KRISTIN HANNAH

POSLJEDNJI

PLES

LEPTIRA

Prevela s engleskoga

Maja Opačić

Znanje

Naslov izvornika:

Kristin Hannah

Night Road

Copyright © 2011 by Kristin Hannah

Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014.

Sva prava pridržana, uključujući pravo na reprodukciju u cijelosti ili

djelomično u bilo kojem obliku. Ovo je djelo fikcije. Imena, likovi, mjesta

i događaji su ili proizvod autorove mašte ili su korišteni na fiktivan način, a

svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, poslovnim

subjektima, događajima ili lokalitetima, je u potpunosti slučajna.

POSVETA

Ne mogu poreći da sam bila jedna od sveprisutnih mama. Išla sam na

sva razredna okupljanja i terenske nastave, sve dok me sin nije očajnički

zamolio da ostanem kod kuće. Sad kad je odrastao čovjek s diplomom,

mogu se osvrnuti na njegove srednjoškolske dane s mudrošću koju donosi

vremenski odmak. Godina kad je maturirao za mene je nesumnjivo bila

jedna od nastresnijih u životu, ali i jedna od najljepših. Kad danas

pomislim na nju — a te su mi uspomene poslužile kao nadahnuće za ovaj

roman — sjetim se silnih uspona i padova. Uglavnom pomislim kakvu sam

sreću imala što sam živjela u usko povezanoj, brižnoj zajednici u kojoj smo

se međusobno podržavali. Stoga ovu knjigu posvećujem svome sinu

Tuckeru te svim klincima koji su prošli kroz našu kuću i obasjali je svojim

osmijehom: Ryanu, Krisu, Eriku, Gabeu, Andyju, Marci, Whitney,

Willieju, Lauren, Angeli, Anni i mnogim drugima. Posvećujem je i drugim

mamama: Julie, Andy, Jill, Megan, Ann i Barbari. Uistinu ne znam kako

bih preživjela bez vas. Hvala što ste bile uz mene, što ste znale kad treba

uskočiti, kad ponuditi margaritu, a kad otvoreno izreći bolnu istinu. Na

kraju, ali nipošto najmanje važno, želim zahvaliti svome mužu Benu, koji

je uvijek bio uz mene i na tisuću mi načina pokazao da smo ekipa i u

roditeljstvu, kao i u svemu ostalom. Hvala vam svima.

Posljednji ples

leptira

PROLOG

2010.

Stoji na oštrom zavoju na Noćnoj cesti.

Šuma je ovdje mračna, čak i usred dana. Drevna, vrtoglava

crnogorica stvara neprohodni gustiš s obje strane, dok njezina debla,

obrasla mahovinom i oštra poput koplja, sežu dovoljno visoko u ljetno

nebo da zaklone sunce. Duboke sjene prekrivaju istrošeni asfalt; zrak je

miran i tih, poput suspregnuta daha. Iščekuje.

Nekoć je to jednostavno bio put do kuće. Ležerno bi vozila po

njegovim rupama, bez kolebanja, rijetko — ako uopće — primjećujući

kako je s obje strane oštra padina. Misli su joj tada bile zaokupljene drugim

stvarima, svakodnevnim sitnicama. Kućanskim poslovima. Obvezama.

Rasporedima.

Naravno, godinama nije prošla tom cestom. Letimičan pogled na

izblijedjeli zeleni znak bio je dovoljan da preoštro zakrene volan: bilo je

bolje sletjeti s ceste, nego zateći se na njoj. Barem je tako mislila do danas.

Otočani još uvijek govore o onome što se dogodilo u ljeto 2004.

Sjede na barskim stolcima ili ljuljačkama po trijemovima i nabacuju se

mišljenjima, poluistinama, donose sudove koje ne bi trebali. Misle da im

nekoliko stupaca u novinama pruža sve činjenice koje su im potrebne.

Međutim, činjenice zapravo uopće nisu bitne.

Ako je tko vidi kako nepomično stoji uz rub te puste ceste u dubokoj

sjeni, sve će se ponovno vratiti. Prolaznik će se sjetiti one davne noći kad

se kiša pretvorila u pepeo…

Prvi dio

»Na pola našeg životnog puta

u mračnoj mi se šumi noga stvori

jer s ravne staze skrenuvši zaluta.«

Dante Alighieri, Pakao

JEDAN

2000.

Lexi Baill proučavala je zemljovid države Washington dok joj sitne,

crvene geografske oznake nisu zaplesale pred umornim očima. Nazivi

gradova kao da su odisali nekom čarolijom; slutili su na krajolik koji jedva

da je mogla zamisliti: na snijegom zagrnute planine koje su se spuštale sve

do površine mora, na stabla visoka i uspravna poput crkvenih zvonika, na

beskrajno, bistro plavo nebo. Zamišljala je orlove na vrhovima telefonskih

stupova i zvijezde koje se doimaju dovoljno blizu da ih možeš dohvatiti.

Noću su tihim naseljima vjerojatno lutali medvjedi u potrazi za mjestima

koja su još donedavno bila njihova.

Njezin novi dom.

Rado bi bila mislila da će njezin život ondje biti drukčiji. Ali kako da

povjeruje u to? Sa svojih četrnaest godina možda nije znala puno, ali jedno

je znala: djeca u sustavu socijalne skrbi bila su lako povratna roba, poput

praznih boca i cipela koje žuljaju.

Jučer ju je njezina socijalna radnica rano probudila i rekla joj neka se

spakira. Ponovno.

»Imam dobre vijesti«, rekla je gospođa Watters.

Premda još u polusnu, Lexi je znala što to znači. »Nova obitelj.

Super. Hvala, gospođo Watters.«

»Ne bilo kakva obitelj. Tvoja obitelj.«

»Aha. Naravno. Moja nova obitelj. Bit će super.«

Gospođa Watters ispustila je onaj zvuk razočaranja, tihi izdisaj

prenježan da bi bio uzdah. »Pokazala si da si jaka, Lexi. Tijekom mnogo

vremena.«

Lexi se pokušala nasmiješiti. »Nemojte se gristi, gospođo W. Znam

kako je teško pronaći obitelj za veće klince. I obitelj Rexler je bila u redu.

Da mi se nije vratila mama, mislim da bih se ondje bila uklopila.«

»Znaš, ništa od toga nije tvoja krivica.«

»Aha«, reče Lexi. Bilo je dobrih dana, kad je mogla samu sebe

uvjeriti da ljudi koji su je vratili imaju vlastitih problema. Međutim, za

loših dana — a takvih je u zadnje vrijeme bilo sve više — pitala se što ne

valja s njom, zašto ju je tako lako napustiti.

»Imaš rodbinu, Lexi. Pronašla sam tvoju pratetu. Zove se Eva Lange.

Šezdeset i šest joj je godina i živi u Port Georgeu, u državi Washington.«

Lexi se uspravila na krevetu. »Molim? Mama mi je rekla da nemam

rodbine.«

»Tvoja majka… prevarila se. Ipak imaš obitelj.«

Lexi je cijeli život čekala da čuje te tri dragocjene riječi. Njezin je

svijet oduvijek bio opasan, nesiguran; brod koji plovi ravno na sprud.

Odrasla je uglavnom sama, među neznancima, kao divlje siroče modernoga

doba koje se bori za ostatke hrane i pažnje, ali nikad ne dobije dovoljno ni

jednog ni drugog. Većinu tih uspomena posve je potisnula, ali kad bi se

potrudila — kad bi je neki od državnih psihijatara prisilio da se potrudi —

mogla se sjetiti gladi, mokrih gaćica i dozivanja majke, koja je bila previše

napušena da bi je čula ili previše otupjela od droge da bi je bilo briga.

Sjećala se kako je danima sjedila u prljavom odjeljku za igru, plakala i

čekala da se netko sjeti kako ona postoji.

Sad je zurila kroz prljavi prozor međugradskog autobusa. Njezina je

socijalna radnica sjedila pored nje i čitala ljubić.

Nakon više od dvadeset i šest sati putovanja, napokon su se bližile

svome odredištu. Vani je čelično nebo gutalo vrhove stabala. Kiša je

pravila vijugave oblike po prozoru i zamućivala pogled. Kao da su u državi

Washington dospjele na neki drugi planet: više nije bilo južnokalifornijskih

smeđih brežuljaka sprženih suncem, niti sive križaljke zakrčenih autocesta.

Stabla su bila golema, kao da su na steroidima, a takve su bile i planine.

Sve se doimalo divovskim i divljim.

Autobus je skrenuo prema zdepastom, sivom kolodvoru te se naglo

zaustavio uz dugi, visoki zvuk. Oblak crnog dima dolebdio je do njezina

prozora i na trenutak joj zaklonio pogled na parkiralište; zatim ga je

rastjerala kiša. Vrata autobusa glasno su se otvorila.

»Lexi?«

Čula je glas gospođe Watters i pomislila, Pokreni se, Lexi, ali nije u

tome uspijevala. Pogledala je ženu koja je zadnjih šest godina jedina bila

stalno prisutna u njezinu životu. Svaki put kad bi neka udomiteljska obitelj

odustala od Lexi i vratila je poput pokvarenog komada voća, gospođa

Watters bila je ondje i čekala je uz tužan osmijeh. Možda to i nije bilo

bogznašto, ali Lexi nije znala za bolje i odjednom se prepala da će izgubiti

čak i taj slabašni dojam prisnosti.

»Što ako ne dođe?« pitala je Lexi.

Gospođa Watters ispružila je ruku s prstima tankim poput grančica,

no krupnih zglobova i izraženih vena. »Doći će.«

Lexi je duboko udahnula. Može ona to. Naravno da može. U zadnjih

pet godina prošla je sedam udomiteljskih obitelji i šest različitih škola.

Može onda i ovo sad.

Posegnula je za rukom gospođe Watters. Jedna za drugom pošle su

niz uski prolaz autobusa, sudarajući se s tapeciranim sjedalima s obje

strane.

Izašavši iz autobusa, Lexi je uzela svoj izgrebani crveni kovčeg, koji

je jedva nosila jer je bio ispunjen jedinim što joj je zaista bilo važno:

knjigama. Odvukla ga je do ruba pločnika i stala onamo, osovljena na sam

brid rubnika. Ta se mala cementna litica doimala opasno. Jedan pogrešan

korak i možda slomi koju kost ili naglavce padne pred neki automobil.

Gospođa Watters prišla je Lexi i otvorila kišobran. Kiša je bubnjala

po napetom najlonu.

Jedan po jedan, ostali su putnici izašli iz autobusa i nestali.

Lexi je pogledala prazno parkiralište i došlo joj je da zaplače. Koliko

je puta bila u istoj takvoj situaciji? Svaki put kad bi se mama očistila,

vratila bi se po svoju kćer. Pruži mi još jednu priliku, malena. Reci ovom

dragom sucu da me voliš. Ovaj ću put biti bolja… Više nikad te neću

zaboraviti. I Lexi bi svaki put čekala. »Vjerojatno se predomislila.«

»To se neće dogoditi, Lexi.«

»Moglo bi se.«

»Imaš obitelj, Lexi.« Gospođa Watters ponovila je te zastrašujuće

riječi i Lexi je izgubila tlo pod nogama. Nada se na prstima uvukla u nju.

Ulubljeni plavi ford fairlane zaustavio se uz rub ceste pred njima.

Imao je udubljenje uz odbojnik, a dno mu je prekrivala hrđa. Napukli

prozor bio je unakrst zalijepljen širokim selotejpom.

