PONIZNOST I LJUBAV PUT DUHOVNOGA RASTA · Priredio p. Miljenko Sušac SMM SUSTAVNI PRIKAZ PUTA DUHOVNOGA RASTA Knjiga šesta PONIZNOST I LJUBAV PUT DUHOVNOGA RASTA Sustavan prikaz

Priredio p. Miljenko Sušac SMM

SUSTAVNI PRIKAZ PUTA DUHOVNOGA RASTA

Knjiga šesta

PONIZNOST I LJUBAV PUT DUHOVNOGA RASTA

Sustavan prikaz duhovnoga života i rasta u svetosti prema nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipa, Utemeljiteljice Karmela BSI

Zagreb 2016.

1

SADRŽAJ

PredgovorUpute za praktično korištenje priručnika

ŽIVOT I PUT DUHOVNOGA RASTA BL. MARIJE TEREZIJE OD SV. JOSIPA

Uvod: Povijesne, društvene i crkvene prilike vremena u kojem je živjela Blaženica

1. Oduvijek vrlo pobožno dijete, pravi mali anđeo (1855.–1862.: od prve do sedme godine života)2. Odrasta u odlučnu djevojku, usmjerenu samo na Boga i spremnu za velika traženja u životu(1862.–1874.: od sedme do osamnaeste godine života)3. Prerasta u zrelu ženu koja Isusu želi dokazati svoju ljubav (1874.–1886.: od devetnaeste dotrideset i prve godine života)4. Žena odlučna za Krista i katoličku vjeru (1886.–1888.: od trideset i prve do trideset i četvrtegodine života)5. Žena do kraja odlučna ostvariti ono što Bog od nje traži (1889.–1906.: od trideset i četvrte dopedeset i prve godine života)6. Konačno i od Crkve priznata redovnica, mistično do vrhunca sjedinjena s Kristom, Majka iUtemeljiteljica Karmela BSI, spremna do kraja sagorjeti u ljubavi žrtve za Krista i družbu (1904.–1938.: od četrdesete do smrti u osamdeset trećoj godini života)

PRVI DIOPRIKAZ DUHOVNOGA ŽIVOTA I RASTA U SVETOSTI PREMA NAUKU BL. MARIJETEREZIJE OD SV. JOSIPA

1.1. Isusova ljubav i naš odgovor – dijaloška struktura puta duhovnoga rasta1.2. Temeljna dinamika i sažimanje duhovnoga rasta na ljubav i poniznost

1.3. PRVI PERIOD DUHOVNOGA RASTA: ASKETSKI NAPOR ZA ČISTOĆU LJUBAVI ITEMELJE PONIZNOSTI

1.3.1. Trajno buditi želju da se ljubavlju odgovori na Isusovu ljubav i svladavanje samih sebe1.3.2. Molitva, milost i predanje u Providnost1.3.3. Svladavanje glavnih zapreka koje priječe duhovni rast1.3.3.1. Neodlučnost i kompromis s grijehom1.3.3.2. Navezanost na sebe i duh svijeta1.3.3.3. Pogrešno poimanje vlastitih i tuđih slabosti i gašenje želje za duhovnim rastom u ljubavi1.3.3.4. Preopterećenost i umor1. 3. 4. Za duhovni je rast potrebno paziti i bdjeti nad sestrinskom ljubavi prema bližnjemu1.3.4.1. Za duhovni je rast potrebno paziti na talente i sklonosti1.3.4.2. Za duhovni je rast potrebno paziti na zadovoljstvo i spavanje1.3.4.3. Za duhovni je rast potrebno paziti na zdravlje i dobar odgoj1.3.4.4. Za duhovni je rast potrebno paziti i bdjeti nad prihvaćanjem napora zaduženja i apostolata uduhu evanđeoske poslušnosti1.3.5. Temeljna poniznost, spoznaja sama sebe i uloga kreposti razboritosti na putu duhovnoga rastaovoga perioda duhovnoga života1.3.6. Sažet opis duhovnoga rasta do ovoga stupnja duhovnoga života

1.4. KONTEMPLATIVNA SPOZNAJA VLASTITOGA NIŠTAVILA I BIJEDE KAONAJVAŽNIJI PRIJELAZ U DALJNJEM RASTU PONIZNOSTI I LJUBAVI

2

1.4.1. Kušnje, suhoće, noći i pustinje, razvojni put molitve, javljanje dublje čežnje za Bogom,spoznaja sama sebe te rast u poniznosti1.4.1.1. Malodušje i sumnje – zapreke na ovom stupnju duhovnoga rasta1.4.1.2. Strahovi, žalosti i nemiri – zapreke na ovom stupnju duhovnoga rasta1.4.1.3. Obeshrabrenje i nedostatci u sestrinskoj ljubavi – zapreke na ovom stupnju duhovnoga rasta1.4.1.4. Predanje i sjedinjenje volje s voljom Božjom kao svladavanje zapreka ovoga stupnjaduhovnoga života1.4.1.5. Prihvaćanje kušnja, suhoća, noći i križa u vjeri i pouzdanju da Bog iz svega izvodi dobrokao svladavanje zapreka ovoga stupnja duhovnoga života1.4.1.6. Čuvati vedrinu i mir kao svladavanje zapreka ovoga stupnja duhovnoga života1.4.2. Uloga kreposti razboritosti i poniznosti na putu duhovnoga rasta ovoga perioda duhovnogaživota1.4.3. Opis duhovnoga rasta ovoga dijela duhovoga puta rasta

1.5. DUHOVNA ZRELOST U PONIZNOSTI I LJUBAVI

1.5.1. Nutarnje preobraženje duše u ljubavi i poniznosti te postignuta svetost1.5.2. Mistično Božje djelovanje u duši1.5.3. Apostolat i herojske kreposti

DRUGI DIOVELIKE TEME DUHOVNOSTI KARMELA BOŽANSKOGA SRCA ISUSOVA

2.1. Redovnički život i zavjetiZavjetiPoslušnostČistoćaSiromaštvo2.2. Božansko Srce Isusovo i zadovoljština2.2.1. Povijest štovanja Srca Isusova2.2.2. Teološki temelji štovanja i duhovnosti Srca Isusova2.2.3. Duhovnost Srca Isusova u životu i nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipa2.2.3.1. Poniznost i ljubav kreposti Srca Isusova – temelji na kojima Blaženica gradi svojcjelokupni duhovni nauk2.2.3.2. Ljubav kao prva karakteristika duhovnosti Srca Isusova2.2.3.3. Usredotočenost na nutrinu kao druga karakteristika duhovnosti Srca Isusova2.2.3.4. Predanje i posveta kao treća karakteristika duhovnosti Srca Isusova2.2.3.5. Postupnost rasta ljubavi duše koja odgovara na ljubav Srca Isusova kao četvrtakarakteristika duhovnosti Srca Isusova2.2.3.6. Zadovoljština Božanskome Srcu kao peta karakteristika duhovnosti Srca Isusova2.3. Crkva i apostolat – voditi duše Srcu Isusovu kao šesta karakteristika duhovnosti BožanskogaSrca Isusova2.4. Duhovnost križa2.5. Euharistijska duhovnost2.6. Misije – kontemplativno-karmelska i misijsko-aktivna duhovnost Karmela Božanskoga SrcaIsusova i četvrti zavjet u družbi2.7. Marijanska duhovnost2.8. Pobožnost sv. Josipu i druge pobožnosti2.9. Karmel BSI i sv. Terezija Avilska do crkvenoga priznanja družbe2.10. Duhovnost Karmela BSI i sv. Terezija Avilska2.11. Majka Karmela BSI

3

DODATAK

1. Karmelska metoda razmatranja2. Metoda francuske škole razmatranja prilagođena duhovnosti Srca Isusova3. Općenit ispit savjesti4. Ispit savjesti za časne sestre5. Pobožnost bl. Mariji Tereziji od Sv. Josipa6. Kronologija života bl. Marije Terezije od Sv. Josipa7. Bibliografija o životu i duhovnom nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipa

4

PREDGOVOR

Poštovani čitatelju, pred tobom je prikaz jedne škole duhovnosti naslovljen Poniznost iljubav, put Karmela Božanskoga Srca Isusova. Sustavan prikaz duhovnoga života i rasta u svetostiprema nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipa, Majke i Utemeljiteljice Karmela BSI.

Blaženica je svoj duhovni nauk prvo živjela, shvaćala, a zatim i naučavala kao nezaustavanput rasta poniznosti i ljubavi koji vodi sve do vrhunaca duhovnoga i mističnoga života te svetosti isjedinjenja sa Srcem i križem Kristovim. U tomu smislu bl. Marija Terezija, vođena duhom Božjim,proživjela je, a poslije i iznijela svoj nauk kao genijalnu sintezu karmelske duhovnost i duhovnostiSrca Isusova; u biti ona ukazuje na karmelski put koji vodi do sjedinjenja sa Srcem Isusovim. Takoje Blaženičin duhovni nauk istodobno i krajnje jednostavan, lijep i dubok i vjerujemo da će očaratisrca mnogih koji traže istinsku i vjerodostojnu duhovnost.

Duhovnost se inače može definirati kao življeni kršćanski život i cjelovito iskustvo vjerekoje podrazumijeva postupan rast, upoznavanje struktura, dinamika i zakonitosti proživljenogaiskustva vjere u Duhu Svetom. Naravno da se temelji na načelima objave, a to podrazumijeva daduhovnost ima trojstveni temelj u planu Boga Oca koji nas je u Kristu htio otkupiti i posvetiti te jedarovao Duha Svetoga u kojem kršćanin treba živjeti. Temelj i uzor duhovnoga života jest sam IsusKrist u kojega smo po krštenju ucijepljeni da bismo po sakramentalnom životu po njemu i s njimeživjeli oživljeni Duhom Svetim.1

U središtu je duhovnoga života ljubav prema Bogu i čovjeku. Put duhovnoga rasta isazrijevanja određen je ljudskim odgovorom na Božju milost i rastom u krepostima. On uključujesva za to potrebna sredstva, u crkvenoj zajednici i konkretnom životu, u služenju Bogu i ljudima usvom specifičnom staležu i pozivu uz poštovanje dinamike ljudskoga rasta i sazrijevanja.

Valja naglasiti da se sve različite škole duhovnosti pozivaju na jednu i jedinstvenu kršćansku– katoličku duhovnost i identificiraju se s njom. Sve duhovnosti imaju iste izvore: Boga, Svetopismo, sakramente, molitvu. Sve imaju isti cilj – svetost ili punina zajedništva s Ocem po Kristu uDuhu – sve se moraju suočiti s istim preprekama koje proizlaze iz požude tijela, požude očiju ioholosti života. Sve podrazumijevaju Božju milost i ljudsku suradnju s njome. Sve se pozivaju naisti uzor, a on je Isus Krist, i prepuštaju se djelovanju Duha Svetoga. Sve se trude oko izgradnjenaroda Božjega, Crkve. Sve se trude pomoći svakom čovjeku da bude vjeran i dosljedan svomepozivu i poslanju. I na kraju, sve djeluju na izgradnji solidarnoga ljudskog suživota na vječnospasenje vjernicima. Iz ovoga slijedi da su zajednički elementi svim školama duhovnostinajdragocjeniji, postojani i najvažniji, a odnose se na bit kršćanskoga života.2

Iako stvari tako stoje, postoje objektivni razlozi koji opravdavaju različitost školaduhovnosti. Kristovo je otajstvo tako veliko i bogato da ga samo jedna osoba ili način kršćanskogaživota ne mogu dosljedno provesti u praksu i iscrpsti. Milost Božja, koju on slobodno daruje,prilagođava se različitosti karaktera i čežnji osobe koja je prima. Također treba naglasiti darazličitost putova traženja savršenstva u ljubavi ovisi i o tome koji poziv i službu vjernik ima uCrkvi i u svijetu.

Različitost pojedinih škola duhovnosti ovisi o različitu načinu korištenja i prikazivanjasredstava duhovnoga života, bitnih elemenata zajedničkoga puta svetosti, odabira različitih putovakoji su prikladni osigurati plodno korištenje tih sredstava i sustavna prikaza temeljnih načeladuhovnoga nauka te uputa duhovnoga života sve do onih praktičnih koji čine bit svake školeduhovnosti.

Na početku nove škole duhovnosti imamo dva subjekta: Boga i čovjeka. Boga kao izvorsvakoga dobra i duhovnoga velikana preko kojega on na divan način djeluje u povijesti po poslanjukoje je on odredio za toga čovjeka. Tako su uz Boga na postanku nove škole duhovnosti utjecale iznačajke duhovne osobe preko kojih je Bog djelovao, prirodna nadarenost razuma i srca,

1 Ch. A. Bernard, Teologia spirituale, u Nuovo dizionario di telogia, suplemento 1, 1982., str. 2110–2111.2 A. Favale, Spiritualità e scuole di spiritualità, u Salezianum 52 (1990), str. 847.

5

temperament, sklonosti, vjerska i intelektualna formacija, obitelj u kojoj je odgajana, pripadnostpojedinom narodu, pa i regiji, povijesni i socijalni trenutak u kome je živio itd.

Da bi škola duhovnosti uistinu zaživjela i zadobila specifične oblike, učenici ili sljedbeniciutemeljitelja trebaju ići njegovim stopama i truditi se proći put savršenstva koji je on iskusio izacrtao te iznijeti u svojim spisima duhovni nauk koji je naučavao, poglavito ako utemeljitelj to nijesam učinio.

Dakle, određena škola duhovnosti treba se temeljiti na originalnosti putova i sredstava utraženju savršenstva rasta u ljubavi, sustavnu prikazu nauka provjerenu od Crkve i potvrđenu uiskustvu sljedbenika.3

Pojedine su škole duhovnosti samu bit duhovne intuicije, koja ih karakterizira, sažimale usamo jednoj izreci koja potječe od samoga utemeljitelja ili sljedbenika ili teologa duhovnoga života.Tako na primjer možemo podsjetiti na moli i radi benediktinske škole, motriti i razmotrenodrugima prenijeti dominikanske škole, sve na veću slavu Božju i kontemplativni u djelovanjuignacijevske škole, bliskost s Bogom po razmatranju i kontemplaciji karmelićanske škole, traženjevolje Božje i njezino vršenje u ljubavi alfonzijanske škole. Za francusku školu duhovnosti ta izrekaglasi: pristajanje i ucjepljenje u nutarnja stanja i čine Utjelovljene Riječi .

Za duhovnost bl. Marije Terezije od Sv. Josipa, koja je istodobno i karmelska i duhovnostSrca Isusova, to bi svakako bilo Poniznost i ljubav – karmelski put do sjedinjenja s BožanskimSrcem Isusovim.

Blaženica nije sama napisala sustavan prikaz svoje duhovnost, ali on se lako nazire u njezinuosobnom životu i duhovnom nauku koji prigodno sestrama iznosi. U pisanju knjige pošli smo odpretpostavke da osobno duhovno iskustvo Blaženice i njegova duhovna poruka čine cjelinu. Drugaje pretpostavka da su svi spisi bl. Marije Terezije od Sv. Josipa, a ne samo glavna djela, na svojnačin izraz duhovnosti koju je živjela i naučavala. Po količini citiranih Blaženičinih tekstova knjigabi se s pravom mogla nazvati komentirana antologija. Svjesno smo izabrali ovaj pristup jer smoželjeli da Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI sama uvodi čitatelja u svoju duhovnu poruku.Nastojali smo u svakoj temi iskazati cjelovitost Blaženičine poruke jer samo tako se korektno možeići u interpretacije i aktualizacije duhovne poruke.

Nastojali smo iznositi materiju ne toliko rukovodeći se znanstvenim kriterijima koliko načitateljima pristupačan način jer nam je cilj bio da prosječan kršćanski vjernik može knjigu koristitikao priručnik za duhovni život te je kritički osvrt, iako prisutan u djelu, u drugom planu. U tu sesvrhu na kraju pojedinih cjelina nalaze poticaji za razmišljanje o osobnom putu rasta u vjeri gledeteme o kojoj se razmišlja. Pa ipak, u knjizi se nalaze rezultati našega dugogodišnjeg istraživanjakoji se mogu lako znanstveno obraditi i prikazati.

Neki se Blaženičini tekstovi u knjizi ponavljaju više puta, i to zato što je knjiga zamišljenakao praktični priručnik duhovnosti pojedinim sestrama, ali i za rad s grupama i/ili pojedincima. Nataj se način mogu koristiti pojedinim cjelinama za različite susrete na temu o kojoj se raspravlja upodnaslovu, i to bez traženja dodatnih materijala za rad jer im se u ovoj knjizi nudi sve na jednommjestu.

Pri pisanju knjige koristili smo hrvatski prijevod objavljenih i neobjavljenih Blaženičinihdjela. Nažalost, još ni na izvornomu njemačkom jeziku ne postoji izdanje sabranih djela bl. MarijeTerezije od Sv. Josipa pa i to otežava istraživanja o njezinu duhovnom nauku. Nadajmo se da ćesestre karmelićanke BSI što prije i na takav način to duhovno blago iznijeti iz svoje škrinje iponuditi cijeloj Crkvi.

Sve Blaženičine tekstove iz Maloga vodiča za savršenstvo za službenice Božanskoga SrcaIsusova uzimamo kao tekstove Blaženice jer cilj našega istraživanja nije povijesno-kritički uliterarnom smislu nego istraživanje duhovne dinamike. Tekstove koje je Blaženica usvojila oddrugih ili ih parafrazira sama je duhovno usvojila na svome putu i preporučuje ih sestrama, u tomusmislu to su i njezini tekstovi.

Radili smo na ovoj knjizi s ljubavlju duhovnoga sina sv. Ljudevita Montfortskoga, sosjećajem zahvalnosti Bogu za poziv, kao i svima onima koji su se duhovno obogatili čitajući3 AAVV, Le scuole cattoliche di spiritualità, Milano, 1959. i A. Favale, nav. dj. 846–848.

6

Blaženičina djela i poticali nas na pisanje. Tu prvenstveno mislim na sestre karmelićanke BSI skojima duhovno surađujemo već dugi niz godina.

Knjigu posvećujemo svima onima koji su čitali ili će čitati djela blažene Marije Terezije odSv. Josipa i od srca im želimo i molimo da više uzljube Srce Isusovo, Isusovu i našu Majku Mariju iCrkvu, sv. Josipa te se posvete Bogu samome. Dao Bog, Majka Božja i zagovor Blaženice daobjavljivanje ove knjige donese obilje duhovnih plodova u našemu hrvatskom narodu.

U Zagrebu 8. rujna, na spomendan rođenja Blažene Djevice Marije – Mala Gospa

p. Miljenko Sušac, SMM, misionar monfortanac

Upute za praktično korištenje priručnika

Onima koji žele ovu knjigu koristiti kao praktični priručnik duhovnoga života donosimonekoliko uputa. Priručnik ne može nadomjestiti čitanje Blaženičinih djela koja ostaju izvori njezineduhovnosti. Ova knjiga, kako to kaže i njezin naslov, jedan je studij izvora i njihov sustavan prikaz.

Bilo bi dobro pročitati barem jedanput cijelu knjigu i tako dobiti uvid u cjelovitost njezineporuke. Pojedina su poglavlja međusobno povezana idejom vodiljom sustavna prikaza duhovnosti.Ako čitatelj knjigu želi koristiti i kao priručnik za vlastiti duhovni život, predlažemo mu da natemelju poticaja razmišlja o temi koju je čitao, vodi neku vrstu duhovnoga dnevnika, iako to nijeneophodno. Na taj bi način pri ponovnom povratku na iste teme, nakon duljega ili kraćegarazdoblja, mogao uvidjeti razlike u vlastitom iskustvu.

Nakon prvoga čitanja, ovisno o vlastitom zanimanju, iskustvu ili potrebi, čitatelj se moževiše puta vraćati na pojedine cjeline.

Knjiga je zamišljena da bude i praktični priručnik za razmatranje pojedinih cjelina te raditoga donosimo više puta Blaženičine citate u različitim kontekstima. Na taj način, razmatrajućipojedine tematske cjeline, čitatelj-molitelj ne mora tražiti tekst na koji se pozivamo u drugom dijeluknjige ni u spisima Blaženice.

7

ŽIVOT I PUT DUHOVNOGA RASTABL. MARIJE TEREZIJE OD SV. JOSIPA

Uvod: Povijesne, društvene i crkvene prilike vremena u kojem je živjela Blaženica

Slijedit ćemo izvanredan osobni i duhovni put Ane Marije Tauscher (bl. Marije Terezije odSv. Josipa). U svezi s upoznavanjem njezina života mnogo toga nam ne bi bilo razumljivo bezpoznavanja osnovnih povijesnih, društvenih i crkvenih prilika vremena u kojemu je živjelaBlaženica. Naime, radi se o drugoj polovici devetnaestoga i prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Toje vrijeme u kome se događalo definitivno rađanje novoga, modernoga i suvremenoga svijeta.

a) Povijesne i društvene prilikeProcjenjuje se da se svjetsko stanovništvo u 19. st. umnožilo brže nego i u jednomu drugom

razdoblju u povijesti od oko 900 milijuna na milijardu i 600 milijuna. U 20. st. taj će se rastnastaviti četiri puta brže. Europsko stanovništvo se u 19. st. povećalo sa 190 na 423 milijuna.Istodobno emigranti i njihovi potomci iz Europe naselili su se u Južnoj i Sjevernoj Americi,Australiji, Africi... te je broj žitelja i u tim dijelovima svijeta naglo porastao. Dakle, radi se ovremenu „eksplozije“ života s radostima, ali i poteškoćama kao što su siromaštvo i socijalniproblemi društva. To je i razdoblje u kojem se događa znatno povećanje mlađe populacije. To jevrijeme specifično i po osnutku mnogih redovničkih družba.

Budući da se Blaženica rodila u njemačkom podneblju, donosimo presjek najvažnijihdogađaja iz povijesti toga naroda. Naime, u 19. stoljeću dogodili su se veliki preokreti. Francuskarevolucija (1789.) i napoleonski ratovi (1804.–1814.), koji su neposredno prethodili ovom vremenu,doveli su 1806. god. do raspada stoljetnoga svetog Rimskog Carstva (koje je nastalo 962. dolaskomna prijestolje Otona I. Saksonskog). Nakon Bečkoga kongresa (1814.–1815.) došlo je do napetostiizmeđu prevlasti Austrije i Pruske, koje su se nametnule kao dominantne na prostorima koje jezauzimalo dokinuto sveto Rimsko Carstvo. Raspad Carstva popratio je jak nacionalni njemačkiosjećaj. Od 1815. do 1871. godine Njemačka je bila rascjepkana na mnogo neovisnih država, odkojih je 39 činilo Njemačku konfederaciju.

Nakon triju pruskih ratova4 koje Blaženica izričito spominje u autobiografiji zbogsudjelovanja bliže rodbine, pruski kancelar Otto von Bismarck5 1871. ujedinjuje Njemačko Carstvo.Bismarck je, kao kancelar carstva i predsjednik vlade, dao u parlamentu usvojiti zakone za stvaranje

4 1. Dansko-pruski rat (1864.) u kojem je Danska poražena od Prusije i Austrije u borbi za prevlast nad pokrajinamaSchleswig i Holstein. Nakon pobjede Prusija i Austrija su upale u sukob interesa zbog želje da obje vladaju timpokrajinama. Podijeljena uprava Schleswiga i Holsteina zatim je postala okidač za Austrijsko-pruski rat.2. Austrijsko-pruski rat (u Njemačkoj znan kao Njemački rat, Sedmotjedni rat, Njemački građanski rat, Rat zaujedinjenje) je rat koji je vođen 1866. između Austrijskoga carstva i njegovih njemačkih saveznika s jedne strane iPruske, njezinih njemačkih saveznika i Italije s druge strane. Posljedica ovoga rata bila je dominacija Pruske uNjemačkoj konfederaciji na račun Austrije, što je bio velik korak prema budućem ujedinjenju Njemačke. Uzroci rata suu tome što su stoljećima Svetim Rimskim Carstvom vladali Habsburzi kao vladari cijele Njemačke. Srednju je Europučinilo nekoliko većih država i nekoliko stotina malih državica (grofovija, biskupija, kneževina, slobodnih gradova), odkojih je svaka ljubomorno čuvala relativnu neovisnost stavljajući se pod zaštitu neke veće sile, pogotovo Francuske iliAustrije. Zemlje Habsburga tradicionalno se smatralo vođom svih njemačkih država, ali Pruska je značajno ojačala i dokraja 18. stoljeća smatrana je jednom od najvećih sila u Europi. Poslije napoleonskih ratova sve njemačke države (bivšiteritorij Svetoga Rimskog Carstva) činile su slabu konfederaciju pod vodstvom Austrije.3. Francusko-pruski rat (1870.–1871.). Pruska je sve više težila za ujedinjenjem svih njemačkih država, što je smetaloFrancuskoj te je Napoleon III. 1870. objavio Prusima rat. Pruska je imala najmoćniju vojsku u Europi i Francuska jedoživjela katastrofalan poraz. 20 000 francuskih vojnika zarobljeno je, a među njima i generali i Napoleon III. Kada seto saznalo u Parizu, srušeno je II. carstvo i proglašena republika. Pruska je vojska krenula prema Parizu. Versailles je odvremena reformacije bio centar francuskih akcija protiv ujedinjenja Njemačke. Prusi su 17. siječnja 1871. godineupravo u Versaillesu proglasili ujedinjenje Njemačke. Ujedinjena je Njemačka po drugi put postala carstvo. (Prvo jecarstvo trajalo od 10. stoljeća do 1806.) Pruski je kralj postao njemački car, a Njemačkoj su pripojene francuskepokrajine Alsace i Lorraine.

8

politički moćne i utjecajne države. No morao se suočiti s činjenicom da većina njemačkih katolikanije bila na strani protestantske Pruske, nego na strani katoličke Austrije. Katolici su o pitanjuujedinjenja njemačkih zemalja gajili osjećaj pripadnosti njemačkoj naciji kao političkoj, društvenoji kulturalnoj činjenici, ali su željeli usku povezanost Carstva s Austrijom. Katolički je kler igrađanstvo ostvarenje ujedinjenja vezivalo uz katoličku Austriju kao jamac katoličke prevlasti uCarstvu. Pristajanje katoličkih Nijemaca i državno-političkoga vrha Njemačkoga Carstva uzrazličite političko-integracijske programe dovest će do nepovjerenja prema njemačkim katolicima,sada smatranima neprijateljima Carstva.6 Nepovjerenje prema njemačkim katolicima, osobito odstrane Bismarcka i njegovih liberalnih saveznika, manifestirat će se kroz kulturnu borbu(Kulturkampf) i pokušaj podvrgavanja Crkve u Njemačkoj državnoj vlasti različitim oblicima i narazličite načine (koje ćemo uskoro pokušati prikazati u odlomku posvećenom crkvenim prilikama).

Bismarck je također, na unutarnjem planu, bio zabrinut zbog pojavljivanja dviju novihpolitičkih stranaka: Socijaldemokratske stranke Njemačke i Katoličke stranke centra. Stranka centraosnovana je krajem 1869. godine kao odgovor na sve otvoreniji pritisak pruske države premaKatoličkoj Crkvi i sve žešćim mjerama koje su liberali postavljali Crkvi. Stranka je u prvom redubila politička, no crkveni su problemi zauzimali prvo mjesto u njezinu radu. Na izborima iz 1870.za pruski parlament stranka je osvojila 58 poslaničkih mjesta. Uz to poticala je javne manifestacije ihodočašća u znak potpore papi i crkvenoj državi u vrijeme ujedinjenja Italije, što su njemačkiliberali smatrali provokacijom jer je ostvarenje nacionalnoga jedinstva Njemačke i Italije bilopobjeda moderne državne ideje.

Kako je vrijeme odmicalo, kulturna je borba sve više slabila monarhističku koncepcijudržave, što je sve više zabrinjavalo carski dvor i konzervativne krugove. No nakon 1878. Bismarckaje s Katoličkom strankom centra ujedinila borba protiv socijalizma, donoseći tako kraj kulturnojborbi. Bismarck je također trebao podršku te stranke, sada druge po snazi u Carstvu, u provedbinovoga zakona o politici carinske zaštite koju je smatrao nužnom, a kojoj su se protivili njegovidojučerašnji liberalni saveznici. Uz to političkim i vojnim približavanjem Njemačke i Austro-Ugarske, što će dovesti do saveza iz 1879. godine, počela je jenjavati bojazan od opasnosti odkatoličke Austrije. Iako je još uvijek bio prevladavajući protestantsko-liberalni mentalitet ustrukturama državne vlasti, katolici su postali nezaobilazna manjina u Carstvu.

Bismarck ostaje na vlasti do 1890. g., uvodi parlamentarne izbore s pravom glasa samo zamuškarce; u tom se vremenu događaju velika industrijalizacija, modernizacija te ekonomskinapredak Njemačke i cijele Europe s velikim novonastalim problemom radništva. Nakon Bismarckavlast preuzima car Vilim II.7 (1888.–1918.) koji odviše autokratski upravlja državom uz svenaglašenije nezadovoljstvo i frustracije zbog velike ekonomske njemačke moći te skromnameđunarodnoga i kolonijalnoga položaja.

Za vrijeme vladavine Vilima II. Njemačka je prerasla iz agrarne u industrijsku državu.Njemački će izvoz doživjeti golem rast, a roba s natpisom Made in Germany postat će jamstvo zaproizvode vrhunske kvalitete. Njemačka će postati gospodarska sila broj jedan, nadmašivši VelikuBritaniju. Ipak, snažan razvoj zemlje velik će dio stanovništva dovesti u teške socijalne prilike (kaoi stanovništvo drugih europskih zemalja zahvaćenih industrijskom revolucijom). Te se prilike mogushvatiti na primjeru Berlina koji je, politički gledano, bio glavni grad Kraljevine Pruske inovoosnovanoga Njemačkog Carstva.

5 Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen (1815.–1898.) jedan je od najvažnijih vođa 19. stoljeća; kaokancelar pruskoga kraljevstva (1862. –1890.) ujedinio je Njemačku nizom pobjedonosnih ratova poslije kojih postajeprvi kancelar (1871.–1890.) njemačkoga carstva. U početku je bio političar duboko konzervativnih, aristokratskih imonarhističkih gledišta, koji se borio protiv rastućega socijal-demokratskog pokreta 1880-ih godina, stavio je izvanzakona više organizacija i pragmatično uveo starosne mirovine, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje uslučaju nesreće. Postaje poznat pod nadimkom Željezni kancelar i smatra ga se jednom od najvažnijih figura unjemačkoj povijesti.6 H. Jedin, Velika povijest Crkve VI/2, Zagreb, 1981., str. 28.

7 Vilim II. (njem. Wilhelm II.) (Berlin, 27. siječnja 1859. – Doorn, Nizozemska, 4. lipnja 1941.), njemački vladar izdinastije Hohenzoller koji je u povijest ušao kao posljednji njemački car i pruski kralj.

9

Zbog nagla industrijskoga razvoja, koji je potaknuo izgradnju mnogih tvornica, i zbogizgradnje željezničke mreže oko samoga grada, broj stanovnika Berlina ubrzano je rastaodoseljavanjem pojedinaca i obitelji u potrazi za boljim životom. Nažalost, mnogi su od njih moraliprihvatiti veoma teške životne uvjete. Primjerice, 1890. polovica je stanovnika grada (bez obzira nabroj članova obitelji) živjela u vrlo malim sobicama golemih stambenih kasarni, izgrađenih upravoza novopridošlu radničku klasu.8

Naša je Utemeljiteljica prije obraćenja na katoličku vjeru upravo u ovom gradu boravilazajedno sa svojim roditeljima više od 19 godina pa je tako mogla biti svjedok svih ovih događanja.Naime, u svibnju 1865. Utemeljičin je otac premješten za župnika crkve sv. Luke u Berlinu te je natoj službi ostao do konca 1881.9 Ani Mariji je to bila prilika da kao kći socijalno angažirana pastoradobro upozna prilike u Berlinu, što će se odraziti na njezin karitativni angažman prije prijelaza nakatoličku vjeru, a tako i na njezin apostolat kao redovnice.

Car Vilim II. bio je prilično osjetljiv na socijalne prilike u svojoj zemlji (osobno je izjavio daje od početka htio biti car siromaha), što se može zaključiti po uvođenju nekoliko socijalnihreforma. Tako je još u doba kancelara Bismarcka zabranio rad nedjeljom, ukinuo noćni rad za žene idjecu, kao i rad žena u posljednjim mjesecima trudnoće. Unatoč tome, socijaldemokrati su i daljeostali veliki Vilimovi protivnici te, iako se imovno stanje radnika iz godine u godine poboljšavalo,Vilim II. nije uspio odvratiti radnike od glasanja za socijaldemokrate te će oni, prije početka Prvogasvjetskog rata, postati najjača parlamentarna stranka.

Krajnji rezultati političkih prilika bit će Prvi svjetski rat (1914.–1918.) u kojem su sklopilesavez Njemačka, Austrija i Italija na jednoj strani te Francuska, Engleska i Rusija na drugoj. Povodza rat bio je atentat u Sarajevu na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Dva ćeključna događaja odrediti ishod rata: ulazak SAD-a u rat na strani Engleske te povlačenje Rusije izrata zbog oktobarske revolucije i širenja komunizma. Njemačka i Austrija iz rata izlaze kaogubitnici koji su uz to, poniženi mirom u Parizu, prisiljeni odreći se mnogih teritorija te platitiskupu ratnu odštetu. Sve to dovest će do novoga nezadovoljstva u njemačkom podneblju.Naposljetku, veliko siromaštvo i ekonomska kriza svjetskih razmjera 1929. dovest će 1933. naciste iHitlera na vlast čime se Europa užurbano sprema za novi i još strašniji Drugi svjetski rat. NašaBlaženica umire neposredno prije izbijanja toga rata.

Društveni i ekonomski napredak vremena u kome je živjela bl. Marija Terezija od Sv. Josipaprati snažan razvoj kulture i ekonomije koji će definitivno preobraziti društvo u suvremeno doba.Dosta je samo nabrojiti neke važnije datume i događaje iz toga doba: 1856. Bessemerov postupakomogućuje proizvodnju u velikim količinama; 1856. Darwin objavljuje knjigu Porijeklo vrsta;1859. izbušen je prvi izvor nafte u SAD-u. Oko 1860. javljaju se velika imena iz književnostieuropskih romanopisaca – pišu Dickens, Dumas, Flaubert, Turgenjev, Dostojevski, Tolstoj…Godine 1861. žene prvi put dobivaju pravo glasa (u Australiji); 1863. prva podzemna željeznica(London); 1867. Marx objavljuje Kapital; 1874. prvi električni tramvaj (New York); 1927. pojavazvučnoga filma; 1936. prvi redoviti javni televizijski prijenos (Britanija); 1937. prva mlazna turbina(Britanija); 1935. prvi put se proizvodi najlon u SAD-u; 1942. godine – samo četiri godine nakonBlaženičine smrti – gradi se prvi nuklearni reaktor u SAD-u.

b) Crkvene prilikeU vremenu u kome živi Blaženica imamo velike i važne događaje u crkvenoj povijesti i

katoličkoj duhovnosti. Pobožnost i duhovnost Srca Isusova gotovo dva stoljeća nakon objava sv.Margareti Mariji Alacoque poprima svjetska i sveopća crkvena obilježja. Nakon što se blagdan SrcaIsusova brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovaslavljenja, papa Pio IX. je 1856. g. dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijelojKatoličkoj Crkvi, osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su8 M. Zovkić, Socijalne i crkvene prilike u Berlinu 1891. godine u Ljubav nas je pozvala. Zbornik radova o Majci Mariji Tereziji od sv. Josipa, utemeljiteljici Družbe sestara karmelićanki Božanskog Srca Isusova povodom njezina proglašenja blaženom, Karmelska izdanja, Zagreb, 2006., str. 128–129.9 Isto, str. 132.

10

1765., a općevrijedeći postali su 1856. Isti je Papa proglasio 24. travnja 1864. blaženom MargaretuMariju Alacoque. Za ostvarenje svoje velike želje – posvete cijeloga svijeta Srcu Isusovu – Spasiteljse poslužio još jednom odabranom dušom, Marijom Droste zu Vischering, djevojkom plemićkogaroda iz Münstera. U dvadeset petoj godini života stupa u red sestara Dobroga Pastira. Obasutamnogim milostima i potaknuta od samoga Gospodina obraća se 1898. godine pismom svetom ocuLeonu XIII. s molbom da posveti cijeli svijet Božanskom Srcu Isusovu. Raspitavši se o njezinukreposnu životu, Papa se osjeća ponukanim odgovoriti Božjem poticaju te posvetiti svijet SrcuIsusovu, što je učinio 11. lipnja 1899.

Godine 1854. proglašena je dogma o bezgrešnom začeću, a dvije godine nakon toga, 1858.,zbila su se lurdska ukazanja. Prvi vatikanski koncil 1870. proglašava dogmu o papinojnezabludivosti. Godine 1917. događaju se Gospina ukazanja u Fatimi. Iz ovih sažetih primjera ukatoličkoj duhovnosti lako je prepoznati naglasak na marijanskoj i papinskoj dimenziji te pobožnostSrcu Isusovu. Također to je vrijeme velikih papinskih socijalnih enciklika te rađanje socijalnoganauka Crkve u kome učiteljstvo nastoji ukazivati na goruće socijalne i društvene probleme vremena.

Na području Njemačke isto se tako širi socijalni nauk Crkve preko zauzetih klerika međukojima su najpoznatiji svećenik Adolph Kolping,10 socijalni reformator te jedan od najuspješnijihkatoličkih publicista 19. stoljeća i narodu blizak dušobrižnik, i Wilhelm Emmanuel von Ketteler11,biskup iz Mainza, utemeljitelj Stranke centra, koji je svojim djelovanjem i spisima uvelike utjecaona encikliku pape Leona XIII. Rerum novarum te općenito na socijalni nauk Crkve.

Godine 1861. biskup Ketteler izdaje knjigu Freiheit, Autorität, und Kirche (Sloboda, vlast iCrkva, nap. prev.) koja govori o pomirenju između katolika i protestanata u Njemačkoj. U toj knjiziKeteller predlaže osnivanje molitvene zajednice koja će imati za cilj ujedinjenje kršćana.Primjerice, takvu vrstu molitvene zajednice osnovala je Julie von Massow, Kettelerova luteranskapoznanica iz pruskoga plemstva. Ovi i slični podvizi bili su zaista potrebni na njemačkom područjujer su kršćani različitih denominacija među sobom bili veoma razdijeljeni.

Ujedinjenjem Njemačke potpuno se izmijenio položaj Katoličke Crkve koja se u novomCarstvu našla u manjinskom položaju naspram protestanata. Godine 1871. novo je NjemačkoCarstvo imalo oko 25,5 milijuna protestanata (63% stanovništva), reformiranih i luterana, i oko 15milijuna katolika (37% stanovništva). Katolici i protestanti uglavnom su bili podijeljeni u svojevlastite „svjetove“; živjeli su u odvojenim ruralnim područjima ili gradskim četvrtima, a djeca su impohađala odvojene javne škole gdje se poučavala njihova vjera. Kontakti i mješovite ženidbe međunjima bile su rijetke. Općenito gledano, protestanti su imali viši društveni status, a katolici supretežno bili seljaci te neobrazovani ili poluobrazovani industrijski radnici. Primjerice, gotovo 98%berlinskih katolika bili su radnici12.

Vjerojatno je o sličnim problemima industrijaliziranoga društva biskup Ketteler progovorio ikao sudionik na Prvome vatikanskom koncilu (1869.–1870.) na kojem je potvrđen papin pravniautoritet proglašenjem dogme o papinoj nezabludivosti u pitanjima vjere i morala. Takav su razvojdogađaja promatrali sa sumnjom liberalni krugovi u novoosnovanomu Njemačkom Carstvu jer su tuodluku mnogi protumačili kao uvod u zadiranje Crkve u državne poslove. Uz to, nakon službenogaujedinjenja Njemačke 1871. Bismarck se posvetio promicanju teorije prusionizma pod izlikomujedinjenja Njemačke, čemu su se suprotstavili službeni Vatikan i papa Pio IX. To ih je dovelo uzaraćene odnose i uzrokovalo brojne sukobe, što je veoma utjecalo na pogoršanje odnosa prema

10 Adolph Kolping (Kerpen, 1813. – Köln, 1865.), njemački svećenik i utemeljitelj Kolpinške obitelji; njegovi kulturalniciljevi bili su: predan kršćanin, vrijedan obrtnik, dobar otac obitelji i odgovoran građanin; potaknut velikom ljubavljuprema obrtnicima intenzivno s njima surađuje ne samo u karitativnim aktivnostima, već i u evangelizaciji, zanimajući seza pastoral cjelokupnoga područja rada; jedan je od osnivača i urednika tjednika Rheinische Volksblätter iVolkskalender, kao i urednik mnogih drugih publikacija koje su služile kao pastoralno i edukacijsko sredstvo; papa IvanPavao II. proglasio ga je blaženim 1991. godine.

11 Wilhelm Emmanuel von Ketteler (Münster, 1811. – Burghausen, 1877.), katolički biskup, teolog i političar iz Njemačke, barun Kettlera, utemeljitelj i zastupnik Stranke centra, podupiratelj velikih tema kršćanskoga socijalnog nauka u tolikoj mjeri da je prozvan socijalnim biskupom.12M. Zovkić, nav. dj., str. 132.

11

Crkvi unutar Carstva. Svi su ovi razlozi dodatno potaknuli Bismarcka da pokrene niz političkihmjera protiv Crkve u Njemačkoj, već spomenutu kulturnu borbu (Kulturkampf).

Po Kulturkampf kancelar Bismarck je želio učiniti Katoličku Crkvu i protestantske zajednicešto ovisnijim o državi. Uplitanje države u strogo crkvene poslove službeno je trajalo od 1871. do1878. Godine 1871. Paragrafom o propovjedaonici iz prosinca iste godine zabranjeno jesvećenicima pristupati državnim i političkim poslovima na način koji ugrožava javni mir.Primjerice, ako je neki crkveni ili vjerski službenik za vrijeme obavljanja dužnosti izjavio nešto održavnim pitanjima (na način da „ugrožava javni mir“) pred pukom na javnom mjestu, u crkvi ili uprostorima određenim za vjersko opkupljanje, prijetila mu je zatvorska kazna do dvije godine. Čakni biskup Ketteler nije izbjegao uhićenje i osudu na dvije godine zatvora kada je 1873. nahodočašću u Keveleaer javno osudio svibanjske zakone donesene te godine. Ovi zakoni propisujusvećenicima njemačko fakultetsko obrazovanje i obvezuju ih na ispit iz kulture13 te obvezuju da sedržavi treba prijaviti imenovanje župnika, na što ona može uložiti prigovor.

Novi protukatolički zakoni doneseni su u svibnju 1874. kao nadopuna svibanjskimzakonima; njima se uvodi obvezan civilni brak, a vođenje matičnih knjiga prelazi s crkava nadržavne matične urede. Godinu dana kasnije bile su raspuštene sve redovničke družbe osim onihkoje su se posvećivale njezi bolesnika. Nadalje, Zakonom o krušnoj košari od 22. travnja 1875.oduzimaju se Katoličkoj Crkvi državne subvencije, a zakonom iz svibnja iste godine dopušta sevladama da iz zemlje protjeraju nepokorne klerike. Krajem svibnja donesen je još jedan zakonkojim se zabranjuju sve podružnice crkvenih redova. Završnicu zakonske borbe Kulturkampfaoznačio je zakon kojim je dopušteno starokatolicima koristiti katoličke crkve. 14

Posljedice Kulturkampfa bile su teške za položaj Crkve u Njemačkoj, ali su još teže iporaznije bile za Bismarcka. Nakon njegove ostavke car Vilim II. je unutar Carstva uspio poboljšatiodnose s katolicima, odnosno sa Strankom centra. S vremenom su se poboljšali i odnosi katolika iprotestanata.

Za podrobniji pregled crkvenih prilika nakon Bismarckove ostavke vratimo se na primjerBerlina. Crkveno gledano, Berlin je u vrijeme osnutka bio, kao delegatura, podvrgnut biskupuBreslaua. Godine 1891. imao je oko 130 tisuća vjernika u 38 župa. Broj je župa rastao priraštajem idoseljavanjem, a osnovni je problem delegature bio nedostatan broj crkava i svećenika.

Upravo je u tom razdoblju ulogu kneza-biskupa Breslaua obnašao Georg von Kopp15. Napočetku Kulturkampfa, tj. već od 1872., uspostavio je osobni kontakt s Bismarckom. Pokazivao jedovoljno interesa za napredak Njemačkoga Carstva, kao i za poboljšanje statusa njemačkih katolika,što ga je učinilo prikladnim za obnašanje službe biskupa. Bismarck ga je smatrao dobrimposrednikom s Papom. Tako je kao biskup Fulde radio na poboljšanju odnosa između Njemačkevlade i papinske kurije.

Šest godina poslije, kao biskup Breslaua, snagom službe postaje član parlamenta Austrije iPruske (naime, dio dijeceze Breslaua spadao je pod Austriju, a dio pod Prusku) te uspijevaizvojevati ublaženje antikatoličkih odredaba, svojstvenih svibanjskim zakonima. Također, postajeosobni prijatelj pruskoga kralja te i dalje razvija veliku diplomatsku i političku aktivnost okosmanjenja napetosti između Bismarckove vlade, njemačkih biskupa i Svete Stolice. Unatočpolitičkom angažmanu s jednakom je energijom pristupao reorganizaciji svoje biskupije. Primjerice,do njegove smrti podignuto je 650 crkava, samostana i crkvenih ustanova. Ipak, o njegovudjelovanju postoje podijeljena mišljenja: u vrijeme Kulturkampfa neki su mu zapostavljeni

13 N. der BAGADASARIAN, The austro-german raprochement, 132–133; H. Jedin, Velika povijest Crkve VI/2, 35–40; A. RAMM, Germany 1789.–1919., 331–333.14 H. Jedin, Velika povijest Crkve VI/2, 40–42.

15 Georg von Kopp (Duderstadt-Hanover, 1837.– Opava-Austrijska Šleska, 1914.), potječe iz mnogobrojne zanatlijskeobitelji; nakon državne gimnazije i službe telegrafskoga operatera u hanoverskoj vladi odlučuje se za svećenički poziv.Od 1858. do 1861. studira teologiju, a 1962. zaređen je za svećenika. S 46 godina imenovan je biskupom Fulde (tu jedužnost obnašao od 1881. do 1887.), a šest godina kasnije predana mu je služba kneza-biskupa Wroclawa, tj. Breslaua(1881.–1914.). Papa Leon XIII. imenuje ga kardinalom 1893. Godine 1900. preuzima vodstvo Biskupske konferencije,vršeći tu dužnost do kraja života.

12

svećenici predbacivali da se više brine o interesima države negoli Crkve, a drugi su pak zastupalimišljenje da daje velik doprinos poboljšanju položaja katolika u Njemačkom Carstvu.16

Naša je Blaženica, uz dopuštenje kardinala Koppa, osnovala prvi Dom sv. Josipa zanezbrinutu djecu u Berlinu 1891. godine. Upravo nam je iz njezine biografije poznato da je bila snjime u kontaktu, iako ga osobno nije nikada susrela. Kopp je u načelu podupirao njezin apostolatte, premda ga je promatrao više kao karitativnu aktivnost, bio je njime veoma zadovoljan. Topotvrđuje činjenica da je 1897. dao svoj pristanak i poslao novčanu pomoć od 1000 maraka zaizgradnju maloga svratišta s kapelom u ulici Anhalt. Nažalost, kardinal je, suprotno Majčinoj želji,zastupao mišljenje kako nije potrebno osnivati novu redovničku zajednicu te da bi se, zajedno sasuradnicama, trebala priključiti postojećoj kongregaciji.17

Razlog toj reakciji kardinala Koppa vrlo vjerojatno leži u njegovu mišljenju da bi takavpotez, gdje kći poznatoga protestantskog pastora Hermana Tauschera – obraćenica na katoličkuvjeru – želi osnovati vlastitu redovničku zajednicu, mogao naškoditi unutarnjem odnosu Crkve idržave. Posljedice Kulturkampfa još su bile prisutne te kardinal zasigurno nije htio riskirati njihovopogoršanje. U slučaju kada bi Ana Marija Tauscher nastavila djelovanje unutar postojećeredovničke zajednice, vjerojatno bi se izbjegle antikatoličke reakcije političkoga i protestantsko-teološkoga liberalizma, kao i negativne reakcije Stranke centra. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi dasu upravo ti razlozi bili glavni pokretači neodobrenja kardinala Koppa, no s obzirom na ulogu kojuje obnašao te na postojeće političke i crkvene prilike, postoji velika mogućnost da je ovapretpostavka istinita.18

Kardinal Kopp je sa svojim stavom imao veliku ulogu u sputavanju razvoja ove zajednice uredovničku družbu već u njezinim počecima, a nakon osnutka u njezinu apostolatskom djelovanjukako u Berlinu, tako i na području cijele Njemačke. Od 1909. kardinal Kopp postaje vidno oslabljenbolešću, a nakon što je 1910. njegova riječ „zaraza Zapada“ postala poznata, odlazi u izolaciju. Dasu njegove slutnje bile ispravne i, kako je Blaženica često znala naglasiti, da se radilo o čistoljudskom djelu, ne bi nikada došlo do osnutka Družbe karmelićanki Božanskoga Srca Isusova.Tolike zapreke na putu koje su Utemeljiteljica i sama zajednica morale pretrpjeti i nadvladati samopotvrđuju činjenicu da je to zaista Božje djelo.

Slijedeći Blaženičin duhovni put vidjet ćemo kako je ona vođena Duhom Božjim odgovaralana izazove svoga vremena i tako bila proročki Božji znak Crkvi i svijetu u ovim teškim iturbulentnim vremenima.

1. Oduvijek vrlo pobožno dijete, pravi mali anđeo (1855.–1862.: od prve do sedmegodine života)

Ana Marija Tausher – bl. Marija Terezija od Sv. Josipa19 rodila se u Sandowu kod Frankfurtana Odri, u istočnoj Prusiji (danas se nalazi u Poljskoj) 19. lipnja 1855. od oca Hermana,protestantskoga pastora (1825.–1902.) i majke Marije Paoline van den Bosch (1828.–1874.)20. Iako

16 M. Zovkić, Nav. dj., str. 135–136.

17 Djelo Božje, Autobiografski zapisi i povijest Karmela Božanskog Srca Isusova, Majka Marija Terezija od Sv. Josipa, Zagreb, 1997., str. 65.

18 M. Zovkić, Nav. dj., str. 137–138.19 U našem izlaganju koristit ćemo ime Ana Marija do trenutka kada ona postaje redovnica, a nakon toga njezino redovničko ime Marija Terezija od Sv. Josipa.20 Hermann Traugott Tauscher (Wellersdorf-Kreis Sorau, 1825. – Berlin-Brandenburg, 1902.), 10. rujna 1854. oženio ses Marijom Paulinom van den Bosch; protestantski pastor u Sandowu, od 1962. superintendant u Arnswaldu, a od 1965.u Berlinu. Majka u biografiji spominje da je bio više umjetnik negoli pastor, no poznato je i da je na službi u Berlinupostao veoma aktivan na pastoralnom, ali i na političkom planu.

Marie Pauline van den Bosch (Potsdam-Brandenburg, 1828. – Berlin-Brandenburg, 1874.), drugo dijete iz brakaFriedricha Wilhelma van den Boscha (čiji je pradjed Cornelius van den Bosch rođen u Haarlemu u Nizozemskoj, nokasnije se preselio u Potsdam-Berlin) i Marie Luize Peters.

13

je majka bila luteranka, imala je ljubav i poštovanje prema Majci Božjoj te je djevojčici dala imeAna Marija.

Dana 24. srpnja krstio ju je očev djed Ivan koji je i sam bio protestantski pastor. Ana Marijaje provodila sretno i bezbrižno djetinjstvo pored mame koja ju je nježno ljubila i oca koji jeslobodno vrijeme od pastorskih poslova posvećivao obitelji.

Prvo vjersko buđenje djevojčice prema majčinu sjećanju je „žalost što je Packan uništiocvijeće“ – Blaženica će cijeli svoj život interpretirati u ovoj perspektivi vječnosti: Packan – duhtmine, cvijeće – duše kojima oduzima milost te cijeli svoj život kao čežnju, molitvu i rad da mu toonemogući.

Sama će Blaženica za sebe kazati: “Uvjerena sam da me je draga Majka Božja već od ranogdjetinjstva uzela pod svoje okrilje i svoju majčinsku obranu i da Njezinoj brizi i zagovoru imamzahvaliti sve dobivene milosti.“21

Za roditelje zapisa: „Moj je otac zapravo bio više umjetnik nego župnik... Moja je majkakamo god bi došla u svakom mjestu bila 'majka siromaha, tješiteljica ožalošćenih, njegovateljicabolesnih'.“ Majka je kao malu uvodi u svijet služenja bolesnicima i potrebnima te će vršenje djelaljubavi obilježiti djetinjstvo Ane Marije kao i cijeli kasniji život. Majka je uči prve molitve svecima,anđelu čuvaru... i svaku večer čini znak križa na čelu svoje djece, što ostaje duboko urezano u dušuAne Marije.

Tetka, sestra njezine majke, Ani Mariji reče: „Bila si uvijek vrlo pobožno dijete, uvijek tiha ivesela, o tebi se ne može mnogo reći – bila si pravi mali anđeo.“

O djeci u obitelji piše: „Ja sam bila najstarija, a poslije mene ih je bilo još sedmero. Četveroih se rodilo mnogo kasnije, no troje od njih posljednjih umrlo je već u ranom djetinjstvu.“

Ana Marija sebe opisuje kao introvertno dijete: „Ja sam bila tiha zamišljena i napadnoizdržljiva pri svakoj igri“, dijete koje se ne želi isticati ni na koji način. Drago joj je da zbog bržegarasta mlađu sestru smatraju starijom od nje.

Još u najranijem djetinjstvu doživljava posebnu milost Božje ljubavi u srcu koja je odmahapostolatski usmjerena: „Koliko se sjećam bilo mi je pet godina kad sam dobila veliku milost.Sanjala sam – i taj san neću nikada zaboraviti. U našoj sobi za dnevni boravak vidjela samBožanskog Spasitelja okružena mnoštvom djece. Njegov pogled, Njegova ljubav i neopisivadobrota razbuktali su u mom srcu oganj Božanske ljubavi.“

To u njezinoj duši budi još veću usredotočenost na nutrinu i apsolutnu diskreciju o vlastitimnutarnjim doživljajima: “Od tada sam postala još zamišljenija jer mi je ta slika dragog Isusa često iživo lebdjela pred očima i budila u meni želju da sva djeca ljube dragog Isusa onako kako Ga jaljubim... Ni svojoj majci nisam o tome ništa pripovijedala.“

U 5.–6. godini doživljava prvu veću patnju i traumu u životu, ali je i u njoj introvertna: „Bilonas je već četiri djevojčice. Godine 1860.–1861. oboli moja majka tako teško da se svake minuteočekivao kraj njezina života. Ispunila me duboka bol kad mi prijateljica moje majke reče da ćemama uskoro otići u nebo k dragom Bogu. No, ni u toj boli, ako se dobro sjećam, nisam plakala.“

Majka joj ozdravlja i govori o Isusu, što u srcu djevojčice raspaljuje daljnju Božju ljubav.„Sve što bi nam pripovijedala o dragom Isusu i pojedine zgode, koje nam je živo ocrtalarazbuktavale su u mom srcu sve više ljubav spram Njega i usađivale pouzdanje u moju dušu.“

Ana Marija kuša iskustvo prvog „grijeha“ u životu i to jako bolno doživljava, što samoodražava čistoću i izoštrenost savjesti izvanredno pobožna djeteta. Otac „dođe k meni i upita me dali sam jela grožđe? Drhtala sam od straha jer me još nikad nitko nije kaznio, nitko me još nije onakoljutito pogledao. Sva prestravljena rekoh: 'Nisam.' To raspali moga oca još više i on me istuče zatošto sam lagala. Da, jesam lagala. O, koliko li sam suza prolila zbog te strašne laži! Kako sam sečesto i iskreno zbog nje kajala, a kasnije ju i ispovijedala. Ona je uvijek ostala tamnom mrljommoga djetinjstva. Imala sam tada pet i pol ili šest i pol godina“.

Uz okrenutost sebi i svojoj nutrini druga oznaka karaktera male Ane Marije je bojažljivostkoja će je pratiti cijeloga života: „Ovdje moram spomenuti još i svoju neopisivu bojažljivost koja

21 Svi autobiografski citati u ovom poglavlju su iz Djelo Božje, Autobiografski zapisi i povijest Karmela Božanskog Srca Isusova, Majka Marija Terezija od Sv. Josipa, Zagreb, 1997.

14

me prati kao sjena od mojega najranijeg djetinjstva pa sve do danas. Samo onaj koji je sam bojažljivznade koliku ona muku zadaje.“ Nije podnosila pohvale, odlikovanja, a darovima koje je dobivalaradovala bi se samo kada bi se povlačila u samoću.

Šestogodišnja djevojčica već doživljava prve radosti apostolatske ljubavi i spremnostumiranja sebi zbog ljubavi prema bližnjemu: „Od najranijeg djetinjstva bila mi je velika radost kadbi mogla druge razveseliti. Tako sam npr. podnosila da me miluje neka stara slaboumna žena koja ječesto kod nas dobivala milostinju pa je tako i mene zavoljela. Iz sućuti podnosila sam njezinomilovanje zbog čega se ona veoma radovala.“

2. Odrasta u odlučnu djevojku, usmjerenu samo na Boga i spremnu za velika traženjau životu (1862.–1874.: od sedme do osamnaeste godine života)

U svibnju 1862. otac je imenovan intendantom u Arnswaldu. U međuvremenu obitelj ukojoj su se rodile druge dvije kćeri, Liza i Magdalena, seli se u Arnswald.

Ana Marija u tomu novom ambijentu započinje novi period života, ne više u seoskoj samoćii idili nego u užurbanosti velike župe. Otac i majka bili su zauzeti pastoralnim i karitativnimaktivnostima. Otac, iako protestantski pastor, daje obnoviti crkvu Majke Božje. Poglavito se majkatrudila i okupljala djecu za katekizam, posjećivala siromahe i bolesne. Pratila ju je njezina kćer AnaMarija, što je u njoj pobudilo veliku ljubav prema bližnjemu, poglavito onima u potrebi.

Ana Marija u Arnswaldu obavlja svoj prvi pravi apostolat. Vođena ljubavlju, milošću imolitvom postiže uspjeh usprkos sklonostima vlastitoga karaktera k samoći i povučenosti. Već jemilost na djelu. Pripovijeda da majka „nam tada pričala o malom Isusu i pjevala himne, a mojesestre Liza i Magdalena slušale bi zajedno sa mnom riječi dobre majke. Ja sam u tome tolikouživala pa sam zamolila majku da pozovem i drugu djecu da nedjeljom popodne dođu k nama“.Iako je bila bojažljiva i stidljiva, ubrzo uspijeva okupiti veći broj djece, a neposredno prijepreseljenja u Berlin udruga će brojiti 300 članova.

Ana Marija uistinu ima jedinstven nutarnji duhovni put zbog vanjskih razloga svogaživotnog puta. Iako djevojčica, u svojoj će nutrini biti usmjerena isključivo na Boga koji će jepoučavati i voditi. Taj je put bio izložen potencijalno velikim mogućim opasnostima od zabluda ilutanja jer se u složenim stvarima nutrine duhovnoga života neće moći oslanjati ni na čiju pomoć.Ali to isto tako podrazumijeva velike stvari duhovnoga života buduće blaženice kao što su nutarnjabliskost, predanje, spremnost slušanja Boga i velika čistoća savjesti kako bi se Boga moglo čuti islijediti. Ana Marija tu školu počinje uistinu rano, a bit će vjerna do kraja života, što će je i dovestido časti oltara:

„Osim obećanja da neću nikada nositi nakit, donijela sam i čvrstu odluku da neću nikadagriješiti. Kad je to bilo, ne sjećam se, moralo je biti u šestoj ili sedmoj godini moga života. S tim usvezi neću nikada zaboraviti sljedeće zgodice. Jednom sam žurno dotrčala svojim roditeljima kojisu nešto razgovarali. Razgovor se činio ozbiljnim. Ne pazeći na to, upitam posve iznenada: 'Majko,je li to grijeh?', ne znam o čemu se radilo. Moj otac odgovori oštro i zapovijedajućim glasom: 'Maidi! Pusti mamu u miru sa svojim grijesima!' Ne samo da nikad nisam zaboravila te riječi svoga ocanego su mi one bile od velikog značenja za moj budući život.

Jedva mi je tada bilo više od sedam godina, ali od tog časa bila sam sa svojim nutarnjimživotom upućena samo na Boga. Nikad više nisam tražila savjeta ni od majke ni od kojegprotestantskog svećenika. Bog i ja! Jedini Bog bio je od sada moj Učitelj, moj vođa, moj savjetnik.Bila sam uvijek zamišljena i puna pitanja, ali samo takvih koja se odnose na duhovni život jer janisam nikada htjela žalostiti dragog Boga.“

Ana Marija brižno bdije nad svojom savješću te spremno izbjegava grešne prigode, pita se jeli joj odijelo odveć moderno, izbjegava sajam u Sandowu jer ga smatra neprikladnim, naušnice kojedobiva za rođendan ne želi nositi, slaboumnoj djevojčici poklanja svoju najdražu lutku...

Iako izvanredno pobožna, djevojčica s teškom mukom podnosi prijekor pa i vlastite majke;kasnije će to opisati u kategorijama duhovne terminologije „Kolika li oholost može biti već udjeteta spoznala sam tek kasnije, sjećajući se sljedećeg događaja: jednom me majka ukorila pred

15

dadiljom u našoj dječjoj sobi. Ne sjećam se što sam bila skrivila onog časa, ali nikada nećuzaboraviti osjećaj poniženja i uvrede. Od stida nisam mogla izgovoriti ni riječi. Obuzimala me samojedna misao kako mi je mama mogla to reći pred djevojkom! Nisam ni slutila da je i oholost grijeh.“

Sve u svemu, Ana Marija je proživjela radosno djetinjstvo u druženju s djecom, osjećala jeda joj roditelji ostavljaju dovoljan prostor slobode u životu: „Naš je odgoj uglavnom bio dostaslobodan. Zato su k nama rado dolazila djeca iz prijateljskih obitelji da se kod nas igraju jer je bilodosta prostora i igračaka.“

S deset godina Ana Marija se seli u velegrad. Dana 25. svibnja 1865. otac Herman dobio jepremještaj u Berlin, a njoj se pogoršalo zdravstveno stanje: “No, već kroz nekoliko tjedana poslijeuseljenja počela sam pobolijevati. Ležala sam slaba, umorna i malodušna prema svemu i nitko nijeznao što mi zapravo nedostaje, dok nisam u siječnju 1886. dobila živčanu groznicu.“

Doživljava iskustvo vlastite krhkosti, nemoći i ograničenosti. Morala je napustiti školovanje,liječnik joj zabranjuje bilo kakav napor. Školovanje će kasnije nastaviti s puno muke. Za sebe rečeda je prije s najvećom lakoćom uspijevala u školi, a sada „sjedila sam kao najnesposobnijaučenica“.

Doživljava da je u duhovnom životu drugačija od svoje generacije. Druge djevojčice imajupovjerenja u nju kada joj se povjere i paze kako će se pred njom ponašati i izražavati te Ana Marijadoživljava da ima „određeni duhovni autoritet“, a o svojoj generaciji u Berlinu zapisa: „Jednatrećina tih djevojčica jedva da je imala kakvu vjeru. Ostale su se izrugivale svemu što se odnosilona vjeru.“

Pobjeđuje moguću mladenačku taštinu zbog glavnih uloga kod igrokaza, na preporukuliječnika započinje s klizanjem te postaje strastvena klizačica i zaljubljena u igru šaha, ali nepopušta duhu svijeta u svojoj nutrini.

Provodi ljetne praznike kod djeda i bake i to joj uzrokuje veliku radost. Jednom zgodompobjeđuje samu sebe, što će se pozitivno duboko odraziti na njezin daljnji nutarnji put. Naime,radije izabire otvoreno priznanje krivnje i eventualnu kaznu nego okaljati vlastitu dušu lažju: „Nojednom mi se ipak dogodila nesreća. Mislim da sam tada imala 12 godina. Moj djed je bio velikprijatelj prirode, a osobito je volio cvijeće. Znao je da i ja vrlo volim cvijeće. Ljeti 1867., odmah ponašem dolasku, povede nas djed u vrt gdje je sve bilo u punom cvatu, a meni reče: 'Možeš bratikoliko te volja.' Pošla sam od cvijeta do cvijeta diveći se njegovoj ljepoti, kad najednom – što je to?Ružin pupoljak ovijen mahovinom. – Zanijela me njegova posebna ljepota. I ja uberem jedinonjega! Nekoliko sati kasnije ugledam djeda kako ide prema meni smrknuta lica i upita me: 'Jesi li tiubrala jedini pupoljak mahovinaste ruže?' Prestrašila sam se, doduše, ali nisam rekla, kao ono uSandowu, ne – ta dosta sam se kajala zbog one laži koju sam tada izgovorila – zato otvorenopriznah krivnju.“

Zbog zdravstvenih razloga i zbog studija roditelji šalju Anu Mariju i sestru Lizu 1870. uinstitut Družbe braće Moravi22 u Gnadau, u Saksoniji.

22 Hernhutsko bratstvo ima svoje nadahnuće još od preteča protestantskih reformatora Johna Wycliffa (1324.–1384.) izEngleske te Jana Husa (1369.–1415.) iz Češke. Iz sekte Husita razvija se 1457. tzv. Češko bratstvo (Unitas Fratrum).Godine 1722. mala skupina Bratstva, koja je živjela u sjevernoj Moravskoj kao ilegalno podzemlje i tako preživjelagotovo sto godina unutar katolički nastrojene Habsburške monarhije, tražila je novo utočište. Pružio im ga je na svomimanju u naselju Herrnhut u blizini njemačko-poljsko-češke granice plemić Nikolaus Ludwig von Zinzendorf, koji jeodgajan u pijetističkom duhu. Stanovnici Herrnhuta doživjeli su duboko vjersko iskustvo pohoda Duha Svetoga,sličnom onom na dan Pedesetnice, i preobrazbu „naučivši ljubiti jedan drugoga“. Gradić se ubrzano razvijao i postaosredište velikoga pokreta za obnovu kršćana tijekom 18. stoljeća. Herrnhut je postao sinonim za mjesto gdje je Bog nadjelu i model njihova života proširio se i na druge kontinente. Međusobno su se nazivali sestrama i braćom te su istinskiočekivali Božje upravljanje u njihovu svakodnevnom životu u jednostavnoj poslušnosti njemu. Uz uobičajenudoktrinalnu kršćansku eshatologiju zadržali su i sakramente krštenja i Gospodnje večere (euharistije). Naime, odčlanova se očekuje čvrsto držanje tih načela, no dopušteno im je da s potpunom slobodom sami o njima promišljaju natemelju Sv. pisma. Njihov je oblik života utemeljen na molitvi, bogoštovlju i zajedničkom životu u kojem sujednostavnost i velikodušnost prema potrebitima važne duhovne odrednice. Svrha je njihovih zajednica osobnoposvećenje članova, omogućavanje mjesta susreta za kršćane različitih denominacija, pružiti kršćanski odgoj vlastitoj,ali i djeci njihovih prijatelja i podupiratelja te priskrbiti pomoć njihovu misijskom društvu diljem svijeta. Važno jenaglasiti da je ovo Bratstvo prvo udruženje Protestantske crkve koje je započelo misijski rad. Nadalje, iako je u

16

Učiteljice je vode u crkvu, a Ana Marija doživljava obnovljenu ljubav prema molitvi: „No,ne mogu izreći koliko me je veselilo ovo vrijeme molitve! Nisam slušala predmolitelja, već sammolila sama za sebe, i to iz sve svoje duše i to tako svesrdno da mi je vrijeme prolazilo veomabrzo.“

Ana Marija tu susreće mnoge pobožne osobe i slušajući protestantskoga propovjednika kojigovori o Crkvi postavlja pitanje „istinske crkve“ te prvi put doživljava poteškoće da prihvati da je„luterankinja“. U njezinoj se duši budi želja da postane „sestra“.

Na zdravu zraku i u dodiru s prirodom zadobiva zdravlje i njezin karakter, koji je biopovučen, postaje sve otvoreniji. U duši se uspijeva oduprijeti svakoj vrsti laskanja i ispraznosti,duhu svijeta, te ostaje postojana u načinu svoga ozbiljna života, dosljedna, puna dobrote, uvijekspremna velikodušno odgovoriti na svaku potrebu i zahtjev.

Za Uskrs 1872. na očev poticaj vraća se kući kako bi primila potvrdu. Prihvaća to kao čistupodložnost, ali za nju je to bila velika kušnja jer je osjećala sve veću nutarnju odbojnost premaluteranizmu. Zapisa: „Bilo mi je strašno pomisliti na to jer sam osjećala veliku odbojnost premaLutheranizmu, ali iz poslušnosti morale smo se krizmati.“

Više puta, pa i u institutu gdje je odgajana, nije htjela izraziti kojoj vjeri pripada govoreći daona ima neku svoju. U jednoj raspravi s protestantskim pastorima u vlastitoj obitelji nakon njezinihrazmišljanja ovi joj rekoše da je njezino razmišljanje više katoličko nego protestantsko.

Kao osamnaestogodišnja djevojka 1873. provodi ljeto kod djeda i bake i tom je prigodomimala ponudu za brak koju ona spremno odbija i odlučno se suprotstavlja djedovoj srdžbi, iako ga jejako ljubila, a u njezinoj duši postaje jasnija želja za posvećenim životom i kršćanskimsvjedočanstvom.

Herman, otac Ane Marije, utemeljitelj je Augustkonferenza, udruženja luteranskih„pravovjernih teologa Prusije“.

Do ovoga razdoblja svoga života Ana Marija prolazi put duhovnoga rasta koji klasičannauk naziva put čišćenja, a sv. Terezija opisuje u prve tri odaje Zamka duše. Naša je Blaženica išlaputem nevinosti, to jest nije imala period života u kome se udaljila od Boga i teže griješila, što ćejoj biti olakšavajuća stvar za daljnji put, tako da u njezinu iskustvu ovih etapa duhovnogasazrijevanja i rasta nije dominirala borba za grijehom, duhom svijeta, nego produbljenje vjere iučvršćenje temeljnih kršćanskih praksa vjere te dublje upoznavanje same sebe.

3. Prerasta u zrelu ženu koja Isusu želi dokazati svoju ljubav (1874.–1886.: oddevetnaeste do trideset i prve godine života)

Dana 23. svibnja 1874. umire mama Marija Paolina u 45. godini života. Ana Marija,razdirana boli, ostaje sa svojom obitelji o kojoj preuzima skrb te s 19 godina preuzima odgovornostza upravljanje kućom. Ana Marija, prihvaćajući u vjeri i predanju veliku patnju duboko u duši, učisto evanđeoskom duhu usvaja duhovnost križa:

„Oboli naša dobra majka od upale porebrice od koje i umire 23. svibnja iste godine, unatočvelikom liječničkom nastojanju da ju se spasi. A bilo joj je istom 45 godina. Dan i noć nisam semicala od njezina bolesničkog kreveta i sada je, eto – mrtva preda mnom! Bila sam neutješna.Premda mi je dragi Bog bio navijestio njezinu smrt tri mjeseca prije, ipak mi se srce kidalo od boli.Kako sam bila strastvena po naravi, strastveno sam ljubila svoju majku. Još deset godina kasnijeprolijevala sam mnoge suze zbog čeznuća za majkom.

Moja je bol bila velika, ali velik je bio i blagoslov koji mi je ta bol donijela. Ona me je višepribližila Bogu i pokazala mi cijenu trpljenja, primamo li ga samo iz ruke Božje.“

zajednici privatno vlasništvo zadržano, gotovo su odstranjene socijalne razlike među njezinim članovima. Ova jezajednica i danas aktivna na međunarodnom planu.

17

Otac se u svojoj luteranskoj zajednici jako zauzeo protiv liberalnoga luteranskog pokretakoji je odbacivao nauk o Trojstvu. Često su se u njihovoj kući susretale najutjecajnije osobeluteranske kulture iz Berlina i Ana Marija se živo zanimala za teološke rasprave i socijalni život. Unjoj sazrijevaju ideje koje ju sve više približavaju katoličkim krugovima.

Godine 1877. loše i nemoralno ponašanje nekih osoba koje su se smatrale religioznima AnuMariju dovode u veliku smutnju i napast da može živjeti bez ikakva oblika religioznosti: „živjeti pokrepostima“ snagom samo svoje volje. Šest tjedana živi bez vjere i molitve, a onda je dubokanutarnja potreba i čežnja za Bogom navode da se vrati Bogu.

Godine 1878. otac Herman se ženi drugi put, ovoga puta Marijom von Tempelhof (1838.–1902.), i Ana Marija je time postala slobodna od odgovornosti u obitelji te je mogla ostvariti željukoju je dugo gajila: osnovati udrugu za gradske misije, utemeljiti udruženje djevojaka koje bi seposvetile ručnim radovima te bi to poslije prodavale i tako pomagale misijama.

Godine 1882. pastor Herman, kako bi se udaljio od ambijenta koji mu je bio sve višeprotivan i naporan, napušta s obitelji Berlin i prihvaća upravljanje protestantskom župom Gusow.

Ana Marija kuša prve velike nutarnje kontemplativne čežnje uz želju da služi Bogu i dokažesvoju ljubav:

„Bilo mi je već blizu 28 godina, a moja čežnja da služim Bogu i dokažem Mu svoju ljubavbila je s vremenom sve žarča. Ne znam kako sam došla na to, ali već me godinama ispunjalo nekouvjerenje da će me dragi Bog kad navršim 30 godina, pozvati u svoju službu. Prečesto mi je točekanje bilo teško ali od svoje 22. godine čitala sam dnevno po jedan sat iz Sv. Pisma i NasljedujKrista od Tome Kempenca, a čitajući ujedno sam i razmatrala. Jedna riječ ili samo jedna misaousadila bi mi se u pamet i pratila me po čitav dan, sjedinjujući me sve čvršće s Bogom.“

U šutnji, seoskoj idili i samoći u Ani Mariji duhovno sazrijeva uvjerenje da je sve višestrankinja u luteranskoj vjeri i sve je više usmjerena prema obliku vjerskoga života koji bi jojomogućio „da upozna i vrši volju Božju pokazujući Bogu svoju ljubav i služeći mu kao sestra“.

Ana Marija čini velike korake u duhovnom životu. Iskazuje Bogu spremnost potpunaposluha, učvršćuje se u nasljedovanju Krista po križu, oslanja se samo i isključivo na Boga, postajedublje svjesna blaga vjere koje nosi u sebi i njezina molitva postaje ciljana za najvažnije, a to je rastu krepostima, poglavito poniznosti:

„Smrću moje majke postalo mi je jasno koliko blagoslova duši donosi patnja. Tada sampočela moliti da mi dragi Bog pošalje križeva i trpljenja za cijeli moj život. Molila sam: 'Bože vodime kroz život strmim i kamenitim putem!' U to sam vrijeme obećala dragom Bogu da ću uvijekispunjavati Njegovu svetu volju, a kad mi je bilo 25 godina, počela sam moliti za krepostponiznosti. I nisam imala nikoga od koga bih mogla tražiti savjeta. Bog je bio jedini moj vodič.Njemu sam, jedinom mogla reći koliko žudim za krepošću i savršenstvom i koliko mu želim služiti.Od sada sam svoju vjeru držala najdragocjenijim blagom koje moram brižno čuvati.“

Nasuprot tradicionalnim luteranskim učiteljima – Pavlu, Augustinu i Lutheru – Ana Marijaizabire čitanje poslanica Ivana, Petra i Jakova. Njezina vjerska kultura sve više postaje biblijska, a unutrini duše sve se više približava katoličkoj vjeri. Piše: „Otac mi je često govorio: 'Ti dišeš višekatolicizmom nego protestantizmom.' Iz kojih sam izvora crpla katoličku vjeru? Nikad nisamkontaktirala s katolicima niti mi je ikad došla u ruke katolička knjiga. Bog, Sv. Pismo, govorigospode iz Centruma, umjetnička djela u muzejima, to su bila vrela iz kojih se napajala moja dušakoja je žeđala za pravom vjerom. U tim je vrelima nalazila ono što je tražila.“

Ana Marija sve više kuša i slijedi nutarnji poriv za samosvladavanjem kako bi osnažilasvoju volju i prikazala je Bogu kao čistoću ljubavi kojom je željela odgovoriti Bogu na ljubav: „Bilasam vrlo sklona trpljenju tako da sam već od djetinjstva ležala na vrlo tvrdom ležaju, uskraćivalasebi jelo, ali uvijek tako da drugi ne opaze. Na primjer, jedne zime nisam okusila ni jedne jabuke, udrugo doba nisam jela grožđe, o Božiću sam se uzdržavala od slatkiša te sam o Uskrsu razveselilasvoje sestre onim poslasticama koje sam dobila za Božić. Radila sam to zbog toga da zagospodarimsvojim prirodnim sklonostima.“

Raste u odlučnoj odlučnosti: „Kad god bih čvrsto odlučila da ću nešto učiniti ili si štouskratiti, to bih onda i izvršila s najvećom revnošću.“

18

Bez ikakvih vanjskih poticaja i u protestantskom ambijentu nezainteresiranu za Marijuprodubljuje ljubav i pobožnost prema Gospi: „Gajila sam srdačnu ljubav i poštovanje prema dragojMajci Božjoj. Nazivala sam je Djevica Marija...

Jedno od tih predvečerja nikada neću zaboraviti. Upitala sam, naime, oca: da li svi kršćanivjeruju da je Majka Božja uvijek ostala djevicom. On mi je na to odgovorio: 'Može se vjerovati akose hoće, ali nije nužno i mnogi ne vjeruju.' Istog časa odgovorih 'Da i nitko ne vjeruje, nitko nasvijetu, ja bih čvrsto vjerovala da je Majka Božja ostala uvijek djevica.' Ništa nisam znala o krunici.Nisam znala ni Zdravo Marijo.“

Godine 1885. provodi zimu u blizini Bonna, posjećuje prvi put katedralu u Kölnu. Uevangeličkoj obitelji koja ju je ugostila prvi put u životu susreće katoličkoga svećenika koji je jojreče: „Ali sve što vjerujete katoličko je.“

U ovom periodu duhovnoga života (1874.–1886.) Blaženica proživljava ona iskustvaduhovnoga rasta koja sv. Terezija Avilska opisuje kao četvrte odaje, a predstavlja duše koje su većkušale prva mistična iskustva, ali imaju i dalje velike nutarnje borbe za potpunu nutarnju sloboduza Krista. U duši će kušati milost Božje velikodušnosti i besplatnosti dara. Milost ih vodi premajednoj nutarnjoj širini i slobodi duha. Molitva mira i smirenosti temelj je njihova druženja isjedinjenja s Bogom. Duhovni plodovi u duši još nisu postojani te duša mora bježati od duha svijetai od grešnih prigoda da bi se postojano ukorijenila u Bogu.23

4. Žena odlučna za Krista i katoličku vjeru (1886.–1888.: od trideset i prve do trideset ičetvrte godine života)

Godine 1886. sa željom da Bogu prikaže veliku žrtvu i dokaže mu svoju ljubav prihvaća uKölnu službu upraviteljice gradske umobolnice, za što je neočekivano dobila i očevu potporu. Utom institutu svi su bili katolici, bolesnici i osoblje, osim upravitelja i njegove obitelji koji su bililuterani. Neposredno prije preuzimanja službe doživljava strahove hoće li moći izdržati sve naporekoji slijede: „Obuzela me takva jeza da sam bila posve skršena.“ Ali se utječe molitvi i s čvrstimpouzdanjem, voljom i odlučnošću ustraje u odluci: „Puna pouzdanja vapila sam za pomoć, molila zahrabrost i odlučnost i dok su me stalno zaokupljale te misli i osjećaji.“

Prvi put prisustvuje smrti odrasle osobe, što ostavlja dubok dojam na njezinu dušu teproživljava teške trenutke, ali ne odustaje vođena željom dokazivanja i rasta u Božjoj ljubavi: „Bilaje to strašna noć. Htjela sam položiti 'veliku žrtvu' do nogu Božjih, a zar to nije bio pravi početak?Hvala Bogu! Ni ove a ni sljedeće noći nije mi došla nijedna misao da bih htjela ovo mjesto. Ne! Jasam dragom Bogu htjela dokazati svoju veliku, žarku ljubav.“

Sa svoje strane nastoji unijeti novi duh kršćanske ljubavi u služenju umobolnicima. Ljubavprema Bogu pretače u ljubav prema najbjednijima: „Kako sam bila zahvalna dragom Bogu što meje doveo k najbjednijim od svih bijednih! Usrećiti i razveseliti druge bilo je sve za čim sam težila aovdje mi se za to pružila prilika... Bog mi je dao milost da unesem u zavod novi život tako da su mistari liječnici, koji su posjetili bolnicu kazali: 'Ovo više nije zavod. Ovdje se provodi obiteljskiživot.' Da, svaki je pojedinac, i onaj najslaboumniji, osjećao moju majčinsku ljubav.“

Ana Marija je proživljavala „tri godine života žrtve“. Uz neizrecive kušnje i u susretu sumobolnicima svake vrste vjerno obavlja svoju službu, ne želi za to primati plaću, nego je troši zapotrebe umobolnika. Iščekivala je potpunu objavu i pristanak uz katolički nauk, prema čemu jeoduvijek težila.

U ovom ambijentu Ana Marija doživljava dvije katoličke pobožnosti koje na nju ostavljajudubok dojam: marijanska pobožnost u svibnju i pobožnost Srcu Isusovu u lipnju. Dana 17. lipnjaiste godine prisustvuje misi i doživljava veliku želju da postane katolikinja: „Ne mogu opisatiradost koja me je ispunila kad sam prvi put čula kako pjevaju 'Marijo, svibnja Kraljice', pa ondaostale divne i drage Marijine pjesme.“

23 Za sažetak opisa pojedinih odaja oslanjamo se na p. J. Catellano, Il dinamismo della vita cristiana. Guida alla lettura del Castello Interiore, Rim, 1991.

19

Dva katolička svećenika koja posjećuju umobolnicu daju joj katolički Deharbov katekizam,a ona zapisa: „Na svoje nemalo iznenađenje našla sam u njemu svoju vlastitu vjeru i ništa drugo.“

Sedmoga lipnja 1887. u crkvi Dobroga Pastira Ana Marija u pratnji jedne gospođe izumobolnice doživljava duboko duhovni događaj koji je vodi do želje da prijeđe na katoličku vjeru:

„Iz samilosti prema toj bijednici zamolila sam ravnatelja da joj dopusti ovaj izlaz jer ću je ija pratiti s njegovateljicom. On rado dopusti... Po želji gospođe W. sjele smo u prvu klupu. Tu samkleknula i odmah započe služba Božja u čast Srca Isusova. Ljubav prema Bogu mi je dala daspoznam vrijednost žrtve, a onda me je vodila dalje u Lindenburg. Ljubav prema bližnjem koji trpidovela me u kapelu Dobrog Pastira koji je ovdje čekao svoju zalutalu ovčicu da je uzme na svojaramena i ponese kući. Da, još i više, da je uzme u svoj naručaj i ispuni rajskom slasti.“ Povjerava sekapelanu Wiskirchenu da želi prijeći na katoličku vjeru, a on joj odgovara da joj je to sadanemoguće zbog oca, a uz to da odlazi kući u obitelj.

Ana odlazi kući na odmor, a nakon povratka proživljava duboku nutarnju tamu, ali ostajepostojana u odlukama: „Kad sam se vratila s dopusta, ispunjala je moju dušu velika i duboka tama.Iščezla je sva moja radost. Ta je tama zahvatila čak i moju odluku da prijeđem na katoličku vjeru.Nimalo nisam od nje odstupila, ali se činilo da su klonule sve sile moje duše.“

Kapelan Wiskirchen je potajno poučava katoličkoj vjeri, a upravitelj umobolniceobavještava Anu Mariju da će izgubiti posao ako prijeđe na katoličku vjeru i obavještava oca okćerinu duhovnom putu. Otac, sav uzbuđen, dolazi u posjet Ani Mariji i slučajno vidjevši knjigu osv. Josipu prekorava je što to čita, a to u duši djevojke pobudi do tada neviđen žar pobožnosti tomsvecu: „On me je naveo na razmišljanje i razmatranje o Sv. Josipu i rasplamsao u meni veliku,srdačnu i povjerljivu ljubav prema Sv. Josipu, ocu Josipu, kako sam ga odsada nazivala. Da, činilomi se da mu moram nadoknaditi manjak ljubavi i poštovanja svih krivovjernika.“

Otac je odvodi u obitelj, nastoji je nagovoriti da ne napušta vjeru u kojoj je rođena i tada sedogađa bolan i konačan rastanak s obitelji: „Tražio je otac obećanje da neću prijeći na katolicizam.'Ne, to ne mogu!' odvratila sam čvrsto i odlučno, premda je moje srce zadrhtalo, jer su me majka isestre plačući okružile. 'To ne mogu! Obećati mogu samo to da to neću učiniti već danas ili sutra.'Tim riječima napustila sam zauvijek svoju roditeljsku kuću.“

Usprkos bolnu očevu protivljenju, a upravitelj umobolnice ga je bio obavijestio o putu AneMarije prema katoličanstvu, ona se pripravlja za prijelaz u Katoličku Crkvu.

Dana 30. listopada 1888. u crkvi sv. apostola u Kölnu u 33. godini Ana Marija, klečeći predoltarom Majke Božje, ispovijeda tridentsku ispovijest katoličke vjere i polaže u ruke kapelana vlč.Essera te definitivno pristupa Katoličkoj Crkvi, a sama kaže da nikada u životu svjesno nijepripadala Luteranskoj crkvi ni jednoga sata. Blaženica je prošla nevjerojatan put duhovnoga rasta isazrijevanja do ovoga trenutka praktički bez duhovnoga vodstva i bez sakramentalne milostiispovijedi, euharistije i pričesti jer one ne čine dio baštine luteranske vjere.

Zbog prelaska na katoličku vjeru 1. siječnja 1889. otpuštena je iz službe upraviteljiceumobolnice u Kölnu.

S dubokom boli u duši doživljava da joj otac zbog obraćenja na katoličku vjeru zabranjujebilo kakav ulazak u njegovu kuću. Ostala je sama bez posla i prihoda, ali s potpunim pouzdanjem uBoga: „Moje bi srce bolno zadrhtalo i ja bih pala na koljena u svojoj sobi, plačući gorko! Prvi putau svom životu osjetila sam i upoznala što znači biti sam i beskućnik... To su bili za mene vrlo, vrloteški tjedni. Bez doma i kakvih sredstava... Unatoč svemu, moje se pouzdanje nije pokolebalo. Zarnisam često molila Boga da me vodi strmim i kamenitim putem kroz cijeli život? Sada sam Mu bilazahvalna što mi je molitvu uslišio. Moje pouzdanje nije ostalo nenagrađeno. Nešto prije Božićadobila sam vijest iz Kölna da će me, po preporuci gospodina tajnog savjetnika Schwarza, dok nenađem namještenje, primiti časna Majka M. u svoj samostan koji je bio povezan s domom za starce.Bilo je to 7. siječnja 1889. kad su meni, beskućnici, otvorili vrata samostana.“24

24 Radi se o redovničkoj zajednici Siromašne sestre sv. Franje iz Aachena. U vrijeme kada Ana Marija boravi u njihovusamostanu, to je bila relativno mlada družba, ali u crkvenim i državnim krugovima prepoznatljiva po snažnukaritativnom djelovanju, posebno s osobama s „ruba društva“. Njihova utemeljiteljica, Franciska Schervier (1819.–

20

Dana 3. svibnja 1889. primila je sakrament katoličke potvrde u Kölnu od nadbiskupaKremensa.

Ana Marija će provesti deset mjeseci radeći u samostanu i donekle upoznati ritamsamostanskoga Bogu posvećena života, kušat će i za nju nove nutarnje duhovne doživljaje bilo umolitvi, bilo u radu kao znak daljnjega duhovnog sazrijevanja: „No, meni se ipak činilo kao da samu raju. Posve utonulu u razmišljanje o svetoj nazaretskoj obitelji, napunjao me je Bog u svomeneizmjernom milosrđu svakim danom sa sve više milosti. Do tada nepoznata duhovna slastprostrujala je mojom dušom... Sad sam raspucanih ruku i s vrućom vodom pošla nanovo na posao.Nimalo nisam negodovala, naprotiv, moj je duh ispunjala radost i blaženstvo. Nisu mi bili dosadniovi, meni posve tuđi, poslovi i napor; tražila sam i druga odricanja.“

Život u samostanu bit će joj prigoda da se vježba u, kako kaže „savršenoj poslušnosti“, pa ionda kada joj je to mučno, kada je prekorena, da se vježba i još većem svladavanju prirodnihodbojnosti, naime dodijeljena joj je soba u kojoj je nedavno bila umrla neka žena.

Samostanski život opisuje u kategorijama redovničke formacije te ga naziva svojim ipostulatom i novicijatom koji je vodio sam Isus: „Moj postulat kod ove dobre sestre bio je kratak.Božanski je Spasitelj imao još mnogo toga pripremljenog za mene, zato me nije nikada pustio dugona istoj vježbi... Ovih deset mjeseci u samostanu bio je za mene novicijat pun milosti.“

Doživljava slijed mističnih doživljaja koji će odrediti njezin daljnji duhovni put, pročišćenjeduše i oslobađanje od svake navezanosti kao pripravu za milost mističnoga sjedinjenja: „Tako samsada provodila posvemašnji kontemplativni život. Sve sam primala iz ruke Božje i ostala sam mirnai radosna unatoč mučnom stanju u kojem sam se nalazila. Patnja nije bila za mene patnja jer se,prihvaćena s velikom ljubavlju i zahvalnosti pretvorila u neobičnu slast. Bog me je vidljivo odgajao.Najprije je očistio moju dušu od svake zemaljske i putene privrženosti stvorovima, ma kako mi onibili bliski.“

Mistika poprima euharistijsko obilježje: „Bilo je to prvi put da pribivam izlaganju PresvetogSakramenta i ovom noćnom klanjanju. Što sam osjećala? Nemam riječi kojima bih mogla opisatisvoje stanje. Bila sam opijena srećom i blaženstvom tako da sam od devet uvečer pa do dva sataujutro klečala pred Presvetim Sakramentom, a da nisam vrijeme uopće osjećala. Kroz to vrijemeBog je rasplamsao moje srce takvim žarom ljubavi da mi je kasnije sva trpljenje, koje mi je Božjamilost poslala ili mi darovala, izgledalo kao kap vode koja pada na usijano željezo i prouzrokuje,doduše, trenutno cvrčanje to jest trzaj ljudske naravi ali ništa više. Ljubavni žar ostajenepromijenjen, kao što i željezo ostaje usijano. Kad sam se ujutro probudila, moje srce bilo jeispunjeno žarom ljubavi Božje...“ „Moja čežnja za sv. pričesti bivala je iz dana u dan sve žešća.“

Ana Marija iz iskustva uči i praksu ispovijedi i duhovnoga vodstva te razlikovanja jedno oddrugoga. Doživljava u srcu poticaj da osnuje novu redovničku družbu, ali to ne izražava jasnosvećeniku u ispovijedi te smatra da je pala u oholost, ali u jednom trenutku Marija joj u viđenjupokazuje kako će te sestre izgledati.

Razmatranje muke Isusove još više pobuđuje ljubav u njezinoj duši koja prerasta uapostolat: „U skrovitosti ovog križnog puta proživjela sam časove pune veoma velikih milosti.Razmatranje Muke našeg Božanskog Otkupitelja rasplamsavalo je svakim danom sve više vatruljubavi u mojoj duši i žar revnosti te goruću čežnju da mogu Bogu uzvratiti svoju ljubav. Da, mojaje duša žeđala za tim da se posve dade u službu Bogu. Stoga sam Mu se ponudila za žrtvu paljenicui češće sam svršavala svoju molitvu ovim riječima: 'O Gospodine pošalji me kamo hoćeš da poTvojoj volji radim za spasenje duša. Ispuni žarku težnju moje duše da Ti o Bože mogu dokazatisvoju ljubav i zahvalnost. Ali, ako je moguće, ne pošalji me nikada u Berlin, no ne moja, negoTvoja volja neka bude!'“

1876.), dionica je karitativno-socijalnoga pokreta u 19. st. Zajednica ima svoj početak kada je Franciska zajedno s četiridjevojke istih ideala 1845. godine započela s apostolatom skrbi za ugrožene djevojke (prostitutke). U vrijemevišemjesečne epidemije kolere ponudila je gradonačelniku da se njezine sestre brinu za oboljele. Godine 1853. sestre sudobile javno priznanje cara Friedricha Wilhelma za svoj rad. Glavna područja djelovanja su rad sa starijim osobama, radu bolnicama, socijalna angažiranost skrbi za marginalne osobe u društvu. Utemeljiteljica je za života osnovala 35samostana u Njemačkoj i četiri u SAD-u. Godine 1858. osnovan je i muški ogranak družbe.

21

Velike mistične milosti popraćene su doživljajem vlastite bijede i stanja koje jeponižavajuće: „Ovih deset mjeseci u samostanu bio je za mene novicijat pun milosti. Šutjela samovdje u samoći, najvećem, često bolno osjetljivom siromaštvu i najponizujućem stanju koje se možezamisliti – jedna bijedna beskućnica koju su iz milosrđa trpjeli dok ne nađe posao. No, kada, gdje,kako da nađem posao, odnosno namještenje kad je gospodin ravnatelj L. kod kojega su seinformirali, uvijek davao o meni najgori sud. Tako me je Bog kušao!“

Ana Marija se konačno opredjeljuje za redovnički poziv, a nadbiskup Kremens, kasnijikardinal, u tome je ohrabruje te ona traži samostan u koji bi mogla ući. Ponovno ima ponudu zabrak koji spremno odbija pokazujući do koje je mjere interiorizirala vrijednost čistoće: „Zar dažrtvujem djevičanski život? Tisuću puta radije podnositi siromaštvo i poniženje nego to. Zardjevičanstvo nije dragulj koji se ne može ni dosta procijeniti, a ni dosta vjerno čuvati jer jedanputizgubljen, zauvijek je izgubljen.“

Ana Marija živi u krajnjoj neimaštini koja ju je još više potakla na pobožnost sv. Josipu:„Bila sam tako siromašna da nisam imala čime bih kupila najpotrebnije sitnice, ili da dadempopraviti cipele. Komad čvrstog kartona služio mi je kao poplat u cipelama.“

Prijatelji je potiču da rješenje svoga životnog stanja potraži u Berlinu i po preporuci jojomogućuju da boravi u obitelji von Savigny.

No prije odlaska iz Kölna Ana Marija čini čin čiste ljubavi dostojan veličine njezinesvetačke duše. Ravnatelja umobolnice, koji je progonio Anu Mariju jer je postala katolikinja,oklevetala je u gradskoj upravi njezina nasljednica koju je sam bio izabrao i prijetilo mu jeotpuštanje s posla. Ana Marija je velikodušno posvjedočila u njegovu korist i slučaj je bio pozitivnoriješen za njega, a buduća Blaženica zapisa: „Nije li to bilo ljubezno dopuštenje Božje providnostikoja mi je dala priliku da zlo uzvratim dobrim? A ja sam to radosno učinila.“

U ovom periodu duhovnoga života (1886.–1888.) Blaženica proživljava ona iskustvaduhovnoga rasta koja sv. Terezija Avilska opisuje kao pete odaje koje predstavljaju stanje duša kojeveć žive mistični život u pravom smislu riječi. Kušaju nutarnju obnovu i novost života u Kristu, umolitvi sjedinjenja koja je nadnaravna i koju Bog daruje kada i kako hoće, iako se duša sa svojestrane treba za nju pripravljati. Istinski znakovi ovoga sjedinjenja s Bogom, koje još nije potpuno,jesu sigurnost o Božjoj prisutnosti i nutarnja i vanjska progonstva i patnje koje stavljaju na kušnjuljubav prema Bogu. Dušama su na ovom stupnju duhovnoga života potrebne autentična vjernost idokazana odlučnost.

5. Žena do kraja odlučna ostvariti ono što Bog od nje traži (1889.–1906.: od trideset ičetvrte do pedeset i prve godine života)

Put koji je pred Blaženicom (1889.–1899.) dovest će je do vrhunaca mističnoga života nazemlji, do sjedinjenja, duhovnoga braka s križem i Srcem Isusovim 2. veljače 1899. u Sittardu. To jeput duhovnoga rasta koji sv. Terezija Avilska opisuje kao šeste odaje. Predstavljaju stanje dušekojima duša prolazi najviša nutarnja čišćenja, a među mistične milosti koje Bog udjeljuje duši naposve nadnaravan način spadaju nutarnje lokucije, ekstaze i viđenja… Duša proživljava velikugorljivost za spasenje ljudi i ima apostolatski duhovni naboj te spremnost da napusti samoću za radna širenju kraljevstva Božjega. Da bi se uspela do najviših stupnjeva mističnoga života, potrebno jemotrenje Kristova čovještva. Nutarnji život milosti duši otkriva čudesna Božja djela u tipičnomističnoj molitvi sjedinjenja.

U jednoj usporedbi opisa paralelizma duhovnoga puta sv. Terezije i sv. Ivana od Križa naovomu razvojnom stupnju duhovnoga života za daljnji duhovni rast duša treba proći tamnu noćduha da bi došla do vrhunca mističnoga sjedinjenja s Bogom na zemlji, duhovnoga braka.

Sama sv. Terezija Avilska zapisa: „Ah, Bože mili, što li su tek nutarnje i izvanjske patnje kojepodnose dok ne uđe u sedmu odaju“ (VI, 1,1). Upravo su ta iskustva pred ovim desetogodišnjimperiodom života Blaženice.

22

Sedmoga studenoga 1889. kao pratilja ulazi u kuću obitelji von Savigny u Berlinu. Tuzapočinje niz posjeta siromasima i katoličkim obiteljima u Berlinu te postaje duboko svjesnavjerske i moralne situacije najnižih socijalnih klasa.

Ana Marija proživljava vrijeme kušnje i tame, čezne za Presvetim, za ostvarenjemredovničkoga poziva, za pomoći djeci i siromasima, a nijedan od njezinih velikih planova i čežnjase ne ostvaruje. „Čeznula sam za Presvetim Sakramentom, za dragom samostanskom kapelom, zaredovničkim životom.

Rijetko je prošla koja večer a da nisam u svojoj sobi klečala i gorko plakala. Služiti Bogu,posve Mu se žrtvovati u službi siromaha, bila je vruća želja moga srca. Umjesto toga, bila sam opetu svijetu i prvih tjedana nisam našla prilike da se zauzmem za siromahe. Ah, srce je moje bilo punožalosti!“ I dalje je ne napušta misao da osnuje novu redovničku zajednicu.

Ima posebno viđenje Raspetoga i doživljava dubok poticaj da moli i čini zadovoljštinu zaduše:

„Imala sam 21. siječnja 1890. u snu potresno viđenje. Vidjela sam živa Isusa, u naravnojveličini, razapeta na križu. Čitavo njegovo tijelo, od ruku do nogu, bilo je ovijeno trnjem, onakokako se obično plete trnova kruna. Na lijevoj strani, na srcu, bio je utisnut trnovit splet u oblikusrca. Glava nije bila okrunjena trnjem. Ruke nisu bile spuštene, nego posve ravno ispružene, znakživota. Pogled tako potresan izazivao je samilost, a tako strašan i dirljiv da nema riječi kojim bih gaopisala.

Dok sam Ga tako gledala, srce mi je drhtalo od bola. Božanski je Spasitelj glava koja živi unebu bez boli i trnove krune. Udovi, tijelo, jest – sv. Crkva, koju nije samo vlast pribila na križ, većsu je i mlaki i otpali katolici duboko ranili. To pokazuje trnje na tijelu, dok trnje u srcu pokazujemlake i nevjerne Bogu posvećene osobe.

Probudila sam se i, kako je već bilo jutro, požurila sam u crkvu. Srce mi je bilo od boli isućuti duboko dirnuto, ne samo dirnuto, nego ranjeno. Sada mi je bilo jasno što Bog od mene želi:molitvu i zadovoljštinu! Isprositi milost za obraćenje grešnika! Hrvati se s Bogom za sloboduCrkve.

Počev od onog jutra, prožeto je moje srce novom 'glađu i žeđu', ne samo za savršenošću i dase Bogu svidim, već glađu i žeđu, gorućom težnjom da Božanskom Srcu pridobijem duše.

Ovaj raspeti Isus lebdi uvijek pred mojim očima, kako onog jutra tako i danas. On uvijekpodržava moju revnost, da bude budna, sve je više rasplamsava, ne samo da vapim, nego i radim zaspasenje duša. On čini da uzdišem za posljednjim časom svoga života, kako bi pred Božjimprijestoljem utažila svoju žarku čežnju, žeđ za dušama.“

Ana Marija prati gospođu von Savigny na putovanju i u samostanu pohođenja u Bavarskoj uZangbergu. Dok ona razgovara s rođenom kćeri koja je tu bila redovnica, Ana Marija traži knjigu začitanje. Dobiva dvije knjige, jednu o Srcu Isusovu, a drugu Moj život sv. Terezije Avilske i u njoj sebudi karmelski poziv:

„Našla sam svoj ideal: moje tako strastveno i osjetljivo srce zanijelo se žarom ljubavi za sv.Tereziju, čije ime do sada nisam htjela ni čuti. Divan je Bog, čudesno je upravljanje Njegoveprovidnosti! Nitko u Zangbergu nije doznao o mojoj sreći. Bog i ja, samo Bog i ja poznajemomilost koju mi je u onim danima, u onoj kapelici udijelio. Da, nedokučivo je Božje milosrđe iljubav. Karmel i samo Karmel! Tamo sam morala ići. To je sada bio cilj mojih želja. Ta poniznost,ta ljubav prema Bogu!“

Po povratku u Berlin traži dopuštenje od ispovjednika isusovca Faha, SJ, kojemu je bilazavjetovala poslušnost, da uđe u Karmel, ali on je uvjerava da to nije njezin put – ući u neki većpostojeći samostan. Ispovjednik je odvraća, ali i uvjerava da ima i redovnički i karmelski poziv, ali ida njezin duhovni put ukazuje na to da ju je Bog odredio za utemeljiteljicu: „ali bilo mu je jasno daBog od mene traži da sama osnujem redovničku zajednicu jer Bog obično sam odgaja svoje'oruđe'.“

Ana Marija je osjećala da ta nova redovnička obitelj treba biti prožeta karmelskim duhommolitve i zadovoljštine, a u isto vrijeme posvećena radu sa siročadi, napuštenom djecom.

23

U kolovozu 1890. obavlja prve duhovne vježbe u životu na kojima doživljava nove velikemistične milosti, a na poseban način sjedinjenje sa Srcem Isusovim:

„Bila sam neopisivo ushićena, dirnuta do dna duše i neprestano sam plakala... Bog i ja, iništa i nitko drugi nije za mene postojao. Ovaj dobri Bog prosvjetljivao je moju dušu, potaknuo je iraspalio novom revnošću da za svetu Crkvu trpim i radim.

Suze pokajnice oblile su moje oči zbog mojih grijeha koji su Božanskom Spasiteljuprouzročili Njegovu gorku muku na križu... Ne manje suza zahvalnica prolijevala sam zbogneizmjerne Božje dobrote i ljubavi kojom je tragao za svojim siromašnim janješcem... Da, Božje jeSrce prepuno smilovanja i ljubavi! O kad bi svi ljudi to spoznali, kako bi bili sretni! Uronimo u ovomore, u ovaj Božanski izvor ljubavi pa ćemo svi prolijevati suze pokajničke i suze zahvalnosti.

Nije li me Bog doveo u Innsbruck samo zato da očistim svoju dušu. Božja me je ljubavosvojila svojom milošću. Da, mogu reći da sam sve ovo vrijeme od nekoliko tjedana koje sam tadaproživjela u Innsbrucku provela uživajući blažene slasti u Srcu Isusovu. Bila sam opet, kao ono uKölnu, opijana nektarom Božje ljubavi, uživajući rajsko blaženstvo. Da li me je Bog htio ojačati zabudućnost? Još me srdačnije sjediniti sa svojim Božanskim Srcem?“

Ana Marija je žarko poželjela susresti uživo jednu karmelićanku što joj se dogodiloprigodom putovanja s gospođom de Savigny u Aachen i doživljava veliku radost tijekom susreta tese u njezinoj duši ponovno budi sumnja u utemeljenje nove družbe, a javlja želja da uđe u Karmel,iako joj je ispovjednik Fah, SJ, drugačije savjetovao. To dovodi njezinu dušu do nove pomutnje, aliBožja je providnost vodi prema konačnom rješenju toga pitanja:

„Nekoliko dana kasnije nalazile smo se opet u Bonnu, a ja sam bila u neizmjernim mukama.Nisam više znala što da počnem... I tako smo jednog dana pošle na selo. U maloj seoskoj crkvicinašla sam liječnika za svoju dušu, vlč. župnika Westenberga.“ Izlaže mu svoje dugogodišnje željeza utemeljenjem nove družbe, a on je uvjerava da nije prevarena, nego da je na djelu milost Božja itime Ana Marija proživljava definitivno oslobađanje od toga problema: „Osjetila sam se kao oraokoga su razriješili njegovih spona. Vinula sam se na krilima ljubavi u visine do Božanskog Srca,gdje sam našla svoj mir! Koliko je bila velika moja patnja ovih godina, toliko je sada bilo veće mojeveselje i blaženstvo. Ipak, moja goruća težnja da Bogu služim kao redovnica u 'trpljenju i ljubavi'trebala se ipak ispuniti.“

Nekoliko mjeseci nakon toga buduća Blaženica doživljava prosvjetljenje o družbi i karizmi:“U to vrijeme u travnju 1891., jednoga sam se dana, stojeći kod prozora divila izlazu sunca.Odjednom mi padne na pamet svrha i ime novog zavoda. Bojeći se da sve to neću moći zapamtiti,zabilježila sam doslovce odmah sve kako slijedi: Službenice Božanskog Srca Isusova posvećuju seBožanskom Srcu:

I. Radi zadovoljštine: Napose za sva obeščašćivanja za pogrde koje se bezvjerstvom ikrivovjerstvom nanose Božanskom Srcu a osobito nijekanjem Božanstva Sina Božjega, koji je zanas postao čovjekom, da Bog u svome milosrđu prestane i nadalje kažnjavati djecu zbog prijestupanjihovih otaca, da pošalje Duha Svetoga, Svjetlo istine, onim dušama koje su rođene u tami.

II. Radi vlastitog posvećenja: Božansko Srce udostojat će posvetiti za svoju službu samoonu dušu koja teži za većim savršenstvom. Koliko bude stupala putem savršenstva, to jest putemsamoodricanja i samoprijegora žrtve i poniznosti, toliko će blagoslov Božanskog Srca počivati nanjoj i na njezinu djelovanju.

III. Radi spasavanja duša 1. posjećivanjem obitelji u kućama siromaha, bolesnika izapuštenih. Podržavanjem društva za djevojke, gospođice i djecu; 2. odgoj djece, ali samo iz puka,tako da se nikada ne održava službena školska obuka.

Službenice Božanskog Srca Isusova neka nastoje da djeci što potpunije nadoknaderoditeljski odgoj.“

Ana Marija je u korizmi, kako sama kaže, vršila „nerazuman post“ te da je Bog to dopustiokako bi iz vlastitoga iskustva stekla razboritost u asketskim pretjeranostima te mogla pomoćidrugima pravim savjetima u sličnoj situaciji.

U ovom periodu svoga života Blaženica započinje pisati brojna PISMA. Raznim osobama iudrugama, institucijama. Ona će u toj praksi ustrajati do konca života. U Generalnom arhivu

24

sestara karmelićanki BSI sačuvano je preko 2500 pisama. Samo je manji broj objavljen i dostupanjavnosti.

Dana 2. srpnja 1891. u Berlinu, u Pappelallee, otvara prvu Kuću za djecu bez kuće. Ovaj ćedatum sestre karmelićanke BSI kasnije uzeti kao datum utemeljenja družbe i slaviti kao svetkovinudružbe.

Drugoga kolovoza 1891. u Dječji dom sv. Josipa prima prvih troje djece. Sama zapisa: „Bioje to početak domova Sv. Josipa iz kojih je godine 1898. proizišao Karmel Božanskog Srca.“

Ana Marija na početku apostolata utemeljenja doživljava mistično iskustvo sjedinjenja skrižem u dinamici veće ljubavi koje će je pratiti cijeloga života. Upravo će to mistično sudjelovanjepostati izvor duhovne plodnosti u Blaženičinu životu:

„Tim se danom, 3. srpnja, počeo polagano spuštati križ na moja ramena. Prigrlila sam ga sljubavlju i zahvalnošću, kao prijatelja za kojim sam dugo čeznula. Ovaj me vjerni prijatelj do ovogčasa nije napustio i nikada mi nije postao dosadan. Ne, što sam više osjećala njegovu prisutnost,postajao mi je milijim, jer sam ga uvijek smatrala najvećim dokazom Božje ljubavi, a rekla bih'povjerljivom Božjom ljubavi' prema mojoj duši.

Čudesno okrijepljena te prožeta novom revnošću i pouzdanjem zbog viđenja u snu i zbogkuće koju mi je ponudio gospodin prelat, isti dan pošla sam hrabro na djelo, i to posve sama.“

Ana Marija izabire novoga ispovjednika: „Otkako je otputovao otac Fah, otac Frins bio jemoj ispovjednik.“ Prvi je bio otišao u misije.

Odmah na početku utemeljenja ima zdravstvenih problema: „Mnoge nutarnje i vanjskepatnje posljednjih godina kao i pretjeran post, tako su uzdrmali moje zdravlje da mi je liječnik,odredio put u Taunus, a dom pod zaštitom moga dragog Sv. Josipa, prepustila sam njegovateljici...“„Mučilo me vrlo jako zujanje u glavi.“

U domu želi imati kapelicu i zato traži dopuštenje, ali ne otkriva sve planove, to jestutemeljenje družbe, ali je prelat odbija. Ona se, gonjena čežnjom, utječe molitvi: „Čvrsto sam bilaodlučila da bez Presvetog Sakramenta neću preseliti u Dječji dom. Stoga je moja glavna molitva uovom mjesecu glasila: 'Dođeš li Ti, doći ću i ja.' Bio je to uzdah čežnje i ljubavi. Spasitelj jerazumio ove riječi i uslišao ovaj uzdah ljubavi koji se mnogo stotina puta k Njemu vinuo.“

Drugoga srpnja u Berlinu u ulici Papellale uz dopuštenje crkvenih vlasti otvara prvu Kućuza nezbrinutu djecu, a 8. prosinca blagoslovljena je kapelica u novoj kući.

Iz pobožnosti prema Trojstvu hodočasti u Fischhachu, gdje se nalazi čudotvorna slikaPresvetoga Trojstva, „jer sam uvijek držala da je Gospodin Bog, Otac, začetnik povjerenog mi djelaza spasenje duša“.

Gledajući relikvije svetoga odijela motri samoprijegornu Spasiteljevu ljubav te dobivapoticaj za nasljedovanje i veću ljubav: „Neko osobito uzbuđenje napunjalo je sva srca, pa i naša,premda smo bili samo promatrači. Gledala sam u duhu Božanskog Spasitelja, naš uzor milosrdneljubavi kako je jednom koračao zemljom okružen siromasima i patnicima svake vrste. Punaoduševljenja odlučila sam da ću se s novom revnošću, pouzdanjem i ljubavlju žrtvovati zapovjereno mi djelo, da ću ubogima i djeci služiti samoprijegornom ljubavlju našeg BožanskogSpasitelja. Moja zadaća trebala je biti: otirati suze, liječiti duševne rane i nedužnu djecu privoditiSrcu Isusovu.“

Neposredno prije otvaranja prve kapelice u domu doživljava nutarnji napad tame i sumnje.„Odjednom me spopade smrtni strah, bojazan, kojoj nema ravne, užas pred korakom koji

sam naumila učiniti. Smrt bi mi bila u onom času oslobođenje od muke koja me je ispunjala. Stajalasam tu hrvući se i boreći se protiv ove žrtve.

Sama, posve osamljena, išla sam u susret budućnosti koja se preda mnom pružala kao mrakkoji me je okruživao! Pola sata kasnije stala su kola pred malom radničkom kućom. Unijeli smostvari, kola su se vratila, a ja sam bila u svojoj novoj domovini. Duša je moja bila opet mirna, borbesu svršile. Da, muka se pretvorila u čeznutljivu radost dok sam uređivala kapelu i pripravljala sve zasvetu Misu... Pustite da šutim! U ljudskom životu ima časova u kojima nas svladaju i zanesu takviosjećaji koje nijedan jezik nije u stanju opisati!...

25

Duša je moja gorjela ljubavlju i imala samo još jednu želju: ovu ljubav dokazati Bogupatnjama i radom. Da, razveseliti dragog Boga bila je želja koja me je ispunjala od moje 22. godine,a sada sam je htjela provesti u djelo.“

Mistični doživljaj sjedinjenja s Kristovim trpljenjem i navještaj velike poplave trpljenja vodeAnu Mariju dublje u tamnu noć duha: „Bilo je to u svibnju 1892. kad sam pri jednom viđenju dobilaosobitu milost... U prvom mi je času bilo kao da će me ta strahovita poplava, u kojoj sam senalazila, posve sigurno povući sa sobom – ali ne – okrenula sam glavu malo nalijevo i pogledala uvisinu gdje sam u oblacima opazila križ. U tom sam času raširila ruke i moje su se duševne moćisjedinile s trpljenjem Božanskog Otkupitelja.

U isti tren izlile su se na mene poput silne rijeke, snaga, jakost i pouzdanje u Boga, dapačeradost zbog trpljenja koje me ima snaći. Kad sam se probudila, ispunjala me goruća želja zatrpljenjem. Da, prožimala me žarka žeđ za patnjom. Od tada nisam, da bih dokazala Bogu svojuljubav, više ništa željela drugo osim trpjeti.“

Godine 1892. prelat doktor Jahnel koji je, po Blaženičinu pisanju, „bio otvorena i oštrakaraktera, a njegovo promjenjivo raspoloženje potjecalo je od bolesne jetre“, opoziva potporu kojuje bio dao njezinu djelovanju.

Doživljava kušnju u najdražemu, u utemeljenju, a ostaje i bez Presvetoga, a nitko ne iznosinikakav razlog svega toga. Naime, svećeniku koji je slavio misu naloženo je da konzumira Presvetote dom ostaje bez euharistijskoga Isusa.

Ana Marija proživljava osjećaj patnje samoće i napuštenosti zbog toga što ostaje bezPresvetoga u kući; svemu tome je banalan razlog, pomagala joj je rođena sestra koja je bilaluteranka. Ponovno doživljava Srce Isusovo kao izvor snage:

„Prečasni Jahnel me napokon primio i tada mi reče da se ne zna da li je zavod katolički iliprotestantski. 'Pa vi ste i sami više protestantkinja nego katolkinja – i nedostaje vam svaki dar zaorganizaciju.'... Kad me je bol zbog gubitka Presvetog Sakramenta htjela posve oboriti, utekla samse Srcu Isusovu i iz ovog nepresušnog vrela milosti crpila sam novu utjehu i snagu... Ovim seduševnim patnjama pridružila, osim napornog posla, još i briga za svagdanji kruh. Trebalo jenahraniti sedamdeset i dvoje djece, od kojih je jedva trideset nešto plaćalo, najviše pet marakamjesečno.“

Isti prelat tijekom devetnice Gospi mijenja mišljenje i kaže da joj je sve to Bog dopustio kaokušnju vjere, ali glasine koje su nastale protiv nje pratit će je tijekom većega dijela života, pa čak i uSAD-u.

Slijedi razdoblje duboke tame, a povod je bio ispovjednikov nalog da se ispovjedi predsvećenikom, prečasnim gospodinom Aleschom koji je bio ljut na nju. To je uvodi u dulju tamu,osjećaj samoće kod utemeljenja, pa ipak doživljava i utjehu: „Nastupila je tama koja mi je oduzelasve duševne moći... U ovim dugačkim mjesecima tame Božanski me Spasitelj dva puta okrijepioizvanrednim milostima. Valjda ni jednu zimu nisam proživljavala tako teško kao ovu 1892–93. Vanivelika studen, u kapeli nema Presvetog Sakramenta u mojoj duši tamna noć, a k tome bijeda, posaoi odgovornost.“

„Živjela sam sama i često sam se onih godina osjećala neopisivo osamljenom. Naša ljudskanarav traži da se kome izjada i često je stoji teške borbe i muke da nadvlada tu prirodnu potrebu.Ova borba i to mučno samosvladavanje vrlo je korisno jer nas konačno vodi do neizmjernihmilosti... Možda čudno zvuči da govorim o osamljenosti, a živjela sam među tolikim sestrama. No,u stvari, taj je život bio za mene zaista osamljen život. U početku sam kod osnivanja bila sama.Nakon nekoliko godina došle su prve mlade djevojke dvadesetih godina, a meni je bilo gotovo 40...Da sam mogla započeti s prijateljicama iste dobi, bilo bi to sasvim drukčije, ali to nije bilo tako.Bog je odredio drukčije i Njemu je poznat razlog.“

Godine 1893., nakon razgovora s mladim svećenikom koji je razočaran stanjem u župi kojuje vodio, Ana Marija otvara dječji dom u Weissenseeu i tada počinju pristizati mlade djevojke kaopomoćnice, ali ispovjednik ih odgovara uvjeravajući ih da nikada neće postati redovnice. Ubrzodolazi i prva kandidatica, M. Bernardina, koja će se oprijeti svim kušnjama i ostati vjerna djeluBožjem.

26

Ana Marija proživljava preiscrpljenost i umor: „Ja sam sama neumorno radila dalje dan inoć, a pri tom sam posve zaboravljala da bi se i moje snage mogle jednom slomiti. Prvih samgodina dana imala vrlo malo vremena za molitvu pa sam svaku noć molila po jedan sat.“

Na oporavku se susreće sa svećenikom, patrom Š., i osjeća da mora biti jako oprezna. „Kadsam ga prigodom toga posjeta prvi puta vidjela ostavio je na mene vrlo neugodan dojam. Osjetilasam da u njega neću nikada imati povjerenja.“

U jesen 1896. dolaze druge kandidatice koje ustraju u zvanju usprkos protivljenja župnikaAlescha, a pater Š., koji je bio premješten u Berlin, „tvrdio je da ga je Bog pozvao da bude vođatoga djela. K tomu je od mene zahtijevao 'apsolutnu poslušnost'...“ Ana Marija zapisa: „To vodstvomi je pribavilo mnogo jada. Ali Bog je pripustio tu kušnju.“

Godine 1896. Ana Marija postulanticama koje su joj se s vremenom priključile piše nacrtpravila života nadahnutim na svetoj Tereziji Avilskoj.

Ana Marija proživljava kušnju vodstva lažnoga mistika svećenika koji je tvrdio da je odBoga poslan kako bi on vodio to djelo te napasti i sugestije od mnogih da prestane razmišljati oKarmelu pod isprikom da je prestrog za njihov način života, što ona spremno odbacuje: „Svakaosrednjost mi je veoma odvratna. Zar me nije providnost Božja dovela u Karmel? Nije li Bogispunio moje srce velikom ljubavlju i pouzdanjem k sv. Majci Tereziji! Često bih rekla: 'Za Karmelbih se dala i razapeti.'“

Počinje korespondenciju s kardinalom Koppom i izlaže svoje želje i planove vezane uzosnutak Karmela.

Svećenik lažni mistik, vođen ohološću, razara iznutra početke utemeljenja, na primjerprilikom zavjeta zahtijeva da sve postulantice, dok on drži podignutu hostiju, naprave zavjet ponjegovoj nakani. Ana Marija sve to bolno i burno u sebi doživljava: “Dosada sam, dok sam bila podvodstvom patra Š. vodila neprestanu borbu sa svojim razumom i sa svojom savješću, a sada se taborba prometnula u divlju oluju koju je poznavao samo Bog... U meni je bjesnila oluja: obećatinešto što se ne smije znati! Bez svake priprave položiti zavjete! Mlade djevojke, od kojih ni jednanije imala zvanje, kako se je to kasnije pokazalo! A zašto? Jer je pater Š. opet najednom imaoviziju!“

Godine 1897. slijede utemeljenja u Graupenu i Mariascheinu te kuće za djecu u Vechti,Oldenburgu. Karitativno udruženje koje je osnovala Ana Marija bilo je cijenjeno od crkvenihautoriteta, ali kardinal Kopp se u listopadu 1897. izričito i odlučno protivio bilo kakvoj ideji oosnivanju nove redovničke zajednice i potiče da se ta družba pripoji nekim već postojećimredovničkim zajednicama.

Ana Marija proživljava napast očaja jer naizgled sve se ruši iznutra i izvana, a sve je počelotime da je molila dopuštenje patra Š. za putovanje u Rim kako bi se pojasnile stvari vezane uzutemeljenje, što on spremno odbacuje.

„Kad je moja muka dosegla vrhunac, iskoristio je đavao ovaj zadnji čas i pokušao medovesti do očaja. U noći u kojoj sam bila posve budna, poveo me u duhu širokim putem na nekuuzvisinu, a onda dalje kroz šumu – bilo je jezivo svjetlo – prema jednom otvoru koji je postojao jošiz prastarih vremena kad su ovdje bili rudnici bakra, i tu me nukao da se bacim dolje: 'Tada ćešimati mir i smirenje.' U tom času podignem oči i opet opazim križ. Duša mi se srdačno sjedinila sBožanskim Otkupiteljem i moga je užasnog priviđenja nestalo.“

Ana Marija se utječe Gospi u molitvi i dolazi do sigurnosti da slijedi svoj put na koji je vodinjezina nutrina, a iskustvo kada je to kazala patru ovako opisuje: „U tom bljesnu u njegovim očimaduh koji sam uvijek naslućivala u jadnom pateru i neopisivim pogledom punim bijesa reče mi neštokao: Uništit ću...“

Piše pismo jednom patru, prijatelju, u Rim, a on je poziva da dođe u Vječni grad. Dana 24.studenoga 1897. zbog poteškoća koje doživljava prvi put putuje u Rim.

U Rimu prvo hodočasti u baziliku sv. Petra. Provjerava kod dvojice svećenika problema usavjesti oko iskustva problematična duhovnoga vodstva koje je doživjela u Berlinu i obojica jeuvjeravaju da je dobro postupila, a da je to Bog dopustio za pročišćenje njezine duše.

27

U stvarima vezanim za utemeljenje družbe savjetovala se s patrom M. Meschlerom, SJ, a onih je uputio k mons. Jacqueminu kod sv. Mihaela. Tako upoznaje važnu osobu koja će joj u višenavrata dobrim savjetima i poznanstvima pomoći oko stvari vezanih uz utemeljenje družbe. AnaMarija zapisuje: „Bio je to vrlo pobožan svećenik koji nam je preporučio da najprije obavimo jednudevetnicu u crkvi Maria della Scala, u kojoj se čuva noga svete Majke Terezije.“

Prvih su dana posjetile i generalnu kuću otaca karmelićana, ali p. general je bio otputovao injegov se povratak očekivao za Božić. Poglavarica milosrdnih sestara poslala je sestre mons. deWaalu uvjeravajući da će on najbolje moći savjetovati i pomoći.

„Poslušala sam savjet, odmah potražila mons. de Waala, kratko ga upoznala sa stvari pa muonda dala pismo kardinala Koppa sljedećeg sadržaja“, a on joj savjetuje da ga više nikome nepokazuje. Upućuje ih na dominikanca patra Essera. Kada ga je susrela, pitao je zašto se ne bipriključila dominikanskom redu, nakon čega je nastavio: „To što pokušavate osnovati novukongregaciju samo je ponos, oholost.“ Ana Marija pokazuje svu duhovnu zrelost utemeljiteljice: „Jasam ostala mirna jer sam znala da je sam Bog osnivač Djela, a da je On sâm mene za to izabrao.“

Stupa u kontakt s poglavarima Karmela, o. Bernardinom od Sv. Terezije. U generalnoj kućibosonogih karmelićana Ana Marija prima karmelski škapular te je tako primljena i u karmelskuobitelj. Smatramo da je ovo jedan od odlučujućih trenutaka u njezinu životu i konkretna ostvarenjanjezina redovničkoga poziva. Do sada smo u izlaganju za Blaženicu u tekstu koristili krsno ime AnaMarija, a od sada ćemo za nju koristiti redovničko ime Marija Terezija od Sv. Josipa.

Ona nastavlja: „Prečasni o. general savjetovao mi je da će, biti najbolje ukoliko njegovauzoritost kardinal Kopp ne bi dao dopuštenje, da napustim Berlin i potražim drugog biskupa koji ćenas primiti u svoju dijecezu. (…) Ja ih zamolih da me još danas otprate k njegovoj uzoritostikardinalu Parrochiju. Njega bih zamolila za pismenu preporuku, koju bih mogla pokazatibiskupima, jer bez preporuke iz Rima ne bih ni kod jednog mogla dobiti dopuštenje za otvaranjekuće matice ni za novicijat. (…) Mislim da u svom životu nisam nikad molila usrdnije nego u ovimčasovima. Molila sam svoju ljubljenu sv. Majku Tereziju od Isusa za njezin zagovor i pomoć. Činilomi se kao da u ovom pismu ovisi budućnost djela, a tako je i bilo.“

Dana 28. prosinca 1897. kardinal Parocchi, zaštitnik bosonogih karmelićana, Mariji Terezijidaje pismo dopuštenja novoga utemeljenja. Budući da je u Crkvi već postojala družba koja se zvalaSlužbenice Božanskoga Srca Isusova, družba Marije Terezije Tausher dobit će novo ime:Karmelićanke Božanskoga Srca Isusova.

A koliko je Blaženica duhovnost Srca Isusova držala bitnom za družbu, vidi se iz njezinasvjedočanstva: „Ali, ma kakvo god mi ime nosile, uvijek jesmo i ostajemo službenice BožanskogSrca Isusova našeg Učitelja, Gospodina i Uzora, primjera požrtvovne i odane ljubavi prema Bogu ibližnjemu.“

U Rimu dobiva vijesti o poteškoćama u domovima koje je osnovala. Na povratku „svratilesmo u Linz po želji oca generala karmelićana“. Trebale su posjetiti tamošnji karmelićanskisamostan. Piše: „Na svoje sam najveće iznenađenje dobila ovdje od časne majke priorice bijelikarmelski plašt. Nikada ne bih pomislila da ćemo se zaogrnuti plaštem svetog Ilije! Bila sam vrlovesela zbog tolike pažnje oca generala.“

A stanje u domovima opisuje: “Napokon smo stigle u Krupku. Što li se sve zbilo za ovihosam tjedana? Pater Š. je bio premješten iz Mariascheina. Oba doma Svetog Josipa bila su ne samobez poglavarica, već su se i sestre iz Mariascheina posve rastale od sestara iz Krupke te su čekalevijest od patra Š. da se priključe družbi koju on osniva.

Tada još nismo imale svojih kapelica, već su sestre iz oba Doma išle u crkvu uMariascheinu. Sljedećeg jutra, nakon svete Mise, nijedna sestra iz Mariascheina nije došla k nama,nijedna nas nije pozdravila!... Odvezla sam se k preuzvišenom biskupu u Litomerice i priopćila muučinak svog putovanja u Rim i razlaz sestara iz Mariaschena. Mons. mi reče da će ih odmahpismeno opomenuti, a ja da sama odem tamo pa da one koje bi htjele ostati uz patra Š. smjestaotpustim.“

Dana 18. siječnja 1898. Marija Terezija utemeljuje Blagdan zahvalnosti u čast sv. TerezijiAvilskoj za njezin zagovor i pomoć u Rimu kod kardinala Parocchija.

28

Dana 19. ožujka 1898. zbog protivljenja kardinala Koppa utemeljenju družbe i zabrani danosi redovničko odijelo napušta Berlin, a prati je glasina da je bila neposlušna kardinalu jer nijeskinula redovničku koprenu, iako su je trojica svećenika s kojima je razgovarala uvjeravalasuprotno.

„Novčani položaj domova je izuzetno težak, a trebalo je uzdržavati preko 200 djece i 80sestara u šest Domova“, a tada započinje praksu koja će joj puno pomoći u materijalnim stvarima:„Velečasni g. Dasbach koji se prvih godina mnogo zanimao za domove sv. Josipa naučio me je god.1892. kako da putem pošte sakupljam milostinju. To sam brižno činila s pouzdanjem u našegmoćnog zagovornika kod Boga, našeg sv. oca Josipa.“ To će činiti cijeloga života.

Nakon više pokušaja dobivanja dopuštenja od biskupa u različitom biskupijama i uvijek istihnegativnih odgovora Marija Terezija ponovno mora kročiti putem tame:

„Preda mnom je ležala budućnost uvijena u duboku tamu, kao i ona tamna noć. Jedina mi jebriga bila, kao uvijek u sličnim prilikama, da ne učinim nešto što bi bilo protiv volje Božje. Stogasam molila svoju nebesku Majku da mi pomogne. A kad me je htjela svladati tuga, pri pomisli namoje zapuštene sestre i djecu, sjetila bih se očinske zaštite sv. oca Josipa i to sjećanje napunjalo meponovo pouzdanjem i utjehom.“

U Regensburgu su ona i njezina pratilja potražile karmelićanski samostan. Prior nije bio kodkuće pa su razgovarale s ocem koji ih je primio: “Molila sam ga za savjet, odgovorio je: 'Idite uNizozemsku, i mi imamo samostan tamo.'“

Tako su se sestre našle u Nizozemskoj, a prve dojmove i korake Marija Terezija ovakoopisuje: „U posve stranoj zemlji bez ikakve adrese!... Bila mi je strana zemlja, premda je to biladomovina mojih predaka po majci... Stigle smo 7. ili 8. veljače u Roermond kod uršulinki uBrotstraat... Vrućom sam se molitvom obratila svojoj nebeskoj Majci i molila je da mi pokaže put,da mi pomogne upoznati volju Božju... Prva mi je dužnost bila da uspostavim vezu sa svojimdragim napuštenim sestrama.“

Rektor Gospine crkve u Zandu, g. Lohmeijer, Mariju Tereziju uputi u Sittard te ona tamootvara prvu kuću. Reče: „Odredile smo blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 1989, kao dan utemeljenja“ ipoziva sestre iz Njemačke: „Sestre su stigle i u najradosnijem raspoloženju odvezle smo se u našunovu domovinu u kojoj nas je dočekalo zaista pravo betlehemsko siromaštvo.“

Božja joj providnost daje duhovnika koji će je potpuno razumjeti i ostaviti dubok trag unjezinu životu i družbi: „Bogom prosvijetljen poznavalac duša bio je velečasni o. Ruttgen, SJ, starislijepi svećenik, Nizozemac. Ja osobno, kao i cijela naša redovnička obitelj, imamo mu mnogozahvaliti, da, neizmjerno mnogo. Ne samo da se brinuo za razvitak i napredak naših duša već je, kadje saznao za naše neopisivo siromaštvo, pozvao dobrohotne stanovnike ovog grada da naspodupiru.“

Tako 1899. u Sittardu imamo oblačenje prvih postulantica u družbi KarmelićankiBožanskoga Srca Isusova.

Tom zgodom, 2. veljače 1899., Marija Terezija doživljava mističnu milost vrhunskogasjedinjenja duše s Kristom, duhovni brak: „Na blagdan Svijećnice bila je usađena prva mladicačasnog prastarog karmelskog reda, pod imenom 'Družba karmelićanki Božanskog Srca Isusova'.Bog ju je usadio u svoj izabrani vrt u Sittardu.“

„Prošlo je osam godina kako je utemeljen prvi Dom sv. Josipa u Berlinu, a sada, nakon 7godina, stajala sam na onoj litici okružena šumom strahovitih voda, kako sam to gledala u snu, usvibnju 1892. Stajala sam čvrsto, stajala sam živo, iako je izgledalo da sam sačinjena od stijene,nisam to bila ja, nego Bog u meni!... Srdačno sjedinjenje s Isusom na križu, koje me je napunjaločudesnom snagom, u onom viđenju, to isto srdačno sjedinjenje ulijevalo mi je neprestano novusnagu da izdržim – danju i noću – kroz sve to vrijeme. Ta, kako bih inače mogla izdržati kad su setrpljenja, poput onog silnog vodopada, izlijevala na mene?

A koliki me je strah obuzeo sada kad pomislih da moram preuzeti službu učiteljicenovakinje za koju nemam nikakve sposobnosti – upravo nikakve...

29

Ne nalazim riječi da izrazim strah zbog osjećaja svoje nevrijednosti, koji me je uništavao.Bio je to opet jedan sat u kojem je bura i oluja stvarala u mojoj duši visoke valove, dok nijeBožanski Spasitelj opet podigao Svoju ruku i sve stišao.

Bog je sam stvorio to djelo izvana i iznutra. Moja je jedina utjeha bila i jest da se Bog jošviše proslavio mojom nesposobnošću. Sve mi je nedostajalo za moju službu, posjedovala sam samojedno: želju da uvijek ispunjam volju Božju i da nastojim spoznati je do u tančine.

Hvala Bogu što mi je za ovo vrijeme dao za vođu starog velečasnog o. Ruttgena. On jerazumio moju dušu. Jakom, spretnom rukom liječio je njene rane. Nije uzimao samo melem, ne, o.Ruttgen nije trošio mnogo riječi, kratko i temeljito rekao bi svoje mišljenje i uvijek bi pravopogodio. Njegovo veliko iskustvo u vodstvu duša bilo je povodom da su ga mnogi tražili zaispovjednika.

U to vrijeme mučio me je užasan strah da ću zauvijek propasti. Na jednoj sam strani vidjelamnogobrojne dokaze milosti Božje, koje mi je udijelio već od djetinjstva, a na drugoj strani mojživot, unatoč svim naporima i trudu, pun pogrešaka i grijeha. Iz ljubavi prema Bogu htjela sam sevježbati u svim krepostima, ali mi to nije nikad uspjelo; uvijek sam ostala 'crnom', kako sam sesama često nazivala. Zbog toga me je često ispunjao velik strah. Za vrijeme jednog takvog neobičnožestokog straha, kad je moja muka bila dosegla vrhunac, obratila sam se Božanskom Spasitelju, aonda se goruća ljubav izlila u moju dušu i tako me je tijesno sjedinio sa Sobom da sam Mu rekla:'Gospodine, budem li osuđena, moraš i Ti biti sa mnom osuđen; jer tko si Ti, a tko sam ja u Tebi, tkonas može rastaviti?'

Hvala Bogu, od toga me vremena nije nikad više mučio takav strah da ću, naime, propasti,već je moju dušu oživljavalo neprestano čvrsto pouzdanje u Božje milosrđe koji će biti milostivSudac svima koji su dobre volje. – Ova dobra volja da uvijek razveselim dragog Boga nikad me nijeostavila.“

Kod obavljanja prvih duhovnih vježba Blaženica zapisuje: „Uživajući blažene slasti u SrcuIsusovu bila sam opet, kao ono u Kölnu, opijena nektarom Božje ljubavi, uživajući rajskoblaženstvo. Da li me je Bog htio ojačati za budućnost? Još me srdačnije sjediniti sa svojimBožanskim Srcem?“

Marija Terezija 2. veljače 1899. doživljava vrhunac mističnoga sjedinjenja s Kristom nazemlji, duhovni brak, koji sama opisuje u kategoriji iskustva Boga u sebi. Ovo vrhunsko mističnosjedinjenje se u svetačkoj tradiciji opisuje različitim izrazima, najčešći su duhovni brak, kušanjetrajne Isusove prisutnosti u višem dijelu duše i nerazdjeljivost. Glavna karakteristika ovogamističnog iskustva jest sjedinjenje duše i Krista koje je nerazdjeljivo. Duša doživljava da je se višene može rastaviti od Krista, da su ona i Krist nerazdvojni.25 Sv. Terezija Avilska to izražava slikamakiše koja pada u more gdje se vode više ne mogu rastaviti ili sobe s dva prozora kroz koje ulazisvjetlost te se onda ne može razlučiti svjetlost jednoga i drugoga. I bl. Marija Terezija za tovrhunsko mistično iskustvo koristi sliku nerastavljivosti:

„Stajala sam čvrsto, stajala sam živo, iako je izgledalo da sam sačinjena od stijene, nisam tobila ja, nego Bog u meni... Srdačno sjedinjenje s Isusom na križu, koje me je napunjalo čudesnomsnagom... to isto srdačno sjedinjenje ulijevalo mi je neprestano novu snagu da izdržim... Onda segoruća ljubav izlila u moju dušu i tako me je tijesno sjedinio sa Sobom da sam Mu rekla:'Gospodine, budem li osuđena, moraš i Ti biti sa mnom osuđen; jer tko si Ti, a tko sam ja u Tebi, tkonas može rastaviti?'“

S vremenom će ovo iskustvo nerastavljivosti njezine duše od Boga postati uočljivo malo-pomalo i onima koji su živjeli s Blaženicom. Pred kraj života jedna sestra zapisa: „Prvo što se nanjoj ističe jest da je bila u neprestanom sjedinjenju s Bogom.“26

Ostatak života Blaženica će proživjeti u onomu nutarnjem stanju koje sv. Terezija Avilskaopisuje kao sedme odaje što predstavljaju vrhunac duhovnoga i mističnoga života na zemlji u

25 Vidi V. Truhlar, L’esperienza mistica, Rim, 1985. Izvrsna studija o svim bitnim elementima mističnogaa iskustva, a za ovu tematiku upućujemo na str. 55–65.26 Djelo Božje, str 191.

30

kojima duša proživljava stanje duhovnoga braka. Iz toga stanja proizlazi velik nepomućen nutarnjiduhovni mir usprkos svim vanjskim i nutarnjim poteškoćama i progonstvima, duša ostaje u duhusjedinjena s Kristom u miru. Duša istodobno ostaje i aktivna i kontemplativna. Kontemplacija naovom stanju nije samo subjektivna, nego čini da duša zaboravlja na sebe i potpuno se daruje Kristu iCrkvi.

Preostali dio života bl. Marija Terezija od Sv. Josipa proživjet će u potpunu darivanju sebeSrcu Isusovu, Crkvi i utemeljenju družbe Karmela BSI koju Bog želi.

Živjet će mistično iskustvo predanja u volju Božju i sudjelovanja u tajni ljubavi Isusovakriža koje postaje apostolatski duhovno plodno za duše, utemeljenje i širenje Karmela BSI. To jeduhovnost potpuna predanja koje postaje plodno po ljubavi žrtve i koje je još sveti Pavao izrekao:“A i svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu bit će progonjeni” (2 Tim 3,12) i: “Dječice mojakoju ponovo u bolovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama” (Gal 4,19).

6. Konačno i od Crkve priznata redovnica, mistično do vrhunca sjedinjena s Kristom,Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI spremna do kraja sagorjeti u ljubavi žrtve za Krista idružbu (1904.–1938.: od četrdesete do smrti u osamdeset trećoj godini života)

Smrt dviju bliskih osoba Marije Terezije dodatno će zakomplicirati stvari. Godine 1899.umro je velečasni dekan Linders, a malo nakon njega i biskup Boermans iz Roermonda.Novoizabrani biskup Drehmanns poziva se na pisanu odluku kapitula po kome sestre imajudopuštenje za boravak u Sittardu dvije godine.

Stanje svoje duše Blaženica ovako opisuje: „Nitko nije primijetio ništa od boli što me jeispunjala jer trpljenje ostaje trpljenje, makar ga se rado snosi iz ljubavi prema Bogu. Osjetila samduboku bol, a k njoj se pridružila i zastrašujuća briga kako da spoznam volju Božju... Najprije mi jetrebalo naći zaklon, ne samo za 14 sestara, nego i za djecu.“

Izgonu iz Sittarda pridružio se i izgon iz Pappelalleea, kako to u pismu javlja s. M. Terezijaod Sv. Petra. Nad sestrama se nadvila opasnost da ostanu bez kuće u Berlinu i Sittardu.

Marija Terezija od Sv. Josipa, sjedinjena s Kristom, nastavlja bolni put utemeljenja i širenjadružbe. Ona će u to utkati sav žar svoga srca, molitvu, ljudsku mudrost i domišljatost koja ćeslijediti tijek svakodnevice u kojoj prepoznaje Božju providnost i patnju koja će postatisudjelovanje u pashalnom otajstvu Isusa Krista koji po muci i smrti dođe do pobjede i uskrsnuća.Sličnim će putem Bog voditi plan ostvarenja družbe koju on sam i Blaženica silno žele. Taj će putbiti popraćen gotovo redovito mističnim Blaženičinim iskustvima, ali ona ni na koji način neće bitispiritualiziranje i bijeg od životnih problema po olaku rješenju, nego izraz vjerodostojne duhovnostii sudjelovanja u Kristovoj pobjedi u konkretnim povijesnim prilikama života.

Godine 1900. završava se novicijat, ali bez redovničkoga zavjetovanja. Sestre daju privatnezavjete, a utemeljiteljica im je primorana reći „da će nakon toga dobiti smeđe koprene i štoviše,dobrostivi biskup iz Litomerica dopustio je da sestre iz oba Doma u Češkoj smiju nositi redovničkoodijelo. Na kraju govorila sam im još i o našem preseljenju u Tilburg, kamo će neke od njih poći.Sad je ovoj boli oduzeta sva gorčina i sve su bile radosne i zadovoljne“. Iz svjedočanstva se vididobar evanđeoski duh koji je vladao među sestrama. No ubrzo saznaju da u Tilburgu imajudopuštenje samo za stanovanje, ali ne i za otvaranje kuće matice i novicijata.

Utemeljiteljica mora tražiti rješenje, a kao i uvijek prepušta se vodstvu Božje providnosti:„Kamo sada? Vratiti se nisam mogla, jer u sjevernoj i južnoj Njemačkoj nisam mogla dobitidopuštenje, kao ni u Nizozemskoj. Morala sam opet, u svojem malom čamcu, zaploviti u moresvijeta. Moja su vesla bila moje pouzdanje u Boga, a kormilo sam prepustila Bogu.“

31

Engleska. Piše pismo jednom karmelićaninu u London koji se s protestantizma obratio nakatoličku vjeru. On je uvjerava da dođe, iako kardinal Vaughan27 nije odmah dao dopuštenje, alineka dođe pa će ga dobiti.

Godine 1900. Marija Terezija putuje u Englesku u pratnji s. Marije Terezije od Sv. Petra.Živi razdoblje nutarnjih i vanjskih patnja, patnje u bijedi i napuštenosti. Prima je kardinal Vaughan idaje im dopuštenje da ostanu u biskupiji. Na početku borave kod jedne plemenite protestantkinje,gospođe Buttler, svakodnevno pohađaju kapelicu.

Marija Terezija doživljava mistično iskustvo o potrebi nutarnje poslušnosti Bogu u savjestikoji je opominje da ne ide u njemačku crkvu. Tek kasnije saznaje da je tamo bio namješten kaožupnik p. Š. iz Češke, pater koji joj je zadao toliko patnja, koji je htio dom u Maršovu i sestreupotrijebiti kao svoju zakladu.

„Iz toga sam ponovno spoznala kako vjerno i pozorno trebamo osluškivati glas u našojnutrini. Prije svega, duša se mora očuvati u neprestanom miru i dubokoj tišini. Došlo što mu drago,našu nutarnju odaju ne smije ništa taknuti. To je Božji stan u nama. U njemu boravi BožanskiSpasitelj i dijeli nam milosti prema tome kako smo disponirani.“

Majka Gabrijela s nekoliko je sestara stigla 18. ožujka u London pa su se odmah odvezledalje u Maldon.

Godine 1901. s dopuštenjem kardinala Vaughana koji se nakon nekoliko mjeseci odsutnostivratio u biskupiju u kući Maldon otvara se novicijat i slavi se oblačenje 22 postulantice, ali ponovnonovicijat neće moći biti završen s polaganjem zavjeta zbog nedostatka odobrenih pravila u družbi.Još od početka sestre nailaze na poteškoće, nutarnje i vanjske, a Blaženica ovako interpretira isažimlje sve te događaje:

„Bog je uslišio moju goruću težnju da smijem barem trpjeti za povratak Engleske k svetojCrkvi. Jer preko 24 godine, sve dok nismo i kuću prodale u Maldonu, u Engleskoj nisam imala ništadrugo osim trpljenja. Od srca sam zahvalna dragom Bogu i uzdam se da je On milostivo pogledaona našu naknadu koju smo Mu htjele pružiti našim trpljenjem.“ Osim mističnoga sudjelovanja utajni križa Kristova Blaženica redovito proživljava i euharistijske dimenzije mističnoga života; onaje u duhu trajno usmjerena na presveto otajstvo: „Moja čežnja za Presvetim Sakramentom rasla je izdana u dan tako da više nisam mogla kriti svojih suza i čak sam pred sestrama gorko plakala zbogčežnje za Božanskim Spasiteljem.“

Godine 1902. u siječnju, vođena brigom za domove i sestre u Njemačkoj, odlazi iz Engleskeu Berlin. Kardinal Koop, iako je dopustio vizitaciju domova i imao pozitivno mišljenje o djeluMarije Terezije, sve do svoje smrti 1914. g. bit će zaprekom širenju Karmela BSI u svojoj biskupijijer nije prihvaćao ideju o osnivanju novoga reda.

U družbi nailazi na poteškoće kod izbora zvanja: „Na žalost, naišla sam među ovima navelik broj takvih koje su izgledale da nemaju zvanja za Karmel, kako se to kasnije i pokazalo.“

27 Herbert Alfred Vaughan (Gloucester, 1832. – Westminister (?),1903.), najstariji sin potpukovnika Johna FrancisaVaughana, člana stare rimokatoličke rekuzantske (tj. odbili su pristupiti Anglikanskoj crkvi i radije su prihvatili da im seoduzme imovina i da odu u zatvor, nego da se odreknu svoje vjere) obitelji i Elize Rolls, obraćenice na katoličanstvo iveoma pobožne žene. Puna gorljivosti Eliza je predložila mužu da daruju svoju djecu Bogu. Ova žena uzvišenihkreposti molila je svakoga dana jedan sat pred presvetim sakramentom u kućnoj kapeli, moleći od Boga brojnu obitelj imnoga redovnička zvanja među svojom djecom. Od trinaestero djece šestorica su postali svećenici: dvojica redovnika,jedan dijacezanski svećenik, jedan biskup, jedan nadbiskup i jedan kardinal (Herbert). Od pet kćeri sve su postaleredovnice.Već od djetinjstva Herbert je ispunjen velikim žarom prema misijama. Bio je nadbiskup Westministera od 1892. pa svedo smrti, promaknut u kardinalski zbor 1893. Kao veoma aktivan crkveni službenik pokretač je mnogih inicijativa:utemeljitelj je Koledža sv. Josipa za misije ad extra, tzv. „Mill Hill misionara“ (1866.); osnovao je i Društvo za širenjekatoličke istine (engl. Catholic Truth Society – CTS); vodi grupu svećenika u SAD kako bi oformili misijsku udrugunamijenjenu služenju osobama oslobođenim od ropstva (1871.), kasnije reorganiziranu u Društvo sv. Josipa odPresvetoga Srca – oce josipovce; u Manchesteru osniva Koledž sv. Bede te vodi glavni projekt gradnje westminsterskekatedrale.U njegovu biskupskom grbu bilo je napisano geslo: „Ljubiti i služiti.“ Njegov je program bio izložen u izreci: „Ljubav mora biti korijen iz kojega izvire sve moje služenje.“

32

Dobiva pismo od o. Benedikta Herzoga iz Rima s pozivom da dođe u Milano ako želirazgovarati s ocem generalom, koji se tamo nalazio zbog vizitacije.

Švicarska i Italija. Nakon razgovara s ocem generalom vraća se preko Lugana natrag. UZürichu Marija Terezija doživljava nutarnje mistično svjedočanstvo ljubavi za tu zemlju: „Zürich,grad o čijoj sam bezbožnosti već u svojoj mladosti tako mnogo čula. Kad je sad moj pogled počivaona njemu, obuzela me je neopisiva bol i oči mi se napuniše suzama. Nehotice sam pomislila na bolnašeg Božanskog Spasitelja nad Jeruzalemom; i u mom se srcu probudila žarka želja da zaŠvicarsku trpim, molim i radim.“

Župnik iz Altstettena stupa u kontakt sa sestrama i želi ih u svojoj župi, ali je postojalazapreka jer je svako useljenje redovnika u Švicarsku bilo zakonom zabranjeno.

Blaženica stupa u kontakt s mjesnim biskupom i razmišlja o pronalasku mogućnosti dolaskau biskupiju pod isprikom da sestre još nemaju crkveno odobrenje.

Sljedećih dana u duhu čuje riječi: „Idi u Schlieren!“, što prepoznaje kao Božje nadahnuće,susreće osobu iz vlade i izlaže da ona „i moje sestre nismo bile drugo nego privatne osobe koje suosnovale privatno društvo – ta nedostajalo nam je sve što spada u crkvenu kongregaciju“ te dobivadopuštenje za otvaranje dječjega doma u Schlierenu, ali samo za katoličku djecu.

Marija Terezija dobiva pismo iz Njemačke o nezadovoljstvu postulantica u Domu sv. Josipau Berlinu zbog neizvjesnosti oko redovničkoga zvanja te piše kardinalu Koppu za dopuštenje dapošalje dvije sestre u vizitaciju, što on i čini. Nakon otpuštanja najnezadovoljnijih vratili su se udom mir i vedrina.

U ljeto 1902. u Berlinu susreće mons. Bonomellija, biskupa Cremone, koji je bio upastoralnom pohodu talijanskim imigrantima i poziva je da dođe osnovati domove u Cremonu, uItaliji.

Blaženica odlazi u Maldon, u Englesku, da vidi kako tamo napreduje utemeljenje družbe i ukakvu su stanju domovi. Ta iskustva ovako sažimlje: „Njegova uzoritost kardinal Vaughan, kojinam je bio vrlo sklon, ležao je teško bolestan i umro 1903. Stoga smo bile u Maldonu i Dumnovuposve prepuštene mons. S., a ovaj prečasni gospodin nije nam bio nimalo sklon. Odmah, kod prvogposjeta, kad je saznao da živimo po pravilima i konstitucijama sv. Terezije, koje su suvremenopreuređene, jako se trudio da me odvrati od Karmela. Kad je vidio da sam za Karmel pripravnaživjeti i umrijeti morao je odustati od svoga nauma. Zbog toga smo tijekom svih godina mnogotrpjele od njega. Gdje god se pružila prilika dao nam je osjetiti njegovo neraspoloženje.“ Vođenanutarnjom intuicijom žurno napušta Englesku te preko Nizozemske i Bavarske nastavlja put uItaliju gdje joj stiže pismo u kojem joj mons. S. zabranjuje „da napusti Englesku, u sljedećojgodini“.

Dana 2. siječnja 1903. Marija Terezija dolazi u Cremonu i po savjetu biskupa Bonomellijauči talijanski. Započinje život zajednice, ali preko pisma koje dolazi biskupu prate je glasine iklevete, no Blaženica zapisuje: „biskup Bonamelli posjetio nas je i bio veoma ganut kad jeprimijetio naše siromaštvo unutar klauzure, a, s druge strane, bio je vrlo ushićen ozračjem međusestrama, koje su bile vedre i zadovoljne.“ Biskup potiče Mariju Tereziju da ide u Rim i da svepoduzme da dobije odobrenje i daje preporuku za svoga prijatelja, kardinala Ferratea.

Marija Terezija 9. svibnja ide drugi put u Rim da potraži pomoć, ali će ostati bez željenihrezultata.

U Rimu čini, i ispovjednik joj odobrava, zahtjevan pokornički zavjet koji će vjerno vršiti dokraja života: „Zavjetovala sam se dragom Bogu u ime zadovoljštine, kao što podnosimo sva drugatrpljenja i poteškoće, da ću tako podnositi i ovo odricanje, naime, da nikada do kraja svoga životaneću jesti kuhane hrane.“

Uvijek prijateljski raspoložen mons. Jacquemine prima Mariju Tereziju i povezuje ju skardinalom Ferratijem, a on joj objašnjava da sve dok družba nema „kuću maticu“, neće moći dobitiodobrenje u Rimu. Kako do matice i aprobacije? Kao i uvijek, Blaženica se uz već postojeće praksepokore u molitvi s pouzdanjem obraća Bogu:

33

„Nakovanj na kojem sam se nadala smrskati taj lanac bila je molitva! Svaki sam slobodničas molila. Idući gore po svetim stepenicama obavila sam sama za sebe tri devetnice.

Kako li se ovdje u tišini može razmatrati muka Božanskog Spasitelja! A kad se zatim kleknena grob sv. Petra, duša tako uroni u Boga, u Božje milosrdno srce.“

U lipnju u pratnji jedne sestre hodočasti u malu kapelu Quo vadis pred Rimom u kojojponovno, po vlastitom svjedočanstvu, proživljava mističnu povezanost s tajnom križa i posvećenjaduša: „Predragi moj Isuse, nebo ima svega, ali nema trpljenja. Stoga daj da na ovom svijetu trpim, itrpim i samo trpim. Spasavati duše bilo je neprekidno čeznuće moga srca. Duše, koje je gruba slikaoholosti i strasti svake vrste otela iz naručja Božanskog Spasitelja, a i sada ih još otimlje. Ove dušepridobiti natrag za Krista, nije li to, po Božjoj volji, bila svrha moga života? ... Ali što može učinitisiromašna redovnica da bi postigla istu svrhu, da Božanskom Srcu pridobije bezbrojnu četu duša?Što drugo nego: trpjeti, okajavati, moliti.“

U Rimu kardinal Satolli objašnjava Mariji Tereziji da neće moći dobiti dopuštenje dok nebudu imali kuću maticu izvan Rima, a mons. Jacquemine joj savjetuje da se nakon pet mjeseciprovedenih u Rimu vrati u Cremonu, da u siječnju opet dođe u Rim te počne iznova tražiti rješenje.U to vrijeme boravka u Cremoni započinje svoj apostolat za nezbrinutu djecu.

Treće putovanje u Rim. U siječnju 1904. sa sestrom M. Bernardinom Marija Terezijaponovno ide u Rim. Utječe se u molitvi sv. Tereziji Avilskoj: „Kao pri prvom našem boravku uRimu, utekle smo se i sada zaštiti sv. Terezije od Isusa i počele devetnicu hodočasteći u crkvu Sv.Maria della Scala.“

Blaženica pita mons. Jacquemina bi li koji biskup iz okolice Rima dao družbi dopuštenje zaotvaranje kuće, a on je upućuje ponovno kardinalu Satolliju koji se vrlo zanimao za djelo, a on je ibiskup Frascatija28. Na audijenciji kod kardinala konačno dobiva toliko željeno dopuštenje te uRocca di Papa Marija Terezija može 17. lipnja 1904. otvoriti kuću maticu svoje družbe. Blaženicaovako sabire cjelokupni hod koji je vodio do željenoga cilja:

„Poslije 13-godišnjeg hrvanja i borbe postalo je zbiljom ono što se do tada činilonemogućim. Kad bi Karmel Božanskog Srca bio ljudsko djelo, sigurno bi se ispunilo proročanstvonjegovih neprijatelja i protivnika; da iz doma Sv. Josipa neće nikad proizići redovničkakongregacija. Ali bilo je to Božje djelo, a neprestana trpljenja i zapreke pripustio je Bog na Svojuveću slavu...“

Nakon nekoliko mjeseci uređenja samostana 15. listopada u Rocca di Papa bilo je svečanoposvećenje kapelice.

