Portfolio menadžment

1. PORTFOLIO MENADŽMENT

1.1. Definicija, faze i značaj portfolio menadžmenta

Portfolio menadžment predstavlja umijeće donošenja odluka o investicionoj politici i stvaranju miksa različitih hartija od vrijednosti, kroz alokaciju aktive, a u cilju uspješnog balansiranja između rizika i rezultata.

Portfolio menadžment je kontinuirani proces formiranja portfolija koji balansira između ciljeva, koji se mogu mijenjati, i menadžerovih pretpostavki o budućim kretanjima, pri čemu ciljevi investitora i portfolio menadžera uključuju: finansijsku situaciju, poznavanje tržišta, stepen tolerancije rizika, očekivanja i korištenje investicije (svrha).

Na sljedećoj slici možemo vidjeti proces portfolio menadžmenta:

Planiranje podrazumijeva procjenu sadašnje situacije investitora i uslova na tržištu, kako bi se mogla formulisati investiciona politika. To uključuje investitorovu optimalnu strategijsku alokaciju imovine (aktive).

Proces implementacije podrazumijeva trgovanje (kupovinu i prodaju) finansijskih proizvoda, koji su predmet uvrštavanja ili izbacivanja iz portfolija. Jednom ustanovljeni portfolio treba kontinuirano pratiti i po potrebi revidirati da bi se osiguralo ispunjenje, pred njega postavljenih ciljeva.

Posljednja faza je monitoring ponašanja dijelova portfolija i portfolija kao cjeline. Mjerenjem performansi portfolia se želi ustanoviti da li su i u kolikoj mjeri, upravljanjem hartija od vrijednosti, ostvarene performanse bolje od onih koje bi se realizovale nasumičnim izborom većeg broja hartija od vrijednosti ili prostim kopiranjem nekog transparentnog berzanskog indeksa. Performanse portoflia zavise od izbora hartija od vrijednosti koje u njega ulaze, pa tako traganje za podcjenjenim akcijama, uočavanje onih sa međusobno niskim koeficijentom korelacije, uspješno procjenjivanje cjenovnih kretanja, nastupanja trenutaka cjenovnih promjena i zaštita od takvih neočekivanih promjena spadaju u fundamentalne sposobnosti portfolio

1

menadžera. Od toga zavisi njihova efikasnost i performanse investicionih kompanija kojima upravljaju.

Treba naglasiti da investitori nisu zainteresovani za rizik i prinos jednog, izolovanog finansijskog instrumenta, već za performanse portfolia finansijskih instrumenata (skupa finansijskih instrumenata različitih vrsta i karakteristika). Činjenica je da bi držanje jednog instrumenta, koji donosi najveći očekivani prinos bilo idealno rješenje za investitore, ali transakcioni troškovi za držanje jednog finansijskog instrumenta, kao i malog broja njih, smanjuju prinos. Osim toga, koncentracija rizika je izuzetno visoka, što investitora izlaže neočekivanom gubitku. S druge strane, konstituisanje portfolia finansijskih instrumenata mijenja način izražavanja uslovljenosti rizika i prinosa. Prinos pojedinog finansijskog instrumenta kompenzovan je rizikom ukupnog portfolia i ne izražava više samo izolovani rizik. Rizik portoflia je manji od rizika svakog pojedinačnog instrumenta koji se u njemu nalazi. Pravljenjem portoflia postiže se diversifikacija ulaganja koja dovodi do smanjenja rizika ulaganja. U osnovi diverzifikacija je kombinacija dva ili više instrumenta čiji se prinos kreće u različitom smjeru, tako da se pojedinačni prinosi kompenzuju držanjem portfolia.

1.2. Tipovi portfolio menadžmenta

Kada govorimo o tome da u društvu postoje različiti tipovi investitora u zavisnosti od toga kolikom nivou rizika su spremni da se izlože i koliki prinos na svoj portfolio očekuju, možemo razlikovati dvije osnovne vrste portfolio menadžmenta: pasivni i aktivni portfolio menadžment.

Pasivni portfolio menadžment

Ovaj tip portfolio menadžmenta predviđa suzdržanost od mijenjanja prvobitno načinjenog skupa hartija od vrijednosti, pa je tako veoma bitna prvobitno formirana struktura portfolia. «Kupi i drži» pasivna politika odnosi se na jednokratnu kupovinu različitih hartija, čija se struktura neće u budućnosti drastičnije mijenjati. Pored nje, postoji i politika ulaganja u indekse, odnosno diversifikacija hartija, prije svega akcija, po ugledu na neki berzanski indeks.

Pasivnu politiku primjenjuje investitor koji ne želi da se izloži dodatnom riziku, već želi siguran prinos. Nepravilno bi bilo reći da želi niži nivo prinosa, već koliki god da je očekivani nivo prinosa, pasivan investitor želi veliku vjerovatnoću da će se takva očekivanja i ostvariti. Kod ovog tipa rukovođenja portfoliom možemo očekivati veći nivo uloženog kapitala u sigurne državne obveznice i bankarske depozite ili u krajnjem slučaju u izuzetno likvidne investicije. Većina investicija je u međusobno negativnoj korelaciji, tako da se isključuje mogućnost potpunog gubitka, već se svaki nastali gubitak pokriva ekstra dobitkom u nekoj drugoj investiciji.

Aktivni portfolio menadžment

Aktivni portfolio menadžment zahtijeva daleko više angažovanja menadžera, pošto on podrazumjeva kontinuirane prodaje i kupovine vrijednosnih papira, kako bi se povećao profit na

2

osnovu neravnotežnih cijena akcija i obveznica na tržištu. Prema tome, ova politika se zasniva na otkrivanju hartija sa cijenama koje nisu u ravnoteži, pa je neophodno angažovanje investicionih analitičara koji bi premanentnim praćenjem došli do potcenjenih, odnosno precenjenih akcija ili obveznica.

Aktivnu politiku primjenjuje investitor koji je spreman da se izloži većim nivoima rizika radi većeg nivoa prinosa na investicije. Ovakav investitor će manje dijelove kapitala ulagati u bankarske depozite i državne obveznice, a veći dio u instrumente na tržištu akcija ili korporativnih obveznica, ili eventualno neke druge oblike nelikvidnih investicija koje bi dale dodatni prinos zbog dužeg izlaganja riziku. Također, kod aktivnog rukovođenja portfoliom možemo očekivati da investitor uloži veći dio sredstava u investicije koje su u pozitivnoj korelaciji.

* * *

Portfolio menadžment predstavlja upravljanje investicijama u hartije od vrijednosti, koje je u različitim formama potrebno individualnim i institucionalnim investitorima. Neki investitori se time bave direktno, oslanjajući se na sopstvena znanja i iskustva, dok većina njih angažuje menadžere koji se bave upravljanjem portfolija. Kod većine institucija, ova funkcija se posmatra kao sporedna funkcija poslovanja. Međutim, investicione kompanije, kao i nele druge finansijske institucije, nastale su prevashodno radi obavljanja ove funkcije, što ujedno znači da je to njihova osnovna djelatnost.

3

2. PORTFOLIO MENADŽMENT KOMERCIJALNIH BANAKA

2.1. Definicija komercijalnih banaka

Banka je najznačajnija finansijska organizacija u savremenim tržišnim privredama, koja se bavi prikupljanjem slobodnih novčanih sredstava iz sfera privrede i stanovništva, a radi plasiranja tih sredstava u vidu kredita zainteresovanim pravnim i fizičkim licima. Pored toga, banke obavljaju i brojne druge finansijske usluge za račun i u ime svojih klijenata.

U bogatoj literaturi iz oblasti bankarstva mogu se naći brojne definicije banke, koje se razlikuju u pojedinostima od zemlje do zemlje, kao i od autora do autora.