Vrata s vozačeve strane polako su se otvorila i kroz njih se pojavila

žena. Bila je niska i sjedokosa, vodenastih smeđih očiju i kože iskrižane

mrežom bora, tipičnih za teške pušače. Začudo, izgledala je poznato — kao

mamina starija, naborana verzija. Uz to, Lexi je čula nemoguću riječ, sad

još natopljenu dodatnim značenjem. Obitelj.

»Alexa?« kreštavim glasom reče žena.

Lexi se nije mogla natjerati da joj odgovori. Željela je da se ta žena

nasmiješi ili da je možda čak zagrli, ali Eva Lange samo je stajala ondje, a

njezino se smežurano lice mrštilo.

»Ja sam tvoja prateta. Sestra tvoje bake.«

»Nikad nisam upoznala svoju baku«, bilo je sve čega se Lexi mogla

sjetiti da odgovori.

»Sve ovo vrijeme mislila sam da živiš s rođacima s tatine strane.«

»Nemam tatu. Mislim, ne zna tko mi je tata. Mama mi nije znala

reći.«

Teta Eva je uzdahnula. »Sad i to znam, zahvaljujući gospođi Watters.

Je li to sve što imaš?«

Lexi je preplavio sram. »Aha.«

Gospođa Watters nježno je uzela kovčeg iz Lexine ruke i spustila ga

na stražnje sjedalo. »Hajde, Lexi. Uđi u auto. Tvoja teta želi da živiš s

njom.«

Aha, zasad.

Gospođa Watters privukla je Lexi u čvrst zagljaj i prošaptala: »Ne

boj se.«

Lexi se u zagrljaju zadržala gotovo predugo. U posljednjem trenutku

prije nego što je situacija postala neugodna, pustila je socijalnu radnicu i

nespretno se odmaknula. Prišla je izubijanom automobilu i snažno povukla

vrata. Zaštropotala su, zacvilila i širom se otvorila.

Sjedala su bila presvučena smeđim vinilnim navlakama, a kroz

napukle šavove izvirivao je sivi tapecirung. Zrak je mirisao na mješavinu

metvice i dima, kao da je u automobilu popušeno milijun cigareta s

mentolom.

Lexi je sjela što je bliže mogla vratima. Kroz napukli je prozor

mahnula gospođi Watters i gledala kako njezina socijalna radnica nestaje u

sivoj izmaglici dok su se udaljavale. Prstima je kliznula po hladnome

staklu, kao da je taj lagani dodir može ponovno povezati sa ženom koju

više nije vidjela.

»Čula sam da ti je mama umrla. Žao mi je«, nakon duge, nelagodne

tišine reče teta Eva. »Sad je na boljemu mjestu. Neka ti to bude utjeha.«

Lexi nikad nije znala što bi na to odgovorila. Takvo je razmišljanje

čula od svakog neznanca koji ju je primio u svoju kuću. Jadna Lexi, s

mrtvom majkom narkomankom. Ali nitko zapravo nije znao kakav je bio

mamin život — muškarci, heroin, povraćanje, bol. Niti kako je užasan bio

njezin kraj. Samo je Lexi sve to znala.

Kroz prozor je zurila u svoj novi grad. Bio je tmast, zelen i mračan,

čak i usred bijela dana. Nakon nekoliko kilometara znak im je zaželio

dobrodošlicu u rezervat Port George. U njemu su posvuda bili indijanski

simboli. Ulaze u trgovine krasili su izrezbareni kitovi. Sklepane kuće

stajale su na obraslim parcelama, a u mnogim su dvorištima bili hrđavi

automobili ili uređaji. Toga poslijepodneva u kasnom kolovozu, prazni

štandovi za prodaju pirotehnike za vatromet svjedočili su o nedavnom

prazniku, a na padini iznad Tjesnaca gradio se blještavi kasino.

Slijedeći znakove stigle su do naselja montažnih kuća »Poglavica

Seattle«. Teta Eva prošla je kroz naselje i parkirala se pred žuto-bijelom,

širokom kućom. U kišnoj izmaglici kuća je izgledala nekako mutno, a taj je

dojam pojačavalo razočaranje. Uz ulazna vrata, obojana žarkomodro,

stajali su sivi plastični lonci u kojima su rasle prorijeđene petunije na

umoru. Na prozoru su visjele karirane zavjese, nalik na pješčani sat od

tkanine, koje su u sredini bile stegnute čupavom žutom vunom.

»Nije bogzna što«, reče teta Eva. Činilo se da se srami. »Podstanarka

sam; vlasnik kuće je pleme.«

Lexi nije znala što da kaže. Da je njezina teta vidjela neke od kuća u

kojima je Lexi dotad živjela, ne bi smišljala isprike za ovu lijepu montažnu

kućicu. »Zgodno je.«

»Dođi«, reče teta gaseći motor automobila.

Lexi je slijedila tetu po šljunčanoj stazi, sve do ulaznih vrata. Njezin

je montažni dom unutra bio kao bombončić. Malena kuhinja u obliku slova

L spajala se s blagovaonicom, u kojoj se nalazio kromirani stol s plohom

od žute plastike i četiri stolca. U dnevnom boravku dvosjed s kariranim

uzorkom i dva naslonjača presvučena plavim vinilom smjestili su se preko

puta televizora na metalnom postolju. Na stoliću pored dvosjeda bile su

dvije slike: na jednoj je bila starica s naočalama debelih okvira, a na drugoj

Elvis. U kući je mirisalo po dimu cigareta i umjetnom cvijeću. S ručice

gotovo svakog kuhinjskog elementa visjeli su ljubičasti osvježivači zraka.

»Oprosti ako ovdje malo smrdi. Prošli sam tjedan prestala pušiti —

kad sam doznala za tebe«, reče teta Eva i okrene se prema Lexi. »Pasivno

pušenje i klinci ne idu skupa, zar ne?«

Lexi je obuzeo neobičan osjećaj, nježan poput ptice, usplahiren i njoj

tako stran da isprva nije prepoznala o čemu se zapravo radi.

Bila je to nada.

Ova neznanka, ova teta, prestala je pušiti zbog nje. I primila je Lexi

premda je očigledno bila tanka s novcem. Pogledala ju je i htjela nešto reći,

ali nije uspjela izgovoriti ni riječi. Bojala se da jednom pogrešnom riječju

sve ne urekne.

»Nisam baš ovome dorasla, Lexi«, naposljetku reče teta Eva. »Oscar

i ja — to mi je bio muž — nismo imali djece. Pokušali smo ih imati, ali

jednostavno nije išlo. Tako da ne znam kako se odgajaju djeca. Ako

budeš…«

»Bit ću dobra. Kunem se.« Nemoj se predomisliti. Molim te. »Ako

me zadržiš, nećeš požaliti.«

»Ako te zadržim?« Teta Eva stisnula je svoje tanke usne i lagano se

namrštila. »Mama te bogme fino sredila. Ne mogu reći da sam iznenađena.

I mojoj je sestri slomila srce.«

»Znala je povrijediti ljude. To joj je dobro išlo«, tiho će Lexi.

»Mi smo obitelj«, reče Eva.

»Ne znam baš što to znači.«

Teta Eva se nasmiješila, no bio je tužan taj osmijeh. Pogodio je Lexi,

podsjetio ju da je pomalo oštećena. Život s mamom ostavio je trag. »To

znači da ostaješ ovdje sa mnom. I mislim da bi bilo najbolje da me odmah

počneš zvati Eva jer će se to ›teta‹ brzo izlizati.« Htjela se okrenuti.

Lexi ju je zgrabila za mršavo zapešće. Osjetila je kako se tetina

baršunasta koža naborala pod njezinim pritiskom. Nije to htjela, nije to

trebala učiniti, ali sad je bilo prekasno.

»Što je, Lexi?«

Lexi je jedva sročila tu jednu kratku riječ; poput kamena joj je stajala

u stisnutom grlu. No morala ju je izgovoriti. Morala je. »Hvala«, rekla je

dok su je oči pekle. »Neću ti uzrokovati probleme. Kunem se.«

»Vjerojatno hoćeš«, reče Eva i napokon se nasmiješi. »Tinejdžerica

si, zar ne? Ali to je u redu, Lexi. U redu je. Dugo sam bila sama. Drago mi

je da si ovdje.«

Lexi je mogla samo kimnuti. I ona je dugo bila sama.

* * *

Jude Farraday protekle noći uopće nije spavala. Naposljetku, pred

samu zoru, prestala se i truditi. Odgurnula je lagani ljetni prekrivač te,

pazeći da ne probudi muža, ustala iz kreveta i otišla iz spavaće sobe. Tiho

je otvorila dvokrilna vrata i izašla.

Na svjetlosti koja se pomaljala, njezino je stražnje dvorište blistalo

od rose; bujna zelena trava lagano se spuštala prema plaži prekrivenoj

pijeskom i sivim oblucima. Tjesnac pred njom bio je tek niz uznemirenih

valova crnih poput ugljena, čije je vrške zora obojila narančasto. Na

suprotnoj obali, planinski lanac Olympic bio je zupčasta, ružičasto-

ljubičasta crta.

Uskočila je u plastične klompe, koje su uvijek bile pored vrata, i sišla

u vrt.

Taj komadić zemlje nije bio samo njezin ponos i dika. Bilo je to

njezino utočište. Ovdje je, čučeći na plodnoj crnoj zemlji, sadila i

presađivala, cijepila i podrezivala. Unutar tih niskih kamenih zidića

stvorila je svijet koji su u potpunosti određivali ljepota i red. Ono što bi

posadila, ondje bi i ostalo; puštalo je korijenje koje je zadiralo duboko u

zemlju. Ma koliko zima bila hladna i oštra, ma koliko oluje bile žestoke,

njezine voljene biljke s dolaskom toploga vremena uvijek bi nanovo

oživjele.

»Rano si ustala.«

Okrenula se. Njezin je muž stajao na kamenu male terase pred

vratima njihove spavaće sobe. Odjeven samo u crne bokserice, preduge,

prosijede plave kose još zapetljane od sna, izgledao je kao neki seksi

profesor klasičnih jezika ili rock zvijezda koja je tek zašla u srednje

godine. Nije ni čudo što se u njega zaljubila na prvi pogled, još prije više

od dvadeset i četiri godine.

Zbacila je narančaste klompe i kamenom stazom krenula iz vrta

prema terasi. »Nisam mogla spavati«, priznala je.