Kardinal Satolli potiče utemeljiteljicu da poradi oko dobivanja I. dekreta. A onda se pojavilapoteškoća vezana uz ime družbe i način ucjepljenja u karmelsku tradiciju, kao treći red ili zasebnadružba. I tom zgodom Bog u mističnom iskustvu pomaže Blaženici riješiti dvojbe: „U tim danimamuka i smutnji opet mi je Bog pomogao s jednom novom milosti. Bilo je to u snu. Nalazila sam sena morskoj obali... u daljini, opazila sam drugu veliku, golemu lađu, također tamnosmeđe boje; naovu golemu lađu bila je pričvršćena ona prva velika lađa. Odmah sam razumjela ovo viđenje i Bogje izveo sve kako je bio od vječnost odredio. Priključeni Karmelu ali sačinjavati svoju zasebnu lađu,na kojoj se nije nalazila brojka III, to je imao biti Karmel Božanskog Srca Isusova.“

Marija Terezija kao trajno obnavljajuće djelovanje Duha u Crkvi interpretira novo očitovanjedružbe koju je osnovala u karmelskoj tradiciji: „Sveta Terezija od Isusa prokrčila je put; a zašto nebismo smjeli poći tim putem i mi bez stroge klauzure? Zašto je ne bismo smjeli slijediti? To nisam

28 Francesco Satolli (Marsciano-Perugia, 1839. – Rim, 1910.) zaređen je za svećenika 1862.; 1880. u Rim ga je pozvaopapa Leon XIII. kako bi preuzeo službu profesora dogmatske teologije u Kongregaciji za širenje vjere; kao profesorodigrao je važnu ulogu u Neoskolastičkom pokretu, koji je utemeljio upravo papa Leon XIII.; 1886. postaje predsjednikPapinske crkvene akademije (zadužene za školovanje svećenika za diplomatsko djelovanje), a 1888. titularni nadbiskupLepanta. Godine 1889. odlazi u SAD, a 1893. postaje prvi apostolski delegat u SAD-u, sa sjedištem u Washingtonu;1895. imenovan je kardinalom-svećenikom te mu je dodijeljena titularna crkva sv. Marije in Aracoeli; godinu dananakon toga vraća se u Rim gdje je postavljen u službu prefekta Kongregacije za katolički odgoj i arhiprezbiterLateranske bazilike. Dana 22. lipnja 1903. imenovan je kardinalom-biskupom Frascatija.

34

mogla razumjeti. Vrijeme se mijenja, ali duh ljubavi te revnost u radu oko spasa duša, ostaje uvijekista. Dapače, ona se pomlađuje u svakom naraštaju, a da time ne trpe niti slabe ni revnost ni ljubav.Bog je svemoguć, a Njegova Stvoriteljska moć neće prestati dok bude svijeta. Duh Božji pokrećeduše svih stoljeća i svih tisućljeća, a gdje Božji duh radi, stvara i pokreće duše, tu je uzaludno svakoprotivljenje. Sve poteškoće i sve zapreke, pa bile one kako mu drago velike, uklanja Duh Sveti. DuhSveti sam ohrabruje duše i oduševljava ih za borbu.“

Ali karmelska karizma utemeljenja i ucjepljenja nove družbe ima bitnu novost: SrceIsusovo, u osobnom Blaženičinu iskustvu, u pastoralu, u duhovnom putu kojim ona želi voditi svojesestre. Dakle, i u karizmi i u duhovnosti družbe; Marija Terezija želi da se to odrazi i u službenomnazivu. „Time je bilo sve gotovo, no sada je došlo na red ime reda koje se nekima nije svidjelo. Štosada? Njegova uzoritost kardinal Satolli i prečasni profesor Pisani razmišljali su mnogo: jednom biprekrižili Karmel, drugi puta Srce Isusovo, a ja nisam dala da mi se uzme ni jedno ni drugo.“

U Rimu 1904. Marija Terezija piše Mali vodič k savršenstvu za službenice Božanskog SrcaIsusova. Karmel Božanskoga Srca Isusova iste je godine, 1904., dobio vlastiti oficij Srca Isusova.

Družba je 4. studenog primljena u zajedništvo s Redom bosonogih karmelićana. MarijaTerezija od Sv. Josipa vraća se na sjever, u Njemačku i Nizozemsku. Početkom prosinca 1904.otputovala je sa sestrom Martom-Marijom u Vechtu, zatim u Berlin gdje je željela posjetitikardinala Koppa. Događaj je opisala ovako: „Dugo sam čekala dok se nije napokon vratio sluga kojime je bio najavio kod njegove uzoritosti i prezirnim mi tonom reče: 'Za vas uzoritog nema kodkuće!'“

Zatim otvara kuću u Charlottenburgu, u samostanu koji su napustile sestre Dobroga Pastira.Uz pomoć Božje providnosti i zagovor sv. Josipa preuređuje i otvara nove domove i tek što se čuloza domove u Charlottenburgu i Neukolnu, već su bili puni djece.

Godine 1905. Družba dobiva dekret biskupskoga odobrenja i ovisi o Kongregaciji zaredovnike.

Dana 3. studenog 1906. započinje treći novicijat s preko 50 postulantica nakon kojega ćesestre prvoga i drugoga novicijata (sestre koje su svršile novicijat u Sittardu i Maldonu) zajedno smajkom Terezijom od Sv. Josipa, uz dopuštenje kardinala Satollija, položiti prve redovničkezavjete.

Utemeljiteljici dolaze vijesti o problemima u Charlottenburg, koji još nije pripadao Berlinu,već je bio pod potsdamskom vlašću.

Početkom srpnja 1906. ostavlja Rim i putuje u Roermond da najprije zahvali mons.Drehmannsu i ponovno dobiva dopuštenje za otvaranje samostana u Sittardu.

Zajedno sa sestrama razmišlja i moli o širenju družbe i otvara se novi put: „Stoga sampredložila svojim sestrama da Karmelu Božanskog Srca osvojimo jednu novu zemlju, gdje imamnogo takvih duša, a ta bi zemlja bila Francuska... Dao nam je ono za čim smo čeznule: 'zemlju imnogo duša' ali umjesto Francuske dao nam je – Mađarsku.“

Godine 1907. oci karmelićani u Rimu imali su svoju generalnu skupštinu. O. St. Sos, koji jeu Budimpešti podigao karmelski samostan i crkvu, upoznaje se s Karmelom BSI, stupa u kontakt sblaženicom i govori kako grupa djevojaka, njih 14, već godinu dana živi zajedno i žele osnovatinovi ogranak Karmela. To će biti povod za dolazak družbe u Mađarsku u kojoj će Marija Terezijaotvoriti četiri internata sv. Josipa za nezbrinutu djecu.

Blaženica nalazi novu kuću i iznajmljuje ju jer želi napustiti zajednicu od 14 djevojaka ukojoj je naišla na brojne poteškoće, ali je one klečeći mole da ih primi u Karmel BSI. Ide u Ujpest ukome je bilo jako prisutno protucrkveno raspoloženje. Svećenik koji je posjetio dom i zajednicunakon nekoliko mjesece ostaje sav u čudu i pita: „'Što ste radile da ste u tako kratko vrijemepredobile njihova srca?' upita o. Sos. Odgovorila sam: 'Ništa osobito, samo im pomažemo gdje godmožemo, a za to nam se često pruža prilika.' Znam, naime iz iskustva da se srdačnom i iskrenomljubavlju sve postiže; mi ljubimo te ljude, tu djecu, a oni to osjećaju.“ Proživljena i stvarna ljubavprema kojoj nužno vodi svaka autentična duhovnost povlašteno je sredstvo pastorala i uspjeha uradu s ljudima.

35

Blaženica ponovno u osnucima proživljava mistična iskustva koja je potiču na daljnjeosnutke: „Jedno sam jutro kao obično obavljala križni put. Jedva sam prošla nekoliko postaja kadglasno začujem riječi: 'Idi u Sv. Lörinc!'“ Sv. Lörinc je predgrađe Budimpešte.

Blaženica nastavlja: „O Sv. Lörincu moram još nešto nadodati. Za vrijeme tog neumornograda u ožujku, došao mi je jednom u snu moj dragi mali Isus.“ Neki svećenik nudi sestrama zavodHermetswilu. Marija Terezija premišlja, ali „drugog jutra me moj anđeo čuvar opomene dapromijenim svoju odluku i otputujem u Hermetswil“. U crkvi Majke Božje pripovijeda: „okrenulana lijevo, na drugi pokrajnji oltar, i što sam vidjela? Dragog malog Isusa, s ukočenom ručicom,onakav kakav je bio kod mene u Sv. Lörincu! Skočila sam i pohitala k oltaru te pala pred njim nakoljena. Majka Mechtildis se prestraši što sam tako naglo ustala i otišla. Zato dođe k meni i upitame što mi se dogodilo? U toj strašnoj uzbuđenosti zaboravila sam se i otkrila joj nešto od moga sna.Tako što nisam nikad činila, ili vrlo rijetko, naime, da sam otkrila kome svoje nutarnje doživljaje.“

Vođena ljubavlju i Bogom koji intervenira u njezin život i utemeljenja Marija Terezija uvelikoj diskreciji prema svima živi svoje poslanje u potpunu predanju u Providnost koja sve vodi, arado se toga sjeća kao i slika i simbola kojima se Bog služi u njezinu životu. Dala je napravitifotografiju djeteta Isusa iz Hermetswila i nosila ju je sa sobom.

Tijek života ide dalje i Blaženica se vraća u kuću maticu u Rocca di Papa gdje će proživjetirazdoblje svoga života od 1908 do 1912. Tamo ponovno pokazuje svu praktičnu mudrost kojuautentični duhovni i mistični život nikada ne dovode u pitanje dok nedovoljno autentična duhovnostvodi do spiritualizacije koja se očituje u bijegu i nesučeljavanju s onim što svakodnevica donosi uživotu. Marija Terezija od staje pravi blagovaonicu i kapelicu uz pomoć vlasnika kamenoloma imjesnoga stanovništva. U ovom razdoblju imamo dva važna događaja za povijest družbe KarmelaBSI: 9. svibnja 1910. papa Pio X. izdaje Decretum laudis za družbu karmelićanki BSI.

Dana 28. ožujka 1911. dogodilo se definitivno pripajanje karmelićanki BSI redu bosonogihkarmelićana.

Iz Beča Marija Terezija dobiva pismo od jednoga patra Srca Isusova u kojem joj predlaže dadružba karmelićanki Božanskoga Srca preuzme Dječački dom od prečasnoga Krassa. S tomnakanom ona 1910. šalje nekoliko sestara u Beč, u zavod preč. Krassa s nadom da će moći otvoriti isvoj dom. U ovom trenutku u Autobiografiji Blaženica uz zahvalu Bogu zbog ucjepljenja ukarmelsku tradiciju na zanimljiv način reinterpretira i karizmu sv. Terezije Avilske, i to počevši odsvoga nutarnjeg iskustva vlastitoga puta i bliskosti koju osjeća s tom sveticom:

„Čvrsto sam uvjerena: kad bi sveta Majka Terezija umjesto u šesnaestom osnovala svojesamostane u devetnaestom ili dvadesetom stoljeću, da se ona slično nama, ne bi ograničila samo namolitvu i pokoru, nego bi s time spojila i neposredan rad na spašavanju duša. Njezina bi je velikarevnost dovela na to.“

U novom svijetu. Blaženica je još prije deset godina razmišljala o osnucima družbe uAmerici, ali je od toga odustala na savjet mons. Drehmansa iz Roermonda koji joj je savjetovao daje družba još premlada za takav korak.

Stanje družbe 1912. utemeljiteljica sažima ovako: „Ukupan broj sestara 205, od toga 62 sdoživotnim, a 143 s privremenim zavjetima, 50 novakinja, 82 postulantice. Ove djeluju u 13biskupija i 20 domova Sv. Josipa. Ukupan broj djece u ovim domovima i internatu: dječaka idjevojčica od 1 do 14 godina 1.000. Broj djece u eksternatima od 3 do 14 godina 900. Osim odgojadjece jedan dio sestara bavi se kućnim misijama.“

Poticaj za razmišljanje i odlazak u Ameriku dolazi iz jednoga pisma. Naime, vlč. Pf. čitao jeo apostolatu družbe i piše „da mu se naša djelatnost čini vrlo prikladnom za tamošnje prilike te molida dođemo u Cleveland“. Marija Terezija u Rimu se savjetuje s mons. Jacqueminom i prihvaćaizazov novih utemeljenja u Americi.

„Nekoliko dana poslije, 5. rujna, otpratila nas je M. Kanizija i M. Rita do Rima, a otudadalje do Napulja M. Aleksandra. U 2 sata u noći zaplovio je 'Velik knez' njemačkog loyda i ostavioNapulj. Njegove ljepote, kao i našu budućnost, ovijala je tama. Da, zaista, našu je budućnost opet

36

prekrivala gusta tama, ali kroz tu tamu vodila nas je Božja ruka. U tom čvrstom pouzdanju stupilasam na parobrod i nesmetano uživala ljepotu vožnje na oceanu.“

Sestre dolaze u New York i 20. rujna su u audijenciji kod njegove uzoritosti kardinalaFarleyja koji ih ohrabruje. Odlaze u Cleveland. O tome Blaženica piše: „Stigle smo u Cleveland 21.u 4 sata popodne. Preč. je župnik bio vrlo iznenađen našim dolaskom. Reče nam da se biskup jošnije vratio i da se nalazi u Rimu.“

Dok čeka povratak biskupa, Marija Terezija ne gubi vrijeme. Oslanjajući se na Božjuprovidnost istražuje načine kako nastaviti poslanje u novom svijetu u kome će ostati sve do 1920.godine. To da će cijeli Prvi svjetski rat proživjeti izvan Europe i moći raditi za Boga, družbu i duše,Marija Terezija će shvatiti kao čisti dar Božje providnosti.

Blaženica traži pomoć od Boga i ljudi: „Tražila sam savjetnika i Božja me Providnost dovelak velečasnom o. Maeckleru DI (iz Oldenburga) pobožnom, mudrom savjetniku. Čim je čuo o našojdjelatnosti i našim misijama, želio nas je zadržati u Buffalu, ali mu to nije pošlo za rukom. Sada je iprema njegovu mišljenju bilo na bolje da pođemo u Kanadu. Dao nam je adresu mnogih biskupa isavjetovao mi je da im pošaljem molbu za prijem u biskupiju kojoj je on nešto pridodao, a da ja jošnavedem da ću uskoro sama doći po odgovor. Potom je dao svoj blagoslov i obećao nam velikuspjeh u 'Novom svijetu'.“

Dakle, ona piše pisma u razne biskupije, a nakon toga traži audijenciju kod biskupa, aliredovito doživljava negativan odgovor vezano uz prijem družbe u biskupiju.

Konačno se iz Rima vratio biskup iz Clevelanda zbog kojega je na poticaj jednoga njegovažupnika i došla u Ameriku. Evo izvještaja s toga sastanka: „Sljedećeg dana, 14. listopada, primionas je u audijenciju biskup iz Clevelanda. Kad sam zamolila da nas primi u svoju dijecezu, unazočnosti nekih svećenika odgovorio mi je preuzvišeni vrlo kratko: 'Za vas u mojoj dijecezi nemamjesta.' To rekavši ostavi nas i ode, a da nam nije dao ni blagoslov. Premda sam malo nade imala daće mi molba biti uvažena, ipak me je duboko ranio način kojim me je odbio, ali odmah se vinuo kBogu jedan topli 'Deo gratis!' Što sam drugo tražila u Americi nego duše, a što sam u Europi činilaza spasenje duša nego trpjela? U Americi mi je do sada išlo isto tako, a valjda će tako i ostati? A zarme trpljenje ne prati već godinama kao sjena?“

Mistično sjedinjenja sa Srcem Isusovim i križem Blaženica nastavlja svoj duhovni i životniput, a Gospodin je vodi istom logikom pashalnoga otajstva muke, smrti i proslave, put kojim je isam prošao u ostvarenju otkupljenja. Marija Terezija će svu svoju patnju i ljubav uložiti za dobrodružbe i Crkve.

Posljednji biskup od onih kojima je poslala molbe, preuzv. nadbiskup Messmer uMilwaukeeu, prima sestre u svoju biskupiju. Dana 21. listopada 1912. daje dopuštenje za osnutakdoma u Milwaukeeu.

U veljači 1913. nadbiskup Toronta poziva Mariju Tereziju da otvori kuću u njegovojbiskupiji gdje se sestre na poseban način susreću i rade s talijanskim imigrantima.

U listopadu Blaženica dobiva dopuštenje od preuzvišenoga g. biskupa von Forta Waynea zaosnutak u Lake Countyju (Seeland) da preuzme apostolat misija među tisućama emigranata.

Slijede nova utemeljenja. Sestre kupuju dvije kućice u novom dijelu grada East ChicagoCalumet, ali tu ponovno kušaju krajnje siromaštvo: „Naše je siromaštvo nadmašilo sve što smo dosada u tom pogledu proživjele. Mislim da nismo imale ni jednog dolara kad smo došle u Calumet itamo smo bile posve ovisne o dobrostivosti plemenitih duša.“ Ovdje Blaženica susreće većuskupinu hrvatskih imigranata. Iz pastorala s njima i prepiskom sa zagrebačkim nadbiskupomBauerom dogodit će se osnutak Karmela BSI u Hrvatskoj.

Daljnje osnutke ovako opisuje: „Bili smo jedva mjesec dana u East Chicagu kad mi opetstigne ponuda iz Texasa, dijeceza St. Antonio, kamo nas je zvao preuzv. biskup Shaw da se tuzauzmemo za preko 40.000 Meksikanaca. Sve moje sestre, kao i ja, bile su za to da preuzmemo temisije.“

Nakon toga slijedi utemeljenje družbe i doma u Superioru, a kasnije dolazi i nova ponuda zasestre iz St. Catherinesa, biskupije Toronto. U međuvremenu zbog ratnih prilika u Europi dolazevijesti o velikim poteškoćama u kući matici: u Prvomu svjetskom ratu konfiscirana je matična kuća

37

u Rocca di Papa. „Sreća je bila za nas što smo imale samo talijansku djecu pa smo smjele ostati ukući; iako je kuća bila konfiscirana kao njemačko vlasništvo, samo smo trebale plaćati stanarinu.Istom nakon deset godina dobile smo je natrag kao vlasništvo.“

Još jedan važan datum za povijest družbe je 7. siječanj 1915. kada je izdan dekret odobrenjakonstitucija Karmelićanki BSI, a Gospodin je svoju službenicu i zaručnicu prvi obradovao tomvijesti: „U tihoj noći 10. siječnja 1915. čula sam posve jasno i razgovijetno riječi: 'Imate drugidekret!' Ja sam tim riječima povjerovala, priopćila sam ih svojim sestrama i mi smo radosno izahvalna srca pjevale 'Te Deum'.“

No nastavljaju se kontemplativne kušnje u Blaženičinu životu, dvije vrste mističnih progonai poteškoća, iznutra i izvana u družbi: „Jedan svećenik koji nam se prije činio kao jedan od našihnajboljih prijatelja (bio je Nijemac – Amerikanac), ustao je sada kao otvoreni protivnik Karmela. Dabi nas mogao posve podvrći svojoj vlasti tražio je da ga preuzvišeni biskup imenuje našimdirektorom... Velika je milost biti gažen nogama! Ja sam još danas zahvalna tom dobrom svećenikušto sam mu mogla služiti kao otirač za noge kako u onom času, tako jednom kasnije, kod nekerasprave o kupovini kojoj je on htio svakako pribivati. Iako volja spremno i radosno daje Bogu svoj'deo gratias', ljudsko se srce ipak bolno trza kad ga se nogama gazi...“

Ovo su bila samo izvanjska trpljenja, ali „ova nam je godina donijela bogatu žetvu i drugihkriževa u našoj redovničkoj obitelji. Među novakinjama našla se vrlo darovita sestra koja je sebiumišljala da je Bog zove na nešto 'izvanredno veliko'. Namjeravala je, naime, da sama nešto osnuje,a svojom je govorničkom vještinom htjela pridobiti ne samo novakinje, nego i zavjetovane sestre, aona je htjela osnovati 'Školske sestre karmelićanke'. Povrh toga osjećala je prema meni velikuodvratnost kako mi je sama pisala u jednom dugačkom pismu u mjesecu prosincu 1915. Sve što bihja govorila ili činila, svaki moj pokret, izazivao je u njoj odvratnost. Konačno se na nešto odlučila imolila da je otpustimo. Udovoljili smo njezinoj molbi. Ali jedva što je izišla u East-Chicagu, već jeu siječnju 1916. tražila da je primim natrag u Milwaukee, kamo sam u međuvremenu bila otišla.Dakako da je nismo primili.“

Ovi citati samo odražavaju veliku duhovnu, mističnu i ljudsku zrelost Blaženice. Ako je uvišem dijelu duše „velika milost biti gažen“, srce se ipak bolno trza kada ga se gazi, ljudska narav usvom sjetilnom dijelu proživljava svu gorčinu toga i tako „plaća“ te velike milosti na dobro duša.Evo lijepa svjedočanstva Blaženice što je to pravi duh zadovoljštine koji je živjela i željela zadružbu. S druge strane imamo duhovnu i ljudsku razboritost Blaženice kod duhovnih zanošenjavisoko nadarenih duhovnjaka i mističara.

Život i povijest idu dalje. Slijede osnuci u Hammondu, u Wauwatosi, gdje se ponavljamistično iskustvo da je Blaženica već unaprijed vidjela buduću kuću sestara.

U svibnju 1917. neke njemačke gospođe iz Kenoshe, maloga grada nedaleko odMilwaukeea, traže da sestre dođu tamo.

Ponovno su utemeljenja popraćena mističnim iskustvima: „Bog je sam izabrao i kuću iposjed gdje ćemo Njemu sagraditi stan i osnovati naš prvi dom za starce. Zato, da bih izabrala bašonaj posjed koji je On odredio, pokazao mi je opet kuću unaprijed. Božanski mi se Spasitelj ukazaokao mladić... (…) U noći pred blagdan Marijina prikazanja, 21. studenog, vidjela sam u snu našudragu Gospu. Izgledala je kao 10-godišnja djevojčica. Bila je ogrnuta tamnoružičastim svilenimodijelom i vodila me preko polja i livada k nekom starom drveću.“

Tako će biti osnovana kuća i u južnoj Kenoshi. Slijedi otvaranje Doma sv. Josipa odBožanskoga Srca Isusova u Milwaukeeu, Doma sv. Josipa i sv. Rafaela u South Pierce Streetu,dolazak sestara u biskupiju Detroit, Michigan.

U duhovnom životu i karizmi družbe u novom svijetu događa se novi daljnji razvoj:pastoralni rad s osobama treće životne dobi. Marija Terezija o tome ovako svjedoči: „Starost imanešto divnog i privlačnog ako iz očiju dragog starca ili starice sja dobrota i mir i ako im nausnicama titra blagi smiješak. Za mene je bila velika radost što sam mogla osnovati ovaj dom zastarce. On ima biti dom, a ne ustanova ili zavod. Dom treba da bude za starije gospođe i bračneparove, dom u kojem će sprovesti tihu večer svoga života koju će osvjetljavati mir, a grijati ljubav! I

38

gdje će se u ljubavi njih sjećati i za njih se moliti kad zaklope svoje oči i presele se u vječnost. Da,svi samostani i domovi Karmela Božanskog Srca Isusova imaju biti stanovi mira i ljubavi.“

U St. Charlesu, u državi Missouri, zadnji je Karmel Božanskoga Srca koji je utemeljiteljicaosnovala u Americi i u njoj polako sazrijeva misao da se nakon osam godina provedenih u novomsvijetu 1920. vrati u Europu. Rastanak sa sestrama, osnovanim zajednicama i domovima u znaku jeboli i uzajamne ljubavi koja se rađa iz Kristove u euharistiji skrivene ljubavi. Sestre u Americi suvjerojatno svjesne da posljednji put vide svoju majku i utemeljiteljicu te je ovaj rastanak za njihposebno bolan:

„Nakon bolna rastanka ovdje, pošla sam dalje u South Kenoshu, u Milwaukee gdje sam usvim trima samostanima posjetila svoje mile. Onda dalje u Hammond, u East-Chicago, ali posvudaista bol. Koliko sam ljubila svoje sestre dokaz mi je bila ova bol koju mi je prouzročio rastanak odsvake pojedine. Ni sada još ne mogu bez suza misliti na one dane. O kako je velika sveta ljubavkoja povezuje redovničke duše. Ona čini redovnički život rajem unatoč svim žrtvama, mukama iodricanjima. Ljubav našeg Božanskog Spasitelja, koji je sakriven u Presvetom Sakramentu, privlačinas k Sebi kao magnet, a onda nas srdačnom ljubavlju povezuje sa Sobom, i nas međusobno. Natom vrelu ljubavi, na Presvetom Sakramentu, okrjepljuju se naše duše i raspaljuju svakim danomsve više i više, a ta ljubav, koja ne može mirovati, neprestano izbacuje iskre, tj. djela ljubavi premabližnjemu i tako se troši.“

Na blagdan sv. proroka Ilije, zaštitnika karmelskoga reda, zajedno s pratnjom Blaženica separobrodom otisnula na put u Rotterdam gdje stiže 31. srpnja i gdje je dočekuju neke od najstarijihsestara u družbi. Posjećuje novoosnovane domove u Haarlemu, Leidenu, Amsterdamu, osnovanedok je ona bila u Americi. Četvrtoga kolovoza stiže u Sittard.

Nakon odmora i uvida u situaciju u družbi slijedi u njezinu životu posljednji niz pohodakućama i samostanima diljem Europe i upoznavanje sa sestrama koje nije poznavala kako bi vidjelastanje domova u Europi nakon razornoga rata, kao i duh zajednica ljubljene družbe.

Sa s. Franciskom putuje u Paderborn gdje ih prima biskup Klein i razgovaraju o preuzimanjustaroga dominikanskog samostana u Halberstadtu. Marija Terezija je zadovoljna stanjem družbe urodnoj domovini, a i zvanja su brojna te treba urediti i novi novicijat, a potrebe siromašne djecenakon rata su se povećale: „Na moju veliku radost, usprkos ratu sa svim njegovim nevoljama ibolima, u Njemačkoj je Karmel Božanskog Srca divno napredovao. Dom je uskoro bio prepundjece. Namjesto ovog jednog novicijata uređeno je provizorno, za vrijeme rata i moje odsutnosti,biskupskim dopuštenjem pet novicijata u raznim zemljama. Sada je, 1920., čekalo preko 100postulantica na oblačenje.“

Ujesen 1920. polazi na put s majkom Gabrijelom u pohod sestrama i domovima. Prvo idu uBeč gdje vidi žalosne posljedice rata i porast bezbožne komunističke ideologije u predgrađima,poglavito među mladima. Iz Beča ide u Hrvatsku, u Hrvatski Leskovac. Još dok je Blaženica bila uAmerici, njezina vjerna sestra pratilja, s. Marija Terezija od Sv. Petra, na njezin je poticaj išla knadbiskupu Baueru u Zagreb, koji se kasnije pokazao kao veliki zaštitnik Karmela BSI.Utemeljiteljica je zadovoljna stanjem sestara u Hrvatskoj, kao i velikodušnošću i darežljivošćuhrvatskih vjernika te se ondje nada i predviđa razvoj družbe.

Slijedi pohod Mađarskoj i radostan susret sa sestrama, ali i svjedočanstvo o bolnimposljedicama rata i progona svećenika od kojih su neki našli zaklon upravo u Karmelu BSI.

Stanje je u Švicarskoj bilo dobro, družba je znatno napredovala, a i stanje je u narodu biloznatno bolje jer ova zemlja 1914. nije bila uvučena u rat koji je poharao Europu.

Slijedio je pohod samostanima i domovima u Italiji gdje su je sestre već dugo očekivale.Prvo u Cremoni, a zatim u Rocca di Papa. U Italiji su se ratne posljedice duboko osjećale u Crkvi idruštvu, poglavito zbog siromaštva nižih društvenih slojeva, što su opet najbolnije proživljavaladjeca. A to u kojem je duhu Blaženica živjela i djelovala, ovako piše: „Čitavu sam godinu 1921.provela na putovanjima. Još jednom posjetila sam sve naše domove te nastojala savjetom i djelompopraviti štete koje su nastale uslijed rata i zbog moje tako duge odsutnosti. Na svoju radost, svudasam slušala pojedinosti o divnoj pomoći i zaštiti sv. oca Josipa... S čvrstim pouzdanjem u Božjuprovidnost i pod zaštitom sv. oca Josipa osnovala sam ne samo jedan dom Sv. Josipa, nego, vođena

39

Božjom providnosti, putovala sam dalje od grada do grada, iz države u državu osnivajući samostanei domove Sv. Josipa. Brigu za kupovinu i gradnju kuća prepuštala sam uvijek Božanskom Djetetu, abrigu za uzdržavanje karmelske obitelji, koja se stalno množila, stavila sam posve u ruke Sv. Josipu.

To, dakako, ne znači da se nisam brinula oko nabavke onog što je potrebno za život, ne samodanju, nego prvih godina radila sam često i čitave noći da dobijem milostinju ili da pronađem novihprijatelja ovome 'djelu'. A kasnije sam, isto tako radila sa sestrama. Božanski je Spasitelj nagradiomoje pouzdanje u Njegovo obećanje. On je blagoslovio moje napore, uslišao moje molitve, da,stostruko je uslišao molitve koje smo slale Njegovu Božanskom Srcu, osobito na nakane našihvelikodušnih dobrotvora jer to Božje Srce puno milosrđa ne pušta nenagrađenom ni čašu vode kojupružimo siromahu.“

Utemeljiteljica je zadovoljna stanjem duha u družbi, sačuvane su temeljne vrijednosti nakojima je gradila družbu: sveto siromaštvo, poniznost i pouzdanje, vjerno opsluživanje pravila.Iznad svega, potiče i poziva sestre da bdiju nad uzajamnom ljubavi i svjedočanstvom ljubavi upastoralu, a posebno kod odgoja povjerene im djece.

Godine 1921. još su dva važna događaja u „Djelu“ Božjem. Poslije 20 godina Blaženicadobiva dopuštenje za osnutak doma u Münchenu. Zbog ratnih prilika Rocca di Papa više nije moglabiti kuća matica družbe. Marija Terezija 8. prosinca, na blagdan Bezgrešne, dobiva nadahnuće daSittard odredi za maticu. Tako je prva družbina kuća u povijesti konačno postala i kuća matica.

Majka Marija Terezija se ne umara pozivati sestre na svjedočanstvo evanđeoskoga duha snaglaskom na ljubav: „Karmel Božanskog Srca mora uistinu biti i ostati novi miomirisni vrt Božji ukojem će se članovi svetom revnosti vježbati u svim krepostima. Taj će se miomiris očitovati udjelima najpožrtvovanije ljubavi prema bližnjemu, a njime će bližnje ne samo izgrađivati i veseliti,nego će ih i pridobiti za Božansko Srce.“

U proljeće 1921. Marija Terezija ima u snu viđenje stabla posađena u vrtu, a šest mjesecikasnije pronalazi to stablo u Sittardu, u vrtu koji su kupili.

Godine 1924. kuća matica se definitivno seli u Sittard.Dana 30. prosinca 1924. odvija se prvi generalni kapitul Karmelićanki BSI u Sittardu.Godine 1925. u kući Matici u Sittardu Majka Marija Terezija piše DIREKTORIJ

KARMELIĆANKI BSI.Nakon smrti Marije Terezije među papirima pronađene su njezine bilješke koje je pisala,

kako sama kaže, da bi njezine sestre upoznale povijest Božjega djela. U biti, radi se oautobiografiji Marije Terezije od Sv. Josipa koje je vrhunsko svjedočanstvo njezina duhovnogaputa i utemeljenja Karmela BSI. AUTOBIOGRAFIJA seže do 1925. Ovo razdoblje njezina životastavljamo kao vjerojatno vrijeme završetka tih zapisa.

Posljednje godine života Blaženica provodi u kući Matici u Sittardu. Majka je budno pratilapolitičke događaje u Europi koji će dovesti do Drugoga svjetskog rata i vjerojatno je naslućivalanadolazeću tragediju naroda. Zanimala se za sva pitanja i političke događaje u svim zemljama.Godine 1935. pisala je jednoj sestri: „Ovo su neizrecivo teška vremena, ali za Europu dolaze mnogoteži dani. Karmelu Božanskog Srca neće se ništa dogoditi, osim ako se prestane držati Pravila.“

Dana 12. svibnja 1930. družba karmelićanki BSI dobiva treći dekret i definitivno je priznatau Crkvi od pape Pija XII.

Blaženica naslućuje i kraj svoga životnog puta te preostalo vrijeme provodi u onom duhu ukojem je proživjela život. Sestra koja je s njom provodila posljednje godine ovako o njoj svjedoči:„Da, bila je velika moliteljica. Prvo što se na njoj ističe jest da je bila u neprestanom sjedinjenju sBogom. Ona je shvatila da nije dosta samo raditi za kraljevstvo Božje nego treba i moliti. Ugodinama najtežeg rada pa sve do kraja života bila je potreba njezina srca zadubiti se u molitvusatima dugo i u tišini razgovarati s Isusom u svetohraništu. Radila je prema riječima Kristovim:'Molite bez prestanka!' Tako je čitav njezin život bio molitva.

S molitvom je združila i zadovoljštinu. Posve ju je prožimala misao da se za spas dušaprinese Bogu za žrtvu. Stoga je radosno primala svako trpljenje. Neumoljivo stroga prema samojsebi, trapila se do kraja. 'Imam samo jednu želju,' piše jednoj sestri, 'da još ovo malo vremena trpim

40

koliko je moguće. Neka bude trpljenje koje god vrste, samo neka je trpljenje. Blagoslivljam sve izahvaljujem svima koji mi prouzroče kakvo trpljenje. Trpjeti za Boga jedina je radost koju nebo nepoznaje.'“

Bog je Blaženici pred kraj života dopustio još jednu bolnu kušnju. Kuća matica zapala je uveliko siromaštvo. Utemeljiteljicu je pritiskala neizreciva briga i nije znala kako se snaći. Zbog togasu je snalazila mnoga poniženja. U tom je stanju došla i posljednja godina majke i utemeljiteljice,godina 1938., i ona je osjećala da je snaga ostavlja sve više.

'O, pravo kaže sveti Otac Papa,' rekla je, 'starost je bolest! Nitko ni ne sluti kako je teško kadse više ne može onako kako bismo htjeli. Pomozite mi moliti za strpljivost.'

Sve teži i teži bivao je taj križ ovoj toliko aktivnoj ženi. Uz to nije bilo nikakva izgleda nimogućnosti da se Sittard otrese ove nevolje. 'Ne znam kako da pomognem,' rekla bi katkada, 'alikad budem kod kuće, onda ću moći pomoći.'

Na Novu godinu 1938. draga Majka je češće govorila: 'Molitve i žrtve nikada dosta! Torecite bolesnim sestrama mnogo puta. Dragi Bog treba zadovoljštine!'

O svojoj bliskoj smrti koju je naslućivala govorila je sestrama kao o povratku u kuću Očevu.Govorila je: 'Pustite me da idem Ocu'.“

O samoj Blaženičinoj smrti sestra koja je prisustvovala tom događaju milosti zapisa: „Došlaje večer 19. rujna. Smirena bol opažala se u pogledu svih sestara. Ja sam, uz male prekide, uvijeknešto predmolila uz dragu Majku. U 2.30 ujutro odjednom se ona promijeni u licu. Disanje jepostajalo sve polaganije i jedna se suza spusti iz poluotvorenih očiju. Naša je dobra draga Majkaotišla kući – k Ocu! Blaženstvo se odražavalo iz njezinih sada pomlađenih crta lica. Ležeći tako nasvom samrtnom krevetu, odjevena u sveto redovničko odijelo, zaogrnuta karmelskim bijelimplaštem, bila je slika neizrecive sreće i duhovnog mira.“

Dana 7. rujna 1938. majka Marija Terezija od Sv. Josipa prima bolesničko pomazanje.Dana 8. rujna izražava zahvalnost za blagoslov Svetoga Oca.Dana 20. rujna oko 2 i 30 ujutro umire majka Marija Terezija od Sv. Josipa u 84. godini

života.Živjela je i radila pod geslom: „Boga u svima gledati, Bogu u svima služiti, Boga u svima

ljubiti.“A nakon okončanja života na zemlji Blaženica proročki za sebe reče: „Da, s nebeskih ću

visina otirati suze, liječiti duševne rane, to je moja goruća čežnja! Ali ne moja, nego tvoja nekabude volja, moj Gospodine i Bože!“

Sahranjena je na groblju kuće matice karmelićanki BSI u Sittardu.Dana 2. veljače 1953. biskup Roermonda, mons. Lemmens, otvara informativni proces za

proglašenje blaženom Marije Terezije od Sv. Josipa. Taj je proces pozitivno zaključen 20. studenog1957.

Dana 22. travnja 1972. u Rimu Kongregacija za proglašenje svetih izdaje odobrenje za spiseslužbenice Božje Marije Terezije od Sv. Josipa.

Dana 7. kolovoza 1987. ekshumacija zemnih ostataka službenice Božje Marije Terezije injihovo povlašteno pokapanje u kapeli u Sittardu.

Dana 13. svibnja 2006. Marija Terezija od Sv. Josipa proglašena je blaženom, a proglasio juje kardinal Adrianus Simonis, po odobrenju pape Benedikta XVI.

41

PRVI DIO:PRIKAZ DUHOVNOGA ŽIVOTA I RASTA U SVETOSTI PREMA NAUKU

BL. MARIJE TEREZIJE OD SV. JOSIPA

U prvom poglavlju vidjeli smo osobni put duhovnoga rasta bl. Marije Terezije od Sv. Josipa.U prikazivanju njezina nauka o duhovnom putu polazimo od pretpostavke da je Blaženica prvosama živjela, ali je i imala poimanje i shvaćanje puta duhovnoga rasta, a zatim je prigodno u raznimspisima pojedinačno govorila o tim temama. Tako se najuže isprepliću i prožimaju osobnaBlaženičina iskustva i poticaji koje je pisala sestrama.29 Polazeći od tih pretpostavki i u tom stilu iduhu izložit ćemo njezin duhovni nauk.

1.1. Isusova ljubav i naš odgovor – dijaloška struktura30 puta duhovnoga rasta

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa kao velika učiteljica duhovnoga života osobno je kročilaotajstvenim putovima, a u radu s djecom, sestrama i osobnomu obiteljskom pastoralu misijanastojala je vjernike dovesti do istinskoga obraćenja, autentična kršćanskoga života i duhovnogaputa. S tom je svrhom govorila, a sestrama i pisala o temama koje su poticale na razmišljanje oprolaznosti i krhkosti ljudskoga života, o dramatičnosti egzistencije, rugobi i drastičnosti grijeha,potrebi pokore, o ljepoti kršćanskoga života i kreposna življenja. Temelj svega, bilo u njezinuosobnomu duhovnom putu, bilo u pastoralnom radu, jest čista Božja ljubav koja nam se objavila idarovala u Isusu Kristu.

„Duše koje je vječni Otac toliko ljubio da nije poštedio Svoga jedinorođenoga Sina, nego gaje dao za žrtvu, za njihovo spasenje. I ovaj Božanski Sin, naš ljubljeni Spasitelj, nosi u svome Srcutako žarku ljubav, da se sam ponudio za žrtvu. Koje li ljubavi! Koje li neizmjerne ljubavi! Bogžrtvuje svoga Sina! A za koga? Za jadne grešnike!“31

Bl. Marija Terezija je puno puta u životu vidjela pred tajnom Božje ljubavi različit odgovorduša. To je njoj bio, a i nama bi trebao biti, samo još veći poticaj da sama više uzljubi Ljubljenogasvoje duše.

„Jedni ostavljaju Boga jer im je 'predobro', a drugi jer su suviše nesretni! Što sve ne bihučinila da pridobijem duše za Boga! Ali nemoćni smo nasuprot slobodnoj volji pojedinca. I samBožanski Spasitelj nije mogao učiniti da Izrael uzvjeruje.“32

Ovakvi i slični tekstovi kojih ima dosta u djelima Blaženice imali su za cilj uzdrmati savjestislušatelja i potaknuti ih na odgovornost pred vlastitom savješću. Mogu potaknuti strah Božji kaosredstvo kako bi se učinio odlučujući korak u opredjeljenju za Boga. Kao velika poznavateljicaljudske duše i svih dinamika duhovnoga života Blaženica je vjernike poticala na obraćenjeprvenstveno ih vodeći putem motrenja Božje ljubavi koja se objavila i darovala u Isusu Kristu.

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI znala je da čovjek grijehom ranjeni dio svoje dušenajlakše i najčešće otvara pred autentičnom ljubavlju. Uvjerenje da je Bog ljubav, da me Bog ljubi,temeljno je uvjerenje kršćanskoga života i temelj za osobni duhovni put. Taj put postaje uistinuvjerodostojan i autentičan kada duša nastoji čistom ljubavlju odgovoriti na čistu Božju ljubav. Tajput vodi dušu, ako ustraje, do uistinu uzvišenih horizonata duhovnoga života, nutarnjegapreobraženja, posvećenja, pobožanstvenjenja. Blaženica potiče:29 Napominjemo da za izvore našega istraživanja koristimo Blaženičine tekstove objavljene na hrvatskom jeziku. Svetekstove iz Malog vodiča za savršenstvo za službenice Božanskog Srca Isusova uzimamo kao Blaženičine tekstove jercilj našega istraživanja nije povijesno-kritički u literarnom smislu nego istraživanje duhovne dinamike. Tekstovi koje jeBlaženica usvojila od drugih ili ih parafrazira i sama duhovno usvaja na svom putu i preporučuje sestrama u tom susmislu i njezini tekstovi.

30 M. Taggi, Dialogo, u DES, Rim, 1992., 796–801.31 Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa, Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, Zagreb, 2006., str. 52.

32 Majka Marija Terezija od Sv. Josipa, Djelo Božje. Autobiografski zapisi i povijest Karmela Božanskog Srca Isusova, Zagreb, 1997., str. 93.

42

„Udubimo se dnevno sve više i više u naš uzor, zaljubimo se dnevno sve više u Njega i bezmnogo razmišljanja, On će lebdjeti pred nama i u mislima stajati pred našim očima i duhu i mićemo, a da toga nismo ni potpuno svjesni, postajati Njemu sve sličnije. Tako je i sv. Augustinmislio, mislim da je to od njega – da njegovi postanu drugi bogovi!“33

Ljepota, ali i sva zahtjevnost odgovora ljubavi kojim se duša, svjesna da je ljubljena odIsusa, trudi da čistom ljubavlju odgovori na Isusovu ljubav i sav asketski napor samo je poticaj dase Isusu odgovori s još više ljubavi i da se nikada ne odustane od toga puta usprkos svimpoteškoćama na koje duša nailazi u sebi i izvan sebe.

„Drage moje majke i sestre, ako pogledamo oko sebe, kako je u svijetu, kako izgleda usrcima ljudi – kršćana ovoga svijeta, onda bi se trebala naša srca rasplamtjeti žarkom revnošću, nesamo da ljubimo Božanskog Spasitelja, nego bismo trebali čeznuti da ga uzmognemo ljubitinajvećom ljubavlju koja ga razveseljuje i koja mu nadoknađuje za njegovu ljubav.

Koja od vas može nakon tolikih milosti koje smo pred svima drugima primile, takohladnokrvno nebeskog Kralja – da, još više – Zaručnika naših duša – pustiti da skapava od žeđi,umjesto da ljubavlju našega srca utažujemo Njegovu žeđ? Da, zar ne gori moje srce? Kad bi mojesrce gorjelo, o kako bih se požurila, radosna, da utišam žeđ moga Ljubimca; ali ja, ja nisam svetica.Tako Isusu govore njegove zaručnice. I k žeđi pridružuje se još i žalost; sve je dakle uzalud, svemilosti nisu mogle rasplamsati ovo srce – što sam trpio, brinuo se, njegovao da zadobijem tvojuljubav – i sve badava. Ti nisi, dakle, svetica i to je plod tvoga neumornog rada na tvojoj duši!“34

„Zato Božanski Spasitelj traži na ovom svijetu duše, koje će trpjeti, tugovati i plakati radigrijeha, radi nezahvalnosti, i zato što Bog nije ljubljen. Bog traži prijatelje. I u svako doba i u svakojzemlji našao je Božanski Spasitelj prijatelje: patrijarsi, proroci, sveci svih zemalja i svih vremena,čine krug Božjih prijatelja. I u naše vrijeme ima Bog prijatelja. Prijatelja u svakom staležu i kraju,koji za njega žive, rade, trpe i čine pokoru.“35

Bl. Marija Terezija, kao i mnogi drugi sveci, različit odgovor duša na Božju ljubav motritako da gleda Isusa kako on sam u sebi proživljava dramatičnost različitih ljudskih odgovora naponuđenu Božju ljubav.

Ona dijaloški u Kristu dramatizira sudbinu čovjeka koji je hodio putem grešna života i takoizgubio Božju milost i Boga samoga, a s druge strane autentičan odgovor ljubavi prema Bogu kojije bio utjeha i samom Isusu. Cilj takvih i sličnih prikaza bio je potaknuti vjernike na razmišljanje ovlastitom životu pred Bogom i potaknuti ih upravo na to da ljubavlju odgovore na Isusovu ljubav.

„Mjesec je. On razdire malo oblake i pomaže nam naći Onoga koga ljubi naša duša. Kakomoj Spasitelj ovdje leži! Još ga nikada nisam tako vidjela. Čelo pokriveno znojem – ne znojem! O,kako strašno, kapljice krvi teku na zemlju. – I slušaj! Kako se tiho, bolno stenjanje izvija iznjegovih grudi! – I gle! Grčevito se bori rukama, kakav pogled najdubljeg trpljenja, najvećih boliduše! – O moj Spasitelju, što Ti je prouzročilo tako neizmjerno trpljenje? – Čuj – što šapću ovesmrtno blijede usne? – Uzalud, uzalud, sve uzalud! – I k zemlji kaplje jedna kaplja krvi za drugom,koje mu ove mukotrpne boli istisnuše. Tom Božanskom Srcu, uronjenu u more boli – vapijući dižuse ove čvrsto sklopljene ruke k nebu, k nebeskom Ocu! – Tamna noć. Da, tamna noć bila je nazemlji, ali i u božansko-čovječjoj duši našeg ljubljenog Učitelja – bila je isto tamna noć! – Zašto,što je uzrok ovako golemih muka, ova posljednja tri sata? Zabadava, uzalud, sve uzalud… Otvorenavrata pakla vidi naš ljubljeni Spasitelj i milijune i milijune kroz sva stoljeća – padaju u pakao. I tousprkos žrtve koju će On Ocu prinijeti. – Pokleknimo i udubimo se u Njegovu bol. Ovo trpljenje inijedno drugo zaslužuje ime – bol...

Jedna za drugom grozna slika tih nesretnika redala se, ne, gurala se pred Njegovu dušu itime povećavala Njegove muke.

Napokon, ne može nebeski Otac više podnositi muke svoga Sina. – Dođe mu anđeo i tješinašeg ljubljenog Spasitelja. Kakva je to bila utjeha? – Utjeha je odgovarala trpljenju. Tama je

33 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 164–165.

34 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 47.35 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom O čišćenju i ukrasu duše.

43

nestala pred Njegovom božanskom dušom, a u sjaju Božjega svjetla vidi Spasitelj namjestoprokletnika – milijune i milijune spašenih. Kako divan pogled! – Od apostolskog doba do danas i dokonca svijeta! Kolike procesije pravednika iz stoljeća u stoljeće! Oni prolaze u neopisivoj ljepoti islavi pred Njim – i kako ga to tješi! Da, takvu utjehu i nadu i jakost bude one u Njemu, da Njegovstrah prestaje, a srčanost, jakost i nada ožive opet u Njemu. On se diže, probudi svoje učenike i neočekuje stražare, ne, On ide njima u susret i hrabro im se, tako reći, nudi za žrtvu.

Tko su oni, koji idu naprijed u procesijama iz stoljeća u stoljeće? Nitko drugi, nego djevice,svećenici, redovnici i redovnice i sveci! A koji su mu u času njegovih smrtnih muka, u najtežemčasu njegova života prinijeli najveću utjehu! – Tko je bio njegova najveća utjeha?! O, moje drage,ne vjerujem da je samo svetost, nego i broj duša, koje je svaka od ovih izabranika, pomoću milostiBožje, spasila od pakla! Što se više duša pridobije za Presveto Srce, to mu se veću utjehu pruža unajtežim časovima njegovog mukotrpnog života i to više radosti i časti bit će za svu vječnost zaGospodina!

Koja od vas ne bi htjela biti Božja utjeha ili radost?! – Ah, kolike ga tisuće prate domaslinskog vrta, u samostan! Ali, umjesto da Njegove muke, boli i teškoće, uzmu na sebe i s njimtrpe, vapiju i bore se za spas duša – one legnu i spavaju kao tri apostola koji su ga dopratili i koji supozaspali.“36

Razmisli! Jesam li svjesna ljepote Božje ljubavi i imam li čvrsto nutarnje uvjerenje da jeBog ljubav i da mene ljubi? Što mislim o dramatičnosti svojevoljna opredjeljenja za ili protiv Bogai njegove ljubavi? Želim li duhovno rasti u ljubavi koja odgovara na Isusovu ljubav i da li se za tomolim, da li se za to dovoljno i koliko se trudim?

1.2. Temeljna dinamika37 sažimanja i duhovnoga rasta na ljubav i poniznost

Sve duhovnosti u skladu sa Svetim pismom, tradicijom i učiteljstvom Crkve daju velikuvažnost načinu i dinamici duhovnoga rasta vjernika koji prigrle pojedinu duhovnost. U sklopu jednei jedinstvene katoličke crkvene duhovnosti na sličan način, ali s različitim naglascima, slikama isimbolima, opisuju duhovni rast vjernika.

U duhovnosti bl. Marije Terezije od Sv. Josipa mogu se pronaći svi bitni elementi putaduhovnoga rasta vjernika. P. E. Riche38 ih je sustavno izložio naglašavajući da se radi o duhovnojdinamici koja sadrži:

– svetost kao cilj duhovnoga života shvaćena kao životni plan– težnja usmjerena prema tom cilju i sredstva za njegovo ostvarenje– vrijeme ostvarenja i– etape duhovnoga rasta.

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI naglašava da je cilj kojem želi voditi sestre i svakogavjernika svetost. Ne zadovoljava se prosječnim, neophodnim, minimumom. Kao i drugi sveci, prvoje sama herojski velikodušno živjela vjeru, a onda kao duhovna majka i voditeljica vjerna Kristu ievanđelju sve poziva na taj isti put. Njezin život i njezini spisi imaju za cilj potaknuti i voditivjernika putem duhovnoga savršenstva do svetosti, ideal koji je za Blaženicu istodobno i aktivan ikontemplativan.

„Učinimo dakle sve da postanemo svete. Koje ne rade na tom svom svojom energijom, nećebiti nikada ni osrednje redovnice. Mislite svakog jutra kad oblačite svoje redovničko odijelo, a i još

36 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 51–56.

37 Pod pojmom dinamike podrazumijevamo duhovno iskustvo koje vjernik proživljava tijekom vremena s različitimnutarnjim stanjima koja prolaze kroz razdoblja sve dubljega usvajanja na putu sazrijevanja i rasta.38 Vidi E. Riche, La pedagogie de saintete de s. Louis de Montfor, Pariz, 2003., a na poseban način doktorsku disertacijuE. Riche, Suivre Jesus avec Marie, 2005., te F. M. Lethel, L' Amur de Jesus – Christi en Marie, Rim, 2002.

44

kad oblačite bijeli plašt, na uzvišenost svoga zvanja, na prednost pripadanju ovom svetom Redu i negovorite o sebi nikada drugačije nego kao sveta redovnica.“39

„Ne zaboravite da ste vi sve htjele postati svete, velike svetice i da danas k tome spada izdravlje. Moderni sveci moraju nešto i učiniti za Boga, vremena pustinjaka su prošla.“40

Jasno da je za Blaženicu svetost teologalna kategorija, to jest povezana s našim odnosom sBogom, sjedinjenjem i preobraženjem duše u Isusa Krista.

U konkretnomu svakodnevnom životu bl. Marija Terezija od Sv. Josipa vidi sve naše čine idjela usmjerene na postizanje svetosti. Bez ucjepljenja u praksu svakodnevice općenit poziv nasvetost ostaje bez korijena na kojem bi mogao izrasti plod. Upravo tako, ona je utkala svu ljubavsvoga majčinskog srca da sve sestre dovede na taj put.

„Probudimo se u Bogu i mislimo, krećemo se, radimo i molimo u najsrdačnijem sjedinjenjus Njim. Sve što radimo, ima samo jednu svrhu – Njegovu službu – služite Njemu! Da li direktno, iliindirektno, posve je isto, jer u našemu bližnjemu služimo indirektno Njemu, Bogu i ako radimo sdobrom nakanom, onda ćemo ga susresti...“41

„Meni se čini da bi se svaki moj dah i svaki kucaj mojega srca morao pretvoriti u molitve zavas, da od Boga dobijem milost da vi sve, bez iznimke, postanete svete, velike svetice. Bog vas jemeni povjerio, shvatite koliko ste mi dragocjene, kako moje srce dršće za vas, za vaš život i rad –unutarnji rad na vašim dušama, na van u svakoj službi koju vam je dragi Bog povjerio.“42

Dakle, svetost darovana po krštenju, kao poziv i bitno posvećenje, mora zaživjeti u vjerniku,mora postati odgovor i u konkretnom životu i proživljena svetost.43 Za kršćane svetost je najvišavrednota koja nadopunjava i usavršuje sve druge ljudske i duhovne vrijednosti i krjeposti. Svetostsvjedoči o Božjoj prisutnosti u nama koja preobražava, usavršuje i usrećuje privlačeći ljude Bogu.Mi u vjerovanju ispovijedamo: „vjerujem u općinstvo svetih“. Dakle, svaka je svetost crkvena,eklezijalna, ostvaruje se živeći u Crkvi i za izgradnju same Crkve. Ne postoji privatna svetost. Onaje uvijek osobna u zajednici vjernika i za izgradnju Crkve.

Blaženica je svjesna da su za rast u duhovnom životu potrebni ustrajna želja44, težnja iusredotočenost na svetost kao cilj duhovnoga sazrijevanja. Ono podrazumijeva rast u svim ljudskimvrlinama te moralnim i bogoslovnim krepostima koje se postižu i žive u konkretnim činimasvakodnevnoga života u nasljedovanju Isusa Krista.

„Ako želiš biti svet, trebaš 'htjeti', kaže sv. Augustin, tako ćeš to postati, dakle 'htjeti'.“45

„Samo je jedna želja ispunjavala vaše srce: I neka i danas vaše srce bude ispunjeno istimžarom ljubavi, to je bilo, to je sada i neka uvijek ostane žarka čežnja: 'da postanete svete', pa stajaloto što mu drago, da dokažete Bogu svoju ljubav i svoju zahvalnost!“46

„Kao što žedan popije požudno što god dobije, tako i duša koja teži za savršenošću, neka sradošću prima slatke i gorke opomene.“47

„Nemojte nikada ni pomisliti da vi ne možete postati sveta; jer svaka redovnica to može, akoozbiljno želi, ako ozbiljno i ustrajno do smrti radi na napretku svoje duše. 'Zataji sebe!' rekao jedragi Spasitelj svakoj svojoj zaručnici jer u tome je sve. To je posao koji On od nas zahtijeva i ne

39 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 179.

40 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 210.41 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 50.

42 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 170.43 G. Sovernigo, Un cammino frutto di due libertà, u Rogate ergo, 1/2009, str. 36–42.

44 L. Crippa, Il desiderio di Dio nella vita di consacrati, u Rivista di vita spirituale, 1/1971, str. 457–465.45 Neobjavljena pisma, pismo br. 428.

46 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.47 Mali vodič k savršenosti za službenice Božanskog Srca Isusova, Rim, 1904. (Zagreb, 2004.), str. 31.

45

samo za jedan čas, nego od jutra do večeri, iz dana u dan, iz godine u godinu, dok nam se oči usmrti ne zatvore.“48

„Božansko Srce udostojat će posvetiti za svoju službu samo onu dušu koja teži za većimsavršenstvom. Koliko bude stupala putem savršenstva, to jest putem samoodricanja i samoprijegoražrtve i poniznosti, toliko će blagoslov Božanskog Srca počivati na njoj i na njezinu djelovanju.“ 49

Svaki autentičan duhovni put podrazumijeva pedagogiju, a stupnjevi rasta ostvaruju se ukraćim ili duljim vremenskim razdobljima u kojima dolazi do sazrijevanja i duhovnih plodova poprokušanoj vjernosti. Tek kada se duša istinski trudi nasljedovati Isusa Krista, uči nutarnju praktičnumudrost iz vlastitoga iskustva i dinamike duhovnoga sazrijevanja koje su takve da iziskuju vrijeme.Blaženica tako proživljeno poručuje:

„Sve treba svoje vrijeme, a najviše unutarnja preobrazba čovjeka: to znadu svi, iziskustva!“50

A da treba ulagati puno truda u nutarnjem životu i da treba puno vremena, nije samoantropološka pretpostavka nego Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI zajedno sa svom svetačkom,pa i karmelskom, tradicijom pripisuje i pozitivnoj Isusovoj volji.51 On sam to tako želi da bi dušaiskustveno naučila vrednovati dragocjenost dara.

„Kad bi Božansko Srce Isusovo sve naše želje i molitve, koje mi dnevno i na blagdaneosobito – utapamo u more ljubavi i milosrđa za svaku od nas – uslišalo, moralo bi se očekivati, dabismo sve morale biti svete. Ali Božanski Spasitelj ne dopušta nam da postignemo na tako brz i laknačin tako željno očekivani cilj – svetost. Radije nas pušta da se kroz mnoge godine neumornoborimo i oko toga trudimo.“52

Blaženica uviđa još jednu važnu duhovnu dimenziju vremena koje prolazi. Ono je čovjekuod Boga darovano kako bi ga koristio za služenje te napredovao u posvećenju i nutarnjempreobraženju. Vrijeme je darovano kako bi vjernik poštujući ritam svakodnevice rastao u milosti.Nažalost, čovjek može taj dar zloupotrijebiti i nepovratno izgubiti te se tako umjesto posvećenjauputiti putem propasti. Blaženica svjedoči, uči i opominje:

„Bilo mi je žao vremena jer sam ga uvijek cijenila više nego zlato, stoga nisam htjela višečekati.“53

„Iskoristi svaku priliku koju ti Bog dade za tvoj duhovni napredak, jer Bog ništa ne činiuzalud i bez mudre nakane. Stoga će tražiti strog račun za svaku milost i dragocjeni čas vremenakoji zlorabiš.“54

„Vrijeme leti, kao san prolazi cijeli život. Misleći na to, ne trebamo li iskoristiti ne samodane, nego i sate i minute, Bogu da služimo, Boga da ljubimo, da bi uspjeli prispjeti upravo gore dovrha brda, gdje je sv. Suzo vidio na predzadnjoj litici stijene, samo četiri ili pet, a na najvišem vrhusamo jednu dušu!“55

Razmisli! Jesam li svjesna da Bog i mene poziva na svetost? Koje su za mene glavneprepreke na tom putu? Budim li ustrajno želju u srce da ljubim Isusa i težim li istinski za svetošću itrudim li se na tom putu? Kako provodim i vrednujem vrijeme? Prepoznajem li vrijeme kao Božjidar? Ako nakon vremena molitve i napora ne vidim učinke u duhovnom životu, jesam li sklonaodustajanju ili nastavljam tražiti, željeti Boga i prepoznavati volju Božju u onom što živim?


49 Djelo Božje, str. 43.50 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 168.

51 Sv. Terezija Avilska, Moj život, „Njegovo veličanstvo neće da uživamo tako dragocjenu stvar bez velike naplate“ (Ž 11,1).

52 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 236.53 Djelo Božje, str. 141.

54 Mali vodič k savršenosti, str. 34.55 Neobjavljena pisma, pismo br. 1360a.

46

Etape rasta i sažimanje rasta na ljubav i poniznost

Svaki je duhovni rast u biti rast u čistoći ljubavi koju vjernik živi. To je klasični naukkatoličke duhovnosti koji biblijske temelje pronalazi u Hvalospjevu ljubavi apostola Pavla (1 Kor13). Teološki ga je možda najjasnije izrazio sv. Toma Akvinski: „Savršenstvo se kršćanskoga životana poseban način sastoji u ljubavi.“56 Taj je nauk potvrdio i Drugi vatikanski koncil: „Jer ljubav jekao veza savršenstva i izvršenje zakona, upravlja svim sredstvima posvećenja, daje im oblik idovodi ih do savršenstva“ (LG 42).

Bl. Marija Terezija duboko je svjesna neophodnosti dinamike rasta svake kreposti: „Putkreposti ne poznaje mirovanje. Tko ne napreduje, taj nazaduje.“57

Činiti dobro oplemenjuje ljudski karakter i oblikuje kršćanski stil ponašanja koji se odražavaprvenstveno u krepostima. Bez napretka u krepostima nema duhovnoga sazrijevanja. O naravikreposti Crkva uči: „Krjepost je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro. Ona daje osobi nesamo da dobro čine izvrši, nego da od sebe dade najbolje. Svim osjetnim i duhovnim silamakrjeposna osoba teži prema dobru, za njim teži i za nj se konkretnim činima opredjeljuje. Ljudskekrjeposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja trajne savršenosti razuma i volje kojeravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri.One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život. Krjepostan je onaj čovjekkoji slobodno čini dobro. Ćudoredne krjeposti stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi iklice moralno dobrih čina; one pripravljaju sve moći ljudskoga bića da uđe u zajedništvo sbožanskom ljubavi” (KKC 1803–1804).

Blaženica je i sama živjela kreposno58, bila je duboko svjesna važnosti kreposti u duhovnomživotu. O tome je puno govorila i poticala sestre i vjernike da ulažu potreban napor da postignudobar kršćanski život. Više na temelju osobnoga iskustva u nutarnjoj preobrazbi duše, nego izstudija duhovnosti, ona rast u svetosti, dakle i etape duhovnoga rasta, sažima u rast u ljubavi iponiznosti. Važan je naglasak na poniznosti. Kao i čitava svetačka tradicija, bl. Marija Terezija jesvjesna da bez ukorjenjenja u poniznosti ni ljubav ne može opstati niti se razvijati u duši. Tako onateološki točno, a praktički i pedagoški krajnje evanđeoski jednostavno upućuje na siguran duhovniput sestre i sve vjernike. Donosimo samo neke od brojnih Blaženičinih citata koja to neumorno uči iponavlja.

„Imam veliku želju, štoviše to je molitva srca, da uzmognemo svaki dan još više rasti uljubavi i poniznosti i da time sve oduševimo za ove najdraže kreposti Božanskog Srca.“59

„Ja mislim – poniznost i ljubav su ipak glavne stvari. Nitko neće veću ljubav primiti, negooni koji su u poniznosti i ljubavi najdalje došli.“60

„Nastoj steći pravu ljubav prema Bogu i bližnjemu, jer je to suština i cilj svakesavršenosti.“61

„Trsite se oko najdublje poniznosti, oko najsavršenije sličnosti Božanskoj volji i najvišojljubavi prema Bogu i postat ćete svetice Karmela Božanskog Srca Isusova!“62

„Htjela sam pošto poto steći krepost poniznosti i godinama sam vapila k Bogu da mipomogne da budem od srca ponizna.“63

56 ST; II–II, q. 184. 1.

57 Mali vodič k savršenosti, str. 34.58 Upućujemo na iscrpnu studiju kreposti Blaženice Congregatio de causis sanctorum, Positio super virtutibus, Rome, 1922.59 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 18.

60 Neobjavljena pisma, pismo br. 447.61 Mali vodič k savršenosti, str. 8.


47

„Bog daje svoju milost samo poniznima, a kćeri Majke Božje zar se one ne trebajuodlikovati njezinim najvećim krepostima? Koju je krepost Majka Božja najviše odražavala navanjštini: poniznost! Ne vjerujte da možete Bogu dokazati svoju ljubav ako ova krepost ne živi uVašem srcu.“64

„Bog traži u našim dušama nastojanje oko postignuća najdublje poniznosti.“65

„Da, svi samostani i domovi Karmela Božanskog Srca Isusova imaju biti stanovi mira iljubavi.“66

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa cijeli je svoj nutarnji život još od djetinjstva gradila natemeljima ljubavi i poniznosti. Pa i kada joj je Božja providnost otvarala putove ostvarenja vlastitihideala koje je prepoznala u sv. Tereziji Avilskoj i Karmelu, ona od sve ljepote i složenosti osobnogaputa sv. Terezije Avilske i karmelske duhovnosti ostaje očarana ljubavlju i poniznošću67 koje tupronalazi, što samo još više odražava i potvrđuje osobni put kojim je Blaženica kročila.

„Zato sam nakon nekoliko dana, doduše nerado i samo stoga što ništa drugo nisam imalačitati, uzela u ruke Život sv. Terezije... Našla sam svoj ideal: moje tako strastveno i osjetljivo srcezanijelo se žarom ljubavi za sv. Tereziju, čije ime do sada nisam htjela ni čuti... Bog i ja, samo Bog ija poznajemo milost koju mi je u onim danima, u onoj kapelici udijelio. Da, nedokučivo je Božjemilosrđe i ljubav. Karmel i samo Karmel! Tamo sam morala ići. To je sada bio cilj mojih želja.Ta poniznost, ta ljubav prema Bogu! Sveta je Terezija postigla cilj za kojim sam težila . A tajunačka odvažnost!“68

Ljubav i poniznost trajno su očaravale srce majke i utemeljiteljice Karmela BSI bilo gdje daih je primijetila, vidljivo je iz njezina vlastitoga svjedočanstva. U životu je boravila u mnogimzajednicama i samostanima, ali je jedan očarao njezino srce upravo zbog poniznosti i ljubavi.

„Zatim u London, samo da prenoćimo, Bože, gdje smo bili? U Sacrë-Coeur! I mislim,nikada nisam našla sestre kao ove, nikada ovakav redovnički duh, u nijednoj zemlji, u nijednomsamostanu, kao kod ovih kćeri gospođe Barat! Kakva je to poniznost i ljubav! Ove dvije krepostiispunjaju ovaj mali raj svojim divnim mirisom i svijetle iz očiju sestara – divno, kroz čitav su nassamostan vodile, i ja ne mogu reći koju bi sestru više ljubila, više častila: korne ili laike, kolikaradost za čitavo nebo i presretna gđa. Barat što posjeduje tako savršen samostan. Kako bih ja bilaBogu zahvalna kada bih imala takvu zajednicu, ali rekli su da je istom tri godine takav duh tamo, jerone imaju svetu poglavaricu!“69

Etape puta duhovnoga rasta u katoličkoj tradiciji mogu se izraziti na više načina. Putduhovnoga rasta od početaka do vrhunaca svetosti može se podijeliti samo u dva dijela, na naravni inadnaravni ili asketski i mistični dio puta. Kada se o istoj stvari govori u tri dijela, onda se koristiterminologija triju putova – put čišćenja, put prosvjetljenja i put sjedinjenja ili početnici, napredni isavršeni ili, često u današnjoj terminologiji, mistagogija, sazrijevanje i zrelost.

U katoličkoj i svetačkoj tradiciji bilo je više pokušaja da se rast duhovnoga puta opiše kaorast nutarnjih stanja i duhovnih dinamika koje duša prolazi na putu sazrijevanja od obraćenja pa svedo vrhunaca mistike i svetosti kroz više stupnjeva.70


65 Djelo Božje, str. 63.66 Djelo Božje, str. 170.

67 I u karmelskoj tradiciji odaje Zamka duše sv. Terezije Avilske vide se samo kao različiti stupnjevi ljubavi. Vidi A. M. Sicari, Nel catello interiore di santa Teresa d'Avila, Jaca Book, Milano, 2005, str. 80. A sv. Ivan od Križa u Usponu na goru Karmel, 2,9, izričito govori o sedam odaja koje su sedam stupnjeva ljubavi.68 Djelo Božje, str. 38.

69 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 74.70 U svetačkoj tradiciji najpoznatiji su spisi na ovu temu: Sv. Terezija Avilska, Zamak duše, KS, Zagreb, 1985. Sveticaopisuje stupnjeve puta rasta duše u svetosti koristeći slike sedam odaja zamka; bl. E. Susone, Il libreto delle nove rupi, uOpere spirituali, Edizioni Paoline, Cinisello Balsamo (Milano) 1971. Bl. Susone razrađuje istu temu koristeći slikedevet hridina opisa pojedinih stanja duše. Za studijski pristup ovoj temi vidi A. Saudreau, I gradi della vita spirituale, 2vol, Vita i pensiero, Milano, 1937. U svim ovim pokušajima, bili oni svetački ili studijski, mogu se jasno razlučiti tri

48

Ipak treba paziti da se te podjele ne shvati kao strogo razgraničenje jer i one duše koje senalaze na putu čišćenja dobivaju milosti prosvjetljenja. Danas je općenito prihvaćen nauk sv. TomeAkvinskoga koji citirajući sv. Augustina o različitosti ljubavi kod početnika, naprednih i savršenih uduhovnom životu obrazlaže put čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja kao jedinstven put rasta uljubavi, a stupnjevi duhovnoga puta u biti su različiti stupnjevi zrelosti u ljubavi.

Upravo je do ove teološko duhovne stvarnosti, vođena vlastitom iskustvom, Duhom Svetimi svojim svetačkim genijem, došla i bl. Marija Terezija od Sv. Josipa i mi ćemo na takav načinprikazati njezin nauk puta duhovnoga rasta.

Na kraju valja naglasiti da su svi učitelji duhovnoga života bili svjesni ograničenosti svih, pai najboljih shema i podjela na stupnjeve i korake puta duhovnoga sazrijevanja te su uvijek ostavljaliprostor za razlučivanje, originalnost osobnoga puta i jedinstvenost prilika u kojima svatko živi svojživot. Oni su, govoreći o raznim etapama duhovnoga rasta, htjeli ukazati na božansku pedagogiju uposvećenju duša, a ni na koji način ne ograničiti slobodu Duha na osobnom putu vjernika.

Blaženica je u sebi proživjela, a i kod drugih vidjela, da se Božja milost na putu duhovnogarasta u ljubavi i poniznosti susreće u duši s mnogim dinamikama koje često ne ovise ni o samojosobi. Puno toga iz našega naslijeđa i okoline u kojoj smo odrastali utječe na povijest puta duše injezina odgovora Bogu, a da je to ne određuje u njezinoj slobodi, ali je svakako, bilo pozitivno, bilonegativno, uvjetuje.

„Tko osim Boga može izreći pravedan sud o duši? Nitko! Za to treba poznavati narav,nasljedno opterećenje, i to ne samo roditelja, nego i čitavog niza pređa, od kojih svaki čovjekbaštini više ili manje dobrih, a i zlih sklonosti. Osim ovoga treba poznavati prilike obitelji i okolineu kojoj je uzgojen. Nadalje treba poznavati osobine njegova naroda, kao što dobre tako i loše. Sveovo promotreno u svijetlu milosti, ušutkati će svaki tvrdi sud o drugima. S druge strane neka dušapromotri milosti koje je sama primila od Boga, sv. Krst, sv. Pričest, sv. Potvrdu. Nadalje duhovnovodstvo svojih roditelja, svećenika, ispovjednika, a k tome i bezbroj osobnih dokaza milostiBožje.“71

Upravo zbog ove stvarnosti koju svi nosimo u sebi Blaženica je bila svjesna da se putduhovnoga rasta svake osobe odvija po temeljnoj dinamici koju smo izložili. Svetost i poziv nasvetost ostaju cilj za kojim trebamo težiti, a za to treba vrijeme, puno vremena i postupnost rasta učistoći ljubavi i sve većoj poniznosti, a sve to u otajstvenu prožimanju Božje milosti koja, akosurađujemo u slobodi, preobražava dubine našega bića na koje su utjecale i utječu mnoge stvari iizvan nas samih.

Sve to ulazi u našu stvarnost pred Bogom, a božanska pedagogija i providnost sa svim timračuna kada nas milost iznutra čisti i preobražava. S naše ljudske strane treba puno evanđeoskemudrosti, strpljenja i prihvaćanja sebe i povijesti svoje duše s trajnim uvjerenjem da me Bog ljubaviljubi i iz svega izvlači veće dobro.

Razmisli! Čisti li se moja duša s vremenom i što mogu reći o mome putu ako ga usporedimna počecima duhovnoga života sa sadašnjom situacijom? Rastem li i sazrijevam li duhovno uljubavi i poniznosti? Prepoznajem li u svom iskustvu božansku pedagogiju koja me odgaja, kao iuvjetovanja moga puta?

temeljna razdoblja duhovnoga života: put čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja, koji u biti odražavaju rast u čistoćiljubavi.71 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 16.

49

1.3. PRVI PERIOD DUHOVNOGA RASTA: ASKETSKI NAPOR ZA ČISTOĆU LJUBAVI I TEMELJE PONIZNOSTI72

Prvi period duhovnoga rasta danas se izražava različitim pojmovima kao na primjer: periodpočetnoga obraćenja, mistagogija, a u klasičnoj terminologiji duhovnoga života govori se onaravnom dijelu puta, asketskom periodu i slično.

Tko odluči poći za Kristom i nasljedovati ga, ubrzo će primijetiti da treba puno togamijenjati u svom životu. Gospodin traži prihvaćanje napora kojim uz pomoć njegove milosti trebamijenjati način prosudbe, vrednovanja i ponašanja u životu, što podrazumijeva nutarnju preobrazbui asketski napor da se ostvari umiranje staroga i rađanje novoga čovjeka. Idealizirani putsavršenstva kršćanskoga života tako postaje realističan u sučeljavanju sa stvarnošću i istinom onama samima.

Na taj je način početni period duhovnoga života popraćen povremenim iskustvima Božjeslasti, ali i vlastitim slabostima i nedostacima, nesigurnostima i nejasnim motivacijama usvakodnevnom životu. Malo-pomalo vjerniku se bistri slika vlastitoga duhovnog identiteta. Ono štona poseban način karakterizira kršćanski život u ovoj fazi jest dublje iskustveno shvaćanje preprekakoje se javljaju na putu ostvarenja naslućenoga ideala kršćanske svetosti, a to su grijeh i korijenigrijeha, strasti, slabosti, požude i napasti.

Duša koja se u molitvi počne nositi s tim stvarnostima iskustveno uči dinamike duhovnogaživota. Radi se o vremenu čišćenja od grijeha, krivih strasti i zlih sklonosti, a na taj način vjernikoslobađa slobodu za veću ljubav prema Bogu i čovjeku. Ovaj period duhovnoga života možepotrajati i više godina.

Dakle, proces sazrijevanja u duhovnom dinamizmu rasta podrazumijeva nutarnje čišćenje.Toga procesa postaju svjesni samo oni koji se ozbiljno trude u življenju vjere te postaju svjesnisvega što priječi, otežava i usporava duhovni rast. Iz toga se iskustva kod vjernika rađa želja zaodbacivanjem teškoga i lakoga grijeha te nastojanje da se u svemu sluša Boga. Duša postaje svjesnapotrebe nutarnjega čišćenja i zbog svijesti o prisutnosti Boga svetoga. Svijest o Božjoj svetostiuvećava nutarnju svijest o duhovnoj nepročišćenosti.

Taj popratni osjećaj za svetost očituje se u većem poštovanju Boga i sinovskomu Božjemstrahu punu poštovanja te prouzrokuje muku duše zbog vlastite nepročišćenosti. Istodobno Božja jeljubav potiče da prihvati i primijeni sva sredstva i napor u vremenu koja će je dovesti do željenečistoće. Ta muka i napor čišćenja trebaju pripraviti dušu za prosvjetljenje i sjedinjenje s Bogom.

U prikazivanju nauka majke i utemeljiteljice Karmela BSI o duhovnom putu rasta koristitćemo upravo ovu zadnju terminologiju uz napomenu da ona ne razlaže sustavno sve teme ovogaperioda duhovnoga života. Mnoge stvari i prakse iz duhovnoga života ona pretpostavlja kao opću izajedničku baštinu kršćanske i katoličke duhovne tradicije, ali se iz njezinih spisa jasno uočavajuneki tipični naglasci u nauku o duhovnom putu rasta. U našem izlaganju nastojat ćemo upravo njihprikazati.

1.3.1. Trajno buditi želju da se ljubavlju odgovori na Isusovu ljubav i svladavanjesamih sebe

Da bi duša odgovorila Bogu ljubavlju na njegovu ljubav i rasla u tome, treba svakodnevno itrajno buditi u duši želju da se Boga ljubi. Blaženica je toga duboko svjesna. Na tom putu odgovorana Božju ljubav duša nailazi na mnoge zapreke iznutra i izvana koje joj to ako ne onemogućuju,onda barem jako otežavaju. Upravo zbog toga tijekom puta duhovnoga sazrijevanja važno je pazitina želju da se Boga ljubi, čak i više negoli na trenutačno postignute rezultate u ljubavi, jer ako dušaustraje u djelatnoj želji, Božja milost uz našu suradnju polagano miče zapreke da se uistinuautentično, zrelo i proživljeno ljubi Boga. Kao velika učiteljica duhovnoga života bl. MarijaTerezija od Sv. Josipa uči:

72 U usporedbi s klasičnim naukom o rasporedbi puta duhovnoga rasta ovaj period duhovnoga života prema nauku Blaženice odgovara putu čišćenja.

50

„Glad i žeđa za savršenošću i svetošću su kao dobro pripravljena zemlja. Duše koje gladuju ižeđaju za Bogom, sljedeću će pouku o sjemenu odabrane biljke brižno položiti u svoju dušu i vjernonjegovati. Nemoguće je da ne dođu do visokog stupnja savršenstva, da ne postignu da njihovBožanski Otkupitelj bude s njima zadovoljan.“73

„Neka Vam dragi Bog pokloni milost da iskreno težite za savršenošću. Istom onda, kadpočnete tražiti savršenstvo u poniznosti i samozataji, bit ćete Vašim sestrama blagoslov i spas, a nepropast: po riječima, primjeru, duhu i vladanju!“74

Pojam želja podsjeća nas na mnoge bitne stvari ljudske egzistencije. Ona se općenito opisujekao sklonost i usmjerenost prema nekom dobru koje se još ne posjeduje, ali se djelomično poznajete tako potiče ljudsko djelovanje na potrebni napor kako bi osoba dosegla žuđeno dobro. Željamotivira i potiče čovjeka u volji na odluku i djelovanje. U onome što osoba želi očituje se ona sama,njezina uvjerenja, moral i ljestvica vrijednosti.75

Kvaliteta ljudskoga života ovisi o tome koje želje imaju prednost u ostvarenju idealaživljenja. Želja se nalazi u temelju ljudskoga života i gotovo uvijek prethodi voljnim činima. Ona jeneizostavna stvarnost koja pomaže u izgradnji autentična kršćanskoga života koji, kao što smo rekli,počinje odgovorom ljubavi na ponuđenu Isusovu ljubav. Želja u duši ne smije gasnuti, treba jestalno pobuđivati i ona će za dušu biti pokretač da čini djela, traži načine i sredstva da dođe doželjenoga cilja. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI bila je žena mnogih velikih želja, a najveća jebila Isusu uzvratiti ljubavlju na njegovu ljubav. Na te otajstvene putove želi povesti i svoje sestre,ali i sve vjernike.

„Tko može bilo koga na svijetu ljubiti, a da ne misli uvijek i uvijek na svoga Ljubimca?Prirodnom čovjeku je gotovo nemoguće, da iz svojih misli odstrani onaj ljubljeni predmet, a zar bi unadnaravnom bilo drugačije? Moralo bi nam biti nemoguće da naše misli odvratimo od Boga, odBožanskog Spasitelja! Zar si ne bismo sve to preuzele kao najbliži i glavni cilj, da (naše misli)naučimo ili još bolje, da uvijek sve u prisutnosti i u sjedinjenju s Božanskim Spasiteljem radimo ili– sve raditi za Njega. Skoro svi naši poslovi su takvi da jedva izađemo iz razmatranja. Upravo mi!

Žena, koju sam vam predočila, ona ne može prestati misliti na svoga muža, briga za njegoveinterese – kod nas – za spasenje duša. Briga za kućanstvo koje lijepo čuva i čisti za njega, za djecukoju njeguje, to su njegova djeca – sve odgovara i nama, jedna stvar za drugom, jedan posao zadrugim. Naši domovi su domovi našeg Ljubimca, djeca koju njegujemo i volimo, to su njegovadjeca!“76

A želja za duhovnim rastom i čistom ljubavlju kojim bi duša odgovorila na čistu Božjuljubav prema klasičnom nauku katoličke duhovnosti77 nutarnji je pokret duše prema dobru koje sejoš ne posjeduje, ali se može do njega doći. Ona je čin volje koja pod utjecajem djelovanja milostine odustaje, nego se trajno usmjerava prema duhovnom napretku, podnoseći napor puta, neodustajući zbog zapreka na koje nailazi i želi duhovni napredak u ljubavi sve do potpuna ostvarenjaželje, a to je u biti postignuta svetost.

Karakteristike su te želje da mora biti popraćena poniznošću jer duša sama po sebi ne možepostići željeni cilj, s punim pouzdanjem u Boga, postojana s postupnim rastom, praktična iučinkovita jer se trudi u svojim činima odstranjivati ono što je Bogu mrsko u duši i što je priječi dauistinu ljubavlju uzvrati na Isusovu ljubav. U toj se želji treba svakodnevno vježbati, činiti nutarnječine ljubavi i želje da se ljubi Isusa, a istodobno treba Boga moliti da želju ojača i podrži.

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa po posebnoj je Božjoj milosti još od djetinjstva imalaupravo tu želju. Sa svoje je strane činila sve da ta želja bude proživljena i da makne sve zaprekekoje bi mogle priječiti daljnji rast i želje i ljubavi prema Bogu. U tome je nezaustavno napredovala

73 Mali vodič k savršenosti, str. 4.

74 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 95.75 M. Ivančević, Želja i duhovni život, u Kateheza, 28, (2006.), str. 86–75.

76 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 50.77 A. Royo Marin, Teologia della prefezione cristinana, Rim, 1965., str. 932–936.

51

cijeloga života te došla do vrhunca svetosti na zemlji i ostvarenja svih svojih velikih životnih želja.Slijedi uistinu prekrasno svjedočanstvo dostojno najljepše i najveće svetačke tradicije KatoličkeCrkve.

„Koliko se sjećam bilo mi je pet godina kad sam dobila veliku milost. Sanjala sam – i taj sanneću nikada zaboraviti. U našoj sobi za dnevni boravak vidjela sam Božanskog Spasitelja okruženamnoštvom djece. Njegov pogled, Njegova ljubav i neopisiva dobrota razbuktali su u mom srcuoganj Božanske ljubavi. Od tada sam postala još zamišljenija jer mi je ta slika dragog Isusa često iživo lebdjela pred očima i budila u meni želju da sva djeca ljube dragog Isusa onako kako Ga jaljubim. Da ima i odraslih koji Isusa ne ljube nije, dakako, ni slutila moja djetinja duša.“ 78

„Bila sam vrlo sklona trpljenju tako da sam već od djetinjstva ležala na vrlo tvrdom ležaju,uskraćivala sebi jelo, ali uvijek tako da drugi ne opaze. Na primjer, jedne zime nisam okusila nijedne jabuke, u drugo doba nisam jela grožđe, o Božiću sam se uzdržavala od slatkiša te sam oUskrsu razveselila svoje sestre onim poslasticama koje sam dobila za Božić. Radila sam to zbogtoga da zagospodarim svojim prirodnim sklonostima.“79

Na duhovnom putu, kao i kod drugih kreposti i duhovnih stvarnosti, postoji jedan put idinamični proces rasta i pročišćenja želje.80 U duhovnom životu želje trebaju proći proces odgoja ičišćenja sučeljavajući se s cjelovitošću otajstava vjere pomoću odgoja, askeze, duhovnoga vodstva,dijaloga, mudrosna vrednovanja prilika u koje nas život dovodi jer nisu sve želje u ljudskom srcu odBoga niti su u skladu s voljom Božjom. Blaženica je sama iskusila, a onda uči sestre i sve nas, daBog na tom putu iznad svega cijeni stanje nutrine duše koja mu se približava, pa makar to bilo i unajmanjim sitnicama svakodnevice.

„Na revnosti počiva blagoslov, a revnost počiva na poniznosti. A kome je obećana Njegovamilost? 'Poniznima daje Bog svoju milost.' Svaki čin neposlušnosti je čin pobune, a ova ne proizlaziod ničeg drugog, nego iz oholosti.“81

„Božje oko dopire u srce. On ne sudi i ne prosuđuje nikad prema vanjskom izgledu već poduhu, koji dušu pokreće, prema samoprijegoru, a osobito prema poniznosti i potpunoj predanosti uBožju volju i to ne samo u velikim stvarima, nego i u malim i najmanjim dnevnim događajima.“ 82

Ovaj, za duše zahtjevan, put umiranja sebi za cilj ima samo odgovoriti što više, što bolje, štočišće ljubavlju na Isusovu ljubav i dopustiti da on zaživi u nama, a preko nas i u svijetu. Bezshvaćanja ove dinamike i ostvarenja velike želje i veće ljubavi brojni Blaženičini tekstovi u kojimaona ozbiljno potiče na askezu i mrtvljenje mogu se potpuno pogrešno shvatiti i dobiti pogrešnusliku o majci i utemeljiteljici Karmela BSI kao ženi turobnoj, strogoj, asketskoj, bez radosti, poleta,koja mučno uznemiruje duše. Istina je upravo suprotno, ona je žena nježne ljubavi prema Bogu ibližnjemu, puna razumijevanja, trezvenosti i pedagoške mudrosti sestara i svih vjernika. Ona takojasno poručuje:

„Neka nam dragi Bog pomogne da svakim danom sve više i više umiremo sebi, da On imaviše mjesta u našim slobodnim dušama da ih može ispuniti svojom prisutnošću. Neka od te milostinaše duše procvatu krepostima, koje će nas osposobiti da dragoga Boga pomirimo s grešnimsvijetom. Jer samo time da se svete duše prinesu zajedno s Božanskim Spasiteljem Bogu za žrtvu,ublažit će se pravedna srdžba Božja.“83

„Ali pravo započeti, ne znači sve pogreške i neuredna nagnuća posve iskorijeniti. Samo udobrim odlukama ne sastoji se popravak, niti samo u unutarnjim vježbama kreposti. Svi su svecitrajno vježbali i vanjsko mrtvenje. Tko se ne zna u jelu i pilu umrtviti; tko ne drži u stezi svoje oči,

78 Djelo Božje, str. 10.

79 Djelo Božje, str. 21.80 Za dublje shvaćanje žarke želje kao sredstva za postizanje sjedinjenja s Kristom u monfortanskoj duhovnosti upućujemo na O. Maire, Uomini di desiderio, u Spiritualità monfortana 1, Rim, 2003., str. 61–150.81 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.


52

neće moći ni svoje misli i svoj jezik nikada zauzdati. One, koje se u svojim mislima bave 'trunom'svojih sestara i poglavarica, neće zapaziti 'gredu' u vlastitim očima, premda je već to poznato ucijelom Redu. O kako oholost i sebeljublje mogu zaslijepiti duše! Pročistimo svoje drvce, svojudušu.“84

Pa ipak, bl. Marija Terezija od Sv. Josipa svjesna je da ni sestre ni vjernici ne mogu pasivnočekati da im taj dar bude udijeljen jer o duši uvelike ovisi dinamika življenja i zadovoljenja želje iljubavi prema Bogu. Bog daruje žarču želju za njime kada se duša usmjerava prema njemu i istinskise trudi opsluživati zapovijedi. Tako u Božjem daru žarke želje imamo paradoks jer ona ostajeistodobno čisti dar do kojega vjernik samo po sebi i svojim naporima nikako ne može doći, ali tajdar se daruje onome tko se potpuno zalaže i odlučno trudi na putu vjere. U biti, daruje se onome tkoistinski traži Boga i to dokaže svojom vjernošću.

Na tom je putu Blaženica vidjela i bolno proživljavala da se kod nekih vjernika, pa i kodnekih sestara, događalo odustajanje od želje, a kao posljedica toga, odustajanje i od napora koji jepotrebno uložiti da se raste u ljubavi.

„Veliku žalost i tugu prouzrokuje mojem srcu činjenica, da među dobrim, odličnim, uzornimplodovima ima i nezdravih, a to unatoč sve njege: molitve, dnevne sv. Pričesti i drugih duhovnihvježbi. Koja će biti korist od toga što se drugi trude oko našeg spasenja? Savršenstvo se postizavasamo našom vlastitom voljom, vlastitim revnim i ustrajnim sudjelovanjem sa milošću Božjom.Mlaku i nemarnu redovnicu ne može ni sam Bog obratiti, ako ona sama neće, ako ne napregne svesile kako bi se popela na vrhunce kreposti i savršenstva. Tko se sjedne podno brijega i samo želidoći gore, neće se nikada domoći do vrhunaca. Tako i u duhovnom životu.“85

„Svladavanje je potrebno svakom čovjeku jer se bez njega ne može napredovati niti u svijetuniti u duhovnom staležu, a još manje postići veliku savršenost, jer 'Kraljevstvo nebesko silu trpi isilnici ga grabe'.“86

Dakle, da bi duša ustrajala na putu, sačuvala živu želju, odgovorila ljubavlju na Isusovuljubav, Blaženica sa svom svetačkom tradicijom poziva na vjernost u kušnjama života koje svatko,na ovaj ili onaj način, treba neminovno proći.

„U ovom smrtnom životu pripadaj Bogu tako da mu u svim kušnjama služiš vjerno, da bimu mogla s cijelim nebeskim dvorom pripadati u vječnome životu.“87

Razmisli! Želim li u duhovnom životu prvenstveno Boga samoga? Da li je moja želja zaBogom postojana i trudim li se živjeti u skladu s njom? Koja mi je zadnja žrtva koju sam u životuučinila za Boga? Osjećam li, kako prolazi vrijeme, rast same želje za Bogom ili ona gasne iprestaje?

1.3.2. Molitva, milost i predanje u Providnost

Sveci su duboko svjesni krhkosti duhovnoga života i mogućnosti ponovnoga pada umlakost, slabosti, pa i grijehe, kao i potrebe čovjekove borbe sa samim sobom i zlim navikama istrastima koje djeluju u duši. To se može dogoditi i Bogu posvećenim osobama. Blaženicaopominje:

„Mlake da postanu revne! Zašto ne koriste sve milosti, koje im Bog dnevno pruža u takovelikoj mjeri u svetoj Pričesti, molitvi, čitanju itd. Kako je moguće da pokraj tolikih poticaja dušeipak zadrijemaju? To je neshvatljivo! Kako se može svoje pogreške njegovati, umjesto iskorjenjivatiih! Ne možete si zamisliti kakvu mi bol ovo uvijek prouzrokuje; ne samo meni nego i svimpoglavaricama i pretpostavljenima kad se mora promatrati kako pojedine sestre posve zanemarujusvoje duše i od godine do godine umjesto na više uvijek silaze sve niže... Zar to nije strašno?“88

84 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.85 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 285.

86 Mali vodič k savršenosti, str. 34.87 Mali vodič k savršenosti, str. 37.

53

Zbog mogućnosti da svaka duša dođe do ovoga bolnog stanja svoga nutarnjeg životaBlaženica naglašava važnost molitve na putu duhovnoga rasta i sazrijevanja te opominje:

„Nikad nećeš postići savršenost, ako molitvu ne obavljaš revno i ako se ne trudiš da živiš uBožjoj nazočnosti.“89

„Ali ni jedna sestra ne smije skraćivati vrijeme molitve ili molitvu ispuštati. Najprijetrebamo biti redovnice i zaručnice, da, prijateljice Božje. Dakle, od vremena koje pripada Bogu, nesmije se ništa ukrasti.“90

„I to činite s vrlo velikom revnošću kao da o ovim vašim molitvama ovisi obraćenje svijeta,da se udruži vjera. To će prodrijeti oblake; onda će prevladati Božje Srce i bogata će žetvarazveseliti čitavo nebo!“91

Kada osoba počne upoznavati Boga i odluči mu služiti i želi ga iskreno proslaviti u svomživotu, živeći vjeru postaje svjesna važnosti molitve po kojoj ostvaruje svoj odnos s Bogom.Temeljna je kršćanska molitva liturgijska molitva Crkve u kojoj kršćanin, u zajedništvu s drugimvjernicima, treba aktivno sudjelovati, ali put rasta i sazrijevanja nije moguć bez osobne molitve.

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa zajedno s čitavom svetačkom tradicijom to pretpostavljakao jedno od temeljnih načela duhovnoga života. Kada ona svjedoči, potiče, opominje i uči,usredotočuje se iznad svega na dobro obavljanje osobne molitve.

Molitva je izraz naše ljubavi i odanosti Bogu te potreba ljudske duše da odgovori na Božjuljubav. Ona je izraz naše vjere i iskrene pobožnosti.92 U molitvi vjernik dublje upoznaje i uzljubiBoga, a vjera postaje živa i djelatna u ljubavi. Moliti ne znači bježati od života i povijesti povlačećise u kutak vlastite sreće. Molitva nužno vodi do procesa nutarnjega čišćenja koje dušu činisposobnom prihvatiti Boga i bližnjega u ljubavi te vodi prema apostolatu.

U molitvi čovjek uči što je uistinu dostojno Boga, uči da ne može od njega tražiti ugađanjesebi, poglavito ne na uštrb bližnjega. Tako molitva čisti vjernikove nakane, želje i nade, vodi gaputem oslobađanja od prikrivenih laži i samoobmana. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI oučinkovitosti molitve svjedoči:

„Razmatranje Muke našeg Božanskog Otkupitelja rasplamsavalo je svakim danom sve viševatru ljubavi u mojoj duši i žar revnosti te goruću čežnju da mogu Bogu uzvratiti svoju ljubav.

Da, moja je duša žeđala za tim da se posve dade u službu Bogu. Stoga sam Mu se ponudilaza žrtvu paljenicu i češće sam svršavala svoju molitvu ovim riječima: 'O Gospodine pošalji mekamo hoćeš da po Tvojoj volji radim za spasenje duša. Ispuni žarku težnju moje duše da Ti o Božemogu dokazati svoju ljubav i zahvalnost.'“93

Po autentičnoj molitvi vjernik postaje osoba nade koja potiče na ljubav prema Bogu i budinadu kod bližnjega. To je savršeno u skladu s najboljom karmelskom tradicijom o učinkovitosti ivažnosti razmatranja kao jedne od temeljnih molitvenih praksa za duhovni rast. Budući da jerazmatranje razgovor s Bogom, moramo se usredotočiti na Boga koji je u nama, u našoj nutrini.Zbog toga je važno za razmatranje pronaći vrijeme i prostor da nas ništa izvana ne uznemiruje i nerastresa. Blaženica poručuje i uči kako po toj molitvi rasti u sjedinjenju s Bogom:

„Od svoje 22. godine čitala sam dnevno po jedan sat iz Sv. Pisma i Nasljeduj Krista od TomeKempenca, a čitajući ujedno sam i razmatrala. Jedna riječ ili samo jedna misao usadila bi mi se upamet i pratila me po čitav dan, sjedinjujući me sve čvršće s Bogom.“94

U kršćanstvu je još od samih početaka razmatranje ili meditacija bila najuže povezana smolitvenim pristupom svetopisamskim tekstovima. I Blaženica se potpuno uklapa u tu veliku


89 Mali vodič k savršenosti, str. 34.90 Neobjavljena pisma, pismo br. 189.

91 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 55.92 A. Hamman, Il compendio sulla preghiera cristiana, Edizini paoline, Torino, 1989.


54

stoljetnu tradiciju Crkve. Meditirati ili razmatrati u biblijskom smislu znači u molitvenom ozračjutražiti volju Božju kako bi je se zatim moglo prakticirati, živjeti i opsluživati. U kršćanskoj tradicijimeditirati podrazumijeva upoznati Isusa preko njegove riječi kako bi ga vjernik uzljubio i ozbiljnonastojao oko njegova nasljedovanja.

U tom smislu meditacija započinje polaganim čitanjem teksta i razvija se u smjeru molitve ikontemplacije. To slušanje riječi budi i potiče pozitivan odgovor u vjeri. Kršćanska meditacija nijeneka tehnika koja bi zatvarala osobu u sferu vlastitosti ljudskoga duha koji traži svoje savršenstvo,nego uvodi vjernika u dijalog s Bogom. Duša upravo u svjetlu toga dijaloga postupno iskustvenosve više upoznaje Boga samoga, dinamike duhovnoga života, pa onda u tom svjetlu i samu sebe,sve do srži svoga bića.

Duhovna je literatura istraživala metode i dinamike koje vjerniku mogu biti na pomoć u tojzahtjevnoj pobožnoj praksi. Bezić taj klasični nauk sažima u nekoliko rečenica. Temelj molitve isvega duhovnog u životu jest razmatranje (meditatio). Bez njega se suši i vene i molitveni ikreposni život. Razmatranje je osnovna snaga koja stavlja u pokret čitav duhovni život. Kršćanskorazmatranje ima trostruku svrhu: da preko njega bolje upoznamo Boga i vjerske istine, da ih višezavolimo i spremnije vršimo. Tri odrednice mislene molitve su: 1. metodičko razmišljanje o Bogu io istinama koje nas spašavaju i posvećuju; cilj mu je stjecanje jakih, živih kršćanskih uvjerenja pokojima se živi i za koja se umire. Razmatranje je razumsko ukorjenjivanje naše vjere zbogsjedinjenja s Bogom; 2. ono što razmatranje čini molitvom i pretvara ga u radnu energiju jestafektivno usvajanje razmatranih istina. Ono što je um spoznao srce treba uzljubiti. Um i srcezajedno grade i čovjeka i vjernika. Preko čuvstva divljenja, čežnje i ljubavi katoličke istine postajusastavni dio našega bića. Meditacija obuhvaća i racionalne i dubinske (intuitivne) slojeve ljudskeosobnosti. Vjernik razmatrajući ne ostaje samo mislilac, on postaje goruća vatra; 3. razmatranje sene zaustavlja na afektivnoj razini, ono ide do kraja, do čina, do ostvarenja. Tu volja preuzima svojuulogu i donosi praktične odluke. Razmatranje nije ni studij ni poezija već iskrena borba zasavršenstvo. Meditacija je sabiranje i usredotočenje duhovnih snaga, akumulacija novih energija zaakciju. Ona molitvu čini pobožnošću, a pobožnost životom kršćanina.

Razmatranje je, dakle, umno razmišljanje, čuvstveno prihvaćanje i voljno ostvarivanjekršćanskih istina. Ono je doista uzdignuće duše k Bogu, opajanje vječnim vrednotama, promatranjesvijeta i života božanskim očima, jedinstven pogled na svijet, usmjerenje za život, nadnaravnovrednovanje svega spoznatoga i doživljenoga. Nije isto što i razmišljanje o prirodi i njezinimpojavama, kao ni obična vjerska meditacija o odnosima Boga i svijeta, kakvu poznaju i mnogerazvijene naravne religije (joga, zen, budizam, antropozofija i sl.).

Početak kršćanskoga razmatranja bio je u razmišljanju o Svetom pismu, najprije osobnom, azatim zajedničkom (monasi). U srednjem vijeku bila su uobičajena razmatranja o Isusovu životu.Razmatranje je polako ušlo u sva redovnička pravila (počevši od benediktinaca). Crkva ga je stavilau dnevnu dužnost svim redovnicima, svećenicima i sjemeništarcima, a Drugi vatikanski koncil gapreporučuje i laicima.95 Danas je postalo općeprihvaćena asketska vježba.96

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa, kao i svi oni koji se ozbiljno okušaju u praksi molitve,posebno razmatranja, učila je praktičnu mudrost dobre molitve. Molitelj upravo u molitvi nailazi nabrojne nutarnje i vanjske poteškoće i zapreke. U duhu velike nutarnje profinjenosti ona uči:

„Duša, koja gladuje i žeđa za Bogom, vidi u sjemenju pouku, tj. čitat će, upamtiti i o tomerazmatrati cijeli dan, koliko joj to dopušta njezin posao. Ne tako da padne u đavolju zamku i dasputana slatkom utjehom, kao sanjajući obavlja svoje poslove i rastreseno prisustvuje zajedničkimvježbama, itd. Ta ne bi nasljedovala svoga Božanskoga Otkupitelja, nego neprijatelja svogaGospodina i svoje duše. Bog ljubi red i savršeno ispunjavanje, šalje svojim slugama anđele, koji ihpotiču u unutarnjosti, vode ih i opominju. Zao duh ih naprotiv nagovara, da zanemare svoje

95 Dekret Apostolica actuositatem, br. 4.96 Uvodni tekst koji objašnjava pojam razmatranja doslovno je preuzet od Ž. Bezića, nav. dj., str. 378.

55

dužnosti i ako mu uspije da dovede dušu do malih pogrešaka, rastresenosti, nepažnje, već jezadovoljan i smatra da je postigao svoj cilj.“97

Ako molitelj u molitvi ima radosna iščekivanja, doživljaje utjehe ili poteškoće i suhoće ili jepretjerano usredotočen na posao i zaduženja, sve to na svoj način utječe na njegovu molitvu. Mnogese duše uznemiruju i boje se da neće napredovati na duhovnom putu jer ne uspijevaju kako biželjele u svakodnevnoj meditaciji, usprkos tome što se istinski zalažu oko toga. Ne smiju seobeshrabriti, ali ne treba ni isticati lakoću razmatranja. To bi vjerojatno bio najsigurniji način da seizgubi hrabrost jer je za razmatranje potrebna škola strpljivosti, ustrajnosti i poteškoća koja vodiputem sazrijevanja. Razmatranje je zahtjevno, ali duhovno učinkovito.

Napasnik često došaptava tisuće drugih tobože važnijih poslova, uznemiruje s tisuću mislikoje ili uopće ne spadaju na stvar ili su zle. Razmatranje je blagotvorno jer je teško. Duša se kuje,prekaljuje u toj teškoj vježbi. Bog blagoslivlja i svojim milostima prati onoga koji iz ljubavi premanjemu odvažno i velikodušno nastoji oko razmatranja cijeli svoj život.

Glavne su poteškoće kod razmatranju kako na duhovnom putu, s jedne stane, uskladitidoživljaje utjehe, radosti, a s druge rastresenost i suhoća, a sve to u svakodnevici uz sva zaduženja izauzetosti.98 Na tom putu duha duša mora biti svjesna i toga da se đavao trudi razoriti njezinnutarnji i molitveni život.

„Vjerujte mi, ima u ovo vrijeme koje se naziva 'početak svršetka', čitava vojska zlih duhovakoji kršćane vjernike, a posebno redovnike, redovnice i svećenike, opsjeda i proganja. Kako ćemoopstati? Stalni poticaji ovih zavodnika koji se raduju i trijumfiraju radi najmanje pogreške, najmanjerastresenosti na koje su duše zaveli, a na drugoj strani sklonost vlastite naravi na nemarnost ipopustljivost. Da, kako možemo ovdje pobijediti? Bilo bi nemoguće, kad ne bi osim našeg anđelačuvara imali i našu nebesku Majku!“99

Kao velika učiteljica duhovnoga života Blaženica uči da se duša u utjesi „ne treba zanositi,ne tako da padne u đavolju zamku i da sputana slatkom utjehom, kao sanjajući obavlja svojeposlove i rastreseno prisustvuje zajedničkim vježbama“, to jest ne treba se u molitvi oslanjati samona utjehu i nju tražiti jer je to često svjesno ili nesvjesno prikriveno duhovno sebeljublje u koje selako miješa utjecaj i zloga i nepročišćenoga duha.

„Revnost za duše treba u našem staležu više cijeniti nego objave i ushite. Ta nam je revnostpotrebna, a u ovom drugom, može lako biti skrivena prijevara zloga neprijatelja.“100

„Ako se iz kojeg slatkog osjećaja Božanske ljubavi ili unutarnje miline duha pojave sjetilneuzbune, tada to ne dolazi od Boga, nego od zloga neprijatelja jer Duh Gospodnji je čist.“101

Nakon početnoga perioda duhovnoga života Bog počinje u jednom trenutku povlačiti svojedarove osjećaja koristi, užitaka i duhovnih naslada. Duša ostaje u suhoći i zbunjenosti, unemogućnosti da moli kao što je prije molila, bez poleta za duhovnim stvarima kao prije. Sve toBog čini iz čiste ljubavi jer duša počinje duhovno rasti te joj on pokazuje da je uz njega i njegovuslavu više ili manje neprimjetno tražila sebe i svoje probitke. Sada u poteškoćama treba malo-pomalo naučiti ostavljati sebe, umirati sebi i usmjeriti se isključivo na Boga samoga. Blaženicastoga uči da u suhoći treba ustrajno moliti čuvajući evanđeosku radost pa se ni tada ne oslanjati navlastiti doživljaj jer duhovni rast ne ovisi o tome. U biti, da bi duša rasla u molitvi, treba učiti hod učistoj vjeri koja potiče rast kreposti.

„Živi radosno u svojim pobožnim težnjama. U suhoći i u nesnosnim prilikama radi neovisnood svoga srca i vježbaj se u poniznosti i u preziru prema sebi.“102

97 Mali vodič k savršenosti, str. 3.98 U opisu dinamika razmatranja oslanjamo se na p. A. Monnier, Razmatranje, Sav Tvoj, Zagreb, 2006., str. 18–25.

99 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 127.100 Mali vodič k savršenosti, str. 27.

101 Isto, str. 9.102 Isto, str. 37.

56

„Ne smijemo se oslanjati na viđenja i objave i misliti da o njima ovisi savršenost. Iako suneke objave prave, ima i onih koje su lažne i krive. Što više za njima čeznemo, to se višeudaljujemo od žive vjere, ljubavi, strpljivosti, poniznosti i obdržavanja Božjega zakona.“ 103

Još od početaka duhovnoga života praktična mudrost molitve i duhovnoga rasta treba bitiutkana u temelje Karmela BSI. Da bi molitelj mogao dobro moliti i duhovno napredovati u ljubavi,jako je važno vježbati se živjeti u Božjoj prisutnosti. Za to su potrebne usredotočenost i sabranost.Ona čuva od rastresenosti te usmjerava misli i osjećaje prema Bogu tako da oni postaju glavnisadržaj nutrine i vežu um i srce uz Boga. Kada vjernik u tome uspijeva, to je znak postavljanjapravih temelja za duhovni put i rast.

„Druga svrha novicijata jest da nauče moliti i sačuvati srdačnu povezanost s Bogom i tovježbati u praktičnom životu. Dakle, u prvoj godini trebaju naučiti živjeti u Božjoj prisutnosti,provoditi skriven i sabran život, a u drugoj godini treba taj intimni saobraćaj s Bogom sačuvati,uvježbavati kreposti i to u praktičnom životu dokazati.“104

Tu svijest da cijeli život i sve iz života živi pred Bogom u njegovoj prisutnosti treba trajnogajiti. Kvaliteta vlastitoga duhovnog života i službe koja se obavlja ovisi koliko se u tome uspijeva.Duša koja se istinski trudi živjeti u Božjoj prisutnosti oslobađa se neurednih navezanosti i timeizbjegava mogućnosti lakših ili težih padova, postupno sve više sjedinjuje svoje srce s Bogom, jačatežnja za duhovnim rastom, a duša ostaje u miru. Blaženica opominje:

„Poglavarica mora biti uzorna redovnica, jer su oči njezine zajednice u nju uprte. Ponjezinom primjeru i druge sestre će postati revne premda do sada u mnogome nisu bile takve.Zaista, vjerne Kristove Zaručnice uvijek su svjesne da ih Božje oko svuda prati. Protivno se događakod nemarnih poglavarica. One jedva da se kada sjete da ih Božje oko gleda. Da, gleda ne samonjihova djela i vladanje, nego i svaku njihovu misao i to u svakom času.“105

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI kao velika poznavateljica i učiteljica duhovnoga životasavjetuje i upućuje dušu na neophodne stvari za svakoga tko se želi baviti nutarnjom molitvom.Živjeti u Božjoj prisutnosti i sabranosti nije moguće bez ozbiljna nastojanja oko šutnje.

„Redovnicu koja vjerno drži zavjet poslušnosti uvijek prati Božji blagoslov. Duša koja ljubišutnju ubrzo će stići do sjedinjenja s Bogom.“106

Molitelj prije svega treba naći načina i vremena za vanjsku šutnju, izići iz bukesvakodnevice i dnevnih obveza, ali to nije dosta. Da bi duša u molitvi i po molitvi rasla, treba setruditi oko nutarnje šutnje, što je puno teže postići. U biti, treba težiti da se primiri mašta koja trajnostvara slike koje uznemiruju dušu, da se primiri sjećanje koje raznim uspomenama ometausredotočenost nutrine na Boga. Pa ako molitelj u tome i ne uspijeva u potpunosti, važno je u tomese vježbati jer to stvara nutarnju predispoziciju za osluškivanje Boga u nutrini kako bi se bolje ilakše spoznala njegova volja u svakodnevici. Zbog toga bl. Marija Terezija od Sv. Josipa povezuješutnju, sabranost i uzdržljivost, a sve s ciljem osluškivanja Boga koji usprkos metežu svijeta govorinutrini koja se trudi oko tih kreposti.

„Redovnice trebaju krepost šutnje cijeniti kao skupocjeni dragulj. Majka Božja, naš najvećiuzor, vježbala se u šutnji od rođenja. Najveći ukras i najljepši ures svake redovnice ostaju zauvijeksabranost i suzdržljivost.“107

„Da, daleko od svijeta trebaju biti djeca Božja, ali ipak ne smiju živjeti na moru, nego usredsvjetskog meteža. Prisluškujmo glas Božji! Prisluškujmo da ga uzmognemo čuti – Božju voljuupoznati i izvršiti.“108

103 Mali vodič k savršenosti, str. 9.104 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 105.


107 Mali vodič k savršenosti, str. 12.108 Djelo Božje, str. 173.

57

Blaženica je svjesna da su molitva i duhovni napredak najuže povezani sa svakodnevnimdjelima vjernika jer se u njima očituje i ostvaruje težnja za duhovnim rastom u ljubavi prema Bogu ibližnjem. Ta djela učinjena u čistoći nakane Bogu su jako draga, a u njima se događa rast ukrepostima.

„Njemu se svidjeti po molitvi, pokori, radu, to znači srdačno sjedinjenje, mrtvljenje,samozataju, najtočnije, najvjernije izvršavanje dužnosti.“109

„Iskoristi svaku priliku koju ti Bog dade za tvoj duhovni napredak, jer Bog ništa ne činiuzalud i bez mudre nakane. Stoga će tražiti strog račun za svaku milost i dragocjeni čas vremenakoji zlorabiš.“110

Vidjeli smo koliko je u životu i nauku Blaženice važna meditacija ili razmatranje. Ona se nezaustavlja na tome. Sama je kročila i putem kontemplacije do najviših vrhunaca, a na to potiče icijeli Karmel BSI.

„Molim vas, da danas prije svega razmišljate o našem radu i da se opet podsjetite: prijesvega mora svakoj biti jasno, da mi, pokraj svega posla, nismo aktivni red, nego kontemplativni red;a to znači u Bogu, s Bogom i za Boga radimo na spasenju duša – ne dvorimo samo stare ljude isiromašnu djecu tj. hranimo i oblačimo, nego to činimo na najsavršeniji način da pridobijemonjihove duše za Boga ili da ih ukrasimo i posvetimo. Od jutra do večeri obavljamo naš posao ustalnom sjedinjenju s Bogom, jer jedna istinski radina duša sjedinjena s Bogom je kontemplativnaduša. Što su radili najveći sveci i ima li koga od njih koji nije bio kontemplativac?“ 111

Pojam kontemplacija ili motrenje dolazi od latinske riječi contemplatio što znači gledanje,motrenje, duševno promatranje. Kontemplacija je jedna od klasičnih nezaobilaznih tema ukršćanskoj duhovnosti, ali se često može krivo shvatiti označavajući njome posebna iskustvarezervirana samo za elitne krugove ili duhovna iskustva u suprotnosti s aktivnim životom. Ne radise, dakle, o iskustvu rezerviranu za mistike, monahe i pustinjake, nego o duhovnoj stvarnosti nakoju su pozvani svi oni koji su kršteni.

Kontemplacija se budi u duši kao odgovor ljubavi na slušanu Božju riječ i u meditacijimotrenu stvarnost osobe Isusa Krista ili nekih istina naše vjere. Kao i sve druge stvarnostiduhovnoga života, kontemplacija je otvorena rastu i sazrijevanju sve do oblika mistične molitvenedokučive ljudskom naporu potpomognutom milošću u kojoj prevladava Božje djelovanje u dušikao čisti i nezasluženi dar.112

U duhovnom životu kontemplacijom se označava duhovno promatranje i motrenje kodkojega osoba po vjeri, nutarnjim pogledom u ljubavi, gleda i promatra otajstva vjere što se tjelesnimokom ne može vidjeti. Duhovni učitelji drže da je prijelaz na kontemplaciju znak napretka uduhovnom životu i velik poticaj za daljnji duhovni rast.

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI duboko je svjesna da je za svaki duhovni rast uzmolitvu neophodna Božja milost. Božja posvetna milost samodarivanje je Boga čovjeku i time Bogposvećuje naše duše, mi postajemo dionici božanskoga života. Glavni naglasak u duhovnom životujest na nestvorenoj milosti, to jest na osobnom sjedinjenju duše s Bogom, a ne toliko na Božjimdarovima:

„Počnite sveto živjeti u srdačnom sjedinjenju s Bogom. U onoj mjeri u kojoj duša sudjelujeu tom sjedinjenju, dobiva milost i blaženstvo koje druge duše nemaju i nikada tu milost neokuse!“113


111 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 164.112 Klasični je katolički nauk razlikovao kontemplaciju u kojoj je više prisutna ljudska aktivnost i nazivao ju je pojmom„zadobivena“ od kontemplacije u kojoj prevladava čisti i nezasluženi dar Božje milosti, a nazivana je „ulivena“. Zazadobivenu kontemplaciju vidi P. Gabriele di s. Maria M., Contemplazione acquisita, u Rivista di Spiritualità, 1949., str.23–43.113 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 68.

58

„Što koristi sva duševna njega drugih? Savršenost se postiže jedino vlastitom voljom, kojarevno i postojano sudjeluje s milošću.“114

Bog ljubavi ulazi u našu povijest i povijest spasenja ima osobno dijaloške karakteristikesusreta i sjedinjenja Boga i čovjeka. Sam Bog se založio kako bi uzdigao čovjeka u zajedništvo sasobom. Čovjek sa svoje strane treba učiniti svaki napor kako bi surađivao s Bogom. Upravo se potoj suradnji događa duhovni rast, a on se pred Bogom događa tako da njemu vjerna duša zadobivasve više i nove milosti, u smislu darovane stvorene milosti.115

„U mnogim i mnogim dušama vidimo kako je svjetlo milosti već ugasilo, u nekima još tinja,ah, u jednom dijelu još gori svijetlo milost, ali to je onda sve. I mnogi kršćani koji idu svaki dan nasv. Pričest, i time se suprotstavljaju zavođenju svijeta, ali imaju svoje obitelji, svoje brige i posao, amalo vremena da se brinu za svoje duše.“116

„Sve ovisi o suradnji s milošću, i bez zauzetog rada na vlastitoj duši nećemo dobiti velikihmilosti, a bez njih ne može ni najrevnija dobiti milost za rad i da ide u misije, to je najviše u našemRedu. To je rad sv. Franje Ksaverskog i bio je rad samog našeg Božanskog Spasitelja. Koje nemajumilost ovoga zvanja, neka onda barem žrtvuju sve svoje poslove i napore za obraćenje i spasenjeduša i po molitvi, vapajima i velikoj revnosti u vršenju pokorničkih djela, zadobiju milost za sve.Jednom neće svi imati istu radost i jednake zasluge u nebu.“117

U samoj naravi duhovnoga puta je suradnja i rast u milosti što vodi prema sve većemsjedinjenju duše s Bogom. Tako se vjernik sve više, intenzivnije i proživljenije suobličava Bogu.Molitva, popraćena revnom suradnjom i učinkovitost djelovanja Božje milosti, nužno i nezaustavnovodi putem obraćenja i nutarnjega preobraženja. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa proživljeno uči:

„Savršenstvo se postizava samo našom vlastitom voljom, vlastitim revnim i ustrajnimsudjelovanjem sa milošću Božjom.“118

„Staviti ruku na djelo posvećenja i ponizna molitva za milost, od ove mlake i nemarne sestreučinila bi dobru, požrtvovnu, poniznu, ljubaznu, samozatajnu sestru, redovnicu koja bi se stalnovježbala u ljubavi.“119

Sav asketski napor koji je nužan i neophodan nije sam sebi cilj i vjernik se ne treba na njemuzaustaviti, poglavito ne naglašavajući samo negativnu dimenziju umiranja, mrtvenja, žrtve... Dušane smije nikada zaboraviti da to ispražnjavanje od sama sebe ima za cilj veću ljubav prema Bogu ida na takav način ostvaruje pretpostavke sjedinjenja po ljubavi i u ljubavi. Zato Blaženica poručuje:

„Koliko je kristalna posuda ispražnjena od nečiste tekućine, toliko će biti napunjenadragocjenim, mirisnim uljem, tj. koliko je duša više oslobođena gospodstva svoje vlastite volje,toliko više dobiva milosti mjesto u njoj i tako pripravlja ona postepeno jedan ugodan stan svomeBožanskom Spasitelju u kojem će On dulje boraviti, jer Njemu je milina biti s djecom ljudskom.“ 120

„Ljubav će vam biti najbolja učiteljica. Ljubite Boga srdačnom i požrtvovnom ljubavlju iBog će vam dnevno davati sve više milosti... duh koji sada vlada u Karmelu Božanskog SrcaIsusova. Također molimo revno jedna za drugu. Molitva je moćno sredstvo, da od Boga zadobijemonove milosti za sve svoje poglavare: za Vrhovno vijeće, za Provincijalne poglavarice i njihovoVijeće, za sve poglavarice i za svaku pojedinu sestru.“121

Cijeli svoj život, od djetinjstva pa do kraja, bl. Marija Terezija od Sv. Josipa bila je privrženamolitvi, rastu u milosti i sjedinjenju s Bogom. Molitva, kao i sve druge prakse vjere, ima svojedinamike proživljenoga iskustva, ali i rasta tako da je pred kraj života Majka i Utemeljiteljica


115 D. Sutrter – C. Laudazzi, Grazia, u DES, Rim, 1992., 1189–1199.116 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom O čišćenju i ukrasu duše.117 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 72.


120 Usp. Mali vodič k savršenosti, str. 5.121 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 283.

59

Karmela BSI kao moliteljica uistinu dosegla velike vrhunce molitvenoga života. O tome donosimolijepo svjedočanstvo sestre koja je s njom živjela u posljednjem periodu njezina života.

„Ona je bila osoba koja je tražila ono što je bitno, koja je zakon Božji nosila u svom srcu.Ali bilo ih je malo koje su samo naslućivale koliko je ona molila, kolike žrtve prinosila i davalazadovoljštinu, ona koja je u razgovoru znala biti tako vedra i vesela kao dijete.

Da, bila je velika moliteljica. Prvo što se na njoj ističe jest da je bila u neprestanomsjedinjenju s Bogom. Ona je shvatila da nije dosta samo raditi za kraljevstvo Božje nego treba imoliti. U godinama najtežeg rada pa sve do kraja života bila je potreba njezina srca zadubiti se umolitvu satima dugo i u tišini razgovarati s Isusom u svetohraništu.

Radila je prema riječima Kristovim: 'Molite bez prestanka!' Tako je čitav njezin život biomolitva.

S molitvom je združila i zadovoljštinu. Posve ju je prožimala misao da se za spas dušaprinese Bogu za žrtvu. Stoga je radosno primala svako trpljenje. Neumoljivo stroga prema samojsebi, trapila se do kraja. 'Imam samo jednu želju,' piše jednoj sestri 'da još ovo malo vremena trpimkoliko je moguće. Neka bude trpljenje koje god vrste, samo neka je trpljenje. Blagoslivljam sve izahvaljujem svima koji mi prouzroče kakvo trpljenje. Trpjeti za Boga jedina je radost koju nebo nepoznaje.'“122

Molitva i suradnja s Božjom milošću vode dušu putem duhovnoga rasta sve do svetosti. Natome putu nužno je oslanjanje i predanje u Božju providnost. Blaženica je to cijeli život i u svemuherojski i svetački činila.123

„Morala sam opet, u svojem malom čamcu, zaploviti u more svijeta. Moja su vesla bila mojepouzdanje u Boga, a kormilo sam prepustila Bogu. U takvim sam časovima žalila 'siromašno nebo'jer ono ima sve, ali nema boli ni križa, trpljenja i iskušenja. Cvijeće muke cvate samo na ovomsvijetu! Nisu li patnje koje podnosimo melem za Isusove rane?“124

O naravi providnosti Crkva uči: „Stvorenje ima svoju vlastitu dobrotu i savršenost, ali izStvoriteljevih ruku nije izašlo posve završeno. Stvoreno je kao nešto 'na putu' prema nekomkonačnom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići. Raspored (plan) po kojemBog vodi svoje stvorenje prema tom savršenstvu zovemo Božjom providnošću: Svojomprovidnošću Bog čuva i ravna sve što je stvorio; snaga joj se 'prostire s jednoga kraja svijeta nadrugi, i blagotvorno upravlja svemirom' (Mudr 8,1). Jer 'sve je nago i razgoljeno pred njenim očima'(Heb 4,13), pa i ono što budu proizveli slobodni čini stvorova.

Svjedočanstvo je Svetog pisma jednodušno: skrb božanske providnosti konkretna je ineposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvećih svjetskih i povijesnih događaja. Sveteknjige potvrđuju posvemašnje Božje vrhovništvo u tijeku događanja: 'Naš je Bog na nebesima, svešto mu se svidi, to učini' (Ps 115,3). A za Krista je rečeno: 'Kad on otvori, nitko neće zatvoriti, kadzatvori, nitko neće otvoriti' (Otk 3,7). 'Mnogo je namisli u srcu čovječjem ali što Bog naumi, to ibude' (Izr 19,21)“ (KKC 302–303).

Isus od vjernika traži sinovsko predanje u providnost nebeskoga Oca koji vodi brigu i onajmanjim potrebama svoje djece. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI želi da se duša na to oslanjakako bi rasla na putu savršenstva: „Ne budi tjeskobno zabrinuta za vremenito, nego se sjeti riječidragog Spasitelja. 'Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve će vam se ostalonadodati.'“125

122 Djelo Božje, str. 190, 191.123 „Nema sumnje da Anna Marija doživljava Boga kao dragu providnost koja se aktivno brine za nju. Osnovni izričaj tevjere je uvjerenje da je djelo koje ona mora ustanoviti djelo Božje, prema tome Bog će se pobrinuti da otkloni svepoteškoće. Ona ne gubi povjerenje u Providnost ni u najbezizglednijim situacijama. Njezina životna priča vrvi velikim imalim događajima i doživljajima koje graniče sa nevjerojatnim gdje ona očito doživljava Providnost.“ M. Szentmartoni,Naći sebe tražeći Boga, Zagreb, 2004., str. 48.

124 Djelo Božje, str. 90.125 Mali vodič za savršenstvo, str. 20.

60

To predanje u ruke Božje providnosti koja vodi i upravlja ljudski i duhovni život prema ciljumora s naše strane biti aktivno i djelatno.126 Bog traži našu suradnju, a s naše strane treba bitiiskreno i istinsko traženje i vršenje volje Božje. Ako se ostvare ti uvjeti, put duhovnoga rasta jenezaustavljiv. Blaženica tako poticajno piše:

„Moramo se tako odlučno predati Bogu, da se od Njega ne udaljimo niti u jednoj stvari.Treba uvijek raditi i trpjeti za Boga i Njemu prepustiti da svima upravlja i vlada. Naša jedina želja inaše čeznuće mora biti da se u svemu izvrši Njegova najsvetija Volja.“127

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa svjesna je bolne činjenice da duša sama može stavljatizapreke na putovima kojima je Božja providnost vodi, i to po nepouzdanju. Dakle, da bi uz molitvui milost uz izbjegavanje grijeha duša rasla, mora paziti da vlastitim nepouzdanjem ne priječi putsvoga duhovnog rasta.

„Nepouzdanje kao da Bogu veže ruke da nam ne može dati svoje Božanske darove iblagoslov, jer je velika nezahvalnost ne imati povjerenja u Onoga čija se Providnost brine i za pticeu zraku.“128

Razmisli! Jesam li svjesna koliko mi je potrebna svakodnevna ustrajna molitva? U čemu mimolitva najviše pomaže? Koja su pozitivna iskustva molitve, koje su glavne poteškoće na kojenailazim u molitvi? Znadem li se pozitivno nositi s poteškoćama u molitvi? Jesam li ustrajna urazmatranju usprkos rastresenosti, nutarnjim poteškoćama i suhoći? Koji su učinci razmatranja umom duhovnom iskustvu? Koliko cijenim Božju milost i prijateljevanje s Kristom? Pazim li brižnona čuvanje milosti u duši izbjegavajući sve što bi me po grijehu udaljilo od Boga? Predajem li seBožjoj providnosti i oslanjam li se na nju?

1.3.3. Svladavanje glavnih zapreka koje priječe duhovni rast

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa još je od djetinjstva i mladenačke dobi bila svjesna važnostiodlučnosti u borbi protiv svih zapreka koje priječe put duhovnoga rasta u opredjeljenju za Boga.Čim bi postala svjesna da joj je nešto zapreka na tom putu, odmah bi to odlučno odbacivala. U tomeje kročila onim putem koji je Terezija Avilska preporučila kao jednu od temeljnih pretpostavkikarmelske duhovnosti,129 a da toga nije bila ni svjesna. Sa spisima svetice iz Avile susrest će se punokasnije od ovoga poticajnog svjedočanstva iz djetinjstva.

„Odmah zatvorih knjigu i čvrsto odlučih da nikada neću čitati romane. Ovo sam obećanje iodržala. Kad god bih čvrsto odlučila da ću nešto učiniti ili si što uskratiti, to bih onda i izvršila snajvećom revnošću.“130

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI je čitanjem svetačke literature, a i iz iskustva, postalasvjesna da je put duhovnoga rasta i svladavanje zapreka131 polagan uz puno napora, padanja ipodizanja. Ona traži da duša velikodušno prihvati upravo takav put, prihvaćanjem duhovne borbe inapora, i tako dokazuje svoju vjernost Kristu u malome. Navodi sv. Tereziju od Djeteta Isusa kaouzor. Napor na putu je i Isusova volja, on na takav način odgaja duše.

„Bog Vas želi učiniti svetom, ali ne može bez Vašeg stalnog i marljivog djelovanja.“ 132

„Ali Božanski Spasitelj ne dopušta nam da postignemo na tako brz i lak način tako željnoočekivani cilj – svetost. Radije nas pušta da se kroz mnoge godine neumorno borimo i oko togatrudimo. Svete nam duhovne vježbe otvaraju opet oči i pomažu nam promatrati u boljem svjetluovih milosnih dana naše duhovno stanje. Zar želimo uvijek u sebi gledati iste nesavršenosti i

126 C. Gennaro, Providenza, u DES, Rim, 1992., 2055–2065.127 Mali vodič za savršenstvo, str. 19.128 Mali vodič za savršenstvo, str. 21.

129 O odlučnoj odlučnosti vidi Zamak duše.130 Djelo Božje, str. 21.

131 O zaprekama na duhovnom putu vidi F. Chiesa, Introdizione all'ascetica, Edizini Paoline, Milano, str. 301–358.132 Neobjavljena pisma, pismo 1849.

61

slabosti, prestati na sebi raditi? Ne, nijedna od nas to ne želi, nego sve ćemo opet s novom revnošćusvakim danom koristiti prilike, koje nam Božja providnost pošalje, da svladamo naše pogreške,našu narav vjerno iskoristimo, tako, da iako polagano – možda često posrćući ili dapače padajući –stignemo k onoj božanskoj čistoći Srca i ljepoti naših duša.

Danas ima toliko pomoćnih sredstava, najboljih asketskih knjiga i predavanja, svakih 14dana. Svaka sestra koja se tim od Boga pruženim poukama vjerno služi, mora napredovati usavršenstvu. Ali, vjerna u malom, kao sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa, to će i one svijetliti udivnoj slavi kroz svu vječnost.“133

Nije moguće duhovno rasti i sazrijevati bez suradnje s Božjom milosti i ulaganja napora nausavršavanju odlučnosti vlastite volje koja je sposobnost težnje za dobrom koje je čovjek spoznaokao takvim.134 Nažalost, kada se čovjek prevari te krive stvari spozna kao dobre za njega, onda zanjima teži i želi ih posjedovati. Rad i napor oko upoznavanja istinskoga dobra ujedno je i velikpoticaj za usavršavanje volje.

„Uspon k Bogu je težak i stoji mnogo borbe!“135

„Da, sve milosti primiti koje bi ju osposobile, da se svladava, da iskorijeni zle navike iistrijebi poteškoće karaktera – samo dobra, čvrsta volja, čvrsta i odlučna volja. Staviti ruku na djeloposvećenja i ponizna molitva za milost, od ove mlake i nemarne sestre učinila bi dobru, požrtvovnu,poniznu, ljubaznu, samozatajnu sestru, redovnicu koja bi se stalno vježbala u ljubavi. Da, kako sipredstavljate taj čas za ovakvu dušu?“136

Pa ipak, čovjek ranjen grijehom osjeća te rane i u vlastitoj volji. Glavna se izranjenost voljeočituje u slabosti u htijenju dobra, to jest čovjek može spoznati što bi za njega bilo istinsko dobro,ali volja može ne biti dovoljno jaka da usmjeri osobu prema njemu zbog nedostatka usamosvladavanju za Boga i svojevoljna popuštanja u manjim grijesima. Nepokretnost i slabost voljeizlaže vjernika opasnosti da ostane izvan mogućnosti da primi Božje darove jer Bog ne daje daroveda bi bili neiskorišteni, odbačeni ili rasipani.

„Žalostan svršetak ove naše susestre saopćujem vam zato što je ona bila jedna od onih dušakoja je uvijek samo 'htjela'. 'Htjela' se je popraviti, ali započela nije nikada. Nikada nije čvrstom,jakom voljom učinila jedan odlučan korak u svom samosvladavanju. Napokon joj je bila oduzetamilost i mogućnost taj 'jedini korak' učiniti, kojega u snu nije mogla učiniti, kako nam je sama takoživahno pripovijedala.“137

Kada vjernik odbacuje putove života i providnosti u mučnim situacijama pod isprikom da tone može podnijeti ili da nema snage, tj. kada Bog odredi da se nađe u nekoj njemu protivnojsituaciji, mrmlja, buni se, odbacuje poteškoće i sumnja u Božju ljubav. Štoviše, tone u duh pobune ineprihvaćanja Božjih planova, slabost se volje povećava jer pred Bogom odgovorno sprečava putvlastitoga sazrijevanja što sa sobom nosi štetne posljedice.

„Ne možete zamisliti, koliku bol zadaje ne samo meni nego i tolikim drugim poglavaricamai pretpostavljenima pogled na pojedine sestre koje tako zanemaruju svoje duše. Umjesto danapreduju, one iz godine u godinu sve to više nazaduju... Zar to nije strašno? O, kad bi se sve htjelezadubiti u duh Karmela Božanskog Srca, uživjeti se u njega!“138

Do ozdravljenja i jačanja volje dolazi se po spremnu prihvaćanju svega što Božja providnostodredi u vjernikovu životu. Volja se oslobađa od svojih neurednosti kada se vježba u umiranju sebiprihvaćajući u sinovskoj podložnosti iz ljubavi ono što Bog raspoređuje. Čovjek u tome surađuje,treba se ozbiljno potruditi i nastojati oko dobra i boljitka za sebe i druge. Uz taj napor treba sebe i

133 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 236, 237.

134 B. Marchetti – Salvatori, Attacchi umani, u DES, Rim, 1992., str. 236–246.135 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 263.136 Isto, str. 125.

137 Isto, str. 286.138 Isto, str. 287.

62

svoj put i posao predavati Bogu vjerujući da ga on vodi i proviđa preko ljudi i prilika okrećući svena dobro duše koja ga istinski traži i spremna je podnijeti za to potreban napor.

„One, koje su na pravom putu, koje se već penju na brijeg, kojega je gledao bl. H. Suzo139,neka uznastoje, da se domognu njegovih vrhunaca, tj. neka uistinu budu svete. A svet biti nije ništadrugo nego prinijeti se Bogu za žrtvu posve, bez pridržaja. One pak koje su mlake, neka postanurevne, neka se koriste milostima, koje im dragi Bog dnevno daje u sv. Misi, sv. Pričesti, umolitvama, duhovnom štivu itd. O kako je samo moguće da se uspavljuju duše koje primaju tolikepoticaje sa strane Božje? Zar to nije neshvatljivo? Kako je moguće njegovati pogreške umjesto daih istrjebljujemo?“140

„Treba uvijek raditi i trpjeti za Boga i Njemu prepustiti da svima upravlja i vlada. Našajedina želja i naše čeznuće mora biti da se u svemu izvrši Njegova najsvetija Volja.“ 141

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa neodlučnost i navezanost na sebe vidi kao glavne zaprekekoje duša mora svladavati po suradnji s milošću i sa svojom odlučnošću, a to dovodi dopodvojenosti srca. Na takav način u duši se stvara stanje nutarnje neslobode i činjenja onoga što sene bi htjelo. Ona kao majka i velik pedagog duhovnoga života poziva dušu na izbjegavanje tihzamka i svakodnevni ustrajan rad u malom putu rasta u ljubavi. Evo njezinih sažetih, ali dubokihmisli o tome:

„Ne budi neodlučan nego ustraj na putu kreposti, jer neće biti blažen onaj koji je dobrozapočeo, nego onaj koji je do konca ustrajao.“142

„Nikad nećeš mirno i zadovoljno živjeti, dok si navezan na koje mjesto ili osobu.“143

„Nemoj imati podvojeno srce jer će te Bog i ljudi napustiti.“144

„Oni koji hoće činiti ono što ne bi trebali, moraju kasnije činiti ono što ne bi htjeli.“ 145

„Zato neka nam ne prođe ni jedan dan a da ne postanemo barem 'za crticu manje sebični', ato znači ponizniji i 'bar crticu bogatiji u Bogu', i više ispunjeni Božjom ljubavlju.“146

Razmisli! Koje su najdragocjenije pouke iz moje osobne povijesti? Koje sklonosti prema zluposebno teško proživljavam? Kakva je moja odlučnost u svladavanju zapreka na putu rasta uljubavi? Računam li na Božju milost u tome i oslanjam li se na nju?

1.3.3.1. Neodlučnost i kompromis s grijehom

Bog je bl. Mariju Tereziju od Sv. Josipa još od najranijega djetinjstva vodio putem milosti, aona je vjerno odgovarala te je kročila putem nevinosti i nutarnje čistoće savjesti pred Bogom. Onanikada nije, kao mnogi drugi, pa i veliki sveci, imala razdoblje života kada se bila udaljila od Bogačineći teže grijehe i lutala putem tame. O tim svojim ranim i djetinjim buđenjima savjesti ivlastitom odgovoru na milost Božju donosi divno svjedočanstvo:

„Osim obećanja da neću nikada nositi nakit, donijela sam i čvrstu odluku da neću nikadagriješiti. Kad je to bilo, ne sjećam se, moralo je biti u šestoj ili sedmoj godini moga života.“ 147

139 Bl. Marija Terezija aludira na knjigu bl. E. Susone, Il libreto delle nove rupi. Susone razrađuje temu opisa stanjaduhovnoga rasta koristeći usporedbu uspona na goru – brdo preko devet hridina kao opisa stanja pojedinih stanja duše.Blaženica je sigurno tu knjigu čitala i meditira i to je na nju ostavilo dubok dojam. Zanimljivo je da kada aludira naduhovni rast, češće spominje Suzonea nego Tereziju Avilsku i pojmove odaja.


142 Isto, str. 35.143 Isto, str. 28.

144 Isto, str. 26.145 Isto, str. 29.


63

Pa ipak, svladana strahom Bog dopušta da njezina djetinja duša, iako u malom, iznutraiskusi rugobu grijeha. Ana Marija kuša iskustvo prvoga „grijeha“ u životu i to jako bolnodoživljava, što samo odražava čistoću i izoštrenost savjesti izvanredno pobožna djeteta: Otac „dođek meni i upita me da li sam jela grožđe? Drhtala sam od straha jer me još nikad nitko nije kaznio,nitko me još nije onako ljutito pogledao. Sva prestravljena rekoh: 'Nisam.' To raspali moga oca jošviše i on me istuče zato što sam lagala. Da, jesam lagala. O, koliko li sam suza prolila zbog testrašne laži! Kako sam se često i iskreno zbog nje kajala, a kasnije ju i ispovijedala. Ona je uvijekostala tamnom mrljom moga djetinjstva. Imala sam tada pet i pol ili šest i pol godina“. 148

Na temelju mučna iskustva grijeha u malom i njegovih negativnih posljedica u duši, očaranaljepotom čistoće savjesti, Blaženica još od djetinjstva pokazuje odlučnost u nepristajanju ni nakakav svojevoljni grijeh. Provodi ljetne praznike kod djeda i bake i to joj uzrokuje veliku radost.Jednom zgodom pobjeđuje samu sebe što će se pozitivno duboko odraziti na njezin daljnji nutarnjiput, naime radije izabire otvoreno priznati krivnje i primiti eventualnu kaznu nego okaljati vlastitudušu laži:

„No jednom mi se ipak dogodila nesreća. Mislim da sam tada imala 12 godina. Moj djed jebio velik prijatelj prirode, a osobito je volio cvijeće. Znao je da i ja vrlo volim cvijeće. Ljeti 1867.,odmah po našem dolasku, povede nas djed u vrt gdje je sve bilo u punom cvatu, a meni reče:'Možeš brati koliko te volja.' Sljedećeg jutra požurim u vrt da se nauživam cvijeća. Sve je cvalo – igrmlje i ruže. Pošla sam od cvijeta do cvijeta diveći se njegovoj ljepoti, kad najednom – što je to?Ružin pupoljak ovijen mahovinom. – Zanijela me njegova posebna ljepota. I ja uberem jedinonjega! Nekoliko sati kasnije ugledam djeda kako ide prema meni smrknuta lica i upita me: 'Jesi li tiubrala jedini pupoljak mahovinaste ruže?' Prestrašila sam se, doduše, ali nisam rekla, kao ono uSandowu, ne – tà dosta sam se kajala zbog one laži koju sam tada izgovorila – zato otvorenopriznah krivnju. Slušala sam duge jadikovke svoga djeda kojemu je bilo teško preboljeti jedinipupoljak te vrste ruža, no napokon se ipak smirio. Izgledalo je da je posve zaboravio da mi jedopustio brati svako cvijeće koliko mi je drago.“149

U ovoj duhovnoj dinamici odbacivanja svakoga, pa i najmanjega svojevoljnog grijeha,Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI ustrajala je cijeli život te na temelju svoga iskustva, naukaCrkve o grijehu, posljedicama grijeha u duši i iskustva rada s ljudima ona opominje prvo sestre, aonda i sve druge vjernike da budno paze na vlastiti put izbjegavajući neodlučnosti i kompromise sgrijehom. U protivnom, na putu duhovnoga rasta u ljubavi u dušama ostaju teške negativneposljedice. Ona potiče na istinoljubivost i odlučnost.

„Trudi se da svoje opačine iskorijeniš, a ne da ih sakrivaš.“150

Kao i mnogi drugi sveci, Blaženica gleda svaki, pa i maleni grijeh ne kao neodređenomoralno zlo, nego ga gleda počevši od Isusa Krista – grijeh izravno ranjava Isusa i naš odnos uljubavi s njime. Blaženica potiče stavljajući ove riječi u usta samoga Isusa:

„Kada Božanski sudac kaže: Umjesto da si živjela za mene i za spasenje duša, ti si živjelasamo za sebe, umjesto balzama za moje rane, svojom si mi mlakošću i samoljubljem zadavala jošveće rane. Kako će gorka bol obuzeti ovakvu dušu! A kako će onda glasiti osuda? Sada ima jošvremena, počnimo radije odmah, dok je još dan.“151

„Iz oholosti i sebeljublja iznikli su insekti svake vrste, koji su slobodno i nesmetanopodgrizali srčiku unutarnjeg života i razorili milosni život u duši, tako je dapače i svjetlo DuhaSvetoga iščezlo. Nastala je noć. Možda, i po svoj prilici prema usporedbi Božanskog Spasitelja,počela je vječna noć.“152

148 Isto, str. 11.

149 Isto, str. 16.150 Mali vodič k savršenosti, str. 30.

151 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 72.152 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.

64

Ovakvi i slični tekstovi kojih ima dosta u spisima bl. Marije Terezije imali su za ciljuzdrmati savjesti slušatelja i potaknuti ih na odgovornost pred vlastitom savješću, a mogu potaknutii strah Božji kao sredstvo kako bi se učinio odlučujući korak u opredjeljenju za ljubav premaBogu.153 Blaženica želi razbuditi savjest razmišljanjem o grijehu i njegovim posljedicama, izoštritije promatranjem sama sebe i usmjeriti je promatranjem dobra.

Kao velik poznavatelj ljudske duše i svih dinamika duhovnoga života vjernike je poticala naobraćenje iznad svega vodeći ih putem motrenja Božje ljubavi koja se objavila i darovala u IsusuKristu. Znala je da čovjek grijehom ranjeni dio svoje duše najlakše i najčešće otvara predautentičnom ljubavlju.

„I ovaj Božanski Sin, naš ljubljeni Spasitelj, nosi u svome Srcu tako žarku ljubav, da se samponudio za žrtvu. Koje li ljubavi! Koje li neizmjerne ljubavi! Bog! A za koga? Za jadnegrešnike!“154

Kao gotovo i svi sveci, Blaženica s boli u duši grijeh motri kao neodgovorenu ljubav premaBogu. Grijeh je kriva ljubav, po njemu se duša udaljava od Boga i na pogrešan način usmjeravaprema stvorenim stvarima koje ipak ne mogu zadovoljiti istinsko traženje duše i dati odgovor natemeljna pitanja ljudske egzistencije.155 U toj dinamici grijeha duša može ići putem sve veće tamedo potpuna zasljepljenja. Crkva uči:

„Grijeh povlači sa sobom grijeh; ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlazeizopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Tako grijehteži da se ponovi i ukorijeni, ali on ne može uništiti moralni osjećaj do korijena“ (KKC 1865).

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI s mukom je u duši vidjela slično moralno stanje tolikihvjernika, pa i Bogu posvećenih osoba, te sve potiče da budno paze na svoju nutarnju slobodu kakobi mogli Bogu uzvratiti ljubav. U protivnom se postaje rob vlastitih grijeha i strasti.

„Ta, što je drugo nego robovanje ako se dam zavesti bilo kojom strasti? Što je drugo negoropstvo ako ne mogu živjeti bez cigarete, bez lule, bez duhana? Ili, zar je nešto drugo ako se damsputati čitanjem romana i time zanemarujem svoje dužnosti? Ili ako se dam zavesti opasnom igrom,ili prijateljstvom? Nije li sve ovo ropstvo?

Ah, tko bi nabrojio kakvih sve ropskih lanaca zna skovati neprijatelj ljudskih duša! Zar nećesvaki razuman čovjek prekinuti i odbaciti ovakve karike ropstva? A koliko više kršćanin ilikršćanka, ili čak Bogu posvećena osoba? Koliko li je soli već obljutavilo! Kolika li je žetva većzrela, a nema žetelaca! – kako reče naš Božanski Spasitelj. A zbog čega je sol obljutavila? Zar nije utisuću i tisuću slučajeva zbog koje od navedenih strasti?

Zašto nema žetelaca? Zašto se uvijek i posvuda čuje ista tužba: 'Žetva je zrela, ali žetelaca ižetelica nema...' A zašto? Da, zato što je velik postotak onih koje je Bog pozvao na svoju službuvezan nekim ropskim lancima.“156

Blaženica je svjesna rušilačke moći grijeha ne samo na duhovnom putu pojedine duše iCrkve nego i cijeloga čovječanstva. Tijekom Prvoga svjetskog rata piše o najužoj povezanostiizmeđu grešna moralnoga stanja svijeta i od sviju željenoga mira. A upravo je to stanje za njupoticaj da sama sve više odgovara na Božju milost te na te putove potiče i sestre.

„S vama i sa čitavim čovječanstvom čezne moja duša za mirom, sada već više od tri godine.Vidi se kako sa čežnjom i molitvom nema u svijetu mira; Bog traži od čitavog čovječanstva, ilibarem od kršćanstva sveobuhvatno obraćenje, popravak, čišćenje, posvećenje. Zar ne morajunajprije redovnice kao prve prednjačiti svojim dobrim primjerom, da se svaka ogleda u svojoj duši ivrlo temeljito ispita, kako tu izgleda? Što je s odlukama iz duhovnih vježbi? No, samo sa čišćenjemi kićenjem vlastite duše nije sve učinjeno. Mi moramo više raditi da našega Gospodina zaistapridobijemo, izmirimo! Nije li tako? Zar se nismo posvetile njegovoj službi. Svaka mora odgajatiplodove, najdivnije plodove; s pupoljcima i cvijećem ne možemo Gospodina zadovoljiti. – On traži

153 G. Pesenti, Ascesi cristiana, u Rivista di vita spirituale 2, 1976., 61–74.154 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 52.

155 G. Thils, Santità cristiana, Edizioni Paoline, Milano, 1969., str. 855–916.156 Djelo Božje, str. 169, 170.

65

plodove! U našem vrtu, u svojoj službi, mora svaka odgajati najdivnije plodove da s njima razveselidragoga Boga i još više: mi moramo tješiti Božje lice, da zaboravi one milijune, koji mu namjestoplodova donose grmlje i čičak iz svog vrta. Zar ne kaže sv. Majka Terezija, za tisuće duša može sepružiti zadovoljština.“157

Ako Blaženica potiče sestre na veću revnost u službi Bogu i izbjegavanje bilo kakva grijeha,isto ih tako uči praktičnoj mudrosti i opominje da ta revnost i gorljivost ne postanu nerazborite tekao posljedicu toga ne dovedu upravo do onoga što se želi izbjeći, do grijeha. Ljubav i gorljivost zaGospodina moraju biti uređene razboritošću.

„Iz ljubavi prema Božanskom Srcu molim vas da sestre upozorite kako se lako počinja teškigrijeh – iz krive revnosti ili posve naopake pobožnosti i kako se može i drugome dati za to povoda.Djevojčice i djeca su već priznali da su iz straha da ih sestra ne zapostavi ili ne prezre, išli na svetuPričest, premda im je to savjest branila. Sveta je Crkva zapovjedila da djeca idu na svetu Pričestposve slobodno i ako je propuste ne smije ih ni jedna sestra niti poglavarica pitati za razlog tome.Isto je tako zabranjeno da djecu koja idu redovito na svetu Pričest pretpostavljamo drugima.“158

Kod obraćenja događa se suprotna stvar. Duša se vraća Bogu i oslobađa od neurednihljubavi prema stvorenjima. Obraćenje je, dakle, opoziv i odbacivanje grijeha te pristajanje idarivanje sebe Bogu kojega duša shvaća kao najviše dobro i najveću vrijednost. Tako je obraćenježivotni zaokret, novo usmjerenje života koji podrazumijeva nov sustav vrednovanja. Na tom putupovratka u Božju milost pomažu istinska ljubav, molitva i dobar primjer. Blaženica poručuje:

„No, sjetite se da je dragi Spasitelj rekao da sablazni moraju doći, ali jao onome po komedolaze. Vi poznajete sve te riječi i jao nesretnici koja je donijela požar u mirni dom, pod čijim sekrovom dragi Spasitelj nije ustručavao stanovati. Bog neka joj dade milost pokajanja ioproštenja.“159

„Kao svjetionici trebate pomoći vašim zalutalim sestrama da nađu pravi put i s ljubavlju impomagati, i to osobito žarkom molitvom i svetim primjerom. Riječi ne obraćaju, nego molitva iprimjer, osobito u Družbi, jer sve sestre znaju što se pristoji jednoj duhovnoj i vjernoj redovnici.“160

Svijest i osjećaj krivnje sastavni je dio procesa prvotnoga obraćenja. Osoba u svojoj nutrinipostaje svjesna vlastitih zabluda, lutanja i grijeha koje često do tada nije uviđala. Tada dušom moguovladati nemir, strah, želja za praštanjem, nutarnji razdor koji potiče dušu da iziđe iz svojegrješnosti. Pa ipak, glavni je čimbenik obraćenja kajanje koje je, iako ostaje čin slobodne ljudskevolje, u biti dar Božje milosti po kome se osoba žalosti zbog svojih grijeha i odlučuje da ćepromijeniti život. Ostvarenju i ispunjenju čina obraćenja najviše doprinosi sakramentalna ispovijed.

Iskreno se obraćenje prepoznaje po čvrstoj odluci jer ono ne može ostati samo na nutarnjemkajanju i grižnji savjesti, nego se ostvaruje djelima pokore shvaćene kao zadovoljština, to jestnadoknada ljubavi za neživljenu ljubav u prošlosti te napor za rast u krepostima.161 Samo takoobraćenje ulazi u efektivnu fazu koja postaje autentičan put duhovnoga rasta i sazrijevanja.

„Uvijek treba promisliti i vjerno i čvrsto držati se jednom učinjene odluke.“162

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa na tu dinamiku ukazuje ne samo na osobnoj razini, nego utome vidi poslanje svih redovnika za dobrobit cijeloga čovječanstva, a na poseban način KarmelaBSI.

„Ja mislim da mi redovnici, osobito Karmel Božanskog Srca Isusova, moramo žarkomljubavlju i svetom revnošću – koja počiva na pravoj kreposti – požuriti se k Bogu i vapiti kaoMojsije i kao Ilija, te sebe prinijeti Bogu kao žrtvu za obraćenje zdvojnog i nesretnog čovječanstva.To jedino može pojedinim dušama donijeti mir.“163

157 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 157.158 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 249, 250.

159 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 30.160 Isto, str. 260.

161 Ž. Bezić, Kršćansko savršenstvo, Mostar, 1986, str. 396.162 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 146

66

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI duboko je svjesna da duše, čineći teške grijehe,potpuno ruše ljubav u srcu, gube Boga, a izlažu se velikoj opasnosti da na kraju života zauvijekpropadnu. Što se tiče njezinih poticaja sestrama, ali i svima drugima, da odlučno odbacuju svakikompromis s lakim grijesima, to je zato što ona, vođena Duhom Svetim, uviđa da laki grijeh slabidjelovanje milosti Božje u duši te time duša sama sebi blokira put daljnjega duhovnog rasta. Kadabi duša vjernije odgovarala Bogu, rasla bi sve više i više u ljubavi, a u vječnosti bi intenzivnijemotrila Boga.

Ove najveće stvari duhovnoga života svatko gubi zbog nemarnosti, neodlučnosti, mlitavosti,mlakosti, u biti zbog premale odlučnosti u ljubavi prema Bogu. Zbog činjenja svojevoljnih malihgrijeha duša se lišava pred Bogom darivanja novih i većih milosti. Kao posljedica toga Božje ćesvjetlo u duhovnom životu biti sve manje živo prisutno, događat će se rjeđi pozivi milosti iopomene za obraćenje, a duša će sve manje pobjeđivati u svladavanju zapreka na putu duhovnogarasta te tako, malo-pomalo, ljubav prema Bogu i bližnjemu gubi svoju vitalnost.

Nažalost, svojevoljni laki grijesi često i puno ponavljani, poglavito ako savjest iznutraizravno i živo opominje, vode dušu do pada u teže stvari. Zato ona opominje: „Put kreposti nepoznaje mirovanje. Tko ne napreduje, taj nazaduje.“164

Blaženica zajedno sa svom svetačkom tradicijom uči i sestrama preporučuje klasiče savjetekako sačuvati dušu čistom od grijeha. Odlučnost u odbacivanju svakoga svojevoljnog grijeha. Neradi se o tome da se ne događaju padovi iz kojih se duša koja dobro s Bogom hodi odmah bezprevelikih uznemiravanja podiže i uči pravu poniznost, nego se radi o svjesnu i svojevoljnupristanku na ono što duša zna da nije Bogu po volji. Ona dalje preporučuje bdjenje nad čistoćomsavjesti u malim stvarima i neizlaganje grešnim prigodama. Svatko, pa i najnaprednija duša, možepasti u grijeh ako se odveć izlaže, dosta je da se poklope nutarnji trenutak slabosti i izvanjskasituacija odveć izazovna i pad je neizbježan.

„Sačuvaj svoju savjest čistom tako da nikad ne učiniš svjesno ni laki grijeh, niti kojupogrešku niti nesavršenost.“165

„Iako je Bogu veoma ugodno obraćenje duša, ipak On dobro ljubi tako jako da neće da sepočini ni najmanji grijeh, kad bi se time mogao obratiti cijeli svijet.“ 166

„Duhovna osoba neka svoje prestupke ne smatra neznatnim, jer tko je mnogo primio, odtoga će se i mnogo tražiti. Tko se ne boji malih pogrešaka, skoro će pasti u velike.“167

„Tko se želi održati čistim i neokaljanim, mora izbjegavati grešne prigode, jer nitko ne možedodirnuti smolu, a da se ne uprlja.“168

Razmisli! Shvaćam li pokoru za grijehe kao jednu vrstu ljubavi i prihvaćam li dinamikunadoknade u ljubavi prema Bogu? Koja je dinamika mojih padova i koje pouke izvlačim iz tihbolnih iskustava? Jesam li odlučna u odbacivanju svojevoljnoga grijeha? Koji bi od savjeta bl.Majke u borbi protiv grijeha za mene bio najpotrebniji?

