Dragutin Vincek, dipl.ing.agr.

Pročelnik za poljoprivredu

Varaždinske županije

Poljoprivreda u Švicarskoj – studijsko putovanje

U kratkom studijskom putovanju po Švicarskoj-zemlji nepreglednih pašnjaka i izrazite

uređenosti krajobraza, družeći se sa «malim» poljoprivrednicima, potvrdili smo staru tezu da

su najbolja rješenja uvijek jednostavna. U današnjim vremenima prilagodbe globalizaciji

tržišta, kada hrvatski seljak više ni sam ne zna čemu služi udruga a čemu zadruga, zašto je

prepušten sam sebi i koliko država vodi brigu o njemu, dovoljno je prevaliti 900 km i pronaći

jednostavne odgovore na sva pitanja. Odgovore i jednostavna rješenja smo znali i prije,

međutim oni koji direktno odlučuju o poljoprivrednoj politici, okrenuli su glavu u drugu

stranu. Usprkos tome, ne treba samo okrivljavati institucije i državu na neučinkovitosti, već se

moramo zapitati, što možemo mi sami napraviti za nju (državu). Država nije „netko ili nešto“

drugo već smo to mi sami, a oni koji nas zastupaju u institucijama države su prije svega nama

odgovorni i naš je problem ako mi tu odgovornost od njih ne tražimo. Da bismo to postigli

moramo se prije svega bolje organizirati i znati što želimo i što nam je zajednički cilj. Ne

valja čekati da nas netko drugi organizira već to moramo učiniti sami. Shodno tome, ovaj

kratki pisani trag našeg iskustva, je doprinos onome što mi svakako možemo: pokazati kakva

su iskustva drugih država i što one rade sa svojom poljoprivredom, te apelirati na mjerodavne

da zajedno sa nama pokušaju napraviti nešto više i bolje za naše selo. Dati ćemo kratki prikaz

jednostavnih i praktičnih rješenja i ako se malo bolje zamislite nad njima uočiti ćete da sve

leži u zajedništvu i sinergiji ideja i rada, te da je sve to uz određene adaptacije vrlo lako

provesti i kod nas.

SIRANA U trendovima osnivanja poljoprivrednih zadruge u Hrvatskoj, gdje je još puno

nepoznanica, posjetili smo

regionalnu zadružnu siranu

WALLIS BERGKÄSE u kantonu

Walis u mjestu Turttman, na jugu

Švicarske između samih Alpa na

nadmorskoj visini od 600 metara.

Sirana svoju povijest piše još od

1910. godine, kada je bila u

vlasništvu samo jedne obitelji.

Međutim 1942. godine sirana

postaje zajednička zadruga nekoliko

proizvođača mlijeka koji su

predavali mlijeko a natrag uzimali

sir i sirutku. U povijesti se još

veliko proširenje dogodilo 1963.

godine, tako da je brojka zadrugara

prelazila i 90 članova. U 1996. godini ukupni promet mlijeka kroz siranu je bio negdje oko

1.8 milijuna litara i zadrugari su u vlasništvu posjedovali oko 800 krava. Danas je taj promet

oko 2.8 milijuna litara sa 600-700 krava. Također je važno spomenuti da se broj zadrugara

iz godine u godinu smanjuje i trenutno broje 36 članova, odnosno svaki član posjeduje oko 18

krava. Iz komparacije godina i brojeva može se zaključiti povećana proizvodnja mlijeka uz

manji broj ljudi i krava. Ovdje valja spomenuti da se ovi uzgajivači nalaze u dolini kantona

Wallis gdje su uvjeti za proizvodnju daleko bolji nego u gorskom i alpskom dijelu.

Sadašnja sirana napravljena je prije nekoliko godina u vrijednosti od 3.3 milijuna CHF (1

/franak/ CHF=4.6 kn). U

tu svrhu su od države

dobili potporu 1.5

milijuna CHF, a od općine

zemljište. Beskamatni

kredit je podignut na 25

godina. U stvari to je

regionalna sirarna u koji

predaju mlijeka sa osam

Općina. Godišnje se

proizvede oko 300 tona

sira. Trenutno imaju šest

zaposlenih (od toga 2

pripravnika). Kroz

proizvodnju sira cijena

mlijeka je oko 0.70 CHF/l

(oko 3.2 kune), međutim

poticaj države iznosi oko

0.22 CHF/l, tako da je stvarna cijena mlijeka 0.48 CHF/l (2.2 kn). Cijena sira je slijedeća: ako

se kupuje direktno u sirani cijena je 9.5 CHF/kg, na regionalnoj razini 13.5 CHF/kg, 15

CHF/kg je cijena ako ga kupuju veliki trgovački lanci i oko 20 CHF/kg je u malim dućanima.