Uzeo ju je u naručje. »Prvi je dan škole.«

Bilo je to upravo ono što joj se poput provalnika uvuklo u san i

poremetilo njezin mir. »Ne mogu vjerovati da kreću u srednju školu. Prije

sekundu još su bili u vrtiću.«

»Bit će to zanimljiva pustolovina. Vidjet ćemo u kakve će ljude

izrasti tijekom iduće četiri godine.«

»Tebi će biti zanimljivo«, rekla je. »Ti si na tribinama i gledaš

utakmicu. Ja sam dolje, na terenu, i primam udarce. Užasno se bojim da će

nešto poći po zlu.«

»Što može poći po zlu? Pametna su to, znatiželjna, topla djeca. Sve

je na njihovoj strani.«

»Što može poći po zlu? Šališ se? Opasan je ovo svijet, Milese. Dosad

smo ih uspijevali zaštititi, ali srednja je škola nešto drugo.«

»Znaš, morat ćeš malo popustiti.«

Takve joj je stvari stalno govorio. Štoviše, mnogi su joj ljudi

godinama davali isti savjet. Kritizirali su je da djecu previše drži na uzdi,

da ih previše kontrolira, ali nije znala kako popustiti. Od trenutka kad je

odlučila postati majka, bio je to strašan boj. Prije rođenja blizanaca

pretrpjela je tri spontana pobačaja, a svakog bi je mjeseca dolazak

mjesečnice nanovo otjerao u sivu, maglovitu depresiju. A onda, čudo:

ponovno je začela. Trudnoća je bila teška, stalno je visjela o koncu, i Jude

je bila osuđena na gotovo šest mjeseci strogog mirovanja. Svakoga dana,

dok je ležala u krevetu i zamišljala svoju djecu, predstavljala si je trenutnu

situaciju poput rata, odmjeravanja snaga. Čitavim je srcem držala svoju

poziciju. »Još ne«, napokon je rekla. »Tek im je četrnaest.«

»Jude«, uzdahnuo je. »Mrvicu. Samo to. Svaki im dan pregledavaš

zadaće, pratiš ih na svaki ples i organiziraš sve događaje u školi. Pripremaš

im doručak i voziš ih kamo god trebaju ići. Pospremaš im sobe i pereš

odjeću. Zaborave li izvršiti svoje dužnosti u kućanstvu, smišljaš izlike za

njih i sve učiniš sama. Nisu ugrožena vrsta. Daj im malo slobode.«

»Od čega da odustanem? Prestanem li im provjeravati zadaću, Mia je

više neće pisati. Ili bih možda trebala prestati nazivati roditelje njihovih

prijatelja da provjerim idu li djeca doista onamo kamo su rekla da idu? Kad

sam ja išla u srednju, svaki smo vikend imali tulum na kojemu se pilo, a

dvije su moje prijateljice ostale u drugom stanju. Sad ih moram još

pomnije pratiti, vjeruj mi. Toliko toga može poći po zlu u iduće četiri

godine. Moram ih zaštititi. Jednom kad odu na faks, opustit ću se.

Obećavam.«

»Kad odu na pravi faks«, zadirkivao ju je, ali oboje su znali da nije

šala. Blizanci su tek kretali u srednju školu, a Jude je već počela istraživati

fakultete.

Pogledala ga je sa željom da je shvati. Smatrao je da se ona previše

posvećuje djeci, i shvaćala je njegovu zabrinutost, no bila je majka i nije

znala kako da to ležerno shvati. Nije mogla podnijeti pomisao da bi njezina

djeca mogla odrasti poput nje, osjećajući se nevoljeno.

»Nimalo joj nisi slična, Jude«, tiho je rekao; voljela ga je zbog

njegovih riječi. Naslonila se na njega i zajedno su gledali kako sviće, a

onda je Miles napokon rekao: »Hm, bolje da krenem, u deset imam

zakazanu operaciju.«

Poljubila ga je s puno osjećaja pa krenula za njime u kuću. Na brzinu

se istuširala, osušila svoju plavu kosu do ramena, nanijela tanak sloj

šminke te odjenula kašmirski džemper i izblijedjele traperice. Otvorivši

ladicu svoga toaletnog stolića, izvadila je dva malena zamotuljka; po jedan

za svako dijete. Uzela ih je sa sobom i izašla iz spavaće sobe te krenula niz

široki popločani hodnik. Jutarnje je sunce strujalo kroz prozore koji su

sezali od poda do stropa. Kuća, sastavljena uglavnom od stakla, kamena i

egzotičnoga drveta, kao da je sjala iznutra. U prizemlju se iz svakoga kuta

pružao pogled na neki dragocjeni ukras. Jude je provela četiri godine s

arhitektima i dizajnerima, nadvijena nad planovima, kako bi ta kuća bila

spektakularna i svaki se njezin san ostvario.

Na katu je bila druga priča. Ondje, na vrhu stubišta od plovućca i

bakra, bilo je dječje carstvo. Istočnom stranom kuće dominirala je sobu za

razonodu, u kojoj se nalazio veliki televizor i stol za bilijar. Osim nje, na

katu su bile dvije prostrane spavaće sobe, svaka s vlastitom kupaonicom.

Nemarno je pokucala na vrata Mijine sobe i ušla.

Kao što je i očekivala, svoju je četrnaestogodišnju kćer zatekla još

usnulu, izvaljenu preko pokrivača na svome krevetu s četiri uzdignuta

stupića. Posvuda je ležala odjeća — poput šrapnela iz neke mitske

eksplozije — razbacana, nagomilana i gurnuta u stranu. Mia je aktivno

tragala za identitetom, a svaki novi pokušaj iziskivao je radikalnu

promjenu odjevnog stila.

Jude je sjela na rub kreveta i pogladila meku plavu kosu koja je Miji

pala preko lica. Na trenutak se vrijeme izgubilo; odjednom je ponovno bila

mlada majka i promatrala svoju anđeosku djevojčicu zlatnoplave kose i

zaraznoga osmijeha, koja je svoga brata blizanca posvuda slijedila, kao

sjena. Bili su poput psića, verali su se jedno preko drugog u svojoj

neobuzdanoj igri, neprekidno čavrljali na svome tajnom jeziku, smijali se, i

nespretno silazili s kauča, stuba i roditeljskih krila. Zach je od samoga

početka bio vođa. Prvi je progovorio, a govorio je i više od sestre. Mia je

tek s navršene četiri godine izgovorila svoju prvu pravu riječ. Ranije nije ni

trebala: brat je uskakao. I tada i sada.

Mia se pospano okrenula i otvorila oči te polako žmirnula. Njezino

blijedo, srcoliko lice s predivnim jagodicama — nasljeđe njezina oca —

bilo je bojno polje akni koje nikakva njega nije uspjela ukloniti. Šarene

gumice vijugale su kroz aparatić na njezinim zubima. »Hola, madre.«

»Danas krećeš u srednju.«

Mia je iskrivila lice. »Ubij me odmah. Ozbiljno.«

»Bit će ti bolje nego u osnovnoj. Vidjet ćeš.«

»To ti misliš. Zar me ne možeš školovati kod kuće?«

»Sjećaš se šestog razreda? Kad sam ti pokušala pomoći oko zadaće iz

matematike?«

»Katastrofa«, zlovoljno će Mia. »Ali sad bi možda bilo bolje. Ne bih

se tako ljutila na tebe.«

Jude je pogladila kćer po mekoj kosi. »Ne možeš se skrivati od

života, lutko.«

»Ne želim se skrivati od života. Samo od srednje škole. To je kao da

plivaš s morskim psima, mama. Ozbiljno. Možda ostanem bez noge.«

Jude se morala nasmiješiti. »Vidiš? Imaš odličan smisao za humor.«

»To kažu kad pokušavaju naći dečka ružnoj curi. Hvala, madre.

Uostalom, koga briga? Nije da imam prijatelje.«

»Naravno da imaš.«

»Nemam. Zach ima prijatelje koji se trude biti ljubazni prema

njegovoj jadnoj sestri. To nije isto.«

Jude je godinama činila sve moguće i nemoguće ne bi li usrećila

svoju djecu, ali ovaj boj nije mogla vojevati. Nije bilo lako biti sramežljiva

blizanka najpopularnijega dečka u školi. »Imam dar za tebe.«

»Stvarno?« Mia se uspravila na krevetu. »Što?«

»Otvori.« Jude joj je pružila zamotuljak.

Mia je rastrgala omot. Unutra je bio tanak dnevnik, uvezan u

ružičastu kožu i s blistavim mjedenim lokotom.

»Kad sam bila tvojih godina, i sama sam ga imala. U njega sam

zapisivala sve što mi se događalo. Katkad pisanje pomaže. I ja sam bila

sramežljiva, znaš.«

»Ali ti si bila lijepa.«

»Lijepa si, Mia. Kad bi barem to shvatila.«

»Da, baš. Prištevi i aparatić su totalni hit.«

»Samo budi otvorena prema ljudima, može, Mia? Krećeš u novu

školu, iskoristi to kao novu priliku, može?«

»Mama, okružena sam istim klincima od vrtića. Ne vjerujem da će

nova adresa to promijeniti. Osim toga, pokušala sam biti otvorena… prema

Haley, sjećaš se?«

»Otad je prošlo više od godine, Mia. Nikakve koristi od fokusiranja

na loše događaje. Danas ti je prvi dan u srednjoj. Novi početak.«

»U redu.« Mia se pokušala hrabro nasmiješiti.

»Dobro. A sad ustani. Želim da danas rano dođemo u školu, tako da

ti mogu pomoći da pronađeš svoj ormarić i da te smjestim na prvi sat. Imaš

geometriju, predavat će ti je profesor Davies; želim mu reći kako si dobar

rezultat ostvarila na maloj maturi.«

»Nema šanse da me otpratiš na sat. A i ormarić mogu pronaći sama.«

Na intelektualnoj razini, Jude je znala da Mia ima pravo, ali nije bila

spremna olabaviti svoj nadzor. Još ne. Previše je toga moglo poći po zlu.

Mia je bila osjetljiva, nije trebalo puno da se usplahiri. Što ako joj se netko

bude rugao?

Majčin je zadatak zaštititi djecu — htjeli oni to ili ne. Ustala je. »Bit

ću praktički nevidljiva. Vidjet ćeš. Nitko neće primijetiti da sam tamo.«

Mia je zastenjala.

DVA

Prvoga dana škole Lexi se rano probudila i oteturala niz uski hodnik

prema kupaonici. Jedan pogled u zrcalo potvrdio je njezine najgore

strahove: koža joj je bila blijeda, čak pomalo žućkasta, a plave oči natekle i

krvave. Zacijelo je opet plakala u snu.

Na brzinu se istuširala u mlakoj vodi; pazila je da ne trati tetin novac.

Nije imalo smisla sušiti kosu. Crni pramenovi, koji su joj sezali do struka,

nakovrčat će se, nakostriješiti i tko zna što još, pa ih je samo skupila u

konjski rep i vratila se u svoju sobu.

Otvorila je ormar i zagledala se u ono malo odjeće što je imala. Izbor

je bio vrlo oskudan…

Što klinci ovdje nose? Je li Pine Island poput Brentwooda ili Beverly

Hillsa, gdje se klinci odijevaju poput avangardnih manekena? Ili je kao

istočni Los Angeles, u kojem su učionice pune nadobudnih rappera i

grungera?

Začulo se kucanje na vratima, tako tiho da ga je Lexi jedva čula.

Brzo je složila krevet i otvorila vrata.

Ondje je stajala Eva i držala žarkoružičastu majicu dugih rukava s

našivenim leptirom od štrasa. Njegova su obla krila bila ljubičasta, žuta i

zelena poput djeteline. »Jučer sam na poslu uzela ovo za tebe. Zaključila

sam da bi svaka cura trebala imati nešto novo za prvi dan u srednjoj.«

Bilo je to nešto najružnije što je Lexi vidjela, i više bi odgovaralo

djevojčici od četiri, nego od četrnaest godina, ali smjesta se zaljubila u

majicu. Dotad joj nikad nitko nije poklonio nešto posebno za prvi dan

škole. »Savršena je«, reče, osjećajući kako joj se steže grlo. Tek je četiri

dana živjela s tetom, ali sa svakim se satom osjećala sve više i više kao kod

kuće. To ju je udomaćivanje plašilo. Znala je kako je opasno da joj se svidi

neko mjesto. Neka osoba.

»Ne moraš je nositi ako ne želiš. Samo sam mislila…«

»Jedva čekam da je odjenem. Hvala, Eva.«

Teta joj se tako široko nasmiješila da su joj se nabrali obrazi. »Rekla

sam Mildred da će ti se svidjeti.«

»Zaista mi se sviđa.«

Eva je lagano kimnula i zakoračila natrag u hodnik te zatvorila vrata

za sobom. Lexi je odjenula ružičastu majicu i uskočila u isprane traperice.