1.3.3.2. Navezanost na sebe i duh svijeta

Na putu duhovnoga rasta volja jača i dobiva snagu po suradnji s milošću. Kada vjernikpozitivno odgovara na Božje milosti u životu, u lijepim situacijama i njemu sklonim ili u onimamučnim i napornim, njegova se volja potpomognuta milošću jača i učvršćuje u težnji za istinskimevanđeoskim dobrom. Naravno da to podrazumijeva odreknuće od sama sebe i slobodu od

163 Isto, str. 199 164 Mali vodič k savršenosti, str. 33


167 Isto, str. 29.168 Isto, str. 30.

67

navezanosti, ali u svjetlu vjere to je put koji vodi prema većem dobru, rastu u ljubavi i sjedinjenju sBogom.169 Taj put može biti blokiran u nutrini jer duša ne usvaja uistinu evanđeoski duh, negoupravo suprotno, ostaje u duhu svijeta. Blaženica opominje:

„Zašto nisu te koje idu tim putem, ostale u svijetu? Koliko bi lakše spasile svoje duše, negoda tako pune svjetskoga duha nose redovničko odijelo. K tomu, sjetite se što znači obvezati se da ćunastojati oko savršenstva i k tomu još svaki dan primati svetu pričest. Imate li pred očima vašsvršetak? Možete pasti ili srušiti se i vi ste mrtvi.“170

„Najveće pogreške jesu: napuhanost, samosvijest, tvrdoglavost, samoljublje i oholost. Te naspogreške veoma zabrinjavaju, a isto tako i svjetski duh, kojim poglavarice u općenju sa svijetompune svoj duh, svoje srce, koje bi trebalo pripadati jedino njihovom Božanskom Zaručniku. Svakapoglavarica bi trebala biti svojim sestrama majka, koja se brine za njihovo zdravlje i za spasnjihovih duša. Koliko se bude brinula za svoj vlastiti duhovni napredak, toliko će se brinuti i za spaspovjerenih joj duša. Nemarne poglavarice postaju godinama sve mlitavije, a to se zapaža i nasestrama, tako da ono malo kreposti posve zaguši korov, a mogli su uz dobru njegu lijeponapredovati.“171

Duša doživljava i izranjenost vlastite volje, a to je određena sklonost prema zlu kojaproizlazi iz nereda istočnoga i osobnih grijeha. Uistinu nije dovoljno da čovjek spozna što je zanjega istinsko dobro kako bi potaknuo volju da ide za njim. Volja može biti privučena i zlom ilibarem sklona zlu. Sveto pismo jasno govori o toj čovjekovoj nutarnjoj podijeljenosti: „Ali ja vidimu mojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakongrijeha koji je u mojim udovima“ (Rim 7,23).

Ukoliko se na duhovnom putu ne pokaže i u svakodnevici ne dokaže ozbiljno nastojanje okoobraćenja, prevagne duh svijeta koji se nosi u sebi i time je svaki rast u čistoći ljubavi upitan, asamim time i poziv i redovnički duh u samostanima. Utemeljiteljica Karmela BSI protiv takva duhaodlučno istupa:

„Sav naš rad je ništa ako naša srca ne ispunja ljubav, prava, topla, svježa, čista ljubav; akoona ne upravlja našim mislima, ne govori iz naših riječi, ne svijetli iz naših očiju… Ljubiti Boga; neriječima nego djelima. Ova djela moraju našim bližnjima biti dokazana. Što nam mora biti iza Boganajdraže?“172

„U prvim tjednima su sve kandidatice revnije, a kasnije se ta revnost očituje u velikimpogreškama; svadljivost, odgovaraju, mrmljaju, ne žele govoriti ili jesti, okolo hodati, ići u krevetitd. Sve takve odmah otpustite jer će one biti sve prije nego li sestre a takvih imamo dosta.“ 173

„Treće veliko veselje je da je jedna grupa sestara kojima je mana (kruh) Božanskog Srcadodijala, pa su mjesto nje čitale novine i romane da si duše okrijepe, barem neke od njih su sepopravile. Nekim majkama i sestrama je ta lektira postala navikom: one su činile veliko stado ludihdjevica, za koje se đavao trudio da ih dovede u naše samostane. Molimo mnogo jedni za druge, jerđavao se trudi da na svaki način donese 'svjetski duh' u naše samostane.“174

Blaženica je svjesna kako je krajnji cilj duhovnoga bdjenja u tome da se vjernik ne navežena duh svijeta i na sama sebe jer se duša mora izboriti za Isusovu ljubav. Čista Božja ljubav nemože se raspaliti u srcu koje je vezano svjetovnim duhom.

„Neka Božanski Spasitelj zapali vaša srca plamenom ljubavi da se nikada više ne ohlade.Onom ljubavlju koja u vašim srcima ne trpi nikakva samoljublja i tvrdoglavosti, onom koja srceispunja 'osjećajima za misije'.“175

169 R. Faricy, Accecamneto spirituale, u Dizionario di Mistica, Vaticano, 1998., str. 42–52.

170 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 198.171 Isto, str. 282.172 Isto, str. 158.173 Isto, str. 117.

174 Isto, str. 84.175 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 25, 26.

68

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa uvidjela je da se usvajanje evanđeoskoga duha ili ostajanjeu navezanosti na duh svijeta iznad svega događa u malim stvarima svakodnevice. Ukoliko sezapušta bdjenje u savjesti i popušta vlastitim manama, pada se u mlakost. Grijeh i slabost koji seponavljaju popraćeni neurednim užicima kao da se urezuju u sjetila i pamćenje te se stvara nutarnjaovisnost, a time i nesloboda koja poslije dovodi do težih posljedica u nutarnjem životu.

„Neka sve poglavarice plaču kad misle: 'Kako je ova strašna sestra, koja nam sada pripravljatoliko jada i boli srca, bila nekada toliko draga i dobra kao postulantica. Nadali smo se da ćeispraviti svoje pogreške ali nasuprot tome, one su rasle i rasle i ono malo dobra, što je u njoj bilougušilo se! Kao što majka oplakuje i tuži se na svoju lošu kćer, tako ide nama u našoj Družbi sanašim malima. Nitko ne bi ni pomislio da bi one mogle biti pravi križ za sve susestre i poglavarice.Samo što su položile zavjete, počnu jedne, kao što pčela sabire pelud i cvjetni sok, vježbati se umalim krepostima, pobudama, žarkim činima ljubavi itd., u djelima ne samo onima koje su dužneučiniti. O ne, one imaju oči uvijek otvorene, ruke spremne da ne bi možda gdje propustile kojuuslugu iz ljubavi – a druge? One počnu odmah sa malim, vrlo malim sitnicama i nemarnostima:danas samo jednom – to ne znači ništa – ne mora se biti tako sitničav, to je početak, to su prvikoraci u pakao.'“176

Koliko neka duša više vremena provede u navezanosti i neslobodi, toliko treba uložiti većinapor da se toga oslobodi. Gospodin nam uvijek daje mogućnost novoga početka, ali ponavljanaslabost i grijeh protiv kojih se vjernik odlučno ne bori uspavljuju savjest i usredotočuju dušu navlastiti ego. Na takav se način kuša nutarnja praznina. Bez obraćenja se izlaže napasti da se ta istapraznina ispunja daljnjim neurednim stvarima. Zato Blaženica strogo opominje:

„Bolje da se to još sada pitaju i ozbiljno i revno počnu iznova, da postanu praveKarmelićanke Božanskog Srca Isusova – ili da spakiraju svoje stvari i vrate se u svijet, nego da nakraju svog promašenog života ugledaju pred sobom Božanskog Spasitelja kao suca i čuju njegovestrašne riječi: 'Ne poznam vas!' Mojom si se zaručnicom nazivala, oblačila se u odijelo mojihljubljenih kćeri od Karmela, ali svoje si srce poklonila svijetu, a ne meni. Samozataju si izbjegavala,sebeljublje, samodopadnost, svojeglavost njegovala i to do časa svoje smrti.“177

U duhovnom životu mora postojati samosvladavanje u svakodnevici. Treba paziti da sesloboda za ljubav sve više oslobađa, bez popuštanja u usvojenim evanđeoskom stavovima. Treba seobnavljati u novoj velikodušnosti trajno bdijući nad napastima i zamkama duhovnoga puta koji nasmogu navezati i zarobiti. Postoji i opasnost povratka natrag, a duša treba pred sobom držati voljuBožju i pokazati spremnost u služenju i u onim stvarima prema kojima u naravi nije previše sklona.Blaženica je svjesna da se samo tako zadobiva čista evanđeoska sloboda:

„Još nešto molim: nemojte samo čitati život majke Terezije, čitajte ono o jednostavnimposlovima. Samo je taština i svjetski duh, ako tko želi i dalje raditi samo fine poslove, koje je radiou svijetu i to sada kao isprike za kapelu. Ne dajte si pijesak sipati u oči. Ako đavlu pružite mali prst,skoro će vam okovati čitavu ruku. Zar ne znate na što morate paziti? Čitajte sv. Pravila! Čitajte istokako je radila sv. M. Magdalena de Pazis – sve je svjetsko prezirala, to trebamo i mi – sve što jenaša narav ljubila – prezirati i čistiti se od naših naravnih sklonosti i navika sa neumoljivomstrogošću – npr. mekani ležaj, fini sapun, fine čarape i rupčiće itd. – same malenkosti, o kojima visinaša narav, zar to nije smiješno? Uvijek treba mlade poticati na revnost, a sebe samu što višepročišćavati. Promatrajmo samo onu zvijezdu na tamnom polju našega grba! Što trebamo još da nasispuni žarkom revnošću da umnožimo Božju radost i slavu? Da postanemo zvijezda našegaReda.“178

Dinamika zadobivanja evanđeoske slobode, usvajanja evanđeoskoga duha ili suprotnonavezanosti na duh svijeta i nepročišćenosti proteže se tijekom cijeloga života. Duh svijeta kaljadobra djela koja činimo za Boga zbog nepročišćenosti nakane, navezanosti na sebe i neodlučnosti.Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa, kao i mnogi drugi sveci, da bi duše potaknula da se probude iz

176 Isto, str. 126.

177 Isto, str. 178, 179.178 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 169, 170.

69

površna razmišljanja o Bogu i duhovnom životu, poziva na razmišljanje o sudu kada će sva našadjela izići na vidjelo, kao i sve ono što je u njima prožeto duhom svijeta te nema vrijednost predBogom:

„Danas shvatite ozbiljno: Napokon, ne samo dobrim odlukama zadovoljavati svojusiromašnu dušu, nego počnimo: sva hladna srca moraju se zagrijati, topla moraju postati vruća. Da,gorjeti od ljubavi – inače je možda prekasno – prekasno!

Mi smo danas iskapali krumpir i taj je posao, tj. ovo polje meni održalo jednu posebnupropovijed... Drage moje sestre, ovakvi krumpirovi grmovi (biljke) čine mi se kao duše – svakičovjek, svaka moja draga sestra i ja isto tako. Danas živimo – prije nekoliko tjedana lijepa zelenabiljka. Plodovi su sakriveni, to su duše ljudi. Tada dolazi smrt i sudac; anđeo koji uzima lopatu istavlja plodove pred Božanskog Suca.

Jedni su nedozreli – zeleni – nisu bili dobro pokriveni zemljom. Zar to nisu djela koja sutražila ljudsku slavu i priznanje i zato napustila svoju skrovitost! Drugi su gnjili ili nagnjili. Radičega su naša djela gnjila, trula i smrdljiva? Nije li to svojeglavost, sebeljublje, samovolja, oholost?Još su tu i sasvim mali; to su dobre odluke koje je smrt iznenadila i tako nisu ni za što vrijedni negoda ih se baci. Nekoji su i dobri, ali zemlja se na njih nalijepila ili imaju mrlje, ili nisu dobrooprani… Kad bi danas bio zadnji dan, slijedeći sat sud svijetu, kad bi se pojavio anđeo s lopatom isva naša djela došla na svjetlo...“179

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI kao velika poznavateljica duhovnoga života, potpuno uskladu s evanđeljem, uči da vjernici u svome duhovnom životu moraju biti svjesni da mudrostovoga svijeta ni na koji način ne donosi duhovno dobro, nego vodi dublje u tamu:

„Nikada se ne smijemo u duhovnim i vremenitim stvarima služiti onim sredstvima kojaprimjenjuju svjetovni ljudi u svojim poslovima, jer ova svjetovna mudrost izaziva tamu duha.“ 180

Osim zbog navezanosti na duh svijeta, put duhovnoga rasta može biti zaustavljen inavezanošću duše na samu sebe, svoje prosudbe, doživljaje, bilo lijepe, bilo mučne. Osobito uteškim i izazovnim situacijama duša, ako želi ostati u evanđeoskom duhu, treba u miru mudrosnopodnositi križeve života, u molitvi, razgovoru i dijalogu tražiti volju Božju i rješenje problema, a neostati vezana na sebe ni na bilo koji način.

U jednoj od težih životnih situacija, i to u najdražem djelu kada su se javljali veliki problemii nelogičnosti u osnucima družbe, prilikom prvih zavjeta sestara pod vodstvom p. Š., bl. MarijaTerezija od Sv. Josipa svjedoči o svojoj velikoj borbi da ostane slobodna od same sebe.

„No, kako sam htjela biti ponizna prema uzoru sv. Franje Asiškog, htjela sam da po menigaze kao po otiraču za noge, ili kao što ga je pseto trgalo, tako sam i ja htjela da se postupa samnom kao s otiračem i s dronjkom. Dà, ne samo da sam htjela, nego sam i željela da tako sa mnompostupaju – nije važno tko – poglavari ili podložnici, samo da uništim svoj 'ja'. Htjela sam biti ništa,posve ništa! Željela sam biti čista, prazna posuda u kojoj nema samovolje, samosvijesti nisamoljublja, posve prazna posuda da je Bog može ispuniti svojom milosti.

Dakle, napustila sam pod kraj sv. Mise kapelicu, i to neopisivo uzrujana. Pojurila sam usvoju ćeliju. Htjela sam slomiti svu nepokornost svoje naravi. Htjela sam naučiti slijepo slušati, jersam htjela biti ništa. Posegla sam za bičem. U mojem je u srcu bjesnila oluja. Razum se divljepropinjao. Tada sam strašno uzrujana bacila bič o zid. Njegov me je štropot osvijestio.

Bila sam opet mirna, mogla sam se dalje rvati, boriti se, trpjeti i šutjeti, dok nije došlapomoć.“181

Da bi se dobro shvatio tekst koji slijedi i drugi brojni slični iz pismene ostavštine majke iutemeljiteljice Karmela BSI, treba znati na koji ga način interpretirati. Naime, gotovo svi sveciimaju ovakve, za nas naizgled, nerazumljive i tvrde tekstove, ali oni su odraz njihova uzvišena puta,silne želje da u svemu čistom ljubavlju odgovore Bogu. Mi iz svetačke tradicije učimo zakonitostiputa duhovnoga rasta, ali njihova velika iskustava trebamo na mudrosan način primijeniti na naš

179 Isto, str. 48, 49.180 Mali vodič k savršenosti, str. 10.181 Djelo Božje, str. 64.

70

prosječan i redovit put. No duhovna dinamika, i za njih i za nas, ostaje ista. Zato upućujemo najedan tekst sv. Ljudevita Montforskoga koji slikovito objašnjava ove velike stvari duha.

„I ako je katkada bilo svetaca ili drugih velikana, koji su molili za križeve, preziranja iponiženja, iste tražili, a katkada si ih dapače sami pribavili svojim zasebnim ponašanjem, moramodobro to upoznati i diviti se izvanrednom djelovanju Duha Svetoga u takovim dušama, pa gledajućiovakvu krepost moramo se istodobno sami u sebi poniziti, ne usuđujući se poletjeti toliko visoko,jer smo prema ovim brzim orlovima i ričućim lavovima samo pokisli pilići i umirući psi.“ 182

Vođena Duhom Božjim, oslanjajući se na Providnost i molitvu, bl. Marija Terezija od Sv.Josipa našla je izlaz iz spomenute situacije, kao i svih drugih u životu. I nas bi htjela poučitimudrosti rasuđivanja zdravoga razuma u kojem osoba na temelju iskustva, razmišljanja i dijalogaprosuđuje život u skladu s vjerom i rasuđuje pod vidikom Boga i vječnosti.

Radi se o tome da se vjernik treba truditi kako ne bi postao tvrdoglav i svojeglavpouzdavajući se samo u sebe. Prava se mudrost sastoji u tome da poštujemo tuđa uvjerenja, a daživimo po svojima u skladu s vjerom djelatnom u ljubavi, uz sučeljavanje i traženje savjeta. Na tajnačin duša, malo-pomalo, gubi sklonost prema svojeglavosti, oholosti, samouvjerenosti ikritizerstvu koja su uzrokom mnogih lutanja. Da bi duša to mogla, treba paziti da se ne naveže nasamu sebe, zato Blaženica poručuje:

„Nikad se ne smatraj nepobjedivom, osim ako si sebe samu svladala.“183

Samosvladavanje184 je jedna od bitnih karakteristika osobnoga duhovnog puta Blaženice, aona je to mudro utkala u svoju duhovnost kao jedno od povlaštenih sredstava duhovnoga rasta kojeduša treba trajno prakticirati.

„Dok živimo u ovoj suznoj dolini, posrtat ćemo i padati. Zbog toga nam je uvijek potrebnoduhovno oružje da nas neprijatelj ne bi osvojio.“185

Razmisli! Raspoznajem li i odbacujem li duh svijeta? Koje su najdragocjenije pouke iz mojeosobne povijesti? Koje sklonosti prema zlu posebno teško proživljavam? Kakvi su moji osjećajiprema samoj sebi? Kako bih opisala vlastitu nenavezanost na sebe i duh svijeta?

1.3.3.3. Krivo poimanje vlastitih i tuđih slabosti i gašenje želje za duhovnim rastom uljubavi

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa bila je svjesna potrebe spoznaje sama sebe u duhovnomživotu. Usprkos svim naporima koje duša ulaže, svatko djelomično sam sebi ostaje tajna i enigma svlastitim nedostacima, nesavršenostima, slabostima i padovima. Često vjernik ne vidi dobro samasebe i vlastita ograničenja. Kao velika poznavateljica duhovnoga života Blaženica želi da vjernik tajdio svoje nutrine živi pred Isusom i s Isusom, a ne zatvoren u sebe. U ozračju vjere i zahvale pred

182 Sv. Ljudevit Montfortski, Pismo prijateljima križa, br. 44 u Duhovni spisi, KS, Zagreb, 2009.183 Mali vodič k savršenosti, str. 30.

184 Ovdje je možda najjasnije vidljiv velik utjecaj isusovačke duhovnosti na Blaženicu. Poznata je izreka sv. Ignacija:„Ne mjeri se napredak po licu, kretanjima, blagoj ćudi ili ljubavi prema samoći, već po tome kako tko umije savladatisam sebe.“ Oci su isusovci imali velik utjecaj na duhovni put bl. Marije Terezije, ali i Karmela BSI; to se protezalotijekom duga perioda njezina života. Sama o tome svjedoči 1899. u Nizozemskoj: „Bogom prosvijetljen poznavalacduša bio je velečasni o. Ruttgen, SJ, stari slijepi svećenik, Nizozemac. Ja osobno, kao i cijela naša redovnička obitelj,imamo mu mnogo zahvaliti, da, neizmjerno mnogo. Ne samo da se brinuo za razvitak i napredak naših duša već je, kadje saznao za naše neopisivo siromaštvo, pozvao dobrohotne stanovnike ovog grada da nas podupiru. I u Americi 1912.tražila sam savjetnika i Božja me Providnost dovela k velečasnom o. Maeckleru DI (iz Oldenburga) pobožnom,mudrom savjetniku.“ A da su je isusovci uvodili u isusovačku duhovnost i da je ona to silno cijenila ne samo za sebenego i za Družbu, vidljivo je iz toga što je sestrama u Mali vodič k savršenstvu pod naslovom Pravila za raspoznavanjepokreta u duši doslovno prepisala sva pravila sv. Ignacija o razlikovanju duhova sa željom da sestre na njima gradesvoju nutrinu.185 Mali vodič k savršenosti, str. 30.

71

Gospodina se iznosi cjelovitost vlastite slabosti koju duša spoznaje, uz odluku da duša svojevoljnone želi i ne čini ništa od onoga u što pada.

„Mislim, kad bi odmah u ponedjeljak ujutro, iza sv. pričesti, s Njegovim Božanskim Sinomu srcu, najprije djetinjom ljubavlju zahvalile za veliku milost što pod Njegovom ljubaznom zaštitomsmijemo služiti Presvetom Trojstvu u tom Njegovom djelu. Zatim da ga zamolimo oproštenje zbognaših bezbrojnih nemarnosti, nevjera i pogrešaka, a možda čak i grijeha, koje smo već ovdjepočinile i čvrstom voljom donijeti odluku i obećati mu da ćemo odsada slijediti Njegov primjer iprimjer naše nebeske Majke. Obećati da ćemo se svaki dan truditi biti vjerne u malom – svakuminutu, da ne bismo činile pogrješke i grijehe.“186

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI želi voditi duše putem rasta u savršenstvu, ljubavi dovrhunaca svetosti. Na tom putu, usprkos svim naporima koje duša ulaže, nailazi se na nepremostiveslabosti. Tako se u kršćanskom životu doživljava paradoks vlastitih slabosti koje, ako ih se dobroživi, postaju evanđeoska snaga. To je bilo iskustvo i apostola Pavla koji je molio da ga Gospodinoslobodi, a dobio je odgovor: „Dosta ti je moja milost, jer ona sasvim otkriva svoju snagu uslabosti“ (2 Kor 12,9).

Kada na vidjelo izlaze ljudska krhkost i duhovna nesposobnost da se u svemu u potpunostiodgovori na ljubav, to je uvijek i mučno iskustvo. Duša mora u evanđeoskom duhu podnositi svojeslabosti, u miru, uz želju da se dalje duhovno raste ne čineći ih svojevoljno. Tek tada slabosti nepostaju zaprekom rasta u svetosti.187 Istodobno treba stvarati pozitivno ozračje ljubavi kojeomogućuje drugima da se na evanđeoski pozitivan način nose sa svojim slabostima.

„S kojom ljubavlju i obzirom se moramo međusobno podnositi. O tom međusobnompodnošenju ovisi da li je jedan samostan raj ili pakao! Svi mi bez izuzetka, poglavari ili podređeni,imamo pogreške naše naravi i osobnosti i ako i čitav život na tom radimo nećemo ih se sasvimosloboditi i stoga se moramo s ljubavlju međusobno podnositi. Pravi redovnici su slijepi, gluhi inijemi. Slijepi za pogreške drugih, gluhi za sve što nas se ne tiče, nijemi za sve mrmljanje igovorenje o poglavarima i drugim sestrama jer ovo mogu lako postati i smrtni grijesi protiv 4. i 8.Božje zapovijedi. Molimo revno jedni za druge da u ovoj Novoj godini postanemo sve redovnice sblagim i poniznim Srcem Isusovim!“188

Da bi se shvatilo Blaženicu, treba dobro razumjeti ove neizbježne stvarnosti na duhovnomputu. Dakle, nesavršenosti i slabosti koje usprkos svemu ostaju u duši i pomažu joj da raste uevanđeoskom stavovima duhovnoga siromaštva, poniznosti u duhu, ni na koji način nisu hotimičnei svojevoljne, duša na njih ne pristaje niti se pomiruje sa svojim nedostacima. Slabost i nesavršenostu koje duša svojevoljno pada postaju zaprekom na duhovnom rastu, postaju neprijateljima životamilosti, vode do grijeha i velika su smetnja na putu svetosti. Protiv toga duha kompromisa svlastitim slabostima Blaženica strogo opominje jer on vodi prema nazadovanju u duhovnom životu:

„Mlake da postanu revne! Zašto ne koriste sve milosti, koje im Bog dnevno pruža u takovelikoj mjeri u svetoj Pričesti, molitvi, čitanju itd. Kako je moguće da pokraj tolikih poticaja dušeipak zadrijemaju? To je neshvatljivo! Kako se može svoje pogreške njegovati, umjesto iskorjenjivatiih! Ne možete si zamisliti kakvu mi bol ovo uvijek prouzrokuje; ne samo meni nego i svimpoglavaricama i pretpostavljenima kad se mora promatrati kako pojedine sestre posve zanemarujusvoje duše i od godine do godine umjesto na više uvijek silaze sve niže. U početku je bilo samonekoliko koje su bile mlake i nisu se brinule ili trsile za napredak u opsluživanju i za svoje duše, aliiz godine u godinu povećava se broj onih koje u podnožju brda drijemaju. Sada ima BožanskiZaručnik sigurno oko stotinu ili više mlakih, nevjernih, svojeglavih, zahtjevnih i nezadovoljnih dušameđu nama. Zar to nije strašno?“189

186 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 22, 23.187 P. Carlotti, Debolezza, u Dizionario di Mistica, Vaticano, 1998., str. 393–400.

188 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 142, 143.189 Isto, str. 271.

72

Sve dok je duša svojevoljno navezana uz bilo koju vlastitu slabost, ne može se u nutrinisuobličavati volji Božjoj. Na takav način slabosti, vlastitom krivnjom, postaju neurednom navikom.

„Kako su se drugačije mogle biljke pšenice pretvoriti u korov, nego vlastitom krivnjom jerne iskorištavaju svaki dan pružene milosti da bi od mjeseca do mjeseca rasle u nadnaravnom životu,udaljuju se sve više i više od duhovnog života i postaju od mjeseca do mjeseca, od godine dogodine sve više i više svjetske duše. One njeguju samoljublje, svojeglavost, pa čak i najniže nagonekoje imamo zajedničke sa životinjama; proždrljivost, zadovoljiti svoj ukus – to je važno.“ 190

„Doći će časovi, koji ni do sada nisu izostali, a neće ni u budućnosti izostati, kada će vam sečiniti da su čavli, 'vaši zavjeti' nepodnosivi. Tada operite svoje oči suzama kajanja, da postanujasnije i vi ćete moći pogledati u Božansko Srce, koje za vas toplo kuca i trajno vas ljubi. Ništadrugo, nego nevjera u mislima, riječima, a možda i u djelima protiv vašeg Božanskog ljubitelja činečavle nepodnosivima. Lanac ljubavi je rastrgan i samo vas drže tvrdi i oštri čavli. Jedna malanevjera za drugom, rastrgala je čavle. Sada ste bijedni i osjećate se nesretnima. Samo hrabro spouzdanjem! Tako će ipak vaše srce, koje tinja, usplamtjeti novom sjajnom ljubavlju i svako ćenezadovoljstvo i malodušnost spaliti.“191

„Ovim nezadovoljnim, oholim duhovima, koji sve sude, dobro je samo ono, što se učini ponjihovim odredbama. Kako je to bolno za siromašne sestre, koje su tako mirno živjele zajedno,njegujući djecu ili starce, a sada moraju bez prekida slušati opaske sad protiv one, sad protiv ove. Idalje: kako se tuže na siromaštvo i s kojim podcjenjivanjem, a bez ljubavi sude i kritiziraju oveohole sestre ili poglavarice druge poglavarice.“192

Dakle, pogrešno poimanje vlastitih i tuđih slabosti na putu duhovnoga rasta može sedogoditi na dva naizgled suprotna načina. Prvi je da osoba može stvoriti pogrešnu predodžbu ovlastitoj vrijednosti na temelju učinka i uspjeha. Ako se osoba s tim stavom u duši smatrauspješnom na temelju odobravanoga učinka, lako može pasti u oholost i aroganciju, a ako nepostiže koliko bi htjela ili koliko se od nje traži, pojavljuje se naglašeno negativna slika o sebi.

To je perfekcionizam. Ta je težnja obično plod pogrešna odgoja i velika samouvjerenja ovlastitim talentima i sposobnostima. Te osobe, same sebi ili drugi pred njih, stave prevelike ideale, aoni gaje uvjerenje da uvijek i u svemu moraju biti uspješni, savršeni do sitnica, te tako postićiodobravanje i pohvale u svemu što čine. Budući da često podbace s obzirom na vlastita i tuđaočekivanja, postaju razdražljivi i razočarani. Njima bi Blaženica poručila da postoje slabosti odkojih se, usprkos svim uloženim naporima, duša ne može osloboditi.193

Drugi način pogrešna poimanja vlastitih slabosti jest onaj koji smo spomenuli, to jest da seduša protiv njih ne bori, nego ih svojevoljno čini te pada u neurednu naviku i time blokira duhovnirast.

Oba ova stava vode do gašenja želje za duhovnim rastom te slabe ljubav Božju u srcu, bilozbog razočaranosti nad samim sobom, bilo zbog kompromisa u volji s nesvršenostima i slabostima.Kao velika učiteljica duhovnoga života Blaženica upućuje na otajstvene putove duha da se u svomiskustvu sve živi pred Bogom, pa i slabosti i grijesi, da se ozbiljno nastoji oko puta savršenstva saželjom da se ljubi Boga, željom koja nikada ne treba gasnuti. Pod tim uvjetima Bog za dušu izsvega izvlači dobro.

„'Onima koji Boga ljube, sve služi na dobro.' Činjenica je da Bog može iz zla izvesti dobro –za koga će On to učiniti, ako ne za one koji su se Njemu predali bez sustezanja? Da, sve im služi nadobro, pa i sami grijesi. David ne bi bio tako ponizan da nije sagriješio. Ni Magdalenina ljubavprema Gospodinu ne bi se uzdigla na takvu visinu bez prethodnog grijeha. Reci mi što će Bog istomučiniti s našim trpljenjem i našim radom?!“194

190 Isto, str. 259.191 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Revnost i što je potrebno da budete revne redovnice.192 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.

193 M. Szentmartoni, Psihologija duhovnog života, Zagreb, 1990.194 Mali vodič k savršenosti, str. 35, 36.

73

Blaženica sestre na ovim lijepim i otajstvenim putovima duhovnoga rasta upućuje na malestvari učinjene s čistoćom nakane i na sv. Tereziju od Djeteta Isusa kao uzor za nasljedovanje.

„Šaljem vam male knjižice kao poticaj – možda ih već i imate, ali u nedjeljnoj rekreaciji imavas više zajedno pa je dobro imati više primjeraka dobrih knjiga! Kako je divan primjer dao sada usvojoj ljubavi dragi Bog svim redovnicima u svetoj Maloj Tereziji! Svaka od vas može isto postatijedna Mala Terezija, ništa ju ne priječi, nego nemarnost, nevjernost, nepoštivanje i nepažnja za malestvari – i to usprkos tome, što to gledate na ovoj velikoj svetici; da, ne treba činiti velike stvari, negomale stvari učinjene s velikom revnošću i ljubavlju – vode k velikoj svetosti.“195

Razmisli! Na koji se način nosim s vlastitim i tuđim slabostima? Koje mi moje slabostinajviše smetaju u mom iskustvu? Ulažem li dovoljno napora u borbi sa svojim slabostima?Prevladava li u mom iskustvu sa slabostima perfekcionizam ili evanđeoski duh duhovnih siromaha?Gasne li želja za duhovnim rastom u meni? Ako da, zašto?

1.3.3.4. Preopterećenost i umor

Duhovni rast u ljubavi može se zapriječiti i zbog nerazboritosti u naprezanju,preopterećenosti dužnostima i obvezama, a sve to nužno vodi svaku dušu do umora i iscrpljenosti. 196

Nošena velikom gorljivošću, silnom željom da u svemu uzvrati na Isusovu ljubav te da čini što višeza njega bl. Marija Terezija od Sv. Josipa je, kao i mnogi drugi sveci, činila „svete ludosti“ koje suje dovele do umora i iscrpljenosti. Evo nekih njezinih svjedočanstava.

„Ja sam sama neumorno radila dalje dan i noć, a pri tom sam posve zaboravljala da bi se imoje snage mogle jednom slomiti. Prvih sam godina dana imala vrlo malo vremena za molitvu pasam svaku noć molila po jedan sat. Kasnije nije mi dan dostajao ni za rad. Stoga sam moralaupotrijebiti noć za korespondenciju i vođenje knjiga.“197

„Dok sam još mogla sebi priuštiti 6 sati odmora, išlo je nekako, ali kad sam i tih 6 sati zaduže vrijeme skratila na 4 sata, zahvatila me takova besanica da sam iz dana u dan sve više slabila.Gospodin prelat dr. Jahnel promatrao me vrlo zabrinuto, vidio je kako mi nestaje zdravlje i zato mije savjetovao da što prije odem nekamo na oporavak.“198

Blaženica je i iz svoga iskustva i motrenja drugih majčinski shvatila da preopterećenost iumor mogu biti ozbiljne zapreke na duhovnom putu bilo koje osobe. Duša, umorna i iscrpljena, nemože se u dovoljnoj mjeri posvećivati ni poslu, ni apostolatu, ni molitvi. Nedostatak životnogazadovoljstva zbog bilo kojega razloga, kao što su nesanica, nedovoljna prehrana, previše posla,uzrokuje brojne smetnje našoj ljudskoj naravi, što se poslije neminovno odražava i na odnos sBogom. Zbog toga ona majčinski savjetuje razboritost u zaduženjima tako da sestre ne žive podtrajnim preopterećenjem.

„Upravljanje samostanom i svime što k tome pripada: Nikada neće ni jedna savjesnapoglavarica preopteretiti svoje sestre poslom, jer ona ima pravo uposliti starije muške osobe i tolikodjevojaka koliko smatra da je potrebno.“199

„Posao ne smije nikada preopteretiti sestru, to i neće kod opservantnih poglavarica – nitipreopteretiti niti smetati njen redovnički život… Odmaranje od dužnosti je potrebno da se možeskupiti nova snaga.“200

Mi ljudi uvjetovani smo mnogim stvarima na našim životnim putovima, a osoba treba pazitida se ne zatvori u samu sebe, nego da promatra učinke i posljedice svojih čina i ponašanja. Zbog

195 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 197.196 B. Marchetti – Salvatori, Ascetismo, u DES, Rim, 1992., str. 226–230.

197 Djelo Božje, str. 60.198 Isto.

199 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 221.200 Isto, str. 148, 266.

74

raznih razloga može se pasti u bezvoljnost, depresivnost, srditost, agresivnost. Jedan od razloga jenedovoljna prehrana. Blaženica opominje:

„Tako se dogodilo da više ne jedu da imaju snage da mogu Bogu služiti, nego misle samojoš na to i nastoje oko toga, kako da zadovolje svoju pohlepu. Danas mi ne prija ovo jelo, sutra opetono i tako tijelo ne dobiva dovoljno hrane. Zato su brzo umorne, posao ih zamara, molitva postajesve više mlaka...“201

Po povratku iz Amerike Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI primjećuje psihičku i fizičkuslabost nekih sestara svjesna da osoba ne može podnijeti neke napetosti bez minimuma uvjeta teodmah reagira.

„Bile su slabe i iscrpljene, ali nisu bile bolesne, a malo ih je bilo koje nisu na bojnom poljuizgubile oca ili brata. Preko 100 sestara iz četiri samostana u Berlinu trebalo je bolju hranu ipromjenu zraka. Zato sam odmah poslala neke u Vechtu, a neke u Halberstadt.“202

Usprkos svim pozitivnim nastojanjima, trezvenosti i razboritosti u svim segmentimasvakodnevice duhovni put i redovnički poziv sa sobom nosi i određeni napor koji se nekima možeučiniti prevelikim. Blaženica potiče ne samo na općenitu molitvu za vlastiti duhovni put, nego ispecifično za pojedine evanđeoske kreposti ili nutarnje stavove koji su duši najpotrebniji, pa tako iza odlučnost i snagu potrebne da se nadvladaju preopterećenosti i umor u svakodnevici.

„Molim neka se obrate svi kojima se čini težak jaram redovničkog života; kojima sesamozataja čini tvrdom i nepodnosivom, neka se obrate za pomoć i potporu našoj dragojKarmelskoj Gospi. Isto tako i one koje su već dugo u Družbi i odbacile su jaram vjernosti iopservancije – i samo još nose habit – inače su dispenzirane gotovo od svega. I tim će jadnimumornim hodočasnicama naša ljubazna nebeska Majka još pomoći da postanu pune srčanosti ipouzdanja, nove revnosti i nove ljubavi prema križu – vjerne zaručnice njenog raspetog Sina.“203

Razmisli! Osjećam li na svom putu preopterećenost i umor? Kako na to reagiram, kako seodmaram i opuštam? Jesam li nerazborita bilo u naprezanju, bilo u opuštanju? Molim li zaodlučnost i duhovnu snagu da podnesem napor svoga puta?

1.3.4. Da bi se duhovno raslo, potrebno je paziti i bdjeti nad sestrinskom ljubavi premabližnjem

Blaženica je svjesna da kršćanin koji nastoji živjeti evanđelje dolazi do uvjerenja da ga Bogljubi nezasluženom, besplatnom i čistom ljubavlju te to postaje glavni pokretač u ljubavi premabližnjem na njegovu duhovnom putu. Bog je pokazao svoju ljubav prema nama time što je Krist, jošdok smo bili grešnici, umro za nas (usp. Rim 5,8). To iskustvo vjere vodi dušu do postupnasazrijevanja u shvaćanju i prihvaćanju bližnjega.

Ljubav prema bližnjem nije spontana, često nije ni lagana i traži od nas disciplinu, askezu iborbu protiv ljubavi suprotnih osjećaja i stavova koji se gotovo spontano javljaju u duši. Da bi seukorijenio u ljubavi prema bližnjem, vjernik se neophodno treba napajati na duhu evanđelja, motritiKrista, njegovu osobu i truditi se oko usvajanja njegova nauka.204 Ljubav prema bližnjem jeteologalna, to jest proizlazi iz motrenja Isusove ljubavi i u njoj nalazi glavni pokretač da bi seljubilo bližnjega:

„Neko osobito uzbuđenje napunjalo je sva srca, pa i naša, premda smo bili samo promatrači.Gledala sam u duhu Božanskog Spasitelja, naš uzor milosrdne ljubavi kako je jednom koračaozemljom okružen siromasima i patnicima svake vrste. Puna oduševljenja odlučila sam da ću se snovom revnošću, pouzdanjem i ljubavlju žrtvovati za povjereno mi djelo, da ću ubogima i djeci


203 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 273.204 A. Cencini, Vita comunitaria, alcuni aspetti psicologici, u Rivista di vita spirituale, 3, 1989., str. 348–358.

75

služiti samoprijegornom ljubavlju našeg Božanskog Spasitelja. Moja zadaća trebala je biti: otiratisuze, liječiti duševne rane i nedužnu djecu privoditi Srcu Isusovu.“205

„Tvoja ljubav neka uvijek bude utemeljena u Bogu, a svojim prijateljima ostani vjerna i jakoih cijeni.“206

Ljubav prema bližnjem ne sastoji se samo u tome da siromahu pružimo milostinju ili da negovorimo loše o drugima. Ljubav prema bližnjem bogoslovna je krepost koja ima za predmetizravno Gospodina Boga po bližnjem. Ona je samo jedan vid ljubavi prema Bogu. Ona čini daljubimo Boga po bližnjem, a bližnjega po Bogu. Drugim riječima, ona je nadnaravna snaga pomoćukoje možemo ljubiti bližnje istom onom ljubavlju kojom ih Bog ljubi. U biti, to je svjedočanstvosame Božje ljubavi za konkretna čovjeka.207 Moramo ljubiti svoju braću i sestre jer je to neophodanuvjet, produžetak i obvezna primjena ljubavi prema Bogu jer je ljubav prema Isusu neodvojiva odljubavi prema ljudima. Ove dvije ljubavi uzajamno su potrebne jedna drugoj. Radi se o istoj ijedinoj ljubavi koja je istodobno usmjerena prema Bogu i čovjeku. Evo lijepa svjedočanstva majke iutemeljiteljice Karmela BSI:

„Kako sam bila zahvalna dragom Bogu što me je doveo k najbjednijim od svih bijednih!Usrećiti i razveseliti druge bilo je sve za čim sam težila a ovdje mi se za to pružila prilika. Prekostotinu ovakvih žena i djevojaka bilo je povjereno mojoj brizi, a imala sam mnogo mogućnosti daim olakšam njihovu bol. Bog mi je dao milost da unesem u zavod novi život tako da su mi stariliječnici, koji su posjetili bolnicu kazali: 'Ovo više nije zavod. Ovdje se provodi obiteljski život.' Da,svaki je pojedinac, i onaj najslaboumniji, osjećao moju majčinsku ljubav. Plaću koju isprva nisamhtjela primati jer mi se činilo da nije u skladu s mojom čežnjom za žrtvom a koju za sebe nisamtrebala, jer sam sve potrebno dobivala od svojih roditelja, trošila sam na ove bijednike. Svakihnekoliko tjedana priređivala sam za njih male svečanosti, a za te okrepe snosila sam samatroškove.“208

Dok mi u bližnjima ne gledamo Boga, dok prema njima nemamo nešto od one ljubavi kojomBog želi da njega ljubimo i kojom nas on ljubi, mi nismo gotovo ništa razumjeli od Isusove ljubavi.Bog nas doista ljubi istom onom ljubavlju kojom ljubi sama sebe. To je istina iznad naše razineshvaćanja, a ipak istinito: Bog nas je ljubio i još nas ljubi do ludosti križa, a ta je njegova ljubavautentična, zrela i pomaže osobi u ljudskom i duhovnom sazrijevanju. Upravo takvu ljubav premabližnjem Blaženica želi u Karmelu BSI, ali i u njegovu apostolatu.

„Bog je ljubav i naša srca trebaju biti puna ljubavi i svakim se danom, kao nekad dragiSpasitelj na zemlji, trebamo vježbati u ljubavi. Vježbati u ljubavi prema našim poglavarima, premanašim sestrama, našoj djeci, prema našim namještenicima, prema svakome siromahu. Da, premasvim ljudima, koji su naša braća, vježbajmo tu ljubav djelom ili molitvom. Ako ta Božja ljubav unama živi, imat ćemo uvijek mir i bit ćemo uvijek radosne.“209

„Karmel Božanskog Srca mora uistinu biti i ostati novi miomirisni vrt Božji u kojem će sečlanovi svetom revnosti vježbati u svim krepostima. Taj će se miomiris očitovati u djelimanajpožrtvovanije ljubavi prema bližnjemu, a njime će bližnje ne samo izgrađivati i veseliti, nego ćeih i pridobiti za Božansko Srce.“210

„Duše koje su mu povjerene u Karmelu se odgajaju i ljube. U svakom djetetu ljubi seBožansko Dijete i ta iskrena ljubav djeluje povoljno na djetinju ćud, kao sunce na još nježne biljke.Ove bi bez sunca zakržljale, a isto je tako i s djecom koja se ne odgajaju s ljubavlju. Jedva će za rodljudski postojati koja važnija i odgovornija služba nego što je odgoj djece i izobrazba mladeži.

205 Djelo Božje, str. 48, 49.

206 Mali vodič k savršenosti, str. 25.207 Izlažući dinamiku ljubavi prema bližnjemu slijedimo G. Courtois, Ljubav prema bližnjemu, Zagreb, 2005.; F Cuttaz, L’amore del prossimo, Milano, 1961.208 Djelo Božje, str. 24.


76

Djeci škodi ako ih mazimo, ali još više ako se s njima postupa prestrogo jer im to ograničavasrce. Tko djecu odgaja bez vjere čini strahovit zločin nad mladim dušama koje čeznu za Bogom.No, još je gore odgajati ih pretjerano pobožno, mučiti ih mnogim i dugim molitvama. Odrasli kojisu odgojeni bez religije lakše će uz milost Božju doći do vjere, do Božanskog Srca, nego one dušekoje su odgojene u krivoj pobožnosti jer je ovima vjera dojadila.“211

„Bog je toliko ljubio svijet da mu je dao svoga jedinorođenoga Sina“ (Iv 3,16). Isus Krist meje ljubio i predao se za mene, tvrdi sveti Pavao, u svoje i u naše ime (usp. Gal 2,20). Ljubav premaBogu i ljubav prema bližnjem nisu dvije različite stvari: to su samo dva vida jedne te iste krepostiljubavi. Vjernik ne može duhovno sazrijevati, a da ne raste u ljubavi prema bližnjem, zato se svakinapor vezan uz čišćenje vlastite duše i duhovni rast nužno odražava i u kvaliteti naše ljubavi premabližnjem. O ljubavi prema bližnjem uvelike ovisi i osobni put duhovnoga rasta.

„Bog je Bog ljubavi i tko ostaje u Bogu ostaje i u ljubavi. Za to je znao miljenik BožanskogSrca kad je rekao: 'Dječice, ljubite se međusobno!' I meni se čini kao da sve ovisi o toj ljubavi; oljubavi prema poglavarima, sestrama, djeci, prijateljima. Ova je ljubav izraz utjelovljene riječiBožje. Ništa ne usrećuje dušu nego ljubav i ništa ne čini samostan rajem, kao topla od jutra dovečeri djelotvorna ljubav. Ako nekoj duši što nedostaje ili ako nema sreće u bilo kojoj kući,pogledajte u duše. Onda ćete u jednoj ili drugoj naći, namjesto ljubavi prema Bogu i bližnjemu,'samoljublje' i jedna takva lijena i pljesniva duša, dosta je da okuži čitav samostan i sve učininesretnima. Dakle, u Novoj godini sve ćemo poduzeti da ljubav u nama raste i da našim dragimpoglavarima i sestrama, djeci i misijama pripremimo veselje!“212

Vjernik iznad svega treba postati svjestan Isusove želje i zapovijedi ljubavi prema bližnjem.„Ovo je moja zapovijed, ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13,34). Sam je Gospodinljubav prema bližnjem učinio glavnim znakom raspoznavanja kršćana. „Po tome će svijet upoznatida ste moji učenici, ako budete ljubili jedni druge“ (Iv 13,35). A Isus se sam u ljubavi poistovjetiosa svakim čovjekom u potrebi da nam poručuje: „Sve što ste učinili jednome od ovih malenih, meniste učinili“ (Lk 9,48). Dakle, ljubav prema bližnjem trebala bi biti znak raspoznavanja bilo kvalitetevlastitoga puta duše pred Bogom, bilo autentična redovničkoga duha Karmela BSI. Bl. MarijaTerezija od Sv. Josipa tako poticajno i proživljeno uči i opominje:

„Drage moje, redovnički bi život trebao biti raj i to on uistinu jest. Ali zašto svaki samostannije raj i zašto nije svaka redovnica zadovoljna i bogata milostima koje bi u raju mogla uživati?'Dječice, ljubite se međusobno!' Tisuću je puta učenik Božanskog Srca, nakon smrti svog Učiteljaizrekao ove riječi i uvijek ih poučavao. Činilo se kao da nije ništa drugo iz grudi svog Spasiteljaudahnuo i naučio, nego ovo: Ljubite se!

A što čini ljudsko srce sretnim. Samo ljubav, čista, božanska ljubav, koja ne ljubi samoBoga, nego radi Boga i sve ljude. Kao što je Božanski Spasitelj pokazivao svoju ljubav na raznenačine, tako trebamo činiti i mi. Prije svega ljubio je svoje učenike, poučavao ih u pažljivoj,srdačnoj, vjernoj i uslužnoj ljubavi. Jer kao što je On činio trebali su i oni jedan drugoga predusrestiu ljubavi!

I mi smo jedna od tih obitelji njegovih nasljedovatelja, ove prve svete zajednice, koju jeBožanski Spasitelj sa svojim učenicima sačinjavao. Sada ima mnogo tisuća takvih obitelji koje ihžele nasljedovati. Želimo li mi biti najsličniji ili najnesličniji njegovoj obitelji? Mene nezadovoljava ni jedna druga, nego samo najsličnija, mislim da vas, drage moje sestre, također ne.Naš Red mora biti slika najsavršenije redovničke obitelji u čitavoj Crkvi. Ali jedna savršena slikasastoji se od mnogo pojedinosti i tako mora svaka pojedina zajednica, a i svaki pojedini član tihzajednica težiti za najvišim savršenstvom, ne s nekom posebnom tzv. pobožnošću ne, ništa od toga,nego 'ljubite se međusobno'! Da, ljubite jedna drugu, to je recept koji nam je veliki ljubiteljBožanskog Srca i učenik ljubavi Božanskog Učitelja ostavio za baštinu.“213

211 Isto, str. 184.212 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 115, 116.213 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 181, 182.

77

Utemeljiteljica Karmela BSI, svjesna važnosti ljubavi prema bližnjem, majčinski odgaja iuči kako izbjegavati glavne mane u ljubavi koje se redovito javljaju u suživotu.

U našemu praktičnom životu u svakodnevici djelujemo pod utjecajem sudova kojeoblikujemo u duhu pa zato ne trebamo pustiti slobodan tok našoj urođenoj sklonosti da sudimo bezrazloga i sve poprijeko. Kriva prosudba i osuda mogu naškoditi duši bilo u ljubavi prema bližnjem,bilo na putu nutarnjega duhovnog rasta.

Samo se po sebi razumije da postoje okolnosti kada nas naš stalež obvezuje da donosimosud o onima koji su nam povjereni ili za koje smo odgovorni. Treba nastojati takve sudove donosititrijezno, ali i s ljubavlju. Nikada nas dragi Bog neće prekoriti za to što smo bili dobri. Ako je teškozadržati pravu sredinu, bolje je griješiti blagošću nego pretjeranom strogošću.

Ljudski su odnosi opterećeni lakim sudovima o bližnjem i mogu ozbiljno narušiti ljubav.Osobu se prosuđuje na najmanji znak i sumnja se u njezine nakane ili djela. Isus nas je opomenuoda se pazimo ove zle sklonosti koja se lako uvlači u srce i međuljudske odnose: „Ne sudite pa doistanećete biti suđeni. Jer mjerom kojom mjerite, odmjerit će vam se“ (Lk 6,37).

Vrlo je teško donositi sud o ljudskim djelima. Njihova prava vrijednost ovisi u velikoj mjerio nakanama i motivima iz kojih se čine, a ti su motivi našim očima nevidljivi. Neka netočnost kojumi konstatiramo u očima Božjim može biti samo jednostavna materijalna nesavršenost koja unjegovim očima nije tako teška kao u našim. Čovjek gleda lice, a Bog srce, zato Blaženica uči:

„Ne ljuti se tako lako na ono što drugi čine ili propuštaju, jer ne znaš kakvu imaju nakanu,nego se priuči da sve čuješ i vidiš s dobre strane i da dobro primijeniš.“214

„Tko, osim Boga može izreći pravedan sud u duši? Nitko! Zato treba poznavati narav,nasljedno opterećenje, i to ne samo roditelja, nego i od čitavog niza pređa, od kojih svaki čovjekbaštini više ili manje dobrih, a i zlih sklonosti. Osim ovoga, treba poznavati prilike obitelji i okolineu kojoj je uzgojen. Nadalje, treba poznavati osobine njegovog naroda, kao što dobre tako i loše. Sveovo promotreno u svijetlu milosti, ušutkat će svaki tvrdi sud o drugima.“215

Blaženica želi voditi dušu do trezvenosti. Možda je pogreški koju vidimo uzrok više slabostili zabuna nego zloća i promišljenost. Tko zna ne dopušta li Bog toj osobi pogreške kao protutežunjezinoj kreposti, kao kušnju našoj kreposti? Tko zna nije li pogreška koju vidimo slabost protivkoje se ta osoba bori, koju nekada pobijedi, a nekada posrne? Pa kada bismo i pretpostavili da sunakane manjkave, nama je nepoznato koliko je tko pred Bogom odgovoran. Bog od svake duše tražisamo onoliko koliko joj je milosti dao. Možda bismo mi, da smo u stanju te osobe, bili i gori od nje.Naša je dužnost mrziti grijeh, ali nemamo pravo prezirati i mrziti grešnika, nego svakom čovjekusvjedočiti ljubav Kristovu. O potrebi trezvenosti i razboritosti prožetima ljubavlju, kada se radi oprosudbi bližnjega, Blaženica mudro i razborito opominje:

„Zaključak, kojeg će ponizna duša učiniti nakon svega ovoga, bit će sigurno ovaj: Kad biBog bio dao onim zločincima, onoj jadnoj nesretnoj djevojci, da se rode od mojih roditelja, i uokolnostima u kojima sam ja rođena i odrasla; da im je iskazao milosti, kojima je mene obasuo,možda bi sada bili sveci? Ili: da sam ja živjela u svijetu, u onim okolnostima u kojima su živjele teduše, držim, da ne bi bila ni tako dobra, kako su one sada, nego bi možda pala dublje nego one,itd.“216

„Koliko duša tako pridobijete za Božansko Srce! Ljubav je magnet; da, jedino čime mimožemo pridobiti duše!“217

U ljubavi prema bližnjem ništa nije pogubnije od nepromišljenih riječi jer u njima seskrivaju opasnosti ogovaranja, klevetanja, koje se prenose od osobe do osobe te mogu nanijetivelike moralne, materijalne i duhovne štete pojedincu i obiteljima. Iza olakih riječi i lakomislenostimože se prikrivati puno drugih protivnih osjećaja, pa i sama zavist kojom se osoba žalosti zbog

214 Mali vodič k savršenosti, str. 26, 27.215 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 16.

216 Isto, str. 16, 17.217 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 243.

78

dobra koje drugi posjeduje. Sve to rađa žalošću koja je nespojiva sa služenjem Bogu, uništavaljubav, a može uroditi i mržnjom. Zato Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI poručuje:

„Što imaš učiniti, ne započinji naglo i nepromišljeno, nego sve prosudi zrelo i razborito, dase ne bi kasnije morala kajati.“218

„'Učimo vagati svoje riječi svakim danom sve više tj. prije promisliti, a onda govoriti!' znalabi reći. Veliku je važnost polagala na sestrinsku ljubav. Još u posljednjim danima svoga životamislila je na to kako bi svojim kćerima ostavila taj pravi duh srdačne sestrinske ljubavi.“ 219

Srdžba je često izvor nedostatka ljubavi prema bližnjem, a javlja se kao nutarnja reakcija naono što nas uznemiruje, bile to osobe ili okolnosti, a očituje se najčešće u načinu komunikacije sbližnjima. Čovjek u srdžbi više ne vlada samim sobom, često podiže glas, protestira, izgovara zleriječi, a može doći i do toga da učini čin nasilja. Ljudski i kršćanski je razborito ne poduzimatinikakve korake niti donositi odluke u takvu stanju jer srdžba potamnjuje razum i sprečava da sejasno sagleda situacija. Blaženica uči o mudrosti ljudske komunikacije koja gradi, a ne razara ljubavprema bližnjem:

„Kad nekoga opominješ, služi se prijateljskim i blagim riječima, jer ćeš tako više postićinego grubim i zapovjedačkim tonom.“220

„U razgovoru budi razborita i ne prebrza u govoru. Jedan govor završi prije nego što drugogzapočneš. Ne budi tako brbljava da ništa ne možeš prešutjeti, a da to ne moraš odmah nekomepovjeriti. Govoriti o nečemu što nam nije na srcu, je lukavost, a sve reći što nam je na srcu, jeludost.“221

Ni mi ni naš bližnji nismo savršeni i redovito se vjernik u životu nađe u mučnim situacijama,pa ipak Isus od nas traži da oprostimo i budemo blagi prema svima, što je za dušu obično najteže.Povrijeđeno sebeljublje, opravdan ili neopravdan osjećaj ranjavanja našega dostojanstvanepravdom, zlim postupkom, djelima ili riječima uzrokuje otpor u duši. Isus nam stavlja sama sebeza uzor i traži da usprkos svemu budemo blagi: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“(Mt 11,29). Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa svjesna je da nepraštanje može potpuno blokiratiduhovni put i zato poručuje:

„Bog traži posvemašnju točnost, a osobito ako sestre nešto ne oproste, ne zaborave – i svešto u to vrijeme čine nema nikakvih zasluga.“222

„Ako je potrebno da nekoga kazniš, čini to tako da ga time potakneš na popravak, a ne da gaogorčiš.“223

Vjera bez djela nije autentična. Isus od nas traži djelatnu ljubav prema bližnjem i po tomećemo na kraju biti suđeni (usp. Mt 25,31–46). Svako čišćenje duše i sazrijevanje mora voditi dušuda raste u ljubavi prema bližnjem. Ne treba se zadovoljiti time da ne činimo drugima ono što nebismo htjeli da oni čine nama, nego činiti drugima ono što bismo htjeli da oni čine nama. Uz svijestvlastite krhkosti Blaženica je duboko svjesna potrebe diskrecije i ostavljanja slobode bližnjem nanjegovu putu, i to na takav način da se njegovi problemi ne prelijevaju na naš put i tako ga ometaju.

„Ako opaziš nešto na drugima što je vrijedno ukora, nastoj to nadoknaditi svojim dobrimvladanjem, a osobu koja je pogriješila ne smiješ ni malo prezirati, nego, što više, imati s njomsamilosti. Istovremeno probudi u sebi spasonosan strah razmišljajući o riječima Svetog Pisma: 'Tkomisli da stoji, neka pazi da ne padne.'“224


219 Djelo Božje, str. 191.220 Mali vodič k savršenosti, str. 26.

221 Isto, str. 30.222 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 141, 142.

223 Mali vodič k savršenosti, str. 27.224 Isto, str. 24.

79

„Nikad nećeš postići pravu savršenost, ako budeš pazila što drugi rade i propuštaju, a što setebe ne tiče.“225

Razmisli! Trudim li se iskreno ljubiti bližnjega? Jesam li sklona nepromišljenim riječimagovoriti o drugom? Koji je moj glavni nedostatak u ljubavi prema bližnjem? Svjedoče li moj životnistil, govor, ponašanje i djelovanje prema bližnjem vjeru u Isusa Krista?

1.3.4.1. Da bi se duhovno raslo, potrebno je paziti na talente i sklonosti

Čovjek u Božjem planu zauzima posebno i jedinstveno mjesto među stvorenjima. Bog jestvarao ovaj svijet radi čovjeka, a on je „jedino stvorenje koje je Bog htio radi njega samoga“ (GS13). Čovjek je stvoren na sliku Božju, sposoban upoznati i ljubiti Boga, ostvariti sebe dajući se uljubavi te ulaziti u zajedništvo s drugim ljudima.

Pa ipak, odnos čovjeka i Boga zauzima posebno mjesto u stvaranju. Bog je htio čovjeka da uslobodi i vjeri, milošću pozvan, odgovori u ljubavi na ponuđeno Božje prijateljstvo i sudjelovanje uBožjem životu. U tu svrhu Bog je svakoga čovjeka obdario nekim talentima koje treba iskoristiti uljubavi i služenju. Zato Blaženica opominje:

„Nemoj zakopati svoje talente koje ti je Bog dao kao lijeni sluga u evanđelju, nego ihupotrijebi u Njegovoj službi.“226

Na tom putu valja ostvariti ljudsku i kršćansku zrelost. A to se, da se izrazimo riječimaDrugoga vatikanskog koncila, događa kada čovjek uz velike napore i pomoću Božje milosti ostvarisvoje nutarnje jedinstvo (usp. GS 37). Čovjek je ljudski sazreo kada stabilno i odgovorno živi, kadaje kao osobnost usvojio temeljne ljudske vrijednosti koje jednim nazivnikom možemo nazvatidobrotom. Zrela ljudska osoba u stavovima i ponašanju vođena je ljubavlju sebedarja, što u bitiznači da njezinim prosudbama, ponašanjem i odnosima ne dominiraju egoizam i posesivnost.Ljudska zrelost podrazumijeva vedro i objektivno poznavanje sama sebe i razboritu prosudbuživotnih osobnih i društvenih prilika sa svim problemima i poteškoćama, uspjesima i neuspjesima,radostima i mogućnostima te prihvaćanje istih ulažući napore za vlastito i opće dobro.

Kršćanski milosni život nadilazi i prožima čisto ljudsku stvarnost svake osobe, ali ne kaoneki dodatak na način da su ljudska narav i nadnarav milosti odvojene i izolirane. Božji se darmilosti ucijepi i „utjelovi“ na ljudsku dimenziju, prožima je i oplemenjuje, vodi putem potpunaostvarenja krsnom dinamikom umiranja „staroga čovjeka“ egoizma, požude i grijeha te rađanja„novoga čovjeka“ u Isusu Kristu, sazrijevanjem, oplemenjenjem sve do preobraženja ipobožanstvenjenja ljudskoga bića. U tom smislu kršćanin u svom djelovanju sudjeluje cjelovitimsvojim ljudskim bićem.227 Ukoliko osoba ostvaruje svoje talente, osjeća se ostvarenom, u suprotnomje frustrirana i nezadovoljna. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI potiče na poštivanje svačijeosobnosti:

„Draga moja majko, mislim da više trebamo paziti i misliti na to, za koju je službu Bogpojedine sestre nadario i želi ih imati, nego da sestre upotrebljavamo za ono što mi hoćemo jer timenastaje nezadovoljstvo u pojedinim sestrama i samim domovima.“228

„Sestra treba biti uvijek vedra i vesela. U zdravom tijelu, zdrava je duša, običaje se reći. Akodakle želi imati uspjeha kod odgoja djeteta, treba se najprije pobrinuti za njegov normalanrazvitak.“229

Kršćanski je život milosti tako najuže povezan s ljudskom naravi i ne može se pravilnorazvijati ako je ljudska dimenzija vjernika nestabilna, krhka, nezrela i podložna egoističnim

225 Isto.

226 Mali vodič k savršenosti, str. 20.227 S. De Fiores, Itinerario spirituale, u Nuovo dizionario di spiritualità, Milano, 1979., str. 787–800.


80

hirovima, strastima, željama, posesivnu traženju sebe u relacijama s bližnjim.230 U tom će kontekstuvjernik teško ostvariti kršćansku nadnaravnu ljubav prema bližnjem ako nema izgrađene naravnedruštvene kreposti jer kršćanska ljubav nije isprazan neučinkovit osjećaj, nego služenje Bogu uljudima u konkretnoj povijesti, što nije moguće ako je deklarirani vjernik netolerantan, nestrpljiv,nehuman i tvrd prema bližnjem.

Dakle, težnja za kršćanskom zrelošću, savršenstvom, svetošću i sjedinjenjem s Bogom poslobodnu rastu života milosti potpuno se ostvaruje i živi u dinamici ljudskoga sazrijevanja. U tomse smislu kršćanska zrelost i svetost mogu ostvariti samo u ostvarenju ljudske zrelosti. Milostobično ne nadoknađuje nedostatke u ljudskoj zrelosti, nego potiče i potpomaže vjernika da se trudioko njezine izgradnje. Zbog toga kršćanin, u težnji za savršenstvom i svetošću, nužno mora težiti iza ljudskim sazrijevanjem, a vrijedi i obrnuto. Svako je autentično kršćansko sazrijevanje istodobnoi ljudsko sazrijevanje. A najjasnije je to Crkva izrekla i na Drugomu vatikanskom koncilu: „Tkoslijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjekom“ (GS 41). Cilj je duhovnoga puta nakojem se postiže ljudska i duhovna zrelost rast u ljubavi. Blaženica kao istinski duhovni pedagogsve dobro koje je u duši ni na koji način ne želi potisnuti, nego samo usmjeriti prema većem dobru,čistoj ljubavi.

„Tko je od Boga primio dobru narav, tj. dobre prirodne osobine i sklonosti, neka ih ne slomi,neka ih samo upravi prema pravom cilju.“231

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa sama je činila velike asketske napore svladavanja samesebe, žrtve, pokore, a brojni su njezini tekstovi koji na to potiču nekada i na način koji se možepogrešno shvatiti i vidjeti u njoj nerazboritu i netrezvenu osobu koja ima negativno pesimističkopoimanje ljudske naravi te se usredotočuje samo na grijehom ranjenu dimenziju ljudskoga bića.Istina je upravo suprotno: sav asketski napor u njezinu životu i nauku usmjeren je samo naostvarenje što veće ljubavi. Kao vrhunska poznavateljica nutarnjih dinamika ljudske duše poručuje:

„Ne oduzmi nikome ono što ljubi, ako mu zato ne dadeš nešto što mu je još draže.“232

Razmisli! Jesam li svjesna da me je Bog stvorio i da mu trebam zahvaliti za sve dimenzijesvoga bića, darove i talente? Jesam li svjesna veličine i ljepote poziva na prijateljstvo na koje meon poziva? Koliko i kako odgovaram na Božju očinsku ljubav i u poniznosti svojim životom i svojimtalentima služim ljudima ili se osjećan neostvarenom i nezadovoljnom?

1.3.4.2. Da bi se duhovno raslo, potrebno je paziti na zadovoljstvo i spavanje

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa znala je pronalaziti i vrednovati trenutke mira, radosti ivedrine, bilo u odnosima s ljudima, bilo u motrenju ljepote prirode. Evo dvaju lijepihsvjedočanstva: jedno kako je njezina duša bila očarana ljepotom mora u trenutku kada je plovila uAmeriku, a drugo svjedočanstvo radosti zbog uzajamne ljubavi prilikom rastanka od sestara uAmerici.

„Kod odlaska iz Napulja, što nismo skoro ništa ni osjetile, jer je bilo dva sata u noći i ništase nije čulo, osim što se osjećalo neko lagano pokretanje broda. Draga M. zamjenica je rekla; Ujpesti raj!, a ja: posve svježa i dobro na moru i sunce i ništa drugo, nego raj nad njim! Nijedan jeziknema riječi kojima bi opisao ovu dirljivu ljepotu mora. Ovaj govor valova, pa slike koje se stalnomijenjaju.“233

„Nakon bolna rastanka ovdje, pošla sam dalje... ali posvuda ista bol. Koliko sam ljubilasvoje sestre dokaz mi je bila ova bol koju mi je prouzročio rastanak od svake pojedine. Ni sada jošne mogu bez suza misliti na one dane.

230 R. Titone, Ascesi e personalità, Torino, SEI, str. 3–35.231 Mali vodič k savršenosti, str. 32.

232 Isto, str. 27.233 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 65.

81

O kako je velika sveta ljubav koja povezuje redovničke duše. Ona čini redovnički životrajem unatoč svim žrtvama, mukama i odricanjima. Ljubav našeg Božanskog Spasitelja, koji jesakriven u Presvetom Sakramentu, privlači nas k Sebi kao magnet, a onda nas srdačnom ljubavljupovezuje sa Sobom, i nas međusobno. Na tom vrelu ljubavi, na Presvetom Sakramentu, okrjepljujuse naše duše i raspaljuju svakim danom sve više i više, a ta ljubav, koja ne može mirovati,neprestano izbacuje iskre, tj. djela ljubavi prema bližnjemu i tako se troši.“234

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI kao velika poznavateljica nutarnjega života potiče dušuda prihvati lijepe i ugodne trenutke kao Božje darove, a kada duša u tome kuša užitak, da tu samuugodnost shvati kao poticaj i predokus savršene dobrote koja se nalazi u Bogu. Zadovoljstvo iradost se u biti javljaju u duši zbog posjedovanja ili kušanja nekoga dobra. Svojim vedrimraspoloženjem duša iskazuje čast Bogu, a nama ljudima ono je potrebna snaga da se u evanđeoskomduhu nosimo s problemima života jer Gospodin je prijatelj svakoga zdrava zadovoljstva i radosti.

„Kad ti se dogodi nešto lijepo i ugodno, odmah za to zahvali Bogu koji ti je udijelio ovuugodnost i sjeti se da se u Njemu nalazi sve što je dobro i lijepo, neizmjerno i savršeno.“235

Taj evanđeoski duh zadovoljstva i radosti nužan je i za duhovni rast svake osobe, a još višeza redovnički poziv. Isus više puta ponavlja svoju žarku želju da se vidi kako njegova radost raste udušama vjernika: „Da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11). A apostolPavao poručuje kršćanima: „Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim, radujte se.“ Radost uslužbi Bogu znak je povjerenja prema njemu koji nam je dao poslanje na zemlji. Zato Blaženica smukom podnosi protusvjedočanstva u družbi, poglavito poglavarica, jer nedostatak vedrine,zadovoljstva i komunikacije gasi duh i priječi duhovni rast.

„Svaki se puta uzrujam kada poglavarice govore loše o mojim sestrama. Ako su loše – ondaje kriva i poglavarica, jer je zanemarila brinuti se za njih i pustila te duše da se kvare. One su biledobre u novicijatu i kasnije u junioratu, a postale su loše, mlake, brbljave, nepodnošljive,nezadovoljne – onda je to krivnja poglavara, jer kod jedne majke, jedne poglavarice po SrcuBožjem – one bi rasle u svim krepostima i bile bi vesele i zadovoljne, ali kod poglavarice bezmajčinskog srca – kad nemaju ni majke ni prijateljice u kojoj starijoj sestri, moraju te sirote postatinesretne, smrtno nesretne. Ovakve poglavarice čine pojedinima redovnički život paklom i mogusamostan, koji bi mogao biti raj, pretvoriti u pakao.“236

„Mi se moramo brinuti da nam sestre budu sretne i kako bi se to lako moglo češće učiniti.Ako sestre imaju prema poglavarici povjerenja i vole je, onda su sretne i zadovoljne.“237

Blaženica je uvjerena da je za ostvarenje redovničkoga poziva važna i ljudska dimenzija jerako je ona krhka, cjelokupni duhovni život i redovničko posvećenje teže će se ostvariti. Na posebannačin a naglašava važnost vedrine jer naravna sklonost dobru raspoloženju jedan je od preduvjeta dabi se vjerodostojno usvojio Kristov nauk.

„Za naš stalež je potrebno, vedra ćud, zdrav razum i velika čežnja za krijepošću alinajpotrebnija je vedra ćud. Stoga neka poglavarice kod prijema novih osobito paze je li osoba timeobdarena.“238

Radost, vedrina i zadovoljstvo sestara svjedočanstvo za je Krista i ostvaren poziv. Zbog togaBlaženica želi da sestre odbacuju od sebe, kao neku vrstu napasti, žalost koja gasne nadu i polet te




82

stavlja velike zapreke na duhovni put. Tom jednodušnu svjedočanstvu svetačke tradicije239

pridružuje se i Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI.„Neka sestre nastoje otjerati od sebe žalost i neka uvijek pokazuju veselo srce, kako ne bi

drugima dale povoda da po našem mrzovoljnom držanju pomisle da smo nezadovoljne u svomezvanju.“240

Radost u službi Bogu znak je zahvalnosti jer nas on ne prestaje obasipati svojimdobročinstvima. Ništa ne veseli toliko darovatelja koji iz ljubavi dijeli svoje darove kao kada vidi daje onaj kome je darovano vedar i sretan, s druge strane onaj kome je darovano i sam postajedarovatelj jer je to svojstveno ljubavi. Zato bl. Marija Terezija od Sv. Josipa poručuje:

„Pokaži se uvijek vedar i radostan jer radosna darovatelja Bog ljubi.“241

„Dok traje duhovna radost u Bogu, ostaje pravi duh u duši. Nije dobro da redovničke osobestrože obdržavaju pravila i konstitucije, nego što je određeno. Pravo je i pošteno da im se dopusti daimaju sveti i časni odmor da ne bi same tražile štetne užitke.“242

Evanđeoska radost i vedrina plod su Duha, plod su ljubavi i zbog toga one ne dokidajužrtvu, nego je preobražavaju dajući u Božjim očima puninu vrijednosti i plodnosti i žrtvi i radosti.Zbog toga Blaženica uči da duša, kada i ako se to dogodi, treba iz ljubavi prema Bogu prihvatitilišavanje u radosti.

„Iz ljubavi prema Bogu moramo napustiti ne samo sve nedozvoljene radosti, nego idozvoljene i veseliti se, ako nam protiv naše volje budu oduzete.“243

Bog je stvorio ljude na sliku Božju te su upravo takvi, s tijelom, dušom i duhom ucjelovitosti svoga bića jedinstveni. Sve dimenzije našega bića utječu na naš osobni put s Bogom imogu biti ili poticaj ili zapreka za duhovni rast. Blaženica je toga duboko svjesna. Da bi se dušaozbiljno bavila molitvom i nutarnjim životom, u to treba ulagati puno energije, upravo zbog togaona opominje sestre na važnost dobre prehrane i dovoljna odmora.

„Počivajte i jedite dobro – bez tjelesne snage ne može se niti raditi niti posvetiti; danaszahtijeva dragi Bog dokaze ljubavi. Ne samo riječi i uznesenja, nego rad, mnogi i naporan rad. Zatoučinite sve s majkom Katarinom zajedno da posve ozdravite.“244

„Bezbrižnost i prezaposlenost čine da duševne snage zadrijemaju i često su razlognevjeri.“245

Zbog raznih razloga sestre mogu prije ili kasnije, dulje ili kraće vrijeme, osjetiti kroničniumor i pomanjkanje sna. Nijedna osoba ne može to podnositi dulje vrijeme, a da se to ne odrazi nakvalitetu molitve, apostolata, raspoloženja, pa i samoga zdravlja.246 I sama je Blaženica više putaiskusila tu vrstu preiscrpljenosti te je uvidjela da dobra i kvalitetna prehrana, kao i dobar i dug san,mogu biti od velike pomoći na napornu putu duhovnoga rasta. Zbog toga uistinu mudro, trezveno, apraktički sasvim konkretno poručuje:

„Svaka bi sestra trebala imati svake godine 4–6 tjedana za ispavati se, to znači iza povečerjajoš nešto pojesti u blagovaonici i onda ići u krevet i spavati do 8 sati ili dulje, osim jedanput utjednu i u nedjelju kad treba ustati na svetu Misu. Mi stavljamo one koje spavaju zajedno i nitko ih

239 Donosimo jedan poticaj koji franjevačka tradicija pripisuje sv. Franji: „Đavao je nositelj prašine, i svaki put kad muje moguće, on tu prašinu baca kroz otvor duše da bi potamnio sjaj i bistrinu njezinih misli i čistoću njezina djelovanja.Ako se radost zna braniti i održati, đavao je bijesan, ali ako Kristov sluga postane tužan, đavao je siguran da ćepobijediti. Prije ili kasnije, ta će razoružana duša biti potištena i u svojoj žalosti poništena, ili će tražiti lažnu utjehu.“Citirano iz Ljubav prema bližnjemu, Sav Tvoj, Zagreb, 2007., str. 41.240 Mali vodič k savršenosti, str. 31.

241 Isto, str. 21.242 Isto, str. 9, 10.


245 Djelo Božje, str. 93.246 D. Pezzini, Il riposo come categoria della vita spirituale, u Vita consacrata 4/ 2000, str. 357–374.

83

ne smije smetati. Za poslove se treba na vrijeme pobrinuti za zamjenu i to mora poglavarica urediti.Ovo liječenje spavanjem je najmodernije liječenje za svako narušeno zdravlje i štiti sigurno odsušice – ovo čini čudesa.

Najprije stoji mnogo muke dok sestre na to pristanu; iza kure osjećaju se kao nanovo rođenei tada su neopisivo zahvalne. U 10 sati mogu dobiti mlijeko, inače moraju dobro doručkovati iuredno jesti u podne i navečer, i poslijepodne isto kao i iza povečerja. Posebno dobivaju svi jaja ilišpek, a špek osobito one koje imaju slaba pluća – po savjetu liječnika. Trebaju sjediti kod jela iposlijepodne i jesti kuhani špek. Ne samo sestre, nego i poglavarice trebaju imati svoje praznike.Najbolje da one odu četiri tjedna u jedan od naših domova gdje im je bolje i tamo se odmaraju.“ 247

Za sve u duhovnom životu, pa i za vedrinu i dobar duh, može se i treba moliti. Zbog togauza sve pouke i poticaje bl. Marija Terezija od Sv. Josipa poziva na molitvu kao povlašteno sredstvoda taj duh zaživi i opstane u družbi:

„Za ovim bi morale revno nastojati i moliti dragog Boga, svakog dana, te vjerno i ustrajnonjegovati dobar duh koji sada vlada u Karmelu Božanskog Srca Isusova. Također molimo revnojedna za drugu. Molitva je moćno sredstvo, da od Boga zadobijemo nove milosti za sve svojepoglavare: za Vrhovno vijeće, za Provincijalne poglavarice i njihovo Vijeće, za sve poglavarice i zasvaku pojedinu sestru.“248

Razmisli! Imam li svoja mala zadovoljstva u životu? Zahvaljujem li na njima Bogu i vode lime do toga da njega motrim kao najviše dobro? Na koji način i zašto najčešće žalost obuzima mojudušu i kako se s time nosim? Osjećam li kroničnu neispavanost i osiguravam li dovoljno sna i hranekako to preporučuje Blaženica?

1.3.4.3. Da bi se duhovno raslo, potrebno je paziti na zdravlje i dobar odgoj

Fizičko zdravlje i duhovni put svake osobe najuže su međusobno povezani, a redovito je onopreduvjet i za mentalno zdravlje. Čovjek slaba zdravlja najčešće neće imati volju duhovno se truditi,moliti, učiti i raditi dobre stvari u životu. Bog je često dopuštao mnogim svojim ugodnicima isvecima da u svojoj gorljivosti čine nerazumne stvari koje mogu naškoditi i njihovu zdravlju, patako i bl. Mariji Tereziji od Sv. Josipa, a ona sama to vidi kao pomoć u majčinskoj pedagogiji kojaće joj biti potrebna u odgoju sestara kako bi našla pravu mjeru.249 Donosimo dva svjedočanstvaBlaženice koja sigurno mogu biti na pouku:

„Korizma je završila, a s njom i moja neprestana glavobolja, koju sam stekla 'nerazumnimpostom', kako sam ga kasnije nazvala. Bog nikada ne traži od nas da mi, razumom obdarenistvorovi, nerazumno radimo. Onaj tko postom škodi svome zdravlju ili se učini nesposobnim za rad– tada to nije nikakva Bogu ugodna služba.

Bogu je milo da se održimo duševno i tjelesno svježim i zdravim i sposobnim za rad u ovovrijeme kad je žetva zrela, a nema poslenika koji bi nebrojene duše pridobili Božanskom Srcu.

U staro vrijeme bilo je to drugačije. Mislim da je Bog kod mene to pripustio zato da mogukasnije iz vlastitog iskustva prosuditi koliko mi možemo postiti pri našoj djelatnosti.“ 250

„Veoma sam se prehladila pri uređenju kapele i nadgledanju radova. Nisam na to polagalavažnosti dok na Silvestrovo nisam mogla dalje, a liječnik je konstatirao upalu porebrice. Dobragospođa de Savigny poslala mi je svoga liječnika. Kako je sam tu bolest prebolio, poznavao je iziskustva njezine teške posljedice koje mnogog bolesnika ako se ne čuva do dovoljno preranospreme u grob, kao što su kasnije i njega iste posljedice, usprkos svim raspoloživim lijekovima, sjedva 40 godina starosti, istrgle iz njegove obitelji. On me je najozbiljnije upozorio da se čuvam.


249 M. Nikić, Očima psihologa i teologa, Zagreb, 2011., str. 96–97.250 Djelo Božje, str. 43.

84

Morala sam razmišljati što bi se moglo dogoditi s djecom i s drugima, a hvala Bogu što mi je poslaotako dobra čovjeka kakav je upravo bio izvanredno dobri kućni liječnik dr. Bertram. Slušajući ovesavjete ostala sam tri mjeseca u svojoj sobi dok nisam sasvim ozdravila. Samo Bog zna kako jebolno bilo to vrijeme.“251

Blaženica će doći do potrebne razboritosti te ljudski i evanđeoski mudro poručuje sestrama:„Zdravlje je Božji dar i mi moramo nastojati da ga uzdržimo.“252

Zdravlje je rezultat dobra funkcioniranja ljudskoga organizma, usklađenosti fizičke, psihičkei duhovne aktivnosti. Bog je Stvoritelj našega bića, a naša je dužnost brinuti se za tjelesno, a samimtime i za duševno i duhovno zdravlje. Psihofizičko je zdravlje sigurno jedan od preduvjeta zaljudski i duhovni rast. Blaženica se majčinski brinula za zdravlje svojih sestara, a mudro prepoznajepoteškoće, ljudske i duhovne, koje proizlaze iz izmorena i preopterećena ljudskoga bića.

„Bile su slabe i iscrpljene, ali nisu bile bolesne, a malo ih je bilo koje nisu na bojnom poljuizgubile oca ili brata. Preko 100 sestara iz četiri samostana u Berlinu trebalo je bolju hranu ipromjenu zraka. Zato sam odmah poslala neke u Vechtu, a neke u Halberstadt. Uvijek sam držalasvojom glavnom dužnošću da se brinem za zdravlje sestara. Uvjerena sam da je ono apsolutnopotrebno za vršenje dužnosti, osobito kod odgoja djece, jer kako može iscrpljena, nervozna sestrabiti blaga i strpljiva, kako može razborito raditi? Zbog prenapetih živaca neće imati snage zablagost, ni za strpljivost, ni za razboritost, a jadnici ne preostaje drugo do li kajanje.“253

Bog je Stvoritelj našega bića i kada je naš organizam zdrav i dobro funkcionira, time sepoštuje volja Stvoritelja, a ona je izraz njegove ljubavi prema čovjeku i cilja za koji je stvoren:sjedinjenje s njime ovdje i u vječnosti i punina života u svim dimenzijama našega bića, pa itjelesnoj. Blaženica stoga s pravom zdravlje naziva „službom Božjom“, a veseli se vidjevši sestrezdrave, snažne, pa ništa zato ako su uz to i debele:

„Inače, kada dolaze profese ili odgovarajuće postulantice, uzmite s. Ludgeru od djece, jernjeno je zdravlje vrlo nježno. Zato sam mislila da dođe u Ameriku jer vaš oštri zrak, bojim se, nečini joj dobro. Možda se varam, pazite na zdravlje sviju i na svoje, ali brižno, to je isto 'službaBožja', jer bez zdravlja ne može se ništa raditi i čovjek se osjeća nesretnim.“254

„Vi se morate mnogo brinuti za svoje zdravlje. Molim, ja vas trebam jake i snažne. Trebalibiste vidjeti s. Bernardinu, tako debela, jaka, vesela, nju promatrati pravi je užitak!“ 255

Blaženica ljudski mudra, a duhovno trezvena i krajnje praktična zna da osoba preopterećena,umorna i bolesna gubi polet i želju za rastom u duhovnom životu, zato majčinski opominje sestre dabdiju nad svojim zdravljem jer tako istodobno bdiju i nad svojim duhovnim putem posvećenja.

„U slabom, bolesnom tijelu rijetko živi zdrava duša! Redovnica, koja se slabo osjeća, nemani poleta ni snage, kao što za molitvu, tako ni za razmatranje. Njezine su misli ponajčešće bezsvakog sadržaja. Srčanost, energija, samosvladavanje iščezava i smanjuje se svakim danom sve toviše. Stoga je svakim danom nezadovoljnija, i redovnički život postaje joj teretom. A zašto? Tko jojje oteo njezin mir, njezinu radost, koju je imala u početku svoga redovničkog života? Ništa drugonego neposluh! Nemarnost kojom si je uništavala zdravlje. To je uzrok, zašto mnoga redovnica gubine samo zdravlje, nego i redovnički duh.“256

„Brinite se za zdravlje Vaše i sviju; s brižljivošću i vjernošću radi dragoga Boga. Kakomožemo služiti Družbi ako uništavamo svoje zdravlje. Sebi i drugima smo onda samo križ, drugoništa.“257

251 Isto, str. 61.

252 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 267.253 Djelo Božje, str. 174, 175.


256 Direktorij Karmelićanki BSI, 1925., str. 23.257 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 146.

85

„Briga za duše nama povjerenih sestara. Svima bez iznimke moramo biti ljubazna majka,koja se brine za njihov napredak u krepostima i za jačanje i uzdržavanje njihovog zdravlja.“258

Iako bl. Marija Terezija od Sv. Josipa toliko naglašava važnost i brigu oko zdravlja, ona jeisto tako svjesna da ono u ljudskom iskustvu nije apsolutna kategorija te da treba prije ili poslije bitiduhovno spreman na prihvaćanje bolesti. To je moguće uz istinsku ljubav prema Bogu koja jespremna prihvaćati žrtvu sama sebe u svakodnevici i takav stil života. Sve, pa i iskustvo bolesti,može se ugraditi u put duhovnoga rasta:

„Ne možemo očekivati da ćemo u službi Božjoj ostati uvijek zdrave. U Božjoj službimoramo žrtvovati svoje tijelo. Zapravo, ne bismo smjele čeznuti ni za životom, osim da radi Bogamožemo služiti bližnjemu, jer je to Njegova sveta Volja.“259

Inače, bolest i patnja su jedan od najvećih problema ljudske egzistencije. O tome Crkva takopoticajno uči: „Bolest i patnja vazda su se brojili među najteža pitanja koja stavljaju na kušnjuljudski život. U bolesti čovjek doživljuje svoju nemoć, svoju ograničenost i privremenost. U svakojbolesti možemo nazreti smrt. Bolest može čovjeka dovesti do tjeskobe, do zatvaranja u sebe, kadštočak do očaja i pobune protiv Boga. Ali može ga dovesti i do veće zrelosti, pomoći mu da u svomživotu razluči ono što nije bitno te se okrene k onome što jest bitno. Bolest čovjeka vrlo čestoizazove da Boga traži i da mu se vrati“ (KKC 1500–1501).

Dakle, bolest i patnja ostaju veliki izazovi pred svakim čovjekom prema kojima se on moramudrosno i evanđeoski postavljati. Ni na koji način čovjek ne smije zbog svoje odgovornostiugroziti vlastito ili tuđe fizičko ili psihičko zdravlje. Zbog toga Majka i Utemeljiteljica KarmelaBSI strogo opominje poglavito odgovorne u družbi:

„Naprotiv, kako je žalosno gledati neke poglavarice, koje nimalo ne nastoje biti sličnestrpljivom i ljubaznom Srcu Isusovu u svojem vladanju prema sestrama. Sa kolikom boli ranjavajuto Božansko Srce svojom tvrdoćom i sebičnošću. Neke su prekomjerno štedljive, tako da ni sestre,ni djeca, niti siromasi ne dobivaju zdravu i krepku hranu. Neke su sitničave, neprijazne,nemilosrdne, uvijek spremne da prekoravaju, nikada se od njih ne čuje prijazna riječ, nikadapriznanje ili ohrabrenje, nitko im ne može ugoditi. Druge opet preopterećuju sestre s poslom, takoda uništavaju njihovo tjelesno i duševno zdravlje. Druge opet ulažu svu brigu jedino u to da svebude čisto i obojeno, a pri tom zaboravljaju da Bog gleda srca i vidi kolika su ranjena od one kojuzovu: majkom.“260

Da bi osoba duhovno rasla, treba je odgajati, i to cjelovitim odgojem koji se odnosi na svesfere našega bića, što bitno utječe na izgradnju i usvajanje evanđeoskih stavova, kreposti ivrijednosnoga sustava. Naglasak u odgoju261 ni na koji način ne može biti stavljen samo naspoznajnu razinu ljudske osobe, a zanemariti odgojnu zadaću izobrazbe duha. Odgoj i obrazovanjeu vjeri i duhovnom životu ne mogu se odvojiti, nego čine cjelinu jer se odnose na istu osobu.Blaženica je svega toga svjesna i u odgoju sestara koji vidi kao jednu od najvažnijih stvari stavljanaglasak na duhovnu dimenziju i praktično usvajanje kreposti.

„Kad sam donekle posvršavala, ili barem započela, vanjske poslove, prihvatila sam senajvažnijeg dijela posla: ponovno uspostavljanje novicijata. U redovničkoj je zajednici najvažnijiposao izobrazba novopridošlih članova. Ali ne znanstvena izobrazba, što se danas mnogima činiglavno, nego izobrazba duha, vježbanje u kreposti, osobito u poniznosti i ljubavi, požrtvovneljubavi prema bližnjemu. Jedino o tom ovisi opstanak reda.“262

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa željela je cjelovit odgoj koji promovira ljudsku osobu, aosobito se to odnosi na Bogu posvećene staleže i odgoj koji se od njih očekuje i traži jer njihovaegzistencija treba biti prožeta kršćanskim i evanđeoskom sadržajem. Oni će svoj i život drugih



261 A. Mecatalli, Educazione, u DES, Rim, 1992., 868–875.262 Djelo Božje, str. 176.

86

gledati u svjetlu evanđelja, a drugi će u njima gledati Kristove svjedoke. Ako netko zbog bilokojega razloga ne raste u odgoju, za Blaženicu je to znak da nema poziv.

„Opravdano je da se od redovnice i od svećenika traži dobar odgoj bez obzira iz kojegastaleža potječu. Tko izobrazbu nije stekao u mladosti, dužan je izvanjsku i unutarnju izobrazbu kojase traži, steći u što kraćem vremenu. Ako to ne može, znak je da nije pozvan u ovaj visoki stalež.“263

Vjernik će teško ostvariti kršćansku nadnaravnu ljubav prema bližnjem ako nema izgrađenenaravne društvene kreposti jer kršćanska ljubav nije isprazan neučinkovit osjećaj, nego služenjeBogu u ljudima u konkretnoj povijesti, što nije moguće ako je deklarirani vjernik netolerantan,nestrpljiv, nehuman i tvrd prema bližnjem.

Zbog toga Crkva preporučuje vjernicima da se „nauče cijeniti one krjeposti do kojih ljudiviše drže i koje preporučuju Kristovi sluge kao što su iskrenost, stalna briga za pravdu, vjernostobećanjima, uglađenost u odnosima, u govoru, čednost povezana s ljubaznošću“.264 Upravo tuljudsku dimenziju odgoja i naravne kreposti Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI traži od svojihsestara jer su bitne za rast u ljubavi i poniznosti.

„Duh Božji nije neuljudan, nego poučava svaku uljudbenost.“265

„Naše se sestre trebaju tako međusobno lijepo vladati kako to čine pravi prijatelji kojimeđusobno srdačno opće.“266

„Vježbati poniznost i ljubav, to je vrhunac savršenstva, sve iz ljubavi prema Bogu ibližnjemu. Ljudi u svijetu su uvijek uljudni, redovnice pak ne samo da su uljudne, nego morajuuvijek biti međusobno susretljive, uslužne, pažljive, uvijek biti spremne na malu uslugu i radi Bogamorale bi to činiti iz mnogo veće ljubavi. Jedna neka pretječe drugu u ljubavi.“267

Iako naglašava duhovnu dimenziju odgoja, Blaženica je ipak svjesna velike vrijednostinaobrazbe i stručnosti za dobro funkcioniranje, ali i evanđeoski duh družbe. Svjesna je i izazovasvoga vremena koji traže adekvatno obrazovanje da bi se na njih odgovorilo sukladno staležu. Boguje zahvalna za sestre koje su dorasle tome i želi da se u družbi pruži prilika za takvu izobrazbu.

„S vremenom našlo se u Karmelu dosta kvalificiranih sestara tako da se mogla ispuniti mojavruća želja i u samom Redu pružiti sestrama priliku da se naobraze prema zahtjevima vremena injihove službe. Božanska se providnost pobrinula i za to.“268

Iskustvo misija i izravan navještaj evanđelja ljudima koji su na rubu prakticiranja ipoznavanja vjere kod bl. Marije Terezije od Sv. Josipa urodio je sviješću o velikoj potrebi duhovne iintelektualne naobrazbe i studija za dobro obavljanje ovoga apostolata koji ona ističe. Zbog toga odsestara uz ozbiljan duhovni život traži ozbiljnost studija, a za to im se treba dnevno odvojitidovoljno vremena.

„Ovo učenje ili izobrazba u vjeri treba biti savršena, kao ni u jednom drugom Redu, a zatotreba i vremena za studij. Dakle treba sestrama dati ne satove, nego barem tri sata dnevno zastudij… Ako koja nema talenta da govori, neka ide kao pratnja, a sve imaju u kući po koju službu.Neke su kod djece i ne mogu ići u misije. Mlade sestre ne idu uopće u misije, ali moraju imati tuizobrazbu, jer dok dođe vrijeme za njih – mogu raditi u kuhinji, vrtu, kod rublja, garderobe, ili usakristiji, a ako imaju zvanje za misije onda idu sve u misije.“269

Razmisli! Brinem li se dovoljno o svom zdravlju? Prihvaćam li bolest u evanđeoskom duhu?Bdijem li nad svojom duhovnom formacijom i koja su glavna sredstva u tome? Jesu li trajna

263 Mali vodič k savršenosti, str. 15, 16.

264 Dekret Drugoga vatikanskog koncila Optatam totius, br. 11.265 Mali vodič k savršenosti, str. 21.



87

formacija i izobrazba za službu koju obavljam dovoljno dobre i prikladne našem vremenu? Jesam lisvjesna važnosti zdravlja, odgoja i formacije za moj duhovni rast?

1.3.4.4. Da bi se duhovno raslo, potrebno je paziti i bdjeti nad prihvaćanjem naporazaduženja i apostolata u duhu evanđeoske poslušnosti

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa i prije nego što je postala redovnica gotovo je cijelu 1889.godinu kao zrela 34-godišnja žena provela u jednom samostanu u Kölnu. Iako laikinja, trudila se ućiu duh redovničkoga života i po poslušnosti u svakodnevnim zaduženjima. U jednom joj je trenutkubio naložen ne baš lagan i jednostavan posao, a s kojim je raspoloženjem to radila, sama svjedoči:

„'Donesite vruće vode i ribajte tako dugo dok ne skinete led s poda!' Zahvalna savjetu,požurila sam u samostan po vruću vodu. Sad sam raspucanih ruku i s vrućom vodom pošla nanovona posao. Nimalo nisam negodovala, naprotiv, moj je duh ispunjala radost i blaženstvo. Nisu mi bilidosadni ovi, meni posve tuđi, poslovi i napor; tražila sam i druga odricanja.“270

Iz osobnoga iskustva, iskustva drugih sestara, ali i najbolje redovničke tradicije KatoličkeCrkve Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI duboko je svjesna važnosti prihvaćanja naporazaduženja i apostolata u duhu evanđeoske poslušnosti za osobni duhovni rast pojedine sestre i cijeleredovničke družbe. Život svake redovnice i cijele družbe, osim evanđeljem, određen je redovničkimpravilima. Da bi se zaživio vjerodostojan redovnički život, ona poziva na molitvu i vjernoopsluživanje duha pravila družbe.

„Drage moje sestre, vi još niste ni tri godine u Redu i znate bolje sve nego mi, vaši od Bogapostavljeni poglavari! I kako vi slušate Pravila?... Koje su još vjerne u malim propisima?... Gotovoje posvema zaboravljeno, sve što smo nekada učili. Ipak, još imamo vremena! Ako je za jednu ili zadrugu ostalo samo još malo vremena, dajmo, zajedno, jedna kao i druga, sve sa najdubljim kajanjempožuriti se k svetohraništu i tamo obećati da ćemo odsada provoditi zaista uzoran redovnički život.Zatim se, ali ruku na srce, najprije boriti protiv svoje volje i to sve zajedno.“271

Redovnička zaduženja i apostolat ni na koji način nisu niti mogu biti plod bilo čijesamovolje.272 Svi u družbi dužni su tražiti i vršiti volju Božju. To vrijedi i za poglavarice koje bitrebale tražiti volju Božju pazeći na talente, sklonosti i sposobnosti sestara. Blaženicapoglavaricama poručuje:


Blaženica, i ljudski i evanđeoski mudra i razborita, želi aktivno sudjelovanje sestara uposlušnosti, a ako ono nedostaje, to nije krepost nego mana, dakle znak duhovne nezrelosti. S drugestrane, opominje da istinska poslušnost, da bi pomogla u ljudskom i duhovnom rastu, mora bititeologalna, to jest mora imati Boga i milost kao razlog, temelje i cilj, a ne neko ljudsko umijećedodvoravanja, dvostrukih nakana koje priječe razvojni put milosti.

„Vaša dužnost nije samo da se vježbate u poslušnosti, nego misliti kako raditi i davatiprijedloge... Vi ste dužni Vaše namjere i mišljenja otvoreno reći – samo poslušati je zanemarivanjedužnosti – dakle mana.“274

„Vježbati poniznost i ljubav, to je vrhunac savršenstva, sve iz ljubavi prema Bogu ibližnjemu... Ne neka posebna ili sjetilna ljubav, niti umišljena, laskava prema poglavarima, to svesprječava djelovanje milosti u duši i dušu potamnjuje.“275


272 W. Buhlmann – De Fiores, Apostolato, u Nuovo dizionario di spiritualità, Milano, 1979., str. 37–56.273 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 44.


88

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa svjesna je važnosti poglavarice za duhovni rast sestara.Posljedice nedostatka razumijevanja i komunikacije, koja se treba odnositi i na zaduženja iapostolat, mogu biti drastične.

„Svaki se puta uzrujam kada poglavarice govore loše o mojim sestrama. Ako su loše – ondaje kriva i poglavarica, jer je zanemarila brinuti se za njih... kad nemaju ni majke ni prijateljice ukojoj starijoj sestri, moraju te sirote postati nesretne, smrtno nesretne. Ovakve poglavarice činepojedinima redovnički život paklom i mogu samostan, koji bi mogao biti raj, pretvoriti u pakao.“ 276

„Naprotiv, kako je žalosno gledati neke poglavarice, koje nimalo ne nastoje biti sličnestrpljivom i ljubaznom Srcu Isusovu u svojem vladanju prema sestrama... Neke su sitničave,neprijazne, nemilosrdne, uvijek spremne da prekoravaju, nikada se od njih ne čuje prijazna riječ,nikada priznanje ili ohrabrenje, nitko im ne može ugoditi. Druge opet preopterećuju sestre s poslom,tako da uništavaju njihovo tjelesno i duševno zdravlje.“277

Dakle, da bi se pozitivno živjela redovnička poslušnost u zaduženjima i apostolatu, svi,poglavarice i sestre, trebaju tražiti volju Božju, izbjegavati svojeglavost, paziti na osobnesposobnosti i sklonosti, gajiti ozračje povjerenja, komunikacije i dijaloga, davati prijedloge. To nina koji način ne znači poticati egoizam, usredotočenosti isključivo na sama sebe po kriteriju izborazaduženja koja donose ugodu, lagodu, užitak, samo vlastito zadovoljstvo... Redovnička spremnost iodlučnost podrazumijevaju i nasljedovanje Isusa Krista koji je znao postavljati i teške zahtjeve predslušatelje: „Tvrd je to govor, tko to može slušati“ (Iv 6,61), a kada su ga mnogi ostavili, upitao jeučenike: „Da i vi možda ne kanite otići“ (Iv 6,67).

Redovnički se duh često mora dokazati i prihvaćenjem zaduženja koja traže evanđeoskosamosvladavanje i svakodnevne poslove koji mogu biti zahtjevni, a izgledati banalni. Blaženicapotiče upravo na taj put evanđeoskoga duha.

„Još nešto molim: nemojte samo čitati život majke Terezije. Čitajte ono o jednostavnimposlovima. Samo je taština i svjetski duh, ako tko želi i dalje raditi samo fine poslove, koje je radiou svijetu i to sada kao isprike za kapelu. Ne dajte si pijesak sipati u oči. Ako đavlu pružite mali prst,skoro će vam okovati čitavu ruku.

Zar ne znate na što morate paziti? Čitajte sv. pravila! Čitajte isto kako je radila sv. M.Magdalena de Pazis – sve je svjetsko prezirala, to trebamo i mi – sve što je naša narav ljubila –prezirati i čistiti se od naših naravnih sklonosti i navika sa neumoljivom strogošću – npr. mekaniležaj, fini sapun, fine čarape i rupčiće itd. – same malenkosti, o kojima visi naša narav, zar to nijesmiješno? Uvijek treba mlade poticati na revnost, a sebe samu što više pročišćavati. Promatrajmosamo onu zvijezdu na tamnom polju našega grba! Što trebamo još da nas ispuni žarkom revnošću daumnožimo Božju radost i slavu? Da postanemo zvijezda našega Reda.“278

„Dokaz ljubavi jest vjerno ispunjavanje dužnosti i to do u sitnice; prati se, oblačiti, sklapatiruke, čistiti nos, jesti itd... Upravo tako gleda Bog i nas, i svaka i najmanja nemarnost je nevjera iuvreda Bogu – tko je vjeran u malom?“279

Često se u redovništvu još od njegovih početaka280 mogu javiti prigovori vezani uzposlušnost, službe, zaduženja, apostolat pod raznim isprikama, a gotovo se redovito Boguposvećene osobe žale da im je upravo zaduženje pod raznim vidicima, pa i nedostatka vremena,glavni razlog zbog kojega ne napreduju na putu duhovnoga rasta sve do svetosti. Uz sav prethodno

276 Isto, str. 208.277 Isto, str. 280.

278 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 169, 170.279 Isto, str. 78, 79.

280 Još je sv. Benedikt, koji se s pravom smatra osnivačem redovništva na Zapadu, o tome govorio: „Ako se nekom bratunaloži nešto teško ili nemoguće, neka ipak nalog starješine primi sa svom krotkošću i poslušnošću. Vidi li da mu jebreme preteško i njegovu snagu posve nadmašuje neka razloge zbog kojih to ne može izvršiti iznese starješini strpljivoi prikladno bez oholosti, i suprotstavljanja ili prigovaranja. Ako nakon njegove izjave starješina i dalje ostane kod svojeodluke neka mlađi zna da je tako dobro za njega i neka posluša iz ljubavi, uzdajući se u Božju pomoć.“ Pravilo sv.Benedikta, poglavlje 68.

89

izloženi nauk o poslušnosti i zaduženjima kojega je Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI dubokosvjesna i u njega uvjerena, ona isto tako, kao i svi sveci, zna da je to redovito izgovor jer se duhovnirast ne mjeri po vremenu nego po čistoći ljubavi. Ljubav sve može okrenuti na duhovnu korist sameduše koja se istinski i odlučno trudi i želi beskompromisno ljubiti Isusa.

„Ali ja, ja nisam svetica. Tako Isusu govore njegove zaručnice. I k žeđi pridružuje se još ižalost; sve je dakle uzalud, sve milosti nisu mogle rasplamsati ovo srce – što sam trpio, brinuo se,njegovao da zadobijem tvoju ljubav – i sve badava. Ti nisi, dakle, svetica i to je plod tvoganeumornog rada na tvojoj duši! 'Da sam imala više vremena ili barem koji drugi posao, postala bihsigurno drugačija. Ali kako od jutra do večera u mojoj službi, i kad molim one dužne molitve, mojduh je najviše kod moga posla. Kod takvog života postaje srce samo hladnije namjesto toplije. Ja nemogu zato ništa; radije bih bila drugačija i nadam se da ću jednom dobiti malo više vremena.'Komu, moje drage sestre, nisu takve riječi poznate? O, kako su naopake, potpuno naopake. O, mojenajbolje sestre, to nisu nadahnuća Duha Svetoga nego zloga duha!

Zamislimo si jednu obitelj – srce jedne majke – jedne supruge. Ona ima svog muža inaskoro dade joj dragi Bog jedno dijete i time se umnoži njen posao. Zar posao umanjuje ljubavnjenog srca? K prvom djetetu pridruži se drugo, treće, četvrto, peto, šesto… i često još i više i dobražena radi dan i noć. Sad pogledajte u njeno srce: ljubav prema njenom mužu i djeci je svake godinetoplija, revnija, donosi više plodova; ona se zanima za interese svoga muža, njegova bol je i njezina,njegova čast je njezina. Idite onda k takvoj ženi i kažite: 'Ali draga gospođo, kako možete krajtakvog posla brinuti se još i za vašeg muža? Izgleda da vaše srce izgara od ljubavi prema njemu, avi nemate nikako vremena!' Tko je ikada trebao vrijeme za ljubav? Što manje vremena imamo zaLjubljenoga, to više ljubav gori. Da, iskre ljubavi vrcaju iz srca, kad su glava i ruke posvećeneslužbi za Ljubljenoga. To je istina drage moje sestre! Ali istina, koja nas, ako ju spoznamo, dubokoposramljuje i zato nećemo u nju niti vjerovati.“281

Ukoliko Bogu posvećena osoba gaji trajnu želju da ljubi Isusa i usvaja pozitivno evanđeoskiduh koji prepoznaje Isusovu milosnu prisutnost i u odricanju, umiranju sebi i samosvladavanju koje,ako ga se dobro živi pod bilo kojim vidikom vjere, nužno vodi porastu u ljubavi, uz razborit ritamživota koji Blaženica želi za sve sestre u družbi, onda i povjerene službe, ma kako bile naporne irastresajuće, neće joj biti na duhovnu štetu nego na korist i izgradnju. Blaženica želi da sestre uduhu služenja Kristu prihvaćaju službe, iako se osjećaju i nedostojnima i neprikladnima. Po većojponiznosti i povjerenju u Boga koji sve okreće na dobro službe će im biti na duhovnu korist i rast.

„U svijetu nije uobičajeno da se ispričavamo zato što se nije postigla savršenost ukrepostima, još se to manje može naći u redovničkom staležu u povjerenim nam službama iposlovima. Neka ni jedna sestra ne pomisli da je spriječena u tome zato što joj je povjerena teška,rastresena i odgovorna služba. Bog ju je po poslušnosti postavio na to mjesto, zato ne smijesumnjati u Njegovu zaštitu i pomoć. Boj je stvar uzeo u svoje ruke. Udijelio joj je snagu i pomoć damože po Njemu, u dužnostima svoje službe, usmjeriti svoj duh savršenosti i time ljubiti svoga Bogai Gospodina i Njemu služiti. Ako se sestre ponizno i strpljivo podlože odredbama svojih poglavara,tada će žrtvom svoje volje učiniti da im Gospodin bude sklon. Istom će spremnošću preuzeti svakuslužbu jer njihov Božanski Učitelj ne sudi i ne cijeni svoje zaručnice po službama i častima, poznanju i talentima, nego po stupnju njihove poniznosti. Visoka služba koju sestra vrši, sama po sebi,ne služi Božanskome Srcu na veću slavu, nego veličina njezinog samoodricanja i poniznosti.“282

Istinsko traženje Boga sa željom da ga se sve više ljubi, uz redovit molitveni život, oblikuje ipreobražava duh molitelja na način da i sav rad i zaduženja prožima molitvom, bilo da ga prikazujeBogu kao molitvu, bilo da koristi slobodne trenutke i predahe tijekom dana da kratko moli ili uzdižeduh Bogu. Ta praksa pomaže i samu molitvenom životu da raste i da se razvija, a ako to nedostaje,molitveni život gasne. Ako se uistinu trudi ljubiti neku osobu, Krista, onda misao i duh često iduprema njoj, a duša prihvaća napor zaduženja u samosvladavanju i žrtvi sebe za onoga koga ljubi, zaKrista. Ako nedostaje ovo prožimanje svakodnevnice i rada molitvom, to je znak da je molitveni

281 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 47, 48.282 Mali vodič k savršenosti, str. 14.

90

život u poteškoćama, najčešće zbog gubitka djelatne želje da se Isusu ljubavlju uzvrati na ljubavusprkos svim nutarnjim i vanjskim poteškoćama. Sva svetačka tradicija to jednodušno uči, a naposeban to način vrijedi za kontemplativnu tradiciju, zato Majka i Utemeljiteljica Karmela BSIporučuje sestrama:

„Sabrana duša živi s Bogom usred svih posala koji zaokupljaju njezin duh. U trenu, kad sovim prestane, njezine su misli u Bogu, a preko njezinih usnica izlijevaju se riječi ljubavi ipredanja. Kod mnogih se poslova, već dok ih vršimo, može duša baviti Bogom.“283

„Da, još više: ako je njihov najviši cilj dokazati Bogu svoju ljubav. Nalazile se sestre gdjemu drago, bilo na ulici ili na porti, ili u govornici, bilo u zboru ili kod pjevanja, ili kod ručnog rada,uvijek i posvuda neka ima pred očima brigu za spas duša, jer to je svrha njihovog požrtvovnog,redovničkog života.“284

U mjeri u kojoj je duhovni život autentičan i događa se duhovni rast, napori zaduženja,apostolata i rada, duša sve više i više doživljava da joj to nije zaprekom za ljudsko i duhovnosazrijevanje, nego upravo suprotno, postaje sredstvo vlastitoga posvećenja i služenja, a sve tosnagom Isusove otkupiteljske ljubavi koja je sve ljudsko, pa i rad, posvetila. Naravno da uza savosjećaj neprikladnosti i nedoraslosti uz samosvladavanje iz ljubavi to ne dokida napor, alinezaustavno vodi prema savršenstvu. A cilj je svakoga zaduženja i rada s ljudima apostolatski,voditi duše k Bogu. Blaženica uči:

„Neka dragi Bog dadne milost, Vama i vašim nasljednicama, da vas vaša služba ne sprječavau duhovnom napretku. Ta Vam se služba nije povjerila zato što bi vas se smatralo izvanrednodobrima, sposobnima, savršenima, nego samo često prisiljeno, jer nemamo sposobnih osoba, amislimo da će si ta sestra moći steći autoritet, premda joj manjkaju druge sposobnosti. No ako takvesestre, kao poglavarice revno sudjeluju s dobivenim milostima, mnogo će napredovati u savršenostii njihova će služba biti plodonosna.“285

„U Bogu, s Bogom i za Boga radimo na spasenju duša – ne dvorimo samo stare ljude isiromašnu djecu tj. hranimo i oblačimo, nego to činimo na najsavršeniji način da pridobijemonjihove duše za Boga ili da ih ukrasimo i posvetimo. Od jutra do večeri obavljamo naš posao ustalnom sjedinjenju s Bogom, jer jedna istinski radina duša sjedinjena s Bogom je kontemplativnaduša.“286

Osoba koja u ovomu evanđeoskom duhu ne prihvaća zaduženja i njegove napore redovito ćeimati problema na bilo kojem mjestu, pa i onom za koje misli da je za nju idealno. Spremnost isposobnost prihvaćanja zaduženja i odgovorno izvršavanje pred Bogom, vlastitom savješću izajednicom znak je ljudske i kršćanske zrelosti i vodi prema daljnjem rastu. Vrijedi i suprotno.Upravo na to Blaženica ukazuje:

„Tko nije zadovoljan onime što mu se nalaže, taj je nesposoban i za druge poslove.“287

Razmisli! S kojim duhom prihvaćam i obavljam svoja zaduženja? Jesam li osoba dijaloga utome s odgovornima? Što je s mojim molitvenim životom i zaduženjima, kako se međusobnousklađuju i prožimaju? Odražava li se to na moj ljudski i duhovni rast?

3.5. Temeljna poniznost, spoznaja sama sebe i uloga kreposti razboritosti na putuduhovnoga rasta ovoga perioda duhovnoga života

U duhovnom životu bl. Marije Terezije od Sv. Josipa, kao i u njezinu duhovnom nauku, trisu kreposti na poseban način naglašene i na njihovu rastu ona gradi cijelo zdanje duhovnoga puta:

283 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 18.

284 Isto, str. 27, 28.285 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 281.286 Isto, str. 164.287 Mali vodič k savršenosti, str. 28.

91

ljubav, poniznost i razboritost.288 Put duhovnoga rasta traje cijeli život te se treba ozbiljno truditi naputovima Gospodnjim. Blaženica to tako lijepo izražava u jednoj slici:

„Ako se želi izgraditi dvorac, potrebno je duboko kopati. – Vi ipak ne želite izgraditivelikom Kralju malu kućicu u svojoj duši, nego dvorac dostojan njegovog veličanstva! Prihvatite seposla, kopajte i kopajte. Proći će deset, dvadeset i više godina dok se iskopa tlo sa svim starimkorijenjem i kamenjem. Vlastita volja, koja poput pećine stoluje unutra, uspije se tu i tamo odlomitikoji komadić, koji se često uz veliku buku otkotrlja, ali glavna stijena ostaje. Nekoje duše su dapačeponosne na ovu stijenu i nazivaju je 'karakter'.

Ako uistinu želite postati Božja radost – zvijezde Karmela – tada morate biti neumorne ukopanju. Božanski Učitelj, (naš pravi učitelj novakinja), naziva to 'samozataja'. A što je ovo drugonego s jednim činom odlomiti komadić stijene vlastitoga 'ja'. To je prvi i dugogodišnji naš posao.Gradnja dvorca zahtijeva čitav ljudski život.“289

Blaženičin duhovni nauk, koji smo do sada iznijeli, odnosi se na bitne teme duhovnoga rastaopćenito, s naglaskom na rast u čistoći ljubavi. Sada ćemo nastojati prikazati povezanost toga rastas poniznošću i razboritošću. U ovom periodu duhovnoga života kao preduvjet i znak rasta jeiskustveno usvajanje temelja poniznosti uz svekoliku potrebu razboritosti.

Temelji i prakse poniznosti

Poniznost je naglašena krepost u biblijskoj objavi, Kristova te dakle tipično kršćanskakrepost. Ona je stav duha izabranoga izraelskog naroda koji se bio udaljio od Boga, s kojim senjemu vraća te osjeća da tako može ponovno uspostaviti savez s Bogom. „No, primi nas slomljeneduše, ponizna duha“ (Dn 3,39), uvjet da bi ga Gospodin prihvatio, „srce raskajano i ponizno Boženećeš prezreti“ (Ps 51,19). Isus nas izričito poziva da ga u poniznosti nasljedujemo uz obećanje:„učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete okrepu svojim dušama“.

Apostol Pavao poziva kršćane da se obuku u poniznost: „obucite se dakle u poniznost“ (Kol3,12) stavljajući im Krista za uzor: „On koji bijaše jednak Ocu ponizi sam sebe“ (Fil 2,6–8).

Upravo zbog svega ovoga Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI očarana je poniznošću, bilona svome osobnom duhovnom putu, bilo u odgoju i duhovnom nauku sestara i svih vjernika.

„Drage moje sestre, nemojte nikada zaboraviti da redovnički život ne otvara nebo, nitidjevičanstvo. Ne, ima samo jedan ključ, i taj jedini je: poniznost!“290

„Poniznima Bog daje svoju milost. Imajmo ovu istinu stalno pred očima i nemojmo ni začim toliko nastojati koliko za poniznošću, jest poniznost slijedi milost na milost.“ 291

Poniznost je preduvjet za bilo kakav duhovni rast.292 Ljubav, a ni jedna druga krepost bez njene može se na autentično evanđeoski način ni ukorijeniti, a kamoli rasti u duši jer u protivnomoholost, sebeljublje i svi popratni grijesi koji iz toga proizlaze priječe prisnost s Bogom u duši.„Bog se oholima protivi, a poniznima daje svoju milost“ (Jak 4,6).

Poniznost se iznad svega temelji na istini, i to na kršćanskim istinama vjere o veličini BogaStvoritelja i Otkupitelja od kojega dolazi svako dobro naravi i milosti, našoj ograničenosti – iakosmo stvoreni na sliku Božju, ipak smo ranjeni grijehom, te potrebi da Bogu iskažemo ljubav iklanjanje jer bez njega ne možemo ostvariti svoje biće ni naći pravu sreću i, na kraju, potrebipoštovanja bližnjega jer je i on dijete Božje. Zato Blaženica s pravom teološki i duhovno savršeno ijasno povezuje poniznost i istinu sa samospoznajom duše pred Bogom bez koje je duhovni životsamo varka koja će prije ili kasnije pasti.

288 Vidi Direktorij Karmelićanki BSI koji Blaženica piše na vrhuncu zrelosti 1925. u Sittardu.

289 Neobjavljena pisma, pismo br. 1501.290 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 65.

291 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.292 A. Comastri, Bog je ljubav, Verbum, Split, 2004., str. 39–46.

92

„Poniznost je istina. Stoga poniznost duša treba da teži za istinom tj. mora nastojati da seiskreno upozna. Bez prave spoznaje same sebe nemoguća je težnja za savršenstvom. Težnja zasavršenstvom, bez prave spoznaje same sebe jest varka. Ima bezbroj duša, koje hodaju putemvarave kreposti. Ali valja misliti na to, da za svaku dušu dođe čas, a taj može doći vrlo nenadano, ukojem će se raspršiti svaka varka, svaka prividnost, a ona će stajati pred Bogom raskrinkana i lišenasvih varavih kreposti.“293

Put duhovnoga rasta u bilo kojoj kreposti, pa tako i u poniznosti, najuže je povezan svježbanjem u prakticiraju te kreposti te konkretnoj i ciljanoj molitvi da Bog duši pomogne daporaste u njoj. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa zna da se bez te dvije prakse ne može duhovnorasti:

„Vježbati poniznost i ljubav, to je vrhunac savršenstva, sve iz ljubavi prema Bogu ibližnjemu.“294

„Poglavarice neka posebno mole za poniznost. Jer Bog poniznima daje svoju milost; njimadaje Duh Sveti mudrost i s njom sve kreposti.“295

Poniznost treba biti nutarnja i vanjska, i to tako da koliko je god moguće, nutarnja poniznostprožima vanjsku, a da vanjska odgovara nutarnjoj. U ovomu prvom periodu duhovnoga života irasta mora se voditi ozbiljna nutarnja borba protiv oholosti, neuredne ljubavi vlastite slave, veličineuznošenja, častohleplja, hvalisanja, isticanja sebe, tvrdoglave navezanosti na sebe i svoj sud,nepodložnosti te nastojati nasljedovati Krista i biti skroman u misli o samome sebi, govoru iponašanju.

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa opominje sestre, poglavito one koje obavljaju službu, dabdiju nad usvajanjem temelja poniznosti. Bez toga, prije ili poslije, pad je neminovan.

„Ako promotrimo sve ovo, tada nam se pojavi misao, kako je moguće, strovaliti se u dubinesa karmelskih visina? A ipak, oholost i samovolja su doprinijele da su se u ovih zadnjih desetgodina, tri poglavarice sa doživotnim zavjetima vratile iz Karmelskih visina u buku svijeta.

Neka vam sve ovo služi za opomenu, jer tko stoji neka pazi da ne padne. A onaj tko se usebe uzda, kao sv. Petar, kojemu se to dogodilo, nama za opomenu, toga Bog pušta da dubokopadne. Poniznima Bog daje svoju milost, zato ćemo mi sve koje se nalazimo u Karmelu BožanskogSrca Isusova, neprestano težiti za sve dubljom poniznošću.“296

Jedna od velikih zapreka poniznosti jesu častohleplje, uznositost, precjenjivanje sebe, kojeza posljedicu imaju pogrešno i neevanđeosko poimanje službe. Uz istinoljubivost o nama samimaizgubi se i svijest o služenju, a to se nadomješta surogatima koji potpuno priječe duhovni rast.Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI opominje:

„Poglavarice neka posebno mole za poniznost. Jer Bog poniznima daje svoju milost; njimadaje Duh Sveti mudrost i s njom sve kreposti. Nažalost ova služba često prouzrokuje oholost inaduvenost, precjenjivanje sebe. Po odredbama Svete kongregacije poglavarica ne bi smjela ništaraditi, a da se ne dogovori sa svojim asistenticama ili sestrama o čijoj se službi radi. Ali zato su našepoglavarice preohole. One potpuno zaboravljaju da vježbanje u kreposti i poglavarici pomaže naputu k svetosti, a ne služba. Koja je majka tako ohola da se o svojim stvarima ne bi posavjetovala sasvojim odraslim kćerima? Poglavarica po Srcu Božjemu ne zove se samo majka, nego ona si i dajetoliko truda da bude svojim sestrama i djeci zaista majka, a sestrama s vječnim zavjetima mora jošviše biti majka i prijateljica!“297

Blaženica s pravom vježbanje u poniznosti usredotočuje na Isusa. Naime, on je ideal iostvarenje svega u kršćanskoj vjeri, pa tako i poniznosti. Motriti Krista i njegovu poniznost sa

293 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 14.


296 Isto, str. 284.297 Isto, str. 205.

93

željom da ga se nasljeduje, da mu se bude što sličniji, prva je i najvažnija praksa vježbanja uponiznosti bez koje se ne može dogoditi duhovni rast.

„Temelj svih kreposti, kod svih duša, koje teže za savršenstvom, kao i redovničkih osoba,jest poniznost. U poniznosti se treba vježbati ne samo u malom stupnju, nego svaka KarmelićankaBožanskog Srca Isusova treba se u toj kreposti vježbati na izvanredan način. Tako da postane štosličnija svome Božanskom Zaručniku, koji je na tako divan način vršio ovu krepost, da toga ljudskipojam ne može shvatiti. Ovaj izvanredan način vježbanja poniznosti neka bude poznat samo Bogu,jer kada poniznost hoće da bude zapažena, postaje oholost i taština.“298

I u Isusovu i u našemu životu poniznost je povezana i s poslušnošću. Svojeglavost,navezanost na sebe, nepodložnost, neposlušnost rađaju se iz oholosti koja svoj sud i prosudbu nijesposobna konfrontirati ni prihvatiti nalog. Blaženica s pravom drži da je iz načina življenjaposlušnosti bilo koje osobe vidljivo stvarno stanje poniznosti u duši.

„Prvi plod ponizne duše je točna, besprigovorna poslušnost u svakoj službi, svakom domu,svakoj poglavarici; a kako to izgleda?“299

Vidjeli smo da je po Blaženici poniznost u svojoj biti povezana s istinom i spoznajom samasebe. Ta spoznaja sama sebe, poglavito u ranjenom dijelu naše duše, može biti mučna i naporna, aliako je duša istinoljubiva, dakle i sklona poniznosti, ona je to spremna sebi i drugima priznati ievanđeoski prihvatiti. Poniznost je spremna priznati i prihvatiti slabost. Upravo na takav način onajoš više raste dok je kod oholosti učinak suprotan.

„Kolika oholost mora ispunjati dušu koja se samo već kod ukora ili kod opomene iliupozorenja na jednu pogrješku – odmah uzruja i svojim poglavarima odgovara? Ima sestara koje suveć deset ili više godina u Redu i umiru sa svojom glavnom pogreškom – svaka od nas ima jednuglavnu pogrešku! A ipak, tijekom je godina bila češće upozorena na tu svoju pogrešku i svaki se putizgovarala da te pogreške uopće nema ili je ogorčeno pripisivala drugima, itd. Neka dade Bog dasve spoznamo svoju glavnu pogrešku i da dobijemo milost da je s ustrajnošću iskorijenimo.

Vježbajte se u tome – i poglavarice – neka ponizno o sebi misle i rado i s lakoćom priznajusvoje pogreške i nedostatke. To ne otimlje nikome čast, ako kaže: 'Ah, to sam zaboravila, ne, tonisam primijetila, bilo je nepametno što to nisam drugačije učinila, itd.' – Koja majka ili sestra, akoje u sebi ponizna, ne bi mogla u svakoj prilici priznati se slabom!“300

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI naglašava još jednu važnu vježbu u poniznosti, a to jesklonost prema malenom ovdje na zemlji, što je pravi odraz duhovne veličine koja će se u puniniostvariti u nebu prema Isusovoj izreci: „Tko se ponizi, bit će uzvišen, a tko se uzvisi, bit ćeponižen“ (Mt 23,12). Evanđeoska malenost ni na koji način nije omalovažavanje vlastite osobnosti,darova i talenata koje je Bog udijelio osobi, nego je stvarno i odgovorno služenje u ljubavi kojenema potrebu samoisticanja.

„Neka nam Božansko Srce duboko utisne u naša srca ovu želju: na zemlji biti i mala ostati, au nebu biti velika. Koje li radosti za našu dragu Karmelsku Gospu, da uzmogne jednom svomBožanskom Sinu predstaviti tako poniznu četu svojih kćeri.“301

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa u skladu s gotovo svom svetačkom tradicijom vidi rast uponiznosti povezan i s prihvaćanjem odricanja i poniženja. Znak je zrele sebedarne ljubavispremnost duše odreći se sebe, pa makar i u malom. To nije moguće bez usvojene poniznosti.

S druge strane, i poniženja mogu pomoći duši da poraste u poniznosti. Poniženje je suprotnonašem dostojanstvu i zato ga duša teško i bolno prihvaća. Vidjeli smo da Blaženica ima pozitivnoviđenje ljudske naravi, da je za rast u ljubavi potrebno razvijati vlastite talente i sklonosti. Usprkossvemu život sa sobom nosi brojna nutarnja i vanjska poniženja. Upravo po evanđeoskom

298 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 14.299 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 66.

300 Isto, str. 166.301 Isto, str. 142.

94

prihvaćanju tih iskustava, imajući pred očima Krista koji je, iako Bog, podnio muku i sramotu križa,svaka duša koja ga istinski ljubi i iz vlastitih malih poniženja može se duhovno okoristiti.

„Možete li to razumjeti: da biste vječno mogli živjeti u velikoj slavi, vi se bojite malihodricanja i malih poniženja. Gdje je ona prva revnost s kojom ste položile svoje prve zavjete? Zarne bi radije još jednom započele trsiti se oko prave poniznosti i ljubavi?“302

Kao vrhunska učiteljica duhovnoga života Blaženica zna da sav napor oko vježbanja iživljenja poniznosti nije sam sebi cilj. To je samo sredstvo, i to povlašteno, da bi Božja ljubav sveviše rasla u duši.

„Poniznima daje Bog svoju milost. Koja krepost najviše ukrašuje jednu Božju službenicu?Nije li to poniznost? Zato se borimo da postignemo iskrenu poniznost. Vježbajmo se usamoodricanju i Božja će ljubav sve više ispunjavati naša srca i upaliti ih revnošću za duše kaosvetog Franju Ksaverskoga i sv. Majku Tereziju.“303

Razmisli! Jesam li svjesna važnosti poniznosti za moj duhovni put? Jesam li istinoljubiva uodnosu na samu sebe i samospoznaju? Molim li za poniznost i kako se vježbam u poniznosti?Bunim li se kada trebam nešto poslušati? Radujem li se zbog svojih talenata, da li njima istinskislužim Bogu i bližnjem? Jesam li sklona malenom ili samoisticanju? Prihvaćam li mala odricanja iponiženja?

Krepost razboritosti na putu duhovnoga rasta ovoga perioda duhovnoga života

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa uz poniznost i ljubav s pravom naglašava važnostrazboritosti za duhovni život i rast. Razboritost kao jedna od stožernih kreposti potiče volju da usvakodnevnim životnim prilikama izabire dobro i izbjegava zlo imajući Boga kao cilj pred očima ilida između dva dobra zna izabrati prikladnije i bolje. Razboritost daje mjeru svim ostalimkrepostima, pa i ljubavi i poniznosti, te se dakle kao takva proteže na cjelokupnu ljudsku djelatnost.Blaženica poručuje:

„Što imaš učiniti, ne započinji naglo i nepromišljeno, nego sve prosudi zrelo i razborito, dase ne bi kasnije morala kajati.“304

„Razboritost je najpotrebnija krepost. Ona je upraviteljica svih kreposti, kao što i svih djela,koja činimo za Boga i ljude. Čovjek od Boga dobio je razum i pamet. Ako se redovnica služi tom odBoga primljenom milosti na svoje spasenje kod ispunjavanja svojih dužnosti, bit će joj sredstvo daproslavi Boga. Razboritost je dakle od najveće važnosti.“305

Kršćanska razboritost nije samo naravna. Ona je izravno preporučena u Bibliji. Razboritostnas uči da u svakodnevnom životu i složenim prilikama postupamo u skladu s vjerom i razumom, ubiti zdravorazumski, ali prožeto nadnaravnim motivima vjere. Razboritost je povezana s mudrošću(usp. Mud 7,21). Isus ju je izravno preporučio (usp. Mt 10,16). Blaženica uči:

„Božanski je Spasitelj izričito preporuča i dodaje. 'Budite lukavi kao zmije', ali On traži da utoj razboritosti, kojoj se pridodaje neka lukavost, moramo biti kao 'golubovi', tj. bez prijevare.Temelj poniznosti ne može se položiti bez razboritosti. Upravo razboritost uči dušu što je prava, ašto prividna poniznost. Razboritost se dobiva milošću Božjom i uporabom razuma. Rad moćirazuma sastoji se u razmišljanju. Razborita redovnica promisli dobro naložene joj dužnosti ne samojedanput, nego mnogo puta, i onda tek stavi ruku na djelo, koje joj i uspije na čast Bogu i Redu.“

Razboritost u biti znači razumno i mudro vrednovati događaje, prilike i naše izbore u svjetluIsusova nauka, razlučujući što nas vodi bliže Bogu od onoga što nas udaljava od njegovih putova.Ona vodi dušu da realno prosuđuje i odlučuje u konkretnim prilikama. Razborita je duša spremna


304 Isto, str. 29.305 Ovaj citat i svi koji slijede preuzeti su iz Direktorija Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 20–24.

95

preuzeti odgovornost za svoje ponašanje i svoja djela pred Bogom i ljudima.306 Takvu razboritostkao preduvjet zrelosti Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI želi za sebe i svoje sestre:

„Nerazborita redovnica, koja ne upotrebi moć razuma, i prelijena je da misli, radi bezpromišljanja, a njezini poslovi ne služe na čast ni njoj ni Redu. Radila redovnica gdje mu drago, ukuhinji, kod djece, kod rublja, u vrtu, kod pisaćeg stola, ili na porti ili u misijama, svejedno je kojajoj je služba ili posao povjeren, ako ne pazi, ako ne promisli, ako nije razborita, niti jedan posaoneće dobro obaviti. 'Neka svijetli vaše svjetlo pred ljudima!' kaže Božanski Spasitelj, no nikakozbog kojeg drugog razloga, nego da se Bog proslavi. U čemu je to svjetlo? U čemu drugom nego udjelima. U djelima, koja se vrše vjernim ispunjavanjem svojih dužnosti. Dobra redovnica živi samona slavu Božju. Zato i nastoji, da svaki svoj posao izvrši tako dobro, kako je samo moguće i tojedino radi Boga, na slavu i radost Božju.“

Blaženica opominje protiv mnogih stvari koje vode do nerazboritosti, pa time i do grijeha.Tako duša gubi milost, dovodi u pitanje temeljnu težnju duhovnoga života te gasnu želja i ljubavprema Bogu, a time i zdrav redovnički duh. Ona ukazuje na zamke častohleplja, nepromišljenosti,nepoučljivosti, odbijanja savjeta, naglosti, nemara te potiče dušu da uči iz vlastite i tuđe prošlosti iprihvaća prave savjete u moralnom i duhovnom životu kao preduvjet za rast i ljudsko i duhovnosazrijevanje. Blaženica na poseban način naglašava konkretne i praktične stvari u kojima se morapokazati razboritost kako bi se sačuvalo zdravlje.

„Nevaljala redovnica, koja je napustila put milosti trudi se također da odlično izvede svojposao, ali ne na slavu Božju, nego iz častohleplja, da požanje ljudsku hvalu. Nesretna duša, koja ćejednom stajati pred Sucem praznih ruku, i čuti riječi: 'Ne poznajem te!'

Naš redovnički život iziskuje dobro zdravlje, jer nas naša Pravila i naše Konstitucijeobvezuju na rad. Bolestan čovjek je kao starac, samo napola čovjek. U svijetu sažalijevaju obiteljkoja ima u kući bolesnika. Koliko više je sažaljenja vrijedan samostan u kojem se nalaze bolesne iliboležljive redovnice. A što tek same bolesnice? Gledaju silni posao, a ne mogu pomoći.

Ima bolesti koje nam Bog šalje za kušnju. No kod redovnica ih imade toliko, koje si onesame skrive. Takova će imati malo ili nikakve zasluge od svojih patnja.

Čime si sami možemo navući bolest? Nerazboritošću! Kad se redovnica dade voditirazboritošću i na pametan se način brine za svoje zdravlje, većinom ostane zdrava kroz dugi nizgodina. Svaki pametan čovjek znade, da se kod bezmesne hrane mora uzeti barem za trećinu višejela, nego kad se uzima mesna hrana.

To se nalaže svakoj Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, najprije kao postulantici, ondakao novakinji, konačno bezbroj puta kao zavjetovanoj sestri. Pa ipak, koliko ih ima, koje takonemarno vrše taj nalog!

Observantne, vrijedne, radine i zdrave sestre ponajčešće su one, koje su uvijek dostatno jele,a s nakanom da svojim zdravljem i svojom snagom mogu služiti Bogu. Naprotiv većina, ako ne sveone polovične snage, one nezadovoljne, to su one, koje ovaj nalog, da jedu više nego su to činile usvijetu, nisu nikad poslušale, ili možda samo kratko vrijeme, i to onda kad ih je poglavarica gledala.Nedostatnom ishranom smanjivala se je njihova snaga sve više. Ali, ne samo tjelesna, jer takovaredovnica nije napredovala, nego nazadovala.

U slabom, bolesnom tijelu rijetko živi zdrava duša! Redovnica, koja se slabo osjeća, nema nipoleta ni snage, kao što za molitvu, tako ni za razmatranje. Njezine su misli ponajčešće bez svakogsadržaja. Srčanost, energija, samosvladavanje iščezava i smanjuje se svakim danom sve to više.Stoga je svakim danom nezadovoljnija, i redovnički život postaje joj teretom. A zašto? Tko joj jeoteo njezin mir, njezinu radost, koju je imala u početku svoga redovničkog života? Ništa drugo negoneposluh! Nemarnost kojom si je uništavala zdravlje.

To je uzrok, zašto mnoga redovnica gubi ne samo zdravlje, nego i redovnički duh. Izlaže sepače da jednom bude pribrojena ludim djevicama. Pomisao na ovu parabolu, koja tako podiže, a istotako i potresa, trebala bi probuditi sve redovničke duše i potaknuti ih na vjerno ispunjavanjedužnosti prema Bogu i svome bližnjemu.

306 M. Cozzoli, La prudenzza, u Le virtù, Roma, 1995., str. 87, 107.96

Drugo opet, zbog čega mnoge redovnice obole jest, što rade ili se zadržavaju ne propuhu.Ovo se može podnijeti samo u toplim krajevima. Pa i tu će se svaki urođenik čuvati propuha kada jeugrijan, jer time si može prouzročiti ne samo visoku temperaturu nego i samu smrt. Posljedicezadržavanja na propuhu osjete se često istom nakon više godina, i to katkada neizlječivim teškimbolima. Isto tako škodi zdravlju kada se radi u vlažnim prostorijama ili stoji na vlažnom tlu, a nemanje dizanje teških predmeta. Kolike su već dospjele na stol operacije samo zato, jer sunerazborito dizale teške predmete, kojih težina je nadmašivala njihovu snagu, a kolike će jošneposluh dovesti na isto mjesto.“

Razmisli! Mogu li za sebe reći da sam razborita osoba? U čemu se to najviše očituje, a učemu imam najviše problema s razboritošću? Jesam li sklona razmišljanju i molitvi prije važnijihodluka? Učim li iz svoga i tuđega iskustva mudrost duhovnoga života u svakodnevici i jesam liotvorena za primanje savjeta?

1.3.6. Sažet opis duhovnoga rasta ovoga perioda duhovnoga života

Rast u ljubavi je u tome da duša odlučno želi odgovoriti čistom ljubavlju na Božju ljubav,redovito i ustrajno budi tu želju, redovito i ustrajno moli u utjesi i u suhoći. Razmatranjem jeusvojila temeljna uvjerenja duhovnoga života, nastoji živjeti u Božjoj milosti, ozbiljno se trudi okosvladavanja zapreka koje priječe duhovni rast, ne čini svojevoljne grijehe, bori se protiv navezanostina sebe i duh svijeta, na evanđeoski način prihvaća vlastite i tuđe slabosti te se zbog njih neuznemiruje i ne odustaje od duhovnoga puta, pazi da je preopterećenost i umor ne sprečavaju unutarnjem životu. Da bi izbjegla pad u grijeh u budućnosti, vježba se u svladavanju same sebe imrtvenju sa željom da se u svemu podloži volji Božjoj.

Da bi rasla, duša se istinski trudi oko sestrinske ljubavi prema bližnjem te svih drugihevanđeoskih kreposti, nastoji pozitivno ostvariti svoje talente i sklonosti, ne doživljava duhovni putkao potiskivanje svoje osobnosti, pazi brižno na svoje psihičko i duhovno zdravlje, prehranu ispavanje, u evanđeoskom duhu poslušnosti prihvaća apostolat i zaduženja s uvjerenjem da služiBogu i bližnjem te da zbog toga neće duhovno nazadovati, nego rasti i napredovati.307

Duša je usvojila temelje poniznosti, opire se uznošenju, častohleplju, isticanju sebe,istinoljubiva je, dovoljno spoznaje samu sebe da je spremna prihvatiti vlastite pogreške i slabosti, ada joj to ne blokira daljnji put rasta. Ima pozitivo mišljenje o sebi, ali je spremna prihvatiti malaodricanja i poniženja, sklona je služenju u malenosti i skrovitosti.

Razboritost je neophodna na putu duhovnoga rasta jer bez nje duša ne može donositiprikladne odluke u svakodnevici koje je vode prema duhovnom rastu u ljubavi i poniznosti.Blaženica ne želi da se duša zaustavi na ovomu dobrom stanju duhovnoga života, ona želi sestre isve duše voditi putem duhovnoga rasta sve do svetosti: „Učinimo dakle sve da postanemo svete.“308

Upravo ćemo taj daljnji put istraživati u sljedećem poglavlju.

1.4. KONTEMPLATIVNA SPOZNAJA VLASTITOGA NIŠTAVILA I BIJEDE KAONAJVAŽNIJI PRIJELAZ U DALJNJEM RASTU PONIZNOSTI I LJUBAVI309

Cilj je duhovnoga života cjelovito nasljedovanje Isusa u ljubavi. Duhovno sazrijevanjeprolazi kroz različite etape i faze rasta. Vjernik prethodno proživljene etape i duhovna iskustvausvoji i integrira u daljnjem življenju i sazrijevanju. Tako dinamika čišćenja duše ostaje prisutna idjelatna. Posebno treba naglasiti da razdoblja duhovnoga života u praktičnom iskustvu življenja

307 Ovaj bi opis puta duhovnoga rasta u nekoj usporedbi s naukom sv. Terezije Avilske odgovarao putu do stanja trećihodaja. U dobroj je mjeri završen put čišćenja jer nema težih padova i sve su duhovne i ljudske dimenzije dovoljno zrelei usvojene za daljnji duhovni rast koji se događa na putu prosvjetljenja i vodi prema sjedinjenju.308 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 179.

309 U usporedbi s klasičnim naukom o rasporedbi puta duhovnoga rasta ovaj period duhovnoga života prema nauku Blaženice odgovara putu prosvjetljenja.

97

vjere nisu strogo odvojena crtom razdvajanja, nego slijede svu složenost osobnoga iskustva svakogavjernika, složenost životnih prilika, a uvijek ostaje i apsolutna sloboda Duha koji vodi svaku dušuosobno.

Ako bismo htjeli u nekoliko redaka opisati put duhovnoga rasta i sazrijevanja koji vodipreko čišćenja do prosvjetljenja, treba reći da on ide od početnoga oduševljenja i željeneidealizirane svetosti k prikazivanju vlastitoga siromaštva koje uistinu autentičan duhovni put iznesevjerniku na vidjelo. Čovjek je sklon idealiziranju i zamišljanju puta kojim bi trebao kročiti, a to jeplod nepoznavanja Božje logike djelovanja u povijesti spasenja, nepoznavanja sama sebe idinamike duhovnoga života.

Poslije nekoga vremena, napora i rada oko duhovnoga rasta, nakon što splasne početnooduševljenje i malo-pomalo prestaju sjetilne slasti i ugode u prakticiranju vjere, duša kuša borbu unastojanju da se oslobodi od grijeha. Vjernik počinje uviđati vlastitu slabost po padovima, borbom snapastima, zlim sklonostima i požudom te shvaćati da nije ono što bi htio biti. Tada se može pojavitivelik rizik da se okrene sam sebi, zatvori u sebe, padne u mlakost ili napusti duhovni život. Božjapedagogija one koji se pokažu odlučni vodi putem daljnjeg rasta, obično putem i dinamikamakontemplativnoga djela duhovnoga puta.

1.4.1. Kušnje, suhoće, noći i pustinje, razvojni put molitve, javljanje dublje čežnje zaBogom, spoznaja sama sebe te rast u poniznosti

Već tijekom prvoga perioda duhovnoga puta (čišćenja) kod vjernika se događa obraćenjeprema nutrini jer počinje u novom svjetlu spoznavati Boga, sebe i odnose s drugima. Njegovasavjest postaje profinjenija u mislima, u sudovima i djelima, zato treba posebno paziti da ne padne uskrupule ili da se ne obeshrabri vidjevši poteškoće i probleme na koje nailazi. Osobni susret sKristom i želja za dosljednim kršćanskim životom prožimaju i preobražavaju navike vjernika kojiuči iskustvenu mudrost življenja vjere u svim lijepim dimenzijama iskustva, kao i uviđanje naporakoje je potrebno uložiti, te on počinje bolje shvaćati dinamike duhovnoga rasta. Naime, ako jevjernik odlučio živjeti vjeru, duhovni rast vodi dušu da traži Boga zbog Boga, po predanju unjegovu volju, bez obzira na sjetilne utjehe i radosti.

Nakon određenoga vremenskog razdoblja, koje je promjenjivo ovisno o milosti Božjoj,odlučnosti svakoga osobno i dubine potrebnoga čišćenja, duša dolazi do stabilnijega duhovnogstanja u kome ne pada u svojevoljan grijeh, pa ni laki. Važno je naglasiti upravo odlučnost duše uopredjeljenju za Boga i odbacivanju svega što se protivi evanđelju, kao jedan od glavnih uvjeta zadaljnji duhovni rast. Vjernik koji sazrijeva istinski želi nasljedovati Krista i njemu se suobličiti.Osoba koja kroči putem prosvjetljenja obično je postigla visok stupanj ovladavanja sobom. PomoćuBožje milosti pobijedila je teške grijehe i dominantne strasti. Uvjet, a istodobno i učinak ovoga putaozbiljan je i trezven napor u mrtvenju staroga čovjeka, sve veća ljubav i poniznost jer duša ne možekušati duh Kristov ako se ne oslobađa od svakoga egoizma i navezanosti na samu sebe. Cilj jeduhovnoga puta rast u ljubavi, doći do toga da se Boga ljubi čistom ljubavlju.

Molitva meditacije i buđenje želje za Bogom

Na putu čišćenja i od sama ulaska na put prosvjetljenja duša teži sjediniti se s Bogom pomeditaciji koja malo-pomalo prerasta u kontemplaciju po načinu i dinamici koju Bog odredi.Kontemplacija je plod ljubavi Duha Svetoga koja se sve više ulijeva u srce i uzdiže sve kreposti naviši stupanj. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa kao učiteljica duhovnoga života vodi dušu upravo timputem i to na način da ta iskustva duša vedro proživi i nezaustavljivo duhovno napreduje isazrijeva.310

Vidjeli smo, ona jednostavno i duboko opisuje svoje iskustvo meditativne molitve, kao injezine učinke ako je dobro obavljena, to jest želja za Bogom postaje sve jača i žarča. Isto takoBlaženica opisuje neke nutarnje dinamike na koje duša treba paziti da bi rasla u molitvi i duhovnom310 Sažet prikaz puta duhovnoga sazrijevanja vidi u Ch. A. Bernard, Telologia spirituale, Milano, 1987., str. 473–490.

98

životu. Prije svega treba nastojati molitvom prožeti cijeli dan, ne smije se navezivati na nutarnjeslasti i utjehe, treba dobro obavljati svoje dužnosti i paziti na nutarnji molitveni duh.

„Bilo mi je već blizu 28 godina, a moja čežnja da služim Bogu i dokažem Mu svoju ljubavbila je s vremenom sve žarča. Ne znam kako sam došla na to, ali već me godinama ispunjalo nekouvjerenje da će me dragi Bog kad navršim 30 godina, pozvati u svoju službu. Prečesto mi je točekanje bilo teško ali od svoje 22. godine čitala sam dnevno po jedan sat iz Sv. Pisma i NasljedujKrista od Tome Kempenca, a čitajući ujedno sam i razmatrala. Jedna riječ ili samo jedna misaousadila bi mi se u pamet i pratila me po čitav dan, sjedinjujući me sve čvršće s Bogom.“ 311

„Duša, koja gladuje i žeđa za Bogom, vidi u sjemenju pouku, tj. čitat će, upamtiti i o tomerazmatrati cijeli dan, koliko joj to dopušta njezin posao. Ne tako da padne u đavolju zamku i dasputana slatkom utjehom, kao sanjajući obavlja svoje poslove i rastreseno prisustvuje zajedničkimvježbama, itd. Ta ne bi nasljedovala svoga Božanskoga Otkupitelja, nego neprijatelja svogaGospodina i svoje duše. Bog ljubi red i savršeno ispunjavanje, šalje svojim slugama anđele, koji ihpotiču u unutarnjosti, vode ih i opominju. Zao duh ih naprotiv nagovara, da zanemare svojedužnosti i ako mu uspije da dovede dušu do malih pogrešaka, rastresenosti, nepažnje, već jezadovoljan i smatra da je postigao svoj cilj.“312

Razmisli! Kako prolaze godine moga duhovnog i redovničkog života, što se događa saželjom da uistinu uzljubim Isusa, jača li ona ili gasne u mome osobnom iskustvu? Crpim li još izrazmatranja bitne stvari za moj osobni rast? Proteže li se molitveni doživljaj na cijeli dan?

Poteškoće u molitvi koje nastaju zbog kontemplacije i razvojni put te molitve

Prema Blaženici, da bi se došlo do sjedinjenja, treba prihvatiti put koji Bog hoće, a ne koji biduša htjela. „Želi li On to upravo tako, a ne kako bih ja htjela. Put koji vodi ravno k Bogu uzak je,strm i kamenit. Zato duša koja ljubi Boga, ljubi sa zahvalnošću i svaki kamenčić koji ranjava njenenoge.“313

Karmelska tradicija314 opisuje duhovno stanje duše koja počinje proživljavati prva iskustvakontemplativne molitve: duša ne osjeća utjehe i ugodnosti u Božjim stvarima, ali ih ne osjeća ni ustvorenjima, duša redovito misli na Boga s tjeskobnom brigom da mu služi, nego da se vraća natragna duhovnom putu, ne može više razmatrati niti razmišljati služeći se osjetnom maštom i slikama,nego traži i želi samoću s ljubavnom pozornošću na Boga, a da ne može točno shvatiti i reći na štoje usredotočena, a to se događa u duši u nutarnjem miru i smirenosti bez razmišljanja i oblikovanjaslika.

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI ne razlaže na ovaj način molitvene prijelaze odmeditacije na kontemplaciju, ali izražava svu bitnu dinamiku takva duhovnoga stanja i uči kako seduša treba ponašati da bi duhovno rasla. Ona dobro poznaje stanje u kojem je duša bez utjehe i nemože moliti, ali isto tako potiče dušu da usprkos tomu nastavi živjeti evanđeoski radosno i nastavisa svim svojim pobožnim težnjama, poglavito u želji da se duhovno raste.

„U službi Božanskom Srcu ima dakako također samo križeva i trnja, radi toga ne smijemomi, kao ni naša nebeska Učiteljica ustuknuti; već je radosno i kličući 'trpjeti' znak naše ljubavi imoramo biti zavidne, onima koji smiju nositi teži Križ Ljubljenoga. Naši križevi mogu biti:odsutnost utjehe, prezasićenost na poslu, nesposobnost za molitvu, nenaklonost prema jednoj sestriitd... – sada neka svaka uzme hrabro svoj na ramena i nosi s radošću, kroz ovo kratko vrijeme. Bognam u svojem velikom milosrđu udijelio tu milost.“315



314 Vidi sv. Ivan od Križa, Tamna noć, Simposion, Split, 1983., str. 41–43.315 Neobjavljena pisma, pismo br. 1526.

99

„Živi radosno u svojim pobožnim težnjama. U suhoći i u nesnosnim prilikama radi neovisnood svoga srca i vježbaj se u poniznosti i u preziru prema sebi.“316

Duhovni prijelaz iz meditacije na kontemplaciju, to jest prijelaz iz naravnoga u mistični dioputa ili s puta čišćenja na put prosvjetljenja jako je osjetljiv i vrlo važan za daljnji duhovni rast.Duša sa svoje strane, ma kako odlučna i odvažna bila, ne može svojim silama napraviti taj prijelaz,ne može Boga prisiliti da joj to udijeli, a s druge strane ako nema odvažnosti i odlučnosti kada jeBog uvodi na te putove, nazadovat će.

Kada Bog počne uvoditi dušu u kontemplaciju, ona se više ne treba truditi razmatrati jer setako navezuje na svoje aktivnosti, ne smije tražiti osjetnu utjehu, još manje izvanredne mističnefenomene, nego se smiriti, postati pasivna i u čistoj vjeri prihvaćati nutarnje ogoljenje, prihvatitiono što i kako Bog želi i čini u njezinoj nutrini. Tek tako duhovno raste. Blaženica koja je i sama toproživjela uči da su za duhovni rast tada puno vredniji čini duše:


„Čin koji obavljamo u suhoći duha, mnogo je vredniji od drugih koje činimo u velikoj iosjetnoj revnosti.“318

U početnoj kontemplaciji duša prima i kuša određene nove stvari u Bogu, a da sama ne znaodakle i kako. Ispočetka u sebi teško razaznaje to fino samodarivanje Boga pa joj se teško prepustitida je povede onim putovima koje ona ne poznaje. Iako se ponekad nađe u molitvi smirena i sabranau motrenju, ipak se često želi vratiti natrag na put meditativne molitve koji bolje poznaje i koji jojse čini sigurnijim, a to ne uspijeva. Da bi duša porasla u kontemplativnoj molitvi, samim time i usjedinjenju s Bogom, mora učiti da postaje sve više prijateljica Boga, da je to odgovorno i da nesmije Bogu uskraćivati vrijeme. Istodobno duša kuša veliku potrebu za šutnjom, sabranošću teredovito gotovo neprekidno uzdiže svoj duh Bogu. Blaženica koja je ta iskustva proživjela poučava:

„Draga moja Majko, najprije moramo biti redovnice i zaručnice, da prijateljice Božje.Dakle, od vremena, koje pripada Bogu, ne smijemo ništa krasti.“319

„Šutljiva duša bit će sabrana duša i brzo će se dovinuti do srdačnog sjedinjenja s Bogom.“320

„Duh Karmela je duh sabranosti i šutnje. Jedino on vodi k sjedinjenju s Bogom – u životmotrenja – za kojim treba težiti svaka kćerka Karmela.“321

„Sabrana duša živi s Bogom usred svih posla koji zaokupljaju njezin duh. U trenu, kad sovim prestane, njezine su misli u Bogu, a preko njezinih usnica izlijevaju se riječi ljubavi ipredanja. Kod mnogih se poslova, već dok ih vršimo, može duša baviti Bogom.“322

Ulivena se kontemplacija općenito smatra jednim od načina i središta cjelokupnogamističnog života. Ona se u duhovnom životu javlja postupno kao čisti dar koji Bog daruje na putuduhovnoga sazrijevanja i rasta nakon što se duša pokaže vjerna Bogu. Dar kontemplacije usavršavakršćanski život na planu teologalnih kreposti vjere, ufanja i ljubavi i na određeni način usavršavamolitvu vjernika.

Kontemplacija se, dakle, javlja u dinamici duhovnoga rasta kao plod izravna Božjegasamodarivanja u pasivnim iskustvima čišćenja duše u suhoćama i tamama kojima Bog vodi dušuputem savršenstva sve do vrhunaca mistike, a javlja se postupno i konstantno s dinamikom rasta



319 Neobjavljena pisma, pismo br. 1895a.320 Direktorij Karmelićanki BSI, 1925., str. 10.


100

same kontemplacije. Tame i suhoće kroz koje duša prolazi poprimaju karakteristiku mističnogamučnog iskustva upravo zbog nepročišćenosti duše koja ne može primiti tu ulivenu Božju ljubav.

Klasični nauk o kontemplaciji opisuje i stupnjeve same kontemplacije na temelju nutarnjegaizvanrednog osjećaja Božje prisutnosti u duši, različitih duševnih moći koje to iskustvo zahvaća teplodova preobraženja koje to iskustvo uzrokuje u duši. Obično se među stupnjevima mističnemolitve kontemplacije kao njezin rast razlikuju: ulivena sabranost kao neodoljiv poziv premavlastitoj nutrini, molitva mira kao Božja prisutnost koja snažno zahvaća volju, njezino jače iskustvokoje zahvaća i razum, potpuno sjedinjenje s Bogom kao prisutnost, sigurnost iskustva Boga kojezahvaća sve moći duše, sjedinjenje ekstaze koje zahvaća i sjetila te sjedinjenje preobraženja kaopotpuno sjedinjenje i uranjanje u božanski život.323

Kontemplativna se molitva može događati u naizgled mučnim iskustvima za dušu, naimevolja može biti zahvaćena motrenjem Boga, a u mašti se mogu istodobno doživljavati i velikerastresenosti tako da duša kontemplativnu molitvu doživljava u veliku nutarnjem boju.324

Sv. Alfons Liguori govori o rastu same kontemplativne molitve koja prolazi kroz faze idogađa se u različitim nutarnjim naizgled oprečnim iskustvima bilo osjećaja Božje prisutnosti ivelike sabranosti, bilo velike rastresenosti u sjetilima kada sama duša ne primjećuje nikakav učinakmolitve. Svetac uči da kontemplacija prolazi kroz faze od početnoga stupnja molitve sabranosti iličisto kontemplativna mirovanja, preko pozitivne (potvrdne) i negativne (niječne) kontemplacije,kontemplacije nadnaravne sabranosti i smirenosti (mira) te negativne kontemplacije jasnapotamnjenja što vodi dušu do mističnoga sjedinjenja s Bogom. A i u samom sjedinjenju svetacukazuje na rastuću dinamiku triju vrsta sjedinjenja s Bogom te razlikuje: jednostavno sjedinjenje,sjedinjenje zaručništva u kojem je duša sjedinjena s Bogom, ali još ga ne kuša kao trajno stanje teduhovni brak kao vrhunac mističnoga preobraženja u kojem je duša sjedinjena s Bogom kao trajnoduhovno stanje.325 Upravo je to iskustvo doživjela i Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI.326

Ona ne analizira postupnost rasta ulivene kontemplativne molitve, ali govori o visokustupnju te molitve sjedinjenja s Bogom i djelovanju Duha Svetoga koji je uzrokuje po nutarnjojsabranosti koja ostaje u duši usprkos svim vanjskim udarcima koji žele pomutiti kontemplativniduhovni mir sjedinjenja.

„Kako dolazi duša do srdačnog sjedinjenja s Bogom, do ove velike ljubavi? Po Bogu – poposebnoj molitvi i velikoj duhovnoj sabranosti – samo u tihim časovima njegovat će prijateljstvo.Duh Božji će prožimati i ispuniti dnevno sve više i više dušu, tada i mi kao sam Božanski Spasitelj,

323 F. Ruiz, Dinamica spirituale II (skripta), Rim, 1990., str. 39–40, autor slijedi karmelski nauk sv. Terezije Avilske nakoji se ovdje i mi pozivamo. Prikaz mističnoga dijela duhovnoga puta i stupnjeva kontemplacije na uistinu jednostavani genijalan način možemo naći kod sv. Alfonsa Liguorija, Kratka vježba za savršenstvo i kako se treba ponašatiispovjednik u vodstvu duhovnih duša, Sav Tvoj, Zagreb, 2007., str. 27–48.

324 Sv. Terezija Avilska, Moj život, 17,5–7, KS, Zagreb, 2004., str. 93–94. „Postoji i druga vrsta sjedinjenja, što još nijepotpuno sjedinjenje, no jače je od onoga koje sam upravo spomenula, ali ne toliko kao ono o kojem je bilo riječi kodove treće vode... kada Gospodin obuzme volju, pa čak i razum, po mojem mišljenju, zato što ne razmišlja, nego jezauzet uživajući Boga, poput čovjeka koji gleda i vidi toliko da ne zna kamo bi gledao: jedno za drugim gubi mu se izvida te neće zamijetiti ništa. Pamćenje biva slobodno, i skupa s predodžbenom moći mora biti, a ona, budući da sezatekne sama, nameće takav rat koji nastoji uznemiravati sve, što je za hvaljenje Boga. Mene to zamori te sam jezamrzila, pa mnogo puta usrdno molim Gospodina, ako me toliko treba uznemiravati, da mi je oduzme u to vrijeme...Kažem da mi se događa katkada – i danas je to bilo jednom, pa to imam čvrsto u pamćenju – da osjećam kako mi serazdire duša zato da bi se našla okupljena tamo gdje se nalazi najveći dio, i da je to nemoguće, nego joj nameće takavrat pamćenje i predodžbena moć, koji joj ne daju da se obrani.Ne znam kakav bi lijek postojao za ovo, zato što mi Bog dosad nije dao da ga dokučim. Drage volje uzela bih ga zasebe jer me muči, kako kažem, često. Tu se pokazuje naša bijeda, i vrlo jasno velika moć Božja, jer predodžbena moć,koja ostaje slobodna, toliko nam škodi i zamara nas, s one druge, koje su s Njegovim Veličanstvom sjedinjene, daju nammir. Posljednji lijek koji sam našla, pošto sam se mučila niz godina, jest onaj koji sam spomenula kod molitvesmirenosti, da se ne obazire na predodžbu moć nimalo više nego na luđaka, nego je pusti u njezinoj zaslijepljenosti,koje nas samo Bog može osloboditi i, najzad, ovdje postaje robinjom. Moramo to sa strpljivošću podnositi.”325 Sv. Alfons Liguori, nav. dj, 24–45. Na samo njemu svojstven genijalno jednostavan način opisuje teme koje smoovdje spomenuli.326 Vidi 1. poglavlje ove knjige

101

okruženi olujom i bijesnim valovima 'počivamo' da, počivamo u volji Božjoj i pouzdanju u Boga.Bog mora biti naš stan, naše sve, u Njemu naš život, a ne više u svijetu. Svijet i što je oko nas, trebanam samo dati prilike da mu služimo, da mu dokažemo svoju ljubav. Ne da nas svijet povuče zasobom. Dođe li tada kakva potresna vijest, kakav udarac, odricanje, tada uskipi narav kao bijesnivalovi; ali što nam je narav? Nekoliko minuta čini se da će nas povući za sobom, ali tada sespašavamo bijegom – isto kao Noina golubica u našoj arki, u Bogu, u Božjem Srcu.

