MIKEL SANTIAGO

POSLJEDNJA NOĆ u

TREMORE BEACHUPrevela sa španjolskoga

Tamara Horvat Kanjera

Naslov izvornikaMikel Santiago

La última noche en Tremore BeachCopyright © Mikel Santiago, 2014

© Za hrvatsko izdanje: Znanje, 2015.Copyright © za hrvatski prijevod Tamara Horvat Kanjera i Znanje d. o. o. 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Mom ocu, koji je otišao prije nego što je dočekao objavljivanje ove knjige.

Za njega

Čuo sam da to neki pisci zovu tunel. Nešto što se čudesno otvori u njihovim glavama i dopusti im da otputuju na mjesto gdje su pripovijesti, zbivanja i likovi jasno opisani. Tada pisac djeluje tek kao kroničar onoga što vidi. Piše ili tipka onoliko brzo koliko je u stanju a da ne izgubi pojedinosti prije no što se vrata opet zatvore. Gleda svoje likove, promatra izraze njihovih lica, osjeća ono što oni osjećaju i gleda ih kako odlaze u potragu za nečim. A on ih prati, poput uhode, i poslije nam to pripovijeda.

Spoznaja o nadahnuću nije nimalo drukčija kad je riječ o glazbeniku. U mom slučaju rekao bih da je to nešto što »dolazi s neba«, ne pitajte me zašto, ali uvijek sam mislio da »to« dolazi s neba, kao objavljenje. Melodija je nešto što svi vide, ali je malo njih ulovi. Kao da je leptir koji bježi, pa mi skladatelji imamo mrežu u glavi. Ima većih mreža, preciznijih, i onih drugih, ne tako dobro obdarenih, ali kako god bilo, svi mi žudimo za istim: uloviti tu melodiju, taj dah čarolije, čije postojanje »predosjećamo« tu, oko nas, svla­dati je i, kao da je riječ o staroj relikviji, restaurirati svaki pojedini od njezinih malih i čudesnih detalja kakve je samo neko višnje biće bilo u stanju osmisliti. Mi smo, na neki način, mediji sposobni razgovarati s drugim svijetom. Svije­tom lijepih i izmičućih utvara. Utvara koje su ondje da nas podsjete da smo nešto više od životinje rođene u bolovima i predodređene za umiranje. Utvara koje bi nam mogle objasniti podrijetlo svijeta, vremena i zvijezda.

PETER HARPER,Contemporary Music Writer Magazine,

8. veljače 2003.

V PRVI DIO X

3

Nevrijeme, koje je neki službenik meteorološke službe i ljubitelj Biblije krstio kao Luzbel *, najavljuje se već danima. Bit će to po­

malo iznimno čak i za Donegal, pa stoga pozor: možda odleti pokoji krov ili neka ulična svjetiljka pod električnim naponom. Tip s Radio Coste upozorava nas svakih šezdeset minuta: »Napunite generatore. Kako stojite sa zamrznutom hranom? Konzervama graha u umaku od rajčica? Dovoljno? Također ne zaboravite kupiti svijeće i šibice. A za one koji žive veoma blizu obale — dobro privežite svoje čamce. I ako možete, izvadite jedrilice na suhi vez na jednu noć.«

Tog jutra upozorili su na vjetrove od pedeset i pet čvorova i pre­poručili da se poslijepodne izbjegava vožnja cestom. Također su prepo­ručili da se pripremimo za jake kiše i poplave u unutrašnjosti. Što se tiče kuća na obali, svi se pripremaju za jednu vrašku noć.

Ja sam otišao u Clenhburran prilično rano da obavim neke posli­će i kupnju u zadnji čas. Clenhburran je jedino seoce miljama uokolo, što znači mnogo kad je sve što te povezuje s vanjskim svijetom vijuga­va uska cesta među stijenama i liticama.

Prva zadaća s mog popisa toga jutra bila je da odnesem svoju kosilicu na popravak u dućan Johna Durrana.

— Jeste li već zaštitili svoje prozore, gospodine Harper? — pitao me sam Durran ugledavši me kako ulazim u trgovinu. — Vi živite u Tremore Beachu, nije li tako? Ondje će noćas prilično jako udariti.