Savremene definicije pojma banke u ekonomskoj teoriji uzimajući u vidu nastanak, razvoj i koncepciju banke, daju slijedeću definiciju iste: „Banka je specifičan privredni i tržišni subjekt (sui generis preduzeće), koja na bazi prenijetih ovlaštenja i povjerenja, posreduje u transferisanju tuđih sredstava (prije svega na kreditnoj osnovi), obavljajući sve novčane, depozitne i kreditne transakcije između finansijski suficitarnih i finansijski deficitarnih transaktora, vršeći pri tome sekundarnu emisiju novca uz ispoljavanje visokog stepena profesionalnosti, organizovanosti i adaptiranosti na promjene u društveno-ekonomskom okruženju“.

Prema Zakonu o bankama FbiH, »banka« označava pravno lice (dioničko društvo) koje obavlja poslove primanja novčanih depozita i davanja kredita, kao i druge poslove u skladu sa Zakonom.

Ponekad se pravi razlika između komercijalnog i investicionog bankarstva. Investiciono bankarstvo označava posredovanje pri emisiji hartija od vrijednosti i uopšte finansijsko posredovanje prilikom finansiranja projekata. Komercijalno bankarstvo obuhvata poslove oko kreditiranja i poslove sa stanovništvom.

2.2. Aktivnosti komercijalnih banaka

Komercijalne banke su depozitno-kreditne institucije. One formiraju izvore sredstava prije svega u obliku depozita stanovništva i privrede, s tim da ta sredstva plasiraju u vidu zajmova. U procesima razvoja ekonomije i finansijskog posredovanja, komercijalne banke postepeno mijenjaju strukturu depozitnih izvora u smislu relativnog smanjenja učešća transakcionih depozita i odgovarajućeg porasta štednih i oročenih depozita. Istovremeno dolazi i do promjena strukture kreditnih plasmana u smislu relativno bržeg porasta srednjeročnih/dugoročnih zajmova.

Ulaskom na finansijska tržišta komercijalne banke takođe mijenjaju strukturu svog poslovanja. Putem emisije svojih obveznica banke formiraju dodatne nedepozitne izvore sredstava. Kupovinom vrijednosnih papira na finansijskom tržištu komercijalne banke proširuju spektar svojih kamatonosnih aktiva. Jedna inovacija, koja bi perspektivno mogla da bude veoma značajna, sastoji se u tzv. sekjuritizaciji nekih standardizovanih bankarskih zajmova (naročito

4

hipotekarnih zajmova). Na toj osnovi banke vrše emisiju svojih obveznica koje onda prodaju institucionalnim investitorima.

Banke podržavaju emisije komercijalnih papira od strane kompanija, pa ako ne bude prodata dovoljna količina tih papira u primarnoj emisiji, banke garantuju kredit u rezidualnom iznosu radi pokrića finansijskog programa kompanije-emitenta. Iako su obaveznice koje banke kupuju bitno različite od bankarskih zajmova, ipak oba finansijska instrumenta imaju zajedničku karakteristiku da impliciraju određeni rok vraćanja i kamatu. Stoga i obveznice i zajmovi spadaju u širi koncept kredita.

Pored depozitno-kreditne aktivnosti, komercijalne banke se sve više bave i vanbilansnim aktivnostima. Tu spadaju prije svega klasične vanbilansne aktivnosti (kao što su kreditne garancije, akreditivi, devizni poslovi itd), ali i noviji oblici tih aktivnosti u vidu tzv. finansijskih derivata (finansijski fjučersi, opcije i svopovi). Bankarski klijenti mogu da se putem finansijskih derivata zaštite od kamatnih i valutnih rizika, ali za ovu zaštitu (hedžing) plaćaju bankama proviziju. Na bilansne aktivnosti banke naplaćuju/plaćaju kamatu, dok kod vanbilansnih aktivnosti banke naplaćuju proviziju. Iako depozitno-kreditni poslovi i dalje predstavljaju osnovnu aktivnost banaka, one putem vanbilansnih poslovnih aktivnosti ostvaruju stalno rasuće prihode od provizija. Promjena strukture prihoda banaka istovremeno odražava i promjene u strukturi poslovanja banaka u smislu postepenog i relativnog smanjivanja depozitno-kreditnih aktivnosti i porasta proporcije vanbilansnih aktivnosti.

2.3. Bilans stanja komercijalnih banaka

Da bi razumjeli poslovanje banaka, prvo moramo razumjeti njihov bilans stanja. Osnovna jednačina bilansa stanja glasi:

Ukupna aktiva = Ukupne obaveze + Kapital

Bilans stanja banke prikazuje izvore sredstava banke i svhe za koje se koriste ti izvori. Kapital, odnosno neto vrijednost, je razlika između imovine banke (onoga što banka posjeduje i onoga što joj drugi duguju) i obaveza ( onoga što banka drugima duguje).

Aktivu banaka čine:

Rezerve Novčane stavke u naplati Vrijednosni papiri i sekundarne rezerve Krediti Druga imovina.

Rezerve. Svaka banka drži jedan dio sredstava kao depozit kod Centralne banke. Rezerve se sastoje od depozita, zajedno s gotovim novcem koji se fizički nalazi u banci (taj se novac još

5

naziva i gotovina u blagajni jer je preko noći spremljen u sigurnosnoj blagajni - trezoru banke). Iako rezerve zasad ne donose nikakve kamate, banke ih izdvajaju iz dva razloga: prvo, neke se rezerve nazivaju obavezne rezerve te ih se izdvaja jer tako nalaže zakon. Donedavno stopa obavezne rezerve u Bosni i Hercegovini iznosila je 14%. Od 2010. godine iznosi 10%. Banke drže i dodatne rezerve (višak rezervi) jer predstavljaju najlikvidnija sredstva te ih banke mogu koristiti pri plaćanju svojih obaveza kad njihovi klijenti povuku svoje depozite.

Novčane stavke u naplati. Uzmimo, na primjer, da je ček izdan po računu neke druge banke deponovan u vašoj banci te da vaša banka još nije primila (naplatila) sredstva na osnovu tog čeka. Ček se klasifikuje kao novčana stavka u naplati predstavljajući imovinu vaše banke, odnosno potraživanje od druge banke koje će biti naplaćeno za nekoliko dana.

Vrijednosni papiri. Vrijednosni papiri u vlasništvu neke banke važna su imovina koja donosi prihod. Glavni oblici ulaganja sredstava banaka u vrijednosne papire su kupovina dužničkih vrijednosnih papira i to blagajničkih zapisa, trezorskih zapisa, obveznica i drugih vrijednosnica, dok su ulaganja u vlasničke vrijednosne papire znatno manja. Državni vrijednosni papiri i municipalni vrijednosni papiri su najlikvidniji, jer se njima lako trguje i lako ih je promijeniti u gotov novac uz mali trošak transakcije. Zbog njihove visoke likvidnosti, kratkoročni vrijednosni papiri nazivaju se i sekundarne rezerve.

Krediti. Banke ostvaruju profit prije svega odobravajući kredite. Krediti predstavljaju pasivu pojedinca ili korporacije koja ih je dobila, dok za banku predstavljaju aktivu, jer donose prihod. Krediti su obično manje likvidni od ostalih sredstava, jer ih nije moguće pretvoriti u gotovinu prije njihova dospijeća. Na primjer, odobri li banka kredit u trajanju od jedne godine, ne može doći do svojih sredstava prije datuma dospijeća kredita za godinu dana. Krediti nose i veći rizik neplaćanja od ostale aktive. Zbog manje likvidnosti i većeg rizika neplaćanja banka na kreditima zarađuje najveći prihod.

Najveća razlika među bilansima različitih depozitnih institucija je prije svega u vrstama kredita za koje se specijaliziraju. Najveća kategorija kredita poslovnih banaka su komercijalni i industrijski krediti raznim preduzećima te krediti za kupovinu nekretnina.

Poslovne banke i međusobno posuđuju sredstva. Veliki dio međubankarskih kredita su prekonoćni krediti drugim bankama, čiji transferi se odvijaju preko računa rezervi kod Centralne banke.