Odmah se povrati tišina i naša duša ostaje u miru i pokoju u Njemu, može tada neizvjesnost,trpljenje, posao potrajati tjednima, mjesecima i godinama, živimo u Bogu tako sakriveni kao biser uškoljci. Tako treba biti naš život, život naše duše, skriven i najtješnje s voljom Božjom, u Bogu.Kako želim da vam dragi Bog dade bogate milosti da dnevno sve više i više dolazite ovom 'životu'on je predokus raja.“327

Da bi duša rasla u ljubavi i poniznosti, sjedinjenju s Bogom i proživljavala razvojni putkontemplativne molitve, mora prihvatiti putove i načine kojima je Bog vodi i nastojati vršiti usvemu volju Božju. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa to izražava pojmom nasljedovanja Krista pokrižu, a put kojim on vodi dušu opisuje simbolikom tipično kontemplativnih kušnja uspona na strmevrhunce, tamne noći, ostavljenosti.

„Ako je duša žrtvovala samu sebe i svoju volju, i ubrojena je u sljedbenice božanskogUčitelja, tada mora naučiti dnevno nositi svoj križ. Kako velik zahtjev, svaki dan, cijeli svoj životnositi križ! – Tvrdo i teško zvuči ovaj zahtjev! Tvrdo i teško će biti ovim dušama koje hoće nositikriž za Gospodinom po svojoj vlastitoj volji, ali lako i slatko onome koji je svoju volju pokopao iodvažno nastoji da je borbom uvijek iznova nadvlada. Ovima daje Gospodin iz riznice svogaBožanskog Srca milost na milost, tako da one lakim korakom i radosna srca slijede svogaGospodina noseći križ srčano na svojim ramenima – kako god on vodio: preko strmih visina ili krozljupke ravnice, po žarkoj vrućini ili ledenoj zimi, po svjetlu dana ili po tamnoj noći, sistomišljenicima ili u potpunoj osamljenosti. Bogobojazna duša pozna i ima samo jednu želju:savršeno ispuniti Volju svoga Božanskog Otkupitelja.“328

Blaženica nikada ne zaboravlja da je kontemplacija u karizmi Karmela BSI nerazdvojna odsvakodnevice apostolata i zaduženja, zato napominje:

„Prije svega mora svakoj biti jasno, da mi, pokraj svega posla, nismo aktivni red, negokontemplativni red; a to znači u Bogu, s Bogom i za Boga radimo na spasenju duša – ne dvorimosamo stare ljude i siromašnu djecu tj. hranimo i oblačimo, nego to činimo na najsavršeniji način dapridobijemo njihove duše za Boga ili da ih ukrasimo i posvetimo. Od jutra do večeri obavljamo našposao u stalnom sjedinjenju s Bogom, jer jedna istinski radina duša sjedinjena s Bogom jekontemplativna duša. Što su radili najveći sveci i ima li koga od njih koji nije biokontemplativac?“329

Razmisli! Koje poteškoće u molitvi susrećem u svom iskustvu? Ima li među njima znakovakoji su gore navedeni? Jesam li svjesna važnosti molitve u suhoći duha za duhovni rast? Zadržavamli se na motrenju Boga u šutnji i sabranosti? Ako ne, što me u tome priječi?

Doživljaji kontemplativne molitve i jačanje čežnje za Bogom

Meditativna molitva pripravlja dušu za daljnji duhovni rast, po njoj vjernik usvaja temeljnauvjerenja kršćanskoga života i u mjeri dovoljnoj za daljnji rast upoznaje Boga, a onda postupnoduša raste u prijateljstvu s Bogom. To prijateljstvo s Bogom očituje se u želji za duhovnim rastom iborbi sa svime što je zapreka ljubavi, a prvenstveno se događa i očituje u razvojnom putu molitvekoja od meditacije prerasta u kontemplaciju. Prijateljstvo se ni na koji način ne može dogoditiprisilom niti se može isforsirati, nego se potrebno na njega pripravljati dokazanom vjernošću Bogu,

327 Neobjavljena pisma, pismo br. 1113.


102

odlučnim usvajanjem duha evanđelja i trajnim buđenjem želje da ga se ljubi popraćene djelima kojato potvrđuju.

Bog nikome neće otvoriti put k uranjanju u njegovu nutrinu po kontemplaciji koji, ako seduša pokaže vjernom, vodi prema samodarivanju Boga duši, ako se duša nije ozbiljno pripravila zaprihvaćanje toga velikog dara. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI na to se pripravljala uistinugigantskim koracima. Shvaća i prihvaća logiku križa Kristova, želi i moli da je sam Bog vodi timputem, a Bog postupno sa svoje strane počinje uvoditi Blaženicu u dublju komunikaciju sa sobom.

„Smrću moje majke postalo mi je jasno koliko blagoslova duši donosi patnja. Tada sampočela moliti da mi dragi Bog pošalje križeva i trpljenja za cijeli moj život. Molila sam: 'Bože vodime kroz život strmim i kamenitim putem!' U to sam vrijeme obećala dragom Bogu da ću uvijekispunjavati Njegovu svetu volju, a kad mi je bilo 25 godina, počela sam moliti za krepostponiznosti. Nisam imala nikoga od koga bih mogla tražiti savjeta. Bog je bio jedini moj vodič.Njemu sam jedinom mogla reći koliko žudim za krepošću i savršenstvom i koliko mu želim služiti.Od sada sam svoju vjeru držala najdragocjenijim blagom koje moram brižno čuvati.“330

„U maloj sam mračnoj prostoriji provodila od sada sate i sate. Bila je to bijedna prostorijakoja je dobivala svjetlo kroz mali prozorčić okrenut prema hodniku. No, meni se ipak činilo kaoda sam u raju. Posve utonulu u razmišljanje o svetoj nazaretskoj obitelji, napunjao me je Bog usvome neizmjernom milosrđu svakim danom sa sve više milosti. Do tada nepoznata duhovnaslast prostrujala je mojom dušom.“331

Dakle, na Blaženičinu duhovnom putu događa se važan prijelaz od meditacije premakontemplaciji. Precizirajmo da pojam meditacija ili razmatranje dolazi od latinske riječi meditatiošto znači razmišljanje, umovanje. U duhovnom životu tim se pojmom označava razmišljanje ovjerskim istinama uz buđenje čuvstava i stvaranje odluka za budući život.

Pojam kontemplacija ili motrenje dolazi od latinske riječi contemplatio što znači gledanje,motrenje, duševno promatranje. Kontemplacija je jedna od klasičnih nezaobilaznih tema ukršćanskoj duhovnosti, ali se često može pogrešno shvatiti označavajući njome posebna iskustvarezervirana samo za elitne krugove ili duhovna iskustva u suprotnosti s aktivnim životom. Ne radise, dakle, o iskustvu rezerviranu za mistike, monahe i pustinjake, nego o duhovnoj stvarnosti nakoju su pozvani svi koji su kršteni.

Kontemplacija se budi u duši kao odgovor ljubavi na slušanu Božju riječ i u meditacijimotrenu stvarnost osobe Isusa Krista ili nekih istina naše vjere. Kao i sve druge stvarnostiduhovnoga života, i kontemplacija je otvorena rastu i sazrijevanju sve do oblika mistične molitvenedokučive ljudskom naporu potpomognutom milošću u kojoj prevladava Božje djelovanje u dušikao čist i nezaslužen dar.332

U duhovnom se životu kontemplacijom označava duhovno promatranje i motrenje kodkojega osoba po vjeri, nutarnjim pogledom u ljubavi, gleda i promatra otajstva vjere što se tjelesnimokom ne mogu vidjeti. Duhovni učitelji drže da je prijelaz na kontemplaciju znak napretka uduhovnom životu i velik poticaj za daljnji duhovni rast, ali meditacija i vježbanje u krepostima su,dakle, neizostavan temelj duhovnoga života bez kojega je nemoguće duhovno rasti i sazrijevati, kaoni ostvariti razvojni put molitve.

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa potanko opisuje te periode svoga, kako sama kaže,posvemašnjega kontemplativnog života, kao i učinke toga izlijevanja Božje ljubavi u njezinu dušu.

„Kako sam prve mjesece, povezana sa sv. Obitelji, provela u radu, tako sam sada provodilaposvemašnji kontemplativni život. Sve sam primala iz ruke Božje i ostala sam mirna i radosnaunatoč mučnom stanju u kojem sam se nalazila. Patnja nije bila za mene patnja jer se, prihvaćena s

330 Djelo Božje, str. 20, 21.331 Isto, str. 29.

332 Klasični je katolički nauk razlikovao kontemplaciju u kojoj je više prisutna ljudska aktivnost i nazivao ju je pojmom„zadobivena“ od kontemplacije u kojoj prevladava čisti i nezasluženi dar Božje milosti, a nazivana je „ulivena“. Zazadobivenu kontemplaciju vidi P. Gabriele di s. Maria M., Contemplazione acquisita, u Rivista di Spiritualità, 1949., str.23–43.

103

velikom ljubavlju i zahvalnosti pretvorila u neobičnu slast. Bog me je vidljivo odgajao. Najprije jeočistio moju dušu od svake zemaljske i putene privrženosti stvorovima, ma kako mi oni bili bliski.

Prvih dana moga boravka u samostanu održalo se tamo četrdesetsatno klanjanje. Bilo je toprvi put da pribivam izlaganju Presvetog Sakramenta i ovom noćnom klanjanju. Što sam osjećala?Nemam riječi kojima bih mogla opisati svoje stanje. Bila sam opijena srećom i blaženstvom tako dasam od devet uvečer pa do dva sata ujutro klečala pred Presvetim Sakramentom, a da nisam vrijemeuopće osjećala. Kroz to vrijeme Bog je rasplamsao moje srce takvim žarom ljubavi da mi je kasnijesve trpljenje, koje mi je Božja milost poslala ili mi darovala, izgledalo kao kap vode koja pada nausijano željezo i prouzrokuje, doduše, trenutno cvrčanje to jest trzaj ljudske naravi ali ništa više.Ljubavni žar ostaje nepromijenjen, kao što i željezo ostaje usijano. Kad sam se ujutro probudila,moje srce bilo je ispunjeno žarom ljubavi Božje.“333

Doživljaji kontemplativne molitve jačaju još više želju za Bogom koja postaje dubokanutarnja čežnja za Bogom.

„Ima duša, koje su tako ispunjene ljubavlju prema Bogu i gore od čežnje da razvesele svogaBoga radi mnogih milijuna, koji su Boga zaboravili, da uopće ne misle na svoje zasluge. Svi njihoviinteresi, njihovo čeznuće i težnje idu samo njihovom Božanskom ljubimcu, njegovom Kraljevstvu,njegovoj sv. Crkvi.“334

To daljnje jačanje želje za Bogom koja postaje glavni pokretač daljnjega traženja Boga svedo sjedinjenja s njime je Božji dar, dakle ulivena krepost, što je najbolji znak i zalog duhovnogarasta. U ovom stupnju duhovnoga života duša ulazi u pasivnost. Osjeća da je raspaljena željom zaBogom u vremenskim razdobljima koja mogu trajati dulje ili kraće. Duša sama ne može pobudititakvu duboku želju niti može postići njezino zadovoljenje po sjedinjenju s Bogom. Pa ipak, vjernikne može pasivno čekati da mu taj dar bude udijeljen jer o njemu uvelike ovisi dinamika življenja izadovoljenja želje za Bogom.

Bog daruje goruću želju za njime kada se duša usmjerava prema njemu i istinski se trudiopsluživati zapovijedi. Tako u Božjem daru žarke želje imamo paradoks jer ona ostaje istodobnočisti dar do kojega vjernik sam po sebi i svojim naporima nikako ne može doći, ali taj dar se darujeonome tko se potpuno zalaže i odlučno trudi na putu vjere. U biti, daruje se onome tko istinski tražiBoga i to dokaže svojom vjernošću.

Kada Bog vodi dušu putem sjedinjenja sa sobom, daruje joj milost da iskustveno kušaljepotu i slast njegove ljubavi. Istodobno u duši raspaljuje još veću i žarču želju da ga traži sve doposjedovanja, odnosno mističnoga sjedinjenja s njim na zemlji i potpuna u vječnosti. Duša uči dasama po sebi ne može ni pobuditi te velike čežnje za Bogom niti ih može zadržati u duši, nego semora u svemu ponizno i strpljivo podložiti božanskoj pedagogiji koja je odgaja, čisti i preobražavate da mora prihvatiti put kojim je vođena, a na tom putu najvažnija je odlučnost. Blaženicaporučuje:

„Želi li On to upravo tako, a ne kako bih ja htjela. Put koji vodi ravno k Bogu uzak je,strm i kamenit. Zato duša koja ljubi Boga, ljubi sa zahvalnošću i svaki kamenčić koji ranjava njenenoge, svaki trn koji je bode, svaku pećinu koja joj smeta i muči da ne napreduje u svom hodu, jerona ima Isusa s križem pred očima i njena je jedina čežnja i žudnja da ga nasljeduje. Zar nijetako? I ja bih htjela da svi mi revnujemo kao vojnici: uvijek naprijed, neka stoji, koliko hoće. Izmalenkosti – iz muha i komaraca – pravimo slonove, time se uništava napredak vlastite i tuđe duše– pazite malo na to. Ovo sitničarenje žena je ono što muževe posvećuje, a tolike žene – pogotovoredovnice, sprječava na putu k svetosti.“335

Razmisli! Jesam li iskusila neke trenutke kontemplativne molitve? Kada i na koji način?Koji su bili učinci toga na mome duhovnom putu? Prihvaćam li spremno put kojim me Bog vodi, pamakar bio i onaj koji ja ne bih htjela?


334 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Revnost i što je potrebno da budete revne redovnice.335 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 118, 119.

104

Kontemplativne kušnje i pročišćenje duše336

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa svjesna je da, ako duša želi doći do sjedinjenja s Bogom,nužno mora prihvatiti put kojim je on vodi, a to podrazumijeva podnošenje kontemplativne kušnje:„Ako želite postati sveta, morate najprije zavoljeti neugodnosti i poteškoće, jer zlato mora proćikroz vatru, a duša se čisti kroz mnoge nevolje.“337

To podrazumijeva prihvatiti i Božju pedagogiju koja se služi za dušu lijepim i mučnim,ugodnim i teškim, utjehom i suhoćom, blizinom i ostavljenošću ili, kako to u simbolima samaBlaženica kaže, „preko strmih visina ili kroz ljupke ravnice, po žarkoj vrućini ili ledenoj zimi, posvjetlu dana ili po tamnoj noći, s istomišljenicima ili u potpunoj osamljenosti. Bogobojazna dušapozna i ima samo jednu želju: savršeno ispuniti Volju svoga Božanskog Otkupitelja“.338

Trpljenje duše koja prolazi kroz kontemplativne kušnje i pročišćenje duše proizlazi iznutarnjega stanja u kome duša ima spremnost potpuno se predati Bogu, a s druge strane još su u njojbrojne ljudske nesavršenosti i navezanosti na stvorenja, na ono što nije Bog sam, te duša višenesvjesno nego svjesno u njima nalazi svoju sigurnost, teži imati sigurnost u dnu svoga bića,postojanost, ispuniti i ostvariti sama sebe, postići vlastito blaženstvo i spasenje svojim molitvenimnaporima i dobrim djelima.339

S jedne strane duša iskustveno shvaća da njoj samoj, i pomoću vlastitih duhovnih snaga, nijemoguće doseći potpuno vlastito očišćenje te da je samo Bog može dovesti do ispunjenja njezinihželja, da ga posjeduje po sjedinjenju s njime.

Duša doživljava vlastitu nepročišćenost jer joj to Bog po ulivenoj kontemplaciji u nutrinipočinje pokazivati. Osjeća da ne može imati sigurnost u sebi i po sebi i svojim djelima i molitvamakako bi željela, doživljava kao da joj se cijelo nutarnje biće klima te to uzrokuje osjećaje straha,nesigurnosti i patnje.

S druge strane shvaća da se istinsko nutarnje obraćenje i obnova ne mogu dogoditi, ma kakouporno asketski to nastojala, ako Bog sam svojom milošću ne intervenira i ne dovede je do togastanja. Isto tako, duša je duboko svjesna da treba činiti sve što je u njezinoj moći da do toga dođe jeronima koji ne pokažu spremnost, podložnost, volju i odlučnost Bog ne udjeljuje ljudskim snagamate nedokučive milosti.

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI još je od mladenačke dobi proživljavala mnoge kušnje,a na poseban su način kontemplativne kušnje obilježile razdoblje njezina života od 1889. do 1899.kada preko tamne noći duha dolazi do vrhunaca mističnoga života, duhovnoga braka.340

Navodimo samo glavne nutarnje i vanjske kušnje koje je Blaženica proživjela u ovomperiodu svoga života: usprkos silnoj želji ostaje bez Presvetoga u domu koji vodi, optužuju je dadom vodi u protestantskom duhu, zabrinutost kako prehraniti brojnu djecu i sestre, svećeniciuvjeravaju mlade djevojke da ne ulaze u dom jer neće nikada postati redovnice, svećenik p. Š., ukoga nema povjerenja, nameće se kao duhovnik i u pogrešnu duhu vodi dom i sestre, razne sugestijes više strana da ne razmišlja o Karmelu za svoju družbu, a sam kardinal Kopp traži da se pripoje većpostojećoj družbi, sugestije očaja i napast samoubojstva, raspad domova dok boravi u Rimu, glasineda je neposlušna kardinalu, zdravstveni problemi i zujanje u glavi, nutarnje tame i sumnje, tamnenoći i doživljavanje vlastite bijede, odgovornost za posao, osamljenost, preiscrpljenost i klonulost,

336 Vidi A. Poulain, Grazie d'orazione. Trattatto di teologia mistica, Torino, 1912., posebno poglavlje koje govori o kušnji kontemplativnih duša, str. 427–489.


339 A. M. Sicari, Il divino cantico di san Givanni della Croce, Jaca Book, Milano, str. 165–171; 236–250.

340 Zanimljivo je da bl. Marija Terezija, kada govori o duhovnom rastu i kontemplativnim kušanjima, nikada ne koristisimbolike ni sv. Ivana od Križa: tamnu noć sjetila i tamnu noć duha, ni simboliku odaja sv. Terezije Aviske. Sveta jeTerezija Avilska o daljnjem putu i kontemplativnim kušnjama koje čekaju dušu zapisala: „Ah, Bože mili, što li su teknutarnje i izvanjske patnje koje podnose dok ne uđe u sedmu odaju“ (Zamak duše, VI, 1,1).

105

duboka nutarnja tama u kojoj vidi svoju dušu svu „crnom“ usprkos svim naporima, strah za svojevječno spasenje.

U prvom smo poglavlju u kronološkom slijedu života vidjeli duhovni rast bl. Marije Terezijeod Sv. Josipa te u njemu imamo povijesni i duhovni kontekst pojedinih njezinih kontemplativnihkušnja. Sada ćemo u svakom citiranom tekstu naglasiti dvije stvari nevezano uz taj kronološko-duhovni kontekst, naime iznijet ćemo na vidjelo nutarnju duhovnu dinamiku kontemplativnihkušnja, to jest kako ih ona doživljava i učinke koje uzrokuju u njoj.

„Kad sam se vratila s dopusta, ispunjala je moju dušu velika i duboka tama. Iščezla je svamoja radost. Ta je tama zahvatila čak i moju odluku da prijeđem na katoličku vjeru. Nimalo nisamod nje odstupila, ali se činilo da su klonule sve sile moje duše.“341

„Sve sam primala iz ruke Božje i ostala sam mirna i radosna unatoč mučnom stanju u kojemsam se nalazila. Patnja nije bila za mene patnja jer se, prihvaćena s velikom ljubavlju i zahvalnostipretvorila u neobičnu slast. Bog me je vidljivo odgajao. Najprije je očistio moju dušu od svakezemaljske i putene privrženosti stvorovima, ma kako mi oni bili bliski...“342

„Tek što sam stvorila tu odluku svom žestinom me napala misao: 'Što ćeš ispovijedati svakitjedan?' Kao kakva šuma stabala vrvjelo je preda mnom stotine i tisuće ispovijedi. To mezaprepastilo, ali Bog me je održao. On je bio moja jakost i postojanost, moj najsrdačniji prijatelj isavjetnik.“343

„I sestre su mi se otuđile. Istom nakon mnogo godina, kad su vidjele kako me očito pratiBožji blagoslov, bile su mi opet prijateljski sklone i pritekle su mi dapače i u pomoć. Bog je htio dami on sam bude sve i zato sam se sve više od svega morala otkidati, pa i od dopuštenih radosti.“344

„Borba je i nadalje ostala moja sudbina, a Bog je mene, nevrijedno oruđe NjegovaBožanskog Veličanstva neprekidno izgrađivao.“345

„Svitao je dan sreće i radosti. Odjednom me spopade smrtni strah, bojazan, kojoj nemaravne, užas pred korakom koji sam naumila učiniti. Smrt bi mi bila u onom času oslobođenje odmuke koja me je ispunjala. Stajala sam tu hrvući se i boreći se protiv ove žrtve. Zaboravivšiprisutnu Anicu, rekoh glasno: 'O Bože, zar si zaboravio da sam samo čovjek?'... Nakon nekolikotrenutaka sabrala sam se. Još jedan zagrljaj, jedan stisak ruke, požurih dolje, popeh se u kola iodvezoh se u tamnu noć...

Sama, posve osamljena, išla sam u susret budućnosti koja se preda mnom pružala kao mrakkoji me je okruživao! Pola sata kasnije stala su kola pred malom radničkom kućom. Unijeli smostvari, kola su se vratila, a ja sam bila u svojoj novoj domovini! Duša je moja bila opet mirna,borbe su svršile. Da, muka se pretvorila u čeznutljivu radost dok sam uređivala kapelu ipripravljala sve za svetu Misu.“346

„Gdje je bol koja bi bila ravna mojoj? O moj Isuse, Ljubljeni moj, zar si u ovaj siromašniBetlehem došao samo zato da ja dođem?... Sad si me ostavio. Što sam Ti učinila. Samo razveselitisam Te htjela, a ničim žalostiti. Oprosti moju krivnju – daj da progledam i da je upoznam!...

Tko će mi opet vratiti Ljubljenoga moje duše radi kojega sam sve ostavila i svega seodrekla... Nije li me stajalo smrtne borbe da dođem u taj Betlehem, a sada sam u oceanu patnjeposve sama. Bez Njega – koji je bio moja snaga i moja jakost i na čiju sam se pomoć posveoslonila!“347

„Bura se kleveta stišala, ali tko je mogao u korijenu iščupati ili stišati one klevete koje su seširile od usta do usta i u koje je vjerovalo tisuće katolika? Ni u jednom udruženju, ni u jednim


342 Isto, str. 30.343 Isto.

344 Isto, str. 36.345 Djelo Božje, str. 39.

346 Isto, str. 51.347 Isto, str. 55.

106

novinama nisu bile opozvane. Došla sam na loš glas i uvijek sam se iz godine u godinu susretala snepovjerenjem te gledala koliki rade protiv mene i ovog djela, kako loše o meni govore čak i uSAD-u. Nije mi bilo stalo do moje časti, samo kad Božje djelo ne bi uslijed toga trpjelo. Poniznostsvetog Franje Asiškog i ljubav svetog Ivana od Križa, koju je imao prema preziru, probudila je umeni veliku težnju za prezirom i poniženjem jer se samo po njima dolazi do prave poniznosti...Stoga sam rado podnosila sve nepravde i poniženja.“348

„Nakon toga, jedva što sam kleknula u jednu od klupa, izbila je u mojoj nutrini pravarevolucija. Bog mi je dao milost da sam se ovoj divljoj navali snažno oprla. Svejedno, bilazapovijed ispravna ili neispravna ja ću slušati... ali ići na ispovijed k svećeniku koji je tolikoogorčen na mene – činilo mi se gotovo nemoguće.“349

„U ovim dugačkim mjesecima tame Božanski me Spasitelj dva puta okrijepio izvanrednimmilostima. Valjda ni jednu zimu nisam proživljavala tako teško kao ovu 1892.–93. Vani velikastuden, u kapeli nema Presvetog Sakramenta, u mojoj duši tamna noć, a k tome bijeda, posao iodgovornost. Kolika su radost i blaženstvo ispunjali moju dušu 8. prosinca 1891, kad je dragi Isusprvi puta došao k nama! A sada? Nisam bila sposobna osjetiti bilo kakvu radost. Izgledalo je kao daje u meni sve zamrlo. Moja duša, moji osjećaji kao da su nestali. Bila sam kao mrtva, a ipak samradila. Svoje sam dužnosti vršila kao živi stvor, a ipak sam se osjećala mrtvom. Samo tko je neštoslično proživio moći će razumjeti moje stanje.

Proljeće je došlo i prošlo. Približavalo se ljeto, ali nijedan tračak sunca nije osvijetlio mojudušu dok mi se opet nije smilovala naša draga Gospa. Bio je kolovoz, kad jednog dana iznenadazasja svjetlo u mojoj duši. Probudila sam se na novi život – bila sam neizrecivo radosna, zahvalna,sretna!“350

„Živjela sam sama i često sam se onih godina osjećala neopisivo osamljenom. Naša ljudskanarav traži da se kome izjada i često je stoji teške borbe i muke da nadvlada tu prirodnu potrebu.Ova borba i to mučno samosvladavanje vrlo je korisno jer nas konačno vodi do neizmjernihmilosti...

Što mi je svijet više postajao tuđ, što mi je život bio osamljeniji, to je moj odnos premaBogu iz godine u godinu bivao srdačniji. Bog mi je bio sve. U Njemu sam smjela počivati i uživatinebeske slasti. Smjela sam raditi i trpjeti za Njega, svoga nebeskog Oca.“351

„Nakon prijema lista njegove uzoritosti kardinala Koppa zadržala sam koprenu još samokratko vrijeme od nekoliko sati... Bog je pripustio ovaj novi progon. Hvala Mu dovijeka! Ove jakebure i oluje učvršćivale su korijen Karmela Božanskog Srca Isusova sve više i više i bile su mu noviblagoslov.“352

„Iz ove neprilike s njegovom uzoritosti kardinalom Koppom proizišao je lanac beskrajnihpoteškoća koje su mi izgledale nesavladive. Unatoč tome što nije bilo nikakva izgleda i nikakvepomoći, ostalo je moje pouzdanje čvrsto i moja nada u postignuće cilja nepokolebljiva, jer i meni jeBog udijelio već toliko milosti da su sačinjavale lanac koji se duboko utisnuo u moju pamet.“353

Ima posebno viđenje Raspetoga i doživljava dubok poticaj da moli i čini zadovoljštinu zaduše:

„Imala sam 21. siječnja 1890. u snu potresno viđenje... Ovaj raspeti Isus lebdi uvijek predmojim očima, kako onog jutra tako i danas. On uvijek podržava moju revnost, da bude budna.“354

U kolovozu 1890. obavlja prve duhovne vježbe u životu na kojima doživljava nove velikemistične milosti, a na poseban način sjedinjenje sa Srcem Isusovim: „Bila sam neopisivo ushićena,

348 Isto, str. 56, 57.

349 Isto, str. 57.350 Djelo Božje, str. 57, 58.

351 Isto, str. 58352 Isto, str. 74

353 Isto, str. 106354 Isto, str. 37

107

dirnuta do dna duše i neprestano sam plakala... Bog i ja, i ništa i nitko drugi nije za mene postojao.Ovaj dobri Bog prosvjetljivao je moju dušu, potaknuo je i raspalio novom revnošću da za svetuCrkvu trpim i radim... Nije li me Bog doveo u Innsbruck samo zato da očistim svoju dušu. Božjame je ljubav osvojila svojom milošću. Da, mogu reći da sam sve ovo vrijeme od nekoliko tjedanakoje sam tada proživjela u Innsbrucku provela uživajući blažene slasti u Srcu Isusovu. Bila samopet, kao ono u Kölnu, opijana nektarom Božje ljubavi, uživajući rajsko blaženstvo. Da li me jeBog htio ojačati za budućnost? Još me srdačnije sjediniti sa svojim Božanskim Srcem?“355

„Tim se danom, 3. srpnja, počeo polagano spuštati križ na moja ramena. Prigrlila sam ga sljubavlju i zahvalnošću, kao prijatelja za kojim sam dugo čeznula. Ovaj me vjerni prijatelj do ovogčasa nije napustio i nikada mi nije postao dosadan. Ne, što sam više osjećala njegovu prisutnost,postajao mi je milijim, jer sam ga uvijek smatrala najvećim dokazom Božje ljubavi, rekla bih'povjerljivom Božjom ljubavi' prema mojoj duši.“356

Odmah na početku utemeljenja ima zdravstvenih problema: „Mnoge nutarnje i vanjskepatnje posljednjih godina kao i pretjeran post, tako su uzdrmali moje zdravlje da mi je liječnik, dompod zaštitom moga dragog Sv. Josipa, prepustila njegovateljici“... „Mučilo me vrlo jako zujanje uglavi.“357

Mistični doživljaj sjedinjenja s Kristovim trpljenjem i navještaj velike poplave trpljenja vodeAnu Mariju dublje u tamnu noć duha: „Bilo je to u svibnju 1892. kad sam pri jednom viđenju dobilaosobitu milost... U prvom mi je času bilo kao da će me ta strahovita poplava, u kojoj sam senalazila, posve sigurno povući sa sobom – ali ne – okrenula sam glavu malo nalijevo i pogledala uvisinu gdje sam u oblacima opazila križ. U tom sam času raširila ruke i moje su se duševne moćisjedinile s trpljenjem Božanskog Otkupitelja. U isti tren izlile su se na mene poput silne rijeke,snaga, jakost i pouzdanje u Boga, dapače radost zbog trpljenja koje me ima snaći. Kad sam seprobudila, ispunjala me goruća želja za trpljenjem. Da, prožimala me žarka žeđ za patnjom. Odtada nisam, da bih dokazala Bogu svoju ljubav, više ništa željela drugo osim trpjeti.“358

Blaženica proživljava preiscrpljenost i umor: „Ja sam sama neumorno radila dalje dan i noć,a pri tom sam posve zaboravljala da bi se i moje snage mogle jednom slomiti. Prvih sam godinadana imala vrlo malo vremena za molitvu pa sam svaku noć molila po jedan sat.“359

Na oporavku susreće patra Š. i osjeća da mora biti jako oprezna. „Kad sam ga prigodomtoga posjeta prvi puta vidjela ostavio je na mene vrlo neugodan dojam. Osjetila sam da u njeganeću nikada imati povjerenja.“ U jesen 1896. dolaze druge kandidatice koje ustraju u zvanjuusprkos protivljenju župnika Alescha, a pater Š. je bio premješten u Berlin, „tvrdio je da ga je Bogpozvao da bude vođa toga djela. K tomu je od mene zahtijevao 'apsolutnu poslušnost'“... Ana Marijazapisuje: „To vodstvo mi je pribavilo mnogo jada. Ali Bog je pripustio tu kušnju.“360

Ana Marija proživljava kušnju vodstva lažnoga mistika svećenika koji je tvrdio da je odBoga poslan kako bi on vodio to djelo te napasti i sugestije od mnogih da prestane razmišljati oKarmelu pod isprikom da je prestrog za njihov način života, što ona spremno odbacuje: „Svakaosrednjost mi je veoma odvratna. Zar me nije providnost Božja dovela u Karmel? Nije li Bogispunio moje srce velikom ljubavlju i pouzdanjem k sv. Majci Tereziji! Često bih rekla: 'Za Karmelbih se dala i razapeti.'“361

Svećenik lažni mistik, vođen ohološću, razara iznutra početke utemeljenja, na primjerprilikom zavjeta zahtijeva da sve postulantice, dok on drži podignutu hostiju, učine zavjet ponjegovoj nakani. Ana Marija sve to bolno i burno doživljava: “Dosada sam, dok sam bila pod

355 Isto, str. 40

356 Isto, str. 45.357 Djelo Božje, str. 46.358 Isto, str. 53.359 Isto, str. 60.

360 Isto, str. 61, 62.361 Isto, str. 62.

108

vodstvom patra Š. vodila neprestanu borbu sa svojim razumom i sa svojom savješću, a sada se taborba prometnula u divlju oluju koju je poznavao samo Bog... U meni je bjesnila oluja: obećatinešto što se ne smije znati! Bez svake priprave položiti zavjete! Mlade djevojke, od kojih ni jednanije imala zvanje, kako se je to kasnije pokazalo! A zašto? Jer je pater Š. opet najednom imaoviziju!“362

Ana Marija proživljava napast očaja jer se naizgled sve ruši, iznutra i izvana, a sve je počelotime da je molila dopuštenje patra Š. za putovanje u Rim kako bi se pojasnile stvari vezane uzutemeljenje, što on spremno odbacuje.

„Kad je moja muka dosegla vrhunac, iskoristio je đavao ovaj zadnji čas i pokušao medovesti do očaja. U noći u kojoj sam bila posve budna, poveo me u duhu širokim putem na nekuuzvisinu, a onda dalje kroz šumu – bilo je jezivo svjetlo – prema jednom otvoru koji je postojao jošiz prastarih vremena kad su ovdje bili rudnici bakra, i tu me nukao da se bacim dolje: 'Tada ćešimati mir i smirenje.' U tom času podignem oči i opet opazim križ. Duša mi se srdačno sjedinila sBožanskim Otkupiteljem i moga je užasnog priviđenja nestalo.“363

„Po sudu obojice ovih redovničkih svećenika, moja savjest i moj razum kazivali su mi onošto je pravo Bog je opet pripustio ovu veliku žalost za očišćenje moje duše, a draga me je MajkaBožja štitila i vjerno čuvala; kad je nevolja bila najveća, jakom me je rukom sačuvala od propasti.Vječna joj hvala!“364

„Novčani položaj domova je izuzetno težak a trebalo je uzdržavati preko 200 djece i 80sestara u šest Domova, a tada započinje praksu koja će joj puno pomoći u materijalnimstvarima.“365

„Preda mnom je ležala budućnost uvijena u duboku tamu, kao i ona tamna noć. Jedina mi jebriga bila, kao uvijek u sličnim prilikama, da ne učinim nešto što bi bilo protiv volje Božje. Stogasam molila svoju nebesku Majku da mi pomogne. A kad me je htjela svladati tuga, pri pomisli namoje zapuštene sestre i djecu, sjetila bih se očinske zaštite sv. oca Josipa i to sjećanje napunjalo meponovo pouzdanjem i utjehom.“366

Godine 1899. u Sittardu imamo oblačenje prvih postulantica u družbi karmelićankiBožanskoga Srca Isusova. Tom zgodom, 2. veljače 1899., Marija Terezija doživljava mističnumilost vrhunskoga sjedinjenja duše s Kristom, duhovni brak: „Na blagdan Svijećnice bila jeusađena prva mladica časnog prastarog karmelskog reda, pod imenom 'Družba karmelićankiBožanskog Srca Isusova'. Bog ju je usadio u svoj izabrani vrt u Sittardu.

Prošlo je osam godina kako je utemeljen prvi Dom sv. Josipa u Berlinu, a sada, nakon 7godina, stajala sam na onoj litici okružena šumom strahovitih voda, kako sam to gledala u snu, usvibnju 1892. Stajala sam čvrsto, stajala sam živo, iako je izgledalo da sam sačinjena od stijene,nisam to bila ja, nego Bog u meni!... Srdačno sjedinjenje s Isusom na križu, koje me je napunjaločudesnom snagom, u onom viđenju, to isto srdačno sjedinjenje ulijevalo mi je neprestano novusnagu da izdržim – danju i noću – kroz sve to vrijeme. Ta, kako bih inače mogla izdržati kad su setrpljenja, poput onog silnog vodopada, izlijevala na mene?

A koliki me je strah obuzeo sada kad pomislih da moram preuzeti službu učiteljicenovakinje za koju nemam nikakve sposobnosti – upravo nikakve...

Ne nalazim riječi da izrazim strah zbog osjećaja svoje nevrijednosti, koji me je uništavao.Bio je to opet jedan sat u kojem je bura i oluja stvarala u mojoj duši visoke valove, dok nijeBožanski Spasitelj opet podigao Svoju ruku i sve stišao.

362 Isto, str. 64.

363 Djelo Božje, str. 65.364 Isto, str. 67.

365 Usp. Isto, str. 74.366 Isto, str. 76.

109

Bog je sam stvorio to djelo izvana i iznutra. Moja je jedina utjeha bila i jest da se Bog jošviše proslavio mojom nesposobnošću. Sve mi je nedostajalo za moju službu, posjedovala sam samojedno: želju da uvijek ispunjam volju Božju i da nastojim spoznati je do u tančine.

Hvala Bogu što mi je za ovo vrijeme dao za vođu starog velečasnog o. Ruttgena. On jerazumio moju dušu. Jakom, spretnom rukom liječio je njene rane. Nije uzimao samo melem, ne, o.Ruttgen nije trošio mnogo riječi, kratko i temeljito rekao bi svoje mišljenje i uvijek bi pravopogodio. Njegovo veliko iskustvo u vodstvu duša bilo je povodom da su ga mnogi tražili zaispovjednika.

U to vrijeme mučio me je užasan strah da ću zauvijek propasti. Na jednoj sam strani vidjelamnogobrojne dokaze milosti Božje, koje mi je udijelio već od djetinjstva, a na drugoj strani mojživot, unatoč svim naporima i trudu, pun pogrešaka i grijeha. Iz ljubavi prema Bogu htjela sam sevježbati u svim krepostima, ali mi to nije nikad uspjelo; uvijek sam ostala 'crnom', kako sam sesama često nazivala. Zbog toga me je često ispunjao velik strah. Za vrijeme jednog takvog neobičnožestokog straha, kad je moja muka bila dosegla vrhunac, obratila sam se Božanskom Spasitelju, aonda se goruća ljubav izlila u moju dušu i tako me je tijesno sjedinio sa Sobom da sam Mu rekla:'Gospodine, budem li osuđena, moraš i Ti biti sa mnom osuđen; jer tko si Ti, a tko sam ja u Tebi, tkonas može rastaviti?'

Hvala Bogu, od toga me vremena nije nikad više mučio takav strah da ću, naime, propasti,već je moju dušu oživljavalo neprestano čvrsto pouzdanje u Božje milosrđe koji će biti milostivSudac svima koji su dobre volje. – Ova dobra volja da uvijek razveselim dragog Boga nikad me nijeostavila.“367

Dakle, blažena Marija Terezija od Sv. Josipa doživljava vrhunac mističnoga sjedinjenja sKristom na zemlji, duhovni brak, koji sama opisuje u kategoriji iskustva Boga u sebi. Ovo sevrhunsko mistično sjedinjenje u svetačkoj tradiciji opisuje različitim izrazima. Najčešći izrazi suduhovni brak, kušanje trajne Isusove prisutnosti u višem dijelu duše i nerazdjeljivost. Glavnakarakteristika ovoga mističnog iskustva jest sjedinjenje duše i Krista, koje je nerazdjeljivo. Dušadoživljava da je se više ne može rastaviti od Krista, da su ona i Krist nerazdvojni.368

Sv. Terezija Avilska to izražava slikom kiše koja pada u more gdje se vode više ne mogurastaviti ili sobe s dva prozora kroz koje ulazi svjetlost te se ne može razlučiti svjetlost jednoga idrugoga. I bl. Marija Terezija, kada govori o svom sjedinjenju s Bogom, za to vrhunsko mističnoiskustvo koristi sliku nerastavljivosti:

„Stajala sam čvrsto, stajala sam živo, iako je izgledalo da sam sačinjena od stijene, nisam tobila ja, nego Bog u meni... Srdačno sjedinjenje s Isusom na križu, koje me je napunjalo čudesnomsnagom... to isto srdačno sjedinjenje ulijevalo mi je neprestano novu snagu da izdržim... Onda segoruća ljubav izlila u moju dušu i tako me je tijesno sjedinio sa Sobom da sam Mu rekla:'Gospodine, budem li osuđena, moraš i Ti biti sa mnom osuđen; jer tko si Ti, a tko sam ja u Tebi, tkonas može rastaviti?'“369

Sada ćemo sažeti temeljnu dinamiku kontemplativnih kušnja i pročišćenja duše na osnovisvjedočanstva majke i utemeljiteljice Karmela BSI.

Budući da smo mi ljudi slobodna bića pred Bogom i upravo u tome jest naše dostojanstvo,Bog želi da mi u slobodi odgovaramo na njegovu ponuđenu ljubav. Duša je Bogu pokazala idokazala odlučnost da samo njega želi i odabire, odbacuje sve što je njemu protivno, ne samo svakisvojevoljni grijeh, nego i sve što odvodi dušu od Boga. Bog tada, budući da je to samoj dušinemoguće, putem kontemplativne molitve i kontemplativnih kušnja vodi dušu u daljnji rast unutarnjoj slobodi i vodi je putem oslobađanja od privrženosti, od navezanosti duše na samu sebe ina stvari i užitke koji sami po sebi nisu grijeh, ali priječe potpunu pripadnost duše Bogu i rast uprijateljstvu s njim sve do sjedinjenja. Vidjeli samo kako Blaženica svjedoči:

367 Djelo Božje, str. 83, 84.368 Vidi V. Truhlar, L’esperienza mistica, Rim, 1985., Izvrsna studija o svim bitnim elementima mističnoga iskustva, a za ovu temtiku upućujemo na str. 55–65.369 Djelo Božje, str. 83, 84.

110

„Najprije je očistio moju dušu od svake zemaljske i putene privrženosti stvorovima, makako mi oni bili bliski... Bog je htio da mi on sam bude sve i zato sam se sve više od svega moralaotkidati, pa i od dopuštenih radosti.“370

Na tomu kontemplativnom hodu, kako kaže Blaženica, „preko strmih visina, po žarkojvrućini, po tamnoj noći, u potpunoj osamljenosti“, duša se treba osloboditi i odricati od svojeprosudbe koliko god to bilo mučno i bolno, treba prestati tražiti svoja zadovoljstva u svim, pa iduhovnim stvarima, prihvatiti hod, kako poručuje Blaženica, „bez utjehe i u nemogućnostimolitve“, biti spremna na pročišćenje od svih sebeljubnih poticaja i motiva u molitvi, odlukama idjelovanju. To čišćenje Blaženica uspoređuje s čišćenjem zlata – ljubavi.

„Prava ljubav je kao zlato što ga ništa ne može razoriti, pa ni žar ognja. Ne, ovaj je samopročišćuje sve više i više. Takva je Božanska ljubav: nijedna žalost, nijedno razočaranje, nijednamuka ne mogu je umanjiti ili razoriti. Što više, ide joj kao zlatu: sve što joj se može dogoditi,najteži progoni i izdaje, sve joj služi za očišćenje i ojačanje.

'Jer si bio mio Bogu, morao te iskušati', rekao je anđeo Tobiji. Iste riječi mogao bi sv. Anđeočuvar doviknuti svakoj duši u njezinom trpljenju. Svi su sveci kroz mnoga i velika, da izvanrednatrpljenja i protivštine ostali čvrsti. Da, posve je sigurno da bez njih ne bi postali ono što jesu. Maleduše postaju trpljenjem neraspoložene, malodušne, možda i ogorčene. One ne vide Božansku ruku,koja ovo ili ono trpljenje i progon ili klevete, ako ne da sama pošalje, a ono barem pripušta. One seljute i postaju neljubazne, a možda i zamrze onoga, tko im to prouzrokuje često i tobožnjegzačetnika trpljenja, progona i kleveta. Drugačije postupaju izabrane duše. Svako ih trpljenje ispunjahvalom i zahvalom, jer njihove duše žeđaju za trpljenjem, svejedno koje vrste i tko ih je prouzročio.Na to one ne paze, o tome ne mudruju. One prihvaćaju svako trpljenje, bez obzira kako se zove, dali dolazi direktno ili indirektno od ljudi, dobrih ili zlih, od prijatelja ili neprijatelja, s radošću izahvalnošću kao dokaz božanske ljubavi. A sada dolazi ono glavno ne samo da prihvaćaju trpljenjesvake vrste sa zahvalnošću iz Božje ruke i snose strpljivo, te ga iskorišćuju za svoj napredak. Onesu im povod da se vježbaju u nebrojenim i herojskim krepostima. Bez ovog progona, bez ove teškeklevete, bez ovog zapostavljanja, bez ovog bolnog postupka, bez ovog poniženja, ne bi nikada imaleprilike da se vježbaju u kreposti. Dakle, iskoristite sve vjerno i preokrenite trpljenje u hvalu,zahvalu, strpljivost i u izvor milosti.“371

Vidjeli smo kako Blaženica svjedoči: „Ta je tama zahvatila čak i moju odluku da prijeđemna katoličku vjeru. Nimalo nisam od nje odstupila, ali se činilo da su klonule sve sile moje duše...Nisam bila sposobna osjetiti bilo kakvu radost. Izgledalo je kao da je u meni sve zamrlo. Moja duša,moji osjećaji kao da su nestali. Bila sam kao mrtva, a ipak sam radila. Svoje sam dužnosti vršila kaoživi stvor a ipak sam se osjećala mrtvom. Samo tko je nešto slična proživio moći će razumjeti mojestanje.“372

U svjetlu Božje istine koja se izlijeva na dušu u kontemplaciji i kušnjama duša uviđa da jeBog neizmjerno nadilazi, duša motri vlastitu nepročišćenost, postaje joj očito da je sama po sebinedostojna Boga. Usprkos brojnim darovima i milostima koje je dobila duša duboko iskustveno iproživljeno upoznaje svoju bijedu i grijeh, često povremeno kao da ponovno proživljava svojepogreške i grijehe, odriče ih se i želi se opredijeliti za Božju ljubav uz više ili manje muke iopiranja.

Blaženica svjedoči: „Na jednoj sam strani vidjela mnogobrojne dokaze milosti Božje, kojemi je udijelio već od djetinjstva, a na drugoj strani moj život, unatoč svim naporima i trudu, punpogrešaka i grijeha. Iz ljubavi prema Bogu htjela sam se vježbati u svim krepostima, ali mi to nijenikad uspjelo; uvijek sam ostala 'crnom', kako sam se sama često nazivala.“373

Sav taj hod duše zahtijeva od duše terezijanski odlučnu odlučnost, prihvaćanje sebe isamosvladavanje. Na ovomu kontemplativnom putu duša trpi izvana i iznutra, proživljava svoju

370 Djelo Božje, str. 36.371 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Revnost i što je potrebno da budete revne redovnice.372 Djelo Božje, str. 26, 58.373 Djelo Božje, str. 84.

111

krhkost, slabost i bijedu u nutarnjem doživljaju da u svemu, pa i u vlastitom spasenju, ovisi samo oBogu. Ako je duša odlučna i ustrajna, to je nezaustavno vodi putem pročišćenja i duhovnoga rasta usve dubljem doživljaju sjedinjenja s Bogom koji kao pedagog vodi dušu prema sjedinjenju sasobom. Blaženica poručuje: „Ova borba i to mučno samosvladavanje vrlo je korisno jer naskonačno vodi do neizmjernih milosti... a Bog je mene, nevrijedno oruđe Njegova BožanskogVeličanstva neprekidno izgrađivao... Bog me je održao.“374

Skupa sa svom svetačkom tradicijom Blaženica uči da u iskustvu pročišćenja duše prvi dioputa duša doživljava kao svoje aktivno djelovanje dok je drugi dio puta pasivan, to jest sam Bogčisti dušu do onih dubina do kojih ona sama nikada ne bi mogla doći. Ona to ovako izražava:

„Veseli me što se ne umarate brusiti dragi kamen koji je ljubav Božja darovala Vašoj duši.Veliki, tvrdi, dugi i mukotrpni rad, ali zato vječna radost, slava i blaženstvo! Gladite taj kamen ibrusite, brusite i ribajte, i pušite i ribajte sve dalje i dalje; dok konačno ne dođete do dna te budejasan kao ogledalo, od poniznosti i kajanja – tada će se pojaviti Božanski majstor i sam preuzetibrušenje. Mi trebamo izvršiti, učiniti samo predradnje, tada dolazi njegov rad, kojega moramodjelomično pretrpjeti i s njim sudjelovati. uvijek njegovati u sebi veliku čežnju za Bogom, zavelikom čistoćom, za tim da se njemu svidimo.“375

Usprkos svoj božanskoj pedagogiji kojom provodi dušu kroz tame i kontemplativne kušnje ipovremenim dokazima njegove blizine i utjehe, ulazak Boga u još nepročišćenu ljudsku stvarnostživota, molitve i djelovanja ne ide bez mučne borbe i trpljenja. Taj put pročišćuje ljubav duše odsjetilnih egoističnih primjesa i ukorjenjuje u čistoći Božje ljubavi: „Čista i slobodna od sjetilnosti jeona ljubav, koja proistječe iz izvora Božanske ljubavi. Crpite iz ovog vrela dnevno i slobodnokoliko samo hoćete.“376

Blaženica je toga duboko svjesna, kao i činjenice da za nutarnje pročišćenje i preobraženjetreba dulji vremenski period, gotovo redovito mnoge godine života. Piše: „Vrijeme kušnje je uvijekteško i tamno. Crni dani otegnu se u tjedne, a ponekad i u godine.“377 Pa ipak, usprkos svemu uči da„u Bogu trebamo tražiti i naći utjehu i okrepu“378.

Ova intuicija majke i utemeljiteljice Karmela BSI u potpunosti se slaže sa svetačkomkatoličkom tradicijom. Jedan od klasičnih priručnika duhovnosti379 tvrdi da duljina trajanja tamnihnoći ovisi o stupnju ljubavi na koji Bog želi uzdići pojedinu dušu te o većoj ili manjoj količininesavršenosti od kojih Bog treba osloboditi dušu. Kod nekih osoba smjenjuju se periodiprosvjetljenja i tame te se ne može reći ni kada su ušli u ta iskustva ni kada su iz njih izišli.

Citirajući kardinala Bonu isti autor tvrdi da je, na primjer, sv. Franjo Asiški proveo desetgodina u tim tamnim iskustvima čišćenja, sv. Terezija Avilska 18 godina, sv. Klara iz Montefalca 15godina, sv. Magdalena Paziška prvo pet, a zatim 16 godina, a sv. Pavao od Križa, utemeljiteljpasionista, čak 40 godina.

Sabirući klasične savjete svetačke tradicije autor savjetuje duši koja prolazi kroz takvaiskustva potpunu i ljubeznu podložnost volji Božjoj prihvaćanjem svoga nutarnjeg stanja u predanjuBožjoj providnosti; ustrajnost u molitvi koja može postati mučeništvo za dušu zbog želje zamolitvom i kušane nemoći ostvarenja te iste želje kao što bi to duša htjela; ustrajati u slobodi i miruduše u nemoći razmatranja i zadržavanje u nutarnjem miru i jednostavnu pogledu na Boga bez željeda se kuša i uživa u njegovoj prisutnosti, što u biti predstavlja početne stadije ulivene kontemplacijekoja se dalje razvija popratno uz kontemplativne kušnje kroz koje Bog provodi dušu. A važni su irazgovor i podložnost razboritu duhovniku koji je i sam iskustveno prokušan na tim putovimamolitve.

374 Isto, str. 58.

375 Neobjavljena pisma, pismo br. 1427.376 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.


378 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 193.379 A. Royo Marin, Teologia della perfezione cristiana, Rim, 1961., str. 514–518.

112

Razmisli! Od kontemplativnih kušnja Blaženice koje je tri, prema tvom redoslijedu, najtežepodnijeti u duhovnom životu? Doživljavam li na svome duhovnom putu iskustva koja bi se moglanazvati kontemplativne kušnje? Kako se s njima nosim, što mi najviše pomaže, a što mi jenajmučnije i najteže?

Spoznaja sebe i svoje bijede – prvi učinak prolaska kroz tame po ulivenoj kontemplaciji

Ako je autentična spoznaja samoga sebe toliko potrebna za put rasta u svetosti, ona je zadušu jako naporna, možda i najteža. Samo su sveci do kraja upoznali sebe jer je takva spoznaja plodpopratne milosti sjedinjenja s Bogom. Dobro je, dakle, ne zavaravati se mišlju da sebe dobro, dokraja, poznajemo na autentično duhovan način.380

Kao što ljudsku i duhovnu nezrelost redovito prati kriva slika o Bogu, tako je prati iiskrivljena slika o sebi. Koliko je osoba više ljudski zrela ili nezrela, tome je više podložna. Kadaosoba ima iskrivljenu sliku o sebi, u biti ne prihvaća samu sebe i svoju osobnu povijest, uglavnomzbog toga što doživljava da nije bila dovoljno ljubljena ili što sama ne ljubi zrelom ljubavlju ili štone prepoznaje u svom konkretnom životu Božju ljubav te tako koči svoj duhovni život.

Slabost i krhkost su opće ljudsko iskustvo, a Crkva uči da svaki čovjek, osim dostojanstvaBožjega stvorenja i djeteta jer je ranjen istočnim i osobnim grijesima, u sebi doživljava i vlastitubijedu. Tako se svaka osoba mora suočiti i s tom dimenzijom svoga bića. U duhovnom životuspoznaja vlastite bijede redovito stvara mučninu, probleme koji vode do nutarnjih bijegova i velikihpoteškoća dok svetačka tradicija uči upravo suprotno: spoznaja vlastite bijede življena naevanđeoski način vodi dušu do prave poniznosti. Drugi vatikanski koncil uči:

“Čovjek, utemeljen od Boga u Pravednosti, no pod utjecajem Zloga, već je na početkupovijesti zloupotrijebio svoju slobodu dižući se protiv Boga i želeći da svoj cilj postigne izvanBoga. Iako su upoznali Boga, nisu mu iskazali zahvalnost kao Bogu (...) nego je potamnjelo njihovonerazumno srce i klanjali su se i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju. To što doznajemopo božanskoj objavi slaže se i sa samim iskustvom.

Ako naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon na zlo i uronjen u tolike jade kojine mogu potjecati od njegova dobroga Stvoritelja. Ne htijući često priznati Boga kao svoje počelo,čovjek je poremetio i dužno usmjerenje prema svome posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samimsobom, s drugim ljudima i stvorenjima.

Tako je čovjek u samom sebi podijeljen. Zbog toga sav život ljudi, i pojedinaca i skupina,pruža sliku borbe, i to dramatične, između dobra i zla, između svjetla i tame. Štoviše, čovjek otkrivada je nesposoban da sam od sebe uspješno suzbija napasti zla tako da se svatko osjeća kao okovanverigama. No sam je Gospodin došao da oslobodi čovjeka i da ga ojača, obnavljajući ga iznutra iizbacujući kneza ovoga svijeta (usp. Iv 12,31) koji ga je držao u ropstvu grijeha. A grijeh umanjujesamog čovjeka sprječavajući ga da postigne svoju puninu. U svjetlu te objave nalaze svoj konačnirazlog i uzvišeni poziv i duboka bijeda što je ljudi doživljavaju” (GS 13).

Istinsko prihvaćanje sama sebe znači zahvalno prihvaćanje tjelesnih i duhovnih darova štonam ih je Bog darovao, vrednovanje vlastitoga dostojanstva služeći Bogu i bližnjem. Ono uključujei zauzetost da se ti darovi koriste za dobro i ostvarenje našega životnog poziva na koji nas Bogpoziva. Redovita napast samodopadnosti, popraćena visokom mišljenjem o sebi koja, ako se nebdije nad njom, rađa ohološću, može potpuno kompromitirati put duhovnoga rasta. Blaženicaporučuje:

„Često to bude jedan čas, koji poglavaricu odvede od uskog puta poniznosti na širokisunčani put propasti. Često, skoro uvijek, je vlastita volja i ljudska naklonost, koja napravi prvikorak u krivo i brzo zaslijepi ljudska hvala i priznanje siromašnu poglavaricu – ona skrene s pravogputa, čak si nije toga pravo a možda i nikako svjesna. Ona radi neumorno, bez svakog reda, dubokou noć, ispunjena divljenjem same sebe, svoje požrtvovnosti, svoga stvaranja, itd.“381

380 P. Collins, Il dolore della scoperetta di se, u Vita consecrata, 35, 1999., str. 37–52.381 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.

113

„Temelj savršenosti nije u visokom mišljenju o sebi, nego u poniznosti.“382

Istinsko prihvaćanje sama sebe znači i prihvaćanje vlastitih ograničenosti, slabosti i bijede.Na redovitu asketskom putu duhovnoga rasta bl. Marija Terezija od Sv. Josipa naglašava važnostspoznaje sama sebe, osobito vlastite slabosti, za poniznost.

„Kolika oholost mora ispunjati dušu koja se samo već kod ukora ili kod opomene iliupozorenja na jednu pogrješku – odmah uzruja i svojim poglavarima odgovara?... Vježbajte se utome – i poglavarice – neka ponizno o sebi misle i rado i s lakoćom priznaju svoje pogreške inedostatke. To ne otima nikome čast... Koja majka ili sestra, ako je u sebi ponizna, ne bi mogla usvakoj prilici priznati se slabom!“383

Iskreno suočenje sa samim sobom nije moguće bez ustrajne molitve koja nam pomaže ioslobađa nas od lažne sigurnosti. Sam je Isus poručio da će nas istina osloboditi. Ta samospoznajatreba uvijek biti u vjeri u Boga ljubavi koga duša treba tražiti i u vlastitim ograničenostima. 384 Natom putu duhovnoga života duša je svjesno ili nesvjesno više ili manje vezana na samu sebe, oslanjase na sebe, a Bog kao pedagog dopušta duši česte padove upravo kako bi dublje iskustvenoupoznala samu sebe i vlastitu krhkost i slabost:

„Tko se previše pouzdaje u sebe, često će pogriješiti, jer Bog katkada dopušta da oholicapadne da upozna sebe. Teže je čovjeka koji je prividno krepostan, dovesti do spoznaje samoga sebe,nego velikoga grešnika. Stoga je on u većoj opasnosti za vječno spasenje, jer je Bog o takvimaizrekao strahovite riječi: 'O da si vruć ili hladan; ali jer si mlak – ni vruć ni studen – izbacit ću te izsvojih usta.'“385

„Tko se previše uznemiruje radi svojih pogrešaka, time dokazuje da se uzda u svoje sile.Zato Bog i dopušta iste pogreške da se dobro upoznamo.“386

Spoznaja sama sebe i s njom najuže povezana poniznost neophodni su u duhovnom životu.Samo tako duša može ljudski i kršćanski sazrijevati. Ako postoji neko područje duhovnoga života ukome se lako pada u zabludu, to je upravo mudrosna spoznaja sama sebe. Kako prolazi vrijeme iduhovni život raste, na putu spoznaje sama sebe javljaju se zapreke koje mogu lako spriječiti daljnjiduhovni rast i cjelovitost istine o sebi. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI ozbiljno opominje dušuda budno pazi na te duhovne dinamike kako ne bi bila prevarena.

„Temelj svih kreposti, kod svih duša, koje teže za savršenstvom, kao i redovničkih osoba,jest poniznost. U poniznosti se treba vježbati ne samo u malom stupnju, nego svaka KarmelićankaBožanskog Srca Isusova treba se u toj kreposti vježbati na izvanredan način... Poniznost je istina.Stoga ponizna duša treba težiti za istinom tj. mora nastojati iskreno se upoznati. Bez prave spoznajesame sebe nemoguća je težnja za savršenstvom. Težnja za savršenstvom, bez prave spoznaje samesebe jest varka. Ima bezbroj duša, koje hodaju putem varave kreposti.“387

Spoznaja sebe i svoje bijede u kontemplativnoj molitvi i kontemplativnim kušnjamapoprima novo, dublje i radikalnije obilježje u odnosu na vlastite napore koje je duša na tompodručju prije sama činila. Spoznaja vlastite bijede i ništavila ovdje ima i drugačije, puno dubljeznačenje.

Radi se o iskustvu koje je plod duhovnoga sazrijevanja po molitvi i ulivenoj kontemplaciji ukojoj Bog sam iznutra počinje duši pokazivati svu njezinu nedostojnost, zloću, zle sklonosti ibijedu. Da bi izrazila tu duhovnu stvarnost, kao i veći broj mistika Blaženica se koristi slikom iusporedbom388 svjetla, zrake koja, kada kroz prozor pada u sobu, zrak (duša) se čini potpuno čistim


383 Isto, str. 166.384 M. Szentmartoni, nav. dj., str. 157–166.


387 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 14.388 Poznata je slična slika koju za kontemplativni doživljaj duše koristi i sv. Ivan od Križa: “Da se ovo bolje razumije,evo jednog primjera. Pretpostavimo da sunčana zraka udari na staklo. Ako je staklo zamagljeno, sunce neće moći da ga

114

i prozirnim, ali kada je ta zraka obasjana suncem (Duh Sveti i kontemplacija), onda je u tom svjetluzrak pun praha i pahuljica (duša vidi svoju bijedu, nesvršenosti i svu prljavštinu koju prije nijeprimjećivala).389 Blaženica potiče svoje Karmelićanke BSI upravo zato što su kontemplativni red dagorućom čežnjom čeznu za tim kontemplativnim svjetlom samospoznaje u svojim dušama kako birasle u poniznosti.

„Sv. Ivan kaže, da pravednik pada sedam puta na dan! Duša, koja nema ništa za okajavati,mora živjeti u sjeni mlakosti. Drugačije je to bilo kod sv. Ivana i drugih svetaca, čije je dušeobasjavalo svjetlo Duha Svetoga. To si svjetlo možemo predstaviti slično sunčanoj zraci, što krozprozor pada u sobu. Zrak u toj sobi, koji nam se do tada činio posve čist i jasan, promatran u tomsvijetlu, pun je praha i pahuljica. Za tim svjetlom svetih duša, treba gorućom čežnjom čeznuti svakaKarmelićanka Božanskog Srca Isusova. No to svjetlo nisu sveci postizavali jedino i samočeznućem, nego time, što su se koristili svakom prilikom, koja im se pružila da porastu u spoznajisamoga sebe i poniznosti.“390

Duša, dakle, na putu duhovnoga rasta Božjim ulivenim djelovanjem kojim je provodi krozčišćenja, dolazi do spoznaje svoje bijede i ništavila kako bi se ukorijenila u poniznosti, oslobodilasame sebe i stavila sve svoje pouzdanje u Boga. To su preduvjeti za put duhovnog obogaćenja kojimBog vodi dušu na putu sjedinjenja sa sobom. U protivnom, bez te spoznaje vlastite bijede i krhkostikoja je temelj poniznosti, duša obdarena velikim darovima milosti lako bi pala u duhovnu oholost, amogla bi izgubiti Božju milost i to kad je već bila došla gotovo do praga svetosti.

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI je svjesna da ova spoznaja sebe i svoje bijede nije stvarjednog trenutka nego trajni proces koji prati duhovni rast sve do vrhunca svetosti u kojem duša svedublje ponire u svoju bijedu i ništavilo.

Na tom putu duša se samoponištava, ne spoznaje samo svoju moralnu bijedu nego i vlastitoništavilo pred Bogom jer je ona samo puko stvorenje koje bez trajnog Božjeg stvaranja ne bi nitrenutak moglo postojati, a ni opstati. Upravo po ovoj spoznaji svoje bijede i ništavila Bog je svecevodio do niske misli u sebi o sebi i tako ih čuvao od oholosti i osuđivanja drugih ljudi ma kakvi onibili. Evo uistinu uzvišenih tekstova Blaženice o tim temama.

„Pred licem Božjim valja uranjati u svoje vlastito ništavilo. Ta sve što posjedujemo, Božje jevlasništvo, kao i mi sami. Biti si svjestan svoje nevjernosti, spoznati svoju nemoć i slabost – to jeput, kojim se dolazi do kreposti poniznosti, koja je tako velika pred očima Božjim. SvakaKarmelićanka Božanskog Srca neka nastoji svim marom, da bude srca ponizna, tada će je Bogobasuti svojim milostima kao što je obećao, jer poniznima daje Bog svoju milost!“391

„Oholim je dušama neshvatljivo, kako su se sveci mogli smatrati gorima od svih ljudi.Nedostojnima milosti, koje su primili od Božje dobrote i milosrđa, nevrednijima čak i od onih, kojisu u očima ljudi najgori zločinci. Duši, koja je zaista ponizna, koja dnevno uzdiše zbog svojeslaboće i bijede, izgleda posve naravno, da su sveci o sebi mislili tako nisko.“392

Ovaj duhovni put čišćenja, prosvjetljenja rasta i preobraženja po kontemplativnoj molitvi ikontemplativnim kušnjama vodi dušu do potpuna nutarnjega ogoljenja koje je preduvjet i temelj zanjezino preobraženje i pobožanstvenjenje. Blaženica traži postojanost upravo u tom potpunuogoljenju duše u njoj samoj.

dobro rasvijetli niti preobrazi u svoje svjetlo, kako bi, naprotiv, moglo da je staklo bilo čisto i otrto; i toliko će ga manjeosvijetliti, koliko je ono manje oslobođeno mrlja, pa se staklo neće stopiti sa zrakama nego će ostati što je bilo samo posebi. Naprotiv, da je staklo bilo posve čisto, bilo bi rasvijetljeno i preobraženo tako te bi se činilo da je sama zraka i dasjaji njezinim svjetlom.“ Uspon na goru Karmel, II, 7,6.389 Brojna su svjedočanstva i nauk iz svetačke tradicije koji isto govore o ovoj duhovnoj dinamici, a nama se čini da jeto na najjednostavniji način izrazio sv. Ivan Vianney kada bit poniznosti vidi upravo u toj spoznaji vlastite bijede koju jeprije toga oholost skrivala samoj duši: „Poniznost se ne sastoji u poniznim riječima, niti poniznim djelima, nego uspoznaji samoga sebe koja nam pred oči stavlja nebrojene pogreške i manjkavosti koje nam je oholost do tada skrivala.“Sv. Ivan Vianney, Zlatna zrnca, Sav Tvoj, Zagreb, 2004., str. 94.390 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 17, 18.

391 Isto, str. 19, 20.392 Isto, str. 15, 16.

115

„Ostani postojana u posvemašnjoj golotinji duše, bez ikakve brige, bez želje, beznavezanosti ili prisvajanja. Naš te Gospodin ljubi i želi da mu posve pripadaš. Počivaj do Njegovihnogu i na Njegovom Srcu, a da ti nitko u tome ne pomaže.“393

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa poručuje: „Što bi učinila, ako se nikad ne bi oslobodilasvojih kušnji? Rekla bi: 'Bože, ja pripadam Tebi. Ako Ti se moja bijeda sviđa, umnoži je iproduži.'“394

Na još početnim stupnjevima ovoga perioda duhovnoga života događa se jedna odnajvažnijih duhovnih dinamika presudna za otvaranje i ostvarenje puta prema svetosti, a koju naovaj ili na onaj način opisuju sve škole katoličke duhovnosti. Različiti duhovni autori nazivaju jerazličitim imenima s različitim naglascima, a najčešći su: nutarnje ogoljenje duše, duhovnosiromaštvo, spoznaja vlastitoga ništavila, spoznaja vlastite bijede, umiranje samome sebi, smrtstaroga čovjeka395 i duhovno djetinjstvo. Istodobno se događa i proživljava duhovni prijelaz s putačišćenja na put prosvjetljenja, a poslije i na put sjedinjenja. Taj rast započinje upravo tomkontemplativnom spoznajom vlastite bijede. Evo nekih svjedočanstava iz svetačke tradicije izraznih škola duhovnosti i raznih vremenskih razdoblja:

Sv. Ivan od Križa kao prvi i glavni učinak prolaska kroz duhovne noći navodi baš to stanjeduše: „Prva i glavna korist koju duša ima od ove suhe i tamne noći jest ovo: spoznaja sebe i svojebijede.”396

Sv. Ljudevit Montforski poziva čak na radost zbog te spoznaje: „Bijedna djeco Marijina!Vaša je slaboća skrajna, vaša je nepostojanost velika, vaše je dno sasvim pokvareno. Treba priznati,i vi proistječete iz iste pokvarene gomile Adamovih i Evinih sinova. Ali ne klonite zato duhom,nego se utješite i radujte se. Evo vas učim tajnu, tajnu koju ne poznaje skoro nijedan kršćanin, pa nioni najpobožniji.“

„Dragi moj brate, budeš li vjeran nutarnjim i izvanjskim vježbama ove pobožnosti, koje ću timalo kasnije pokazati, budi uvjeren da ćeš najprije, svjetlom koje će ti dati Duh Sveti po Mariji,predragoj svojoj Zaručnici, upoznati svoje opako dno, svoju pokvarenost i svoju nesposobnost zaikakvo dobro, i pod uplivom toga spoznanja sam ćeš se prezirati i s grozom ćeš pomišljati na se.“397

Sv. Bonaventura poručuje: „Pošto smo razložili kako se do prave mudrosti dolazi čitanjem irazmatranjem, treba da reknemo kako se do nje dolazi po molitvi. Prije svega treba znati da molitvaima tri stupnja ili dijela. Prvi stupanj je oplakivanje vlastite bijede, drugi se sastoji u zazivanjuBožjeg milosrđa, a treći u iskazivanju poklonstva Bogu.“398

Na počecima takva iskustvenoga doživljaja vlastite bijede duša može lako padati u tjeskobe,strahove, depresije i sumnje oko vlastitoga duhovnog puta, pa i vječnoga spasenja jer uviđa svurazliku između Božje svetosti i vlastitoga stanja.

Ta su iskustva osobito teška jer čovjek, da bi normalno funkcionirao, ima psihološku potrebupozitivne slike o sebi i samopoštovanja, što Bog u svojoj pedagogiji i podržava ili povremenimutjehama ili vanjskim pomoćima duši preko duhovnika. S vremenom duša uviđa da je ponor vlastitebijede oltar na kojem treba sebe prikazivati Bogu s povjerenjem u njegovo milosrđe. Ta spoznajapostaje oslobađajuća i duši donosi mir.

Duši najviše pomaže to što je Bog uči hoditi u čistoj vjeri, bez ikakva doživljaja i osjećaja,put koji se treba graditi na povjerenju u Božju riječ koja jasno poručuje da je Bog ljubav i da ljubisvakoga čovjeka. Najveća potvrda toga jesu Isusova muka i smrt koje je u slobodi iz ljubavi podnioza naše spasenje. Evo Blaženičinih tekstova koji osvjetljavaju ovu početnu dinamiku:


394 Isto, str. 36.395 R. Cantalamessa, Dall’uomo veccio all’uomo nuovo, u La sobria ebrezza dello spirito, Roma, 1994., str. 111–124.

396 Tamna noć, prvi dio, XII. 2.397 Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji, br. 177 i 213.398 Tri puta, Simposion, Split, 1986., str. 30.

116

„Redovnici, koja živi u sjenama mlakosti izgleda njezina duša posve čista i bez mrlje.Observantna pak duša, koja živi u svijetlu milosti, koja iskreno nastoji svidjeti se svomeBožanskome Zaručniku, svakog dana, da, svakog časa primijeti u sebi po koju pogrešku ilinemarnost, koju neprestano okajava, a često i gorko oplakuje. Upravo te male pogreške zabrinjavajuje veoma. Boli ju što svoju dušu, taj stan Božji vidi svakim danom prekritu novim prahom, a ona biju htjela sačuvati čistu, kao što je čist ciborij u tabernakulu.“399

„Ovakve zaključke stvaraju posve naravno one duše, koje ljube istinu, te koje iskreno težeza savršenstvom. Iz te spoznaje proizlazi duboka postiđenje i poniženje, te bolno kajanje povezano sčvrstim pouzdanjem u milosrđe Božje. Ovo kajanje čisti dušu dnevno sve više i više, i pripravlja jeza nove milosti.“400

S ovim nutarnjim stavovima duša, koja se usprkos svemu potpuno trudi i s pouzdanjemoslanja na Božje milosrđe, spoznaje svoju bijedu na autentično evanđeoski i duhovan način.Postupno će nadvladati mučninu te spoznaje, a Bog će je voditi putem rasta u tome tako da u tojistoj samospoznaji vlastite bijede može kušati i duhovnu radost, kao što to poručuje sv. LjudevitMontfortski.

Razmisli! Kakva je moja spoznaja same sebe? Rastem li u njoj? Po čemu to moguzaključiti? Otkrivaju li mi se u nutrini moja vlastita bijeda i ništavilo? Što iz toga učim i izvlačim zasvoj duhovni rast?

399 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 19.400 Isto, str. 17.

117

1.4.2.1. Malodušje i sumnje, zapreke na ovom stupnju duhovnoga rasta

Vidjeli smo kako Blaženica poručuje: „Vrijeme kušnje je uvijek teško i tamno. Crni daniotegnu se u tjedne, a ponekad i u godine.“401 To je vrijeme duhovnoga života, kao što smo naglasili,redovito popraćeno suhoćama i rastresenostima u molitvi, nemogućnošću razmatranja i dubljomspoznajom vlastite bijede, krhkosti i ništavila. Kada duša počne to iskustveno u sebi proživljavati,ima doživljaj da gubi dosadašnju sigurnost u duhovnom životu te da više ne ovisi o samoj sebi, kaoda se ne može osloniti ni na svoju dosadašnju molitvu ni na mišljenje o sebi koje je prije imala.

Kao posljedica toga mora se osloniti na Boga, uviđa da ovisi samo o njemu i njegovumilosrđu te joj je to mučno prihvatiti i to razmjerno koliko je više ili manje usvojeno duhovnouvjerenje o čistu i besplatnu Božjem milosrđu. Zato je oslobađanje od navezanosti na samu sebe, pai svoju molitvu, i na druga stvorenja mučan i težak put za dušu.

Na poseban način ova iskustva dovode u pitanje štovanje i pouzdanje koje treba imati premaBogu. Zbog svega što duša živi javlja se manje ili više pritajena sumnja u njegovu ljubav, moć,providnost i brigu za dušu koja to proživljava. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI uči:

„Dakle, Boga proslavljujemo i razveseljujemo pouzdanjem, a nepovjerenjem ga vrijeđamo.Već mi se tri puta isto dogodilo, to nisam nikome rekla osim ispovjedniku. Molila sam i kao čvrstastijena pouzdavala sam se u Boga, a ako Vi radite drugačije, počnete sa pripravama i podržavatesumnje onda ste Vi zapreka i zadržavate Božju pomoć. Bog neka Vas jača! Vjerovati usvemogućega Boga i ne pouzdavati se, to mi je potpuno neshvatljivo.“402

Nedostatak utjehe u molitvi popraćene suhoćama u duši stvara dojam da je napuštena iostavljena. Prije je u meditaciji imala doživljaj da je obavijena Božjom ljubavlju, a sada je u velikojopasnosti da ne shvati Božju pedagogiju, da otvrdne tim više što joj na vidjelo izlaze mnogemoralne bijede za koje je mislila da ih nema u sebi. Doživljava vlastito ništavilo i napastovana jenapastima nepouzdanja i malodušja koji mogu, ako ne razoriti, onda barem jako usporiti njezinduhovni put. U ovim iskustvima prihvaćanje puta s povjerenjem kojim Bog vodi dušu i prihvaćanjesama sebe jedina je prava evanđeoska mudrost. Suprotno, nepouzdanje je zapreka koja kao da kočiduhovni rast. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa opominje:

„Nepouzdanje kao da Bogu veže ruke da nam ne može dati svoje Božanske darove iblagoslov, jer je velika nezahvalnost ne imati povjerenja u Onoga čija se Providnost brine i za pticeu zraku.“403

Ova iskustva tame, kontemplativne kušnje, lako mogu dovesti dušu do gubitka želje zaBogom i duhovnim rastom, u krajnjoj liniji gase kršćansku krepost nade koja „čuva od malodušja ipodržava u svim časovima napuštenosti, širi srce u iščekivanju vječnog blaženstva... čuva odsebičnosti i vodi k radosti ljubavi“ (KKC 1818).

Malodušje je uistinu velika duhovna kušnja duše koja proživljava ova iskustva i lako prodireu dubine duše i duha, otežava već mučnu molitvu, jača osjećaj beskorisnosti našega napora itrpljenja, dovodi u pitanje da je Bog naš milosrdni Otac koji nam je blizu i podržava nas u bolnimmučnim putovima, tamama, kušnjama. Blaženica opominje duše da budno paze da se ne predajumalodušju jer time izravno koče put rasta u ljubavi te da po pouzdanju i povjerenju u Boga, usprkosiskustvima koje proživljavaju, otvaraju put svoga duhovnog rasta te uče u svojoj osobnoj povijestiiz te mučne Očeve pedagogije.

„Malodušnost ne pristaje duhovnoj osobi jer ona zna da je Bog svemoguć i da sve možeokrenuti za njezinu korist. On je neizmjerno ljubi i zato neće ništa pripustiti što bi joj mogloškoditi.“404



118

„Zbunjena i malodušna narav neće Boga nikada savršeno ljubiti, niti mnogo dobra učiniti naNjegovu slavu.“405

„Pazi da ne popustiš malodušnosti niti u neznatnim stvarima, jer nebeska Dobrota nijedopustila ovaj slučaj da te napusti, nego da te ponizi i pouči da Njegovu milosrdnu ruku držiš čvrstoi srdačno.“406

Razmisli! Kako se nosim sa svojim „crnim danima“ i koliko oni traju? Predajem li sesumnji ili joj se opirem u svojoj nutrini? Na koji način? Jesam li podložna malodušju i zašto?

1.4.2.2. Strahovi, žalosti i nemiri, zapreke na ovom stupnju duhovnoga rasta

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa u raznim situacijama je i razdobljima svoga duhovnog putadoživljavala napadaje strahova, žalosti i nemira. Na poseban način ta bolna i mučna iskustva opisujeu trenutku kada se trebala useliti i voditi prvi dom za nezbrinutu djecu i kod za nju bolna iskustvaduhovnoga vodstva lažnoga mistika svećenika p. Š. Evo tih svjedočanstava:

„Odjednom me spopade smrtni strah, bojazan, kojoj nema ravne, užas pred korakom kojisam naumila učiniti. Smrt bi mi bila u onom času oslobođenje od muke koja me je ispunjala. Stajalasam tu hrvući se i boreći se protiv ove žrtve. Zaboravivši prisutnu Anicu, rekoh glasno: 'O Bože, zarsi zaboravio da sam samo čovjek?'... Nakon nekoliko trenutaka sabrala sam se. Još jedan zagrljaj,jedan stisak ruke, požurih dolje, popeh se u kola i odvezoh se u tamnu noć.“407

„Sve ono što sam čula, što sam vidjela, sve me je ispunjalo sve to većim sumnjama, strahomi brigama. Još uvijek sam se htjela prisiliti da vjerujem kako je sve dobro i pravo, sve što pater Š.kaže traži i čini, a ipak moja savjest i razum dizali su se protiv toga kao divlji valovi. Nemam riječida opišem svoje muke; samo tko je nešto slično prepatio mogao bi me razumjeti.

Kad je moja muka dosegla vrhunac, iskoristio je đavao ovaj zadnji čas i pokušao me dovestido očaja. U noći u kojoj sam bila posve budna, poveo me u duhu širokim putem na neku uzvisinu, aonda dalje kroz šumu – bilo je jezivo svjetlo – prema jednom otvoru koji je postojao još iz prastarihvremena kad su ovdje bili rudnici bakra, i tu me nukao da se bacim dolje: 'Tada ćeš imati mir ismirenje.' U tom času podignem oči i opet opazim križ. Duša mi se srdačno sjedinila s BožanskimOtkupiteljem i moga je užasnog priviđenja nestalo.“408

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI, osobito nakon što se oslobodila duhovnoga vodstva p.Š., bila je duboko svjesna i sigurna da su joj ta iskustva bila plodonosna za čišćenje i daljnjiduhovni rast što su joj potvrdili i svećenici koje je pitala. Marijina joj je majčinska pomoć na tomputu bila najveća potpora.


Kada Bog provodi dušu kroz tamne noći, kušnje ili, kako kaže Blaženica, „crne dane“,nutarnje, a često i vanjske prilike tako se poslože da su suprotne očekivanjima duše, njezinoj vjeri ipovjerenju u Boga koji je milosrdni Otac i s ljubavlju vodi svoju djecu. Taj doživljaj postaje velikakušnja vjerniku koji je napastovan mislima da je Bog daleko od njega. Tada se najčešće u duši javljastrah kao reakcija na nutarnje i vanjske situacije koje sa sobom nose potencijalne opasnosti ilipatnje. Duša kao da doživljava nedostatak vlastite moći da se bori s tim mučnim nutarnjim ivanjskim situacijama.

405 Isto.



119

Blaženica je svjesna da ako duša želi doći do sjedinjenja s Bogom, nužno mora prihvatiti putkojim je on vodi, a to podrazumijeva i takva, za dušu, mučna iskustva: „Ako želite postati sveta,morate najprije zavoljeti neugodnosti i poteškoće, jer zlato mora proći kroz vatru, a duša se čistikroz mnoge nevolje.“410

Strah je na tom putu velika zapreka za duhovni rast. Duši nije moguće ne kušati strah, ali jeu njezinoj moći ne prepuštati se potpuno tom osjećaju. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI zna dasu strah i preuzetnost zapreke koje zaustavljaju svaki duhovni rast: „Plašljive se duše neće nikadvisoko uspeti u kreposti, a preuzetne neće do kraja ustrajati.“411

Tko prolazi kroz ova iskustva buneći se te otvrdne u podložnosti Bogu, time u svojoj dušiuzrokuje zaustavljanje u sazrijevanju i usporavanje u duhovnom rastu. Obično se tada javlja u dušižalost kao posljedica nutarnjega stanja prestanka duhovnoga rasta i gubitka Boga, čemu je dušaozbiljno težila i puno truda uložila na tom putu. Blaženica opominje sestre da žalost odbacuju odsebe kao jednu od napasti koje priječe daljnji hod s Bogom:

„Neka sestre nastoje otjerati od sebe žalost i neka uvijek pokazuju veselo srce, kako ne bidrugima dale povoda da po našem mrzovoljnom držanju pomisle da smo nezadovoljne u svomzvanju.“412 „Onaj koji ljubi samo Boga, nije nikad žalostan, osim ako Ga je uvrijedio.“413

Proživljavanje ovih mučnih prilika za dušu uzrokuje određenu prazninu koja vapije da budeispunjena. Ta praznina donosi i nemire koji sa sobom nose gubitak vedrine, a najčešće se očituju uizbjegavanju šutnje, nesposobnosti za samoću i povučenosti i pretjeranoj aktivnosti. Bl. MarijaTerezija od Sv. Josipa zajedno sa svom svetačkom tradicijom potiče dušu da čuva nutarnji mir akoželi duhovno rasti:

„Hvala Bogu ako živite u miru. Nemir je nešto najstrašnije.“414

„Sve ono što te iznutra zapanjuje i uznemiruje, ne dolazi od Boga, jer Duh Božji uvijekdonosi mir i vedru tišinu.“415

Razmisli! Koje strahove najčešće doživljavam u osobnom iskustvu? Prepuštam li sežalostima, a ako da, zašto? Kako nemiri ulaze u moje srce? Koje je najbolje sredstvo za borbuprotiv strahova, žalosti i nemira u mome osobnom iskustvu?

1.4.2.3. Obeshrabrenje i nedostaci u sestrinskoj ljubavi kao zapreke na ovom stupnjuduhovnoga rasta

Obeshrabrenje je jedna vrsta razočaranja, a javlja se kada duša ima doživljaj da je težnjaprema željenom cilju osujećena, zapriječena, da ne kažemo izigrana i prevarena. Na posebno bolannačin doživljava se kada prepreka za postizanje cilja izgleda nepremostiva. Samo se obeshrabrenjene bi događalo da nisu postojale težnja i čežnja za postignućem cilja.

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa bila je u mnogim životnim situacijama kada je mogla pastiu potpuno obeshrabrenje. Donosimo jedno svjedočanstvo o mučnim stanjima u domu kodpostulantica jer ih se uvjeravalo da ako ostanu uz Blaženicu, nikada neće postati redovnice.Naravno da je to moglo uzrokovati obeshrabrenje ne samo djevojaka koje su tražile put ostvarenjasvoga redovničkog poziva, nego i kod majke i utemeljiteljice Karmela BSI.

„Po prilici dvije godine održao se mir i jedinstvo u Domu Sv. Josipa u Pappelalleeu podprovizornim vodstvom dobre gospođe Hiltl, premda su prilike bile veoma teške. Napokon uproljeće 1902. uspjelo je, neprestanim nastojanjem, našim protivnicima uvjeriti većinu postulantica


412 Isto, str. 31.413 Isto, str. 38.


120

da nikad neće postati sestre redovnice ostanu li kod mene. Konačno su te nezadovoljne pomutilemir u cijelom Domu.

Šutnja se više nije držala. Po čitav dan sastajali su se i držali dogovore kako će na poziv g.župnika ili g kapelana D. i drugih ostaviti Dom Sv. Josipa. Mada se neke od postulantica nisuobazirale na ove buntovne, ipak su ih te zadržavale i nebrojeno puta pozivale da odu s njima jer oddomova neće nikada ništa biti već će ih uskoro zatvoriti i predati drugim sestrama. Ono malovjernih odgovaralo je čvrsto i odlučno; 'Ostat ćemo tako dugo dok Isus ostane u svetohraništu.'“416

Pred kraj života, kada se utemeljenje družbe ostvarilo, Blaženica je duboko svjesna da susve žrtve života bile sastavni dio božanske pedagogije koja sve okreće na dobro. „Sada sam na krajusvoga života i osjećam da je dovršeno moje djelo. Sada nisam više potrebna. Čvrsto sam uvjerenada su sve ove žrtve bile potrebne.“417

Obeshrabrenja na putu duše koja prolazi kroz iskustva tamnih noći i kontemplativnih kušnjane dolaze samo zbog vanjskih mučnih situacija, nego još više zbog nutarnjega stanja same duše.Naime, u procesu obraćenja i traženja vršenja volje Božje vjernik može izbjeći grijeh shvaćen kaopojedinačni čin, ali ne može iskorijeniti njegov uzrok u vlastitoj nutrini. Na primjer, duša naaktivnom dijeli duhovnoga puta može vlastitim naporima, uz suradnju s milošću, postići da ne padau vanjski čin srdžbe, uspijeva se kontrolirati, ali ne uspijeva iskorijeniti srdžbu kao nutarnji čin ilinjezin korijen u duši. Upravo to sam Bog čini u kontemplativnom dijelu duhovnoga puta kadaoslobađa dušu od nutarnjih korijena grijeha.

Put duhovnoga sazrijevanja podrazumijeva da se vjernik distancira od sama sebe, od svojeprosudbe i da se u čistoj vjeri, usprkos suhoćama i poteškoćama, oslanja na Boga i njegovaobećanja. Mora vjerovati i iz iskustva učiti da molitva ima svoje velike učinke u nutrini usprkososjećaju velikih poteškoća, pa i beskorisnosti molitve. Na takav način duša raste u neophodnuprodubljenju spoznaje same sebe.

Obeshrabrenje se može javiti kao napast da duša nikada neće postići sjedinjenje s Bogom ida je izgubila svoju molitvu jer ne moli kako je to prije bila naučila. Nema više lijepe i pozitivnedoživljaje u molitvi koje je prije imala i duhovnu sigurnost koju je iz toga crpila te joj izgleda da jeduhovni rast za nju neodrživ, naprotiv da nazaduje. Uz to gotovo redovito, uz razdoblja nutarnjetuposti bez mogućnosti kušanja bilo kakvih osjećaja, duša proživljava i razdoblje bolna sjećanjavlastitih grijeha iz svoje prošlosti, sjećanja koja sama od sebe dolaze i nakon nekoga vremenaprestanu. To je za dušu jako bolno jer je već mislila da ih se bila u potpunosti oslobodila, a sada evokao da ih ponovno proživljava, kao da se ponovno nalazi u tim istim grijesima.

Ako duša nije činila veće grijehe, tada joj božanska pedagogija u nutrini jako živo pokazujenjezine zle sklonosti s kojima se mora boriti.418 Duša tada doživljava veliku napast obeshrabrenja uzsugestije da odustane od duhovnoga puta i želje za sjedinjenjem s Bogom. Ona mora prihvatiti tajduhovni boj sa samom sobom u koji ju je uvela božanska pedagogija predajući se s povjerenjem uvolju Božju. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa znala je kao i svi sveci da se na takav način, kojimBog vodi dušu do poništenja vlastitoga „ja“, događa nutarnje preobraženje.

„Trsite se oko najdublje poniznosti, oko najsavršenije sličnosti Božanskoj volji i najvišojljubavi prema Bogu i postat ćete svetice Karmela Božanskog Srca Isusova! U ljubavi ovogBožanskog Srca vi ćete se ražariti i nanovo ćete oživjeti. Tajna svetaca je nevidljivo odricanje svojevolje, stalni rad na uništenju vlastitog 'ja'. Plod njihovog truda bio je duboka poniznost i jedinstvo s


418 Sv. Bernard ovako opisuje ta svoja mučna iskustva: „Dođi Gospodine Isuse, iskorijeni svaki korijen zloće iz mojeduše. Dođi i kraljuj u njoj. Škrtost se podiže i traži mjesta u meni, taština i umišljenost žele mnome ovladati, oholostželi biti kraljica u meni, bludnost viče ovdje ja zapovijedam, ogovaranje, zavist i bijes se tuku u meni kako bi vidjelekome ću dati prednost. Sa moje strane činim što mogu da se oduprem, borim se dok imam daha, zazivam tebe, Isuse,Spasitelju moj, branim se tebi za ljubav, jer ispovijedam da tebi pripadam. Želim da Ti budeš moj Bog i vičem: Nemamdrugih Bogova osim tebe Isuse! Dođi Isuse, moj Gospodine, svojim moći rasprši sve moje neprijatelje. Dođi i kraljuj umeni jer si ti moj kralj i Bog moga života.“ Ocu, Sinu, Duhu Svetome, Presvetom Trojstvu, najljepše molitve svetaca,Sav Tvoj, Zagreb, 2006., str. 37.

121

Božjom voljom. Ova od 'samoga sebe' očišćena srca ispunio je Bog s izvanrednim milostima ivelikom ljubavlju.“419

Svetačka, pa i mistična tradicija, uključujući i onu karmelsku, jako naglašava važnostbdjenja u ljubavi prema bližnjemu i na ovom stupnju duhovoga života. Kada duša proživljavavlastiti mučni hod kroz tamne noći, lako može zbog vlastitih nutarnjih i vanjskih poteškoća uzmalodušje, sumnje, suhoće, žalosti, nemire i obeshrabrenja činiti i veće ili manje propuste u ljubaviprema bližnjem i na takav način usporiti i dovesti u pitanje vlastiti duhovni rast. Sv. TerezijaAvilska, govoreći o petim odajama u Zamku duše, jako inzistira upravo na ljubavi prema bližnjemjer je ona znak ispunjenja sjedinjenja volje s voljom Božjom, a to je u biti pravi istinski duhovni rastsvake duše.420

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI toga je duboko svjesna te preporučuje da se usprkosvlastitim i tuđim poteškoćama i slabostima budno pazi na milosrđe i ljubav jer to nezaustavno vodidušu putem duhovnoga rasta:

„Sav svijet voli dobre karaktere i simpatične osobe a samo sveci ljube najviše teškekaraktere i nesimpatične osobe, koje drugi izbjegavaju. U ovim vide i ljube prezrenog Spasitelja. Nebiste li mogli to već jednom pokušati? Mislim da bi Vam ovo takve milosti donijelo kakve jošnikada niste dobili, to je pobjeda nad Vašom naravi!“421

„Redovnicama je najpotrebnije da se međusobno ljube, da žive u miru i izbjegavaju ljudesvjetovnoga nazora.“422

„Biti službenica Božja znači biti milosrdna prema našim bližnjima, a u višem dijelu svojeduše držati čvrstu odluku: vršiti Volju Božju; posjedovati poniznost i jednostavnost u predanju samesebe Bogu, ali odmah ustati kad padnem; priviknuti se biti ponizna i mirno podnositi bližnjega injegove pogreške.“423

Razmisli! Jesam li sklona obeshrabrenjima? Prihvaćam li s povjerenjem u Boga mojduhovni boj sa samom sobom? Što iz toga učim? Vode li me nutarnje i vanjske poteškoće na momeduhovnom putu vode do toga da činim propuste u ljubavi prema bližnjemu? Kako se tome opirem?

1.4.3.1. Predanje i sjedinjenje volje s voljom Božjom kao svladavanje zapreka ovogastupnja duhovnoga života

Kada Bog vodi dušu kroz tamne noći i mučne kontemplativne kušnje u nutarnjim i vanjskimprilikama koje su protivne želji i očekivanjima duše, ona svladava zapreke malodušja, sumnje,suhoća, žalosti, nemira i obeshrabrenja predanjem u volju Božju koja podrazumijeva prihvaćanjeumiranja samome sebi i svojim duhovnim očekivanjima.424 Bog čeka da vjernik bez mrmljanja iuzmicanja u duhu spremnosti i poučljivosti prihvati ova za njega mučna iskustva. To je preduvjet daBožja snaga i milost dublje uđe u dušu i zahvate njezinu volju te tako oblikuju istinsku novostpreobrazbe u nutrini duše. Milost Božja djeluje u duši tako da jača volju u želji za Bogom iduhovnim rastom i u odricanju svega što priječi njezin duhovni rast.

Ako duša ne prihvaća ovu božansku pedagogiju i ne prihvaća Božje planove, sve višeduhovno slabi. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa ovu duhovnu dinamiku opisuje koristeći kategorijukriža:

„Ako je duša žrtvovala samu sebe i svoju volju, i ubrojena je u sljedbenice BožanskogUčitelja, tada mora naučiti dnevno nositi svoj križ. Kako velik zahtjev, svaki dan, cijeli svoj život

419 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 273.420 Sv. Terezija Avilska, Zamak duše, KS, Zagreb, 2011., str. 79–82.


423 Isto, str. 39.424 D. Micheletti, Abbandono, u Dizionario di Mistica, Vatikan, 1998., str. 35–40.

122

nositi križ! – Tvrdo i teško zvuči ovaj zahtjev! Tvrdo i teško će biti ovim dušama koje hoće nositikriž za Gospodinom po svojoj vlastitoj volji, ali lako i slatko onome koji je svoju volju pokopao iodvažno nastoji da je borbom uvijek iznova nadvlada. Ovima daje Gospodin iz riznice svogaBožanskog Srca milost na milost, tako da one lakim korakom i radosna srca slijede svogaGospodina noseći križ srčano na svojim ramenima – kako god on vodio: preko strmih visina ili krozljupke ravnice, po žarkoj vrućini ili ledenoj zimi, po svjetlu dana ili po tamnoj noći, sistomišljenicima ili u potpunoj osamljenosti. Bogobojazna duša pozna i ima samo jednu želju:savršeno ispuniti Volju svoga Božanskog Otkupitelja.“425

Duša treba ostati postojana u hodu kroz mučna kontemplativna iskustva „preko strmihvisina, po tamnoj noći, u potpunoj osamljenosti“, a Blaženica reče: ti „crni dani otegnu se u tjedne,a ponekad i u godine“.426 Teologalna krepost vjere koju Bog jača u ovim iskustvima snaži dušuiznutra da ostane na nogama, postojana, predana i kada sve izgleda kao da se ruši.

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI iz iskustva je učila da u situacijama kada je bilo kojiljudski oslonac za dušu nedostatan, Bog sam čini svoje djelo u duši. Duša istodobno proživljava dasvladava zapreke na duhovnom putu koje se javljaju jedna za drugom, ali je svjesna da to nijenjezino nego Božje djelo te se tako dublje ukorjenjuje u poniznosti i samoponištenju. Na takavnačin Bog oslobađa odlučnu dušu od dvije velike „nutarnje laži“ kojih se ona sama ne možeosloboditi. To su obeshrabrenje i umišljena samodopadnost ili samodostatnost. Oba ova stavaneminovno se javljaju u duši koja je još nepročišćena od duhovne oholosti jer se oslanja na samusebe.

„Koliko sam se puta tijekom ovih godina sama sebi činila slična konju koji je uvježban zatrku. Ta, užitak je svladati zapreke jednu težu od druge; preko zapreke preletjeti kao da je nema.Samo jedan hrabri skok i njegov gospodar ima jednu pobjedu više. Da, tako mi je išlo do sada.Morala sam svladavati jednu zapreku za drugom jer su se redale jedna za drugom.

Jednom sam čula priču kako je džokej davao svome konju prije važne trke kruh umočen ukonjak ili vino kako bi ga time potaknuo na srčanost i hrabrost i da ga dotjera do izvanredne jakosti.Bog čini isto tako, doživjela sam to već nebrojeno puta. Prije velikih poteškoća, kad ljudska pomoć,ta naša svakidašnja hrana nije dostatna, šalje nam Bog pomoć s neba, tj. osobite milosti koje nastada ožive i pouče i koje sve učine. Ta, čovjek je samo oruđe u ruci Božjoj...“427

„Najbolje sredstvo za ravnodušno podnošenje nevolja jest da za njih srdačno zahvaljujemoBogu. Moramo se tako odlučno predati Bogu, da se od Njega ne udaljimo niti u jednoj stvari. Tko uDružbi hoće činiti mnogo dobra, ne smije se pouzdati u sebe, nego imati veliko pouzdanje uBoga.“428

Vjera u Boga apsolutno mora biti popraćena povjerenjem u njega kao dobroga Oca koji volii vodi svoju djecu, i to od prvih koraka duhovnoga života. Na poseban način to vrijedi kada dušaproživljava nelagodne nutarnje i vanjske situacije. Povjerenje u tim teškim prilikama i olujamaživota ne izražava se tako da duša traži neposrednu Božju intervenciju koja će je toga odmahosloboditi. Vjera popraćena povjerenjem omogućuje vjerniku da ostane postojan uz uvjerenje da jeKrist s njime i da s njime dijeli muku i borbu pa iako se ne dogodi željeni oslobađajući Božji zahvatu željenu i očekivanu vremenu. Vjernik tada pokazuje, dokazuje svoju vjeru u Boga koju Bog čisti,jača i uzdiže. Evo nekih Blaženičinih svjedočanstava i pouka o tome:

„Preda mnom je ležala budućnost uvijena u duboku tamu, kao i ona tamna noć. Jedina mi jebriga bila, kao uvijek u sličnim prilikama, da ne učinim nešto što bi bilo protiv volje Božje. Stogasam molila svoju nebesku Majku da mi pomogne.“429




123

„Kao što je vani gusta magla sve obavijala, tako je i za mene gustom maglom bila obavijenamoja budućnost. K tome smo se i zdravljem više puta osjećale veoma slabo. Draga sestra MarijaTerezija mnogo je patila od bolova u želucu. Da, bila je to teška kušnja, a i velika milost što dragiBog nije dopustio da se moje pouzdanje uzdrma ili pokoleba ni za samo jedan čas.“430

„U svim okolnostima drži čvrsto odluku, velikom revnošću i jednostavnošću, da ćeš seprepustiti Njegovoj milosrdnoj ljubavi i Očinskoj brizi, koju Njegova Providnost ima prema tebi.“431

Življena vjera tako postaje sve dublje i proživljenije iskustvo potpuna opredjeljenja za Bogai prihvaćanje da se na sebe, život, kušnje i probleme gleda Božjim očima, prihvaćanje da je najboljeza dušu prihvatiti ono što Bog pripušta i postupati onako kako on traži i želi. Na taj način milost uduši nadvladava nepovjerenje i strah, oslobađa je od tjeskoba otvarajući put spasenjskomu Božjemdjelovanju. Duša čini savršenije čine kada se, usprkos križevima i mukama koje proživljava, predajeBogu koji izgleda kao da ju je prepustio samoj sebi. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa uči:

„I ovo je bio gutljaj boli iz kaleža trpljenja Božje ljubavi. Pozvala sam odmah sve sestre dase sakupe u kapelicu i tu smo otpjevale 'Tebe Boga hvalimo', kako sam to uvijek običavala činiti uvelikim kušnjama; ali ovom vijesti nisam uznemiravala nikoga, pa ni moje sestre. 'Trpjeti i šutjeti',to volim. 'Ne ovisim o Berlinu, a ne ovisim ni o kući. Za Tebe je sagrađena Gospodine, čini s timešto Ti drago samo me uči da upoznam Tvoju svetu volju.'“432

„U toj zapuštenosti i u tom tako mučnom položaju Bog je jačao u svojoj Očinskoj ljubavimoju srčanost i pouzdanje.“433

„Treba uvijek raditi i trpjeti za Boga i Njemu prepustiti da svima upravlja i vlada. Našajedina želja i naše čeznuće mora biti da se u svemu izvrši Njegova najsvetija Volja.“ 434

Nepokolebivo pouzdanje u Boga koje se oslanja isključivo na vršenje njegove volje, pa ionda kada neka stvar duši izgleda sama po sebi dobra, uzrokuje u duši neslomivu postojanost i vodije sigurnim putem prema sjedinjenju s Bogom za kojim duša sve više teži. Blaženica poručuje:

„Ne teži ni za čim, iako ti se čini da je to dobro, osim ako je to po Božjoj volji.“435

„Dok svoje pouzdanje stavljam u Boga, ne postoji ništa što ne bih mogla učiniti. Timpouzdanjem duša poduzima sve što je zapovjeđeno, ma kako bilo teško.“436

Prolazeći kroz ovakva iskustva Bog dušu istodobno vodi, samoponištava i nutarnjepreobražava. Duša se mora osloboditi svega što nije Bog, od svega se mora odijeliti u duhu, ne bitini na što navezana. Blaženica upravo to uči: „Nikad nećeš mirno i zadovoljno živjeti, dok sinavezan na koje mjesto ili osobu.“437

Na takav način duša je duboko svjesna da su njezin put nutrine u duhovnom rastu i vanjskadjela koja je učinila čisto Božje djelo pred kojim se ona sama osjeća neprikladna i nedostojna, štoje, u biti, izraz duboke poniznosti. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI toga je duboko svjesna:

„Bog je sam stvorio to djelo izvana i iznutra. Moja je jedina utjeha bila i jest da se Bog jošviše proslavio mojom nesposobnošću. Sve mi je nedostajalo za moju službu, posjedovala sam samojedno: želju da uvijek ispunjam volju Božju i da nastojim spoznati je do u tančine.“ 438

Taj duhovni put predanja i sjedinjenja volje s voljom Božjom treba usvajati i učiti uosobnom iskustvu. Prva stvar na tom putu je ustrajna i svakodnevna molitva kao preduvjet zashvaćanje, prihvaćanje i vršenje volje Božje u svom životu. Uz molitvu duša mora učiti osluškivati

430 Isto, str. 92.431 Mali vodič k savršenosti, str. 38.432 Djelo Božje, str. 86.


435 Isto, str. 20.436 Isto, str. 37.


124

glas Božji u samoj sebi i ispitivati vlastitu savjest. Ako postoje svi preduvjeti predanja i povjerenjauz prihvaćanje puta kojim Bog vodi dušu, onda je put duhovnoga rasta koji vodi prema sjedinjenjunezaustavljiv. Evo Blaženičina poticaja:

„Dužnost da Karmelu Božanskog Srca osnujem novi dom u Novom svijetu zaokupila me jeposve. Svaki sam slobodan dan upotrijebila za molitvu da dobijem milost te spoznam i ispunimsvetu volju Božju.“439

„U srdačnoj ljubavi, moleći se jedni za druge, stupimo u Novu godinu. Pred nama je'zatvorena knjiga' kojoj samo Bog poznaje sadržaj. Vježbajmo se izjednačavati svoju volju sBožjom voljom, onda ćemo kako je p. Rutgen rekao: 'za sve Boga hvaliti i slaviti' što god namNova godina donese.“440

„To bismo mi trebale svakog dana promisliti, onda bi vjernost i poslušnost procvjetale, a svasvojeglavost i sebeljublje bi u nama nestalo. Naučili bismo osluškivati Božji glas u nama i ne bismoonda tako često radili brzo a da ne marimo za Božju volju i slijedimo je… koliki bi nemir sebi isestrama uštedjeli. Koliko trpljenje Božanskom Srcu! Ispitajmo svoju savjest svaka o svojimdužnostima i poslovima.“441

Kada Bog provodi dušu kroz tamne noći, pokazuje duši mjeru čistoće njezine ljubavi premanjemu. Ako ona prihvaća taj put, istodobno čisti i preobražava njezinu ljubav. Naime, ako duša tražisamo ono što joj se sviđa, u čemu se dobro osjeća, ulazi u stav suprotan traženju volje Božje. Bogčisti dušu tako da joj pokazuje potrebu prvenstva čiste ljubavi prema Bogu. Kao neki test i dokaztoga je reakcija i ponašanje duše kada proživljava nutarnje i vanjske situacije, mučne i protivnevlastitim osjećajima. Bog prije ili poslije redovito traži od duše neke stvari suprotne njezinojsjetilnosti i osjećajnom dopadanju. Upravo tada duša dokazuje Bogu svoju ljubav. Blaženicaporučuje:

„Nastojmo uvijek razveseliti Boga i čvrsto se pouzdati u njegovu Božansku pomoć, tadaneće izostati blagoslov.“442

„Zato došlo što došlo, uvijek se čvrsto i nepokolebljivo pouzdajmo u Boga. Tome Bogu punom ljubavi treba pripadati i cijelo naše srce, to je ono što On najviše traži 'našu ljubav'. Sve drugo što Mu ponudimo manje je vrijedno.“443

Razmisli! Kakvo je moje predanje u Božje ruke? Tražim li iskreno i nastojim li u svemu vršitivolju Božju? Koje su glavne poteškoće koje susrećem na tom putu? Molim li da shvatim volju Božjui osluškujem li njegov glas u nutrini svoje savjesti? Ljubim li Boga i kad su iskustva života mučna?

1.4.3.2. Prihvaćanje kušnja, suhoća, noći i križa u vjeri i pouzdanju da Bog iz svegaizvodi dobro kao svladavanje zapreka ovoga stupnja duhovnoga života

Duša treba s pouzdanjem u Boga ljubavi prihvaćati kontemplativne kušnje, suhoće tamnenoći i tako svladavati zapreke malodušja, sumnje, suhoća, žalosti, nemira i obeshrabrenja.444

Pouzdanje je nutarnje duhovno uvjerenje da nas neka osoba iskreno i istinski ljubi te idemo njoj sasigurnošću da ćemo biti pozitivno u svemu prihvaćeni i primljeni. Ako se ima takvo pouzdanje uBoga, onda se njemu bez straha obraća u svim prilikama i neprilikama života. Pravi je temeljkršćanskoga pouzdanja u Bogu samome zbog njegove neizmjerne i dokazane ljubavi prema namado te mjere da je predao svoga Sina na smrt da nas spasi. Dušu koja s Bogom kroči kroz život i želimu čistom ljubavlju uzvratiti na njegovu ljubav Blaženica upućuje na takvo pouzdanje:


441 Isto, str. 222, 223.442 Neobjavljena pisma, pismo br. 186.

443 Isto, pismo br. 1361.444 U. Occhialini, Tentazione, u Dizionario di Mistica, Vatikan, 1998., str. 1195–1200.

125

„Bog koji nas poziva k sebi i gleda kako mu se približavamo, neće nikad dopustiti da nam senešto dogodi što ne bi za nas bilo najbolje. Bog zna našu slabost i On će ispružiti svoju Očinskuruku da možemo učiniti i težak korak. Nemoj se bojati budućih događaja u životu, nego im pođi ususret s pouzdanom nadom, jer si Božje dijete i On će te čuvati kako je obećao. Bog te je i do sadaodržao. Vjeruj u Njegovu Providnost. On će uvijek biti s tobom i kad ne budeš mogla hodati, on ćete nositi.“445

„'Onima koji Boga ljube, sve služi na dobro.' Činjenica je da Bog može iz zla izvesti dobro –za koga će On to učiniti, ako ne za one koji su se Njemu predali bez sustezanja? Da, sve im služi nadobro, pa i sami grijesi. David ne bi bio tako ponizan da nije sagriješio. Ni Magdalenina ljubavprema Gospodinu ne bi se uzdigla na takvu visinu bez prethodnog grijeha. Reci mi što će Bog istomučiniti s našim trpljenjem i našim radom?!“446

Pouzdanje se u duhovnom životu temelji i na pravoj poniznosti duše i spoznaji Božjegamilosrđa koje se nadvija nad ljudskom bijedom. Usprkos svim naporima na duhovnom putu,osobito na ovomu kontemplativnom dijelu puta, duši se otvara ponor vlastite bijede i ništavila teona mora Bogu prikazivati svoje nutarnje siromaštvo i ogoljenje, svoje nemoći, slabosti,nesposobnosti da uvijek čini što je dobro i što Bog hoće. To stanje, uz dobru volju koja ne pristajesvojevoljno uz grijehe i slabosti, prikazuje se Bogu kao molitva koju on rado prima te dušu i daljeobasipa svojim blagoslovima. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI to je osobno iskusila i na teputove upućuje duše:

„Stoga sam se svakodnevno trsila, uvijek s novim marom, da se svidim Bogu i da Garazveselim. Ali, na žalost, kod mene je to bilo samo u volji, želji i čežnji, dalje nisam uspjela uzasve svoje nastojanje. No, uzdam se da Bog, koji je jednom s radosnom viješću poslao Svoga anđelada objavi mir svima koji su dobre volje, da je taj isti Bog u svojoj nedokučivoj dobroti i milosrđupogledao i na moju dobru volju. Ta, bezbroj puta mi je ne samo oprostio i ispravio moje pogreške,grijehe i naopakosti, nego je, ne obazirući se na Svoje tako nevrijedno oruđe, obasuo KarmelBožanskog Srca Svojim božanskim blagoslovom.“447

I u kušnjama, za nju najbolnijim iskustvima zbog velike ljubavi koju ima, Blaženicadoživljava da Bog iz tih kušnja izvodi dobro. Kao prvi primjer navodimo kada je u domu zanezbrinutu djecu ostala bez toliko željenoga presvetog sakramenta.

„Toliko žalosti, toliko boli više od devet mjeseci otkako sam bila lišena svoga najboljegPrijatelja!... Božja je providnost vidljivo bdjela nad djelom, štitila moje napuštene sestre i divno nasvodila. Sve je bilo Božje pripuštanje kojim se proslavilo Božje Veličanstvo. Jer, inače, kako biKarmel Božanskog Srca Isusova ostao na životu?“448

„A monsinjor koji je bio naložio da se odnese Presveto, a kasnije opet dopustio da ga se držiu kućnoj kapelici tom zgodom Majci i Utemeljiteljici Karmela BSI reče: 'Bog je to dopustio daiskuša vašu vjeru.'“449

Još je bolnije za Blaženicu bilo duhovno vodstvo lažnoga mistika, svećenika p. Š koji jekrivim putovima usmjeravao put utemeljenja družbe i čijega se vodstva Blaženica oslobodila uzgolemu duhovnu muku i boj. Ipak, ona spoznaje da je i to poslužilo Bogu za veće dobro njezineduše:




449 Isto, str. 56.450 Isto, str. 67.

126

Za dušu koja prolazi ovim putem dvije su kušnje bolne na poseban način, a redovito sejavljaju na kontemplativnom dijelu puta. Prva je suhoća u molitvi i nemoć molitve.

Blaženica poručuje: „U službi Božanskom Srcu ima dakako također samo križeva i trnja,radi toga ne smijemo mi, kao ni naša nebeska Učiteljica ustuknuti; već je radosno i kličući 'trpjeti'znak naše ljubavi. Naši križevi mogu biti: odsutnost utjehe, nesposobnost za molitvu...“451

Svetačka tradicija uči da i u nutarnjim poteškoćama u molitvi postoje razlike. Suhoća sjetilaje lišenost sjetilne pobožnosti i doživljaja utjehe molitve u osjećajima, a razlikuje se od suhoća itama duha koje dolaze od božanskoga svjetla kojim Bog duši daje spoznati njezino ništavilo.452

Ovdje se događa da se duša nalazi u najužasnijoj agoniji. Budući da je odlučna pobijediti sebe usvemu i biti pažljivija u služenju Gospodinu, ipak jer tada više spoznaje svoje nesavršenosti, izgledajoj da ju je Bog već od sebe odvojio i napustio kao nezahvalnu na primljene milosti; i same duhovnevježbe koje čini, molitve, pričesti, mrtvljenja više je trgaju, dok to čini s najvećom mukom inaporom, vjeruje da više zaslužuje kaznu i ima osjećaj da je još mrskija Bogu. Duša jako bolnoproživljava osjećaj da je izgubila svoju molitvu, to jest molitvu koju je prije molila u meditativnomdijelu puta, u kojoj je osjećala Božju blizinu i utjehu te joj je to davalo veliku sigurnost.

Naprotiv, sada dušama koje prolaze ova stanja ponekad se čini da kušaju mržnju premaBogu i da ih je Bog već odbacio kao njegove neprijateljice te da im je već u ovom životu počeodavati kušati muke osuđenika i Božju napuštenost. Ponekad Gospodin dopusti da slične suhoćebudu popraćene tisućama drugih napasti nečistoće, bijesa, psovke, nepovjerenja i iznad svega očaja,tako da sirote duše u toj velikoj tami i zbrci ne mogu dobro razlučiti otpor volje, otpor koji jestuistinu, ali je njima potamnjen ili barem sumnjiv, zbog prisutnih tama, boje se da su pristale i zatose drže još napuštenije od Boga.453 Blaženica uči da duša treba sve prihvaćati u povjerenju u Boga tese tako svime može duhovno okoristiti.

„Sve što dolazi od Boga, Božjeg očinskog srca uvijek je dobročinstvo njegovoj djeci akoljudskim očima ne izgleda kao dobročinstvo, ipak je tako – jer sve služi spasu njihovom.“454

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI, koja je prošla kroz slična nutarnja iskustva, kratkoporučuje da treba ustrajati u želji da se služi Bogu i u poteškoćama u molitvi jer usprkos tomu štoduša doživljava, Bog u takvim molitvama čisti, uzdiže i preobražava dušu. „Čin koji obavljamo usuhoći duha, mnogo je vredniji od drugih koje činimo u velikoj i osjetnoj revnosti.“455

Malo-pomalo ustrajnost u molitvi, usprkos svim nutarnjim i vanjskim poteškoćama, vodi dokontemplativne molitve u kojoj se događa sjedinjenje duše s Bogom.

„Kako dolazi duša do srdačnog sjedinjenja s Bogom, do ove velike ljubavi? Po Bogu – poposebnoj molitvi i velikoj duhovnoj sabranosti – samo u tihim časovima njegovati će prijateljstvo.Duh Božji će prožimati i ispuniti dnevno sve više i više dušu, tada i mi kao sam Božanski Spasitelj,okruženi olujom i bijesnim valovima 'počivamo' da, počivamo u volji Božjoj i pouzdanju uBoga.“456

Druga je bolna kušnja za dušu na kontemplativnom putu duboka iskustvena nutarnjaspoznaja, na počecima, vlastite bijede, a zatim s vremenom i vlastitoga ništavila.

451 Neobjavljena pisma, pismo br. 1526.452 Nutarnje poteškoće u molitvi i kod iskustava u tamnim noćima koje dolaze od Boga i uvode dušu u pasivna čišćenja(ako koristimo terminologiju sv. Ivana od Križa) ili u suhoćama sjetila i duha (ako koristimo terminologiju sv. AlfonsaLiguorija) uzrokovane su ulivenim božanskim svjetlom koje duša zbog vlastite nepročišćenosti ne može usvojiti razlogsu i promjene u molitvi koja od meditativne postaje kontemplativna.453 Sv. Alfons Liguori, Kratka vježba za savršenstvo i kako se treba ponašati ispovjednik u vodstvu duhovnih duša , SavTvoj, Zagreb, 2007., str. 30. Svetac upravo u ovim kategorijama opisuje to bolno duhovno iskustvo. Upozoravamo i narazličitost upotrebe u terminologiji u svetačkoj tradiciji. Sv. Alfons govori o sjetilnoj suhoći i suhoći duha dok sv. Ivanod Križa govori o tamnoj noći sjetila i tamnoj noći duha, a u biti opisuju istu duhovnu stvarnost.454 Neobjavljena pisma, pismo br. 539.


127

Sve nutarnje i vanjske poteškoće na putu duhovnoga rasta i molitve imaju za ciljoslobađanje duše od nje same, od samodopadnosti, navezanosti na sebe te je po spoznaji vlastitoganištavila i bijede voditi putem rasta u svetosti po poniznosti i ljubavi. Da bi došla do čiste ljubavi,duša se mora suočiti sama sa sobom i vlastitim zlim sklonostima koje Bog putem čišćenjaodstranjuje preobražavajući samu dušu.457

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa uči: „Što bi učinila, ako se nikad ne bi oslobodila svojihkušnji? Rekla bi: 'Bože, ja pripadam Tebi. Ako Ti se moja bijeda sviđa, umnoži je i produži.'“458

Zahvaljujući podnošenju same sebe, svoje bijede i ništavila Bog dušu, a da ona to ne moževidjeti i još manje kontrolirati, vodi putem sjedinjenja, kako se to dogodilo i Blaženici kodduhovnoga braka:

„U to vrijeme mučio me je užasan strah da ću zauvijek propasti. Na jednoj sam strani vidjelamnogobrojne dokaze milosti Božje, koje mi je udijelio već od djetinjstva, a na drugoj strani mojživot, unatoč svim naporima i trudu, pun pogrešaka i grijeha. Iz ljubavi prema Bogu htjela sam sevježbati u svim krepostima, ali mi to nije nikad uspjelo; uvijek sam ostala 'crnom', kako sam sesama često nazivala. Zbog toga me je često ispunjao velik strah.

Za vrijeme jednog takvog neobično žestokog straha, kad je moja muka bila dosegla vrhunac,obratila sam se Božanskom Spasitelju, a onda se goruća ljubav izlila u moju dušu i tako me jetijesno sjedinio sa Sobom da sam Mu rekla: 'Gospodine, budem li osuđena, moraš i Ti biti sa mnomosuđen; jer tko si Ti, a tko sam ja u Tebi, tko nas može rastaviti?'“459

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa svjesna je da je za našu dušu teško dobro podnositi kušnje,suhoće, noći i križeve jer su protivne našoj naravi, dobru i ljubavi za koje je svaki čovjek stvoren iprema čemu teži. Upravo zbog toga duši, da bi se duhovno okoristila ovim mučnim iskustvima,preporučuje čisto evanđeoske stavove: radost duha, povjerenje, strpljivost i ravnodušnost, hrabrost iodvažnost duha, a sve se to temelji na Isusovu zahtjevu da ga nasljedujemo. Evo njezinih poticajnihtekstova o tome:

„Mnogo sreće i blagoslova za Novu godinu! Nadam se da ste ju sve započele zdravo iradosna srca. Kod tog sveg trpljenja treba sačuvati radosno srce, jer bez toga ne raduje se ni Bog niljudi s nama. Dakle 365 dana imamo za služenje Bogu i sestrama, djeci i odraslima i k tomu nosećinaš križ, jer nas nosi milost. I s velikom ljubavlju i pouzdanjem onda ide sve lakše i milije; onda ćenam jaram biti lagan i sladak. Komu se čini tvrd i težak, taj ga ne zna ispravno nositi.“ 460

„Sačuvaj strpljivost i ravnodušnost u bolima i protivštinama.“461

„Hrabar duh je velika prednost u stjecanje kreposti i sretni su oni koji su taj duh primili odBoga.“462

„Kad ti se učini teško i mrsko svladati i lomiti svoju volju, sjeti se da tvoj Spasitelj to odtebe zahtijeva u tvome zvanju, jer je rekao: 'Tko me hoće slijediti, neka se odrekne samoga sebe,uzme svoj križ svaki dan i slijedi me.'“463

Pouzdanje i povjerenje u Boga koji iz svih nutarnjih i vanjskih kontemplativnih kušnjaizvodi dobro ostaje kod vjernika koji je predan Bogu u višem dijelu duše, ali sjetilni i osjećajni dioduše to bolno proživljava. Blaženica svjedoči da je to istodobno milost, ali i bolno ljudsko trzanjesrca.

„Velika je milost biti gažen nogama! Ja sam još danas zahvalna tom dobrom svećeniku štosam mu mogla služiti kao otirač za noge kako u onom času, tako jednom kasnije, kod neke rasprave

457 Tu spoznaju vlastitoga ništavila i bijede sv. Ljudevit opisuje kao prvi učinak življenja posvete, a mi smo je izložili u cjelini 7.1. A da je to općenito iskustvo u mistici, govori C. V. Truhlar, nav. dj., str. 52–55.



462 Isto, str. 33.463 Isto, str. 23.

128

o kupovini kojoj je on htio svakako pribivati. Iako volja spremno i radosno daje Bogu svoj 'Deogratias', ljudsko se srce ipak bolno trza kad ga se nogama gazi.“464

Razmisli! Imam li čvrsto uvjerenje da sam ljubljeno dijete Božje i da on očinski bdije nadamnom? Kakva su iskustva Božjega milosrđa u mom duhovnom životu i je li neko od njih na posebannačin prisutno u mome sjećanju? Prihvaćam li s odlučnošću i s povjerenjem nutarnje i vanjskepoteškoće i kušnje te usprkos tomu što se „ljudsko srce trza“ vjerujem da Bog iz svega za meneizvodi dobro?

1.4.3.3. Čuvati vedrinu i mir kao svladavanje zapreka ovoga stupnja duhovnoga života

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa puno se puta u životu morala teško boriti kako bi sačuvalaKristov mir i vedrinu predanja u svojoj duši. Posebno je to bilo mučno i bolno kod prvih zavjetakada je lažni mistik, svećenik p. Š., tražio da sestre polažu zavjet na neku njegovu nakanu koju imnije kazao. Njoj su tom zgodom i razum i savjest kazivali da tu nešto nije u redu te je moralapodnijeti teški boj da sačuva nutarnji mir i čeka da Bog riješi probleme. Blaženičino svjedočanstvoodražava veličinu njezine duše koja po svaku cijenu želi Boga samoga i sve je spremna podnijeti zato.

„No, kako sam htjela biti ponizna prema uzoru sv. Franje Asiškog, htjela sam da po menigaze kao po otiraču za noge, ili kao što ga je pseto trgalo, tako sam i ja htjela da se postupa samnom kao s otiračem i s dronjkom. Da, ne samo da sam htjela, nego sam i željela da tako sa mnompostupaju – nije važno tko – poglavari ili podložnici, samo da uništim svoj 'ja'. Htjela sam biti ništa,posve ništa! Željela sam biti čista, prazna posuda u kojoj nema samovolje, samosvijesti nisamoljublja, posve prazna posuda da je Bog može ispuniti svojom milosti.

Dakle, napustila sam pod kraj sv. Mise kapelicu, i to neopisivo uzrujana. Pojurila sam usvoju ćeliju. Htjela sam slomiti svu nepokornost svoje naravi. Htjela sam naučiti slijepo slušati, jersam htjela biti ništa. Posegla sam za bičem. U mojem je u srcu bjesnila oluja. Razum se divljepropinjao. Tada sam strašno uzrujana bacila bič o zid. Njegov me je štropot osvijestio. Bila samopet mirna, mogla sam se dalje rvati, boriti se, trpjeti i šutjeti, dok nije došla pomoć.“ 465

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI morala je podnijeti mnoge protivštine i čuvati mir nesamo u sebi samoj nego i za utemeljenje toliko željene redovničke družbe. Više puta i razne osobekoje su obavljale odgovorne službe u Crkvi savjetovale su joj da se ostavi osnutka nove družbe iKarmela te neka se ona i njezine suradnice pridruže nekoj već postojećoj redovničkoj družbi. I u timje situacijama ona prije svega čuvala mir, popraćen pouzdanjem u Boga:

„Ja sam ostala mirna jer sam znala da je sam Bog osnivač Djela, a da je On sâm mene za toizabrao. Bilo mi je žao što pater tako govori i protiv djela, ali on je sigurno bio uvjeren da pravopostupa kad me nagovara na drugi put.“466

Na otajstvenim putovima duha Blaženica pred očima ima samoga Isusa kao uzor. Kristovmir koji treba čuvati u duši nije mir ovoga svijeta. To nije „tjelesni mir i lagodnost“ nego je nutarnji,duhovni mir koji se gradi na povjerenju u Boga i u životu prema evanđeoskim načelima, a topodrazumijeva nasljedovanje Krista po križu.

„Činjenica da se tako malo možemo svladati i da svoju udobnost jako ljubimo, izvor jeponiženja za nas. Naš Spasitelj nije došao da traži duševni i tjelesni mir i lagodnost, nego da samogsebe zataji, bori se i umre.“467

Koliko je duša više ili manje slobodna od same sebe, od sebeljublja i koliko ima čiste ljubaviprema Bogu, toliko je dublji i nepomućeni mir u njoj. Posljedica je toga osjećaj da duša nije sama tesvjedoči za evanđeosku vedrinu i radost. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa tako poticajno piše:



129

„Došlo što mu drago, u unutarnje odaje ne smije ništa provaliti, jer je to stan Božji unama.“468

„Što se osjećate osamljenom, to mi se previše ne sviđa. Sveci su uvijek imali sve u Bogu iosim Njega za svoju sreću nisu trebali ništa. Osjeća li se da se osim Boga bilo što treba, da se budesretan, to je tada siguran znak da srce nije ispunjeno Božjom ljubavlju, nego da još dobar diosebičnosti stanuje u njemu. Bog Vas od toga oslobodio svakog dana sve više i više da u Njemunađete potpuni mir i zadovoljstvo.“469

Kristov se mir treba čuvati prvenstveno u vlastitoj nutrini, ali i u suživotu s drugima ipastoralu. Samo tako svagdašnje poteškoće i male neprilike ne priječe nego postaju prigoda zaduhovni rast. Blaženica uči:

„Ako su i poglavarice i sestre zdrave, onda će i vjernost cvasti. Tisuću malih neprilika činitće se kao muhe ili komarci koje nisu ništa, dok nervozne poglavarice i bijedne nervozne sestre,prave iz muhe slona i time uništavaju mir duša i mir u samostanu. Najveća usluga iz ljubavi jest:samu sebe, i sve sestre i djecu uzdržavati zdravima i u miru.“470

Čuvati vedrinu duše i nutarnji mir preduvjet je za bilo koji duhovni rast, bez obzira krozkakva iskustva duša prolazila, uključujući vlastitu grešnost. Duša mora brižno nastojati okonutarnjega mira i ljubomorno ga čuvati jer je on, uz predanje, preduvjet za razlučivanje Božjegadjelovanja u našoj nutrini. U duši, koja ostaje u miru uz predanje i strpljivo iščekuje, Bog čini svojadjela. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa uči:

„Ne daj da išta uznemiruje tvoje srce, pa ni tvoji grijesi. Ako si počinila grijeh, ponizi sepred Bogom i reci: 'Gospodine, evo, ja sam to učinila, jer je moje svojstvo da griješim. Sad Ti, odobri Bože, radi i oprosti mi, jer je Tvoje svojstvo uvijek smilovati se i opraštati. Zato nemojdopustiti da živim u Tvojoj nemilosti.' Na taj će način tvoj pad postići viši stupanj kreposti.“ 471

„Ne gubi nikad unutarnji mir, dogodilo se što mu drago, pa i onda, ako bi oko tebe svepropalo, jer sve stvari u životu ne mogu se usporediti s mirom srca. Vježbaj se našem Gospodinuslužiti čvrstim i srdačnim predanjem, jer je to pravi put.“472

Bog boravi u nama i duša, da bi mu vjerno služila, mora učiti osluškivati njegov glas unutrini svoje savjesti. Da bi to postigla, mora se neprestano truditi ostati u miru u nutarnjoj tišini.Bez toga je duhovni put bilo koje osobe nedovoljno autentičan. Bog kao pedagog odgaja dušuovisno o tome kako je ona raspoloživa i kako surađuje s njegovom milošću. Bl. Marija Terezija odSv. Josipa tako uzvišeno poučava:

„Iz toga sam ponovno spoznala kako vjerno i pozorno trebamo osluškivati glas u našojnutrini. Prije svega, duša se mora očuvati u neprestanom miru i dubokoj tišini. Došlo što mu drago,našu nutarnju odaju ne smije ništa taknuti. To je Božji stan u nama. U njemu boravi BožanskiSpasitelj i dijeli nam milosti prema tome kako smo disponirani.“473

Uz našu neophodnu suradnju Bog kao pedagog odgaja duše. Jedna stvar na tom puturedovito je vezana i uz nutarnju duhovnu dinamiku samospoznaje pogrešaka, žalosti, nemira i mira.Kako bi duhovno rasla i sazrijevala, duša nužno mora učiti iz svoje osobne povijesti.

„Tko se previše uznemiruje radi svojih pogrešaka, time dokazuje da se uzda u svoje sile.Zato Bog i dopušta iste pogreške da se dobro upoznamo.“474

„Tko živi samo Bogu i samo Njega traži, Bog je s njim u sreći i nesreći, taj ostaje i usredžalosti u miru.“475

468 Djelo Božje, str. 92.469 Neobjavljena pisma, pismo br. 313.




130

„U nemiru ćete jasno spoznati život samovolje, a u neprestanom miru u Bogu, usklađenostsa Božjom voljom.“476

Cilj je Božjega pedagoškog djelovanja čuvanja vedrine i mira isključivo oslanjanje na Bogapo logici križa Kristova koja vodi duši prema odricanju od svoje volje i potpunu pristanku uz voljuBožju. Bez toga se ne može doći do sjedinjenja s Bogom, a i pad je moguć usprkos svim prijašnjimmolitvama i naporima.477 Blaženica jasno poručuje da je to pravi put prema svetosti:

„Takva je duša naučila ljubiti svoj križ. Božja će je milost voditi da nađe svoj mir u Bogu,naučit će što znači: Samo Bog dostaje! Oprez! Neka si nijedna duša ne umišlja da će naći mir izadovoljstvo u Bogu dok se potpuno ne odrekne svoje volje. To je samo fantazija ili igra zloga kojije hoće zaslijepiti i spriječiti njezino napredovanje, ili je hoće dovesti do duhovne oholosti, po kojojse je mnogo duša već survalo od visokog stupnja savršenosti u duboki ponor.“478

„Sveci donose mir kamo god došli, i ja to želim.“479

Razmisli! Koja su moja iskustva nemira i kako ih svladavam na svom duhovnom putu?Jesam li svjesna da Kristov mir nije od ovoga svijeta te da za njega moram podnijeti duhovnuborbu? Koliko u tome uspijevam? Što učim iz svojih pogrešaka i grijeha? Nastojim li osluškivatiBoga koji boravi u miru i nutarnjoj šutnji?

1.4.4. Uloga kreposti razboritosti i poniznosti na putu duhovnoga rasta ovoga periodaduhovnoga života

U prvom dijelu puta duhovnog rasta već smo govorili o važnosti kreposti razboritosti uduhovnom nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipa. Prema njoj, uz poniznost i ljubav razboritost jetreća velika krepost u duhovnosti Karmela BSI.

„Razboritost je najpotrebnija krepost. Ona je upraviteljica svih kreposti, kao što i svih djela,koja činimo za Boga i ljude.“480

„Ipak, kod Boga nije nijedna stvar nemoguća i On sigurno ne će uskratiti milostsamospoznaje, poniznosti, razboritosti i ljubavi onima koji Ga ponizno mole i koji gladuju i žeđajupravde (svetosti). Bez ovih kreposti nema svetosti, kao što nema nijednog 'živućeg' drva bezkorijena, debla i krošnje. Dakle, drage moje, počnimo danas iznova uistinu nastojati oko poniznosti.Čitajte o poniznosti i počnite iznova po tome djelovati. Svaka neka samu sebe točno ispita i tada ćeuvidjeti, kako je radila protivno poniznosti.“481

Već smo vidjeli da je Blaženica, kao i toliki drugi sveci, nošena nutarnjom gorljivošću isama činila, kako kaže, nerazumne pokore. Ona to vidi u svjetlu Božje pedagogije jer će moratiodgajati sestre i vjernike na putu savršenstva.

„Korizma je završila, a s njom i moja neprestana glavobolja, koju sam stekla 'nerazumnimpostom', kako sam ga kasnije nazvala. Bog nikada ne traži od nas da mi, razumom obdarenistvorovi, nerazumno radimo... Mislim da je Bog kod mene to pripustio zato da mogu kasnije izvlastitog iskustva prosuditi koliko mi možemo postiti pri našoj djelatnosti.“482

Pa ipak, Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI, uz sve preporuke sestrama da paze na dobruprehranu i vlastito zdravlje, i sama je činila ono što nama može izgledati nerazborito i suprotno


477 L. Scupoli, Nutarnji mir put koji vodi u Raj, Sav Tvoj, Zagreb, 2006., str. 35–40.478 Mali vodič k savršenosti, str. 6, 7.

479 Neobjavljena pisma, pismo br. 1070.480 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 20–24.

481 Neobjavljena pisma, pismo br. 245.482 Djelo Božje, str. 43.

131

njezinim preporukama.483 U Rimu čini i ispovjednik joj odobrava zahtjevan pokornički zavjet kojiće vjerno vršiti do kraja života.

„Zavjetovala sam se dragom Bogu u ime zadovoljštine, kao što podnosimo sva drugatrpljenja i poteškoće, da ću tako podnositi i ovo odricanje, naime, da nikada do kraja svoga životaneću jesti kuhane hrane.“484

Na kontemplativnom dijelu puta duhovnoga rasta krepost razboritosti poprima novaobilježja. Duša se u postupcima i praksama vjere i pokore više rukovodi gorljivim željama zaBogom, sjedinjenjem s njime i željom da radi na širenju njegove slave. Ne zadovoljava seprosječnim i onim što razum naziva razboritim, nego sve više ulazi u dinamiku mrtvenja starogačovjeka kako bi se rodio novi u Kristu. Duša slijedi nutarnje poticaje Duha Svetoga koji poziva naveću ljubav i žrtvu. Ali u svim većim pokorama treba tražiti dopuštenje od duhovnika iliispovjednika, kako je to učinila naša Blaženica.

Evo citata jednoga opće poznatog teksta iz katoličke asketske i mistične tradicije koji ovuduhovnu dinamiku tako jednostavno i duboko opisuje: „Većina duhovnih osoba, dapače dobrih ikreposnih, u upravljanju sobom i drugima slijedi samo razum i zdrav osjećaj, nekima je to upravoodlika. Ovo je pravilo dobro ali nije dostatno za kršćansku savršenost.

Ove se osobe redovito povode za općim shvaćanjima onih s kojima žive. I premda im životnije neuredan, ipak su nesavršeni. Ne dolaze nikada na uzvišenije duhovne staze, nego žive kaodrugi, i način njihova upravljanja je nesavršen. Neko vrijeme Duh Sveti čeka njihov povrataksamima sebi kako bi se tu, opažajući djelovanje naravi i milosti pripravili i slijedili Njegovovodstvo. Ali ako se zlo služe vremenom i milostima koje im daje, na kraju ih prepušta njimasamima, njihovoj tmini i tako im ugodnom nepoznavanju vlastite nutrine te nastavljaju živjeti usrednajvećih opasnosti za svoje spasenje.

Može se uistinu reći da se vrlo mali broj ljudi stalno drži Božjih putova. Većina od njih seudaljuje. Duh Sveti ih zove svojim nadahnućima, ali kako su neposlušni, puni sami sebe, prionuli uzsvoje osjećaje, napuhnuti vlastitom mudrošću, ne dopuštaju takvo vođenje. Rijetko dolaze naBogom određeni put, ili na njemu ustraju, i vraćaju se svojim mislima i samima sebi. Tako oni punone napreduju i smrt ih iznenada zateče; jedva da su učinili dvadeset koraka, a mogli su učiniti desettisuća da su se prepustili vodstvu Duha Svetoga.

Naprotiv, osobe prožete istinskim nutarnjim duhom, koje se vladaju prema svijetlu DuhaBožjega, na koje su se pripravili čistoćom srca i koje slijede savršenom poslušnošću, idu gigantskimkoracima i lete, tako reći putovima milosti.“485

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa ovu istu duhovnu stvarnost izražava drugačijim riječima,ali bit je poruke ista. Da bi se došlo do svetosti, nisu dosta redovita mudrost i razboritost koje se jenaučila na prvom putu duhovnoga života i rasta.

„Tajna svetaca je nevidljivo odricanje svoje volje, stalni rad na uništenju vlastitog 'ja'. Plodnjihovog truda bio je duboka poniznost i jedinstvo s Božjom voljom. Ova od 'samoga sebe' očišćenasrca ispunio je Bog s izvanrednim milostima i velikom ljubavlju.“486

I na kraju valja napomenuti da ako Bog po kontemplativnim kušnjama nekoj duši daje većumjeru trpljenja, ona sama ne smije dodavati druge veće pokore. Ako sam Duh Sveti potiče dušu nato, da bi se upustila u to, treba tražiti dopuštenje od duhovnika ili ispovjednika.

Razmisli! Kakva je moja razboritost? Imam li nutarnjega iskustva da Bog traži više odmene? Kako na to odgovaram? Kako prihvaćam patnje u kušnjama koje mi život donese?

483 Vidi cjeline 1.3.4. i 1.3.5.484 Djelo Božje, str. 106.

485 L. Lallemant, Nauk o duhovnom životu, Verbum, Split, 2003., str. 109–110.486 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 273.

132

1.4.5. Opis duhovnoga rasta ovoga dijela duhovoga puta rasta

Obično nakon duljega niza godina ozbiljna duhovnoga života, nakon što je duša usvojila svetemeljne prakse vjere i duhovnoga života te zadobila zadovoljavajuću mjeru vlastite nutarnjeslobode time što ne pada u teže grijehe, Bog dušu, koja mu se dokazala vjernom, vodi putomdaljnjega duhovnog rasta.

Nakon što je dulji niz godina po razmatranju dobivala duhovnu snagu i milost, uzljubilamolitvu, naučila kako se nositi s temeljnim nutarnjim dinamikama molitve, to jest sabranosti,suhoće, šutnje, rastresenosti, vršenja svojih dužnosti uz stalno buđenje želje za Bogom, duša počinjedoživljavati nemoć, produljene periode suhoće i nemoći razmatranja koji postaju gotovo neprestani.Blaženica kaže da je naš križ „biti bez utjehe i nesposobnost za molitvu“. Istodobno ili nakonkraćega perioda samoj se duši u njoj dublje otvara nutarnji ponor vlastite bijede te počinje uviđatimnoge zle sklonosti, nesavršenosti i grijehe za koje je prije mislila da ih nema u sebi, a često semora boriti i s grijesima iz prošlosti kao da su još aktualni i prisutni u duši.

Istodobno duša ima veliku nutarnju potrebu za samoćom i šutnjom, iako joj se čini da umolitvi ništa ne radi, a ne osjeća nikakve privlačnosti ni prema stvarima ovoga svijeta koja jeostavila radi Krista. Obično je ovaj period duhovnoga života popraćen brojnim nutarnjim i vanjskimkušnjama, situacijama i prilikama koje su mučne za dušu i potpuno suprotne njezinimočekivanjima. Često se događa da je život kao odvaja od prijašnjih bliskih prijatelja, pa i rodbine.Usprkos svemu, duša želi služiti Bogu, želi ljubiti Boga i boji se da na tom putu nazaduje.

Tada se redovito javljaju brojne i bolne nutarnje sumnje, malodušja, strahovi, žalosti, nemiri,obeshrabrenja da je to što joj se događa Božja kazna za nju, mlakost i nemar u službi Bogu. Dušabolno doživljava nutarnje stanje u kojoj joj izgleda da je izgubila svoj molitveni život, barem onajkoji je prije mislila da ima i koji joj je davao sigurnost pred Bogom.

Iznad svega duša treba strpljivo podnositi put koji proživljava, predavati se volji Božjoj,prikazivati svoja nutarnja stanja i vanjske kušnje kao svoju molitvu Bogu, prihvaćati suhoće, tame,noći i križ u uvjerenju da Bog iz svega toga izvodi za nju veće dobro te tako čuvati nutarnju vedrinui mir. Obično se javljaju i dvije bolne sugestije i napasti zloga duha: da nema nikakve koristi od svihnjezinih nutarnjih i vanjskih patnja te da će njezino stanje zauvijek biti takvo jer je ostavljena odBoga zbog svojih propusta, grijeha i mlakosti.

A istina je upravo suprotna: provodeći dušu kroz ovakva iskustva Bog za nju izvlači najvišedobro i ona se mijenja, iako ona sama to ne vidi, osobito ne na počecima takvih iskustava. Bog takočisti dušu do onih dubina do kojih sama nikako ne bi mogla doći, mijenja je i postupno preobražava.

Duša koja ustrajno podnosi sve s povjerenjem prolazeći kroz ova kontemplativna iskustva ikušnje s vremenom u sebi počinje primjećivati i promjene. U prvom redu promjene u molitvi jerGospodin počinje duši, u jednom trenutku koji obično kratko traje, a često je nevezan uz molitvu idogađa se tijekom dana, davati trenutke blizine, mira, ljubavi, sigurnosti koje prije nije kušala, a nisada ih duša ne može ni uzrokovati ni zadržati u sebi na bilo koji način, ma kako se trudila. Drugoje molitveno iskustvo nagao i dubok ulazak duše u vlastitu nutrinu i jačanje želje za Bogom kojapomalo postaje sve žarča čežnja uz jasnu svijest da duša sama po sebi nikako ne može doći dosjedinjenja s Bogom.

Obično se usporedo s ovim iskustvima javlja promjena u percepciji dubine vlastite bijedesve do potpuna ogoljenja i ništavila koje duša kuša, ali i u vlastitom proživljavanju toga doživljaja.Dok se na počecima spoznaje vlastite bijede duša užasavala i mučila, sada joj to iskustvo postajeprihvatljivije do te mjere da može kušati i nutarnju radost zbog toga što je bijedna i ništavna. Kaošto smo vidjeli, Blaženica uči da takva iskustva mogu trajati godinama.

Duša istodobno obavlja svoje staleške dužnosti i u njoj sve više jačaju i čežnja i odlučnost zaBoga za kojega podnosi sve nutarnje i vanjske poteškoće. Provodeći dušu kroz ovakva iskustva Bogjoj pročišćava i jača vjeru jer se u povjerenju oslanja na njega usprkos za dušu mučnim i protivnimiskustvima, pročišćava i jača nadu jer se nada usprkos svemu, usavršuje i preobražava ljubav jer

133

duša dokazuje Bogu da ga ljubi, iako to ne doživljava u osjećajima i u situacijama koje su izravnoprotivne sebeljublju i očekivanjima nepročišćenih egoističnih motiva.487

1.5. DUHOVNA ZRELOST U PONIZNOSTI I LJUBAVI488

U rastu duhovnoga života vjernik treba težiti za sazrijevanjem i napretkom koji ga vodeprema krajnjem cilju, a to je sjedinjenje s Bogom. Čovjek sam po sebi i svojim naporima ne možeto postići, nego mora na tom putu djelotvorno surađivati s Božjom milošću te će ga Bog samdovesti do sjedinjenja s njime. Na tom putu valja ostvariti ljudsku i kršćansku zrelost. A to se, da seizrazimo riječima Drugoga vatikanskog koncila, događa kada čovjek uz velike napore i pomoćuBožje milosti ostvari svoje nutarnje jedinstvo (usp. GS 37). Čovjek je ljudski sazreo kada stabilno iodgovorno živi, kada je kao osobnost usvojio temeljene ljudske vrijednosti koje jednim nazivnikommožemo nazvati dobrotom.

Zrela je ljudska osoba u stavovima i ponašanju vođena ljubavlju sebedarja što znači danjezinim prosudbama, ponašanjem i odnosima ne dominiraju egoizam i posesivnost. Ljudska zrelostpodrazumijeva vedro i objektivno poznavanje sama sebe i razboritu prosudbu životnih osobnih idruštvenih prilika sa svim problemima i poteškoćama, uspjesima i neuspjesima, radostima imogućnostima te prihvaćanje istih ulažući napore za vlastito i opće dobro. Kršćanski milosni životnadilazi i prožima čisto ljudsku stvarnost svake osobe, ali ne kao neki dodatak tako da su ljudskanarav i nadnarav milosti odvojene i izolirane. Božji dar milosti ucijepi se i „utjelovi“ na ljudskudimenziju, prožima je i oplemenjuje, vodi putem potpuna ostvarenja krsnom dinamikom umiranja„staroga čovjeka“ egoizma, požude i grijeha te rađanja „novoga čovjeka“ u Isusu Kristu,sazrijevanjem, oplemenjenjem sve do preobraženja i pobožanstvenjenja ljudskoga bića.

U tom smislu kršćanin u svom djelovanju sudjeluje svojim cjelovitim ljudskim bićem.Kršćanski je život milosti tako najuže povezan s ljudskom naravi i ne može se pravilno razvijati akoje ljudska dimenzija vjernika nestabilna, krhka, nezrela i podložna egoističnim hirovima, strastima,željama, posesivnu traženju sebe u odnosima s bližnjim. U tom će kontekstu vjernik teško ostvaritikršćansku nadnaravnu ljubav prema bližnjem ako nema izgrađene naravne društvene kreposti jerkršćanska ljubav nije isprazan neučinkovit osjećaj, nego služenje Bogu u ljudima u konkretnojpovijesti, što nije moguće ako je deklarirani vjernik netolerantan, nestrpljiv, nehuman i tvrd premabližnjem.

Zbog toga Crkva preporučuje vjernicima da se „nauče cijeniti one krjeposti do kojih ljudiviše drže i koje preporučuju Kristovi sluge kao što su iskrenost, stalna briga za pravdu, vjernostobećanjima, uglađenost u odnosima, u govoru, čednost povezana s ljubaznošću“.489 Dakle, težnja zakršćanskom zrelošću, savršenstvom, svetošću i sjedinjenjem s Bogom po slobodnu rastu životamilosti potpuno se ostvaruje i živi u dinamici ljudskoga sazrijevanja. U tom smislu kršćanskazrelost i svetost mogu se ostvariti samo u ostvarenju ljudske zrelosti.

Milost obično ne nadoknađuje nedostatke u ljudskoj zrelosti, nego potiče i potpomaževjernika da se trudi oko njezine izgradnje. Zbog toga kršćanin u težnji za savršenstvom i svetošćunužno mora težiti i za ljudskim sazrijevanjem, a vrijedi i obrnuto. Svako je autentično kršćanskosazrijevanje istodobno i ljudsko sazrijevanje. A najjasnije je to Crkva izrekla na Drugomuvatikanskom koncilu: „Tko slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjekom“ (GS 41).Cilj je duhovnoga puta na kojem se postiže ljudska i duhovna zrelost sjedinjenje.

Kada Blaženica promatra duhovni život sjedinjenja pod vidikom kreposti, rast u duhovnomživotu je rast u ljubavi bez ograničenja, a da bi ljubav rasla, mora se duboko ukorijeniti uponiznosti, a sve druge kreposti sažimaju se u ljubavi.

487 Opis ovoga stupnja duhovnoga života odgovara putu prosvjetljenja, a u usporedbi s karmelskom tradicijom stanja terezijanskih odaja od 4. do 6., a u perspektivi sv. Ivana od Križa prolaska kroz tamne noći.488 U usporedbi s klasičnim naukom o rasporedbi puta duhovnoga rasta ovaj period duhovnoga života prema Blaženičinu nauku odgovara putu sjedinjenja.489 Dekret Drugoga vatikanskog koncila Optatam totius, br. 11.

134

Ipak, duša svojim naporima, potpomognutima milošću, ne može doći do čiste ljubavi, negoje sam Bog mora pročistiti i do toga dovesti.

Čista ljubav po kojoj se ostvaruje sjedinjenje s Bogom sebedarna je ljubav i istodobnopotpuno vršenje Božjih zapovijedi ili, drugim riječima, potpuno sjedinjenje volje s voljom Božjom.

Put rasta i duhovnoga sazrijevanja prolazi kroz različite faze, a općenito se može podijelitina dva velika dijela: aktivni i pasivni. Dok u aktivnom dijelu duhovnoga puta prevladava ljudskonastojanje potpomognuto Božjom milošću, u pasivnom prevladava samo Božje djelovanje.490 Prekočišćenja u kontemplativnom dijelu puta i puta prosvjetljenja duša prelazi na put zrelosti u ljubavi,put savršenstva i sjedinjenja. Pročišćena je duša oslobođena svih prepreka na putu postizanjasavršenstva i svetosti koji se sastoje u sjedinjenju volje s voljom Božjom.

Na putu sjedinjenja bogoslovne su kreposti već pročišćene, a sama ljubav postaje središtemcjelokupnoga duhovnog života tako da sažima u sebi sve druge te postaje kraljicom svih kreposti.Na putu sjedinjenja u duši na poseban način djeluje Duh Sveti tako da je obasipa svojim darovima upunini, koliko je to na zemlji moguće. Duh je Sveti djelatan na duhovnom putu od samih početaka,ali tek kada se duša po čišćenju oslobodi zapreka, on može slobodno djelovati po ulivenimkrepostima i svojim darovima.

Put sjedinjenja predstavlja najviši vrhunac duhovnoga rasta u kojem se događa potpunrazvoj kontemplacije, a prisutnost i djelovanje Duha Svetoga u duši je oslobođeno od svih preprekate na neki način kao da postaje predmet izravnoga iskustva. Sjedinjenje s Bogom uvijek je čisti darBožje milosti koji se ne može ni na koji način zaslužiti.

Duše sjedinjene s Bogom jesu one u kojima se na proživljen način aktualizira stanjeistinskoga sjedinjenja budući da su se odrekle i oslobodile beskorisne navezanosti. Duše u tomstanju imaju potpuno pristajanje uz volju Božju, one žele ono što Bog hoće i ne žele ništa izvanonoga što Bog želi. U ovom poglavlju iznijet ćemo na vidjelo nauk Majke i Utemeljiteljice KarmelaBSI o ovim temama.491

1.5.1. Nutarnje preobraženje duše u ljubavi i poniznosti te postignuta svetost

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa duboko je svjesna da Bog želi naše prijateljstvo, svu ljubavnašega srca i zato duša mora trajno bdjeti nad vlastitom nutarnjom čistoćom: „Tome Bogu punomljubavi treba pripadati i cijelo naše srce, to je ono što On najviše traži 'našu ljubav'. Sve drugo štoMu ponudimo manje je vrijedno.“492

„On traži čiste duše s kojima će općiti u ljubavi i prijateljstvu. Gospodin najprije želi čistoćuduše. Ono što je rekao bogatom mladiću: 'Zataji samog sebe' – to znači: očisti svoju dušu od vlastitevolje – žrtvuj meni, svome Bogu i Stvoritelju, svoju volju. (…) Prva i glavna dužnost jest pročistitidušu. To nije posao jednog sata, jednog tjedna ili jedne godine. Ne, ova dužnost ostaje do zadnjegdana našeg života. Kao sve što nas okružuje – u sobi, u kući, u kapeli – treba čistiti, tako i svetišteBožje u nama treba vjerno i neprekidno pročišćavati.“493

Na putu pročišćenja i preobraženja duše u ljubavi i poniznosti Bog dušu koja je pokazala idokazala odlučnost da ga ljubi vodi putem buđenja i jačanja nutarnje čežnje za Bogom koja je izrazljubavi koja još ne posjeduje svoga ljubljenog, ali mu po svaku cijenu želi uzvratiti ljubavlju naljubav. Blaženica to stanje ovako opisuje.

„Razmatranje Muke našeg Božanskog Otkupitelja rasplamsavalo je svakim danom sve viševatru ljubavi u mojoj duši i žar revnosti te goruću čežnju da mogu Bogu uzvratiti svoju ljubav. Da,moja je duša žeđala za tim da se posve dade u službu Bogu (...) Ispuni žarku težnju moje duše da ti,o Bože, mogu dokazati svoju ljubav i zahvalnost.“494

490 Vidi cjeline 1.3. i 1.4.491 Ovi stupnjevi duhovnoga života u usporedbi s naukom sv. Terezije Avilske odgovaraju stanju 6. i 7. odaja.

492 Neobjavljena pisma, pismo br. 1361.493 Isto, pismo pod nazivom O čišćenju i ukrasu duše.

135

Razvojni put ljubavi u duši ima svoja svjetla i tmine. On preobražava dušu iznutra, i topreko onih iskustava koje svetačka i mistična tradicija naziva pročišćenjima i noćima. Nutarnji jepogled duše još zatamnjen i ona ne može u svoj svojoj moći prepoznati i prihvatiti svjetlo Božjeljubavi te proživljava tamu, nutarnju i vanjsku patnju, ali prihvaća ta iskustva kao i put kojim je Bogvodi kao pedagogiju Božje ljubavi koja oblikuje njezinu ljubav. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipaporučuje:

„Želi li On to upravo tako, a ne kako bih ja htjela. Put koji vodi ravno k Bogu uzak je, strm ikamenit. Zato duša koja ljubi Boga, ljubi sa zahvalnošću i svaki kamenčić koji ranjava njenenoge.“495

Duša prihvaća Boga koji je vodi „preko strmih visina ili kroz ljupke ravnice, po žarkojvrućini ili ledenoj zimi, po svjetlu dana ili po tamnoj noći, s istomišljenicima ili u potpunojosamljenosti. Bogobojazna duša pozna i ima samo jednu želju: savršeno ispuniti Volju svogaBožanskog Otkupitelja“.496

Kada duša prihvaća na ovakav način put kojim je Bog vodi, on pročišćava, uzdiže ipreobražava teologalne kreposti vjere, ufanja i ljubavi na uzvišene nadnaravne stupnjeve497 jer dušioduzima sve sjetilne oslonce i duši ostaje jedino volja da ga ljubi, često uz osjećaje njegoveodsutnosti i potpune napuštenosti, što još više povećava muku zbog Božje odsutnosti i s vremenomi čežnju duše za njim. Ova duhovna dinamika vodi dušu putem uzvišenih čišćenja, a sve to u duljimvremenskim periodima. Blaženica poručuje: „Sve treba svoje vrijeme, a najviše unutarnjapreobrazba čovjeka: to znadu svi, iz iskustva!“498

Na tim putovima duša doživljava posebno duboko trenutke pohoda milosti, slobode i letaljubavi u velikim stvarima prema kojima je Bog vodi bilo u njezinoj nutrini, bilo u velikimplanovima djela koje Bog ima s njom. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI taj let slobode ljubaviposebno je duboko doživjela vezano uz svijest da Bog uistinu želi družbu koju i ona već godinamaželi:

„Kad sam završila svoju optužbu, čula sam, na svoje najveće čuđenje, da to nisu nikakvenapasti i da se ne smijem dulje opirati 'milosti'. Osjetila sam se kao orao koga su razriješili njegovihspona. Vinula sam se na krilima ljubavi u visine do Božanskog Srca, gdje sam našla svoj mir!Koliko je bila velika moja patnja ovih godina, toliko je sada bilo veće moje veselje i blaženstvo.Ipak, moja goruća težnja da Bogu služim kao redovnica u 'trpljenju i ljubavi' trebala se ipak ispuniti.'Evo me, Gospodine. Što želiš da činim? Pripravno je moje srce!' Takve i slične uzdahe slala samsad neprestano pred Božje prijestolje.“499

Da bi se dogodila preobrazba duše u ljubavi i poniznosti, Bog provodi dušu kroz daljnjapročišćenja i prosvjetljenja, a na poseban se način to odnosi na krepost poniznosti i samospoznajuduše kao sastavni dio kontemplativnoga puta preobrazbe u Boga. Skupa sa svom svetačkomtradicijom Blaženica uviđa da visina preobrazbe duše u ljubavi, a kao posljedica toga i sjedinjenja sBogom, ovisi o dubini njezina temelja, a to je poniznost.

