojih odnosa osim onih u koje čovjek stupa prema vlastitim interesima. Sloboda pojedin­ca s pravom je ograničena samo zahtjevima slobode drugih ljudi. Pojedinac je vlasnik svoje ličnosti i za to ništa ne dugu­je društvu. Slobodan je otuđiti svoju sposobnost za rad, ali ne i čitavu svoju osobu. Društvo je niz odnosa među vlasnicima. Političko društvo je ugovorno sredstvo za zaštitu vlasnika i sre­đeno reguliranje njihovih odnosa.

Ali pretpostavke posjedničkog individualizma nisu u Lockea bez primjesa. On je odbio da reducira sve društvene odnose na tržišne odnose i svu moralnost na tržišnu moralnost. Nije potpuno napustio tradicionalni prirodni zakon. Da utvrdi svoju političku obvezu, koristio je i Hobbesa i Hookera. Glav­na teorijska slabost otkriva se u njegovu pokušaju da kombini­ra ta dva izvora moralnosti i obveze. Slabosti se mogu bolje pra­titi, kako sam sugerirao, u njegovoj nemogućnosti da nadiđe ne- konzistentnost inherentnu u tržišnom društvu. Tržišno društvo stvara klasne razlike u stvarnim pravima i racionalnosti, a ipak za svoje opravdanje traži postulat jednakih prirodnih prava i ra­cionalnosti. Locke je raspoznao diferencijaciju u vlastitom dru­štvu i to je tumačio prirodnim društvom. Istovremeno je zadržao postulat jednakih prirodnih prava i racionalnosti. Može se reći da je većina Lockeovih teorijskih konfuzija i praktičnih pritužbi potekla iz njegove dovsmislene pozicije. Dvosmislenost nije bila toliko rezultat njegove nesavršene logike koliko pokušaja da ri­ješi proturječnost u tržišnom društvu koje ni sam nije bio pot­puno svjestan. Nije analizirao to društvo tako jasno kao Hob­bes, ali se pozabavio problemom koji je Hobbes zapustio — nai­me, komplikacijama nastalim klasnim diferenciranjem u atomi­ziranom tržišnom društvu.

Bilo bi suviše reći da Locke, zato što je imao te kom­plikacije na umu, nije načinio jasne modele čovjeka i društva niti je iz njih tako rigorozno zaključivao kao Hobbes. Ali može se reći da djelotvorna recepcija Lockeove teorije mnogo dugu­je tome što je o tim komplikacijama mislio i što se njima ba­vio, bez obzira koliko smušeno. To mu je omogućilo barem da izbjegne Hobbeeovu pogrešku i stvori politički sistem bez sa- modržećeg suverena.

2 3 5 posjednički ind iv idua lizam i libera lna dem okracija

Locke je dovršio zdanje na Hobbesovim sigurnim te­meljima. načinivši jednu strukturnu izmjenu u Hobbesovu teo­rijskom sistemu, koja je bila potrebna da se on uskladi s po­trebama i mogućnostima posjedničkog tržišnog društva. Drugi je Lookeov doprinos, to što je na to zdanje pričvrstio fasadu tradicionalnog prirodnog zakona, u usporedbi s time nevažan. Tako je zdanje bilo privlačnije za ukus suvremenika. Ali kad su se ukusi promijenili, kao što se dogodilo u 18. stoljeću, Hume i Bentham su mogli odstraniti fasadu prirodnog zakona a da time ne oštete jako i dobro građeno utilitarističko zdanje pod fasa­dom. Tako je Hobbes, čiji je propust — sistem bez samodržećeg suverena — popravio Locke. sazdao glavnu zgradu engleske li­beralne teorije.

Osnovne pretpostavke posjedničkog individualizma — da je čovjek slobodan i human po tome što je jedini vlasnik vlas­tite osobe, i da je ljudsko društvo u biti niz tržišnih odnosa — bile su duboko usađene u temelje sedamnaestog stoljeća. Te su pretpostavke i dale izvornoj teoriji njenu snagu, jer su doista od­govarale stvarnosti tržišnog društva 17. stoljeća. Pretpostavke posjedničkog individualizma zadržane su u modernoj liberalnoj teoriji možda i više no što često mislimo, ali temelje liberalno- demokratskoj teoriji ipak nisu one dale. Problem nije u tome da su se one održale nakon što su prestale odgovarati našem društvu — još odgovaraju našem društvu i stoga se moraju za­držati. Problem liberalne teorije jest u tome što to ne shvaća i pokušava biti valjana i bez njih. Ali pravi je problem to da je­dna promjena u posjedničkom tržišnom društvu — promjena koja ne mijenja valjanost pretpostavki posjedničkog individua­lizma, budući da je to promjena u jednom aspektu tržišnog dru­štva koji se nije odrazio na te pretpostavke — iz dva je razlo­ga onemogućila da se iz tih pretpostavki izvede valjana teorija obveze.

Promjena je bila u pojavi političke artikulacije radničke klase. To nije izmijenilo valjanost pretpostavki posjedničkog in­dividualizma za posjednička tržišna društva, zato jer te pret­postavke odražavaju ili govore o atomiziranoj prije nego o kla-

O2) Citirano, pogl. III, etr. 133— 4.

3) Citirano, pogl. IV, str. 139.

4) Prerogative o f Popular Government. Works (1771). str. 241

2 3 6 c b m ocpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g in d iv id ua lizm a

snoj strukturi tog društva. Vidjeli smo5’ da je posjedničko tr­žišno društvo nužno klasno podijeljeno. Vidjeli smo6) da je po­sjedničko tržišno društvo niz kompetitivnih i invazivnih odnosa između svih ljudi, bez obzira na klasu: svaki je čovjek prepuš­ten sam sebi. To je toj drugi aspekt posjedničkog tržišnog dru­štva koji se točno odražavao, i još se odražava, u pretpostav­kama posjedničkog individualizma. Pretpostavke su još nužne, ali se iz njih ne može izvesti dostatan princip obveze. Moramo sada razmotriti kako se to dogodilo i kakvi su izgledi liberalno- -demokratske teorije.

2. dvojba dvadesetog stoljeća

0 Pretpostavke posjedničkog individualizma naročito od­govaraju posjedničkom tržišnom društvu, jer iskazuju stanovite bitne činjenice svojstvene tom društvu. Pojedinac u posjednič­kom tržišnom društvu jest čovječan po svojem svojstvu vlasnika vlastite osobe i njegova ljudskost ovisi o slobodi od bilo kojih odnosa s drugima, osim ugovornih odnosa iz vlastitih interesa. Engleska i druge moderne liberalno-demokratske nacije, još su. u dvadesetom stoljeću, posjednička društva. Zbog čega im on­da ne bi odgovarala modema opravdavajuća liberalno-demokrat- ska teorija, onoliko koliko sadrži te pretpostavke? Zbog čega ne bi teorija posjedničkog individualizma engleske utilitaristič- ke tradicije, koja je u biti Hobbesova teorija s Lockeovim izmje­nama u vezi samodržećeg suverena, bila zadovoljavajuća de­monstracija političke obveze pojedinca prema liberalnoj državi?1 zašto ne bi ta teorija, koja se kasnije porpavila time što se u 19. stoljeću najamnicima priznalo da su slobodni ljudi, bila sa­da adekvatna za liberalno-demokratsku državu? Najbolje ćemo ta pitanja riješiti sakupimo li iz prijašnjih analiza uvjete u ko­jima teorija posjedničkog individualizma može biti adekvatna teorija političke obveze.

Tvrdio sam7’ da, da bismo dobili valjanu teoriju politič­ke obveze bez oslanjanja na bilo koju pretpostavljenu svrhu prirode ili volje Božje (što možemo nazvati autonomnom teo­rijom političke obveze), treba moći postulirati da se pojedinci, od kojih se sastoji društvo, vide ili da budu sposobni da se vi­de kao jednaki u nekom aspektu koji je različit od svih ostalih a-

2 3 7 posjednički Indiv idualizam I libera lna dem okracija

spekata u kojima su nejednaki. Taj uvjet je bio ispunjen u izvor­nom posjedničkom tržišnom društvu, od 17. stoljeća — kad je po­stao dominantan — do zenita u 19. stoljeću, time što su svi očito bili neizbježno podređeni zakonima tržišta. Sve dok su svi bili podvrgnuti determinaciji konkurentskog tržišta, i sve dok pri­vidno jednaku podređenost pojedinca determinaciji tržišta pri­hvaćaju kao ispravnu ili neizbježnu gotovo svi ljudi, postoji do­voljna osnova za racionalnu obvezu svih ljudi političkoj vlasti koja je mogla održati i nametnuti jedine moguće uređene ljud­ske odnose, naime, tržišne odnose.

Dokazivao sam i to8’ da je posjedničkom tržišnom dru­štvu potreban još jedan uvjet za valjanu teoriju obveze pojedin­ca prema suverenom tijelu koje nije samodržeće (i stoga za te­oriju obveze bilo kojoj vrsti liberalne države). Daljnji uvjet jest da postoji kohezija vlastitih interesa svih onih koji imaju glas u biranju vlade dovoljno snažna daizravna centrifugalne sile po­sjedničkog tržišnog društva. Taj uvjet je bio ispunjen na vrhuncu tržišnog društva činjenicom da je politički glas bio ograničen na posjedničku klasu koja je imala dovoljno kohezije da odlučuje periodično, bez anarhije, o tome tko bi trebao imati suverenu moć. Sve dok je taj uvjet bio ispunjen, postojala je dovoljna os­nova za autonomnu teoriju obveze pojedinca prema kanstitucio- nalnoj liberalnoj državi. Taj drugi uvjet, kao i prvi, bio je ispu­njen sve do polovine 19. stoljeća.

Nakon toga, ni jedan ni drugi uvjet više nisu bili ispu­njeni. Premda su zapravo nastavili prevladavati tržišni odnosi, sve se više osporavala njihova neizbježnost, kako je Industrij­ska radnička klasa razvijala određenu klasnu svijest i postala politički artikulirana. Ljudi sebe više nisu vidjeli kao fundamen­talno jednake u neizbježnom podvrgavanju determinaciji tržiš­ta. Tako je razvitak tržišnog sistema, koji je stvarao klasu koja je mogla zamisliti alternative sistemu, razorio društvenu činje­nicu (prihvaćanje neizbježnosti tržišnih odnosa), koja je ispunja­vala prvi preduvjet autonomne teorije političke obveze.

O5) Pogl. II. str. 46— 8.

6) Pogl. II. str. 48.

7) Pogl. II. str. 70.

B) Pogl. II. str. 79—80.

238 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

Slično je bilo i s drugim nužnim uvjetom- Premda je dru­štvo i dalje bilo klasno podijeljeno, a posjednička klasa i dalje bila kohezivna, njena kohezija nije više ispunjavala preduvjet kad je posjednička klasa morala odbaciti svoj monopol moći, priznajući ostatku društva pravo glasa. S demokratskim gra­đanskim pravom više nije mogla biti osigurana kohezija među svim onima koji imaju politički glas, što je bilo omogućeno kla­snim interesom u vrijeme kad je samo jedna klasa imala gra­đansko pravo.

Može se dokazivati da je stalno postojanje liberalno^de- mokratskih država u posjedničkim tržišnim društvima od tada proizlazilo iz sposobnosti posjedničke klase da zadrži djelo­tvornu političku moć u svojim rukama usprkos općem pravu glasa. Ali premda to može biti dovoljno da se održi liberalna država, previše se prevare može naslutiti da bi bilo adekvat­nom bazom za moralno opravdanje liberalne demokracije.

Može se pokazati i to da je postojanje liberalno-demo- kratskih država do dvadesetog stoljeća, nakon što je kohezija vladajuće posjedničke klase popustila pred nesigurnom kohe­zijom demokratskog izbornog prava, bilo moguće zbog neke vrste klasne kohezije na internacionalnom nivou. Demokratsko izborno pravo ustanovljeno je u 19. stoljeću u razvijenim kapi­talističkim zemljama. U to vrijeme su te zemlje bile prema ne­razvijenim narodima u odnosu nekako sličnom odnosa posjed­ničke klase spram ne-posjedn'ioke klase unutar razvijenih tr­žišnih društava. Ali premda je kohezija posjedničke nacije mo­žda stvorila neki nadomjestak za prijašnju koheziju posjedničke klase, ni to nije bila adekvatna osnova za moralno opravdanje liberalne demokracije. U svakom slučaju, izdizanjem kolonijal­nih naroda do nacionalne nezavisnosti, ta osnova sada brzo ne­staje.

Privremeni nadomjestak za staru koheziju u ovom sto­ljeću ponekad pruža rat. Ali, bez obzira na činjenicu da je cijena te kohezije slabljenje liberalnih institucija, majo bi njih moglo moralno opravdati liberalnu demokraciju na premisi stalnog ra­ta. U svakom slučaju, tehnički uvjeti rata su sada takvi da bi rat razmjera dostatnih da donese potrebnu koheziju unutar ratu- juće nacije, uništio naciju. Tako ni jedan od činilaca za koje se može reći da su svi zajedno djelovali tako da održe liberal* no-demokraitske države u posjedničkim tržišnim društvima na­kon što je nestala stara osnova kohezije, ne pruža, niti može pružiti, dostatno opravdavajuću teoriju.

239 posjednički ind iv idua lizam i libera lna dem okracija

Očita je sada dilema moderne liberalno-demokratske teorije: mora nastaviti koristiti pretpostavke posjedničkog indi­vidualizma u vrijeme kada struktura tržišnog društva ne pruža više nužne uvjete za valjanu teoriju političke obveze iz tih pret­postavki. Liberalna teorija mora nastaviti koristiti pretpostavke posjedničkog individualizma zato jer su one činjenično točne za naša posjednička tržišna društva. Već smo konstatirali nji­hovu činjeničnu točnost, ali ćemo ih zbog glavne misli ponoviti. Pojedinac je čovječan u tržišnom društvu kao vlasnik vlastite osobe. Bez obzira na ta koliko bi želio da to bude drugačije, njegova ljudskost doista ovisi o njegovoj slobodi od bilo kojih drugih odnosa s drugima osim ugovornih radi vlastitih interesa. Njegovo društvo doista se sastoji od niza tržišnih odnosa. Zato što su te pretpostavke činjenično točne, ne mogu se ispustiti iz opravdavajuće teorije. Ali sazrijevanje tržišnog društva doki­nulo je tu koheziju među svima onima koji imaju politički glas. što je preduvjet dedukcije liberalne države iz pretpostavki pos­jedničkog individualizma. Ne postoji izlaz iz te dileme odbaci­vanjem tih pretpostavki, a da se ne odbaci tržišno društvo, kao što je tako mnogo teoretičara od Johna Stuarta Milla do naših vremena učinilo na osnovu toga što su te pretpostavke moralno uvredljive. Ako su nam sada moralno uvredljive, nisu ništa manje točne za naša posjednička tržišna društva. Dilema je još tu. Ili odbacujemo pretpostavke posjedničkog individualizma, a u tom slučaju je naša teorija nerealistična, ili ih zadržavamo i u tom slučaju ne možemo dobiti valjanu teoriju obveze. Sli­jedi da sada ne možemo očekivati valjanu teoriju obveze za liberalno-demokratsku državu u posjedničkom tržišnom društvu.