Zatim je svoj naslijeđeni ruksak napunila bilježnicama, papirima i

kemijskim olovkama koje je Eva sinoć donijela s posla.

Došavši u kuhinju, zatekla je Evu pored sudopera. Sad je bila

odjevena za posao — u plavu kutu iz Walmarta, limunastožut sintetički

pulover i traperice — i pila je kavu.

Pogledi su im se sreli s dva kraja skučene, uredne kuhinje. Evine

smeđe oči izgledale su zabrinuto. »Gospođa Watters namučila se da te

ubaci u srednju školu Pine Island. To je jedna od najboljih škola u državi,

ali školski autobus na ide preko mosta pa ćeš morati putovati okružnim. Je

li to u redu? Jesam li ti sve to već rekla?«

Lexi je kimnula. »Sve je u redu, Eva. Ne brini. Godinama se vozim

autobusom.« Nije dodala da je često i spavala na njihovim prljavim

sjedalima kad ona i mama ne bi imale kamo otići.

»Onda dobro.« Eva je ispila kavu i isprala šalicu te je ostavila u

sudoperu. »Ne želiš prvi dan zakasniti u školu. Odvest ću te. Hajdemo.«

»Mogu autobusom…«

»Ne prvi dan. Posebno sam zbog toga promijenila smjenu.«

Lexi je slijedila tetu do automobila. Dok su se vozile prema otoku,

proučavala je okoliš. Sve je to već vidjela na zemljovidu, ali one crtice i

točkice malo su toga govorile o stvarnosti. Na primjer, znala je da je Pine

Island otok dugačak osamnaest, a širok šest kilometara; znala je da je

trajektom povezan s centrom Seattlea, a mostom s kopnom u okrugu

Kitsap. S kopnene strane mosta živjela su indijanska plemena. Na Pine

Islandu, sad je vidjela, nije bilo tako.

Po kućama je vidjela da su stanovnici otoka bogati. Bile su to

praktički vile.

Sišle su s autoceste i krenule uzbrdo, prema školi, sastavljenoj od

niza niskih zgrada od crvene opeke, sa stijegom u sredini. Kao i mnoge

druge škole koje je Lexi pohađala, srednja škola Pine Island očigledno je

neočekivano nabujala. Glavne zgrade okruživao je prsten montažnih

objekata. Eva je parkirala u praznoj autobusnoj traci i pogledala Lexi. »Ovi

klinci nisu ništa bolji od tebe. Zapamti to.«

Lexi je osjetila navalu nježnosti prema toj umornoj, brižnoj ženi koja

ju je primila k sebi. »Bit ću dobro«, reče Lexi. »Ne moraš se brinuti za

mene.«

Eva je kimnula. »Sretno«, reče naposljetku.

Lexi joj nije rekla da je sreća beskorisna kad krećeš u novu školu.

Umjesto toga, nasilu se nasmiješila i izašla iz automobila. Dok je mahala

na rastanku, iza Eve zaustavio se školski autobus, iz kojega su nahrupila

djeca.

Lexi je krenula spuštene glave. Toliko je puta bila nova cura u školi

da se znala jako dobro prikriti. Najbolje je bilo stopiti se s masom, nestati.

To se postizalo pogledom u tlo i brzim hodom. Prvo pravilo: nikad ne

zastajkuj. Drugo pravilo: nikad ne diži pogled. Bude li slijedila tu taktiku,

do petka će postati obična prvašica, jedna od mnogih, a onda može

pokušati pronaći kojeg prijatelja. Premda to ovdje neće biti lako. Što bi

ona, zaboga, mogla imati zajedničko s ovim klincima?

Došavši do zgrade A, još je jednom provjerila svoj raspored. Eto je.

Učionica 104. Stopila se s masom učenika, koji su se očigledno svi

međusobno poznavali, i pustila da je njihova rijeka nosi. U učionici su

klinci zauzeli mjesta, neprekidno uzbuđeno razgovarajući.

Pogriješila je i zastala. Podigla je pogled nakratko, tek toliko da se

orijentira; u učionici je zavladala tišina. Klinci su buljili u nju, zatim je

počelo šaputanje. Netko se nasmijao. Lexi je bila bolno svjesna svojih

nedostataka — debelih crnih obrva, krivih zuba i čupave kose, jadnih

traperica i još jadnije majice. Ovo je bio jedan od onih gradova u kojima

svaki klinac dobije aparatić za zube čim uđe u pubertet, a za šesnaesti

rođendan automobil.

U dnu učionice neka je djevojka prstom pokazala na nju i počela se

smijuljiti. Djevojka pored nje kimnula je glavom. Lexi se učinilo da čuje,

Super leptir, a onda, Je li ga sama napravila?

Neki je dečko ustao i u učionici je ponovno zavladala tišina.

Lexi je znala tko je to. U svakoj je školi postojao jedan takav —

zgodan, popularan, sportski tip, tip dečka koji dobiva sve što želi a da se ne

mora ni truditi. Kapetan nogometne momčadi i predsjednik razreda. U

svojoj svijetloplavoj majici tvrtke Abercrombie i vrećastim trapericama

izgledao je kao Leonardo DiCaprio, sav zlatan, nasmiješen i samouvjeren.

Krenuo je prema njoj. Zašto? Je li iza nje stajala neka zgodnija cura?

Hoće li je nekako poniziti samo da nasmije prijatelje?

»Bok«, rekao je. Osjetila je kako ih svi pomno promatraju.

Lexi se ugrizla za donju usnu ne bi li prikrila svoje krive zube.

»Bok.«

Nasmiješio se. »Susan i Liz su kučke. Ne obraćaj pozornost na njih.

Leptir je zakon.«

Stajala je poput idiota, zabljesnuta njegovim osmijehom. Saberi se,

Lexi. Nije to prvi zgodan frajer kojeg vidiš u životu. Trebala bi nešto reći,

nasmiješiti se, bilo što.

»Dođi«, rekao je i uhvatio je za ruku. Njegov ju je dodir uzdrmao

kao strujni udar.

Trebao bi se pokrenuti, odvesti je nekamo. Zato ju je i dodirnuo, zar

ne? No samo je stajao i zurio u nju. Njegov je osmijeh nestao. Odjednom

nije mogla disati; cijeli se svijet izgubio, ostalo je samo njegovo lice, samo

njegove nevjerojatne zelene oči.

Progovorio je, ali Lexi je srce tako glasno tuklo da nije čula ni riječi,

a onda je dečka povukla i odvela zgodna cura u suknji kraćoj od ubrusa.

Lexi je trenutak predugo tako stajala buljeći u njegova leđa, i dalje

bez daha. A onda se sjetila gdje je i tko je: nova cura u ružičastoj majici sa

štrasom. Spustila je bradu na prsa i poput munje sunula do jedne klupe u

zadnjem redu. Spustila se na glatku površinu stolca baš kad je zvonilo.

Dok je profesor tupio o ranim danima Seattlea, Lexi je u glavi stalno

iznova proživljavala onaj trenutak. Govorila je samoj sebi da to kako ju je

dotaknuo ništa ne znači, ali nije si mogla pomoći. Što joj je namjeravao

reći?

Kad je sat završio, odvažila se i pogledala prema njemu. Išao je

okružen drugim učenicima, smijući se nečemu što je rekla djevojka u mini

suknji. Pored Lexina je stola zastao i pogledao je, ali nije se nasmiješio ni

stao. Krenuo je dalje.

Naravno da nije stao. Polako je ustala i otišla do vrata. Ostatak jutra

pokušavala je uzdignute glave hodati po prepunim hodnicima, ali u podne

je već bila premorena, a najgore ju je tek čekalo.

Veliki odmor u novoj školi je pakao. Nikad ne znaš što je u trendu, a

što više nije; osim toga, usudiš li se sjesti na pogrešno mjesto, možeš

uzbibati cijeli društveni ustroj.

Lexi je zastala na vratima kantine. Sama pomisao da onamo uđe, da

je proučavaju i donose sudove o njoj, bila je previše za danas. Inače je bila

jača od takvog razmišljanja, ali gospodin Popularni nekako ju je izbacio iz

ravnoteže, naveo je da poželi nemoguće, a iz prve je ruke znala kako te

čežnja može odvesti na pogrešan put. Bio je to gubitak vremena. Izašla je

van, gdje je sjalo sunce. Prokopala je po ruksaku te izvukla užinu koju joj

je Eva spakirala i izlizani primjerak Jane Eyre. Neki klinci imaju plišane

igračke ili posebne dekice iz djetinjstva. Lexi je imala Jane.

Lijeno je prošla kroz školski park u potrazi za mjestom na koje bi

sjela i čitala dok jede užinu. S druge strane spazila je zgodno stabalce koje

je raslo na maloj, trokutastoj tratini. Međutim, nije stablo bilo to što joj je

zaokupilo pozornost, već djevojka u turskom sjedu ispod njegova zelena

baldahina, nadvijena nad knjigu. Plava joj je kosa bila podijeljena u dvije

labave pletenice. U profinjenoj suknji od ružičastog tila, crnoj majici s

naramenicama i visokim crnim tenisicama, svakako je slala određenu

poruku.

Tu je poruku Lexi razumjela: Ja nisam poput vas. Ne trebate mi.

Lexi se i sama nekoliko godina tako odijevala, u vrijeme kad se ni s

kim nije željela sprijateljiti, kad se bojala da će je netko pitati gdje živi ili

kakva joj je mama.

Duboko je udahnula i prišla onoj djevojci. Kad je već bila blizu, Lexi

je zastala. Željela je reći pravu stvar, ali sad kad je bila ovdje, nije znala što

bi to bilo.

Djevojka je podigla pogled s knjige. Izgledala je osjetljivo; imala je

kožu prekrivenu aknama i zelene oči obrubljene s previše ljubičastog tuša.

Gumice živih boja samo su dodatno naglašavale njezin aparatić za zube.

»Bok«, reče Lexi.

»On nije ovdje. A neće ni doći.«

»Tko?«

Djevojka je nezainteresirano slegnula ramenima i vratila se čitanju.

»Ako ne znaš, nije ni važno, zar ne?«

»Mogu li sjesti pored tebe?«

»Društveno samoubojstvo«, reče djevojka ne dižući pogled.

»Molim?«

Djevojka ju je ponovno pogledala. »Sjesti pored mene ravno je

društvenom samoubojstvu. Čak se ni klinci iz dramske grupe ne žele

družiti sa mnom. Aha. Situacija je stvarno koma.«

»Hoćeš reći da me neće primiti u navijačice? Tragedija.«

Djevojka je prvi put sa zanimanjem pogledala Lexi. Smiješak joj je

izvio usta. »Većini cura stalo je do takvih stvari.«

»Ozbiljno?« Lexi je ruksak spustila na travu. »Što čitaš?«

»Orkanske visove.«

Lexi je pokazala svoju knjigu. »Jane Eyre. Mogu li sjesti?«

Djevojka se pomakla u stranu da Lexi ima gdje sjesti na oskudnoj

tratini. »Tu nisam čitala. Je li dobra?«

Lexi je sjela pored nje. »Meni najdraža. Kad završiš sa svojom,

možemo se zamijeniti.«

»To bi bilo super. E da, ja sam Mia.«

»Lexi. Onda, o čemu je knjiga?«

Mia je počela polako, petljajući riječi, ali kad je spomenula

Heathcliffa, nekako se oslobodila. Lexi se nije ni snašla, a već su se smijale

kao da su dugogodišnje prijateljice. Kad je zvonilo, ustale su i zajedno

krenule prema ormarićima. Razgovarale su cijelim putem. Lexi više nije

hodala pognute glave, nije knjige stezala na prsa, niti je izbjegavala tuđe

poglede. Umjesto toga, smijala se.