1.

* Na španjolskom Lucifer — vrag (op. pr.)

Mikel Santiago

4

Durran je bio još jedan od onih koji se dobro omastio zahva­ljujući ovom posebnom momentumu što ga je stvorio ciklon. S jedne strane dućana, uz vrata, bila je hrpa naslaganih ploča visoka dva ili tri metra. Iznad ploča sa stropa je visio fluorescentni plakat koji je upozoravao mušterije u dućanu: »Zaštitite prozore!«

Tu je također bila posebna ponuda generatora na benzin, svije­ća, peći na propan i drugih potrepština za preživljavanje. Ono malo turista ili vikendaša što je bilo ondje punilo je svoja kolica i Durran je trljao ruke. Šteta — za njega — što manjka još mjesec dana do služ­benog početka glavne sezone.

Odgovorio sam mu da sam pripravan za noć, premda zapravo nisam stavio nikakve daske na svoje prozore. Leo Kogan, moj jedini susjed na plaži, također to nije napravio, a i mene je od toga odgo­vorio: »Neće biti potrebno.« Do tog sam se dana uzdao u njegovo iskustvo veteranskog stanovnika plaže, ali priznajem da me ozračje »predratnog nuklearnog stanja« kojim je odisao Durranov dućan, uz neke kuće potpuno obložene drvom koje sam vidio s ceste dok sam jutros vozio ovamo, počelo činiti malo nervoznim.

Odgurao sam kosilicu do radionice i objasnio Brendanu, meha­ničaru, da sam jučer opet udario — drugi put u dva mjeseca — o istu odvodnu betonsku cijev napola skrivenu na mom travnjaku.

— Nova Outils Wolf, a već ima nekoliko ratnih biljega, gospodi­ne. Ako želite, možemo vam instalirati metalnu ploču ili nešto drugo na tu odvodnu cijev.«

Objasnio sam mu da će se agencija za iznajmljivanje za to pobri­nuti — ako to doista naprave u ovom mileniju — i pitao ga kad će biti gotova.

— Treba joj promijeniti oštricu i pogledati taj motor — objasnio je Brendan — možda dva ili tri dana.

Složio sam se da ću tada opet doći u radnju i izišao prošetati do luke. Kad sam se spustio Main Streetom, vidio sam ribiče kako zaštićuju svoje barke, čak je i Chester, starčić iz kioska s novinama i duhanom, upozorio da se nešto »veliko« približava noćas.

— Jesi li zamijetio da nema galebova? — rekao je dok je stavljao moju narudžbu u vreću: Irish Times, karton Marlbora i zadnji napeti bestseler. — Tako je vedar dan, a nijedan ne traži hranu. To je zato što

POSLJEDNJA NOĆ U TREMORE BEACHU

5

su nanjušili, znate? Otišli su svi u unutrašnjost i upravo sad seru po krovovima Barranoea ili Port Laurela, tko zna. Ako mene pitate, ja mislim da dolazi nešto poveliko. Nisam vidio ovakav dan uoči oluje još od 1951. Te su noći nad poljima letjele ovce i traktori. Natpis na dućanu, onaj koji vidite tamo vani, odletio je, i moj ga je rođak Barry našao na cesti za Dungloe, nekoliko milja odavde!

No ja sam se opet sjetio svog susjeda Lea, koji je uporno govorio da se ne zabrinjavam; da se osim dosadnog pijeska koji se lijepi za okna i ponekog olabavjelog crijepa neće dogoditi ništa spektakularno. A on već tri godine živi na plaži. Zapravo ga čak ni noćašnji dolazak ciklona nije natjerao da promijeni planove za večeru. Datum sam za­bilježio na kalendaru prije dva tjedna i jučer je nazvao da potvrdi. »Misliš da će biti pametno noćas prijeći žal uz takvu apokalipsu koja tek što se nije istresla nad obalom?«

— To su samo dvije milje, Peter! — odgovorio je s uobičajenim optimizmom — Što ti se može dogoditi u dvije milje?