Svega 3% proizvodnje sira se prodaje u mjestu u kojem se sirana nalazi. Kapacitet sirane je

čuvanje sireva

maksimalno mjesec dana.

Prije su sirutku sami

rješavali, međutim sada

plaćaju odvoz sirutke u

postrojenja za

pročišćavanje otpadnih

voda. Princip organizacije

je slijedeći: zadrugari su

podigli kredit i temeljem

svoje proizvodnje svatko

ima određenu kvotu

unutar sirane. Ako

slučajno pojedini zadrugar

želi izaći iz zadruge, tada

postoje dvije opcije. Ili

svoju kvotu prodaje

zadruzi (tada je cijena 1 l

mlijeka 1 CHF) ili svoju kvotu nosi sa sobom. Međutim u tom slučaju mora u zadruzi ostaviti

1.2 CHF za litru mlijeka. (npr. ako zadrugar ima kvotu od 50.000 l mlijeka, tada mora zadruzi

jednokratno uplatiti 60.000 CHF, koje će poslužiti za otplatu kredita).

Važno je istaći i to da je

ova sirana ujedno i mjesto gdje

se provodi školski praktikum,

odnosno školuju mladi mljekari

i sirari. Zbog toga je u

potkrovlju zgrade uređena i

opremljena dvorana sa

učionicom iz koje je moguće

nadgledati sve faze u

proizvodnji sira koje se odvijaju

u samom pogonu u prizemlju

zgrade. Švicarska je zemlja kao

što je poznato sa jakom i

uglednom tradicijom u

proizvodnji sireva i zbog toga se

pridaje poseban značaj

obrazovanju mladih u

tradicijskim vještinama proizvodnje sira. Švicarski seljaci posebno njeguju obiteljski obrt i

zadružni sustav prerade mlijeka, proizvodnje sira i zajedničkog nastupa na tržištu tako da

osim dvije industrijske mljekare koje su također u većinskom vlasništvu uzgajivača krava

postoji još:

1.038 seoskih sirana,

1.457 alpskih sirana i

81 mala mljekara.

Na ovaj način je mlijeko,

odnosno sir proizvod koji

se tradicijski proizvodi u

manjim serijama i izrazite

je kakvoće, pa prema

tome i veće vrijednosti u

novcu. To je ukratko

proizvod dodatne

vrijednosti koji

omogućuje obiteljskim

gospodarstvima

kvalitetniji i viši dohodak.

Posebna pažnja pridaje se

marketingu i plasmanu na

tržište, pri čemu opet

dobra organizacija igra

presudnu ulogu. Mjesne

zadružne mljekare i sirane

udružuju se na regionalnoj razini i promoviraju zajednički robne marke sireva. Tako npr.

sirana koju smo posjetili zajedno s ostalim siranama kantona Wallis posjeduje robnu marku

Valdor koja se prodaje izravno u siranama ili u restoranima, manjim dućanima i trgovačkim

lancima. Njegujući obiteljsku tradiciju i udruživanje proizvođača mlijeka, ujedno stvaraju i

ukupni „brand“ Švicarske kao zemlje kojoj je stalo do svakog čovjeka, ali i do zaštite okoliša i

očuvanju ruralnog krajobraza. Kada se spomene Švicarska tada nam prvo na pamet padnu

pojmovi sir i sat, a uz to još i banke te poslovna i svaka druga preciznost švicaraca. Do tih

„brandova“ Švicarska je došla stoljećima stvarajući i njegujući tradiciju življenja i odnosa

jednih prema drugima.

Stvaranjem neraskidivih veza kroz zajedničko suvlasništvo između onih koji

proizvode mlijeko i onih koji ga prerađuju izbjegava se mogućnost gubitka interesa industrije

za otkupom domaćeg mlijeka. Na taj način jači ne progutaju slabije i društvo se ravnomjernije

razvija. Što je posebno važno u strateškoj proizvodnji kao što je hrana. Takva filozofija

pokrepljena je kroz zakone kojima se regulira poljoprivreda gdje se ističe značaj obiteljske

proizvodnje ispred tipične industrijalizacije. Ovo je vrlo značajno i sa gledišta razvoja

turističke ponude koja u sebi sadrži veliki dio kulture i tradicije seoskog prostora.

