Porijeklo nasilja

  • View
    233

  • Download
    0

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Edicija Katapult

Transcript

  • Ova publikacija je tiskana uz financijsku podrku Zaklade Kultura nova i Grada Rijeke.

    Miljenja izraena u ovoj publikaciji odraavaju iskljuivo miljenja autora i ne izraavaju nuno stajalite Zaklade Kultura nova i Grada Rijeke.

  • Ivan Mioi

    PORIJEKLO NASILJA

    Zigo Rijeka, 2014.

  • Od jutra do naveer ekalo se na neto, a dogaalo se nije nita. Uvijek iznova se eka-lo, i opet isto. Nije se dogaalo nita. ekalo se, ekalo, ekalo, mislilo, mislilo, mislilo sve dok ne zabole sljepoonice. Nita se nije dogaalo. ovjek je ostajao sam. Sam. Sam.

    Stefan Zweig, ahovska novela

  • 7

    I

    1

    predveerje.

    s prozora moje bolnike sobe rubovi zgrada kao u finalu An-tonionijevog Pomraenja paraju nebo, modernitet vlada, ono to se danas radi, moderno je, a ono to su radili nai preci, nije imalo takve epitete izvrsnosti pa se sve neto pi-tam kako %e svi nai potomci zvati na modernitet jer sve %e to njima biti starudija, a ono to oni budu stvarali... e, to %e i oni nazvati modernim, ako ne i postfuturistikim, jer i fu-turizam bi mogao lako u zastaru. ovjek gleda previe napri-jed, ne spoznaje dananjicu, gledaju%i u budu%nost sam sebi tra&i epitete, gleda u budu%nost koju bi htio oblikovati za-nemaruju%i mitsku grozotu svakodnevice, htio bi da mu da-nas bude ne sutra, ve% za sto godina. njemu se danas ne &ivi, tra&i odgodu, sve bi on to htio prebaciti za neka budu%a ra-zdoblja, pa se sili da jo danas bude shva%en, da jo danas bude ispred svog vremena, pa mozga, i mozga, i mozga kako da mu takvo to poe za rukom, smilja epitete izvrsnosti svog rada koji mora biti izvan svog vremena, ali htio bi da bude prepoznat SAD... ili... NIKAD.

    no%.

    s prozora moje sobe modernitet vie ne para nebo, sad je sve jedno, sve linije i svi oblici, svi ljudi i svi kriminalci. univer-zumom sada vlada mir, to je tako jasno, na planetima nasi-lje i kriminal, sumnja i prevara, to je jo jasnije?! nema na-silnog astralnog putnika, meu zvijezdama vlada razvijeniji inteligentni sklop, evolucija tu dosi&e svoj vrhunac. tu nema epiteta i oajnikih pokuaja... tamo nema modernijih linija

  • 8

    i izvanvremenskih oblika, tamo nema vremena, niti moder-niteta niti futurizma, tamo doe i zapita se: ZAR STVAR-NO PORIJEKLO NASILJA I UZROCI KONFLIKTA LE7E NA PLANETARNOJ RAZINI? pa se nasmije, odmahne rukom i shvati. shvati sve to si ikad mislio i trebao shva-titi, pa, eto, sad zna i sad si miran za sve vijeke vjekova amen. i ne mo&e vjerovati da je sve bilo jasno i od samog poetka, ali je djelovalo suvie jednostavno da bi bilo istini-to.

    jutro. doma sam.

    gotovo je. moj je &ivot od sad pa nadalje neija pria u kojoj glavni protagonist ja, vie nije vrijedan spomena... radnja se odvija dalje.