Kad sam se oko šest popodne probudio nakon sijeste, olujna fronta već se rasprostrla poput dugog saga preko večernjeg neba. Naslonio sam se na sofu i gledao kroz velike prozore salona: na obzoru titanska formacija oblaka, visoka poput provalije i široka dokle seže pogled, napredovala je kao neumoljiva vojska. U njezinoj je crnoj utrobi sije­valo obećavajući nesmiljenu bitku protiv Zemlje.

Ustao sam i krimić je — čijih me prvih pedeset stranica uspjelo uspavati — pao na topli sag s astečkim motivima koji je ukrašavao sredinu prostranog boravka. Uzeo sam gitaru, koja se također odma­rala na podu, i stavio je među jastuke. Potom sam prišao prozorima koji vode u vrt, otvorio velika klizna vrata i izišao. Dočekao me bije­san vjetar koji je tresao travnjakom i biljkama u mom vrtu kao da su zvečke. Ograda, niz bijelih letvi koja je opasala zemljište, također se odupirala moćnom udaru. Dolje na plaži pijesak se podizao oblikuju­ći oblake i rešetajući obalu. Na lice mi je sletjelo desetak peckavih zrnaca.

Vidjevši kako se ta čudovišna oluja bliži obali, osjećao sam se poput malog kukca kojega samo što nije proždro div. Sjetio sam se dasaka Johna Durrana i pokajao se što nisam ponio koju. Prokletstvo,

Mikel Santiago

6

ovo je kao čudovište koje samo što nije progutalo obalu! Pete, gdje ti je bila pamet?

Vratio sam se unutra i zatvorio terasu. Zatvarač nikad nije posve dobro sjedao, ali sam dobrano lupio po njemu dok nije ostalo herme­tički zatvoreno. »Mirno, gospodine Harper, nije smak svijeta«. Popeo sam se na prvi kat i jedan po jedan pregledao i provjerio sve prozore, koji su gledali na sjever.

Gore se kuća sastojala od velike glavne spavaonice i još jedne sobe s dva kreveta (koja će za koji tjedan imati svoje prve goste: moju djecu) s kupaonicom. Pod krovom je bio mali tavan pun prašnjavih kutija i starih kovčega. Prvi put u nekoliko mjeseci popeo sam se ona­mo da provjerim je li tavanski prozor dobro zatvoren. Usput sam se opskrbio s nekoliko svijeća koje sam rasporedio po kući u slučaju da usred noći nestane svjetla.

Iskopčao sam sve uređaje i vratio se u prizemlje. Kuhinja je ima­la samo jedan prozor okrenut prema moru, koji je bio od dvostrukog stakla i doimao se čvrstim kao konjski zubi. Izišao sam kroz kuhinjska vrata u stražnji vrt. Pokupio sam par drvenih naslonjača i ostavio ih u šupi. Ondje je bilo alata i drva koje je prijašnji stanovnik kuće kupio iz nekog razloga. Uključujući i malu sjekiru s kojom sam koji­put cijepao drva. Poigravao sam se idejom da se bacim na posao i sam sklepam neku vrstu zaštite, ali sam to smjesta odbacio. Vjerojatno bih si tom sjekirom samo uspio odrezati prst ili nešto još gore. A na ovome mjestu bez ikoga tko bi me mogao čuti iskrvario bih i umro sam.

Zatvorio sam šupu i vratio se u kuću.U salonu su se tresla okna koja su potresali ti bijesni udari vjetra.

Hoće li se razbiti? Bolje je ne riskirati. Pronašao sam dovoljno veliku plastičnu foliju u malom kredencu u predvorju. Upotrijebili smo je tijekom selidbe da omotamo moj Steinway&Sons i pomislio sam da će to barem zaštititi klavir u slučaju da se okna razbiju i kiša navre u boravak. Kad sam pokrio klavir (kljuse dugo dva metra i gotovo tristo pedeset kila teško) otkočio sam kotače i gurao ga sve dok ga nisam odmaknuo od velikog prozora. Ostavio sam iza sebe čist prostor okru­žen bilježnicama, knjigama s partiturama, držačima za olovke i broj­nim lopticama od papira. Ugasio sam i zatvorio svoj MacBook Pro i postavio ga visoko na policu udaljenu od prozora. Isto sam napravio s

POSLJEDNJA NOĆ U TREMORE BEACHU

7

digitalnom tipkovnicom, koju sam rabio za svoja snimanja. Kad je to učinjeno, boravak je bio spreman dočekati oluju svih oluja. Po oknima su počele padati kapi kiše i u daljini su se čuli sporadični gromovi, ali još nije bilo nijedne munje.