AMMANN MARCEL i sinovi

Poljoprivredno obiteljsko gospodarstvo gospodina Ammann Marcela je ustvari

zajednica trojice poljoprivrednika. Primjer takvih poljoprivrednih zajednica je praksa u

Švicarskoj, pa je

potrebno objasniti što se

skriva iza takvih rješenja.

Za razliku od Hrvatske

gdje su određeni

minimumi (3 proizvodne

jedinice da ostvaruješ

poticaje, 4 krave, …) u

Švicarskoj su određeni

maksimumi. I to jedan

uzgajivač može

ostvarivati poticaj za

maksimalno 20 uvjetnih

grla (1 UG=500 kg) i 30

ha poljoprivrednih

površina. Marcel i

njegova zajednica mogu

primiti još dvoje

poljoprivrednika u tu malu «tvornicu», jer na taj način još mogu ostvariti maksimalne

poticaje. Zbog čega to čine? Pa upravo zato jer se bore za opstanak svakog pa i najmanjeg

seljaka. Njegov boravak na selu i bavljenje uzgojem krava ili ovaca osim što daje vrijedne

sirovine mlijeko i meso uvjetuje da je krajobraz uređen i održava ekološku ravnotežu u tom

cijelom prostoru. A to je itekako važno za turizam i image cijelog kraja. A to pak donosi

turiste i novac od turizma. Zamislite šetnju po alpskim pašnjacima, a da ne vidite krave, koze

ili ovce, kako biste vjerodostojno dokazali porijeklo sirovine za izvrstan sir ili odlične

kobasice? A sjetimo se sada samo npr. naše Like i Velebita. Uočavate li sličnosti?

Kako objasniti našim mjerodavnim da postavljeni minimumi i čista specijalizacija

poljoprivrede nepovratno uništavaju naše selo i naš krajobraz seoskog prostora. Kada Vam je

važan svaki seljak, svaka krava, učinit ćete sve što je u Vašoj moći ne bi li on dalje ostao na

zemlji, uređivao krajobraz i proizvodio domaće proizvode koji su vrlo važni za potrošače u

svijetu neprepoznatljivosti i globalizacije.

Da ne bi previše otišli u neprestano ponavljanje loših strana naše poljoprivrede,

vratimo se na

Marcelovo imanje.

Trenutno na

gospodarstvu imaju

83 uvjetna grla (od

toga 56 krava) na 46

ha poljoprivrednih

površina. Od države

ostvaruje poticaje od

1.200 CHF/ha (5.700

KN/ha) i još 280

CHF/UG (1.350

KN/UG). Švicarska

je jedna od zemalja

koja izrazito vodi

brigu o dobrobiti

životinja, pa ako još

minimalno Marcel

preko zime pušta

svoje krave tri puta

na tjedan van staje, još dobiva 280 CHF/UG. Prema broju grla i poljoprivrednih površina,

njihova zajednica se tretira kao 4 radna mjesta. Trošak veterinara je oko 2.500 CHF/godinu

(oko 12.000 KN). Od pasminske strukture 90% je simentalac i prosjek štale je oko 6.500

l/godinu i trenutno ima mliječnu kvotu od 300.000 l/godišnje.

U Hrvatskoj danas nitko previše ne razgovara o kvotama, koje podrazumijevaju točno

definiran opseg proizvodnje, koji ne smije biti prekoračen, te je kvota određena za svaku

članicu EU i za

svakog uzgajivača ili

prerađivača.

Mehanizam kvota u

praksi onemogućava

rast proizvodnje.

Poljoprivreda EU

nije ništa drugo nego

li isprobani praktični

mehanizmi u

Švicarskoj. Samo

primjera radi,

nitratna direktiva

koja predstavlja

najveći problem za

seljaka je odavno na

snazi u Švicarskoj.

Slijedeća praktična

iskustva (koje je već

najavila EU) biti će

ukidanje mliječnih kvota. Danas u Švicarskoj 70% gospodarstva više nije u sustavu mliječnih

kvota i do 2009. godine svi proizvođači mlijeka izlaze iz sustava. Ako netko želi doživjeti

poljoprivredu u svojoj jednostavnosti, u neraskidivoj vezi prirode i čovjeka, dovoljno se je

zamisliti nad pitanjem kako to uspijeva Švicarcima.

