of 40 /40
487 MATICA, br. 69, proljeće 2017. www. maticacrnogorska.me Uvodne napomene Uz dvije velike moderne tradicije političkog mišljenja (liberal- izam i republikanizam), može se jasno raspoznati i treća moderna Čovjek je ili političan, ili to nije. Ako jest, tada je demokrat. Vjerovati u politiku, znači vjerovati u demokraciju, u Društveni ugovor. Više od stoljeća sve što se u najintelektualnijem smislu razumije pod riječju „političko“ vraća nas Jeanu-Jacquesu Rousseauu. On je otac demokracije, zato što je otac sāmoga političkog duha, političke čovječnosti. Thomas Mann, Betrachtungen eines Unpolitischen (1918) politikologija RUSOOVA REPUBLIKANSKA SINTEZA Dragutin Lalović Rousseau's political theory is a unique attempt at a republican synthesis of the Machiavellian "moment of the political" and the anti-republican "moment of the state" (Bodin/Hobbes). Rousseau's undertaking to republicanize the theory of the state is an attempt at a great synthesis of the political and the state, sov- ereignty of the state and sovereignty of the people, the figures of political citoyen and non-political bourgeois. This undertaking includes Rousseau's theoretical dialogue with Hobbes, for the lat- ter's science of politics is the epoch-defining theory of the state (Leviathan) in explicit criticism of the republican political theory, and in deliberate distancing from liberalism.

politikologija - maticacrnogorska.me dragutin lalovic.pdf · Hegela koji su slijedili nakon njega. Rusoova republikanska sinteza ... njegova je politička filozofija semiologija vlasti,

Embed Size (px)

Text of politikologija - maticacrnogorska.me dragutin lalovic.pdf · Hegela koji su slijedili nakon njega....

  • 487MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    Uvodne napomene

    Uz dvije velike moderne tradicije politikog miljenja (liberal-izam i republikanizam), moe se jasno raspoznati i trea moderna

    ovjek je ili politian, ili to nije. Ako jest, tada jedemokrat. Vjerovati u politiku, znai vjerovati udemokraciju, u Drutveni ugovor. Vie od stoljeasve to se u najintelektualnijem smislu razumije podrijeju politiko vraa nas Jeanu-JacquesuRousseauu. On je otac demokracije, zato to je otacsmoga politikog duha, politike ovjenosti.

    Thomas Mann, Betrachtungen eines Unpolitischen (1918)

    politikologija

    RUSOOVA REPUBLIKANSKA SINTEZADragutin Lalovi

    Rousseau's political theory is a unique attempt at a republicansynthesis of the Machiavellian "moment of the political" and theanti-republican "moment of the state" (Bodin/Hobbes).Rousseau's undertaking to republicanize the theory of the state isan attempt at a great synthesis of the political and the state, sov-ereignty of the state and sovereignty of the people, the figures ofpolitical citoyen and non-political bourgeois. This undertakingincludes Rousseau's theoretical dialogue with Hobbes, for the lat-ter's science of politics is the epoch-defining theory of the state(Leviathan) in explicit criticism of the republican political theory,and in deliberate distancing from liberalism.

  • 488 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    misaona orijentacija (opa) teorija drave (Bodin, Hobbes,Hegel).* tovie, moglo bi se ustvrditi da je ova potonja u striktnopolitikoteorijskom smislu nadmona prvim dvjema tradicijama,budui da upravo njoj dugujemo, kako istie Skinner, pojmovnurevoluciju u poimanju drave kao moderne dvostruko imperson-alne vlasti. Istodobno, pak, tu teorijski eminentno modernu ori-jentaciju Skinner politiki ocjenjuje ideologijom kontrarevoluci-je s obzirom na injenicu da se povijesno polemiki profiliralaizrijekom protiv republikanskog politikog miljenja (Skinner,2002, 2008). U Skinnerovu odve kontekstualistikom tuma e -nju, navedeni klasini teoretiari drave svode se na proturepubli -kanske negatore narodne i pristae monarhijske suverenosti.1

    Suglasimo li se s klasinim Pocockovim uvidom da modernopolitiko miljenje zapoinje s Machiavellijem, a zapravo s mak-ijavelijevskim momentom, kao republikanskim momentompolitikoga, tada se otkrie pojma drava moe pripisati Bodinui Hobbesu, i nazvati bodinovskim/hobsovskim momentom drave.

    Dragutin Lalovi

    * lanak predstavlja zavrnu, znatno duu i doraenu verziju izlaganja nameunarodnom znanstvenom skupu, Perspectives on Europe and the Heritageof Modernity, odranom u Zagrebu, 2. i 3. rujna 2016. godine. Skup je odranna Fakultetu politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu, kao nositeljuznanstvenoga europskog projekta Politiko u doba aktualne krize: nasljeeModerne i suvremeni izazovi projekta europskog zajednitva (uz financijskupodrku Europskog socijalnog fonda).

    1 Duan sam uputiti na svoje izlaganje na meunarodnom skupu, na temuRepublikanizam i liberalizam - frres ennemis modernoga politikog mil-jenja (2012), odranom u povodu 300. godinjice Rousseauova roenja i 50.obljetnice zagrebakog Fakulteta politikih znanosti. Prilozi s tog skupa obja -vljeni su u asopisu Politika misao 4/2012: 15-157). U tom sam lanku raz-motrio Rousseauov republikanizam u odnosu spram politikog liberalizma(Lalovi, 2012d: 45-61), dok u ovome razmatram Rousseauov pokuaj da svo -je republikanske ideale i postulate razvije u pojmovnom polju teorije drave.

  • 489MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    Slijedimo li Pococka i kada ustvruje da je Rousseauutjelovljenje makijavelijevskog momenta u 18. stoljeu, tadase suoavamo s prvorazrednim teorijskim izazovom: s propiti-vanjem odnosa republikanskog momenta politikoga spramproturepublikanskog momenta drave.

    Je li teorijska sinteza tih dvaju momenata zamisliva, potrebnai mogua? Na prvi pogled, ne ini se da je problem nepremostiv:valja najprije Machiavellija i njegovo poimanje politikogasmjestiti u kategorijalno polje teorije drave, a paralelno s timeHobbesa (i Bodina, ali njega ovdje ostavljam izvan razmatranja)i njegovo poimanje drave smjestiti unutar kategorijalnog poljaMachiavellijeva shvaanja politikoga.

    Sva se izazovnost takve teorijske zadae moe ilustrirati akobismo se upustili u pokuaj pomnog razmatranja odnosa Machi -avellijeve nove politike ontologije i Hobbesove semiologijevlasti (u kapitalnim interpretacijama C. Leforta i Y. Ch. Zarke).

    Kako je Rousseau mogao misliti da je takva teorijska sintezamogua, zaotreno reeno: da je mogue republikaniziratiHobbesa? Pogotovo kada znamo da su, prema Rousseauu,Machiavelli (eminentni republikanac) i Hobbes (izraziti antire-publikanac) antipodi?2 Kako je Rousseau mogao biti uvjerenkako ni logiko-sinkronijski ni povijesno-dijakronijski, nismoosueni na ili-ili logiku pri razmatranju shvaanja politikoga idrave u kategorijalnim poljima republikanske teorije i teorijedrave?

    Poetni odgovor glasi: Rousseau nije samo republikanskipolitiki mislilac nego i vana karika u razvoju teorije drave,izmeu Bodina i Hobbesa kao prethodnika, te Kanta, Fichtea iHegela koji su slijedili nakon njega.

    Rusoova republikanska sinteza

    2 Podsjeanja radi: Machiavellijev Vladar je knjiga republikanaca (DU,III, 6, 137). Hobbesovi su principi ... razorni za svaku republikansku vlada-vinu (Pisma s planine, 6. pismo, OC III, 811).

  • 490 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    Na prvi pogled, Rousseauovo uvjerenje da je mogu spojrepublikanizma i teorije drave, dakle da je mogua republikan-ska teorija drave, ini se a priori neodrivim.

    Naime, razlike se izmeu tih dviju teorijskih orijentacija ineoiglednim i oigledno nepremostivim, kada znamo slijedee:

    1) primat politikoga nad pravnim i drutvenim urepublikanskom shvaanju radikalno se dovodi u pitanje uHobbesovoj teoriji drave, s tezom da primat politikoga neuspostavlja pravni poredak Commonwealtha nego naprotiv tvorine-poredak Behemota. Temeljna je zadaa drave (Levijatana)pravno pacificirati politiko u njegovim neobuzdanim mesijan-skim pretenzijama, svesti ga na racionalnu regulacijsku i sig-urnosnu dimenziju politike. Dakle: izbor je izmeu drave ipolitikoga.

    2) odbacimo li povijesno uvjetovano a teorijski netono prip-isivanje teoretiarima drave da su zagovornici monarhijskesuverenosti (nasuprot narodnoj), ini se kako su republikanskoshvaanje personalizirane suverenosti naroda, s jedne strane, ishvaanje bezsubjektne ili dvostruko impersonalne suverenostidrave u teoriji drave, s druge strane, posve inkompatibilna isuprotstavljena. Dakle: izbor je izmeu suverenosti naroda isuverenosti drave. Ne mogu postojati dva suverena!

    3) odreenje politikog graanina (citoyen) kao slobodnogbia uz dovoenje u pitanje ovjeka kao privatne osobe (bour-geois), u republikanskom shvaanju, teko je, ako ikako,mogue pomiriti sa shvaanjem teorije drave da je ovjekprvenstveno i ponajprije pravni subjekt, slobodni podanikpravne drave, te pripadnik graanskog drutva, a nipoto sub-jekt obrazovanja politike openite volje. Dakle, izbor je: ilicitoyen ili podanik i bourgeois!

    Kako dakle Rousseau moe misliti da je mogue republi -kanizirati teoriju drave, pa umjesto logike ili-ili ponuditi logikui-i, te pomiriti nepomirljivo i izvriti republikansku sintezu:

    Dragutin Lalovi

  • 491MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    1) politikoga i drave;2) suverenosti drave i suverenosti naroda;3) figura politikog citoyena i nepolitikog bourgeoisa?Dimenzije ove teorijske zadae a to je veliki teorijski dijalog

    izmeu Rousseaua i njegovih prethodnika Machiavellija, Bo -dina i Hobbesa, a u svjetlu kasnije Hegelove spekulativne sin-teze unaprijed bi obeshrabrile i najambicioznije interpretatore.

    U ovoj prilici stoga se ograniavam samo na dijalogRousseau-Hobbes, a i u tom sklopu svodim svoje razmatranje nanekoliko skraenih napomena.

    Izabirem Hobbesa zato to je upravo njegova znanost o politi-ci epohalno mjerodavna teorija drave (Levijatan), u izriitojkritici republikanske politike teorije, a u osvijetenom otklonuod liberalizma.