Uto je zazvonio telefon.Potrčao sam do njega i javio se. Čuo sam Leov glas na drugoj

strani.— Dobra večer, Harpere, samo što nismo počeli. Dolaziš ili što?Uza sve ove poslove gotovo sam zaboravio na dogovor s Koga­

novima.— Oprosti, Leo, skroz sam zaboravio — rekoh približavajući se s

telefonom terasi. — Čuj, i dalje misliš da ne trebamo daske na pro­zorima?

Čuo sam kako se nasmijao, što me tek malo smirilo.— Durran ti je utjerao strah u kosti, ha? Blago njemu! Slušaj,

Pete, osim ako ne počnu padati meteoriti, sumnjam da će ti išta noćas razbiti prozore. Ali dođi prije no što ovaj divovski oblak zahvati obalu. Kažu da će biti puno gromova.

Obećao sam mu da ću biti ondje za deset minuta. Potom sam poklopio i malo se nasmijao vlastitom strahu. »Nisi li želio živjeti na plaži? Gradska dušica!«

Popeo sam se stubama i bacio se pod vrući tuš da se konačno razbudim. Odspavao sam dugu sijestu tog popodneva nakon što sam se vratio iz sela. Prethodne noći nisam ni oka sklopio, sve zbog jednog poziva u kasni sat od Pata Dunbara, mog agenta, zbog kojega mi se okrenuo želudac.

Pat — pedeset i šest godina, pretio, s predznakom srčanog udara, razveden i opet oženjen vitkom dvadesetjednogodišnjom djevojkom iz Rusije — u ovom je trenutku živio u Londonu, premda je običavao mjesecima boraviti u predivnoj vili na Mediteranu. Pušio je manje nego prije, ali je i dalje pio jednako kao prije. Imali smo odnos gotovo kao između oca i sina, samo što sam ja bio (ili sam barem to običavao biti) sin koji je donosio dvadesetpostotnu proviziju.

— Našao sam se s Alexanderom Wellsom na proslavi BAFTA­e — reče nakon što je započeo razgovor pristojnim uvodnim pitanjem — kako je na tvom pustom otoku? — pričali smo o tebi. Htio je znati

Mikel Santiago

8

što radiš, imaš li kakvu rupu. Snimaju novu seriju o gusaru Drakeu. Dobro, bio je gusar samo za Španjolce. U Engleskoj je bio junak ili nešto takvo. To je serija o brodovima i ratovima!

— Znam tko je Francis Drake — rekoh postajući malo napet. Već sam znao kamo ovo vodi.

— Dobro. Savršeno. Preskočit ću povijesni kontekst. Onda, kad počinjemo? Traže skladatelja i trebaju ga za mjesec dana. Rekoh im da ću razgovarati s tobom. Mogao bi se naći s njim u Londonu. Recimo sljedeći tjedan.

Pretpostavljam da je to bilo neizbježno. Pat je bio moj agent, ne moja majka.

— Mislio si da ću te pitati za zdravlje?— Pat, već znaš kako je — odgovorio sam. — Zaokupljen sam

nečim drugim. Barem do rujna. Neću to ostaviti poludovršeno.Nastala je kratka stanka. Poznavao sam Pata Dunbara godinama

i mogao bih se okladiti da ponavlja moje riječi u zraku, oponašajući moje glupavo lice.

— Ne tražim da išta ostaviš napola dovršeno, Peter — opet se oglasi pokušavajući ublažiti svoj ton. — Poštujem tvoje odluke. Uvi­jek sam ih poštivao, istina? Nije li tako? Samo te molim da ne gubiš vezu sa stvarnošću. Da jedan vikend iziđeš iz tog budističkog utočišta, navučeš odijelo i popiješ kavu s Wellsom i njegovim producentom. Da ti ispričaju svoje ideje. Poznajem te, napisat ćeš im glavnu temu na salveti nakon pet minuta razgovora. Što kažeš?