Pred vratima učionice španjolskog Mia je zastala i u žurbi rekla:

»Poslije škole mogla bi doći k meni. Mislim, ako hoćeš.« Izgledala je

nervozno dok je pozivala Lexi. »Znam da vjerojatno nećeš doći. Nema

frke.«

Lexi se poželjela nasmiješiti, ali previše se sramila svojih zuba pa se

suzdržala. »To bi bilo zakon.«

»Nađemo se ispod stijega kod upravne zgrade, dobro?«

Lexi je ušla u svoju učionicu i sjela u zadnju klupu. Ostatak dana

zurila je na sat, pokušavajući snagom volje ubrzati vrijeme, sve do dva i

pedeset, kad je stala ispod stijega i čekala. Klinci su u skupinama prolazili

pored nje i međusobno se naguravali na putu do autobusa nanizanih pred

ulazom u dvorište.

Možda se Mia ne pojavi. Vjerojatno se neće pojaviti.

Lexi se spremala odustati od svega kad se Mia pojavila pored nje.

»Čekala si me«, rekla je. Činilo se da je odahnula kao i Lexi. »Dođi.«

Mia je krenula prva kroz more učenika, prema blistavom crnom

cadillac escaladeu parkiranom uz glavnu cestu. Otvorila je suvozačka

vrata i ušla.

Lexi je slijedila novu prijateljicu i sjela na bež sjedalo koje je

mirisalo po koži.

»Hola, madre«, reče Mia. »Ovo je Lexi. Pozvala sam je k nama. Je li

to u redu?«

Žena na vozačevu sjedalu se okrenula. Lexi je zaprepastila njezina

ljepota. Mijina mama je sa svojim savršenim bijelim licem i glatkom

plavom kosom izgledala poput Michelle Pfeiffer. Bila je odjevena u

nedvojbeno skupi džemper boje lososa; takvoj je bilo mjesto na naslovnici

kataloga tvrtke Nordstrom. »Zdravo, Lexi. Ja sam Jude. Drago mi je. Kako

to da te ne poznajem?«

»Upravo sam se doselila.«

»Ah. Shvaćam. A odakle si se doselila?«

»Iz Kalifornije.«

»Neću ti zamjeriti tu činjenicu.« Jude se široko nasmiješila. »Hoće li

tvoja mama imati što protiv ne dođeš li iz škole ravno kući?«

»Neće«, reče Lexi. Napela se u očekivanju neizbježnog idućeg

pitanja.

»Mogu je nazvati ako želiš, predstav…«

»Maaaama«, reče Mia, »opet si počela s time.«

Jude se nasmiješila Lexi. »Sramotim svoju kćer. Nažalost, ovih dana

to često činim, već samim time što dišem. Ali majka sam i ne mogu si

pomoći. Sigurna sam da i tebe tvoja mama isto tako sramoti, zar ne, Lexi?«

Lexi nije imala pojma što bi na to odgovorila, ali nije bilo ni važno.

Jude se nasmijala i nastavila kao da je ništa nije pitala. »Ima slike, nema

tona. Takva bih ja trebala biti. Pa dobro. Vežite se, cure.«

Upalila je motor, a Mia je smjesta počela govoriti o knjizi za koju je

čula.

Odvezle su se od škole i skrenule na lijepu glavnu cestu. Cijelim su

se putem kroz grad vukle zbog velike gužve, ali kad su se domogle

autoceste, sve je bilo čisto. Prolazile su potom krivudavom, dvotračnom

ulicom okruženom drvoredom, sve dok Jude nije rekla: »Dome, slatki

dome«, i skrenula na šljunčani kolni prilaz.

Isprva se nije vidjelo ništa osim stabala s obje strane prilaza, stabala

tako visokih i gustih da su zastirala sunce, no onda je cesta opet zavijugala

i našle su se na sunčanoj čistini.

Kuća kao da je izašla iz nekog romana. Ponosno se smjestila usred

brižno oblikovanog krajolika, visoka građevina od drveta i kamena,

prekrivena prozorima. Niski kameni zidići okruživali su veličanstvene

vrtove. Iza svega prostirao se modri Tjesnac. Čak i iz automobila Lexi je

čula kako valovi udaraju o obalu.

»Čovječe«, reče Lexi dok je izlazila iz automobila. Nikad prije nije

bila u ovakvoj kući. Kako da se ponaša? Što da kaže? Zacijelo će

pogriješiti i Mia će joj se smijati.

Jude je zagrlila kćer i njih su dvije krenule prve. »Mogu se kladiti da

ste gladne, cure. Da vam pripremim quesadille? A vi mi možete ispričati

kako vam je prošao prvi dan škole.«

Lexi se instinktivno držala u pozadini.

Došavši do ulaznih vrata, Mia se osvrnula. »Lexi? Ne želiš ući, zar

ne? Predomislila si se.«

Lexi je osjetila kako se njezina nesigurnost topi ili, točnije, kako se

spaja s Mijinom i pretvara u nešto drugo. Bile su slične; nevjerojatno, ali

istinito: djevojka koja nije imala ništa bila je poput djevojke koja je imala

sve. »Nema šanse«, rekla je Lexi smijući se i žureći prema vratima.

Ušavši u kuću, izula se i prekasno primijetila da joj čarape imaju

rupe na prstima. Posramljena, slijedila je Miju u njezinu veličanstvenu

kuću. Staklene stijene uokvirivale su predivan pogled na ocean, kamin je

bio od kamena, a podovi su blistali. Bojala se bilo što dodirnuti.

Mia ju je zgrabila za ruku i odvukla u golemu kuhinju. Iznad

štednjaka s osam plamenika na crnoj su konstrukciji nalik na kostur visjeli

blistavi bakreni lonci, a na nekoliko su mjesta u kuhinji bile vaze sa

svježim cvijećem. Sjele su za dugi crni šank od granita dok je Jude

pripremala quesadille.

Jednostavno mi je prišla, madre. Ja sam joj rekla da je ravno

samoubojstvu ako sjedne pored mene, ali nije ju bilo briga. Daj reci, zar to

nije predobro?

Jude se na to nasmiješila i zaustila da nešto kaže, ali od Mije nije

mogla doći do riječi. Lexi je teško pratila Mijinu neprekidnu priču. Kao da

je Mia godinama u sebi skrivala zapažanja i misli koje sad izlaze na

površinu. Lexi je znala kako je to držati stvari u sebi, bojati se i pokušavati

ne progovoriti. Djevojke su usporedile mišljenja o srednjoj školi, dečkima,

predmetima, filmovima, tetovažama, probušenom pupku — slagale su se u

svemu. Što su više sličnosti otkrivale, to se Lexi više brinula: što će biti kad

Mia dozna za Lexinu prošlost? Hoće li se Mia htjeti družiti s kćeri jedne

narkomanke?

Oko pet popodne ulazna su se vrata otvorila uz tresak i u kuću je

navalila hrpa klinaca.

»Skidajte cipele«, iz kuhinje je doviknula Jude ne podižući pogled.

Devetero ili desetero klinaca nahrupilo je u kuhinju. Bilo je tu i

djevojaka i mladića. Lexi je odmah vidjela da je riječ o popularnim

klincima. Bilo ih je lako prepoznati: zgodne cure u nisko rezanim

trapericama i majicama koje otkrivaju trbuh, dečki u plavo-žutim

trenirkama s logom škole. Vjerojatno su stigli ravno s nogometnog

treninga, odnosno sastanka navijačica.

»Moj buraz je onaj u sivoj trenirci«, reče Mia Lexi na uho. »Ona

stara ›S kim si, takav si‹, u njegovu slučaju ne vrijedi. Te cure imaju pamet

mentol-bombona.«

Bio je to frajer s prvoga sata.

S lakoćom dečka koji zna da je popularan, odvojio se od ekipe i

približio Miji te je zagrlio. Sličnost je bila frapantna: Mijino lice bila je

ženska, profinjenija verzija njegova. Počeo je nešto govoriti sestri, a onda

je primijetio Lexi. Pomno se zagledao u nju, tako prodorno da je u prsima

opet osjetila onu istu usplahirenost. Nikad je prije nitko nije tako gledao,

kao da je sve na njoj zanimljivo.

»Ti si ona nova cura«, tiho reče mičući dugu plavu kosu s očiju.

»To je moja prijateljica«, reče Mia. Tako se široko smiješila da je

njezin aparatić izgledao kao šarena mrlja.

Njegov je osmijeh izblijedio.

»Ja sam Lexi«, rekla je, premda je nije pitao kako se zove.

Nezainteresirano je odvratio pogled. »Ja sam Zach.«

Neka cura u minijaturnim hlačicama i majici s otvorenim trbuhom

približila mu se s leđa, privila se uz njegov bok i nešto mu šapnula na uho.

Nije se nasmijao; zapravo, jedva da se i nasmiješio. Odmaknuo se od Lexi

i Mije. »Vidimo se, Me-my«, rekao je sestri. Ovio je ruku oko djevojke u

minijaturnim hlačicama, poveo je prema stubama i nestao u gomili klinaca

koji su jurili gore.

Mia se namrštila. »Nešto nije u redu, Lexi? U redu je ako te

predstavljam kao prijateljicu, zar ne?«

Lexi je buljila u prazni prostor na kojem je do maločas stajao. Bila je

uznemirena. Nasmiješio joj se, zar ne? Isprva, na trenutak? U čemu je

pogriješila?

»Lexi? Je li u redu ako ljudima govorim da smo prijateljice?«

Lexi je ispustila dah koji je tako dugo zadržala. Prisilila se da

prestane gledati prema stubama. Primijetivši Mijinu nesigurnost, shvatila je

što je ovdje bitno, a to nije bio tip poput Zacha. Nije ni čudo da ju je

zbunio. On će uvijek ostati neshvatljiv djevojci koja je odrasla u

problemima. Bitna je bila Mia i ovaj krhki početak njihova prijateljstva.

»Naravno«, reče uz smiješak. Za promjenu, nije ju bilo briga za zube. Bila

je prilično sigurna da ni Miju nije briga. »Možeš svima reći.«

* * *

Soba za razonodu bila je puna klinaca, kao i obično. Nekim ženama

buka i nered možda idu na živce, ali ne i Jude. Prije nekoliko godina —

kad su blizanci kretali u šesti razred — potrudila se da kuću učini

gostoljubivom. Htjela je da klinci ovamo navraćaju. Dovoljno je dobro

poznavala sebe da zna kako ne želi prepuštati svoju djecu na brigu druge

žene; željela je sama imati kontrolu nad situacijom. Stoga je pomno uredila

gornji kat — i upalilo je. Katkad je ondje bilo i petnaestero klinaca, koji su

poput termita proždirali njezine zalihe grickalica. Ali znala je gdje su joj

djeca i da su na sigurnom.

Sada, dok je otključavala brojna sklopiva vrata u dnevnome boravku

i širom ih otvarala, čula je kretanje na katu; podovi su stenjali, a koraci

odjekivali po cijeloj kući.

Za promjenu, Mia se nije skrivala od sveg tog glupiranja u sobi za

razonodu, nije zaključana u svojoj sobi gledala Malu sirenu ni Ljepoticu i

zvijer, niti neki drugi Disneyjev crtić u kojem je pronalazila utjehu. Sjedila

je na pješčanoj plaži s Lexi. Bile su zamotane u teški vuneni prekrivač;

crna i plava kosa ispreplitale su se na slanome zraku. Već su satima tako

sjedile i razgovarale.