    Izbor Hobbesa za Rousseauova povlatenog sugovornikaimplicira vanu interpretativnu dilemu. Naime, dugo sam biouvjeren kako nakon klasinih interpretacija Leforta (1972) iPococka (1975) ne moe biti dvojbi je li na poetku naepolitike moderne bio Hobbes ili Machiavelli. inilo se nes-pornim da Machiavellijev moment, moment politikoga,logiki i kronoloki prethodi Hobbesovu momentu drave(Lalovi, 2008, 2008a).3

    Za nau je temu kljuan klasini spor izmeu republikansko-ga, radikalno demokratskog politikog miljenja J. J. Rou -sseaua, prema kojemu politiko nije svodljivo na dravu (zajed-

    Rusoova republikanska sinteza

    3 Nakon Pococka nije se potrebno zadravati na tumaenju smisla maki-javelijevskog momenta. Tek imajmo na umu da je Machiavelli ponudio epo-halni tip politike analize, koja politiko nastoji razumjeti u njegovoj ontologi-jskoj dimenziji (stvaralaka virtu) i nesvodljivosti na ontiku dimenziju poli-tike kao vlasti, te na pojmovnu shematiku kategorijalnog para graanskodrutvo/politika drava (slijedit e ga, svaki na svoj nain, Montesquieu iTocqueville).

  • 492 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    nicu slobodnih dravljana), nego se moe utjeloviti samo urepublici (zajednici slobodnih citoyena), s jedne strane, iznanosti o politici T. Hobbesa, u kojoj je politiko svedeno napolitiku drave. Dakle, u kojoj je politiko kao virtu obuzdano usvojoj neprevidivosti i neobuzdanosti, svedeno na politiku kaopravni instrument zakonite vladavine.

    1. Smisao Hobbesova logikog momenta: moment dravei/ili moment jezika?

    ini se ponajprije nedvojbenim da je Hobbes, dodue, ne ini-cijalni (to je ipak Bodin), nego upravo sredinji teoretiardrave u modernome politikom miljenju. Stoga ne moe bitisporno ako mu se pripie i prizna utemeljujui logiki momentdrave u pojmovnoj konstelaciji modernoga politikog miljen-ja. Tu sam temeljnu tezu branio godinama, a uzorno je sustavnoobrazloena u nedavno objavljenoj studiji Luke Ribarevia,Hobbesov moment raanje drave (2016).

    U interpretativnom kljuu teorije drave, Hobbes je prven-stveno, skupa s Bodinom, utemeljitelj teorije Common-Wealthakao drave, kljunoga modernoga pravnopolitikog projektakonstitucije suverene vlasti kao prostora i jamstva ovjekoveemancipacije, u smislu njegova pravnoga, ekonomskoga ipolitikog subjektiviranja.4

    Dragutin Lalovi

    4 Prema glavnim suvremenim istraivaima drave kao moderne suverenevlasti (od Passerin dEntrvesa, 1962, do Skinnera, 2002), Hobbes se razumi-je kao najvei teoretiar moderne drave. Drave kao epohalnog novuma,dvostruko impersonalne javne vlasti u kojoj se dogaa preobrazba senjorijalnei imperijalne politike moi, posredstvom prava, u racionalnu pravnopolitikuvlast, u zakonski sustav. Logika te epohalne preobrazbe, razlikovna odlikaModerne, izloena je u teorijama suverenosti drave. to i jest bitan sadrajLevijatana... (Lalovi, 2006b: 119).

  • 493MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    Pravu revoluciju u razumijevanju Hobbesa izvrio je jedan odnajvanijih suvremenih francuskih politikih filozofa i vrhunskiznalac klasine moderne politike filozofije Yves Charles Zarka(1987, 1990, 1995, 2000, 2001a, 2001b, 2002, 2007, 2013,2015a, 2015b, 2016) u kapitalnoj knjizi sekundarne studijske lit-erature o Hobbesovu teorijskom sustavu. Njegova knjigaMetafizika odluka. Uvjeti politike (1987/1999) besprijekornodokazuje, i po najstroim hermeneutikim kriterijima, da jeHobbesova etiko-politika teorija semiologija a ne sociologijavlasti (pouvoir).5 Tek pod pretpostavkom da je ovjek primarnobie jezika, a ne bie moi mogue je razumjeti kako seprirodni ovjek kao bie moi preobrazuje u bie prava ilikako se ogoljena potentia preobrazuje u pravnu potestas.6 Jerlogika moi nije logika uzajamnosti, nego logika rata (prostorradikalizacije drugotnosti kao neutaiva udnja za nadmoi).Otuda je kljuno pitanje: kako je iz ratnog stanja sukoba (natemelju ius in omnia) svakoga sa svakim mogu prijelaz ugraansko stanje pravnog mira i meusobnog priznanja?Kljuni je odgovor: jezik je antropoloki uvjet performativnogina (jer obeanje i ugovor pretpostavljaju sposobnost govoren-ja i razumijevanja) kojim se utemeljuje drava, a prostor suko-ba transformira u prostor zajednice uzajamnoga pravnog

    Rusoova republikanska sinteza

    5 Usp. ... je li uvjet jezika drutvo ili je uvjet drutva jezik? Upravo zato toHobbes rije i verbalnu komunikaciju ini uvjetom drutva, a ne obrnuto,njegova je politika filozofija semiologija vlasti, a ne sociologija vlasti(Zarka, 1995: 97). Citat je naveden iz Zarkine knjige Hobbes i modernopolitiko miljenje (2. izd. 2001), koja je veoma korisna kao popularizacijanjegove Metafizike odluke, a i laka je za itanje (i prevoenje; prijevodi nanjemaki, panjolski, talijanski, portugalski, katalonski i engleski).

    6 Vlast je politika samo utoliko ukoliko proizvodi znakove kodificiranepravom. U tom smislu, potestas je istodobno i potentia i ius, dimenzija pravau cijelosti proistjee iz simbolike funkcije (Zarka, 1995: 91).

  • 494 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    priznanja, ime se prelazi s drugoga kao neprijatelja na drugogakao bie prava (Zarka, 1999: 292). Odluujui je uvid kako jerjeenje toga transformacijskog problema u teoriji autorizaci-je7, kojom se najzad pronalazi konzistentno izlazite drave kaograanske osobe i suverene vlasti kao predstavnike vlasti. Nasuverena budui dravljani sporazumom ne prenose mo (jer semo i ne moe transferirati) nego ga ovlauju da bude njihovopunomoeni zastupnik, pa da njegova suverena openita voljabude volja svakoga pojedinano i svih njih zajedno (Zarka,1999: 293356).

    Ne moe se prenaglasiti: u Hobbesovu odreenju statusa nat-uralis nalazimo antropologijsko uporite koje omoguuje tran-scendiranje obzora politike i ekonomske imanencije. Hobbesuvia da ovjek nije samo zgoljni mehanizam strasti u neu-taivoj potrazi za moi i premoi (potencijalni ubojica, kakoveli H. Arendt), nego je odreen jezikom kao svojomnavlastitom znaajkom. Na poetku svega jest rije, logos. Jeziknije ovjekov izum, on je smo stanite bitka: ovjek je ovjek

    Dragutin Lalovi

    7 Danas se o Hobbesovoj scientii civilis ne moe ozbiljno pisati i govoritibez uvaavanja Zarkina temeljnog doprinosa (u nas, uzorno: Ribarevi, 2009,2009a, 2011, 2016). No unato dananjoj opoj suglasnosti da je teorijaautorizacije pojmovna jezgra Hobbesove politike teorije, i u ovom sluajuimamo eklatantan primjer pogubnog anglocentrizma zapadnog civilizacijskogkruga. Naime, do spomenutog suglasja dolazi tek postupno, pod utjecajemglasovite Skinnerove interpretacije (2002a [1999]). S pravom glasovite,nedvojbeno, ali joj Zarkina ne samo prethodi (1987. verzus 1989/1997) negoje i teorijski nadmauje. Indikativno je da Skinner u navedenoj studiji (ne samou prvoj varijanti iz 1989, drugoj iz 1997, nego ni u konanoj iz 2002) ne nalaziza shodno ak ni da navede veliku Zarkinu studiju. Iako u biljeci Skinnerupuuje na vane francuske studije o osobi drave, nabrajajui meu inimai Zarku, u njegovoj bibliografiji nalazimo samo dva druga, manje vanaZarkina rada (usp. Skinner, 2002a: 178, 378).

  • 495MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    po jeziku. Konstitucija komunikacijske zajednice kao ozbiljenjeintersubjektivne autonomije slobodnih ljudi (nesvodljive nalogiku moi/vlasti i trita), uvjet je mogunosti ozbiljenjarepublike kao politiko-ekonomske zajednice.

    Da je temeljno pitanje o izlazitu moderne politike teorije jootvoreno (ipak Hobbes?) lucidno nam je pokazao Jacques Bidet usvojoj fundamentalnoj knjizi Opa teorija moderne (1999/2008).U punom osloncu na Zarkinu veliku interpretaciju, Bidet uHobbesovu nauku nalazi ishodite svoje teorije moderne: napoetku bijae rije, rije hobsovskoga prirodnog ovjeka, vukakoji progovara jezikom drutvenog sporazuma (teorija auto riza -cije). Naelo je konstitucije (moderne) drave diskurzivno (Bidet,1999: 16).8 Drava kao umjetno pravno bie fundamentalnoje povezana s jezikom (Zarka, 1995: 20; istaknuo D. L) Samoje onda pitanje kako je mogue da u formi pravnoga drutvenogsporazuma budui dravljani iskazuju sadraj prirodnoga ilimoralnoga ili Bojeg zakona (usp. Lalovi, 2009: 5056)?

    Zakljuak se namee, u svoj svojoj dalekosenosti: prije (u lo -gikom smislu) politikoga i drave bijae rije. Diskurzivnimoment konstitucije modernog ovjeka prethodi makijavelijev -skom momentu politikoga, a hobsovski se moment udvaja umoment diskursa i moment drave.9 Takvo temeljno diferenci-

    Rusoova republikanska sinteza

    8 Vidi pogl. 1. Ugovornost, Odjeljak 1.1., 1.1.1. Od deklaracije dougovornih posredovanja, t. A: Na poetku jest rije. Bidet ustvruje: YvesCharles Zarka s pravom istie tu vezu ugovora s rijeju. Najvanije djeloljudske rijei jest ustanovljenje drave drutvenim sporazumom (Zarka, 1995:20) (Bidet, 2008: 23, bilj. 1).

    9 Usp.: ... kako uope razumjeti Modernu, i nas same u njoj, ako se s kra-jnjom ozbiljnou ne suoimo sa zacijelo najvanijom knjigom modernogapolitikog miljenja? Za politike znanstvenike nema drugoga puta sviputovi vode preko Hobbesa. Od njega, prema njemu, protiv njega (Lalovi,2006: 131; naknadno istaknuo D. L).

  • 496 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    ranje hobsovskog momenta namee bitnu korekciju pojmovnogpolja teorije drave, uvaavanjem uvida ope teorije moderne okonstitutivnoj vanosti diskurzivne dimenzije bivstvovanjamodernog ovjeka.

    1.1. Napomena o hobsizmu kao neprekoraivom horizontumodernog miljenja10

    Ponuena interpretacija nije nipoto i jedina mogua. Postojidruga utjecajna linija tumaenja smisla Hobbesove politike te -orije (od Tnniesa preko H. Arendt do Macphersona), prema ko -joj je Hobbes teoretik modernoga graanskoga, trino-razmje -nskog drutva.