Pitanje da li se postojeći odnosi posjedničkog tržišnog društva mogu napustiti ili nadići, a da se ne napuste liberalno političke institucije, vrvi od teškoća. Problem kohezije bio bi ri­ješen u onoj mjeri u kojoj se može napustiti tržišno društvo, jer je problem bio definiran kao potreba za stupnjem kohezije koji bi odolijevao centrifugalnoj sili tržišnih odnosa. Ali još bi pos­tojao problem pronalaženja nadomjestka za to priznavanje fun­damentalne jednakosti, koju je prvotno pružala pretpostavljena neizbježna svačija potčinjenost tržištu. Da li bi neki novi ra­zumljiviji pojam fundamentalne jednakosti, koji bi bio primje­ren održanju liberalnih institucija i vrijednosti, mogao dobiti ši­roko priznanje, bez kojeg, dokazivao sam, ni jedna autonomna teorija političke obveze ne može biti valjana?

Može nas donekle utješiti činjenica da ta dva problema, problem kohezije i jednakosti, ne treba rješavati tim redom.

240 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

Pitanje da li postojeći odnosi posjedničkog tržišta u datim liberalno-demokratskim državama mogu biti napušteni ili nadi- đeni, sada je postalo sekundarno. Zbila se još jedna promjena u društvenim činjenicama. Sam faktor zbog kojeg rat ne može biti izvor interne kohezije (naime, tehnička promjena u metoda­ma ratovanja), stvorila je novu jednakost u nesigurnosti među pojedincima, ne samo unutar jedne nacije već posvuda. Uni­štenje svakog pojedinca sada je stvarnija i prisutnija moguć­nost nego što je to Hobbes mogao zamisliti.

Iz toga proizlazi mogućnost nove racionalne političke obveze. Ne možemo se nadati da ćemo dobiti valjanu teoriju obveze pojedinca samo za jedinu nacionalnu državu. Ali ako ne postuliramo ništa više od stupnja racionalnog shvaćanja, što je uvijek bilo nužno postulirati za bilo koju moralnu teoriju političke obveze, onda bi trebalo da bude moguća jedna pri­hvatljiva teorija obveze pojedinca široj političkoj vlasti. S tim stupnjem racionalnosti, sebični pojedinac, bez obzira na svoj posjed ili vezanost za posjedničko tržišno društvo, može vidje­ti da odnosi tržišnog društva moraju popustiti pred prevladava­jućim zahtjevom da, po Overtonovim riječima koje sada dobi­vaju novo značenje, »više od bilo koje stvari na ovoj zemlji, mora se održavati ljudsko društvo, zajedničko življenje i po­stojanje.«91

Tako je nova jednakost nesigurnosti izmijenila okvire našeg problema. Tehnologija dvadesetog stoljeća je, da tako kažemo, spojila Hobbesa i levelere. SmanjiM su se problemi koje je postavio posjednički individualizam: sada se možda mogu dovesti u neke razrješive razmjere, ali samo ako se jasno definiraju i točno postave prema stvarnim promjenama druš­tvenih činjenica. Te činjenice opet su nas dovele do hobbesi- janske nesigurnosti na novoj razini. Sada je pitanje da li se u tom novom okviru Hobessova teorija može ponovo dopuniti, ovaj put jasnije nego što je učinio Locke. ♦

O9) C lt.. pogl. II I . str. 133.

dodatak

društvene klase i Izborni razredi u englesko| oko 1648. godine

+ Slijedeće procjene izvedene iz Kingovih procjena popu­lacije, prihoda i rashoda engleskog naroda 1688. godine, po staležima ili po zanimanju, te njegovih procjena populacije po dobi, spolu i bračnom statusu, poreznih davanja i potrošnje dobara određenih društvenih klasa.1’ Kingove procjene su paž­ljivo preispitali moderni ekonomski historičari i demografi, i te procjene su se prilično dobro držale.21

želimo procjene slijedećih klasa s .pravom glasa:

1. Slobodnjaci i članovi cehova.

2. Zakupnici koji su porezni obveznici, a nisu uključeni u gru­pu 1.

3. Oni kori nisu porezni obveznici a nisu uključeni u grupu 4.

4. Sluge i primaoci milostinje.

To će nam dati širinu svakog od četiri prava glasa o kojima je riječ: pravo vlasnika zemlje mejri se po 1); pravo po­reznih obveznika po 1) + 2); pravo orvih koji nisu sluge po1) + 2) + 3; pravo glasa za muškarce po 1) + 2) + 3) + 4).

Kingove glavne procjene prikazane su na slijedećim dvjema stranicama.

O1) Gregory King. N atu ra l and P o lit ica l Observations and Conclusions uponthe State and C ondition o f England. 1609, štampono kao dodatak Georgeo Chalme- rso. Estimate o f the Com parative Strength o f Great B rita in . . . (London, 1804). Mnoge od Kingovih tabela (s malim lzm|enamo) štampane su u Dovenantovu Essay upon the Probable M ethods o f M aking a People Gainers In the Balance o f Trode (Charles Covenant. Works. 1771, sv. II). Davenantovl prlkozl su u nekim aspektima korlsnl|l nego Klngovl |er Oavenont da|e pregled izvora I metodo Kingovih procleno.

2) D. C. Coleman. Labour In the English Economy o l the Seventeenth Cen­tury. lEcon. Hist. Review«. 2nd eer.. V III. 3 (1966). str. 283. I tamo citirani autori.

Gregory King: Shema prihoda i izdataka raznih obitelji u Engleskoj, izračunatih za 1688. godinu*'

Bro|obitel|i Staleži, stupnjevi, titule i Kvalifikacije

č lanovaobitelji

Brojosoba

Godišnji prihod po

obitelji

Godišnji prihod po

glavi

GodiŠn|i izdaci po

glavi

£ s. £ s. £ S.

160 Visoko plemstvo 40 6 400 2 800 0 70 0 60 026 Crkveno plemstvo 20 520 1 300 0 65 0 55 0

800 Baroneti 16 12 800 880 0 55 0 51 0600 Vitezovi 13 7 800 650 0 50 0 46 0

3 000 Sitni vlastelini 10 30 000 450 0 45 0 42 012 000 Niže plemstvo 8 96 000 280 0 35 0 32 05 000 Državni službenici 8 40 000 240 0 30 0 27 05 000 Državni službenici 6 30 000 120 0 20 0 18 02 000 Veletrgovcl I prekomorski trgovci 8 16 000 400 0 50 0 40 08 000 Veletrgovcl i putu|ući trgovci 6 48 000 200 0 33 0 28 0

10 000 Osobe pravničkog zvan|a 7 70 000 140 0 20 0 17 02 000 Svećenstvo 6 12 000 60 0 10 0 9 08 000 5 40 000 45 0 9 0 8 0

40 000 Slobodn|aci 7 280 000 84 0 12 0 11 0140 000 5 700 000 50 0 10 0 9 10150 000 Seljaci 5 750 000 44 0 8 15 8 10

16 000 Osobe u znanosti i slobodnim umjetnostima 5 80 000 60 0 12 0 11 1040 000 Dućandžlle i sitni trgovci 4'/: 180 000 45 0 10 0 9 1060 000 Zanatll|e I um|etnlčki obrtnici 4 240 000 40 0 10 0 9 10

5 000 Pomorski oficiri 4 20 000 80 0 20 0 18 04 000 Vojni oficiri 4 16 000 60 0 15 0 14 0

511 586 5‘/ i 2 675 520 67 0

242 c

b m

acpherson /

politička teorlla

posjedničkog in

divid

ua

lizma

Brojobitel|i Staleži. stupn|evl. titule i kvalifikacije

Članova obi tel| i

Brojosoba

Godlšn|l prihod do

obitelji

Godlšn|i prihod do

glavi

Godlšn|l Izdaci po

glavi

£ 6. £ s- £ e-

50 000 Obični mornari 3 150 000 20 0 7 0 7 10364 000 Radnici i van|ske sluge o'/j 1 275 000 15 0 4 10 4 12400 000 Sitni sel|acl 1 pauperi 3'/i 1 300 000 6 10 2 0 2 535 000 Obični vo|nlcl 2 70 000 14 0 7 0 7 10

849 000 3'/. 2 795 000 10 10Skitnice 30 000 2 0 3 0

849 000 3'/4 2 825 000 10 10

tako da |e opći obračun slijedeći:

511 586 Oni koji povećava|u bogatstvo kral|evine 5'/< 2 675 520 67 0849 000 Oni ko|i uman|uju bogatstvo kraljevine S 'lt 2 825 000 10 10

1 360 586 Neto ukupan zbroj 5 500 520 32 0

*) King u Cholmersu. str. 48— 49. Tri Kingovo stupca i neki od n|egovlh ukupnih zbro|eva Ispušteni su |er za naše svrhe nisu po­trebni.

243 dodatak

244 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

Vidjet ćemo da se Kingove kategorije ne mogu jedno­stavno grupirati, da bismo dobili svaku od klasa s pravom glasa. Kao prvo, postoji problem u defniranju: na primjer, da li bi tre­balo njegove kategorije »radnici i vanjske sluge« i »sitni seljaci i pauperi« potpuno ubrojiti u našu klasu »sluge i primaoci milo­stinje«? S ostalim kategorijama problem je više u tome da či­nimo arbitrarne pretpostavke nego u definiranju: za koji dio Kingovih službeničkih, trgovačkih i industrijskih kategorija tre­ba pretpostaviti da su to slobodni vlasnici zemlje, porezni ob­veznici koji nisu slobodni vlasnici zemlje i oni koji nisu porezni obveznici? Potom, s obitelji valja prijeći na odvojene pod-klase, sluge koje žive u zgradama svojih gospodara. Kad smo raspo­dijelili čanove Kingovih kategorija u naše klase s pravom glasa, nužna su još dva proračuna. To što tada dobivamom u većini klasa s provom glasa jest broj »obitelji«, koji valja pretvoriti u broj muškaraca starijih od 21 godinu. A budući da se pro­cjene koje tada dobivamo odnose na 1688. godinu, bit će potreb­no da ih reduciramo, s obzirom na porast populacije između 1648 i 1688. godine.

Mogli bismo započeti s izračunavanjem brojnosti kla­se s pravom glasa određenom kao »sluge i primaoci milostinje«.

Klasa 4.

Sluge i primaoci milostinje

a) Sluge

0 Pojam sluga je u Engleskoj 17. stoljeća označavao sva­kog onog tko je radio kod nekog poslodavca za nadnicu, bilo da su se nadnice isplaćivale po poslu ili po u rad utrošenom vremenu, bilo da su unajmljeni na dan, tjedan ili na godinu da­na.3’ Prava i obveze slugu bila su određena statutima, njihove nadnice su s vremena na vrijeme prilično detaljno određivane sudskim odlukama, a njihovo mjesto u ekonomiji bilo je zabilje­ženo u raznim onovremenim ekonomskim spisima.4’

Najbrojnija je grupa bila ona »sluga u gospodarstvu«, zaposlenih na farmama, od nadglednika i kvalificiranih orača do »običnih radni'ka na gospodarstvu« i žena »za slabo pla­ćene, neugodne i vanjske poslove«5’ Nije bilo neobično da i skromni sitnaposjednik ima jednog ili dvojicu takvih slugu, a bo­gatiji su ih zapošljavali više. Tradicionalno su unaj­mljivani na godinu, ali kasnije ih se sve više unajmljuje za kra­

2 4 5 dodatak

ća razdoblja (s dnevnom nadnicom).6' Slijedeća velika grupa su sluge u industriji. Od kvalificiranih kalfi do nosača, oni su sačinjavali bitni dio proizvodne snage. Najmljeni na godinu ili manje, plaćeni po poslu iili utrošenom vremenu, (radili su za po­slodavce svih vrsta, od velikih suknara do samostalnog obrtni­ka.7’

Budući da je, dakle, u 17. stoljeću pojam »sluge« uk­ljučivao sve vrste najamnih radnika — radnike i povremene radnike i one zaposlene na godinu dana — ispalo bi da sve Kingove »radnike i vanjske sluge« obuhvaća levelerski pojam »sluge«.

Postoji, međutim, moguća razlika koju bi trebalo raz­motriti. Moglo bi se dokazati da svi Kingovi »radnici i vanjske sluge« nisu obuhvaćeni pojmom »sluge« u levelerskom znače­nju, budući da neki od radnika mogu biti sitni seljaci koji su samo povremeno radili za nadnicu i stoga nisu bili toliko ovi­sni o svojim poslodavcima koliko su bili obični sluge s ugovo­rom; a ovisnost o volji drugih ljudi putem zaposlenja bio je le­velerski kriterij za sluge. Ali moramo reći, prvo, da takvi povre­meni radnici najvjerojatnije nisu bili među Kingovim »radnicima i vanjskim slugama« nego među njegovim »sitnim seljacima i pauperima« (vidi dail'je u tekstu str. 250—1); i drugo, da nilje bilo

O3) Poznati Statu t um jetnč ik ih ob rtn ika (S tatute o l A rtilic ie rs ), 5. E llz.. c. 4, 1563, bio je tako sa9tavl|en da bi mogao naznačiti razliku između »slugu* (od|el|ak 7) i ium|etnlčkih obrtnika I radnika una|ml|enlh za dnevnu Ili t|ednu nadnicu« (od- jel|ak 9). premda 6e u od|el|ku 11 navode za|edno kao »sluge, radnike I um|etnlčke o- brtnike, bilo da su na dan, godinu III nekako drugači|e«. i kao »navedene um|etnič- ke obrtnike, rukotvorce, pol|od|elce. III bilo ko|e druge trudbenike, sluge III rad­nike«. Ali bez obzira na intencl|u statuta. |asno |e Iz Izvora citiranih u slijedeće četiri bilješke da »sluge« u 17. stol|eću nisu Isključivale »radnike« ili ostale ko|i su bili zaposleni na man|e od godinu dana.

4) Za visinu nadnica vidi na prim|er George Unwin, Studies in Economic History, ur. Tawney. 1927, str. 296 (nadnice posebnih kategori|a slugu u suknar- sko| Industriji 1630. godine); za prlm|er brojnih slugu zaposlenih kod suknara 1615. godine s Isplatom po završenom poslu, Unwin, op. c/t., str. 292; za ekonomiste 17. stolleća vidi npr. Andrew Yarranton. England's Im provem ent by Sea and Land (Lon­don. 1677), str. 124—6 . 127. 132, 164— 71. 179— 68; Thomas Flrmln. Some Proposals fo r the Im ployment of the Poor (London. 1681), str. 9. 45; John Carey. Essay on the State o f England (Bristol. 1695), str. 161.

5) Mildred Campbell. The English Yeoman under Elizabeth and the EarlyStuarts (New Heaven. 1942), App. III . str. 398.