Druga imovina. Fizički kapital (zgrade, računala i druga oprema) koji banka posjeduje uključen je u ovu kategoriju.

Pasivu banaka čine:

Depoziti po viđenju Netransakcioni depoziti Zaduženja Kapital

6

Depoziti po viđenju. Ovi depoziti se isplaćuju na zahtjev, što znači da ako se vlasnik depozita pojavi u banci i zatraži isplatu, banka mu je dužna odmah isplatiti njegova sredstva. Zbog toga što vlasnici ovih depozita imaju u svako doba pristup likvidnim sredstvima koja mogu iskoristiti za plaćanja, onu su voljni da se odreknu određenog iznosa kamata.

Netransakcioni depoziti. Ovi depoziti predstavljaju primarni izvor sredstava banke. Postoje dva osnovna tipa netransakcionih depozita: a) štedni depoziti b) oročeni depoziti. Razlika između štednih i oročenih depozita sastoji se u tome što štedni depoziti nemaju rokove dospijeća, dok su kod oročenih depozita rokovi precizno utvrđeni.Štedni depoziti predstavljaju sredstva po viđenju na štednim računima s tim što se zahtijeva da ulagači najave namjeravano povlačenje sredstava najmanje 7 dana ranije. Ova najava je potrebna bankama da bi osigurale sredstva za isplatu većih iznosa.Kamatna stopa na oročene depozite je viša nego na štedne depozite i to predstavlja stimulativni faktor za privlačenje štednje od kamatno svjesnijih kategorija.

Zaduženja. Do finansijskog potencijala banke mogu doći zaduženjem kod drugih banaka, centralne banke ili na finansijskom tržištu emisijom hartija od vrijednosti – instrumenata duga različite ročnosti. Zaduženja često u poslovnoj praksi banaka služe i za osiguranje trenutne likvidnosti, kod solventnih i stabilnih banaka.

Međubankarski krediti za likvidnost predstavljaju mehanizam preraspodjele dredstava banaka na računima kod centralne banke i to na kreditnoj bazi uz naplatu/plaćanje kamate. Ova vrsta zaduživanja je vrlo kratkog roka.

Krediti za likvidnost kod Centralne banke predstavljaju superkratkoročne kredite koje Centralna banka odobrava komercijalnim bankama uz zalog u vidu državnih vrijednosnih papira.

Zaduženja ne moraju postojati samo zbog osiguranja likvidnosti, nego i u slučaju kada banke žele ući u neki projekat za koji su im potrebna velika novčana sredstva. U tom slučaju se koriste dugoročna zaduženja, najčešće u vidu emitovanih obveznica.

Kapital. Neto imovina banke, odnosno kapital banke, predstavlja razliku između ukupne aktive i ukupnih obaveza banke. Do povećanja kapitala banke dolazi prodajom novih dionica i zadržavanjem dobiti.

2.4. Upravljanje portfoliom banaka

Svrha upravljanja aktivom i pasivom je formulisanje i poduzimanje aktivnosti koje oblikuju bilans banke kao cjelinu. Glavni ciljevi upravljanja aktivom i pasivom su:

maksimizirati ili bar stabilizirati maržu banke (tj. razliku između kamatnih prihoda i rashoda)

maksimizirati ili bar zaštititi vrijednost (cijenu dionica) banke uz prihvatljiv nivo rizika.

7

2.4.1. Upravljanje aktivom

Banke nisu oduvijek imale integrisan pogled na svoju aktivu i pasivu. U prošlosti, bankari su prihvatali svoje izvore sredstava – pasivu i dionički kapital – uglavnom ''zdravo za gotovo''. Prema tom pristupu upravljanja aktivom (imovinom) smatralo se da su količina i vrsta depozita koje banka ima, te iznos ostalih posuđenih sredstava koja je banka mogla privući većinom odredili njeni komitenti. Tako je javnost određivala relativnu količinu depozita, štednih računa i ostalih izvora sredstava dostupnih bankama.

Ključno područje donošenja odluka uprave banke nisu bili depoziti i ostala posuđena sredstva, već aktiva. Sve do 1970-ih ključni menadžerski izazovi bili su nadzor kvalitete aktive i gubitaka po kreditima, te upravljanje opštim troškovima. Bankari su tako mogli imati kontrolu samo nad alokacijom sredstava koja ulaze u banku, odlučujući ko će dobiti nedostatne količine raspoloživih kredita i koji će biti uslovi odobravanja.

Upravljanje imovinom ili sredstvima banke je izraz koji se koristi da opiše načine alokacije slobodnog finansijskog potencijala na razne alternative ulaganja (investiranja). Kada je riječ o alternativama ulaganja poslovne banke, u osnovi postoje tri alternative: (1) plasmani u kredite, (2) plasmani u hartije od vrijednosti i (3) razni oblici gotovine.

Upravljanje gotovinom banke

Pod gotovinom podrazumijevamo slobodna i neangažovana sredstva na računu banke, a koja se mogu angažovati u produktivnu (u kredite i hartije od vrijednosti) i u neproduktivnu aktivu (izdvajanje u obaveznu rezervu). Upravljanje gotovinom banke ima svog uticaja kako na likvidnost banke tako ina profitabilnost banke. Banka treba da plasira slobodna novčana sredstva na nivou da pri tome održi zadovoljavajući stepen likvidnosti, a važno je i da se plasiranjem slobodnih novčanih sredstava postiže planirani nivo profitabilnosti. Najlošija je varijanta da banka danima, konstantno (i nepotrebno) održava visok i nepotreban nivo slobodnih novčanih sredstava na žiro računu. Banka postupa tako zato što: (1) ima previše likvidnih sredstava i nema potrebe i načina da ih angažuje, (2) top menadžment ne smatra da ih treba angažovati u produktivnu aktivu (kredite i HOV), (3) top menadžment nema smjelosti da takva sredstva privremeno angažuje s obziromna skorašnje obaveze prema komitentima (krediti), vraćanje pozajmica ili izdvajanja u obaveznu rezervu. Prema tome, suština upravljanja privremeno slobodnim odnosno neangažovanim sredstvima na računu banke obuhvata sljedeće strategije:

plasmane u kredite odnosno puštanje odobrenih kredita ili tranši korisnicima kredita koji nisu iskoristili postojeći obim, odobravanje novih i plasiranje na finansijskom tržištu (berzi novca),

plasmane u hartije od vrijednosti, u vrste i na rokove, koji najviše odgovaraju budućoj finansijskoj situaciji banke odnosno njenoj likvidnosti, i

izdvajanje u obaveznu rezervu prema tome kako je to regulisano sa centralnom bankom (na početku roka tj. odmah i u celokupnom iznosu, postepeno na rate u okviru roka, ili pak na kraju roka odjednom u ukupnom iznosu).

Upravljanje kreditnim portfoliom banke

8

Strukturu kreditnog portfolija banke čine različiti oblici kredita. Najčešće se podjela bankarskih kredita u kreditnom portfoliju vrši:

po ročnosti kredita tj. vremenu na koje je kredit odobren odnosno u kom roku ga treba vratiti (dugoročne, srednjeročne i kratkoročne);

po ekonomskoj namjeni kredita tj. svrsi za koju se krediti koriste (za proizvodnju, izvoz, uvoz, sanaciju, otkup, potrošnju);

po sektorima kojima su krediti namijenjeni (proizvodnja, promet, potrošnja); i po drugim kriterijumima koji se izvode iz ovih osnovnih (po načinu korištenja, po vrsti

obezbjeđenja itd.).