    Imam na umu itanje i razumijevanje Hobbesova politikogmiljenja, koje je godinama obrazlagao vodei hrvatski politologi politiki ekonomist Dag Strpi (1991/2017, 1998, 2015). Strpije Hobbesa itao u interpretativnom kljuu Marxove kri tikepolitike ekonomije, u razvojnoj liniji britanske politike ipolitiko-ekonomske teorije, s Hobbesom kao kategorijalnim imetodolokim utemeljiteljem, nakon kojega slijede Locke, Humei Smith, s vrhuncem u Hegelovoj spekulativnoj znanosti drave.

    Tumaenje Hobbesove teorije Common-Wealtha, koji Strpishvaa kao graansku zajednicu ili politiko-ekonomsku zajed-nicu, oslanja se na klasino izvanredno utjecajno politiko-ekonomsko tumaenje Hobbesove politike teorije koje je svo-jedobno ponudio Macpherson (1962). S veoma vanim otk-lonom od njega,11 Strpi je izloio originalnu prvenstveno

    Dragutin Lalovi

    10 Ovu napomenu, u skraenom obliku, preuzimam iz svojeg pogovoraknjizi Daga Strpia, Prema Novoj politikoj ekonomiji (Lalovi, 2015: 278-286).

    11 Usp. Strpi, 2017 (1991), veoma vanu biljeku 33. Po Strpiu, suvre-meni Hobbesov interpret, C. B. Macpherson izvrio je pravu revoluciju (nakonTnniesove) u tumaenju ovog velikog novovjekog mislioca.

  • 497MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    politiko-ekonomsku (ali i politiko-teorijsku, u drugom planu)interpretaciju Hobbesova djela miljenja, koja zasluuje punupozornost.

    U Hobbesovu temeljnom sustavu politike znanosti Novogvijeka nalazimo, po Strpievu uvidu, prvu i nezaobilaznu teori-jsku osnovicu razumijevanja logike proizvodnje/reprodukcijeCommon-Wealtha kao dravne zajednice moi kao bogatstva,ili drave kao politiko-ekonomske zajednice (1998: 7). Rijeje o na radu zasnovanoj logici permanentne razmjene svihoblika moi, kako pojedinaca kao privatnih vlasnika meusobnotako i izmeu njih i sjedita moi Common-Wealtha kaosuverene vlasti. (Strpi, 1998: 719; 2015: 1727; 2017: 2635,5255, 109114)12

    Rusoova republikanska sinteza

    Macphersonovoj analizi funkcioniranja moi u graanskom drutvu (kaotransfer moi i upravljanje moima drugih) Strpi prigovara radikalno smi-tiziranje kategorijalne strukture Hobbesova sustava: Macphersonova inter-pretacija Hobbesa proizlazi ne iz Hobbesovih teza, ve iz Smithova rjeenjaHobbesova problema. To je smitiziranje prepoznatljivo u Macphersonovojtezi da je u Hobbesa mo ovjeka tretirana kao roba, kao od njega odvojivo iprodajom na drugoga prenosivo privatno vlasnitvo. Nasuprot tome, Strpiocjenjuje da Hobbesovo graansko drutvo, meutim, jo nije u svome te -melju, ni historijskom ni teorijskom, trino drutvo, drutvo-trite. Ono jejo manje posesivno trino drutvo liberalnog individualizma, s robom-rad-nom snagom u svojoj osnovi, kako bi to Macpherson htio prikazati (2017:357-359).

    12 Kao ilustraciju vidjeti Strpi, 2017: odjeljak I, pogl. I., prve knjige:Sistematsko kategorijalno i metodoloko utemeljenje klasine britanskepolitike teorije i politike ekonomije: Thomas Hobbes (t. 2: Sistempolitike teorije, str. 26-30; t. 3: Rezolutivno-kompozitivna metoda iraciocinativni sistem, str. 30-34). Zatim odjeljak II, pogl. 1: Klasinoshvaanje proizvodnje kao izrade proizvoda i reprodukcije zajednice Common-Wealtha (t. 4: Hobbesovo utemeljenje klasinog shvaanja

  • 498 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    Poanta je u poimanju logike konstitucije i reprodukcijeCommon-Wealtha kao zajednice (politiko-ekonomske).Temeljna je odlika moderne produkcije zajednice kao dravnezajednice razmjena moi, odnosno podvrgavanje rada (kaoosnovne prirodne moi ovjeka) pod razmjenski odnos (kaotemeljni drutveni odnos graanskog drutva) (Strpi, 2017:112). A sam je razmjenski odnos mogu tek pod pretpostavkomprivatnoga vlasnitva i njegovih trino-ugovornih transfera, sjedne, i moi zajednice, zajednike/ope moi [Common-power], konstituirane u apsolutnu, suverenu vlast, s drugestrane (ibid). Zajednica je stoga procesualno odreena kaorazmjensko istodobno razlaganje (partikularizacija) i rekom-poniranje (poopavanje) tokova i mrea moi, a ne kao stabi-lan i nepromjenjiv poredak.

    Otuda se Strpi odvauje istaknuti da je hobsist, tovie da tonolens volens mora biti svatko tko je ozbiljno zaokupljen istrai-vanjem novovjeke politike znanosti i filozofije drutva(Strpi, 1998: 7). A to bi znailo svatko tko se moe smatratiteorijski obrazovanim politologom.

    2. to Rousseau duguje Hobbesu?

    Je li Rousseau doista vie hobsovac od Hobbesa smoga,kako je odavno sugestivno i provokativno ustvrdio Althusser(1978: 24)?13

    Dragutin Lalovi

    proizvodnje, str. 35). Navedimo jo i pogl. III, t. 1. 1.: Hobbesovoutemeljenje klasinog koncepta rada, str. 52-55; nadasve je vano pogl. VI.,odjeljak I, pod naslovom Power i Common Power kao osnova Stocka iCommon Stocka (str. 109-114), a u tom sklopu t. 2: Thomas Hobbes: raz -mjena moi kao konstitucija i reprodukcija Common-Wealtha, str. 112-113.

    13 Rouseauva je teorijska veliina da preuzima ono to je kod Hobbesanajuasnije: ratno stanje kao ope i trajno stanje, odbacivanje bilo kakvoga

  • 499MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    Ako ne prije, barem nakon klasine Derathove studije (1950)ne moe biti ikakve dvojbe: bez temeljnog poznavanjaHobbesove znanosti o politici sam je pristup Rousseauovojpolitikoj teoriji unaprijed onemoguen. Ne samo politikojteoriji, dakako, nego Rousseauovu miljenju u cjelini, kakouvjerljivo pokazuje studija Robina Douglassa (2015).

    Osobitu bi pozornost u tom kontekstu zasluivala velikaBernardijeva studija, s izvrsnim analizama specifinostiRousseauove pojmovne invencije, pri emu je glavni fokus nakritikoj recepciji i stvaralakoj preradbi sredinjeg pojmavolont gnrale. U ovome, i za nau temu, nezaobilaznomradu istaknut u samo njegovo markantno razumijevanjeRousseaua kao najveeg hobsovca od svih antihobsovaca(2006: 546547).14

    Sukladno naznaenom razumijevanju hobsovskog momenta,ovdje izdvajam samo tri kljuna pojmovna sklopa kojima jeHobbes, po mom sudu, odluujue utjecao na formiranjeRousseauove politikopravne teorije.

    Rusoova republikanska sinteza

    transcendentnog rjeenja, te ugovor o totalnom otuenju, izvorite apsolutnevlasti kao biti svake vlasti... Dobitak koji Rousseau izvlai iz toga jest da jevie hobsovac od Hobbesa smoga i da sauva teorijsku batinuHobbesova miljenja (1978: 23, 24; istaknuo - D. L).

    14 Svakako zasluuje da se ovdje barem spomene veoma vano pogl. 5.Rat i ratno stanje: pojmovni otklon (Bernardi, 2006: 225-268). Pomnomanalizom Rousseauova rukopisa Principes du droit de la guerre, Bernardiveoma uvjerljivo obrazlae kako se u kritikom osloncu i inventivnom otklonuod Hobbesa u shvaanju rata i ratnog stanja, moe uvjerljivo ponuditi bitnodrukije itanje cijele Rousseauove politike teorije openito, a Drutvenogugovora posebno. Zasebno i sustavno razmatranje zasluuje zakljuak daupravo Principi ratnog prava upuuju na duboku promjenu nae predodbe oRousseauovu politikom miljenju (2006: 259, 544, 551-554).

  • 500 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    2.1. Diskurzivna konstitucija politikog tijela (ugovornapolitika teorija)

    Moda se nigdje oiglednije ne oituje Rousseauov hobsizamkao u njegovu poimanju pactuma unionis kao diskurzivnognaela konstitucije politikog tijela (kod Hobbesa Common-Wealtha=drave ili civitasa, a kod Rousseaua republike ili civi-tasa). Valja se suglasiti s vanim uvidom upravo glas (voix)omoguuje ustanovljenje politikoga, kao i s metodikiinstruktivnim upozorenjem o znaenjskom bogatstvu pojmaglasa u cjelini Rousseauova djela, ne samo u Drutvenomugovoru (usp. Bernardi, 2006: 216, fsn. 1 i 2).

    Dok kod Hobbesa nema nikakve dvojbe, kako je reeno, dadiskurzivna formula drutvenog sporazuma u Levijatanu ozna -uje rije prirodnog ovjeka (as every man should say to everyman: I Authorise and give up my Right of Governing my selfe, tothis man, or to this assembly of men... (L, XVII, 227), iji pak glasujemo u formulaciji temeljnoga politikog problema uDrutvenom ugovoru? Tko se kome obraa rijeima Pronaioblik udruenja... (DU, I, 6)? Ako je multiplikacija glasovakarakteristino obiljeje Rousseauova tipa argumentacije15,moemo li biti sigurni da formulacija drutvenog ugovora doistapotvruje da tek e u Drutvenom ugovoru au tor traktata dosp-jeti do toga da otkloni zaobilazni put posredstvom pluralnosti

    Dragutin Lalovi

    15 Na primjeru Druge rasprave, Beyssade je ukazao na pluralnost glaso-va u Rousseauovu izlaganju, pri emu se jasno razaznaju: 1) glas siromano-ga, 2) glas bogatoga, 3) glas mudraca, a u razlici spram glasa autora (filozofa).Pravo umijee pisanja kojim autor preko fiktivnih sugovornika zaobilaznimputem osvjetljava razliite aspekte istine da bi na kraju izrekao svoj pravori-jek. Prema Beyssadeu, i Drugu raspravu i Drutveni ugovor valja itati kaoureenu igru razliitih glasova, a glas autora ne smije se brkati s glasovimanjegovih likova (str. 33).

  • 501MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    glasova i da nam u svoje ime izrekne konanu istinu opolitikome (Beyssade, 1992: 44; istaknuo D. L)?