6) Campbell, op c lt.. str. 212— 14.

7) Unwin i suvremeni ekonomisti citirani u bilješci 4.

246 c. b. m ocpherson / p o lit ič k a te o r ija po s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

u značajnom broju povremenih radini ka dovoljno ekonomski neo­visnih da bi ih leveleri držali politički značajnijim od onih upo­slenih na godinu dana.8’

Proizlazi da se levelerski pojam »sluge« proteže na sve »radnike i vanjske sluge«.

Da bismo procijenili brojnost čitave klase slugu, Kin- govlm radnicima i vanjskim slugama moramo dodati unutarnje sluge. Distinkcija 17. stoljeća između vanjskih i unutarnjih slu­gu prilično je jednostavna. Sluge na poljoprivrednim gospodar­stvima i u mnogim granama industrije obično su živjeli u kućan­stvu (što je općenito bila i radna zgrada) poslodavca, dok se ne bi oženili, a tada su živjeli izvan.

Broj unutarnjih slugu u industriji, poljoprivredi i do­maćim službama može se dobiti iz obje Kingove tabele.

U tabeli ll!9) King navodi da lima 560.000 »slugu«, od čega su 260.000 muškarci. Može se zaključiti iz klasifikacije koja se koristi u toj tabeli da su to unutarnji, a ne vanjski slu­ge, jer je to klasifikacija po domaćinstvima, a klase su »muže­vi i žene, udovci i udovice, djeca, sluge, i gosti i samci«. Vanj­ski sluge bi uglavnom bili oženjeni i bili bi klasificirani kao »muževi i žene«. Taj zaključak nije siguran. Ipak, podržava ga proračun iz Kingove glavne tabele, »Shema prihoda i troškova raznih obitelji u Engleskoj«, koju smo reproducirali. U toj tabe­li, unutarnje sluge su jasno uključene u obitelji, koje, za klase iznad granice siromaštva, broje od 4 do 40 članova.

Broj unutarnjih slugu, uključivši šegrte, u kućanstvima iznad granice siromaštva može se izračunati ako se od ukup­nog broja u tim kućanstvima oduzme procijenjeni broj članova iz pravih obitelji. Moraju se načiniti izvjesne pretpostavke o bro­ju djece, neženja i udovica u tim obiteljima: te pretpostavke moguće su uglavnom, premda ne potpuno, na osnovu Kingove tabele III i njegove tabele IV101 u kojoj je raspodjela po dobi i spolu i neke brojke o bračnom statusu. Proračun na temelju pretpostavki koje se čine razumnima i konzistentnima daje zbir od 540.000 unutarnjih slugu.11’

To je dovoljno blizu broju slugu u Kingovoj tabeli III da potkrijepi naše shvaćanje »slugu« u tabeli III kao unutarnjih slugu. Po tome su obje brojke doista prilično niske. Jer je ukup­na brojka svih domaćinstava svih staleža koja su mogla upo­sliti sluge 511,586; što u prosjeku znači nešto više od jednog

2 4 7 dodatak

unutarnjeg sluge (bilo kojeg spola ili uzrasta) po svakom doma­ćinstvu koje je moglo zapošljavati sluge.

Iz Kingova podatka o 560.000 unutarnjih slugu, od kojih su 260.000 muškarci, valja deducirati broj muških unutar­njih slugu u glasačkoj dobi (21 i više godina). Broj od 260.000 uključuje šegrte i sluge mlađe od 21 godinu, a ne uključuje djecu. U Kingovim procjenama nema jasne indikacije koliko je takvih među svim unutarnjim slugama,12’ a ostali onovremeni dokumenti pokazuju tako velike varijacije među obrtima i loka­litetima da ne može biti osnova za općenitu procjenu. Ali čini se da omjer najmljenih muškaraca i šegrta, i u poljoprivredi i u industriji, mlađih od 21 godine, nije bio veći od 50 posto. Ako dakle odbacimo jednu polovinu, broj muških unutarnjih slugu starijih od 21 godine iznosi 130.000.

Pretvaranje broja obitelji u broj muškaraca koji imaju 21 ili više godina. Tek sada kad smo procijenili broj muških unutar­njih slugu, imamo osnovu za pretvaranje broja »obitelji« u bilo kojoj klasi u broj muškaraca koji imaiju 21 ili više godina. Jer čim muške unutarnje sluge s 21 ili više godina iz Kingovih obitelji prebacimo u posebnu pod-klasu, postaje očito da ne možemo pretpostaviti da je svim Kingovim obiteljima na čelu muškarac s 21 ili više godina. Jer po toj pretpostavci ukupan broj muš­karaca s 21 ili više godina bio bi 1,360.586 (glava obitelji) plus 130 000 unutarnjih slugu plus dio »skitnica« odraslih muškara­ca, broj kojih možemo procijenti na 10.000 — ukupno je to 1,500.586 ljudi. Ali ukupan broj muškaraca s 21 i više godina u

O8) Usporedi s Colemonovim opisom nedovol|no zaposlene seoske radnesnage koo »rezervne vo|ske rada. ako |e takva ikad posto|ala«. »Econ. Hist. Review«.

9) King u Chalmersu. str. 39.

10) King u Chalmersu. str. 40.

11) Treba reći da varlran|em ovih pretpostavki, držeći se unutar granica vjerojatnosti, možemo dobiti ukupni bro| veći od 600.000 III nešto man|i od 500.000. Nije potrebno ovdje ponavl|atl proračune; dovol|no |e zabll|ežlti da da|u rezultate u skladu s brojkama u Klngovo| tabeli III.

12) Za čitavu mušku populaci|u. dobna grupa od 16— 21 godinu obuhvaćala |e 18 posto dobne grupe od 21 godinu I više (Kingova tabela IV); procent |e za kloeu unutam|lh slugu v|erovatno veći. budući da su svi šegrti (koji bi uglavnom bili u dobno| skupini 16— 21) ubro|anl u kategorl|u unutarn|lh slugu. Jedina druga indlkacl|a |est da |e pros|ečna dob unutarn|lh slugu 27 godina (tabela IV). što |e v|ero|atno u skladu sa svime što Ide do polovice unutarn|ih slugu ko|l lma|u man|e od 21 godinu.

248 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

Kingovoj je tabeli IV (dobna i spolna podjela ukupne populaci­je) 1,300.000.13) Slijedi da broj muškaraca s 21 i više godina u pravim obiteljima ,tj. onih koji nisu unutarnje sluge, mora iz­nositi oko 200.000 manje od ukupnog broja obitelji. Drugim ri­ječima, u 200.000 (ili više) obitelji na čelu nije muškarac s 21 ili više godina (u stvari, osim slugu, takvog muškarca nema). Ta brojka ne iznenađuje, budući da broj udovica u Kingovoj tabeli III iznosi 240.00014', a bilo je i obitelji kojima su na čelu bile usidjelice.15) Možemo, dakle, pretpostaviti da od 1,360.586 obi­telji, nekih 200.000 (otprilike jedna sedmina) nije imala odra­slog16’ muškarca (osim unutarnjih slugu). Stoga, da bismo pre­tvorili broj obitelji u broj odraslih muškaraca, moramo ga re­ducirati za jednu sedminu.

Nije potrebno izračunavati za svaku Kingovu katego­riju, nego samo za svaku klasu u koju treba ponovo pregrupi­rati njegove kategorije za naše svrhe prava glasa. Primijenit ćemo reduciranje jedne sedmine na svaku od tih klasa (s izvje­snim izuzecima, koji će biti naznačeni): to zahtijeva arbitrarnu pretpostavku da je u svakoj klasi bila jednaka proporcija udo­vica i usidjelica na čelu kućanstva, ali razlika zbog variranja te pretpostavke neće biti suštinska.

Sada možemo završiti našu procjenu broja odraslih muških slugu. Odrasli muški unutarnji sluge već su procijenjeni na 130.000. Da bismo dobili broj vanjskih slugu, počinjemo s364.000 obitelji »radnika i vanjskih slugu« i pretvaramo to u broj odraslih muškaraca reduciranjem jedne sedmine; to daje brojku od 312.000 odraslih muškaraca. Onda moramo ubrojiti i Kmgove »obične mornare«, jer su i oni bili najamni radnići.17’ Ali pretpostavka da su svi muški vanjski sluge stariji od 21 go­dine ne vrijedi i za mornare.18’ Mi ćemo arbitrarno pretpostaviti da je 13.000 od Kingovih 50.000 običnih mornara mlađe od 21 godine.19’ Tako imamo 37.000 odraslih mornara koji zarađuju nadnice.

Također pripisujemo u klasu slugu Kingove »obične vojnike«. Oni inače ne bi bili označeni kao sluge, ali njihove plaće i troškovi prije ih ubrajaju u tu klasu nego u gornju kla­su. U našem proračunu nije važno da li je itko od Kingovih35.000 vojnika imao pravo glasa u to doba, |er treba da načini­mo posebnu procjenu broja vojnika 1648. godine.20’ Kingovih35.000 »obitelji« vojnika može se reducirati standardnom jed­nom sedminom,21’ i tako se dobiva broj od 30.000 odraslih mu­ških vojnika.

249 dodatak

Ukupni broj odraslih muških vanjskih slugu jest 379.000. Tako imamo 130.000 unutarnjih slugu i 379.000 vanjskih slugu, ukupno 509.000 odraslih muških slugu.

b) primaoci milostinje i prosjaci

Treba da još razmotrimo kategoriju »onih koji primaju milosti­nju« ili prosjaka. U svojim raspravama o isključivanju iz prava glasa, leveleri su bez razlikovanja govorili o onima »koji pri­maju milostinju« i o prosjacima,23’ a na jednom mjestu spomi-

O13) King u Chalmersu, str. 40. N|egov Izraz »oni ko|l ima|u više od 21 godinu« v|ero|atno označu|e one kolima |e već prošao 21. rođendan.

14) Ibid., 6tr. 39. Usporedi s Yarrantonovim prlm|edbama o teškoćama ko|esu imale udovice s d|ecom da nađu drugog muža. čak I kad su Imale nešto vlas­ništva (A. Yarranton, England's Improvement /1 6 7 7 /. str. 165— 6, 167, 168. 172).

15) U Klngovlm tabelama za grad Gloucester bro| usld|ellca ko|e imaju kuću |68t 4.7 posto od bro|a kućanstava (King u Chalmersu. str. 70—71).

16) Zbog kratkoće, od sada ćemo koristiti po|am »odrasli« u značen|u »oni ko|l lma|u 21 I više godina«.

17) Davenant, II. 201. To v|ero|atno ukl|uču|e I one u pomorstvu I one u pomorskol trgovini, ko|e Davenant posebno spomln|e; I |ednl I drugi mogu se treti­rati kao nadničari.

18) Pretpostavljamo da |e svako| od obltel|l mornara na čelu bio muškarac,tj. pretpostavljamo da su kućanstva udovica mornara ukl|učena u Kingove katego­rije von|sklh slugu III Bitnih sel|aka i paupera.

19) Pretpostavka da |e oko četvrtina običnih mornara Imalo manle od 21godinu, nije nerazumna, lako |e arbitrarna. Potvrđu|e |e ukupni bro| muškaraca od21 I više godina, kako |e Izračunato u Klngovo| glavno| tabeli. I to |e približno Isti bro| (1,300.000) kao I n|egov ukupni zbro| u tabeli IV.

20) Vlđl str. 257— 8.

21) Kao I s mornarima, pretpostavljamo da |e na čelu svake obltel|l vo|-nlka bio muškarac, ali se moralu odbiti neki mlađi od 21 godine. Odbl|an|e samoleđne sedmlne, um|esto |edne četvrtine kao za mornare, može se opravdati pret-poetavkom da |e more bilo mladim muškarcima mnogo prlvlačnl|e nego vo|ska.

22) Npr. o debatama u Putneyu kod A. 8 . Woodhousea, Puritanism and Liberty (1938). str. 82— 83; »Drugi Dogovor«, Ibid.. str. 375; »Treći Dogovor« kod Dona M. Wolfea. Leveller Manifestoes (1944), str. 401.

23) Npr. #Letter of 11 Nov. 1847«. kod Woodhousea. str. 452; The Grand Deslgne (8 Dec. 1647); »Petition of 18 Jan. 1648«. kod Wolfea. Leveller Manifestoes, str. 269.

250 c. b. m acpherson / p o lit ič k a te o r ija po s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

nju »one koji primaju milostinju od vratiju do vratiju.«24) Os­nova za isključenje, po levelerima, primalaca milostinje iz pra­va glasa (da su takvi ljudi ovisni o volji drugih i strahuju da im se ne zamjere) još se više odnosi na one koji su primali javnu općinsku pomoć za siromašne ili su bili u ubožnicama, nego na prosjake lutalice jer obitelji koje su bile na teret op­ćine notorno su obilježene kao ovisne. Mi ćemo prema tome u našu procjenu uključiti i King ove prosjake lutalice i njegove sit­ne seljake i paupere koji su bili na teret općini.

King je procijenio da ima samo oko 30 000 pojedinačnih »skitnica«, u koje se ubrajaju »piljari, torbari, košaraši, cigani, lopovi i prosjaci«.25’ Može se računati da je među njima bilo10.000 odraslih muških prosjaka.

Broj onih koji su bili na teret općini bio je mnogo ve­ći. King u svojoj glavnoj tabeli prikazuje jednu jedinu kategoriju,400.000 obitelji »sitnih seljaka i paupera«. Do te brojke smo do­šli, kao što vidimo iz Davenantova prikaza Kingova proračuna, tako što se od 554.631 kuća sitnih seljaka odbilo sve one oko kojih je bilo zemlje i sve one čiji stanari »dobivaju vlastita sred­stva za život i nisu na teret općine.«261 Kingovih 400.000 obite­lji sitnih seljaka i paupera stoga uključuju samo one koji ne »dobivaju sredstva za život«, koji su »teret općini«, »žive uglav­nom od drugih« i ne »pribavljaju veći dio za svoje izdržavanje«.27’ Ne treba, naravno, zaključiti da se čak i ti sitni seljaci potpuno izdržavaju od pomoći za siromašne. Oni na selu mogu imati ko­ju životinju, neka prava na zajedničkom zemljištu, a neki od njih mogu se baviti nekom kućnom radinošću, ili povremeno rade za dnevnu nadnicu;20’ međutim, Davenaot jasno kaže da su sve te obitelji na teret općine.20) I premda su neki nadničari živjeli u svojim kućama a ponekad su mogli živjeti od općinske po­moći, nitko nije dvaput uključen u Kingovu tabelu: čovjek koji se mogao opisati i kao radnik i kao sitni seljak ubrojen je ili u jednu ili u drugu skupinu, ali ne u obje.