„A poznavanje samih sebe je temelj prave savršenosti. Što će dublje kopati temelj, to će sezgrada njihovih kreposti više uzdizati, a njihova će volja jače biti sjedinjena s voljom Božjom, jerOn s visina Svoga prijestolja gleda na ponizne na zemlji. On se protivi oholima, a poniznima dajemilost.“500


496 Mali vodič k savršenosti, str. 6.497 G. Furioni, Le vitù teologali nella dinamica della vita spirituale, u Rivista di vita spirituale, Rim, 5–6, 1999., str. 258–280.498 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 168.

499 Djelo Božje, str. 42.500 Mali vodič k savršenosti, str. 13

136

Uza sva nastojanja i želje duše za tim temeljima ljubavi ona sama po sebi uz suradnjumilosti ne može do kraja prodrijeti u vlastite dubine, nego Bog sam tijekom čišćenja u tamnimnoćima po ulivenoj kontemplaciji i djelovanju Duha Svetoga pokazuje duši svu njezinu nutarnjunesavršenost i tako je vodi do većega samoponištenja, što je temelj za veću preobrazbu duše.

„Sv. Ivan kaže, da pravednik pada sedam puta na dan! Duša, koja nema ništa za okajavati,mora živjeti u sjeni mlakosti. Drugačije je to bilo kod sv. Ivana i drugih svetaca, čije je dušeobasjavalo svjetlo Duha Svetoga. To si svjetlo možemo predstaviti slično sunčanoj zraci, što krozprozor pada u sobu. Zrak u toj sobi, koji nam se do tada činio posve čist i jasan, promatran u tomsvijetlu, pun je praha i pahuljica. Za tim svijetlom svetih duša, treba da gorućom čežnjom čeznesvaka Karmelićanka Božanskog Srca Isusova. No to svijetlo nisu sveci postizavali jedino i samočeznućem, nego time, što su se koristili svakom prilikom, koja im se pružila da porastu u spoznajisamoga sebe i poniznosti.“501

Zahvaljujući kontemplativnoj samospoznaji vlastitoga nutarnjeg ogoljenja i ništavila zakojim bi karmelićanke BSI trebale gorljivo čeznuti prema nauku Blaženice, sveci su bili takoduboko ponizni i samoponišteni, ali upravo po tome i zbog toga od Boga preobraženi i uzdignuti.502

„Oholim je dušama neshvatljivo, kako su se sveci mogli smatrati gorima od svih ljudi.Nedostojnima milosti, koje su primili od Božje dobrote i milosrđa, nevrijednijima čak i od onih,koji su u očima ljudi najgori zločinci. Duši, koja je zaista ponizna, koja dnevno uzdiše zbog svojeslaboće i bijede, izgleda posve naravno, da su sveci o sebi mislili tako nisko.“503

Bog u procesu preobrazbe i sjedinjenja vodi dušu prema dubljem ukorjenjenju u poniznosti iputem nasljedovanja Isusa i preko brojnih nutarnjih i vanjskih situacija koje duša doživljava kaoponiženja. To ni na koji način nije usmjereno protiv dostojanstva čovjeka504 nego je put ljubavi kojaželi dijeliti s Isusom njegovu sudbinu poniženja i smrti, tako rasti u poniznosti i kao što je Isususkrsnuo, Bog dušu vodi putem preobraženja po ljubavi i u ljubavi. Majka i Utemeljiteljica KarmelaBSI to tako jasno i duboko poručuje:

„Božje oko dopire u srce. On ne sudi i ne prosuđuje nikad prema vanjskom izgledu već poduhu, koji dušu pokreće, prema samoprijegoru, a osobito prema poniznosti i potpunoj predanosti uBožju volju i to ne samo u velikim stvarima, nego i u malim i najmanjim dnevnim događajima (...)Bog traži u našim dušama nastojanje oko postignuća najdublje poniznosti, traži težnju zaponiženjima. Nitko ne postaje ponizan prije nego što je podnio – ne samo podnio – već sazahvalnošću i radosno, podnio mnoga poniženja, kao što su se sv. apostoli, Petar i Ivan, s 'radošću'vratili kući kad su bili sramotno bičevani.“505

„Ova slatka ljubav našega Gospodina baca nas često u poniženje samo da bi nas opetpodigao. On pazi, i kao da promatra iza prozorskih rešetaka, da vidi izraz našega lica.“506

Bog vodi dušu putem poniženja u dublju poniznost, a to, kako kaže Blaženica, čini „slatkaljubav našeg Gospodina“ kako bi dušu poveo putem uzdignuća. Sam Isus je kazao: „Tko se ponizi,bit će uzvišen“ (Lk 18,14), a Marija u svojoj pjesmi zapjeva: „silne zbaci s prijestolja, a uzvisineznatne“ (Lk 1,52). Na ovu duhovnu dinamiku Blaženica upućuje svoje sestre bilo da se radi odružbi općenito, bilo o njihovu osobnomu duhovnom putu, pa i redovničkom pozivu:

„Puna slave, hvale i zahvalnosti žurim se sve vas pozvati da slavite Božju dobrotu imilosrđe, koji je nas siromašna, neuka i mala stvorenja, podigao iz prašine, da mu poslužimo zaosnivanje tako svekolikog i divnog djela.“507

501 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925. g., str. 17, 18

502 S. Possanzini, Gradi di perfezione, u Dizionario di Mistica, Vatikan, 1998, str. 1011-1020. 503 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925. g., str. 15, 16

504 To je tako jasno izraženo u nauku Blaženice koji smo iznijeli u cjelinama 1.1.; 1.2.; 1.3.1. a na poseban način 1.3.4.1. 505 Djelo Božje, str. 63.


137

„Da u dubokoj poniznosti i samoodricanju padnu ničice, tisuću puta ponavljajući:Gospodine, nisam dostojna takvih milosti; što Te je k meni privuklo? Samo moja neznatnost isiromaštvo. Da bi Tvoje milosrđe sjajno zasjalo, izabrao si mene za svoju zaručnicu.“508

Preobraženje duše u ljubavi koju je Bog vodio do dubljega ukorjenjenja u poniznosti putemkoji smo naglasili događa se i u molitvi i po molitvi ulivene kontemplacije. Ta ulivena Božja ljubavvodi dušu prema ostvarenju te ljubavi u svijetu, ali istodobno biti potpuno slobodan od ovogasvijeta. Blaženica uči:

„Kako dolazi duša do srdačnog sjedinjenja s Bogom, do ove velike ljubavi? Po Bogu – poposebnoj molitvi i velikoj duhovnoj sabranosti – samo u tihim časovima njegovati će prijateljstvo.Duh Božji će prožimati i ispuniti dnevno sve više i više dušu, tada i mi kao sam Božanski Spasitelj,okruženi olujom i bijesnim valovima 'počivamo' da, počivamo u volji Božjoj i pouzdanju u Boga.Bog mora biti naš stan, naše sve, u Njemu naš život, a ne više u svijetu. Svijet i što je oko nas, trebanam samo dati prilike da mu služimo, da mu dokažemo svoju ljubav.“509

Na takav način kada Bog oslobodi dušu i očisti od svega što priječi njegovo djelovanje uduši, događa se preobrazba duše po ljubavi i u ljubavi. Tada je duša sva prožeta i preobraženaljubavlju te se posve nutarnje smiri u Božjoj ljubavi jer je s Bogom sjedinjena, a sve njezinodjelovanje odraz je i izraz te, u nutrini, posjedovane ljubavi Božje. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipatako proživljeno o tome piše:

„Poniznost se rađa iz samozataje koju je Božanski Učitelj zahtijevao od mladića. Mudrost,na koju ja mislim, to je milost koju Bog obećaje poniznima. Ljubav to je život, Božji dah, Božjačežnja, Božje djelovanje u nama. Ljubav, ljubav i opet ljubav. Sve je ljubav; ona je svjetlo, ona ježivot, ona je toplina, ona je početak i svršetak. Ljubav nas je stvorila, ljubav nas je pozvala i zatoBog ne treba od nas ništa drugo nego samo ljubav.

Sav naš rad je ništa ako naša srca ne ispunja ljubav, prava, topla, svježa, čista ljubav; akoona ne upravlja našim mislima, ne govori iz naših riječi, ne svijetli iz naših očiju… Ljubiti Boga; neriječima nego djelima.“510

„Nemoj biti zadovoljna samo time da Boga ljubiš, nego se trudi da budeš u Njegazaljubljena. Posvema se predaj svome Stvoritelju, a stvorenjima se samo posudi.“511

Ljubav je za Blaženicu bio jedini pravi put za osobni duhovni život i za apostolat te sestramaporučuje: „Ljubav, ljubav, ljubav ništa drugo, nego širite ljubav i blagost. Ako vam se predbacuje,idite k Božanskom Srcu. Ono će vam pomoći da podnesete sve protivštine tvrdih srdaca koja nisuodabrala dragog Spasitelja za svoj uzor, koji je bio blag i uvijek pun ljubavi.“512

„Neka naše sebeljublje nestane u nabujaloj rijeci Božje ljubavi i neka se hladnoća našegasrca pretvori u veliki žar Božje ljubavi. Tako očišćene i ispunjene Božanskom ljubavlju, goreći odove čiste ljubavi, prikažimo se ponovno kao žrtve paljenice, Bogu.“513

Svojim je sestrama željela usaditi čežnju za najvišim savršenstvom, a to je prava, zrela ičista ljubav.

„Da se dođe do toga nisu potrebne neke posebne tzv. pobožnosti nego 'ljubite semeđusobno'. Da, ljubite jedna drugu, to je recept koji nam je veliki ljubitelj Božanskog Srca iučenik ljubavi Božanskog Učitelja ostavio za baštinu.“514

Pred kraj života potvrdila je ono što je tolike godine živjela – prvenstvo ljubavi: „Nekepoglavarice više cijene red nego ljubav, to nije naš duh. Ljubav dolazi na prvo mjesto.“515

508 Isto, str. 67.509 Neobjavljena pisma, pismo br. 1113.


512 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 26.513 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.


138

Ljubav je najuzvišenija krepost kršćanstva po kojoj ljubimo Boga zbog njega samoga jer jebeskrajno dobar i jer je on nas prvi ljubio (1 Iv 4,10), a same sebe i bližnjega ljubimo zbog Bogasamoga jer nas on ljubi. Ljubav se iznad svega očituje u potpunu predanju čitava bića Bogu u kojemvjernik sjedinjuje svoju volju s voljom Božjom, jer je sam u sebi dobrota i ljepota i jer je beskrajnonesebičan prema ljudima koje je iz ljubavi stvorio, otkupio od grijeha, učinio svojim sinovima ipripravio za njih vječni život po sjedinjenju sa sobom.

U kršćanstvu ljubav uvijek iznova ostaje prva, glavna i najveća zapovijed (usp. Mt 22,37).Dakle, i kao krepost ljubav je najveća jer međusobno povezuje sve kreposti i daje smisao svakom isvačijem kršćanskom savršenstvu. Ljubav sama u sebi ne poznaje granice, beskrajna je i uvijekotvorena daljnjem rastu. Po svojoj naravi teži za sjedinjenjem i dovodi do njega. Na putu sjedinjenjaupravo ljubav prema Bogu i bližnjemu dominira cjelokupnim duhovnim životom. Ljubav koja jepreobrazila dušu zapravo je ostvareno sjedinjenje s Bogom. Takva duša u svoj svojoj nutrini,mislima i djelovanju trajno je usmjerena na svoga Ljubljenog. Blaženica poručuje:

„Probudimo se u Bogu i mislimo, krećemo se, radimo i molimo u najsrdačnijem sjedinjenjus Njim. Sve što radimo, ima samo jednu svrhu – Njegovu službu – služite Njemu! Da li direktno, iliindirektno, posve je isto, jer u našemu bližnjemu služimo indirektno Njemu, Bogu i ako radimo sdobrom nakanom, onda ćemo ga susresti… Tko može bilo koga na svijetu ljubiti, a da ne misliuvijek i uvijek na svoga Ljubimca? Prirodnom čovjeku je gotovo nemoguće, da iz svojih misliodstrani onaj ljubljeni predmet, a zar bi u nadnaravnom bilo drugačije? Moralo bi nam bitinemoguće da naše misli odvratimo od Boga, od Božanskog Spasitelja! Zar si ne bismo sve topreuzele kao najbliži i glavni cilj, da (naše misli) naučimo ili još bolje, da uvijek sve u prisutnosti iu sjedinjenju s Božanskim Spasiteljem radimo ili – sve raditi za Njega.“516

„Od jutra do večeri obavljamo naš posao u stalnom sjedinjenju s Bogom, jer jedna istinskiradina duša sjedinjena s Bogom je kontemplativna duša.“517

Duhovni je život život u Duhu Svetome, a to znači da je Duh Sveti prisutan i djelatan ukršćanskom životu od početka, tj. od krštenja kada ga Bog daruje duši pa kroz čišćenje iprosvjetljenje do vrhunaca sjedinjenja i svetosti kada Duh u duši, koja je oslobođena od zapreka,pokazuje svu veličinu i ljepotu djelovanja u duhovnom životu i suobličuje dušu Kristu. Majka iUtemeljiteljica Karmela BSI tu ulogu Duha Svetoga u preobrazbi duše u ljubavi teološki tako jasnoiznosi518 i potiče:

„To je ono: Bog raste dnevno u nama! Njegov nas Duh ispunja sve više i više. Njegovaljubav razara dnevno sve više naše sebeljublje, našu umišljenost, slavoljublje, itd. – i u tom sesastoji život unutarnjih duša, službenica i sljedbenica Božanskog Srca, da čovjek ne bude samoNjegovom dragocjenom Krvlju otkupljen, nego da nam dade uzor savršenog života!“519

Duh Sveti vodi dušu prema sjedinjenju s Isusom po ljubavi, a koliko se to sjedinjenje višeostvari, upravo toliko ono postaje izvor daljnjega djelovanja Duha Svetoga i ulivenih kreposti teduša kroči putem vrhunaca svetosti.

„Duh Božji pokreće duše svih stoljeća i svih tisućljeća, a gdje Božji duh radi, stvara ipokreće duše, tu je uzaludno svako protivljenje. Sve poteškoće i sve zapreke, pa bile one kako mudrago velike, uklanja Duh Sveti.“520

Otajstvena prisutnost Duha Svetoga u duši čini duboku nutarnju preobrazbu. Darovi DuhaSvetoga prožimaju dušu do srži te je osposobljavaju i pripravljaju da prihvati njegove poticaje iprovede ih u praksu. Tada duhovni život postaje postojan, a duša sve osjetljivija na poticaje DuhaSvetoga u svim dimenzijama ljudskoga života, nutarnjim i vanjskim, kontemplativnim iapostolatskim.516 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 50.517 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 164.

518 A. Riva, Vita in Cristo nello Spirito, u Crescità e maturità, Corso di Spiritualità, Queriniana, Bologna, 1996., str. 534–540.


139

„Duša se postupno oslobađa svojih strasti i postiže novo gospodstvo kao vladarica i kraljicau svojoj državi. Ona je podložna samo poticajima Duha Svetoga. Ako se u svojim poslovima posvepredaje Njegovoj Volji, ona radi sve što je Bogu obećala.“521

Kada se radi o idealu svetosti i savršenstva, Blaženica nema dvojba, ona to teološki potpunoispravno iznosi: kršćansko savršenstvo i svetost sastoje se u vršenju volje Božje, u potpunoj ispremnoj poslušnosti Bogu iz ljubavi.522 Isus je sama sebe dao za uzor vršenja volje Božje: „Moje jejelo vršiti volju onoga koji me poslao“ (Iv 4,34), a to je postavio i kao apsolutni uvjet: „Neće svakikoji mi govori: Gospodine, Gospodine ući u kraljevstvo nebesko, nego samo onaj koji vrši voljuOca moga nebeskog“ (Mt 7,21). Postignuta svetost i preobraženje duše u poniznosti i ljubavi u bitisu potpuno suobličenje naše volje volji Božjoj.

„Trsite se oko najdublje poniznosti, oko najsavršenije sličnosti Božanskoj volji i najvišojljubavi prema Bogu i postat ćete svetice Karmela Božanskog Srca Isusova! U ljubavi ovogBožanskog Srca vi ćete se ražariti i nanovo ćete oživjeti. Tajna svetaca je nevidljivo odricanje svojevolje, stalni rad na uništenju vlastitog 'ja'. Plod njihovog truda bio je duboka poniznost i jedinstvo sBožjom voljom. Ova od 'samoga sebe' očišćena srca ispunio je Bog s izvanrednim milostima ivelikom ljubavlju.“523

„Živimo u Bogu. Kao što je biser u školjki sakriven, tako treba naš život, život naše duše bitiskriven u Bogu i najuže sjedinjen s voljom njegovom.“524

Prolazeći kroz ovakva iskustva rasta Bog dušu istodobno vodi, samoponištava i nutarnjepreobražava. Na takav način duša je duboko svjesna da su njezin put nutrine u duhovnom rastu ivanjska djela koja je učinila čisto Božje djelo pred kojim se ona sama osjeća neprikladnom inedostojnom, što je u biti izraz duboke poniznosti. Tako Bog nutarnje oslobađa dušu od nje same unajvećim stvarima koja je milost Božja u njoj učinila. Duša je svjesna da to nije njezino djelo negodjelo Božje. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI toga je duboko svjesna:

„Bog je sam stvorio to djelo izvana i iznutra. Moja je jedina utjeha bila i jest da se Bog jošviše proslavio mojom nesposobnošću. Sve mi je nedostajalo za moju službu, posjedovala sam samojedno: želju da uvijek ispunjam volju Božju i da nastojim spoznati je do u tančine.“ 525

I na kraju, postavlja se pitanje: koje učinke u duši uzrokuje preobraženje duše u poniznosti iljubavi te sjedinjenje s Bogom u potpunu vršenju njegove volje? Ti su učinci dvostruki: nutarnji ivanjski.526 Nutarnji su učinci uživanje u Bogu i neizreciva komunikacija milosti, prijateljevanje dušes Bogom, nutarnji mir i počinak u Bogu koji u duši ostaju usprkos svim protivštinama i križevimakoje ona proživljava. Evo tekstova Majke i Utemeljiteljice Karmela BSI u kojima ona govori oučincima preobraženja ljubavi u duši:

„Počnite sveto živjeti u srdačnom sjedinjenju s Bogom. U onoj mjeri u kojoj duša sudjelujeu tom sjedinjenju, dobiva milost i blaženstvo koje druge duše nemaju i nikada tu milost neokuse!“527

„Kad sam se probudila, plamtjelo je moje srce blaženim žarom ljubavi i cijeli sam se danosjećala kao da sam samo tijelom na zemlji, toliko blaženstvo me je ispunjalo.“ 528

521 Mali vodič za savršenstvo, str. 16.522 Ž. Bezić, cit. dj., str. 59–61.

523 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 273.524 Neobjavljena pisma, pismo br. 1113.

525 Djelo Božje, str. 83.526 Royo Marin, cit. dj., str. 622–623.


140

„Velika je milost naći zadovoljstvo u Bogu. Ali samo onda ako smo to uistinu našli,Gospodin nam dopušta uživati njegovo prijateljstvo. To je divno. Želim i Vama, da s pravom u tomeuživate. Da, želim Vam od svega srca, da Vas Gospodin uzme na svoje srce isto kao i našu svetuMajku Tereziju; da On u Vama i Vi u njemu nađete svoje blaženstvo, blaženstvo koje mogu kušatisamo Božji prijatelji.“529

„Takva je duša naučila ljubiti svoj križ. Božja će je milost voditi da nađe svoj mir u Bogu,naučit će što znači: Samo Bog dostaje! Oprez! Neka si nijedna duša ne umišlja da će naći mir izadovoljstvo u Bogu dok se potpuno ne odrekne svoje volje. To je samo fantazija ili igra zloga kojije hoće zaslijepiti i spriječiti njezino napredovanje, ili je hoće dovesti do duhovne oholosti, po kojojse je mnogo duša već survalo od visokog stupnja savršenosti u duboki ponor.“530

Vanjski učinci koje uzrokuje preobraženje duše u poniznosti i ljubavi te sjedinjenje s Bogomu potpunu vršenju njegove volje jesu činiti dobro drugima, radost zbog bratske i sestrinske ljubavite revnost u služenju Bogu. Blaženica tako poticajno o tome svjedoči i uči:

„Koliko sam ljubila svoje sestre dokaz mi je bila ova bol koju mi je prouzročio rastanak odsvake pojedine. Ni sada još ne mogu bez suza misliti na one dane. O kako je velika sveta ljubavkoja povezuje redovničke duše. Ona čini redovnički život rajem unatoč svim žrtvama, mukama iodricanjima. Ljubav našeg Božanskog Spasitelja, koji je sakriven u Presvetom Sakramentu, privlačinas k Sebi kao magnet, a onda nas srdačnom ljubavlju povezuje sa Sobom, i nas međusobno. Natom vrelu ljubavi, na Presvetom Sakramentu, okrjepljuju se naše duše i raspaljuju svakim danomsve više i više, a ta ljubav, koja ne može mirovati, neprestano izbacuje iskre, tj. djela ljubavi premabližnjemu i tako se troši.“531

„Naše potpuno zadovoljstvo trebamo naći u Bogu i naša najveća radost mora biti daBožanskom Srcu pripravimo veselje, a to i činimo kad smo vjerne i zaista opservantne redovnice.Bog je ljubav i naša srca trebaju biti puna ljubavi i svakim se danom, kao nekad dragi Spasitelj nazemlji, trebamo vježbati u ljubavi. Vježbati u ljubavi prema našim poglavarima, prema našimsestrama, našoj djeci, prema našim namještenicima, prema svakome siromahu. Da, prema svimljudima, koji su naša braća, vježbajmo tu ljubav djelom ili molitvom. Ako ta Božja ljubav u namaživi, imat ćemo uvijek mir i bit ćemo uvijek radosne. Neka nam Božansko Srce dade za to u Novojgodini novu snagu i milost, to vam svima od srca želi vaša vjerna Majka.“532

„Nadam se da ste dobro i da sve sestre rastu svakodnevno u revnosti da Boga razvesele. Ovarevnost koja raste je kao oganj koji uništava druge pogreške. Dužnost je i stvar poglavarice da turevnost uzdrži u svojoj vlastitoj duši, kao i u svima koji su joj povjereni. Ne sja uvijek sunce, tu itamo dođe kiša ili oluja, a to Božja dobrota pripušta i u samostanima i u redovima.“533

Razmisli! Jesam li na svomu duhovnom putu kušala jaču čežnju za Bogom? Proživljavam limakar na trenutak „let ljubavi“ duše prema Bogu? Koliko se duboko „ukopao temelj“ poniznostipo samospoznaji duše u meni? Kakva je moja ljubav prema Bogu i bližnjemu i mogu li reći da jepreobražena u evanđeoskom duhu i u kojoj mjeri? U čemu se najviše očituje suobličenje moje duševolji Božjoj? Koje su glavne poteškoće na tom putu još uvijek prisutne u meni? Raspoznajem libarem neke ili barem nešto od učinaka preobraženja u ljubavi koji su gore navedeni?

1.5.2. Mistično Božje djelovanje u duši

Klasični katolički nauk govori o dva dijela duhovnoga života: naravni (aktivni) i nadnaravni(pasivni). Prvi, naravni dio duhovnoga puta (čišćenje i sazrijevanje) karakteriziran je početničkomljubavlju i asketskim dijelom u kojem prevladava ljudski napor potpomognut Božjom milošću, u

529 Neobjavljena pisma, pismo br. 1439.530 Mali vodič k savršenosti, str. 6, 7.531 Djelo Božje, str. 172.532 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 226.533 Isto, str. 118.

141

kojem duša više upoznaje Boga, samu sebe i temeljne dinamike i prakse duhovnoga puta. Upočetnom periodu duhovnoga života nakon obraćenja, koji se obično naziva put čišćenja, glavna jebriga vjernika izbjegavanje grijeha, svladavanje požude, strasti te svega što bi moglo dovesti dogubitka Božje ljubavi i milosti. To je početni stupanj poniznosti i ljubavi u kojoj vjernik trebaustrajati i rasti.

Čišćenje je napor da se postigne nutarnja sloboda jer rasti i duhovno sazrijevati značipostajati evanđeoski slobodan, ne toliko od vanjskih uvjetovanja, što nije uvijek moguće, nego odsvih nutarnjih neurednih navezanosti, prvenstveno od grijeha koji je uvijek jedna vrsta ropstva, azatim i od onoga što su duhovni autori nazivali strastima duše. Egoistične strasti, zlopamćenja,zavisti, strasti gospodarenja, oholosti i želje za vlašću, neurednim užicima. Strasti se u konkretnomživotu iskazuju i očituju konkretnim činima, u lakšim ili težim grijesima. Kršćanin treba čistiti srce,potpomognut milošću činiti napore koji vode umiranju staroga čovjeka s njegovim željama kako bise u nama u Kristu rodio novi čovjek. Ova askeza čišćenja i preobraženja duše usmjerena je premanovom životu, rastu, rađanju novoga čovjeka u Kristu. Ona oslobađa za život, stvara prostorobnovljenoj ljubavi i otvara put željenoj punini.

Nakon duljega ili kraćega perioda, koji može potrajati i mnogo godina askeze, napora,odricanja, mrtvenja, slavljenja sakramenata, liturgijske i osobne molitve, razmatranja te služenjaBogu kada duša pokaže i dokaže svoju odlučnost da istinski želi ljubiti Boga, Bog može, a ne mora,uvesti dušu u nadnaravni dio duhovnoga života (prosvjetljenje i sjedinjenje) i na mistični put nakojem duša ne može ni na koji način sama proizvesti, nego pasivno prima od Boga ono što joj ondaruje, u mjeri i na način kako to Bog hoće.

Općenito govoreći, mistični je put karakteriziran pasivnim čišćenjima duše po suhoćama itamama, željom potpuno služiti Bogu te popraćen iskustvom vlastite nemoći odgovora na Božjuljubav, spoznajom vlastite bijede i ništavila, kontemplacijom i iskustvima Duha Svetoga kaoulivenoga dara te mističnim sjedinjenjima duše i Boga sve do mističnih zaruka i braka. I to je bitmističnoga doživljaja Boga dok su raznorazni mistični fenomeni popratna i sporedna stvarnost natom putu nutarnje preobrazbe duše.

Mistika promatrana kao teološko istraživanje dio je teologije duhovnosti koja se baviulivenim i nadnaravnim dijelom puta duhovnoga iskustva do kojega vjernik ne može doći nikakvimsvojim nastojanjem jer se radi o čistomu Božjem daru. Ako govorimo o mistici kao mističnomiskustvu, onda je to novi i viši stupanj spoznaje i sjedinjenja s Bogom na zemlji, a sastoji se odnadnaravnoga i neposrednoga iskustva Božje prisutnosti u duši. Mistična duša živi u potpunupredanju i osjeća se vođena Duhom Svetim, sjedinjena s Bogom po nadnaravnomukontemplativnom motrenju i iskustvu, uzdignuta iznad same sebe, preobražena u Krista.534

Put kojim Bog vodi dušu do vrhunaca mističnoga iskustva obično počinje iskustvompočetne kontemplacije i pasivnih čišćenja duše u tamnim noćima u kojima Bog ulijeva svoj Duh udušu, a ona ga ne može potpuno prihvatiti zbog vlastite nepročišćenosti. U tom iskustvu dušadoživljava duhovni život kao pasivno iskustvo, tj. svojim molitvama, naporima volje i razuma nemože u ta iskustava ni ući ni iz njih pronaći izlaz, nego ih prihvaća i prikazuje Bogu čekajući da onučini svoje djelo u njoj. Kontemplativna molitva u kojoj se Bog očituje i daruje duši sastavni je diočišćenja, oslobađanja duše od svake navezanosti i preobraženja te je i duhovno jača u svimiskustvima prolaska kroz tame i suhoće, pa i onda kada se osjeća ostavljenom, ta dinamika pratidušu sve do sjedinjenja.

Bit mističnoga Božjeg djelovanja u duši

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa, koja je i sama prošla duhovni i mistični put do vrhunca nazemlji, do mističnoga braka, o svim tim temama prigodno piše, a mi smo ih spominjali tijekom

534 C.V. Truhlar, L’esperienza mistica, Rim, 1985., Izvrsna studija o svim bitnim elementima mističnoga iskustva; J. Jaegen, Mistični život milosti, Split, 1983., donosi opis rastućega mističnog iskustva sve do vrhunca mistike ili mističnoga braka.

142

izlaganja materije. Sada ćemo sabrati samo najvažnije prijelaze same biti mističnoga puta, kako touči Blaženica.

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa svjesna je da, ako duša želi doći do sjedinjenja s Bogom,nužno mora prihvatiti put kojim je on vodi, a to podrazumijeva podnijeti kontemplativne kušnje:„Ako želite postati sveta, morate najprije zavoljeti neugodnosti i poteškoće, jer zlato mora proćikroz vatru, a duša se čisti kroz mnoge nevolje.“535

To podrazumijeva prihvatiti i Božju pedagogiju koja provodi dušu kroz tipičnokontemplativno-mistična iskustva „preko strmih visina ili kroz ljupke ravnice, po žarkoj vrućini ililedenoj zimi, po svjetlu dana ili po tamnoj noći, s istomišljenicima ili u potpunoj osamljenosti.Bogobojazna duša pozna i ima samo jednu želju: savršeno ispuniti Volju svoga BožanskogOtkupitelja“.536

„Ostani postojana u posvemašnjoj golotinji duše, bez ikakve brige, bez želje, beznavezanosti ili prisvajanja. Naš te Gospodin ljubi i želi da mu posve pripadaš. Počivaj do Njegovihnogu i na Njegovom Srcu, a da ti nitko u tome ne pomaže.“537

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa poručuje: „Što bi učinila, ako se nikad ne bi oslobodilasvojih kušnji? Rekla bi: 'Bože, ja pripadam Tebi. Ako Ti se moja bijeda sviđa, umnoži je iproduži.'“538

Taj postupni duhovni rast u iskustvu mističnoga sjedinjenja s Bogom može se karakteriziratikao pojednostavljenje cjelokupnoga duhovnog života. Duša koja kroči tim putem kao plod ulivenekontemplativne molitve doživljava uranjanje u vlastitu bijedu i ništavilo, ali i neizrecive izljeveBožje ljubavi koja vodi prema sjedinjenju s njime kao isključivu privlačnost, kao žarku želju ičežnju za Bogom koja se kuša kao jedna vrsta nutarnjega mučeništva te ljubav postaje primarnimotiv svih svojih nastojanja jer još ne posjeduje ljubljenoga svoje duše.539 Evo svjedočanstavaBlaženice o tim mističnim duhovnim dinamikama:

„Pred licem Božjim valja uranjati u svoje vlastito ništavilo. Ta sve što posjedujemo, Božje jevlasništvo, kao i mi sami.“540

„Kako dolazi duša do srdačnog sjedinjenja s Bogom, do ove velike ljubavi? Po Bogu – poposebnoj molitvi i velikoj duhovnoj sabranosti – samo u tihim časovima njegovati će prijateljstvo.Duh Božji će prožimati i ispuniti dnevno sve više i više dušu. (...) dragi Bog dade bogate milosti dadnevno sve više i više dolazite ovom 'životu' on je predokus raja.“541

„Kako sam prve mjesece, povezana sa sv. Obitelji, provela u radu, tako sam sada provodilaposvemašnji kontemplativni život. (...) Bilo je to prvi put da pribivam izlaganju PresvetogSakramenta i ovom noćnom klanjanju. Što sam osjećala? Nemam riječi kojima bih mogla opisatisvoje stanje. Bila sam opijena srećom i blaženstvom tako da sam od devet uvečer pa do dva sataujutro klečala pred Presvetim Sakramentom, a da nisam vrijeme uopće osjećala. Kroz to vrijemeBog je rasplamsao moje srce takvim žarom ljubavi da mi je kasnije sva trpljenje, koje mi je Božjamilost poslala ili mi darovala, izgledalo kao kap vode koja pada na usijano željezo i prouzrokuje,doduše, trenutno cvrčanje to jest trzaj ljudske naravi ali ništa više. Ljubavni žar ostajenepromijenjen, kao što i željezo ostaje usijano. Kad sam se ujutro probudila, moje srce bilo jeispunjeno žarom ljubavi Božje.“542

„Ništa nisu za mene značile onih stotinu gospođa koje su me okruživale, nisam ih uopćeopažala. Bog i ja, i ništa i nitko drugi nije za mene postojao. Ovaj dobri Bog prosvjetljivao je moju

535 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 255.536 Mali vodič k savršenosti, str. 6.537 Isto, str. 39.538 Isto, str. 36.

539 A. Artola, Morte mistica, u Dizionario di Mistica, Vatikan, 1998., str. 898–900.540 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 19, 20.


143

dušu, potaknuo je i raspalio novom revnošću da za svetu Crkvu trpim i radim (...) Nije li me Bogdoveo u Innsbruck samo zato da očistim svoju dušu. Božja me je ljubav osvojila svojom milošću.Da, mogu reći da sam sve ovo vrijeme od nekoliko tjedana koje sam tada proživjela u Innsbruckuprovela uživajući blažene slasti u Srcu Isusovu. Bila sam opet, kao ono u Kölnu, opijana nektaromBožje ljubavi, uživajući rajsko blaženstvo. Da li me je Bog htio ojačati za budućnost? Još mesrdačnije sjediniti sa svojim Božanskim Srcem?“543

Ako bismo htjeli općenito opisati mistično iskustvo na temelju Blaženičina opisa, onda trebakazati da se radi o neposrednu iskustvu sjedinjenja s Bogom gledana kao prisutna itranscendentalna. To iskustvo duša živi u potpunu predanju, a doživljava ga kao čisti Božji dar kojije zahvaća i potpuno preobražava u sjedinjenju bića, života, djelovanja po ljubavi s Bogom.Božanska ljubav poništava vlastito „ja“ staroga čovjeka i preobražava u novoga u ljubavi i poljubavi:

„Molimo, da nam Božanska Ljubav dade milost da postanemo Karmelićanke, jake, odvažnei revniteljice za spas duša. 'Ilijine kćerke', u kojima je Božanska Ljubav uništila vlastiti 'Ja' kao štoje u njemu, našem praocu ništila, tako te je radost u Bogu bila u njemu tako velika, da je nebeskiOtac preko njega činio najveća čudesa i uzeo ga u nebo bez smrti. Ne mora li Ilijina kćerka, kćerkasv. majke Terezije gorućom revnošću nastojati da nasljeduje toga našeg praoca? Ako i ne možemopostići njihovu veličinu, znajmo, da se Božanska Ljubav raduje vjernim i revnim srcima koje senikada ne umore radeći na sebi u težnji za savršenošću…“544

Duša ima potpun osjećaj Božje prisutnosti kao novost u duhovnom životu koji jepreobražava, osjećaj pasivnosti ili besplatna dara toga iskustva te osjećaj neizrecivosti kako se Bogadaruje ili objavljuje ili onoga kako to ona sama proživljava te korištenje simbola i slika da bi toizrazila.

„Stajala sam čvrsto, stajala sam živo, iako je izgledalo da sam sačinjena od stijene, nisam tobila ja, nego Bog u meni!... Srdačno sjedinjenje s Isusom na križu, koje me je napunjalo čudesnomsnagom, u onom viđenju, to isto srdačno sjedinjenje ulijevalo mi je neprestano novu snagu daizdržim – danju i noću – kroz sve to vrijeme. Ta, kako bih inače mogla izdržati kad su se trpljenja,poput onog silnog vodopada, izlijevala na mene? (...)

Za vrijeme jednog takvog neobično žestokog straha, kad je moja muka bila dosegla vrhunac,obratila sam se Božanskom Spasitelju, a onda se goruća ljubav izlila u moju dušu i tako me jetijesno sjedinio sa Sobom da sam Mu rekla: 'Gospodine, budem li osuđena, moraš i Ti biti sa mnomosuđen; jer tko si Ti, a tko sam ja u Tebi, tko nas može rastaviti?'“545

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI kao vrsna poznavateljica putova mistike donosi izanimljiv kriterij duhovnoga razlučivanja na tom putu. Nutarnji doživljaj blizine i izljeva Božjeljubavi usmjeren je na duh, a sjetilni poticaji kao popratno iskustvo, upravo zato što su sjetilni nisudovoljno pročišćeni.

„Ako se iz kojeg slatkog osjećaja Božanske ljubavi ili unutarnje miline duha pojave sjetilneuzbune, tada to ne dolazi od Boga, nego od zloga neprijatelja jer Duh Gospodnji je čist.“546

U mističnom sjedinjenju duše s Bogom kuša se djelovanje Duha Svetoga koje prije zbognepročišćenosti nije bilo moguće. Zahvaljujući potpunoj pročišćenosti po djelovanju Duha Svetogaduša više ne robuje sama u sebi, nego je gospodarica u svojoj nutrini. Oslobođena i preobraženaduša se ukorjenjuje u Bogu kojega doživljava u nepomućenu miru u sebi.547

„Duša se postupno oslobađa svojih strasti i postiže novo gospodstvo kao vladarica i kraljicau svojoj državi. Ona je podložna samo poticajima Duha Svetoga. Ako se u svojim poslovima posve

543 Isto, str. 40.544 Neobjavljena pisma, pismo br. 1522.545 Djelo Božje, str. 83, 84.546 Mali vodič k savršenosti, str. 9.547 G. Moioli, Mistica cristiana, u Nuovo dizionario di spiritualita, Edizini Paoline, Milano, str. 895–1001.

144

predaje Njegovoj Volji, ona radi sve što je Bogu obećala. Tako se stvorenje podiže iz ropstva na častkćerke Svevišnjega, a iz zemaljskog staleža u anđeoski.“548


Na putu mističnoga sjedinjenja duše s Bogom Duh Sveti ne samo da čisti i oslobađa dušu,nego je preobražava i pobožanstvenjenjuje. Cijelo biće i cijeli život sa svim svojim djelovanjempreobraženi su u Bogu na sliku Isusa Krista. Blaženica to ovako izražava:

„Udubimo se dnevno sve više i više u naš uzor, zaljubimo se dnevno sve više u Njega i bezmnogo razmišljanja, On će lebdjeti pred nama i u mislima stajati pred našim očima i duhu i mićemo, a da toga nismo ni potpuno svjesni, postajati Njemu sve sličnije. Tako je i sv. Augustinmislio, mislim da je to od njega – da njegovi postanu drugi bogovi!“550

Koliko se duša više čisti i preobražava na duhovnom i mističnom putu motrenja i iskustvaBoga u sebi samoj, toliko ona sve više primjećuje ljepotu stvorenoga te i na takav način sve višeraste u ljubavi prema Bogu. To je bilo iskustvo i bl. Marije Terezije od Sv. Josipa.

„Mnogo govorim o oceanu i njegovim divotama, ali to divljenje dolazi od Onoga koji jestvorio ovo beskrajno more i njegove ljepote. Kao što je u Starom zavjetu kraljevski prorok,ljubavni pjesnik, bio oduševljen djelima ruku Božjih, a ova su ga poticala da daje oduška svomesrcu slaveći Boga u psalmima, tako je i mene ljepota Božje prirode poticala da slavim Boga irazbuktavala u meni već od moje mladosti ljubav prema Bogu.“551

Iskustva mističnih fenomena

Uz mistična iskustva obično se povezuju i posebni mistični fenomeni kao što su viđenja,nutarnji govori, krvarenja, izbijanje svjetla, stigme, lebdenja, bilokacije i druge slične pojave kojesu samo popratne stvari i manifestacije mističnoga iskustva, nipošto bit mistike, a još manje bilokakav dokaz svetosti osobe.552 Bit mistike nije u tim fenomenima koji kod nekih mistika mogupotpuno izostati kao kod sv. Terezije od Djeteta Isusa.

Srž je mistike neposredno, izravno i osobno ulijevanje Boga u dušu koju čisti, prožima,preobražava misli, volju, osjećaje, pamćenje i maštu te je sjedinjuje sa sobom po ljubavi.

Mistični su fenomeni u životu bl. Marije Terezije od Sv. Josipa bili česta pojava, na posebanse način to odnosi na snove, viđenja i nutarnje govore (lokucije). Ti su se mistični fenomenidjelomično odnosili na njezin osobni duhovni put, a puno više na poslanje prema ostvarenju „djelaBožjega“, to jest utemeljenju Karmelićanki BSI. Blaženica to ne doživljava kao povlasticu ilinagradu za senzacionalističko ponašanje za vlastiti duhovni put nego kao dio božanske pedagogijekojom je Bog poučava, vodi, priprema za nadolazeće kušnje, poziva na djelovanje. Ona sa svojestrane vjerno osluškuje, iščitava te poruke, razmišlja o njihovu značenju i ravna se prema onome štorazabire kao volju Božju.

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI nije imala potrebu da joj bilo tko objašnjava i tumači temistične fenomene, nego je sama shvaćala njihovo značenje i poticaje u svakodnevnom životu.553 Uprvom poglavlju, slijedeći Blaženičin put duhovnoga rasta u povijesnom i duhovnom kontekstu,naveli smo sve važnije mistične fenomene u njezinu životu. Sada ćemo navesti samo neke kojiukazuju na tipologiju tih fenomena prema klasičnomu katoličkom nauku.548 Mali vodič k savršenosti, str. 16.549 Djelo Božje, str. 92.550 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 164, 165.551 Djelo Božje, str. 173.552 Royo Marin, cit. dj., str. 1025–1027, sustavno obrađuje sve najvažnije mistične fenomene koji su se javljali u katoličkoj mističnoj tradiciji te donosi i kriterije vrednovanja.553 S. Ivana Marija Ćurković, Prisutnost i uloga viđenja snova, nadahnuća i poticaja na život i djelo majke Marije Terezije od sv. Josipa, u Ljubav nas je pozvala, KIZ, Zagreb, 2006., str. 164–208.

145

Prema karmelskoj tradiciji razlikujemo tri vrste nutarnjih govora. Prema nauku sv. TerezijeAvilske imamo razgovjetne i čujne lokucije, ne-predodžbene razgovjetne lokucije koje se razumiju,a da se ne čuju, i nerazgovjetno govorenje bez riječi gdje se Bog i duša razumiju, a da se ne čujusamim time što Bog hoće da se razumiju. Sv. Ivan od Križa razlikuje susljedne riječi, formalneriječi i bitne riječi. Evo samo nekoliko Blaženičinih svjedočanstava o njezinu iskustvu ovogamističnog fenomena:

„Nisam se zabrinjavala ovim raznim izgonima jer sam u njima spoznala volju ili pripuštenjeBožje. Ali drukčije je stajalo s kućom u Sittardu, koju sam bila kupila. Zbog toga se nikako nisammogla umiriti. Uvijek sam se bojala da nisam pravo učinila što sam je kupila jer je sada opetmoramo napustiti, a puno smo u nju utrošile kod raznih prepravki. Tko će je sada kupiti?

Sa s. Elizabetom pošla sam u crkvu i pristupila k oltaru Majke Božje. U svojoj velikojžalosti zaboravila sam pomalo na nju te sam moleći gorko plakala. Vapila sam za pomoć zbog kućeu Sitardu. Tada sam čula jasno i razgovjetno u svojoj nutrini ove riječi: 'Za kasnije'... i u istom časunestale su moje brige, a srce mi je bilo puno pouzdanja i nove nade.“554

„Sljedećih dana, jednog prijepodneva, kada sam redovito u slobodno vrijeme bila zaposlenapisanjem pisama, čula sam glasno i razgovjetno riječi – koje su za moje sestre ondje nazočne bilenečujne: 'Idi u Schlieren!' U tom sam trenutku bila uvjerena da je to Božji nalog. Nakon ručkapredložila sam svojim sestrama šetnju u Schlieren. Nijedna od nas nije poznavala to mjesto.“555

„U tihoj noći 10. siječnja 1915. Čula sam posve jasno i razgovijetno riječi: 'Imate drugidekret!' Ja sam tim riječima povjerovala, priopćila sam ih svojim sestrama i mi smo radosno izahvalna srca pjevale 'Te Deum'. Poslije nekoliko tjedana istinitost tih riječi potvrdilo nam je pismou kojem je pisalo: '7. siječnja dobili smo drugi dekret.' Sve smo se jako veselile.“556

Kontemplacija je po svojoj naravi izravno i neposredno priopćenje Božje duši koje sobomnosi veći broj oblika i posljedica. Tako se u duši mogu oblikovati govori (lokucije). Dok sususljedne i formalne riječi sporedna sredstva na kontemplativnom putu rasta kojim se Bog služi,bitne riječi spadaju u bit mističnoga kontemplativnog života. I bitne riječi ponekad ljudski duhformalno čuje. Bitne su riječi bliže sredstvo koje pomaže i ostvaruje sjedinjenje s Bogom. Onedolaze iz najdublje dubine duše i zato proizvode u duši živ i neposredan učinak u trenutku dok seodvija mistični fenomen u duši. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI u prvom navedenom slučajusvjedoči upravo o tome da je riječ koju je čula u sebi već učinkovita.

Blaženica je imala i brojna viđenja tijekom svoga duhovnog puta. Zadržat ćemo se samo nadva koja po našem mišljenju najbolje izražavaju ulogu tih mističnih fenomena na njezin duhovni imistični put. Kod objava razlikujemo tjelesna, imaginativna i razumska viđenja. Klasični nauk ovrednovanju ovih fenomena, oslanjajući se na nauk sv. Ivana od Križa, upućuje na velik oprezprema prvim dvjema vrstama viđenja dok su razumska viđenja sastavni dio puta kontemplativnemolitve i ostvaruju se neposrednim i izravnim Božjim priopćenjem duši koje, dok fenomen traje,vrše duhovne i mistične učinke nutarnje preobrazbe koje Bog hoće i izvodi u duši.557 KadaBlaženica govori o dva važnija viđenja na svome duhovnom putu, govori i o učincima koje su taviđenja trajno izvela u njezinoj duši:

„Imala sam 21. siječnja 1890. u snu potresno viđenje. Vidjela sam živa Isusa, u naravnojveličini, razapeta na križu. Čitavo njegovo tijelo, od ruku do nogu, bilo je ovijeno trnjem, onakokako se obično plete trnova kruna. Na lijevoj strani, na srcu, bio je utisnut trnovit splet u oblikusrca. Glava nije bila okrunjena trnjem. Ruke nisu bile spuštene, nego posve ravno ispružene, znakživota.

Pogled tako potresan izazivao je samilost, a tako strašan i dirljiv da nema riječi kojim bih gaopisala. Dok sam Ga tako gledala, srce mi je drhtalo od bola. Božanski je Spasitelj glava koja živi unebu bez boli i trnove krune. Udovi, tijelo, jest – sv. Crkva, koju nije samo vlast pribila na križ, već

554 Djelo Božje, str. 86.555 Isto, str. 99.556 Djelo Božje, str. 150.557 Royo Marin, cit. dj., str. 1066–1070.

146

su je i mlaki i otpali katolici duboko ranili. To pokazuje trnje na tijelu, dok trnje u srcu pokazujemlake i nevjerne Bogu posvećene osobe.

Probudila sam se i, kako je već bilo jutro, požurila sam u crkvu. Srce mi je bilo od boli isućuti duboko dirnuto, ne samo dirnuto, nego ranjeno. Sada mi je bilo jasno što Bog od mene želi:molitvu i zadovoljštinu! Isprositi milost za obraćenje grešnika! Hrvati se s Bogom za sloboduCrkve.

Počev od onog jutra, prožeto je moje srce novom 'glađu i žeđu', ne samo za savršenošću i dase Bogu svidim, već glađu i žeđu, gorućom težnjom da Božanskom Srcu pridobijem duše.

Ovaj raspeti Isus lebdi uvijek pred mojim očima, kako onog jutra tako i danas. On uvijekpodržava moju revnost, da bude budna, sve je više rasplamsava, ne samo da vapim, nego i radim zaspasenje duša. On čini da uzdišem za posljednjim časom svoga života, kako bi pred Božjimprijestoljem utažila svoju žarku čežnju, žeđ za dušama.“558

Učinci duhovne i mistične preobrazbe u duši koji su se dogodili po ovom viđenju srce suranjeno ljubavlju, dublja svijest o svom poslanju molitve i zadovoljštine u Crkvi, glad i žeđ zasavršenstvom i zadobivanjem duša za Božansko Srce i učinak trajnoga podržavanja revnosti u duši.

„Bilo je to u svibnju 1892. kad sam pri jednom viđenju dobila osobitu milost. Nalazila samse na širokoj i visokoj hridi, poprilično u sredini prostranstva, ali stojeći više prema gore.Odjednom, sasula se neizreciva poplava iz visine niz ovo strmo brdo; ne onako mirno i glatko, kaošto se izlijeva jezero Erie, već se upravo divljim valovima rušilo u dubinu. U prvom mi je času bilokao da će me ta strahovita poplava, u kojoj sam se nalazila, posve sigurno povući sa sobom – ali ne–okrenula sam glavu malo nalijevo i pogledala u visinu gdje sam u oblacima opazila križ. U tomsam času raširila ruke i moje su se duševne moći sjedinile s trpljenjem Božanskog Otkupitelja.

U isti tren izlile su se na mene poput silne rijeke, snaga, jakost i pouzdanje u Boga, dapačeradost zbog trpljenja koje me ima snaći.

Uskoro začuh opet novu lomljavu, i to meni s desne strane. Ta silna lomljava dolazila je oddruge šumeće bujice koja je bila po prilici visoka poput dvije trećine ove prve, koja me je većokruživala, bučnim slapovima. Ova silna voda sjedinila se s bučnim vodopadima one prve i rušilase u golemim valovima dalje te je, napokon, nastalo silno more.

Bila je to strahovita, bučna, divlje razarajuća neizmjerna rijeka; tako strašna, tako silovita,tako orijaška, da mi je kasnije – god. 1913. i 1914. prema njoj slap Nijagare izgledao miran i veomalijep. Nikada nisam zaboravila ovo viđenje koje je bilo tako strašno da nadilazi svaku predodžbu, aisto tako nisam zaboravila ni neopisivo zaprepaštenje i smrtni strah koji me spopade u prvi čas.

Kad sam se probudila, ispunjala me goruća želja za trpljenjem. Da, prožimala me žarka žeđza patnjom. Od tada nisam, da bih dokazala Bogu svoju ljubav, više ništa željela drugo osim trpjeti.No, sama težnja nije me zadovoljavala. Stoga sam odmah započela devetnicu da mi Bog pošaljetrpljenje.“559

Učinci duhovne i mistične preobrazbe u Blaženičinoj duši, koji su se dogodili po ovomviđenju, jesu snaga, jakost, pouzdanje u Boga i radost zbog trpljenja koje je čeka te goruća želja zatrpljenjem kao sredstvom rasta u ljubavi prema Bogu koja će je dovesti do vrhunskoga mističnogsjedinjenja na zemlji.

Možemo zaključiti da mistični fenomeni govora i viđenja u Blaženičinu iskustvu spadaju uona uzvišenija i odnose se na samu bit mističnoga priopćavanja Boga duši koji se u svojoj slobodi itime služio na njezinu životnom putu.

U duhovnom se bogoslovlju raspravlja o ulozi mistične dimenzije duhovnoga puta. Postavljase pitanje je li mistika punina i vrhunac razvoja duhovnoga života ili je samo jedan od njegovihizražaja, pa i ako ga se želi promatrati privilegiranim? Drugim riječima, može li vjernik doći dovrhunaca svetosti i sjedinjenja s Bogom, a da ne prolazi kroz mistična iskustva?

Teolozi koji se bave duhovnošću imaju različita mišljenja o tome. Neki, slijedeći tradiciju sv.Tome Akvinskoga, mistiku smatraju normalnim stanjem razvoja savršena duhovnoga života dok


147

drugi naglašavaju da mistika nije nužno vezana uz puninu ostvarenja duhovnoga života niti jesavršenstvo sjedinjenja s Bogom.560

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa ni na koji način ne govori o ovim teološko-duhovnimtemama. Kao osoba koja je sama proživjela bit puta mistike, ali i doživjela brojne i različitemistične fenomene, mudro i razborito poučava i vodi dušu prema onome bitnom ukazujući da naputu mističnih fenomena postoje brojne moguće zamke:

„Revnost za duše treba u našem staležu više cijeniti nego objave i ushite. Ta nam je revnostpotrebna, a u ovom drugom, može lako biti skrivena prijevara zloga neprijatelja.“561


Gledano općenito na svetačku i mističnu tradiciju ni mistična iskustva nisu sva ista. Ona serazlikuju po naglascima i opisima samoga iskustva. Tipologiju mističnoga iskustva možemopodijeliti u tri velike skupine prema dominantnim naglascima, a u opisu jednoga mističnog iskustvamogu biti prisutni elementi iz drugih skupina.

Prva je mistika usredotočena na objekt svoga iskustva. U tu skupinu spadaju: kozmičkamistika u kojoj je naglašen skladan odnos sa stvorenim svemirom, spekulativna ili intelektualnamistika koja naglašava misaoni, spoznajni proces duše te afektivna mistika koja inzistira naosobnom odnosu s Bogom ljubavi, a u svojemu klasičnom obliku postaje zaručnička. Brojni susveci predstavnici upravo ovoga mističnog iskustva.

Druga skupina, manje poznata, jest mistika usredotočena na djelovanje i apostolat, ausmjerena je na iskustvo sudjelovanja u Božjem djelovanju u povijesnom trenutku i sudjelovanjemistika u tom djelovanju. Kao predstavnike te mistike autor navodi sv. Ignacija Lojolskoga, sv.Vinka Paulskoga i bl. Tereziju iz Calcutte.

Treća je skupina mistika usredotočena na subjekt, na samu osobu koja proživljava mističnoiskustvo s opisom temeljnih nutarnjih stavova duše koja ide putem sjedinjenja s Bogom umističnom iskustvu. U ovu kategoriju spada mistika koja inzistira na posveti Bogu i sudjelovanje uIsusovu životu, čiji je glavni predstavnik kardinal de Berulle, te mistika koja opisuje ne tolikoobjekt svoga iskustva, koliko njegov nutarnji proces. Sv. Terezija Avilska najveći je predstavnik ovemistične struje.563

Ako bismo htjeli odrediti tipologiju mističnoga iskustva bl. Marije Terezije od Sv. Josipa,onda se ono najvećim djelom odnosi na mistiku usredotočenu na samu osobu koja proživljavamistično iskustvo s opisom temeljnih nutarnjih stavova duše koja ide putem sjedinjenja s Bogom umističnom iskustvu. Mistika Majke i Utemeljiteljice Karmela BSI jest mistika sjedinjenja s trpećimKristom na križu i njegovim Božanskim Srcem.

„Moja je devetnica bila uslišana! Narav mi je doduše uzdrhtala, ali je duša uživala željeninapitak trpljenja i radosti. Bila sam zahvalna dragom Bogu. Stojeći kao na hridi, okružena šumomstrašnih voda, osjećala sam se sjedinjena s trpećim Spasiteljem na križu.“564

„Da, mogu reći da sam sve ovo vrijeme od nekoliko tjedana koje sam tada proživjela uInnsbrucku provela uživajući blažene slasti u Srcu Isusovu. Bila sam opet, kao ono u Kölnu, opijananektarom Božje ljubavi, uživajući rajsko blaženstvo. Da li me je Bog htio ojačati za budućnost? Jošme srdačnije sjediniti sa svojim Božanskim Srcem?“565

No u Blaženičinu iskustvu i nauku imamo i sve bitne elemente apostolatske mistike. Brojnasu njezina svjedočanstva i poticaji o tome, a ovdje donosimo samo one najjasnije:

560 Ch. A. Bernard, nav. dj., str. 492.561 Mali vodič k savršenosti, str. 27.562 Isto, str. 9.563 Ch. A. Bernard, nav. dj., str. 496–498.564 Djelo Božje, str. 54.565 Isto, str. 40.

148

„Ovaj dobri Bog prosvjetljivao je moju dušu, potaknuo je i raspalio novom revnošću da zasvetu Crkvu trpim i radim.“566

„Božanska je ljubav slična vatri koja se ne može ugasiti. Nije moguće Boga ljubiti, a neraditi na širenju Njegove Božanske slave.“567

Razmisli: Jesam li shvatila što je bit mističnoga Božjeg djelovanja, a što je sporedno natome putu? Probaj to sažeti u nekoliko rečenica! Da li barem u klici doživljavam nešto od ovihiskustava na mome duhovnom putu?

1.5.3. Apostolat i herojske kreposti

Apostolatsko poslanje Crkve ima svoj temelj u Kristovu poslanju od Oca koje je on ispuniosvojim pashalnim otajstvom te u Kristovu poslanju apostola da naviještaju evanđelje svemustvorenju (usp. Mk 16,15–18). Kao što je Isus bio poslan od Oca, tako on šalje apostole da navještajBožjega kraljevstva donesu svim narodima. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa svoje apostolatskodjelovanje i cjelokupni duhovni nauk, kojim želi voditi vjernika do svetosti, vidi najuže povezanimas tim ciljem spasenja ljudi i proslave Boga.568

„Spasavati duše bilo je neprekidno čeznuće moga srca. Duše, koje je gruba slika oholosti istrasti svake vrste otela iz naručja Božanskog Spasitelja, a i sada ih još otimlje. Ove duše pridobitinatrag za Krista, nije li to, po Božjoj volji, bila svrha moga života?“569

Zbog toga najuzvišenijeg cilja Blaženica želi da ona i njezine sestre rastu sve do herojskih,kako ona kaže, junačkih kreposti. Crkva ovako definira herojske kreposti: „Kršćanska krepost, da bibila herojska, ima taj učinak da onaj tko je posjeduje lagano, spremno i s radošću djeluje na načinkoji je uzvišeniji od redovitoga s nadnaravnim ciljem, bez razmišljanja s potpunim umiranjem samasebe i podložnošću sjetilnih pokreta.“570

Herojske su kreposti popratna stvarnost sjedinjenja duše s Bogom i mistične preobrazbeduše u ljubavi. U duhovnom životu sve su kreposti međusobno povezane, a herojske su krepostiiznad svega sadržane u savršenstvu ljubavi.571 Blaženica napominje da istinski apostolat nijeaktivizam koji za mjeru ima ljudsku učinkovitost te zbog toga podsjeća da je za ostvarenje uistinuevanđeoskoga apostolata potrebno biti kontemplativna duša:

„Naše sestre neka se trude steći prave i junačke kreposti. Neka ne traže utjehu i slatkoće,neka izbjegavaju nepotrebna i radoznala pitanja koja ne vode savršenosti i neka nikoga ne optužujuda im ne može pomoći.“572

„Od jutra do večeri obavljamo naš posao u stalnom sjedinjenju s Bogom, jer jedna istinskiradina duša sjedinjena s Bogom je kontemplativna duša.“573

Samo kada je krepost ljubavi savršena u duši, i sve druge kreposti dolaze do svoje punine jerje ljubav duša svih kreposti. Kada je ljubav prema Bogu u duši došla do svoje punine, u tomu istomtrenutku sve su druge kreposti došle do svoga savršenstva. Uistinu, ako bismo analizirali praksukreposti, vidjeli bismo da su nedostaci u bilo kojoj kreposti u biti nedostaci u ljubavi. Ako netko neuspijeva učiniti čin poniznosti ili ga čini s puno nedostataka, to je samo zato što ima nedostataka uljubavi, a ako ljubav poraste, i čin poniznosti postaje dublji. Ako netko ima nedostataka u

566 Djelo Božje, str. 40.567 Mali vodič k savršenosti, str. 21.

568 J. Lozano, Teologia e spiritualita della vita apostolica, u Rivsta di vita spirituale, 3, 1989., str. 234–250.569 Djelo Božje, str. 107.

570 Papa Benedikt XIV., De servorum Dei beatifikazione, br. 7.571 G. Stickler, La tensione verso la perfezione dell'amore, u Vita consacrata, 6, 1993., str. 672–674.


149

poslušnosti, kada se ljubav dublje ukorijeni, vodi dušu do savršene poslušnosti. Majka iUtemeljiteljica Karmela BSI tako poticajno upućuje na tu najužu vezu između ljubavi i apostolata.

„Tko može bilo koga na svijetu ljubiti, a da ne misli uvijek i uvijek na svoga Ljubimca?Prirodnom čovjeku je gotovo nemoguće, da iz svojih misli odstrani onaj ljubljeni predmet, a zar bi unadnaravnom bilo drugačije? Moralo bi nam biti nemoguće da naše misli odvratimo od Boga, odBožanskog Spasitelja! Zar si ne bismo sve to preuzele kao najbliži i glavni cilj, da (naše misli)naučimo ili još bolje, da uvijek sve u prisutnosti i u sjedinjenju s Božanskim Spasiteljem radimo ili– sve raditi za Njega.“574

„Koja od vas može nakon tolikih milosti koje smo pred svima drugima primile, takohladnokrvno nebeskog Kralja – da, još više – Zaručnika naših duša – pustiti da skapava od žeđi,umjesto da ljubavlju našega srca utažujemo Njegovu žeđ? Da, zar ne gori moje srce? Kad bi mojesrce gorjelo, o kako bih se požurila, radosna, da utišam žeđ moga Ljubimca; ali ja, ja nisam svetica.(...) Što manje vremena imamo za Ljubljenoga, to više ljubav gori. Da, iskre ljubavi vrcaju iz srca,kad su glava i ruke posvećene službi za Ljubljenoga. To je istina drage moje sestre! Ali istina, kojanas, ako ju spoznamo, duboko posramljuje i zato nećemo u nju niti vjerovati.“575

Da bi duša došla do prave i zrele ljubavi, mora se ukorijeniti u poniznosti. Cjelokupni naukbl. Marije Terezije od Sv. Josipa usredotočen je na ljubav i poniznost pa tako i u svojojapostolatskoj dimenziji. U samoj svojoj biti Blaženičina je duhovnost kontemplativno-apostolatska iapostolatsko-kontemplativna. Sve, pa i sjedinjenje s Bogom, ima i tu dimenziju navještaja Božjeljubavi svijetu.

„Nije dosta da budemo samo tabernakul, samo Božji stanovi, ne samo to! Mi trebamo bitiBožje oruđe – Božji instrument, s pomoću kojega će On, Božanski Spasitelj, liječnik duša, raditi nanjihovu spasenju. Bog traži u našim dušama nastojanje oko postignuća najdublje poniznosti, tražitežnju za poniženjima.“576

„Bog mora biti naš stan, naše sve, u Njemu naš život, a ne više u svijetu. Svijet i što je okonas, treba nam samo dati prilike da mu služimo, da mu dokažemo svoju ljubav. Ne da nas svijetpovuče za sobom.“577

Kako je te velike i uzvišene stvari vjere, duhovnoga života, navještaja i apostolata Blaženicapraktično provodila u konkretne situacije možda se najjasnije vidi iz jedne epizode u Mađarskoj.Prava autentična evanđeoska ljubav ne može se ni na koji način simulirati i ako onaj tko naviještaKrista odiše njegovim duhom, to nužno ostavlja pozitivne posljedice kod slušatelja, pa i ako su upočetku bili drugačije naklonjeni.

„U to vrijeme vladalo je u Budimpešti veliko ogorčenje na svećenstvo. U Ujpesti su sedržale sjednice gdje su na najpogrdniji način huškali ljude na Boga, na Crkvu i na svećenstvo. Ovosu, sigurno, bile pripreme za revoluciju koja je izbila kasnije. (...) Kad bi ona nagovarala ljude daidu u crkvu, odgovorili bi joj: 'Što bi nam susjedi kazali da nas vide, kad ovdje nitko ne ide u crkvu.'

Istim duhom disala su i djeca. Čim bi opazili sestre još u daljini, već bi pobjegla kući. Noljubav i srdačna prijaznost postigne sve. To se pokazalo i ovdje. Nije potrajalo dugo, a u našim jesobama sve vrvjelo od djece. (...)

Nakon nekoliko tjedana došao je o. Soos s radosnom vijesti da se raspoloženje stanovnika uMegyeru potpuno promijenilo. Namjesto ruganja i pogrdnih riječi, čuje se kako ljudi govore o'dragim sestrama' i već ne znaju kako bi izrazili njihovu dobrotu.

'Što ste radile da ste u tako kratko vrijeme predobile njihova srca?' – upita o. Soos.Odgovorila sam: 'Ništa osobito, samo im pomažemo gdje god možemo, a za to nam se često pružaprilika.' Znam, naime iz iskustva da se srdačnom i iskrenom ljubavlju sve postiže; mi ljubimo teljude, tu djecu, a oni to osjećaju.

574 Isto, str. 50.575 Isto, str. 47, 48.576 Djelo Božje, str. 63.577 Neobjavljena pisma, pismo br. 1113.

150

'Kad se tako u narodu promijenio sud o vama onda će se sigurno usuditi i koji svećenik doćiimati svetu Misu. Idem odmah k župniku i raspitat ću se ne bi li koji vjeroučitelj mogao doći.'“ 578

Razmisli: Koje su glavne poteškoće na koje nailazim u apostolatu? Što bi se u tome moglopromijeniti? Kako to utječe na moj duhovni život? Kako moj duhovni život utječe na moj apostolat?

578 Djelo Božje, str. 126, 127.151

DRUGI DIO:VELIKE TEME DUHOVNOSTI KARMELA BOŽANSKOGA SRCA ISUSOVA

2.1. Redovnički život i zavjeti

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa proživjela je svoj život i utemeljila Karmel BSI u drugojpolovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća kada je u teologiji i duhovnosti prevladavalo jurisdikcijskoviđenje Crkve, a redovništvo se općenito smatralo „savršenim staležom“. U tom se smislu držalo dasu evanđeoske zapovijedi za sve kršćane dok je praksa evanđeoskih savjeta bila rezervirana zasavršeni stalež. Samo je redovništvo kao savršen stalež bilo promatrano prvenstveno pod asketskimvidikom nastojanja pojedinoga vjernika da postigne evanđeosko savršenstvo opsluživanjemevanđeoskih zapovijedi i savjeta po redovničkim zavjetima i zajedničkom životu.579 Drugi ćevatikanski koncil jednom zauvijek dokinuti ovo viđenje Crkve i redovništva naglašavajući općipoziv na svetost i cjelovito opsluživanje evanđelja za sve vjernike inzistirajući na Crkvi kao naroduBožjem i slobodnu Božjem pozivu za ovo ili ono zvanje.

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI, iako je živjela u svom vremenu, daje drugačijesmjernice svojim sestrama kada govori o redovništvu. Kao prvo, ona je duboko svjesna da jemoguće postići svetost i bez redovništva i zavjeta: „Ne trebate polagati zavjete da postanete svete,ali ako ste ih položile onda ste dužne držati ih.“580

Bit je redovničkoga života u tome da Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, želeizbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvuljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slavu budućega vijeka.

Imajući Krista pred očima Blaženica poručuje sestrama: „Udubimo se dnevno sve više i višeu naš uzor, zaljubimo se dnevno sve više u Njega i bez mnogo razmišljanja, On će lebdjeti prednama i u mislima stajati pred našim očima i duhu i mi ćemo, a da toga nismo ni potpuno svjesni,postajati Njemu sve sličnije.“581

Kada govori o biti redovničkoga poziva, Blaženica se ne zaustavlja na kristocentrizmu inužnu nasljedovanju Krista, nego ga s pravom po Kristu stavlja u kontekst prve i najveće ljubaviprema Bogu te u tom kontekstu potiče na opsluživanje zavjeta, ali još više na čežnju ljubavi premaBogu i njegovim obećanjima.

„Kao svome Stvoritelju, Uzdržitelju i Dobročinitelju dugujemo zahvalnost, kao Ocu djetinjepoštovanje, kao Zaručniku vjernost, kao Prijatelju dobrohotnu susretljivost, kao Istinitom i Vjernomvjeru i pouzdanje, kao najvišem i vječnom Dobru ljubav, kao Svemogućem podložnost, kaonajpravednijem Sucu ponizan i sveti strah. Ako je sestra nemarna i ne drži obećanje dano pozavjetima, griješi protiv spomenutih, ali i protiv drugih obaveza. (...) Velike smo stvari obećali, alisu još veće nama obećane! Ako činimo prvo, čeznemo za drugim.“582

Blaženica je na poseban način naglašavala bitne stvari redovničkoga života, u prvom reduvezane uz življenje redovničkih zavjeta. Ona vidi redovništvo kao Božji dar Crkvi u kojem se moraiznad svega očitovati evanđeoska svetost te sama kaže da nije presudno nositi habit, iako on ostajebitnim znakom posvećenja:

„Odijelo ne čini redovnicu, nego svet život. Zato je svaka sestra dužna vjerno ispunjavatidužnosti svoga staleža koje je prihvatila iz ljubavi prema Bogu. (...) Posvećeno je odijelo stogatrajna opomena Bogu posvećenih duša, a njihov život mora služiti bližnjima za izgradnju.“ 583

Predavši se Bogu i ljubeći ga iznad svega, onaj koji mu je već po krštenju bio predan bivatako intimnije posvećen Božjem služenju i dobru Crkve. Bogu posvećenim staležima Crkva

579 A. Pigna, La vita religiosa, teologia e spiritualità, OCD, Rim, 1993., str. 15–30.



152

objavljuje Krista i pokazuje kako Duh Sveti u njoj čudesno djeluje. Poslanje je stoga onih kojizavjetuju evanđeoske savjete ponajprije da žive svoje posvećenje.

Redovnički je stalež prema tome jedan od načina upoznavanja „intimnijega“ posvećenjakoje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu.

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa tako jasno naglašava važnost odgoja duhovnoga života zaživljenje Bogu posvećena poziva. Za nju je redovništvo škola duhovnoga rasta u kojoj se sve višeočituje djelovanje Duha Svetoga po sve većem oslobađanju slobode za sve veću ljubav premaBogu.

Naglasak na viđenju redovničkoga poziva kod nje, dakle, nije asketski (napor da se dođe dosavršenstva po redovničkim zavjetima), nego duhovni i mistični (iskustvo Boga i rast u ljubaviprema njemu po sve većem oslobađanju slobode za ljubav po preobraženskom djelovanju DuhaSvetoga u nutrini).

Duh je Sveti božanska ljubav razlivena u ljudskim srcima. Sve ono što je već rečeno oljubavi ovdje se ponovno ponavlja i još izravnije kaže da je izvor te ljubavi Duh Sveti. Još jednompotvrđujući prvenstvo ljubavi bl. Marija Terezija svjedoči da „nutarnji zakon ljubavi, koji Duh Svetiusađuje u ljudske duše, više pomaže u življenju našeg poziva nego svi vanjski zakoni“.584 Njezin jerecept za veliku ljubav, tj. sjedinjenje s Bogom u redovničkom životu, jednostavan: treba dopustitiDuhu Svetom da žarom svoje ljubavi prožima i sve više ispunjava dušu.585

„Opravdano je da se od redovnice i od svećenika traži dobar odgoj bez obzira iz kojegastaleža potječu. Tko izobrazbu nije stekao u mladosti, dužan je izvanjsku i unutarnju izobrazbu kojase traži, steći u što kraćem vremenu. Ako to ne može, znak je da nije pozvan u ovaj visoki stalež. Pozavjetima se srećom gubi sloboda za zlo i učvršćuje za dobro. Zavjeti su istovremeno ograda kojabrani od opasnosti i siguran put koji vodi ravno. Duša se postupno oslobađa svojih strasti i postiženovo gospodstvo kao vladarica i kraljica u svojoj državi.

Ona je podložna samo poticajima Duha Svetoga. Ako se u svojim poslovima posve predajeNjegovoj Volji, ona radi sve što je Bogu obećala. Tako se stvorenje podiže iz ropstva na čast kćerkeSvevišnjega, a iz zemaljskog staleža u anđeoski. Teško je razumjeti i shvatiti koliko i kako velikadobra i blaga skuplja duša u svom smrtnom životu ako se svim silama trudi da svoja redovničkapravila, konstitucije i zavjete obdržava savršeno. Zato sestre mogu biti sigurne da revne i savršeneredovnice mogu steći zaslugu mučeništva, pače još i više.

Sretan početak da postignemo tako velika dobra bijaše onaj dan, kad smo izabrale najboljidio. Neka svaka sestra dobro promisli i sjeti se svoje obaveze prema vječnom i svemogućem Bogukojemu su otkrivene sve tajne srca. I u zemaljskim je stvarima, već po prirodi stvari, odvratno iosude vrijedno varati drugoga i ne držati pravedna obećanja, kako su tek teške nevjernosti premaBogu u najpravednijim i svetim obećanjima?!“586

Na putu rasta u usvajanju redovničkoga duha za redovnički su život uvijek iznova bitnipravila i konstitucije jer se njima nastoji evanđeosko nadahnuće i ideal što više približiti praksisvakodnevice redovničkoga života. Bogu posvećeni život treba budno paziti i bdjeti da se nezaustavi na vanjštini, kod opsluživanja, nego je dužan usvajati duh pravila, a na takav način ikarizmu družbe. Upravo na to potiče Blaženica:

„Kako kažu svi sveci, redovnici mogu postići svetost samo ako se drže svojih Pravila iKonstitucija. Oni će ih proučavati i vjerno držati ne samo u izvanjskim stvarima, kao na primjerosam dana duhovnih vježbi jednom godišnje, kao i postulantice itd., nego će nastojati živjeti u duhuPravila; a to je duh samozataje, sabranosti, šutnje, itd., – molim, neka svaka proučava svoja Pravila,Konstitucije, mali Vodič, knjižicu sv. Majke Terezije i grb – to dostaje da se postane svetom.“587

Vjerna Bogu, samoj sebi, svom putu i duhovnom nauku Majka i Utemeljiteljica KarmelaBSI duh svoje družbe vidi u usvajanju i prakticiranju evanđeoskih kreposti, iznad svega poniznosti i


585 Usp. Neobjavljena pisma, pismo br. 1113.586 Mali vodič k savršenosti, str. 15, 16.587 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 169.

153

ljubavi, gdje prvenstvo spada na ljubav. To je bio njezin duh, duh na kome je ona izgradila svoj putrasta sve do svetosti. Na taj isti put ona upućuje i poziva svoje sestre, to je duh Karmela BSI.

„Možete li to razumjeti: da biste vječno mogli živjeti u velikoj slavi, vi se bojite malihodricanja i malih poniženja. Gdje je ona prva revnost s kojom ste položile svoje prve zavjete. Zar nebi radije još jednom započele trsiti se oko prave poniznosti i ljubavi?“588

„Sada sam na kraju svoga života i osjećam da je dovršeno moje djelo. Sada nisam višepotrebna. Čvrsto sam uvjerena da su sve ove žrtve bile potrebne. No, jedno znam, ako se Pravila nebudu držala, naime duh Pravila, nestat će blagoslova. Neke poglavarice više cijene red nego ljubav,to nije naš duh. Ljubav dolazi na prvo mjesto.“589

Blaženica je s boli u duši primjećivala poteškoće na koje nailaze pojedine osobe kodusvajanja duha družbe te opominje sestre da protu-svjedočanstvom ne dovedu do uništenja ne samoduh nego i samu družbu.

„Svaki red koji je propao, propao je samo zbog nevjernosti pojedinih redovnika. Jednanevjerna redovnička osoba isto je što i sagnjio plod od kojega će se sigurno zaraziti drugi i tako semalo-pomalo uništava čitava redovnička zajednica. Umjesto revnosti i vjernosti dolazi sadanevjernost, mlakost i nezadovoljstvo, a te opačine vode neminovno do uništenja, da, do propasti.“590

Zbog toga poziva i potiče sestre da ozbiljno shvate svoj redovnički poziv. Redovnički pozivnije privatna stvarnost, on je uvijek osoban, ali ima duboko crkvenu dimenziju i ne odnosi se samona duše koje Krist poziva na Bogu posvećeni život. Blaženica to jasno naglašava:

„Još vas jednom molim iz ljubavi prema Božanskom Srcu i našoj dragoj Karmelskoj Gospi– radi naše najdraže Majke, da sve činite do konca života tako da Boga razveselite, da mu pružatenaknadu za tolike duše koje ga ne ljube, da za dragog Boga pridobijete mnogo duša – velikih imalih, u i izvan samostana. Mi nismo u samostanu samo za nas, za našu svetost – od Boga pozvaniudovi Karmela Božanskog Srca – mi smo dužni brinuti se da svaka karmelićanka Božanskog Srcadođe na nebeska vrata s čitavom četom duša. To je moja najiskrenija želja.“591

Razmisli: Kako shvaćam svoj redovnički poziv? Koje su mi najbitnije stvari u njemu izahvaljujem li Bogu na pozivu? Koje su glavne poteškoće na koje nailazim u svome redovničkomživotu? U čemu uspijevam, čime sam zadovoljna u svome redovništvu, a u čemu bih htjela više rastii napredovati?

Zavjeti

Bogu posvećene osobe polažu tri zavjeta: siromaštva, čistoće i poslušnosti. Crkva ih zove„evanđeoskim savjetima“. Sva tri zavjeta temelje se na evanđelju i primjeru Isusa Krista. Zavjeti susvečano obećanje Bogu kojima se čovjek obvezuje da će izvršiti obećanje i živjeti na određeninačin. Polaganjem redovničkih zavjeta čovjek javno u liturgijskom slavlju posvećuje svoj životBogu i službi Božjem narodu.

Redovnik se „posve predaje Bogu kojega najviše ljubi tako da je s novoga i posebnoganaslova stavljen u odnos prema služenju Bogu i prema čašćenju Boga“, piše u dogmatskojkonstituciji o Crkvi Drugoga vatikanskog koncila Lumen gentium (br. 44) i dodaje: „Po krstu je,doduše, umro grijehu i posvećen je Bogu; ali da bi mogao primiti obilniji plod krsne milosti, on sezavjetovanjem evanđeoskih savjeta u Crkvi nastoji osloboditi zapreka koje bi ga mogle udaljiti odžara ljubavi i savršenosti služenja Bogu te se još prisnije posvećuje božanskom posluhu.“

Dakle, Crkva uči i potiče da oni koji zavjetuju evanđeoske savjete iznad svega traže i ljubeBoga koji nas je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4,10) i neka u svim životnim okolnostima njeguju život s



154

Kristom u Bogu skriven (usp. Kol 3,3). Odatle izvire i svim žarom se pokreće ljubav premabližnjem za spasenje svijeta i za izgradnju Crkve.592

Sada ćemo iznijeti neke naglaske o zavjetima prema nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipa.

a) Poslušnost593

Zavjet poslušnosti temelji se na Isusovoj poslušnosti Ocu nebeskom. Ovim zavjetomredovnica sve svoje sposobnosti i talente stavlja na raspolaganje Bogu, a zatim zajednici i poslanjuu svijetu. Položiti zavjet poslušnosti nipošto ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobneslobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničkezajednice. Temelj svih zavjeta jest potpuno predanje Bogu. Sva tri zavjeta zapravo su na izgradnjuduhovnoga puta nasljedovanja Krista sve do svetosti, a istodobno i čovjekova dostojanstva, njegovečovječnosti i njegove slobode za što uspješnije svjedočenje za Krista u svijetu. Blaženica to jasnoporučuje:

„Jesmo li sada uistinu odlučile predati Bogu vlast nad nama samima po rukama poglavarakoji je Božji zamjenik? Kako dugo ćemo pustiti da Bog nama upravlja? Koliko će dana proći da tuvlast ne zatražimo natrag, barem u kojoj stvari i to možda bahato i neuljudno?

Sveci nisu tako radili! Oni su prihvatili Božji zahtjev: 'Odreci se sebe, uzmi svoj križ i slijedime!' oni su napustili prijestolje, a i vlast nad svojom dušom i predali bez sustezanja svoju voljuBogu, svome Stvoritelju, svome zakonitom Gospodaru, tj. položili su svoju volju u ruke svojihpoglavara i vježbali se najsavršenije u samoodricanju, a to je savršena poslušnost.“594

Potpuno predanje u ruke Očeve kako bi se u svemu iz ljubavi vršila njegova volja uredovništvu, kako to jasno naglašava Blaženica, podrazumijeva i ljudsko posredovanje po autoritetui službi koja se obavlja. Kao što je Krist vršio volju Očevu predavši se u ruke ljudima, i redovničkaposlušnost znači predanje u ruke zajednice kojoj se pripada, a preko zajednice u Očeve. Redovnicise na taj način na poticaj Duha Svetoga u duhu vjere pokoravaju poglavarima koji zamjenjuju Bogate se pod njihovim vodstvom stavljaju u službu svojoj braći u Kristu. Tu je duhovnu stvarnostmoguće dokučiti samo u vjeri i po vjeri. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI to jasno naglašava:

„Po poslušnosti podlažemo svoju volju poglavarima tako što želimo izvršiti njihovu volju, ane svoju. I zato baš što nam je vlastita volja tako dragocjena, ova je krepost vrijedna divljenja iprvorazredna je među ćudorednim krepostima. Radi Boga čovjek ostavlja ovdje više nego u drugimkrepostima.

Zavjet poslušnosti je stoga najodličniji među redovničkim zavjetima. On uključuje u sebisavršeno odricanje i zatajivanje svoje volje, tako da redovnička osoba nema više vlasti ili pravoreći: to ću učiniti ili to neću učiniti, tj. upravljati sama sobom. Po zavjetu poslušnosti ona se togaodrekla i sve je podložila u ruke poglavara. Tko se hoće vježbati u toj kreposti, ne smije graditi navlastitoj mudrosti i smatrati sebe gospodarom svojih sklonosti, svoje volje i svoga razuma. Pravaposlušnost ima svoj korijen u vjeri. Ono što je poglavar zapovjedio, treba prihvatiti s punopoštovanja i vjere, a da pri tom ne nastojimo istraživati ili razumjeti zašto baš tako.“ 595

Ove teološko-duhovne pretpostavke zavjeta poslušnosti ni na koji način ne treba pogrešnoshvatiti. Nema tu mjesta nikakvoj svojevolji, sputavanju nečijih sloboda, nametanju mišljenja, negose radi o zajedničkom traženju volje Božje.

Pravo redovničko zajedništvo proizlazi iz zrela kršćanstva svakoga člana, a vodi premaistinskom razumijevanju i prihvaćanju svih međusobno bez obzira na službe koje u zajednici imaju.Tek je tada srce pojedinca osposobljeno da i preko brata čuje Boga i njegovu volju. No ništa se odtoga ne može nametnuti izvana ili odozgor, već prije svega primjerom poticati, a prvi primjer jestmolitva, osobna i zajednička. Onaj tko se zna poniziti pred Bogom bit će svjestan sebe i imati

592 A. Pigna, Consigli evangelici, virtù e voti, Edizioni OCD, Rim, 1993., str. 9–55.593 Za shvaćanje bogatstva Blaženičina nauka o zavjetu poslušnosti ovo izlaganje čitati zajedno s cjelinom 1.3.4.4.

594 Mali vodič k savršenosti, str. 5, 6.595 Mali vodič k savršenosti, str. 11, 12.

155

ispravan odnos i prema sebi i prema drugom čovjeku. Svi su u družbi dužni tražiti i vršiti voljuBožju. To vrijedi i za poglavarice koje bi trebale tražiti volju Božju pazeći na talente, sklonosti isposobnosti sestara. Blaženica poglavaricama poručuje:


Sama poslušnost treba biti dijaloška u smislu da je u tomu zajedničkom traženju volje Božjedužnost sestara otvoreno iznositi svoje mišljenje i davati prijedloge.

„Vaša dužnost nije samo da se vježbate u poslušnosti, nego misliti kako raditi i davatiprijedloge... Vi ste dužni Vaše namjere i mišljenja otvoreno reći – samo poslušati je zanemarivanjedužnosti – dakle mana.“597

Od tri evanđeoska zavjeta zavjet poslušnosti je taj koji daje potrebnu stabilnost redovničkomživotu i u kojem svoju osnovu imaju i zavjet čistoće i zavjet siromaštva. Naime, po zavjetuposlušnosti redovnici prinose Bogu kao žrtvu samih sebe potpuno posvećenje vlastite volje i time sestalnije i sigurnije sjedinjuju s božanskom spasiteljskom voljom.

Vlastita je volja ta koja treba biti predana u Očeve ruke kako bi se živjelo poslušnost, ali ičistoću i siromaštvo. Netko će reći da je to nasilje nad slobodom, no gledano očima vjere upravo toi jest sloboda. Sloboda je biti Božji, biti ono za što smo stvoreni, a ako je tako i ako smo pozvani naredovnički život, nije li onda najveća sloboda izreći svoje „da“ na taj poziv – „da“ koje ondapodrazumijeva sve što redovništvo i redovnički život jest? Zbog toga Blaženica upozorava sestre daduhovno nezrela i nepotpuna poslušnost sa sobom nosi velike negativne posljedice u duhovnomživotu sestara.

„U naše doba zahvatila je sve narode struja neobuzdanosti, udobnosti i težnje za slobodom,ali krivom slobodom. Duh te krive slobode zadobio je ne samo narode i pojedine skupine, već onhoće svom silom da prodre i u Redove i u Kongregacije, stoga je teško boriti se protiv struje iplivati uz rijeku. No, uvijek se je našlo duša, koje su radi Boga pobijedile svije. One su to moglejedino i samo pomoću Onoga koji ne ostavlja onih koji se uzdaju u Njega.

Ali jao redovničkim dušama, koje, pošto su ostavile svijet, pustile su da ih sada u Reduzahvati i povuče za sobom taj duh razularenosti i svojeglavosti, koje žive tako, kao da su posvezaboravile, da su svoju volju svečano prikazale Bogu za žrtvu. O, neka te duše promisle sada, dokjoš nije prekasno, da se Bog ne da izrugivati!

Bog je dugotrpan i ustrpljiv, ali kako vidimo u povijesti naroda, a i u životu pojedinaca, da tadugotrpnost Božja iznenada prestane i Njegov se pravedni gnjev izlije kao što na narode, tako i napojedinu dušu. Jedva da ima što ozbiljnijeg i u svojim posljedicama sudbonosnijeg nego što jepoloženi zavjet. Redovnica, koja sluša samo onda kada joj se hoće i poglavarice koje joj se sviđaju,ili su u Redu dulje od nje, ta nosi doduše redovničko odijelo, ali u Božjim očima nije više nikakvaredovnica.

Karmelićanka Božanskog Srca Isusova treba biti redovnica po Srcu Božjem, prava zaručnicaraspetoga Spasitelja. Ovakva redovnica poslušna je svakoj sestri, koja joj je pretpostavljena u poslu.Sporedno je li ova deset ili dvadeset godina iza nje stupila u Družbu, poslušna je svakoj poglavarici,bila ona mlada ili starija, bila simpatična ili nesimpatična, imala ona visoku ili nisku naobrazbu,prava karmelićanka Božanskog Srca Isusova na ovo niti ne misli.

Observantna redovnica u svakoj svojoj poglavarici gleda Božji glas. Radost je ispuni svakiput kad joj se pruži prilika da iskaže Bogu svoju poslušnost i požrtvovnost, kako u velikim, tako i umalim stvarima. Čim više svladavanja iziskuje zapovijed ili nalog, tim radosnije i velikodušnijepolaže ona na oltar žrtvu poslušnosti u savršenom skladu sa svetom voljom Božjom, koja se očitujeu nalogu poglavarice. Bog, naprotiv, iskazuje ovako vjernim zaručnicama svoga Božanskog Srca


156

svoje veliko zadovoljstvo poradi njihovog savršenog posluha time, što ih obasiplje svojimmilostima.“598

Dakle, što se tiče zavjeta poslušnosti, bl. Marija Terezija ne inzistira toliko na asketskomvidiku, koliko na kontemplativnom vidiku osobnoga odnosa duše i Krista, Krista koji je bioposlušan do smrti iz ljubavi. Duša koja ga ljubi ne može umišljati da može doći drugim putem dosjedinjenja s Bogom.

Po poslušnosti se duša povjerava Bogu na najveći mogući način, po predanju i suobličenjuvolji Božjoj. Blaženica vidi poslušnost kao preduvjet za rast u ljubavi, potpuna predanja sebe,kriterij jačine ljubavi u duši i obogaćivanje u Bogu i suobličenje Kristu. U isto vrijeme jako bdije daposlušnost ne svede na razinu moraliziranja i perfekcionizma. Ona ovim zavjetom želi voditi sestredo zrelosti ljubavi kako bi ljubavlju zadobivale duše za Boga.

„Prava će Karmelićanka Božanskog Srca slijetati s karmelskih visina, te kao anđeo utjehe imira ulijevati balzam ljubavi i smirenja u patnička, uznemirena, a često i na Boga zaboravljenaljudska srca. Strpljivo i sućutno saslušat će njihove jadikovke, a onda će gledati kako bi ih pridobilai osvojila za Božansko Srce, čija je ljubav treba ispunjati.“599

Razmisli: Gledam li Krista kao uzor i razlog moje redovničke poslušnost? Kako shvaćamulogu poglavara u poslušnosti Bogu? Da li je moja poslušnost dijaloška? Živim li je više uasketskom ili kontemplativnom duhu odnosa moje duše s Isusom i rasta ljubavi prema njemu?

b) Čistoća

Bl. Marija Terezija je svoje djevičanstvo živjela u kontekstu svoga zaručničkog pozivaKristu kojega je silno željela ljubiti cjelovitom ljubavlju. Njezino ju je djevičanstvo neodoljivoprivlačilo jer ga je željela prikazati Kristu u dinamici sve većega rasta u ljubavi sjedinjenja sKristom. U tom kontekstu veće ljubavi ona odbacuje mogućnost braka koja joj se pružala:

„Međutim, opet mi se pružila prilika za vrlo čestitu udaju koja bi me bila oslobodila svakebijede i poniženja. Ali, da žrtvujem djevičanski život? Tisuću puta radije podnositi siromaštvo iponiženje nego to. Zar djevičanstvo nije dragulj koji se ne može ni dosta procijeniti, a niti dostavjerno čuvati, jer jedanput izgubljen, zauvijek je izgubljen! Kao što piše sv. Ivan, djevičanski učenikBožanskog Spasitelja, i u nebu će djevičanske duše biti osobito i svima vidljivo označene. O kad bii u naše vrijeme svaki stalež, visoki i niži, staro i mlado, opet naučili cijeniti djevičanstvo! Ovajdragulj koji i samo nebo visoko cijeni i za čiji gubitak nema nikakve naknade ni ovdje ni na drugomsvijetu. Jednom izgubljen, zauvijek izgubljen!600

Zavjet čistoće temelji se na Isusovim riječima kada je govorio o ljudima koji se ne žene. Onje rekao: „A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskog.“ Dakle, toje navještaj budućega života, kraljevstva nebeskoga u kojem se ljudi neće ni udavati ni ženiti.Zavjet služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje Kristu i širem krugu ljudi nego što se to može uobitelji. Zavjet čistoće omogućuje redovnici ljubiti velikodušno i nesebično. Zavjetom čistoćeodriče se bračnoga života da se može u potpunosti darovati Kristu, podložiti volji Božjoj ipotrebama Crkve.

Božja ljubav proživljena u duši sestara treba se širiti na Crkvu. Blaženica je htjela samostaneKarmela BSI kao svojevrsne oaze u kojoj bi se Kristove zaručnice po prijateljstvu i molitvi s njimezrcalile u Kristu koji je ljubomorni Zaručnik. Potiče sestre da žive svoje djevičanstvo imajući poredsebe prečistu Djevicu. Također potiče da se brižno pazi na čistoću kao i na sve što bi je mogloosjeniti na bilo koji način, sve do sitnica:

„Ovaj zavjet jedva treba spomenuti. Svaka bi morala znati što on iziskuje. Pa ipak, pojam odjevičanstvu i svetoj čistoći tako se je izvrnuo, da danas ima mnogo duša (čak i takvih koji se mišlju

598 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 3–10.


157

bave samostanom), da ni ne slute, kolikom se nježnošću sveci, redovnice i druge pobožne dušečuvale djevičanstvo i čistoću kao najdragocjenije blago.

Donje odijelo, kojim se danas služe mnoge ženske osobe, udešeno je tako, da već u dječjimdušama uguši svaki osjećaj stidljivosti. Isto tako obuka, knjige, slike itd. Skoro sve što oko vidi iuho čuje u saobraćaju sa svijetom, malo po malo uništava u dušama ovaj nježni osjećaj. Stoga,svaka kćerka naše drage Karmelske Gospe, neka iz ljubavi k toj dragoj nebeskoj Majci, pomno pazikako bi se očuvala čista u svakoj zgodi, npr. kada se nalazi sama u ćeliji, kupaoni itd., jer je Božjeoko svuda gleda i uz nju stoji njezin sveti anđeo čuvar.

A ne samo to, nego neka brižno pazi i bdije nad djecom, koja su joj povjerena. Neka gleda,kako bi im usadila u srce veliku ljubav k svetoj čistoći, te ih prožela sviješću, da Bog sve vidi i dasu uvijek u društvu svoga anđela čuvara. Djeca, koja su odgojena u ovom duhu, očuvat će se odmnogih grijeha, a sestre, koje provode čist anđeoski život, zadobit će mnoge milosti po našoj dragojKarmelskoj Gospi.“601

Našemu današnjem mentalitetu može izgledati da Blaženica sitničari, ali ona koja je takoduboko i cjelovito živjela čistoću vođena Duhom intuitivno naslućuje ono što Crkva preporučuje:„Čista osoba odražava cjelovitost snaga života za ljubav koje su u njoj. Ta cjelovitost osiguravajedinstvo osobe i protivi se svakom ponašanju koje bi je ranilo. Ne podnosi ni dvostruki život, nidvostruki govor“ (KKC, br. 2338).

Razmisli: Živim li svoj zavjet čistoće u kontekstu želje da sve više Krista ljubim te da mucjelovito pripadam? Kako bdijem nad tim zavjetom? Što mi najviše pomaže živjeti Bogu posvećenučistoću, a otkuda i zašto se javljaju poteškoće u tome?

c) Siromaštvo

Ovaj se zavjet često veže uz evanđeoski tekst o Isusu i bogatom mladići kojemu je Isusrekao: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.“Zavjet siromaštva oslobađa redovnika od navezanosti na zemaljska posjedovanja. Redovnicaosobno ne posjeduje ništa. Stvari koje koristi i upotrebljava ne pripadaju njoj, pa čak ni njezinaplaća, ako je prima. Sve pripada zajednici i zajednica raspoređuje prema potrebama svih.

Osim ovih, možemo reći klasičnih, naglasaka govora o zavjetu redovništva teologija iduhovnost redovništva danas naglašavaju i neke druge njegove bitne dimenzije.602 Prvenstveno senaglašava Krista kao uzor siromaštva u smislu ogoljenja njegova bića prema onoj izreci apostolaPavla: „On koji je bio bogat radi nas postade siromašan da se mi njegovim siromaštvomobogatimo.“ To se prvenstveno odnosi na Kristovu muku, zatim danas se u govoru o siromaštvunaglašava i naša bitna ovisnost kao stvorenja u svemu o svome Stvoritelju te se želi dublje ukazatina dinamiku Božjega dara u svakomu ljudskom životu. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI nasvoj je način i jednu i drugu dimenziju siromaštva proživljavala i na nju poticala sestre.

„Vidjela sam živa Isusa, u naravnoj veličini, razapeta na križu. Čitavo njegovo tijelo, odruku do nogu, bilo je ovijeno trnjem, onako kako se obično plete trnova kruna. (...) Pogled takopotresan izazivao je samilost, a tako strašan i dirljiv da nema riječi kojim bih ga opisala. (...) Ovajraspeti Isus lebdi uvijek pred mojim očima, kako onog jutra tako i danas. On uvijek podržava mojurevnost.“603

„Pred licem Božjim valja uranjati u svoje vlastito ništavilo. Ta sve što posjedujemo, Božje jevlasništvo, kao i mi sami.“604

Redovničko je siromaštvo još od početaka vezano i uz rad i molitvu kako bi se zadobilo svepotrebno za život, ali taj je rad najuže povezan uz molitvu poniznosti, predanja i pouzdanja u Božju

601 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 10, 11.602 A. Pigna, cit. dj., str. 87–112, autor naglašava sedam dimenzija zavjeta siromaštva.

603 Djelo Božje, str. 37.604 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 19, 20.

158

providnost. Shvaćen na takav način zavjet siromaštva nije samo jurisdikcijska stvarnostposjedovanja i korištenja materijalnih dobara, nego je teologalna i odnosi se na samu bitredovničkoga, ali i duhovnoga života jer je sastavni i bitni dio odnosa posvećene duše i Boga. U bitiradi se o samim o temeljima redovništva. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa to tako jasno izražava:

„To, dakako, ne znači da se nisam brinula oko nabavke onog što je potrebno za život, nesamo danju, nego prvih godina radila sam često i čitave noći da dobijem milostinju ili da pronađemnovih prijatelja ovome 'djelu'. A kasnije sam, isto tako radila sa sestrama. Božanski je Spasiteljnagradio moje pouzdanje u Njegovo obećanje. On je blagoslovio moje napore, uslišao mojemolitve, da, stostruko je uslišao molitve koje smo slale Njegovu Božanskom Srcu, osobito nanakane naših velikodušnih dobrotvora jer to Božje Srce puno milosrđa ne pušta nenagrađenom ničašu vode koju pružimo siromahu.

Temelj, sveto siromaštvo, divno se sačuvalo u ove prošle 34 godine, i to u ta teška vremenarata i revolucije. Isto tako sačuvali su se i zidovi poniznosti i pouzdanja u Boga koji na tom temeljupočinju. Dokle god bude ova građevina čvrsto stajala, nikada neće Karmelu Božanskog Srcaponestati blagoslova Božanskog Djeteta i osobite zaštite i zagovora svetog oca Josipa. Ali, ako se utoj zgradi ne budu više gajili poniznost i pouzdanje u Boga i ako se ne bude pazilo na svetosiromaštvo, ponestat će Božjeg blagoslova i krasna će se zgrada sigurno naći u ruševinama. Zatoneka sve majke i sestre vjerno paze da ne bi nastala pukotina ni u temelju ni u zidovima.“605

Blaženica u življenju siromaštva naglašava predanje u Božju providnost, nenavezanost nadobra i potrebu rada kako bi se zaradio kruh svagdašnji te stil umjerenosti u življenju, oblačenju,poglavito u zdanjima samostana. U biti, siromaštvo postoji za Blaženicu samo zato da se zadobijeduhovno bogatstvo u Kristu. Sama je bl. Marija Terezija željela biti siromašna za Krista.

„Moramo biti zahvalni, što nemamo prilike, objesiti svoje srce na novac i dobra. Našakarmelska srca mogu posve nesmetano i bez pridržaja živjeti Božanskom Srcu Isusovu.“606

Što se tiče sestara, Marija Terezija je imala puno trezvenosti i zdravorazumske prosudbe.Izvanjsko siromaštvo nije uvijek znak duhovnoga rasta te je jako inzistirala s jedne strane napredanju u Božju providnost, a s druge poticala na vjernost u malome. Ali ta vjernost u malome nijestvar sitničarenja zbog eventualnih materijalnih gubitaka, nego, ako se nad time ne bdije, prije iliposlije narušava ono najbitnije, duhovni život i rast, te po navezanosti i nebrizi narušava bitni odnosposvećene duše i Boga, narušava evanđeoske kreposti poniznosti, predanja i povjerenja, što seposlije odrazi u cjelokupnom životu. Samo u tome širem duhovnom kontekstu mogu se ispravnoshvatiti praktične upute Blaženice sestrama sve do sitnica.

„U naše doba često se čuju riječi: 'U samostanima se siromaštvo zavjetuje, a u svijetu sedrži.' Ova se izreka nažalost često obistinjuje, jer mnoge redovnice tako malo paze na sv.siromaštvo, unatoč toga, što su sveci tako zbiljski nastojali i silili da se isti obdržava.

Koja je redovnica danas još bez svoga vlasništva? Svaki, njezinim brojem označen predmetsmatra 'svojim vlasništvom', premda su stvari zabrojene samo zbog zdravstvenih razloga.

Koja sestra pazi, da se sve stvari, koje upotrebljava, čim dulje izdrže?, i koja ih smatraBožjim vlasništvom. Koja sestra je svjesna, da se ogrešuje o sv. siromaštvo, ako ima prejaku vatruili je nepotrebno predugo podržava?

Koje misle na to, da se ogrešuju o sv. siromaštvo, kada ostave u loncima jednu ili više žlicahrane, a koja se onda vodom isplahne i baci?, isto tako u zdjelicama itd. Šta bi kazala draga MajkaBožja, kad bi došla u kuhinje svojih kćeri, u njihove povrćarnice ili spremišta? Kako u kuhinji itd.,tako i u vrtu.

Nadalje, kako izgleda u sobama za šivanje? Koliko se niti zabaci, koliko zakrpa izreže ipokvari ne pazeći! Koliko rublja, koliko odjevnih predmeta razreže, jer se nije na vrijemepopravilo? Koliko se puta iskvari tkanina kod krojenja, jer se nije pazilo?

Kako u odjeljenjima, tako i u sobama za pisanje i na porti. Kako se često ovdje zaboravlja nasv. siromaštvo, a služi taštini?

605 Djelo Božje, str. 183, 184.606 Neobjavljena pisma, pismo br. 1444.

159

Koliko prestupaka sv. siromaštva u samostanima mogu svaki dan nabrojati sv. anđeli čuvari?Kako u samostanima, tako i izvan samostana, zar da observantna redovnica kupuje

nepotrebne stvari, i na putovanjima svrgne s uma sv. siromaštvo? Sve treba da odgovara sv.siromaštvu, također putni kovčezi, torbe itd.

U Karmelu Božanskog Srca neka sve svjedoči o sv. siromaštvu, ali također i o velikojčistoći.

Kapela, sakristija, govornica i sve prostorije, bilo u klauzuri ili u dječjim obitavalištima, svemora nositi biljeg siromaštva i čistoće.

Nijedna redovnica, kao kćerka Majke Božje, ne smije nikada hodati naokolo neuredna iliuprljana.

Djeca neka budu zgodno obučena, ali uvijek jednostavno i čisto. Ni gojenice se ne smijupovoditi za extremnom modom.

Zavjet sv. siromaštva, kako se ima provoditi u Karmelu Božanskog Srca Isusova nedozvoljava redovnicama uštedjeti nešto, npr. od putnog troška, a onda zato kupiti stvari za sebe ilidruge, bez dozvole poglavaričine. Nadalje, nijedna nema prava da bez dozvole od poglavariceupotrijebi onaj novac, kojega joj u externatu dadu djeca ili njihovi roditelji, dužna je predati gasestri ekonomi.

To isto vrijedi i za tzv. dječji novac u odjeljenjima. Svako odjeljenje mora imati svojublagajnicu koja se dade zaključati. Ova neka bude spremljena u ormaru ekonome. Sestra izodjeljenja neka ključ od blagajne ima kod sebe. Sestra, koja je vjerna uvijek će sama staviti novac ublagajnu, ali izvaditi ga neće nikada, prije nego se je posavjetovala sa svojom poglavaricom.“ 607

Razmisli: Svodim li svoj zavjet siromaštva samo na jurisdikcijsku dimenziju raspolaganjamaterijalnim dobrima ili ga vidim i živim u kontekstu Krista koji se popuno ogolio iz ljubavi premameni? Povezujem li zavjet siromaštva sa sinovskim povjerenjem i predanjem u Očeve ruke koji usvemu proviđa jer me ljubi? U čemu bih mogla bolje živjeti svoje siromaštvo?

2.2. Božansko Srce Isusovo i zadovoljština

2.2.1. Povijest štovanja Srca Isusova

Papa Benedikt XVI. u Pismu vrhovnom poglavaru Družbe Isusove prilikom pedeseteobljetnice enciklike Haurietis aquas ponavlja ono što je već priznato od učiteljstva: „Temelj je ovepobožnosti star kao što je staro samo kršćanstvo.“608

Objava Božjega Srca prepoznatljiva je već u Starom zavjetu koji o njemu govori na 26mjesta (Post 5,6; 1 Kr 9,3; Job 9,4; Jer 3,15; Jer 44,15; Jer 31,20...). Kao što je već rečeno, srce se uBibliji smatra „istinskim središtem duhovno-tjelesnog čovjeka, pa, analogno tome, i kao središteBoga koji se objavljuje čovjeku“609. Bog gleda na srce, a ne na vanjštinu (1 Sam 16,7). Bogu jenajvažnije čovjekovo srce jer je ono mjesto njegova susreta s čovjekom, ono je mjesto u kojem seizvodi osobno čovjekovo spasenje. Gledajući iz te perspektive može se reći da je gotovo čitavaspasenjska stvarnost vezana uz pojam srca.610 Božje Srce kao punina Božje nježnosti i milosrđa, štoga Bog osjeća za svoj izabrani narod (prepoznatljivo osobito kod proroka Hošee i Jeremije), postajenajvidljivije u Novom zavjetu u osobi Utjelovljene Riječi, u Isusu Kristu. Mora se priznati da uevanđeljima Isusovo Srce nije doslovno spomenuto osim u dva slučaja: Mt 11,29: „...jer sam krotka

607 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 11–14.

608 Benedikt XVI., Pismo vrhovnom poglavaru Družbe Isusove prilikom pedesete obljetnice enciklike „Haurietisaquas“, 2006.

609 H. Balthasar, Mysterium paschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega Spasitelja, Kršćanskasadašnjost, Zagreb, 1993., str. 106.

610 Usp. D. Šimundža i dr., Gle ovo Srce. Konferencije o štovanju Presvetog Srca Isusova , Symposion, Split, 1986., str.46.

160

i ponizna srca...“ i Iv 19,34: „...jedan mu od vojnika kopljem probode bok...“ Međutim, to nijerazlog da se ne može govoriti o biblijskim temeljima štovanju Srca Isusova. „Da možemo reći da seto štovanje formalno nalazi u Bibliji, nije potrebno da u Evanđeljima bude izrijekom spomenutoIsusovo Srce. Dovoljno je da nam Evanđelja govore o Očevoj i Isusovoj ljubavi prema ljudima i daBiblija izrijekom govori o srcu kao simbolu ljubavi božanske i ljudske.“611

Kao u Bibliji, tako i u cijelomu prvom tisućljeću kršćanstva izraz „Srce Isusovo“ ostajenepoznat. Naime, sve do skolastike govori se o kultu koji je bio usredotočen na cjelovitu osobuIsusa Krista, a ne na neke njegove dijelove, stavove ili geste. Ali unatoč tome, ljubav je Božja uIsusu Kristu bila neprestano prisutna u kršćanskom doživljavanju.612 Crkveni su se oci (Origen,Justin, Bazilije, Krizostom, Ambrozije, Jeronim, Augustin, Ivan Damaščanski, Pseudo-Dionizije)rado zaustavljali na kontemplaciji Kristova probodenoga boka, tj. otvorenoga srca. Njihova namrazmišljanja „pružaju važnu podlogu za štovanje Srca Isusova onim što bi se moglo nazvatinjihovom teologijom i filozofijom srca“613.

S pravom francuski teološki pisac Tanquerey veli: „Za prvih deset stoljeća pripravljao se putpobožnosti Srcu Isusovu promatrajući i štujući Kristove rane, osobitu ranu boka Isusova, kaosimbol njegove ljubavi, bogoljubno sklonište u kome pobožne duše traže milost, zaštitu i mir.“614

Duga i daleka priprava imala je utrti put izrazitu štovanju tjelesnoga Srca Isusova, simbola Božjeljubavi.

Izraz „Srce Isusovo“ prvi put se pronalazi najvjerojatnije kod sv. Anselma Canterburyjskoga,a prvi počeci štovanja Srca Isusova u krugu sv. Bernarda iz Clairvauxa.615 Od teologa srednjegavijeka zaslužnih za daljnji razvoj štovanja u 12. st. spominje se osobito sv. Albert Veliki, a u 13. st.sv. Bonaventura koji u svom djelu Vitis mistica razvija teologiju štovanja Srca Isusova.

Prve tragove štovanja Srca Isusova susrećemo u 12. st. Uz ranu svetoga boka počinje seisticati Srce kao znak ljubavi Isusa Krista. Time se otvara prva faza istinskoga štovanja ovogasvetoga Srca čija su vrata ljubavi otvorena svim ljudima.

Sigurne dokaze o štovanju Srca Isusova imamo u 13. st. U knjizi Tajanstvena loza, koju jenapisao sv. Bernard, čitamo među ostalim i ovo: „Proboli su kopljem bijesne mržnje na BogaPresveto Srce koje je već prije bilo probodeno kopljem ljubavi... Kada smo došli do preslatkogaSrca Isusova i pošto je dobro tu ostati, ne udaljujmo se lako od njega... Pristupit ćemo, dakle, k tebii radovat ćemo se imajući na pameti tvoje Srce. O, kako je dobro i kako je slatko stanovati u ovomSrcu! Pravo je blago, odabrani biser tvoje Srce, dobri Isuse!“

Kada je govor o počecima štovanja svetoga Srca, na prvom mjestu moramo spomenuti dvijerođene sestre odlična roda koje su bile vrlo izobražene u svjetovnoj književnosti i teologiji, objebenediktinke samostana Helfta u Saskoj, naime sv. Metildu (+ 1298.) i sv. Gertrudu (+ 1303.).

U Objavama sv. Matilde čitamo i ovo: „Gospodin joj pokaza ranu svoga preslatkog Srca ireče: 'Uđi ovamo da počivaš. I ona uđe s radošću u Božje Srce.“ Pa opet: „Reče Gospodin: 'Dajem tisvoje Srce kao zalog..., dajem ti svoje Srce kao kuću utočišta.'“ Jednom nakon sv. pričesti uze jojIsus srce duše i privine ga uz svoje, od dva srca učini jedno. Gotovo za svakoga ukazanja primila bipo kakav poklon od Isusova Srca.

Njezina sestra, sv. Gertruda, rođena 1256., ušla je u samostan Helfta kao djevojčica od petgodina. U prvim godinama školovanja strastveno je čitala klasike. U 25. se temeljito preobrazi,ostavi klasike, a sasvim se dade Gospodinu. U Glasniku božanske ljubavi piše: „K ovomu si jošdodao svoje predragocjeno prijateljstvo, onaj plemeniti kovčeg božanstva, to jest Božansko svojeSrce, da bude vrhunac mojih radosti.“ Na svetkovinu Sv. Ivana Evanđelista ukaza joj se ovaj svetac,

611 D. Šimundža i dr., Gle ovo Srce. Konferencije o štovanju Presvetog Srca Isusova, Symposion, Split, 1986., str. 93.

612 Usp. Isto, str. 95.613 J. Ratzinger, Gledati Probodenoga. Pokušaji duhovne kristologije, Verbum, Split, 2008., str. 68.

614 Ad. Tanquerey, Precis de theologie ascetique et mystique, Pariz, 1954., str. 857.615 Usp. Isto, str. 67–68.

161

povede je Gospodinu te su oboje počivali u Isusovu naručju da mogu odatle lakše crpsti slatkoću iutjehu Božanskoga Srca.

Franjevački red, jedan od najvećih redova srednjega vijeka, dao je izrazitih i velikihštovatelja ranjenoga Srca Božjega Sina. Isus je jednom u viđenju rekao sv. Margareti da je sv.Franjo Asiški „jedan od najvećih miljenika njegova Presvetoga Srca“. I upravo joj je njega dao zaduhovni uzor. Ta činjenica puno govori.

Među velikim franjevačkim svetačkim likovima na prvom mjestu moramo istaknuti sv.Antuna Padovanskoga i jednu zgodu iz njegova života. Godine 1226. govorio je Božji ugodnik uopatiji sv. Martina u Limogesu (u Francuskoj) o uzvišenosti redovničkoga života. Tom se prilikomupustio znameniti govornik u propovijed o boravku duše u Srcu Isusovu.

Klarisa s. Baptista Varani (1458.–1527.) bila je obdarena izvanrednim viđenjima. U svojojbiografiji veli na jednom mjestu: „Nikakvo čudo, preslatki Isuse, što želim ući u tvoje Srce. Ta ti simi već pokazao u njemu moje ime, napisano zlatnim slovima...“

Dominikanci su već od prvih dana ustanovljenja svetkovali u petak po tijelovskoj osmini sv.rane Isusova boka. U oficiju su za taj dan pobožno pjevali: „Slatko koplje, bok te Božji posve krvljuoblio, slatki oštrac Srcem Božjim u krv je zaronio. Tako Božji tajni dar spas je grješnima donio.“Ivan Tauler (+ 1361.) u propovijedi o pet Isusovih rana veli: „Bježite sa svom svojom ljubavi ubožansko, otvoreno, ljubazno Srce da vas Isus ondje sa sobom sjedini.“

Bl. Henrik Suzo opisuje u autobiografiji kako je jednom bio oklevetan zbog čega su gaprijatelji još više ražalostili. Na to je u svetačkoj strpljivosti uskliknuo: „Tužim se zbog togaizmučenom Srcu Isusa Krista!“ A zatim u ime Krista sam odgovara: „Treba ući u moj otvoreni bok,u moje Srce ranjeno ljubavlju i ondje se zatvoriti, ondje se nastaniti i prebivati.“

Sv. Katarina Sijenska (+ 1380.) pita Isusa zašto su mu bok i Srce probodeni. On odgovara:„Da ga vidite otvoreno, kako biste razumjeli da vas je ono ljubilo puno više nego što sam vammogao dokazati ograničenom boli.“

Sv. Katarini možemo pridružiti i s. Margaretu Ebner (+ 1351.), s. Adelhajdu Longmann iostale dominikanke. Kartuzijance predstavljaju Ludolf Saksonski, Lanspergije i drugi. I ostali suredovi srednjega vijeka imali istaknute članove koji su Srce Isusovo častili žarkom i pravilnompobožnošću. Zaključak je stvaran i jasan kads tvrdimo da su redovnici srednjega vijeka začetnici ipokretači istinske pobožnosti Srcu Isusovu.

Jean Ladame većinu svetaca 15. st. naziva „svecima Srca Isusova“: Bernardin Sijenski,Lidvina Schiedamska, Katarina Bolonjska, Franciska Rimska, Lovro Justinian, Ivana de Valois.616

Družba Isusova, koju je Božja providnost darovala Kristovoj Crkvi u osvit novoga vijeka,imala je pred sobom dalekosežne ciljeve koji su smjerali na duhovnu obnovu i opći preporodljudskoga društva, rastočena – po kršćanskoj konstataciji – poganskim nastojanjimapseudohumanista. Među brojnim sredstvima koje je isusovačka družba upotrijebila da zaustavidekristijanizaciju i opći rasap čovječanstva, poglavito mjesto zauzima pobožnost i štovanjeranjenoga Srca Sina Božjega koje ostaje najizrazitiji simbol žrtvovane ljubavi i samoprijegora. Ukrilu Družbe Isusove nikli su brojni duhovni velikani, prije objava koji su poput velikoga sv.Ignacija neumorno prakticirali pobožnost Isusovu Srcu i tako pripravljali put objava sv. MargaretiAlacoque.

Za sv. Kanizija znamo da je još od mladih dana štovao Srce Isusovo. Ta je pobožnost bilasvagdanja praksa njegova duhovnoga života. On se u svojim pobožnim očitovanjima služiomolitvama iz djela svete benediktinke Metilde.

O. Jakov Alvarez de Paz (1560.–1620.) napisao je djelo Traženje mira ili nauka molitve ukojem doslovno piše: „Gledajući Učiteljevo Srce vidjet ćeš dvanaest vrsta čistoće. Ono je bilo čisto:1. od svake ljubavi prema vremenitim dobrima; 2. od svake krive nakane; 3. od svake zemaljskesklonosti; 4. od svake želje da se svidi ljudima; 5. od svake nekorisne misli; 6. od svake suvišneskrbi; 7. od svake škodljive žalosti; 8. od svakoga taštog zadovoljstva sa samim sobom; 9. odsvakoga traženja ljudske utjehe; 10. od svakoga skrupula ili nemirna stanja; 11. od svake

616 Usp. J. Ladame, Srce Isusovo u suvremenom svijetu, Zagreb, 1975., str. 61.162

nestrpljivosti; 12. od svake ljage svojeglavosti. Hvali svoga Gospodina Isusa zbog te čistoćenjegova Srca, želi takvu čistoću za sebe, moli je za se svim žarom, radi sa zanosom da je postigneš itako ćeš obnoviti svoje srce.“

O. Gašpar Druzbicki (1562.–1662.) napisao je na latinskom jeziku djelo Srce Isusovo – ciljsrdaca. To je zapravo prvi potpun molitvenik Srca Isusova. U uvodu piše: „Pobožne vježbe u častSrcu Gospodina Isusa, što ih imaš u rukama, smjeraju posebno na tjelesno Srce Isusovo.“ Ovim seizrazom pobožni pisac približio pojmu kulta Srca Isusova, kako je iskristaliziran prilikom ukazanjaponiznoj Božjoj redovnici sv. Margareti, privilegiranoj kćerci ranjenoga Srca.

Mogli bismo i dalje nizati istaknute pobožnike Božjemu Srcu koji su nikli u DružbiIsusovoj. Ali i ovaj kratak pregled kroz 16. i 17. st. nesumnjivo nam svjedoči da je Družba Isusovaneposredno krčila put sv. Margareti.

Tu istu zadaću imale su i redovnice od Pohođenja. Sv. Franjo Saleški, ponizni biskup istrpljivi duhovni vođa odabranih duša, nigdje posebno ne raspravlja o Srcu Isusovu, ali ga veomaštuje. On piše sv. Ivani Chantal: „Smislio sam, draga majko, da uzmemo za grb kuće Pohođenja,ako je Vama po volji, jedno jedincato srce, probodeno s dvije strijele, ovijeno vijencem od trnja ukomu će biti usađen križ. K tomu će u to srce biti urezana imena Isus i Marija... Umirući Spasiteljdao nam je život kroz ranu svoga svetog Srca.“ Možda neće biti naodmet spomenuti da je papa PioIX., proglašujući naučiteljem Katoličke Crkve sv. Franju Saleškoga, posebno istaknuo njegovuulogu u razvoju pobožnosti Isusovu Srcu.

Sv. Ivana Chantal nasljedovala je u pobožnosti Srcu Isusovu svoga duhovnog oca sv.Franju Saleškoga. Svojim duhovnim kćerima, redovnicama od Pohođenja, piše: „Budite istinskiponizne, blage i jednostavne da tako vaše srce... bude pravo Isusovo Srce... Bog nam je dao milostda budemo u njegovu svetom Srcu i žive i mrtve.“

Začetak liturgijskoga štovanja Srca Isusova

Do 17. st. štovanje Srca Isusova ostaje osobna i privatna pobožnost. Od 17. st. poprima iliturgijsko značenje. Za to je osobito zaslužan sv. Ivan Eudes, apostol i začetnik liturgijskogaštovanja Srca Isusova i Marijina.

Sv. Ivan Eudes rodio se 14. stuednog 1601. u okolici Argentana (Francuska). Roditelji sumu bili veoma pobožni. Po zavjetu Gospi isprosili su ga od Boga. Kao dijete resile su ga posebnaljubav prema presvetomu sakramentu, izvanredna velikodušnost u opraštanju uvreda i velikačistoća. U četrnaestoj je godini učinio zavjet vječne čistoće. U Caenu je polazio školu kod otacaisusovaca i sve završio s odličnim uspjehom. Htio je ući u Oratorij o. Petra de Berulle, ali je moraodugo lomiti protivljenje roditelja koji su ga htjeli oženiti.

U dvadesetoj ga je godini primio u Oratorij sam osnivač. Nasljedovao je o. de Berullea ukrepostima i u pobožnosti prema Utjelovljenoj Riječi. Ispravno je mislio da je euharistija –produžetak utjelovljenja tijekom vjekova. Smatrao se nedostojnim naslijediti Mariju u rađanjusakramenta. Nakon solidne priprave slavio je prvu misu na Božić 1625. Poznata je njegova riječ dabi za dostojno prikazivanje sv. mise trebale tri vječnosti: jedna za pripravu, druga za slavljenje, atreća za zahvalu.

Eudes je smatrao da može biti pravi svećenik samo onda kada postane žrtva. Činio je velikupokoru. Oko 1827. pojavi se kuga u njegovu rodnom mjestu. O. de Berulle mu dopusti da budežrtva za svoj narod. Neumorno je pomagao zaraženima. Nagovorio je svoje sugrađane da sezavjetuju Mariji. Kada je kod njih jenjala kuga, vratio se u Pariz. Zatim odlazi u Caen. I tamo sedošuljala kuga. Teško je obolio. Nakon bolesti posvetio se misionarenju. Održao je 110 pučkihmisija.

Potrebno je napomenuti da su te misije trajale po šest tjedana, a katkada i po koji mjesec.Imao je dvadeset i pet pomoćnih misionara. Bio je velik govornik, posjedovao je krasan izgled,ugodan glas, čist jezik, veliku učenost i zamjetnu svetost. Na njegove je propovijedi hrlilo brojnoslušateljstvo, kadšto i do četrdeset tisuća. Drugi sv. Vinko Fererski. Bio je lav na propovjedaonici, a

163

jaganjac u ispovjedaonici. U trideset petoj godini učinio je zavjet s Kristom: Ništa protiv Božjevolje! Zavjet je potpisao vlastitom krvlju.

Godine 1643. napušta Oratorij zbog neshvaćanja novoga upravitelja i osniva KongregacijuIsusa i Marije s tri cilja: formiranje klera u sjemeništima, pučke misije i širenje štovanja SrcaIsusova i Marijina. Utemeljio je i jednu žensku kongregaciju.

Papa Leon XIII. nazvao je sv. Ivana Eudesa začetnikom, autorom liturgijskoga štovanja SrcaIsusova i Srca Marijina. Sv. Pio X. u dekretu beatifikacije naziva ga ocem, učiteljem i apostolomove pobožnosti. Sastavio je Misu Srca Isusova, časoslov Srca Isusova i Marijina. Pisao je puno oSrcu Isusovu i Marijinu. Napadali su ga jansenisti i kolege svećenici. Nazivali su ga neznalicom,tvrdoglavcem i heretikom. Po čitavoj se Francuskoj širio spis u kojem mu se spočitavaju trideset itri zablude. Sve je mirno podnio uživajući neizmjerno u tome što je u mnogim biskupijama vidioveć ostvarenu svetkovinu božanskoga Srca Isusova.

Svetac tvrdi da je po Marijinu Srcu došao do Srca Isusova: „O, ljubavi, plamen tvoga Srca,Marijo, dopustio mi je da uđem u tako dobro Srce moga Isusa. O, Srce prepuno milosrđa i ljubavi,daj da umrem iz ljubavi, tebi za ljubav. O, Srce moga Isusa, uroni moje siromašno srce u svoje Srce,pozovi me na svoju nebesku gozbu koja daje život dušama, iako nisam dostojan, daj da pijem vinotvojih utjeha. Neka tvoja božanska ljubav ispuni praznine koje su u meni. Neka preobilje tvoga Srcanadoknadi moju mlakost i nedostojnost.“

Posljednjih dana života teško je obolio i silno je trpio. Pred smrt je zanosno govorioprisutnim duhovnim sinovima o raju i o vječnosti, kao da sve to već posjeduje. Umro je 19.kolovoza 1680. u isti sat kada i Krist na križu, kako je uvijek želio. Pio XI. proglasio ga je svecem31. svibnja 1925.

Sv. Margareta Marija Alacoque i objave Srca Isusova koje traži sveopće crkveno štovanje

Štovanje Srca Isusova po objavama sv. Margareti Mariji Alacoque postupno će zahvatiticijelu Katoličku Crkvu i sav svijet. Vjerojatno nijedna privatna objava u povijesti Katoličke Crkve isvetačke tradicije nije imala više utjecaja na povijest pobožnosti i duhovnosti cijele Crkve.

Možda je s tim zbivanjem usporediva samo privatna objava milosrdnoga Isusa našegavremena iz prošloga stoljeća sv. Faustini Kowalskoj; zanimljivo je da plod tih dviju objava nijesamo sveopće širenje te duhovnosti i pobožnosti, nego i ustanova svetkovina koje je Isus tražio uoba slučaja, to jest svetkovine Presvetoga Srca Isusova i svetkovine Božjega milosrđa.

Upravo zbog važnosti objava Srca Isusova sv. Margareti Mariji Alacoque za svako kasniještovanje Srca Isusova u povijesti katoličke duhovnosti, ali i tradiciji Crkve, donosimo prikaz njezinaduhovnoga puta i tih događanja.

Isus je odabrao za apostola svoga božanskog Srca u novom vijeku sv. Margaretu MarijuAlacoque. Mi se sasvim opravdano, kao ljudi, pitamo: zašto? Što je preporučilo sv. Margaretu da jena nju palo Božje oko kada je vječna providnost odlučila na poseban način rasplamsati stečenoblago utjelovljenja i kalvarijske žrtve u novim vremenima?

Zar je ona jedina mogla pružiti toliki duhovni oslonac? Zar je samo ona mogla darovatizalog zadovoljštine? Ovdje nam dolazi u sjećanje i jedna njezina značajna izjava: „Čini mi se dabih htjela imati tisuću tjelesa da mogu trpjeti i milijun srdaca da mogu ljubiti!“ Možda je najboljereći: Božja je volja nesumnjivo imala veliko opravdanje kada je u providnosni plan učlanila sv.Margaretu, skrivenu i nepoznatu redovnicu poslušne duše i širokogrudna srca.

Ali ne zaboravimo uzeti u razmatranje Isusove riječi koje je on upravio sv. Margareti zaprvoga velikog ukazanja svoga Presvetog Srca: „Da se izvedu ove velike namjere, odabrao samupravo tebe koja si nedostojna i potpuna neznalica da tako zapravo sve sam učinim!“ U istom seduhu izrazio Krist u četvrtomu velikom ukazanju kada joj je kazao: „O, bezazlena bijednice, zar neznaš da se ja služim najslabijim bićima kako bih postidio jake!“ Mi smo duboko zahvalni svetomSrcu što je među nama odabralo sv. Margaretu i preko nje nam objavilo ljepotu i veličinu svojeljubavi.

164

Margareta je dijete 17. stoljeća. Rodila se 22. srpnja 1647. u selu Lautecour, u pokrajinuCharolois u Francuskoj. Njezin otac Klaudije Alacoque pripadao je intelektualnoj eliti francuskogadruštva, bio je sudac. Majka joj se zvala Filiberta Lamyu. Prvi svjesni čin male Margarete očitovaose u izvanrednoj odbojnosti prema bilo kojem grijehu. „I najmanja ljaga bila mi je nesnosnommukom“, piše u autobiografiji. Kao djevojčica od četiri godine boravila je neko vrijeme kod kumekoja je imala dvije služavke. Jedna je od njih bila veoma ljubazna, a druga jako oštra. Zanimljivo jeda je mala Margareta više voljela ovu drugu jer je bila u posvetnoj milosti, a ne onu ljubaznu koja jenosila grijeh na duši. Nevina je duša osjećala spontano bijedu grijeha i mrzila ga od svega srca.

Ljiljanska je djevojčica osjećala u prvim trenucima životnoga buđenja nebeski zanos začistoćom. Otajstveni glas, koji je neodoljivo odzvanjao u dubini mladoga srca, nukao ju je naprostodušno prikazanje: „Moj Bože, tebi posvećujem svoju nevinost, tebi zavjetujem vječnučistoću.“ To je jednom iskreno rekla Kristu, zaručniku nevinih duša, za vrijeme podizanja na sv.misi. Mala Margareta, dragi Božji biser, u prvom osvitu mladoga bića zaneseno je zavoljelamolitvu. Druga se djeca nestašno igraju, a ona se skriva u šumicu i moli. Krunicu moli nakoljenima.

U osmoj je godini izgubila dragoga oca. Njezin je mladi život bio prepolovljen. Majka ju jepredala u zavod sestara klarisa u Charolles, koje su imale dužnost da njezinu životnu stazu usmjerepravim Božjim putem, obogate njezin mladi um potrebnim spoznanjem, a dušu uljepšajukreposnom izgradnjom. U devetoj je godini primila prvu pričest. Njezin je intimni poljubac Kristu učasu neizreciva jedinstva imao nedogledno značenje za razvoj njezina mladog života. Od tadaMargareta manje teži za zabavama.

Plemenite su i idealne naravne duhovne sklonosti koje se očituju u mladim nadobudnimdušama. Ali dobre težnje ne znače prokušanu krepost. Izgradnja napreduje polako, a krepost sepostiže ustrajnim vježbanjem, sredstvo napretka je i patnja. Margareta je bolovala u ranoj mladostičetiri godine. Zavjetovala se Gospi i odmah je čudesno ozdravila. Time joj je Gospodin iskazaoneobičnu sklonost, pažnju i ljubav.

Nakon bolesti kod Margarete se zapažala nestašna želja za zabavama i ispraznimuljepšavanjem, a motiv je bio dopadnost. Ova je pojava očitovala djevojčici stvari koje trebaotkloniti ako želimo ostvariti pravu svetost. I dragi je Bog započeo čistiti ovu mladu dušu. Kućnu suKalvariju sačinjavale njezina baka, teta po ocu i služavka. U Božjoj školi trpljenja brusio se ovajmali biser. Kušnje su bile uspješne. Margareta je uzljubila trpljenje.

Usporedo s čežnjom za trpljenjem Margareta je osjetila da je razmatranje veoma veseli. Toje važna točka duhovnoga života. Nama je poznato, iz Margaretina života, da ju je sam Kristpoučavao pravom razmatranju. Ako još k tome dodamo njezinu žarku želju za sv. pričešću, koja sepočela zapažati u isto vrijeme, i ako ne propustimo iz vida činjenicu da je počela zaneseno ljubitipresveti sakrament i da pred njim nije nikada osjećala umora, onda možemo sa sigurnošću ustvrditida je njezin duhovni život doživio preobrazbu i uputio se stazom koja će je uza sve eventualnostisigurno dovesti do Božjega Srca.

Prva očitovanja duhovnoga poleta bila su izražena u mladenačkoj ljubavi prema siromasima.Margareta im je materijalno pomagala, dvorila, cjelivala njihove rane. Još je veću ljubav pokazalaprema siromašnoj djeci koju je okupljala i učila ih katekizam.

Posve je očito da je Margaretina duša počela čeznuti za pravom svetošću. Isus joj je priopćioda će to najlakše postići ako zavjetuje evanđeoske zavjete: čistoću, poslušnost i siromaštvo.Margareta je u prvi mah razumjela Kristov savjet i htjela ga je objeručke prihvatiti. No majka seusprotivila njezinoj plemenitoj želji da postane redovnica i htjela ju je udati jer je uglednih prosacabilo napretek. Tada su za Margaretu nastali dugi dani kušnje i žrtve. Isus joj se ukazuje u ranama ikori je zbog neodlučnosti, a duh svijeta u ljubavnoj obrazini zlonamjerno se približio i lažnošaptao...

Konačno je ipak nadjačala Božja ljubav. Majka joj je dopustila da može poći u samostan. Aliu koji? U uršulinke? Ne! Ona želi u samostan Marijinih kćeri od Pohođenja. U to joj je vrijemeponovno oboljela majka. Nemojmo obescijeniti ni ovaj križ niti ga shvatiti kao slučajni događaj uMargaretinu životu. Ova je prigoda uvjetovala da je njezina davna želja za križem dražesno

165

procvala. Tada se izbrusio onaj njezin značajni poklik: „O, moj dragi Spasitelju, kako bih bila sretnakada bi ti odrazio u meni svoju patničku sliku!“

U životnom razdoblju dok još nije prešla prag samostana Margareta nije imala sreće često sepričešćivati, iako je za Kristom živo čeznula. Rijetke dane duhovnoga blaženstva ovako opisuje:„Dan uoči sv. pričesti bila bih tako zaronjena u šutnju da sam samo s velikom mukom moglagovoriti. A kada bih se pričestila, ne bih htjela ni jesti, ni piti, ni gledati, ni govoriti, od veličineutjehe i mira što sam ih osjećala. I skrivala sam se, koliko sam mogla, da se naučim ljubiti svojenajviše Dobro što me je toliko nukalo da mu uzvratim ljubav za ljubav...“

U školi božanske ljubavi iskristaliziralo se geslo Margaretina života: „Ili umrijeti ilipobijediti!“ Kada je Margaretina majka pristala da joj kćerka stupi upravo u željeni red Pohođenja ikada su mladoj sretnici spomenuli samostan u Paray-le-Monialu, ona je osjetila u srcu tajnoviti glaskoji joj je šaptao: „Da! Tu hoću da budeš!“

U dvadeset trećoj godini ušla je u samostan. Razumljivo je da je njezina majka veomaplakala, da je rodbina bila tužna. Značajno je istaknuti da ona nije ni suze prolila! U duši su jojodzvanjale Kristove riječi: „Pusti neka mrtvi ukopavaju svoje mrtve, a ti pođi te 'osvajaj' kraljevstvoBožje“ (Lk 9,60).

U duhovnom perivoju samostana od Pohođenja u Paray-le-Monialu mlada se kandidaca inehotice isticala među svojim kolegicama većom duhovnom izgrađenošću. Pita svoju učiteljicu daje pouči kako će što bolje razmatrati. Dala joj je prekrasan savjet: „Postavi se pred Gospodina kaoplatno pred slikara!“ Taj je savjet Margareta oživotvorila. U samostanu je mogla ostvariti želju dadugo moli. Molila je uistinu veoma dugo, sate i sate, i to ne samo po danu, nego i po noći u postelji.Kadšto je to znalo doseći sedam, osam, pa i dvanaest sati.

Šestoga studenog 1672. Margareta je položila redovničke zavjete. Tada se osjetila sretnomzaručnicom koja samo Kristu pripada. Osjećala je nazočnost Božanskoga Zaručnika koji je ujediniosvoje srce s njezinim. „Gledala sam ga, osjećala sam ga uza se i slušala sam ga puno bolje negoli seto može tjelesnim osjećajima...“, izjavila je sretna Margareta. Krist je tješi i priopćuje joj zaduhovnih vježba 1678.: „Jedi i pij sa stola mojih slatkih užitaka da se okrijepiš i srčano stupaš jer tivalja prijeći dug i hrapav put...“ Margareta je spremno koračala na stazi božanske izgradnje koja juje vodila ususret ranjenom Srcu.

Ne zaboravimo nikada da je božanska pedagogija spoj Tabora i Kalvarije! Margareta je i usamostanu pobolijevala od različitih bolesti. Jednom joj je ručica od kotača na bunaru izbilanekoliko zubi i istrgla komadić mesa s lica. Duševne su patnje još teže. Njih je sotona Margaretinaprtio u obilnoj mjeri. U samostanima žive ljudi koji u sebi nose klicu ljudske nesavršenosti iprirodne sklonosti na zlo.

Sama je sv. Terezija Avilska u dugoj praksi ustanovila da su redovničke osobe često velikazapreka jedna drugoj na duhovnom putu. To je iskusila i Margareta. Nesavršenije su je sestrenapadale, njezina su viđenja pripisivale sotoni, proglašavale su je opsjednutom, škropileblagoslovljenom vodom i slično. Vodstvo reda bilo joj je odgodilo zavjetovanje jer je navodnoizvanredna i ne odgovara samostanskoj zajednici. Uza sve to, Krist je od Margarete tražio posluh.Kada se saznalo za to, odobrili su joj zavjete.

Sve su ove komponente Margaretina redovničkoga života izgradile kod nje proživljenučežnju za križem. Krist joj je jednom pokazao križ posut cvijećem. Poučio ju je da će cvijećeotpasti, a trnje ostati! To je neminovna logika pravoga duhovnog života.

Zanimljivo je promatrati brušenje svetosti kod odabranih duša. Margareta je za vrijemekandidature osjećala posebnu sklonost prema jednoj kolegici. Krist je opominje jer on nećepodvojenosti. On hoće savršenu posrednicu svoga ranjenog Srca. Rekao joj je otvoreno: „Prevelikame moja ljubav navela da ti budem učiteljem, da te učim i odgajam na svoj način i prema mojimnakanama.“ U Kristovoj školi Margareta se očistila od stvorova, lagana samoljublja, sitnih taština.U tim je trenucima Isusova nazočnost bila za nju bolna, ali i spasonosna.

Margareta je znala da će je razmatranje Kristovih patnja dovesti do odluke o naknadi izadovoljštini. Ona je stavila ljubav pod žrvanj žrtve da je usavrši do neizmjernosti. U ovojperspektivi ne iznenađuje nas opis viđenja Presvetoga Trojstva: „Činilo mi se da mi vječni Otac

166

daje vrlo velik križ, pun trnja i okićen svim drugim oruđima muke, i veli mi: 'Evo, kćeri, dajem tiisti dar kao i svojemu Sinu! A ja ću te', reče mi gospodin Isus Krist, 'pribiti na nj kao što sam i sambio pribit i bit ću ti vjeran drug.' Treća mi od tih presvetih osoba reče da je ona sama ljubav i da ćeona sve dovršiti čisteći me...“

Četiri velika ukazanja Srca Isusova sv. Margareti Alacoque

Nakon sažeta presjeka životnoga duhovnog puta sv. Margarete zanimaju nas velika ukazanjaSrca Isusova jer se u njima traži sveopće javno crkveno štovanje Srca Isusova, a ujedno ta porukaukazuje na temeljene smjernice na kojima su kasnije izgrađene i teologija i duhovnost Srca Isusova.

Prvo veliko ukazanje Srca Isusova vjerojatno je bilo 1673. Sv. Margareta je za vrijemeodmora, koji je bio predviđen samostanskim dnevnim rasporedom, iskoristila priliku da se pobožnopokloni presvetomu oltarskom sakramentu. Evo što ona piše u autobiografiji:

„Osjetih se tako snažno prožeta Božjom nazočnošću da zaboravih i sebe i mjesto na kojemsam se nalazila pa se predadoh tomu božanskom Duhu izručujući svoje srce sili njegove ljubavi. Onme ostavi da dugo počivam na njegovim božanskim grudima, gdje mi otkri divote svoje ljubavi ineiskazane tajne svoga presvetog Srca, koje mi je do tada sakrivao. Otkri mi ih po prvi put, ali takozbiljski i osjetljivo da nisam mogla sumnjati... Reče mi: 'Moje Božansko Srce toliko ljubi ljude dane može više u sebi zadržati plamen žarke ljubavi pa treba da ga širi tvojom pomoći. Treba seočitovati ljudima kako bi ih obogatilo svojim dragocjenim blagom, što ga otkrivam tebi, a kojesadrži sve posvećujuće i spasonosne misli koje su potrebne da se oni izvuku iz bezdana propasti.'“

Nakon ovih spasonosnih priopćenja Isus je uzeo Margaretino srce, stavio ga u svoje ražarenou božanskoj ljubavi, opet vratio u njezine djevičanske grudi. Margareta je u tomu nezaboravnomtrenutku plovila beskrajnim morem nebeskoga zanosa i miline. Božanski znak u prvomu velikomukazanju bila je – zatvorena sveta rana Isusova boka. A otvorena pouka koja rezultira iz svega jest:Srce Isusovo ljubi ljude i hoće, iz ljubavi, da ih sve spasi!

Drugo veliko ukazanje Srca Isusova zbilo se 1673. ili 1674. Margareta je vidjela sveto SrceIsusovo izvan Kristova tijela. Motrila ga je na ognjenom prijestolju, bilo je prozirno kao kristal,sjajnije od Sunca, označeno predivnim zrakama. Na njemu je jasno vidjela ranu, motrila ga jeovijena trnovom krunom, a u nj je bio usađen križ. Sve je to Margareta promatrala svojim očima.Krist je tumačio Margareti da sve njegove muke izviru iz ljubavi prema ljudima. Od utjelovljenja onje u svom Srcu nosio krvavi križ boli i muke.

„Isus me pouči“, veli sv. Margareta, „kako je od žive želje da ga ljudi ljube i da ih povuče sputa propasti, u koju ih hrpimice ruši sotona, naumio objaviti ljudima svoje Srce i dati im u ovimposljednjim stoljećima ovaj zadnji napor svoje ljubavi, predmet i pomagalo tako prikladno da ihuputi na pravu ljubav prema njemu...“

Za drugoga velikog ukazanja Isus traži otvoreno da bude čašćen u liku tjelesnoga Srca.Štovateljima je obećao mnogovrsne blagoslove. Time je Krist jasno i nedvojbeno izrazio svojebožanske i dalekovidne želje.

Treće je veliko ukazanje Srca Isusova sasvim vjerojatno bilo 1674. Evo što o tom piše sv.Margareta:

„Jednom, kada je bio izložen presveti sakrament..., ukaza mi se Isus Krist..., sav blistajući uslavi, sa svojih pet rana, sjajnih kao pet sunaca. Iz toga su svetoga čovještva izlazili plamenovi sasvih strana, naročito iz njegovih božanskih grudi, koje su naličile na žarki oganj, i otvorivši segrudi, otkrivale mi ljubazno Srce koje ljubi i koje je bilo živim vrelom tih plamenova.“

Isus se za trećega ukazanja tužio Margareti na nezahvalnost ljudi. Zahtijeva da se na tunakanu pričešćuje, posebno u prve petke svih mjeseci. Traži da obavlja getsemansku uru, u noći odčetvrtka na petak od 23 do 24 sata i obećava joj dati dar, dio svoje smrtne žalosti iz Maslinskogavrta. Jasno su izražena tri važna momenta za ovoga ukazanja: Ljubav prezrena – ljubav žrtvovana –ljubav pomirbena.

Četvrto veliko ukazanje Srca Isusova zbilo se u osmini Tijelova 1675., vjerojatno 16. lipnja.Margareta je bila pred presvetim sakramentom. Isus joj se ukazao u tjelesnom liku, sa Srcem na

167

grudima. Taj je prizor ovjekovječen na nebrojenim slikama svetoga Srca. Tom je prilikom Isusrekao:

„Gle ovo Srce koje je toliko ljubilo ljude te se posve iscrpilo i uništilo da im dokaže svojuljubav, a zauzvrat od većine primam samo nezahvalnost koju mi iskazuju u ovom sakramentuljubavi svojim nepoštovanjem i svetogrđima, hladnoćom i prezirom. A najviše me boli što tako radesrca koja su mi posvećena. Stoga tražim od tebe da prvi petak iza osmine presvetoga sakramentabude određen za posebnu svetkovinu kojom će se častiti moje Srce tako da se na taj dan prima sv.pričest, da mu se javnim priznanjem iskazuje zadovoljština za ružne uvrede što ga snalaze dok jeizložen na oltaru. Također ti obećavam da će se moje Srce raširiti i izliti u obilju darova svojebožanske ljubavi na one koji mu dadu tu čast i koji porade da mu se ona daje.“

Treba li objašnjenje ovim Kristovim riječima ili uopće ukazanjima njegova božanskoga Srcasv. Margareti? U jednoj kasnijoj objavi godine 1678. Isus je sv. Margareti iznova pokazao blagosvoga Srca učinivši je baštinicom i djeliteljicom blaga njegova Božanskog Srca. Možemo se samodiviti za kakvu je uzvišenu misiju bila odabrana svetica iz Paraya. Ona se pokazala dostojnom togaodabranja. Svim se žarom dala na posao širenja pobožnosti Srcu Isusovu. Radila je mentalitetom iosjećajnošću koji bijahu vlastiti okolini u kojoj je živjela, a i njezinu vremenu. Zna se da je na Božjipoticaj pismeno pozvala čak i francuskoga kralja Luja XIV. da svoje kraljevstvo posveti SrcuIsusovu kao povlaštenu sredstvu da spasi francusko kraljevstvo od nadolazećih opasnosti. Kralj tonije poslušao, a već u sljedećem stoljeću francusko je kraljevstvo zauvijek propalo.

Godinu dana pred smrt, 1689., imala je sv. Margareta još jednom neobičnu sreću da joj jeSrce Isusovo i opet objavilo jedno značajno obećanje. Svetica ga je opisala pa njoj prepustimo riječ:

„Jednoga petka, za vrijeme sv. pričesti, on je rekao ove riječi svojoj nedostojnoj ropkinji:'Obećajem ti u preobilju milosrđa svoga Srca da će moja svemoguća ljubav udijeliti svima onimakoji se pričeste u prvi petak, za devet neprekidnih mjeseci, milost konačne ustrajnosti. Oni nećeumrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata jer će im moje Srce u onom posljednjem času služitikao sigurno utočište.“

Ovo je poznato i svima drago obećanje Božanskoga Srca koje je dobilo časnu titulu »Velikoobećanje Srca Isusova«. Ono je uistinu veliko obećanje jer ljudima osigurava vječno spasenje. A toje najvažniji problem koji zanima svakoga čovjeka i oko koga se okreće čitav naš život sa svimdostignućima i uspjesima.

U tim objavama sv. Margareti Isus je jasno i otvoreno izrazio svoje božanske želje vezane uzštovanje njegova Srca koje će na ovaj ili onaj način označiti cjelokupnu pobožnost, duhovnost iteologiju Isusova presvetoga Srca, a mi to sažimljemo u četiri točke:

1. Srce Isusovo bezuvjetno hoće da bude štovano u tjelesnom liku, simbolu njegoveneizmjerne božanske ljubavi prema svim ljudima. Dakle, prvi je duhovni naglasak na besplatnoj ivelikoj ljubavi njegova Božanskoga Srca, a motrenje je te ljubavi i sredstvo da mu se uzvrati naljubav i tako izbjegne put propasti.

2. Kristovo objavljeno Srce apsolutno zahtijeva da bude čašćeno javnim štovanjem u Crkvi.3. Srce Božjega Sina traži za se posebnu svetkovinu Presvetoga Srca, i to u prvi petak po

tijelovskoj osmini.4. Isusovo Srce traži opću zadovoljštini ljubavi za nebrojene uvrede koje mu ljudi svakoga

dana obilno nanose, a poglavito kršćani i Bogu posvećene osobe. U tu svrhu posebno tražinaknadnu sv. pričest koja je moćno sredstvo zadovoljštine i lako pristupačno svakom vjerniku.Naknadnu pričest Srce Isusovo naročito želi u prve petke u mjesecu.

Sv. Margareta Marija Alacoque i Klaudije de la Colombiere

„Daj mi pomagalo“, reče sv. Margareta Isusu za četvrtoga velikog ukazanja, „kojim ćuizvesti to što zapovijedaš.“ „Potraži moga slugu“, veli Isus, „i reci mu kako ja hoću da učini što godmože za uvođenje ove pobožnosti i da razveseli time moje Božansko Srce. Neka ne klone zbogpoteškoća na koje će naići. Bit će ih. Neka zna da je svemoćan onaj koji se ne uzda u se, nego svesvoje pouzdanje stavlja u me!“

168

Tko je taj čovjek koji početkom 1675. dođe u Paray za upravitelja isusovačke rezidencije?To je isusovac Klaudije de la Colombiere. Kada je prvi put održao govor redovnicima odPohođenja, u Margaretinoj je duši progovorio Krist: To je onaj kojega ti šaljem!

O. Klaudije rođen je 2. veljače 1641. u Delfinatu u Francuskoj. Mladost je proveo kreposno.Stupio je u Družbu Isusovu i ubrzo se pročuo u Lionu i drugdje kao vrstan profesor, a osobito kaogovornik. Prije ređenja bio je učitelj dvojici sinova poznatoga ministra Colberta.

Srce je Isusovo dovelo o. Klaudija u Paray da postane pomoćnik sv. Margareti u velikomdjelu apostolata ranjene Ljubavi. Margaretu su neki bili proglasili žrtvom iluzije sotonskih prijevarapa su nad njom molili i egzorcizam. Njezina poglavarica povjeri o. Klaudiju da ispita Margaretinslučaj. Nakon dugih istraživanja, razmišljanja i molitava o. Klaudije donese zaključak o ispravnostiMargaretinih objava. Za to je uvjerenje podnio mnogo kritike. Ali on se na to nije osvrtao. Na prvipetak iza osmine Tijelova, 21. lipnja 1675., posvetio se Srcu Isusovu. Istoga je dana posvetu SrcuIsusovu obavila i sv. Margareta.

Tako se ispunilo njezino viđenje koje je imala dok je jednom otac Klaudije misio u njihovojcrkvi. Ukazalo joj se, naime, Srce Isusovo kao goruća peć. Vidjela je uz Srce Isusovo još dva srcakoja su ušla u Kristovo Srce da se s njime sjedine.

O. Klaudije je bio premješten u Englesku za propovjednika na dvor vojvotkinje Marije odEste koja je bila udana za vojvodu od Yorka, potonjega kralja Jakova II. U Londonu je otac Klaudijeuspješno širio pobožnost Srcu Isusovu. Zle duše to nisu mogle podnositi. U dva sata poslije ponoći24. studenog 1678. bio je uhapšen i bačen u tamnicu, navodno zbog veleizdaje države. Pred sudomse za to divno obranio. Ali nije se mogao obraniti od optužbe da je mnoge anglikance obratio SrcuIsusovu. Zato ostade u tamnici gdje je prisustvovao smrti mnoge svoje duhovne braće isusovaca. Naintervenciju francuskoga kralja Ljudevita XIV. pušten je na slobodu, ali je morao otići iz Engleske.

Zbog bolesti, koja je bila posljedica zatvora, napustio je zemlju progonstva tek 1679.Posjetio je Paray kada je Margareta bila u velikim napastima. Otišao je na službu u Lion. Radipromjene zraka opet dođe u Paray. Zdravlje mu je bilo sve slabije. Liječnici mu savjetovaše da pođeu rodni kraj. Margareta mu priopći da Isus traži u Parayu žrtvu njegova života. Htio je udovoljitiredovničkoj poslušnosti, ali bolest ga spriječi. Naskoro je umro u Parayu. Nad njim se savršenoispunila riječ sv. Margarete: „O, kako je slatko umrijeti onomu koji je vjerno služio Srcu Isusovu!“

Sestra Margareta je umrla 17. studenog 1690. Liječnik je izjavio: „Ljubav je bila jediniuzrok njezinih boli i njezine smrti!“ Papa Benedikt XV. proglasio ju je svetom 16. svibnja 1920.

Od ukazanja sv. Margareti do uspostave svetkovine Srca Isusova i posvete svijetaBožanskom Srcu Isusovu

Nakon prikaza objava i poruke Srca Isusova sv. Margareti donijet ćemo što jasniji sažetpregled daljnjega povijesnog razvitka pobožnosti Srcu Isusovu sve do uspostave svetkovine SrcaIsusova te u taj povijesni kontekst uvrstiti glavne datume iz životnoga put bl. Marija Terezija od Sv.Josipa. Bez ovoga konteksta ne mogu se ispravno shvatiti njezina pobožnost i duhovnost SrcaIsusova koje će ona usvojiti potpuno u skladu s duhovnom porukom sv. Margarete Marije Alacoque.A na taj ćemo način steći zaokruženu i potpunu sliku o nekim bitnim pitanjima duhovnosti KarmelaBSI.

Godinu dana prije smrti sv. Margarete isusovac o. Croiset napisao je djelo o Srcu Isusovu(1689.). Godinu dana nakon njezine smrti tiskao je novo izdanje s dodatkom životopisa sv.Margarete. Red Pohođenja i Družba Isusova neumorno su i živo širili pobožnost Božanskom Srcu.Prijem kod tadanjih vjernika bio je izvanredan, ali ne zbog novosti pobožnosti, nego zbog ljepotepobožnosti i pozitivnih učinaka na život vjernika. Međutim, ova, kako se govorilo, novost uKristovoj Crkvi uzbudila je jaku i veliku opoziciju.

Neki su od njih dobronamjerno smatrali ovu novost iskrivljenjem katoličke duhovnosti kojabi mogla uznemiriti čitavu Crkvu i nanijeti joj brojne neugodnosti. Samo ime ove pobožnostipostalo je nedrago, odbojno, na sam njezin spomen neki su se vrijeđali. I u samom Redu odPobođenja i u Družbi Isusovoj službeni predstavnici bili su oprezni, što je samo po sebi razumljivo,

169

ali nipošto nisu bili protivni novoj pobožnosti kao takvoj. Između ova dva nakovnja brusila su semišljenja, taložila uvjerenja, oblikovao ispravan pojam o pobožnosti, duhovnosti i teologiji SrcaIsusova.

Istodobno dok je bio u jeku prvi otpor prema pobožnosti Srcu Isusovu, množe se bratovštineu čast svetoga Srca, podižu se kapele, posvećuju oltari, održavaju brojne propovijedi. CijelaFrancuska već zna za ovu pobožnost. Doprla je brzo i do Kanade, zatim sve do krajnjega Istoka.Među tadašnje revne promicatelje nove pobožnosti ubrajamo Boudona, Simuna Gourdana i druge.Brojne redovničke zajednice, rasijane po čitavu katoličkom svijetu, otvaraju širom vrata pobožnostiSrcu Isusovu, što je po sebi i shvatljivo ako poznajemo barem bitne obrise nutarnje redovničkekonstitucije.

Poslije obilnih uspjeha koje je postigla pobožnost Srcu Isusovu u prvim godinama nakonsvečanih ukazanja Krista sv. Margareti, nešto osobnom izgradnjom pojedinaca, a još višeznačajnom duhovnom obnovom unutar Katoličke Crkve, sazreo je zahtjev da se od pape zatražiodobrenje svetkovine Presvetoga Srca Isusova. Prvi su pokušaj u tom pravcu učinili isusovci iredovnice od Pohođenja. Sveta je Stolica, prema ustaljenoj praksi, oprezno motrila sve te pojave,pokrete i nastojanja i u šutnji čekala razvoj čitave stvari, a još više plodove koji će najrječitijeprogovoriti za ili protiv. Time je i katoličkim teolozima pružena mogućnost svestrana i slobodnapromatranja čitava pitanja u svoj svojoj složenosti i dalekosežnu značenju.

Ipak je Vatikan još od prvih primljenih molba savjetovao redovnicama da se za različitaodobrenja u vezi sa svetkovinom i pobožnošću prema Srcu Isusovu obraćaju svojim biskupima kojisu u tom nadležni i mjerodavni. I doista, tim je putem došlo do proslave blagdana Srca Isusova uBesanconu (1694.), Longresu, Digioneu itd. Stvar je, može se reći, dobro prohodala.

Već je 1693. Rim odobrio bratovštine Srca Isusova i podijelio im oproste. To je obradovalobrojne pobožnike Presvetoga Srca, ali oni su svakako htjeli odobrenje blagdana.

Konačno je Klement XIII., na molbu poljskih biskupa, uzeo u razmatranje pitanjesvetkovine i pobožnosti Srcu Isusovu. Predlagači su mu podastrli temeljitu i sveobuhvatnudokumentaciju. Nakon uvida u stvar sv. Zbor obreda izrazio se u prilog odobrenja svetkovineBožanskoga Srca. U peticiji poljskih biskupa papi Klementu XIII. navodi se da u samoj Poljskoj utom vremenu postoji najmanje 1090 bratovština Srca Isusova. Ovo ubrzano osnivanje bratovštinarječito govori o općem gibanju i zanosu u pobožnost Presvetom Srcu Isusovu u cijeloj KatoličkojCrkvi. Papa Klement XIII. potvrdio je odluku Kongregacije. Obrazac mise u čast Isusova Srca zaPoljsku i za nadbratovštine Svetoga Srca odobren je 11. svibnja 1765.