Bilo je dovoljno da vidi kako njezina kći razgovara s prijateljicom da

se Jude nasmiješi. Toliko je dugo čekala ovaj trenutak, tako se usrdno

nadala. Ipak, sad kad se obistinio, nije si mogla pomoći: pomalo se brinula.

Mia je bila tako osjetljiva, tako emocionalno ljepljiva. Bilo ju je previše

lako povrijediti. A nakon onoga s Haley, Mia ne bi mogla podnijeti da je

još jedna prijateljica izda.

Jude je morala doznati nešto više o Lexi, tek toliko da zna s kim joj

se kći druži. Takav je stil odgoja godinama donosio dobre rezultate. Što je

više znala o životima svoje djece, to im je bolja majka mogla biti. Izašla je

u dvorište. Povjetarac ju je smjesta povukao za kosu i pramenove joj bacio

u lice. Nije se ni trudila da uskoči u neke od cipela nagomilanih pored

vrata; bosa je prošla po pločicama, pored tamne, pletene vrtne garniture.

Na rubu između trave i pijeska, golemi se cedar, visok i uspravan, uzdizao

prema bistrome nebu. Dok je prilazila djevojkama, čula je Mijine riječi:

»Želim ići na audiciju za školsku predstavu, ali znam da neću proći. Sarah i

Joeley uvijek dobiju glavne uloge.«

»Znaš, jako sam se bojala obratiti ti se danas«, reče Lexi. »A zamisli

da nisam. Nikakve koristi od straha. Trebala bi pokušati.«

Mia se okrenula prema Lexi. »Hoćeš ići sa mnom na audiciju? Klinci

iz dramske grupe… tako su ozbiljni. Ne vole me.«

Lexi je kimnula. Lice joj je bilo dostojanstveno i puno

razumijevanja. »Ići ću s tobom. Svakako.«

Jude je zastala pored kćeri. »Bok, cure.« Spustila je ruku na Mijino

mršavo rame.

Mia joj se nasmiješila. »Idem na audiciju za Bilo jednom na

madracu. Lexi će ići sa mnom. Vjerojatno neću dobiti ulogu, ali…«

»Pa to je divno«, reče Jude, sretna zbog takvog razvoja događaja. »A

sad bi bilo najbolje da Lexi odvezem kući. Tata dolazi za jedan sat.«

»Mogu i ja s vama?« upita Mia.

»Ne. Ti imaš referat koji moraš predati do petka. Trebala bi se baciti

na njega«, odgovori Jude.

»Već provjeravaš internetsku stranicu škole? Tek je prvi dan«,

snuždila se Mia.

»Ne smiješ ispasti iz štosa. U srednjoj su ocjene važne.« Pogledala je

Lexi. »Spremna?«

»Mogu i autobusom«, reče Lexi. »Ne morate me voziti.«

»Autobusom?« Jude se namrštila. Tijekom svih tih godina

roditeljstva na otoku, nikad ni jedno dijete nije predložilo takvo što. Većina

je rekla da mogu nazvati mame da dođu po njih, ni jedno nije ponudilo da

se kući vrati autobusom. Gdje ovdje uopće stoji autobus?

Lexi se odmotala iz vunenog pokrivača na crvene i bijele prugice.

Kad je ustala, spuznuo je na pijesak. »Ozbiljno, gospođo Farraday. Ne

morate me voziti kući.«

»Molim te, Lexi, zovi me Jude. Kad kažeš gospođa Farraday, sjetim

se svoje majke, a to nije dobro. Mia, idi reći Zachu da počinjem razvoziti.

Pitaj tko još treba prijevoz.«

Deset minuta kasnije Jude je upalila motor escaladea. Petero klinaca

uguralo se na njegova udobna sjedala; svi su govorili u isti čas dok su

vezivali pojaseve. Lexi je sjedila na suvozačevu sjedalu i zurila ravno pred

sebe. Jude je upozorila Zacha i Miju da počnu pisati zadaću, a zatim

krenula. Put je bio tako poznat da ga je mogla proći i u snu — lijevo na

Obalni prilaz, desno na Noćnu cestu, lijevo na autocestu. Na vrhu ulice

Vidikovac, parkirala je na kolnom prilazu svoje najbolje prijateljice. »Evo

nas, Brysone. Reci Molly da ovotjedni ručak i dalje vrijedi.«

Promumljao je nekakav odgovor i izašao iz automobila. Sljedećih

dvadeset minuta vozila je uobičajenim putem po otoku, odbacujući dijete

po dijete. Naposljetku se okrenula prema Lexi. »Dobro, mila, kamo

ćemo?«

»Nije li ono autobusna postaja?«

Jude se nasmiješila. »Neću te poslati kući autobusom. Dakle, kamo

ćemo, Lexi?«

»U Port George«, reče Lexi.

»Oh«, iznenađeno će Jude. Većina učenika Srednje škole Pine Island

živjela je na otoku; osim toga, s druge je strane mosta bio posve drugi

svijet. Geografski gledano, Pine Island i Port George bili su udaljeni tek

stotinjak metara, ali udaljenost se mogla računati i drukčije. Pristojni,

uzorni dečki s Pine Islanda u Port George odlazili su kupovati pivo i

cigarete u lokalnoj trgovini. Pritom su koristili lažne osobne iskaznice koje

su izradili na starim karticama za igru magic. U tamošnjim je školama bilo

svakakvih problema. Priključila se na autocestu i krenula s otoka.

»Skrenite onamo«, reče Lexi otprilike kilometar i pol nakon mosta.

»Zapravo, možete me ovdje ostaviti. Ostatak puta mogu pješice.«

»Ne bi išlo.«

Jude je slijedila znakove do naselja montažnih kuća »Poglavica

Seattle«. Stigavši onamo, Lexi joj je rekla da prati vijugavu cestu do

malene parcele obrasle korijenjem i travom, gdje je na cementnim

blokovima stajala izblijedjela, žuta montažna kuća. Ulazna vrata bila su

obojana u ružnu nijansu plave i napukla po sredini, a zavjese na prozorima

ofucane i neravnomjerno porubljene. Po rubovima kuće poput gusjenice se

vukla hrđa. Duboki, blatni tragovi kotača u travi otkrivali su gdje je obično

parkiran automobil.

Jude je parkirala uz travu i ugasila motor. Ovo nipošto nije očekivala.

»Je li ti mama kod kuće? Grozno mi je samo te iskrcati. Zapravo bih je

željela upoznati.«

Lexi je pogledala Jude. »Mama mi je umrla prije tri godine. Sad

živim s tetom Evom.«

»O, mila«, reče Jude. Znala je kako je to izgubiti roditelja — otac joj

je umro kad je imala sedam godina. Svijet je tada postao mračno,

zastrašujuće mjesto i godinama nije uspijevala pronaći svoje mjesto u

njemu. »Jako mi je žao. Znam kako ti je teško.«

Lexi je slegnula ramenima.

»Koliko dugo živiš s tetom?«

»Četiri dana.«

»Četiri dana? Ali… gdje si bila…«

»Kod udomitelja«, uz uzdah tiho će Lexi. »Mama mi je bila ovisnica

o heroinu. Katkad smo živjele u autu. Pretpostavljam da sad više ne želite

da se družim s Mijom. Shvaćam. Zaista. Da je bar moju mamu bilo briga s

kim se družim.«

Jude se namrštila. Ništa od ovoga nije očekivala. I brinulo ju je sve

to, ali nije htjela biti jedna od onih žena koje o ljudima sude prema

okolnostima njihova života. A Lexi je sad izgledala ubijeno u pojam.

Djevojka je sva zračila poraženošću; nesumnjivo je u životu doživjela

mnoga razočaranja.

»Ja nisam kao moja mama«, ozbiljno će Lexi. Usrdna želja u

njezinim plavim očima bila je jasno vidljiva.

Jude joj je vjerovala, ali ipak je osjećala potencijalnu opasnost. Mia

je bila osjetljiva, lako povodljiva. Jude to nije mogla zanemariti, ma koliko

joj bilo žao ove djevojke. »Ni ja nisam kao moja mama. Ali…«

»Što?«

»Mia je sramežljiva. Sigurno to već znaš. Teško sklapa prijateljstva i

previše se brine hoće li se svidjeti ljudima. Oduvijek je takva. Prošle joj je

godine srce slomljeno. Nije bila riječ o dječaku. Gore od toga. Jedna

djevojka — Haley — sprijateljila se s njome. Nekoliko su mjeseci bile

nerazdvojne. Mia je bila sretna kao nikad dotad. Međutim, Haley se

zapravo namjerila na Zacha i on je upao u njezinu zamku. Nije znao koliko

će to uzrujati Miju. Uglavnom, Haley se prestala družiti s Mijom kako bi

vrijeme provodila sa Zachom, a kad je on izgubio interes, nije više htjela

doći k nama. Mia je bila tako povrijeđena da gotovo mjesec dana nije

progovorila. Strašno sam se brinula.«

»Zašto mi to govorite?«

»Pretpostavljam zato što… ako ćeš joj biti prijateljica, ona mora

znati da se može osloniti na tebe. I ja bih to rado znala.«

»Nikad ne bih učinila nešto što bi je povrijedilo«, obećala je Lexi.

Jude je pomislila na sve opasnosti koje to prijateljstvo može donijeti

njezinoj kćeri, a onda i na sve koristi; odvagala ih je, kao da je to njezina

odluka, premda je znala da nije. Četrnaestogodišnjakinja može sama birati

prijatelje. No Jude je Mijino i Lexino prijateljstvo mogla olakšati, ili

otežati. Što je bilo najbolje za Miju?

Kad je pogledala Lexi, odgovor je bio jasan. Jude je na prvome

mjestu bila majka. A njezina je kći očajnički trebala prijateljicu. »U subotu

vodim Miju u grad, na manikuru. Ženski izlazak. Bi li nam se htjela

pridružiti?«

»Ne mogu«, reče Lexi. »Još nisam našla posao. Tanka sam s lovom.

Ali hvala na pozivu.«

»Ja častim«, ležerno će Jude. »I ne prihvaćam odbijanje.«

TRI

2003.

Zadnje tri godine iscrpile su Jude; sva je bila na iglama. Nije znala

što je pravi strah dok prvi put nije Zachu i Miji dala ključeve automobila, a

zatim ih gledala kako se odvoze. Od toga trenutka počela se bojati za svoju

djecu. Sve ju je plašilo. Kiša. Vjetar. Snijeg. Mrak. Glasna glazba. Drugi

vozači. Previše klinaca u autu.

Dala je djeci mobitele i uvela pravila. Poštovanje dogovorenog

vremena povratka kući. Odgovornost. Iskrenost.

Nervozno je koračala po kući kad bi nekoliko minuta kasnili; nije

mogla mirno disati dok nisu legli u krevet. Tada je mislila da nema gorega

od slobode koju donosi vozačka dozvola, ali sad je znala da ipak ima.

Sve je dotad bila tek uvertira za ovo sada: završni razred. Polugodište

je tek počelo, a atmosfera je već bila kao u ekspres-loncu, dok su se rokovi

i dokumentacija koju je trebalo ispuniti doimali poput Rubikove kocke.

Fakultet se pomaljao na obzoru kao nuklearni oblak i zagađivao svaki

udah. Godine provedene vozeći djecu na sportska događanja, treninge,

probe dramske grupe i nastupe bile su ništa u odnosu na ovo.

Na zidu iznad radnoga stola imala je dva golema kalendara. Na

jednome je pisalo ZACH, a na drugome MIA. Rok za prijavu na svaki

fakultet bio je istaknut crvenom tintom; datum svakog testa bio je

podebljan. Jude je godinama proučavala statistike o upisima, čitala o

različitim sveučilištima i procjenjivala koje bi najbolje odgovaralo njezinoj

djeci.