Stoga se sigurno smatralo da tih 400.000 obitelji sitnih seljaka i paupera u izvjesnoj mjeri ovise o općini. I nema sum­nje da su to te osobe koje King opisuje, u ostale tri tabele, kao »primaoce milostinje«. U procjeni godišnje potrošnje mesa navodi »440.000 obitelji koje primaju milostinju«.30’

U proračunu ubiranja glavarine Williama I i Mary na­vodi 600,000 osba (muških i ženskih, ne djece) »koji primaju milostinju«;31’ od tih su oko 300.000 mogli biti muškarci. U pro-

2 5 1 dodatak

računu prinosa od pristojbi na kuće i prozore 1696. pokazuje330.000 kuća (ukupan broj naseljenih kuća je 1,300.000) kojima je bila oproštena pristojba jer su ih naseljavali »oni koji pri­maju milostinju«.32’ Poredak veličina tih brojki i činjenica da se posljednja odnosi na porez na kuće i prozore, pojašnjava nam da Kingove »osobe koje primaju milostinju« nisu samo stanovnici ubožnica (čiji je ukupan broj dan u još jednoj tabeli33’, kao 13.400 muškaraca i žena) nego su u biti »sitni seljaci i paupe­ri«.

Stoga možemo prihvatiti Kingovu brojku od 400.000 obitelji sitnih seljaka i paupera kao približno točan broj bi- telji koje primaju milostinju. Ne može se pretpostaviti da je u tim obiteljima bilo 400.000 muškaraca starih 21 ili više godina, jer se mora pretpostaviti da i u kategoriji »sitni seljaci i pau­peri«, kao i u drugim kategorijama Kingove glavne procjene, postoje obitelji ko-jima su na čelu udovice. Odbivši jednako kao i u ostalim kategorijama jednu sedmimu, dobivamo broj od343.000 muškaraca od 21 i više godina u kategoriji »sitnih se­ljaka i paupera« koji primaju milostinju.

Ako dakle dodamo procijenjenih 10.000 muških prosjaka lutalica brojci od 343.000 muškaraca koji primaju milostinju, imamo ukupno broj 353.000 muškaraca od 21 ili više godina u kategoriji primalaca milostinje i prosjaka.

O24) Debate u Putney u, Kod Woodhousea. str. 83.

25) King u Chalmersu, str. 83.

26) Davenant, Works. II. 203— 4.

27) Ib id .. 203. 205.

28) ib id .. 201.

29) Usporedi s G. M. Trevelyan. English S ocia l H istory. 1946. str. 274: Kin-govl sitni sel|acl I pauperi »predstavi|a|u. možemo pretpostaviti, one ko|l su poku- Sall biti neovisni o plaćama a, prema Klngu, ta| |e pokušal bio prilično neusple- čan«.

30) King u Chalmersu, etr. 55.

31) Ib id .. str. 57.

32) Ib id .. etr. 59.

33) Ib id ., str. 73.

2 5 2 c b m acpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

sažetak, sluge i primaoci milostinje

Dodajući sada 509.000 muških slugu od 21 ili više godina ukup­ni broj za sluge i primaoce milostinje koji su muškarci od 21 ili više godina starosti, prelazi brojku od 862.000.

klasa 1, 2. i 3.

0 Brojnost ostalih klasa koje imaju pravo glasa može se procijeniti s manje teškoća. To je jednostavno stvor raspoređi­vanja u klase s pravom glasa muškarce Kingovih kategorija iz­nad granice siromaštva, tj. »one koji povećavaju bogatstvo kra­ljevstva«. Moramo načiniti pretpostavke o razmjerima u koji­ma neke od tih Kingovih kategorija treba raspodijeliti između naših klasa s pravom glasa. Pretpostavke koje navodimo nisu jedine moguće, ali korištenje bilo kojih alternativnih pretpostav­ki koje bi odgovarale onome sto se zna o društvenoj ili ekonom­skoj strukturi Engleske toga doba ne bi značajno izmijenilo po­redak veličina tri klase s pravom glasa.

klasa 1. slobodnjaci i članovi cehova

Pretpostavljamo da svi članovi Kingovih staleža od perova na dolje, uključujući »veletrgovce i prekomorske trgovce« pripadaju ovoj klasi. Njih ima do 28.500 obitelji. Osim njih, King klasificira još 180.000 kao »slobodne vlasnike zemlje«. Pretpostavljamo, na­dalje, da su polovina članova slijedećih staleža bili ili slobod­njaci ili članovi cehova: trgovci na kopnu, osobe u znanosti i slobodnim umjetnostima, dućandžije i sitni trgovci, zanatlije i u- mjetnički obrtnici, pomorski ili vojn:i oficiri; to nam daje daljnjih66.000 obitelji u toj klasi. Ukupni broj obitelji tako pridruženih klasi 1 iznosi 275.000. Od toga uzimamo šest sedmina kao broj odraslih muškaraca — dakle 235.700.

klasa 2. porezni obveznici koji nisu uključeni u klasu 1

Ovoj klasi pripisujemo sve Kingove »seljake«, kojih ima 150.000. Budući da su Kingovi seljaci i njegovi slobodni vlasnici zemlje (slobodnjaci) uzajamno isključive kategorije, njegovi seljaci su

2 5 3 dodatak

svi oni (ne urbani) zakupnici koji nisu slobodni vlasnici zemlje. Pretpostavili smo da su oni ili a) zakupnici (copyholders) ili b) unajmljivači (leaseholders) na više godina i na više godina ili života, tj. dvije kategorije seljaka-zakupnika koje smo opisali u tekstu kao isključene iz putneyskih prava glasa za slobodne vlasnike zemlje. Drugim riječima, pretpostavili smo da se i King i govornici u Putneyu drže utvrđene legalne distinkcije između slobodnih vlasnika zemlje i onih koji to nisu, i legalnog korište­nja zakupaca, kako je dokazivao Blackstone.341 Budući da se ta pretpostavka može pobijati, moramo zabilježiti učinak ostalih mogućih pretpostavki.

1) Ako je King ubrajao »slobodne zakupce« među svo­je slobodne vlasnike zemlje (a vidjeli smo da govornici u Put­neyu to vjerovatno nisu činili), bilo bi potrebno da pomaknemo broj slobodnih zakupaca iz naše klase 1. u klasu 2. Sasvim je moguće da je King to učinio, jer kao što smo vidjeli, nije posto­jalo sigurno pravilo da li i u kojem smislu su se ti slobodni za- kupci ili običajni zakupci računali kao slobodni vlasnici zemlje. Nemamo načina da procijenimo taj broj- Ako je on bio znatan, to bi bitno povećalo disparatnost između privilegija (prava) slobod­nih vlasnika zemlje i prava poreznih obveznika.

2) Ako je King, protivno legalnoj upotrebi, tretirao za­kupnike za sav život ili živote kao ne-slobodnjake, ima­mo dvije mogućnosti: a) da su ih diskutanti u Putneyu tako­đer tretirali kao ne-slobodnjake, i tada se naše procjene ne mijenjaju; b) da su ih diskutanti u Putneyu tretirali kao slobo­dnjake, a tada bi trebalo pomaknuti njihov procijenjeni broj iz naše klase 2 u klasu 1. To bi smanjilo razliku između glasačkog prava slobodnjaka i poreznih obveznika, ali ne znamo za koliko.

3) Ako je King, protivno legalnoj upotrebi, tretirao za­kupce na više godina ili života kao slobodne vlasnike zem­lje, imamo dvije mogućnosti: a) ako su ih diskutanti u Putneyu tretirali kao slobodne vlasnike zemlje (što je sasvim moguće, budući da je zakupnik na 99 godina ili tri života imao jednako toliko sigurnosti kao i slobodni vlasnik zemlje, a sigurnost po­sjeda je bila glavni kriterij Cromwellu i Iretonu u izboru onih s pravom glasa), naše procjene nisu točne; b) ako su ih disku­tanti u Putneyu tretirali kao ne-slobodnjake, bilo bi nužno da

O34) Vidi poglavlje III. str. 85.

254 c. b. m acpherson / p o lit ič k a te o r ija po s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

ih iz naše klase 1 pomaknemo u klasu 2, povećavajući time razliku između prava slobodnih vlasnika zemlje i poreznih ob­veznika, ali opet i-m ne znamo broj.

4) Ako je Ki'ng tretirao zakupce na više godina ili života kao ne-slobodnjake a diskutanti u Putneyu kao slobod­ne vlasnike zemlje, bilo bi potrebno pomaknuti ih iz naše kla­se 2 u klasu 1, smanjujući tako razliku između prava slobodnih vlasnika zemlje i poreznih obveznika.

Ukratko, od tih četiriju pretpostavki, najvjerojatnija je ona (prva) koja bi povećala našu klasu 1 i smanjila klasu 2; ostale tri pretpostavke ili ne bi imale učinka na naše procjene, ili bi u jednom slučaju imale isti učinak kao i prva, a u ostala dva slučaja imale bi suprotan učinak. Ali nijedna od tih četiriju pretpostavki ne čini se vjerovatnijom od onoga što smo mi pret­postavili. Zbog toga ostavljamo sve Kingove seljake u klasi ne- -slobodnjaka.

U tu klasu ubrajamo i polovinu veletrgovaca i putujućih trgovaca, osoba u znanosti i slobodnim umjetnostima, pomorskih i vojnih oficira, dakle oko 16.500. Pribrojit ćemo i sve osobe pravničkog zvanja i svećenstvo, kojih je 20.000.35) Uzet ćemo i jednu četvrtinu dućandžija i trgovaca, zanatlija i umjetničkih obrtnika, kojih je 25.000. Ukupni broj obitelji tako pridruženih klasi 2 jest 211.500. Broj odraslih muškaraca jest 181.300.

klasa 3. oni koji nisu porezni obveznici a nisu uključeni u klasu 4.

U klasu 3 ubrajamo jednu četvrtinu dućandžija i trgovaca, za­natlija i umjetničkih obrtnika, sto čini 25.000 obitelji. Broj od­raslih muškaraca je 21.400.

Pretpostavka da oni, i samo oni, treba da budu u klasi 3, može se činiti arbitrarnom. Mogli bismo to opravdati na dva načina.

1) Kingovi »dućandžije i sitni trgovci, zanatlije i umjetni­čki obrtnici« su svi bili nezavisni proizvođači ili obrtnici; kalfe i ostali nadničari nisu bili u to| kategoriji nego u kategoriji slugu. Stoga se čini razboritom pretpostavka da samo jedna četvrtina tih ljudi nisu bili ni članovi cehova niti porezni obveznici.

2 5 5 dodatak

2) čini se da bi bilo previše pripisati više od |edne čet­vrtine dućandžiija i trgovaca, zanatlija i umjetničkih obrtnika u klasu onih koji nisu porezni obveznici, s obzirom na ono što znamo o ukupnom broju obitelji onih koji nisu porezni obveznici. Nemamo točnih podataka o broju obitelji koje su imale kuću a nisu plaćale poreze. Ali Kiogova procjena o prinosima od pristojbi na kuće i prozore dopušta neke indikacije. Računao Je da od 1.300.000 naseljenih kuća 330.000 ne plaća pristojbe zato što su nastanjene onima koji primaju milostinju, a daljnjih380.000 nije plaćalo pristojbe budući da su tu živjeli »oni koji ne plaćaju crkvi i siromašnima«.36’ Te se brojke odnose na kuće od kojih je u nekima sigurno bilo više od jedne obitelji. Premda te brojke nisu potpuno u skladu s raspodjelom obitelji ispod i iznad granice siromaštva u Kingovoj glavnoj tabeli, one Ipak su­geriraju da je ukupan broj obitelji koje ne plaćaju porez jedva nešto više nego dovoljan da se odnosi na sve one obitelji nad­ničara koji drže kućanstva i osobe koje primaju milostinju.

Može se na kraju zamijetiti da, usprkos ovim razmatra­njima, kad bi se čak dvostruko toliko ljudi pustilo u klasu 3, razmjer između klase 3 i ostalih klasa ne bi se bitno izmijenio, a razmjer između prava C i ostalih prava izmijenio bi se još manje.37’

izmjena procjena od 1688. za 1648. godinu

Promijenivši Kingov bro| »obitelji« u broj odraslih muškaraca i pridruživši ih klasama s pravom glasa kojima se bavimo, sa­da imamo procjene brojnosti tih klasa s pravom glasa za 1688. godinu.

Klasa 1. Slobodnjaci i članovi cehova 235.700Klasa 2. Zakupci koji su porezni obveznici

a nisu uključeni u klasu 1. 181.300

O35) Vidi blllešku S. str. 263.

36) King u Chalmersu. str. 59.

37) Klasa 3 povećala bi se od 21.400 na 42.800; klasa 2 sman|lla bi se s181.300 na 159.500; klasa 1 I 4 ostale bi neproml|en|ene. Pravo glasa C bilo bi ne-proml|en|eno (438.000); pravo B sman|llo bi se sa 417.000 na 395.600; prava A I D os­tala bi nepromijenjena.

256 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

Klasa 3. Oni koji nisu porezni obveznicia nisu uključeni u klasu 4. 21.400

Klasa 4. Sluge i primaoci milostinje 862.000Ukupno 1.300.40039’

Sada bi trebalo izmijeniti te brojke da se odnose na populaciju iz 1648. godine. Pretpostavi! ćemo da nije bilo zna­čajnih promjena u rasporedu populacije medu staležima u tih četrdeset godina između 1648. i 1688. Ali, u raspodjeli izme­đu naših klasa s pravom glasa dogodila se jedna značajna promjena: 1647—8. vojska je bila znatno brojnija nego 1688, i bu­dući da su svi vojnici u parlamentarnoj vojsci 1647—8. bili uklju­čeni u levelersko pravo glasa,39’ oni među njima koji su kao civili bili u klasi 4 moraju se uzdići u višu povlaštenu klasu. S obzi­rom na to, potrebno je izmijeniti naše procjene za 1688, koje bi inače mogle biti dovoljna indikacija razmjera među klasama s pravom glasa, i prilagoditi ih bazi populacije iz 1648.

Premda je populacija u Engleskoj 17. stoljeća neravno­mjerno rasla, može se pretpostaviti da je neto porast između1648. i 1688. bio oko 10 posto. Prema tome, reducirat ćemo svaku od naših procjena za 10 posto. Tako ćemo dobiti slije­deće:

Klase s pravom glasa

1688. Broj odra­slih mu­škaraca

1648. Broj odra­slih mu­škaraca

(bez obzira na vojsku)

1. slobodn|aci i članovi cehova 235 700 212 1002. porezni obveznici koji nisu u 1 181 300 163 2003. koji nisu porezni obveznici

a nisu u 4 21 400 19 3004. sluge i primaoci milostinje 862 000 775 800

Ukupno 1 300 400 1 170 400

Sada možemo načiniti nužno podešavanje za vojsku. Broj muškaraca u parlamentarnim vojskama četrdesetih godina 17. stoljeća varirao je, prema potrebama građanskih ratova. Godine 1645. bilo ih je od 60.000 do 70.000, od kojih je 22.000 bilo u New Model Army.*0) Nakon prvog građanskog rata neke od tih snaga bile su raspuštene a druge su se ponovo pojavile

2 5 7 dodatak

pod iskliuoivom komandom Fairfaxa; u vrijeme debate u Put- neyu u vojsci je sigurno bilo više od 32.000 ljudi.41' Za drugog građanskog rata 1648. bilo je regrutirano više ljudi: u ožujku1649. bilo je oko 47.000 ljudi u vojsci.42’ Vojska je u vrijeme zahtjeva za pravima u Drugom i Trećem sporazumu (prosinac 1648. i svibanj 1649) sigurno imala najmanje 45.000 ljudi.