Karakteristika savremenih poslovnih banaka u razvijenim tržišnim privredama, pa i kod nas, jeste da kreditni portfolio ima dominantno učešće u ukupnim plasmanima banke. Saglasno tome, krediti u najvećem dijelu doprinose i prihodu banke. Stoga je važna dimenzija kreditnog rizika koji se u ovom portfoliju za banku smatra normalnim i prihvatljivim. Sve ono što je iznad toga narušava ili ugrožava profitabilnost banke. Izloženost banke riziku u okviru kreditnog portfolija zahtijeva respektovanje nekoliko principa upravljanja kreditnim rizikom:

pridržavanje najpovoljnije strukture alokacije slobodnih novčanih sredstava sa aspekta bilansa banke, što znači plasiranje sredstava u kreditni portfolio prema optimalnoj strukturi aktive banke;

pridržavanje pravila diversifikacije kreditnog rizika na široj lepezi dužničke strukture na pojedine oblasti, privredne grane, grupacije i pojedina preduzeća; i

preciznu analizu kreditne sposobnosti svakog zajmotražioca, kako bi se odobrili samo krediti za koje kreditna analiza utvrdi da postoje prihvatljivi nivoi kreditnog rizika.

Upravljanje portfoliom hartija od vrijednosti

Plasman sredstava u hartije od vrednosti banka vrši uglavnom radi: (1) pove}anja profitabilnosti i (2) odràvanja zadovoljavaju}eg stepena likvidnosti.Mada je akcenat na profitabilnosti, ipak primat pripada likvidnosti banke. Naime, slobodna nov~ana sredstva banke mogu se relativno brzo, sigurno i bez mnogo formalnosti plasirati u odre|ene vrstehartija od vrednosti i na taj na~in se ostvaruju prihodi banke. Banka moèsvakodnevno da svoje ‘vi{kove’ sredstava plasira pod odre|enim uslovima i datako doprinese profitabilnosti privremeno slobodnim sredstvima. Istovremeno, banka moè relativno brzo do}i do sredstava prodajom hartija od vrednosti nafinansijskom trì{tu odnosno ‘unov~iti’ hartije od vrednosti i tako obezbeditizadovoljavaju}i stepen likvidnosti. U razvijenim trì{nim privredama poslovne banke polaze od tri osnovna cilja pri formiranju svog investicionog portfolija i to: (1) sigurnost, (2) likvidnost i(3) prihod. Plasmani u hartije od vrednosti pomaù bankama da lak{erazre{avaju konfliktne situacije izme|u navedena tri elementa, po{to seoptimizacijom obima i strukture ovih plasmana omogu}ava: (1) odràvanjeneophodnog stepena likvidnosti, (2) ograni~avanje rizika i (3) kreiranjedodajnih prihoda. Likvidnost se obezbe|ujeadekvatnim u~e{}em kratkoro~nih i perfektno utrìvih hartija od vrednosti, kojesu najvi{e zastupljene u investicionom portfoliju skoro svake banke. Sigurnost je vezana za performanse i rejting izdavaoca hartija, dok se prinos obezbe|ujetek po obezbe|enju

9

navedena dva elementa tj. likvidnosti i sigurnosti, kad banka ide na dugoro~ne hartije od vrednosti. Prilikom strukturiranjainvesticionog portfolija sa dugoro~nim hartijama od vrednosti, banke preferirajukupovinu dràvnih obveznica, koje su po svojoj definiciji visokog kvaliteta inaj~e{}e su im prinosi oslobo|eni poreza.

Sa stanovi{ta poslovne banke, interesantna je podela hartija od vrednosti na:du`ni~ke i vlasni~ke, pri čemu su obveznice interesantnije za investicione plasmane nego deonice.

2.4.2. Upravljanje pasivom

Tokom 1960-tih i 1970-tih dolazi do drastičnih promjena u upravljanju aktivom i pasivom. Suočeni sa sve većim kamatnim stopama i sa sve intenzivnijom konkurencijom u prikupljanju sredstava, bankari posvećuju veću pažnju otvaranju novih izvora sredstava i nadziranju miksa i troškova svojih depozitnih i nedepozitnih obaveza. Ta strategija je nazvana upravljanje pasivom. Cilj je bio steći kontrolu nad izvorima sredstava banke, uporedo sa kontrolom koju su bankari imali već duže vrijeme nad svojom aktivom. Pokretač kontrole je bila cijena- kamatna stopa, i ostali uslovi koje je banka mogla ponuditi na depozite i posuđena sredstva kako bi postigla određenu količinu, miks i željene troškove.

Kada je riječ o pasivi bilansa odnosno izvorima sredstava banke, njenu strukturu čine: kapital dioničara, dugoročni dug banke i depoziti privrede i građana. Upravljanje izvorima sredstava banke predstavlja optimalno kombinovanje navedenih pozicija pasive u cilju ostvarivanja efikasne likvidnosti i efektivne profitabilnosti poslovanja banke. Pri tome je neophodno imati u vidu tri aspekta upravljanja pasivom banke: minimiziranje kamatnih troškova banke, važnost odnosa sa komitentima i prevazilaženje propisanih ograničenja.

2.4.3. Strategija upravljanja bilansom

Usavršavanje tehnike upravljanja pasivom, uz sve promjenjivije kamatne stope i veće bankovne rizike, dovelo je do rađanja pristupa nazvanog upravljanje bilansom, koji bankarstvom dominira i danas. Taj pristup naglašava nekoliko ključnih ciljeva :

1. uprava banke mora imati što je moguće više kontrole nad količinom, miksom i povratom ili troškovima i aktive i pasive kako bi postigla kratkoročne i dugoročne ciljeve,

2. kontrola menadžmenta nad aktivom mora biti koordinirana s njenom kontrolom nad obavezama, tako da je upravljanje aktivom i pasivom konzistentno, a ne proturječno,

3. prihodi i rashodi proizilaze sa obje strane bilansa stanja banke (i aktive i pasive). Banka treba razviti politike koje će maksimizirati povrat i minimalizirati troškove njenih usluga, koji rezultiraju u aktivi (odobravanje kredita) ili u pasivi ( prodaja depozita).

Tradicionalan pogled da sav prihod koji neka banka ostvaruje mora proizići iz kredita i investicija ustupa mjesto mišljenju da banka prodaje portfelj finansijskih usluga- kredite, plaćanja, štednju, finansijske savjete, itd. – a svaka od ovih usluga treba da ima svoju cijenu kako

10

bi se pokrili troškovi njihove proizvodnje. Prihodi od naknada proizašli iz upravljanja pasivom mogu uticati na ostvarivanje ciljeva rentabilnosti i profitabilnosti, isto kao i prihodi ostvareni upravljanjem bankovnim kreditima i ostalom imovinom.

2.4.4. Vanbilansne aktivnosti banaka

Upravljanje aktivom i pasivom tradicionalno predstavlja primarnu aktivnost banaka. Pošto banke posluju u konkurentskom okruženju, one su posljednjih godina počele aktivno tragati za zaradom u vanbilansnim aktivnostima. Ove aktivnosti banke utiču na dobitak banke, ali nisu iskazane u njenom bilansu stanja. Najvažnije vanbilansne aktivnosti banaka, prema Ćiroviću, obuhvataju:

2.5. Propisi koji regulišu izvore sredstava i plasmane komercijalnih banaka u FBiH

Poslovanje komercijalnih banaka u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i njeno upravljanje portfoliom, regulisano je Zakonom o bankama na nivou Federacije Bosne i Hercegovine.

2.5.1. Minimalni iznos kapitala i stopa adekvatnosti kapitala

Banka je dužna pridržavati se stopa ograničenja i rizika vezanih za bilans i vanbilansne stavke, aktivu i podnderisanu aktivu, kapital i njegovu strukturu, utvrđenih propisima Agencije. Banka je dužna održavati dionički kapital i neto kapital u minimalnom iznosu od 15 miliona KM, i istovremeno najmanje u iznosu od 12% ukupne rizikom ponderisane aktive, pri čemu najmanje jedna polovina njenog kapitala mora da se sastoji od osnovnog kapitala.

2.5.2. Forma i sadržaj finansijskih izvještaja

Banka je dužna da Agenciji dostavlja izvještaje, čiju formu, sadržaj i rokove za dostavu propisuje Agencija.