Upis na faks Zachu će biti sitnica. Treći je razred završio s

prosjekom ocjena 4,9 i savršeno riješenim završnim ispitom. Mogao se

upisati gotovo na svaki fakultet koji poželi.

Mia je bila druga priča. Njezine su ocjene bile dobre, ali ne sjajne,

kao i završni ispit. Unatoč tome, od sveg je srca željela upisati glumu na

prestižnom University of Southern California.

Jude je zbog svega počela patiti od nesanice. Noću bi ležala u

krevetu i vrtjela statistike i upisne kriterije po glavi dok joj ne bi pozlilo.

Neprekidno je smišljala način da ostvari kćerin san. Nije bilo lako ugurati

dijete na neki od najboljih fakulteta, a Jude ih je morala ugurati dvoje.

Blizanci su morali zajedno ići studirati, svaki drugi rasplet situacije bio je

nezamisliv. Mia je trebala brata pored sebe.

A sada, kao da sav taj pritisak nije bio dovoljan, naglas je izgovorena

riječ koje se dugo užasavala.

Tulum.

Jude je duboko udahnula pokušavajući se umiriti.

Sjedila je za stolom s obitelji. Bio je petak navečer, početkom

listopada; nebo je bilo boje natučenih šljiva.

»Onda?« reče Zach sa svoga mjesta za stolom. »Smijemo ići ili ne?

Molly i Tim će pustiti Brysona.«

Mia je sjedila pored brata. Svoju je plavu kosu bila još mokru isplela

u pletenice te je ona sad, osušena, visjela u cik-cak kovrčama. U protekle

tri godine propupala je u pravu ljepoticu, besprijekorne kože i blistavoga

osmijeha. Njezino je prijateljstvo s Lexi ostalo nepokolebano i sigurno

poput magnetnoga sjevera; Mia je iz njega crpila novo samopouzdanje.

Judeina kći i dalje nije bila odvažna, niti naročito društvena, ali bila je

sretna, a to je Jude bilo najvažnije. »Što je s tobom, Mia? Želiš li ti na taj

tulum?«

Mia je slegnula ramenima. »Zach želi ići.«

Bio je to odgovor koji je Jude očekivala. Njih su dvoje bili dvojac, u

svakome pogledu. Kamo god jedno krenulo, drugo ga je slijedilo; tako je

bilo otkad su se rodili, a vjerojatno i ranije. Gotovo nisu mogli disati jedno

bez drugoga.

»Jesi li čuo, Milese?« upita Jude. »Djeca žele na tulum kod Kevina

Eisnera.«

»Postoji li neki problem?« upita Miles dok je šparoge sa žara

prelijevao umakom hollandaise.

»Eisneri su u Parizu, ako se ne varam«, reče Jude. Vidjela je kako su

se blizanci sinkronizirano trznuli. »Ovo je malen otok«, podsjetila ih je.

»Ali Kevinova teta je ondje«, reče Zach. »Nije da nema nikakve

odrasle osobe u blizini.«

»Apsolutno«, kimajući glavom doda Mia.

Jude se zavalila na stolcu. Naravno, znala je da ovaj trenutak dolazi. I

sama je nekoć bila tinejdžerica, a završni razred srednje škole sveti je gral

tinejdžerskih godina. Stoga je znala što to znači kad maturanti žele

»tulumariti«.

Beskonačno je s djecom razgovarala o alkoholu, stalno im ponavljala

kako je opasan, i oni su joj se zakleli da ih piće neće zainteresirati, ali Jude

nije bila glupa. Niti je bila jedna od onih žena koje se prave da su im djeca

savršena. Bilo joj je važno da ih zaštiti od rizika koje nosi adolescencija,

uključujući one koje si sami mogu natovariti na vrat.

Mogla je reći ne. No možda bi prkosili njezinoj zabrani, a tada bi bili

u još većoj opasnosti. »Nazvat ću Kevinovu tetu«, polako je rekla. »Da

provjerim hoće li odrasla osoba nadgledati tulum.«

»O, Bože mili«, zacvilila je Mia, »baš ćeš nas fino osramotiti. Nismo

djeca.«

»Ozbiljno, mama«, reče Zach. »Znaš da nam možeš vjerovati. Ja

nikad ne bih pio i vozio.«

»Radije bih da mi obećaš kako nikad nećeš piti«, odgovorila je.

Pogledao ju je. »Možda popijem jedno pivo. Neće me ubiti. Želiš da

ti lažem? Mislio sam da to nije stil naše obitelji.«

Njezine je vlastite riječi upotrijebio protiv nje i pogodio je bit. Cijena

iskrenosti s djecom bila je to da često čuješ ono što radije ne bi. Jude je

smatrala da postoje dvije mogućnosti u roditeljstvu: ili ćeš tražiti iskrenost

i pokušati se nositi s neželjenim istinama, ili ćeš glavu zabiti u pijesak i

slušati laži svoje djece. Zbog Zachove iskrenosti mogla je imati povjerenja

u njega. »Razmislit ću«, rekla je dovoljno odlučno da okonča razgovor.

Ostatak večere brzo je prošao. Čim su raspremili stol, klinci su suđe

ubacili u perilicu, a onda otrčali na kat.

Jude je znala da se pripremaju za tulum. Pretpostavili su da su

pobijedili — vidjela im je to u očima.

»Ne znam«, rekla je Milesu. Stajali su jedno pored drugog i kroz

golemi prozor zurili u sve mračniju noć. Tjesnac je postao crn poput

grafita, dok je nebo bilo tamnobrončano. »Kako da ih spriječimo da piju?

Kako da ih zaštitimo?«

»A da ih prikujemo za zid? To bi moglo upaliti. Šteta što zakon ne

gleda lijepo na takve postupke.«

»Jako duhovito.« Pogledala ga je. »Ne možemo ih spriječiti da piju

— to znaš. Napit će se kad-tad: ako ne noćas, onda neke druge noći. To je

jednostavno tako. Dakle, što ćemo poduzeti da ih zaštitimo? Možda bismo

ovdje trebali organizirati tulum. Mogli bismo svim klincima uzeti ključeve

i paziti da svi ostanu na sigurnom; pripazili bismo da ne piju previše.«

»Nema šanse. Riskirali bismo cijeli svoju imovinu. A da i ne

spominjem da bismo bili odgovorni kad bi se nekome nešto desilo. A znaš

tinejdžere. Oni su poput bakterija: brojčano bujaju brže nego što možeš

pratiti i ne možeš ih sve držati na oku. Ne mogu vjerovati da si to uopće

predložila.«

Jude je znala da njezin muž ima pravo, ali to joj nije pomoglo.

»Sjećaš se ti srednje? Jer ja se bogme sjećam. Svakog su se tjedna

održavali pijani tulumi na farmi obitelji Morrow. A nakon njih bismo

vozili kući.«

»Moraš imati povjerenja u njih, Jude. Dopusti im da počnu donositi

vlastite odluke. Mia je pametna i ni u kom slučaju nije razuzdana cura.

Osim toga, Zach nikad ne bi dopustio da joj se nešto loše dogodi. Znaš to.«

»Valjda.« Jude je kimnula. Tisućiti je put pretresala sve u svojoj

glavi. Činilo joj se da nema dobrog odgovora, da ne postoji nedvojbeno

ispravan postupak.

Ostatak večeri Jude se mučila s pitanjem kako biti najbolji roditelj u

toj situaciji. Još je uvijek pokušavala nešto smisliti kad su se u devet

navečer klinci sjurili niza stube.

»Onda?« upita Zach.

Pogledala je svoju djecu. Zacha, tako visokog, zgodnog i mirnog u

trapericama spuštenim na kukove i prugastoj majici s logom tvrtke

American Eagle, i Miju, u poderanim kapri hlačama od trapera, bijeloj

majici kratkih rukava i s muškom kravatom od plave svile, svezanom

ustranu. Kosu je skupila u konjski rep, iz kojeg se ona navrh glave rasipala

poput gejzira. Otkako je upoznala Lexi, izašla je iz svoje čahure, ali i dalje

je bila osjetljiva i pomalo nesigurna. Tako su joj lako mogli slomiti srce,

tako je lako mogla donijeti pogrešnu odluku samo da joj se ne bi smijali.

Bila su to dobra djeca. Iskrena djeca kojoj je bilo stalo do

budućnosti. Nikad nisu Jude dali povoda da im ne vjeruje.

»Madre?« upita Zach smiješeći se i posegne za njezinom rukom.

»Daj. Znaš da nam možeš vjerovati.«

Jude je znala da manipulira njome, da koristi njezinu ljubav sebi u

prilog, ali nije mu se mogla oduprijeti. Oboje je silno voljela i htjela je da

budu sretni. »Ne znam…«

Mia je okrenula očima. »Ovo je poput suđenja vješticama. Smijemo

li ići ili ne?«

»Rekli smo da nećemo piti«, reče Zach.

Miles je stao uz Jude i zagrlio je oko struka. »Znači, možemo se

pouzdati u vašu riječ?«

Zachovo lice rastegnulo se u širok osmijeh. »Apsolutno.«

»U ponoć morate biti kod kuće«, reče Jude.

»U ponoć?«, ponovi Zach. »Bez veze. Kao da idemo u sedmi razred.

Daj, mama. Tata?«

»U ponoć«, reče Miles, a Jude u isti tren: »U jedan.«

Zach i Mia bacili su se na nju i stisnuli je u snažan zagrljaj.

»Pazite«, nervozno će Jude. »Bude li ikakvih problema, zovite me.

Ne šalim se. Budete li pili — a ne biste trebali — ali budete li, zovite

doma. Tata i ja ćemo doći po vas, i po bilo koga od vaših prijatelja. Ne

šalim se. Neću ništa pitati, niti ću koga uvaliti u nevolju. Obećavam.

Dobro?«

»Znamo«, reče Mia. »Godinama nam to govoriš.«

S tim su riječima nestali, otrčali prema sportskom bijelom mustangu,

koji su im ona i Miles kupili lani.

»Trebala si ustrajati na ponoći«, reče Miles kad su se vrata

automobila zalupila.

»Znam«, rekla je. Lako njemu. Kad bi Miles rekao ne, odustali bi.

Kad bi ona rekla ne, samo bi se još više trudili, slamali njezin otpor poput

nametnika i na kraju dobili ono što su željeli.

Miles se namrštio kad su crvena stražnja svjetla na Zachovu

automobilu nestala u tmini. »Završni razred neće biti lagan.«

»Neće«, reče Jude. Već je požalila što ih je pustila. Toliko je toga

moglo poći po zlu…

* * *

Tople jesenske noći poput ove Amoré je bio prepun gostiju. Ljeto je

završavalo i svi — lokalci i turisti — znali su da im u susret stiže hladno

doba godine.

Lexi je u toj slastičarnici honorarno radila od drugoga razreda. Svaki

zarađeni novčić štedjela je za faks. Sa svojom je šeficom, gospođom Solter

— šezdesetogodišnjom udovicom čelično sijede kose, koja je imala običaj

kititi se s nekoliko ogrlica s perlicama istovremeno — bila savršeno

sinkronizirana: jedna je objavljivala narudžbe, dok je druga vadila sladoled

u čašice.

Večeras je Lexi neprekidno gledala na sat iako je u slastičarnici bilo

mnogo gostiju. Tulum kod Eisnera počinjao je u devet; Mia i Zach trebali

su je pokupiti.

Zach.

Bio je jedina mušica u blagotvornom melemu njezina novog života.