Možemo otprilike procijeniti koliko bi vojnika kao civila bilo u klasi slugu ili primalaca milostinje. U New Model Army je izvorno bilo 6.600 konjanika, 1.000 draguna i 14.400 pješaka.43' Konjanici i draguni su bili dobrovoljci i živjeli su kao plemenrta- ši; može se pretpostaviti da su svi oni bili iz klase slobodnih vlasnika zemlje i poreznih obveznika. Pješadija, od koje je više od polovine bilo regrutirano prisilno, većinom je bila nepisme­na;44’ čini se da nije pretjerano pretpostaviti da je tri četvrtine pješadije (tj. nešto manje od polovine vojske) došlo iz klase nadničara ili primalaca milostinje, a ostala četvrtina pješadije iz klase koja nije plaćala poreze. Ako pretpostavimo da je po­većana vojska iz 1648. godine imala uglavnom jednak omjer kao izvorna New Model Army, dakle oko 22.100 od ukupno 45.000 ljudi dolaze iz klase slugu ili primalaca milostinje.45’ Stoga će­mo ukupan broj vojnika po civilnim klasama raspodijeliti ovako:

Klase 1 i 2 Slobodnjaci i porezni obveznici 15 500Klasa 3 Oni koji ne plaćaju porez i nisu

uključeni u klasu 4 7 400Klasa 4 Sluge i primaoci milostinje 22100

Ukupno 45 000

O38)nosi

Ukupni zbro| muškaraca starl|lh od 21 godine 1.300.000.

u Klngovoj tabeli IV Iz-

39) Vidi bilješku K. str. 264.

40) C. H. Firth. C rom well's Army (1902), str. 33. 34.

41) Računa|ućl da New Model Army Ima 22.000 a vo|ska s|evera 10.000 vo|- nlka (Flrth. op c lt., str. 34).

42) Flrth. op. c/f., str. 34— 35.

43) Flrth I Davies, Regimenta l H istory o f Crom well's Army. I. str. XVII— XVIII.

44) Flrth, C rom well’s Army, str. 40

45) Ovaj omjer može 6e učiniti prevelikim, lako je mnogo manji nego raz-m|er čitave populacl|e u to| klasi. Mogli bismo ga sman|ltl. ali to bi povećalo bro| vo|nlka u 3. klasi s pravom glasa do točke u ko|o| se |edva usklađu|e s bro|em muškaraca u klasi 3 u čitavoj populaciji.

258 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

ovako:Svu mušku odraslu populaciju sad ćemo raspodijeliti

Klasa 1 Slobodnjaci i članovi cehova

Klasa 2 Porezni obveznici koji nisu u 1

Klasa 3 Oni koji ne plaćaju porez a nisu u 4

Klasa 4 Sluge i primaoci milostinje

212100 od kojih 8 500 vojnika

163 200 od kojih 7 000 vojnika

19 300 od kojih 7 400 vojnika

775 800 od kojih 22 100 vojnika

Ukupno 1 170 400 od kojih 45 000 vojnika

Sada valja 22.100 vojnika čiji je civilni status bila kla­sa 4. prebaciti u klasu 3. Rezultat je slijedeća raspodjela odra­sle muške populacije u 1648. godini među klasama s pravom glasa:

Klasa 1 Slobodnjaci i članovi cehova Klasa 2 Porezni obveznici koji nisu u 1 Klasa 3 Oni koji ne plaćaju porez a nisu u 4.

plus vojnici iz klase 4 Klasa 4 Sluge i primaoci milostinje minus

vojnici koji su bili u klasi 4

212100 163 200

41 400

735 700

Ukupno 1 750 400

Tako je kumulativni zbir za četiri različita tipa prava glasa o kojima su raspravljali leveleni slijedeći:

A. Pravo glasa slobodnih vlasnika zemljeB. Pravo glasa poreznih obveznikaC. Pravo glasa onih koji nisu slugeD. Muško pravo glasa

212 100 375 300 416 700

1 170 400 4

bilješke

+ Bilješka A. (1) The Elements of Law Natural and Poli­tic, kružili su u rukopisu 1640, objavljeni su 1650. kao dvije ras­prave (Human Nature i De Corpore Politico); pod originalnim naslovom uredio je i objavio F. Tonnies, Cambridge, 1928 (po­zivi se odnose na Tonniesovo izdanje, citirano kao Elements).

(2) De Cive, 1642, čija je engleska verzija objavljena 1651. pod naslovom Philosophical Rudiments concerning Go­vernment and Society; tekst Rudimentsa u engleskom izdanju iz 1651. godine, uredio je i izdao pd naslovom De Cive or The Citizen S. P- Lamprecht, New York, 1949 (svi pozivi odnose se na Lamprechtovo izdanje, citirano kao Rudiments).

(3) Leviathan, 1651 (pozivi se odnose na izdanje W. G. Pogsona Smitha, Oxford, 1929).

Bilješka B. Da smo upotrijebili krajnje apstraktni kon­cept ekonomista, spomenut u prethodnoj bilješci, mogli bismo konstruirati model savršeno konkurentske ekonomije u kojoj ne­ki ljudi ne posjeduju zemlju ni kapital i mogli bismo pokazati da najamni dnos ne uključuje prenošenje dijela moći najamni­ka, jer bi njegove moći bile određene tako da isključuju svaki pristup zemlji ili kapitalu. U takvom modelu može se pokazati da nadnice odgovaraju marginalnom neto proizvodu rada, iako naravno marginalni neto proizvod nije u fiksnom odnosu prema količini energije i vještine uloženoj u rad, nego varira s omje­rom ponude rada i ponude kapitala i zemlje, čak i u takvom ekonomskom modelu, s uskom definicijom moći, može biti pre­nošenja (drugačijeg i većeg no što je prenošenje na našu defi- nioiju moći) ako se ublaži pretpostavka potpune konkurencije. Daljnji transfer javlja se iz ne baš potpune konkurencije između kupaca radne snage, što je rezultat toga da je kupaca manje nego prodavača; budući da ih je manje, mogu se i dalje držati prešutnog i konvencionalnog sporazuma da ne idu iznad odre­đene cijene nadnice, niti da prihvate manje od određene cije­ne za svoju zemlju i kapital, i tako zadobiju veći dio proizvoda nego što bi Inače mogli.

Bilješka C. — Npr. Thomas Nagel, Hobbes on Obliga­tion, »Philosophical Review« LXVIII, (1959), 68—83. Nagel smatra da je Hobbes doista izveo obvezu iz sebičnosti ali da je pogreš­no to zvati, kao što je to činio Hobbes, moralnom obvezom. »Ništa se ne može nazvati moralnom obvezom što u principu nikada nije u konfliktu s vlastitim interesom.« (str. 74). Ali, pri­hvatimo li to, I tvrdnju da je Hobbesova obveza izvedena samo

260 c b m acphereon / p o lit ič k a te o r ija po s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

iz sebičnosti, to još ne znači da to ne može biti moralna obve­za. Jer u Hobbesovu konceptu sebičnost svakog čovjeka sadrži vlastitu suprotnost; kratkoročni interes u konfliktu je s dugoročnim interesom. Dakle, obveza izvedena iz dugoročnog interesa u principu je doista u konfliktu s kratkoročnom se- bičnošću.

Bilješka D. — Ne zna se točno što je Hobbes nam­jeravao svojim referenoijama na Boga kao stvoritelja zakona prirode. Ali čak i najjači branitelj gledišta da je Hobbes vjero- vatno namjeravao utemeljiti obvezu ili na božanskim nagrada­ma i kaznama ili na božjoj volji, dopušta da se Hobbesov sis­tem možda temelji na »cjelini prirodnog zakona koji ima vlastiti autoritet« i da je zbog toga »nepotrebno uvoditi ulogu Boga u Hobbesovu političku teoriju« (H. Warrender, u Political Studies, VIII /1960/, 49). Usporedi s Warrender, The Political Philosophy of Hobbes, str. 311, gdje se za obje interpretacije koje se ba­ziraju na božjoj volji <i na božjim nagradama kaže da nemaju »značajnih konzekvencija za dedukciju dužnosti čovjeka, osim što pružaju formalnu granicu raspona autoriteta.«

Bilješka E. Moglo bi se pomisliti da postoji srednji put: društvo u kojem ljudi priznaju hijerarhiju nejednakosti, a da nitko ne zahtijeva neograničenu nadmoć. To bi zadovoljilo uvjet: kad nitko ne bi zahtijevao neograničenu nadmoć svi bi mogli biti moralno obvezni. Ali teško je zamisliti društvo u kojem 6vi ljudi priznaju da su nejednaki u nekom vidu sveopće druš­tvene važnosti, a da neki ljudi ipak ne zahtijevaju neograničenu nadmoć, t|. gdje svi ljudi prihvaćaju konačne granice nadmoći koju mogu zahtijevati na temelju faktičke nejednakosti. Za funkcionalni hijerarhijski sistem, kao što je idealizirani feudalni sistem, moglo bi se pomisliti da zadovoljava te zahtjeve; ali takvi sistemi su se zapravo uvijek oslanjali na natprirodne pos­tulate (i sankcije) zbog njihovih različitih moralnosti.

Bilješka F. Interpretirajući i Prvi dogovor i poziciju le- velera u putneyevskoj debati o muškom pravu glasa (vidi str. 91, bilješka 1), Flrth također citira izuzimanje levelera za vri­jeme debate (Clarke Papers, I, str, LI), ali ne nalazi nikakve nedosljednosti; Gardiner, loc. c/f.; G. P. Gooch, English Demo­cratic Ideas in the Seventeenth Century, 1898, ur. Laski 1927, bilježi izuzimanje (str. 131) ali tada to spominje kao »njihov plan za muško izborno pravo« (str. 132); T. C. Pease, The Le­veller Movement, 1916, kaže da je rezultat debate o pravu glasa u Putneyu bio to da su leveleri »iznijeli prijedlog o općem

261 bilješke

pravu glasa« (str. 224), ali ostvario se prijedlog za pravo glasa za sve osim za sluge i prosjake (pismo datirano 11. novembra. 1647, kod Woodhousea, op. cit., str. 452); Woodhouse, op. cit., opisuje to isto glasačko pravo kao rezoluciju u korist muškog glasačkog prava, str. 29, i spominje Dogovor koji daje univer­zalno glasačko pravo, str. 71; D. W. Petegorsky, Left-wing Democracy in the English Civil War, 1940, spominje zahtjev levelera za sveopćim glasačkim pravom (str. 96, 116, 118) pri­znajući da je trebalo da »nadničari. . . budu isključeni iz sheme sveopćeg glasačkog prava koje su zagovarali« (str. 109); Don M. Wolfe, Leveller Manifestoes of the Puritan Revolution, 1944, označuje pravo glasa na kraju putneyevske debate kao muško glasačko pravo (str. 61), citira Peticiju iz januara 1648. kojom se zahtijeva muško glasačko pravo (str. 260), iako tekst Peticije (str. 269) izuzima sluge i prosjake, interpretira Prvi dogovor kao da se u njemu zahtijeva muško glasačko pravo (str. 14, 235) i opisuje A New Engagement, or, Manifesto od 3. augusta 1648 kao da predlaže muško glasačko pravo (str. 80), iako tekst samo traži da »ljudi budu jednakomjerno raspoređeni u izboru svojih izaslanika«; Maurice Ashley, John Wildman, Plot­ter and Postmaster (1947), spominje da je Prvi dogovor u ko- rist muškog glasačkog prava (str. 36), opisuje putneyevsko pra­vo glasa kao prihvaćanje »levelerskog principa muškog gla­sačkog prava« (str. 43) i kaže da Peticija iz januara 1648. is­ključuje prosjake i zločince, ne primjećujući da isključuje i sluge; Perez Zagorin, A History of Political Thought in the English Revolution, 1954, prikazuje levelere kao branitelje muš­kog glasačkog prava (str. 30, 31), bilježeći izuzimanje slugu i onih koji primaju milostinju u Trećem dogovoru u putneyev- skoj debati (str. 36, 37).

Bilješka G. Eduard Bernstein, Cromwell and Com­munism: Socialism and Democracy in the Great English Re­volution (1930; prvo objavljeno u Njemačkoj 1895), interpretira poziciju levelera u putneyevsko| debati kao zahtjev za opće pravo glasa (str. 68), i pripisuje levelerima da su branili »po­litičke interese suvremene i buduće radničke klase« (str. 86). On bilježi isključenje najamnih radnika i onih koji uzimaju mi­lostinju u Drugom i Trećem dogovoru i usklađuje to sa svojim shvaćanjem leverskih principa kad kaže da su kalfe »obično bili u prolaznom stupnju između šegrta i gazde« i da bi »da­vanje glasačkog prava poljprivrednim radnicima u tadašnjim okolnostima ojačalo reakcionarnu stranku« (str. 87). Premda se tim razlozima mora pridati izvjesna značajnost, oni ne da|u

262 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija po s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

zadovoljavajuće objašnjenje. Leveleri su bili pobornici principa i da su prihvatili potpuni princip sveopćeg glasačkog prava, jed­va bi ga mogli povući od svih poljoprivrednih radnika na tako potpuno pogodnoj osnovi- M. A. Gibb, John Lilburne, the Leveller, a Christian Democrat (1947), općenito predstavlja gledište muš­kog glasačkog prava (str. 15, 139, 208), i kaže da putneyevsko pravo glasa sadrži »prijedlog za sveopće pravo glasa« (str. 209), i bilježi da su u Trećem dogovoru isključeni najamni rad­nici. Ona nudi objašnjenje, slično Bernsteinovu, o tom »očitom udaljavanju od levelerskih (ideala« (str. 271), ali objašnjenje po kojemu je to bilo udaljavanje od njihovih -ideala jest sporno.

Bilješka H. W. Shenk, The Concern for Social Justice in the Puritan Revolution (1948), nalazi promjenu od 1647, kada se činilo da leveleri »propagiraju bezuvjetno pravo glasa za muškarce«, do 1648. kada su isključili primaoce milostinje i na­jamne radnike. Za to izuzimanje on citira Drugi dogovor, ne spominjući da on isključuje i sve one koji nisu porezni obvez­nici; daje objašnjenje koje se odnosi na svrsishodnost levelera, i zaključuje da »s gledišta levelerske teorije, te su restrikcije trebale biti samo privremene« (str. 40, bilješka 48). Objašnjenje i pretpostavka mogu se možda primijeniti na isključenje koje on ne spominje (onih koji nisu porezni obveznici), ali ne i na izuzimanje koje spominje (primaoci milostinje i sluge), što su leveleri dosljedno predlagali barem od 29. oktobra 1647, pa sve do kraja svojih pamfleta. Francis D. Wormuth, The Origins of Modem Constitutionalism (1949), prikazuje levelere kao zas­tupnike muškog prava glasa (str. 81). bilježi da Drugi dogovor izuzima primaoce milostinje, nadničare i one koji ne plaćaju porez i kaže da je Treći dogovor ponovo vratio muško pravo glasa (str. 83—84). Joseph Frank, The Levellers (1955), prikazuje ih kao zastupnike muškog prava glasa, najkasnije od oktobra 1646. (str. 94, 123, 133, 151), sve do Drugog dogovora, čije se široko izuzima-nje vidi kao kompromis (str. 1767), i bilježi bez ko­mentara izuzimanje slugu i siromaha u Trećem dogovoru (str. 206).