    Mogui se odgovor krije u prvoj verziji Drutvenog ugovora,u famoznome drugom poglavlju O opem drutvu ljudskogroda (R, I, 2, 5158) koje je izostalo u zavrnoj verziji. U tomse poglavlju, naime, prepoznaje karakteristina polifona struktu-ra argumentacije: u izravnom polemikom sueljavanju sDiderotom, koji pribjegava fiktivnom liku raisonneur violent,estoko ga moralistiki osuujui kao neprijatelja ljudskogroda i udovite, Rousseau bitno mijenja karakterizaciju togakljunog lika, koji u njegovoj inscenaciji postaje suvremeninezavisni ovjek oblikovan sadanjim prirodnim stanjemgraanskog drutva. Pritom se sam Diderot pojavljuje u likumudraca ili filozofa, jedva ita manje violentnoga ugnjevnoj filozofskoj pretencioznosti da svoj fiktivni liksmireno privede razumu i pravednosti (Lalovi, 2006: 8292;112118).

    Umjesto podrobne analize ovog bitnog poliloga, koji je s pra -vom privukao pozornost (primjerice, Bernardi, 2006: 331348,383391, 424430, 460462, 477484; Douglass, 2015: 5558,108113),16 zamijetimo samo to da u tome troglasju Rousseaudaje djelomino za pravo i jednome i drugom liku svogaigrokaza. S filozofom se slae da je ovjek bitno rascijepljenobie, razdrto izmeu svoje partikularne volje, koja mu govorijezikom privatnog interesa, i volont gnrale koja mu govori

    Rusoova republikanska sinteza

    16 Oba autora nastoje pokazati, uz sve razlike meu njima, kako se uenevskom rukopisu Rousseau preko dijaloga s Diderotom zapravo posrednokritiki suoava s Hobbesom. tovie, Douglass ak misli da u liku raisonneurviolent (kojega on dosljedno naziva violent interlocutor) prepoznaje glassamog Hobbesa. Po sudu pak J. P. Marcosa, lik nasilnog mudrijaaunekoliko podsjea na lik Insipiensa kod Hobbesa, predstavljen u XV.poglavlju Levijatana (Marcos, 1996: 6, bilj. 12; 1993).

  • 502 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    jezikom moralnog zakona. S njime se slae i u nominalnojdefiniciji te moralne volont gnrale. tovie, svi su u tomesuglasni! Samo to se nezavisni ovjek zdvojno pita koja sumu jamstva da e, slijedi li moralnu volju, to uiniti i drugi,drugim rijeima, njega ne treba poduavati pravednosti, negoponuditi mu uvjerljivu sintezu interesa i pravednosti. Autor paksvojim glasom takav zahtjev nezavisnog ovjeka smatra legit-imnim, tovie njegova se naela politikog prava i razvijenogpolitikog umijea mogu razumjeti kao stalni dijalog snezavisnim ovjekom.

    Dvije su toke kljune u tom zamiljenom polilogu, koji jeautor prikrio u konanoj verziji svoje politike teorije.

    Prvo, zamijetimo da je taj nezavisni ovjek, kao personnageconceptuel, kao ovjek onakav kakav jest, upravo modernibourgeois, povijesnom socijalizacijom u sebi podijeljena osoba,ali ipak ne samo subjekt privatne partikularne volje nego imoralne volont gnrale.

    Drugo, temeljno suglasje o odreenju volont gnrale(doista je opa volja u svakom pojedincu isto djelo razumakoji rasuuje u tiini strasti ... nitko to nee porei, R, I, 2, 54-55) samo je nominalno. Autor preuzima filozofovu (Diderotovu)definiciju, ustvruje ak da se svi u tome slau, ali neslaganje jeodmah uoljivo u posve nerusoovskom primatu razuma nadstrastima. Od odluujue je vanosti uvidjeti da je pritom, sa sta-jalita razvijene Rousseauove politike teorije, rije o veomavanom kategorijalnom razlikovanju moralne ope (universelle)volje (kozmopolita) i politike openite (gnrale) volje (citoye-na). Premda se Rousseau nikad nije i nominalno probio do togapojmovnog razlikovanja, nema dvojbe da se sva njegovagorljivost u zagovaranju usavrenog politikog umijea kojime uvjeriti nezavisnog ovjeka da poinjemo, u pravom smis-lu, postojati ljudima tek poto smo ve bili graanima (ibid,58), poiva na tom razlikovanju apstraktne univerzalne volje

    Dragutin Lalovi

  • 503MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    ljudskog roda i konkretnog univerzalizma openite voljeodreenog naroda.17 Da bi violentni raisonneur u sebi pomirioimperative interesa i pravde, partikularne i ope volje, valja ganauiti da svome prividnom interesu pretpostavljati svoj spoz-nati interes, dakle da uistinu postane krepostan ovjek. A tomoe postati samo u dobro ureenom drutvu (ibid, 5859), ulegitimnom politikom poretku, zasnovanom na pravimnaelima politikog prava.

    Da Drutveni ugovor preutno implicira to podvostruenjeglasova s raisonneur violent najoiglednije je iz formulacije te -meljnoga politikog problema. Posluajmo jo jednom: Pronaioblik udruenja to brani i zatiuje svim zajedni kim snagamaosobu i imanja svakog udruenoga, i u kojem se svatko,ujedinjavajuu se sa svima, pokorava ipak samo sebi i ostaje istotako slobodan kao i prije (DU, I, 6, 101; istaknuo D. L).

    Ne podlijee dvojbi da tim rijeima Rousseau iskazujetemeljno samorazumijevanje i aspiracije upravo nezavisnogovjeka, koji ivi u uvjerenju da je ve slobodan, u predugov-ornom kvaziprirodnom stanju u kojemu se navodno pokoravaipak samo sebi. Otuda se procesualni emancipacijski karakterovjekova bivstvovanja kao graanina moe pojmiti kaopolitiko subjektiviranje nezavisnog ovjeka, kao istodobnopoopavanje njegove partikularne volje i oposebljavanjenjegove ope volje.

    Preostaje da se ocijeni: je li Rousseau uspio uvjeriti svog kon-stitutivnog sugovornika kako spojiti interes s pravdom, te

    Rusoova republikanska sinteza

    17 Da je politiko upravo openitost pokazao sam u interpretacijiRousseauove teorije openite volje (Mogunosti politikoga, 2006). Takvose tumaenje pokazalo moguim tek nakon to nam je Patrick Riley u svojojvanoj knjizi (General Will before Rousseau, 1986) obrazloio pojmovnurazliku izmeu oposti (universalit) i openitosti (gnralit) u fran-cuskoj kartezijanskoj tradiciji.

  • 504 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    zato je nuno i dovoljno posredovanje politike openite voljeizmeu privatne partikularne volje i moralne ope volje, izmeuovjeka kao privatnoga i moralnog bia?

    Nije li uklanjanje u zavrnoj verziji Drutvenog ugovora eks-plicitnih tragova ovog prevanog dijaloga s nezavisnimovjekom svjedoanstvo da su i samog autora u tom pogledumuile dvojbe?

    2.2. Dvorazinski tip analize politike

    Znakovita je ve sama injenica da je Hobbes napisao dvijeknjige pod naslovima De cive (1642) i De civitate (1651) (iliCommonwealth, odnosno Levijatan). Dakle, o graaninu idravi, za koje su republikanci svih vremena i vrsta bili uvjerenida Hobbes u njima logiki nepodnosivo nadmono dokazujenemogunost i graanina i republike u moderni. to je zacijeloi bila njegova izravna polemika intencija.

    Hobbesovo metodiko polazite da se politika moe prim-jereno analizirati samo dvorazinski, sa stajalita graanina isa stajalita totaliteta politike zajednice od odluujue jevanosti i za Rousseaua. Sukonstitutivna je meuovisnost tihdviju razina: graanin tvori politiko tijelo, a politiko tijelograanina. U striktno sinkronijskoj konstrukciji, Hobbesovaredukcija (politikog) graanina na (pravnog) podanika (sujet) arepublike na dravu, sadri odluujuu toku pojmovne kopeizmeu pojedinca i totaliteta. Odluujuu toku jer se u njojotkriva da je pojedinac inicijalno, ve u tzv. prirodnom stanju (azapravo eminentno politikome) upravo graanin.18

    Dragutin Lalovi

    18 Pri pomnom se razmatranju pokazuje da karakter hipotetinog prirodnogstanja nije krajnje konfliktan samo i prvenstveno slijedom logike ovjekovenagonske strukture i udnje za moi (nadmoi nad drugim), nego nadasve zatoto je to stanje potpuno neprirodno stanje graanskog rata, jo tonije:graansko-vjerskog rata, dakle eminentno politiko stanje sukoba zbog

  • 505MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    Ta je toka sadrana u njegovoj teoriji autorizacije, u kojoj jepojedinac-graanin definiran kao autor, drava kao osoba, asuveren kao aktor. Budui da je suveren samo predstavnik iliizriito ugovorno ovlateni vladar, pojedinci su uvijek virtualnograani, bez obzira na njihov konkretni status u konstituiranomporetku.

    Time se otvara hijatus izmeu formalnog odreenja ovjeka kaoautora-graanina i njegova konkretnog poloaja kao slobodnogpodanika (u pravnoj dravi). Ako to odreenje nije samo formal-no nego ima konstitutivni status, tada se logikom toga poj movnogpolja otvara dijakronijska dimenzija, dimenzija logi koga i povi-jesnog procesa prevladavanja tog hijatusa. Poetno svoenjeovjeka na podanika bilo je nuno za depolitizaciju konfliktnogsocijalnog polja i za redukciju politikoga na dje lotvornost po li -tike vlasti. U cilju osiguranja pravnog mira i sigurnosti, sprje a -vanja latentnoga graanskog rata, u koji neminovno zapada po ku -aj neposredovana uspostavljanja republike. Vie od toga: djelo -tvornost se i trajna perspektiva politike vlasti sastoji u uspostavl-janju drutva kao sfere slobode, razmjene i proizvodnje, znan stve -nog istraivanja i traganja za spasom. Commonwealth ili repu bli -ka mogui su ako su mogui, u to Hobbes nije uvjeren samorazluivanjem po litikoga i ekonomskoga, kao sfera opstojanjapojedinaca, pri emu poetni oblik tog odnosa jest samo poetni,od koga se mora krenuti da bi se kasnije mogli razviti njegovi po -tencijali. Ali koliko god bio uspjean projekt razvijanja gra an -skog drutva i potencijala pojedinaca kao subjekata privatnog

    Rusoova republikanska sinteza

    politike slobode i vjerske savjesti. U tom revolucionarnom kontekstu Hobbesdokazuje da je mir (pravni) primarnija vrednota od slobode (politike), da jeodluujue uspostaviti pravnu (suverenu) dravu koja e zajamiti pravnu sig-urnost, potujui status libertatis svojih slobodnih podanika (dakle njihovasubjektivna prava), a potisnuti razorne politike i vjerske strasti koje u temeljuugroavaju graansku uzajamnost i suradnju (Lalovi, 2013: 117-118).

  • 506 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    prava u njemu, Hobbesova konstrukcija ne doputa posvemanurepolitizaciju pravno pacificiranog socijalnog polja. Strukturnanapetost iz meu autora i aktora sadrana je u samoj stvari,logika politikoga ne moe se svesti na logiku drutva, na logikuvlasnitva.