Prema obrascu propisanom od strane Agencije za bankarstvo FBiH, bilans stanja banaka čine sljedeće pozicije:

11

Aktiva:

- Novčana sredstva i računi depozita kod depozitnih institucija,- Vrijednosni papiri za trgovanje,- Plasmani drugim bankama,- Krediti,- Vrijednosni papiri,- Poslovni prostor i druga poslovna aktiva,- Ostale nekretnine,- Investicije u nekonsolinovana povezana preduzeća,- Ostala aktiva,- Rezerve za potencijalne gubitke.

Obaveze:

- Depoziti,- Uzete pozajmice-dospjele obaveze,- Uzete pozajmice od drugih banaka,- Obaveze prema vladi,- Obaveze po uzetim kreditima i ostalim pozajmicama,- Subordinisani dugovi i subordinisane obaveze,- Ostale obaveze.

Kapital:

- Trajne prioritetne dionice,- Obične dionice,- Emisiona ažia,- Neraspoređena dobit i rezerve kapitala,- Kursne razlike,- Ostali kapital.

Prema obrascu propisanom od strane Agencije za bankarstvo FBiH, bilans uspjeha banaka čine sljedeće pozicije:

Prihodi i rashodi od kamata Prihodi od kamata. Ovom pozicijom se obuhvataju prihodi od kamatonosnih instrumenata izvještajne banke i to:

- Kamatonosni računi depozita kod depozitnih institucija - Plasmani drugim bankama- Krediti i poslovi lizinga- Vrijednosni papiri koji se drže do dospijeća- Vlasnički vrijednosni papiri- Potraživanja po plaćenim vanbilansnim obavezama- Ostali prihodi od kamata i slični prihodi- Ukupni prihodi od kamata i slično

12

Rashodi po kamatama i slični rashodi. Ovom pozicijom se obuhvataju rashodi po kamatama i slični rashodi vezani za pojedine stavke iz bilansa stanja izvještajne banke i to:

- Depoziti- Uzete pozajmice od drugih banaka- Uzete pozajmice - dospjele obaveze- Obaveze po uzetim kreditima i ostalim pozajmicama- Subordinisani dugovi i subordinisane obveznice- Ostali rashodi po kamatama i slični rashodi- Ukupni rashodi po kamatama i slični rashodi

Neto kamata i slični prihodi

Operativni prihodi. Ovom pozicijom se obuhvataju prihodi koje izvještajna banka ostvaruje vršenjem usluga i to:

- Prihodi po osnovu poslovanja sa devizama,- Naknade po kreditima, - Naknade po vanbilansnim poslovima,- Naknade po izvršenim uslugama,- Prihodi po osnovu poslova trgovine ostvarenih na stavkama aktive- Ostali operativni prihodi- Ukupni operativni prihodi

Nekamatni rashodi

Poslovni i direktni rashodi. Ovom pozicijom se obuhvataju troškovi izvještajne banke i to:

- Troškovi rezervi za opšti kreditni rizik i potencijalne kreditne i druge gubitke.- Ostali poslovni i direktni troškovi- Ukupni poslovni i direktni rashodi

Operativni rashodi. Ovom pozicijom se obuhvataju rashodi koji ne čine troškove direktnih bankarskih usluga

- Troškovi plata i doprinosa. - Troškovi poslovnog prostora, ostale fiksne aktive i režija- Ostali operativni troškovi- Ukupni operativni rashodi- Ukupni nekamatni rashodi

Dobit prije oporezivanja

Gubitak

Porezi

Neto dobit

13

2.5.3. Ograničenja ulaganja

Izlaganje banke kreditnom riziku prema pojedinačnom korisniku ili grupi povezanih korisnika ne smije preći iznos od 40% osnovnog kapitala banke, sa slijedećom strukturom i dodatnim ograničenjima da:

1. iznos neobezbijeđenog kredita pojedinačnom korisniku illi grupi povezanih korisnika ne smije biti veći od 5% osnovnog kapitala banke;

2. kredit pojedinačnom krosiniku ili grupi povezanih korisnika u iznosu većem od 25% osnovnog kapitala banke, mora biti potpuno obezbijeđen kvalitetnim utrživim zalogom čija vrijednost, utvrđena pouzdanim i stabilnim cijenama, prelazi iznos kredita.

Iz jednog izvora banka ne može držati sredstva u iznosu većem od 20% od njenih ukupnih dnevnih depozita. Ako iz bilo kojeg pojedinačnog izvora banka primi novčana sredstva depozita koja prelaze iznos od 20% njenih ukupnih dnevnih depozita, dužna je da slijedeći radni dan to ukupno prekoračenje u novčanom obliku drži kao posebnu rezervu na računu obavezne rezerve kod Centralne banke Bosne i Hercegovine iz člana 42.a stav 1. tačka a) ovog zakona.

Banka ne smije u svoja stalna sredstva investirati više od 50% iznosa njenog osnovnog kapitala bez posebne dozvole Agencije.

Banka ne smije deponirati sredstva, davati kredite i vršiti ulaganja u jednu povezanu banku u ukupnom iznosu većem od iznosa 25% niti u sve povezane banke u ukupnom iznosu većem od 40% njenog osnovnog kapitala.

14

3. PORTFOLIO MENADŽMENT OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA

3.1. Pojam i definisanje osiguranja i osiguravajućih društava

Pojam osiguranja usko je vezan i nastao je uz pojam "rizik" i pojam "siguran". Riječ "rizik" (tal. risiko) ima više značenja: smion, pothvat, stavljanje na kocku, opasnost, izloženost nezgodi, nesreći, propasti, gubitku.

Prve definicije osiguranja nalazimo u trgovačkim zakonima Italije (1865.g.), Mađarske, Argentine, Čilea itd. Te definicije su najčešće definicije ugovora o osiguranju i to u sljedećem obliku:

Osiguranje funkcioniše na principu grupisanja rizika, a unutar grupe vrši se raspodjela gubitaka proporcionalno veličini preuzetog rizika i naplaćenoj premiji.

Scuhutte E.: “Pod osiguranjem svake vrste podrazumijeva se isplata novčanih iznosa jednog fonda koji je formiran iz premija svih onih lica koja su sudionici u odgovarajućoj vrsti osiguranja“.

„Osiguranje predstavlja metodu transfera rizika na osiguravatelja koji preuzima obavezu naknade potencijalnih gubitaka iz fonda formiranog od naplaćenih premija osiguranja“.

"Po ugovoru o osiguranju jedna strana (osiguranik) obavezuje se da uplati ugovoreni iznos (premiju), a druga strana (osiguratelj) obavezuje se, u slučaju nastupanja predviđenog događaja (osiguranog slučaja), u osiguranju imovine da osiguraniku ili trećoj osobi (korisniku) naknadi nastale gubitke u okviru ugovorom utvrđene sume (osigurane sume), a kod osiguranja osoba, da isplati osiguranu sumu."

3.2. Elementi osiguranja

Elementi osiguranja su:

transfer rizika, plaćanje premije osiguranja i naknada potencijalnih gubitaka.

3.2.1. Transfer rizika

Osiguranjem se vrši transfer rizika sa osiguranika na osiguravatelja koji, zahvaljujući svojoj finansijskoj snazi, preuzima finansiraje potencijalnih gubitaka. Posebnu pažnju treba posvetiti izbjegavanja tzv.negativne selekcije. Negativna selekcija predstavlja povećanu težnju za osiguranjem od strane lica koja imaju veću izloženost gubitku od prosječne, nego kod lica sa izloženošću gubitku manjom od prosječne.

15

3.2.2. Plaćanje premije osiguranja

Za preuzeti rizik osiguravatelj naplaćuje od osiguranika cijenu u vidu premije osiguranja. Osiguranik je obavezan da premiju osiguranja uplati na početku perioda pokrića. Pošto se od plaćenih premija osiguranja formira fond potreban za pokriće budućih gubitaka, osiguravatelji moraju posebnu pažnju posvetiti utvrđivanju visine premije.