Bilješka I. Leveleri očito nikad nisu zastupali žensko pravo glasa. Gibb, op. c/t., str. 174, skreće pažnju na činjenicu da je Lilburne, u svom pamfletu The Freemans Freedome Vin­dicated, 16—19 jun 1646. (Woodhouse, str. 317—18) tvrdio da su »svi i svaki pojedini muškarac i žena, po prirodi jednaki u moči, dostojanstvu, vlasti i veličanstvu, a da nitko od njih nema po prirodi ili nekoj vlasti, području <ili poglavarskoj moći

263 bilješke

jedan više od drugoga, osim uzajamnim sporazumom ili pris­tankom.« Gibb zaključuje da iz toga slijedi da žene imaju po­litička prava na istoj osnovi kao i muškarci. Ali, to nije va­ljano zaključivanje, a tako nije zaključio ni Lilburne. Jedino što slijedi jest to da se mora pretpostaviti da su žene, isto kao i muškarci, pristale na instituoiju vlade, a taj pristanak može biti »dan, izveden ili pretpostavljen . . . za dobrobit i utjehu jed­ni drugima, a ne za zlo. povredu ili štetu bilo koga«. To bi lako moglo objasniti pretpostavljeno prenošenje vlasti žena na svoje muževe. Lilburneova vlastita žena, premda je bila vrlo aktivna u njegovoj obrani, uvijek se povinovala njegovim političkim mi­šljenjima i odlukama, i čini se da su oboje mislili da je to pravo i prirodno. Levelerski Petition of Women, od 5. maja 1649. (Wood- house str. 367—8), koji Gibb također spominje, uzima duhovnu jednakost muškarca i žene i jednaki interes za slobode i si­gurnosti koje sadrže zakoni (npr. građanske slobode), ali ne traži jednaka politička prava. (Isti zahtjev za oslobođenje od arbitrarnih zakonskih procedura za muškarce i žene sadržan je u levelerskoj Peticiji, od manta 1647: kod Wolfa, op. cit., str. 136.) čini se da su leveleri, muškarci i žene, smatrali neospo­rivom činjenicom da su žene ovlastile svoje muževe da vrše njihova politička prava. A u doba kad se tipični najamni odnos još smatrao sličnim obiteljskom, slično pretpostavljeno preno­šenje vlasti od sluge na gospodara ne bi bio neki izuzetan postulat. To je očito Pettyjev postulat u putneyevskoj debati: sluge su »obuhvaćeni u svojim gospodarima« (Woodhouse, str. 83, ovdje citirano na str- 109).

Bilješka J. Redistribucija proporcionalna s porezima koji se odnose na svaku grofoviju ne samo da je logički kon- zistentna s pravom glasa, već je u stvari Ireton predlaže, za­jedno s najužim pravom glasa za slobodne posjednike zemlje u putneyevskoj debati (Woodhouse, str. 83), a leveleri je prih­vaćaju u The Case of the Army (pomoću ovlaštenja svih uvjeta iz Deklaracije 14. juna; Haller Davis, str. 77, 61), zajedno s pravom glasa za one koji nisu sluge, činjenica da su dva tjedna kasnije, u Prvom dogovoru, leveleri predlagali redistribuciju u proporciji s populacijom ne znači da su promijenili svoju po­ziciju što se tiče opsega prava glasa. Ireton i Cromwell, kao što smo vidjeli, mnogo su držali do te klauzule Prvog dogovora za vrijeme putneyevske debate, ali time su dvostruko pogrešno prikazali poziciju, prvo time što su sugerirali da je prijašnja redistribucija u proporciji 6 porezima implicirala vlasničko pra­vo glasa (što ona 6igurno nije učinila u Case of the Army), i

264 c b m acpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g ind iv id ua lizm a

drugo, time što su sugerirali da je redistribucija u proporciji s populacijom implicirala pravo glasa za muškarce (što prema dokumentu o levelerskom iskazu o izuzimanju u pirtneyevskoj debati, mije tako.

Bilješka K. čini se da su leveleri u putneyevskoj de­bati pretpostavljali pravo vojnika na parlamentarno glasačko pravo: cit. prema Buff-Coat, tj. Everard (Woodhouse, str. 7), Sexby (str. 69—70) i Rainborough (str. 71). Leveleri su vjero- vatno odgovorni i za preporuku prava glasa komitetu Vojnog vijeća od 30. oktobra 1647, da svim slobodnim Englezima iii osobama koje su postale slobodni građani Engleske, koji su služili Parlamenta u posljednjem ratu za slobodu kraljevstva i bili su u službi prije 14. juna 1645... dopusti da imaju glas u rečenim izborima . . . liako oni inače ne bi bili u tom svojstvu« (Woodhouse, str. 450). U komitetu su bili Rainborough i Sexby. isto kao i Cromwell i Ireton. Primanje vojnika koji inače za to ne­maju kvalifikacije, jest koncesija vojnih vođa, ali ne neka ozbiljna koncesija: glavna preporuka, kojoj je ovo bila samo željena do­puna, prepustila je postojećem Donjem domu da dade kvalifi­kacije za pravo glasa »tako da dade. koliko može, povećanje opće slobode, s nužnim obzirom na jednakost (pravednost) i svrhu postojećeg ustava po tom pitanju«. Pravo glasa prihva­ćeno na kraju putneyevske debate bio je prijedlog da »svi voj- nioi i ostali, ako nisu sluge ili prosjaoi«, treba da imaju pravo glasa, kao što je izvještao napis Letter from Several Agitators (Woodhouse, str. 452). Budući da je to pismo bilo upućeno svim vojnicima i budući da je smatralo taj zaključak pobjedom »za vašu urođenu slobodu«, taj je prijedlog jedino mogao značiti da svi vojnici i svi oni građani koji nisu sluge ili prosjaci, treba da imaju pravo glasa.

Bilješka L. Npr. Rainborough u Putneyu (Woodhouse, 6tr. 53); Lilburne, Free-man's Freedome Vindicated (ibid., str. 317). N:ije sigurno da li leveleri da se čak i ovo pravo odnosi na one koji su bili »obuhvaćeni u svojim gospodarima«. Njihov pojam društvenog ugovora nikad nije bio jasno formuliran. Lil­burne je često spominjao »prirodnu maksimu« da ni jedan čov­jek ne može biti vezan bez vlastitog pristanka i koristio je da bez razlike opravda (a) svačije pravo da bude stranka ugovora Ili da ima punomoćje u vladavini, i (b) svačije pravo da izabire zakonodavce. U potonjem smislu koristio ga je u Rash Oaths Unwarrantable (vidi str. 113) gdje je, kao što smo vidjeli, jedino moglo značiti svaki slobodan čovjek. U prvom smislu (uglav­

265 bilješke

nom) koristio ga je u Regal Tyrannie discovered (januar 1647): »Razum mi govori da mi se ni jedan zakon ne može nametnuti bez mog pristanka . . . Razum mi to govori da se ne može ni­kakva vlast pravedno vršiti, niti bilo kakov zakon pravilno na­metnuti osim onog koji je dan zajedničkim pristankom, kojim je uključen svaki pojedinac. . . (str .10); i «... to je maksima pri­rode i razuma da nitko ne može biti uključen osim vlastitim pri­stankom, i da je apsolutna tiranija nametati narodu zakon, bilo kome ili čemu tko nije izabran niti mu je povjereno da im pravi zakone...« (str. 46). Lilbume izjednačava »moj pristanak« sa »zajedničkim pristankom u koji je uključen svaki pojedinac«; oni koji su »već uključeni u svoje gospodare« mogu se tako uključiti u politički pristanak 'jednim korakom. Citirano iz Petici­je, vidi u tekstu, str. 106.

Bilješka M. Oceana, str. 99, 154; Prerogative, str. 243, 247. Nije jasno kolikom je Harrington zamišljao englesku po­pulaciju. U Prerogativi, str. 247, govori o »jednom milionu očeva obitelji«, a čini se da to uključuje radnike kao i građane. To je razumna procjena koja nije daleko od Kingove procjene od mi- lion i jedne trećine (1,3 miliona) »obitelji«, što je zbir svih klasa u 1688. godini. U Oceani, broj muškaraca starijih od 18 godina je jedan milion. očito su to glave obitelji, ali nije jasno da li je to trebalo uključivati »sluge«. Jer zbir od jednog miliona ovdje čine »stariji« muškarci (30 i više godina) i »mladi (18—30 go­dina) »po godišnjem popisu«, a čini se da to znači građane, ne sluge; ali on odmah koristi taj broj, 'jedan milion, da uk­ljuči i nadničare. U Art of Lawgiving, str. 403, on govori o En­gleskoj kao o državi s »500 000 ljudi, ili više« a kontekst implici­ra, premda ne jasno, da su to ljudi iznad razine slugu. U cjelini, čini se vjerovatnim da je mislio da ima oko 500 000 muških građana i jednak broj muških slugu. To je također blizu Kingove procjene (vidi u tekstu, str. 242, 250).

Bilješka N. Laslett u uvodu svog izdanja Lookeovih Two Treatises of Government, premda se slaže da je Locke »savršeno voljan razmišljati o stalnom ili permanentnom pri­svajanju proizvoda jednog čovjeka od strane drugoga« nazna­čuje da je »pretjerana interpretacija reći da čovjek može pro­dati svoj rad u smislu sklonosti (sic!) da radi« (str. 104). U ugovoru o najamnom radu prodaje se čovjekova sposobnost da radi. »Usluge koje preuzima da učini« (Lockeov izraz) bez sumnie su ograničene vrstom — pekarski kalfa ne preuzima da radi posao sluge u zemljoradnji — i mogu biti ograničene u

266 c b m ocpherson / p o lit ič k a te o r ija p o s jed n ičko g In d iv idu a lizm a

količini, ali to što se prodaje, to je nečiji budući rad, ili njegova pretpostavljena sposobnost da u budućnosti obavlja rad za koji je sklopio ugovor s poslodavcem. Budući da je čovjekov rad otuđiv, slijedi da Locke odvaja život i rad: vidi u tekstu, str. 190—1.

Bilješka O. Predmet vjere je u suštini taj da posto­ji budući život i da se može spasiti jedino vjerovanjem da se Krist uzdigao od mrtvih da bude božanski spasilac čovječan­stva. Looke tvrdi da je to jednostvavna stvar koju, kao i čudesa, nepismeni mogu lako shvatiti u okviru svog uobičajenog is­kustva: »liječenje bolesnih, povrat vida slijepima pomoću riječi, uzdizanje i povrat od mrtvih činjenice su, i nije ih teško za­misliti, kao ni to da onaj koji takve stvari čini, mora to činiti uz pomoć božje moći. Te stvari su na razini najuobičajenijeg shvaćanja: onaj koji može razlikovati između bolesnog i zdra­vog, šepavog i zdravog, mrtvog i živog, sposoban je za ovu doktrinu« (ibid. II 580).

Bilješka P. Laslett. (Lockeove Two Treatises of Go­vernment, Introduction, str. 105) citirajući odjeljak 111 kao pre­preku svakoj interpretaciji Lockea kao suštinski buržoaskog teoretičara, nije to vidio. Mažemo ovdje spomenuti i ostale prepreke koje Laslett nalazi takvoj interpretaciji. Vjerujem da smo se u odjeljku 2c dovoljno bavili njegovom opaskom da se svi Lockeovi iskazi o izvoru i granicama vlasništva moraju dokraja objasniti. Njegov iskaz da treba ignorirati sve što Locke kaže o »reguliranju« vlasništva dvostruko je čudan. Kao prvo, ako nečije vlasništvo, i pravo da stekne vlasništvo, treba biti osigurano, svačije treba biti »regulirano«, kao što Locke eks- plicite dokazuje (Second Treatise, odjeljak 120). Ali vjerovatno ovdje Laslett ima na umu činjenicu da se Locke »nigdje ne žali protiv kompliciranih regulacija svojega 'merkantilističkog' doba u smislu prava vlasništva« (str. 104). Locke je naravno bio merkantilist. AH to je potpuno u skladu s time što je on bio zastupnik kapitalističkog preduzeća i kapitalističkog prisva­janja u neograničenim količinama. Pravo kapitalističkog pris­vajanja ne implicira odsustvo državne regulacije merkantilis- tičke vrste; naprotiv, može zahtijevati postojanje takve regu­lacije: vidi u tekstu, pogl. II, str. 82—3, 84. Naposljetku, što se tiče Lockeova inzistinonja da se obveze zakona prirode održavaju u društvu, nije potrebno negirati da je Locke to mislio primijeniti na vlasništvo. Naprotiv, baš zato što je Locke mi­slio to primijeniti na vlasništvo, potrudio se toliko da pokaže kako neograničeno prisvajanje nije protivno prirodnom zakonu

267 bilješke

i da dopušta oj prirodnom stanju (vidi u tekstu, str. 175—180). čini se da je Charles H. Monson, Jr. zapao u istu pogrešku o reguliranju vlasništva. »To naprosto nije istina«, piše on (Poli­tical Studies, VI. 2 /1958/, 125), »da Locke sankcionira neo­graničeno prisvajanje i neotuđivo pravo vlasništva.« Locke na­ravno nije sankcionirao »neotuđiva vlasnička prava«; nitko ni ne kaže da jest. Lockeov pojedinac, pristajući na građansko društvo, pristaje na državnu regulaciju vlasništva kao način osiguranja svojega vlasništva. Ali to ni na koji način nije u suprotnosti s pravom neograničenog prisvajanja. Neograničeno kapitalističko prisvajanje, kao što sam pokazao, zahtijeva dr­žavnu jurisdikciju nad vlasništvom i konzistentno je velikom dijelu upletanja države u individualno vlasništvo.

Bilješka Q. — odjeljak 21. Ovog odjeljka nema u Eve- rymanovu izdanju Treatises (ur. W. S. Carpenter), niti u Ap- pleton-Century izdanju Second Treatise and Letter Concerning Toleration (ur. C. L. Sherman, New York, 1937). Oba ta izdanja na ovom mjestu slijede tisak prvog izdanja Treatises u kojem nije bilo odjeljka 21, i svako izdanje je pokrilo taj nedostatak arbitrarno dijeleći drugi odjeljak na dva dijela. (Sherman di­jeli odjeljak 20; Carpenter dijeli odjelja>k 36, tako da su svi odjeljci u Everymanovu izdanju od 21 do 35 pogrešno numeri­rani). Detalji o ta dva tiskanja Lockeovog prvog izdanja, i kako s tim postupaju suvremeni izdavači, dani su u tekstu Petera Lasletta »The 1690 Edition of Locke's Two Treatises of Go­vernment: Two States«. Transactions of the Cambridge Biblio­graphical Society, IV (1952), 341—7.