Red od Pohođenja postigao je 10. srpnja iste godine odobrenje svetkovine za svojuredovničku zajednicu. Iste je godine francuski episkopat gotovo službeno usvojio svetkovinu SrcaIsusova i uveo je gotovo u sve svoje biskupije.

Njihov su primjer slijedile i druge katoličke biskupije, redovničke zajednice itd. Svi su sežurili da budu dionici ponuđene povlastice uvođenja svetkovine Srca Isusova.

I lipanjska se pobožnost Srcu Isusovu uklapa u ovu povijest. U prvoj polovini 19. stoljećanakon sv. pričesti sestra Anđelka od Sv. Križa u zavodu Naše Gospe u Parizu molila je od Isusamilost da je prime u Zbor Marijine djece. Dok je molila, Duh joj Sveti nadahne misao: zašto nebismo mogli imati jedan mjesec u godini koji bi bio posvećen Srcu Isusovu kada već imamo mjesecposvećen Majci Božjoj?

Ovo sestra Anđelka priopći svojoj poglavarici koja to spremno proslijedi pariškomnadbiskupu. Njemu se ovaj prijedlog neobično svidio pa stoga i dopusti 1834. da se u njegovojnadbiskupiji mjesec lipanj posveti Srcu Isusovu. Gesta pariškoga nadbiskupa djelovala je pozitivnoi na ostale biskupe pa je lipanjska pobožnost brzo počela osvajati katolički svijet. Za kratko jevrijeme pobožnost Srcu Isusovu obuhvatila čitavu Katoličku Crkvu. Papa Pio IX. podijelio je 1873.posebne oproste onima koji obavljaju lipanjsku pobožnost na čast Srca Isusova. To će isto kasnijeučiniti i drugi pape.

Od oca Hermana, protestantskoga pastora (1825.–1902.), i majke Marije Paoline van denBosch (1828.–1874.) rodila se 19. lipnja 1855. Ana Marija Tausher (bl. Marija Terezija od Sv.Josipa) u Sandowu (danas se nalazi u Poljskoj).

170

U dokumentu Sv. zbora obreda iz 1856. kaže se da gotovo nema crkve na svijetu koja nijedobila ovu povlasticu slavljenja blagdana Srca Isusova, ali slavljenje toga blagdana još nije bilonaloženo cijeloj Crkvi. Međutim, sve ove činjenice dovode do uspostave svetkovine Srca Isusova zacijelu Crkvu. Na molbu francuskih biskupa uveo je papa Pio IX. 1856. obveznu svetkovinu SrcaIsusova za čitavu Katoličku Crkvu.

Usporedo s pojedinačnim posvetama, osnivanjem bratovština i slično sazrijeva i saznanje oobvezi ljubavi za zadovoljštinom Presvetom Srcu Isusovu.

Kada je službena crkvena vlast odobrila i uvela blagdan Srca Isusova, oduševljenje i zanosmeđu katolicima raste sve više i jače. To je sasvim razumljivo jer su tim činom raspršene kojekakveeventualne teološke sumnje i nedoumice.

Mnogi su biskupi požurili da Božanskom Srcu posvete svoje biskupije. Redovnički supoglavari nasljedovali njihov primjer i obavili posvetu svojih duhovnih zajednica. U stopu su ihslijedila i različita društva unutar naše Crkve. Vanjski trijumf Srca Isusova u novom vijekuobilježavaju svečane posvete mnogih država dok konačno nije došlo i do posvete čitava svijetaBožanskom Srcu Isusovu.

O. Franciosi 1869., gotovo dva stoljeća od objava sv. Margareti, počinje promicatitakozvano veliko obećanje Srca Isusova ili pobožnost nadoknade devet prvih petaka i u malovremena ta pobožnost postaje jedna od najraširenijih u Katoličkoj Crkvi.

Južnoamerička republika Ekvador obavila je prva – 15. lipnja 1873. – posvetu Srcu Isusovu.Ovu je svečanu i značajnu posvetu obavio sam predsjednik Republike, kasnije mučenik, GarciaMoreno, uz sudjelovanje uglednih senatora i narodnih zastupnika, vojske, mornarice i brojnihgrađana.

U isto vrijeme stižu brojne molbe Piju IX. da posveti čitav svijet Srcu Isusovu (1870.–1871.). Takvu je molbu uputio i tuluški nadbiskup Desprez. Zatim isto moli i tadašnji direktorApostolata molitve o. Ramiere (u travnju 1875.), ali ne samo u svoje ime, nego u ime cijelogačlanstva. Njegovu je molbu potpisalo i 525 biskupa. Papa je kao odgovor na te molbe dao odobrenjeposvetnoj formuli Srcu Isusovu koju je preporučio za privatnu i javnu upotrebu. To je odobrenjeučinjeno na dvjestotu obljetnicu ukazanja Srca Isusova sv. Margareti. Taj datum – 16. lipanj 1875. –smatraju povjesničari pobožnosti i štovanja Srca Isusova veoma značajnim.

Dana 30. listopada 1888. u crkvi sv. apostola u Kölnu u svojoj 33. godini Ana MarijaTauscher (bl. Marija Terezija od Sv. Josipa), klečeći pred oltarom Majke Božje, ispovijedatridentsku ispovijest katoličke vjere i polaže u ruke kapelana vlč. Essera te definitivno pristupaKatoličkoj Crkvi, a sama kaže da nije svjesno pripadala Luteranskoj crkvi ni jednoga sata svogaživota.

Iz svega iznesenoga vidljivo je da štovanje Srca Isusova postaje temeljnom karakteristikomčitava 19. st. pa ga neki rado nazivaju „stoljećem Srca Isusova“. Raširenost štovanja vidljiva je i poveliku broju (preko dvjesto) redovničkih družba i kongregacija osnovanih u 19. st., a koje u svomimenu nose spomen Srca Isusova.617

Na veliku raširenost štovanja Srca Isusova odgovorilo je i crkveno učiteljstvo svojimdokumentima. Papa Leon XIII. 1899. godine izdaje encikliku Annum sacrum kao pripravu na činposvete svijeta Srcu Isusovu. Enciklika govori o posveti Srcu Isusovu kao prvom i osnovnom činutoga štovanja. Opširno se bavi doktrinarnim temeljima posvete. Štovanje Srca Isusova enciklikapromatra kao ljubav koja se iskazuje beskrajnoj ljubavi Isusa Krista preko simbola i slike njegovaSrca.618 Papa Leon XIII 1889. posvećuje cijeli svijet Srcu Isusovu.

Družba Karmelićanki BSI 1905. dobiva dekret biskupskoga odobrenja i ovisi o Kongregacijiza redovnike. Trećega studenog 1906. započinje treći novicijat u povijesti družbe s preko 50postulantica, nakon kojega će sestre I. i II. novicijata, zajedno s Majkom Terezijom od Sv. Josipa, uz

617 Usp. Srce Isusovo i suvremeni apostolat, Zagreb, 1976., str. 237.

618 Usp. D. Šimundža i dr., Gle ovo Srce. Konferencije o štovanju Presvetog Srca Isusova , Symposion, Split, 1986., str.107.

171

dopuštenje kardinala Satollija, položiti prve redovničke zavjete, a ujedno je dopustio da sestre kojesu svršile novicijat u Sittardu i Maldonu smiju ovdje položiti svoje zavjete.

Nakon posvete svijeta Srcu Isusovu zaredale su još češće i istaknutije brojne posvete gotovosvih katoličkih država, biskupija i svetišta. Biskupi Crkve u Hrvata su 1923., prigodomEuharistijskoga kongresa u Zagrebu, posvetili hrvatski narod Srcu Isusovu.

Papa Pio XI. 1928. godine objavljuje encikliku Miserentissimus Redemptor u kojoj štovanjeSrca Isusova definira kao „sintezu cijele kršćanske religije“. Može se reći da ova enciklikanadopunja encikliku Annum sacrum u doktrinarnom vidu jer iznosi nauk o zadovoljštini kaodrugomu glavnom činu očitovanja štovanja Srca Isusova.

Dana 20. rujna 1938. oko dva i pol ujutro umire Majka Marija Terezija od Sv. Josipa u 84.godini života.

Temeljni dokument crkvenoga učiteljstva o štovanju Srca Isusova jest enciklika Haurietisaquas (1956. godine) pape Pija XII. koja ovo štovanje utemeljuje i osvjetljuje sa svih strana.619 Ovaenciklika izravno ulazi u samu bit štovanja Srca Isusova, pokazuje njezinu biblijsku utemeljenost uStarom i Novom zavjetu, iznosi izjave crkvenih otaca (sv. Bazilija, sv. Ivana Zlatoustoga, sv.Ambrozija, sv. Jeronima, sv. Augustina) i niz svetaca koji su poznavali i promicali štovanje. Sobzirom da je štovanje Srca Isusova u to vrijeme oslabilo i bilo povod raznim prigovorima, Papa uenciklici odgovara na te prigovore, predrasude i zablude. Naglašena je nutarnja bit štovanja SrcaIsusova koja se ne sastoji u izvanjskim vježbama ni u traženju vremenitih milosti nego „bitno upredanju samih sebe Bogu, otvorivši svoje srce Njegovu sa nakanom da Mu se suobličimo“620. USrcu Isusovu „možemo promatrati ne samo simbol, nego također na neki način sadržaj svih tajnanašeg Otkupljenja. Kad se klanjamo Presvetom Srcu Isusa Krista, klanjamo se u njemu i po njemu isamoj nestvorenoj Ljubavi Božje Riječi, a ujedno i njegovoj čovječjoj ljubavi, drugim njegovimosjećajima i drugim njegovim krepostima, jer je jedna i druga ljubav potakla našeg Otkupitelja da sežrtvuje za nas i za cijelu Crkvu, svoju Zaručnicu“.621

S iznesenim temeljnim načelima štovanja Srca Isusova koja proizlaze iz Svetoga pisma inaučavanja svetih otaca i prikazanoj važnosti ovoga štovanja u liturgiji Crkve i njezinu unutarnjemživotu i djelovanju enciklika Haurietis aquas ostaje temeljni dokument, magna charta štovanja SrcaIsusova. Na nju će se pozivati i uvijek iznova vraćati govor o štovanju Srca Isusova.622

Nakon ove enciklike nema više iscrpnih dokumenata o štovanju Srca Isusova. Povremeniinterventi pojedinih papa imaju prigodan karakter. Primjer je apostolsko pismo Investigabilesdivitias Christi pape Pavla VI. (1965.) prigodom dvjestote godišnjice liturgijskoga blagdana u častPresvetoga Srca Isusova i Diserti interpretes, pismo poglavarima redovničkih zajednica koje supovezane sa Srcem Isusovim, po imenu ili širenju štovanja.

Papa Ivan Pavao II. u nedjeljnim je podnevnim nagovorima za vrijeme Angelusa 1985.godine započeo komentirati zazive iz Litanija Srca Isusova. S malim je prekidima završio 1989.godine. Prigodom stote obljetnice posvete svijeta Božanskom Srcu Isusovu 1999. godine isti jePapa napisao prigodno pismo o Srcu Isusovu. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenataje u Vatikanu 2003. godine izdala Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji u kojem pobožnost SrcuIsusovu ponovno preporučuje cijeloj Crkvi.

Papa Benedikt XVI. 2006. godine uputio je vrhovnom poglavaru Družbe Isusove pismoprilikom pedesete obljetnice enciklike Haurietis aquas.

Današnje vrijeme stavlja pred štovanje Srca Isusova nove izazove. Kao što je i papa sv. IvanPavao II. uočio, „trebat će pronalaziti nove oblike i načine kako sadržaj i bit te pobožnostipredstaviti današnjem vremenu da bude razumljiva današnjem čovjeku, no Isusovo Srce ostat će i

619 Usp. B. Nagy, Noviji vidici u štovanju Srca Isusova, u: Obnovljeni život (53) 3 (1998), str. 341.620 Srce Isusovo i suvremeni apostolat, Zagreb, 1976., str. 251.

621 HA 43.

622 Povijest pobožnosti Srcu Isusovu u sažetu je obliku preuzeta iz M. Validžić, Ranjeno Božje Srce, Zagreb, 1963., str.14–43.

172

treba nam ostati trajan poticaj da u njemu prepoznamo i častimo onu beskrajnu i vječnu Božanskuljubav koja nas je stvorila, koja traži naš odgovor i koja nas očekuje na kraju ovozemaljskeegzistencije“.623

Razmisli: Koji su me se podaci iz povijesti štovanja Srca Isusova najviše dojmili? Na kojinačin ja u svojoj povijesti, povijesti moje duše, vidim Srce Isusovo u njoj? Što bih mogao učinitidanas za širenje pobožnosti Srcu Isusovu?

2.2.2. Teološki temelji štovanja i duhovnosti Srca Isusova

Nakon prikaza povijesti štovanja Presvetoga Srca Isusova prikazat ćemo i njegove teološketemelje kako bi se bolje shvatili nauk, štovanje, pobožnost i duhovnost Božanskoga Srca kod našeBlaženice.

Značenje pojma „srce“

U kratku prikazu624 u čemu se sastoji štovanje Srca Isusova najbolje je krenuti od same riječi„srce“. U našemu svakodnevnom govoru „srce“ je jedna od najčešćih, ali i najdubljih i moždanajtajanstvenijih riječi. Za neke je srce „elementaran“ pojam625. Za Karla Rahnera srce je„najčovječnija riječ, 'originalna' riječ, neizvedena, nenadomjestiva i prijeko potrebna“626. „Srce“ jeriječ koja će „uvijek biti jedna od onih riječi koje iskaču iz prajedinstva čovjekova bića, gdje seobjedinjuju svi čovjekovi sastavni praelementi, duša i tijelo, vanjština i nutrina, njegove sposobnostii njegovo povijesno poozbiljavanje i koja se zbog toga obraća cjelokupnosti konkretne čovjekovebiti“627.

Primarno i najjednostavnije značenje „srca“ odnosi se na srce kao organ ljudskogaorganizma, središnji mišić čija je funkcija od životne važnosti. Međutim, to je značenje moždanajmanje prisutno u svakodnevnom govoru. Govoreći o pojmu „srca“ neki govore o njegovuarhetipskom značenju u smislu i kulturi.628 Sama riječ „srce“ u suvremenim indoeuropskim jezicimaima korijen u krd, k'erd, k'rd, k'red – riječi koja je značila središte, sredina.629 Staroslavenski izrazza srce je srdece, korijen naše današnje hrvatske riječi.

Ljudsko srce je puno više nego središnji mišić čovjekova tijela. U općenitu govoru u svimkulturama srce je simbol s velikim bogatstvom značenja. Ipak se mora priznati da je danassimbolika srca osiromašena u odnosu na starije kulture i civilizacije u kojima je srce imalo širu ivažniju ulogu i simboliku. Srce je „predstavljalo čovjeka u cjelini, osobito njegovu nutrinu, mjesto iizvor duhovnih reakcija. Dok je u našoj suvremenoj civilizaciji srce racionalno svedeno na svojufiziološku funkciju i plastičan simbol afektivnog života, u povijesnim je kulturama i religijamashvaćeno kao izvor i odredište ne samo osjećajnosti i čuvstvenosti nego i širih duhovnih, pa imisaono-intelektualnih i intuitivnih moćiju i odlika“.630

Baš zato što je danas srce kao simbol izgubilo od svoje vrijednosti, potrebno je vratiti senjegovu prvotnu značenju. Ispravno razumijevanje srca najbolji je put ispravnu razumijevanju i623 I. Fuček, Što je sa štovanjem srca Isusova, u: Obnovljeni život, (54)2(1999), str. 350.

624 Uz suglasnost sestre Marije Emanuele Cifer, karmelićanke BSI, u cjelini 2.2. ove knjige doslovno preuzimamotekstove iz njezina neobjavljena diplomskoga rada Štovanje Srca Isusova u životu bl. Marije Terezije Taucher. Da nebismo zbunili i opteretili čitatelja, ne donosimo navodne znakove preuzetih stranica jer se u tekstu knjige već koristenavodni znaci za izvore.

625 Usp. J. Ratzinger, Gledati Probodenoga. Pokušaji duhovne kristologije, Verbum, Split, 2008., str. 63.626 Usp. D. Šimundža i dr., Gle ovo Srce. Konferencije o štovanju Presvetog Srca Isusova , Symposion, Split, 1986., str.97. i Srce Isusovo i suvremeni apostolat, Zagreb, 1976., str. 26.627 D. Šimundža i dr., Gle ovo Srce. Konferencije o štovanju Presvetog Srca Isusova, Symposion, Split, 1986., str. 85.

628 Usp. Isto, str. 11.629 Usp. Isto, str. 12 i 85.

173

tumačenju štovanja Srca Isusova. Ako se srce svede samo na osjećajnost, štovanje Srca Isusovapostaje sentimentalnost i sladunjavost.

Budući da kršćanska kulturna baština svoju tradicionalnu koncepciju srca duguje Bibliji iantici, potrebno je uočiti značenje srca u Bibliji. Zanimljivost je da je upravo srce u Biblijinajvažniji antropološki pojam koji se pojavljuje čak 850 puta.631 Biblijska simbolika srca proizlaziiz njegova značenja u semitskoj kulturi. „U konkretnoj i globalnoj antropologiji Biblije čovjekovoje srce sam izvor njegove svjesne, intelektualne i slobodne osobnosti.“632 Biblijski pisci govore osrcu kao središtu čovjeka, središtu njegovih moći – srce osjeća, misli, zaključuje, vjeruje i djeluje(Post 6,5; Sir 17,6; Iz 15,28; Ps 95,8.10; Rim 10,9.10; Heb 3, 12), o srcu kao mjestu susreta sBogom. Srce je za biblijskoga čovjeka „jedna dublja, za ljudske oči nedostupna dimenzijačovjekova života po kojoj je čovjek u stvari ono što jest“633. Važno je uočiti da je u Bibliji srceshvaćeno kao središte ne samo čovjekova osjetnoga života, nego kao središte i razuma i volje.

U ranom kršćanstvu prisutan je snažan utjecaj biblijskoga shvaćanja srca. To je vidljivo upatristici osobito kod sv. Augustina za kojega je srce „središnje mjesto duhovnih događanja, principjedinstva i temelj osobnosti“634. No s vremenom, sigurno i pod utjecajem grčko-rimskeracionalnosti, značenje srca polako se osiromašuje i svodi na njegovo uže područje psihičkihreakcija i čuvstvenoga života.

Očito je da srce označuje nešto bitno u čovjeku. Potrebno je vratiti se prvotnoj simbolicisrca. Srce simbolizira čitava čovjeka, njegovu jedinstvenost i cjelovitost. Ono je „temelj koji u sebisažimlje osjetila, mjesto susreta i prožimanja osjetilnosti i duha koji se ujedinjuju u srcu“635. Upravou srcu „korijeni čovjekova duha su najdublji, a njegovi otisci i tragovi najvidljiviji“ 636.

Ako se srce odnosi, a odnosi se na čovjekovu osobu, onda „štovati nečije srce znači štovatisamu osobu ukoliko nam se po srcu očituje. A ljudska osoba nezamisliva je bez srca, jer bez srca ukojem se vidi duh, ona je neobjavljiva. I zato u saobraćaju dviju ljudskih osoba, po kojem se jednaosoba objavljuje drugoj, nikad neće biti preskočeno srce“637.

U štovanju Srca Isusova potrebno je razumijevanje srca u njegovu izvornu i neosiromašenuznačenju. Srce trajno ostaje simbol cjelovitosti i jedinstva osobe. U protivnom zbognerazumijevanja štovanje Srca Isusova može se pogrešno shvatiti.

Predmet štovanja Srca Isusova

Ispravno razumijevanje srca vodi nas dublje u razumijevanje štovanja Srca Isusova. ZaštoCrkva iskazuje štovanje Srcu Božanskoga Otkupitelja kao Bogu i što zapravo štuje u tom znaku,jasno je odgovoreno u enciklici Pija XII. Haurietis aquas, doktrinarnom dokumentu o štovanju SrcaIsusova. „Ne možemo sumnjati da je Isus Krist dobio pravo tijelo, obdareno svim njemu vlastitimosjećajima, među kojima je najodličnija ljubav. Ne možemo sumnjati da je posjedovao fizičko Srceslično našemu, budući da bez ovog najodličnijeg organa ne može čovjek živjeti, a niti čuvstvovati.Zato je Srce Isusa Krista bilo osobno sjedinjeno s Božanskom Osobom Riječi. Ono je nesumnjivokucalo od ljubavi i njime su strujali i svi ostali osjećaji. Ovi su se osjećaji savršeno slagali i bilisuglasni s čovječjom voljom koja je bila ispunjena Božanskom ljubavlju.“ Budući da je „NjegovoSrce kao najplemenitiji dio ljudske naravi osobno (hipostatice) sjedinjeno s Osobom Božanske

630 D. Šimundža i dr., Gle ovo Srce. Konferencije o štovanju Presvetog Srca Isusova, Symposion, Split, 1986., str. 15–16.631 Usp. Isto, str. 35.632 X. Leon-Dufour, Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1969., str. 1253.

633 D. Šimundža i dr., nav. dj., str. 33.634 Usp. Isto, str. 22.

635 J. Ratzinger, Gledati Probodenoga. Pokušaji duhovne kristologije, Verbum, Split, 2008., str. 59.

636 D. Šimundža i dr., nav. dj., str. 86.637 Isto, str. 8.

174

Riječi moramo mu iskazivati isto štovanje kojim Crkva časti samu Osobu Utjelovljenoga SinaBožjega. Njegovo je Srce više nego svi ostali udovi njegova Tijela prirodno kazalo i znak njegoveneizmjerne ljubavi prema ljudskome rodu“.638

Promatranje fizičkoga Srca Isusa Krista i njegovo naravno značenje ima za cilj ne samouspinjanje do promatranja njegove ljubavi koja se zamjećuje osjetilima, nego još više promatranje iklanjanje neizmjernoj božanskoj ljubavi Utjelovljene Riječi.639 Papa Benedikt XIV u riječima oveenciklike iščitava teologiju tjelesnosti kao temelj štovanja Srca Isusova: „Tijelo ne stoji negdjeizvan duha, ono je njegov samoiskaz, njegova 'slika'. Osoba ostvaruje samu sebe u tijelu i tijelo jestoga njezin izraz. Budući da je tijelo vidljivost osobe, a osoba slika Božja, tijelo je u čitavupodručju svojih odnosa istodobno i prostor u kojem se odslikava božansko.“640 Tako i u simbolufizičkoga Kristova Srca Crkva gleda znak i spomen njegove božanske ljubavi.

Ako se srce shvati u njegovu prvotnom značenju cjelovitosti i središta osobe, tada je jasnoda štovanje Srca Isusova nije nikakvo cjepkanje Isusove osobe, nego da je objekt štovanja samaosoba Isusa Krista s obzirom na svoje središte, a to je njegovo Srce. Sv. Ivan u svojoj poslaniciiznosi najkraću i najljepšu „definiciju“ Boga: Bog je ljubav (1 Iv 4,8). Nema simbola koji bi nasbolje i izravnije uputio na bit Boga od Srca Isusa Krista. Ipak se ne smije zaboraviti da u štovanjuSrca Isusova „razmatramo o čitavoj osobi Isusovoj i čitavoj se osobi Kristovoj klanjamo“641.

Evanđeoska slika otvorena, probodena Srca raspetoga Spasitelja na križu smještava ovoštovanje u samo središte vazmenoga otajstva. Za Huga Rahnera štovanje Srca Isusova okretanje jetajni Uskrsa, a i papa Benedikt XVI. upravo u otajstvu Uskrsa vidi najdublji sadržaj i razlogštovanja Srca Isusova. Uskrsno otajstvo, zato što sadržava otajstvo patnje, po svojoj je biti otajstvosrca.642 Srce koje štujemo srce je uskrsloga Krista, živo, preobraženo i proslavljeno Isusovo Srce,isto ono koje je bilo u njegovim grudima za njegova života. Iz ovoga proizlazi da živjeti sa SrcemIsusovim znači živjeti s uskrslim Kristom, a to je početak, srž i ideal kršćanskoga života.643

Srce samo po sebi znači cjelovitost, ono poziva na cjelovitost. Logično je da onda štovanjeIsusova Srca uključuje i poziva cijeloga čovjeka. Papa Benedikt XVI. primjećuje da enciklikaizričito poziva na osjetilnu pobožnost jer ona odgovara tjelesnosti bogoljudske ljubavi Isusa Krista.No ta osjetilna pobožnost u svojoj je biti pobožnost srca jer je srce mjesto susreta i prožimanjaosjetilnosti i duha.644

U Bibliji srce je mjesto susreta čovjeka s Bogom. Cijelu povijest spasenja Bog traži čovjekau njegovu središtu, u njegovu srcu. Bog traži čovjekovo srce, njegovu cjelovitost i nerazdijeljenost.„Svim srcem svojim...“ poput refrena odjekuje kroz Stari zavjet kao Božji zov čovjeku da čitavimsvojim bićem odgovori na njegov poziv. „'Sve' pripada bitno srcu i ljubavi.“645 To je ipaknajvidljivije u Novom zavjetu. Isusovo probodeno Srce najdrastičnije svjedoči kako se ljubi „svimsrcem“ Oca i ljude. Nije onda čudo da štovanje Srca Isusova pretpostavlja i traži nerazdijeljenost ipotpunost ljudskoga srca. Najljepši sažetak štovanja Srca Isusova može se prepoznati u geslukardinala Newmana: Cor ad cor loquitor – Srce srcu govori.646

Među crkvenim dokumentima koji govore o štovanju Srca Isusova svakako vrijedi izdvojiti icitat iz Direktorija o pučkoj pobožnosti i liturgiji koji je izdala Kongregacija za bogoštovlje idisciplinu sakramenata 2001. godine u Rimu jer izvrsno sažima problematiku:

638 Haurietis aquas 22 i 12, preuzeto s: http://www.ffdi.hr/mep/07-srce_isusovo/srce-enciklika2.htm (u daljnjem tekstuHA).639 Usp. HA 58.640 J. Ratzinger, Gledati Probodenoga. Pokušaji duhovne kristologije, Verbum, Split, 2008., str. 54.

641 J. Ladame, Srce Isusovo u suvremenom svijetu, Zagreb, 1975., str. 42.642 Usp. J. Ratzinger, nav. dj., str. 51 i 62.

643 Usp. D. Šimundža i dr., nav. dj., str. 94.644 Usp. J. Ratzinger, nav. dj., str. 59.

645 Srce Isusovo i suvremeni apostolat, Zagreb, 1976., str. 45.646 Usp. J. Ratzinger, nav. dj., str. 59.

175

„Shvaćen u svjetlu božanskoga Pisma, izraz Srce Isusovo označuje samo Kristovo otajstvo,cjelokupnost njegova bića, njegove osobe, razmatrane u svojoj najintimnijoj i bitnoj jezgri: BožjiSin, nestvorena mudrost; beskrajna ljubav, počelo spasenja i posvećenja za čitavo čovječanstvo.Srce Isusovo je Krist, utjelovljena i spasiteljska Riječ koja je, po sebi, nutarnja – s beskrajnombožansko-ljudskom ljubavlju – u Duhu protegnuta prema Ocu i prema ljudima, svojoj braći isestrama.

Kao što su često podsjećali rimski pape, pobožnost Srcu Isusovu ima čvrst temelj u Svetomepismu. Isus, koji je jedno s Ocem (Iv 10,30), poziva svoje učenike na življenje u prisnomezajedništvu s njim, na usvajanje njegove osobe i njegove riječi kao pravila ponašanja, a sebesamoga objavljuje kao učitelja 'krotka i ponizna srca' (Mt 11,29). Može se na stanovit način reći daje pobožnost Srcu Isusovu prijevod u bogoštovne okvire onoga pogleda, koji će prema proročkoj ievanđeoskoj riječi, svi kršćanski naraštaji usmjeriti prema onome koji je proboden (usp. Iv 19,37;Zah 12,10), tj. prema Kristovu boku probodenu kopljem iz kojega je potekla krv i voda (usp. Iv 19,34), simbol 'čudesna otajstva cijele Crkve'.

Ivanovski tekst, koji pripovijeda o pokazivanju Kristovih ruku i njegova boka učenicima(usp. Iv 20,20) i poziv koji Isus upućuje svetomu Tomi da pruži svoju ruku i da ju stavi u njegovbok (usp. Iv 20, 27) također je imao znatan utjecaj u nastanku i u razvoju crkvene pobožnosti premaPresvetome Srcu.

Ti i drugi tekstovi koji predstavljaju Krista kao vazmenoga Jaganjca – pobjedonosna,premda žrtvovana (usp. Otk 5,6) – bili su predmetom trajna razmatranja svetih Otaca, koji su otkrilinjihova doktrinarna bogatstva i ponekad vjernike pozivali da prodru u otajstvo Krista kroz otvorenavrata njegova boka. Ovako piše sveti Augustin: 'Ulaz je pristupačan: Krist je vrata. I za tebe seotvorio kada je njegov bok otvorilo koplje. Sjeti se što je iz njega izašlo. Izaberi dakle gdje ti možešući. Iz boka Gospodina koji je visio i umirao na križu provrela je krv i voda kada je bio probodenkopljem. U vodi je tvoje pročišćenje, u krvi tvoje otkupljenje.'

Pobožnost prema Presvetome Srcu predstavlja veliki povijesni izražaj pobožnosti Crkveprema Isusu Kristu, svome Zaručniku i Gospodinu. Ona zahtijeva temeljni stav koji se sastoji odobraćenja i zadovoljštine, ljubavi i zahvalnosti, apostolatske zauzetosti i posvete prema Kristu injegovu spasenjskome djelu. Zbog toga ju Apostolska stolica i biskupi preporučuju, promičunjezino obnavljanje: u jezičnim i ikonografskim izražajima; u posvješćivanju njezinih biblijskihkorijena i njezine povezanosti s najvećim istinama vjere; u potvrdi primata ljubavi prema Bogu ibližnjemu kao bitnu sadržaju te pobožnosti.“647

Štovanje Srca Isusova više je od pobožnosti, to je autentična duhovnost

Crkveno učiteljstvo naglašava da je štovanje Srca Isusova više od obične pobožnosti. To jeizričito rečeno u enciklici Haurietis aquas: „Srce Isusovo je Srce što pripada Božanskoj Osobi, tj.Utjelovljenoj Riječi i ono nam predočuje svu ljubav kojom nas je ljubio i kojom nas neprestanoljubi. Upravo zbog toga treba pridavati toliku važnost štovanju Presvetog Srca, kao da bi ono bilonajsavršenije ispovijedanje kršćanske vjere. Ovdje se ne radi o nekoj običnoj pobožnoj vježbi, kojusmije svatko po svojoj volji smatrati sporednom ili do nje malo držati, nego o pobožnosti koja imanajveću vrijednost da se postigne kršćanska savršenost.“648

Kada papa Pio XII. štovanje Srca Isusova naziva pobožnošću koja ima najveću vrijednost dase postigne kršćanska savršenost, u biti to je sredinom dvadesetoga stoljeća bio način da se izraziono što se današnjom terminologijom naziva duhovnost. I uistinu, na mnogim europskim jezicimatiskaju se knjige koje štovanje Srca Isusova nazivaju duhovnost dokazujući i opravdanost upotrebetoga termina.649

647 Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, KS, Zagreb, 2003., str. 137s.648 HA 60 i 62.

176

Ako se štovanje Isusova Srca tumači ispravno, a ne kao površna pobožnjačkasentimentalnost ili pjesnička figura, lako je uvidjeti da je govor o Srcu Isusovu u svjetlu dubokespasenjske stvarnosti, koja je sva povezana uz pojam srca, zapravo najizvorniji biblijski govor odubini i snazi misterija otkupljenja.650 Središte povijesti spasenja Kristov je pashalni misterij kojiobuhvaća njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Križ nije bio kraj, ali je bio prekretnica. Potpunopredanje Ocu u ljubavi za naše spasenje Isus je dovršio na križu. Ako je Kristov križ točka gdje senajdramatičnije susreću Bog i čovjek, onda je središte križa Kristovo probodeno Srce.

U Isusovu Srcu može se prepoznati središte čitave katoličke dogme. U misteriju KristovaSrca vidljive su sve velike kršćanske istine, od tajne Presvetoga Trojstva, utjelovljenja, do tajnenašega spasenja.651

Važnost štovanja Kristova Srca koje je više od „raznih posebnih pobožnosti što ih Crkvaodobrava i njeguje, ali ih ne nalaže“652 crkveno je učiteljstvo potvrđivalo tijekom daljnje povijesti.Već prije enciklike Haurietis aquas papa Pio XI. u štovanju Srca Isusova prepoznaje „sintezucijelog kršćanstva“653. U apostolskom pismu Investigabiles divitias Christi papa Pavao VI. ponavljada „ovu pobožnost treba više naglašavati od ostalih jer se sva sastoji u klanjanju i u pružanjuzadovoljštine Isusu Kristu i usko je povezana s Presvetim Otajstvom Euharistije“654. Papa IvanPavao II. u Isusovu Srcu vidi „sintezu svih otajstava naše vjere“655, a bitne elemente štovanjaIsusova Srca kao one koji pripadaju na stalan način duhovnosti Crkve tijekom njezine povijesti.656 Isadašnji papa Benedikt XVI. potvrđuje središnju važnost ovoga štovanja: „Biti kršćanin moguće jesamo s pogledom upravljenim na Križ našega Otkupitelja, 'na Onoga koga su proboli'. Pogled na'kopljem otvoren bok', u kojemu odsijeva beskrajna Božja želja za spasenjem, ne može sepromatrati kao prolazni oblik kulta ili pobožnosti: klanjanje ljubavi Božjoj, koja je u simbolu'probodenog srca' pronašla svoj povijesno-pobožni izražaj, ostaje neodgodivo za živi odnos sBogom.“657

Štovanje Srca Isusova ne umanjuje vrijednost drugim pobožnostima658 jer otajstvo Božjeljubavi nije samo sadržano u štovanju Srca Isusova. Ono jest i treba biti sadržaj svake pravekršćanske duhovnosti i pobožnosti. Unatoč tome štovanje božanske ljubavi u znaku Kristova Srcaimat će uvijek trajnu vrijednost. „Može se biti kršćanin, a da čovjek nikada nije čuo ljudskimriječima govoriti nešto o Isusovu Srcu. Ali se ne može biti kršćanin, a da se u kretanju duha u DuhuSvetom stalno ne prolazi kroz Kristovo čovještvo, i u tome kroz središte koje ga ujedinjuje, kojenazivamo srcem.“659

Razmisli: Koji je za mene najljepši naglasak u objašnjenju teoloških temelja štovanja SrcaIsusova? Da li je u Crkvi, mojoj družbi i zajednici u dovoljnoj mjeri prisutno štovanje SrcaIsusova?

649 Vidi na primjer knjige koje nose upravo takav naslov Marie-Odile Marquis, Spiritualité du Sacré Coeur: Au coeur du Christ, Broché, Pariz, 1981. Sorge Bartolomeo, Nuove prospettive della spiritualità del Sacro Cuore, Apostolato della Preghiera, Rim, 2011.650 Usp. D. Šimundža i dr., nav. dj., str. 54.

651 Usp. J. Antolović, Lipanjska razmišljanja, Zagreb, 1973., str. 65–66.652 HA 6.653 B. Nagy, Noviji vidici u štovanju Srca Isusova, u: Obnovljeni život (53) 3 (1998), str. 350.

654 Investigabiles divitias Christi, 1965., preuzeto s: http://www.ffdi.hr/mep/07-srce_isusovo/index.htm.655 B. Nagy, nav. dj., str. 350.

656 Usp. Isto, str. 344.

657 Benedikt XVI., Pismo vrhovnom poglavaru Družbe Isusove prilikom pedesete obljetnice enciklike „Haurietisaquas“, 2006.658 Usp. HA 71.659 K. Rahner, Teološki spisi. Izbor, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2008., str. 143.

177

2.2.3. Duhovnost Srca Isusova u životu i nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipa

Da bismo dobro i ispravno shvatili pobožnost, štovanje i duhovnost bl. Marije Terezije odSv. Josipa, treba naglasiti nutarnje i vanjske dinamike duhovnoga života koje su u njoj poticale ivodile taj put sve do mističnoga sjedinjenja sa Srcem Isusovim.660

Nutarnja obilježenost duhovnoga puta Blaženice Božanskim Srcem Isusovim

„Čovjek često zaboravlja na Božju ljubav očitovanu kroz Srce Sina Božjega; zaboravlja nacijenu svoga spasenja-otkupljenja. Zato Bog u pojedinim vremenima i naraštajima bira posebneosobe da njima – koji će biti prijenosnici – ukaže na dubine svoje ljubavi, da bi ta ljubav bilaupoznata, u srcima ponovno oživjela i bila uzvraćena.“661 Ove riječi mogu se primijeniti na osobubl. Marije Terezije. Njezin život i duhovnost bili su bitno obilježeni otajstvom Srca Božjega Sina. Sjedne strane to ne zvuči previše neobično ako znamo da je rođena sredinom 19. stoljeća koje jeprozvano „stoljećem Srca Isusova“, što je tako uočljivo iz povijesnoga prikaza.

No njezina posebna ljubav prema Kristovu Srcu nije samo utjecaj duhovnosti njezinavremena. Ona je spontano izrasla iz njezina duboka odnosa prema Bogu. Promatrajući njezinduhovni put i rast vidljivi su milosni događaji koji su njezino srce obilježili Božanskim Srcem.

Već na početku svoje autobiografije bl. Marija Terezija iznosi tu temeljnu istinuobilježenosti Božanskim Srcem: „17. lipnja 1887. godine uze On u svoje ruke malo pijeska, jedantrun, koji je Božanska providnost već pronijela od istoka do zapada kraljevstva i taj siromašni trun,zrno pijeska zažari on darom ljubavi Svoga Božanskog Srca da ga učini sposobnim oruđem SvogaBožanskog Veličanstva.“662 Ovaj datum imao je za bl. Mariju Tereziju veliko i sasvim određenoznačenje. Toga je dana kao upraviteljica umobolnice u Kölnu pratila jednu gospođu na misu ukapelu Dobroga Pastira.

Na kraju svečane službe Božje donijela je odluku da prijeđe na katoličku vjeru. Tek 15godina kasnije saznala je da se toga dana slavio blagdan Srca Isusova. Taj je dan za bl. MarijuTereziju bio novi početak koji će njezin život povezati s Božanskim Srcem. Postavlja se pitanjekako je Blaženica došla do štovanja Srca Isusova.

U autobiografiji i u dosad objavljenim pismima bl. Marija Terezija nigdje nije izričitozapisala vanjski razlog njezina velika štovanja Božanskoga Srca, ali neizravno se on može shvatitiiz nutarnjega duhovnoga puta Blaženice i povijesnoga konteksta u kome je živjela.

Prije svega Blaženica tijekom opisa cijeloga svog duhovnog i životnog puta govori onutarnjem vodstvu u kojem je sam Bog vodi putem nutrine, duhovnoga života i sazrijevanja, i to jevodi prema sjedinjenu s Božanskim Srcem Isusovim. Donosimo samo nekoliko Blaženičinihsvjedočanstava o tomu njezinu nutarnjem putu. Za sebe je, još dok je bila djevojčica, zapisala:

„Jedva mi je tada bilo više od sedam godina, ali od tog časa bila sam sa svojim nutarnjimživotom upućena samo na Boga. Nikad više nisam tražila savjeta ni od majke ni od kojegprotestantskog svećenika. Bog i ja!“663

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI budno osluškuje i sluša nutarnje poticaje Duha,naravno da se to ne odnosi samo na epizodu u Engleskoj kada zapisuje ovaj tekst, nego je to biotrajan stav njezine nutrine:

660 Ovo poglavlje o duhovnosti Srca Isusova treba shvatiti u kontekstu Blaženičina nauka o duhovnom rastu u poniznostii ljubavi koji smo do sada izložili jer se međusobno nadopunjuju u jedinstvenu cjelinu duhovnosti Majke iUtemeljiteljice Karmela BSI, a mi bismo saželi ovako: poniznost i ljubav su karmelski put prema sjedinjenju sBožanskim Srcem Isusovim. Tako je rast u ljubavi i poniznosti rast u duhovnosti Srca Isusova, a sve to vodi putemsjedinjenja s tim Božanskim Srcem.661 D. Šimundža i dr., nav. dj., str. 152.


178


Blaženica izravno svjedoči da ju je Marija u nutrini vodila putem štovanja Isusova Srca.„Znaš li, moja predobra Majko, još kada sam molila prvu Zdravomariju Ti si me učila

štovati Božansko Srce Isusovo? A, po Božanskom Srcu Isusovu Ti si me naučila poznavati mogaSpasitelja, njega častiti i ljubiti.“ 665

Bog sam je u nutrini izgrađuje i vodi putem kušanja ljubavi Božanskoga Srca te putemsjedinjenja s njime:

„...a Bog je mene, nevrijedno oruđe Njegova Božanskog Veličanstva neprekidnoizgrađivao.“666

„Da, mogu reći da sam sve ovo vrijeme od nekoliko tjedana koje sam tada proživjela uInnsbrucku provela uživajući blažene slasti u Srcu Isusovu. Bila sam opet, kao ono u Kölnu, opijananektarom Božje ljubavi, uživajući rajsko blaženstvo. Da li me je Bog htio ojačati za budućnost? Jošme srdačnije sjediniti sa svojim Božanskim Srcem?“667

Od velike je važnosti i viđenje raspetoga Isusa i njegova Srca koje je imala 21. siječnja1890.: „Vidjela sam živa Isusa, u naravnoj veličini, razapeta na križu. Čitavo njegovo tijelo, od rukudo nogu, bilo je ovijeno trnjem, onako kako se obično plete trnova kruna. Na lijevoj strani, na srcu,bio je utisnut trnovit splet u obliku srca.“668 Nakon toga potresnog viđenja bilo joj je jasno što Bogželi od nje: molitvu i zadovoljštinu. Ovo viđenje raspetoga Isusa njezino je srce proželo „gorućomtežnjom da Božanskom Srcu pridobije duše“669 i do kraja života ostavilo snažan dojam.

Svetačkom je intuicijom bl. Marija Terezija spoznala da „nitko ne može dobro razumjetiRaspetog Isusa ako nije zavirio u mističnu nutrinu Njegovog Srca“670. Ona je u Srcu Božjega Sinaprepoznala božanski izvor ljubavi i svoje srce svjesno sjedinila s božanskim.

Osim toga nutarnjeg puta kojim je sam Bog vodi, bl. Marija Terezija od Sv. Josipa ima ivelike vanjske poticaje na pobožnost Božanskom Srcu Isusovu. U povijesnom prikazu pobožnostiSrcu Isusovu naveli smo i nekoliko glavnih datuma iz njezina života te je odmah uočljivo da je onacijeli svoj život provela u godinama kada pobožnost Srcu Isusovu, i to s izravnim osvrtom naukazanja sv. Margareti Mariji Alacoque, zahvaća cijelu Katoličku Crkvu. To su godine uspostavesvetkovine Srca Isusova, posvete svijeta, širenje bratovština i družba na čas Srcu Isusovu, lipanjskihpobožnosti i devet prvih petaka, to su godine velikih papinskih enciklika o štovanju Srca Isusova,posveti i zadovoljštini.

Dakle, bilo je nemoguće da i Blaženica ne bude zapljusnuta tim sveopćim crkvenim valomštovanja Srca Isusova, tim više što je dugi niz godina često bila povezana s ocima isusovcima kojisu posvuda širili pobožnost Srcu Isusovu. Na poseban način spominje o. Ruttgena kome onaosobno, ali i družba trebaju puno zahvaliti na mudru vodstvu.

U pismima sama Blaženica jedanput usput spominje sv. Margaretu Mariju Alacoque, a uautobiografiji je uopće ne spominje: „pokušajte moji dragi štovatelji Presvetog srca vidjet ćete nasebi ispunjena sva obećanja dana blaženoj Margareti.“671

Dakle, Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI poznavala je objave Božanskoga Srca sv.Margareti Mariji Alacoque. Iako ne možemo dokazati izravnu literarnu ovisnost o njoj, bl. Marija664 Djelo Božje, str. 92.665 Iz njezina teksta Marija, moja Majka.



670 HA 71.671 Neobjavljena pisma, pismo iz Doma sv. Josipa II.

179

Terezija od Sv. Josipa potpuno usvaja bit duhovne poruke objava Srca Isusova sv. Margareti MarijiAlacoque koja je u vremenu kada Blaženica živi postala sveopće crkveno prisutna.

Na poseban način Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI usvaja motrenje veličine ljubaviBožanskoga Srca, ne odgovor ljudi na tu ljubav, nego uvrede koje mu se nanose, a na poseban načinBogu posvećene osobe, te želju za zadovoljštinom i javnim štovanjem Srca Isusova.

Sve ove velike teme štovanja Srca Isusova Blaženica, osim što je vođena od Boga u nutrinitim putem, nalazi i u duhovnom okruženju Katoličke Crkve i papinskim dokumentima iz toga doba,a sve se to na izravan ili neizravan način osvrće na duhovnu poruku objava Srca Isusova sv.Margareti Mariji Alacoque.

Papa Pio IX. je 16. lipnja 1875. kao odgovor na molbe biskupa za posvetu svijeta SrcuIsusovu dao odobrenje posvetne formule Srca Isusova koju je preporučio za privatnu i javnuupotrebu. To je odobrenje učinjeno na dvjestotu godišnjicu ukazanja Srca Isusova sv. Margareti itako naglasio tu povezanost.

Razmisli: Koji mi se naglasci iz štovanja Božanskoga Srca Isusova kod Blaženice u njezinuživotu najviše sviđaju? Što bih mogla iz toga usvojiti za svoj duhovni put? Da li je moja nutrina unečemu obilježena Srcem Isusovim?

2.2.3.1. Poniznost i ljubav, kreposti Srca Isusova, temelji na kojima Blaženica gradisvoj cjelokupni duhovni nauk

Izlažući materiju o duhovnom putu rasta prema nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipavidjeli smo da ona sve svodi na ljubav i poniznost. Ali treba odmah naglasiti da ljubavi i poniznostza Blaženicu nisu samo općenite evanđeoske kreposti koje Krist uči i traži od svojih vjernika, negosu to kreposti samoga Srca Isusova, kreposti njegove nutrine koje je i ona sama iskusila na svomuduhovnom putu.

„Ne manje suza zahvalnica prolijevala sam zbog neizmjerne Božje dobrote i ljubavi kojomje tragao za svojim siromašnim janješcem što se rodilo u pustinji zablude; hodao je za njim dok ganije našao, oslobodio ga od trnja i priveo k svome stadu. Da, Božje je Srce prepuno smilovanja iljubavi! O kad bi svi ljudi to spoznali, kako bi bili sretni!“672

„Da bi Tvoje milosrđe sjajno zasjalo izabrao si mene za svoju zaručnicu. O, moja vječnaLjubavi, što mogu drugo nego Tebe ljubiti? Samo Tebe uvijek razveseljavati! 'Budi meni slična, jasam bio krotak i ponizan srcem! Ja sam, premda Bog, slušao roditelje, skrivao 30 godina mojebožanstvo i onda sam istom nastupio kao Mesija!'“673

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI cijeloga je svog života nastojala rasti u ljubavi iponiznosti, na taj je put neprestano upućivala i svoje sestre. Činila je to zato što je svetačkomintuicijom shvatila da je to jednostavan i otvoren put za nasljedovanje Isusa, izravan put koji vodido sjedinjenja s njime, s njegovom nutrinom, njegovim Srcem. U oproštajnom pismu sestramaporučuje upravo to:

„Težite s najdubljom poniznošću, za najsavršenijim sjedinjenjem s Božjom Voljom i zanajvećom ljubavi prema Bogu i vi ćete biti svetice Karmela Božanskog Srca Isusova. Sve će serasplamtjeti i oživjeti u ljubavi toga Božanskog Srca.“674

Razmisli: Gledam li na poniznost i ljubav kao izraz i put do Isusove nutrine, do njegovaSrca? Koje su glavne poteškoće za moj rasta na putu ljubavi i poniznosti?



180

2.2.3.2. Ljubav kao prva karakteristika duhovnosti Srca Isusova

Danas se sve više govori ne samo o pobožnosti i štovanju Srca Isusova, nego i o autentičnojduhovnosti Srca Isusova.675 Štovanje Božanskoga Srca Isusova u životu bl. Marije Terezije imalo jeduboke temelje u potrebama njezine duše. Ono nije ostalo skriveno, nego se očitovalo u vanjskimplodovima. Vidljivi plodovi njezina štovanja podudaraju se s onima navedenim u encikliciHaurietis aquas, što pokazuje potpunu ispravnost njezina štovanja pola stoljeća prije navedeneenciklike.

Bl. Marija Terezija proniknula je u ono što je bit štovanja Srca Isusova – Božju ljubav. Toneumorno ponavlja i papa Pio XII. u enciklici Haurietis aquas, kao i kasniji nauk papa.676

Božansko je Srce za bl. Mariju Tereziju „Srce prepuno smilovanja i ljubavi, Božanski izvorljubavi“677. Najjasnije i najkraće izrečeno nalazimo to u jednom njezinu pismu: „Vi se zovete odBožanskog Srca; to ne znači ništa drugo nego od Božanske ljubavi. Dopustite da svi osjete tuljubav.“678

Ljubav je jedna od njezinih najčešćih riječi. U svojoj autobiografiji kaže da je Božja ljubavosvojila njezino srce i da je ono gorjelo božanskom ljubavlju. Bl. Marija Terezija vidjela je u ljubavitemelj svega: „Ljubav to je život, Božji dah, Božja čežnja, Božje djelovanje u nama. Ljubav, ljubavi opet ljubav. Sve je ljubav; ona je svjetlo, ona je život, ona je toplina, ona je početak i svršetak.“679

Ljubav je bila pokretač njezina života i svega njezina djelovanja, ali ne samo njezina. Željela jesvima posvijestiti da je ljubav jedini razlog i smisao ljudskoga života jer „ljubav nas je stvorila,ljubav nas je pozvala i zato Bog ne treba od nas ništa drugo nego samo ljubav.“680

Ljubav je za nju bio jedini pravi put: „Ljubav, ljubav, ljubav ništa drugo, nego širite ljubav iblagost. Ako vam se predbacuje, idite k Božanskom Srcu. Ono će vam pomoći da podnesete sveprotivštine tvrdih srdaca koja nisu odabrala dragog Spasitelja za svoj uzor, koji je bio blag i uvijekpun ljubavi.“681

Ljubav Božanskoga Srca Isusova nužno se mora prevesti i u ljubav prema bližnjemu.Svojim sestrama željela je usaditi čežnju za najvišim savršenstvom. Da se dođe do toga, nisupotrebne „neke posebne tzv. pobožnosti nego 'ljubite se međusobno'. Da, ljubite jedna drugu, to jerecept koji nam je veliki ljubitelj Božanskog Srca i učenik ljubavi Božanskog Učitelja ostavio zabaštinu“.682 Na kraju života potvrdila je ono što je tolike godine živjela – prvenstvo ljubavi: „Nekepoglavarice više cijene red nego ljubav, to nije naš duh. Ljubav dolazi na prvo mjesto.“683

675 A. Tessarolo, Cuore di Gesù, u Dizionario enciclopedico di spiritualità, Rim, 1992., str. 692–698.

676 Teološka razmišljanja, crkveno učiteljstvo, Blaženičina iskustva, ali i iskustva drugih svetaca modernoga doba,suvremeni studiji duhovnosti o Srcu Isusovu, kada govore o Srcu Isusovu, svi jednoglasno naglašavaju ljubav kaotemeljnu postavku. Upravo je to jedna od najbitnijih poruka objava sv. Margareti. Srce Isusovo sv. Margareti reče:„Moje Božansko Srce toliko ljubi ljude da ne može više u sebi zadržati plamen žarke ljubavi pa treba da ga širi tvojompomoći. Treba se očitovati ljudima kako bi ih obogatilo svojim dragocjenim blagom... Gle ovo Srce koje je tolikoljubilo ljude te se posve iscrpilo i uništilo da im dokaže svoju ljubav.“ Teologija, crkveno učiteljstvo i duhovnost su upovijesti Crkve bili potaknuti na razmišljanje o Srcu Isusovu nakon širenja i zahtjeva objava sv. Margareti, ali te objavesadrže i sve temeljne postavke i smjernice kasnije teologije i duhovnosti Srca Isusova.677 Djelo Božje, str. 40.

678 Neobjavljena pisma, pismo br. 383.679 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 158.680 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 158.681 Isto, str. 26.


181

„Tko prihvaća iznutra Božju ljubav, toga ta ljubav oblikuje.“684 Bl. Marija Terezija jeprihvatila Božju ljubav u Božanskom Srcu Isusovu i dopustila se oblikovati u toj „najboljoj školiBožanske ljubavi“685.

Razmisli: Što za mene znači ljubav Srca Isusova? Da li je često motrim? Do koje mjerenastojim to provesti u momu duhovnom životu?

2.2.3.3. Usredotočenost na nutrinu kao druga karakteristika duhovnosti Srca Isusova

Upravo zato što je Božansko Srce Isusovo srce beskrajne Božje ljubavi prema ovom svijetu,ono je izraz Isusove nutrine.686 Motriti tu ljubav Božanskoga Srca nužno vodi do nutrine, Isusove inaše, nutarnjega života duše. Nutarnji život tako postaje prijateljstvo, s Božanskim Srcem, s Bogomkoji u nama živi po milosti i potiče da u svim prilikama ljubazno usklađujemo i tražimo vršitinjegovu volju. U biti sa strane duše to znači živjeti život vjere usrdnih, srdačnih odnosa gdje srceima toliko udjela koliko i duh i ne zadovoljiti se samo čistom savješću, nego željeti i nastojati višeza Boga, za Božansko Srce. Blaženica na to ovako potiče:

„Pogledati u Božansko Srce, koje za vas toplo kuca i trajno vas ljubi.“687

„Dopustimo da se naša srca opiju vinom Božanske ljubavi! Neka naše sebeljublje nestane unabujaloj rijeci Božje ljubavi i neka se hladnoća našega srca pretvori u veliki žar Božje ljubavi.“ 688

Kada je Bog stvarao čovjeka, nije htio od njega učiniti samo svoje stvorenje, svoga slugu,nego svoje dijete, svoga prijatelja, što je na poseban način dokazao time da je iz ljubavi dao svogaSina za nas, a on se iz iste ljubavi žrtvovao do kraja za nas. Tako po Božanskom Srcu Isusovustvorenje je uzdignuto Bogu, otvorena mu je mogućnost da bude dionikom Božjega života, njegovenutrine i svih njegovih bogatstava. Božansko Srce ništa ne propušta da čovjeka privuče k sebi, alistaje pred ljudskom slobodom i želi slobodan pristanak duše na njegovu ljubav. Duša koja na topristaje postaje prijateljica Božanskoga Srca koje onda ljubomorno bdije nad tom uzajamnomljubavi. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI iz iskustva je poznavala tu ljubavnu igru Božanskoga iljudskoga srca, zato opominje sestre:

„Niste li vi prijateljica Božanskog Srca? Božansko Srce je ljubomorno i ne traži ništa višenego šutljivost, ljubav i vjernost.“689

Odgovarati Božanskom Srcu na njegovu ljubav ne vodi dušu samo prema nutrini toga Srca,nego i njoj samoj otkriva vlastitu nutrinu i njezinu vrijednost. Koliko duša više surađuje, toliko jeBog više iznutra oživljava. Gospodin nas oživljava koliko više na to pristajemo. Da bi dublje mogaozahvatiti našu nutrinu, Bog traži suradnju naše ljubavi. On tu suradnju uzima ozbiljno jer mi beznjega ne možemo preobraziti svoj život. A kada se to počinje događati, duša postupno otkriva svojenutarnje blago, bogatstvo pred Bogom, koje se sastoji u tome da mu može odgovarati svojomljubavlju. Koliko je netko bliže Božanskom Srcu, toliko otkriva vrijednost toga blaga u sebi idrugima. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa tako poticajno piše sestrama:

„U svakoj, njima povjerenoj duši, naučit će otkrivati nešto što je vrijedno ljubavi. I što stebliže Bogu, to ćete više znati cijeniti veliko blago, što svaka duša u sebi nosi. Ovo blago je


685 HA 72.

686 I ova karakteristika duhovnosti Srca Isusova sadržana je u objavama sv. Margareti. Govoreći o trećemu velikomukazanju Srca svetica zapisa: „Jednom kada je bio izložen presveti sakrament... ukaza mi se Isus Krist... i otvorivši segrudi su mi otkrivale ljubazno Srce koje ljubi i koje je bilo živim vrelom tih plamenova.“687 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Revnost i što je potrebno da budete revne redovnice.

688 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.689 Neobjavljena pisma, pismo br. 453.

182

dragocjeni biser, zbog kojega Božanski Vrtlar ovu dušu, ovo srce je presadio iz svijeta u svoj vrt; uKarmel Božanskog Srca.“690

Ta dinamika otkrivanja nutrine Božanskoga Srca Isusova i odgovora ljubavi naše nutrinenužno, ali postupno ide putem potpuna predanja i prožimanja što sve više i više oslobađa dušu odsvake vrste usredotočenosti na samu sebe sve do potpuna smiraja u Bogu. Blaženica kao velikapoznavateljica putova nutarnjega duhovnog života poručuje:

„Osjeća li se da se osim Boga bilo što treba, da se bude sretan, to je tada siguran znak dasrce nije ispunjeno Božjom ljubavlju, nego da još dobar dio sebičnosti stanuje u njemu. Bog Vas odtoga oslobodio svakog dana sve više i više da u Njemu nađete potpuni mir i zadovoljstvo.“691

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa u cjelokupnomu svom duhovnom iskustvu i nauku ipastoralno je i apostolatski usmjerena pa tako i ozbiljnost duhovnoga nastojanja u vlastitoj nutriniza nju je prvi i glavni preduvjet za rad s djecom, a samim time se razveseljuje Božansko Srce:

„Samo ona sestra koja sama radi revno na svom savršenstvu, moći će biti dobra odgojiteljica– i tako dolazimo uvijek na isto: majke i sestre moraju nastojati izbliza nasljedovati BožanskogSpasitelja, koji je u velikosvećeničkoj molitvi rekao svojim učenicima: 'Ja se za vas posvećujem!'Naše riječi moraju djelovati po našem revnom nastojanju oko kreposti. Zato, moje drage majke isestre, počnimo svi s novom revnošću i savjesnom vjernošću pripravljati veselje Srcu Isusovu itješiti ga u ovo vrijeme kad su se toliki od Njega udaljili.“692

Razmisli: Motrim li Srce Isusovo kao otvoren put ljubavi u njegovu nutrinu? Kako mojanutrina reagira pred tom velikom tajnom ljubavi? Da li se moje srce s vremenom sve više primirujei u Bogu samom nalazi svoj mir i zadovoljstvo?

2.2.3.4. Predanje i posveta kao treća karakteristika duhovnosti Srca Isusova

Predanje i posveta693 čine temeljnu dimenziju štovanja i duhovnosti Srca Isusova. SrceIsusovo želi da mu se ljubavlju uzvrati na njegovu preveliku ljubav. A u samoj je naravi uzvraćeneljubavi predanje sve do potpunosti, a to je posveta.

Posveta Srcu Isusovu povezana je s prvom i temeljnom posvetom u sakramentu krštenja. Uposveti Srcu Isusovu riječ je o „posvješćivanju zadaće da se krsna milost razvije i ostvari do svojepunine u duši krštenika“694. Bl. Marija Terezija shvatila je posvetu u njezinoj biti – darovati se uljubavi potpuno Božanskom Srcu. Sačuvana nam je jedna njezina molitva iz vremena prije osnutkadružbe, iz 1890. godine. Riječi molitve na najljepši i najsažetiji način izražavaju njezinu posvetuBožanskom Srcu Isusovu:

„Moj Spasitelju, Ti si me osposobio, Ti si me doveo do ove odluke, da sve dadem za to, dabi posjedovala istinu, da bi postala udom Tvoje svete Crkve. Ah, da bi moje usne našle riječi dahvalim Tebe, da ti izrazim svoju zahvalnost! Primi moju volju, primi moje srce, primi moj život. Izsrdačne ljubavi i zahvalnosti žrtvujem ti svoju volju, svoje srce, svoj život. Tebi pripadam, o slatkoSrce Isusovo, tvoja želim biti uvijek i zauvijek. Ali kako je bijedna ova žrtva? Ah, moj Spasitelju,kako bih žarko željela da ti mogu dokazati svoju ljubav!“695

690 Neobavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.691 Neobjavljena pisma, pismo br. 313.


693 I praksa posvete Srcu Isusovu vezana je uz povijest objava s. Margareti. U jednoj kasnijoj objavi god. 1678. Isus jesv. Margareti iznova pokazao blago svoga Srca učinivši je baštinicom i djeliteljicom istoga. Možemo se samo diviti zakakvu je uzvišenu misiju bila odabrana svetica iz Paraya. Pokazala se dostojnom toga odabranja. Svim se žarom dala naposao širenja pobožnosti Srcu Isusovu. Radila je mentalitetom i osjećajnošću koji bijahu vlastiti okolini u kojoj ježivjela, a i njezinu vremenu. Zna se da je na Božji poticaj pismeno pozvala čak i francuskoga kralja Luja XIV. da svojekraljevstvo posveti Srcu Isusovu kao povlaštenu sredstvu da spasi francusko kraljevstvo od nadolazećih opasnosti. Kraljto nije poslušao, a već u sljedećem stoljeću francusko je kraljevstvo zauvijek propalo.694 B. Nagy, Noviji vidici u štovanju Srca Isusova, u: Obnovljeni život (53) 3 (1998), str. 345.

183

U posveti je osobito vidljiva dimenzija potpunosti predanja. Bl. Marija Terezija jeposvješćivala svojim sestrama: „Božansko Srce ne želi dio našeg srca, nego naše cijelo srce, sasvom svojom ljubavlju i cijelom voljom.“696 Svjesna da se „Božja ljubav ne da nikada nadmašiti uvelikodušnosti“697, često je u pismima podsjećala i poticala sestre na uzvrat ljubavi u velikodušnostivlastitoga predanja. Osobito snažna prilika za to bio je prvi petak u mjesecu i molitva Getsemanskeure uoči prvoga petka.

Bl. Marija Terezija je znala da posveta nije samo u izgovorenim riječima posvetne molitve,nego puno više u njezinu življenju svakoga dana. Posveta Srcu Isusovu traži duboku promjenuživota. Iz njezina je života vidljivo je da je bila svjesna da „na mjesto vlastitog srca treba stavitiIsusovo Srce s njegovim osjećajima, s njegovim bolima, s njegovim željama, s njegovimhtijenjima“698. Pomoć da se posveta, tj. pripadnost Kristovu Srcu živi svjesno i djelotvorno, ona jevidjela u svijesti neprestane Božje prisutnosti.

Logika ljubavi čini ovo za nju spontanim: „Probudimo se u Bogu i mislimo, krećimo se,radimo i molimo u najsrdačnijem sjedinjenju s Njim. Sve što radimo, ima samo jednu svrhu –Njegovu službu – služite Njemu! Da li direktno, ili indirektno, posve je isto, jer u našemu bližnjemuslužimo indirektno Njemu… Tko može bilo koga na svijetu ljubiti, a da ne misli uvijek i uvijek nasvoga ljubljenoga? Prirodnom čovjeku je gotovo nemoguće da iz svojih misli odstrani ljubljeno, azar bi u nadnaravnom životu trebalo biti drugačije? Moralo bi nam biti nemoguće da naše misliodvratimo od Boga, od Božanskog Spasitelja!“699 Jedini smisao njezine posvete Božanskom SrcuIsusovu jest ljubav. To je i bit svake ispravne posvete Srcu Isusovu.

Blaženica nije samo osobno učinila i živjela posvetu Srcu Isusovu, nego ju je utkala u samubit duhovnosti svoje družbe, i to kao školu duhovnoga života koja ima i apostolatski cilj:

„Službenice Božanskog Srca Isusova posvećuju se Božanskom Srcu radi zadovoljštine, radivlastitog posvećenja, radi spasavanja duša.“700

Razmisli: Kako na svome duhovnom putu shvaćam posvetu Srcu Isusovu? Da li je to zamene bio samo jedan učinjen čin ili nastojim da to bude praksa svakodnevice i temelj mogaduhovnog života? Što me na tome putu priječi, a što mi najviše pomaže? Obnavljam li često svojuposvetu?

2.2.3.5. Postupnost rasta ljubavi duše koja odgovara na ljubav Srca Isusova kaočetvrta karakteristika duhovnosti Srca Isusova

Sastavni dio ljubavi je sklonost prema onome što ljubimo, a iz toga proizlazi težnja, nutarnjipokret i napor duše prema ljubljenom da mu se približi i uživa njegovu blizinu, a zatim, ako jeljubav uzvraćena, dolazi do neke vrste jedinstva ili priopćavanja duha i srca, događa se uzajamnarazmjena dobara koje posjeduju osobe koje se ljube, a na kraju proizlazi osjećaj radosti, veselja isreće jer se posjeduje ljubljeno dobro. Upravo tu dinamiku jedinstva proživljene ljubavi premaBlaženici od nas ljudi želi Božansko Srce Isusovo, a mi s naše strane moramo uzvratiti istommjerom.701

695 Neobjavljena pisma, pismo od 18. travnja 1890.696 Neobjavljena pisma, pismo br. 1522.

697 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 16.698 J. Ladame, nav. dj., str. 148.


701 Cijeli Blaženičin nauk o duhovnosti Srca Isusova treba shvatiti usporedo s njezinim naukom o rastu u ljubavi i poniznosti, ali to na poseban način vrijedi za ovaj dio 2.2.3.5.

184

„Božansko Srce ne želi dio našeg srca, nego naše cijelo srce, sa svom svojom ljubavlju icijelom voljom.“702

„Tome Bogu punom ljubavi treba pripadati i cijelo naše srce, to je ono što On najviše traži'našu ljubav'. Sve drugo što Mu ponudimo manje je vrijedno.“703

Ali taj put rasta ljubavi u našim srcima kao odgovor na ljubav Božanskoga Srca Isusova nijeni lagan ni brz. I to Blaženica pripisuje izričitoj Isusovoj volji. Razlog tome je što za naše nutarnjepreobraženje i rast u ljubavi treba puno vremena jer u duši postoji otpor prema čistoj ljubavi,izranjenost istočnim grijehom, zle sklonosti, strasti, posljedice osobnih grijeha... S druge stranesama duša mora dokazati vjernost i odlučnost te tako naučiti vrednovati blago koje je dobila i kojepomalo proživljeno zaposjeda.

„Kad bi Božansko Srce Isusovo sve naše želje i molitve, koje mi dnevno i na blagdaneosobito – utapamo u more ljubavi i milosrđa za svaku od nas – uslišalo, moralo bi se očekivati, dabismo sve morale biti svete. Ali Božanski Spasitelj ne dopušta nam da postignemo na tako brz i laknačin tako željno očekivani cilj – svetost. Radije nas pušta da se kroz mnoge godine neumornoborimo i oko toga trudimo.“704

„Sve treba svoje vrijeme, a najviše unutarnja preobrazba čovjeka: to znadu svi, iziskustva!“705

Motrenje beskrajne i besplatne ljubavi Srca Isusova malo-pomalo u duši oblikuje temeljnouvjerenje kršćanstva na kome se jedino može izgraditi autentičan duhovni put, Bog je ljubav – Bogmene ljubi. Pod tim je vidikom Božansko Srce Isusovo ne samo sredstvo i dokaz Božje ljubavi,nego i povlašteno sredstvo da se ljubavlju uzvrati na njegovu ljubav.706 Pred tajnom te ljubavi, kadaona dodirne ljudsko srce, događa se prvi stupanj ljubavi odgovora duše. To je pokajnička ljubavkoja gorko žali što je uvrijedila Boga i što mu je oduzela njegovu slavu.

„Božje je Srce prepuno smilovanja i ljubavi! O kad bi svi ljudi to spoznali, kako bi bilisretni! Uronimo u ovo more, u ovaj Božanski izvor ljubavi pa ćemo svi prolijevati suze pokajničke isuze zahvalnosti.“ 707

Budući da je ljubav zapravo darivanje sama sebe, naša će ljubav prema Božanskom SrcuIsusovu biti to savršenija koliko mu se duša stvarno, a ne samo deklarativno, daruje bez rezerve.Rast ljubavi kojom se odgovara Bogu nužno vodi prema žrtvi jer se duša ne može samo darivati, ada se ne oslobađa od usredotočenosti na samu sebe, svoga egoizma i egocentrizma. Bl. MarijaTerezija od Sv. Josipa svjesna je da ljubav Božanskoga Srca vodi dušu putem oslobađanja od svegašto priječi njegovu ljubav:

„Pripravimo svoja srca, ispraznimo ih od svakog samoljublja i ovisnosti o stvorovima, da bitako naš najbolji prijatelj, Božanski Spasitelj, sve potpuno i sasvim mogao ispuniti Božanskomljubavlju.“708

„Dopustimo da se naša srca opiju vinom Božanske ljubavi! Neka naše sebeljublje nestane unabujaloj rijeci Božje ljubavi i neka se hladnoća našega srca pretvori u veliki žar Božje ljubavi.“ 709

702 Neobjavljena pisma, pismo br. 1522.703 Neobjavljena pisma, pismo br. 1361.

704 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 236. S tim se slaže i sv. Terezija Avilska, Moj život, „Njegovo veličanstvoneće da uživamo tako dragocjenu stvar bez velike naplate“ (Ž 11,1).

705 Isto, str. 168.

706 I ova je karakteristika duhovnosti Srca Isusova sadržana u objavama sv. Margareti Alacoque. Za vrijeme drugogavelikog ukazanja Isus reče svetici: „Isus me pouči“, veli sv. Margareta, „kako je od žive želje da ga ljudi ljube i da ihpovuče s puta propasti, u koju ih hrpimice ruši sotona, naumio objaviti ljudima svoje Srce i dati im u ovim posljednjimstoljećima ovaj zadnji napor svoje ljubavi, predmet i pomagalo tako prikladno da ih uputi na pravu ljubav premanjemu...“707 Djelo Božje, str. 40.

708 Neobjavljena pisma, pismo br. 1361.709 Isto, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.

185

„Neka Božanski Ljubitelj rasplamti Vaše srce žarkom ljubavlju, tako da nikada više neohladi. Neka Vas ispuni onom ljubavlju, koja ne trpi u svom srcu nikakva sebeljublja nisvojeglavosti i ispuni vas misionarskim shvaćanjem.“710

Duša koja odgovara na ljubav Božanskoga Srca Isusova, kako kaže Blaženica, osim suzapokajnica ima i suze zahvale. U biti ljubav odgovora duše postaje zahvalna. Vidjevši da je SrceIsusovo ljubi usprkos njezinim grijesima i obasiplje svojim dobročinstvima, velikodušno joj opraštačim se pokaje, upućuje da se bori protiv onoga što priječi ljubav Božjega Srca u njoj, duša tadaiskazuje iskrenu i pravu zahvalnost, hvali njegovu dobrotu i nastoji se što bolje okoristiti njegovimmilostima. To su već plemeniti nutarnji osjećaji koji su neka vrste priprave za rast u čistoći ljubavi iupućuju dušu prema daljnjem rastu u ljubavi.

Kako bi povelo dušu putem čišće i velikodušnije ljubavi, Božansko Srce Isusovo pokazujeduši svoju skrb za nju. Blaženica to tako jasno izražava:

„Počivajmo u našem stanu u Božanskom Srcu i tu ćemo izmoliti svakom domu, svakojdragoj majci i sestri sve milosti.“711

„Božansko Srce Isusovo izabralo je ovaj obiteljski dom za Svoj stan, divno je vodio iupravljao srcima svih.“712

„Stostruko je uslišao molitve koje smo slale Njegovu Božanskom Srcu, osobito na nakanenaših velikodušnih dobrotvora jer to Božje Srce puno milosrđa ne pušta nenagrađenom ni čašu vodekoju pružimo siromahu.“713

„Božansko Srce Isusovo neka tisuću puta naplati ovoj požrtvovnoj graditeljici sav trud i svežrtve. Kako njoj, tako i svim velikodušnim dobrotvorima!“714

Daljnji rast u ljubavi odgovora duše na ljubav Božanskoga Srca ide putem razmatranja idivljenja njegove ljepote, bogatstva i miline. Duša se divi i slavi Božansko Srce i tako se sve višedistancira od usredotočenosti na sebe, pa i na ono što njegovo Srce za nju čini; Srce Isusovo postajenjezino srce, želja njezina srca da se ispunja sve više njegovom blagošću i ljubavlju. Veseli se štojoj se nudi i daruje Srce Isusovo, uživa i želi da postane potpuno njegova te postaje velikodušnaprema Božanskom Srcu Isusovu koje pak s još više velikodušnosti odgovara.

„Božanski Sin, naš ljubljeni Spasitelj, nosi u svome Srcu tako žarku ljubav, da se samponudio za žrtvu. Koje li ljubavi! Koje li neizmjerne ljubavi!“715

„Pogledati u Božansko Srce koje za vas toplo kuca i trajno vas ljubi.“716

„Kolike će duše na taj način Božansko Srce pridobiti još u 11-om satu, a koliki će se timživotom u Božjoj blizini pripremiti na svoj odlazak u vječnost mnogo bolje nego bi to ikad mogli dasu ostali u svijetu. Bog je dobar! On je divan u svojoj dobroti i milosrđu. Slava Mu u vijeke!“717

„Božansko Srce se ne da nadmašiti u velikodušnosti. Velikodušne duše žive u svetomnatjecanju sa Božanskim Srcem.“718

Čistoća ljubavi kojom duša odgovara na ljubav Božanskoga Srca dalje raste po tome što jojSrce Isusovo daje kušati slasti ljepote svoje ljubavi, a pretvara se i u ljubav suosjećanja kadapromatra njega kako je trpio ili trpi u svojim udovima, Crkvi. Duša se ne može oprijeti osjećaju iželji da s njim to dijeli te velikodušno pristaje na mučan put križa koji je vodi do toga. Istodobno sedogađa dublje predanje Srcu Isusovu i u svemu se na njega oslanja i iz njega crpi snagu.



713 Isto, str. 183, 184.714 Isto, str. 132.

715 Probudimo se u Bogu!, Izbor iz pisama, str. 52.716 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Revnost i što je potrebno da budete revne redovnice.

717 Djelo Božje, str. 164.718 Neobjavljena pisma, pismo iz Doma sv. Josipa II.

186

Blaženica svjedoči: „Bila sam opet, kao ono u Kölnu, opijana nektarom Božje ljubavi,uživajući rajsko blaženstvo. Da li me je Bog htio ojačati za budućnost? Još me srdačnije sjediniti sasvojim Božanskim Srcem?“719

„Vidjela sam živa Isusa, u naravnoj veličini, razapeta na križu. Čitavo njegovo tijelo, odruku do nogu, bilo je ovijeno trnjem, onako kako se obično plete trnova kruna. Na lijevoj strani, nasrcu, bio je utisnut trnovit splet u obliku srca.“720

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI zna da duša, ako želi bliže Srcu Isusovu, trebaprihvatiti put kojim je ono vodi i s njim dijeliti vlastitu muku zbog napora puta: „Kad bi se nečimdrugim mogla postići svetost, sigurno bi nam taj put pokazao Božanski Spasitelj. Ne, moje drage.Hrapav, kamenit, strm i pun trnja je put koji vodi do Srca Božjega. Ali duše koje su srčane istrpljive, koje se ne plaše žrtava, truda i teškoća, napreduju uspješno, idu prema cilju, pa stajalo ihšto mu drago. One smiju, na koncu, u Bogu počivati, kao naša sv. Majka Terezija, a već su i u ovomživotu tisućstruko nagrađene za sve svoje žrtve i trpljenja. Ne zaboravimo nikada: 'Bog se ne danadmašiti u velikodušnosti.'“721

„Stavite svoju odbojnost prema križu u Božansko Srce Isusovo i nemojte nikome govoriti ounutarnjim osjetima Vašega srca. Niste li vi prijateljica Božanskog Srca? Božansko Srce jeljubomorno i ne traži ništa više nego šutljivost, ljubav i vjernost. Jedna zaručnica ne govori ništaprotiv svoga Zaručnika i njegovih pothvata, niti o zahtjevima koje traži od nje.“722

Ali kada duša velikodušno i odlučno prihvaća strmi put do sjedinjenja sa Srcem, onda kušada je ono izvor snage u najtežim protivštinama te da se sve brige njemu povjeravaju: „Kad me je bolzbog gubitka Presvetog Sakramenta htjela posve oboriti, utekla sam se Srcu Isusovu i iz ovognepresušnog vrela milosti crpila sam novu utjehu i snagu.“723

„Molim, molim stavite sve brige u Božansko Srce, ono tako rado preuzima naše brige; jerčemu one služe? 'Samo Bog' Bog sam ima moć, Bog sam sredstva, Bog sam ljubav da nampomogne a to i čini, da, jer mi smo Njegovo oruđe i tražimo samo unapređenje Njegove slave.“724

Duša na tom putu uči da joj je Božansko Srce izvorom snage za podnošenje protivština kojesusreće na putu rasta u ljubavi, ali i to da ako želi čistom ljubavlju ljubiti Božansko Srce, moraprihvatiti put oslobađanja od sebe same:

„Ako vam se predbacuje, idite k Božanskom Srcu. Ono će vam pomoći da podnesete sveprotivštine tvrdih srdaca koja nisu odabrala dragog Spasitelja za svoj uzor, koji je bio blag i uvijekpun ljubavi.“725

„Božansko Srce udostojat će posvetiti za svoju službu samo onu dušu koja teži za većimsavršenstvom. Koliko bude stupala putem savršenstva, to jest putem samoodricanja i samoprijegoražrtve i poniznosti, toliko će blagoslov Božanskog Srca počivati na njoj i na njezinu djelovanju.“ 726

Daljnji rast u čistoći ljubavi odgovora duše na ljubav Božanskoga Srca očituje se u tome skoliko žara i odlučnosti duša usklađuje svoju volju s voljom Božjom. A to podrazumijeva nutarnjuposlušnost svim Božjim zapovijedima, nadahnućima milosti Božanskoga Srca i spremnostpodlaganja sretnim ili mučnim događajima, iskušenjima, poniženjima te evanđeoskoj mudrosti kojauviđa da Božansko Srce iz svega toga izvlači dobro za samu dušu. To rađa svetu ravnodušnost ilibolje reći slobodu duše od svega što nije Bog i što nije u njegovoj službi, a to pak duši koja ljubidonosi nepomućen nutarnji mir. Sve to dovodi dušu do ljubavi prijateljstva s Božanskim Srcem kojauključuje, osim dobronaklonosti, uzajamnost i međusobnu komunikaciju i darivanje dvaju prijatelja.719 Djelo Božje, str. 40.720 Isto, str. 37.

721 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.722 Isto, pismo br. 453.



187

„Velika je milost naći zadovoljstvo u Bogu. Ali samo onda ako smo to uistinu našli,Gospodin nam dopušta uživati njegovo prijateljstvo. To je divno. Želim i Vama, da s pravom u tomeuživate. Da, želim Vam od svega srca, da Vas Gospodin uzme na svoje Srce; da On u Vama i Vi unjemu nađete svoje blaženstvo, blaženstvo koje mogu kušati samo Božji prijatelji.“ 727

„Niste li vi prijateljica Božanskog Srca? Božansko Srce je ljubomorno i ne traži ništa višenego šutljivost, ljubav i vjernost.“728

Ovaj prijelaz na ljubav prijateljstva sa sobom nosi veliku nutarnju slobodu duše te osjeća daje utješena svojom ljubavlju i želi sve više rasti u toj slobodi ljubavi tako da sada ona služiBožanskom Srcu Isusovu ne više zbog straha od kazne ili zbog uzvišenosti i autoriteta onogakojemu služi nego jedino iz ljubavi. Duša više ne pridržava ništa za sebe, već sve dijeli sLjubljenim, sve daruje i sve očekuje. Blaženica ovako opisuje i svjedoči ove prijelaze uzvišeneljubavi:

„Osjetila sam se kao orao koga su razriješili njegovih spona. Vinula sam se na krilimaljubavi u visine do Božanskog Srca, gdje sam našla svoj mir!“729

„Naša karmelska srca mogu posve nesmetano i bez pridržaja živjeti Božanskom SrcuIsusovu – sjedinjeni u duhu – s ljubavlju u srcu – služeći Mu rukama, i činimo li to dopustit ćeBožansko Srce da se na nas dnevno izlijeva iz izvora Njegove milosrdne ljubavi nova snaga, novarevnost i nova ljubav prema Bogu i bližnjima i bit ćemo ispunjeni radošću i mirom. Takve duše bitiće uzor svima kako drugim sestrama, tako i djeci i dobročiniteljima.“730

Daljni rast u ljubavi odgovora duše na ljubav Božanskoga Srca koja je postala ljubavprijateljstva jest sjedinjenje i zaručništvo s Ljubljenim svoje duše, s Božanskim Srcem Isusovim.Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI sama o tome za sebe kaže: „ja sam zaručnica Božanskog Srca,a Srce Isusovo obuhvaća cijeli svijet. Svakih pet minuta stavljam svih pet dijelova svijeta uBožansko Srce“.731

A na taj put upućuje i sestre jer samo čista ljubav čini naše srce sretnim: „Srdačno vas molimda živite uvijek sjedinjene sa Srcem Isusovim“732

„A što čini ljudsko srce sretnim? Samo ljubav, čista, božanska ljubav, koja ne ljubi samoBoga, nego radi Boga i sve ljude.“733

Vrhunac ljubavi prijateljstva kojom duša odgovara na ljubav Božanskoga Srca Isusova jestsutrpljenje s njime. Duša iz ljubavi kojom ljubi, upravo zato što ljubi potpuno nesebično i kaoprijatelj, želi da Božansko Srce s njom podijeli, u mjeri u kojoj je to njoj moguće, svoje patnje teželi na takav način i sutrpjeti i biti na utjehu Božanskom Srcu koje je toliko trpjelo za nju i za cijelisvijet, tim više što mu na tu ljubav nije uzvraćeno ljubavlju. Evo uzvišenih Blaženičinih tekstova oovoj vrhunskoj ljubavi koju je sama živjela i na koju potiče sestre:

„Dnevno rastuća ljubav u Vašim srcima sama će Vas uvesti u Maslinski vrt i naučiti Vastješiti Božanskog Spasitelja u Njegovom velikom trpljenju. Tamo je Božansko Srce unaprijedvidjelo kako će Njegovo trpljenje i život, Njegova žrtva i ljubav, da Njegova smrt od milijuna bitisamo izrugivana i ismijana, ovo trpljenje mu je istisnulo krvavi znoj. Kako nam je pun ljubavi Bogučinio lakim da Njemu za tako mnogo muke i straha i gorčine nadoknađujemo našom srdačnom,predanom, sebe zaboravljajućom ljubavlju! Samo malo trenutaka pred svetohraništem u činupoklonstvene ljubavi, utjeha su za ovo za ljubavlju čeznuće Božje Srce, da, i balzam za mnoge rane,koje Mu iznova zadaje upravo ova slobodnozidarska četa danas!“734

727 Neobjavljena pisma, pismo br. 1439.728 Isto, pismo br. 453.


731 Neobjavljena pisma.732 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 84.

733 Isto, str. 182.734 Neobjavljena pisma, pismo br. 1533.

188

„Kako bih vas željela rasplamtjeti žarkom ljubavlju prema Križu! Neka bi Vama i svimmojim sestrama Božansko Srce udijelilo tu milost, jer samo tada možemo biti na radost BožanskomSrcu.“735

„Neka bi nas Božansko Srce Isusovo dnevno iznova ispunjalo s blagošću, i strpljivošću takoda sva trpljenja budu naša nebeska pratnja.“736

„Uzmite križ na ramena, ali predajte se savršeno Srcu Isusovu, potpuno i posve, tada ćetebiti same od njega nošene. Bilo bi upravo ludo da Vi taj križ same zadržite na svojim ramenima. –Stavite ga u Isusovo Srce i tada će snaga, hrabrost i jakost doći u Vaše duše i Vi ćete Boguzahvaljivati što ste mu smjeli tu uslugu učiniti.“737

A sav ovaj rast u ljubavi kojom duša odgovara na ljubav Božanskoga Srca nužno vodi doželje da ne samo ona nego i sve druge duše uzljube svoga Spasitelja tim više jer je to žarka željanjegova Srca koju mnogi odbacuju. Tako Blaženica poticajno piše:

“Duše i samo duše, samo za njih kuca Božansko Srce. Tako bi trebalo da mi nemamonikakve druge misli, nikakve druge želje osim da želimo samo: duše, duše, i samo duše…”738

„Naša je pak žarka želja uvijek bila: mnoge duše privesti Božanskom Srcu.“739

„Iz ljubavi prema Božanskom Srcu sve učinite do kraja Vašeg života da Boga razveselite,čineći zadovoljštinu za mnoge duše, koje su odbacile Njegovu ljubav – i da bi mnoge duše pridobiliza dragoga Boga.“740

Razmisli: Kako bi opisala ljubav svoga srca kojom odgovaram na ljubav Srca Isusova? Odovoga navedenog puta što ti se čini da najviše priliči tvom iskustvu? Ima li u mojoj duši želja inastojanje da raste čistoća moje ljubavi prema Božanskom Srcu?

735 Isto, pismo br. 9.736 Isto, pismo br. 509.

737 Isto, pismo br. 958.738 Neobjavljena pisma, pismo br. 1078.


189

2.2.3.6. Zadovoljština Božanskom Srcu kao peta karakteristika duhovnosti SrcaIsusova

Zadovoljština je jedna od velikih tema duhovnosti Srca Isusova na poseban način nakonobjava sv. Margareti Alacoque.741 Isus je „istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka kojedolazi na svijet“ (Iv 1.9), ali isto tako „k svojima dođe, a njegovi ga ne primiše“ (Iv1,11). Božjaljubav koja se očitovala u Srcu Isusovu i neuzvraćena ljudska ljubav tomu istom Srcu jedini je pravihorizont za duhovnost nadoknade.

Ova dimenzija našla je osobito mjesto u duhovnosti bl. Marije Terezije i njezinu štovanjuBožanskoga Srca Isusova. Riječ zadovoljština i ono što se može svesti na tu temu spada u česteizričaje bl. Marije Terezije u njezinim spisima. Kao i u posveti, tako i u zadovoljštini prvu i zadnjuriječ ima ljubav. Zadovoljština je za nju, kao i posveta, sasvim spontana posljedica duboka iskustvabožanske ljubavi.

To je najispravnije shvaćanje zadovoljštine. Zadovoljština nije u teškim i okrutnim žrtvama,nego u „velikoj i čistoj ljubavi kojom se daje zadovoljština Isusu i s Njime Ocu za prethodnumlakost i manjak ljubavi prema Bogu od strane svijeta“742. Nije riječ o pravnom zahtjevu ni osentimentalnosti, nego o spoznaji da „Ljubav nije ljubljena“. Ta bol potiče dušu na zadovoljštinskuljubav, na „žrtve koje traži sama ljubav i koje služe očišćenju i rastu ljubavi prema Bogu ibližnjemu“743. Bl. Marija Terezija imala je duboko iskustvo Božje ljubavi, ali i nezahvalnostimnogih duša. Ona stalno potiče sestre da „čeznu da ga uzmognu ljubiti najvećom ljubavlju koja garazveseljuje i koja mu nadoknađuje za njegovu ljubav“744. Sjediniti svoju ljubav s Isusovombožanskom ljubavlju kojom je jedini dao istinsku zadovoljštinu za ljudske grijehe – to je smisaozadovoljštine, kako je ispravno shvaćala i bl. Marija Terezija.

U osobnomu duhovnom iskustvu zadovoljština zauzima bitno mjesto u životu Blaženice.Donosimo samo jedan citat iz njezina života koji nam svjedoči kako se ona u tome vježbala naherojski način i svjedočanstvo jedne sestre pred kraj života Majke i Utemeljiteljice Karmela BSI otome do kojih se je granica ona u tome uspinjala.

„Brzo smo nabavile potrebnu hranu te se nakon strogoga posta malo okrijepile. Meni je,međutim, neprestano dolazila misao da bih ovako živjela do kraja svoga života, ako mi ispovjednikdopusti, a to na nakanu zadovoljštine Božanskom Srcu Isusovu za nanesene Mu uvrede i za spasduša. No, bilo bi mi vrlo teško tražiti za to dopuštenje od ispovjednika. Ipak sam se svladala i otacmi je odmah dopustio. Zavjetovala sam se dragom Bogu u ime zadovoljštine, kao što podnosimosva druga trpljenja i poteškoće, da ću tako podnositi i ovo odricanje, naime, da nikada do krajasvoga života neću jesti kuhane hrane.“745

„S molitvom je združila i zadovoljštinu. Posve ju je prožimala misao da se za spas dušaprinese Bogu za žrtvu. Stoga je radosno primala svako trpljenje. Neumoljivo stroga prema samojsebi, trapila se do kraja. 'Imam samo jednu želju', piše jednoj sestri, 'da još ovo malo vremena trpimkoliko je moguće. Neka bude trpljenje koje god vrste, samo neka je trpljenje. Blagoslivljam sve izahvaljujem svima koji mi prouzroče kakvo trpljenje. Trpjeti za Boga jedina je radost koju nebo nepoznaje.“746

Ali Blaženica kao vrsna poznavateljica ljudske duše i dinamika duhovnoga život dobro znada glavni naglasak zadovoljštine nije u trpljenju kao takvu. Za sestre koje teško trpe traži od drugih

741 Zadovoljština je jedna od velikih tema objava sv. Margareti. Srce Isusovo joj reče: „Stoga tražim od tebe da prvipetak nakon osmine presvetoga sakramenta bude određen za posebnu svetkovinu kojom će se častiti moje Srce tako dase na taj dan prima sv. pričest, da mu se javnim priznanjem iskazuje zadovoljština.“742 B. Häring, Srce Isusovo spasenje svijeta, Zagreb, IHS, 1984., str. 82.743 Isto, str. 83.744 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 47.

745 Djelo Božje, str. 105, 106.

746 Isto, str. 191.190

sestara molitvu za strpljenje i rast u savršenstvu, danas bi kazali rast u čistoći ljubavi, da bi njihovotrpljenje imalo vrijednost.

„Molim vas, molite se srdačno za ove jadne sestre, koje je snašlo tako teško i neizlječivotrpljenje. Molite za strpljivost i rast u savršenstvu, da njihovo trpljenje bude čitavom Karmelu injima samima bogato zaslugama.“747

Kada kršćanska teologija i duhovnost govore o zadovoljštini, onda objašnjavaju da je IsusKrist dao zadovoljštinu za grijehe svih ljudi, ali i da Crkva i vjernici imaju poslanje da doprinoseiskazivanju zadovoljštine za grijehe svijeta.748

Tu se pozivaju na biblijsku tradiciju. Tako apostol Pavao zapisa: „Sad se radujem patnjamakoje podnosim za vas. Tako dopunjam u svome zemaljskome životu za Tijelo Kristovo – to je Crkva– što nedostaje mukama Kristovim“ (Kol 1,24).

Zajedničko je mišljenje katoličkih teologa da Presveto Isusovo Srce očituje u potpunosti istvorenu i nestvorenu ljubav. Ljubav Kristova jest ljubav bogočovječja jer obuhvaća nestvorenuljubav vječnoga Sina Božjega i stvorenu ljubav Isusova ljudskoga srca.

Pobožnost Srcu Isusovu puno je šira od samoga čašćenja, a pobožnost i duhovnostobuhvaćaju sve one čine kojima priznajemo Kristovu ljubav. A praktično priznanje te ljubaviuključuje u sebi nebrojene mogućnosti očitovanja i široko područje životvornoga izražaja. Prematome, pobožnost Srcu Isusovu može se izraziti na puno načina.

Na prvom mjestu dobrostiva Kristova ljubav traži od nas uzvraćenu ljubav. Isusovo Srceneprestano gori ljubavlju prema nama jer Bog uvijek ljubi. A načelo je božanske ljubavi uzajamnoprožimanje i uzvraćanje istim darom. Mi smo sinovski obvezani uzvratiti Bogu na izljeve dobrote imilosti. Stoga nas evanđelist Ivan želi upozoriti na ovu dužnost pa nam u prvoj poslanici dovikuje:„Mi, dakle, ljubimo Boga jer je Bog prije ljubio nas!“

Imamo više mogućnosti kako ćemo izraziti svoju ljubav Kristu. Ljubav osjećajima, riječimai djelima. Posebno se od nas traži da se ta ljubav odrazi u nasljedovanju kreposti Srca Isusova jer jeto najjači dokaz odanosti, a ujedno i najkraći put do postignuća što veće svetosti.

Prava ljubav neumoljivom logikom vodi naše duše do stvarnoga izražaja naknade, doostvarenja zadovoljštine za nebrojene uvrede koje se svaki čas nanose Bogu.749 Ljubav bezsuosjećanja nije prava ljubav. Prava se ljubav žrtvuje i dariva!

Iskazivanje ljubavi Bogu u jednom ili drugom obliku budi u nama pouzdanje, životnukrepost sigurnosti. Nekom neodoljivom silom nađemo se pred najvećim svetištem prokušanogapouzdanja, pred Kristovim otvorenim Srcem. Spontano saznajemo da je tu naše sigurno utočište.

A put rasta u zadovoljštini usporedan je s rastom ljubavi u duši. Početak je zadovoljštineshvaćanje da je osoba svojim grijesima nanijela uvredu Božanskom Srcu koje je usprkos tomu ljubite duša osjeća veliku potrebu da sada u svjetlu probuđene i pobuđene ljubavi uzvrati i nadoknadi zagrijehom označenu prošlost. To svjedočanstvo često nalazimo u Novom zavjetu. Apostol Pavao sečesto vraća na to da je bio progonitelj Crkve (Dj 16,11; Gal 1,13; Kor 15,9) kako bi što revnije i bezikakve zadrške prihvaćao napore apostolata. Isus apostolu Petru trostrukim iskazivanjem ljubavidaje priliku da nadoknadi trostruko zatajenje. Zakej nakon obraćenja želi četverostruko vratiti ako jekoga oštetio.

Jednostavno, u naravi je ljubavi kada shvati do koje je mjere Bog ljubio da uzvrati ljubavljui nadoknađuje za svoju grijehom označenu prošlost. To svjedoči i bl. Marija Terezija od Sv. Josipa.

„Ovaj dobri Bog prosvjetljivao je moju dušu, potaknuo je i raspalio novom revnošću da zasvetu Crkvu trpim i radim. Suze pokajnice oblile su moje oči zbog mojih grijeha koji su BožanskomSpasitelju prouzročili Njegovu gorku muku na križu kao i zbog toga što nisam već prije molila dabudem primljena u novi raj – u svetu Crkvu. Nisam li trebala više istraživati, više se truditi dapronađem put k njoj? Ne manje suza zahvalnica prolijevala sam zbog neizmjerne Božje dobrote i


748 G. Iammarrone, Riparazione, u Dizionario di mistica, Vatikan, 1998., str, 1072.749 G. Costa, Riparazione, Rim, 1981., str. 30–45.

191

ljubavi kojom je tragao za svojim siromašnim janješcem što se rodilo u pustinji zablude; hodao jeza njim dok ga nije našao, oslobodio ga od trnja i priveo k svome stadu.“750

A koliko više raste ljubav kojom duša ljubi Srce Isusovo, toliko ta ljubav i širi njezino srcete želi da i drugi ljudi uzljube Isusa, a kada vidi da se to ne ostvaruje, sukladno željama njegovaSrca ona ima potrebu da mu svojom ljubavlju nadoknađuje za tu neuzvraćenu ljubav. Na posebnobolan način duša to doživljava kada se radi o grijesima vjernika i Crkve jer bi oni više nego drugitrebali ljubiti Isusa. Blaženica o toj većoj ljubavi i zadovoljštini zapisa:

„Imala sam 21. siječnja 1890. u snu potresno viđenje. Vidjela sam živa Isusa, u naravnojveličini, razapeta na križu. (...) Dok sam Ga tako gledala, srce mi je drhtalo od bola. Božanski jeSpasitelj glava koja živi u nebu bez boli i trnove krune. Udovi, tijelo, jest – sv. Crkva, koju nijesamo vlast pribila na križ, već su je i mlaki i otpali katolici duboko ranili. To pokazuje trnje natijelu, dok trnje u srcu pokazuje mlake i nevjerne Bogu posvećene osobe. (...) Ovaj raspeti Isus lebdiuvijek pred mojim očima, kako onog jutra tako i danas. On uvijek podržava moju revnost.“751

„Još vas jednom molim iz ljubavi prema Božanskom Srcu i našoj dragoj Karmelskoj Gospi– radi naše najdraže Majke, da sve činite do konca života tako da Boga razveselite, da mu pružatenaknadu za tolike duše koje ga ne ljube, da za dragog Boga pridobijete mnogo duša – velikih imalih, u i izvan samostana. Mi nismo u samostanu samo za nas, za našu svetost – od Boga pozvaniudovi Karmela Božanskog Srca – mi smo dužni brinuti se da svaka karmelićanka Božanskog Srcadođe na nebeska vrata s čitavom četom duša. To je moja najiskrenija želja.“752

Koliko više duša ponire u dubine ljubavi Božanskoga Srca Isusova, toliko uviđa da jenjegova ljubav za sve ljude i cijelo čovječanstvo te Blaženica, nošena poletima ljubavi, želi da ona isestre odgovaraju za tu sveopću ljubav Božanskoga Srca Isusova i nadoknađuju za milijune ljudi, zacijelo čovječanstvo.

„Sada je već ponoć, moj dragi Spasitelj je svezan i ima velike bolove. – Bog dolazi da jadne,siromašne ljude otkupi a oni ga vežu u lance i okove. – O, drage moje sestre, ne znam kakve bimuke i trpljenja uzela na sebe samo da za vas postignem revnost i žarku ljubav, da dragom Bogunadoknađujemo za tolike milijune ljudi. S vama bih htjela Gospodinu Bogu Ocu učiniti velikoveselje! Neka Bog usliša moje vruće svakidašnje vapaje da svi marljivo u tom surađujete, da svepostanete svete. Bog neka vam pomogne i neka vas blagoslovi.“753

„Ja mislim da mi redovnici osobito Karmel Božanskoga Srca Isusova, moramo žarkomljubavlju i svetom revnošću – koja počiva na pravoj kreposti – požuriti se k Bogu i vapiti kaoMojsije i Ilija, te sebe prinijeti Bogu kao žrtvu za obraćenje zdvojnog i nesretnog čovječanstva. Tojedino može pojedinim dušama donijeti mir.“754

„Dnevno rastuća ljubav u Vašim srcima sama će Vas uvesti u Maslinski vrti i naučiti Vastješiti Božanskog Spasitelja u Njegovom velikom trpljenju – jamačno ne pripada li bezboštvo – tođavolsko djelo najvećem i najbolnijem trpljenju u Getsemaniju? Tamo je Božansko Srce unaprijedvidjelo kako će Njegovo trpljenje i život, Njegova žrtva i ljubav, da Njegova smrti od milijuna bitisamo izrugivana i ismijana, ovo trpljenje mu je istisnulo krvavi znoj. Kako nam je pun ljubavi Bogučinio lakim da Njemu za tako mnogo muke i straha i gorčine nadoknađujemo našom srdačnom,predanom, sebezaboravljajućom ljubavlju! Samo malo trenutaka pred svetohraništem u činupoklonstvene ljubav, utjeha su za ovo za ljubavlju čeznuće Božje Srce, da, i balzam za mnoge rane,koje Mu iznova zadaje upravo četa danas!“755




192

Da je zadovoljštinska ljubav osobito naglašena u duhovnosti Karmela BSI, vidljivo je izprvoga razloga posvete Božanskom Srcu Isusovu.756 Zadovoljštinska je ljubav u temeljimaduhovnosti i karizme družbe:

„Službenice Božanskog Srca Isusova. Posvećuju se Božanskom Srcu: Radi zadovoljštine:Napose za sva obeščašćivanja za pogrde koje se bezvjerstvom i krivovjerstvom nanose BožanskomSrcu a osobito nijekanjem Božanstva Sina Božjega, koji je za nas postao čovjekom, da Bog u svomemilosrđu prestane i nadalje kažnjavati djecu zbog prijestupa njihovih otaca, da pošalje DuhaSvetoga, Svjetlo istine, onim dušama koje su rođene u tami.“757

Zadovoljštinska je ljubav ključ prihvaćanja svih poteškoća na koje družba nailazi i samrazlog njihova postojanja pred Bogom: „Gdje god se tražila zadovoljština – a to su do sada bileuglavnom sve kuće u koje smo uselili – tamo je Bog poslao Karmel Svoga Božanskog Srca kojeg jeu svrhu zadovoljštine pozvao u život.“758 Budući da je Karmel Božanskoga Srca Isusova u prvomredu družba zadovoljštine, „svaka karmelićanka Božanskog Srca mora biti žrtva ljubavi, žrtvapaljenica“759.

Kod govora o zadovoljštini, kako ju je shvaćala i živjela bl. Marija Terezija, ponovno sepotvrđuju najveća potreba i nužnost ljubavi. Ako ljubav ispunja srce, tada je zadovoljštinarazumljiva sama po sebi. Ako ljubavi nema, zadovoljština se pretvara u nerazumljivu i besmislenužrtvu. Ljubav je za bl. Mariju Tereziju bila ključ svega, osobito zadovoljštine.

Razmisli: Da li je u mome duhovnom iskustvu prisutna zadovoljština? Na koji je načinživim? Odnosi li se ona prvenstveno na moje grijehe ili su uključeni i drugi ljudi? Ima li širinuljubavi u srcu i molim li za one kojima je najpotrebnije, za milijune, za čovječanstvo?

756 Usp. Djelo Božje, str. 42–43.757 Djelo Božje, str. 43.

758 Isto, str. 144.759 Isto, str. 188.

193

2.3. Crkva i apostolat – voditi duše Srcu Isusovu kao šesta karakteristika duhovnostiBožanskoga Srca Isusova760

Nakon Drugoga vatikanskog koncila došlo je do velika procvata teološkoga razmišljanja oCrkvi. Glavno shvaćanje Crkve prema Saboru sastoji se u tome da je ona narod Božji. Po krštenjuvjernici se nanovo rađaju kao nova zajednica, izabrani narod Božji. Taj narod dobiva udio u službiKrista svećenika, proroka i kralja. Cijelo je čovječanstvo pozvano da postane dio toga Božjegnaroda. Crkva sebe opisuje na više načina uz pomoć slika i modela. Tako se opisuje kao tijeloKristovo, zajednica vjernika, znak i sakrament spasenja u svijetu, Crkva navjestiteljica, moliteljica islužiteljica.

Naravno da nije moguće u vremenu u kojem je živjela bl. Marija Terezija od Sv. Josipa, kaoni u njezinim spisima, pronaći ovakvo viđenje Crkve. Ona je živjela u vrijeme prije i poslije Prvogavatikanskog koncila kada se govorilo o Crkvi, naglasci su bili više na poimanju osobnoga spasenja ipotrebi pripadanja Crkvi kao mističnom tijelu Kristovu koje ima na raspolaganju sva sredstvaspasenja na uštrb poimanja i osjećaja crkvenoga zajedništva, pa ipak i taj se novi eklezijalni duh većpomalo budio u 19. i 20. stoljeću.761

Samo otajstvo Crkve također je usko vezano uz štovanje Isusova Srca jer je „Crkva rođenaiz ranjenog Srca Otkupiteljeva“762. Isto je Srce izvor i „preobilne milosti sakramenata iz kojih sinoviCrkve crpe vrhunaravni život“763.

Bl. Marija Terezija u svojoj 33. godini prelazi na katoličku vjeru. Iz odlučnosti potrebne zataj iskorak, a koja je za nju podrazumijevala veliku žrtvu, vidljiva je njezina ljubav prema Crkvi.Biti dijete Crkve bila je njezina velika želja. Ipak, uz neopisivu radost nakon prelaska u KatoličkuCrkvu uvijek se osjećala nedostojnom te velike milosti: „Ta, tko sam ja? Dijete pustinje. A one?Djeca, rođena u krilu sv. Crkve. Nikada nisam ništa drugo osjećala nego svoju najdubljunedostojnost što sam dijete sv. Crkve.“764

Crkva za nju nije bila samo institucija nego mistično Kristovo tijelo. To je vidljivo iz viđenjaraspetoga Krista: „Vidjela sam živa Isusa, u naravnoj veličini, razapeta na križu. (...) Udovi, tijelo,jest – sv. Crkva, koju nije samo vlast pribila na križ, već su je i mlaki i otpali katolici dubokoranili.“765 Već je po tom viđenju bl. Marija Terezija povezala svoje poslanje s otajstvom Crkve:„Sada mi je bilo jasno što Bog od mene želi: molitvu i zadovoljštinu! Isprositi milost za obraćenjegrešnika! Hrvati se s Bogom za slobodu Crkve!“766

Za Majku i Utemeljiteljicu Karmela BSI apostolat se uklapa u tu dimenziju Crkve kaomističnoga tijela Kristova, i to pod vidikom Srca.767 Evanđeoska zapovijed ljubavi prema bližnjem,koja se rađa iz ljubavi prema Bogu, nezaobilazna je u svakoj autentičnoj duhovnosti i Blaženica nasna to podsjeća. Naš duhovni život uvijek se odnosi na našu braću i sestre te treba doprinositinjihovu spasenju, to je jedini autentičan temelj svakoga apostolata. To je otajstvo ljubavi, otajstvocrkvenoga zajedništva do kojega Blaženica dolazi uranjajući u Isusovo Božansko Srce na križupribijeno za naše spasenje.

760 I ova karakteristika duhovnosti Srca Isusova ima svoj korijen u objavama sv. Margareti Alacoque, korijen u želji SrcaIsusova da ga ljudi upoznaju, štuju te u obećanjima onima koji će na tome poraditi.

761 B. Cortinovis, Chiesa, u DSM, str. 317–332.762 HA 39.

763 Isto.764 Djelo Božje, str. 62.


767 I ova je tema duhovnosti Srca Isusova prisutna u objavama sv. Margareti. Srce Isusovo obećava svetici i potiče:„Također ti obećavam da će se moje Srce raširiti i izliti u obilju darova svoje božanske ljubavi na one koji mu dadu tučast i koji porade da mu se ona daje.“

194

„Bog je 'moj Bog'! Njegove duše, 'moje duše'!, a ovdje sam vidjela kako se nedostojnopostupa s tim velikim, svemogućim Bogom, jer ova kapela nije bila nikakav 'Božji stan'. A vidjelasam kako su zanemarene duše, ti dragocjeni dragulji Božanskog Srca, za koje je Krist na križu visioi u neizrecivim mukama dao svoj život.“768

Apostolat se javlja kao plod i cilj dinamike osobnoga i crkvenoga duhovnog rasta, a unjegovim je temeljima Isusovo poslanje: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svakomstvorenju“ (usp. Mk 16,15). Uz moralni i teologalni, apostolat je bitni element osobnogasazrijevanja u vjeri. To znači da uz čišćenje duše od grijeha i usvajanje evanđeoskih vrijednosti, uzprodubljenje našega odnosa s Bogom po vjeri, ufanju u ljubavi te svjedočanstvo kršćanskoga života,briga i zauzetost za naviještanje evanđelja i rad na širenju kraljevstva Božjega nužno pratiautentično duhovno sazrijevanje koje se kod nekih može očitovati samo u molitvi apostolatskiusmjerenoj, a kod drugih i u pastoralnoj aktivnosti. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI u svomapostolatu ima upravo Krista i njegovu ljubav kao temelj svoga poslanja i apostolata, privoditi dušeSrcu Isusovu.

„Neko osobito uzbuđenje napunjalo je sva srca, pa i naša, premda smo bili samo promatrači.Gledala sam u duhu Božanskog Spasitelja, naš uzor milosrdne ljubavi kako je jednom koračaozemljom okružen siromasima i patnicima svake vrste. Puna oduševljenja odlučila sam da ću se snovom revnošću, pouzdanjem i ljubavlju žrtvovati za povjereno mi djelo, da ću ubogima i djecislužiti samoprijegornom ljubavlju našeg Božanskog Spasitelja. Moja zadaća trebala je biti: otiratisuze, liječiti duševne rane i nedužnu djecu privoditi Srcu Isusovu.“769

Apostolatska dimenzija rasta duhovnoga života oslobađa vjernika od zatvaranja duhovnogaputa u sferu privatnosti i intimnosti koje se kao napast mogu lako pojaviti na osobnom putuživljenja vjere. Blaženica poručuje: „Božanska je ljubav slična vatri koja se ne može ugasiti. Nijemoguće Boga ljubiti, a ne raditi na širenju Njegove Božanske slave.“770

Apostolat, zajedno s molitvom, proizlazi iz autentična odnosa s Kristom i predstavljaduhovno obogaćenje, ne kao produžetak molitve ni darivanje od svoga puta rasta u svetosti, negoizvor duhovnoga života koji može dublje potaknuti i molitvu. Apostolat je plod rasta i sazrijevanjaautentične kršćanske ljubavi prema Bogu i čovjeku koja potiče vjernika da uviđa potrebe bližnjega inuka da apostolatski svjedoči Božju ljubav. Vrijedi i obrnuto. Nedostatak apostolatske dimenzijeznak je neautentična osobnoga puta rasta u vjeri:

„Ne zaboravite da ste vi sve htjele postati svete, velike svetice i da danas k tome spada izdravlje. Moderni sveci moraju nešto i učiniti za Boga, vremena pustinjaka su prošla.“771

„Često kažem da to što ovdje postojimo, to je svakodnevno čudo – isto ćete skoro svi reći osebi i svojim samostanima. Tu se jasno vidi da je Karmel Božanskog Srca Isusova posve jasnoBožje djelo, a mi smo oruđe u Božjoj ruci, u ruci velikoga Boga!“772

A cijeli svoj život molitve i rada Blaženica interpretira upravo u toj apostolatskoj dimenziji:„Zaista mi nije ništa drugo ispunjavalo dane mojega života no želja da neprijatelju duša otmemnjegov plijen. Zaista, bio je to jedini cilj mojih molitava i moga rada.“ 773

Odnos molitve, kontemplacije, duhovnoga rasta i apostolata je recipročan. Molitva jeusmjerena i na apostolat, a apostolat se treba obavljati s molitvom. U redu stvari prvenstvo pripadaodnosu s Bogom, dakle molitvi, a u konkretnom životu isprepliću se obje stvarnosti. Apostolat je ijedna vrsta provjere duhovnoga puta, kao i drugih vrijednosti, kao što su ljudska zrelost i zauzetostu konkretnoj povijesti. Svaki autentičan kršćanski apostolat mora imati teologalnu dimenziju, tj.proizlaziti iz motrenja Boga koji nam šalje svoga Sina kao Spasitelja i daruje Duha posvetitelja.

768 Djelo Božje, str. 132.769 Isto, str. 48, 49.



195

Dakle, Crkva i svaki vjernik osobno prvenstveno trebaju raditi na evangelizaciji samih sebe i, takovođeni Duhom, djelovati apostolatski. Blaženica to jasno poručuje:

„Ja bih vas sve, čiste i nakićene svim krepostima tako rado pružila Božanskom Srcu, kaonaknadu za milijune duša i mlakih, hladnih srdaca – kršćana! Vi sve morate za Njega biti utjeha iradost.“774

„Da, Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, raspaljene Božjom ljubavlju, ojačane Božjommilošću, neka slijeću s Karmelskih visina na svoje polje rada, sporedno je kakav posao koja ima,sve ide za tim, da se utaži žeđa za dušama čeznućeg Srca Isusova.“775

„Naše sestre neka budu obdarene revnošću apostola i sabranošću pustinjaka, a ujedno nekarade na spasu svoje duše i duša svojih bližnjih.“776

„Nikada ne prestanite svaki udisaj i otkucaj bila prikazivati sa onim Božanskog Spasiteljaprinositi... Brzo sam zaboravila nebo i pakao te imam pred očima danju i noću čežnju BožanskogSrca za dušama i želim sve učiniti za to.“777

Za bl. Mariju Tereziju od Sv. Josipa apostolatska dimenzija na putu osobnoga duhovnograsta ne odnosi se samo na želju za dobrom bližnjega, naviještanjem Božjega kraljevstva, nego je toi način kako obradovati Srce Isusovo.

„Koja od vas ne bi htjela biti Božja utjeha ili radost?! – Ah, kolike ga tisuće prate domaslinskog vrta, u samostan! Ali, da namjesto Njegovih muka i boli i teškoća, uzmu na sebe i snjim trpe, vapiju i bore se za spas duša – one legnu i spavaju kao tri apostola koji su ga dopratili ikoji su pozaspali. – To zvuči nevjerojatno, a ipak, drage moje majke i sestre, zar nijedna od vas nespava? – Jeste li sve budne, jeste li tako revne da mu svakog dana žarkom revnošću spašavate dušekoliko god je moguće i obradujete Njegovo Božansko Srce?“778

Sam stil apostolata i pastorala za Blaženicu treba prvenstveno biti svjedočanstvo Božjeljubavi prema onima kojima se želi navijestiti radosnu vijest. Naše ponašanje utječe na druge ljude.Iako možda nismo uvijek svjesni toga, ljudi nas vide, primjećuju nas – ne moraju nas poznavati, aliu svakodnevnim poslovima, obvezama, u slobodno vrijeme, susrećemo se s mnogo ljudi i svatko odnjih oblikuje mišljenje o nama kao vjernicima. Kristova je ljubav naša baština: to je naše najvažnijekršćansko svjedočanstvo što ga ostavljamo drugima. To nam kazuje nešto vrlo važno, što vrijedi zaCrkvu svih vremena i za nas: kada neka osoba doista poznaje Isusa Krista i vjeruje u njega,doživljava njegovu ljubav i prisutnost u životu i naprosto mora prenositi drugima to iskustvo. I akota osoba nailazi na nerazumijevanja ili protivštine, ponaša se onako kako se ponašao Isus u svojojmuci: odgovara s ljubavlju i snagom istine. Evo uistinu lijepa Blaženičina svjedočanstva o tome:

„U to vrijeme vladalo je u Budimpešti veliko ogorčenje na svećenstvo. U Ujpesti su sedržale sjednice gdje su na najpogrdniji način huškali ljude na Boga, na Crkvu i na svećenstvo. Ovosu, sigurno, bile pripreme za revoluciju koja je izbila kasnije. (...) Nakon nekoliko tjedana došao jeo. Soos sa radosnom viješću da se raspoloženje stanovnika potpuno promijenilo. (...) 'Što ste radileda ste u tako kratko vrijeme predobile njihova srca?' – upita o. Soos. Odgovorila sam: 'Ništaosobito, samo im pomažemo gdje god možemo, a za to nam se često pruža prilika.' Znam, naime iziskustva da se srdačnom i iskrenom ljubavlju sve postiže; mi ljubimo te ljude, tu djecu, a oni toosjećaju. 'Kad se tako u narodu promijenio sud o vama onda će se sigurno usuditi i koji svećenikdoći imati svetu Misu. Idem odmah k župniku i raspitat ću se ne bi li koji vjeroučitelj mogaodoći.'“779

Cjelokupno Isusovo zalaganje pokazuje da Božja zauzetost za ljude i naklonost prema njimaima u njemu svoj najviši domet. Ljubav Srca Isusova predstavlja u tome zbivanju poseban događaj

774 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 68.775 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 26.


778 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 53.779 Djelo Božje, str. 126, 127.

196

koji pomaže vjernicima da je shvate kao znak toga konačnog Božjeg spasiteljskog djelovanja. ToBožje djelovanje zahvaća čovjeka u cjelini, u svoj srži njegova bića, u svoj zbilji njegova života, usvim njegovim odnosima sa stvarnošću svijeta i ljudi u svijetu. Blaženica želi da se njezine sestre utom kontekstu svim bićem zalažu za Crkvu i spasenjsko širenje kraljevstva Božjega na zemlji.

„Osigurati Karmelu Božanskog Srca ovaj blagoslov za budućnost, zadaća je svihkarmelićanki Božanskog Srca Isusova, da, svake pojedine majke i sestre iz sadašnjeg naraštaja i dokraja vremena. Svaka od njih mora biti prožeta čežnjom: 'O, da mogu trpjeti, raditi i žrtvovati se zasv. Crkvu, za spas duša, za proširenje kraljevstva Božjega na zemlji.'“780

Ljubav prema Crkvi i povezanost s njom vidljiva je i u silnu nastojanju bl. Marije Terezijeda nova družba, Karmel Božanskoga Srca Isusova, bude crkveno priznata. Željela je KarmelBožanskoga Srca Isusova smjestiti u „vrt svete Crkve“781, a kada je to bilo učinjeno, nije prestajalapoticati sestre da svoje molitve, žrtve i rad prikazuju za svetu Crkvu te da sve učine kako bi mogleslužiti Srcu Isusovu u njegovoj Crkvi.

„Bogu je milo da se održimo duševno i tjelesno svježim i zdravim i sposobnim za rad u ovovrijeme kad je žetva zrela, a nema poslenika koji bi nebrojene duše pridobili Božanskom Srcu.“ 782

Blaženica je pokazivala svojim primjerom: „Uvijek živim s cijelom svetom Crkvom na svihpet kontinenata. Tu radim, molim, trpim i vapim sa svima i za sve.“783 Sestre svjedoče da je do krajaživota bila vjerna u tome. Jednom, kada je već bila slaba, na prvi petak u mjesecu ostala je dugo umolitvi pred Presvetim. Kasnije je rekla: „Oprostite, nisam mogla drukčije. Bolujem jer sv. Crkvatoliko trpi.“784

Govoreći o otajstvu Crkve i bl. Mariji Tereziji dobro je uočiti i njezino veliko poštovanjeprema predstavnicima Crkve, osobito prema biskupima i svećenicima. Njezino je uvjerenje bilo:„Glas biskupa, glas Božji!“785 To je ponavljala svaki put, osobito kada ju je pojedini biskup odbio, ato nije bilo rijetko. Najviše nerazumijevanja bl. Marija Terezija doživjela je upravo od predstavnikaCrkve. Unatoč tome, nikada nije izrekla ni jednu riječ protiv. S jednakim se poštovanjem odnosilaprema svećenicima. Štoviše, molitvu za svećenike ostavila je svojim sestrama u KarmeluBožanskog Srca Isusova kao trajnu obvezu.

Na poseban način treba istaknuti važnost papinske službe u životu bl. Marije Terezije od Sv.Josipa koja se rodila u protestanskoj pastorskoj obitelji, ali je i na svome osobnom duhovnom putu,a i karizmi družbe koju je utemeljila, došla do svijesti o važnosti papinske uloge u otajstvu Crkve.Ne zaboravimo da je ona živjela u vremenu prije i poslije Prvoga vatikanskog koncila na kome jeproglašena dogma o papinskoj nepogrešivosti u stvarima vjere i morala te osim svoga nutarnjegputa i u vanjskome crkvenom ozračju imala poticaj da razmišlja u vezi s papom i Crkvom.

„Prvi put smo se probudile u Svetom gradu! Kako nam je srce drhtalo i kako smo žurile dastignemo do Sv. Petra! (...) Hvala Bogu da sam se uvijek čvrsto držala ruke sv. Petra. Ova me jeruka dovela u svetu Crkvu, pa čak i do 'Konfesija', do sv. Počivališta, 'Stijene' na kojoj je BožanskiSpasitelj sagradio Svoju sv. Crkvu!“786

„Hvala, slava i zahvalnost ispunjale su naša srca, ali i divljenje zbog čudesnog djelovanjaDuha Svetoga i divnih putova providnosti Božje koja nas je tim putovima vodila. Da, Božja jeprovidnost vodila Karmel Božanskog Srca od Berlina, sjedišta protestantizma (...) dok ga nijedovela do Stijene – Sv. Oca. Na toj stijeni trebao je biti sagrađen Karmel Božanskog SrcaIsusova.“787

780 Isto, str. 188.781 Isto, str. 31.

782 Isto, str. 43.783 Neobjavljena pisma.


786 Isto, str. 67.787 Isto, str. 111.

197

„U našem Redu trsimo se najrevnije ispunjavati ne samo odredbe, nego i želje Sv. Oca Pape.(...) Svuda treba Karmel Božanskog Srca Isusova biti vjerno dijete rimske Crkve.“788

Iz svega ovoga vidljivo je da je otajstvo Crkve imalo svoje važno mjesto u štovanju iduhovnosti Božanskoga Srca Isusova kod bl. Marije Terezije.

Razmisli: Kako ja doživljavam Crkvu u mome duhovnom iskustvu? Osjećam li apostolatskižar privođenja duša Srcu Isusovu koji je za našu družbu htjela Blaženica? Da li je moja molitvaapostolatska? Kako se usklađuju molitva i kontemplacija s apostolatom u mome redovničkompozivu?

2.4. Duhovnost križa

Križ je neminovno povezan sa Srcem Isusovim jer „po žrtvi križa ljubav Isusa Krista SinaBožjega obilno i jasno očituje ljubav samoga Boga“789. Iz ovoga je jasno da štovanje Srca Isusovauključuje poseban odnos prema križu. Križ i otajstvo ljubavi i patnje zauzimaju posebno mjesto uživotu bl. Marije Terezije. Njezina osobita ljubav prema križu bila joj je darovana kao osobnakarizma.

Smrću majke u svojoj 20. godini života ona je spoznala poseban blagoslov patnje i njezinucijenu. Već je tada njezina molitva bila da joj Bog pošalje križeva i trpljenja za cijeli život. I ovdjeje od presudne važnosti ljubav. Ljubav je jedino moguće objašnjenje. Bl. Marija Terezija je to znala:„Bog je rasplamsao moje srce takvim žarom ljubavi da mi je kasnije sva trpljenje, koje mi je Božjamilost poslala ili mi darovala, izgledalo kao kap vode koja pada na usijano željezo i prouzrokuje,doduše, trenutno cvrčanje to jest trzaj ljudske naravi, ali ništa više. Ljubavni žar ostajenepromijenjen, kao što i željezo ostaje usijano.“790

Patnja prihvaćena s takvim žarom ljubavi za nju više nije bila patnja nego sudjelovanje uotajstvu Kristove patnje, a time u duhu i slast. Jedino je tako shvatljiva njezina želja za trpljenjem ipatnjama: „Predragi moj Isuse, nebo ima svega, ali nema trpljenja. Stoga daj da na ovom svijetutrpim, i trpim i samo trpim.“791 Često je ponavljala svojim sestrama da je „trpjeti za Boga jedinaradost koju nebo ne poznaje“792 i da „na svijetu nema ništa dragocjenijeg i vrjednijeg od trpljenjabilo koje vrste“793.

Kao što je Krist na križu pokazao svoju ljubav do vrhunca, tako je i bl. Marija Terezijaželjela po križu uzvratiti ljubav. Ona je u križu gledala najveći dokaz Božje ljubavi, „povjerljivuBožju ljubav“ prema njezinoj duši.794 Svaki je križ bio za nju prilika da dokaže Bogu svoju ljubav.Njezine riječi „Nisu li patnje koje podnosimo melem za Isusove rane?“795 svjedoče ozadovoljštinskoj ljubavi.

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa, osim što je osobno proživljavala ova uzvišena duhovnaiskustva, sestre poučava i autentičnoj duhovnosti križa u perspektivi Srca. Isusova muka i smrt nakrižu su Božji odabir te najveći dokaz i ostvarenje spasiteljske ljubavi Sina Božjega koji u potpunojslobodi prikazuje sebe za naše otkupljenje. Upravo zbog toga što je Isusova muka dokaz iostvarenje ljubavi, ona potiče i poziva vjernika na odgovor u ljubavi. Kršćanski je životnasljedovanje Isusa Krista i odgovor na pozive njegove ljubavi koji se konkretiziraju u

788 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 229.789 HA 38.



794 Usp. Djelo Božje, str. 45.795 Isto, str. 90.

198

svakodnevici kao nasljedovanje Isusa po križevima. Tek u toj duhovnoj dinamici može se shvatitiduhovnost križa koju Blaženica naučava:

„Neke duše ne razmišljaju osobitom pozornošću o glavnom uvjetu poziva BožanskogSpasitelja. One misle, kao i tisuće drugih, da su na putu nasljedovanja, ali su predvidjele što značislijediti Krista. Mnogima će istom na smrtnom času biti otkrivena ova velika sljepoća. Neprijateljuduše je jako stalo da ih zadrži u toj sljepoći. Ako to postigne, može biti zadovoljan jer znade da ćeove duše samo prividno slijediti Isusa, tj. biti samo naoko službenice Božanskog Srca. SamBožanski Spasitelj je izrekao uvjet toga nasljedovanja: 'Hoće li tko za mnom, neka se odreknesamoga sebe!'“796

„Kad ti se učini teško i mrsko svladati i lomiti svoju volju, sjeti se da tvoj Spasitelj to odtebe zahtjeva u tvome zvanju, jer je rekao: 'Tko me hoće slijediti, neka se odrekne samoga sebe,uzme svoj križ svaki dan i slijedi me.'“797

Ljudi bi htjeli živjeti bez križeva, a to je, kao što smo rekli, obična iluzija. Bog dakle hoćeda se sazrijeva i ide putem spasenja po nasljedovanju Isusa po križu. Zbog Isusove pobjede iproslave te dara Duha Svetoga i milosti vjernik u svemu ima perspektivu nade. A sve što je mučno iteško u životu može biti preobraženo i posvećujuće. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI prvo jerazmatranjem otajstva Kristove ljubavi i patnje proživljavala rast u želji da ljubavlju odgovori nanjegovu ljubav, a kao posljedica toga nastojala je svoje patnje u svakodnevici sjedinjavati snjegovim:

„U skrovitosti ovog križnog puta proživjela sam časove pune veoma velikih milosti.Razmatranje Muke našeg Božanskog Otkupitelja rasplamsavalo je svakim danom sve više vatruljubavi u mojoj duši i žar revnosti te goruću čežnju da mogu Bogu uzvratiti svoju ljubav.“798

„Pa i sam posao kojeg nisam navikla raditi zadavao mi je muke. Ruke, ramena i leđa tako sume strašno boljeli da bih se probudila čim bih zaspala. Ali to su bile samo tjelesne muke i boli. Zamoju dušu bile su one razlog novih radosti i slasti. Nije li Božanski Spasitelj upravo na rukama,ramenima i leđima pretrpio tako užasne boli? Zato sam se radovala što sam iz ljubavi prema Njemumogla trpjeti ove male muke.“799

Duhovni život neminovno uključuje duhovno shvaćanje križa koji se nužno susreće u životu.Imati zreo i uravnotežen odnos prema križu uistinu je veliko duhovno umijeće. Lako je s krivimnaglascima shvatiti i usvojiti duhovnost križa, a kao posljedica toga dolazi do usporenja ili potpunazastoja u duhovnom rastu i sazrijevanju. Blaženica je velika učiteljica duhovnosti križa Kristova iželi nas odgajati u nasljedovanju Krista po našim križevima. Kao prvo podsjeća da prihvaćanjekriža nije sporedna stvar u životu vjere, nego uvjet nasljedovanja Krista koji, ako se ne prihvati,izlaže dušu mogućnosti potpuna promašaja i propasti. A duša koja je spremna prihvatiti križ, a timei žrtvu, mora prihvatiti i put kojim je Bog na takav način vodi:

„On se protivi oholima, a poniznima daje milost. Ova se poniznost treba očitovati u životu iu djelovanju službenica Svevišnjega. (...) Mnoge su duše propale samo zato jer nisu zagrlile križ, jernisu vjerovale u tu istinu, jer su sve to prezrele ili zaboravile. Mnogo se duša nalazi u opasnosti daih iz istog razloga stigne ista sudbina.“800

„Ako je duša žrtvovala samu sebe i svoju volju, i ubrojena je u sljedbenice božanskogUčitelja, tada mora naučiti dnevno nositi svoj križ. Kako velik zahtjev, svaki dan, cijeli svoj životnositi križ! – Tvrdo i teško zvuči ovaj zahtjev! Tvrdo i teško će biti ovim dušama koje hoće nositikriž za Gospodinom po svojoj vlastitoj volji, ali lako i slatko onome koji je svoju volju pokopao iodvažno nastoji da je borbom uvijek iznova nadvlada. Ovima daje Gospodin iz riznice svogaBožanskog Srca milost na milost, tako da one lakim korakom i radosna srca slijede svoga



799 Isto, str. 30.800 Mali vodič k savršenosti, str. 13, 14.

199

Gospodina noseći križ srčano na svojim ramenima – kako god on vodio: preko strmih visina ili krozljupke ravnice, po žarkoj vrućini ili ledenoj zimi, po svjetlu dana ili po tamnoj noći, sistomišljenicima ili u potpunoj osamljenosti. Bogobojazna duša pozna i ima samo jednu želju:savršeno ispuniti Volju svoga Božanskog Otkupitelja.“801

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa duhovnost križa stavlja u središte nauka o kršćanskomživotu. Mudrost nošenja vlastitoga križa znak je da je netko uistinu vođen Božjom milošću. Topodrazumijeva prihvaćanje Božje ljubavi u životu u mučnim i teškim situacijama. A ljubav Božjaima pashalnu dimenziju proslave jer osoba koja trpi u vjeri prihvaća Isusovu ljubav, zalaže sebe uljubavi po istoj logici križa koja vodi putem nutarnjega rasta i preobraženja.

„Mnogo sreće i blagoslova za Novu godinu! Nadam se da ste ju sve započele zdravo iradosna srca. Kod tog sveg trpljenja treba sačuvati radosno srce, jer bez toga ne raduje se ni Bog niljudi s nama. Dakle 365 dana imamo za služenje Bogu i sestrama, djeci i odraslima i k tomu nosećinaš križ, jer nas nosi milost. I s velikom ljubavlju i pouzdanjem onda ide sve lakše i milije; onda ćenam jaram biti lagan i sladak. Komu se čini tvrd i težak, taj ga ne zna ispravno nositi.“ 802

„Bog vam platio vašu ljubav i muke i vjernost, sa svim pisanjem k tome. Divim Vam se iimam takvu sućut prema Vama. Jedan križ zamjenjuje drugoga. Ili su djeca bolesna ili s jednom odstarijih sestara imate velika trpljenja, zar nije tako!? Kad ne bi znali da je svako trpljenje dokazBožje ljubavi, onda bismo drugačije sudili, ali ja vidim draga moja majko da ste Vi ojačali i da sedragi Bog udostojao Vam dopustiti da smijete nositi jedan dio Njegova križa.“803

Božja je ljubav posvjedočena u Kristovu križu. Stoga kada odgovaramo na tu ljubav iopredjeljujemo se za prihvaćanje ljubavi i žrtve, to ne uništava našu osobnost, nego vodi douređenja naše nutrine u evanđeoskom duhu, vodi do umiranja svoje volje i egoizma, a za to trebapuno vremena. Božja ljubav, tako osvjedočena na križu, ide za tim da u nama oslobodi nutrinu odrobovanja požudi i strastima i da cjelovitost nutarnjih moći duše stavi u službu života i Božjeljubavi. Blaženica taj put nutrine duše koja mora biti oblikovana naporom nošenja vlastitoga križaopisuje na slikovit način:

„Ako se želi izgraditi dvorac, potrebno je duboko kopati. – Vi ipak ne želite izgraditivelikom Kralju malu kućicu u svojoj duši, nego dvorac dostojan njegovog veličanstva! Prihvatite seposla, kopajte i kopajte. Proći će 10, 20 i više godina dok se iskopa tlo sa svim starim korijenjem ikamenjem. Vlastita volja, koja poput pećine stoluje unutra, uspije se tu i tamo odlomiti kojikomadić, koji se često uz veliku buku otkotrlja, ali glavna stijena ostaje. Nekoje duše su dapačeponosne na ovu stijenu i nazivaju je 'karakter'. Ako uistinu želite postati Božja radost – zvijezdeKarmela – tada morate biti neumorne u kopanju. Božanski Učitelj, (naš pravi učitelj novakinja),naziva to 'samozataja'. A što je ovo drugo nego s jednim činom odlomiti komadić stijene vlastitoga'ja'. To je prvi i dugogodišnji naš posao. Gradnja dvorca zahtjeva čitav ljudski život.“804

„Jedna za drugu dobro moliti! Svaka mora jahati svoga konja Riđana (pogreške) Konj će judovesti do nebeskih vrata ako uzde čvrsto drži u ruci i ostane gospodar konja. Ali ako pusti da jukonj (strasti) vodi, gdje će završiti?“805

Malo-pomalo, koliko se vjernik vježba u nošenju vlastitoga križa nasljedujući Kristov križ,raste u toj mučnoj, ali neophodnoj mudrosti kršćanskoga života, a nikada se ne smije smetnuti suma kontekst duhovnosti križa kako ga je predočila Blaženica. Nošenje križa ne smije biti odvojenood Isusa i njegove proslave po križu, u protivnom postaje čisto trpljenje i patnja koja razara.

„Stavite svoju odbojnost prema križu u Božansko Srce Isusovo i nemojte nikome govoriti ounutarnjim osjetima Vašega srca. Niste li vi prijateljica Božanskog srca? Božansko Srce je




200

ljubomorno i ne traži ništa više nego šutljivost, ljubav i vjernost. Jedna zaručnica ne govori ništaprotiv svoga Zaručnika i njegovih pothvata, niti o zahtjevima koje traži od nje.“806

„Sve dolazi iz Božje ruke. Svaka mala i velika protivština je Božje pripuštenje i stogaprimam sve sa zahvalnošću i ne žalostim se. Puno hvala za Vaše ljubazne čestitke za Uskrs. Veselime da mi toliko mnogo želite, no dopustite mi da barem toliko dobijem kao razbojnik na križu!“ 807

„Dakle, još jednom uzmite križ na ramena, ali predajte se savršeno Srcu Isusovu, potpuno iposve, tada ćete biti same od njega nošene. Bilo bi upravo ludo da Vi taj križ same zadržite nasvojim ramenima. – Stavite ga u Isusovo Srce i tada će snaga, hrabrost i jakost doći u Vaše duše i Vićete Bogu zahvaljivati što ste mu smjeli tu uslugu učiniti.“808

U odnosu na križ u duhovnom se životu mogu javiti različiti nejasni stavovi koji izlaze izokvira zdrave duhovnosti. Oni često imaju korijene u nedovoljnu shvaćanju osobe i djela IsusaKrista te njegova križa kao ostvarenja ljubavi. Tako se lako može pronaći i u kršćanskoj literaturipatnički mentalitet križa koji veliča patnju u Isusovu križu te motrenje naše patnje u njemu.Kušajući samilost prema Isusu oplakuje se svoja patnja te istodobno otvoreno ili prikriveno hvali sepatnja, a zapravo se traži samilost.

Drugi se pogrešan stav može odnositi na herojski mentalitet križa u kome osoba gleda Kristapatnika s tim naglaskom te se po vlastitom mišljenu uzdiže tražeći križeve. Duša umišlja da možepostati slična Kristu predajući se patnji ili je čak tražeći, a u biti pada u oholost jer čovjek umišlja damože sam ponosno tražiti, birati i prigrliti križ kada Isus moli Oca nebeskoga da ga poštedi križaako je to njegova volja? Ako dobro pazimo na duhovni put i nauk Blaženice, nije patnja ta kojaprethodi u duhovnosti križa, poglavito ne svojevoljna, nego ljubav prema Kristu, iz te ljubavi slijediželja da se s njime proživljava i svoja, ali kuša i dio njegove patnje.

Treći pogrešan stav u duhovnosti križa može se očitovati u rezignaciji i prihvaćanju patnjena način koji gasi svaku želju za životom i očitovanjem svega što je lijepo te se na kraju pokaže kaoneka vrsta samokažnjavanja ili, još gore, prihvaćanja strašnoga Boga koji kažnjava.809

Kao što je vidljivo u životu i djelima Blaženice, ona naučava mudrosnu duhovnost križaneodvojivo povezanu s Isusom i njegovom ljubavlju. Križ Kristov je događaj ljubavi i proslave pouskrsnuću, a potiče i poziva vjernika na odgovor u ljubavi. Tek se u tom kontekstu ispravno shvaćavlastiti križ, kao i mučno otajstvo patnje koja ga prati. A Blaženica kao velik poznavatelj ljudskeduše i duhovnoga puta rasta i sazrijevanja uči o nasljedovanju Krista po križu, kao mnogi drugisveci, govori o tome kako treba ljubiti križ, ali objašnjava i kako treba shvatiti značenje te ljubavikoja preobražava dušu.

„Želi li On to upravo tako, a ne kako bih ja htjela. Put koji vodi ravno k Bogu uzak je, strm ikamenit. Zato duša koja ljubi Boga, ljubi sa zahvalnošću i svaki kamenčić koji ranjava njene noge,svaki trn koji je bode, svaku pećinu koja joj smeta i muči da ne napreduje u svom hodu, jer ona imaIsusa s križem pred očima i njena je jedina čežnja i žudnja da ga nasljeduje. Zar nije tako? I ja bihhtjela da svi mi revnujemo kao vojnici: uvijek naprijed, neka stoji, koliko hoće. Iz malenkosti – izmuha i komaraca – pravimo slonove, time se uništava napredak vlastite i tuđe duše – pazite malo nato. Ovo sitničarenje žena je ono što muževe posvećuje, a tolike žene – pogotovo redovnice,sprječava na putu k svetosti.“810

„Molimo, da dobijemo vjerne i revne sestre, koje ništa drugo ne žele, nego postati žrtvepaljenice kao naša sv. Majka Terezija. Molimo, da nam Božanska Ljubav dade milost da postanemoKarmelićanke, jake, odvažne i revniteljice za spas duša. 'Ilijine kćerke', u kojima je BožanskaLjubav uništila vlastiti 'Ja' kao što je u njemu, našem praocu ništila, tako te je radost u Bogu bila unjemu tako velika, da je nebeski Otac preko njega činio najveća čudesa i uzeo ga u nebo bez smrti.Ne mora li Ilijina kćerka, kćerka sv. Majke Terezije gorućom revnošću nastojati da nasljeduje toga


807 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 18, 19.808 Neobjavljena pisma, pismo br. 958.

809 AAVV, La passione secondo i quattro Vangeli, Brescia, 1983., str. 82–84.810 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 118, 119.

201

našeg praoca? Ako i ne možemo postići njihovu veličinu, znajmo, da se Božanska Ljubav radujevjernim i revnim srcima koje se nikada ne umore radeći na sebi u težnji za savršenošću…“811

Svaka se duhovnost križa ispravno shvaća samo u kontekstu nasljedovanja Isusa Krista uosobnomu životnom iskustvu koje vodi do sučeljavanja sa samim sobom, čišćenjem vlastite duše,silaska u vlastite dubine kako bi po rastu u ljubavi i drugim krepostima vjernik došao do sjedinjenjas Bogom. Što je osoba duhovno i ljudski zrelija, to više prihvaća samu sebe, sve što u sebi nosi, patako i ono što je teško i mučno u životu, a to je križ kao simbol cjelokupne patnje i podijeljenosti.Ljudski i afektivno nezrele osobe nastoje ponajprije ugađati sebi, ići linijom manjega otpora teizbjegavati sve ono što im je teško. Psihološki nezrele osobe bježe od križa, no od njega se ne možepobjeći.812

Na putu sazrijevanja i rasta u vjeri u Krista vjernik prihvaća napore i napetosti, patnje ipoteškoće i onda kada se prirodno u duši javljaju osjećaji koji to stanje odbacuju te i na taj načinsazrijeva u čistoj ljubavi neophodnoj da se postigne sjedinjenje s Bogom. Blaženica je svjesna da jeduhovnost križa plod sazrijevanja i zato poziva vjernike da u molitvi od Boga traže njezino ispravnoshvaćanje. Evo nekih njezinih najvažnijih savjeta kako bi duša rasla u autentičnoj duhovnosti križa.

„Što bi učinila, ako se nikad ne bi oslobodila svojih kušnji? Rekla bi: 'Bože, ja pripadamTebi. Ako Ti se moja bijeda sviđa, umnoži je i produži.' Ako se sprijateljiš se svojim trpljenjem kaoda će uvijek trajati, vidjet ćeš da će te Bog od toga osloboditi, samo ako o tome ne razmišljašbojažljivo.“813

„Sačuvaj strpljivost i ravnodušnost u bolima i protivštinama.“814

„Svaki dan učim sve više cijeniti mrvice trpljenja. Ono što se ponajviše prezire; malesvagdašnje pogreške, neugodnosti, naše i tuđe pogreške itd. Vjerojatno ste tijekom godine naučileda na svijetu nema ništa dragocjenijeg i vrjednijeg od trpljenja bilo koje vrste. Svako trpljenje trebaradosno primiti kao poklon iz Božje ruke.“815


Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI u poučavanju duhovnosti križa želi vjernika voditi štobliže svakodnevnom iskustvu u kome se događa ili ne događa usvajanje mentaliteta evanđelja. Križnikada nije sam sebi cilj, patnja nije zbog patnje vrijedna. Ona je uvijek mučna i naporna, a svojuduhovnu vrijednost dobiva od duha u kome se s njom suočava. Kada Blaženica govori o nošenjukriža, onda ukazuje i na njegove učinke u duhovnom životu, a oni su povezani uz čišćenje i rastljubavi koja postaje apostolatska:

„Vaše trpljenje je veliki blagoslov i po njemu će postići Red za budućnost i za tamošnjezemlje velike milosti. Samo postojano i vedro srčano i hrabro naprijed! Bez poniženja ne ćemo bitiponizni – dakle i to primimo sa zahvalnošću. Vjerojatno dragi Bog hoće od Vas učiniti jednusveticu; ali On to ne čini bez Vaše postojane i marljive suradnje. Vjerujmo u Božju providnost i sveprepustimo Njemu, ali što smo sami obavezni činiti trebamo to činiti bez obzira i velikomvjernošću.“817

„Iza svih patnja koje smo podnijele, eto nam opet mira, hvala Bogu! Ja se nadam da ćete bitidobro; dobit ćemo mnoge duše, mnoge, mnoge – to mi je najveća radost, koja čini da zaboravljamna sve što je bilo teško. Duše i samo duše, samo za njih kuca Božansko Srce. Tako bi trebalo da mi


812 M. Nikić, Voljeti teške stvari, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 3, 2007., str. 383.813 Mali vodič k savršenosti, str. 36.



202

nemamo nikakve druge misli, nikakve druge želje osim da želimo samo: duše, duše, i samoduše…”818

Njezina osobita ljubav prema križu pokazuje da je bl. Marija Terezija znala da je ljubavnutarnja veza između otajstva Isusova Srca i otajstva križa. I sama je križ uvijek gledala povezan sBožanskim Srcem: „Uzmite križ na ramena, ali predajte se savršeno Srcu Isusovu, potpuno i posve,tada ćete biti same od njega nošene. Bilo bi upravo ludo da Vi taj križ same zadržite na svojimramenima. Stavite ga u Isusovo Srce i tada će snaga, hrabrost i jakost doći u Vaše duše.“819

Viđenje iz 1890. godine sa značenjem: „Osnuješ li ovaj red, uzmeš li na sebe patnje kojeprikazuje ovaj veliki križ, tada će moj Sin biti tvoja velika plaća!“820 obilježava poslanje bl. MarijeTerezije na poseban način znakom Kristova križa. Ona je toga uvijek bila svjesna pa bogatoblagoslovljenim životom naziva samo onaj koji se živi raspet s Ljubljenim, a dan bez trpljenjaizgubljenim danom, danom bez milosti.821 Iz ovoga slijedi njezina želja: „Kako bih vas željelarasplamtjeti žarkom ljubavlju prema Križu! Neka bi Vama i svim mojim sestrama Božansko Srceudijelilo tu milost, jer samo tada možemo biti na radost Božanskom Srcu.“822

Križ je za bl. Mariju Tereziju bio izvor životne snage. Jedno snažno viđenje ponovnopotvrđuje prisutnost i značenje križa u njezinu životu:

„Nalazila sam se na širokoj i visokoj hridi, poprilično u sredini prostranstva, ali stojeći višeprema gore. Odjednom, sasula se neizreciva poplava iz visine niz ovo strmo brdo; u prvom mi ječasu bilo kao da će me ta strahovita poplava, u kojoj sam se nalazila, posve sigurno povući sasobom – ali ne – okrenula sam glavu malo nalijevo i pogledala u visinu gdje sam u oblacima opazilakriž. U tom sam času raširila ruke i moje su se duševne moći sjedinile s trpljenjem BožanskogOtkupitelja. U isti tren izlile su se na mene poput silne rijeke snaga, jakost i pouzdanje u Boga,dapače radost zbog trpljenja koje me ima snaći.“823

Otajstvo ljubavi, križa i vrhunska duhovnost križa, kako ju je Blaženica živjela, vodili su jedo vrhunaca mistike križa koja se očituje u rastu želje za Kristom na križu sve do sjedinjenja te dotoga da cjelokupno životno poslanje i iskustvo budu prožeti tom dinamikom veće ljubavi i patnje.

„Kad sam se probudila, ispunjala me goruća želja za trpljenjem. Da, prožimala me žarka žeđza patnjom. Od tada nisam, da bih dokazala Bogu svoju ljubav, više ništa željela drugo osim trpjeti.No, sama težnja nije me zadovoljavala. Stoga sam odmah započela devetnicu da mi Bog pošaljetrpljenje. Moja je devetnica bila uslišana! Narav mi je doduše uzdrhtala, ali je duša uživala željeninapitak trpljenja i radosti. Bila sam zahvalna dragom Bogu. Stojeći kao na hridi, okružena šumomstrašnih voda, osjećala sam se sjedinjena s trpećim Spasiteljem na križu.“824

„Tim se danom, 3. srpnja, počeo polagano spuštati križ na moja ramena. Prigrlila sam ga sljubavlju i zahvalnošću, kao prijatelja za kojim sam dugo čeznula. Ovaj me vjerni prijatelj do ovogčasa nije napustio i nikada mi nije postao dosadan. Ne, što sam više osjećala njegovu prisutnost,postajao mi je milijim, jer sam ga uvijek smatrala najvećim dokazom Božje ljubavi, a rekla bih'povjerljivom Božjom ljubavi' prema mojoj duši.“825

Otajstvo Kristova križa, koje je tako duboko obilježilo život i poslanje bl. Marije Terezije,bilo je usko povezano sa štovanjem Božanskoga Srca Isusova. To pokazuje da je bl. Marija Terezijaispravno shvatila i živjela i duhovnost Srca Isusova i križa, a na to je poticala i svoje sestre:

„U službi Božanskom Srcu ima dakako također samo križeva i trnja, radi toga ne smijemomi, kao ni naša nebeska Učiteljica ustuknuti; već je radosno i kličući 'trpjeti' znak naše ljubavi i818 Isto, pismo bez broja iz 1914.819 Isto, pismo br. 958.

820 Djelo Božje, str. 45.821 Usp. Neobjavljena pisma, pismo br. 8.

822 Isto.823 Djelo Božje, str. 53.

824 Isto, str. 53.825 Isto, str. 45.

203

moramo biti zavidne, onima koji smiju nositi teži Križ Ljubljenoga. Naši križevi mogu biti:bezutješnost, prezasićenost na poslu, nesposobnost za molitvu, nenaklonost prema jednoj sestri itd.– sada neka svaka uzme hrabro svoj na ramena i nosi s radošću, kroz ovo kratko vrijeme. Bog namu svojem velikom milosrđu udijelio tu milost.“826

Krajnji cilj nasljedovanja Krista po križu nije patnja, nego, kao što su to kod Krista biliuskrsnuće i proslava, tako je i kod vjernika sjedinjenje s Bogom.

„Uvijek hrabro nositi Križ, on će se jednom pretvoriti u divnu krunu.“827

„Preko križa do krune, to je kraljevski put koji vodi do Neba, do sjedinjenja s Bogom.“828

Razmisli: Koja mi se karakteristika Blaženičine duhovnosti križa na poseban način sviđa?Kakvo je moje nasljedovanje Krista po križu? Što mi pomaže nositi moj križ, a što mi stvaraposebne poteškoće? Što mogu naučiti iz Blaženičina nauka?

2.5. Euharistijska duhovnost

Euharistija je iznad svega događaj ljubavi. Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih jeljubio. Znajući da je došao trenutak odlaska s ovoga svijeta Ocu, za vrijeme posljednje večere, da biapostolima pokazao i dokazao veličinu ljubavi prema ljudima za čije je spasenje htio umrijeti, želioih je učiniti dionicima svoje muke i uskrsnuća, a time i božanskoga vječnog života. Uz to Isus ježelio ostaviti dokaz da nikada neće napustiti svoje učenike te je ustanovio euharistiju.

„Zatim uze kruh, zahvali i razlomi im ga govoreći: 'Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje.Ovo činite meni na spomen.' Isto tako poslije večere uze kalež i reče: 'Ovo je kalež Novoga savezau mojoj krvi koja se za vas prolijeva'“ (Lk 22,19–20).

I bl. Marija Terezija je u otajstvu euharistije prepoznala izvor božanske ljubavi: „Na tomvrelu ljubavi, na Presvetom Sakramentu, okrjepljuju se naše duše svakim danom sve više iviše…“829

Blaženica ne nastoji sustavno istraživati otajstvo euharistije, nego kao vjerna klanjateljica tomotri u službi duhovnoga života sestara i vjernika i govori o toj istini vjere.

Poslušna riječi Isusovoj Crkva slavi spomen-čin njegove žrtve na križu. A o euharistiji uči dase, prinoseći Ocu njegove darove kruha i vina, oni snagom Isusovih riječi i Duha Svetoga pretvarajuu tijelo i krv Kristovu te je Isus prisutan u svakoj misnoj žrtvi. Euharistija je najviši izraz životaCrkve jer po njoj, sjedinjeni s Kristom, sudjelujemo u žrtvi hvale i zahvale koju je Spasitelj svijetajedanput zauvijek prikazao Ocu umrijevši na križu.

Crkva i čovječanstvo po ovomu svetom sakramentu baštine trajno i svakodnevno izljevemilosti, spasenja i posvećenja. Sama bit euharistije je spomen-čin Kristova djela spasenja koje je onizvršio životom, smrću i uskrsnućem. Ne radi se samo o puku naviještanju i prepričavanju prošlihdivnih događaja koje je Bog učinio za ljude, nego mi sakramentalno postajemo dionici istihdogađanja. To jest, Kristova pobjeda, muka i uskrsnuće uprisutnjuju se u našemu liturgijskomslavlju tako da žrtva koju je Isus jedanput zauvijek prinio na križu ostaje uvijek aktualna.Euharistija, dakle, čini prisutnom žrtvu križa jer je njezin spomen-čin i jer uprisutnjuje njezin plodza dobro Crkve i svijeta.

Isto tako, obnavljanje Kristove žrtve u kojoj se nekrvno žrtvuje isti Isus Krist koji je sebeprikazao na križu postaje i žrtvom njegova tijela, Crkve. Naime, život vjernika, njihove radosti inade, patnje i žalosti sjedinjuju se s Kristom i dobivaju novu vrijednost tako da svi vjernici tijekomcijele povijesti imaju mogućnost sjedinjenja s Kristovim pashalnim otajstvom.


828 Neobjavljena pisma.829 Djelo Božje, str. 172.

204

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI ne razrađuje dvije glavne teme kojima Crkvainterpretira euharistiju, sjedinjenje po pričesti i žrtvu, naprotiv o euharistiji kao žrtvi kod nje nenalazimo citate, ali ona u svojim spisima govori o više bitnih tema euharistijske duhovnosti.

Prvi naglasak Blaženičine euharistijske duhovnosti vezan je uz pričest, učinke pričesti tedostojnu pripravu za taj čin. Trenutak pričesti Blaženica je doživljavala kao osobit susret s Isusomkoji otvara svoje Srce puno milosti:

„Pođimo sve zajedno i požurimo k vrelu Ljubavi! Pijmo sve i osvježimo se i iznova oživimosvoje duše. Dopustimo da se naša srca opiju vinom Božanske ljubavi! Neka naše sebeljublje nestaneu nabujaloj rijeci Božje ljubavi i neka se hladnoća našega srca pretvori u veliki žar Božje ljubavi.Tako očišćene i ispunjene Božanskom ljubavlju, goreći od ove čiste ljubavi, prikažimo se ponovnokao žrtve paljenice Bogu.“830

Susret s izvorom božanske ljubavi u pričesti bio joj je najdragocjeniji trenutak dana. Iznjezine velike ljubavi prema euharistijskom Isusu razumljiva je njezina velika čežnja zasvakodnevnom pričešću:

„Strah i trepet ispunio je moju dušu kad god sam dobila neku milost, a pogotovo kad samdobila dopuštenje koje mi je dao otac Rutgen, isusovac u Sittardu godine 1898., da se smijem svakidan pričešćivati. To zapravo, i nije bilo dopuštenje jer se takvo što nisam usudila moliti, nego mi jesam naredio da se pričestim svaki dan. Tako su minule sve napasti i muke koje sam pretrpjela uKölnu upravo radi svete pričesti i moja je težnja za Presvetim Sakramentom bila utažena. Srce mi jeuzdrhtalo od te milosti, za koju sam se smatrala nedostojnom, ali koju sam primila sa svesrdnomzahvalnošću.“831

Prvi učinak pričesti s dobrim predispozicijama duše prema Blaženici jesu nutarnja budnost irevnost koje zahvaćaju dušu sjećanjem na Boga, potiču je da se usredotoči na bitno i nužno vodi domolitve za sve, a posebno za one koji su u većoj duhovnoj opasnosti.

„Vidite da apostoli spavaju, pače, onu večer iza prve sv. Pričesti! Da, ali gledajte te isteapostole, gledajte ih kasnije. Kad dnevno slave sv. Misu i primaju sv. Pričest. Njihove duše više nespavaju. Bore se hrabro kao lavovi, hrvaju se i bore protiv zlih duhova – za duše. Tako moramoraditi i mi – sada kada smijemo svaki dan primati sv. Pričest. Sada bismo trebali onom apostolskomrevnošću vapiti, neprekidno i hrabro moliti, hrvati se – za spas duša! Mi nemamo vremena! Alidrage moje, zar ne mislite ništa drugo nego samo što vaš posao od vas traži? To ne vjerujem! Višenego jednom imate minute kada na nešto drugo mislite. Možda i pet minuta kada nešto nepotrebnogovorite. U tih pet minuta mogli biste ne samo jednu, nego tko zna koliko duša vašom gorućomčežnjom od Boga zadobiti! Pazimo na minute, saberimo misli u Bogu i stotine uzdaha će se usvakom Domu sv. Josipa dizati svaki dan Božjem prijestolju i tisuće i tisuće duša koje bi se inačezauvijek izgubile mogle biste spasiti.“832

Blaženica je svjesna da su učinci pričesti u duši različiti i ovise o stanju duše koja primaeuharistijskoga Isusa. Kako bi potakla sestre na veću revnost u duhovnom životu i bolju pripravu zasjedinjenje s Isusom u pričesti, koristeći duhovni cvjetić koji je pronašla, potiče ih da o ovimvažnim stvarima za vlastiti duhovni put više razmišljaju:

„Sada slijedi jedan odlomak opisa sna jedne osobe umrle na glasu svetosti: 'Kad je svećenikotvorio svetohranište, vidjela sam odmah desno kraj oltara, ali posve blizu, na jednom prijestoljuMajku Božju kako sjedi i tri su joj anđela stavljala u krilo svaki po jedan kalež, a patenu je svakidržao u ruci. Kad je svećenik dijelio svetu Pričest slijedili su ga anđeli od jedne osobe do druge ijedan ili drugi držali su patenu blizu usta onoga koji se pričešćivao i od vremena do vremena otišlibi anđeli k Mariji i činilo se kao da iz patene nešto prazne u kalež. Kod toga se Majka Božjasmiješila ili je izgledala vrlo žalosno i plakala je. Kad je opet gorko plakala, otišla je Anna k njoj iupitala ju puna sućuti zašto tako plače, jer je Anna vidjela da je najčešće plakala – ona je vjerovalada kleči posve blizu nje tako da je mogla sve promatrati.