  • 9

    U sobi je misaona ratna zona. Tribina. estoko raspravite u kojem modana aktivnost tvori energiju eksplozije dese-taka nuklearnih bojevnih glava. Ali uvijek sve implozivno. Tisue glasova sa svih strana viu, sudaraju se unutar eti-ri zida i meusobno proimaju, tvorei onaj jedan jedini svrsishodni koji se uje ako pozorno slua. I koji nosi temeljnu poruku, a poruka obino glasi: svako rjeenje svake jednadbe uvijek proizlazi iz dobro postavljene for-mule, a ako formulu ne postavi dobro, tono rjeenje nee dobiti jer kako e tono rjeenje dobiti ako formulu po kojoj se jednadba rjeava ne zna postaviti kako treba, ti beskonani glupi majmune!!! Vodio se beskonani intervju. Postavljala se pitanja, da-

    vali odgovori, primjedbe i replike. Bio je i afirmacijska i negacijska grupa razularene rulje. Vrag bi ga znao kad je posljednji put izaao iz te sobe. Ispisao je valjda tisuu stranica kako kome suvislog teksta. U toj se sobi stvorila takva atmosfera da svi redom otkriveni zakoni fizike vie nisu vrijedili... Da je jo uvijek na Zemlji, njega je jedino gravitacija odavala.

    * * *

    Mauro je zaspao. Ne zna ni kad ni gdje tono. Sino je pred Mimozom opet previe priao. Priao je toliko da je izbezumio i uutio sve prisutne. A kad se sljedee jutro probudio, osjeao se poput emocionalne kurve. Bila je to posebna vrsta mamurluka. U svojim razmatranjima odlazio je na trenutke predale-

    ko, u mogua bespua univerzuma, govorei (o) univer-zumnim mislima koje se u glavama prisutnih ni u autodes-truktivnom ludilu nisu mogle pojmiti. A njemu je netko iz grupe konano rekao Ti si brate poludio! I zaista, u nje-govim rijeima mahom je bilo neeg shizofrenog, ali opet

  • 10

    staloenog, spokojnog... Uglavnom je govorio o priblino slinim stvarima o kojima je, krajnje ekscentrino, u nijan-sama rokerskog spleena polemizirao na predstavljanju knji-ice Autofagija: Traktat o prehrani modernog ovjeka, debi-tantskog naslova kojim je pokupio regionalnu nagradu od 100 tisua kuna. Predstavljanje se dogodilo u Konferencij-skoj sali Gradske knjinice Ivica Kimanovi i bile su ga pune novine tih dana. Uglavnom rubrike Kultura. A znalo bi ga se nai i u crnoj kronici. Govorio je o inteligencijama organizama i poremeajima

    koji prate njezin razvoj pa je temu okrenuo na shizofreniju za koju je smatrao da e za deset tisua godina evoluirati u neto to e se zvati prostorno-vremenska bolest te da e ak konano biti shvaeno kako se tu zapravo nikad i nije radilo o pukoj bolesti, ve o nedokuivom razvoju ovje-anstva. Prisutni su naravno uzvikivali: Ti si luuuud! Lud, lud, lud! No on je nastavio dalje priati, sad o zemljo-nostalgiarima zajednicama koje su se vinule u bespue univerzuma, samouvjereno se pridravajui svojih religij-skih i inih doktrina kako se po univerzumu ne bi rasule sve od pustog straha da pred najveom spoznajom ne bi ispale sitnije od estica praine, shvativi da se sva ta ze-maljska vjera koja ih je tamo na Zemlji inila velikima, sad u stvarnosti univerzuma sa znanjem uope ne podudara. Buljili su u njega teleim pogledima. On ih je nakon

    krae tiine vratio natrag na Zemlju: Dvije tisue i prve godine, dakle poetkom dvadeset i

    prvog stoljea, u jeku osvita novog milenija, u Argentini je 30 000 ljudi pomrlo od gladi i toka. To nije normalno. Nije normalno da ljudi umiru od gladi. Ljudi moraju jesti! nadalje je govorio, zadnjom reenicom pobravi tek pod-smijeh okupljene mase. Sutradan su ga u novinama opet uspjeno ukalupirali. Proglaen je idealistom, pobornikom filozofije prefekcionizma, ali i konzervativcem. No nisu