Bilješka R. Cox, Locke on War and Peace (1960), do­kazuje da je Lockeova stvarna pozicija bila ova druga; da je Locke uzeo prvu poziciju na početku Second Treatisea da ne bi »šokirao prihvaćena mišljenja« svojih čitalaca; počevši pri­krivanjem svoga pravoga gledišta, on počinje »postupno, ali precizno proračunati pomak« i »uspijeva, nenametljivo premda sistematično, postupno preokrenuti« početnu sliku prirodnog stanja (str. 72—73, 76). Preokret nije tako postupan kao što kaže Cox, jer Locke proturječi svojoj verziji prirodnog stanja kao stanja ugode već u 21. odjeljku. Ali prava teškoća s Coxo- vom interpretacijom jest to da je Locke trebao obje verzije pri­rodnog stanja (kao što sam već istakao, npr. u prethodnom ulomku) da bi podržao svoje zaključke. Stoga mi se još uvijek čini vjerojatnijim da je Locke iskreno zastupao oba gledišta a da nije bio svjestan svoje nedosljednosti.

268 c. b macpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

Bilješka S. 10 000 pravnika su svi bili pripisani u klasu 2. a 10 000 »državnih službenika« u klasu 1; svaka grupa mogla se isto tako podijeliti među te dvije klase. Svećenstvo je možda tre­balo ispustiti iz te kaJkulaoije, budući da nije sigurno da l>i su imali pravo glaasa 1648. Dokle god je poreze koje je trebalo plaćati svećenstvo izglasavalo orkveno vijeće (npr. do početka građanskog rata i ponovo kratko vrijeme nakon Restauracije), svećenstvo nije imalo parlamentarno pravo glasa. Godine 1663. sporazumom između nadbiskupa Sheldona i lorda Clarendona riješeno je da se od tada porezuju crkvene beneficije kao što su porezovana privremena imanja, »uslijed čega s e .. . niže privilegirano svećenstvo stalno biralo za članove donjeg doma« (Burnet, History of His Own Time, izd. 1823, I. 340). Mnogo sve­ćenstva »glasalo je na prvim izborima nakon Restoracije; jed­nim Aktom donesenim na sjednici 1664—5 (16 i 17 Car. II, c. I), kojim je određen porez svećenstvu kao i svjetovnjacima, bio je potvrđen njihov status birača za Parlament« (Porritt, The Un- reformed House of Commons, 1903, i. 3). Ali nije tek 1663. go­dine svećenstvo prepustilo pravo da sami određuju svoje po­reze; od početka građanskog rata do 1660. svećenstvo je »ili zbog dobrovoljne popustljivosti, afektacije popularnosti, ili zbog želje da njihovi zastupnici predstavljaju njihovo tijelo, dali su da se njihove beneficije oporezuju zajedno sa svjetovnjačkim« (Laurence Echard, citirano iz A. Browning (ur.) English Histo­rical Documents 1660—1714, str. 416). Tako je sasvim moguće da se svećenstvo nije smatralo diskvalificiranim za parlamen­tarno pravo glasa u periodu građanskog rata.

Bilješka T. Najjednostavniji proračun broja najamnih radnika zaposlenih na puno radno vrijeme jest slijedeći: 260 000 muških slugu u kući (Kingova tabela III), 364 000 (»obitelji«) radnika i vanjskih slugu, 50 000 (»obitelji«) običnih mornara, 35 000 (»obitelji«) običnih vojnika (s Kingove glavne tabele, na str. 242): akupno 709 000. To je 45 posto od 1 578 000 muškaraca starijih od 16 godina (Kingova tabela IV). Drugi proračuni koji koriste zbrojeve iz Kingove glavne tabele i dopuštaju da pos­toje i »obitelji« bez muške glave (vidi Dodatak, str. 247) daju rezultat između 43 i 45 posto. Ako se doda 400 000 sitnih seljaka, omjer je veći od dvije trećine. ♦

citirana djela i izdanja

I d|ela Iz sedamnaestog stoljeća

1. Harrington

Pozivi na sva njegova djela su iz izdanja Oceana and Other Works, London, 1771.

2. Hobbes

Behemoth or the Long Parliament, ur. F. Tonnies. Lon­don, 1889.

De Cive, vidi Philosophical Rudiments.

Decameron Physiologicum, u English Works, ur. Moles- worth, London, 1839—45, sv. VII.

Elements of Law Natural and Politic, ur. F. Tonnies, Cambridge, 1928.

Elements of Philosophy, the First Section, Concerning Body, u English Works, ur. Molesworth, sv. I.

Leviathan, ur. W. G. Pogson Smith, Oxford, 1929.

Philosophical Rudiments Concerning Government and Society. Ova engleska verzija (1651) latinske De Cive (1642), objavljena je pod naslovom De Cive or The Citizen, ur. S. P. Lamprecht, New York, 1949. Navodi su -iz tog izdanja, koje se citira kao Rudiments.

3. Spisi levelera

Mnogi od značajnih spisa levelera mogu se naći u je­dnoj (ili u više njih) od slijedeće četiri suvremene zbirke:

William Haller (ur.), Tracts on Liberty in the Puritan Revolution 1638—1647, 3 sv., New York, 1934 (citirano kao Haller Tracts).

William Haller and Godfrey Davies (urednici), The Le­veller Tracts 1647—1653, New York, 1944 (citirano kao Haller i Davies).

Don M. Wolfe (ur.), Leveller Manifestoes of the Puritan Revolution, New York, 1944, (citirano kao Wolfe).

2 7 0 c. b macphereon / politička teorija posjedničkog Individualizma

A. S. P. Woodhouse (ur.), Puritanism and Liberty, being the Army Debates (1647—9) from the Clarke Manuscripts, with Supplementary Documents, London. 1938 (citirano kao Wood­house).

Pozivi na, one (evelerske spise koji su štampani u cje­lini ili djelimice u jednoj od ovih zbirki dane su u bilješkama prema odgovarajućoj zbiroi (ili zbirkama), kao što je gore nave­deno; pozivi na ostale spise levelera su prema originalima, a gdje su djelimice objavljeni u suvremenoj literaturi o levelerima, navođeno je prema toj literaturi.

4. Locke

(a) tiskana djela

An Essay Concerning Human Understanding, ur. A. C. Fraser. Oxford. 1894.

Essays on the Law of Nature, ur. W. von Leyden. Oxford,1954.

The Reasonableness of Christianity, u Works, 6. izda­nje, London, 1759, sv. II.

Two Treatises of Government, ur. Peter Laslett, Cam­bridge, 1960.

(b) rukopisi

Journal for 1678. Tiskano kod H. R. Fox Bournea, The Life of John Locke, New York. 1876, sv. I, 403—4.

Civil Magistrate (1660). Bodleian Library, MS. Locke, c. 28 i e. 7.

Report on the Poor (1697). Tiskano kod H. R. Fox Bour­nea, The Life of John Locke, 1876, sv. II. 377—91.

Trade. Bodleian Library, MS. Locke, c. 30, f. 18.

271 citirana dje la I izdanja

II suvremena djela

Naslov, datum i mjesto izdanja svakog suvremenog dje­la koje nije izdano u Londonu a navedeno je ili citirano, dani su u prvoj napomeni na dnu stranice ili u bilješci u kojoj se poziva na to djelo. Vidi kazalo, u kojem se uz ime svakog autora -navo­di broj stranice na kojoj se citira njegovo djelo (ili djela); u sva­koj od ovih stavki kazala, prvi broj (ili prva dva ili više brojeva, spojeni znakom &. gdje se citira više djela jednog autora) označuje stranicu na kojoj se puna referencija pojavljuje prvi put. 4

kazalo

Agrarni zakon, 156, 157—161 analitičko-sintetička metoda, 25—26, 85 Aristotel, 214 Ashley, Maurice, 261 Audley, Lewis, 107

Baeon Francis, 146 Baxter Richard, 114, 103b* Baynes, Adam, 145 Bentham, Jeremy, 1, 2, 235 Bernstein Eduard, 261—262 Blackstone, Sir William, 95 Bourne, H. R. Fox, 194, 207b Bowie, John, 77b Bracton, 96Brown, Stuart M., Jr., 9b Burke, Edmund, 72 Burnet, Gilbert, 268 buržoazija: definicija, 138; pret­postavke u Honringtona, 138,149—155, 156. 160—161, 163, 164— 165; pretpostavke u Hob- besa, 51, 57; pretpostavke u Lookea, 192. 212—214; vidi i po­sjedničko tržišno društvo

Campbell, Mildred, 245b Carey, John, 245b Carpenter, W. S., 267 Chalmers, George, 241 i dalje Chaloner, Thomas, 145 Charge of High Treason, 104b Clapham, J. H., 51b Clarendon, Lord, 268 Coke, Edward, 95 Coleman, D. C.. 241b, 245b Cox, R. L, 3b, 171b, 267 Cranston Maurice, 221b, 225b Cromwell, 95,97b, 101,102,103,

104—105. 106, 107, 108. 109— —110, 118, 126, 129, 253 Cruise, William, 97b Covenant, Charles. 241b, 243b, 249b, 250, 251b

Davies, Godfrey, 51b & 101 b, 105b, 269Declaration of Representation, 263Declaration of Some Procee­dings, 105bdionička teorija države, 168, 218—219distributivna pravda, 53—54, 58 Dogovor (naroda): prvi, 91, 92, 102, 103, 106; drugi. 92, 93, 97, 98, 99; treći, 92, 99. 106; oficir­ski, 97dosljednost: hipoteza, 5—6; Harringtonova, 147, 161, 163, 165; Hobbesova, 7—12, 84—90; levelera. 93—94, 100, 108, 110, 116, 123; Lockeova, 167—170, 199—200, 207, 211—214, 218— —228društvene pretpostavke: često previđene, 2; često nejasne, 3—6; rizici pripisivanja, 3—6

Echard, Laurence. 268 Everard, Robert, 264

Fir min, Thomas, 92, 245b Firth, C. H„ 91 & 257b, 105b, 260Frank, Joseph, 265 Furniss, E. S., 199b

Građanska prava. 104, 105— —110, 112, 116, 124

O* Polmovi I Imena u bll|ečkama bit će označeni elovom b pokral bro|astranice.

2 7 4 c. b. mocphereon / politička teorija posjedničkog Individualizma

građanski rat: -u Harringtona, 150; u Hobbesa, 52—55, 72, 79; u levelera. zahtjev za pravo glasa sudionicima, 98—99, 115— 116, 264; u Locikea, 219, 226; veličina vojske, 256—257 Galileo, 25, 64, 85 Gardiner, S. R., 91b, 260 Gibb, M. A., 261, 262, 113b Gooch, G. P., 260 Gough, J. W., 168, 228b, 181b, 221bGreen, T. H., 2 Grotius, 75b

Habbakuk, H. J., 225b Haller, William, 101b i dalje Harrington, James: The Art of Lawgiving, 139— 163 passim. 265; A Discourse Shewing that the Spirit of Parliament. . . is not to be trusted, 149; Oceana, 55, 139— 163 passim, 265; Pian Piano, 147; Politicaster, 163; The Prerogative of Popular Go­vernment, 77, 139—163 passim, 235, 265; A System of Politics Delineated in short and easy Aphorisms, 139—160 passim; Valerius and Publicola, 157, 158; agrorrti zaikon, 156, 158— —160, 164; Engleska kaoburžoasko društvo, 149—153; n ©jasnoće, 137— 139; pojam jednakosti, 159, 161; prijed­lozi za Englesku, 156—158; princip ravnoteže, 139— 149, 161— 164; proturječja, 161— — 164; :i Hobbes, 76, 163, 166, 233—234; i leveleri, 234; i Lo- oke, 213Harris, John (The Grand Desig- ne), 106, 107b, 92

Hill, Christopher, 137, 197b Hoarding, Locke o H., 176—178 Hobbes, Thomas: Behemoth, 51—53, 79; De Cive, 75 (vidi i Philosophical Rudiments); De­cameron Physiologicum, 35; E- lements of Law Natural and Politic, 7—86 passim, 259; Ele­ments of Philosophy, the First Section, Concerning Body, 7, 86; Leviathan, 7—87 passim, 131b, 191b, 205b, 259; Philo­sophical Rudiments concerning Government and Society, 7—81 passim, 259; analitičko sinteti­čka metoda, 25, 85—89; čovjek kao automatizirani stroj, 26— —28; izvođenje obveze iz va­ljanih činjenica. 73; »izvor nje­gove pogreške. 78—79; ljudski odnosi kao odnosi moći, 29; moć usporedna i sporna, 29— —31; navodno odvajanje nje­gove političke teorije, od ma­terijalizma, 7, od psihologije, 7— 15; njegov model društva, 50—57; ponovno razmatranje metode. 85—89; ponovno raz­matranje moralnih primjedbi, 89—90; politička obveza, izve­dena iz motivacije, 59—61, i materijalistički i tržišni postu­lati, 65—68, 72—73, koja se smatra moralnom, 60—61, 73, putem postulata jednakosti, 62—65, 70—73; potrebni mate­rijalistički postulati, 63, 65—66; potrebni tržišni postulati, 66. 68—69; opravdani tržišni po­stulati, 65—66, 73—76; prirod­no stanje, logičko a ne histo­rijsko, 15—17, ne o necivilizira­nim ljudima, 17—24, neadekva-

2 7 5 kazalo

tnost, 37—38, 40, 57—59; su­veren, mogući suveren, 81—84, nepotreban samodržeai, 76— —77, potreban, 80—81; urođe­na i stečena želja za moći, 36— —39; vrijednost, čast i moć kao tržišni odnosi, 31—34; i Harrington. 54, 75, 163, 165, 233; i leveleri. 121, 131, 132; i Locke. 75—76, 89. 171b, 178,185—191, 206, 208, 210, 212,222—223, 234—235 Hooker, Richard, 169, 210, 212, 234Hume. David, 69b, 235

individualizam: Harringtonov,232—233; Hobbesav, 70—72, 78, 230—231; levelera, 117,121, 126—131, 231; Lockeov, 200— —201, 220—223; nezavisnih, 126—131; u liberalnoj tradiciji, 1—3; vidi i posjednički indivi­dualizamIreton, Henry, 95, 101, 103, 105, 108, 109,110, 118, 119, 126, 128, 129—130, 217, 264 izborno pravo, vidi pravo glasa