Evo Pata Dunbara, pomislih, genija jeftine psihologije koji ispro­bava tehniku ultramotivacije.

— Moram biti vjeran svojim projektima, Pat. Sastati se s Alexom Wellsom znači jedino preuzimanje obveze. Provest ćemo se loše, i ti i ja, ako ne budem potpuno siguran. To znaš. Za takve sastanke valja se nabrusiti, a uz to već imam jedan projekt u rukama.

— Imaš ga? — odgovorio je. — Jesi li siguran u to?— Na što misliš? — rekoh i već me to pomalo gnjavilo.— Da, znam: tvoj vlastiti projekt — reče Pat — eksperimentalna

ploča. O tome svi živi pričaju u posljednjih jedanaest mjeseci. »Peter si je uzeo vremena za sebe.« Jedanaest mjeseci, momče, znaš li kakve se sve stvari dogode za to vrijeme? Odbio sam…

POSLJEDNJA NOĆ U TREMORE BEACHU

9

— Znam to, Pat. Napravio si mi popis nekoliko puta: dva pro­jekta sa šest znamenaka u videoigricama, jedan film i, s ovom, tri se rije.

— Dopuštaš mi da ti kažem nešto što ne želiš čuti? Ljudi te po­činju zaboravljati. Počinje te pratiti glas da si čudan, nepredvidiv, a to je kao kuga: najgora reputacija koju si čovjek može stvoriti. Koliko god blistale tvoje nagrade BAFTA­e, tvoji Zlatni globusi i ta nomina­cija za Oskara, još nisi Elfman, ni Williams, ni Zimmer, sjeti se toga, vrijedi? Žao mi je što ispadam seronja, ali mislim da ti to netko treba reći. Neke ekstravagancije si još ne možeš dopustiti.

Dobro, to je svađa koja me čekala već neko vrijeme. Konačno je stigla. Prešao sam granicu strpljenja i samog Pata Dunbara.

Kad je završio, ostao je šutjeti nekoliko sekunda. Pustio je da obojica prodišemo.

— Vidi, Peter, znamo da ti je ono bilo teško razdoblje, dobro? Ja sam se isto razvodio. Znam u kakvom si sranju. Clem te dobrano klepila i sad si ljut na sve. Ali moraš pomoći samome sebi.

— To i kanim činiti — rekoh.— Skrivajući se od svijeta?— Ne skrivam se. Treba mi mir. Da budem daleko od svega »Od

tebe također«, pomislih. — Usto, samo pravim sranja. Znaš to.— Nije bilo sranje. Bio si pogođen razvodom. Nazovi to nezgo­

dom. Tim se tipovima jako žurilo i nisu mogli nikoga čekati. Borio sam se do krajnjih granica da te zadržim unutra. Nije išlo.

Govorili smo o katastrofi koja je, između ostaloga, bila povod mom izbjeglištvu. Film koji nisam mogao završiti. FOX. Njihovi od­vjetnici. Još jedan mali udarac po glavi gospodina Harpera i njegovim financijama nakon razvoda s Clem.

— Gle, Pat — rekoh preuzevši inicijativu. — Znam da si mi pri­jatelj. Znam da je sve što kažeš u dobroj namjeri, uz tvojih cijenjenih dvadeset posto, ali sad se ne želim vratiti. Vidim da sam na rubu da napravim korak naprijed, da promijenim kožu. To s Clem, cijela ta prokleta noćna mora, mislim da će mi na određen način pomoći. Ali trebam vremena.

Sad je Pat sigurno sjedio glave polegnute na naslon svoje sofe gledajući u strop. »Pokušao sam, napravio sam sve što sam mogao.«

Mikel Santiago

10

— Dogovoreno, Harpere. Neću inzistirati. Reći ću Wellsu ne. Uvijek sam se uzdao u tvoj instinkt. Imaš dobar instinkt. Nastavi sa svojim albumom, nastavi se oporavljati i obavijesti me kad poželiš ra­diti, vrijedi?

Spustio sam telefon. Ono »nastavi se oporavljati« odzvanjalo mi je u glavi.