    Taj dvorazinski tip analize politike osnovna je znaajkaDrutvenog ugovora. Najprije, drutveni sporazum19 pravni jein kojim narod postaje narod, s jedne strane; a s druge, to jepravni in kojim pojedinac postaje politiko bie,graanin/podanik. Rije je o politikom procesu dvostrukogsubjektiviranja: naroda kao demosa ili suverena i pojedinca kaograanina, lana suverena. Zatim, kad je rije o nainudjelovanja politike openite volje, dvorazinska logika openitevolje iskazuje se u zakonodavnom procesu: openita volja je ipolitika volja suverena i volja svakog graanina, kao lana togtijela. To se razlikovanje oituje u logikom i dinamikom raz-likovanju/izjednaavanju openite volje (kao volje cijelog naro-da i svakoga lana tog tijela kao graanina) i volje svih (kaozbroja svih pojedinanih volja graana koji glasaju o zakonu).

    To je kljuno razlikovanje/izjednaavanje openite volje ivolje svih kao zbroja partikularnih volja omogueno jo jed-nom pojmovnom inovacijom, diferenciranjem u pojmu par-tikularno: na singularno i partikularno. Premda ga Rousseaunigdje izrijekom ne prepoznaje, ono je ipak dovoljno jasnoimplicirano u naoko zagonetnim naznakama uvjeta pod kojimavolja svih graana (pod preutnom, ali bitnom, pretpostavkomda je rije o glasanju o zakonu) iskazuje openitu volju: voljasvih kao zbroj partikularnih volja uvijek iskazuje openituvolju kao veliki zbroj malih razlika, ali nikad kao mali zbrojvelikih razlika. Drugdje sam podrobno obrazloio da je u

    Dragutin Lalovi

    19 Kao sporazum (pacte)13 puta, kao ugovor (contrat) 8 puta, uDrutvenom ugovoru.

  • 507MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    sluaju velikog broja malih razlika, rije o zbroju singu-larnih volja, a u drugom sluaju malog broja velikih razlika,rije je o zbroju partikularnih volja (usp. Lalovi, 2006:152202). Tek se tim razlikovanjem izmeu singularne volje(graanina kao pojedinca) i partikularne volje (graanina kaolana parcijalnih udruenja), rjeava famozno proturjejeizmeu tvrdnji da su partikularne volje uskladive s openitomvoljom ili pak da uvijek djeluju protiv nje.20

    2.3. Subjekt (subject/sujet) u pravnom odreenju kao prvapretpostavka subjektiviranja ovjeka kao moralnog bia

    Hobbesova teorija drave sadri dalekosean pojmovni zahvatkoji se ini upravo skandaloznim. Naime, da bi ovjek biouistinu slobodan, to moe biti samo u dravi, on mora sporazu-mo, u suglasju s drugima, odustati od toga da svoj subjektivitetshvaa prvenstveno kao moralni, a da se zadovolji time dapostane pravni subjekt, kao slobodni podanik (franc-sujet) kojise podvrgava volji suverena i njegovim zakonima, kao uvjetumogunosti svoje graanske slobode.

    Hobbesov zahvat nije sofistika dosjetka nego ingeniozna poj-movna konstrukcija. Ako subjekt definiramo kao autonomnobie, kao bie koje se ne pokorava nekoj heteronomnoj volji,nego se pokorava samo sebi samome, uviamo kako teorijaautorizacije omoguuje da shvatimo kako je predstavniki suve -ren legitiman autoritet samo zato to je njegova politika voljaeo ipso volja svakog dravljanina.

    Rusoova republikanska sinteza

    20 To je proturjeje klasino izrazio Althusser: U punom smo proturjeju:partikularni interes bit je opeg interesa, ali je takoer i njegova zapreka, a svatajna tog proturjeja poiva na igri rijei kojom Rousseau istim imenomnaziva partikularni interes svakog pojedinca, uzetog izdvojeno, i partikularniinteres drutvenih grupa. Taj je drugi interes interes grupe, klase, partije, a neinteres svakog pojedinca (1978: 35-36).

  • 508 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    Jo je Diderot uoio da Hobbes ne pravi nikakvu razlikuizmeu podanika (sujet) et graanina (citoyen); to je istina, akose izraz podanik (sujet) upotrijebi u svom striktnom znaenju, aizraz graanin u svom najirem znaenju, kao i ako se smatrada je potonji u odnos samo spram zakona ono to je onaj prvi uodnosu na suverena. I jednom se i drugome zapovijeda, alijednome to ini moralno bie, a drugome fizika osoba...(istaknuo D. L).21

    Rousseau je s Hobbesovim odreenjem pravnog subjektanaelno suglasan, ali odbacuje posredovanje preko autorizacijesuverena. No zapravo i nije rije o odbacivanju s obzirom nainjenicu da nije poznavao Hobbesov Levijatan, pa otuda ninjegovu odluujuu teoriju autorizacije. Ako je tome tako, akoje Rousseau morao previdjeti dalekosenost Hobbesovaodreenja pravnog subjekta i suverena kao predstavnike vlasti,suoeni smo s paradoksom da je Rousseau zapravo kongenijal-no rijeio odnos slobode i suverenosti ba u duhu Hobbesoveteorije autorizacije: subjekt je samo onaj tko se pokorava sebisamome. Rousseau radikalizira takvo stajalite utoliko to jedospio da uvida, za Hobbesa posve nezamislivoga, da uzbiljskom politikom procesu openita volja moe i mora biti,kao to smo istaknuli, volja svih graana u odluivanju ozakonu. Dakle, i za Rousseaua, kao i za Hobbesa, (pravni) sub-jekt je onaj tko se pokorava samo suverenu i njegovu zakonu, alisamo utoliko ukoliko je on sam kao graanin politiki subjektkoji utvruje te politike zakone. S odluujuim iskorakom uodnosu spram Hobbesa u odreenju politikih zakona koji vie

    Dragutin Lalovi

    21 lanak Citoyen u Enciklopediji. Pritom je suveren shvaen i kaomoralno bie (javna osoba) i kao fiziko bie (partikularna osoba), paotuda valja u njemu razlikovati suverena i podanika (sujet) suverenosti. Izega slijedi neprilika, svojstvena vladavini openito, da je u stanovitimprilikama suveren i sudac et stranka.

  • 509MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    uope nisu zapovijedi nadreenoga podreenome, nego sudovisuverena o dravi, odnosno naroda o sebi samome.

    U predugovornom prirodnom, a zapravo socijaliziranomstanju, ovjek je individuum, rascijepljen izmeu svoje partiku-larne volje, kao privatno sebino bie (amour-propre) i svojeope volje kao moralni subjekt. RascJep je fatalan jer u indi-viduumu posve prevladava logika prve volje nad drugom (dakle,interes nad pravednou). Taj se rascjep moe i mora ublaitinunim politikopravnim uspostavljanjem pojedinca kaopravnog subjekta. to Hobbes smatra i nunim i dovoljnim uvje-tom, a Rousseau samo nunim uvjetom. Da bi moralna opavolja bila djelatna, a ne neobvezatno i apstraktno pravilo (in forointerno), nuno je posredovanje openite volje, kao istodobno ipartikularizacije ope volje i univerzalizacije partikularne voljepripadnika politikog tijela kao graanina.

    Rascjep u prirodnom ovjeku izmeu privatne sebinosti imoralnih dunosti moe se premostiti samo kolektivnim nasto-janjem svih su-graana, u sklopu jednog naroda, da preko ozbil-jenja kolektivne inter-subjektivne autonomije ostvare svoj naj-prije politiki a zatim i puni moralni subjektivitet.

    Umjesto liberalnog dvojstva bourgeois/citoyen, u Rousseauanalazimo dvojstvo citoyen/sujet. Prema Balibaru, upravo jerusoistiki citoyen-sujet prototip autonomnog subjekta mod-erne filozofije. Premda u politikoj zajednici ovjek svoju uni-verzalnu prirodu iskazuje kao citoyen, a partikularnu kao sub-jekt, ipak se moe rei da Rousseau igrom rijei ime sujetpreokree protiv njegova tradicionalnog pravnog znaenja(poslunosti i podvrgavanja) i odreuje u smislu autonomije.Odsada je subjekt onaj tko se pokorava samo sebi, ali u oblikuoposti, tj. utoliko ukoliko je takoer graanin (Balibar, 2002:2223).

    Rusoova republikanska sinteza

  • 510 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    3. Rousseauova republikanska sinteza politikoga i drave

    S Rousseauova stajalita, oit je konstrukcijski deficitHobbesove teorije drave. Osnovni je problem u statusupolitike slobode, slobodi graana da zajedno u javnom prostoruoblikuju openitu politiku volju politike zajednice.Ukidanjem prirodnog stanja rata sviju protiv svih neuspostavlja se, stricto sensu, politika nego pravna zajednica(tonije: pravno-ekonomska). Hobbesova je drava pravna, a nepolitika drava, zajednica dravljana, pravnih subjekata iekonomskih graana (bourgeois), a ne zajednica (republika)politikih graana (citoyens). Hobbes dokazuje da je mir(pravni) primarnija vrednota od slobode (politike), da jeodluujue uspostaviti pravnu (suverenu) dravu koja ezajamiti pravnu sigurnost, potujui status libertatis svojih slo-bodnih podanika (dakle njihova subjektivna prava), a potisnutirazorne politike i vjerske strasti koje u temelju ugroavajugraansku uzajamnost i suradnju (Lalovi, 2013: 117118).

    Paradoksalno, s time se Rousseau uvjetno slae time todravu reducira na cjelinu podanika/dravljana [sujets], u razli-ci spram suverena kao cjeline graana [citoyens], u sklopupolitike zajednice jednog naroda kao republike.

    Tom je redukcijom drave omogueno da se suverenost nemoe pripisati dravi. Rousseau je pripisuje openitoj volji, unjezinoj dvostrukoj openitosti kao izvorita politikih zakona. Zaprevladavanje antinomije izmeu dravne i narodne suverenosti,Rousseau nudi suverenost openite volje (zakona), a ne naroda.

    Interpretativni klju za razumijevanje Rousseauova poimanjaodnosa politikoga i drave najprije je formalno omoguen timkljunim razlikovanjem suverena i drave u odreenju repub-like. A zatim i kompleksnim shvaanjem politike, u irem smis-lu, kao sinteze apstraktnih naela politikog prava i kon kre tno -ga politikog umijea (paradigmatski: apstraktnopravne

    Dragutin Lalovi

  • 511MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    openite volje suverena i konkretno-empirijske volje svihgraana u glasanju o zakonu). Pri emu se temeljni politikiproblem fokusira na uvjete mogunosti da se volja svih lanovapolitikog tijela empirijski iskae kao openita volja.

    Cjelokupno se kategorijalno polje Drutvenog ugovoratemelji i strukturira na teoriji openite volje (nain obrazovanjaopenite volje, nain funkcioniranja openite volje, logika tran-scendencije politike openite volje prema moralnoj volji ulogikoj sekvenci od privatnog individuuma preko politikoggraanina ka moralnom ovjeku).