3.2.3. Naknada potencijalnih gubitaka

Osnovni zadatak koji osiguravatelj preuzima na sebe ugovorom o osiguranju je naknada gubitaka ako nastupi osigurani slučaj. Postupak utvrđivanja i isplate obaveza osiguravatelja terminologijom osiguranja naziva se likvidacija obaveze osiguravatelja, odnosno likvidacija štete. U ovom postupku se najprije utvrđuje da li je događaj koji se desio ujedno i osigurani slučaj i da li postoji obaveza osiguravatelja u skladu sa uslovima ugovora o osiguranju.

3.3. Funkcije osiguranja

Postoje tri funkcije osiguranja, a to su:

Pružanje ekonomske zaštite

Činjenica da se naknada gubitka vrši u trenutku kada je pomoć najpotrebnija, odnosno kada dođe do gubitka, govori da osiguranje pruža ekonomsku zaštitu putem održavanja finansijske sigurnosti. Naknadom gubitka i poslovnim organizacijama se omogućava da nastave obavljanje poslovne aktivnosti, zaposlenima da zadrže svoja radna mjesta i ponuđačima da i dalje nude proizvode i usluge u skladu sa željama potrošača.

Bolja iskorištenost resursa

Prisustvo osiguranja smanjuje strah i zabrinutost kako prije, tako i poslije nastanka gubitka. Smanjenje zabrinutosti poslije nastanka gubitka ogleda se u tome što su osiguranici svjesni da imaju osiguranje i da će im gubitak biti namiren. Odsustvo straha i zabrinutosti omogućava pojedincima da slobodnije obavljaju kako poslovne tako i privatne aktivnosti, što kao rezultat ima njihovu bolju iskorištenost.

Akumulacija i plasman finansijskih sredstava

Za ispunjenje svojih obaveza po osnovu ugovora o osiguranju osiguravatelj u trenutku sklapanja ugovora od osiguranika naplaćuje premiju osiguranja. Na taj način on unaprijed formira fond iz kojeg će finansirati naknade gubitaka do kojih dođe u toku perioda osiguranja. Kako se ne zna kada će da nastupe osigurani slučajevi, u okviru ovog fonda dolazi do akumulacije značajnih finansijskih sredstava koja izvjesno vrijeme stoje na raspolaganju osiguravatelja. Obim ovih sredstava zavisi od veličine osiguravatelja kao i od vrste osiguranja za koju se formira fond.

16

Osiguravajuća društva, uz penzijske i investicijske fondove spadaju u grupu institucionalnih investitora i predstavljaju finansijske institucije koje sredstva prikupljaju u nedepozitnim oblicima (putem premije osiguranja) i usmjeravaju ih na tržište kapitala. Ulaganje (plasman) sredstava osiguravatelja obično je limitirano zakonskim propisima i zasnovano je, prije svega, na principu sigurnosti i likvidnosti.

3.4. Kontrola solventnosti osiguravatelja

Ova kontrola je jedna od najznačajnijih zadataka nadzornih institucija. Ona mora biti zasnovana na kriterijima koji garantuju objektivnost i onemogućavaju diskriminaciju. Zato se određivanju ovih kriterija mora pristupati krajnje suptilno uz uvažavanje svih aspekata poslovanja osiguravatelja kao i specifičnosti tržišta na kojem oni djeluju.

Postoji nekoliko ključnih razloga zbog kojih se javlja potreba za kontrolon solventnosti osiguravatelja. Prije svega, premije osiguranja osiguravatelji naplaćuju unaprijed za cijeli period pokrića osiguranjem. Tako osiguravatelj na početku perioda preuzima obavezu plaćanja naknade koje nastaju tokom cijelog perioda. Gubljenje finansijske snage osiguravatelja može dovesti u pitanje njegovu sposobnost za izmirenje obaveza na nastale osigurane slučajeve tako da za neiskorišteni period rizici ostaju nepokriveni osiguranje. Drugo, nemogućnost plaćanja naknade od strane osiguravatelja može dovesti osiguranika u katastrofalnu finansijsku situaciju. Insolventnost osiguravatelja stvara i druge socijalne i ekonomske probleme. Prestanak rada osiguravatelja znači gubitak zaposlenja za njegove zaposlenike.

Država kao regulator mora adekvatno reagovati na insolventnost i pokušati pronaći način za vraćanje osiguravatelja u normalno stanje. Predmet finansijske regulacije obično su:

kapitalni zahtjevi, tehničke rezerve i ulaganja.

Državna regulacija najčešće implicira određene zahtjeve u pogledu minimalnog iznosa osnivačkog kapitala koji osiguravatelji moraju obezbjediti da bi mogli da posluju na tržištu. U tom pogledu zahtjevi se razlikuju od jedne do druge zemlje, zavisno od specifičnosti tržišta.

Slijedeći elemenat regulacije čine tehničke rezerve čija prevashodna namjena je izmirenje obaveza iz zaključenih ugovora o osiguranju. Država definiše procedure utvrđivanja tehničkih rezervi osiguravatelja tako da one predstavljaju statistički mjerene obaveze osiguravatelja prema vlasnicima polica i povjeriocima.

Osiguravatelji moraju imati dovoljno sredstava za pokriće svojih obaveza. To znači da sredstva koja osiguravatelji imaju u obliku gotovine, nekretnina, obveznica, dionica i drugih dozvoljenih oblika ulaganja moraju biti realno iskazana u njihovim finansijskim izvještajima. Finansijski izvještaji osiguravatelja ne trebaju uključivati „sumljive“ pozicije, jer se na taj način stvara prividno pokriće obaveza i ugrožava solvenstnost. Zakonski se obično definišu i ograničenja u

17

pogledu pojedinih oblika ulaganja sredstava, a ona su nešto strožija kada je riječ o osiguravateljima koji se bave životnim osiguranjem.

3.5. Vrste osiguravajućih proizvoda

Pod osiguravajućim proizvodom podrazumijeva se ugovor o osiguranju (najčešće polica osiguranja) određenog rizika ili grupe rizika. Pod vrstom osiguranja podrazumijeva se osiguranje stvari ili osoba obuhvaćenih jednakim uslovima osiguranja.

Polica osiguranja je dokument o zaključenom ugovoru o osiguranju iz kojeg se vide svi bitni elementi (ugovorne strane, osigurani rizik, vrijeme trajanja osiguranja, premija osiguranja, osigurana suma itd.). U praktičnom smislu jedna polica osiguranja najčešće je jedan osiguravajući proizvod, jedno pravo za naknadu štete u slučaju nastanka osiguranog štetnog događaja.

Osiguranje na osnovu pravnih, historijskih i praktičnih razloga možemo podijeliti na više načina i to: prema prirodi rizika, prema predmetu osiguranja, prema načinu nastanka, prema načinu izravnavanja rizika, prema načinu organizovanja, prema vlasništvu osiguratelja, prema opsegu zaključivanja ugovora o osiguranju. U nastavku navest ćemo samo najznačajnije podjele osiguranja.

3.5.1. Podjela osiguranja prema predmetu osiguranja

Najveći broj autora podjelu osiguranja prema predmetu osiguranja dijeli u dvije grupe i to:

osiguranje imovine i osiguranje osoba

Dok je kod osiguranja imovine cilj naknada šteta zbog uništenja, oštećenja ili nestanka stvari, kod osiguranja osoba cilj osiguranja nije naknada štete nego isplata ugovorene osigurane sume u ovisnosti o visini ugovorene premije. Kod mješovitih osiguranja (najčešće kod osiguranja od odgovornosti bilo građanske ili pravne) naknađuje se nastala šteta na imovini i osobama do maksimalno ugovorene sume.

3.5.2. Podjela osiguranja prema načinu organizovanja

Prema V. Petranoviću osiguranje prema načinu organizovanja možemo podijeliti u četiri grupe:

premijsko osiguranje, uzajamno osiguranje, samoosiguranje i socijalno osiguranje.