Jacob, G., 97bjednakost, postulat: nužan za dedukciju prava i činjenice, 69, 231, 237; u Hanriagtona, 159, 161; u Hobbesa, 62—65, 69— —70, 73—76; u levelera, 110, 118, 120, 124, 262—263; u Loc­kea, 170, 200—201, 212, 214; u stoičkom i kršćanskom prirod­nom zakonu, 74; u 20 stoljeću, 239—240jednostavno tržišno društvo, 42. 43, 44. 46Kapital, 42—45, 49, 259; u le­velera, 127; u Lockea 177—178,

187, 188, 204Kendall, Willmoore, 168, 169b King, Gregory, 241—258 passim klase: u Engleskoj 17. stoljeća, 241—258; u Harringtona, 141— —142, 151, 156, 163—164, 232— —233; u Hobbesa, 75, 78—80, 83—84; u levelera, 129, 131— —133, 230—231; u Lockea, 190, 192—199, 212—214, 215—218,223—224, 234—235; u 20. sto­ljeću, 236, 237—238 konkurencija, 30—32, 41—42, 44—47, 49, 259

Laird, John, 8 Laissez-faire, 48, 51 lakomost: u Harringtona, 150; u Hobbesa, 32, 134; u levelera, 134—135; u Lockea, 205—206 Laski, H. J., 167 Laslett, Peter, 171b & 265, 266 Letter sent from several Agita­tors, 92, 264leveleri: eksplicitno izuzimanje od prava glasa, 91—93, djelo­mice zamijećeno, 94, 261, za­nemarivanje toga 94, 260—261, pogrešno tumačeno 94, 262; nedostatak punog posjednič­kog individualizma, 131—135; obrazloženje ekonomskih pra­va, 122—124; obrazloženje og­raničenog prava glasa, 124— —128; položaj prava glasa pri­je Putneya, 110—116; položaj prava glasa u Putneyu, 100— —110; pravo glasa, tipovi o ko­jima diskutiraju, 95—98. pravo glasa onih koji nisu sluge, 97— —99, pravo glasa poreznih ob­veznika, 95—100, pravo glasa slobodnjaka, 95—97; pravo na vlasništvo. 117—119; radikalni

276 c b macpherson / politička teorija posjedničkog individualizma

liberali a ne radikalni demo­krati, 135; sloboda kao vlasni­čko pravo, 126— 131; smisao zajednice, 133— 135; vlasništvo svoje osobe, 119— 122; zahtjev za građanske i vjerske slobo­de. 122— 123; i Harrington, 234; i Hobbes, 121, 131. 133; i Loc­ke. 121, 125, 129, 131, 133, 134— 135, 223liberalno-demokratska država, 1, 237, 239—240 liberalno-demokratska teorija, 3, 236, 239—240 Lilburne, John: The Charters of London, 114; Englands Birth- Right Justified, 112,117b, 123b; Free-man's Freedom Vindica­ted, 119, 134, 264; lonah’s Cry, 115; Just Defence, 123b; Lon­dons Liberty in Chains disco­vered, 112— 113, 131; Rash Oaths Unwarrantable, 114— —115, 264; Regall Tyrannie dis­covered, 265; Vox Piebis, 117b; A Whip for the Present House of Lords, 117bLocke, John: Civil Magistrate (MS, rukopis), 224—227; Some Considerations of the Conse­quences of the Lowering of In­terests and Raising the Value of Money, 177, 187— 188, 194, 200, 201b, 221b; Essay Consi­dering Human Understanding, 200, 207b; Essay on the Law of Nature, 225b; Of Govern­ment, First Treatise, 185b; Of Government, Second Treatise, 79b, 171—221 passim, 265— —267; Journal for 1678 (MS), 207; The Poor, Report on (MS), 193—194; The Reasonableness

of Christianity, 195—196, 199, 219, 266; Trade (MS), 178; in­dividualizam, 200, 220—223, 227—228; klasni postulati, po­općeni u prirodne razlike u pravima. 200—201. i racional­nosti, 201—206; konstituciona­lizam, 223—226; liberalizam, 228; prirodno pravo na vlasni­štvo, izvedeno iz prava na ži­vot, 173, 184— 185, i prošireno na neograničeno pravo, 175— —191, i rad. 173,184—185; pro­turječja u teoriji, 167—170; ra­zličita prava i racionalnost s jednakim pravima i rcaionalno- šću, 207—218; teorija dionič­kog društva, 218—219; teorija o vladavini većine, 219—222; i Harrington, 215, i Hobbes, 78, 79, 170, 178, 190—191, 206— —208, 211, 213, 214, 222, 234— —235; i Ireton, 217; i leveleri, 121— 122, 125, 129, 131, 132, 134—135, 222logički nasuprot historijskim kanonima interpretacije, 12—13 Ludlow, Edmund, 145

M achiavelli, 164, 142, 143 MacIntyre, A. C„ 69b Marx, Karl, 40, 155 materijalizam: u Hobbesa, 8. 64— 66; u Lackea, 210 Mill, John Stuart, 2—3, 239 Monson, Charles H. Jr., 267 Mournful I Cryes, 133bNagel, Thomas, 259 najamni odnos: kao čisti tran­sfer moći, 46—47, 259; -u Har- ringtona, 160; u Hobbesa, 51, 55; u levelera. 126—127; u Lookea, 185—190; u 17. stolje­

2 7 7 kazalo

ću, 44—45najamnici: isključeni iz Horrin- gtonova prava glasa. 155; is­ključeni iz levelenskog prava glasa, 91—116; proojena broja. 244—249; stav 20. stoljeća, 237; u Hobbesa, 55; u Lookea, 183,186—188, 190, 192—199; vidi i siromašni Neville: Henry, 145 New Engagement, or. Manife­sto, 261nezavisni: i Drugi dogovor.98—99; o pravu na vlasništvo, 118; pojam slobode kao vlas­ničkog prava, 126, 128—129; pravo glasa, 99—100, 102, 104, 118, 129—130; vid'i i Cromwell, Iretonniže plemstvo: u Harringtona, 137—148, 153—156, 157, 160, 162, 165; u nezavisnih. 124

Oakeshott, M., 9b običajno društvo, 41—42 obveza: izvedena iz posjedni­čkog individualizma, 236; mo­gućnost nove teorije, 239; u Hobbesa, 59—75; uvjeti izvođe­nja. 237—239»ono što bi trebalo« iz »onog što jest«, 11, 13, 68—71 Overton, Richard: Appeale,117—118, 119,121, 134; Arrow,119—121; Remonstrance, 123b

Paternalizam: u Hobbesa, 54; u levelera, 125, 262—263; u Lo­okea, 211 Pease, T.C., 260 Petegorsky, D. W.. 261 Peters, Richard, 35 Peticija iz ožujka 1647, 262— —263

Peticija iz siječnja 1648, 92,105, 130, 132, 262. 263 Peticija od 11. rujna, 119b Peticija žena, 5. svibanj 1649, 262—263Petty, Maximillian, 91, 92,104— —105, 107b, 108, 118, 125, 130, 264Petty, Sir William, 199b Petyt, William, 199b Platon, 64 pluralizam, 3Pocock. J. G. A., 149—150 porezni obveznici, 96, 252—254 Porrit, Edward. 268 posjednički individualizam: de­finiran, 3. 229—230; izvor sna­ge 17. stoljeća, 235; izvor dile­me 20. stoljeća, 236—239; u Harringtona, 232—233; u Hob­besa, 230—231; u levelera, 121, 131—133, 231—232; u Lookea,233—235posjedničko tržišno društvo: definirano, 40—41, 44—50.236—237; čisti prenos moći u,46—48; Horning ton ovo prizna­vanje, 232—233; Hobbesova svijest o, 51—56; i Engleska 17- stoljeća, 50, 51; i Hobbesov mo­del, 49—56; kao uvjet za izvo­đenje obveze, 75—76; leveler- Ski previd, 21; Lookeovo priz­navanje, 233—235; mogućnost suverena, 83—85; potreba za suverenom, 80—81; sloboda i obaveza, 89; stalnost i promje­na. 236—240; uloga države.47—49; vidi i tržišni odnosi pravo glasa: prijedlozi: Hairrin- gtonov, 155. 157, nezavisnih,99—100, 102, 107—108, 109. le­velera, 95—116, 124—125; tipo­

278 c b macpherson / politička teorija posjedničkog Individualizma

vi: odrasli muškarci. 91, 93—95. 96—97, 102, 103, 105, 107, 110— — 116, 258, 260—263. om koji nisu sluge, 97, 98—99. 241, 254—255, 257, 258, porezni ob­veznici, 92, 96— 100, 101, 241, 252—254, 257, 258, slobodnjaci. 95—96, 97, 99, 102, 109—110, 129, 252—254, 256—258, voj­nici, 97—98, 115—116, 257— —258, 264prestupnici, 98, 104, 105, 111 primaoci milostinje, vidi prosja­ciprirodni zakon: Lookeov, 170, 172, 175, 189, 201, 204, 207— —209, 210—214, 222—227, 234, 235; stoički i kršćanski, 74. 211—213prirodno pravo: u levelera, na pravo gilasa, 94, 106. 110, 116, na život, 118, 120— 122, na vla­sništvo, 118, 131—133, 134; u Loc'kea, klasne razlike, 200— —201, 218, 227, na rad, 172— —192, na vlasništvo, 170—192, 218—223, na život. 172, 191— — 192prirodno stanje: u Hobbesa, 13, 14—24, 38, 40, 57—59; u Loc- kea, 169, 180—182, 185—190, 199, 201—213, 217 prosjaci: isključeni iz leveler- skag prava glasa, 91—93. 103, 104— 115, 124— 126; procjena broja, 249—251; vidi i siroma­šniprvobitna akumulacija, 155 Putney, debate, 91—92, 97, 101—119, 113, 116, 118, 124, 126, 127, 262—264

Rad: kao opravdanje za vlasni­

štvo: u Harriagtona, 154, u Lo- okea, 172—173; rad kao roba, 40, 42, 46, 49—50, Hobbes. 51, 55, 57, 77, leveleri, 126—128, 130, Locke, 185—190; vlasniš­tvo nad svojim radom: leveleri,120—125, 231, Locke, 172—174, 189— 191radnici, vidi najamnici Rainborough. Thomas, 106,107, 114, 128, 129, 264 rat, izmijenjeni uvjeti, 238; vidi i građanski ratravnoteža, princip, 139—149, 161—163Reade, Thomas, 104 Remonstrance of Many Thou­sand Citizens, 112—113 Rich, 109Robertson, G. C., 11b Rousseau, J. J., 169

Schenk, W., 262 Sexby, Edward, 103b, 264 Sheldon, 267 Sherman, C. L , 267 siromašni: gledište Restaura­cije, 197; u Hobbesa, 54; u le­velera, 109, 123—124, 128.131—132; u Lockea. 189, 192— —195; u puritanskoj doktrini, 195— 196; vidi i prosjaci, na­jamnicisiromaštvo, ne isto što i ovis­nost, 114, 127; vidi i siromašni sitnoposjednici, 103, 160, 174,187—188, 223sloboda: buržoaska, u Hobbe- sa. 82—83, 84, 89; u Jevelera i nezavisnih, 109—110; 111—112, 114, 117, 119, 120—121, 122— —136; u modelima društva, 42, 43

2 7 9 kazalo

slobode u levelerskim zahtje­vima: ekonomske, 123—124; građanske i vjerske, 122—123, 262—263; političke, 124—125 slobodnjaci, 92—93, 100, 109, 148, 252—254sluge, definicija, 91—92. 244; vidi i najamnici Sombart, Werner, 40 statusno društvo, vidi običajno društvoStatut umjetničkih obrtnika. 245bStephen, Leslie. 167 Strauss, Leo, 7b Supple, B. E„ 51b suverenitet: u Harringtona,76—77; u Hobbesa, 16, 57—60. 64, 75, 76—83; u Lockea, 77. 168, 206, 207, 209, 222—227, 235svećenstvo, oporezivanje. 268

Taylor, A. E., 7—9 Tawney, R. H., 137b & 144 & 199b, 149, 168 Trevelyan, G. M., 251b Trevor-Roper, H. R., 144, 145b tržišni odnosi: u Harringtona,150—152, 156; u Hobbesa, 36— —37, 51—56, 72, 74—75, 77— —78; u level era, 232—233; u Lockea, 175—181, 187—188

Unajmljivači, 96—98, 109 Unwin, George, 245b utiiitaristička teorija, 2, 235, 237 uzajamna pravda, 52—53, 67

Vaughan, C. E., 175 vlasništvo: definicija, 123; nad stvarima: u Harringtona. 139, 140, 153, u levelera. 108, 117— —119. 121, 127—130. 131—133, 134—135, u Lockea, 170—192, 214—215; nad svojom osobom, u Hobbesa. 230, u levelera, 119—131, 232, u Lockea. 171, 173, 185—186, 190—191, 214— —215; nad svojim radom, u Harringtona. 153, u levelera. 125—130, 235, u Lockea. 171— —173, 185—186, 189—192 von Leyden, W., 270

YJalwyn, William: The Bloody Project, 132; A Manifestation, 134Warrender, Howard. 9, 12. 260 Watkins, J. W. N., 85b Weber, Max. 40 Wild man, John, 107b, 261 Winstanley, Gerrard, 134 Wolfe, Don M., 91, 115, 117, 261 Woodhouse, A. S. P.. 91. 113, 261Wormouth, Francis D., 262

Yarranton, Andrew, 245b

Zagorin, Perez, 261 zajednica, levelensko značenje,132—136zakupci, vidi slobodnjaci, unaj- mljivači, zakupnici zakupnici. 96—98, 109

tene. prava u levelera, 263

u svojoj g lasovitoj stud'iji politička teorija posjedničkog individualizma (prvoj knjizi prevedenoj u nas) macpherson otkriva središnju pret­postavku liberalnodemokratske tradicije — posjednički individuali­zam — kao zajedničku svim misliocima 17. stoljeća, tumačeći na taj način čak i temeljne filozofijske zasade hobbesa i teorijske implika­cije liberalnog individualizma levelera. pri tom se koristi metodološkim postupkom otkrivanja realnih ili pretpostavljenih proturječja ii nedo­sljednosti u teorijskoj strukturi, njihovo će razjašnjenje poslužiti kao ključ za razumijevanje temeljnih pretpostavki, a osobito onih neizre- čenih koje i jesu izvor nejasnoća, previda i pogrešnih tumačenja, i kao osnova alternativnoj interpretaciji političke teorije harringtona i lookea. sukladno svom shvaćanju istraživanja tradiciije kao preduvjeta razumijevanja »granica 'i mogućnosti velike tradicije u našem vre­menu«, macpherson zaključno konstatira da »povratak« liberalnom individualizmu 17. stoljeća ni ina kojii način ne može razriješiti pro­bleme suvremene liberalno-demokratske teorije, čije dileme 'i izviru iz neriješenog odnosa prema pretpostavkama posjedničkog individua­lizma, faktografski još točnima ali neadekvatnima za izvođenje po­litičke obveze pojedinca (što macpherson postavlja kao te- meljni moralni problem) budući da više ne odgovaraju su- vremenoij stvarnosti.