    3.1. Karakter politikog procesa u republici

    Teorija openite volje (Bosanquet, 1899; Thakurdas, 1976;Philonenko, 1968, 1984; Gilden, 1983; Riley, 1986; Levine,1993; Lalovi, 1997, 2006; Bernardi, 2006; Silvestrini, 2010)omoguuje poimanje logike politikog procesa u emancipaci-jskoj dimenziji politikoga te u regulacijskoj i prisilnoj dimenz-iji politike. Doslovno, takvog uvida u politiku razliku(Marchart, 2007) kod Rousseaua, dakako, nema. Ali sutinskipostoji, a osigurava se razlikovanjem suverena (zakonodavnevlasti) i vlade (izvrne vlasti), a u realnom politikom ivotu urelacijskom karakteru politikog procesa.

    Suveren i vlada/vladar (gouvernement/prince) dva su glavnaaktera politikog procesa, koje je mogue pojmiti samo u njihovuodnosu. Zato Drutveni ugovor postaje razumljiv tek od treeknjige, koja zapoinje odreenjem vlade/vladavine kao takve.22

    Osnovno je da vlada nije suveren i da nema pravo donositizakone. Dok je suveren utjelovljenje (moralne) volje, dotle jevlada utjelovljenje sile. Slijedi da suveren nije naprosto narod,nego openita volja i utoliko narod samo kao utjelovljenje

    Rusoova republikanska sinteza

    22 Ovu toku, u skraenom obliku, preuzimam iz svog lanka (Lalovi,2013).

  • 512 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    openite volje. A narod koji je prethodno definiran u svojojapsolutnosti, pokazuje se viestruko ogranienim: prvo, moedonositi samo politike zakone (to je definirano kao odnosnaroda prema sebi samome, kao odnos suverena spram drave),a ne i uredbe i dekrete; drugo, suveren nema pravo sazvati sebesamoga, jer u tom sluaju uzurpira zakonodavnu vlast i postajedespot; tree, suverena uvijek saziva vlada, koja povremeno,prema potrebi, saziva suverenu skuptinu predlaui joj usva-janje zakona.

    Relacijski karakter Rousseauovih temeljnih politiko pravnihpojmova pregnantno iskazuje kljuna formula, matematikiizraena, kojom se tumai sloena i kontroverzna dinamikapolitikog procesa. To je, dakako, formula S : V = V : D (pre-cizno: suveren prema vladi jednako je vladar prema dravi).Rije je o strogom razlikovanju suverena kao zakonodavne ivlade/vladara kao izvrne vlasti, te strogom primatu prve naddrugom. Njihov je odnos takav da suveren mora biti dovoljnomoan da vladi nametne provedbu zakona, a vlada dovoljnomona da podanicima nametne pokoravanje zakonu. Osnovnije problem oito u tome to vlada, poetno odreena kaoposredniko tijelo uspostavljeno izmeu podanik i suverenaza njihovo meusobno openje, zadueno za provedbu zakonai i odravanje kako graanske tako i politike slobode (DU,III, 1, 126; istaknuo D. L), nipoto nije samo to nego jeautonomno politiko tijelo, koje ima svoj identitet, svojuposebnu (partikularnu) volju. Kao takva, vlada stalno tendirane samo da ojaa svoju poziciju spram suverena, nego i dasvoju posebnu volju nametne kao openitu volju cijelog tijelai tako uzurpira suverenu vlast. Uspije li u tome imamo despo-tizam, vladar postaje despot. U obrnutom sluaju, kad narodkao suveren prekorai svoje zakonodavne ovlasti i nastojipreuzeti i izvrnu vlast, dakle svu vlast, tada sam narod posta-je tiranin. A ako pak podanici isuvie ojaaju, slijedei svoje

    Dragutin Lalovi

  • 513MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    privatne volje, nasuprot suverenu i vladaru, tada imamo ana-rhiju. U toj trojnoj igri moi, u stalnom postizanju i gubljenjuravnotee meu njima, izmeu suverena, vlade/vladara i dra-ve, krije se osnovna, neuklonjiva, napetost politikog procesa.

    U tom je smislu iznimno vana Rousseauova kritikademokratske vladavine kao izrazito loe i opasne (jer se u njojne razlikuju zakonodavna i izvrna vlast, zakoni i dekreti,javni i privatni interesi) i utopistike (odgovara bogovima,zato to je to vladavina bez vlade). Naime: Nije dobro daonaj koji stvara zakone bude i njihov izvrilac, ni da tijelonaroda odvraa svoju panju od opih gledita da bi ih usm-jeravalo na partikularne predmete. Nita nije opasnije od utje-caja privatnih interesa na javne poslove, ak i vladinazloupotreba zakona manje je zlo od podmienog zakonodavca,to nepogreivo slijedi iz partikularnih gledita. Time sedrava kvari u svojoj sri, pa svaka reforma postajenemogua (DU, III, 4, 133; istaknuo D. L). Istodobno,demokratska vladavina je i savrena (Kada bi postojao bojinarod, on bi sobom vladao demokratski. Tako savrena vla-davina ne pristaje ljudima (str. 134), zato to je to vladavinazakona bez upotrebe sile, zato to tada vladavine ne bi ni bilo(a time ni politike ni politikog umijea). to je, po definiciji,vladavine vrline.

    Zato Rousseau izriito preferira aristokratsku vladavinu(izbornu) kao najbolju. Premda taj sud relativizira (demokracijaodgovara malim dravama, aristokracija srednjim, a monarhijavelikim), zapravo iz njegove definicije vlade kao malogapolitikog tijela (koje ima svoje ja, svoju volju, dakle svojupolitiku autonomiju) u sklopu republike kao velikoga tijelarepublike, namee se zakljuak da je aristokracija ne samonajbolji nego i jedini isti oblik vladavine u dobro ureenojrepublici, zato to se samo u njoj jasno razlikuje ono to trebajasno razlikovati, suverena i vladu, tovie openitu volju

    Rusoova republikanska sinteza

  • 514 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    suverena od openite volje vlade (DU, III, 5, 134).23U takvoj institucionalnoj konstelaciji, narod je nositelj samo

    zakonodavne vlasti. Nerazborito je protiv Rousseaua pledirati zaogranienje navodne svemoi naroda kao suverena ( laConstant). Slabljenje vlasti suverena nuno bi znailo jaanjevlasti vlade, kao utjelovljenja sile, dakle osamostaljenje aparatasile spram zakonodavne vlasti. Problem je upravo suprotan posebna volja vlade, kao autonomnog maloga politikog tijela,permanentno djeluje protiv openite volje suverena, kaovelikoga politikog tijela, u paradoksalnoj ali nunoj konfigura-ciji u kojoj je vlada istodobno i glavni instrument i glavni nepri-jatelj politike slobode graana.

    Time dolazimo do svojevrsne teorijske poante Rousseauovepolitike teorije, do odgovora na temeljno pitanje to je tozakon. Tonije, politiki zakon kao odnos naroda u aktivnomsmislu (suverena) spram naroda u pasivnom smislu (drave).Rousseauova originalnost nije u tome to zakon smatra inomopenite volje o openitom predmetu.24 Originalnost je drugdje:1) najprije se oituje u tome to zakoni nisu zapovijednadreenoga podreenome, nego samo stalno obnavljanapogodba cjeline sa svakim svojim lanom (DU, II, 4, 112). Iz

    Dragutin Lalovi

    23 Prema Rousseauovu odreenju aristokracije: Ovdje imamo dvije veomarazliite moralne osobe, odnosno vladu i suverena, pa prema tome dvijeopenite volje, jednu u odnosu spram svih graana, drugu samo za lanoveuprave (ibid, bilj; istaknuo D. L). Izborna aristokracija je nedvojbenopredstavnika vladavina, koja ima sve ovlasti osim donoenja zakona (urusoovskom odreenju tog pojma).

    24 Precizirajui smisao politikog zakona Rousseau ak govori o tome kakozakon sjedinjuje opost volje i opost predmeta (DU, II, 6, 115),pokuavajui tako da terminologijski pojaa moralni karakter zakona kaojamstvo pravednosti. Ipak je dovoljno jasno da nije rije o oposti ni volje nipredmeta, nego upravo o openitosti i zakonodavne volje i predmeta zakona.

  • 515MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    ega proistjee da zakonodavna vlast uope nije vlast u strikt-nom smislu, nego stalno obnavljani inicijalni drutveni ugovor,stalno obnavljana integracija totaliteta demosa i njegovihgraana; 2) zakon je uvijek rezultat volje svih graana, ali nesamo kao minimalni zahtjev uma za ograniavanjem politikemoi, dakle kao hipotetiki sud suverena o buduem ponaanjupodanika. Za Rousseaua je zakonodavni proces mnogo vie odtoga; on je bit politikog subjektiviranja lanova politikogtijela. Rei da je zakon izraz volje svih graana i da moe bitisamo to, dakle da ga ne mogu izraavati predstavnici, ne znainaprosto to da bi odluka bilo koga osim samih graana bilanezakonita, nego sasvim striktno, da graani kao graani posto-je samo utoliko ukoliko sudjeluju u oblikovanju suvereneopenite volje. Zato i ne postoji mogunost dominacije nad nar-odom u ime openite volje, jer bi takva dominacija izravnovodila likvidaciji same ideje graanstva.

    Otuda slijedi da se cjelokupni republikanski patosRousseauova nauka moe saeti u uvidu da je glavna opasnostnijekanja politike slobode sadrana u redukciji republike nadravu, slobodnih graana na pasivne podanike podreenegoloj sili nelegitimne politike vlasti.

    4. Granice republikanske sinteze: citoyen/sujet je negacijabourgeoisa

    Uzmimo rjeit primjer Christophera Brookea, koji tematiziragranice openite volje (2007: 423444).

    Ako je openita volja iskazana u zakonu uvijek uvjet slobodepojedinca kao graanina, to mu je initi ako se njome nikako nemoe suglasiti, ako izglasani zakon smatra duboko pogrenim?Odbiti da se obavee na poslunost? to dakle initi kada nekigraanin, nakon to su glasovi preobrojani i openita volja obz-nanjena, ne samo to nastavlja misliti da nije napravio nikakvupogreku u pogledu svojih najfundamentalnijih interesa, kao

    Rusoova republikanska sinteza

  • 516 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    interesa svojih sugraana, nego misli da su ti interesi izglasa-vanjem zakona dovedeni u opasnost (str. 433434)?

    Autor navodi konkretan primjer: glasanje o zakonu kojim seuvodi trina privreda. to da uini graanin koji se s timenikako na slae, a ostao je u manjini? (str. 434)

    Brooke ne vidi da je tu rije o graninom sluaju, o zakonukojim bi graani izrazili svoju politiku volju da se vrate u pre-dugovorno prirodno stanje, kad su bili bourgeois. Zakon ouvoenju trine privrede bio bi, dakle, odluka openite volje daukine sebe samu, da se ukine republika, da narod prestane bitidemos, a citoyen da prestane biti politiko bie i svede se na pri-vatnu individuu.

    U svakome, pa i Rousseauovu republikanizmu, politiko imaprednost pred drutvenim, logika javne sfere nad logikomekonomije. Meutim, Rousseau ini odluujui korak dalje odtoga, primat politikoga radikalizira u posvemanjemonemoguavanju pomirenja izmeu citoyena i bourgeois,budui da graansko trino drutvo nije sfera slobode, negorastakanja politike zajednice.