18

Premijsko osiguranje je danas vladajuće u svijetu i ono pretpostavlja formiranje sredstava osiguranja unaprijed (finansijski fond) za određeni rizik ili grupu rizika iz kojih će se naknaditi eventualna šteta u ugovorenom razdoblju iz ugovora o osiguranju. U osiguravajućem smislu premija osiguranja predstavlja novčani ulog (uplatu) osiguranika osiguratelju za osiguranje (pokriće) određenog rizika. Premija se utvrđuje prema veličini rizika, a uplaćuje se unaprijed.

Uzajamno osiguranje predstavlja princip suprotan premijskom osiguranju u pogledu utvrđivanja visine i vremena dospijeća udjela u osiguranju odnosno doprinosu. Za razliku od premijskog osiguranja u ovom obliku osiguranja moguće je da članovi grupe plate pripadajući dio za nastale štete oštećeniku tek po završetku ugovorenog roka (najčešće godine dana).

Samoosiguranje (vlastito osiguranje) podrazumijeva osiguranje određenog rizika ili grupe rizika u okvirima određene grupe ljudi, grupe privrednih subjekata ili jednog velikog privrednog subjekta. Samoosiguranje predstavlja oblik neosiguranja, odnosno oblik osiguranja u okviru posebnih, za tu namjenu projektovanih dijelova u većem privrednom sistemu, ili neugovaranja osiguranja sa osiguravajućim društvom.

Socijalno osiguranje odnosi se na različite državno organizovane programe za upravljanje ličnim rizicima svojih građana. Programi socijalnog osiguranja su obavezujući na osnovu zakonskih propisa. Najznačajniji oblici organizovanja obaveznog socijalnog osiguranja su:

penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti.

Uprkos određenim sličnostima u metodama i tehnici (naročito u osiguranju života odnosno osoba), funkcije socijalnog osiguranja različite su od funkcija premijskog osiguranja, a to je na neki način okarakterizirano i u nazivu "premijsko" osiguranje".

3.5.3. Podjela osiguranja prema vlasništvu osiguratelja

U odnosu na vrste vlasništva osiguratelja, osiguranje možemo podijeliti u dvije grupe i to:

privatno osiguranje i državno osiguranje.

Ova klasifikacija osiguranja izvršena je u zavisnosti od toga da li se kao osiguravatelji pojavljuje država ili neko drugi. Privatna osiguranja najčešće su dobrovoljna i pojedincima stoje na raspolaganju za finansiranje potencijalnih gubitaka. Privatna osiguranja mogu se dalje klasificirati na različite načine, a kao najznačajnije četiri grupacije izdvajaju se:

životno osiguranje, osiguranje od nezgoda i zdravstveno osiguranje, osiguranje od odgovornosti.

19

Postupnom liberalizacijom osiguranja, najprije u kapitalističkim državama, danas, osiguranja u sve većem broju postaju u privatnom vlasništvu, uz zadržavanje samo manjeg dijela osiguranja (uglavnom penzijsko i invalidsko osiguranje) u državnom vlasništvu. Država zadržava pravo nadzora nad radom osiguravajućih društava, naročito u zaštiti interesa osiguranika i zaštiti lojalnog tržišnog nadmetanja.

Osamostaljenjem Republike Bosne i Hercegovine, procesom liberalizacije i promjena u vlasničkoj strukturi i područje osiguranja znatno je uznapredovalo. Pored državnih osiguravajućih društava javljaju se i domaća privatna osiguravajuća društva čiji broj se u posljednjih 8 godina znatno povećao.

3.6. Ulaganja osiguravajućih društava

Osiguravajuća društva su među najvećim institucionalnim investitorima u svijetu, a, s obzirom da su njihova sredstva prvenstveno namijenjena za isplatu naknada za nastale osigurane slučajeve, veoma je važno da se investicijama osiguravajućih društava upravlja na ispravan način, kako bi one generisale maksimalne prinose, u kombinaciji sa likvidnošću i sigurnošću. Prije nego što portfolio menadžer donese odluke, postoji nekoliko glavnih faktora koje on mora uzeti u obzir u ostvarivanju svoje investicione politike. To su:

zakoni koji regulišu oblast osiguranja porezni zakoni finansijski položaj zahtjev likvidnosti i tržišni uslovi.

Ulaganja osiguravajućih društava prvenstveno su pod uticajem prirode njihovih obaveza. Općenito, obaveze osiguravajućih društava koje se bave životnim osiguranjem su dugoročnije, pa se kod ovih društava prilikom investiranja ne mora voditi toliko računa o faktoru likvidnosti, koliko o npr. efektima poreza. S druge strane, kod društava koja se bave neživotnim osiguranjem obaveze su uglavnom kratkoročne, pa je potrebno staviti veći naglasak na likvidnost.

Prvenstveno zbog zaštite interesa osiguranika, ali i zbog niza drugih motiva, neophodno je da regulatorna tijela vrše nadzor nad investiranjem sredstava osiguravajućih društava i to u pogledu:

Zahtjeva solventnosti Vrednovanja sredstava Minimalnih i maksimalnih iznosa sredstava koja se ulažu u određeni oblik aktive Maksimalnog procenta sredstava koja mogu biti uložena u jednu kompaniju/granu Tretiranje neke imovine kao neodgovarajuće za svrhe vrednovanja

Većina zemalja ima propise koji pokrivaju oblast investiranja osiguravajućih drušvata, ali se oni razlikuju, u odnosu na ekonomsko okruženje u određenoj zemlji.

20

Aktivnosti investiranja u osiguravajućim društvima često nemaju primarno mjesto, što je rezultat nekoliko faktora:

Investicijske aktivnosti u industriji osiguranja su tradicionalno gledane kao pomoćne ili sporedne u odnosu na preuzimanje rizika. Drugim riječima, postoji tvrdnja da je osiguranje "posao stvaranja obaveza sa kojima se ulaganja u imovinu moraju podudarati. Stoga je mnogo vremena i pažnje aktuarskih stručnjaka utrošeno u predviđanja obaveza i obrazaca isplata. Do sastavljanja strukture imovine dolazilo se tek nakon uzimanja u obzir faktora sigurnosti za neočekivane gubitke, pa mnoga osiguravajuća društva drže miks imovine koji je visoko likvidan i sa fiksnim prinosima, a ne optimalni portfolio miks za maksimiziranje koristi.

Osiguravajuća društva preuzimaju tri vrste rizika: rizik osiguranja, rizik likvidnosti i rizik ulaganja. U mnogim društvima za osiguranje menadžeri za rizik osiguranja su odgovorni i za investicijske rezultate. Ovim menadžerima mogu nedostajati vještine u investicijskom menadžmentu, zbog čega će više težiti za tekućim prinosom umjesto za odlukama o optimalnoj alokaciji sredstava.

Pobjednici u industriji osiguranja se više identifikuju u smislu vrhunskog marketinga, te boljih performansi u preuzimanju rizika i isplati šteta. Drugim riječima, uspjeh se mjeri više kroz upravljanje obavezama, u kombinaciji s prosječnim upravljanjem imovinom, nego kroz uspješne investicijske aktivnosti.

3.7.Propisi koji regulišu izvore sredstava i plasmane osiguravajućih društava u FBiH

Uslovi u kojima danas djeluju osiguravajuće organizacije u Republici Bosni i Hercegovini znatno su promijenjeni u odnosu na stanje prije nekoliko godina, odnosno prije rata u Bosni i Hercegovini. Osiguravajuće su organizacije po Zakonu o osiguranju imovine i osoba organizovane kao dionička društva.

3.7.1. Forma i sadržaj finansijskih izvještaja

Osnovni finansijski izvještaji osiguravajućih društava su bilans stanja, bilans uspjeha i izvještaji o novčanim tokovima.