No bilo je to točno. Koga sam mislio zavarati? Nisam se usudio vidjeti Alexandera Wellsa jer se nisam osjećao sigurno. Pat je to znao, FOX je to znao, BBC je to znao. Svi živi bili su upoznati. Direkt u čeljust, loše upućen i Peter Harper je izgubio svoj pogled tigra. Skladao bi nešto, preslušao to i poslao u smeće. U dubini duše trebao bih zahvaliti Patu što i dalje stavlja na kocku svoj ugled sa mnom.

Blog posvećen svijetu spektakla posvetio mi je sljedeći uvodnik prije koji mjesec: »Zavlačio je pola godine, obećavajući nešto FOX­u uz više nego sočan predujam, a kažu da je bio u stanju predati tek na­crt zvukova iz džungle pomiješan s violinama. Kažu da mu je razvod loše pao. Ja bih rekao da ga je izbacio iz naslonjača.«

Tijekom posljednja tri mjeseca moj je kreativni život bio frustri­rajuća agonija pokušaja i pogrešaka. Manijakalno­depresivna spirala u kojoj bih jedne noći povjerovao da imam nešto divno, melodiju koja će predstavljati točku preokreta u mojoj kreativnoj praznini, a sljede­će bih jutro to poslušao i tjeralo bi me na povraćanje (figurativno, osim par puta kad se doista dogodilo). Ustajao bih očajan od klavira i morao bih izići iz kuće da ne eksplodiram, a kao izravna posljedica eksplodiranja pijem, pa bih odlazio prošetati po stijenama Tremore Beacha tražeći rakove, suptilno i infantilno želeći da neki neočekivani val okonča tu patnju, ili u šetnju hridinama do ruševina samostana Monaghan, gdje sam običavao pričati s Bogom i moliti ga, silno se stideći, da mi dobaci uže. Premda bih uglavnom izlazio u vrt i posve­tio se košenju trave, koja se bila pretvorila u najveću zabavu u mom redovničkom životu. I imao sam prekrasan travnjak, dostojan Buckin­ghamske palače.

Nakon tuširanja i brijanja navukao sam čistu košulju i sako. Baš mi je prijalo katkad izići iz uniforme traperica i majica. Uzeo sam bocu

POSLJEDNJA NOĆ U TREMORE BEACHU

11

čileanskog vina kupljenu kod Andy’sa tog jutra, pogasio sva svjetla i krenuo prema ulazu. Ključevi su visjeli uz vrata. Uzeo sam ih i spustio u džep hlača. Potom sam dohvatio kvaku na vratima i osjetio noćnu studen što ju je prenio metal, lagan drhtaj među mojim prstima, jer su se vrata pomicala od vanjskog vjetra.

I onda se to dogodilo. Ono čega ću se toliko puta otad sjetiti. Neki glas mi se obratio i rekao:

»Ne izlazi iz kuće.«Bio je to kao neki glas bez lica. Kao sablast skrivena u mojim

ušima. Šapat koji je mogao izazvati vjetar. Čuo sam ga negdje u sebi: »Ne otvaraj ova vrata. Ne noćas.« Moja je ruka ostala položena na kvaki. Moja stopala sleđena, ulivena u pločicama poda.

Pogledao sam opet u mračan salon. U daljini, na oceanu, blje­snula je jedna zraka i na tren rasvijetlila salon. Ondje nije bilo nikoga, dakako. Taj glas nije pripadao nikakvoj sablasti. Bio je moj. Niknuo iz moje glave.

»Zar to misliš? To je onaj glas? Opet?«U cijelom svom životu do toga trena čuo sam ga još u samo

jed noj prigodi. Tako jasan, tako bistar u svojoj poruci.»Prokleto bilo, ali onoga puta to je bio samo strah«, rekoh sam

sebi. »Baš kao ove noći. Ne budi dijete, Peter Harper. Te stvari ne postoje.«

(»Ali, nisi li imao pravo onaj put?«)— Hajde, ne budi dijete — rekoh na glas u samoći vlastitog dnev­

nog boravka.Ugasio sam svjetlo, izišao iz kuće i jako zalupio vratima, kao da

želim prestraviti sablast.