Pogledajmo malo statističke pokazatelje temeljem broja krava između Hrvatske i Švicarske:

Pokazatelj Švicarska Hrvatska

Poljoprivredno zemljište 1.067 mil. ha 3.155 mil. ha

Broj krava 691.000 231.000

Proizvodnja mlijeka 3.916 mil. l 606 mil. l

Vrijednost mlijeka

1.801 mil. €

0.46 €/l

5.650 l/kravi

2.599 €/kravi

212 mil €

0.35 €/l

2.630 l/kravi

920 €/kravi

Nad ovim brojkama valja se duboko zamisliti i zabrinuti za opstanak našeg sela, ali i

krajobraza općenito.

TRI MALA SELJAKA

Adolf, Gilbert i Alfons članovi su poljoprivredne zajednice koja u svojoj štali ima 15

krava (5 krava svaki)

simentalske pasmine.

Štalski prosjek

proizvodnje mlijeka

po kravi iznosi 6.000

l/godišnje. U

vlasništvu imaju 30 ha

površina razbacanih u

više od 100 parcela.

Prosječna parcela je

veličine 1.500-2.000

m². Situacija slična

našim

sjeverozapadnim

krajevima, samo što se

ovdje radi ipak o

daleko višim

predjelima (prema

nadmorskoj visini).

Osim poljoprivrednog zemljišta u zajedničkom vlasništvu imaju i staju kao i potrebnu

mehanizaciju za obradu tla i pripremu hrane za stoku. Njih trojica su zaposleni u kemijskoj

industriji i to im predstavlja neophodan dodatni izvor prihoda, a u drugu ruku to je stvar

radnih navika, kulture

življenja, očuvanje

okoliša i krajobraza

itd. Njihovo imanje se

nalazi na višim

nadmorskim visinama

(kategorizacija

poticaja je prema

nadmorskim

visinama) i dobivaju u

prosjeku između

1.600-1.800 CHF/UG

(za površine i grla

zajedno), odnosno

između 7.600 i 8.500

KN/UG.

Uzgoj i

tehnologija držanja

krava u ovim alpskim

prilikama je prilično jednostavna i podređena je prirodi i njenim zakonitostima. Telenje je

sinkronizirano, krave se tele u kasnu jesen, tako da do odlaska na alpske pašnjake (u svibnju)

budu sve gravidne, jer krava koja se preganja ne smije na zajedničke pašnjake – osnivaju

pašne zajednice. Na alpskom pašnjaku su krave 85 dana i još 75 dana u predalpskom

području. Budući da se nalaze u trećem razredu nadmorske visine (od ukupno 4) gnojnicu

smiju bacati na pašnjake tek svake treće godine. Cijena koncentrata po kravi godišnje iznosi

1.000 CHF (4.800 KN). Preko 90% poljoprivrednika proizvodi prema ekološkim načelima

(integrirana proizvodnja) i svake godine imaju kontrolu od strane regionalne poljoprivredne

komore u svrhu dobivanja poticaja, ali

i daljnjeg educiranja i vrednovanja

proizvodnje mlijeka. Rad u staji je

organiziran je na način da je u tjednu

uvijek jedan član poljoprivredne

zajednice slobodan, a nedjeljom su

slobodna dvojica. Kako ne bi bilo

zabune za svaku godinu unaprijed

izrađuju detaljan plan rada u štali tako

da svaki član zna kada su njegove

obaveze rada u štali. Na ovaj način

povećava se ukupna zaposlenost do

punog radnog vremena iz dva osnova

– poljoprivredne djelatnosti i rada u

nekoj drugoj djelatnosti npr. kemijskoj

industriji kao što je u ovom slučaju.

Drugim riječima i manji seljaci mogu

uspješno stvarati svoj dohodak u

kombinaciji s dodatnim izvorima

prihoda. Opće je poznato i prihvatljivo

da danas u modernom svijetu rada

ljudi imaju po dva ili više posla iz

kojih ostvaruju svoje životne potrebe i

bolji životni standard.

Osim toga ljudi koji ostaju živjeti u seoskom prostoru i njihove životinje neobično su

važni i za održavanje tog prostora, konkretno alpskih pašnjaka koji su u stvari po zimi

skijališta. Tako se upotpunjuje i razvija turizam i ostvaruje dodatna zarad za sve na tim

prostorima. Prava je umjetnost, ali ne i neka posebna „znanost“ spoznati povezanost između

kulture, ljudi, tradicije, domaćih životinja, prirodnih vrijednosti i obilježja, gospodarstva i

turizma i napravit od svega toga jedno skladno i u prosjeku bogato društvo. To je Švicarcima

na ovim prostorima uspjelo gotovo do savršenstva.