Bilans stanja

Bilans stanja je najznačajniji finansijski izvještaj i sadrži osnovne informacije o finansijskom položaju osiguravajućeg društva. U nastavku su prikazane osnovne pozicije bilansa stanja osiguravajućeg društva:

Aktiva:

A. UPISANI, A NEUPLAĆENI KAPITALB. STALNA SREDSTVA Stalna nematerijalna sredstva

21

Nekretnine, postrojenja i oprema Biološka imovinaOstala stalna meterijalna sredstva Dugoročna finansijska ulaganja i zajmovi Dugoročna potraživanjaUlaganja u nekretnineSredstva klasificirana kao sredstva namijenjena za prodajuDugoročna razgraničenjaC. TEKUĆA SREDSTVAZalihePotraživanja od prodajeDruga kratkoročna potraživanja Kratkoročni finansijski plasmani Novac i novčani ekvivalenti Aktivna vremenska razgraničenjaD. GUBITAK IZNAD VISINE KAPITALAUKUPNA AKTIVAVanbilansna evidencija

Pasiva:

KAPITAL (KAPITAL I OBAVEZE)A. KAPITALUpisani osnovni kapitalDionička premijaRevalororizacione i prenesene rezerveOstale rezerveAkumulirana (zadržana) dobit Akumulirani (preneseni) gubitak Vlastite dionice koje drži emitentB. DUGOROČNE OBAVEZE Dugoročne finansijske obaveze Dugoročna razgraničenja i rezervisanjaDugoročne obaveze klasificirane u grupu sa sredstvima namijenjenim za prodaju ili otuđenje C.KRATKOROČNE OBAVEZEKratkoročne finansijske obavezeObaveze prema dobavljačima i druge obaveze Pasivna vremenska razgraničenjaUKUPNA PASIVAVanbilansna evidencija

22

Bilans uspjeha

Osnovne pozicije bilansa uspjeha osiguravajućeg društva su:

Prihodi od prodaje Troškovi za prodano Bruto dobit (gubitak)Troškovi distribucijeTroškovi uprave i administracijeDrugi operativni rashodiDobit (gubitak) od operativnih aktivnostiNeto prihodi/rashodi od udjela u dobiti pridruženih društavaNeto prihodi / rashodi od ulaganja u drugim povezanim društvimaNeto finansijski prihodi / rashodi, uključujući i rashode s osnova kamateNeto prihodi/rashodi od promjene vrijednosti stalnih sredstava Neto prihodi/rashodi od prodaje vrijednosti stalnih sredstava Neto ostali prihodi/ rashodiDobitak (gubitak) prije porezaPorez na dobitNeto dobit (gubitak) perioda

3.7.2. Propisi o ulaganjima sredstava osiguravajućih društava u BiH

Osnovni principi ulaganja

Društvo za osiguranje je obavezno da pri poslovanju, odnosno ulaganju sredstava, stalno obezbjeđuje usklađenost s vrstom poslova osiguranja koje obavlja, ročnu usklađenost uloženih sredstava i obaveza društva za koje se formiraju tehničke rezerve, raznovrsnost ulaganja (u različite oblike sredstava) i njihovu disperziju (u iste oblike sredstava, a kod različitih lica), valutnu usklađenost ulaganja i obaveza iz tehničkih rezervi i da preduzme druge mjere da bi se obezbjedila sigurnost ulaganja u skladu sa pravilima kontrole i upravljanja rizicima. Društvo za osiguranje je obavezno da pri poslovanju, odnosno ulaganju sredstava obezbijedi isplativost, odnosno tržišnost deponovanja i ulaganja, na način kojim se neće ugroziti sigurnost i njihova realna vrijednost, te da obezbijedi da prinosi ostvareni ulaganjem matematičke rezerve budu najmanje u visini kamate uključene u obračun te rezerve.Društvo za osiguranje je obavezno da ulaganjima upravlja na način koji obezbjeđuje odgovarajuće prihode i gotovinski tok i to tako da se u svakom trenutku mogu izmiriti dospjele obaveze, odnosno da se ulaganjem sredstava ne dovede u pitanje ažurnost u isplati odštetnih zahtjeva u skladu s propisanim rokovima.

23

U okviru politika i procedura za identifikovanje, mjerenje i praćenje rizika poslovanja, društvo za osiguranje donosi interne akte kojima uređuje strategiju i ciljeve ulaganja, načela ulaganja, metode vrednovanja, organizaciju, postupak ulaganja, praćenje, interno i eksterno izvještavanje o ulaganjima i interne kontrolne postupke.

Ulaganje sredstava za pokriće tehničkih rezervi

Društvo za osiguranje sredstva može da ulaže u:1. hartije od vrijednosti čiji je emitent ili garant BiH, Republika Srpska, Centralna banka BiH, Federacija BiH i Distrikt Brčko2. obveznice i druge dužničke hartije od vrijednosti koje je izdala jedinica lokalne samouprave u Republici Srpskoj, odnosno BiH, Federaciji BiH i Distriktu Brčko3. obveznice i druge dužničke hartije od vrijednosti kojima se trguje na organizovanom tržištu hartija od vrijednosti u BiH,4. obveznice i druge dužničke hartije od vrijednosti kojima se ne trguje na organizovanom tržištu hartija od vrijednosti u BiH, ako je njihov emitent pravno lice sa sjedištem u BiH,5. dionice kojima se trguje na organizovanom tržištu hartija od vrijednosti u BiH,6. dionice kojima se ne trguje na organizovanom tržištu hartija od vrijednosti, ako je njihov emitent pravno lice sa sjedištem u BiH,7. zajmove osigurane založnim pravom na nekretnini (hipoteka) ako je založno pravo upisano u zemljišne knjige BiH i ako vrijednost zajma nije veća od 60% tržišne vrijednosti nekretnine procijenjene od ovlašćenog procjenjivača. 8. zajmove osigurane prethodno navedenim hartijama od vrijednosti,9. zajmove osigurane garancijom banaka sa sjedištem u BiH, ili zajmove bankama sa sjedištem u BiH,10. zajmove u iznosu otkupne vrijednosti osiguranja na osnovu ugovora o osiguranju života iz sredstava matematičke rezerve osiguranja života,11. nekretnine (pravo svojine, pravo građenja, pravo korišćenja i sl.) i to ako:- su upisani u zemljišne knjige u BiH,- su oslobođeni svih tereta,- je kupovna cijena određena procjenom ovlašćenog procjenjivača,- donose prinos, odnosno ako je u vezi s njima moguće očekivati prinos,- je društvo procijenilo stepen sigurnosti za prilive budućih prinosa, na osnovu raspoloživih dokaza, u trenutku njihovog početnog priznavanja.12. oročene depozite u bankama u BiH, na kojima banka nema prava zadržavanja ili druga prava na teret društva za osiguranje,13. udjeli i akcije investicionih fondova sa javnom ponudom, koji imaju sjedište u BiH,14. sredstva na računima društva za osiguranje.

Društva za osiguranje mogu da ulaţu sredstva izvan BiH, samo u zemlje članice Evropske Unije (EU), uz prethodnu saglasnost Agencije. Ta sredstva mogu da se ulažu u:

24

a) hartije od vrijednosti čiji je emitent zemlja članica EU, centralne banke tih država, međunarodne finansijske organizacije ili u hartije od vrijednosti za koje garantuje neki od ovih subjekata,b) obveznice i druge dužničke hartije od vrijednosti kojima se trguje na organizovanom tržištu hartija od vrijednosti u zemlji članici EU, pod uslovom da su im agencije za procjenu boniteta utvrdile kreditni rejting koji odgovara rejtingu Standard&Poor's od najmanje „A“, odnosno odgovarajućem rejtingu Fitch-IBCA ili Moody's ic) akcije kojima se trguje na organizovanom tržištu hartija od vrijednosti u zemlji članici EU, pod uslovom da su najmanje posljednje dvije godine uvrštene na službenu berzansku kotacijui da njihova minimalna tržišna kapitalizacija u trenutku ulaganja iznosi 500 miliona EUR.

25

Documents

Portfolio menadžment