    Politiko za Rousseaua nije instrumentalno odreeno, nije ufunkciji jamenja autonomije privatne sfere graanskog drutvakao ognjita povijesnog napretka. Nasuprot liberalima po koji-ma su ljudi politiki slobodni ako su izvan domaaja samovoljepolitike vlasti, kao lanovi graanskog drutva, za Rousseauasu slobodni samo ako su iznad politike vlasti (dakle, vlade),kao udrueni graani samozakonodavci.

    Naelna se granica Rousseauove republikanske sinteze poli ti -koga i drave oituje u apsolutizaciji politikog citoyena nadne-politikim bourgeois. tovie, sam lik bourgeois biva radi-kalno doveden u pitanje. Premda Rousseau jasno pravi razli ko -vanje izmeu javnopolitike sfere u kojoj pojedinac kao citoyenuiva politika prava i privatne sfere u kojoj uiva prirodnaprava kao ovjek, kao neovisno bie samo se u javnoj sferi, u

    Dragutin Lalovi

  • 517MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    politikom djelovanju, ozbiljuje ovjekova sloboda. Nasuprottome, privatna sfera u legitimnom poretku nipoto nije sadanjedrutvo, graansko drutvo u nastajanju. Njega Rousseau sma-tra prirodnim stanjem i prokazuje ga kao izopaeno. Trina pri-vreda i konkurencija nisu instrumenti razmjenske i proizvodnesocijalizacije, nego su stanje rata sviju protiv svih, borba zanadmo na temelju kvaziprirodnog zakona jaega, u loojbeskonanosti perpetuiranja tog stanja kao vjene sadanjosti.Sadanji, sebinou i pohlepom izopaeni prirodni ovjek samoje bourgeois, ni pravi ovjek ni istinski graanin.25

    Samo u reduktivno kontekstualistikom itanju takvo ospora-vanje lika bourgeois kao ovjeka u trinom drutvu moe se te -orijski smatrati dovoljnim argumentom za osporavanje samogsmisla i moguih dometa Rousseauove republikanske sinteze po -litikoga i drave. U povijesnim uvjetima Rousseauova doba, ta -kvo je shvaanje moralo biti shvaeno kao konzervativno zago-varanje predmodernih modela drutvenosti ili barem kao malo -graanski utopizam. Ali u suvremenom kontekstu, optika se bi tnomijenja, jer nam Rousseau omoguuje da razumijemo kako punirazmah politikog subjektiviranja citoyena upuuje na postrinimodel drutvenosti. Moda se u tome krije smisao u venog pravo-rijeka Lea Straussa da Rousseauov strasni i estoki napad namoderno u ime neega to je istovremeno bilo i kla si na starina ijo naprednije moderno (1971: 216 istaknuo D. L).26

    Rusoova republikanska sinteza

    25 U tom se smislu Rousseau obraa svojim enevljanima: Vi niste niRimljani, ni Spartanci; ak ni Atenjani... Vi ste trgovci, obrtnici, bourgeois, uvi-jek zaokupljeni svojim privatnim interesima, svojim radom, svojim trgovanjem,svojom zaradom; ljudi za koje je i sloboda sma samo sredstvo za zaraivanje bezzapreke i sigurnost posjedovanja (Pisma s planine, 9. pismo, OC III, 881).

    26 Napad koji je potom ...ponovio sa istom strau i snagom Nie, koji jena taj nain moderno uveo u u drugu krizu, u krizu naeg vremena (ibid).

  • 518 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    Rousseauov radikalni temeljni postulat da sve u korijenuovisi o politici, jer da je narod uvijek ono to od njega uinivladavina pod kojom ivi27, posljedino zahtijeva upravo odpolitike, u osloncu na istinska naela politikog prava, daotvori mogue emancipacijske obzore nove povijesnosti. Misijaje politike prevladavanje sadanjeg protupravnoga kvaziprirod-nog stanja, u kojemu se legitimna vladavina izopaila udespotizam, a ovjekova izvorna ljubav prema sebi srozala nagolo samoljublje isprazne egzistencije.

    Pravi smisao Drutvenog ugovora kao republikanskog mani-festa politike slobode i openite volje kao regulativne idejemodernoga politikog miljenja oituje se u dosljednoj skrbi zasuzbijanje opasnosti od samovoljne vlasti (tko god bio njezinnositelj, ukljuujui i narod).

    5. Zavrna napomena o Hegelovoj spekulativnoj sintezibourgeois i citoyena, izvedenoj iz Rousseauove pouke ouvjetu mogunosti obrazovanja politike openite volje kaozbroja pojedinanih (singularnih) volja.

    Neuspjeh Rousseauove republikanske sinteze citoyena i bour-geois moe se jarko osvijetliti iz drukijeg neuspjeha Hegelovespekulativno dijalektike sinteze tih dvaju paradigmatskih liko-va modernog ovjeka. Naelno, u umskoj dravi, zasnovanoj naprincipu individualiteta, jasno se razlikuju sfere slobode po je -dinca kao lana drave (totaliteta nekog naroda): pravna slobo-da u sferi apstraktnog prava, moralna sloboda u sferi moraliteta,ekonomska sloboda u sferi graanskog drutva, politika slobo-da u sferi politike drave. Hegel, za razliku od Rousseaua,jasno prepoznaje i priznaje identitet u razlici sfere graanskogdrutva (u kojoj se pojedinac definira kao bourgeois) i sfere

    Dragutin Lalovi

    27 Cf. Zacijelo su narodi na dugi rok ono to od njih naini vladavina.Ratnici, graani, ljudi kada ona to hoe; svjetina i olo, kada joj bude po volji... (PE, Politiki spisi, 27).

  • 519MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    politike drave, no ne uspijeva mu postignuti identitet u razlicibourgeoisa i citoyena. Naime, citoyen u sferi politike draveuope ne postoji, jer nije subjekt oblikovanja openite volje, tomoe biti samo u demokratskoj dravi. tovie, ak ni bourgeoisnije openito odreenje ovjeka u sferi graanskog drutva.Hegel naime u razmatranju konkretnih sfera obiajnosti naputaprincip individualiteta, pa se pojedinac, primjerice, formalnododue definira kao ekonomski graanin (bourgeois), ali sepokazuje da graansko drutvo nije individualistika trinazajednica nego staleko, korporativno i klasno drutvo.Bourgeois pritom nije ope odreenje ovjeka u ovoj sferi, negose pojedinac nuno ili integrira u dominantnu klasu (njezina tristalea), u sklopu koje se radno subjektivira, ili pak odbacuje upodreenu klasu siromanih, koji zapravo i jesu i nisu lanovisfere graanskog drutva. Hegelov realizam onemoguuje gau postuliranoj konzistentnoj logikoj provedbi principa individ-ualiteta u graanskom drutvu i politikoj dravi. U Hegelovojumskoj dravi, pojedinac je shvaen u openitom smislu samo uprvim dvjema sferama slobode, pravnoj i moralnoj. U konkret-nim sferama slobode, ekonomskoj i politikoj, openitost vienije mogua. Dok bourgeois, formalno proklamiran kao opeodreenje ovjeka, naprosto strukturno vie nije mogu, citoyenni formalno nije zamisliv. Ako moderno graansko drutvo nijeindividualistiko, tada iz toga nuno slijedi da ni politika dra-va ne moe biti demokratska. U tome prepoznajem Hegelovouvaavanje Rousseauove pouke: volja svih kao zbroj posebnih(partikularnih) volja (stalea), a uz iskljuenje cijele donje klase,kao mali broj velikih razlika, ne moe izraziti openitu volju.tovie, openita volja, kao volja svih graana, uope ne posto-ji niti moe postojati, jer je izraziva samo u zakonu. Ne postojini politiki zakon u svojoj dvostrukoj openitosti. Pa se takoHegel, opisavi puni krug, vraa Hobbesu i politiko u njegovojemancipacijskoj dimenziji svodi na politiku u njezinoj regu-lacijskoj i prisilnoj funkciji.

    Rusoova republikanska sinteza

  • 520 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    Literatura

    - Althusser, Louis, 1978: Sur le Contrat Social (les Dcalages),Cahiers pour lanalyse, no 8: 5-42.

    - Balibar, tienne, 2002: Apories rousseauiste: subjectivit, commu-naut, proprit, Les Cahiers Philosophiques de Strasbourg, temat:Jean-Jacques Rousseau, sv. 13: 13-36.

    - Bernardi, Bruno, 2006: La fabrique des concepts. Recherches surlinvention conceptuelle chez Rousseau, Honor Champion diteur,Paris.

    - Beyssade, Jean-Marie, 1992: Jean-Jacques Rousseau: le pactesocial et la voix du gueux. Du Discours sur lorigine de linegalite auContrat social: deux pactes opposes ou un seul?, u Cahiers deFontenay, No 67/68: 31-47.

    - Bidet, Jacques, 2008: Opa teorija moderne. Teorija prava, ekonomi-je i politike, Disput, Zagreb (autorski skraena verzija izvornika za bibl.ari politikoga; izvornik: Thorie gnrale, PUF, Paris, 1999).

    - Bosanquet, Bernard, 1899/1965: The Philosophical Theory of theState, Macmillan & CO LTD/St. Martins Press, London/New York.

    - Bourdieu, Pierre, 2001: Le mystre du ministre: des volonts par-ticulires la volont gnrale, Actes de la recherche en sciencessociales 140: 7-11; engleski prijevod: 2004: The Mistery of theMinistry: From Particular Wills to the General Will, ConstellationsVolume 11, No 1: 37-43).

    - Brooke, Christopher, 2007: Aux limites de la volont gnrale:silence, exil, ruse et dsobissance dans la pense politique deRousseau, Les tudes philosophiques, temat: Rousseau et les rpubli-canismes modernes (prir. Luc Foisneau), octobre, str. 425-444.

    - Derath, Robert, 1974: Jean-Jacques Rousseau et la science poli-tique de son temps, Librairie philosophique J. Vrin, Paris (drugo izdan-je, s dopunjenom bibliografijom; 1. izd. 1950; 3. izd. 2002).

    Dragutin Lalovi

  • 521MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    - Diderot, Denis, Citoyen, lanak u Enciklopediji.- Douglass, Robin, 2015: Rousseau and Hobbes. Nature, Free Will,

    and the Passions, Oxford University Press, Oxford.- Gilden, Hiail, 1983: Rousseaus Social Contract: The Design of

    Argument, University of Chicago Press, Chicago.- Hobbes, Thomas, 1980 [1651]: Leviathan, Penguin Books,

    Middlesex, England/New York/Victoria, Australia/Ontario/NewZeland (edited with an Introduction by C.B. Macpherson; hrvatski pri-jevod: 2004: Levijatan. Graa, oblik i mo crkvene i graanskedrave, Jesenski i Turk, Zagreb).

    - Lalovi, Dragutin, 1979: Poredak slobode. Rousseauovo shvaanjedemokratske politike zajednice, Politika misao (16) 1: 3-31.

    - Lalovi, Dragutin, 1997: Man as Citizen: the General Will inRousseaus early Political Theory (1755), Croatian Critical LawReview (2) 1-2: 135-182.

    - Lalovi, Dragutin, 1997: From the Citizen towards the Man: theGeneral Will and the Will of All in Rousseaus mature PoliticalTheory (1762), Croatian Critical Law Review (2) 3: 251-307.