830 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.


205

Pokazujući na tri kaleža odgovori joj: 'Moje mnoge suze ovdje, označuju duboku sućut smojim Sinom, jer tako mnogi nedostojno primaju Njegovo Presveto Tijelo i Krv.' I ona joj pokazajedan od triju kaleža, koji je do polovice bio pun krvi. Zatim pokaza drugi, u kojem je bila samovoda i reče: 'Voda znači mlakost, ravnodušnost i rastresenost s kojom toliki primaju svetu Pričest.'Kad je pokazala treći kalež, taj je bio pun sjajnog zlata i Majka Božja reče: 'Ovo zlato u kaležuznači čiste duše Gospodinove, čiji je sjaj jednak zlatu, sjaje kao čisto zlato, kad Gospodar neba izemlje boravi kod njih u svetoj Pričesti.' Iz trećeg je kaleža izlazio ujedno divan sjaj…

Molim da to sačuvate i pročitate ostalima.“833

Crkva uči da se u svetoj misi događa pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Kristovu te podposvećenim prilikama, istinski, stvarno i bitno biva prisutan sam Isus Krist, živi i proslavljeni,njegovo tijelo i krv zajedno s dušom i božanstvom. Kojega li uzvišena otajstva i neprestanemogućnosti motrenja punine lika Kristova na koje nas poziva i on i sama Crkva. Drugi naglasakBlaženičine euharistijske duhovnosti vezan je upravo uz trajnu Kristovu prisutnost i klanjanjenjemu u Presvetom Sakramentu.

Njezina velika i žarka ljubav prema otajstvu euharistije ima početak u vremenu privremenaboravka i rada u jednom samostanu nakon što je prešla na katoličku vjeru. Tada je prvi putsudjelovala u klanjanju pred Presvetim Sakramentom. Njezino duboko iskustvo milosti koje jedoživjela u tim trenucima zauvijek je obilježilo njezino srce ljubavlju prema euharistijskom Isusu.Evo toga i još jednoga Blaženičina svjedočanstva iz kojih je vidljivo do koje je mjere bilaeuharistijska duša:

„Bilo je to prvi put da pribivam izlaganju Presvetog Sakramenta i ovom noćnom klanjanju.Što sam osjećala? Nemam riječi kojima bih mogla opisati svoje stanje. Bila sam opijena srećom iblaženstvom tako da sam od devet uvečer pa do dva sata ujutro klečala pred PresvetimSakramentom, a da nisam vrijeme uopće osjećala. Kroz to vrijeme Bog je rasplamsao moje srcetakvim žarom ljubavi da mi je kasnije sva trpljenje, koje mi je Božja milost poslala ili mi darovala,izgledalo kao kap vode koja pada na usijano željezo i prouzrokuje, doduše, trenutno cvrčanje to jesttrzaj ljudske naravi ali ništa više. Ljubavni žar ostaje nepromijenjen, kao što i željezo ostaje usijano.Kad sam se ujutro probudila, moje srce bilo je ispunjeno žarom ljubavi Božje.“834

„Napokon su svi bili otišli i ja sam ostala sama a ipak ne sama, i kako sam mislila da nikadviše neću biti sama, jer Onaj, za kojim sam tako vruće čeznula. On, zbog čije odsutnosti sam –otkada sam napustila samostan u Kölnu, ravno prije dvadeset pet mjeseci – prolila toliko suza, On jesada bio ovdje – Velik Kralj, sakriven u Presvetom Sakramentu. O, neizrecivo blaženstvo! On je biomoj, a ja njegova! Bio je to najsretniji dan moga života. Nakon ovog dana, nakon ovih, u tišini noćiproživjelih sati pred tabernakulom, nije polaganje zavjeta za mene više značilo svečanost. Ne, činilomi se, meni osobno, samo činom poslušnosti. Tà, ja sam postala 8. prosinca 1891. Njegovom, da,posve i zauvijek Njegovom svojinom! Duša je moja gorjela ljubavlju i imala samo još jednu želju:ovu ljubav dokazati Bogu patnjama i radom.“835

Vjera u stvarnu Isusovu prisutnost u presvetom dakramentu nužno vodi dušu nutarnjempoštovanju, klanjanju i vanjskom očitovanju te iste vjere. Pobožnost potiče vjernike da sezadržavaju kod Gospodina, iskazuju mu ljubav i raduju se njegovoj blizini. Majka i UtemeljiteljicaKarmela BSI s boli u duši konstatira da mnogi vjernici gube vjeru u trajnu Isusovu prisutnost ueuharistiji te silno želi da njezine sestre zadrže pravi euharistijski duh.

„Molim, molim! Pokažite našim sestrama, dokažite sve i poučite ih da prava vjera u Božjuprisutnost u Presvetom Sakramentu zahtijeva pažljivost, strahopočitanje, puno posluživanje. I samovjera koja je plitka navika griješi protiv toga. U ovo vrijeme kad toliki milijuni više ne štuju Boga,ne ljube ga i ne vjeruju u Njegovu prisutnost u Presvetom Sakramentu, drage moje, dajmo onda mi,



206

posve osobito Bogu prinositi u Presvetom Sakramentu, tom istinitom i sakrivenom Bogu, našuduboku vjeru, našu zahvalnost i našu revnu i brižnu zaručničku i majčinsku ljubav.“836

Do koje je mjere Blaženici Isus Krist stvarno prisutan u Presvetom bio važan za osobniduhovni put, vidi se iz zgode kada su ga odnijeli iz kapelice doma koji je osnovala. Evo krikaneizmjerne boli njezine duše kada su joj uzeli Presveti Sakrament:

„Duboka kao more bila je moja bol!... Svršila je sv. Misa. Prazan ciborij stajao je na oltaru!Uzeli su mi moga Isusa! Njega, kojega je moja duša ljubila gorućom ljubavlju. Njega su mi uzeli!Kako velika, kako jaka, kako vruća bila je ova ljubav, to znade samo On. Sad ga više nema! Nemaviše Ljubljenog moje duše! Gdje je bol koja bi bila ravna mojoj? Tko će mi opet vratiti Ljubljenogamoje duše radi kojega sam sve ostavila i svega se odrekla... Njega, koji je bio moja snaga i mojajakost i na čiju sam se pomoć posve oslonila!...“837

Isus je apostolima zapovjedio da slave euharistiju sve do njegova konačnoga dolaska. Da biučenici što bolje shvatili to veliko otajstvo, kao događaj ljubavi i služenja, prilikom uspostaveeuharistije Isus je htio učenicima oprati noge te im je tada naložio: „Novu vam zapovijed dajem:ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, ljubite i vi jedni druge. Ako imadnete ljubavi jedanprema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici“ (Iv 13,33–35). I bl. Marija Terezija odSv. Josipa bila je dirnuta tim otajstvom ljubavi euharistijskoga Isusa koja nužno vodi do ljubaviprema bližnjem:

„O kako je velika sveta ljubav koja povezuje redovničke duše. Ona čini redovnički životrajem unatoč svim žrtvama, mukama i odricanjima. Ljubav našeg Božanskog Spasitelja, koji jesakriven u Presvetom Sakramentu, privlači nas k Sebi kao magnet, a onda nas srdačnom ljubavljupovezuje sa Sobom, i nas međusobno. Na tom vrelu ljubavi, na Presvetom Sakramentu, okrjepljujuse naše duše i raspaljuju svakim danom sve više i više, a ta ljubav, koja ne može mirovati,neprestano izbacuje iskre, tj. djela ljubavi prema bližnjemu i tako se troši.“838

„Jedno sredstvo da se ta revnost i budnost i ova ljubav zadrži u srcu je svagdanja sv. Pričest,križni put – barem 10 – 15, ali i čini duboke sućuti i ljubavi.“839

Duša koja blaguje euharistijskoga Isusa napunja se milošću i daje joj se zalog buduće slave.Vjernici su pozvani da sudjeluju u tom otajstvu ne kao nijemi svjedoci, nego da svjesno, pobožno idjelatno sudjeluju u tomu najvišem činu naše vjere. A duhovni se život ipak ne sastoji samo odsudjelovanja u svetoj liturgiji. Euharistijski kult ne završava sa svetom misom, nego se trebaprevesti u svakodnevicu te biti duši pomoć i potpora na putu duhovnoga rasta. Zbog toga predIsusom prisutnim u Presvetom duša treba živjeti cjelovitost svoga duhovnog iskustva uključujućivlastite pogreške i padove, sjedinjenje s Isusom po pričesti jača kreposti u duši. Kao velikapoznavateljica dinamika duhovnoga života Blaženica poručuje:

„Moje drage, zar ne biste sve počele iznova u vrtu vaše duše njegovati ovo cvijeće –kreposti, da se one divno razviju. Snagu i milost da se nikada u tom poslu ne premorite pružit ćevam vaš nebeski vrtlar u sv. Pričesti. Koja bi to radost bila za Božansko Srce Isusovo i za našudragu Karmelsku Gospu!“840

„Mislim, kad bi odmah u ponedjeljak ujutro, iza Sv. pričesti, s Njegovim Božanskim Sinomu srcu, najprije djetinjom ljubavlju zahvalile za veliku milost što pod Njegovom ljubaznom zaštitomsmijemo služiti Presvetom Trojstvu u tom Njegovom djelu. Zatim da ga zamolimo oproštenje zbognaših bezbrojnih nemarnosti, nevjera i pogrešaka, a možda čak i grijeha, koje smo već ovdjepočinile i čvrstom voljom donijeti odluku i obećati mu da ćemo odsada slijediti Njegov primjer i




207

primjer naše nebeske Majke. Obećati da ćemo se svaki dan truditi biti vjerne u malom – svakuminutu, da ne bismo činile pogrješke i grijehe.“841

„Drage moje: kad bismo ipak sve mi išle ponovno za tim da njegujemo ovo cvijeće –kreposti – u vrtovima naših duša i dovele ga do divnog razvoja. Snagu i milost da nikada neklonemo u radu pruža nam nebeski vrtlar u svetoj Pričesti.“842

Još je jedna važna karakteristika Blaženičine euharistijske duhovnosti. Sv. Misa je sabiranjenaroda Božjega, Crkve. Isus je htio da euharistija ne bude stvar pojedinca nego zajednice vjernikakoji se okupljaju oko njega. Zbog toga postoji najuža veza između euharistije i Crkve. Crkva, narodBožji, slavi euharistiju, a euharistija čini i izgrađuje Crkvu. Bez sv. Mise vjera zajednice vjernika sene može održati ili barem ne može normalno živjeti i rasti. Zbog toga je bl. Marija Terezija od Sv.Josipa tijekom svoga apostolata budno pazila na ovu eklezijanu dimenziju euharistijskoga otajstvakoja treba biti popraćena svjedočanstvom ljubavi:

„Odmah sam krenula na put s jednom sestrom. Našla sam mjesto u kojem je bilo 30.000siromašnih katolika bez crkve. Ta je velika katolička općina imala samo jednu kapelu, a i ta jeizgledala tako bijedno! Jedva se moglo vjerovati da se u njoj može čuvati Presveti Sakrament. Alivječno svjetlo nam je govorilo da se u tom jadnom prostoru nalazi velik Bog! (...) Na našu najvećuradost, našle smo odmah malu vilu s dvoranom koja je bila prikladna za kapelu. Sve više sestaradolazilo nam je u pomoć; one su uredile Božanskom Spasitelju lijepu kapelu, a dobri ljudi darovalivelike kipove. Nedugo potom služila se sv. Misa svaki dan, a vjernici su dolazili na sv. Misu čak i uradne dane.“843

„Znam, naime iz iskustva da se srdačnom i iskrenom ljubavlju sve postiže; mi ljubimo teljude, tu djecu, a oni to osjećaju. 'Kad se tako u narodu promijenio sud o vama onda će se sigurnousuditi i koji svećenik doći imati svetu Misu. Idem odmah k župniku i raspitat ću se ne bi li kojivjeroučitelj mogao doći.'“844

Blaženica po uzvišenu duhu vjere i u najdrastičnijim događajima kao što su rat čitaotajstvene putove Božje providnosti koja iz svega izvlači dobro. Tako ona uviđa da te velike dramečovječanstva mnoge potiču na povratak Bogu i aktivnu sudjelovanju na sv. Misi:

„Kada će rat završiti? Ja sam se nadala za godinu dana, ali on još zapravo nije ni počeo. Sveovo do sada bila je samo priprema jer se u Engleskoj treba najprije izboriti i koliko stotina tisućavojnika mora žrtvovati svoj život. (...) Ako se tolike duše obrate možda će dragi Bog skratiti vrijemekazni. Neki misle da će taj rat trajati tri godine. To bi za sve bilo neopisivo teško. Ali čitav je svijetto zaslužio. Ali Bogu hvala i slava za ovo kažnjavanje, za ove duhovne vježbe svijeta – milijuni sunaučili sklapati ruke. Ovdje moramo svaki tjedan peći na tisuće hostija, usprkos svemu!“

Možemo zaključiti da u otajstvu euharistije crkveno učiteljstvo gleda prvi i najveći darKristova Srca. Štovanje Isusova Srca usko je povezano s euharistijom jer ljubav koja je postalavidljiva u otajstvu križa ponazočena je u svakom euharistijskom slavlju.845

Tu najdublju povezanost euharistije i Isusova Božanskog Srca susrećemo i u životu bl.Marije Terezije. Otajstvo euharistije bilo je toliko prisutno u njezinu duhovnom životu da se spravom može reći da je bila euharistijska duša.846

Iz navedenoga je jasno vidljivo da je štovanje Božanskoga Srca Isusova u životu bl. MarijeTerezije bilo duboko obilježeno euharistijom kao „osobitim dokazom Isusove najnježnije ineizmjerne ljubavi“847.



844 Isto, str. 127.845 Usp. Benedikt XVI., Pismo vrhovnom poglavaru Družbe Isusove prilikom pedesete obljetnice enciklike „Haurietisaquas“, 2006.

846 Usp. M. Szentmartoni, Naći sebe tražeći Boga, Zagreb, KIZ, 2004., str. 114.847 HA 38.

208

Razmisli: Što me se najviše dojmilo od Blaženičine euharistijske duhovnosti? Koji jenaglasak euharistijske duhovnosti najvažniji u mome duhovnom životu? Odražava li sesudjelovanje na sv. misi na moje nastojanje za duhovnim rastom? Budim li želje za euharistijskimIsusom?

2.6. Misije – kontemplativno-karmelska i misijsko-aktivna duhovnost KarmelaBožanskoga Srca Isusova i četvrti zavjet u družbi

U povijesti redovništva, duhovnosti, pa i svetačke tradicije često se postavljalo pitanjeodnosa između kontemplativne i apostolatsko-misionarske duhovnosti, a nerijetko se smatralo dakontemplativni život ne može biti i izravno apostolatski, što naravno ne odgovara istini evanđelja.Ako su kontemplacija i apostolat dva temeljna stava kršćanskoga života, onda se oni ne moguuzajamno isključivati. Temelj iz kojega proizlaze te dvije stvarnosti i koji ih sjedinjuje jesu milost ievanđeoska ljubav.

U naravi je ljubavi da traži blizinu i prisutnost ljubljenoga, ali ta ista ljubav koja spoznajeBoga i s njim se sjedinjuje u kontemplaciji vodi dušu do toga da upoznaje sve više i dublje svogaLjubljenog. Ljubav kontemplacije ne motri Ljubljenoga samo zato, nego se nužno prevodi i u djelo,navještaj, želju da drugi, svi upoznaju Boga i da ga uzljube, a to je apostolat.

Vođena ovom dinamikom bl. Marija Terezija od Sv. Josipa karmelsku je kontemplativnuduhovnost i sv. Tereziju doživjela kao Božji dar za sebe i družbu. Ali nošena apostolatskom imisionarskom duhovnošću koja se u njoj rađala iz kontemplacije reinterpretira karmelskuduhovnost i put sv. Terezije Avilske u smislu izravna apostolatskoga i misionarskoga rada sestara uCrkvi i svijetu želeći sačuvati u potpunosti kontemplativnu dimenziju. I to je velika novost uženskom ogranku duhovnosti karmelske tradicije. Sv. Terezija Avilska nikada nije željela, a nipomišljala da bi se u obnovljenom Karmelu sestre bavile aktivnim pastoralom.848 Za nju jekontemplacija apostolatska samo po molitvi i zajedništvu života Crkve dok je Majka iUtemeljiteljica Karmela BSI upravo željela izravno apostolatsko djelovanje, i to na temeljuduhovnoga puta kojim interpretira i samu sv. Tereziju Avilsku.

„Vječna hvala Bogu koji me je doveo u Karmel, a po njemu k najboljoj učiteljici, sv. MajciTereziji od Isusa. S pravom ju se naziva serafska ili mistička svetica! Ali ona nije divna samo ondakad lebdi kao seraf u najvišim visinama mističnog života duše ona je ujedno bila i poglavarica poSrcu Božjem, bila je prava i brižna majka svojim sestrama. Da, pri svim osnivanjima pokazala sekao 'pravi majstor', kako se sama nazivala.

Ovu veliku sveticu dao mi je Bog za zakonodavku i uvijek sam se trudila da ispunjavamnjezine odredbe kolikogod mi je to bilo moguće u ovo vrijeme i u posve novim prilikama. Ova našasveta majka odredila je da moramo imati svoje samostane koji trebaju biti ograđeni zidom. Zbogtoga ima Karmel Božanskog Srca svoje vlastite samostane s vrtovima koji su ograđeni zidom ilidrugom visokom zatvorenom ogradom. Ali uza svaki samostan imamo ili dom za djecu ili dom zastarce, za gospodu i gospođe, s igralištem i vrtom, što također mora biti ograđeno.

Čvrsto sam uvjerena: kad bi sveta Majka Terezija umjesto u šesnaestom osnovala svojesamostane u devetnaestom ili dvadesetom stoljeću, da se ona slično nama, ne bi ograničila samo namolitvu i pokoru, nego bi s time spojila i neposredan rad na spašavanju duša. Njezina bi je velikarevnost dovela na to.“849

848 A. Sicari, Contemlativi per la Chiesa. L'itinerario carmelitano di s.Teresa d'Avila, Rim, 1983., str. 173–193.849 Djelo Božje, str. 136, 137.

209

„Nisu li želje naše sv. Majke Terezije u Karmelu Božanskog Srca postale stvarnost? Još više,kada je u svoje vrijeme kao dijete mogla nešto željeti, Božansko Srce Isusovo dalo joj je 'kćeri' kojesu prave misionarke u njenom duhu. To znači, koje su svoj kontemplativni život spojile saaktivnim.“850

„Odsad smo mogle obdržavati pravi redovnički život po pravilima Karmela i pokonstitucijama svete Terezije. Umjesto postova Bog je od nas tražio da se žrtvujemo radom zadjecu, a umjesto klauzure da radimo za misije. Naš molitveni život, a prije svega umiranje svemušto je svjetovno, izgrađivao je u nama ono glavno; da, bila je to vatra koja je našu revnost i našuljubav sve više rasplamsavala.“851

U duhovnom životu sve ovisi o ljubavi i zbog toga je tako jasno da apostolat sam po sebi nemože biti posvećujući ako nije hranjen i prožet molitvom i kontemplacijom. Da bi po apostolatskomdjelovanju bilo tko mogao biti vođen putem upoznavanja Boga i sjedinjenja s njim, potrebno je damu prethodi osobno traženje Boga i sjedinjenje s njim u šutnji i molitvi osobe koja naviješta.Nutarnji i kontemplativni život svakoga vjernika, a posebno onoga koji radi u apostolatu, izvor jeduhovnosti Crkve i apostolata.852 Tek pod tim uvjetima apostolat je dovođenje duša do iskustvaBoga, a ne puka socijalna aktivnost. Zbog toga Blaženica na to podsjeća sestre i potiče ih da se boreza život u milosti, dakle rast u prijateljstvu s Bogom, za sebe, ali i druge duše:

„Molim vas, da danas prije svega razmišljate o našem radu i da se opet podsjetite: prijesvega mora svakoj biti jasno, da mi, pokraj svega posla, nismo aktivni red, nego kontemplativni red;a to znači u Bogu, s Bogom i za Boga radimo na spasenju duša – ne dvorimo samo stare ljude isiromašnu djecu tj. hranimo i oblačimo, nego to činimo na najsavršeniji način da pridobijemonjihove duše za Boga ili da ih ukrasimo i posvetimo. Od jutra do večeri obavljamo naš posao ustalnom sjedinjenju s Bogom, jer jedna istinski radina duša sjedinjena s Bogom je kontemplativnaduša. Što su radili najveći sveci i ima li koga od njih koji nije bio kontemplativac?“ 853

„Postoje dvije stvari oko kojih se moraju okretati sve snage i brige jedne službeniceSvevišnjega kao oko dviju osovina, a to su: Briga da samu sebe uzdrži u Božjem prijateljstvu imilosti. Nastojati iste milosti postići i za druge duše. U to mora uložiti cijeli svoj život i sav rad.Ako promisli da je Božanski Otkupitelj predao svoj život u neizrecivim mukama za svaku dušu, zarće ona ustuknuti pred bilo kojom žrtvom i trpljenjem? Prava će službenica Božanskoga Učiteljanastojati pridobiti tvrdokorne duše svojom krotkošću, strpljivošću, mudrošću i ljubavlju.“854

„Kontemplacija koja se klanja kopljem probodenom boku stvara u nama osjetljivost naspasenjsku volju Božju, jača u želji da sudjelujemo na njegovu spasenjskom djelu postajući njegovasredstva.“855 Ova dimenzija ne samo da je bila prisutna, nego je bitno obilježila život bl. MarijeTerezije i njezino štovanje Božanskoga Srca Isusova.

Iskustvo Božje ljubavi postaje na neki način poziv da i drugi iskuse tu ljubav. I bl. MarijaTerezija snažno je iskusila i živjela taj poziv Božje ljubavi koji je kod nje sažet u riječima„spasavanje duša“. Ona u Božanskom Srcu doživljava žarku čežnju za svakom dušom, zaspasenjem svakoga čovjeka. Ponajprije je to snažno doživjela u svom obraćenju, tj. prelasku nakatoličku vjeru. „Nisam li ja bila janješce koje se nalazilo zapleteno u trnju krivovjerja? Kolike jegodine, koliko muke, koliko žrtava stajalo Dobrog Pastira dok nije izbavio to janješce. Vječna hvalaBožanskoj ljubavi, strpljivosti i milosrđu koje nije mirovalo dok napokon nije privelo to janješcesvojem stadu, i to nakon 33 godine.“856 Razmatrajući svakodnevno s velikom ljubavlju Sveto pismo

850 Neobjavljena pisma, pismo br. 1616b.851 Djelo Božje, str. 62.

852 M. Pigna, Valore ecclesiale della vita interiore, u Rivista di vita spirituale, 5–6, 1968., str. 265–280.853 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 164.

854 Mali vodič k savršenosti, str. 15.855 Benedikt XVI., Pismo vrhovnom poglavaru Družbe Isusove prilikom pedesete obljetnice enciklike „Haurietisaquas“, 2006.856 Djelo Božje, str. 11.

210

u njemu je prepoznavala kucaje Srca Božjega Sina. Ustrajnom molitvom bl. Marija Terezija sve jeviše ulazila u bogatstvo toga Srca i spoznavala njegovu beskrajnu ljubav prema svakom čovjeku.

U dušama vidi „dragocjene dragulje Božanskog Srca, za koje je Krist na križu visio i uneizrecivim mukama dao svoj život“857. Dala se osvojiti ljubavlju Božanskoga Srca do te mjere daje mogla reći: „Bog je 'moj Bog'! Njegove duše, 'moje duše'!“858 Kao što Božansko Srce žeđa zasvim dušama koje je spasilo, tako je i njezino srce gorjelo težnjom privesti Božanskom Srcu mnogeduše. To je postalo njezino životno poslanje i prva svrha Karmela Božanskoga Srca Isusova.Važnost koju je bl. Marija Terezija tome pridavala vidljiva je i iz činjenice da su sestre osim triuobičajena zavjeta (čistoće, siromaštva i poslušnosti) polagale i četvrti – život posvetiti spasavanjuduša.

„Neka Božanski Spasitelj zapali vaša srca plamenom ljubavi da se nikada više ne ohlade.Onom ljubavlju koja u vašim srcima ne trpi nikakva samoljublja i tvrdoglavosti, onom koja srceispunja 'osjećajima za misije'. U vama ne smije nikada nestati glad i žeđ za dušama. Zahvalite zamilost koju nam je Bog dao – a čemu? Samo da svoju dušu posvetite? Da, ali također i zato da SrcuIsusovu pružite okrepu, jer ono toliko čezne za dušama.

Najdraže sestre, utisnite u vaša srca naš četvrti zavjet (život posvetiti spasenju duša) bdijućipostojano i ustrajno. To mora biti vaša prva i zadnja misao. Počnite s novom i žarkom ljubavljumoliti za duše. Da, borite se s Božjim Srcem i tražite s ljubavlju punom predanja da pridobijete(vašu) djecu za dragog Spasitelja. Ljubav, ljubav, ljubav ništa drugo, nego širite ljubav i blagost.Ako vam se predbacuje, idite k Božanskom Srcu. Ono će vam pomoći da podnesete sve protivštinetvrdih srdaca koja nisu odabrala dragog Spasitelja za svoj uzor, koji je bio blag i uvijek pun ljubavi.Oni koji ga u tom slijede, naći će jednom u Njemu suca punog ljubavi. Ovo vam od srca želim i damu s blagošću i požrtvovnošću punom ljubavi pridobijete tisuće i tisuće duša.“859

Kontemplacija Isusova otvorenoga Srca i preobilje ljubavi koju je iskusila tjeralo ju je dasvima objavi taj izvor ljubavi i života: „Duh Božanskog Srca – Da, to je prava ljubav, to je preobiljeBožanske Ljubavi koje nas zove: 'Idite na ulice i trgove!' To je naša misija… Ima li što većega, negogrešnika privesti natrag k Bogu? Nebu danomice pripravljati radost… Koje li radosti za BožanskoSrce!“860 Ono što je bila žeđ Isusova Srca postalo je i njezina: „Duše i samo duše, samo za njih kucaBožansko Srce. Tako bi trebalo da mi nemamo nikakve druge misli, nikakve druge želje osim daželimo samo: duše, duše, i samo duše…“861

Što je značilo „spasavanje duša“? Bilo bi pogrešno svesti spasavanje duša samo na ono štoje bl. Marija Terezija nazivala kućnim misijama, tj. na posjete obiteljima tijekom kojih ih sepostupno ponovno privodilo vjeri u Boga. Spasavanje duša bl. Marija Terezija shvaćala je puno šire.Ponajprije, znala je da konkretnim radom može doprijeti samo do malena broja duša. No to je nijepokolebalo. Iskustveno je znala da je „molitva najveća moć“862, zato je svojom molitvomobuhvaćala cijeli svijet: „Ja sam zaručnica Božanskog Srca, a Srce Isusovo obuhvaća cijeli svijet.Svakih pet minuta stavljam svih pet dijelova svijeta u Božansko Srce.“863 Prvo sredstvo spasavanjaduša jest molitva i ona je dostupna svima u svakom trenutku. Srce sjedinjeno s Božanskim Srcemmože izmoliti milosti brojnim dušama. Stoga je pozivala na budnost i prisebnost: „Pazimo naminute, saberimo misli u Bogu! U pet minuta mogli biste ne samo jednu, nego tko zna koliko dušavašom gorućom čežnjom od Boga zadobiti!“864 Posebno su joj na srcu bili umirući. I njima je željela

857 Isto, str. 132.858 Isto.

859 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 25, 26.860 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 85–86.



211

pomoći svojom molitvom i radi toga je uvela molitveni pozdrav među sestrama: Mementomorientium! Mi Jesu, misericordia! (Sjeti se umirućih! Moj Isuse, milosrđe!).

U konkretnomu apostolatskom radu s djecom, starijima, obiteljima bl. Marija Terezija jepreporučivala samo jednu metodu. Onu koju je sama naučila od Božanskoga Srca Isusova, a ta jeljubav: „Ljubav je magnet; da, jedino čime mi možemo pridobiti duše!“865 Ona koja je bilazaručnica Božanskoga Srca, a to znači zaručnica božanske ljubavi, željela je da svi osjete tu ljubav ina taj način biti oruđe koje Božanskom Srcu privodi duše. I ovdje je ljubav početak i uzrok svega:„Sav naš rad je ništa ako naša srca ne ispunja ljubav, prava, topla, svježa, čista ljubav; ako ona neupravlja našim mislima, ne govori iz naših riječi, ne svijetli iz naših očiju… Ljubiti Boga; neriječima nego djelima.“866 Nastojanje da drugi iskuse Božju ljubav nerazumljivo je ako u srcu nemaljubavi. Bl. Marija Terezija je znala da je izvor ljubavi u molitvenom promatranju Božanskoga Srca„koje za nas toplo kuca i trajno nas ljubi”867.

Za nju se može reći da je istinski živjela u Isusovu Srcu. Ova dimenzija osjetljivosti naBožju spasenjsku volju za sve ljude snažno prisutna u životu bl. Marije Terezije svjedoči o njezinuispravno shvaćenu štovanju Srca Isusova. Na njezinu se primjeru obistinjuju riječi pape BenediktaXVI. o pravim štovateljima Isusova Srca: „Darovi primljeni iz otvorenoga boka iz kojega su potekli'krv i voda' pretvaraju i nas u to da i mi za druge postanemo vrelo iz kojega teku 'rijeke žive vode',otvaraju nas raspoloživosti za život za druge.“868

Dakle, apostolatska dimenzija koju je živjela Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI kao plodsvoga kontemplativnog puta obuhvaća i razne aktivnosti, rad s djecom, siromasima, starcima, alimisijska aktivnost u ovom šire iznesenom kontekstu za nju je primarna stvar i kao najvažniju je vidii za svoju družbu:

„I još nešto, glavna svrha našeg Reda su misije; ne uzimati u dom toliko djece ili staracakoliko je samo moguće, nego imati sestre koje imaju sitne dužnosti, tako da se mogu posveposvetiti misijama. Ali ne lakoumne i mlade sestre. Svaka provincijalka mora svoje sestre poznavatii samo one idu u misije koje za to imaju dozvolu.“869

„Ja želim da sveta majka Terezija sve moje majke i sestre posvema ispuni duhom našegaReda, a to je duh Božanskog Srca, da sve ispuni prebilje te Božanske ljubavi koja nam dovikuje:'Idite na ulice i raskršća i prisilite sve da uđu.' To je naša misija. Koja od vas taj nalog ne želiispuniti, nije prvu svrhu našega Reda – misije – uzela kao svoj poziv. Nikada nisu djeca bila, (prva)glavna svrha, ili kako neke smatraju misije sporednom zadaćom, to se apsolutno protivi duhunašega Reda. Ima li nešto višega, nego grješnika obratiti i tako dnevno pripremiti nebu radost, kakomi sada to činimo, kad toliko sestara ide na misije?“870

„Nema ništa većega od suradnje s Bogom u spasenju svijeta.“871 Ovo načelo koje sv. TomaAkvinski preuzima od sv. Dionizije Areopagita zajedno sa svim učiteljima najveća je apologijaapostolata u Crkvi. Apostolat je sveto i posvećujuće djelo i u samoj je biti Kristova poslanja iposlanja Crkve.872 Ali uvijek se treba prisjetiti Isusovih riječi: „Bez mene ne možete ništa učiniti“(Iv 15,5) koje svi načelno prihvaćaju, ali ih u praksi lako zaboravljaju. Ali činjenica da sve ovisi oBogu ne može ni na koji način biti povodom za indiferentizam vjernika u odnosu na druge ljude jerse Bog služi ljudima u ostvarenju svojih spasonosnih planova. Vjernik u apostolatu naviješta ipredaje drugima ono što je sam primio od Boga, ali potrebno je da to naviješta i predaje drugima.

865 Isto, str. 243.

866 Isto, str. 158.867 Neobjavljena pisma.



871 Sv. Toma Akvinski, 3. Sent. 35,1,4,2.c.872 J. Lozano, Teologia e spiritualità della vita apostolica, u Rivista di vita spirituale, 3, 1971., str. 235–250.

212

„Sve ovisi o suradnji s milošću, i bez zauzetog rada na vlastitoj duši nećemo dobiti velikihmilosti, a bez njih ne može ni najrevnija dobiti milost za rad i da ide u misije, to je najviše u našemRedu. To je rad sv. Franje Ksaverskog i bio je rad samog našeg Božanskog Spasitelja. Koje nemajumilost ovoga zvanja, neka onda barem žrtvuju sve svoje poslove i napore za obraćenje i spasenjeduša i po molitvi, vapajima i velikoj revnosti u vršenju pokorničkih djela, zadobiju milost za sve.Jednom neće svi imati istu radost i jednake zasluge u nebu.“ 873

U misijama koje je obavljala sa sestrama Blaženica je željela vjernike dovesti do ponovnesakramentalne prakse. Sakramenti su za bl. Mariju Tereziju bili izvori milosti u kojima se susrećeBoga. Kućne misije koje je provodila sa svojim sestrama imale su posredno za cilj pripraviti zasusret s Bogom po sakramentima.

„Odmah smo počele s našom glavnom zadaćom-misijama. Neprestano je izlazilo nekolikosestara da potraže i porade oko duša koje su se otuđile od Crkve.“874

„Također i kućne misije imaju svrhu tražiti nekrštenu djecu, divlje brakove dovesti docrkvene ženidbe i nepokorne privesti sakramentima.“875

Kada bl. Marija Terezija od Sv. Josipa govori o misijama, ima pred sobom i širu perspektivu.Ne zaustavlja se na predominatnoj eklezilogiji svoga vremena prema kojoj je Crkva prvenstvenoviđena pod jurisdikcijskim vidikom gdje su odgovorni za Crkvu, papa i biskupi, istodobno glavnipokretači misionarske aktivnosti koja za cilj ima povratak vjernika na praksu sakramenata i vjere.Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI, osim ove dimenzije u poimanju misija, ima i dimenziju Crkvekao zajednice vjernika i navještaja kraljevstva Božjega na zemlji svim vjernicima i nevjernicima. 876

U svojim brojnim susretima s različitim ljudima često se susretala s onima koji nisu pripadaliKatoličkoj Crkvi nego raznim sektama, osobito u Americi. Širinu svoga srca Blaženica ovakoizražava:

„Šteta za ove iskreno pobožne duše koje su u zabludi rođene i ostarjele! Dakako, one se nećeizgubiti, ali kako bi se mogle obogatiti milostima kad bi bile djeca prave Crkve Kristove.“ 877

„Svetim životom i takvom ljubavlju, koja je uvijek spremna na žrtvu, koja nikada ne pita zastalež i konfesiju (vjeroispovijest) predobit će nebrojene duše. A kako će u nebu biti velika radostporadi jednog grešnika koji čini pokoru, koliko li će veća biti zbog mnogih duša, koje pokoru čine!A koja radost ispunit će Božje Srce, kada vidi kako sestre godinu za godinom, neutrudivomrevnošću hite od kuće do kuće tražeći izgubljene ovčice, ili kad od rana do kasna njeguju dječjeduše, da se ne izgube. Ili pak, kad uvijek sa svim srcem ništa drugo ne traže nego spas duša,pomažući tako na proširenju kraljevstva Božjeg na zemlji.“878

Danas je općeprihvaćena stvarnost da je Duh Sveti glavni pokretač i protagonist apostolata imisija. Bez Duha Svetoga poslanje Crkve i misije bili bi najobičnija propaganda, a zahvaljujućidjelovanju Duha Svetoga po naviještanju radosne vijesti događa se trajno izlijevanje Božje ljubavina svijet.879

Zbog toga treba naglasiti odnos Blaženice prema Duhu Svetom u vidu štovanja SrcaIsusova, ali i apostolata i navještaja. Sama je imala snažno iskustvo djelovanja Duh Svetoga u svomživotu: „Duh Božji pokreće duše svih stoljeća i svih tisućljeća, a gdje Božji Duh radi, stvara ipokreće duše, tu je uzaludno svako protivljenje. Sve poteškoće i sve zapreke, pa bile one kako mudrago velike, uklanja Duh Sveti.“880


875 Iz izvještaja s. Marie-Terese od Sv. Petra.876 L. Gallo, Missionarietà dell’intera Chiesa, u Rivista di vita spirituale, br. 4–5, 1975., str. 420–437.

877 Djelo Božje, str. 149.878 Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 27.

879 J. Castellano, La missione nel dinamismo dello Spirito Santo, u Rivista di vita spirituale, br. 4–5, 1975., str. 398–415.880 Djelo Božje, str. 113.

213

Može se reći da se bl. Marija Terezija dala voditi Duhom Svetim. Duh Sveti je božanskaljubav razlivena u ljudskim srcima. Sve ono što je već rečeno o ljubavi ovdje se ponovno ponavlja ijoš izravnije kaže da je izvor te ljubavi Duh Sveti. Još jednom potvrđujući prvenstvo ljubavi bl.Marija Terezija svjedoči da „nutarnji zakon ljubavi, koji Duh Sveti usađuje u ljudske duše, višepomaže u življenju našeg poziva nego svi vanjski zakoni“.881 Njezin recept za veliku ljubav, tj.sjedinjenje s Bogom, navještaj, apostolat i misije jednostavan je: treba dopustiti Duhu Svetom dažarom svoje ljubavi prožima i sve više ispunjava dušu.882

Razmisli: Kako su u mom iskustvu usklađeni kontemplacija i apostolat? Jesam li svjesna dase moj redovnički poziv ne odnosi samo na mene? Imam li u srcu proživljenu svijest o potrebiprivođenja duša Srcu Isusovu? Na koji je način moj poziv „misijski“?

2.7. Marijanska duhovnost

Bl. Marija Terezija, iako je rođena u protestantskoj pastorskoj obitelji, od djetinjstva je gajilasrdačnu ljubav i poštovanje prema Blaženoj Djevici koju je zvala „draga Majka Božja“.

„Uvjerena sam da me je draga Majka Božja već od ranog djetinjstva uzela pod svoje okrilje isvoju majčinsku obranu i da Njezinoj brizi i zagovoru imam zahvaliti sve dobivene milosti.“ 883

Čitajući marijanske tekstove Majke i Utemeljiteljice Karmela BSI lako je uočiti da onanikada o Mariji ne govori u individualističkom smislu, nego uvijek u odnosu na Božji plan njezineuloge u životu Krista i Crkve. Budući da je najuže povezana, sjedinjena sa središnjim otajstvomvjere, osobom i djelom Isusa Krista, Marija je povezana i sa svim drugim stvarnostima vjere.

Pobožnost bl. Marije Terezije prema Djevici Mariji ima svoj izvor u otajstvu Kristovaposlanja u Božjem planu spasenja te je uvijek bila usmjerena na Kristu. Ona je Mariju uvijekgledala kao onu koja je po Božjoj volji prisutna kao Djevica, Majka i Bogorodica u otajstvu Krista iCrkve.

„Po Tebi je moj Spasitelj postao mojim bratom. Po Tebi je postao mojim Otkupiteljem, jer simu ti dala našu narav kojom nas je mogao otkupiti. Pod križem me je moj Spasitelj Tebi predao, apred svetohraništem Ti si ga dala meni.“884

Kada se analiziraju marijanski tekstovi bl. Marije Terezije od Sv. Josipa, uočljivo je da je njuna poseban način proželo razmišljanje o dvije marijanske istine i njezina dva naslova: Djevica iMajka.

Premda je odrastala u protestantskoj obitelji i okruženju, još nije bila upoznala katoličkuvjeru, nije znala moliti ni Zdravomarijo, njezino je srce svetačkom intuicijom već tada vjerovalo uMarijino djevičanstvo.885 To možemo objasniti samo posebnim djelovanjem Božje milosti uBlaženičinoj duši, ali i njezinom očaranošću prikazanoga djevičanstva Bogu koje je već i kod sebedoživljavala. A onda koliko se više to moglo i moralo odnositi na onu koja je bila određena bitiMajkom Boga koji je postao čovjekom i našim Spasiteljem. U djevičanskom začeću još od prvihstoljeća crkveni oci razabiru znak da je Sin Božji došao u čovječanstvo, a s Marijine strane to jeznak cjelovitosti dara same sebe u potpunoj ljubavi i predanju Bogu i pozivu na koji je poziva.

„Gajila sam srdačnu ljubav i poštovanje prema dragoj Majci Božjoj. Nazivala sam jeDjevica Marija. Svugdje gdje sam boravila morala je stajati ili visjeti njezina slika. Bilo je topoznato svima pa, kad su me htjeli razveseliti, poklonili bi mi sliku Madone. (...) Jedno od tihpredvečerja nikada neću zaboraviti. Upitala sam, naime, oca: da li svi kršćani vjeruju da je MajkaBožja uvijek ostala djevicom. On mi je na to odgovorio: 'Može se vjerovati ako se hoće, ali nijenužno i mnogi ne vjeruju.' Istog časa odgovorih 'Da i nitko ne vjeruje, nitko na svijetu, ja bih čvrsto

881 Isto, str. 192.

882 Usp. Neobjavljena pisma, pismo br. 1113.883 Djelo Božje, str. 9.

884 Neobjavljeni tekst pod nazivom Marija, moja Majka.885 S. De Fiores, Vergine, u Nuovo dizionario di Mariologia, Milano, 1985., str. 1418–1445.

214

vjerovala da je Majka Božja ostala uvijek djevica.' Ništa nisam znala o krunici. Nisam znala niZdravo Marijo.“886

Pa ipak, Majka je naslov koji bl. Marija Terezija od Sv. Josipa najradije koristi kada govori oMariji. Nju je očaralo Marijino majčinstvo. Ona Mariju naziva draga Majka Božja, Majka Isusova,moja Majka i izravno je povezuje sa štovanjem Božanskoga Srca Isusova. Marijina je uloga upovijesti spasenja sva usredotočena na njezino bogomajčinstvo. Marija je puna milosti, najodličnijiplod otkupljenja i već od prvoga časa svoga začeća bila je potpuno očuvana od svake ljageistočnoga grijeha. A cijeloga je života ostala slobodna i od svakoga osobnog grijeha. Iskustvomajčinstva za Mariju je značilo i jedinstvenu i nenadmašivu blizinu sa Sinom Božjim.

Isus je uzeo ljudsku narav od svoje Majke, a ona je bila i prva njegova odgajateljica. Kao isvaka majka, Marija je aktivno sudjelovala u oblikovanju, sazrijevanju i odrastanju ljudskedimenzije svoga i Božjega Sina. A po Božjoj volji Marija je slobodnom vjerom i posluhomsudjelovala u ljudskom spasenju sve do aktivna sudjelovanja u otajstvu Kristova križa kada je namavjernicima darovana za Majku. Kao u zanosu ljubavi Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI svjedočio toj tajni Marijina majčinstva u Isusovu životu i svome duhovnom iskustvu:

„Jesi li čula, moja nebeska Majko, kad su me pitali – štujem li Te, ljubim li Te? O mojaMajko, kao što mi je nemoguće ne ljubiti svoga Spasitelja, isto tako mi je nemoguće ne ljubiti Tebe,moja predivna Majko, koja si mi ga dala. Ti jedina znaš kako me boli što Te nisam uvijek još jače,još srdačnije ljubila, a ipak, ti si i ovu moju sićušnu ljubav neizmjerno nagrađivala. O blaga, nježnai milosrdna nebeska Kraljice, Tebe da ja ne ljubim? Ljubim Te žarko i želim Te još tisuću puta višeljubiti. Tko je, osim Božanskog Spasitelja, za mene učinio više nego Ti? Svoju sreću imam zahvalitisamo i jedino Tvome zagovoru.

O moja predobra Majko, Tebe da ja ne ljubim? Ta, tko me je učio ljubiti? Ti si se, mojanebeska Kraljice, spustila do mene da pripraviš moju dušu za svoga Sina, mog BožanskogOtkupitelja. Znaš li, moja predobra Majko, još kada sam molila prvu Zdravomariju Ti si me učilaštovati Božansko Srce Isusovo? A po Božanskom Srcu Isusovu Ti si me naučila poznavati mogaSpasitelja, njega častiti i ljubiti. Da, čini mi se da kroz prošlih 30 godina uopće nisam znala štoznači 'ljubiti Spasitelja', kao da ga uopće nisam ni poznavala – ili vrlo malo. A sve to imam zahvalitisamo Tebi, moja predobra Majko. Po Tebi je moj Spasitelj postao mojim bratom. Po Tebi je postaomojim Otkupiteljem, jer si mu ti dala našu narav kojom nas je mogao otkupiti. Pod križem me jemoj Spasitelj Tebi predao, a pred svetohraništem Ti si ga dala meni.

O moja predivna Majko, Tebe da ne ljubim? Sve je moguće, ali to je nemoguće da ne ljubimTebe koja si me dan i noć, od rana do kasna, vodila i upravljala moje korake. Pokušavala si mesačuvati od svakoga pada, učila si me radosno nositi i ljubiti svaki križ. O moja Majko, Ti si nasvadbi u Kani dala ljudima vina. Ti si im pomogla u jednoj zemaljskoj nezgodi, a da Te za pomoćnisu ni molili. Što sve Ti ne bi učinila svojoj djeci? Ne samo da im pomažeš u zemaljskimnevoljama i potrebama; ne samo da ih izvlačiš iz zemaljskih neprilika; ne, ne samo to! Mnogo više,tisuću puta više pomažeš im u duševnim potrebama. Opaziš li koje od svoje djece u napasti – okako žuriš da mu pomogneš! Vidiš li kojega okružena tamom velikoga grijeha, bačena na tlo; kakoje tada ožalošćeno Tvoje Srce! Da, suznih očiju hitiš mu u pomoć i ne miruješ dok se ne nađe donogu Tvoga Sina. No, ti ne pomažeš svojoj djeci samo u napasti i grijehu. Tvoje srce, o dobra idivna Majko, nije samo time zadovoljno da Tvoji imaju što im je potrebno; ne, Tvoja dobrota moliza njih sreću i blaženstvo. Jedva Tvoje dijete podigne k Tebi svoje ruke, Ti se odmah prigibaš knjemu i privijaš ga na svoje Srce. Kolika je to sreća smjeti počivati na Tvojim rukama i na TvomeSrcu! Pa ni takva sreća za Tvoje dijete nije Tebi dostatna. Ti znaš za jedino srce na kojemu će onojoš blaženije počivati. Položiti svoje dijete na to Srce, Tvoja je najveća sreća i blaženstvo. Iako je zaTebe velika sreća držati svoje dijete na rukama, ipak Ti brzo hitiš s njime k Onome koga ljubi dušaTvoja.

O moja Majko! Gdje da naučimo ljubiti Tvoga Božanskog Sina, svoga Spasitelja iOtkupitelja, ako ne na Tvojim rukama i na Tvome srcu? Tko ga je tako ljubio kao Ti? Tko ga je

886 Djelo Božje, str. 22.215

tako poznavao kao Ti? Tko ga je tako razumio kao Ti? O moja predivna Majko, Tebe da ja neljubim? O da, žarko te ljubim!“887

Upoznati Mariju, dakle, za Blaženicu znači spoznati i ulogu koju ona ima u životu Crkve. Ato podrazumijeva svjesno i slobodno sudjelovanje u duhovnoj stvarnosti koju Gospa zauzima uzajednici vjernika. Govoreći o poslanju koje Marija ima u Božjem narodu Blaženica naglašava da jeMarija Majka i to je naslov koji najbolje izražava poslanje Djevice iz Nazareta u zajednici vjernika.Marijin majčinski odnos prema Crkvi ne može se odvojiti od njezina sjedinjenja s Isusom, negoupravo iz njega proistječe. Polazeći od svoga iskustva bl. Marija Terezija od Sv. Josipa s boli u dušikonstatira odsutnost toga majčinsko-sinovskog odnosa kod mnogih:

„Budući da sam 30. listopada 1888. postala članom sv. Crkve, gajila sam u sebi tihu i tajnuželju da taj dan proslavim svečanom svetom Misom. Premda to nije nitko znao, ipak mi se željaispunila posredovanjem moje drage nebeske Majke. Koliko li puta ispuni Ona i najskrovitije željesvoje djece! O, kad bi svi ljudi bili djeca ove predrage i najbrižnije Majke i kad bi je kao takvuljubili i poštivali! Svakog čovjeka, bez obzira kojem staležu, rodu ili naciji pripada, ako MajkuBožju nema za majku, držim siročetom bez majke. Svi su oni, zaista, jadna siročad. Ako to danas ine uviđaju doći će jednom čas kad će mi ovo spoznati, ali tada će biti prekasno.“888

Nije moguće ostvariti istinski odnos s osobom koju poznajemo samo po čuvenju. Vjera jeprvenstveno naše pristajanje uz osobu Isusa Krista. Slično je i s pobožnošću prema PresvetojDjevici Mariji. Ona se izražava i živi prije svega u osobnom odnosu prema Gospi. Tvrditi da nam jeMarija blizu, da se brine za nas, nije samo slikovit način izražavanja nego stvarnost. Gospaneprekidno djeluje u životu Crkve i svakoga vjernika. To je duhovno iskustvo i naše Blaženice.Nakon što je prešla na katoličku vjeru, malo-pomalo, ali s puno zanosa usvajala je klasične oblikekatoličke marijanske molitve – svibanjske pobožnosti, krunicu, kipove – i doživljavala da joj je pomolitvi Marija blizu u duhovnim i materijalnim potrebama:

„Došlo je proljeće, a s njim i mjesec svibanj. Iako sam doživjela svibanj već trideset puta,tek ovdje sam ga upoznala kao Marijin mjesec u svojoj Crkvi. Ovdje su svi bili katolici: bolesnicikao i njegovateljice sve osim jedne, te su kroz čitav mjesec svibanj svakog dana navečer pjevalimarijanske pjesme. Ne mogu opisati radost koja me je ispunila kad sam prvi put čula kako pjevaju'Marijo, svibnja Kraljice', pa onda ostale divne i drage Marijine pjesme.“889

„Kad sam po želji gospodina dr. Jahnela započela gradnju, dobila sam ovih 15.000 marakakoje su bile dovoljne za nabavu opeke. Bilo je to godine 1894. Nije li ovo bio čudesan dar našedrage Gospe? Ovo sam uvijek držala dokazom uslišanja moje krunice koju sam molila putem odKönigsteina do Falkensteina.“890

„Siromaštvo u kojem smo se nalazile dopuštalo je da unajmimo samo sobu bez hrane. Mismo sada naše oskudne obroke priređivale same na špiritnoj lampici. Čim sam ostala sama, palasam na koljena pred malim kipom Žalosne Gospe, koji sam uvijek nosila sa sobom, a koji sam sadastavila na stol. Vrućom sam se molitvom obratila svojoj nebeskoj Majci i molila je da mi pokažeput, da mi pomogne upoznati volju Božju... Tada netko pokuca na vrata.“891

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI iskusila je da ju je Marija provela kroz njezine tamnenoći u najtežim duhovnim iskustvima kada ju je obmanjivao i vodio lažni mistik p. Š., a izravno semiješao i u osnutak družbe. Ne samo to, nego je uz pomoć drugih duhovnika uvidjela da su se tamučna iskustva za nju preobrazila u dobro po većem pročišćenju njezine duše. A Marija joj jemajčinski isprosila slobodu i čuvala je na tim teškim i potencijalno pogubnim putovima:

„Ujutro, nakon onog strašnog viđenja, žurila sam se u crkvu u Mariaschein da našoj dragojGospi zavapim za pomoć. Tu sam vapila i vapila, a moja je nebeska Majka uslišala moju vruću

887 Neobjavljeni tekst pod nazivom Marija, moja Majka.

888 Djelo Božje, str. 165, 166.889 Isto, str. 25.

890 Isto, str. 52.891 Isto, str. 79, 80.

216

prošnju. Izmolila mi je nov život, novu snagu i novu hrabrost. Kod Njezinih nogu došla sam doodluke: da pođem k patru i govorim s njime, ali ne kao do sada, vezana poslušnošću, jer ove lancekoje mi nije Bog nametnuo nisam više osjećala. Nisam više bila sputana, ne, u jednom sam se časuosjećala slobodnom. Draga Majka Božja izmolila mi je novi duh i snagom ovog duha pošla sam kpatru Š. i rekla mu: 'Ne mogu više! Borila sam se i trpjela, ali više ne mogu. Idem u Rim. Hoću dabudem na čistu! Vama, velečasni, neka Bog plati sve što ste radi Boga učinili nama i meni.'“ 892


Tako je Blaženica učila živjeti u čistoj vjeri, ali i što znači podnositi svoje tamne noći, kušatiu životu svu veličinu i ljepotu Marijine majčinske skrbi po predanju Mariji i izabranju da o njojsvakodnevno ovisi u svim situacijama i prilikama te da ona majčinski vodi dušu putem duhovnogarasta i suobličenja s Kristom sve do sjedinjenja s njim. Dušu koja joj se preda Marija čini dionicomsvoga jedinstvena i nenadmašiva puta svetosti. Blaženica taj put potpuna predanja Mariji, danasbismo kazali posvete, naziva svojim najdražim simbolom Srca. Nastojati biti upisan u SrceMarijino, to želi za sebe i sve svoje sestre kao siguran put duhovnoga rasta i spasenja:

„Neka danas, na ovaj sveti dan, naša draga Gospa, sva vaša imena onih koje polažu zavjete ikoje su još u novicijatu, i one koje su do sada provodile mlaki život, ali nakon iskrenog kajanja železapočeti novi život – da, neka naša draga Gospa sva njihova imena upiše u svoje Majčinsko srce.Čije je ime tamo upisano on će svoje ime naći u knjizi života. Samo to vas sve molim, vapite i ja ćus Vama vapiti dragoj Gospi za tu milost i ljubav. Vjerujte mi, ima u ovo vrijeme koje se naziva'početak svršetka', čitava vojska zlih duhova koji kršćane vjernike, a posebno redovnike, redovnice isvećenike, opsjeda i proganja. Kako ćemo opstati? Stalni poticaji ovih zavodnika koji se raduju itrijumfiraju radi najmanje pogreške, najmanje rastresenosti na koje su duše zaveli, a na drugoj stranisklonost vlastite naravi na nemarnost i popustljivost. Da, kako možemo ovdje pobijediti? Bilo binemoguće, kad ne bi osim našeg anđela čuvara imali i našu nebesku Majku!

Drage moje sestre! Požurite danas kad ste pročitale ove retke vaše Majke, sirote, stare,daleke Majke koja vas stalno nosi u svom srcu, k našoj dragoj Gospi i u duhu približite se njenomprijestolju i zamolite ju u moje ime. Sva imena upišite u njezino ljubazno Majčinsko srce i vapite jojda vam uvijek bude Majka, čuvarica i zaštitnica vašeg redovničkog života i vaša učiteljica. Sada stevi kao djeca koja ostavljaju školu i dolaze u visoku školu gdje ona poučava kao učiteljica svihkreposti. Draga Majka Božja! Ali i u ovoj školi života ima više nego jedna poteškoća, više negosamo jedan ispit. Kako ćete tu opstati ako vam Ona sama ne pomogne? Vjerujte mi, nema ništa štoona ne bi svojim zagovorom postigla kod svoga Sina i ima li duša koje su joj draže od redovnica,zaručnica njenog dragog Sina. Može li Majčinsko srce imati veću želju nego: sve ove zaručniceprivesti jednom kao svetice – na nebeskim vratima – svome Sinu u susret?

I vi ne pripadate samo kao zaručnice Božanskom Spasitelju; ne po posve nezasluženojmilosti – mi smo kćeri naše drage Gospe Karmelske – zasađene u vinogradu Božjem, u Karmelu!Zaručnice Spasiteljeve! Kolika punina milosti! Kakve li odgovornosti! Neka vas dragi Bogblagoslovi, da svakim danom rastete u Njegovoj milosti, da sve postanete radost i utjeha drageMajke Božje!“894

Crkva danas s pravom uči da je Marija čista slika, pralik i uzor Crkve, dakle i svakogavjernika. Njezin Sin Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj je svijeta, a Gospa savršen uzor spašenogaljudskog bića koje je uvijek aktivno surađivalo s Bogom. U Mariji se sažimlju Božji darovi,prisutnost Duha Svetoga, nutarnja ljepota svetosti, djevičanska vjera, majčinska ljubav, zaručničkisavez, nebeska slava i sudjelovanje u spasenjskom Kristovu poslanju. U Mariji se otajstvo Crkve


893 Isto, str. 67.894 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 126–128.

217

zrcali u čistu svjetlu. Ona je član Crkve, ali i Majka neusporedivo najbliža Kristu i vjernicima. 895 Paipak, kada Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI govori o nasljedovanju Marije kao uzora, onda,sukladno temeljima svoga duhovnog nauka, na poseban način naglašava poniznost kao marijanskukrepost koju valja nasljedovati:

„Nismo li mi kćerke naše nebeske Majke? Ne zovemo li našu dragu Karmelsku Gospuuvijek s pouzdanjem 'Majkom!' Ne moraju li kćerke nastojati da budu slične svojoj Majci? Ova našadraga Majka ne mora biti naš uzor samo u svojim krepostima, nego i u svojem vanjskom vladanju iu svojoj vanjštini.“896

„Sve sestre neka se dive i neka hvale veličinu i dostojanstvo Božje, i u Njegovoj prisutnostineka se duboko ponize, sve rado čine da postanu krotka i ponizna srca. Neka razmišljaju kako jeova krepost bila temeljna svim čudesnim milostima koje je Svevišnji udijelio Majci Božjoj. Da biovu krepost mogli cijeniti, moraju znati da je ona najdragocjenija, ali i nježna i izložena mnogimopasnostima. Ako se ponize samo općenito, a izgube je u malim pojedinostima, tada je ne posjedujuu Istini. Majka Božja želi da je zaručnice njezinog Sina u tome nasljeduju i svu brigu usmjere dapostanu ponizne, jer će se tada najviše svidjeti Božanskomu Srcu. Ona želi da one postanu savršene,a poznavanje samih sebe je temelj prave savršenosti. Što će dublje kopati temelj, to će se zgradanjihovih kreposti više uzdizati, a njihova će volja jače biti sjedinjena s voljom Božjom, jer On svisina Svoga prijestolja gleda na ponizne na zemlji. On se protivi oholima, a poniznima dajemilost.“897

Blaženica je Mariju nazivala Kraljicom neba koja svojim svemogućim zagovorom sve možekod Boga. U svakoj se potrebi utjecala uvijek „Srcu svoje nebeske Majke“898 i imala je snažnoiskustvo njezine majčinske zaštite. To je iskustvo željela i svojim sestrama koje je vrlo čestopoticala na posebnu ljubav prema „dragoj Gospi“ te je nju izabrala za Majku i zaštitnicu svogaKarmela:

„Uvijek se draga Majka Božja pokazala Majkom i zaštitnicom 'Karmela Božanskog Srca', a iostat će nam Majka i zaštitnica tako dugo dokle god bude svaki samostan, svaka naša redovničkaobitelj miomirisom Karmela slavila Boga i svijet pobuđivala na pobožnost.“899

Na kraju iz svega možemo zaključiti da pobožnost bl. Marije Terezije prema Djevici Marijividljivo očituje ispravnu kristološku usmjerenost i povezanost sa štovanjem Srca Isusova.

Razmisli: Kakav je moj odnos prema Gospi? Na čemu se temelji moja marijanskaduhovnost? Mogu li na putu svoga duhovnog rasta vidjeti Marijinu majčinsku prisutnost? U čemuse to najviše očituje? Što mi se najviše sviđa kod Blaženičine marijanske duhovnosti?

2.8. Pobožnost sv. Josipu i druge pobožnosti

Duhovni nauk koji Blaženica uči nije samo pobožnost shvaćena kao određena praksamolitve i vjere, nego autentična i teološki utemeljena duhovnost koja vodi vjernika putemvjerodostojna kršćanskoga života od obraćenja do vrhunaca svetosti.

Na putu duhovnoga rasta bl. Marija Terezija od Sv. Josipa razlučuje što je bitno: nutarnjiduh, a što sekundarno: pojedine pobožne prakse i vježbe. Pa ipak, treba dobro shvatiti ovu pouku jerozbiljno nastojanje oko nutarnjega duhovnog života na bilo koji način ne isključuje vanjske vježbepobožnosti, nego one potiču i pomažu rast u tomu nutarnjem duhu koji vodi prema sjedinjenju sBogom.

Ona sestrama i svim vjernicima preporučuje redovit sakramentalni život, zatim ih želi, kakosmo vidjeli, voditi putem duhovnoga rasta gdje je nezaobilazna duhovnost Božanskom Srcu895 B. Gherardini, Chiesa, u Nuovo dizionario di Mariologia, Milano, 1985., str. 1418–1445, 335–354.

896 Neobjavljena pisma, pismo pod nazivom Jaram je moj sladak.897 Mali vodič k savršenosti, str. 13.


218

Isusovu, euharistijska, marijanska i duhovnost križa, a osim toga Blaženica na poseban načinpreporučuje i druge pobožnosti.

U prvom redu to se odnosi na pobožnost sv. Josipu. Pobožnost sv. Josipu svakako spadameđu velike pobožnosti Katoličke Crkve i svi bi je vjernici trebali manje ili više gajiti, a prvi,najjednostavniji i najvažniji način življenja pobožnosti svakako je molitva. Zanimljivo je Blaženicadobila poticaj da razmišlja o pobožnosti sv. Josipu na prijekor svoga oca, protestantskoga pastora.

„Dok sam se bila udaljila da najavim ravnatelju očev dolazak, ostao je otac sam u mojojsobi. Uzeo je u ruke malu knjigu o životu Sv. Josipa, koju je gospođa W. tamo ostavila, i pogledaoje. Za vrijeme ručka reče: 'Ma, kako se samo može moliti tako stranom čovjeku!'... Značajne riječi!

Taj izraz 'strani čovjek' ostavio je na mene dubok i neizbrisiv dojam. On me je naveo narazmišljanje i razmatranje o Sv. Josipu i rasplamsao u meni veliku, srdačnu i povjerljivu ljubavprema Sv. Josipu, ocu Josipu, kako sam ga odsada nazivala. Da, činilo mi se da mu moramnadoknaditi manjak ljubavi i poštovanja svih krivovjernika.“900

Put rasta u pobožnosti sv. Josipu vodio je Blaženicu preko razmatranja i molitve onenadmašivoj i jedinstvenoj ulozi koju je on prema evanđelju imao u životu Isusa i Marije te ju jeto, ne bez posebna djelovanja Božje milosti u nutrini, dovelo do duboke pobožnosti i ljubavi premasv. Josipu do te mjere da će svome redovničkom imenu dodati naziv „od Sv. Josipa“.

„Sad sam pomalo shvaćala što znači živjeti u bijedi i siromaštvu jer, premda sam još uvijekimala stan i hranu, ovo je siromaštvo bilo često teško i ponižavajuće. Ali za mene je ono bilo praviblagoslov jer me je dovelo k Sv Josipu. Riječi moga oca: 'Kako se samo može moliti tako stranomčovjeku?' duboko su se utisnule u moje srce i kao iz zrna sjemena, nikla je iz njih velika, iskrena,nadasve pouzdana ljubav. Da, djetinjom predanošću povezala me je s ovim vjernim očinskim srcemi mnogo tisuća puta iskazao mi je moj sveti otac Josip svoju očinsku ljubav i zaštitu.“901

Iskustvo posebne zaštite sv. Josipa od trenutka kada je prihvatila tu pobožnost bl. MarijuTereziju pratilo je cijeloga života, a na poseban se način to očitovalo u uslišanjima njezinih molitvai Josipove očinske skrbi u svim njezinim, pa i materijalnim potrebama. A kao Majka iUtemeljiteljica Karmela BSI ona je to prenijela na domove i na svoju družbu.

„Došla sam u Berlin bez novaca pa su moji protivnici trijumfirali misleći da ću sada svakakopropasti pri tolikim pothvatima na sve strane, naime da ću propasti novčano. Ali moj sv. otac Josipnije dao da se osramotim nego mi je pomogao kod prijestolja Božjega te sam mogla namiriti sveračune. Bog je neprestano blagoslivljao – to nam je svima bilo jasno – sve napore i poslove koji suimali samo jednu svrhu: proslaviti Boga, služiti svetoj Crkvi, spašavati duše...“902

„Čitavu sam godinu 1921. provela na putovanjima. Još jednom posjetila sam sve našedomove te nastojala savjetom i djelom popraviti štete koje su nastale uslijed rata i zbog moje takoduge odsutnosti. Na svoju radost, svuda sam slušala pojedinosti o divnoj pomoći i zaštiti sv. ocaJosipa.“903

Postupnost rasta u pobožnosti i ljubavi prema sv. Josipu, na temelju njegove evanđeoskeuloge i očinske prisutnosti u njezinu duhovnom iskustvu, vodio ju je do toga da ga prihvati kaozaštitnika svoga duhovnog života, što je pak najvažnija stvar u življenju vjere te da to utka uduhovnost svoje družbe. Sv. Josip tako postaje privilegiranim likom koji vodi i prati put duhovnogarasta duše sve do sjedinjenja s Božanskim Srcem Isusovim.

„Sveti Otac Josip, zaštitnik našeg duhovnog života, neka nam izmoli milost da živimo unajintimnijoj zajednici sa Spasiteljem, da bude milina stanovati u svakom našem samostanu uPresvetom Sakramentu, okružen revnim redovnicama.“904




219

U biti Blaženica interiorizira temelje crkvenoga nauka o toj stvarnosti koju veliki papa isvetac naših dana ovako izražava: A u apostolskoj pobudnici Otkupiteljev čuvar papa sv. Ivan PavaoII. piše: „Crkveni su oci, nadahnjujući se na samom Evanđelju, već od prvih stoljeća isticali da svetiJosip, kao što je s ljubavlju vodio brigu o Mariji i radosnim se zalaganjem posvetio odgoju IsusaKrista, tako isto čuva i štiti njegovo otajstveno tijelo, Crkvu, koje je Sveta Djevica lik i uzor.Prigodom stogodišnjice objavljivanja okružnoga pisma pape Leona XIII. koje počinje riječimaQuamquam pluries (Premda više puta) i imajući pred sobom višestoljetno štovanje svetoga Josipa,želimo vam, draga braćo i sestre, predati na razmišljanje neke istine o onome koga je Bog 'izabraoza čuvara svojih najvećih dragocjenosti'. Radosno ispunjavamo tu pastirsku zadaću da u svimvjernicima poraste pobožnost prema Zaštitniku cijele Crkve, a i ljubav prema samome Otkupitelju,kome je on služio sjajući kao primjer ostalima.

Tako će sav kršćanski narod ne samo gorljivije hrliti k svetom Josipu i pouzdano zazivatinjegovu zaštitu, nego će uvijek imati pred očima njegov ponizan i zreo način služenja i'sudjelovanja' u djelu spasenja ljudi. Bude li Crkva promatrala Marijina Zaručnika kao dionikabožanskoga otajstva, uvjereni smo da će, nezadrživo idući zajedno s cijelim ljudskim rodom ususretbudućem vijeku, moći ponovno otkriti vlastitu svoju narav u istom nacrtu otkupljenja koji ima svojtemelj u otajstvu utjelovljenja.

Upravo u tom otajstvu Josip Nazarećanin 'sudjelovao je' kao nijedan drugi čovjek, izuzevšiMariju Majku Utjelovljene Riječi. On je zaista osobno u tom zajedno s njom sudjelovao, ucijepljenu stvarnost istoga spasonosnog događaja i isto tako bio čuvar iste ljubavi po kojoj nas nebeski Otaci predodredi sebi za usvojene sinove po Isusu Kristu (Ef l,5).“

Blaženica želi ne samo da se živi pobožnost sv. Josipu, nego da se i druge prema njoj vodi.„Nemojte propustiti zasaditi u dječje duše nježnu, srdačnu ljubav prema Majci Božjoj i

svetom Josipu, jer kada jednom dijete ima ove nebeske roditelje, ne može se izgubiti, nije li namipak sam Božanski Spasitelj dao i poučio nas da ljubimo – ne uvijek samo molimo zazivajućinjihovu pomoć, nego da ih častimo i ljubimo, a nažalost tako malo duša to razumije, a ja želim odsvega srca, da sve Vi, moje drage sestre, koje ste kao članice Karmelskog Reda, posebno na toobavezne, to naučite, uvijek više naučite, tada Bl. Djevica Marije i sv. Josip neće dopustiti da Vamuzmanjkaju dokazi njihove velike, moćne ljubavi i skrbi.“905

Zanimljivo da je djelovanje Božje milosti Blaženicu vodilo i do pobožnosti Djetetu Isusu.Naime, uloga sv. Josipa u Isusovu životu u evanđelju prvenstveno je naglašena u Isusovudjetinjstvu. Otajstvenim putovima Božje milosti u svojoj nutrini Majka i Utemeljiteljica KarmelaBSI povezuje ove dvije pobožnosti u povijesti Karmela BSI:

„S čvrstim pouzdanjem u Božju providnost i pod zaštitom sv. oca Josipa osnovala sam nesamo jedan dom Sv. Josipa, nego, vođena Božjom providnosti, putovala sam dalje od grada dograda, iz države u državu osnivajući samostane i domove Sv. Josipa. Brigu za kupovinu i gradnjukuća prepuštala sam uvijek Božanskom Djetetu, a brigu za uzdržavanje karmelske obitelji, koja sestalno množila, stavila sam posve u ruke Sv. Josipu.“906

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa je pobožnost Djetetu Isusu doživjela kao čist Božji dar izov samoga Djeteta koje je poziva da dođe k njemu. To je vjerojatno u naumu Božje providnostipovezano i s pastoralom za nezbrinutu djecu Blaženice i njezine družbe.

„O Sv. Lörincu moram još nešto nadodati. (...) Ovdje, baš na vratima koja su bila širomotvorena, vidjeh dražesnog malog Isusa, u dobi od 4 godine, koji me je s obadvije ručice zvao dadođem k Njemu. No, desna mu je ručica bila čudnovato ukočena – bilo je to vrlo upadno.“907

Blaženica je u svecima motrila izvrsne Gospodinove učenike i uzore evanđeoskoga života ukojima Crkva prepoznaje junaštvo njihovih kreposti i predlaže ih nama da ih nasljedujemo. Onasama u različitim periodima svoga života i u različitim situacijama, osim sv. Josipu, naglašava isvoju pobožnost sv. Lovri.



220

„Na blagdan Sv. Lovre, 10. kolovoza 1923. bila je svečana posveta temeljnog kamena kojuje obavio mons. Claessen. Sv. Lovro mučenik, kojeg sam mnogo poštivala, doveo me je za vrijememoje devetnice god. 1903. pred sam svoj blagdan, kardinalu Satolliju, a zatim u Rocca di Papa.Sada nam je svojim moćnim zagovorom pomogao da smo došli do Matice.“908

„Bez ikakve sam se ljudske pomoći, u tuđoj zemlji, i opet utekla svojim dragim svecima kojisu mi već često pomogli: svetom ocu Josipu i sv. Lovri . Na tu nakanu obavila sam s jednom sestromdevetnicu odlazeći ranim jutrom u crkvi Sv. Josipa. I moji dragi sveci nisu pustili da moja molitvabude uzaludna.“909

Crkva jasno uči da je „postojanje duhovnih, netjelesnih bića koje Sveto pismo obično nazivaanđelima, vjerska istina. Svjedočanstvo Pisma o tome je jasno kao i jednodušnost Predaje“. PremaSvetom pismu, anđeli su Božji poslanici, „jaki u sili što izvršuju naredbe njegove“ (Ps 103,20), naslužbu njegova spasenjskoga plana, „poslani služiti za one koji imaju baštiniti spasenje“ (Heb 1,14).

Vjernici ne zanemaruju brojne epizode Staroga i Novoga zavjeta u kojima su prisutni svetianđeli. Sam Isus reče: „Pazite da ne učinite ništa zla nijednomu od ovih malenih. Zaista vam kažemda anđeli njihovi gledaju uvijek u lice Oca mojega na nebesima“ (Mt 18,10).

Time Isus iznosi kršćansku istinu da svaki čovjek ima svoga anđela čuvara koji bdije nadnjim posvuda, a u isto vrijeme gleda lice Svevišnjega na nebesima. Misao da svatko ima svogaanđela čuvara vrlo je spasonosna jer čuva čovjeka od mnogih zlih djela koje bi inače počinio, ali gaova misao od njih odvraća. Spasonosna je ova misao još i stoga što čovjeku daje osobitu snagu unapastima i grešnim pogibeljima podsjećajući ga da ima netko tko će se zajedno s njim boriti.Blažničin je duhovni put bio duboko označen i pobožnošću prema anđelu čuvaru. A ona je tupobožnost preporučivala sestrama, pa i pastoralu:

„Ponekad nam Bog i po svetim anđelima izravno nešto priopćava. Kao npr. meni uAltstettenu, gdje sam jasno i razgovijetno razabrala riječi: 'Idi u Schlieren!' Drugi put su to osjećajibez riječi, pa ako se na njih ne obaziremo, dolazimo u pogibelj da skrenemo s pravoga puta.“910

„Zar ne biste htjele više nego do sada živjeti u prisutnosti i srdačnom sjedinjenju sa svojimanđelom čuvarom. Mnogo bi se moglo izbjeći kad bismo slijedili blagi, opominjajući glas svetoganđela. Božja nam je ljubav dala ovog nebeskog pratioca kroz život, a mi tako malo mislimo nanjega. On stoji kraj nas i želi nam u svakoj službi i poslu biti na pomoć, a mi uopće na pazimo nanjegov glas.“911

„Često nam se čini da je to nemoguće; onda se moramo uteći anđelu čuvaru njezine duše. Umisijama je isto tako ako hoćemo nešto postići, moramo se moliti anđelu čuvaru duše za kojuželimo da se obrati. Možda Vi to već činite, ako ne onda pokušajte.“912

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI redovito je molila i za velike nakane za koje KatoličkaCrkva preporučuje svakodnevnu molitvu, za umiruće i duše u čistilištu. Osim što je sama molila zate duše, to je preporučivala i sestrama i to na takav način da ta molitva kratkim sjećanjima izazivima prožima veći dio dana sestara. Blaženica svjedoči i o svojim mističnim iskustvima pomoćiumirućima i dušama u čistilištu, a dijelila ih je sa sestrama kako bi ih i na takav način potakla naveću molitvu i ozbiljnije nastojanje na vlastitom putu duhovnoga rasta.

„Sestra Marija Terezija od sv. Petra izvješćuje u dokumentima za proces beatifikacije da jeMajka imala jednu izvanrednu revnost za duše. Kada se dvije sestre susretnu neka reknu: 'Mementomorientium' ('Sjeti se umirućih' – odgovor je 'Mi Jesu, misericordia!' – 'Moj Isuse, milosrđe!') ičesto je govorila draga Majka: 'Ali i molite za umiruće!' Ispričala im je jedan san: vidjela je jednogokorjelog grešnika, koji je umirao i činilo se da je izgubljen. Tada je viknula iz svega srca: 'Moj

908 Isto, str. 187.



221

Isuse, milosrđe!' U tom trenutku se promijenilo lice umirućeg. On je ležao u miru. A ona uzviknu:'On je spašen!'“913

„Kao što je M. Alojzija kratko prije nego je oboljela sanjala, tako se događa sa tisućamamlakih duša ili redovnicama. Ovaj ju je san potakao da je iz samostana svete Terezije došla u dječjiDom sv. Josipa od Božanskog Srca u ulici Galena, da ga nama ispripovjedi. Sanjala je, tj. vidjela jeveliki visoki brijeg i ugledala je neke od nas kako se penju na brijeg. Među njima sam se i janalazila, a ona je stajala u podnožju. Ja sam joj više puta mahala neka se i ona popne. Ona jepokušala ali njena je muka bila uzaludna, ona nije uspjela načiniti niti jednog koraka gore. Nekolikodana kasnije doživjela je moždani udar. Još se nekako ispovjedila; sam dragi Bog zna kakvi su jojbili govor i upotreba osjetila i koliko je bila pri svijesti. U ovom neizrecivo strašnom stanju ležala jesirota, uzeta i nijema – dok nije nakon 11 dana umrla. Smrt ju je oslobodila ovog trpljenja, ali udrugom svijetu došla je u strašno čistilište. Dragi joj je Bog dao milost da vapije raznim sestrama zapomoć. Prema ovim snima mora da je neizmjerno trpjela. Ja vam priopćujem ovaj prežalostansvršetak jedne od naših sestara, jer je to primjer jedne redovnice koja je uvijek 'htjela', i uvijek se'htjela' popraviti, ali nikada nije učinila ozbiljno prvi korak, čvrstom, ozbiljnom voljom, premasamosvladavanju. Napokon joj je bila oduzeta milost i sposobnost da bi taj prvi korak mogla iučiniti – kako nam je ona sama to i opisala.“914

„Draga Majka je često govorila: 'Kada bih samo mogla otići u čistilište!'“915

Isus Krist nam je objavio Oca i izmirio nas s njim te po njemu u Duhu Svetom imamopristup Ocu. Isus je u svemu uvijek bio usmjeren na Oca i vršenje njegove volje, što se na posebannačin očituje kod Isusove smrti na križu. Sva je kršćanska molitva usmjerena na Oca i nosi obilježjetrojstvenosti. Sveto Isusovo čovještvo jest put po kojem nas Duh Sveti uči moliti Boga, našega Oca.Osim ovoga trojstvenog teološkog i duhovnog konteksta koji smo naglašavali kada smo izlagaliduhovni nauk Blaženice, ona je imala i posebnu molitvenu pobožnost prema Presvetom Trojstvu:

„Ovdje se sjećam hodočašća, dva sata udaljenom Fischhachu, gdje se nalazi čudotvornaslika Presvetog Trojstva. Moje osobito štovanje Presvetog Trojstva ponukalo me da NjegovomPresvetom Očinskom Srcu podastrem sve svoje prošnje u svezi s ovim mojim djelom i svetomCrkvom, jer sam uvijek držala da je Gospodin Bog, Otac, začetnik povjerenog mi djela za spasenjeduša.“916

Vidimo da Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI preporučuje obavljanje cijeloga spektraklasičnih katoličkih pobožnosti, ali treba dobro shvatiti njezin naum. Smisao nije taj da se vjerniksvakodnevno preoptereti tim pobožnostima, nego da tu i tamo u skladu s liturgijskom godinom,tjednim ritmom dana i vlastitim nadahnućem i sklonostima obavlja pojedine pobožnosti znajući daone nisu cilj duhovnoga puta, a ni bit puta duhovnoga rasta.

Vrijedi napomenuti da, ako želimo slijediti Blaženičinu praksu i duhovni nauk, pojedinepobožnosti ne možemo odbaciti kao bezvrijedne za duhovni rast.917 Samo praktično mudro irazborito iskustvo življenja vjere može pomoći vjerniku da dođe do usklađenosti tih dviju stvarnostiduhovnoga puta dajući mjesto, prostor i vrijeme koje im odgovaraju u dinamici autentičnaduhovnoga rasta i sazrijevanja.

913 Iz Izvještaja s. Marie-Terese od Sv. Petra.914 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 270.

915 Iz Izvještaja s. Marie-Terese od Sv. Petra.916 Djelo Božje, str. 47.

917 Ispravno vrednovanje pojedinih pobožnosti u sklopu duhovnoga puta na kome prvenstvo svakako spada naliturgijsku molitvu Crkve s različitim se naglascima interpretiralo u povijesti Crkve. Problematiku ispravna odnosaprema izrazima pučke pobožnosti danas obrađuju i službeni vatikanski dokumenti. Vidi Direktorij o pučkoj pobožnosti iliturgiji koji je priredila Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. A o odnosu pojedinih osobnih pobožnostii temeljnih dinamika duhovnoga puta vidi T. Špidlik, Manuale fondamentale di spiritualità, Casale Monferrato, str.458–480.

222

Razmisli: Jesam li pobožna sv. Josipu? Na koji se način to najviše očituje u momeduhovnom iskustvu? Koje su mi druge pobožnosti važne u mome molitvenom životu? Molim li zaumiruće i duše u čistilištu? Na koji se način usklađuju put duhovnoga rasta i pojedine pobožnosti umome iskustvu?

2.9. Karmel BSI i sv. Terezija Avilska do crkvenoga priznanja družbe

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa u svojoj 33. godini 30. listopada 1888. u Kölnu prelazi nakatoličku vjeru. Malo nakon toga ona doživljava prve poticaje da utemelji novu redovničkuzajednicu te u jednomu mističnom doživljaju vidi buduće sestre:

„Jednoga dana sjedila sam u maloj sobi zabavljena ručnim radom kad me najednom saletimisao da ne idem u samostan već da sama osnujem jednu redovničku zajednicu. Bila je to napastkoja me je strašno mučila. Ovog puta mi se nametnula tako žestoko da joj se nisam mogla oprijeti,već se obratim našoj dragoj Gospi s riječima: 'Pa, kako bi imale sestre izgledati?' U tom trenuopazim na desnoj strani jednu sestru u teškom smeđem habitu, sa smeđim škapularom, okruglimbijelim ovratnikom i uštirkanom bijelom kukuljicom pokrivenom smeđom koprenom. Skamenjenaod čuda gledala sam pojavu dok nije nestala.“918

Nešto više od godinu dana nakon toga boravi u obitelji von Savigny u Brelinu. Dok pratigospođu von Savigny na putovanju i u samostan Pohođenja u Bavarskoj, u Zanbergu, dok onarazgovara s rođenom kćerkom koja je tu bila redovnica, Blaženica traži knjigu za čitanje. Dobivadvije knjige, jednu o Srcu Isusovu, a drugu Moj život sv. Terezije Avilske i tada se prvi puta susrećes tom sveticom i u njoj se budi karmelski poziv:

„Zato sam nakon nekoliko dana, doduše nerado i samo stoga što ništa drugo nisam imalačitati, uzela u ruke Život sv. Terezije. Počela sam listati, počela sam čitati, čitati i čitati, čitala sam;O, koje bi riječi mogle iskazati ono što sam osjećala. O sretni sati, dani, koje sam proživjela uZanbergu! Našla sam svoj ideal: moje tako strastveno i osjetljivo srce zanijelo se žarom ljubavi zasv. Tereziju, čije ime do sada nisam htjela ni čuti.

Divan je Bog, čudesno je upravljanje Njegove providnosti! Nitko u Zangbergu nije doznao omojoj sreći. Bog i ja, samo Bog i ja poznajemo milost koju mi je u onim danima, u onoj kapeliciudijelio. Da, nedokučivo je Božje milosrđe i ljubav. Karmel i samo Karmel! Tamo sam morala ići.To je sada bio cilj mojih želja. Ta poniznost, ta ljubav prema Bogu! Sveta je Terezija postigla cilj zakojim sam težila. A ta junačka odvažnost! Sve me je na njoj, ovoj velikoj ženi i svetici, zanijelo ioduševilo toliko da me je i manje mučila ona napast koja me je pratila kao sjena.“ 919

Po povratku u Berlin traži dopuštenje od ispovjednika, isusovca Faha, SJ, kojem je bilazavjetovala poslušnost, da uđe u Karmel, ali je on uvjerava da njezin nije put ući u neki većpostojeći samostan. Ispovjednik je odvraća, ali i uvjerava da ima i redovnički i karmelski poziv, ali ida njezin duhovni put ukazuje na to da ju je Bog odredio za utemeljiteljicu te ona zapisa: „ali bilomu je jasno da Bog od mene traži da sama osnujem redovničku zajednicu jer Bog obično samodgaja svoje 'oruđe'.“920

Blaženica je osjećala da ta nova redovnička obitelj treba biti prožeta karmelskim duhommolitve i zadovoljštine, a u isto vrijeme posvećena radu sa siročadi, napuštenom djecom, što jevelika novost u odnosu na život kontemplativnih sestara karmelićanki.

Nakon nekoga vremena Bog po jednom župniku u predgrađu Bona definitivno rješavadugogodišnje Blaženičine dvojbe oko poziva za utemeljenje nove družbe.

„U maloj seoskoj crkvici našla sam liječnika za svoju dušu, vlč. župnika Westenberga. Ili jemoja muka dosegla vrhunac, ili je on od Boga primio ključ za moju dušu, ja mu samo rekoh ipotužih mu se na toliki svoj strah, na tolike svoje muke, borbe, napore da se riješim ovih oholih


919 Isto, str. 38.920 Isto, str. 39.

223

misli koje me muče tolike godine. Kad sam završila svoju optužbu, čula sam, na svoje najvećečuđenje, da to nisu nikakve napasti i da se ne smijem dulje opirati 'milosti'.

Osjetila sam se kao orao koga su razriješili njegovih spona. Vinula sam se na krilima ljubaviu visine do Božanskog Srca, gdje sam našla svoj mir!

Koliko je bila velika moja patnja ovih godina, toliko je sada bilo veće moje veselje iblaženstvo. Ipak, moja goruća težnja da Bogu služim kao redovnica u 'trpljenju i ljubavi' trebala seipak ispuniti.

'Evo me, Gospodine, što želiš da činim? Pripravno je moje srce!' Takve i slične uzdahe slalasam sad neprestano pred Božje prijestolje.“921

Godinu dana nakon toga Blaženica u travnju 1891. doživljava novo prosvjetljenje vezano uzdružbu koju želi osnovati te odmah bilježi da će to biti:

„Službenice Božanskog Srca Isusova Posvećuju se Božanskom Srcu:I. Radi zadovoljštine: Napose za sva obeščašćivanja za pogrde koje se bezvjerstvom i

krivovjerstvom nanose Božanskom Srcu a osobito nijekanjem Božanstva Sina Božjega, koji, je zanas postao čovjekom, da Bog u svome milosrđu prestane i nadalje kažnjavati djecu zbog prijestupanjihovih otaca, da pošalje Duha Svetoga, Svjetlo istine, onim dušama koje su rođene u tami.

II. Radi vlastitog posvećenja: Božansko Srce udostojat će posvetiti za svoju službu samoonu dušu koja teži za većim savršenstvom. Koliko bude stupala putem savršenstva, to jest putemsamoodricanja i samoprijegora žrtve i poniznosti, toliko će blagoslov Božanskog Srca počivati nanjoj i na njezinu djelovanju.

III. Radi spašavanja duša 1. posjećivanjem obitelji u kućama siromaha, bolesnika izapuštenih. Podržavanjem društva za djevojke, gospođice i djecu; 2. odgoj djece, ali samo iz puka,tako da se nikada ne održava službena školska obuka. Službenice Božanskog Srca Isusova nekanastoje da djeci što potpunije nadoknade roditeljski odgoj.“922

Zanimljivo je da u ovom prosvjetljenju Blaženica ne spominje ni Karmel ni sv. TerezijuAvilsku, nego je naglasak na duhovnosti Božanskoga Srca Isusova koja uz kontemplativnu ima iapostolatsku dimenziju. Sav ljudski, molitveni i duhovni napor koji će Majka i UtemeljiteljicaKarmela BSI morati ulagati na putu utemeljenja družbe i njezine duhovnosti vodit će je do toga ili,bolje rečeno, Duh će je Sveti voditi da napravi sintezu ovih temeljnih poticaja vezanih uz družbu.Kako uskladiti karmelsku duhovnost, duhovnost Srca Isusova i izravni apostolat? Koja će bitinjezina uloga u utemeljenju i duhovnosti nove družbe, a koja sv. Terezije Avilske?

Dana 2. kolovoza 1891. u Berlinu otvara Dom sv. Josipa i prima prve troje djece. Samazapisa: „Bio je to početak domova Sv. Josipa iz kojih je godine 1898. proizišao Karmel BožanskogSrca.“923 Utemeljiteljica ima proživljena nutarnja iskustva i sigurnost da će je sam Bog voditi natom putu.

„Prožela me neopisivo blažena slast i sva u čudu pitala sam se: 'Što to znači?' Bez riječi, učasu mi je bilo sve jasno: 'Osnuješ li ovaj red, uzmeš li na sebe patnje koje prikazuje ovaj velik križ,tada će moj Sin biti tvoja velika plaća.'

A jedna mi od redovnica reče još da ću, ako budem i nadalje tako radila, nagotovo umrijeti.A ja sam odgovorila: 'Neću umrijeti prije nego budu službenice Božanskog Srca raširene počitavom svijetu.' Kad sam se probudila, plamtjelo je moje srce blaženim žarom ljubavi i cijeli samse dan osjećala kao da sam samo tijelom na zemlji, toliko blaženstvo me je ispunjalo.“ 924

Ime nove redovničke družbe koju je bl. Marija Terezija 1891. godine osnivala bilo je vezanouz Srce Isusovo – službenice Božanskoga Srca Isusova. Pripadnost Srcu Isusovu bila je vidljiva i poizvezenu trnju u liku srca na škapularu sestara koje podsjeća na viziju iz siječnja 1890.

Tijekom odmora 1893. upoznaje p. Š. i odmah naslućuje da mora biti jako oprezna premanjemu. U jesen 1896. u dom dolaze druge kandidatice koje ustraju u zvanju usprkos protivljenju



224

župnika Alescha, a pater Š. je bio premješten u Berlin, „tvrdio je da ga je Bog pozvao da bude vođatoga djela“. „K tomu je od mene zahtijevao 'apsolutnu poslušnost'...“ Blaženica zapisuje: „Tovodstvo mi je pribavilo mnogo jada. Ali Bog je pripustio tu kušnju.“925

Ona 1896. postulanticama koje su joj se s vremenom priključile piše nacrt pravila životanadahnutim na svetoj Tereziji Avilskoj.

Blaženica proživljava kušnju vodstva lažnoga mistika svećenika koji je tvrdio da je od Bogaposlan kako bi on vodio to djelo te napasti i sugestije od mnogih da prestane razmišljati o Karmelupod isprikom da je prestrog za njihov način života, što ona spremno odbacuje: „Svaka osrednjost mije veoma odvratna. Zar me nije providnost Božja dovela u Karmel? Nije li Bog ispunio moje srcevelikom ljubavlju i pouzdanjem k sv. Majci Tereziji! Često bih rekla: 'Za Karmel bih se dala irazapeti.'“926

Počinje korespondeciju s kardinalom Koppom i izlaže svoje želje i planove vezane uzosnutak Karmela. Stalno uznemirivana sumnjom zbog vodstva lažnoga mistika svećenika p. Š.Blaženica doživljava napast očaja, ali po Marijinu zagovoru zadobiva slobodu.

Zbog poteškoća koje doživljava 1897. prvi put putuje u Rim gdje upoznaje mons.Jacquemina. Tako upoznaje važnu osobu koja će joj u više navrata dobrim savjetima i poznanstvimapomoći za sve stvari vezane za družbu. Ona zapisuje: „Bio je to vrlo pobožan svećenik koji nam jepreporučio da najprije obavimo jednu devetnicu u crkvi Maria della Scala, u kojoj se čuva nogasvete Majke Terezije. Dominikanac pater de Waal je prekorava i potiče da odustane od utemeljenjaKarmela: 'To što vi pokušavate osnovati novu kongregaciju je samo ponos, oholost.'“ Blaženicapokazuje svu duhovnu zrelost utemeljiteljice: „Ja sam ostala mirna jer sam znala da je sam Bogosnivač Djela, a da je On sâm mene za to izabrao.“927

Stupa u kontakt s poglavarom Karmela o. Bernardinom od Sv. Terezije. U generalnoj kućibosonogih karmelićana Marija Terezija prima karmelski škapular te je tako primljena u karmelskuobitelj.

Ona nastavlja: „Prečasni o. general savjetovao mi je da će, biti najbolje ukoliko njegovauzoritost kardinal Kopp ne bi dao dopuštenje, da napustim Berlin i potražim drugog biskupa koji ćenas primiti u svoju dijecezu. Ja ih zamolih da me još danas otprate k njegovoj uzoritosti kardinaluParrochiju. Njega bih zamolila za pismenu preporuku, koju bih mogla pokazati biskupima, jer bezpreporuke iz Rima ne bih ni kod jednog mogla dobiti dopuštenje za otvaranje kuće matice ni zanovicijat… Mislim da u svom životu nisam nikad molila usrdnije nego u ovim časovima. Molilasam svoju ljubljenu sv. Majku Tereziju od Isusa za njezin zagovor i pomoć. Činilo mi se kao da uovom pismu ovisi budućnost djela, a tako je i bilo.“928

Dana 28. prosinca 1897. kardinal Parocchi, zaštitnik bosonogih karmelićana, Mariji Terezijidaje pismo dopuštenja novoga utemeljenja. Budući da je već postojala u Crkvi družba koja se zvalaSlužbenice Božanskoga Srca Isusova, družba bl. Marije Terezije od Sv. Josipa dobit će novo ime.

„Osim toga, željeli su dobri oci karmelićani u Rimu da se već iz našeg imena može vidjetinaša pripadnost Karmelu. Tada sam odlučila da stavim 'Karmelićanke službenice Božanskog SrcaIsusova'. Tako smo se zvale od god. 1907. sve dok nam u Rimu ime nije bilo ponovnopromijenjeno.“929

Dana 18. siječnja 1898. Marija Terezija utemeljuje Blagdan zahvalnosti u čast sv. TerezijiAvilskoj za njezin zagovor i pomoć u Rimu kod kardinala Parocchija.

Tako 1899. u Sittardu imamo oblačenje prvih postulantica u družbi KarmelićankiBožanskoga Srca Isusova. Tom zgodom 2. veljače 1899. Marija Terezija doživljava mističnu milost

925 Isto, str. 62.

926 Isto.927 Isto, str. 68, 69.

928 Isto, str. 69, 70.929 Djelo Božje, str. 71.

225

vrhunskoga sjedinjenja duše s Kristom, duhovni brak, ali i proživljenu svijest da je majka iodgajateljica sestara družbe u nastajanju, a to proživljava s velikim osjećajem nedostojnosti.

„Preda mnom, blizu oltara, klečale su sada ogrnute bijelim plaštem, od Boga povjerene miduše, kojima sam trebala biti majka i odgojiteljica. Pouzdavajući se samo u Boga i Njegovu pomoćdodala sam plašljivom vapaju svoga srca: 'Gospodine, nisam dostojna', i još 'Gospodine, budi voljaTvoja!' Bog je sam stvorio to djelo izvana i iznutra. Moja je jedina utjeha bila i jest da se Bog jošviše proslavio mojom nesposobnošću. Sve mi je nedostajalo za moju službu, posjedovala sam samojedno: želju da uvijek ispunjam volju Božju i da nastojim spoznati je do u tančine.“ 930

Prvi novicijat u družbi proći će bez zavjetovanja, s privatnim zavjetima jer sestre nemajumatičnu kuću. Utemeljiteljica se oslanja na Božju providnost i traži putove ostvarenja družbe te se1901. s dopuštenjem kardinala Vaughana u Engleskoj otvara novicijat i slavi se oblačenje 22postulantice, ali ponovno novicijat neće moći biti završen sa zavjetima zbog nedostatka odobrenihpravila u družbi.

Tijekom trećega putovanja u Rim – u siječnju 1904. sa sestrom M. Benardinom – MarijaTerezija konačno rješava problem utemeljenja i crkvenoga priznanja družbe. Utječe se u molitvi sv.Tereziji Avilskoj: „Kao pri prvom našem boravku u Rimu, utekle smo se i sada zaštiti sv. Terezijeod Isusa i počele devetnicu hodočasteći u crkvu Sv. Maria della Scala.“931

Blaženica pita mons. Jacquemina ne bi li koji biskup iz okolice Rima dao družbi dopuštenjeza otvaranje kuće, a on je upućuje ponovno na kardinala Satollija koji se vrlo zanimao za djelo, a onje i biskup Frascatija. Na audijenciji kod kardinala konačno dobiva toliko željeno dopuštenje te uRocca di Papa može 17. lipnja 1904. otvoriti kuću maticu svoje družbe. Blaženica ovako sabirecjelokupni hod koji je vodio do željenoga cilja.

„Poslije 13-godišnjeg hrvanja i borbe postalo je zbiljom ono što se do tada činilonemogućim. Kad bi Karmel Božanskog Srca bio ljudsko djelo, sigurno bi se ispunilo proročanstvonjegovih neprijatelja i protivnika; da iz doma Sv. Josipa neće nikad proizići redovničkakongregacija. Ali bilo je to Božje djelo, a neprestana trpljenja i zapreke pripustio je Bog na Svojuveću slavu...“932

Nakon nekoliko mjeseci uređenja samostana 15. listopada u Rocca di Papa bilo je svečanoposvećenje kapelice.

Kardinal Satolli potiče Utemeljiteljicu da poradi oko dobivanja I. dekreta. A onda se pojavilapoteškoća vezana uz ime družbe i način ucjepljenja u karmelsku tradiciju kao treći red ili zasebnadružba. I tom zgodom u mističnom iskustvu Bog Blaženici pomaže da riješi dvojbe: „U tim danimamuka i smutnji opet mi je Bog pomogao s jednom novom milosti. Bilo je to u snu. Nalazila sam sena morskoj obali... u daljini, opazila sam drugu veliku, golemu lađu, također tamnosmeđe boje; naovu golemu lađu bila je pričvršćena ona prva velika lađa. Odmah sam razumjela ovo viđenje i Bogje izveo sve kako je bio od vječnost odredio. Priključeni Karmelu ali sačinjavati svoju zasebnu lađu,na kojoj se nije nalazila brojka III, to je imao biti Karmel Božanskog Srca Isusova.“933

Bl. Marija Terezija kao trajno obnavljajuće djelovanje Duha u Crkvi interpretira novoočitovanje družbe koji je osnovala u karmelskoj tradiciji, ali i reinterpretira duhovni put sv. TerezijeAvilske te se oslanjajući na to svojoj družbi uz karmelsku kontemplativnu duhovnost dodaje izravnoapostolatsko djelovanje.

„Sveta Terezija od Isusa prokrčila je put; a zašto ne bismo smjeli poći tim putem i mi bezstroge klauzure? Zašto je ne bismo smjeli slijediti? To nisam mogla razumjeti. Vrijeme se mijenja,ali duh ljubavi te revnost u radu oko spasa duša, ostaje uvijek ista. Dapače, ona se pomlađuje usvakom naraštaju, a da time ne trpe niti slabe ni revnost ni ljubav. Bog je svemoguć, a NjegovaStvoriteljska moć neće prestati dok bude svijeta. Duh Božji pokreće duše svih stoljeća i svihtisućljeća, a gdje Božji duh radi, stvara i pokreće duše, tu je uzaludno svako protivljenje. Sve

930 Isto, str. 83.931 Isto, str. 110.


226

poteškoće i sve zapreke, pa bile one kako mu drago velike, uklanja Duh Sveti. Duh Sveti samohrabruje duše i oduševljava ih za borbu.“934

„Čvrsto sam uvjerena: kad bi sveta Majka Terezija umjesto u šesnaestom osnovala svojesamostane u devetnaestom ili dvadesetom stoljeću, da se ona slično nama, ne bi ograničila samo namolitvu i pokoru, nego bi s time spojila i neposredan rad na spašavanju duša. Njezina bi je velikarevnost dovela na to.“935

Ali karmelska karizma utemeljenja i ucjepljenja nove družbe u karmelsku ima bitnu novost,Srce Isusovo, u osobnom iskustvu Blaženice, u pastoralu, u duhovnom putu kojim ona želi voditisvoje sestre, dakle i u karizmi i duhovnosti družbe te Marija Terezija želi da se to odrazi i uslužbenom nazivu.

„Time je bilo sve gotovo, no sada je došlo na red ime reda koje se nekima nije svidjelo. Štosada? Njegova uzoritost kardinal Satolli i prečasni profesor Pisani razmišljali su mnogo: jednom biprekrižili Karmel, drugi puta Srce Isusovo, a ja nisam dala da mi se uzme ni jedno ni drugo.“936

A koliko je Blaženica duhovnost Srca Isusova smatrala bitnom za družbu, vidi se iz njezinasvjedočanstva: „Ali, ma kakvo god mi ime nosile, uvijek jesmo i ostajemo službenice BožanskogSrca Isusova našeg Učitelja, Gospodina i Uzora, primjera požrtvovne i odane ljubavi prema Bogu ibližnjemu.“937

Družba je 4. studenog primljena u zajedništvo s Redom bosonogih karmelićana.Godine 1905. družba dobiva dekret biskupskoga odobrenja i ovisi o Kongregaciji za

redovnike.Dana 3. studenog 1906. započinje treći novicijat s preko 50 postulantica nakon kojega će

sestre I. i II. novicijata zajedno s Majkom Terezijom od Sv. Josipa, uz dopuštenje kardinalaSatollija, položiti prve redovničke zavjete, a ujedno je dopustio da sestre koje su svršile novicijat uSittardu i Maldonu smiju položiti svoje zavjete.

Iz svega do sada iznesenoga vidljivo je da je bl. Marija Terezija od Sv. Josipa imalaproživljenu nutarnju sigurnost da je Bog vodi putem utemeljenja družbe Karmela BSI. Naprotiv,ona je potpuno sigurna da „Bog je stvorio to djelo iznutra i izvana“938. Na tom putu utemeljenjaKarmela BSI imamo neka bitna trajna uvjerenja Blaženice od kojih ona nikada ne odustaje, a to su:važnost pobožnosti i duhovnosti Srca Isusova za novu družbu, ucijepljenost u karmelsku duhovnosti tradiciju te izravan apostolatski rad. Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa doživljava sv. TerezijuAvilsku i karmelsku duhovnost kao Božji dar za sebe i družbu i trajno se utječe toj svetici na putuutemeljenja Karmela BSI, ali dodaje i nove elemente u reinterpretaciji duhovne karmelskeostavštine sv. Terezije Avilske.

Razmisli: Što me najviše oduševljava kod Blaženice na putu utemeljenja i crkvenogapriznanja družbe? Jesam li zahvalna Bogu za svoju redovničku družbu? Molim li svakodnevno zanju?

2.10. Duhovnost Karmela BSI i sv. Terezija Avilska

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa cijeli je svoj nutarnji život još od djetinjstva gradila natemeljima ljubavi i poniznosti. Evo njezinih svjedočanstava o tome duhovnom putu i prije prelaskana katoličku vjeru.

„U to sam vrijeme obećala Bogu da ću uvijek ispunjavati njegovu svetu volju, a kad mi jebilo 25 godina počela sam moliti za krepost poniznosti“ (...) „Htjela sam pošto poto steći krepost

934 Isto, str. 113.

935 Isto, str. 137.936 Isto, str. 114.


227

poniznosti i godinama sam vapila k Bogu da mi pomogne da budem od srca ponizna.“ (...)„Godinama sam težila za tim da prinesem Bogu veliku žrtvu kao dokaz svoje ljubavi“ (...) „Ja samdragome Bogu htjela dokazati svoju veliku žarku ljubav.“939

U 33. godini prelazi na katoličku vjeru. Kada joj je Božja providnost u njezinoj 34. godiniotvarala putove upoznavanja s duhovnim putom sv. Terezije Avilske i ostvarenja vlastitih idealaduhovnoga života, ona ih je prepoznala u sv. Tereziji Avilskoj i Karmelu. Od sve ljepote i složenostiosobnoga puta sv. Terezije Avilske i karmelske duhovnosti bl. Marija Terezija od Sv. Josipa ostajeočarana ljubavlju, poniznošću i odvažnošću940 koje kod Avilske pronalazi ono što je oduvijekželjela. U biti, to još više odražava i potvrđuje osobni put kojim je Blaženica već kročila, a timedobiva i veću sigurnost da je na dobru putu.

„Zato sam nakon nekoliko dana, doduše nerado i samo stoga što ništa drugo nisam imalačitati, uzela u ruke Život sv. Terezije… Našla sam svoj ideal: moje tako strastveno i osjetljivo srcezanijelo se žarom ljubavi za sv. Tereziju, čije ime do sada nisam htjela ni čuti... Bog i ja, samo Bog ija poznajemo milost koju mi je u onim danima, u onoj kapelici udijelio. Da, nedokučivo je Božjemilosrđe i ljubav. Karmel i samo Karmel! Tamo sam morala ići. To je sada bio cilj mojih želja. Taponiznost, ta ljubav prema Bogu! Sveta je Terezija postigla cilj za kojim sam težila. A ta junačkaodvažnost!“941

A da su ljubav i poniznost trajno očaravale srce Majke i Utemeljiteljice Karmela BSI bilogdje da ih je primijetila, vidimo iz njezina vlastitoga svjedočanstva. U životu je boravila u mnogimzajednicama i samostanima, ali jedan je očarao njezino srce upravo zbog poniznosti i ljubavi.

„Zatim u London, samo da prenoćimo, Bože, gdje smo bili? U Sacrë-Coeur! I mislim,nikada nisam našla sestre kao ove, nikada ovakav redovnički duh, u nijednoj zemlji, u nijednomsamostanu, kao kod ovih kćeri gospođe Barat! Kakva je to poniznost i ljubav. Ove dvije krepostiispunjaju ovaj mali raj svojim divnim mirisom i svijetle iz očiju sestara – divno, kroz čitav su nassamostan vodile, i ja ne mogu reći koju bi sestru više ljubila, više častila: korne ili laike, kolikaradost za čitavo nebo i presretna gđa. Barat što posjeduje tako savršen samostan. Kako bih ja bilaBogu zahvalna kada bih imala takvu zajednicu, ali rekli su da je istom tri godine takav duh tamo, jerone imaju svetu poglavaricu!“942

I nakon što je upoznala karmelsku duhovnost sv. Terezije Blaženica kao glavni smjer putaduhovnoga rasta i dalje smatra rast u poniznosti i ljubavi. I ne samo to, na taj put koji je samaproživjela ona upućuje i vodi svoje sestre karmelićanke BSI.

„Bog traži u našim dušama nastojanje oko postignuća najdublje poniznosti.“943

„Da, svi samostani i domovi Karmela Božanskog Srca Isusova imaju biti stanovi mira iljubavi.“944

„Nastoj steći pravu ljubav prema Bogu i bližnjemu, jer je to suština i cilj svakesavršenosti.“945

„Ja mislim – poniznost i ljubav su ipak glavne stvari. Nitko neće veću ljubav primiti, negooni koji su u poniznosti i ljubavi najdalje došli.“946

Izlažući u knjizi sadržaj o duhovnom putu rasta prema nauku bl. Marije Terezije od Sv.Josipa vidjeli smo da ona sve svodi na ljubav i poniznost. Ali treba odmah naglasiti da ljubav i

939 Isto, str. 21, 23, 24 i 31.940 I u karmelskoj tradiciji odaje Zamka duše sv. Terezije Avilske vide se samo kao različiti stupnjevi ljubavi. Vidi A. M. Sicari, Nel catello interiore di santa Teresa d'Avila, Jaca Book, Milano, 2005., str. 80., a sv. Ivan od Križa u Usponu na goru Karmel, 2,9 izričito govori o sedam odaja koje su sedam stupnjeva ljubavi.




228

poniznost za Blaženicu nisu samo općenite evanđeoske kreposti koje Krist uči i traži od svojihvjernika, nego su to kreposti Srca Isusova, kreposti njegove nutrine koje je i ona sama iskusila nasvome duhovnom putu.

„Imam veliku želju, štoviše to je molitva srca, da uzmognemo svaki dan još više rasti uljubavi i poniznosti i da time sve oduševimo za ove najdraže kreposti Božanskog Srca.“947

Tijekom cijeloga redovničkog života kao Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI ona je svojesestre upućivala upravo na put rasta u poniznosti i ljubavi. Evo dvaju gotovo identičnihBlaženičinih citata o tome, s tim da je zadnji iz posljednjega pisma sestrama koje sada žive i koje ćejoš doći. Radi se o duhovnoj oporuci u kojoj jasno izražava ideal postizanja svetosti u družbi koji jeu biti i sažetak duhovnosti družbe.

„Trsite se oko najdublje poniznosti, oko najsavršenije sličnosti Božanskoj volji i najvišojljubavi prema Bogu i postat ćete svetice Karmela Božanskog Srca Isusova!“948

„Težite s najdubljom poniznošću, za najsavršenijim sjedinjenjem s Božjom Voljom i zanajvećom ljubavi prema Bogu i vi ćete biti svetice Karmela Božanskog Srca Isusova. Sve će serasplamtjeti i oživjeti u ljubavi toga Božanskog Srca.“949

A kada se radi o vrhunskome duhovnom iskustvu i mističnom sjedinjenju duše s Bogom, i tuBlaženica postupa na isti način. Naime, ne upućuje sestre samo na put duhovnoga rasta sve dosvetosti koju je ona sama živjela, poniznost i ljubav, nego ih želi voditi i do onih duhovnih imističnih sjedinjenja koja je sama proživjela, sjedinjenja sa Srcem Isusovim i s križem.

„Moja je devetnica bila uslišana! Narav mi je doduše uzdrhtala, ali je duša uživala željeninapitak trpljenja i radosti. Bila sam zahvalna dragom Bogu. Stojeći kao na hridi, okružena šumomstrašnih voda, osjećala sam se sjedinjena s trpećim Spasiteljem na križu.“950

„Da, mogu reći da sam sve ovo vrijeme od nekoliko tjedana koje sam tada proživjela uInnsbrucku provela uživajući blažene slasti u Srcu Isusovu. Bila sam opet, kao ono u Kölnu, opijenanektarom Božje ljubavi, uživajući rajsko blaženstvo. Da li me je Bog htio ojačati za budućnost? Jošme srdačnije sjediniti sa svojim Božanskim Srcem?“951

„Ja sam zaručnica Božanskog Srca, a Srce Isusovo obuhvaća cijeli svijet. Svakih pet minutastavljam svih pet dijelova svijeta u Božansko Srce.“952

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI cijeloga je života nastojala rasti u ljubavi i poniznosti ito ju je dovelo do sjedinjenja sa Srcem Isusovim i križem, a na taj put je neprestano upućivala isvoje sestre. Činila je to zato što je svetačkom intuicijom shvatila da je to jednostavan i otvoren putza nasljedovanje Isusa, izravan put koji vodi do sjedinjenja s njime, s njegovom nutrinom, njegovimSrcem.

„Srdačno vas molim da živite uvijek sjedinjene sa Srcem Isusovim.“953

„Naša karmelska srca mogu posve nesmetano i bez pridržaja živjeti Božanskom SrcuIsusovu – sjedinjeni u duhu – s ljubavlju u srcu – služeći Mu rukama, i činimo li to dopustit ćeBožansko Srce da se na nas dnevno izlijeva iz izvora Njegove milosrdne ljubavi nova snaga, novarevnost i nova ljubav prema Bogu i bližnjima i bit ćemo ispunjeni radošću i mirom.“954


947 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 18.948 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 273.949 Isto, str. 289.




229

„Kako bih vas željela rasplamtjeti žarkom ljubavlju prema Križu! Neka bi Vama i svimmojim sestrama Božansko Srce udijelilo tu milost, jer samo tada možemo biti na radost BožanskomSrcu.“956

„Uzmite križ na ramena, ali predajte se savršeno Srcu Isusovu, potpuno i posve, tada ćetebiti same od njega nošene. Bilo bi upravo ludo da Vi taj križ same zadržite na svojim ramenima. –Stavite ga u Isusovo Srce i tada će snaga, hrabrost i jakost doći u Vaše duše i Vi ćete Boguzahvaljivati što ste mu smjeli tu uslugu učiniti.“957

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa prvo se sama, a onda sa suradnicama i sestrama bavilapastoralom nezbrinute djece, staraca, održavanja misija. Cijeli svoj molitveni, duhovni i pastoralniživot ona je živjela kako bi pomogla bližnjem da postigne spasenje.

„Zaista mi nije ništa drugo ispunjavalo dane mojega života no želja da neprijatelju dušaotmem njegov plijen. Zaista, bio je to jedini cilj mojih molitava i moga rada.“ 958

Blaženica taj isti duh rasta nutarnjega života po molitvi i pokori zajedno s izravnimapostolatom želi i kod svojih sestara i vodi ih tim putem. Ali za Majku i Utemeljiteljicu KarmelaBSI aktivnost apostolata nije sama sebi svrha ni izvor. Ona zbog apostolata ne želi izgubiti ništa odkontemplativne dimenzije redovničkoga poziva svojih sestara:

„Da, Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, raspaljene Božjom ljubavlju, ojačane Božjommilošću, neka slijeću s Karmelskih visina na svoje polje rada, sporedno je kakav posao koja ima,sve ide za tim, da se utaži žeđa za dušama čeznućeg Srca Isusova.“959

„Naše sestre neka budu obdarene revnošću apostola i sabranošću pustinjaka, a ujedno nekarade na spasu svoje duše i duša svojih bližnjih.“960

„Prije svega mora svakoj biti jasno, da mi, pokraj svega posla, nismo aktivni red, negokontemplativni red; a to znači u Bogu, s Bogom i za Boga radimo na spasenju duša – ne dvorimosamo stare ljude i siromašnu djecu tj. hranimo i oblačimo, nego to činimo na najsavršeniji način dapridobijemo njihove duše za Boga ili da ih ukrasimo i posvetimo. Od jutra do večeri obavljamo našposao u stalnom sjedinjenju s Bogom, jer jedna istinski radina duša sjedinjena s Bogom jekontemplativna duša. Što su radili najveći sveci i ima li koga od njih koji nije biokontemplativac?“961

Iz navedenoga je posve jasno da je Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI prvo živjela putduhovnoga rasta koji ona svodi na rast u ljubavi i poniznosti, a nju je doveo do vrhunca svetosti isjedinjenja sa Srcem Isusovim i križem, te da taj duhovni put kao bitni element sadrži i izravnoapostolatsko djelovanje, a zatim na taj isti put vodi svoje sestre te im ga zacrtava kao idealduhovnosti i svetosti družbe.

Duhovnost koju je Blaženica živjela i ostavila u baštinu svojoj družbi izvrsna je i genijalnasinteza karmelske duhovnosti i duhovnosti Božanskoga Srca Isusova i na takav način Blaženica jeuistinu učiteljica jedne nove duhovnosti. Evo samo nekih citata iz kojih je vidljiva sinteza tihduhovnosti koju je Blaženica ponovno sama živjela, a onda i sestre u njoj poučavala.

„Karmelićanke Božanskog Srca Isusova. Bila sam ushićena! 'Krasno!' povikah 'Sve štovolim uključeno je u tom nazivu.'“962

„U svetoj revnosti, ljubavi i vjernosti počnite sada iznova živjeti kao prave kćeri sv. Terezijei prave službenice Božanskog Srca Isusova.“963


958 Djelo Božje, str. 9.959 Direktorij Karmelićanki BSI, 1925., str. 26.



230

„U našem svetom Redu gdje sve vodi karmelska ljubav i ljubav Božanskog Srca – i svisamostani moraju biti ispunjeni tim miomirisom.“ 964

„Pokušajte opet u svima probuditi pravi karmelski duh, duh poniznosti, prezira svijeta i duhljubavi! Ako biste ovo uspjeli, ispunili bi tako najvruću želju moga srca.“965

„Karmelićanka Božanskog Srca Isusova bez pokorničkih čina, slična je slavuju bez glasa, aKarmelićanka BSI bez nutarnjeg života, bez ljubavi za molitvu ja kao ševa bez krila.“ 966

„Skupljajmo se iznova oko Božanskoga Srca Isusova kao oko središta Karmela BožanskogSrca.“967

U poznatom viđenju o velikoj smeđoj lađi (karmelska tradicija) i maloj za nju privezanojlađi (Karmel BSI), koje je Blaženica imala vezano uz ucjepljenje u karmelsku tradiciju, ne radi sesamo o imenu družbe nego i o duhovnosti družbe. Ona ima zasebnost Karmela BSI u velikojkarmelskoj tradiciji.

„Priključeni Karmelu, ali sačinjavati svoju zasebnu lađu, na kojoj se nije nalazila brojka III,to je imao biti Karmel Božanskog Srca Isusova. Bog jest i ostaje Učitelj i Gospodin. On vrši Svojuvolju i provodi Svoje planove, makar se tome protivio ili protiv toga radio tko mu drago!“968

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa redovito je gorljivo poticala sestre na odlučnost i nastojanjeoko postizanja svetosti. Uz sva sredstva i pomagala na tom putu ona uz izvorna karmelska pravilasv. Alberta, koja je družba usvojila, inzistira i na onoj interpretaciji koju im ona daje, kao i naDirektoriju koji je sama napisala za družbu. Dakle, ona se postavlja kao vjerodostojni interpret tetradicije za svoju družbu na putu postizanja svetosti.

„Čeznutljivo želim da sve budete svete redovnice, da budete svetice i da ni jedna od onihkoja sada živi, i od onih koje do kraja svijeta živjeti – budućim karmelićankama Božanskog SrcaIsusova – ne ostane ležati na podnožju Karmela sa ugašenom svjetiljkom.“969

„Uzmite u ruke Direktorij Karmela Božanskog Srca i ne čitajte samo, nego živite po njemu ivi ćete sve biti ispunjene duhom Karmela i bit ćete Božja radost!“970

„Utisnite svima sv. Pravila, koja uvijek ostaju, a kasnije i nove Konstitucije koje sadržavajutiskane Dekrete koje neka često čitaju i imaju pred očima. Jer naša Pravila od sv. Alberta Riječ suBožja koja su jednom oduševila sv. Majku Tereziju, a mene rasplamsala i pridobila za Karmel.Čitajte ih prije kapitula ili sata koje držite u domovima, te kažite: to jest i ostaje naše sveto Pravilo.Ostalo su Konstitucije, a umjesto posta imamo naš misionarski rad i djecu…“971

Uz karmelsku komponentu za duhovnost Karmela BSI, kao bitni dio duhovnosti SrcaIsusova, zadovoljština je svakako jedna od najvažnijih tema, a Blaženica je vidi i kao razlogpostojanja družbe. Naravno da je zadovoljština nerazdvojna od rasta ljubavi kojom duša ljubi Boga,kao što smo to i dokazali, ali Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI želi da njezine sestre, upravozato što su karmelićanke, budu što više prožete tim duhom.

„Gdje god se tražila zadovoljština (...) tamo je Bog poslao Karmel Svoga Božanskog Srcakojeg je u svrhu zadovoljštine pozvao u život.“972

„Molim, da se ovo dobro objasni, kakva je razlika između redovnice Karmela i ostalihKongregacija, ili trećega Reda: Prvo je umrijeti svijetu i drugo Bog sam nam je dosta…! Svakojutro, kad oblačite karmelsko odijelo i još više, kad se zaogrnete plaštem, mislite na uzvišenost

964 Isto, str. 191.

965 Neobjavljena pisma, pismo br. 6.966 Isto, pismo iz Doma sv. Josipa II.




231

svoga poziva i na odlikovanje, što smijete pripadati tako svetome Redu i ne govorite o sebi nikakodrugačije nego kao o redovnicama. Vaše zajednice trebaju biti samostani, mjesta izvanrednekreposti i žrtve. Ako je tako, bit će Vaše molitve kao strijele koje lete k Božjem Srcu i Bogapomiruju sa grješnim svijetom.“973

A što Blaženica na poseban način želi da Karmel BSI usvoji od sv. Terezije Avilske?Zanimljivo je da ona u svojim spisima citira samo Moj život dok ostala djela, Put savršenstva iZamak duše, nikada ne spominje niti na njih upućuje niti njezini tekstovi daju odjek terezijanskoganauka iz tih djela. A kada spominje teme postupnosti duhovnoga rasta, ne upućuje na odaje sv.Terezije iz Zamka duše, nego duhovno uspinjanje duše koje u Knjizi devet hridina opisuje bl.Henrik Suzone: „One, koje su na pravom putu, koje se već penju na brijeg, kojega je gledao bl. H.Suzo974, neka uznastoje, da se domognu njegovih vrhunaca, tj. neka uistinu budu svete.“975

Već smo napomenuli da je, kada bl. Marija Terezija od Sv. Josipa prvi put čita Moj život, uzponiznost i ljubav na poseban način bila dirnuta „odvažnošću“ sv. Terezije Avilske, njezinomodlučnošću u nasljedovanju Krista, ali i utemeljenjima obnovljenih karmela. Upravo taj duh koji jevodio sv. Tereziju Blaženica želi da zaživi u Karmelu BSI.

„Mi nismo raznježene žene; mi želimo biti muževne kćeri naše velike Majke Terezije kojasvojom energijom i velikom velikodušnošću nadmašila mnoge muškarce i tako treba odgajatinovakinje. Odgoj počinje sada, već kod postulantica i one uče sve u Družbi kod vrijednihprofesa.“976

„Molimo, da dobijemo vjerne i revne sestre, koje ništa drugo ne žele, nego postati žrtvepaljenice kao naša sv. Majka Terezija. Molimo, da nam Božanska Ljubav dade milost da postanemoKarmelićanke, jake, odvažne i revniteljice za spas duša. 'Ilijine kćerke', u kojima je BožanskaLjubav uništila vlastiti 'Ja' kao što je u njemu, našem praocu ništila, tako te je radost u Bogu bila unjemu tako velika, da je nebeski Otac preko njega činio najveća čudesa i uzeo ga u nebo bez smrti.Ne mora li Ilijina kćerka, kćerka sv. Majke Terezije gorućom revnošću nastojati da nasljeduje toganašeg praoca? Ako i ne možemo postići njihovu veličinu, znajmo, da se Božanska Ljubav radujevjernim i revnim srcima koje se nikada ne umore radeći na sebi u težnji za savršenošću…“977

„Naša sveta Majka Terezija točno to tumači u svojim spisima: prvo je kod nas umrijetisvijetu, a drugo samo Bog dostaje. Prema tome neka se svaka od vas pita da li je ona prava kći sveteMajke Terezije i tako ima pravo nositi njezin habit i ogrtač, i da li ovaj duh dostaje. Bože, daj dabudu mnoge – koje ne ispunja ljubav prema svijetu nego ih ispunja ljubav prema Tebi!“978

„Neka nam draga sveta Majka Terezija izmoli milost da ne nosimo samo karmelsko ime,nego da budemo ispunjene karmelskim duhom.“979

U tom smislu i kontekstu Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI uzima sv. Tereziju Avilsku zauzor svojim sestrama te traži da se u formaciji prema njoj gaje posebna ljubav i pobožnost.

„Neka dragi Bog dade milost da sve vršite u pravom duhu i sve sestre poučavate da si uzmuza uzor savršenstva sv. Majke Tereziju. Čitajte kako je ona bila u samostanu Utjelovljenja kaomlada sestra, ponizna i uvijek prijazna službenica svima. Vi morate nastojati da sva srca zapalite zasv. Majku Tereziju i Božansko Srce Isusovo!“980


974 Bl. Marija Terezija aludira na knjigu bl. E. Susone, Il libreto delle nove rupi. Susone razrađuje temu opisa stanjaduhovnoga rasta koristeći usporedbu uspona na goru – brdo preko devet hridina kao opisa stanja pojedinih stanja duše.Blaženica je sigurno tu knjigu čitala i meditirala i to je nju ostavilo dubok utjecaj, a zanimljivo je da, kada aludira naduhovni rast, češće spominje Suzona nego Tereziju Avilsku i pojmove odaja.


977 Neobjavljena pisma, pismo br. 1522.978 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 178, 179.

979 Isto, str. 194.980 Isto, str. 98, 99.

232

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa zahvaljuje Bogu što ju je doveo do najbolje učiteljice, sv.Terezije, te kaže da se istinski trudila provesti u djelo u svom vremenu i prilikama ono što jeTerezija učila. Ali treba dobro shvatiti te poruke Blaženice. Naime, već smo rekli da je ona još prijenegoli je upoznala sv. Tereziju imala zacrtan put duhovnoga rasta u poniznosti i ljubavi, to ju jeoduševilo kod Avilske, tim putem je nastavila i dalje sama hoditi, na taj je put upućivala i vodilasestre i taj je put ostavila kao oporuku svoj družbi za postizanje svetosti u Karmelu BSI.

Dakle, Blaženica je od sv. Terezije Avilske učila i usvajala sve ono što joj je pomagalo nanjezinu putu duhovnoga rasta koji ju je doveo do vrhunaca svetosti i mistike te joj je nauk sv.Terezije u tom smislu bio potvrda njezina puta, ali i škola iz koje je učila, učvršćivala iprodubljivala svoj put.

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI nigdje u svojim spisima, porukama i poukamasestrama ne svjedoči niti da naslutiti da su je na poseban način dirnule velike teme terezijanskeduhovnosti kao što su razvojni put molitve, učenje o dinamikama meditativne i kontemplativnemolitve, opis raznih mističnih iskustava i fenomena, put duše kroz proživljena nutarnje stanja –odaje – od obraćenja do sjedinjenja s Bogom. Jasno je da bl. Marija Terezija od Sv. Josipa nije tomeprotivna, ali to nije bio njezin put, za to nije pokazala zanimanje i to nije usvojila od sv. TerezijeAvilske. O tome nikada ne govori niti na to aludira u pismima kojima potiče sestre.

Istodobno bl. Marija Terezija od Sv. Josipa za karmelsku kontemplativnu žensku granureinterpretira sv. Tereziju na potpuno nov način u bitnim stvarima, to jest dodaje apostolat i misije.Sv. Terezija Avilska nikada nije u obnovi karmelskoga reda željela ni da se ona, a još manje njezinesestre, uključe u aktivni apostolat.

„Vječna hvala Bogu koji me je doveo u Karmel, a po njemu k najboljoj učiteljici, sv. MajciTereziji od Isusa. S pravom ju se naziva serafska ili mistička svetica! Ali ona nije divna samo ondakad lebdi kao seraf u najvišim visinama mističnog života duše ona je ujedno bila i poglavarica poSrcu Božjem, bila je prava i brižna majka svojim sestrama. Da, pri svim osnivanjima pokazala sekao 'pravi majstor', kako se sama nazivala.

Ovu veliku sveticu dao mi je Bog za zakonodavku i uvijek sam se trudila da ispunjavamnjezine odredbe kolikogod mi je to bilo moguće u ovo vrijeme i u posve novim prilikama. Ova našasveta majka odredila je da moramo imati svoje samostane koji trebaju biti ograđeni zidom. Zbogtoga ima Karmel Božanskog Srca svoje vlastite samostane s vrtovima koji su ograđeni zidom ilidrugom visokom zatvorenom ogradom. Ali uza svaki samostan imamo ili dom za djecu ili dom zastarce, za gospodu i gospođe, s igralištem i vrtom, što također mora biti ograđeno.

Čvrsto sam uvjerena: kad bi sveta Majka Terezija umjesto u šesnaestom osnovala svojesamostane u devetnaestom ili dvadesetom stoljeću, da se ona slično nama, ne bi ograničila samo namolitvu i pokoru, nego bi s time spojila i neposredan rad na spašavanju duša. Njezina bi je velikarevnost dovela na to.“981

Zanimljivo je da Blaženica želi da sv. Terezija Avilska ispuni sve sestre i majke njezinedružbe duhom reda te dodaje da je to duh Božanskoga Srca i misija. Kada se uzmu sabrana djela sv.Terezije Avilske na talijanskom, ona u analitičkom indeksu nemaju ni pojma Srce Isusovo ni misije.Od te dvije teme sv. Terezija nigdje ne spominje Božansko Srce Isusovo, a i misije su jako sporednatema, gotovo nepostojeća u njezinu nauku. Postavlja se pitanje kako onda i otkuda bl. MarijaTerezija od Sv. Josipa moli to od sv. Terezije kada to nije dio njezine duhovne baštine. U biti Majkai Utemeljiteljica Karmela BSI, doživljavajući u sebi karmelski duh sv. Terezije, ali pod vidikomSrca Isusova i misija, moli da svetica tim duhom prožme njezinu družbu i na takav način otkrivaposebne naglaske karmelske duhovnosti Karmela BSI.

„Ja želim da sveta Majka Terezija sve moje majke i sestre posvema ispuni duhom našegaReda, a to je duh Božanskog Srca, da sve ispuni preobilje te Božanske ljubavi koja nam dovikuje:'Idite na ulice i raskršća i prisilite sve da uđu.' To je naša misija. Koja od vas taj nalog ne želiispuniti, nije prvu svrhu našega Reda – misije – uzela kao svoj poziv. Nikada nisu djeca bila, (prva)glavna svrha, ili kako neke smatraju misije sporednom zadaćom, to se apsolutno protivi duhu

981 Djelo Božje, str. 136, 137.233

našega Reda. Ima li nešto višega, nego grješnika obratiti i tako dnevno pripremiti nebu radost, kakomi sada to činimo, kad toliko sestara ide na misije?“982

„Nisu li želje naše sv. Majke Terezije u Karmelu Božanskog Srca postale stvarnost? Još više,kada je u svoje vrijeme kao dijete mogla nešto željeti, Božansko Srce Isusovo dalo joj je 'kćeri' kojesu prave misionarke u njenom duhu. To znači, koje su svoj kontemplativni život spojile saaktivnim.“983

I na kraju pokušat ćemo u nekoliko redaka sažeti opis duhovnosti Karmela BSI. Radi se oautentičnoj školi duhovnosti koju duša, ako usvoji i njome kroči, može doći do vrhunacaduhovnoga života, mistike i svetosti. Ova je knjiga pokušaj sustavna izlaganja duhovnosti KarmelaBSI, a ako bismo to želji izreći u nekoliko redaka, onda treba kazati sljedeće.

Poniznost i ljubav jesu put duhovnosti Karmela BSI. Ona je istodobno karmelska iduhovnost Srca Isusova ili, na drugi način izraženo, karmelski put rasta u poniznosti i ljubavi kojivodi do sjedinjenja sa Srcem Isusovim jer poniznost i ljubav su istodobno sama bit duhovnoga rastau karmelskoj duhovnosti i kreposti Srca Isusova po kojima duša ulazi u nutrinu toga BožanskogSrca i s njim se sjedinjuje te mu nadoknađuje za neuzvraćenu ljubav tolikih duša, a to jezadovoljština. Duhovnost Karmela BSI je istodobno kontemplativna i apostolatska, a da nijedna odte dvije stvarnosti ne gubi na važnosti.

Ovu je duhovnost prvo osobno živjela bl. Marija Terezija od Sv. Josipa, na nju je vodila iupućivala svoje sestre i ostavila je svojoj družbi kao ideal i put postizanja svetosti. Bl. MarijaTerezija od Sv. Josipa puno je crpila iz karmelske duhovne tradicije, ali je još više ostavila velikoduhovno blago toj istoj tradiciji jer nitko prije nje, a koliko nam je poznato ni posije nje, nije takojednostavno i duboko ujedinio karmelsku duhovnost s duhovnošću Srca Isusova.

I na kraju, koji su vidljivi utjecaji drugih škola duhovnosti i svetaca na duhovni put i naukbl. Marije Terezije od Sv. Josipa? U prvom redu to su objave Srca Isusova sv. Margareti MarijiAlacoque. Iako se ne može dokazati lateralna ovisnost, vidjeli smo da je Blaženica poznavala ičitala te objave, ona po općecrkvenom raspoloženju svoga vremena usvaja i daljnje razrađuje tuporuku duhovnosti Srca Isusova. Od karmelskih svetaca svakako u prvom redu to je utjecaj sv.Terezije Avilske, poglavito njezina djela Moj život, dok druga djela nigdje niti spominje niti na njihupućuje. Zanimljivo je da Blaženica nigdje ne spominje sv. Ivana od Križa ni njegova djela niti nanjih upućuje dok više puta ukazuje sestrama na mali put sv. Terezije od Djeteta Isusa kao prikladanza njihov duhovni rast.984 Lako je uočljiv i utjecaj isusovačke duhovnosti jer se sestra niz godinaobraćala isusovcima za pomoć za sebe i družbu, a taj je utjecaj možda najočitiji u naglašavanjudimenzije svladavanja sama sebe na duhovnom putu, čemu je Blaženica oduvijek bila sklona, asusret s isusovcima bio joj je samo potvrda i daljnji poticaj u tome. Već smo spomenuli utjecaj bl.Henrika Susona i njegove knjige Devet hridina koju je Blaženica očito iščitavala jer na nju aludirakada sestrama govori o usponu na goru kao putu duhovnoga rasta.

Naravno da danas u produbljivanju duhovnosti Karmela BSI mogu pomoći studijicjelokupne karmelske svetačke tradicije i studiji o duhovnosti Srca Isusova, kao i oni o apostolatu imisijama pa ipak duhovnost Karmela BSI sama po sebi i u sebi ima svoju konzistentnost te je kaotakva autentična škola duhovnosti.

Razmisli: Koliko poznajem i ljubim duhovnost Karmela BSI? Da li mi je ova knjiga u tomepomogla? U čemu bih htjela i trebala rasti ako gledam svoj život u svjetlu duhovnosti KarmelaBSI? Koje me dimenzije nauka bl. Marije Terezije od Sv. Josipa na poseban način oduševljavaju?


983 Neobjavljena pisma, pismo br. 1616b.984 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 197, 199, 237, 275 i neobjavljeno pismo br. 1360a.

234

2.11. Majka Karmela BSI

I na kraju, postavlja se pitanje duhovnoga majčinstva bl. Marije Terezije od Sv. Josipa zaKarmel BSI ili, drugim riječima, da li je ona samo utemeljiteljica ili Majka i UtemeljiteljicaKarmela BSI? Kada se ta pitanja postavljaju u povijesti redovništava muških i ženskih družba, ondase koriste pojmovi duhovnoga očinstva i majčinstva, a to u biti podrazumijeva pitanje da li jedotična osoba duhovni učitelj/ učiteljica u toj družbi, da li je prenijela svoj duhovni nauk na družbukoji, ako Bogu posvećene osobe usvoje i žive, mogu ići putem duhovnoga rasta sve do savršenstva isvetosti.

Iz svega do sada iznesenoga više je nego očito da je bl. Marija Terezija od Sv. Josipa i Majkai Utemeljiteljica Karmela BSI te da je sestrama ostavila u baštinu autentičnu duhovnost. A postavljase pitanje i zašto to treba naglasiti i kako shvatiti.

Prije svega imamo izravna Blaženičina svjedočanstva u kojima je joj potpuno jasno da jeona Majka u družbi Karmela BSI. Za vrijeme prvoga oblačenje u povijesti družbe 2. veljače 1899. uSittardu ona zapisuje:

„Preda mnom, blizu oltara, klečale su sada ogrnute bijelim plaštem, od Boga povjerene miduše, kojima sam trebala biti majka i odgojiteljica. Pouzdavajući se samo u Boga i Njegovu pomoćdodala sam plašljivom vapaju svoga srca: 'Gospodine, nisam dostojna', i još 'Gospodine, budi voljaTvoja!' Bog je sam stvorio to djelo izvana i iznutra. Moja je jedina utjeha bila i jest da se Bog jošviše proslavio mojom nesposobnošću. Sve mi je nedostajalo za moju službu, posjedovala sam samojedno: želju da uvijek ispunjam volju Božju i da nastojim spoznati je do u tančine.“ 985

U jednom pismu svojim sestrama piše:„Meni se čini da bi svaki moj dah i svaki kucaj moga srca se morao pretvoriti u molitvu za

vas da od Boga dobijem milost da vi sve bez iznimke postanete svete, velike svetice. Bog vas jemeni povjerio, onda ćete malo shvatiti koliko ste mi dragocjene koliko moje srce dršće za vas, zavaš život i rad.“986

U oba ova svjedočanstva Blaženica se izričito poziva na Boga: „Preda mnom, blizu oltara,klečale su sada ogrnute bijelim plaštem, od Boga povjerene mi duše, kojima sam trebala biti majka iodgojiteljica.“ „Bog vas je meni povjerio, onda ćete malo shvatiti koliko ste mi dragocjene.“Istodobno bl. Marija Terezija od Sv. Josipa razotkriva i vlastitu nutrinu s kojim stanjem dušeprihvaća dar majčinstva od Boga: „Pouzdavajući se samo u Boga i Njegovu pomoć dodala samplašljivom vapaju svoga srca: 'Gospodine, nisam dostojna', i još 'Gospodine, budi volja Tvoja!'“

A da je svjesna svoga majčinstva za Karmel BSI, vidi se iz njezinih obraćanja sestrama.Svoja je pisma sestrama završavala više-manje istim riječima: „u ljubavi Božanskog Srca Isusova,vaša Majka.“

Na temelju ovih činjenica postavlja se pitanje kako onda shvatiti Blaženicu kada sestramaporučuje da im je sv. Terezija Avilska Majka.

„Kako nismo drugo tražile doli slavu Božanskog Srca, to se nadam da me je BožanskaProvidnost dovela k sv. Majci Tereziji i odredila nam ju je za Majku i učiteljicu. Gdje smo moglinaći majku, koja bi nas bolje učila ljubiti i živjeti sveto siromaštvo i poniznost?“ 987

„Nije li se svako istinsko srce Karmelićana žarilo od revnosti za duše po uzoru na prorokaIliju, koliko će tek više srce Karmelićanki kojima je Bog uz velikog praoca dao još jednu takoveliku, svetu, serafsku Majku Tereziju, koja je žeđala za spasenjem duša. Mi imamo veliku milost,da ju kao njezina djeca, njezini potomci, smijemo zvati svojom Majkom.“988

985 Djelo Božje, str. 83986 Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, str. 170.

987 Iz Izvještaja Drage Majke od 19. listopada 1897., str. 6.988 Neobjavljena pisma.

235

Ili još radikalnije to iznosi u pismu989 u kojem sestre upućuje na sv. Tereziju Avilsku. Evoteksta pisma u cijelosti:

Kenoscha, 3. 2. 1918.Naša sv. Majka Terezija je utjelovljena mudrost! Slijedimo je i nećemo nikada zalutati! Ne

umišljajmo si nikada da smo mudriji od naše divne svete Majke! Iskvarena djeca „djeca vremena“uvijek su pametnija nego njihove majke. Svaki dan se sve više uvjeravam kao njezina mlada kćerkau duhu, duh mudrosti moje tako divne Majke, koja je ispunjena Božanskom mudrošću. 25 godinaona je moja učiteljica i voditeljica, a nadam se da će to biti i do konca moga života; i da se neću dativoditi svojim duhom, nego ću crpsti od njezinog duha i iskoristiti njezino iskustvo u svim stvarima.Čvrsto se pouzdajem da ću tako sve svoje dužnosti vršiti prema volji Božjoj koja mi je ovuučiteljicu dala kao voditeljicu. I Vi sve častite dnevno ovu svetu Majku; častite je i učite ljubiti jekao i ja, njezino nevrijedno dijete!

Od srca želim da mene zaboravite i mislite na nju i tako postanete velike svetice.Žao mi Vas je da imate takvu jednu „crnu“ Majku. Jedan Red bez svete utemeljiteljice nije

ništa, ali budite u potpunosti kćerke sv. Majke Terezije, tada imate jednu svetu Majku i ona će naVašem odgoju i na cijelom Redu sve nadoknaditi što sam ja u svome siromaštvu propustila.Pouzdajem se da će Božja dobrota ispraviti sve nedostatke.

Toliko za danas sa najsrdačnijim pozdravom u prijateljskoj ljubavi i zahvalnosti,uvijek Vaša vjerna Majka

Prije svega treba naglasiti da u povijesti duhovnosti i redovništva kategorija duhovnogaočinstva i majčinstva nije isključiva nego uključiva.990 Blažena je Marija Terezija od Sv. Josipa, kaošto smo naglasili, proživljavala duboku nutarnju nedostojnost pred tim velikim darom. Slično jeBog mnoge svece vodio putem samoponištenja i to u onim stvarima koje su njima bile u vlastitomunutarnjem svijetu najvažnije i najdraže. Možemo se sjetiti sv. Terezije od Djeteta Isusa koja jedoživljavala „tamu vjere“ u vremenu koje je prethodilo njezinoj smrti, bl. Majka Terezija izCalcutte je to proživljava dugi niz godina.

Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI je zbog velike ljubavi, poštovanja i pobožnosti premasv. Tereziji Avilskoj nju uključila u dimenziju majčinstva za Karmel BSI, a u citiranom je pismuočito da Blaženica u trenutku samoponištenja, gdje sebe doživljava „crnom“ iznutra, to izražava ujoš radikalnijim kategorijama. Blaženica duboko proživljava svoje prividne neuspjehe te upućuje nasv. Tereziji jer „ona će na Vašem odgoju i na cijelom Redu sve nadoknaditi što sam ja u svomesiromaštvu propustila. Pouzdajem se da će Božja dobrota ispraviti sve nedostatke“. I u svim drugimsličnim tekstovima gdje Blaženica radikalno upućuje sestre da isključivo u sv. Tereziji Avilskojtraže Majku imamo nutarnje samoponištenje Blaženice.

Ali to samoponištenje do kojega Bog vodi svoje miljenike nipošto nije nepovoljan znak zanjihov duhovni put i svetost nego, upravo suprotno, znak posebna Božjega odabira. U biti Bog njihsuobličuje Kristu koji se poništava na križu, ali koji će biti proslavljen po uskrsnuću; tako je i uživotu Božjih miljenika nakon samoponištenja uvijek slijedila proslava.

Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa je Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI, a u to svojemajčinstvo prema Karmelu BSI ona uključuje sv. Tereziju Avilsku u smislu da njezinim sestramamajčinski pomogne na putu duhovnoga rasta u savršenstvu i svetosti koji im je Blaženica zacrtala, ato je put ljubavi i poniznosti kao put do sjedinjenja sa Srcem Isusovim i križem te apostolatskoj i

989 Isto, pismo br. 1534.

990 Vidi M. Augé, L. Borriello, E. Santos, Storia della vita religiosa, Querniana, Brescia, 2010. U povijesti redovništvaimamo više primjera te uključivosti u duhovnost, karizmu i kategoriju duhovnoga očinstva i majčinstva u raznimdružbama. Spomenut ćemo samo salezijance i salezijanke, gdje je to očito. Naime, sv. Ivan Bosco, pokretač, utemeljitelji duhovni otac salezijanskoga pokreta, htio je da njegova družba živi duhovnost sv. Franje Saleškoga te je to stavio i unjezino ime, ali zbog toga sv. Ivan Bosco nije prestao biti duhovnim ocem salezijanaca i on je s pravom danas smatrantakvim.

236

misijskoj duhovnosti izravna pastoralnoga rada i prikazivanja zadovoljštine. Tako Karmel BSI spravom može reći da za Majku ima i bl. Mariju Tereziju od Sv. Josipa i sv. Tereziju Avilsku.

Između ostaloga, poznato je i biblijski utemeljeno, kako kaže sv. Pavao, „jer neopozivi suBožji darovi i poziv“ (Rim 11,29), da Bog, kada daruje svoje darove, on ih ne opoziva. U tomsmislu treba shvatiti i dar majčinstva bl. Marije Terezije od Sv. Josipa prema Karmelu BSI. ABlaženica to svjesno ili nesvjesno i potvrđuje. Naime, nakon što se ona samoponištila u odnosu namajčinstvo prema svojim sestrama i uputila ih na sv. Tereziju, ni nakon toga se ne prestaje osjećatiMajkom Karmela BSI niti se prestaje tako obraćati sestrama i potpisivati, nego naprotiv cijeli svojživot do smrti. U oproštajnom pismu svojim sestrama poglavaricama piše:

„O koliko želim da jednom i vi budete ubrojene među zlatne zvijezde Karmela BožanskogaSrca Isusova u nebu. Blagoslovio vas Bog! Neka blagoslovi vas i povjerenu vam redovničku obiteljobilnim blagoslovom svoga Božanskoga Srca! U srdačnoj ljubavi uvijek vaša vjerna Majka MarijaTerezija od sv. Josipa.“991

A posljednjim pismom upućenim svim sestrama koje žive i koje će još doći upućuje sestrena Direktorij Karmela BSI, dakle na ono što ih je ona učila o duhovnom životu u redovništvu.Pismo završava ovako:

„Uzmite u ruke Direktorij Karmela Božanskoga Srca Isusova i nemojte ga samo čitati, već iživite po njemu pa će vas prožeti duh Karmela, duh Božje radosti. U srdačnoj ljubavi vaša uvijek zavas moleća Majka Marija Terezija od sv. Josipa.“992

A da kategorija duhovnoga majčinstva nije isključiva nego uključiva kategorija, najbolje sevidi i iz toga da gotovo sve majke i utemeljiteljice svih katoličkih redova i družba, pa tako i bl.Marija Terezija od Sv. Josipa, svoju družbu i sestre upućuje na Mariju, Isusovu Majku i Majku svihvjernika da ima ona bude majkom i učiteljicom.

„Drage moje sestre! Požurite danas kad ste pročitale ove retke vaše Majke, sirote, stare,daleke Majke koja vas stalno nosi u svom srcu, k našoj dragoj Gospi i u duhu približite se njenomprijestolju i zamolite ju u moje ime. Sva imena upišite u njezino ljubazno Majčinsko srce i vapite jojda vam uvijek bude Majka, čuvarica i zaštitnica vašeg redovničkog života i vaša učiteljica.“ 993

„Uvijek se draga Majka Božja pokazala Majkom i zaštitnicom 'Karmela Božanskog Srca', a iostat će nam Majka i zaštitnica tako dugo dokle god bude svaki samostan, svaka naša redovničkaobitelj miomirisom Karmela slavila Boga i svijet pobuđivala na pobožnost.“994

Razmisli: Doživljavam li bl. Mariju Tereziju od Sv. Josipa kao majku i utemeljiteljicu svojedružbe? Koliko se to održava u mome duhovnom iskustvu? Molim li se njoj i sv. Tereziji Avilskoj zasebe i družbu?



237

DODATAK

1. KARMELSKA METODA RAZMATRANJA

Duša surađuje u oblikovanju svoje nutrine i usvajanja pojedine duhovnosti nastojeći prirazmatranju usvajati stil duhovnoga života i nutrine sukladan pojedinoj školi duhovnoga života.Budući da je duhovnost Karmela BSI karmelska i ona Srca Isusova, donosimo dvije prikladnemetode razmatranja koje sestrama mogu pomoći usvajati stil njihove duhovnosti.

Još od početaka karmelski su autori995 u praksi iskušavali i poučavali metodu razmatranjakoja je prikladna za njihovu školu duhovnosti, poglavito za početnike. U toj metodi, kao i svimdrugim, imamo različite dijelove razmatranja na kojima se treba zadržavati slijedeći taj raspored, apoglavito su naglašavali da se treba duže zadržati u uvodnom dijelu (sabiranje u Božjoj prisutnosti)i središnjem (samo razmatranje).

1. Priprava za razmatranje

Ne može se duša staviti u kontakt s Bogom praveći nagle prijelaze iz rastresenosti narazgovor s Bogom. Treba se pripraviti za molitvu. Daljnja je priprava za razmatranje u biti trajninapor da uskladimo svoj život s evanđeljem po mrtvenju, obraćenju, sabranosti, poniznosti itd. Nedopustiti da zle i beskorisne misli zaokupljaju dušu i trajno živjeti u želji za postizanjem svetosti.

Neposredna se priprava za razmatranje sastoji u tome da se duša počne sabirati u mirustavljajući se u Božju prisutnost klanjajući mu se, prikazujući mu svoje siromaštvo, grijehe,ništavilo, svjesni beskrajne Božje ljubavi, na primjer govoreći: Gospodine, vjerujem da si ovdje i daželiš razgovarati sa mnom.

2. Čitanje

Osoba treba naći neku knjigu ili poglavlje, predmet koji pomaže moliti. Najbolje je za tokoristiti Bibliju ili neki drugi tekst koji pomaže moliti. U nekim slučajevima to može biti i nekaslika koja priziva otajstvo koje se želi razmatrati ili predstavlja Isusa i Mariju.

Čitanje može biti potpomognuto i sjećanjem na neke istine vjere o kojima se želi razmatrati.Dobro je za predmet razmatranja izabrati neki predmet koji odgovara našoj duhovnoj situaciji(stanju duše, iskustvu koje proživljavamo, liturgijskom vremenu u godini, posebnim događajima ukoje smo upleteni...).

Čitanje ili drugi poticaj na razmatranje koje smo spomenuli treba polagano obavljati uozračju Božje prisutnosti nastojeći shvatiti što nam Bog želi reći kako bismo ga bolje upoznali iuzljubili. Čitanje ne treba voditi radoznalosti, nego treba trajati toliko dugo dok molitelj ne dobijedovoljno materijala za molitvu koji mu u srcu upali iskru pobožnosti ili ljubavi prema Bogu injegovim darovima. Čitanju se može ponovno vratiti tijekom razmatranja kada duša primijeti da jerastresena kako bi si posvijestila predmet razgovora s Bogom.

Umjesto čitanja može se moliti i neka usmena molitva Očenaš, Zdravo, Marijo koje trebapolagano moliti razmišljajući o riječima koje se izgovaraju.

3. Razmatanje

Gotovo sve vrijeme molitve treba provesti u ovomu trećem dijelu metode. Samo on bimogao biti dostatan i u sebi bi mogao sadržavati sve druge dijelove, a to će se i dogoditi svremenom kada duša poraste u bliskosti s Gospodinom i stekne molitvenu naviku razmatranja. Evoopisa ovoga glavnog dijela molitve.

995 Ovaj sažetak karmelske metode razmatranja preuzimamo od A. Sicari, cit. dj., str. 153–157 i G. Lercaro, Metodi di orazione mentale, Editrice Massimo, Milano, 1947., str. 195–218.

238

Počinje se s maštom kako bi se u sebi predstavilo otajstvo o kome se želi razmatrati, naprimjer događaj iz evanđelja, usredotočiti se na Isusovu osobu. Ova vježba može poslužiti duši dazaustavi maštu koja luta. Ne treba se dugo na ovom zadržavati niti pasti u maštarenja. Važno je da siduša predstavi Isusa i da budemo u njegovoj prisutnosti (on gleda mene, ja gledam njega, slušamnjega koji mi govori i uživim se u događaj koji sam sada pročitao).

Zatim se treba zadržati na razmišljanju o otajstvu koje želimo razmatrati, i to toliko vremenada se shvati Božja ljubav posvjedočena i ono što on želi od mene.

Na kraju se duša dugo zadržava u „ljubaznu razgovoru“ s Bogom koji je samo srce molitve.Treba osluškivati Gospodina, dopustiti mu da nam govori i njemu govoriti. Ne treba pustiti mašti daradi, nego se truditi shvatiti što on želi na temelju riječi koje razmatramo. Treba nastojati čuti teriječi s njegovih usta kao nama rečene, držati Gospodina pred sobom u vjeri da je uistinu prisutan teda on vodi razgovor s nama. S naše strane trebamo mu kazati na sve načine da ga ljubimo i želimokušati njegovu ljubav. Malo-pomalo ovo što nam na početku može izgledati kao naše umišljanjepročistit će se, a u razgovoru neće trebati puno riječi, pojednostavit će se u ljubeznoj pažnji dušekoja ima dva pokreta: ljubiti i biti ljubljen.

4. Zahvala

Od ovoga trenutka nadalje razlikovanje dijelova razmatranja samo je formalno u smislu daje sve što slijedi tijekom razmatranja dio ljubazna razgovora s Bogom. Ipak, razlikujemo ovedijelove da posvijestimo što ne treba nikada zaboraviti u razgovoru ljubavi s Bogom. U prvom reduto je zahvalnost za sve darove koje nam je darovao i daruje te mu zahvaljujemo i na vremenu kojesmo mogli s njime provesti. A zahvalnost sama po sebi, ako je uistinu proživljena, prerasta u slavu ipohvalu Boga za ono što on jest i što čini.

5. Prikazanje

Razgovor ljubavi po svojoj naravi teži samo darivanju. Bogu je najdraži dar samih sebe kojimu prikazujemo, zbog toga je to vrhunac molitve. Prikazanje se prvenstveno sastoji od toga daodlučimo uvijek i u svemu vršiti njegovu volju, birajući u životu ono što je njemu po volji. Bit ćeuvijek jako korisno povezati ovo prikazanje s posebnim činom ili djelom što svjedoči istinu našegaprikazanja, s odlukom da ćemo Bogu nešto dati, učiniti, što će naš život u svakodnevici višeusmjeriti na njega samoga. A i svaki puta kada se duša bude vraćala na molitvu, izvršila ili ne svojuodluku, to će biti dio novoga razgovora s Gospodinom.

6. Prošnja

Ljubezni razgovor s Gospodinom ne može završiti prije negoli zamolimo Gospodina za onošto nam je na srcu. A treba paziti da nam njegovi interesi budu važniji od naših i u molitvi prošnje.Bog želi da ga molimo za milosti koje su nam potrebne u predanju u volju Božju da će nam dati onošto nam je korisno ako odmah i ne udijeli ono što tražimo.

Ostaju još dva problema koja treba naglasiti

a. Nastojati zadržati ozračje molitve tijekom cijeloga dana, gledati očima vjere ono što namse događa u danu, može biti korisno prozivati u duhu neku misao iz meditacije i uzdizati duh Bogu.

b. Shvatiti da svaki čin molitve nužno teži prema tome da sav naš život postane molitva.

239

2. METODA FRANCUSKE ŠKOLE RAZMATRANJA PRILAGOĐENADUHOVNOSTI SRCA ISUSOVA

Francuska škola duhovnosti

Kardinal de Berulle je utemeljitelj francuske škole duhovnosti iz koje će izići veliki svecikao što su sv. Vinko Paulski, sv. Ivan Eudes, sv. Ivan Batista de la Sale, sv. Ljudevit Marija GrignonMontforski, sv. Margareta Marija Alacoque.

Kardinal de Berulle 1604. godine sestru Anu od Isusa, jednu od prvih suradnica sv. TerezijeAvilske, vodi u Francusku da u tamošnje samostane, koje je kanila osnovati gospođa Acarie,prenese terezijanski duh.

Za života kardinala Berulla u Francuskoj će biti osnovana 62 karmelska samostana. SestraAna od Isusa sudjelovala je u osnivanju samostana u Parizu i Dijonu, zatim je 1607. otišla udanašnju Belgiju i ondje osnovala samostan u Bruxellesu. Najpoznatiji lik iz te francuske karmelsketradicije svakako je sv. Terezija od Djeteta Isusa.

Kardinal de Bérulle rođen je u Yonneu 1575., a veći dio života proveo je u Parizu. Bio jevrstan đak, studirao je prvo kod isusovaca, a zatim na Sorboni. Čitao je klasike duhovne tradicije iodržavao kontakte s najuglednijim duhovnim ljudima svoga doba. Imao je izvanredan spisateljski iapostolatski dar duboko i originalno teološki utemeljen. Početna je faza njegova duhovnoga životaobilježena čitanjem renano-flamanskih mistika od kojih će usvojiti naglašen smisao za Božjuuzvišenost.