ŠKOLSKO MLIJEKO

Mlijeko je, a još više sir Švicarcima jako važna stvar u životu. Sve se vrti oko mlijeka,

odnosno sira. Kultura pijenja mlijeka i jedenja sira razvija se kod djece u najranijoj dobi. Vrlo

dobro znaju da su mlijeko i mliječne prerađevine najcjelovitiji i najpotrebniji obrok za mladu

populaciju koja tek započinje svoj rast i razvoj. Posebno je važna spoznaja da ono što smo

ugradili u koštani sustav i koštanu masu u mlađoj dobi koristimo u svojoj zrelijoj i starijoj

dobi te da o tome ovisi i

ukupno naše zdravlje.

Danas kada su djeca

„bombardirana“ privlačnim i

slatkorječivim reklamama koje

ih pozivaju na konzumaciju

loše, pa čak i štetne hrane

posebnu pažnju valja posvetit

odgoju u obitelji i školi i

stvaranju dobrih prehrambenih

navika. Osim toga Švicarci

vrlo dobro znaju da ta brza,

nezdrava i nekvalitetna hrana

uglavnom dolazi iz uvoza i da

povećanje njezine konzumacije

izravno utječe na stanje u

gospodarstvu njihove zemlje.

Na posljetku imaju i dodatni trošak u nacionalnom zdravstvu, jer loša prehrana utječe na

razvoj cijelog niza opakih bolesti.

Zbog svega toga već dugo godina razvijaju projekt Školsko mlijeko (orig. naziv

Pausenmilch) koji je pokrenulo Udruženje proizvođača mlijeka Švicarske. Cilj projekta je kod

djece stvoriti dobre navike svakodnevnog

konzumiranja mlijeka i mliječnih proizvoda. Švicarska

je veliki proizvođač mlijeka i godišnje proizvede

gotovo 4 milijarde litara mlijeka čiji se veliki dio

preradi u sir, po čemu se uostalom Švicarska i

prepoznaje u Svijetu. Zanimljivo je da je prosječna

veličina stada tek oko 14 krava po uzgajivaču (52.000

seljaka se bavi proizvodnjom mlijeka) i da se značajan

dio preradi u malim tradicionalnim obiteljskim i

zadružnim siranama i mljekarama. Iz ovih brojaka

jasno je da je veliki dio nacionalnog gospodarstva

vezan uz proizvodnju mlijeka te je i briga za potrošnju

mlijeka i sira velika.

Sami proizvođači mlijeka su prvi inicirali tu možemo

reći „kampanju“ o mlijeku, a zatim im se pridružila i

država i mnoge javne osobe iz sporta, umjetnosti i dr.

Prije svega shvatili su da je danas najvažniji dobar

marketing i širenje informacija o mlijeku i njegovim

dobrim svojstvima putem svih raspoloživih medija. Tiskane su mnoge zanimljive brošure,

letci, informativne knjižice, provedene edukacije i treninzi prije svega nastavnika i roditelja

koji mogu najviše utjecati na djecu, određen je dan školskog mlijeka (14. studeni), uključeni

su u marketing i edukaciju liječnici i stomatolozi, kao i sve ostale marketinške aktivnosti. U

škole (posebice gradske) dolaze više puta tjedno ili čak svakodnevno žene sa sela i nude

mlijeko i njegove prerađevine djeci na kušanje i za kupovinu. Djeca i njihovi nastavnici, ali i

roditelji odlaze na seoska gospodarstva i tamo se uživo upoznaju sa proizvodnjom mlijeka.

Tako se stvaraju davno pokidane veze između gradskih i seoskih sredina i smanjuje se

međusobna otuđenost. Oni koji su se izravno upoznali sa stilom i načinom života seljaka na

drukčiji način cijene proizvode koje oni nude u školama. Ova kampanja veseli i pogoduje i

mliječnoj industriji jer su sva djeca koja steknu navike konzumiranja mlijeka i mliječnih

prerađevina u kasnijoj životnoj dobi njihovi potencijalni potrošači i kupci njihovih proizvoda.

Na taj način dobivaju svi i djeca i roditelji i nacionalno zdravstvo i na kraju gospodarstvo.