    - Lalovi, Dragutin, 2002: Plaidoyer za dravu u Bodinovoj sciencepolitique. Prilog politikom oblikovanju Moderne, pogovor knjizi:Jean Bodin, est knjiga o republici (izbor), Politika kultura, Zagreb,str. 217-250.

    - Lalovi, Dragutin, 2006: Mogunosti politikoga. Preko graaninaka ovjeku, Disput, Zagreb, bibl. ari politikoga.

    - Lalovi, Dragutin, 2006a: A Fatal Hobbesian Charm?, CroatianPolitical Science Review (43) 5: 3-18 (ira verzija: U Hobbesovojzamci: pojam suverenosti?, Politika misao (43) 1: 3-28).

    - Lalovi, Dragutin, 2006b: Habemus Levijatan?, Politika misao(43) 1: 115-136.

    - Lalovi, Dragutin, 2008: Drave na kunji, NZCH/Disput, Zagreb,bibl. Lua.

    - Lalovi, Dragutin, 2009: to da se radi s Levijatanom?, Politikamisao (46) 2: 47-68.

    Rusoova republikanska sinteza

  • 522 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    - Lalovi, Dragutin, 2012a: Politika razlika kao temeljni spozna-jni izazov politike teorije (o pojmovnom razlikovanju politike ipolitikoga), Politika misao (49) 1: 171-183.

    - Lalovi, Dragutin, 2012b: Demokracija u republikanskom kljuu:Hannah Arendt verzus Jean- Jacques Rousseau, Politika misao (49) 1:77-89.

    - Lalovi, Dragutin, 2012c: Rousseauov revolucionarni moralniimpuls, pogovor knjizi: Cassirer, Ernst: Problem Jean-JacquesRousseau, Disput, Zagreb, bibl. ari politikoga, str. 99-119.

    - Lalovi, Dragutin, 2012d: Jean-Jacques Rousseau frre ennemipolitikog liberalizma, Politika misao (49) 4: 45-61.

    - Lalovi, Dragutin, 2013: Drutveni ugovor - manifest politike slo-bode ili prirunik za novu vrstu tiranije?, u knjizi: Posavec,Zvonko/Lalovi, Dragutin, Rousseau na suvremenik, Hrvatskaakademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, str. 23-51.

    - Lalovi, Dragutin, 2015: Matre-penseur razvojne politologije,pogovor knjizi: Strpi, Dag, Prema Novoj politikoj ekonomiji, Disput,Zagreb, bibl. ari politikoga, str. 263-289.

    - Lefort, Claude, 1972: Machiavel, le travail de loeuvre, Gallimard,Paris (pretisak: 1986).

    - Levine, Andrew, 1993: The general will. Rousseau, Marx, commu-nism, Cambridge University Press, Cambridge/New York/Melbourne.

    - Macpherson, Crawford Brough, 1962: The Political Theory ofPossessive Individualism. Hobbes to Locke, Oxford of Toronto Press,Toronto-Buffalo (hrvatski prijevod: 1981: Politika teorija posje dni -kog individualizma, Centar drutvenih djeatnosti SSOH, Zagreb).

    - Marchart, Oliver, 2007: Post-Foundational Political Thought.Polical Difference in Nancy, Lefort, Badiou and Laclau, EdinburghUniversity Press, Edinburgh.

    - Marcos, Jean-Pierre, 1993: Le bnfice et la Raison, Figure hobbi-enne de lInsipiens, Cahiers philosophiques, No 56.

    - Marcos, Jean-Pierre, 1996: La socit gnrale du genre humain.Reprise et critique de la rponse de Diderot au raisonneur violent

    Dragutin Lalovi

  • 523MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    dans larticle Droit naturel de lEncyclopdie, Les Papiers du Collgeinternational de philosophie, Papiers n 28, str. 1-30.

    - Passerin dEntrves, Alexandre, 1962: La dottrina dello Stato,Torino (2. izd. 1967; pretisak: 1991).

    - Philonenko, Alexis, 1968: Thorie et praxis dans la pense moraleet politique de Kant et Fichte (3. dopunjeno izd. 1988; 4. izd. 2002).

    - Philonenko, Alexis, 1984: Jean-Jacques Rousseau et la pense dumalheur I-III, J. Vrin, Paris (sv. I: Le trait du mal; sv. II: Lespoir et lex-istence; sv. III: Apothose du dsespoir).

    - Pocock, John Greville Agard, 1975: The Machiavellian Moment.Florentine Political Thought and the Atlantic Republican Tradition,Princeton University Press, Princeton and London (reprint: 2003).

    - Pocock, John G.A., 1985: Virtue, Commerce and History: Essayson Political Thought and History Chiefly in the Eighteenth Century,Cambridge University Press, Cambridge.

    - Ribarevi, Luka, 2008a: Polazite Hobbesove znanosti o politici,Anali Hrvatskog politolokog drutva 2008 (5): 461-481.

    - Ribarevi, Luka, 2009: Hobbesova teorija autorizacije I., Politikamisao (46) 1: 28-48.

    - Ribarevi, Luka, 2009a: Hobbesova teorija autorizacije II.,Politika misao (46) 2: 115-139.

    - Ribarevi, Luka, 2012: Kralj je narod i narod je kralj: Hobbesovosuoavanje s demokracijom, Politika misao (49) 1: 90-101.

    - Ribarevi, Luka, 2012a: Hobbes i republikanizam. Levijatan pro-tiv Commonwealtha, Politika misao (49) 4: 128-142.

    - Ribarevi, Luka, 2016: Hobbesov moment - raanje drave,Disput, Zagreb (bibl. ari politikoga).

    - Riley, Patrick, 1986: The General Will before Rousseau. TheTransformation of the Divine into the Civic, Princeton UniversityPress, Princeton.

    - Rousseau, Jean-Jacques, 1964: Oeuvres compltes, sv. III,Gallimard, Paris (navodi se kao OC III, s oznakom stranice).

    - Rousseau, Jean-Jacques, 1978: Rasprava o porijeklu i osnovama

    Rusoova republikanska sinteza

  • 524 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    nejednakosti meu ljudima. Drutveni ugovor, kolska knjiga, Zagreb(prijevod i predgovor: Dalibor Foreti; Drutveni ugovor se navodi kaoDU, pri emu rimski broj oznauje knjigu, a arapaski stranicu).

    - Rousseau, Jean-Jacques, 1993: Politiki spisi, bibl. Politika misao,Informator, Zagreb (izbor tekstova, djelomian prijevod, struna redak-tura prijevoda, pogovor: Dragutin Lalovi; R oznauje enevskirukopis, a PE Raspravu o politikoj ekonomiji).

    - Silvestrini, Gabriella, 2002: Rpublicanisme, contrat et le gouverne-ment de la loi, Les Cahiers Philosophiques de Strasbourg, temat: Jean-Jacques Rousseau, sv. 13: 37-66.

    - Slivestrini, Gabriella, 2010: Diritto naturale e volont generale. Ilcontrattualismo repubblicano di Jean-Jacques Rousseau, Claudiana,Torino.

    - Skinner, Quentin/Zarka, Yves Charles/Blom, Hans, 2001: Hobbes the Amsterdam Debate (Europaea Memoria), Georg Olms VerlagAG, Amsterdam.

    - Skinner, Quentin, 2002: Visions of Politics, vol. II: RenaissanceVirtue, Cambridge University Press, Cambridge (poglavlje 14: Fromthe state of princes to the person of the state, str. 368-413; doraenaverzija studije The State, u zborniku: Goodin, Robert E./Pettit,Philip, 1997: Contemporary Political Philosophy. An Anthology,Blackwell Publishers, Oxford & Cambridge, str. 3-26; izvorno u:Political Innovation and Conceptual Change, Cambridge UniversityPress, T. Ball and R. I. Hanson, 1989, str. 90-131).

    - Skinner, Quentin, 2002a: Visions of Politics, vol. III: Hobbes andCivil Science, Cambridge University Press, Cambridge (poglavlje 6:Hobbes and the purely artificial person of the state, str. 177-208;izvorno u: Journal of Political Philosophy 7/1999, str. 1-29).

    - Spitz, Jean-Fabien, 2015: Leons sur loeuvre de Jean-JacquesRousseau. Les fondements du systme, Ellipses ditions MarketingS.A., Paris.

    - Strauss, Leo, 1971: Prirodno pravo i istorija, Veselin Maslea,Sarajevo, bibl. Logos)

    Dragutin Lalovi

  • 525MATICA, br. 69, proljee 2017.www. maticacrnogorska.me

    - Strpi, Dag, 1998: Promjena. Politika i politiko-ekonomskapromjena od Hobbesa do Hayeka. Uvodne studije, FPZ Politikamisao, Zagreb.

    - Strpi, Dag, 2015: Prema Novoj politikoj ekonomiji, Disput,Zagreb.

    - Strpi, Dag, 2017: Robna proizvodnja i udrueni rad u Marxovojkritici politike ekonomije, Disput, Zagreb (na osnovi rukopisa dok-torske disertacije iz 1991).

    - Thakurdas, Frank, 1976: Rousseau and the Concept of the GeneralWill (The Pursuit of an Elusive Concept), Minerva Associates(Publications) PVT.LTD., Calcuta.

    - Zarka, Yves Charles, 1999: La dcision mtaphysique de Hobbes.Conditions de la politique. J. Brin, Paris (1. izd. 1987).

    - Zarka, Yves Charles, 1995: Hobbes et la pense politique moderne,PUF, Paris (2. izdanje: 2001; 3. izd. 2012).

    - Zarka, Yves Charles/ Bernhardt, Jean, 1990: Philosophie premire,thorie de la science et politique, PUF, Paris.

    - Zarka Yves Charles, 2000: Lautre voie de la subjectivit. Sixtudes sur le sujet et le droit naturel au XVIIme sicle, EditionsBeauchesne, Paris.

    - Zarka, Yves Charles, 2001a: Figures du pouvoir. Etudes dephilosophie politique de Machiavel Foucault, PUF, Paris.

    - Zarka, Yves Charles/Mnissier, Thierry (ur.), 2001b: Machiavel,Le Prince ou le nouvel art politique, PUF, Paris.

    - Zarka, Yves Charles, 2002: Hobbes et son vocabulaire, J. Vrin,Paris.

    - Zarka, Yves Charles (dir.), 2007: Monarchie et rpublique auXVIIe sicle, PUF, Paris.

    - Zarka, Yves Charles (dir.), 2013: Libert et ncessit chez Hobbeset ses contemporains: Descartes, Cudwort, Spinoza, Leibniz, J. Vrin,Paris.

    - Zarka, Yves Charles, 2015a: Philosophie et politique lge clas-sique, Hermann, Paris.

    Rusoova republikanska sinteza

  • 526 MATICA, br. 69, proljee 2017. www. maticacrnogorska.me

    - Zarka, Yves Charles/Ion, Christina (dir.), 2015b: Machiavel, lePouvoir et le Peuple, PUF, Paris.

    - Zarka, Yves Charles (dir.), 2016: Hobbes et le Libralisme, di-tions Mimesis, Paris.