  • 11

    znali da li da u novinama taj dogaaj stave u rubriku kul-ture ili crne kronike. Jer do kraja izlaganja bilo je jo i psovki i pljuvanja i krvi. Ali sudionici zbilja jesu bili oa-rani autorovim govorom samo to im je najdalji mentalni domet bio Pa to bi sad trebali, pa nije svijet savreno mjesto. I Mauro je to znao. Ali mislio je: to bi ja tim ljudima jo trebao re%i? Pa je nastavio ovako: Divljenje autorovim rijeima, doslovno svravanje na

    elokventnost pametnog govornika, emocionalna svladanost rijekom mudrih rijei... sve to predstavlja zadovoljtinu pu-blike koja se pretvorila u uho. Sve to i samo to. Posluaju, pa se na kratko zamisle, pomisle: 'e vidi kako ovaj mali pa-metno pria, jebemu, je istina je, u pravu je skroz, poslovne strategije ne mogu biti prioritet', pa se nakratko zamisle, izau iz predavaonice, okupe na kavi, malo prodiskutiraju o onom to su uli, doivjeli, prije nego okrenu raspravu na koeficijente i parove i prije nego se okrenu vanijim stva-rima i osobnim problemima koji im se vrzmaju po mozgo-vima i koji im kroje sudbinu i odreuju svakodnevicu. A mozgovi sve umorniji i umorniji... umorni od svakojakih gluposti... glupavih svakojakosti, svega onoga od ije strane su uvjetovani, od strane duha vremena, a vrijeme je takvo da ti duh ne treba, epoha indiferentnosti i stjecanja bogat-stva, Schopenhauer nula bodova, za sebe se bori, snai se, dok se kesa moe puniti, kad se kesa isprazni tako nam je kako nam je, i to je sve to e te ikad znati, vi... beskonani pavijani! ujete vi mene, ovo ja o vama priam! I tad je poletjela prva psovka. Jebi si mater svoju, mulac jedan! graanin se izjasni-

    o, protestno ustavi. Ako se u ovoj dravi ne zna za sebe boriti, onda vozi dalje! I svi su izjavu pozdravili s odobravanjem, bilo klimajui

    glavama, bilo uzvicima Tako je!, ili Tono!, ili pak

  • 12

    naprosto neartikuliranim zvukovima lienima svake gra-matike. A Mauro je zavrio ovako: Sve to ja elim je da moje rijei potaknu i pokrenu

    ljude jednako kao to su mene potaknule i pokrenule nji-hove rijei, telci telavi! Ako to ne moete shvatiti onda bi daleko bolje bilo da su vam matere zmije rodile, nego vas okotile!!! I sljedei dan je u novinama lanak ovako nekako iao:

    Glupava svakojakost u Gradskoj knji&nici Ivica Kimanovi% Bender u dupkom ispunjenoj Konferencijskoj sali benzinom nato-pio te potom zapalio Autofagiju. Organizam se naprosto pro&dro. I govana se najeo. Zakljuak veeri, kako u konferencijskoj sali Gradske

    knjinice Ivica Kimanovi na predstavljanju Autofagije, tako i pred birtijom Mimoza na veernjem okupljanju gradskih redikula, bio je ne ba perspektivan misaoni do-met okupljene grupe u kojem je Mauro igosan kao onaj koji uporno &eli biti pametniji od svih ostalih, onaj koji bi srodno tome htio da sve bude po njegovu, te onaj koji je, citirajui ne-kog Gapara Olowskog promaio ceo fudbal. Grupni ego je pred birtijom tako konano proradio i os-

    tao uvrijeen. Sve se jo jednom svelo na to da je Maurova misao generalizirajua, iskljuiva i pretenciozna. Svata su mu dovikivali jer je svaka njegova nehotice dirala u icu osobne problematike prisutnih i bili bi oni njega fiziki i rastrgali, izmrcvarili, ostavili leinarima na kljucanje, gla-dnim galebovima na upanje, sasuenim ostacima nahrani-li i gradske golubove, vrapce, svinje, ali... Mauro ih je i po tom pitanju preduhitrio analizirajui i takve fiksne ideje koje su, kako je rekao, neko u davna kamena ili neto kasnije samoupravno-socijalistika vremena b