Dvoje duhovne vježbe koje je sam obavljao 1602. i 1607. usmjerit će definitivno njegovduhovni put prema kontemplativnom kristocentrizmu. Još 1604. odlazi u Španjolsku i sa sobom uFrancusku dovodi nekoliko karmelićanki koje će postati jezgra Karmela u Francuskoj. Idućihpedesetak godina nakon toga u Francuskoj će biti osnovana 62 karmelska samostana. Kako bipomogao u obnovi klera 1611., de Bérulle je utemeljio družbu Oratorija, a za subraću je napisao iSlužbu u čast Isusu tražeći da Isusu daju zavjet ropstva ljubavi. Obavljao je mnoge diplomatskeslužbe, a papa Urban VIII. 1627., dvije godine prije njegove smrti, proglasio ga je kardinalom.Najpoznatija djela su mu: Kratki govor o nutarnjem poništenju, Kratki sažetak o kršćanskomsavršenstvu, Govor o stanjima i veličinama Isusovim, Život Isusov, koji je ostao nedovršen.996

Teolozi i povjesničari duhovnosti nazvaše tu školu trojstveno-teocentičnom s idejomvodiljom našega ucjepljenja i pristajanja uz Utjelovljenu Riječ kako bi se Bogu iskazalo dostojnoklanjanje. Ove će ideje prožimati teologiju i duhovnost francuske škole sve do razrađivanjapraktične metode meditacije kojoj je cilj da oblikuje takav stil življenja duhovnosti u svakodnevici.

Sam de Bérulle polazi od uzvišene ideje o svetosti i veličine Boga Stvoritelja kojem čovjektreba iskazati kult i klanjanje iz ljubavi sve do potpuna predanja i žrtvovanja sama sebe. To trebabiti istodobno vjernički stav ljubavi, predanja u poslušnosti, kao i poštovanja Boga i njegoveuzvišenosti. Temeljni stav stvorenja pred Bogom treba biti ljubezno klanjanje. De Bérulle je taj stavpred Bogom usvojio kao reakciju na određeni pravac humanističke duhovnosti koja je bila izloženariziku zaborava veličine, uzvišenosti i svetosti Boga samoga.

Grijehom je čovjek izgubio svoju iskonsku nevinost i stanje prijateljstva s Bogom, no onostaje stvoren na sliku Božju s naglašenom prirodnom željom za Bogom. Isus Krist, Sin Božji,Utjelovljena Riječ, otkupio nas je, spasio i obnovio u nama sliku Božju. Tako samo milost kojuKrist daruje može pozitivno riješiti čovjekov nutarnji konflikt između vlastite bijede i želje zaposjedovanjem Boga. Zbog toga u posvećenju duše imamo dvostruko djelovanje: Božje djelovanjeusmjereno prema duši naziva se milost, a djelovanje same duše prema Bogu krepost. Milost jeBožja najuže povezana s Kristom ne samo kao jedinim posrednikom milosti nego i kao njezinimizvorom. Otuda proizlazi temeljni princip francuske škole duhovnosti: vjernik se treba potpunoisprazniti od staroga i obući novoga čovjeka u Kristu. Način da se to postigne jest pristajanje uzKrista i suobličenje njemu.

996 Upućujemo na odličnu studiju o francuskoj školi duhovnosti i njezinu utemeljitelju: P. Cochois, Bérulle et l’ Ecole francais, Pariz, 1963.

240

Kardinal se na poseban način usredotočuje na otajstvo utjelovljenja i promatra ljudsku naravIsusa Krista koja se pri utjelovljenju prikazuje Ocu i “poništava”. Božanska osoba Sina Božjegauzima ljudsku narav. Radi se o kristocentrizmu francuske škole duhovnosti. Može se prigovoriti daje cjelokupno kršćanstvo kao takvo kristocentrično, što je i točno, ali svaka škola duhovnosti na sebisvojstven način motri Isusa Krista. De Bérulle i njegovi učenici bili su privučeni kontemplacijomIsusa kao utjelovljene Riječi Božje koji u svojoj ljudskoj pobožanstvenjenoj naravi iskazuje Ocusavršenu čast i slavu.

U konkretnomu povijesnom životu Isus se potpuno predaje, posvećuje i iz ljubavi poništavau služenju Ocu i ljudima. Isus Krist je u svojoj ljudskoj naravi u Duhu Svetom iznad svega prvipravi klanjatelj Ocu kojem iskazuje čast i slavu. On vjernike u Duhu Svetom posvećene uvodi uvječni božanski, trojstveni život klanjanja i slave. Isus je sluga Očev jer je njegova ljudska naravpotpuno podložna volji Očevoj u Duhu Svetom, a kao Otkupitelj za nas je izvor milosti, spasenja idara Duha Svetoga. Da bismo i mi vjernici iskazali kult, klanjanje i slavu Ocu, moramo bitiucijepljeni u Isusa i posvećeni Duhom Svetim, povezani s Isusom i potpuno mu pripadati kao slugekoje iz ljubavi vrše njegovu riječ.

Na posebno dubok način de Bérulle razrađuje teologiju otajstava života Isusa Krista,posebno naglašavajući utjelovljenje i muku. U otajstvima života Isusa Krista on razlučuje povijesneprolazne činjenice i trajno nutarnje stanje milosti tako da kardinal može reći: ta otajstva “kaodogađaj pripadaju prošlosti, ali su sada prisutna po krepostima sadržanima u otajstvu” (De Bérulle,Opuscule de piété, 77, 1052).997

Taj je kardinalov nauk usvojio i Katekizam Katoliče Crkve u broju 521, citirajući sv. IvanaEudesa, koji i sam pripada francuskoj školi duhovnosti: “Moramo u sebi nastavljati i dopunjatistanja i otajstva Isusova i često ga moliti da ih sam dovrši i ostvari u nama i u svoj svojoj Crkvi (…)jer Sin Božji je naumio uspostaviti stanovito zajedništvo te svoja otajstva u nama i u svoj svojojCrkvi nekako proširiti i nastaviti po milostima koje nam želi priopćiti i plodovima što ih timotajstvima želi u nama izvesti. Time želi da ih u nama dovrši.”

Tako cijela francuska škola duhovnosti, osim motrenja događaja iz Isusova života u molitvi,želi ući u kontemplaciju nutarnjih duhovnih čina Isusove duše koja komunicira sa svojim nebeskimOcem i u njih se na određeni način ucijepiti i zaživjeti u osobnom iskustvu. Sudjelovati u Isusovimstanjima znači razmatrati pojedina otajstva Isusova života kako bismo mislili, osjećali kao on iusvajali njegove nutarnje stavove. Na taj način se berulijansko klanjanje pretvara u želju, ljubav izajedništvo s Kristom. Kršćanski život ima u nama za cilj Krista i Kristov život. Tako izreka sv.Pavla: „Ne živim više ja nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20) postaje središnji moto francuske školeduhovnosti. To ucjepljenje u Krista, Kristov dolazak i život, u duši treba potpuno preobrazitikršćanski život. Za francusku školu duhovnosti to je središte i vrhunac kršćanskoga života premakojem treba voditi duše.

Na tim je teološkim osnovama, u vremenu kada je prevladavalo jurisdikcijsko icentralističko viđenje Crkve, francuska škola duhovnosti stavila naglasak na mističnu dimenzijuviđenja Crkve svojstvenu otačkoj teologiji prvih stoljeća kršćanstva po kome je Crkva otajstvenotijelo Kristovo koje kao takvo treba izgrađivati.

Kontemplirajući otajstvo utjelovljenja dolazi se do Marijine uloge u Božjem planu spasenja injezina neponovljiva odnosa s Presvetim Trojstvom. Marija je od Boga smještena u središtekršćanskoga otajstva. Tako pobožnost Mariji naravski proizlazi iz kontemplacije života Isusa Krista.Ona koja je prva posvećena svojim pristankom aktivno sudjeluje u utjelovljenju Sina Božjega poDuhu Svetom i posvećenju njegove ljudske naravi.

Ona je pod Isusovim križem aktivno sudjelovala i u otajstvu otkupljenja i postala MajkomCrkve. Kontemplirajući Marijinu ulogu u otajstvu utjelovljenja i otkupljenja dolazimo do paradigmerađanja i rasta u vjeri. Kao što je Duh Sveti u Mariji i po Mariji oblikovao i posvetio ljudsku naravIsusa Krista, tako Duh Sveti po Mariji vodi vjernike do pune zrelosti dobi Kristove pomažući imslušati i vršiti njegovu riječ. A Marija je kraljica svih ljudi i dobila je od Boga milost darivanja Isusadušama.997 R. Deville, La scuola francese di spiritualità, Milano, 1990., str. 112–136.

241

Iz temeljnih duhovno-teoloških postavki francuske škole duhovnosti proizlaze glavnausmjerenja duhovnoga života. Prvo je: dostojno klanjanje Bogu, velikom i svetom, usprkos ljudskojništavnosti po ucjepljenju u Krista. Drugo je: pobožnost kao ona koja proizlazi iz klanjanja,pobožnost Isusu, suobličenje njemu, što podrazumijeva umiranje staroga čovjeka. Sve je topopraćeno žarkom željom da se ljubi Boga cijelim srcem sve do umiranja samome sebi, poništenjasama sebe. Da bi duša to ostvarila, francuska je škola duhovnosti predlagala življenje svetogaropstva ljubavi Isusu i Mariji s različitim postavkama i naglascima, što predstavlja treće temeljnousmjerenje. Misionarski i apostolatski polet je četvrto bitno usmjerenje koje se temelji naprethodnima kao svojem izvoru.

Olier je prihvatio de Bérulleov nauk te je postavio iste temelje duhovnosti za sjemenište sv.Sulpicija u kojem je Montfort bio odgojen: „Prvi i zadnji cilj ovoga Instituta je živjeti potpuno zaBoga, u Isusu Kristu našem Gospodinu, tako da njegova trajna nutarnja raspoloženja prodiru unajdublje dubine našega srca tako da svatko može sa sv. Pavlom o sebi reći: 'Živim, ali ne više ja,nego Krist živi u meni' (Gal 2,20)“. Utemeljitelj vidi sjemenište kao apostolatski zavod, novicijatduhovnoga života i svetosti. Svećenik sudjeluje u nutarnjem stanju i krepostima Krista svećenika,odvojen od svijeta, posvećen kultu, razapinje u sebi staroga čovjeka kako bi se sjedinio s IsusomKristom da bi bio dostojan pastir i apostol koji živi, vrši i naviješta Božju riječ slušajući poticajeDuha Svetoga.

Francuska je škola duhovnosti, vjerna svojim teološkim postavkama, naglašavala uzvišenopoimanje svećeničkoga poziva. Odgoj u Sv. Sulpiciju bio je škola duhovnoga života, škola svetosti.Sulpicijani su nastojali provesti reformu klera ne programima obnove, nego duhovnim životom,programima posvećenja i svetosti. Po njihovoj školi duhovnosti svećenički poziv na poseban načinmora biti popraćen sviješću o potrebi težnje za svetošću jer svećenik sudjeluje u jednom odnajuzvišenijih Kristovih otajstava, njegovu vječnom svećeništvu.

Istinska je svećenička duhovnost vertikalna, mistična i bogocentrična. Svećenik je čovjekBožjega kulta, klanjanja, odvojen od svijeta i svjetovnoga duha, potpuno predan Isusu po Mariji.Tek u tomu duhovnom ozračju Olier isto toliko naglašava drugu pastoralnu stranu svećeničkogapoziva i njegovu spremnost na marljivo i predano obavljanje svake crkvene službe. A kao bivšipučki misionar ugradio je u temelje formacije ljubav prema misijama te je i sjemeništarcima,zahvaljujući blizini župe, otvorio vrata pastoralnoga rada.

Sam de Bérulle imao je naglašen praktični smisao u službi duhovnoga života. Kako bipomogao vjernicima u duhovnom rastu, naglašavao je određene prakse koje su se kao takve ustalileu duhu francuske škole duhovnosti. Prije svega naglašavao je liturgiju kao čin klanjanja i žrtveCrkve u sjedinjenju s Kristom. U francuskoj školi duhovnosti naglašeno je liturgijsko slavljenjeotajstva Utjelovljene Riječi, navještenja, Božića, Isusova djetinjstva, svetoga tjedna, Duhova.Predstavnici francuske škole duhovnosti nisu se ustručavali sami pisati nove liturgijske obrasce: deBérulle za službu Isusovu, sv. Ivan Eudes Srcu Marijinu, Olier nutarnjem životu Isusa i Marije.

Uvođenje u molitvu, poglavito meditaciju, drugi je pedagoški naglasak ove škole duhovnostisve do razrađivanja praktične metode koju ćemo dolje prikazati. Naglašeno je i štovanje Božje riječii euharistije do te mjere da je za predstavnike francuske škole duhovnosti Biblija prvi izvor njihovanauka i glavna knjiga molitve, a meditacije, molitve i tekstovi posvećeni euharistijskom otajstvujedinstvene su ljepote, što je upečatljivo i u spisima sv. Ljudevita.

De Bérulle je jako naglašavao važnost duhovnoga vodstva, a njegovi su sljedbenici tojednodušno prihvatili. Dosta je citirati samo jednu njegovu izreku: „Voditi jednu dušu je voditijedan svijet.“ Zanimljivo je da je i praksa zavjeta svetoga ropstva ljubavi Isusu i Mariji s različitimnaglascima prisutna u francuskoj školi duhovnosti kao važan dio duhovnoga nauka.

Teološka će promišljanja prožimati duhovnost francuske škole sve do razrađivanja praktičnemetode meditacije koja ima za zadaću oblikovati stil življenja duhovnosti u svakodnevici tipično zatu školu duhovnosti. Način meditacije i pristupa Božjem otajstvu u molitvi postupno vodi dušu dooblikovanja jednoga stila duhovnoga života koji se očituje u spisima i svakodnevnom životu.

242

Sulpicijanac, pater A. Tanquerey,998 govoreći da metoda razmatranja dolazi od de Bérulla,Oliera i Tronsona, koji je bio poglavar upravo u vrijeme kada je u Sv. Sulpiciju boravio sv. Ljudevit,sažeo je taj način meditacije ovako:

1. Priprava za razmatranje: Kod razmatranja ili meditacije uvijek imamo pripravu, i todaljnju, bližu i neposrednu. Daljnja je priprava za razmatranje u biti trajni napor da uskladimo svojživot s evanđeljem po mrtvenju, obraćenju, sabranosti, poniznosti itd. To su preduvjeti za dobroobavljeno razmatranje koje je na početku nesavršeno, a zatim se kreposti sve više ukorjenjuju u dušikako napreduje u meditaciji.

Bliža se priprava sastoji u tome da prije razmatranja čitamo ili slušamo o predmetu o kojemželimo razmatrati. Na tu temu treba misliti, buditi u srcu čuvstva i osjećaje koji su s time u skladu.Potruditi se oko razmatranja gorljivo, pouzdano, ponizno, želeći ljubiti Boga, slaviti ga i postatibolji kršćanin. Tako duša postaje spremna za razgovor s Bogom.

Neposredna priprava, koja je početak razmatranja, sastoji se u tome da se stavimo u Božjuprisutnost, da postanemo svjesni Božje prisutnosti koju nalazimo posvuda, a na poseban način unašem srcu i u presvetomu oltarskom sakramentu. Dobro je učiniti čin poniznosti pred Bogom,zazvati Duha Svetoga imajući svijest da sami ne možemo moliti kako treba, tražiti zagovor MajkeBožje, sv. Josipa ili kojega drugog sveca.

2. Korpus (glavni dio) razmatranja: Ideja vodilja je naša privrženost, naše ucjepljenje uosobu Isusa Krista da tako Bogu dostojno iskažemo dužne čine štovanja, klanjanja i slave. Tri subitna čina u ovoj metodi razmatranja:

a) Klanjanje (Isus pred očima)– Razmatranjem promatramo neko Božje savršenstvo (mudrost, ljubav, pravednost,

sveprisutnost) ili neku krepost Isusa Krista (uzimajući za meditaciju tekstove Evanđeljapromatramo, na primjer, Isusovu ljubav prema siromasima, milosrđe kod opraštanja grijeha,mudrost i blagost u odnosu s ljudima, predanje u volju Božju u Getsemanskom vrtu, strpljenje iljubav na križu).

– Iskazujemo čine klanjanja, divljenja, zahvaljivanja, radosti i žalosti.

b) Sjedinjenje (Isus u srcu)– Trebamo postati svjesni da su i nama potrebne i korisne Isusove kreposti o kojima

razmatramo.– U svjetlu razmatrane kreposti promotrimo svoj život s osjećajem kajanja za prošlost,

nedostojnosti u sadašnjem trenutku i želji da ubuduće budemo što suobličeniji Isusu Kristu.– Moliti Boga za krepost o kojoj smo razmišljali. Posebno da postanemo dionici kreposti

Isusa Krista o kojoj razmišljamo. Ako razmatramo o Isusu u Getsemanskom vrtu i o krepostiponiznosti i predanja u volju Božju, molimo zazivom: Neka milost otajstva muke Isusove uGetsemanskom vrtu siđe u moju dušu i učini je doista poniznom, dionicom Isusove poniznosti.

– Nakon toga treba moliti i za druge potrebe Crkve te za osobe za koje smo dužni moliti.

c) Sudjelovanje (Isus u našem djelovanju) i odluke– Pod utjecajem milosti odlučimo se vježbati u kreposti o kojoj razmišljamo donoseći barem

jednu konkretnu odluku vezanu uz to koju ćemo nastojati provesti u djelo tijekom dana (na primjer,biti strpljiv prema nekoj osobi ili u nekoj situaciji).

– Obnoviti odluku kod ispitivanja savjesti i vidjeti jesmo li je ostvarili.

d) Molitva prošnje– Treba s pouzdanjem moliti Boga za pojedine stvari, osobe ili za velike potrebe Crkve

(misije, obraćenje grešnika, umiruće, duše u čistilištu).998A. Tanquerey, Compendio di teologia ascetica e mistica, Rim, 1927., str. 438–443.

243

3. Zaključak: Zahvaliti Bogu za tolike primljene milosti, zamoliti ga oproštenje za pogreškei nemarnosti u ovoj vježbi, moliti ga da blagoslovi naše odluke za danas, čitav život i naš smrtničas, napraviti kratku duhovnu misao – kiticu za taj dan, tj. izabrati misli koje su nas jače zaokupile isjetiti ih se tijekom dana, sve povjeriti Majci Božjoj moleći: Pod tvoju se obranu utječemo...

Značajke i duhovna korist od ove metode razmatranja su: rast, napor i napredak u duhovnomživotu prema ovoj metodi razmatranja nije prvenstveno traženje moralnih i evanđeoskih kreposti,nego se sažimlje u ucjepljenje u osobu i kreposti Isusa Krista. Tako na primjer naglasak nije tolikona traženju i naporu rasta u poniznosti, koliko na traženju i nastojanju da se bude sudionik Kristoveponiznosti. Isto tako vidimo da ova metoda meditacije vodi osobu do distanciranja od sama sebe uduhovnom životu jer su sve osobne potrebe i molitve za dobro Crkve i svijeta u drugom planu uodnosu na suobličenje Isusu Kristu.

Druge škole duhovnosti i načini meditacije više naglašavaju i opisuju duhovno-psihološkidoživljaj u molitvi, ili stanje u vlastitoj duši na putu duhovnoga rasta, ili općenito vrijednostpojedinih kreposti za duhovni život i rast.

Razmatrajući po ovoj metodi evanđeoske tekstove ili svetu krunicu dinamika molitve seusredotočuje na motrenje Isusa i Marije, njihovih kreposti i nutarnja stanja te na određeni načinpomaže osobi koja moli distancirati se od sebe, svojih poteškoća i problema koji često u meditacijiizbiju u prvi plan te tako priječe da molitva donese svoje plodove i da osoba bolje vidi svoj nutarnjiživot. Meditirati na ovaj način ima još jednu prednost. Vjernik, dok meditira, istodobno moli i zarast u krepostima i pristajanje uz Krista, što trajno ostaje sama bit duhovnoga puta. Jedan od razlogazbog kojih se blokira duhovni rast jest i taj što vjernici ne mole za one kreposti koje su imnajpotrebnije.

U ovoj metodi najprije dolaze do izražaja čini štovanja i ljubavi prema Bogu, a molitvaprošnje za osobne potrebe tek je u drugom planu. Ona naglašava važnost i ulogu milosti, ali traži iod ljudske volje energičan napor i stalan trud jer se donose odluke koje treba obnavljati, provoditi udjelo i navečer vidjeti njihovo ostvarenje u ispitu savjesti.

Ova je metoda afektivna, budi i potiče vjeru, nadu, ljubav i osjećaje u srcu prema Bogu tepotiče vjernika na ustrajno promatranje svoje nutrine jer treba gledati sebe u svjetlu Isusa Krista injegovih kreposti, s osjećajem kajanja za prošlost, nedostatnosti u sadašnjosti te čvrste odluke iodlučnosti za nasljedovanje Isusa u budućnosti.

Odluke koje donosimo trebaju biti popraćene ne toliko pouzdanjem u sama sebe, kolikopouzdanjem u Isusa Krista i Marijin zagovor. Zaključak je meditacije čin zahvalnosti Bogu. Ovametoda pripravlja dušu i za pojednostavljenu molitvu jer se naglašava da nije nužno izražavatiuvijek ovim izloženim redom sve naše dužnosti u molitvi prema Bogu, nego da je dobro prepustitise i osjećajima koja nam Bog daruje i često obnavljati one koje u nama pobuđuje Duh Sveti.Početnici u meditaciji bez sumnje će trebati posvetiti više vremena razmišljanjima nego drugimčinima, ali ih ova metoda vodi i do toga da su osjećaji u molitvi (kada srce gori) pozitivnovrednovani.

Kako prilagoditi metodu razmatranja francuske škole rastu u duhovnosti SrcaIsusova?

Kao što smo već naglasili, bit usredotočenosti molitelja koji se kod razmatranja služimetodom francuske škole duhovnosti jesu Isusova nutrina i njegove kreposti te molitva i želja da sepostane dionikom tih Isusovih nutarnjih stanja. Naravno da se umjesto Isusove nutrina i njegovihkreposti molitelj kod razmatranja može usredotočiti na Srce Isusovo koje je u biti sažetak i najvišiizraz Isusove nutrine i njegovih nutarnjih raspoloženja, stanja, kreposti... Na takav se način mogupod vidikom Srca Isusova razmatrati svi događaji iz njegova života, u biti može se motriti cijeliIsusov život po vidikom Srca i tako ulaziti dublje u sjedinjenje s njime. Kao primjer i poticaj za tonavodimo pjesme sv. Ljudevita Montforskoga gdje on motri razna otajstva iz Isusova života podvidikom Srca, pa i tamo gdje Evanđelje ne spominje pojam srce.

244

„U svom Srcu naš Učitelj oblikuje sve tajne svoje ljubavi prije negoli je objavi i jednogadana ostvari. Njegovo Srce je smislilo riječi prije negoli ih je izreklo, mislilo na čudesa prije negošto su učinjena. S toga izvora svjetla crpe ljubljeni Isusa Krista najveća otajstva i najveće daroveDuha Svetoga. Na tom izvoru nevinosti oblikovali su se svi sveci, u njemu su se rodili i ostvarili svinjihovi planovi. To Srce je otvor u stijeni gdje se nalazi slatki mir, ono je Raj na zemlji gdje boravesavršeni ljudi. Na tom mjestu se odmaraju najveći Isusovi prijatelji i u njegovu se Srcu pripravljajuza najuzvišenije kreposti. O veliko Srce, o duboki ponore duboke poniznosti, o veliko Srce, ouzvišeno prijestolje savršene ljubavi“ (sv. Ljudevit Montfortski, dio pjesme Beskrajna blaga SrcaIsusova).

„Pođimo do kraja svetišta, uđimo u to čudesno Srce da ljubimo po njegovu uzoru i motrimonjegovu preobilnu ljubav. Promatrajmo u Marijinu krilu malo Srce djeteta koje je sama vatra i kojepuno Duha Svetoga viče: 'Ljubav, ljubav, ljubav prema Bogu! Spremno je moje Srce, Bože Oče,vršiti volju tvoju. Već u krilu moje Majke podlažem se u istini. Klanjam ti se i ljubim te, evo me,raspolaži sa mnom. Stavljam usred sama sebe tvoj križ i zakon. Već od sada vidim da trebamprigrliti križ i na njemu umrijeti. Želim to, moj Bože, to izabirem. Moja ljubav više ne može trpjetida ljudi propadaju. Želim umrijeti, umirem od želje da zaustavim njihovo gubljenje. Majko moja, tisi mi najdraža, ispunjam te svojim milostima, da bi bila majka i utočište grešnika.'

To Srce u ljubavi koja ga potiče ide ususret Ivanu, svom prethodniku, i ispunja njegovo srceradošću, milošću i slašću. U cijelom djetinjstvu po preobilnu trpljenju i veliku siromaštvu Isus nampokazuje preobilje ljubavi. Iz svoje štale svima nama naviješta da mu je Srce preljupko, da je takosiromašan u jaslicama da izgleda nevoljan. Budući da još ne može umrijeti, ljubav potiče njegovoSrce da bude obrezan kako bi trpio i dao nam svoju krv. Evo žrtve u Hramu, on zadovoljava Božjojsrdžbi, iskazuje mu uzvišenu čast i potpuno se za nas prikazuje. Ako bježi u Egipat, pod tomslabošću prikriva želju za našim spasenjem, ljubav ga goni, traži nas, želi nas naći.

O, ljubezno i slatko Srce koje s djecom razgovaraš, blago govoriš i svojom privlačnošćupobjeđuješ. Da bi za nas zadobio pobjedu, podlaže se svojim roditeljima; kako bismo mi zasjali uslavi, on se sakrio tijekom trideset godina. Srce ide tamo gdje ga ljubav goni, želi nas pronaći. Slabje, zadihan, umoran od puta sjeo je na zdencu, ali ne kako bi se odmorio nego zbog Samarijankekoju želi spasiti i zadobiti. Kojom li je mudrošću Srce puno milosrđa zadobilo tu grešnicu! To ječudo ljubavi. S najvećom ljupkošću svoga nježnog i slatkog Srca obratio je Magdalenu i branio jeod svih. Divimo se ljubeznu načinu kako je bez strogosti spasio ženu preljubnicu iz ruku onih kojisu je optuživali.

Vidite li kako se ponizuje pored nogu nesretnoga Jude. Njegovo Srce mu govori, viče mu:'Prijatelju moj, ne osuđujem te.' Plače i uzdiše, ali Juda nije time dirnut. O, nježno Srce punoljupkosti, uistinu nisi poznato! Ljubav mu oduzima život, čini da nadživi smrt. On ostaje ueuharistiji. O, Srce Isusovo, kako je jaka tvoja ljubav! U vrtu plače i viče, bori se za nas, u agoniji jeshrvano od naših udaraca. Ne plače zbog sebe, iako njegova krv kapa u jarak. Budući da nas tosveto Srce ljubi, ne može podnijeti naše gubljenje. Njegovo Srce u toj užasnoj borbi s naporom svenadvladava, zbog nas je osjetljivo, diže se i ide ususret smrti. Barbarski ga predaju kao nijemo janjemesaru, a on se ne tuži, ne prigovara. Uzimaju ga, vežu, tisuću puta udaraju, pribijaju čavlima,razapinju, a njegovo je Srce još uvijek tako blago. Smatra ništavnim sva trpljenja i zla koja su muučinili. Njegovo Srce puno beskrajne ljubavi kaže: 'Udarajte, udarajte još više, zadovoljan sam dame se dotuče, da se prolije sva moja krv, samo da ljudima bude oprošteno, samo da oni ne buduizgubljeni.'

Motrimo kako Isus u svom Srcu skuplja malo snage i jakosti kako bi zadobio milost za svojeubojice i grešnike. Njegovo Srce više nego usta kaže: “Oče moj, oprosti im, koliko više zbognjihova zla trpim, to ti više umanjuješ moju bol.” Na kraju je umrlo Srce ili, radije, nije izgubiloživot. Još je puno želje da trpi i nakon prijelaza. Otac je uslišao njegove molitve, njegov je bokproboden i iz njega je potekla rijeka vode, krvi i ljubavi. Konačno se pećnica otvorila, veliko je Srceprobodeno, konačno je otkriveno zašto je Isus toliko trpio. Motreći plamen kojim je izgaralo to Srceosjeća se olakšanje jer koplje mu je otvorilo prolaz da uđe u srca grešnika. S tih su krvavih usta već

245

stoljećima izrečene riječi jednim umirućim i živućim glasom koje jedva razumijem. BOG SAM“(sv. Ljudevit Montforski, pjesma Preobilna ljubav Srca Isusova).

3. OPĆENIT ISPIT SAVJESTI

Na sam dan uskrsnuća Isus se ukazao apostolima i ustanovio sakrament pomirenja govorećiim: „Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani suim“ (Iv 20,22–23).

Katekizam Katoličke Crkve uči: „Tko griješi, nanosi uvredu Božjoj časti i ljubavi, svomevlastitom dostojanstvu čovjeka pozvanog da bude dijete Božje i duhovnom zdravlju Crkve... Hodpovratka Bogu naziva se obraćenje i kajanje, uključuje bol i odbojnost prema počinjenim grijesima,te čvrstu odluku ne griješiti ubuduće. Obraćenje se, dakle, odnosi na prošlost i budućnost, a hrani senadom u Božje milosrđe.

Sakrament Pokore sastoji se od triju pokornikovih čina i svećeničkog odrješenja. Činipokornika jesu: kajanje, ispovijed ili očitovanje grijeha svećeniku, te odluka da će izvršitizadovoljštinu... Kajanje treba biti nadahnuto razlozima koji proizlaze iz vjere. Ako kajanje izvire izljubavi prema Bogu, zove se savršeno, ako je pak utemeljeno na drugim razlozima zove senesavršeno.

Tko želi postići pomirenje s Bogom i Crkvom mora svećeniku ispovjediti sve teške grijehekoje još nije ispovjedio i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti. Ispovijed lakih grijeha, iakonije nužna, Crkva živo preporučuje. Svećenik nalaže pokorniku izvršenje nekih čina zadovoljštineili pokore da bi nadoknadio štetu nanesenu grijehom i povratio se ponašanju koje dolikuje Kristovuučeniku“ (Katekizam, br. 1487–1494).

Deset Božjih zapovijedi su temeljne za kršćanski moral:Isus uči: „Dok je izlazio na put, pritrča neki čovjek i pade pred njim na koljena i upita ga:

'Učitelju dobri, što moram činiti da baštinim život vječni?' 'Zašto me zoveš dobrim' – reče mu Isus.'Samo je jedan dobar Bog. Znaš zapovijedi: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne kradi! Ne svjedoči lažno!Poštuj oca i majku'“ (Mk 10,17–19).

Katekizam Katoličke Crkve uči: „Učiteljstvo pastira Crkve u moralnim pitanjima redovitose vrši u katehezi i u propovijedanju... Na taj se način, od pokoljenja u pokoljenje, pod vodstvom ibudnošću pastira, prenosi poklad (baština) kršćanskog morala što ga sačinjava značajna cjelinanormi, zapovijedi i kreposti koje proistječu iz vjere u Krista a oživljava ih ljubav. Ta je katehezatradicionalno, uz Vjerovanje i Oče naš, uzela kao temelj i Deset Božjih zapovijedi koje izražavajunačela moralnog života što vrijede za sve ljude“ (Katekizam, br. 2033).

ISPIT SAVJESTI prema Deset Božjih zapovijedi:

1. zapovijed: Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih Bogova uz mene!

Ova se zapovijed opslužuje tako da vjerujemo u Boga i sve istine vjere. Štujemo Boga,imamo povjerenja u njegovu pomoć, ufamo se, ljubimo ga. Svakoga dana molimo za sebe i druge.Čitamo Bibliju i duhovno štivo, nastojimo živjeti u duhu evanđelja primajući život kao dar iz Božjeruke. Poštujemo Gospu, svece i anđele.

Grijesi protiv prve zapovijedi: Nisam molio, molio sam brzo i rastreseno osobno ili namisi; izrugivao vjeru i vjerske istine, svojevoljno u njih sumnjao i odbacivao Boga, nisam se trudiodublje shvaćati svoju vjeru; bio praznovjeran i bavio se, pohađao ili drugima preporučivaoalternativne prakse (horoskope, magiju, vračanje...); činio svetogrđe, pričestio se u teškom grijehu,

246

a da se nisam prije ispovjedio; ogovarao, klevetao, izrugivao druge osobe, vjernike, svećenike iliBogu posvećene.

2. zapovijed: Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!

Ova se zapovijed opslužuje tako da poštujemo ime Božje i imena svetaca. Zakletvu polažemosamo po potrebi i po isitni. Ispunimo zavjet koji smo obećali.

Grijesi protiv druge zapovijedi: Lakoumno izgovarao ime Bože, psovao Boga, Gospu,svece, male psovke i ružne riječi, proklinjao sebe ili druge, nisam ispunio dani zavjet.

3. zapovijed: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!

Ova se zapovijed opslužuje tako da ne radimo teški posao nedjeljom, sudjelujemo nanedjeljenoj svetoj misi.

Grijesi protiv treće zapovijedi: Bez velike potrebe i obveze radio teški posao nedjeljom idruge na to silio. Svojevoljno i bez opravdana razloga propustio nedjeljnu misu; bio rastresen namisi i druge ometao.

4. zapovijed: Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!

Ova se zapovijed opslužuje tako da se poštuju roditelji i stariji u ljubavi, a roditelji su dužnisvjedočiti svojim životom ljudski i kršćanski moral.

Grijesi protiv četvrte zapovijedi:Za roditelje: Svađao se, odgajao djecu bez ljubavi, nisam im davao dobar primjer

kršćanskoga i moralnoga života, bio grub, popustljiv, nanosio obitelji štetu vlastitim porocima ilošim društvom. Za djecu: Neposlušan roditeljima i starijima, ljutio ih, prezirao, loše o njimagovorio, nisam im pomagao.

5. zapovijed: Ne ubij!

Ova se zapovijed opslužuje tako da živimo razborito i umjereno, brinemo se za život itjelesno zdravlje, radom se skrbimo za potrebno u životu, trudimo se oko svojega spasenja ispasenja bližnjega.

Grijesi protiv pete zapovijedi: Sve što narušava vlastito tjelesno i duševno zdravlje ibližnjega: srdžba, mržnja, opijanje, pušenje, droga; druge grdio, bio lijen, ovisan o gledanju TV iračunala, tukao se, ranio drugoga, učinio ili poticao na abortus, korištenje abortivnih sredstava, želioubojstvo ili samoubojstvo.

6. zapovijed: Ne sagriješi bludno!

Ova se zapovijed opslužuje tako da u vlastitoj seksualnosti nastojimo biti čisti u mislima,riječima i djelima i molimo za to; biti svoj gospodar i ne dopustiti da strasti i požuda ovladajudušom.

Za oženjene: čuvati i poštivati bračnu čistoću.

Grijesi protiv šeste zapovijedi: Pristajao na nečiste misli, gledao erotske sadržaje, pričaonečiste priče i viceve, sagriješio bludno sam sa sobom; sagriješio bludno s drugom osobom,

247

prostitucija i njezino prakticiranje, učinio brakolomstvo, nisam poštivao bračne dužnosti i bračnučistoću.

7. zapovijed: Ne ukradi!

Ova se zapovijed opslužuje tako da budemo pravedni, svakom vratimo ono što mu pripada;poštujemo tuđe; štetu nadoknadimo; ukradeno vratimo.

Grijesi protiv sedme zapovijedi: Drugima nanio štetu prijevarom, nevaljalim radom, biolijen, škrt; potajno krao privatniku ili državi, tuđe pronađeno nisam vratio, plaću koju je drugizaradio sebi zadržavao, druge izrabljivao, ukradeno nisam vratio. (Da bi ispovijed bila valjana,ukradeno treba vratiti vlasniku, a ako ne znam tko je vlasnik, vrijednost treba dati za potrebesiromaha).

8. zapovijed: Ne laži!

Ova se zapovijed opslužuje tako da ljubimo istinu; govorimo trezveno i razborito ono štomislimo; što obećamo, da izvršimo; budemo diskretni jer svatko ima pravo na svoju privatnost.

Grijesi protiv osme zapovijedi: Lagao kako bih se hvalio, oholio se, a druge ponižavao;pohlepa za dobitkom; ogovarao (to znači nepotrebno iznosio tuđe pogreške i mane), klevetao (toznači uveličavao ili izmišljao pogreške i mane drugih osoba); naškodio tuđem dobru glasu i časti.

9. zapovijed: Ne poželi žene bližnjega svoga!

Ova se zapovijed opslužuje tako da čuvamo ženidbenu vjernost u vlastitom braku; nerazaramo tuđi brak ni željom ni djelom.

Grijesi protiv devete zapovijedi: Želio i napastovao tuđu ženu. Učinio brakolomstvo ipreljub s tuđim bračnim drugom.

10. zapovijed: Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Ova se zapovijed opslužuje tako da se ponašamo prema drugima onako kako želimo da sedrugi ponašaju prema nama; pazimo na svoje želje, odbacujemo i misao na nepošteno bogatstvo;doprinosimo za potrebe društva i Crkve.

Grijesi protiv desete zapovijedi: Nepravedno želio i hlepio za tuđim stvarima.

Praktične upute kako se obavlja ispovijed

Pokornik (osoba koja se ispovijeda): Hvaljen Isus i Marija! U ime Oca i Sina i DuhaSvetoga. Skrušeno ispovijedam svoje grijehe od posljednje ispovijedi koja je bila prije (tjedan,mjesec ili toliko godina).

Pokornik nakon toga ispovjedi svoje grijehe kojih je svjestan nakon ispita savjesti od svojeposljednje ispovijedi. Teške grijehe treba ispovjediti po broju i vrsti (na primjer, opsovao sam Bogatriput, tri nedjelje nisam išao na misu, a ako se ne sjeća točna, broja onda se kaže periodično kolikočesto pada u tu vrstu grijeha, na primjer jedanput dnevno, jednom tjedno i slično). Svećenik:Kratkim razgovorom ili nagovorim potakne pokornika, naloži mu pokoru za grijehe i kaže mu damoli kajanje.

Pokornik moli čin kajanja: Kajem se od svega srca svoga što uvrijedih Boga, najveće inajmilije dobro. Mrzim sve svoje grijehe i tvrdo odlučujem da više neću griješiti.

248

Svećenik: Nakon toga moli molitvu odrješenja od grijeha, a kada je završio, kaže: Gospodinti je otpustio sve grijehe, pođi u miru.

Pokornik odgovara: Bogu hvala.

Kako se sačuvati od ponovnoga pada u isti grijeh?

Vjernik je dužan paziti na svoj kršćanski i duhovni život. Nastojati svakodnevno gajiti stilobraćenja, a to znači moliti i raditi na poboljšanju svoga vjerskog i moralnog života. Treba zatomolitvom i razmišljanjem usvajati nutarnju svijest o ljepoti Božjoj, o plemenitosti čiste savjesti iuvjerenje o rugobi i zlobi grijeha.

Treba izbjegavati prigode u svakodnevnom životu koje navode na grijeh. Koliko je donjegove slobodne volje, dužan je odbacivati pristajanje na grijeh u srcu i svijesti, moliti Boga da muudijeli odbojnost prema grijehu. Kada se u srcu i razumu događa početak napasti, molitvom se trebauteći Bogu.

Da bi pobijedio vlastite sklonosti na zlo, vjernik se treba više moliti, uključujući molitvu zakrepost koja je slaba u duši te treba svladavati sama sebe čineći male žrtve Bogu u svakodnevicikako bi ojačao njegovu volju za dobro.

Na primjer, ako je duša sklona pasti u srdžbu, treba je odbacivati u volji, više općenito molitiBoga, ali i posebno za krepost blagosti, izbjegavati prigode koje je dovode do pada u srdžbu i činitimale žrtve pokore odricanja kako bi njezina volja u Bogu ojačala za dobro.

Usprkos tomu oni koji prakticiraju vjeru imaju svijest o vlastitoj slabosti i potrebi česteispovijedi.

Koliko se često ispovijedati i koji su posebni duhovni učinci ispovijedi?

Da bi se praktično živjela vjera, svakako bi se trebalo ispovjediti za najveće svetkovine naševjere Božić i Uskrs, a dobra je praksa vjere ispovijedati se jedanput mjesečno. U svakom slučajudobro je ispovjediti se što prije nakon ponovnoga pada u teški grijeh. I to zato što Crkva uči da jesakrament ispovijedi od velike pomoći na putu življenja vjere.

Katekizam Katoličke Crkve uči: „Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu: a) pomirenje sBogom; b) otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima; c) otpuštenje, barem djelomično,vremenitih kazni kao posljedica grijeha; d) mir i spokoj savjesti; e) povećanje duhovnih snaga zakršćansku borbu“ (Katekizam, br. 1496).

Poznata je izreka sv. Terezije Avilske: „O, koliki su propali zbog manjkave ispovijedi.“Ispovijed je manjkava ako osoba svjesno zataji teški grijeh, ako se ne kaje, ako nema odluku daneće više griješiti te ako ne živi minimum zauzeta kršćanskoga života.

Osoba koja se dobro ispovijeda može ponovno pasti, ali svaki put se odlučuje za Boga iponovno započinje borbu za vjerodostojan kršćanski život.

4. ISPIT SAVJESTI ZA ČASNE SESTRE

ISPIT SAVJESTI (za časne sestre)1. Moj odnos prema Bogu:– Moja vjera u Boga kao Oca koji vodi moj život, svijet i povijest?– Da li je moja vjera živa ili ravnodušna i mlaka?– Tražim li Boga:– u primanju sv. pričesti– u zajedničkoj molitvi; točna, ne pospana– u razgovoru s Bogom kroz molitvu– u osobnoj molitvi; nalazim li načina, vremena; krunica, časoslov kada sam sama?

249

– u sv. misi: zauzeto sudjelovanje ili dosađivanje?– Konstitucije: jesam li svojevoljno zanemarivala da ih što bolje upoznam te vršim?– Vrijeđam li Gospodina nedoličnim riječima, izrazima, psovkom?2. Moj odnos prema zajednici:– Nastojim li stvarati zdravu sestrinsku zajednicu?– Nastojim li odgovorno obavljati svoje dužnosti, točno, savjesno?– Surađujem li spremno s drugima, pomažem li starijima i bolesnima ili se izvlačim na račun

drugih?– Jesam li nemarno oštetila zajednicu nesavjesnim radom?– Narušavam li mir zajednice: lošim raspoloženjem, grubošću, mrzovoljom, nezahvalnošću,

prigovaranjem, sebičnošću, bezbrižnošću, kritiziranjem, govorim li istinu?3. Moj odnos prema drugima (prema prijateljima):– Iskren, sestrinski, bez natruha sebičnosti, egoizma?– Jesam li iskrena prema sebi i drugima?– Jesam li čuvala povjerenu tajnu?– Držala zadanu riječ?– Moje slobodno vrijeme: iskorištavam li ga korisno ili rasipam?– Praštam li onima koji su me povrijedili, što me sprečava da oprostim?4. Moj odnos prema samoj sebi (Kako sebe prihvaćam?):– Jesam li tašta, ohola, sebična, lijena, tvrdoglava?– Umjerenost u jelu, piću, TV? Spavanje – svojevoljno produljivanje ili skraćivanje

počinka?

5. Moji zavjeti:– Poslušnost: slušam li ili mrmljam, prigovaram, kritiziram?– Siromaštvo: raspolaganje stvarima, novcem u većoj mjeri, navezanost na stvari, skupljanje

i zgrtanje u zalihu?– Čistoća: misli, osjećaji, pogledi, želje, čini?– Koji je grijeh najviše ranio Božju ljubav od posljednje ispovjedi (posljednjih duhovnih

vježba ili posljednje mjesečne duhovne obnove)?– Koji grijeh najviše opterećuje moju savjest, u koji najčešće upadam?– Koja je moja glavna pogreška?PS 51(50)Smiluj mi se, Bože„Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Bezakonje svoje priznajem,

grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom:pravedan da budeš prema svojim riječima i bez prijekora kada te sudili budu. Evo, grešan sam većrođen, u grijehu me zače majka moja. Evo, ti ljubiš srce iskreno, u dubini duše učiš me mudrosti.Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega! Odvrati lice od grijeha mojih,izbriši svu moju krivicu! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me odlica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti meduhom spremnim!“

5. POBOŽNOST BL. MARIJI TEREZIJI OD SV. JOSIPA

Molitva bl. Mariji Tereziji u svakoj potrebi (iz Molitvenika bl. Mariji Tereziji od Sv.Josipa, utemeljiteljici karmelićanki BSI)

Bože, dobri naš Oče, Ti si Mariju Tereziju od sv. Josipa pročistio trpljenjem i kušnjama. PoTvojoj milosti njezina velika vjera, nesebična ljubav i čvrsto pouzdanje, učinile su je oruđem uTvojoj ruci za ostvarivanje Tvojih velikih djela. Poticani primjerom njezina života i pouzdavajući seu njezin zagovor molimo Tvoju pomoć (…). Udijeli nam milost da i mi, poput Marije Terezije, s

250

pouzdanjem tražimo Tvoju volju i snagom vjere svladavamo ili strpljivo podnosimo teškoće života.To Te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Slijedi nekoliko svjedočanstava molitvenih uslišanja po zagovoru bl. Marije Terezije odSv. Josipa

*Zovem se N. N. Supruga sam i majka u zreloj dobi života. Sanjala sam san koji ću pokušati

prepričati. Nalazim se u jednom samostanu. Spoznaja da sam u Karmelu. Nakon razgovora sjednom sestrom odlazim u samostansku kapelu. Odjednom se kraj mene stvori jedna mlada žena,uočila sam da je obučena u starinsku haljinu i njezinu mirnoću. Taj je mir silazio i na mene. Jedinosmo nas dvije bile u kapeli. Bila mi je ugodna njezina blizina, kao da sam u društvu dragogprijatelja. U jednom trenutku mi je rekla: „I vi kao i ja želite ovdje ostati.“ Te riječi kao da suotvorile ranu moje duše – čežnju za Bogom. Onda je nestala. Krenula sam van iz kapele i odjednomsam se našla u velikoj crkvi koja nije imala ni početka ni kraja, a širina i visina bile su neizmjerne.Sve je bilo u zlatu i dragom kamenju i vidjela sam rijeke ljudi u bijeloj odjeći. Najednom samugledala zlaćanu svjetlost i u tom svjetlu u bijelom karmelskom habitu istu onu mladu ženu.Izgledala mi je starija zbog izraza lica koje je bilo ozbiljno i zrelo. U meni spoznaja da to nije zbogstarosti već zbog svetosti. Htjela sam joj prići i pozdraviti ju, ali sam ostala paralizirana. Ona jeprošla kraj mene, a slijedile su je djevojke obučene u bijelo.

Nakon toga pojavila se nova svjetlost, tako sjajna, bijela, blistava da nisam mogla u njugledati. Spustila sam pogled, a onda mi je neka nevidljiva snaga podigla glavu i ugledala samMajku Božju u neopisivom svjetlu. Ona mi se smješkala i rukom pokazala na tu karmelićanku kojusam susrela.

Drugi dan dolazi mi jedna poznanica i kaže mi da ne razumije ovo što joj se događa. Većgodinama ima jednu krunicu, na koju čak nije ni molila, a sada ju nešto iznutra potiče da mi ju dadei tome se ne može oduprijeti. Uzimam krunicu u ruke, a na medaljici je slika Srca Isusova s jednestrane, a s druge strane slika časne iz moga sna. Poznanica mi kaže da je krunicu dobila kada je biloproglašenje blaženom utemeljiteljice reda sestara Karmelićanki Božanskog Srca Isusova i da je tobl. Marija Terezija od Sv. Josipa.

Ništa nisam znala o Blaženici. Nakon nekoliko dana dobivam Životni put duhovnog rasta bl.Marije Terezije od Sv. Josipa i Molitvenik bl. Marije Terezije od Sv. Josipa koji je pripremio p.Miljenko Sušac, monfortanac. Molitvenik sam tu večer cijeli izmolila, i to u suzama. Nisu to biliosjećaji. Suze su tekle zbog blizine Blaženice. Susrela sam se s prijateljicom i majkom. Bio je tosusret s osobom koja je razumjela stanje moje duše, koja je iščitavala moju povijest, mojuizranjenost, slabosti, moju bijedu i koja me prihvaća bezuvjetno. Osoba koja me tako dobrorazumije i zna sve moje čežnje, moju ograničenost i moju nemoć. Moleći iz molitvenika i čitajući onjezinu životu i duhovnom rastu iščitavala sam stanje svoje duše. Svaki puta kada molim izmolitvenika isti učinak: blizina Blaženice, poziv na potpunu predanost u volju Božju da dopustimda budem oruđe u njegovim rukama, čežnja za trpljenjem i čežnja da me Isus privuče k sebi na križ,kao i želja da i ja mogu čvrsto odlučiti da više neću griješiti.

Kada sam pročitala da je živjela i radila pod geslom:„Boga u svima gledati,Bogu u svima služiti,Boga u svima ljubiti!“,u meni se stvorila želja i odluka da i ja tako činim u sjedinjenju s Blaženom Djevicom

Marijom i uz pomoć i zagovor bl. Marije Terezije. Završit ću riječima Blaženice: „Hvala, čast islava Božanskom Srcu Isusovu u sve vijeke vjekova!“ Amen.

*Iako imam dosta obaveza – majka sam troje djece, zaposlena sam i vodim kućanstvo, ipak

mi to nije bila zapreka da prionem čitanju tako divnog životopisa bl. Majke Terezije. Jednostavnood knjige se nisam odvajala, bila je uz mene od ranog jutra, tijekom dana do kasno u noć. Čitala

251

sam je u svakoj slobodnoj minuti. Pale su i suze – radosnice. Vaša majka je molila za trpljenje!!!Toliko je voljela Isusa da je zavoljela trpljenje i križ! Molila je za druge! Ta me žena u tometrenutku toliko zaintrigirala da sam čeznula da je više upoznam. Čitajući knjigu našla sam dostasličnosti s njom – osim djetinjstva. Razlika je u tome što je ona iz protestantske obitelji, a jakatoličke. Moja patnja je počela od samog djetinjstva, život je bio pun trpljenja i nesigurnosti,straha, odricanja. Udala sam se s 24 godine, bio je rat, muž mi je otišao u gardu, a ja sam ostala sdvoje male djece. Tada sam prvi put u ruke uzela krunicu. Nisam znala moliti, samo sam molilaOčenaše na velika zrna, a Zdravomarije na mala zrna. Tada još nisam znala za otajstva krunice. Utoj situaciji je istinski počeo moj put k Bogu. Htjela sam biti dobra supruga i majka. Bog me sveviše privlačio, počela sam češće ići na sv. misu, ispovijedati se, sve sam se više otvarala Bogu. Umeđuvremenu rodila sam još jednu divnu djevojčicu Ana Mariju za koju sam sedam godinačeznula. Nastali su problemi u obitelji sa svekrom i svekrvom. Ostala sam sama u mojoj patnji. Itada je Gospodin ušao u moj život. Nizala sam razne devetnice i molitve, svakodnevno samrazmatrala muku Isusovu. Moja patnja spram njegove postala je neznatna. Prije ga nisam htjelavidjeti u muci, u snazi. Razmatrajući njegovu muku, zavoljela sam ga poniženog, izudaranog,popljuvanog, razapetog. Najednom ja više nisam bila bitna. Samo on. Počela sam čitati, tražiti, bilasam gladna Boga. Nitko! Ama baš nitko mi ne može dati ljubav u punini osim njega – Isusa. Izmojih očiju potekle su rijeke suza. Nakon 6 mjeseci moj svekar i svekrva prihvatili su Ana Mariju, aIsusa nešto kasnije. U tom razdoblju u ruke mi je došla knjiga Terezije Avilske – Moj život – Opa!Koja knjiga! Prepisala sam pola knjige u svoju bilježnicu. Zatim – Povijest jedne duše – zatim EdithStein. A sada blažena Majka Terezija od Sv. Josipa. Koje žene, karmelićanke? Svaka Terezija mi jenešto dala: velika – molitvu, mala – žrtvu, Terezija Benedikta – mučeništvo, Marija Terezija od sv.Josipa – patnju i trpljenje. No one su sve obuhvatile i molitvu i žrtvu, trpjele su i bile spremne ići dokraja za Gospodina. Imajući njih za uzor i ja bih htjela ići do kraja za Gospodina. Ja nisam tolikohrabra, no shvatila sam kao vrijednost patnje. Dovela me je Gospodinu.

(Marija)

*Brzo sam listala knjigu, čitala neke naslove koji su na mene ostavljali prvi dojam kao i lik

blažene Marije Terezije. O ta njezina raspeća zajedno s Isusom! O kako veliki životni put i zadatak!Zastajala sam, promišljala, divila se, bojala se, pitala se kako je moguće toliko trpjeti i ostati punljubavi i optimizma. To je uistinu samo djelo Božje. Blažena Marija Terezija kroz život trpljenja iborbu za ljubav Božanskog Srca Isusova potpuno su me zaokupili. Upoznati Karmel BožanskogSrca Isusova i sveti lik blažene Majke Terezije za mene je punina milosti i Božje providnosti. Većnekoliko godina slušam emisije na Radio Mariji, tako sam slušala i o Karmelu Božanskog SrcaIsusova i divnoj osobi bl. Mariji Tereziji. Koliko je platila milost kojom ju je Gospodin pozvao uKatolički Crkvu. Mogu i ja s njome uskliknuti: „To je Djelo Božje.“ Poslanu sličicu promatrala samsrcem i vjerom. Križ na sličici koji baca zraku svjetlosti prema srcu blažene Marije Terezije, smeđihabit i crveno srce na njemu. U tim milosnim trenucima moje malo srce bilo je toliko taknutoljubavlju da sam se osjećala kao na vrhu Svetog brda. Sada već u glasnom jecanju čitala sam napoleđini sličice u molitvi Božanskom Spasitelju kako je Blaženici goruća čežnja bila da s nebeskihvisina otire suze i liječi rane duša svima potrebnima. U toj svojoj milosnoj zbunjenosti osjetih kakonas blažena Marija Terezija poziva u visoku molitvenu školu, čujem u srcu riječi: Molitva, molitva,molitva. Žrtva, žrtva, žrtva. Duše, duše, duše. Molim se već nekoliko mjeseci blaženoj MarijiTereziji. Želim posvjedočiti da sam 3. 6. 2008. jako osjetila milosti zagovorom Majke Terezije odSv. Josipa. Osjećam snagu. Osjećam moć škapulara. Osjećam Srce Isusovo i Gospu Karmelsku.Osjećam se snažno zahvaćena žarom ljubavi Božje te sada zahvaljujem u kontemplaciji Bl. MarijiTereziji.

(Ljubica)

252

*Blažena Marija Terezija u našoj obitelji (Slavonski Brod)Želim izraziti svoju zahvalnost blaženoj Mariji Tereziji za velike zahvate koje je učinila u

našoj obitelji. Odgajani smo u obitelji koja nije prakticirala vjeru, ali nastojanjem naše dobre majkeprimili smo sakramente. Kao mala djevojčica sjećam se prelijepe s. Hermine koja je kao mladasestra došla u našu župu. Mi djeca s radošću smo joj trčali u susret gdje god se pojavila. Nažalost nija ni moja sestra nismo mogle pohađati vjeronauk, ali kradom prisustvovati sa svojim kolegicama izrazreda bila je za mene velika radost. Naš dragi, sada pokojni, tata bio je vrlo dobar čovjek, ali nijeosjećao potrebu za Bogom. U njegovoj teškoj bolesti sestre su ga posjećivale jer žive u našoj blizini.Veselio se svakom posjetu s. Stanislave, ali sakramente nije prihvaćao. Na poticaj sestara molila jenaša majka, naravno i sestre, molitvu bl. Mariji Tereziji da spozna Božju Ljubav koju primamopreko svetih sakramenata. Molitva je uslišana, naš otac se susreo s Bogom u sakramentu ispovijedi ipričesti, a doskora ga je ugledao licem u Lice. Majka je bila samo krštena pa ju je s. Stanislavapripremila i za ostale sakramente kojima rado sada pristupa. Moj sin je posrnuo u životu, udaljio seod Crkve i zapao u pakao droge. Zahvaljujući brizi sestara spoznala sam i osjetila Božju Ljubav.Nakon što sam osramoćena i ponižena najveću sigurnost osjećala sam samo u kući u kojoj živim,sestre su mi pokazale kojim putem poći. Nisam više osjećala krivicu neuspješnog roditelja, negospoznaju da se nalazim na putu iskupljenja. Po zagovoru Marije Terezije i nakon životne ispovijedikod pokojnog vlč. Šeše, kojega sam upoznala zahvaljujući sestrama, zadobila sam velike milosti ipostala sigurno još bolja osoba, najsretnija čineći dobro drugima. Moj je život dobio novuvrijednost. Moja sestra Jarmila, mlada majka dvoje djece, oboljela je od teške bolesti i dugo smomnogi molili i vapili bl. Mariji Tereziji. I nakon dosta poteškoća i kemoterapija naša je molitvauslišana i moja se draga sestra osjeća jako dobro. Seka i ja zahvalne smo bl. Mariji Tereziji natolikim uslišanjima, i mi sada pripadamo karmelskoj obitelji po Marijinom škapularu. Nadamo seda će nas Marija pratiti svojom zaštitom i dalje na našem životnom putu. Pridružujem se svojoj sekii zahvaljujem na milosti koja mi je uslišana po zagovoru bl. Marije Terezije. Molitva mi je unajtežim trenucima pomogla da nađem mir, strpljenje i lijek za rane moje duše u potrebi.Zahvaljujem što je Bog prisutan u mome životu i što mi je dao plemenite ljude koji su me bodrilimolitvom, osmjehom i pjesmom kako bih pobijedila opaku bolest. Moju obitelj život nije mazio ikroz mnoge kušnje, strahote i bolesti prošli smo i pobijedili zahvaljujući vjeri.

(Darija i Jarmila iz Slavonskog Broda)

*Moj prvi susret s bl. Marijom Terezijom od Sv. JosipaU našim životima često nam se događa da nekog prvi put upoznam ili susretnemo na bilo

koji način ili bilo koje vrijeme. Pri tom nam ti susreti ostaju uvijek u sjećanju i često nam ta osobamože pomoći kad nam je teško ili nam je štogod potrebno. Upravo je na taj način bio i moj prvisusret s bl. Marijom Terezijom od Sv. Josipa. Budući da sam bio u posjetu jednoj njezinoj duhovnojkćeri, dobio sam na poklon knjigu koja se zove Djelo Božje. I upravo preko toga sam susreo bl.Mariju Tereziju od Sv. Josipa. Zanimljivo je da sam baš na sam dan rođenja za nebo ove Blaženice,20. rujna, završio čitanje knjige. Na samom početku bio sam jako iznenađen kako sama Blaženicapiše o sebi, o svojim duhovnim iskustvima, problemima i o tolikom žaru kojega je imala zaosnivanjem, proširenjem Karmela Božanskog srca Isusova. Još prije par godina imao sam takavsusret i s Malom Terezijom i Terezijom Avilskom. Ono što me najviše oduševilo u ovoj knjizi je žarkojeg je imala bl. Marija Terezija od Sv. Josipa; žar izgarati za Krista i bližnje. Ona je shvatila kojaje njezina uloga u Crkvi i u isti čas daje nam na razmišljanje da i mi razmislimo koja je naša uloga uCrkvi. Čitajući knjigu mogao sam svakim danom slijediti Blaženicu i osjetiti njezinu duhovnublizinu. Sama poruka koju nam želi reći jako je jasna i konkretna: Boga u svima gledati, Bogu usvima služiti, Boga u svima ljubiti. Blažena Marija Terezija od Sv. Josipa može biti veliki uzor,primjer i učiteljica svima nama kako upravo u današnje vrijeme služiti, ići za kristom te za njegabiti spremni sve činiti.

br. Leopold Perković, OH (Red milosrdne braće, Graz)

253

*Pismo kardinala Alojzija Stepinca o OsnovateljiciKrašić 7. veljače 1995(Pismo s. Tereziji Jadro, provincijalnoj poglavarici sestara Karmelićanki Božanskog Srca

Isusova)Časna Majko!Sa zahvalnošću vraćam Vam autobiografiju utemeljiteljice Karmelićanki Božanskog srca

Isusova. Pročitao sam ju s velikim interesom i neke si stvari posebno pribilježio, jer su izvanrednopoučne i zanimljive.

Možete doista biti ponosne na svoju utemeljiteljicu, za koju mogu izreći svoj sud ovimriječima: vrijedna je, da ju sveta Crkva uzdigne na čast oltara radi njezinih izvanrednih kreposti, idržim, da će sveta crkva, vođena Duhom Svetim, to jednog dana doista i učiniti, možda i prije negomislimo.

Slažem se s njezinim riječima i potpisujem ih: ,,Die Treue ist Konservierungs – Mittel derOrden.“ Vjerujem da će se karmelićanke Božanskog Srca Isusova održati kroz sve bure i oluje, akoostanu vjerne svojim svetim pravilima, danim od utemeljiteljice svete uspomene i potvrđenim odsvete Crkve.

Napose me dirnula njezina velika ljubav prema svetoj Crkvi, za koju je čitav život takodivno radila i za koju je čitav život tako divno radila i za koju je bila sigurno spremna žrtvovati isvoj život. A bila je eto konvertitkinja. Kolika sramota za katolike, koji ne shvaćaju sreće, što sučlanovi crkve Kristove.

Budite i u tome vjerne sljebenice svoje utemeljiteljice, napose u ovim danima, kada se svimsilama nastoji otrgnuti nas od prave Crkve Kristove. Radije umrijeti nego takvo što prihvatiti ipočiniti.

Na koncu preporučam se u svojim velikim brigama u molitve vaše i svih Vaših sestara, dami Bog dade milost sve pretrpjeti što će još trebati, za pravu Crkvu Kristovu.

Uz sveti blagoslov!+ Alojzije kard. Stepinac

nadbiskup zagrebački

*Uslišanje po zagovoru bl. Marije Terezije od Sv. JosipaMoja dugogodišnja prijateljica Teuta imala je zdravstvenih problema, točnije bubrežni

kamenac koji je iz dana u dan sve više rastao i stvarao joj velike bolove. Tablete koje joj je propisaoliječnik nisu ništa pomagale, kao ni mnogo tekućine koje je pila. Pričala sam joj o našoj MajciOsnovateljici, te o dojmovima s beatifikacije. Primijetila sam da me pozorno prati i sluša s velikimzanimanjem, a imala je i neka pitanja. Pričala sam joj o gospođi koja je čudesno ozdravila pozagovoru naše Majke. Kako sam imala moći naše Drage Majke uza se, dala sam joj da ih poljubi, aona je to učinila s velikim strahopoštovanjem. Vidjevši kako se zanima za našu Majku, predložilasam joj i objasnila kako se moli devetnica našoj Majci Osnovateljici. Isto tako sam joj naglasilakako treba moliti s velikom vjerom i otvorenim srcem. Govorila sam joj i o svom vlastitom iskustvuobavljanja devetnica upravo našoj Majci. Kako nisam imala ni jednu sličicu naše majke sdevetnicom, obećala sam da ću joj poslati. To se ostvarilo prošle godine, prije došašća. Rekla samjoj kako ću i ja započeti devetnicu na tu nakanu, što sam i učinila. Naglasila sam joj kako sedevetnica može moliti i jedna za drugom. Kasnije mi je potvrdila da je upravo tako i molila. U znakzahvalnosti donijela je prekrasan buket cvijeća i jednu svijeću da se stavi i zapali kod slike našeMajke Osnovateljice jer je taj kamen izašao po zagovoru naše Majke.

(s. Marija Mihaela od sv. Ilije)

254

*Uvijek Boga slavite i hvalite (Bibinje)21. travnja 2006. uoči blagdana Bijele nedjelje razgovarajući u predvorju samostana i

promatrajući slike na zidu moj je pogled zaokupila slika utemeljiteljice Karmelićanki BSI, časnesestre Marije Terezije od Sv. Josipa. Često se moj pogled zaustavljao na tom liku, kao da me nekasila vukla, njen blagi osmjeh koji mi je govorio: „Moli se!“ na rastanku mi je sestra poklonilasličicu majke Marije Terezije od Sv. Josipa s molitvom za njezin zagovor. Na Bijelu nedjelju uzelasam u ruke sličicu i započela s molitvom za njezin zagovor za moje potrebe. Moj najstariji sin inevjesta imaju jednog dječaka, željeli su još djece. Nevjesta se liječila dvije godine da bizatrudnjela. Na tu nakanu sam molila tri devetnice za redom. Prošlo je neko vrijeme i početkomlistopada te iste godine u posjet mi je došla nevjesta s viješću da je trudna. Bila sam radosna izahvalna Bogu vjerujući da je upravo zagovor Marije Terezije od Sv. Josipa udijelio milost obiteljimog sina. Ona koja se s tolikom ljubavi brinula za mnogu djecu, slaveći Boga, sada je pomagala inama, ali bolje rečeno molila za jedno djete. Zahvaljujem Bogu na toj velikoj milosti. Nakon toganisam prestajala moliti u svojim dnevnim molitvama za to dijete da dođe zdravo na ovaj svijet.Utječem se u njezin zagovor da, ako je Božja volja, izabere nekoga od moje unučadi za zvanje uslužbi Božjoj. Zahvaljujem Bogu za uslišanu molitvu na zagovor sada već blažene Marije Terezijeod Sv. Josipa!

(Mirela Režan)

*Samo duša daj mi, Bože moj (bl. Marija Terezija od Sv. Josipa)Gospođa J. M. često je nama sestrama povjeravala probleme i patnje koje podnosi sa svojim

suprugom. Kaže ona: napustio je Boga, već duge i duge godine, a ne samo da ga je napustio, negoga i psovao i uvijek mi prigovarao što se molim i idem u Crkvu. Navršio je 91 godinu i još uvijeksvjesno ne prihvaća ništa Božje. Gospođa je upoznala našu Majku i radosno uzela njezinu sličicu nakojoj se nalazi molitva. Molila je svaki dan i često ponavljala: Pomozi mi, Marijo Terezijo, izmolimi milost da se moj suprug vrati Bogu. Naravno, i mi sestre smo pridružile svoje molitve s njezinimmolitvama. Kod posjeta, kad je vidio sestru, veselo je rekao: Dva puta smo se sreli na ulici, a sad stedošle u moju kuću i znate da sam sretan. Uz razgovor dala sam mu sliku Milosrdnog Spasitelja.Rado ju je uzeo i dugo gledao. Zatim, kako običavamo bolesnicima dati medaljicu Majke Božje,uzeo ju je, poljubio i stavio na svoj stolić... zatim je rekao: Ja Boga volim, ali sam u svom životubio jako zao, pokazujući na svoj jezik. Odgovorila sam mu: Ali Bog vas ljubi i želi vam sveoprostiti, ako vam je žao i ako se ispovjedite... I dalje je gledao sliku Milosrdnog Spasitelja i biozamišljen. Njegova je supruga u sebi tiho molila: Marijo Terezijo, pomozi mu da primi sakramente!Nakon par dana primio je svete sakramente i njegova supruga kaže: Postao je potpuno drugi čovjek,opušten, miran i vidim da se moli. Zahvalna sam Mariji Tereziji što je privela Bogu moga muža.

*Božanski Spasitelju… obazri se na njezinu želju.Prije četrdeset godina Ivan i ja smo se vjenčali u Crkvi i tada smo posljednji put primili

svete sakramente. U meni je još malo vjera tinjala, a moj suprug je potpuno odbacio Boga iz svogživota, ja sam se znala ponekad pomoliti i koji put otići na sv. misu, a u ovih 40 godina nikad nisamvidjela svoga muža da se prekrižio ili pomolio. Uskoro se razbolio, imao je moždani udar. Puno samtrpjela i ta me je patnja približila Bogu, a njega još više udaljila. Kad bi opazio da molim krunicu ilise prekrižim prije jela, lupao bi šakom o stol i izgovarao strašne psovke. Moje je trpljenje bilo navrhuncu, mislila sam da više ne mogu izdržati. Bila je nedjelja, došla sam na svetu misu i upravotoga dana došle su k nama vaše sestre iz Zagreba. Jedna je sestra govorila o vašoj Osnovateljici.Dobila sam jednu knjižicu i sličicu Marije Terezije s molitvom. Od tada sam se svaki dan molila bl.Mariji Tereziji da pomogne meni i mome suprugu Ivanu. Molitvu sam naučila napamet i čim bi seon uznemirio od teških bolova i počeo psovati, ja bih u isto vrijeme molila: Božanski Spasitelju…obazri se na njezinu želju i pomozi mome Ivanu, olakšaj mu boli i daj da se vrati Bogu. Prije

255

nekoliko dana prvi put nakon 40 godina napravio je znak križa, iz mog srca izašao je uzdah: Hvalati, bl. Marijo Terezijo! U razgovoru s bolesnikom dok je gledao sliku Milosrdnog Spasitelja zaželioje primiti svete sakramente i istog dana Bog se ponovno nastanio u njegovoj duši zahvaljujućiblaženoj Mariji Tereziji koja je uslišala moju molitvu.

*Nikad nije prekasnoNedavno me upozorila jedna naša bliža suradnica u apostolatu: Gospodin J. P. je na umoru,

živi s drugom ženom i nikad nije trebao Boga u svom životu, posjetite ga, sestro, brzo će umrijeti.Njegova sadašnja supruga primila me radosno, ali neka neugodnost se opažala na njezinu licu.Iskreno je ispovijedala cijeli svoj život: Rođena sam u vjerničkoj obitelji i nakon smrti moga mužaupoznala sam Josipa koji je imao svoju obitelj i... kao da me neka jača sila prisilila i ja evo s njimživim 16 godina. Sad boluje od neizlječive bolesti i svaki dan očekujem njegov svršetak. Naš ježivot promašen, ne može se riječima izraziti kako se užasno osjećamo. Objasnila sam joj kako sesvaki čovjek na kraju života može pomiriti s Bogom i primiti svete sakramente. Dala sam joj sličicus molitvom naše bl. Majke i rekla sam joj da je ona za vrijeme svoga zemaljskoga života činilamnogo dobra, a sada iz neba čini još više. Gospođa je molila molitvu bl. Mariji Tereziji, a ja samišla do bolesnika i srdačno ga pozdravila. Mogao je još ponešto govoriti, a posebna radost mu sepojavila na licu kad sam mu rekla da ga Bog ljubi i da mu želi sve oprostiti što nije bilo dobro uživotu. – Ako želite da vam dođe svećenik i podijeli svete sakramente. – Rado je pristao i naš vlč.Ivan Šešo, koji ima srca i ljubavi za bolesnike, došao je istoga dana i bolesnik je primio trisakramenta: ispovijed, pričest i bolesničko pomazanje. Sličica Milosrdnog Spasitelja i bl. MajkeMarije Terezije bile su na njegovom noćnom ormariću, a Gospina medaljica prikopčana na majici.Gospođa A. kaže: nakon primanja sakramenta bio je vrlo smiren i raspoložen, a kod teških bolovatražio je rukom medaljicu i čvrsto je držao tiho moleći. Nakon par dana se mirno preselio uvječnost. Vjerujem da ga je radosno dočekala naša blažena Marija Terezija koja mu je izmolila kodGospodina spasenje. Njegova supruga vrlo je zahvalna Bogu i sestrama. Skoro svaki dan dolazi nasv. misu i prima svete sakramente.

(sestre iz Slavonskog Broda, s. M. Stanislava)

*Molitva blaženoj Mariji Tereziji u našoj obiteljiIdeja o održavanju mjesečnih susreta posvećenih Blaženici od samog početka bila mi je vrlo

bliska i puno mi je značio dolazak na Brijeg tog trećeg utorka u mjesecu. Za vrijeme susreta uvijeksam bila puna emocija i nekog dubokog ganuća, a na početku jednog susreta nakon otpjevaneuvodne pjesme nekoliko trenutaka sam se osjećala kao pod laganim strujnim udarom – drhtala samcijelim tijelom. Nakon toga sam odlučila redovito se moliti Blaženici s nakanom uklanjanja svihteškoća vezanih uz trudnoću i rođenje djeteta. Kako su mi pater Mihovil Filipović i č. s. AnicaMarija ukazali na važnost zajedničke molitve, suprug i ja smo svake večeri molili za Blaženičinzagovor. Početkom svibnja 2009. g. liječnici su mi potvrdili trudnoću i naša nam je molitvapostajala sve važnijom – utočištem u kojem smo pronalazili uvjerenje da ćemo iz ovog četvrtogpokušaja zaista postati roditelji. Ne mogu reći da nismo osjećali strah zbog prijašnjih iskustava, alion je bio potisnut nadom i vjerom. Kada sam u listopadu zaprimljena u bolnicu Sv. Duh radipraćenja trudoće, ni u jednom trenutku nisam posumnjala u sretan ishod niti su me pokolebalislučajevi drugih budućih majki s kojima sam izmjenjivala iskustva na odjelu Patologije trudnoće.Naprotiv, kao da sam iz dana u dan bila sve snažnija, čak sam smatrala i da nema potrebe dazauzimam krevet u bolnici kad se i dijete i ja dobro osjećamo. Svaku sam večer usnula s molitvom,a suprug je nastavio moliti kod kuće. Prije spavanja na trbuh bih položila Moći blažene MarijeTerezije koje mi je privremeno ustupila č. s. Anica Marija u želji da nam pomogne koliko god je tou njezinoj moći i na tome smo joj iskreno zahvalni. Dijete je prilikom polaganja moći reagiralolupkanjem svojim ručicama ili nožicama na mjestu na kojem bi se moći nalazile pa smo taj maliritual ponavljali nekoliko puta i preko dana, kad bi suprug došao u posjet, kako bismo se još više

256

ojačali i zbližili. Sada kad se prisjećam svih događaja, uvjerena sam da nas je u svemu vodilasigurna Božja ruka. Naime, prije nego što sam zatrudnjela, suprug je nakon dužeg vremena sreoprijatelja iz školskih dana, a on nam je preporučio liječnika koji nam je već na prvom razgovorupostavio dijagnozu i rekao na koji će način voditi trudnoću kad do nje dođe. Do tada sam bila kodnekoliko liječnika u različitim zagrebačkim bolnicama, ali oni mi nisu znali reći zbog čega suprijašnje tri trudnoće loše završile. Odmah na početku ove trudnoće počela sam dobivatipreporučenu terapiju usprkos tome što pretrage na koje sam upućena nisu potvdile poremećaj koji jenaš novi liječnik dijagnosticirao. Međutim, on je smatrao da su nam uz tu terapiju šanse za sretanishod trudnoće 80% te je na njoj i dalje inzistirao. Kada smo s trudnoćom stigli do tjedna koji bimogao biti kritični, liječnik me zadržao u biolnici, iako je i moje stanje i stanje djeteta bilo dobro.To se ponovno pokazalo ispravnom odlukom budući da se situacija iznenada pogoršala tijekomjedne nedjeljne večeri te sam odmah upućena na odjel rađaone, a u ponedjeljak ujutro su liječniciodlučili da će me poroditi jer su smatrali da je to najsigurniji način da dijete preživi. Da sam bilakod kuće, najvjerojatnije u tu nedeljnu večer ne bih primijetila da mi je tlak porastao te je pitanje dali bismo suprug i ja uspjeli na vrijeme reagirati. I tako je u ponedjeljak 16. 11. 2009 u 34. tjednutrudnoće na svijet došao mali Viktor s 1500 g i 41 cm! Viktor je odmah po porođaju imao odličanApgar test i počeo samostalno disati već nekoliko sati nakon poroda, što nije čest slučaj snedonoščadi. U utorak ujutro probudila me oko pet sati ujutro potreba da odmah krstimo Viktora tesmo isto i učinili u srijedu 18. 11. 2009. Viktor je odmah počeo dobro prihvaćati hranu te mu jesvakog dana količina hrane povećavana, četvrti dan po porodu je počeo dobivati na težini, a većjedanaesti dan izvađen je iz inkubatora. U mjesec dana koliko je boravio u bolnici svi su Viktorovinalazi bili dobri, kao i nalazi svih liječnika koje smo do današnjeg dana posjetili. Viktor iz dana udan vidljivo napreduje i veselo je, zadovoljno i zdravo djete. Svakog se jutra zajedno pomolimonašoj zagovornici bl. Mariji Tereziji i zahvalimo joj na uslišanim molitvama, a Viktorovonasmiješeno lice je najljepši početak dana koji možemo zamisliti.

(Zagreb, 9. svibnja 2010., Renata Pustinjac s obitelji)

*Mojoj kćeri Katarini Parađ 2007. godine, kada je imala 16,5 godina, otkriven je Wilmsov

tumor na oba bubrega. Takav tumor se inače javlja do 5. godine života i to na jednom bubregu, anjoj je otkriven na oba. Prognoze su bile jako loše. Kemoterapiju je primila i prije operacije. Poštoje kemoterapija bila agresivna, brzo je došla jedna pa druga sepsa i već do operacije jedva je hodalai liječnici nisu bili sigurni da će preživjeti operaciju. Operacija je trajala 9,5 sati. Izvađen je cijelidesni bubreg i ¼ lijevoga. Iza operacije nastale su komplikacije: krvarenje u trbušnu šupljinu –sepsa, problemi sa srcem i plućima. Liječnici na intenzivnoj su rekli da vjerojatno neka od krvnihžila nije dobro podvezena za vrijeme operacije što su kirurzi demantirali i krivicu prebacili na njihrekavši da su oni previše stimulirali bubrega što je ostalo da proradi. Katarina je opet završila naoperaciji koja je trajala 8,5 sati i gdje joj je opet zbog krvarenja odstranjeno 2/4 bubrega, tako jeostala 1/4, a čekalo ju je još 28 kemoterapija. Nastale su velike komplikacije, temperatura preko 40stupnjeva skoro mjesec dana, skoro svaki dan pored cjelodnevne dijalize, išla je u salu naispumpavanje vode, želudac nije prihvaćao hranu, sepse, upale pluća i još mnogo toga što je mojmozak potisnuo u zaborav. Katarinino liječenje od početka bilo je podupirano sv. misama,molitvom, postom. Molila je obitelj, seljani, župljani. Molilo se u Međugorju, Lurdu, Bistrici. Ljudisu preporučili jedni drugima, a pošto ima tri tete karmelićanke Božanskog Srca Isusova, bila jepreporučena svim njihovim kućama u svijetu da mole za nju. Nakon 31. kemoterapije pala je useptički šok i doktori na intenzivnoj na Rebru su rekli da je dovezena u umirućem stanju. KrajKatarine se osjetio „miris smrti“. Tada je cijela Provincija sestara Karmelićanki BSI i molitvenazajednica u Hrvatskom Leskovcu počela moliti Osnovateljici Karmela bl. Mariji Tereziji od Sv.Josipa. Nakon desetak dana stanje se počelo popravljati i Katarina je sa svojih 180 cm visine i 30 kgotpuštena u požešku bolnicu. Nosili smo je na rukama kao malo dijete. Malo po malo stanje sepopravljalo i nakon mjesec i pol puštena je na kućnu njegu. Hvala Bogu prošlo je 6,5 godina odzadnje kemoterapije. Posljedica je ostalo, ali ipak Katarina hoda i to 2,5 cm bubrega što je ostalo

257

naraslo je na 10 cm. Bogu hvala! Želim napomenuti kada je već bila u Požegi molila je i molitvenazajednica sv. Josipa iz Karlovca.

Od srca se zahvaljujem bl. Mariji Tereziji od Sv. Josipa za ovo veliko uslišanje i svima kojisu se za Katarinu molili jer poboljšanje je nastupilo u velikoj zajedničkoj devetnici bl. MarijiTereziji.

Posebno se zahvaljuje Katarina kojoj je život produžen do Božje volje. Zahvaljujemo se i janjezina majka Ružica i otac Pejo kao i cijela obitelj i rodbina.

9. rujan 2014.Od sveg srca zahvalni roditelji i Katarina Parađ

*Svjedočanstva o uslišanju po zagovoru bl. M. M. Terezije od Sv. JosipaJOSIP CRNČIĆ – Prije deset godina imao je strašne bolove u kralježnici, pregledi nisu

otkrili uzrok bolova, jedino je trebalo još učiniti magnetnu rezonancu koju je sam trebao platiti, alibudući da je bio tri mjeseca na bolovanju, nije si to mogao priuštiti. Tada smo obitelji predložili damole devetnicu našoj bl. Mariji Tereziji, a i mi sestre smo molile. Tijekom devetnice bolovi supotpuno nestali i otada je prošlo deset godina, a da se bolovi više nisu javljali. Nakon dosta vremenaposlije uslišanja Josip je došao na Poredje i kada je prolazio kraj naše oglasne ploče, a na njoj je bilavelika slika Blaženice, kao da mu je struja prošla kroz cijelo tijelo.

ZLATKO HALUŽAN – Bolovao je od raka zdjelične kosti koji je metastazirao na debelocrijevo. Mi sestre molile smo devetnicu našoj bl. Mariji Tereziji, molile smo nekoliko mjeseci.Gosp. Zlatko je operiran, postoperativno se brzo oporavio i dobro se osjeća. Svi s kojima je prolaziokalvariju bolesti preselili su se u vječnost. Bilo je to 2008. godine.

MIRELA RADOŠEVIĆ – Mlada medicinska sestra bolovala je od karcinoma štitne žlijezde,bila je na operaciji i jedva da se vratila na radno mjesto kada je rak počeo ponovno bujati i bila jeprimorana opet se podvrći operativnom zahvatu koji nije obećavao dobar ishod. Majka je to trojemale djece. Čuvši za taj nemili događaj, a poznavajući gđu Mirelu, uključile smo i nju u devetnicubl. Mariji Tereziji od Sv. Josipa koju smo već molile za gosp. Zlatka. Operacija je sretno prošla, onase oporavila, dobro se osjeća i radi kao medicinska sestra u ambulanti na radost svoje obitelji.

*Nakon nošenja holtera gdje se na nalazu vidjelo preko šest tisuća zastajkivanja srca trebala

sam uzimala svakih šest sati tablete za srce. Kad god bih zaboravila uzeti tabletu, osjetila bih nemoći oticanje nogu. Pripremali smo se za put na beatifikaciju Marije Terezije i bojala sam se ići bezdozvole liječnika. Nakon pregleda rekao je da nema problema, samo neka se držim propisaneterapije: svaki dan četiri tablete rytmonorma. Krenuli smo na put i na nutarnji poticaj osjetila samsigurnost da mi tablete više ne trebaju. Nisam ih uzela misleći pa idem na grob našoj majci MarijiTereziji od Sv. Josipa. Nisam molila devetnice, ali sam bila sigurna da mi noge neće oteći i da mineće biti slabo. Molila sam na grobu uz ostalo i za svoje zdravlje. Zahvalna sam bl. Majci što od2006. godine do danas ne trebam piti rytmornom.

(s. M. Leticija)

*Antonija Marić je nakon poroda dobila tešku sepsu. Visoka temperatura i duboka koma.

Ležala je u bolnici pod svim mogućim aparatima nateknutih ruku, nogu i po cijelom tijelu.Doktorica koju sam kontaktirala jasno je tvrdila da joj ne mogu pomoći. S. Ladislava i ja smo semolile našoj majci Mariji Tereziji od Sv. Josipa za ozdravljenje. Antonija je prevezena u Split i začudo, iskopčanih aparata, do Splita, preživjela i zadnji čas dobila pomoć i poboljšanje nakonoperacije.

(s. Leticija Marić)

258

*Uslišanje po zagovoru bl. Majke Utemeljiteljice - Mlada žena koju sam upoznala na studiju

duhovnosti, nju i njezina muža, bila je pri porodu. No nikako nije mogla roditi prirodnim putem.Stalno smo bile povezane preko SMS poruka jer se preporučivala u molitve. I zaista sam molila zanju! Stalno su slijedile neke komplikacije i odgađanja poroda. Napokon, 19. veljače, u 9.21 poslalami je SMS da molim za njih jer je porod počeo sinoć, tj. 18. veljače, i da im je potrebna snaga iutjeha od Gospodina. Obećala sam moliti i preporučila ih Gospodinu. Zatim mi je ponovno poslalaSMS da je porod od 18 h prekinut i da ide ponovno za sat vremena u novi porod. Molila me dabudem s njima u tim teškim časovima, koji su izgledali kao vječnost! Pratila sam ih još jačemolitvama. Ponovno mi je poslala SMS u 22.41 da je porod počeo malo prije. Kad sam ujutrouključila mobitel, vidim njezin SMS koji mi je još sinoć poslala. Toga dana bio je 20. veljače, u 5 hujutro molila me da kleknem i molim Boga da je u 8 h pošalju na carski rez jer da više nema snage.Sjetila sam se da je 20. u mjesecu i počela sam moliti riječima koje mi je Duh Sveti nadahnuo izazivati našu bl. Majku u pomoć strelovitim molitvama da joj pomogne i da sve dobro završi.Nakon zaziva bl. Majci i strelovitih molitava počela sam moliti krunicu Božanskom milosrđu.Zatim sam kratko odgovorila na njezin SMS i rekla kako ću prikazati sv. misu za njih i sve molitve ižrtve toga dana samo da se dijete sretno rodi i da sve dobro završi. Tako je i bilo! Tek sam popodne20. veljače, u 14.51 h vidjela SMS koji mi je poslala u kojem je pisalo da je rodila u 11.55 hdjevojčicu. Odahnula sam i počela zahvaljivati Gospodinu i našoj bl. Majci na uslišanju.

(s. Marija Mihaela od Sv. Ilije)

*Svaka bol djeteta najprije mora proći kroz majčino srce. Gledajući to maleno stvorenje u

boli, majka će jednim poljupcem pokušati tu bol uzeti na sebe samo da dijete normalno i zdravoživi. U svojoj obitelji na više načina osjetila sam pomoć ove prekrasne Blaženice za koju znam da jeveć na zemlji pokazala svoju brigu za duše, osobito za malu djecu. Suprug i ja često joj se utječemoza pomoć u raznim potrebama. Roditelji smo petero mališana koji su također upoznati s bl. MarijomTerezijom, njezinom brigom i ljubavlju za malene i siromašne. Zajedno se molimo pred njezinomslikom, palimo svijeće i govorimo joj svoje potrebe. Ovo je svetica koja posebno voli obitelj, djecu!To smo iskusili na poseban način kada se naša mala Ana, četvrto dijete, u rujnu 2013. razboljela.Ova zaigrana djevojčica dobila je nagli porast temperature na 39,5°C. Bilo je to u nedjelju 15. rujna,s obzirom da se to događalo zbog viroze, pokušavala sam dva dana sama skinuti temperaturu, nisamuspjela pa sam nazvala doktoricu koja mi je rekla da zbog toga ne trebam dolaziti jer je to običnaviroza i savjetovala nam da skidamo temperaturu sirupom, tuširanjem... međutim ništa od ovoganije uvelike pomoglo, temperatura je varirala i nakon dva dana porasla na 40°. Ja sam bila potpunobespomoćna, sve sam pokušala, rekli su mi da je samo viroza. Nisam znala kako dalje, noćima okanisam sklopila uz nju, promatrajući je hoće li se stanje poboljšati. Moja malena bila je u takvomstanju do petka 20. rujna kada je izgledala jako iscrpljeno, a uz to je imala i tresavicu. Tada samgledajući malenu, rasplakala se i nazvala suprugovu sestru (s obzirom da je on sam bio naputovanju) koja je u samostanu kod sestara Karmelićanki BSI. U 21.30 zatražila sam njezinupomoć. Uplakana i zabrinuta upitala sam što da uradim ako su mi nakon što je dijete tri dana bilo utakvom stanju rekli da je samo viroza. Sestra mi je na to odgovorila: „Marta, danas je smrtni dannaše osnovateljice, ona jako voli djecu. Pomolit ćemo se odmah njoj, zapali svijeću kraj njezineslike i moli samo! Vidjet ćeš, budi mirna i ne brini, javi mi se poslije!“ U sobi imamo njezinu sliku,zapalila sam svijeću i počela se moliti, a odmah od umora i zadrijemala unatoč tome što sam bilakraj Ane. Nakon 15 min sva u strahu otvorila sam oči i pogledala malu koja je mirno spavala, beztresavice i bez temperature!! Uzela sam brzo toplomjer; nakon samo 15 min temperatura je od 40°pala na 36,5°! Od sreće sam istog trena nazvala sestru i ispričala što se dogodilo. Ana je normalnospavala i temperatura joj se nije vratila, živnula je i u miru smo proveli vikend. U ponedjeljak samju svejedno vodila na kontrolu i ustanovilo se da se radi o upali mokraćnih kanala, nakon čega jedobila antibiotik. Neka nas i dalje prati zagovor bl. Marije Terezije.

(Zahvalna obitelj Kolić, posebno Marta i mala Ana)

259

*„SAMO DUŠA DAJ MI, BOŽE MOJ“ (Bl. M. M. TEREZIJA)Ovdje vam želimo iznijeti jedno od mnogih njezinih uslišanja i posredovanja kod

Gospodina. U toku ugodnog razgovora u jednoj obitelji zapitala sam ih: “Vaš susjed je bolestan?“Gospođa je dosta zabrinuto odgovorila: „Da, sestro, ali vam ne bih preporučila da idete k njemu,nije vjernik, živio je daleko od Boga, a imao je buran život, ne bih željela da doživite neugodnosti.“Prilazeći njegovoj kući, malo u strahu, molila sam Gospodina: „Ti ga ljubiš, budi sa mnom i daj dagovorim ono što Ti želiš.“ Pozvonila sam i njegova se supruga pojavila na vratima s radosnimosmjehom i ispričala mi njegovo stanje, a naravno i svoj patnički život kojeg je provela s njim. Dalasam joj sličicu naše blažene Majke Marije Terezije, s molitvom i savjetovala: samo molite i ne bojtese, ona će sigurno pomoći. Supruga mu je najavila posjet, pogledao me malo zbunjeno, ali ubrzosmo uspostavili kontakt i sjedeći pokraj njega razgovarali smo, naravno samo o njegovoj bolesti(imao je moždani udar). U tom času pojavila se ona susjeda koja mi je savjetovala da ne idem knjemu i rekla je: „O Bože, i razgovara s njom.“ A bolesnik je dodao: „Vidite tko me došaoposjetiti!“ Cijela obitelj, skupa s bolesnikom, sudjelovala je u podužem i zanimljivom razgovoru.Nakon nekog vremena posjetila sam spomenutog gospodina. Njegova supruga tek što me opazilaodmah je dodala: „Danas sam već dva puta izmolila molitvu blaženoj Mariji Tereziji za svogasupruga.“ Bolesnik se zaista obradovao posjetu i rekao: „Ipak je došla, nije me zaboravila, sestro,bilo mi je bolje nakon vašeg posjeta“, a to je potvrdila i njegova žena. Nastavila sam: „Znate kakoće vam biti još bolje?“ Zastao je, znatiželjno očekivao odgovor i gledao me. Znate kako: kad vamdođe Isus preko svećenika i sve vam oprosti što nije bilo dobro u vašemu životu i po pričesti senastani u vašoj duši.“ S tugom je rekao: „Ja imam puno toga.“ Na to sam mu odgovorila: „Ali Božjeje milosrđe neizmjerno i sve briše ako se kajemo i ispovjedimo. Hoćete li?“ Odgovor je glasio:„HOĆU!“ Suze su mu orosile oči, kao i nama koji smo čuli taj odgovor. Sutradan se susreo sGospodinom u sakramentu ispovijedi i pričesti, nakon 48 godina. Njegova supruga kontaktira snama češće i ponavlja: „Susret s Bogom promijenio je život moga supruga. Mir je došao u našukuću, nema više psovke, nestrpljivosti i nervoze. Zahvaljujem Bogu, blaženoj Mariji Tereziji injenim sestrama, zaista sam sretna što je moja molitva bila uslišana.“ Nakon nekoliko godina tajbolesnik je postao potpuno nepokretan i njegovi su mu željeli olakšati boli i smjestili su ga uKrapinske toplice. Ostao je samo par dana i pričao mi je što mu se dogodilo: „Jedne večeri sestre užurbi nisu me uspjele spremiti za miran počinak, ostao sam nepokriven, tresao sam se od hladnoće,jer je bilo jako hladno. Pozvonio sam, došla je sestra i nervozno se izvikala na mene, zašto pravimnered po noći i otišla. Plakao sam gorko i dugo plakao. Najedanput se otvoriše vrata i ulazi jednačasna sestra nasmijana, obučena kao s. Stanislava, ali nije s. Stanislava. Spremila me, pokrila inasmiješena otišla. Ništa mi nije rekla niti sam se ja što usudio pitati. Uvjeren sam da je to bilablažena Marija Terezija.“

(sestre iz Slavonskog Broda)

*SIN NAM JE OZDRAVIOU Slavonskom Brodu 9. 4. 2003.Majka sam četvero djece. Uz poslijeratne nedaće, suprugovu bolest, dogodilo nam se i to da

nam je sin Renato u školi dobio tešku ozljedu glave. Prevezen je hitno u bolnicu. Na CT-u mozgaustanovili su da ima veliki krvavi podljev te je potrebna hitna operacija. Kako su nam u susjedstvusestre karmelićanke, upoznate su sa svim našim problemima, pa sam tako s njima razgovarala i oRenatu. Od sestara sam dobila sličicu Marije Terezije s molitvom. Neprestano sam ju zazivala dapomogne mom djetetu. Iz naše bolnice u Slavonskom Brodu prebačen je na KBC Rebro gdje jetrebao biti operiran 1. 3. 2003. Bila sam s njim u bolnici i molila se Mariji Tereziji da operacijaprođe u redu i bez posljedica. Večer prije operacije dobio je temperaturu te je operacija odgođena.

Vratila sam se kući, a suprug je otišao k Renatu u Zagreb. U ponedjeljak 7. 4. 2003. suprugme je nazvao i rekao: „Renato ide sada na operaciju.“ Od straha nisam više ništa pitala, nego samotišla u sobu i kleknula i počela još jače moliti Majku Mariju Tereziju iz sveg srca da pomogne

260

mom Renatu. Ne znam kako sam dugo molila i vapila za pomoć. Prekinuo me je telefon, od strahanisam mogla dići slušalicu što će sada biti. Ipak sam digla slušalicu i suprug mi je rekao radosnuvijest: „Operacije neće biti, na kontrolnom CT-u pred operaciju nije bilo krvavog podljeva. Liječnicisu se sakupili i razgovarali jer im nije bilo jasno što se dogodilo.“ Renato je drugi dan pušten kućiuz preporuku mirovanja i kontrole pedijatra u mjestu stanovanja. Kad sam došla na Rebro ubolnicu, na hodniku sam susrela liječnika koji mi je ranije kad sam došla s Renatom u Zagreb rekaoda je operacija neophodna, sada je raširio ruke i slegao ramenima jer nije znao što da mi kaže.Nalaze su zadržali jer ih moraju ispitati i proučiti. Za ovo ozdravljenje mog djeteta zahvaljujemMajci Mariji Tereziji od Sv. Josipa.

(Mirjana Bodon)

*S velikom ljubavlju, zahvalnošću i poštovanjem željela bih dati jedno kratko svjedočanstvo

vezano za uslišanje molitve po zagovoru bl. Marije Terezije od Sv. Josipa. Riječ je o mojoj rođenojsestri koja je za vrijeme svoje druge trudnoće imala velike komplikacije i beba se nije ni počelarazvijati u posteljici koja je već bila oblikovana za plod. Nakon nekoliko tjedana, zbognepojavljivanja ploda, morala je otići na čišćenje. To je za nju, ali i za njezina supruga bilo vrlobolno i trebalo je proći neko vrijeme da se nakon netom opisane stresne situacije ponovno odvažena drugo dijete. Kada je konačno zatrudnjela; opet se dogodilo isto, posteljica se formirala, a nijebilo ploda. Doktor je rekao da ne razumije i ne može objasniti zašto se to događa i naručio ju je nakontrolu za tjedan dana. U slučaju da se ni tada ne pojavi beba, morat će ponovno na čišćenje. Sekije bilo teško, ali je bila spremna i ovaj puta prihvatiti Božju volju – kakva god ona bila. Tu samsituaciju povjerila jednoj svojoj susestri u zajednici koja mi je odmah predložila da započnemodevetnicu našoj bl. Majci Osnovateljici. Ja sam osobno radije htjela molitvu devetnice povjeritidragoj Gospi, ali na njezino uporno nagovaranje ipak smo počeli s devetnicom našoj Dragoj Majci.Bio je ponedjeljak kada je moja sestra otišla na dogovorenu kontrolu kod liječnika, a 6. dan našedevetnice. Tijekom pregleda ustanovljeno je da se čuje kucanje srca malene bebe. Ne mogu opisatišto sam osjećala u sebi kada sam čula tu vijest! Bila je to mješavina nevjerice, radosti i golemezahvalnosti, ponajprije dragom Bogu zbog njegove beskrajne dobrote, a onda i našoj bl. MajciOsnovateljici zbog iskazane naklonosti i milosrđa. Duboko sam uvjerena je Ona posredovala kodBoga svojim zagovorom i postigla uslišanje naše molitve.

(s. Ivana Mara od Bezgrešnog Srca Marijina)

*2007. godine sam, u svojoj 29. godini života, po prvi puta kročila u samostan Karmela

Božanskog Srca Isusova. Nikad nisam besciljno lutala, ali sam tražila Boga na mnogim mjestima. UKarmelu BSI ne samo da sam ga našla, već se od tada pa sve do danas osjećam pronađeno – kodkuće. Spoznavši to, vrlo sam brzo napustila posao vjeroučiteljice i započela redovničku formaciju.Kandidatura i postulatura su proletjele i došlo je vrijeme novicijata. Jako sam se radovala i nije mibilo važno što me čeka. Mislila sam kako sam spremna na sve, ali na jedno uistinu nisam – nabolest. Nikad nisam bila ozbiljno bolesna ni u bolnici. Općenito – takav svijet patnje mi je biodalek. No, upravo je to bio moj put preko kojeg je Bog učinio velike stvari u mom životu. Dvamjeseca nakon ulaska u novicijat počeli su mi se pojavljivati neobični simptomi po tijelu i glavi –javile su se kraste koje su na početku svrbjele, a zatim su se pretvarale u rane koje su pekle. Te ranesu se, zaražene bakterijom, sve više širile i sve više boljele. Moja koža je postala nenormalnoosjetljiva. Obišla sam mnogo ambulanti, doktora, obavila pretraga, ali mi nitko nije znao postavitipravu dijagnozu sve do 30. 10. 2008. (blagdan naše Majke) dok nisam došla do doc. dr. B. M. kojame primila na bolničko liječenje u Sveučilišnu dermatovenerološku kliniku Medicinskog fakultetaSveučilišta u Zagrebu (Šalata) i postavila dijagnozu: autoimuna bolest pod nazivomPemphigusvulgaris. Nakon dvomjesečnog liječenja u bolnici i višemjesečnog konzumiranja velikedoze steroida, antibiotika… (po 17 tableta dnevno) bolest se djelomično povukla. Redovito samsvaki mjesec odlazila na kontrolu i doktorica mi je redovito posvješćivala kako živjeti s ovom

261

bolešću koja se redovito vraćala u slabijem ili jačem omjeru kroz životne periode. Terapijakortikosteroidima (barem minimalna) trebala je biti moja cjeloživotna svakodnevica, a mnoge drugekomplikacije (poput šećerne bolesti i ostalih problema s imunitetom) – nešto sasvim normalno kaoposljedica terapije. Sve su mi te činjenice bile velik šok. „Bože, što Ti želiš?“ bilo je svakodnevnopitanje u mojoj glavi i srcu. Iskustvo slabosti i nemoći, iskustvo gledanja smrti u oči, iskustvo kadati osoba ne želi pružiti mir jer se boji zaraze, iskustvo duboke samoće… dovelo me do ranjenogBožjeg Srca. Njegove Rane su tih dana dirale i ozdravljale moje. I iznutra i izvana. A kako? Na dvanačina. Prvo preko moje zajednice. Svakodnevno su mi mnoge poznate i nepoznate sestre dolazile uposjet. S. Leticija Marić, moja učiteljica novakinja, svakodnevno me posjećivala i brižno bdjela dane propustim ništa od novicijatskog sadržaja integrirajući sve u moju životnu situaciju. Činjenica daje cijela provincija počela moliti devetnice za moje ozdravljenje duboko me ganula. Toliko podrške,pomoći i blizine u životu nisam doživjela. A nisam ni sanjala da ću je doživjeti u takvom trenutkuslabosti i to od ljudi koji me još i ne poznaju kako spada. Sestre su ustrajno molile devetnice SrcuIsusovu i Majci Mariji Tereziji od Sv. Josipa. Ja sam kao postulantica pročitala njezin životopis, nodaleko je to bilo od nekog odnosa, produbljivanja njezine poruke ili života. No upravo me bolestpotakla da započnem odnos upoznavanja, molitve zagovora – prvenstveno za ozdravljenje, a ondakako bi mi pomogla da budem uistinu dobra Karmelićanka BSI. Jedne noći sam tako živo sanjalakako šećem s Majkom ispred bolnice na Šalati. U tom snu mi je Majka rekla da želi da budem tu.Od tog dana mi je sve bilo drugačije. Dotad mi je bio jedini cilj ozdraviti i pobjeći iz bolniceglavom bez obzira, a od tog dana moja patnja je počela dobivati drugačiji smisao. Majka me naučilakako osmisliti patnju. I dalje sam molila za ozdravljenje, ali više ne grčevito i pod svaku cijenu. I tusu me počele dirati Isusove Rane iznutra, osobito rana nNjegova Srca. To je postao izvor mojeradosti unatoč padovima i dizanjima. I tako je dan danas.

Vrativši se u zajednicu bila sam spremna živjeti s ovom bolešću cijeli život, no sestre su idalje molile. Zajednica u Hrvatskom Leskovcu je odlučila moliti Majku za ozdravljenje sve dok neprestanem uzimati terapiju. I to me jako diralo iznutra jer sam tada mislila kako ću cijeli životuzimati lijekove. Oporavak je trajao godinu dana. Postepeno sam se uključivala u zajednicu i malo-pomalo bivala sve bolje. Dogodilo se i jedno malo čudo koje je meni osobno prvi put pomoglo dauistinu čvrsto povjerujem u zagovor bl. Majke. Naša provincijalna poglavarica s. Anastazija Veić is. Leticija Marić išle su u Sittard i tom prilikom su sa sobom uzele djelić moje koprene koju sustavili na Majčin grob. One i još nekoliko sestara žarko su molile za moje ozdravljenje i u istovrijeme dok su one molile krastice su se povukle s moje glave. To mi je bilo neobično jer je biopotreban uvijek duži period terapije za takav učinak. Dok su one i moj dio odjeće bili tamo, jakrastica nisam imala. Upravo mi je taj događaj tako moćno i jasno pokazao moć vjere, Majčinogzagovora i Božjeg zahvata u moj život. Njemu je zaista sve moguće.

I nakon toga – od kraja 2009. sve do dana današnjeg ja ne uzimam nikakvu terapiju i dobrosam. Sve je kao rukom odneseno, iako ja svih ovih godina bdijem i pazim na svaku pojavu na koži.19. 12. 2012. sam obavila pregled i pretrage kod specijalista i internista dr. M. S. u Zavodu zakliničku imunologiju i reumatologiju. Na temelju uvida u svu dokumentaciju i laboratorijskihpretraga njezin konačni zaključak je kako „nema seroloških kriterija za neku od definiranihsistemskih autoimunih upalnih bolesti. Parametri humoralnog i celularnog imunosnog odgovora NEodstupaju od normale. Laboratorijski dakle, nema elemenata za imunodeficijenciju“ (nalaz). Nakraju mogu reći samo: činjenica da sam fizički zdrava ispunja me velikom zahvalnošću od jutra domraka. No ovo fizičko zdravlje mi se čini kao kap u moru naspram svih dobivenih milosti iznutrakroz period bolesti. Bog je uistinu promijenio moj život iz korijena, zato gledam na sva ta iskustvapozitivno, a ona koja me to naučila je upravo naša blažena majka Marija Terezija od Sv. Josipa.

(s. Marija Dijana od Ranjenog Božjeg Srca, Dijana Mlinarić, karmelićanka BSI)

*Chigozie NwadikeChigozie je u dobi od 15 godina, prilikom skoka u potok gdje je običavao ići po vodu i prati

rublje, ozlijedio vratnu kralježnicu 27. veljače 2010. Rtg je pokazao ozbiljne ozljede od 3 do 6

262

cervikalnoga (vratnog) kralješka. Neurokirug (docent) ga je „otpisao“. Roditelji su bili očajni jer suveć bili izgubili četvero djece.

Chigozie, ministrant i jedan od najaktivnijih članova Društva bl. Marije Terezije od Sv.Josipa, obljubljen od druge djece zbog svoje sposobnosti da uvijek u sve aktivnosti unese živost iradost, molio se bl. Majci. Mi smo molili s njime u bolnici, a doma s ostalom djecom. Kada su munakon tri tjedna, misleći da je doista kraj, isključili kisik, počeo je samostalno disati i – preživio.Kasnije je neurokirurg svjetskoga glasa napravio magnetnu rezonancu. Dok je dugo promatraosnimke, nekoliko je puta zamišljeno pitao: „Sestro, kako je on, s takvom ozljedom, preživio?“ „Tone znam, svi su govorili da ne može preživjeti. Znam samo da smo stalno molili.“

*Chioma OnuegbuMlada žena, naša susjeda, koja je u neuspjelim operacijama izgubila troje djece u lipnju

2012. je došla k nama i plačući molila za pomoć. Bila je u šestom mjesecu trudnoće. Već su svuušteđevinu potrošili na liječnike. Zadnje što im je doktor rekao bilo je da će ponovno trebatioperacija. Bojala se ponovnoga neuspjeha. Osim toga, po ovdašnjoj tradiciji, ako žena nakonnekoliko godina nema muško dijete, dovoljan je razlog da muževa obitelj dovede još jednu ženukoja će im „osigurati“ potomstvo. Nerijetko čak otjeraju jadnu nerotkinju jer to smatrajuprokletstvom.

Preporučile smo joj da se moli našoj bl. Utemeljiteljici i obećale da ćemo i mi moliti za nju,njezino dijete i obitelj. Odvele smo je i drugom liječniku koji je potvrdio da je operacija neophodnai da je doista riskantno. Sljedećih je dana dolazila odmah ujutro u „Majčino svetište“ i tu boravilasve do sumraka. Tako je „čuvala“ trudnoću u svetištu naše bl. Majke sve dok nije bila primljena ubolnicu.

Rodila je u 7. mjesecu trudnoće. Sestre su darovale krv. Za vrijeme operacije bile su ubolnici i molile. Poslije je liječnik (inače anglikanac) rekao da je, kada je otvorio i vidio kako je lošeobavljena posljednja operacija, pomislio da neće biti moguće spasiti dijete, a možda ni nju. No ondase sjetio da sestre mole i – primio se posla. Mi smo čekale da bebu odmah odvezemo u veću bolnicuu inkubator. Ne samo da su oboje preživjeli, nego je malešni dječačić dobro disao. Danas dječakima dvije godine. Lijepo se razvija.

*Nkeiruka Vivian UgochukwuUdala se u travnju 2010. Susrele smo je prilikom posjeta njezinoj majci, u jesen 2012.

Djelovala je tužno i zabrinuto pa smo pitale za razlog. Rekla je da je u braku već više od dvijegodine, no nikako da ostane trudna. Obećale smo da ćemo se moliti našoj bl. Utemeljiteljici.Preporučili smo da i oni zajedno mole (njezina je mlađa sestra od ranije imala sličicu s molitvomnašoj Blaženici). Dana 19. kolovoza 2013. Nkeiruka Vivian je rodila zdravu djevojčicu OgochukwuJosephine Ugochukwu.

6. KRONOLOGIJA ŽIVOTA BL. MARIJE TEREZIJE OD. SV. JOSIPA

19. 6. 1855. Od oca Hermana, protestantskoga pastora (1825.–1902.), i majke MarijePaoline van den Bosch (1828.–1874.) rodila se u Sandowu kod Frankfurta na Odri (danas se nalaziu Poljskoj) Ana Marija Tausher – bl. Marija Terezija od Sv. Josipa. Iako je majka bila luteranka,imala je ljubavi i poštovanje prema Majci Božjoj te je djevojčici dala ime Ana Marija. Dana 24.srpnja krstio ju je očev djed Ivan koji je i sam bio protestantski pastor. Ana Marija je provodilasretno i bezbrižno djetinjstvo pored mame koja ju je nježno ljubila i oca koji je slobodno vrijeme odpastorskih poslova posvećivao obitelji.

Bila je uvijek vrlo pobožno introvertiranno dijete, uvijek tiha i vesela. O djeci u obitelji piše:„Ja sam bila najstarija, a poslije mene ih je bilo još sedmero. Četvero ih se rodilo mnogo kasnije, notroje od njih posljednjih umrlo je već u ranom djetinjstvu.“

263

1860.–1861. godine oboli njezina majka tako teško da se svake minute očekivao kraj njezinaživota, ali je potom potpuno ozdravila.

1862. U svibnju otac je imenovan intendantom u Arnswaldu; obitelj u kojoj su se rodile druge dvije kćeri, Liza i Magdalena, seli se u Arnswald. Novi period života, ne više u seoskoj samoći i idili nego u užurbanosti velike župe. Ana Marija obavlja prvi apostolat okupljajući djecu na katekizam i druženje.

Sa šest godina govori jednu malu laž i kuša iskustvo prvoga grijeha koji će gorko oplakivati.U odrastanju se očituje njezin bojažljiv karakter. U sedmoj godini donosi odluku da nikada višeneće griješiti, u nutrini je usmjerena samo na Boga. Pazi da izbjegava grešne prigode i gizdavostidjevojčice.

25. 5. 1865. Otac Herman je dobio premještaj te se s obitelji seli u Berlin, a Ani Mariji seubrzo pogoršalo zdravstveno stanje te u siječnju 1886. dobiva živčanu groznicu. Morala je napustitiškolovanje, liječnik joj zabranjuje bilo kakav napor, a školovanje će kasnije nastaviti s puno muke.Za sebe kaže da je prije s najvećom lakoćom uspijevala u školi, a sada „sjedila sam kaonajnesposobnija učenica“.

Pobjeđuje moguću mladenačku taštinu zbog glavnih uloga kod igrokaza, na preporukuliječnika započinje s klizanjem te postaje strastvena klizačica i zaljubljena u igru šaha, ali nepopušta duhu svijeta u nutrini.

1867. Provodi ljetne praznike kod djeda i bake i to joj uzrokuje veliku radost. Jednomzgodom pobjeđuje samu sebe, što će se pozitivno duboko odraziti na njezin daljnji nutarnji put jer jeučinila radikalan prekid sa svojevoljnim padanjem u grijeh. Naime, radije izabire otvorenopriznanje krivnje (da je ubrala ružu) i eventualnu kaznu nego okaljati vlastitu dušu laži.

1870. Zbog zdravstvenih razloga i radi studija roditelji šalju Anu Mariju i sestru Lizu uinstitut Družbe braće Moravi u Gnadau, Saksonija, gdje doživljava obnovljenu ljubav premamolitvi, postavlja si pitanje „istinske Crkve“ te prvi put doživljava poteškoće prihvaćanja da je„luterankinja“. U njezinoj se duši budi želja da postane „sestra“. Na zdravu zraku i u dodiru sprirodom zadobiva zdravlje i njezin karakter, koji je bio povučen, postaje sve otvoreniji. U duši seuspijeva oduprijeti svakoj vrsti laskanja i ispraznosti, duhu svijeta te ostaje postojana u načinusvoga ozbiljna života, dosljedna, puna dobrote, uvijek spremna velikodušno odgovoriti na svakupotrebu i zahtjev.

1872. Za Uskrs, na očev poticaj, vraća se kući kako bi primila konfirmaciju. Ona to prihvaćakao čistu podložnost, ali za nju je to bila velika kušnja jer je osjećala sve veću nutarnju odbojnostprema luteranizmu. Zapisa: „Bilo mi je strašno pomisliti na to jer sam osjećala veliku odbojnostprema Lutheranizmu, ali iz poslušnosti morale smo primiti konfirmaciju.“ Više puta, pa i u institutugdje je odgajana, nije htjela izraziti kojoj vjeri pripada govoreći da ona ima svoju vjeru. U jednojraspravi s protestantskim pastorima u vlastitoj obitelji, nakon iznesenih razmišljanja, ovi joj rekošeda je njezino razmišljanje više katoličko nego protestantsko.

1873. Kao osamnaestogodišnja djevojka provodi ljeto kod djeda i bake i tom je prigodomimala ponudu za brak koju ona spremno odbija i odlučno se suprotstavlja djedovoj srdžbi, iako ga jejako ljubila, a u njezinoj duši postaje jasnija želja za posvećenim životom i kršćanskimsvjedočanstvom. Njezin je otac utemeljitelj Augustkonferenza, udruženja luteranskih „pravovjernihteologa Prusije“.

23. 5. 1874. Umire majka Marija Paolina u 45. godini života. Ana Marija je bila razdirana odboli, iako kaže da joj je Bog tri mjeseca prije bio navijestio majčinu smrt. Ostaje s obitelji o kojojpreuzima skrb te s 19 godina preuzima odgovornost za upravljanje kućom. Ana Marija, prihvaćajući

264

u vjeri i predanju veliku patnju duboko u duši u čisto evanđeoskom duhu, usvaja duhovnost križa,vidi pozitivan učink patnje u duši i moli Boga da joj cijeli život šalje patnje.

Otac se u svojoj luteranskoj zajednici jako zauzeo protiv liberalnoga luteranskog pokretakoji je odbacivao nauk o Trojstvu. Često su se u njihovoj kući susretale najutjecajnije osobeluteranske kulture iz Berlina i Ana Marija se živo zanimala za teološke diskusije i socijalni život. Unjoj sazrijevaju ideje koje je sve više približavaju katoličkim krugovima.

1877. Loše i nemoralno ponašanje nekih osoba koje su se smatrale religioznima Anu Marijudovode u veliku smutnju i napast da može živjeti bez ikakva oblika religioznosti: „živjeti pokrepostima“ snagom volje. Šest tjedana živi bez vjere i molitve, a onda je duboka nutarnja potreba ičežnja za Bogom navode da se vrati Bogu.

1878. Otac Herman se drugi put ženi, ovoga puta s Marijom von Tempelhof (1838.–1902.),čime je Ana Marija postala slobodna od odgovornosti u obitelji te je mogla ostvariti želju koju jedugo gajila: osnovati udrugu za gradske misije, utemeljiti udruženje djevojaka koje bi se posvetileručnim radovima te bi to poslije prodavale i tako pomagale misijama.

1882. Pastor Herman, kako bi se udaljio od ambijenta koji mu je bio sve više protivan inaporan, napušta s obitelji Berlin i prihvaća upravljanje manjom protestantskom župom Gusow.Ana Marija kuša prve velike nutarnje kontemplativne čežnje uz želju da služi Bogu i dokaže ljubav.

U šutnji, seoskoj idili i samoći u Ani Mariji duhovno sazrijeva uvjerenje da je sve višestrankinja u luteranskoj vjeri i sve je više usmjerena prema obliku vjerskoga života koji bi jojomogućio „da upozna i vrši volju Božju pokazujući Bogu svoju ljubav i služeći mu kao sestra“.

Ana Marija čini velike korake u duhovnom životu. Iskazuje Bogu spremnost potpunaposluha, učvršćuje se u nasljedovanju Krista po križu, oslanja se samo i isključivo na Boga, postajedublje svjesna blaga vjere koje nosi u sebi i njezina molitva ima za cilj najvažnije, a to je rast ukrepostima, poglavito poniznosti.

Nasuprot tradicionalnim luteranskim učiteljima Pavlu, Augustinu i Luteru Ana Marijaizabire čitanje poslanica Ivana, Petra i Jakova. Njezina vjerska kultura sve više postaje biblijska, a unutrini duše sve se više približava katoličkoj vjeri. Ana Marija sve više kuša i slijedi nutarnji porivza samosvladavanjem kako bi osnažila svoju volju i prikazala je Bogu kao čistoću ljubavi kojom ježeljela odgovoriti Bogu na ljubav.

Raste u odlučnoj odlučnosti: „Kad god bih čvrsto odlučila da ću nešto učiniti ili si štouskratiti, to bih onda i izvršila s najvećom revnošću.“

Bez ikakvih vanjskih poticaja i u protestantskom ambijentu nezainteresiranom za Marijuprodubljuje ljubav i pobožnost prema Gospi i nakon razgovora s ocem izjavljuje da čvrsto vjeruje uMarijino djevičanstvo, iako sama kaže da nije znala moliti ni Zdravomariju.

1885. Provodi zimu u blizini Bonna, posjećuje prvi put katedralu u Kölnu. U evangelističkojobitelji koja ju je ugostila prvi put u životu susreće katoličkoga svećenika koji joj je rekao: „Ali svešto vjerujete katoličko je.“

1886. Sa željom da Bogu prikaže veliku žrtvu i dokaže mu svoju ljubav prihvaća u Kölnuslužbu upraviteljice gradske umobolnice za što je neočekivano dobila i očevu potporu. U tominstitutu svi su bili katolici, bolesnici i osoblje, osim upravitelja i njegove obitelji koji su bililuterani. Neposredno prije preuzimanja službe doživljava strahove hoće li moći izdržati sve naporekoji slijede. Ali se utječe molitvi i s čvrstim pouzdanjem, voljom i odlučnošću ustraje u odluci.

Ana Marija je proživljavala „tri godine života žrtve“. Uz neizrecive kušnje i u susretu sumobolnicima svake vrste vjerno obavlja svoju službu; kaže da su svi doživljavali njezinumajčinsku ljubav. Ne želi primati plaću, nego je troši za potrebe umobolnika. Iščekivala je potpunuobjavu i pristanak uz katolički nauk prema čemu je oduvijek težila.

265

U ovom ambijentu Ana Marija doživljava dvije katoličke pobožnosti koje na nju ostavljajudubok dojam: Marijanska pobožnost u svibnju i pobožnost Srcu Isusovu u lipnju. Dana 17. lipnjaiste godine prisustvuje misi i doživljava veliku želju da postane katolikinja: „Ne mogu opisatiradost koja me je ispunila kad sam prvi put čula kako pjevaju 'Marijo, svibnja Kraljice', pa ondaostale divne i drage Marijine pjesme.“

Dva katolička svećenika koja posjećuju umobolnicu daju joj katolički Deharbov katekizam,a ona zapisujea: „Na svoje nemalo iznenađenje našla sam u njemu svoju vlastitu vjeru i ništadrugo.“

7. 6. 1887. U crkvi Dobroga Pastira Ana Marija u pratnji gospođe iz umobolnice doživljavaduboko duhovni događaj koji je vodi do želje da prijeđe na katoličku vjeru, prisustvuje službiBožjoj u čast Srca Isusova. Povjerava se kapelanu Wiskirchenu da želi prijeći na katoličku vjeru, aon joj odgovara da joj je to sada nemoguće zbog oca, a uz to da odlazi kući u obitelj.

Kapelan Wiskirchen je potajno poučava katoličkoj vjeri, a upravitelj umobolniceobavještava Anu Mariju da će izgubiti posao ako prijeđe na katoličku vjeru i obavještava oca okćerinu duhovnom putu. Otac, sav uzbuđen, dolazi u posjet Ani Mariji i vidjevši slučajno knjigu osv. Josipu prekorava je što to čita, a to u duši djevojke pobudi do tada neviđen žar pobožnosti tomsvecu: „On me je naveo na razmišljanje i razmatranje o Sv. Josipu i rasplamsao u meni veliku,srdačnu i povjerljivu ljubav prema Sv. Josipu, ocu Josipu, kako sam ga odsada nazivala. Da, činilomi se da mu moram nadoknaditi manjak ljubavi i poštovanja svih krivovjernika.“ Otac je odvodi uobitelj nastojeći je nagovoriti da ne napušta vjeru u kojoj je rođena i tada se događa bolan idefinitivan rastanak s obitelji i pripravlja se na prijelaz u Katoličku Crkvu.

30. 10. 1888. U crkvi sv. apostola u Kölnu u 33. godini Ana Marija klečeći pred oltaromMajke Božje ispovijeda tridentsku ispovijest katoličke vjere i polaže u ruke kapelana vlč. Essera tedefinitivno pristupa Katoličkoj Crkvi, a sama kaže da Luteranskoj crkvi nije pripadala svjesno nijednoga sata. Blaženica je prošla nevjerojatan put duhovnog rasta i sazrijevanja do ovoga trenutkapraktički bez duhovnoga vodstva i bez sakramentalne milosti ispovijedi, euharistije i pričesti jer onene čine dio baštine luteranske vjere.

1. 1. 1889. Zbog prelaska na katoličku vjeru otpuštena je iz službe upraviteljice umobolniceu Kölnu. Otac joj zbog prelaska na katoličku vjeru zabranjuje ulazak u kuću. Ostaje bez posla iprihoda, oslanja se isključivo na Božju providnost.

„Nešto prije Božić dobila sam vijest iz Kölna da će me, po preporuci gospodina tajnogsavjetnika Schwarza, dok ne nađem namještenje, primiti časna Majka M. u svoj samostan koji je biopovezan s domom za starce. Bilo je to 7. siječnja 1889. kad su meni, beskućnici, otvorili vratasamostana.“

3. 5. 1889. Primila je sakrament katoličke potvrde u Kölnu od nadbiskupa Krementza. AnaMarija će provesti deset mjeseci radeći u samostanu u Kölnu i donekle upoznati ritamsamostanskoga Bogu posvećena života, što će joj kao budućoj utemeljiteljici bito jako dragocjeno.Kušat će i za nju nove nutarnje duhovne doživljaje bilo u molitvi, bilo u radu, što je znak daljnjegaduhovnog sazrijevanja. Proživljava slijed mističnih doživljaja koji će odrediti njezin daljnji duhovniput, pročišćenje duše i oslobađanje od svake navezanosti kao pripravu za milost mističnogasjedinjenja: „Tako sam sada provodila posvemašnji kontemplativni život. Sve sam primala iz rukeBožje i ostala sam mirna i radosna unatoč mučnom stanju u kojem sam se nalazila.“ Mistikapoprima euharistijsko obilježje, poglavito kod prisustovanja prvom izlaganju presvetoga sakramentapred kojim klečeći provodi pet neprekidnih sati.

Doživljava u srcu poticaj da osnuje novu redovničku družbu, ali to ne izražava jasnosvećeniku u ispovijedi te smatra da je pala u oholost. U jednom trenutku Marija joj u viđenjupokazuje kako će te sestre izgledati. Razmatranje muke Isusove još više pobuđuje ljubav u njezinoj

266

duši koja prerasta u apostolat. Velike mistične milosti popraćene su doživljajem vlastite bijede istanja koje je ponižavajuće.

Ana Marija se definitivno opredjeljuje za redovnički poziv, a nadbiskup Krementz, kasnijikardinal, u tome je ohrabruje te ona traži samostan u koji bi mogla ući. Ponovno ima ponudu zabrak koju spremno odbija pokazujući do koje je mjere interiorizirala vrijednost čistoće.

Ana Marija živi u krajnjoj neimaštini koja je još više potiče na pobožnost sv. Josipu.Prijatelji je potiču da rješenje svoga životnog stanja potraži u Berlinu i po preporuci joj

omogućuju da boravi u obitelji von Savigny.No prije odlaska iz Kölna Ana Marija čini čin čiste ljubavi dostojan veličine njezine

svetačke duše. Ravnatelja umobolnice koji je progonio Anu Mariju jer je postala katolikinjaoklevetala je u gradskoj upravi njezina nasljednica koju je sam bio izabrao i prijetilo mu jeotpuštanje s posla. Ana Marija je velikodušno posvjedočila u njegovu korist i slučaj je bio pozitivnoriješen za njega.

7. 11. 1889. Kao pratilja ulazi u kuću obitelji von Savigny u Berlinu. Tu započinje nizposjeta siromasima i katoličkim obiteljima u Berlinu te postaje duboko svjesna vjerske i moralnesituacije najnižih socijalnih klasa. Ana Marija proživljava vrijeme kušnje i tame, čezne zaPresvetim, za ostvarenjem redovničkoga poziva, za pomoći djeci i siromasima, a nijedan odnjezinih velikih planova i čežnja se ne ostvaruje. Započinje niz mučnih kontemplativnih kušnja kojeće s manjim prekidima trajati deset godina i dovesti je do vrhunaca mističnoga života na zemlji.

21. 1. 1890. U snu ima potresno viđenje živoga Isusa, u naravnoj veličini, razapeta na križu.Ana Marija prati gospođu von Savigny na putovanju i u samostanu pohođenja u Bavarskoj, uZangbergu. Dok gospođa razgovara s rođenom kćeri koja je bila redovnica, Ana Marija traži knjiguza čitanje. Dobiva dvije knjige: jednu o Srcu Isusovu, a drugu Moj život sv. Terezije Avilske i u njojse budi karmelski poziv. Po povratku u Berlin traži dopuštenje od ispovjednika, isusovca Faha, SJ,kojem je bila zavjetovala poslušnost, da uđe u Karmel, ali je on uvjerava da njezin put nije ući uneki već postojeći samostan. Ispovjednik je odvraća, iako je u sebi uvjeren da ima i redovnički ikarmelski poziv i da njezin duhovni put ukazuje na to da ju je Bog odredio za utemeljiteljicu.

U kolovozu obavlja prve duhovne vježbe u životu na kojima doživljava nove velike mističnemilosti, a na poseban način sjedinjenje sa Srcem Isusovim.

Župniku Westenbergu izlaže svoje dugogodišnje želje za utemeljenjem nove družbe, a on jeuvjerava da nije prevarena, nego da je na djelu milost Božja i time Ana Marija proživljavadefinitivno oslobađanje od sumnja da je Bog poziva da utemelji novu redovničku zajednicu.

1891. U travnju, nekoliko mjeseci nakon toga, Blaženica doživljava novo prosvjetljenje oduhovnosti i karizmi buduće družbe u kome se ne spominju ni Karmel ni sv. Terezija Avilska. To bitrebale biti službenice Božanskoga Srca Isusova koje se posvećuju Božanskom Srcu: radizadovoljštine, vlastitoga posvećenja i spasavanja duša.

2. srpnja ima viđenje buduće kuće matice Rocca di Papa i Bog joj obećava darovati Sina kaonagradu ako prihvati napore utemeljenja družbe. U istom viđenju dobiva sigurnost: „Neću umrijetiprije nego budu službenice Božanskog Srca raširene po čitavom svijetu.“ To mistično iskustvosjedinjenja s križem u dinamici veće ljubavi pratit će je cijeli životni tijek i postat će izvor duhovneplodnosti u Blaženičinu životu: „Tim se danom, 3. srpnja, počeo polagano spuštati križ na mojaramena. Prigrlila sam ga s ljubavlju i zahvalnošću, kao prijatelja za kojim sam dugo čeznula.“

Ovaj datum, 2. srpanj 1891., sestre karmelićanke BSI kasnije će uzeti kao datum utemeljenjadružbe i slaviti kao Dan družbe.

Ana Marija je u korizmi, kako sama kaže, vršila, „nerazuman post“. Bog je to dopustio kakobi iz vlastitoga iskustva stekla razboritost u asketskim pretjeranostima te mogla pomoći drugimapravim savjetima u sličnoj situaciji.

U ovom periodu života Blaženica započinje pisati brojna PISMA raznim osobama iudrugama, institucijama. U toj će praksi ustrajati do konca života. U Generalnom arhivu sestara

267

Karmelićanki BSI sačuvano je preko 2500 pisama. Samo manji broj je objavljen i dostupanjavnosti.

2. kolovoza otvara Dom sv. Josipa i prima prvo troje djece. Sama zapisuje: „Bio je topočetak domova Sv. Josipa iz kojih je godine 1898. proizišao Karmel Božanskog Srca.“

Odmah na početku utemeljenja ima zdravstvenih problema: „Mučilo me vrlo jako zujanje uglavi.“ U domu želi imati kapelicu i zato traži dopuštenje što uz manje poteškoće dobiva. 8. 12.blagoslovljena je kapelica u Domu sv. Josipa.

Iz pobožnosti prema Trojstvu hodočasti u Fischhachu, gdje se nalazi čudotvorna slikaPresvetoga Trojstva.

1892. Doživljava mističnu milost sjedinjenja duševnih moći s trpljenjem božanskogaOtkupitelja. Prelat doktor Jahnel opoziva podršku koju je bio dao njezinu djelovanju te dom ostaje ibez Presvetoga. Blaženica kaže: „Valjda ni jednu zimu nisam proživljavala tako teško kao ovu1892–93. Vani velika studen, u kapeli nema Presvetog Sakramenta, u mojoj duši tamna noć, a ktome bijeda, posao i odgovornost.“ Ana Marija proživljava osjećaj patnje, samoće i napuštenostizbog toga što ostaje bez Presvetoga u kući. Svemu tome je banalni razlog: pomagala joj je rođenasestra koja je bila luteranka. Ponovno doživljava Srce Isusovo kao izvor snage. Tijekom molitvedevetnice Gospi prelat Jahnel mijenja mišljenje.

1893. Nakon razgovora s mladim svećenikom koji je razočaran stanjem u župi koju je vodioAna Marija otvara dječji dom u Weissensee i tada počinju pristizati mlade djevojke kao pomoćnice,ali ispovjednik ih odgovara uvjeravajući ih da nikada neće postati redovnice. Ubrzo dolazi i prvakandidatica M. Bernardina koja će se oprijeti svim kušnjama i ostati vjerna djelu Božjem.

Ana Marija proživljava preiscrpljenost i umor. Na oporavku se susreće sa svećenikom p. Š. iosjeća da mora biti jako oprezna.

1896. U jesen dolaze druge kandidatice koje ustraju u zvanju usprkos protivljenju župnikaAlescha. Pater Š. je bio premješten u Berlin i „tvrdio da ga je Bog pozvao da bude vođa toga djela.K tomu je od mene zahtijevao 'apsolutnu poslušnost'“... Ana Marija zapisuje: „To vodstvo mi jepribavilo mnogo jada. Ali Bog je pripustio tu kušnju.“

Ana Marija postulanticama koje su joj se s vremenom priključile piše nacrt pravila životanadahnutim svetom Terezijom Avilskom. Proživljava kušnju vodstva lažnoga mistika p. Š. tenapasti i sugestije mnogih da prestane razmišljati o Karmelu pod isprikom da je prestrog za njihovnačin života, što ona spremno odbacuje: „Za Karmel bih se dala i razapeti.“

Počinje korespondenciju s kardinalom Koppom i izlaže svoje želje i planove vezane uzosnutak Karmela.

Svećenik lažni mistik, vođen ohološću, razara iznutra početke utemeljenja. Ana Marija sveto bolno i burno u sebi doživljava.

1897. Slijede utemeljenja u Graupenu i Mariascheinu te kuće za djecu sv. Josipa u Vechti, uOldenburgu. Karitativno udruženje koje je osnovala Ana Marija cijenili su crkveni autoriteti, alikardinal Kopp u listopadu se izričito i odlučno protivio bilo kakvoj ideji o osnivanju noveredovničke zajednice i potiče da se ta družba pripoji nekima od već postojećih redovničkihzajednica.

Ana Marija proživljava napast očaja jer naizgled sve se ruši iznutra i izvana, a sve je počelotime da je molila dopuštenje patra Š. za putovanje u Rim kako bi se pojasnile stvari vezane uzutemeljenje, što on spremno odbija. Utječe se Gospi u molitvi i dolazi do slobode i sigurnosti da semora riješiti toga duhovnog vodstva.

Piše pismo patru, prijatelju, u Rim, a on je poziva da dođe i Vječni grad. 24. 11. ide prvi putu Rim. Prvo hodočasti u baziliku sv. Petra. Provjerava kod dvojice svećenika oko iskustvaproblematičnoga duhovnog vodstva koje je doživjela u Berlinu i obojica je uvjeravaju da je dobropostupila, a da je to Bog dopustio za pročišćenje njezine duše.

268

U stvarima vezanim za utemeljenje družbe savjetovala se patrom M. Meschlerom, SJ, a onih je uputio k mons. Jacqueminu.

Poglavarica milosrdnih sestara poslala je sestre mons. de Waalu uvjeravajući da će onnajbolje moći savjetovati i pomoći. P. Esser, dominikanac, uvjerava Blaženicu da ne pomišlja naosnutak nove družbe, nego neka se pridruže sestrama dominikankama, što ona spremno odbija.

Stupa u kontakt s poglavarom Karmela, o. Bernardinom od Sv. Terezije. U generalnoj kućibosonogih karmelićana Ana Marija – redovničkim imenom Marija Terezija – prima karmelskiškapular te je tako primljena u karmelsku obitelj. General joj savjetuje da, ako ne uspijeva u Berlinudobiti dopuštenje za osnutak družbe, pokuša u nekoj drugoj biskupiji.

28. 12. Kardinal Parocchi, zaštitnik bosonogih karmelićana, Mariji Tereziji daje pismodopuštenja novoga utemeljenja. Budući da je u Crkvi već postojala družba koja se zvala SlužbeniceBožanskoga Srca Isusova, družba Marije Terezije Tausher dobit će novo ime: KarmelićankeBožanskoga Srca Isusova.

Koliko je Blaženica duhovnost Srca Isusova smatrala bitnom za družbu, vidi se iz njezinasvjedočanstva: „Ali, ma kakvo god mi ime nosile, uvijek jesmo i ostajemo službenice BožanskogSrca Isusova našeg Učitelja, Gospodina i Uzora, primjera požrtvovne i odane ljubavi prema Bogu ibližnjemu.“

U Rimu dobiva vijesti o poteškoćama u domovima koje je osnovala. Na povratku su svratileu Linz gdje od časne majke priorice dobiva bijeli karmelski plašt.

18. 1. 1898. Marija Terezija utemeljuje Blagdan zahvalnosti u čast sv. Tereziji Avilskoj zanjezin zagovor i pomoć u Rimu kod kardinala Parocchija.

19. 3. Zbog protivljenja kardinala Koppa utemeljenju družbe i zabrani da nosi redovničkoodijelo napušta Berlin, a prati je glasina da je bila neposlušna kardinalu jer nije skinula redovničkukoprenu, iako su je tri svećenika s kojima je razgovarala uvjeravali u suprotno.

U Regensburgu prior karmelićanskoga samostana savjetuje Blaženici da ide u Nizozemsku,na što ona pristaje i stižu 7. ili 8. veljače u Roermond.

Rektor Gospine crkve u Zandu, g. Lohmeijer, Mariju Tereziju uputi u Sittard te ona tamootvara prvu kuću. Reče: „Odredile smo blagdan Sv. Josipa, 19. ožujka 1989, kao dan utemeljenja“ ipoziva sestre iz Njemačke. O. Ruttgen, SJ, stari slijepi svećenik, Nizozemac, puno pomažeBlaženici i sestrama.

1899. U Sittardu oblačenje prvih postulantica u družbi Karmelićanki Božanskoga SrcaIsusova. Tom zgodom, 2. veljače, Marija Terezija doživljava mističnu milost vrhunskoga sjedinjenjaduše s Kristom, duhovni brak.

Smrt dviju osoba prijateljski naklonjenih Mariji Tereziji dodatno će zakomplicirati stvari:1899. umire velečasni g. dekan Linders, a malo nakon njega i biskup Boermans iz Roermonda.Novoizabrani biskup Drehmanns poziva se na pisanu odluku kapitula po kojem sestre imajudopuštenje za boravak u Sittardu samo dvije godine.

Ovom izgonu iz Sittarda pridružio se i izgon iz Pappelalleea. Nad sestre se nadvila opasnostda ostanu bez kuće u Berlinu i Sittardu.

1900. Završava se novicijat, ali bez redovničkoga zavjetovanja jer družba nema kućumaticu. Marija Terezija piše pismo jednom karemlićaninu u London koji se s protestantizma obrationa katoličku vjeru. On je uvjerava da dođe u Englesku, da će dobiti dopuštenje, što se i obistinilo.Na početku borave kod jedne plemenite protestantkinje, gospođe Buttler, posjećuju svakodnevnokapelicu.

Marija Terezija doživljava mistično iskustvo o potrebi nutarnje poslušnosti Bogu u savjestikoji je opominje da ne ide u njemačku crkvu, kasnije saznaje da je tamo bio namješten kao župniko. Š. iz Češke.

Majka Gabrijela s nekoliko sestara stiže 18. ožujka u London i odmah idu dalje u Maldon.

269

1901. S dopuštenjem kardinala Vaughana u kući Maldon otvara se novicijat i slavi seoblačenje 22 postulantice, ali ponovno novicijat neće moći završiti sa zavjetima zbog nedostatkaodobrenih pravila u Družbi.

1902. U siječnju, vođena brigom za domove i sestre u Njemačkoj, Marija Terezija odlazi izEngleske u Berlin. Kardinal Koop, iako je dopustio vizitaciju domova i imao pozitivno mišljenje odjelu Marije Terezije, sve do svoje smrti 1914. bit će zaprekom širenju Karmela BSI u svojojbiskupiji jer nije prihvaćao ideju o osnivanju novoga reda.

Dobiva pismo pismo od velečasnoga o. Benedikta Herzoga iz Rima s pozivom da dođe uMilano ako želi razgovarati s ocem generalom, koji se tamo nalazio radi vizitacije.

Nakon razgovara s ocem generalom vraća se preko Lugana natrag u Zürich. Doživljavanutarnje mistično svjedočanstvo ljubavi za Švicarsku. Dobiva dopuštenje za otvaranje dječjegadoma u Schlierenu, ali samo za katoličku djecu.

U ljeto 1902. u Berlinu susreće mons. Bonomellija, biskupa Cremone, koji je bio upastoralnom pohodu talijanskim imigrantima i poziva je da dođe osnovati domove u Cremonu uItaliji.

Blaženica odlazi dalje u Maldon, u Englesku, da vidi kako tamo napreduje utemeljenjedružbe i u kakvu su stanju domovi. Kardinal Vaughan, koji je bio vrlo sklon sestrama, umire, amons. S. im nije bio sklon i pokušava uvjeriti sestre da ne žive po pravilima Karmela. Vođenanutarnjom intuicijom žurno napušta Englesku te preko Nizozemske i Bavarske i nastavlja put uItaliju gdje joj stiže pismo u kojem joj „mons. S. zabranjuje napustiti Englesku u sljedećoj godini“.

2. 1. 1903. Marija Terezija dolazi u Cremonu po savjetu biskupa Bonomellija. Tu učitalijanski, započinje život zajednice. Preko pisma koje dolazi biskupu prate je glasine i klevete, nobiskup Bonamelli ostaje naklon.

Biskup potiče Mariju Tereziju da ide u Rim i sve poduzme da dobije odobrenje, dajepreporuku za svoga prijatelja, kardinala Ferratea.

Marija Terezija 9. 5. ide drugi put u Rim, ostat će bez željenih rezultata.U Rimu čini i ispovjednik joj odobrava zahtjevan pokornički zavjet – da neće jesti kuhane

hrane do kraja života. Mariji Tereziji uvijek blizak mons. Jacquemine povezuje je s kardinalomFerratijem, a on joj objašnjava da sve dok družba nema „kuću maticu“, neće moći dobiti odobrenjeu Rimu. Mons. Jacquemine joj savjetuje da se nakon pet mjeseci provedenih u Rimu vrati uCremonu i da u siječnju opet dođe te počne iznova tražiti rješenje. U to vrijeme boravka u Cremonizapočinje apostolat za nezbrinutu djecu.

1904. U siječnju sa sestrom M. Bernardinom Marija Terezija ponovno ide u Rim. Utječe se umolitvi sv. Tereziji Avilskoj. Blaženica pita mons. Jacquemina ne bi li koji biskup iz okoline Rimadao družbi dopuštenje za otvaranje kuće, a on je upućuje ponovno na kardinala Satollija koji se jakozanimao za djelo, a on je i biskup Frascatija. Na audijenciji kod kardinala konačno dobiva tolikoželjeno dopuštenje te u Rocca di Papa Marija Terezija poslije 13 godina mučnih napora i traženjamože 17. lipnja 1904. otvoriti kuću maticu svoje družbe.

Kardinal Satolli potiče utemeljiteljicu da poradi oko dobivanja I. dekreta. Pojavila sepoteškoća vezana uz ime družbe i način ucjepljenja u karmelsku tradiciju, kao treći red ili zasebnadružba. U mističnom iskustvu viđenja dviju lađa Bog Blaženici pomaže riješiti dvojbe. U RimuMarija Terezija 1904. piše Mali vodič k savršenstvu za službenice Božanskog Srca Isusova.

Karmel Božanskoga Srca Isusova 1904. dobio je vlastiti oficij Srca Isusova.Družba je 4. 11. primljena u zajedništvo s Redom bosonogih karmelićana. Marija Terezija od

Sv. Josipa vraća se na sjever u Njemačku i Nizozemsku. Početkom prosinca 1904. otputovala je sasestrom Martom-Marijom u Vechtu, zatim ide u Berlin i želi posjetiti kardinala Koppa, ali je onodbija.

Otvara kuću u Charlottenburgu i Neukolnu.

270

1905. Družba dobiva dekret biskupskoga odobrenja i ovisi o Kongregaciji za redovnike.

3. 11. 1906. Započinje treći novicijat s preko 50 postulantica nakon kojega će sestre I. i II.novicijata zajedno s Majkom Terezijom od Sv. Josipa, uz dopuštenje kardinala Satollija, položitiprve redovničke zavjete.

Početkom srpnja 1906. ostavlja Rim i putuje u Roermond da najprije zahvali mons.Drehmannsu, ponovno dobiva dopuštenje za otvaranje samostana u Sittardu.

1907. O. St. Sos, mađarski karmelićanin kojega upoznaje u Rimu, poziva Blaženicu uMađarsku govoreći joj o grupi djevojaka koje su htjele osnovati novi ogranak Karmela i to će bitipovod za dolazak družbe u Mađarsku.

U Ujpestu u kojem je bilo jako prisutno protucrkveno raspoloženje otvara dom i ljubavlju isluženjem zadobiva naklonost stanovništva.

Na nutarnji poticaj ide u sv. Lörinc, predgrađe Budimpešte, gdje pronalazi kip djeteta Isusakojega je prethodno bila vidjela u snu.

U Mađarskoj otvara ukupno četiri internata sv. Josipa za nezbrinutu djecu.

1908. do 1912. Blaženica se vraća u kuću maticu Rocca di Papa gdje će proživjeti jedanperiod života u kojem pokazuje praktičnu mudrost.

9. 5. 1910. Papa Pio X. izdaje Decretum laudis za Družbu Karmelićanki BSI.Iz Beča dobiva pismo od jednoga patra Srca Isusova u kojem on predlaže preuzimanje

Dječačkoga doma od prečasnoga Krassa. S tom nakanom 1910. šalje nekoliko sestara u Beč, uzavod preč. Krassa s nadom da će moći otvoriti i svoj dom.

28. 3. 1911. Definitivno pripajanje Karmelićanki BSI Redu bosonogih karmelićana.

1912. Sama utemeljiteljica sažima stanje družbe: „Ukupan broj sestara 205, od toga 62 sdoživotnim, a 143 s privremenim zavjetima, 50 novakinja, 82 postulantice. Ove djeluju u 13biskupija i 20 domova Sv. Josipa. Ukupan broj djece u ovim domovima i internatu: dječaka idjevojčica od 1 do 14 godina 1.000. Broj djece u eksternatima od 3 do 14 godina 900. Osim odgojadjece jedan dio sestara bavi se kućnim misijama.“

Poticaj za razmišljanje i odlazak u Ameriku dolazi iz pisma vlč. g. župnika Pf. koji je čitao oapostolatu družbe i djelatnost Marije Terezije čini mu se vrlo prikladnom za tamošnje prilike te molida dođe u Cleveland. Marija Terezija se u Rimu savjetuje s mons. Jacqueminom i prihvaća izazovnovih utemeljenja u Americi.

5. rujna iz Napulja Blaženica s nekoliko sestara odlazi u Ameriku. Sestre dolaze u New Yorki 20. rujna su u audijenciji kod Njegove Uzoritosti kardinala Farleya koji ih ohrabruje i odlaze uCleveland. Sestrama pomaže isusovac o. Maeckleru, SJ. Čekajući povratak biskupa iz Rima pišubrojnim biskupima i savjetuju za prijem u biskupiju. Svi ih redom odbijaju, kao i biskup Clevelandapo povratku iz Rima.

Preuzv. g. nadbiskup Messmer u Milwaukeeu prima sestre u svoju biskupiju, 21. listopada1912. daje dopuštenje za osnutak doma u Milwaukeeu.

1913. U veljači nadbiskup Toronta poziva Mariju Tereziju da otvori kuću u njegovojbiskupiji gdje

se na poseban način sestre susreću i rade s talijanskim imigrantima. U listopadu Blaženicadobiva dopuštenje od preuzvišenoga g. biskupa von Forta Waynea za osnutak u Lake Countyju ipreuzimanje apostolata misija kod emigranata.

271

Slijede nova utemeljenja. Sestre kupuju dvije kućice u novom dijelu grada East Chicagogdje Blaženica susreće veću skupinu hrvatskih imigranata. Iz pastorala s njima i prepiskom sazagrebačkim nadbiskupom Bauerom dogodit će se osnutak Karmela BSI u Hrvatskoj.

Dobiva ponudu za osnutak u Texasu, dijeceza St. Antonio, kamo ih poziva preuzv. biskupShaw da se zauzmu za preko 40.000 Meksikanaca.

Slijedi utemeljenje doma sv. Josipa u Superioru, a kasnije dolazi i nova ponuda za sestre izSt. Catherines, biskupija Toronto.

U međuvremenu zbog ratnih prilika u Europi (1914.–1918.) dolaze vijesti o poteškoćama ukući matici koja je konfiscirana kao njemačko vlasništvo.

7. 1. 1915. Važan datum za povijest Družbe – izdan je dekret odobrenja konstitucijaKarmelićanki BSI, a Gospodin je svoju službenicu i zaručnicu prvi obradovao tom vijesti: „U tihojnoći 10. siječnja 1915. čula sam posve jasno i razgovijetno riječi: 'Imate drugi dekret!'“

Slijede osnuci u Hammondu, u Wauwatosi, gdje se ponavlja mistično iskustvo da jeBlaženica već unaprijed bila vidjela buduću kuću sestara.

1917. U svibnju njemačke gospođe iz Kenoshe, maloga grada nedaleko od Milwaukeea,traže da sestre dođu tamo. Tako će biti osnovana kuća i u južnoj Kenoshi. Slijedi otvaranje Domasv. Josipa u Milwaukeeu, u South Pierce Streetu, odlazak sestara u biskupiju Detroit, Michigan.

U duhovnom životu i karizmi družbe u novom svijetu događa se novi daljnji razvoj:pastoralni rad s osobama treće životne dobi.

1920. Nakon osam godina provedenih u novom svijetu Blaženica se vraća u Europu.Rastanak sa sestrama u Americi, osnovanim zajednicama i domovima u znaku je boli i uzajamneljubavi koja se rađa iz Kristove u euharistiji skrivene ljubavi. Na blagdan sv. proroka Ilije, zaštitnikakarmelskoga reda, zajedno s pratnjom Blaženica se parobrodom otisnula na put u Rotterdam gdjestiže 31. srpnja, a dočekale su je neke od najstarijih sestara u družbi. Pohađa novoosnovane domoveu vremenu dok je bila u Americi u Haarlemu, Leidenu Amsterdamu, a 4. kolovoza stiže u Sittard.

Nakon odmora i uvida u situaciju u družbi slijedi posljednji niz pohoda kućama isamostanima diljem Europe i upoznavanje sa sestrama koje nije poznavala kako bi vidjela stanjedomova u Europi nakon razornoga rata, kao i duh zajednica ljubljene družbe.

Sa s. Franciskom putuje u Paderborn gdje ih prima biskup Klein i razgovaraju o preuzimanjustaroga dominikanskog samostana u Halberstadtu. U trenutku povratka utemeljiteljice družba imapet novicijata, a 100 postulantica čeka oblačenje.

U jesen 1920. polazi na put s majkom Gabrijelom u pohod sestrama i domovima. Prvo idu uBeč. Iz Beča ide u Hrvatsku, u Hrvatski Leskovac. Još dok je Blaženica bila u Americi, njezinavjerna sestra pratilja na njezin je poticaj otišla k nadbiskupu Baueru u Zagreb, koji se kasnijepokazao velikim zaštitnikom Karmela BSI. Utemeljiteljica je zadovoljna stanjem sestra uHrvatskoj, kao i velikodušnošću i darežljivošću hrvatskih vjernika te se ovdje nada i predviđarazvoj družbe.

Slijede pohodi Mađarskoj, Švicarskoj i Italiji, prvo u Cremonu, a zatim u Rocca di Papa.

1921. Blaženica provodi obilazeći samostane i domove te uviđa da se zadržao dobarredovnički duh u družbi. Još dva važna događaja u „djelu“ Božjem. Poslije 20 godina Blaženicadobiva dopuštenje za osnutak doma u Münchenu. Zbog ratnih prilika Rocca di Papa više nije moglabiti kuća matica družbe, Blaženica 8. 12, na blagdan Bezgrešne, dobiva nadahnuće da Sittard odrediza maticu. Tako je prva kuća družbe u povijesti konačno postala i kuća matica. U proljeće ima u snuviđenje stabla koje je posađeno u vrtu. Nakon šest mjeseci u vrtu (u Sittardu), koji je kupljennaknadno, pronalazi stablo iz viđenja.

272

1924. Kuća matica definitivno se seli u Sittard. 30. 12. 1924. odvija se prvi generalni kapitulKarmelićanki BSI u Sittardu. Posljednje godine života Blaženica provodi u matičnoj kući uSittardu.

1925. u kući matici u Sittardu majka Marija Terezija piše DIREKTORIJ KARMELIĆANKIBSI – nakon smrti Marije Terezije među papirima pronađene su njezine vlastite bilješke koje jepisala da bi sestre upoznale povijest djela Božjega. Radi se o autobiografiji Marije Terezije od Sv.Josipa koje je vrhunsko svjedočanstvo njezina duhovnoga puta i utemeljenja Karmela BSI.AUTOBIOGRAFIJA seže do 1925. Ovaj period njezina života stavljamo kao vjerojatno vrijemezavršetka tih zapisa.

12. 5. 1930. Družba Karmelićanki BSI dobiva treći dekret i definitivno je priznata u Crkviod pape Pija XII.

7. 9. 1938. Majka Marija Terezija od Sv. Josipa prima posljednje pomazanje.8. 9. Izražava svoju zahvalnost za blagoslov Sv. Oca.20. 9. Oko 2,30 ujutro umire majka Marija Terezija od Sv. Josipa u 84. godini života.Živjela je i radila pod geslom: „Boga u svima gledati, Bogu u svima služiti, Boga u svima

ljubiti.“„Da, s nebeskih ću visina otirati suze, liječiti duševne rane, to je moja goruća čežnja! ali ne

moja, nego tvoja neka bude volja, moj Gospodine i Bože!“Sahranjena je na groblju matične kuće Karmelićanki BSI u Sittardu.

2. 2. 1953. Biskup Roermonda, mons. Lemmens, otvara informativni proces za proglašenjeblaženom Marije Terezije od Sv. Josipa. Proces je pozitivno zaključen 20. 11. 1957.

22. 4. 1972. U Rimu Kongregacija za proglašenje svetih izdaje odobrenje za spiseslužbenice Božje bl. Marije Terezije od Sv. Josipa

7. 8. 1987. Ekshumacija zemnih ostataka službenice Božje Marije Terezije i njihovopovlašteno pokapanje u kapeli u Sittardu.

13. 5. 2006. Marija Terezija od Sv. Josipa proglašena je blaženom, a proglasio ju je kardinalAdrianus Simonis, po odobrenju pape Benedikta XVI.

7. BIBLIOGRAFIJA O ŽIVOTU I DUHOVNOM NAUKU BL. MARIJE TEREZIJEOD SV. JOSIPA

a. Izvori (djela Blaženice)

• Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa, Probudimo se u Bogu! Izbor iz pisama, KIZ,Zagreb, 2006.

• Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, Sittard, 1925.• Majka Marija Terezija od Sv. Josipa, Djelo Božje. Autobiografski zapisi i povijest

Karmela Božanskog Srca Isusova, Hrvatska provincija Karmelićanki Božanskog Srca Isusova,Zagreb, 1997.

• Mali vodič k savršenosti za službenice Božanskog Srca Isusova, Rim, 1904.• Neobjavljena pisma i izvaci iz pisama bl. Marije Terezije

b. Objavljene studije o životu i duhovnosti Blaženice

• Mihály Szentmártoni, Naći sebe tražeći Boga, KIZ, Zagreb, 2004.273

• Ljubav nas je pozvala. Zbornik radova o Majci Mariji Tereziji od Sv. Josipa,utemeljiteljici Družbe sestara karmelićanki Božanskog Srca Isusova povodom njezina proglašenjablaženom, KIZ, Zagreb, 2006.

• S. Maria Assunta Windisch, Dvije ljubavi u jednom imenu. Karmel BSI u Hrvatskoj1917.–2017. Sjećanja i svjedočanstva Majke Marije Terezije od sv. Petra (Demetz) o bl. MarijiTereziji od sv. Josipa i utemeljenju Karmela BSI u Hrvatskoj, KIZ, Zagreb, 2012.

• Stoljetni hod pod karmelskim plaštem. Neki vidovi duhovnosti i povijesti KarmelaBožanskog Srca Isusova, Hrvatska provincija Karmelićanki BSI, Zagreb, 1991.

• Molitvenik bl. Mariji Tereziji od Sv. Josipa, utemeljiteljici karmelićanki BožanskogSrca Isusova, Hrvatska provincija karmelićanki BSI, Zagreb, 2014.

c. Neobjavljene studije o životu i duhovnosti Blaženice

• Diplomski radovi sestara:– Proročki lik Majke Marije Terezije od Sv. Josipa– Odgojno djelovanje sestara Karmelićanki Božanskog Srca Isusova Hrvatske provincije

između karizme i zahtjeva suvremene pedagogije– Štovanje Srca Isusova u životu bl. Marije Terezije Taucher• Radovi sestara o Majci Mariji Tereziji od Sv. Josipa:– Misijski i apostolski rad Majke Marije Terezije od Sv. Josipa– Štovanje Srca Isusova, zadovoljština i ljubav prema trpljenju Majke Marije Terezije od Sv.

Josipa– Ljubav prema Svetom pismu, Blaženoj Djevici Mariji i otajstvima spasenja Majke Marije

Terezije od Sv. Josipa– Mistični i kontemplativni život Majke Marije Terezije od Sv. Josipa– Bogu posvećeni život u životu Majke Marije Terezije od Sv. Josipa– Euharistija u životu Majke Marije Terezije od Sv. Josipa– Kršćanska nada u životu Majke Marije Terezije od Sv. Josipa– Zajednički i obiteljski život u životu Majke Marije Terezije od Sv. Josipa– Teologalna krepost ljubavi u životu Majke Marije Terezije od Sv. Josipa– Krepost vjere u životu Majke Marije Terezije od Sv. Josipa– Revnost za duše u životu Majke Marije Terezije od sv. Josipa. Referat za Vrhovnu

konferenciju 2003.– Odgoj-odgajanik-odgojitelj u duhu i viziji bl. Marije Terezije od Sv. Josipa

• Predavanja o. Mate Miloša, OCD:– Blažena Majka Marija Terezija od Sv. Josipa, molitvena duša– Trojstvena mistika Majke Marije Terezije od Sv. Josipa– „Tamna noć“ Majke Marije Terezije od Sv. Josipa– Askeza u životu Majke Marije Terezije od Sv. Josipa

274

Documents

PONIZNOST I LJUBAV PUT DUHOVNOGA RASTA · Priredio p. Miljenko Sušac SMM SUSTAVNI PRIKAZ PUTA DUHOVNOGA RASTA Knjiga šesta PONIZNOST I LJUBAV PUT DUHOVNOGA RASTA Sustavan prikaz