U zadnje je tri godine Lexi pronašla mjesto kamo pripada. Teta Eva

iskreno ju je voljela; bilo je to očito, premda nije bila tip koji pokazuje

osjećaje. Mia je postala Lexina druga polovica, njezina sestra. Bile su

nerazdvojne. Farradayi su objeručke prihvatili Lexi u svoju obitelj i nikad

je nisu osuđivali. Jude joj je postala poput majke, u tolikoj mjeri da je Lexi

za Majčin dan uvijek kupovala dvije čestitke: jednu za Evu i jednu za Jude.

Na bijeloj podlozi čestitke uvijek bi napisala Hvala.

Samo je Zach bio suzdržan.

Nije mu se sviđala Lexi. Kraj priče. Nikad nije ostajao nasamo s

njom duže nego što je bilo potrebno i gotovo joj se nikad nije obraćao. Kad

bi joj ipak nešto rekao, odvratio bi pogled, kao da ne može podnijeti susret

s njezinim očima. Lexi nije znala čime ga je uvrijedila i nikako mu se nije

mogla iskupiti, ma što činila. Najgore od svega bilo je to što bi je to svaki

put povrijedilo. Svaki put kad bi odvratio pogled ili otišao, osjetila je mali

žalac tuge.

No to je bilo dobro, govorila je samoj sebi. Bilo je dobro što mu se

nije sviđala jer se on njoj sviđao previše. A u jedno je bila sigurna, znala je

to od samog početka: Zach Farraday bio je zabranjeno voće.

Upravo je prošlo devet kad je čula kako se vani zaustavlja mustang.

Brzo je skinula svoju šarenu pregaču i odjurila u toalet za osoblje po

torbicu. Strgnula ju je sa zida, bacila kratak pogled u zrcalo, tek toliko da

provjeri šminku, a onda krenula prema izlazu, mahnuvši gospođi Solter u

prolazu.

»Budi dobra«, reče gospođa Solter veselo odmahujući.

»Hoću«, obećala je Lexi. Otrčala je do mustanga i uskočila na

stražnje sjedalo. Radio je treštao tako glasno da nisu mogli razgovarati.

Zach se izvukao s parkirališta i krenuo iz grada. Ubrzo su skretali na

dug šljunčani prilaz, na čijem se kraju nalazila starinska kuća u

viktorijanskom stilu, krova prekrivenog šindrom i cijelom širinom

okružena trijemom. Sa strehe su visjela svjetla koja su osvjetljavala košare

s cvijećem.

Izašavši iz automobila, Lexi je u daljini čula žamor razgovora i

glazbe, ali gotovo da nikoga nije vidjela. Vjerojatno su bili na plaži, gdje

su bili manji izgledi da ih susjedi vide i požale se policiji.

Zach je obišao oko automobila i stao pored Lexi. Pokušala se

ponašati ležerno. Kao i obično, nije joj uspijevalo. Malčice se okrenula i

zatekla ga kako zuri u nju.

Prije nego što je stigla smisliti koju nemarnu riječ, prišla joj je Mia i

primila je za ruku. »Hoće Tyler doći?«

»Vjerojatno«, odgovorio je Zach. »Idemo«, rekao je i krenuo.

Lexi i Mia slijedile su ga kroz visoku travu. Došavši do ulaza u

dvorište, ugledali su tulum. U dvorištu je vjerojatno bilo sedamdeset i

petero djece; većina ih se okupila oko vatre. Zrak je bio ispunjen slatkim

mirisom trave.

Mia je ščepala Lexi za ruku i naglo je povukla da stane. »Eno ga.

Kako izgledam?«

Lexi je pogledom preletjela preko klinaca i ugledala Tylera

Marshalla. Bio je to visok klinac tankih, dugih ruku i nogu. Bio je

počešljan poput vozača skateboarda, a svoje je vrećaste hlače nosio tako

nisko na kukovima da ih je stalno potezao gore. Mia je bila zaljubljena u

njega od kraja trećega razreda.

»Predivna si. Idi razgovarati s njime«, reče Lexi.

Mia se žarko zacrvenila. »Ne mogu.«

»Idem ja s tobom«, reče Lexi i stisne Mijinu ruku.

»A ti, Zach Attack?« upita Mia.

Zach je slegnuo ramenima. Njih troje zavuklo se među klince.

Progurali su se pored dvije srebrne bačvice s pivom i prišli Tyleru.

»Bok, Mia«, reče Tyler i široko joj se osmjehne. Pružio joj je napola

ispijenu bocu. Votka s okusom maline.

Mia je uhvatila bocu i potegnula iz nje prije nego što je Lexi stigla

reagirati.

»Znači, večeras ja vozim«, reče Zach. Zatim je dodao: »Pazi, Mia.«

»Hoćeš se prošetati po plaži?« Tyler je pitao Miju.

Mia je Lexi uputila pogled koji je govorio, Čovječe!, a onda krenula

za Tylerom prema plaži.

Lexi je bila bolno svjesna da Zach stoji pored nje. Ništa nije govorio,

no ona je ipak osjećala nešto u tišini između njih. Nije si mogla pomoći;

okrenula se i pogledala ga: »Zašto ti nisam draga?«

»To misliš?«

Nije znala što bi odgovorila. Kao da se zbivalo nešto što nije

shvaćala. Požalila je što je postavila to glupo pitanje.

»Lexi…« započeo je.

Amanda Martin iznebuha se pojavila pred njima, s napola praznom

kriglom ruma Captain Morgan. Bila je dugonoga i crvenokosa, punih

usana i lagano nakošenih, ciganskih očiju. Zachova najnovija djevojka.

»A tu si«, prela je. »Bogme ti je trebalo.« Ovila je ruke i zalijepila se

za njega.

Lexi je gledala kako odlaze, međusobno isprepleteni — sad je ljubio

Amandu — i osjetila poznato razočaranje. Uzdahnuvši, krenula je prema

plaži. Ondje je susrela neke klince iz dramske grupe. Godinama se družila

s njima, gledala ih kako s Mijom vježbaju za predstave. Sjedili su na

pijesku i razgovarali. Naravno, odlazak na faks se bližio. Ovih je dana to

bila glavna tema. Od samoga početka školske godine govorili su o

rokovima, prijavama i upisnim statistikama. Svakoga je dana predstavnik

nekog sveučilišta bio u školskoj knjižnici i držao govor zainteresiranim

maturantima. Posjeti različitim sveučilištima tijekom vikenda postali su

uobičajeni. A učenici s Pine Islanda nisu jednostavno išli pogledati

fakultete u obližnjem Seattleu. Nipošto. S roditeljima su letjeli diljem

zemlje u potrazi za odgovarajućim sveučilištem.

»Lexster!« Mijin je glas nadglasao buku.

Lexi se okrenula i ugledala Miju kako tetura prema njoj.

»Ne’am pojma kako sam se ovako napila«, reče Mia, opasno se

njišući. »Lexi, kako sam se ovako napila?«

»Možda tako što si pila?«, Lexi je ustala i zagrlila Miju ne bi li je

stabilizirala.

»Volim te, Lexi«, prošaptala je Mia, no bio je to pijani šapat,

teatralan i neartikuliran. Zagrlila je Lexi. »Ti i Zach Attack najbolji ste mi

prijatelji.«

»I ti si meni najbolja prijateljica.«

Mia se strovalila na hladni pijesak. Lexi joj se pridružila pa su se

šćućurile. »Tyler mi je rekao da sam lijepa«, reče Mia. »Misliš da to

stvarno misli?«

»Bio bi glup da ne misli.«

»Plesali smo«, reče Mia sanjarskim glasom. Na trenutak se zaljuljala,

a onda posve umirila. »Ne osjećam usne. Jesu li mi usne još uvijek ovdje?«

Lexi je prasnula u smijeh. »Mislim da bi najbolje bilo da te

odvezemo kući. Hajdemo pronaći Zacha.«

Lexi je pomogla Miji da ustane, a onda je povela kroz gužvu. Zacha

su pronašli u sjeni pored kuće. Amanda se bacala po njemu. Barem se Lexi

tako činilo.

»Zach?« odvažila se Lexi. »Mia nije najbolje. Mislim da mora kući.«

U tom trenu Mia se presavila i povratila u travu.

Zach joj je pritrčao. »Jesi li dobro?« pitao je i prebacio ruku oko nje.

Mia se nesigurno ljuljala brišući usta. »Ne osjećam se baš najbolje.«

»Amanda?« reče Zach. »Može li biti kod tebe? Ne mogu je ovakvu

dovesti kući.«

»Svašta«, nadureno reče Amanda. »Ne idem ovako rano s tuluma.

Nije još ni ponoć.« Utisnula je Zachu dug poljubac, a onda, zabacujući

kosu, otišla natrag prema bačvi.

»Mia može prenoćiti kod mene«, reče Lexi. »Eva sad već zacijelo

spava.«

Zach ju je pogledao. »Ozbiljno?«

»Naravno.«

Zach je poveo Miju natrag do mustanga i smjestio je na stražnje

sjedalo. Bilo je to kao da se trudiš uspraviti kuhani rezanac; dugo mu je

trebalo, a Mia se glasno cerila, razvaljena preko cijelog sjedala. Prošla je

cijela vječnost dok joj je uspio namjestiti zaštitni pojas.

Lexi je sjela na suvozačevo mjesto dok je Zach palio motor. Polako

je izašao s prilaza i skrenuo na glavnu cestu.

Dok su autocestom jurili prema mostu, prstima je bubnjao neki ritam

po volanu presvučenom kožom. Lexi nije znala glazbu koja je svirala, ali

ritam je bio neobično zarazan. Mia je na stražnjem sjedalu mrmljala u

pogrešnom tonalitetu, kao i obično.

Kad su stigli do Evine montažne kuće, Lexi je izašla iz automobila.

Mia je posrnula van; smijala se kad je pala na koljena u vlažnu travu.

»Haj’mo na naše brdo«, rekla je nespretno se osovljavajući na noge.

Zach je pritrčao sestri i pridigao je. »Čuj, Mia«, reče nježno, »možda

bi trebala prileći.«

Mia se pijano nasmiješila. »Aha. To bi bilo dobro.«

Zach je pogledao Lexi. »Pričekat ću da je smjestimo u krevet,

može?«

»Ne moraš. Znam da se želiš vratiti Amandi.«

»Nemaš pojma što ja želim.«

Povrijeđena, Lexi je prišla Miji i preuzela je iz Zachovih ruku.

»Hajdemo, Mia.« Povela je prijateljicu preko vlažne trave, a onda u kuću.

Kad su se našle u dnevnom boravku, Mia se srušila na pod. Hihotala se i

stenjala. »Šššš«, reče Lexi.

»Samo ću malo odspav…«

Lexi je na trenutak ostavila Miju na sagu i izašla. S trijema je zurila u

Zacha. Polako je krenula prema njemu. Sad ju je gledao, čak motrio, a

zbog njegove joj je pozornosti nešto zatitralo u dnu trbuha. »O-ona je

dobro«, rekla je.

»Kakvo je to vaše brdo?« pitao je.

»Mia i ja visimo ondje. Ma bez veze.«

»Smijem ga vidjeti?«

»Valjda.«

Lexi je jasno čula kako njegovi koraci lome grančice dok su se

probijali kroz gusti zimzelen i šikaru. Stazica je bila tako uska da si je

mogao pronaći jedino ako si znao gdje je. Kad su ponovno izbili na čistinu,

našli su se na obrasloj uzvisini s pogledom na prometnu autocestu,

blještavi kasino i crni Tjesnac u daljini. »Stalno dolazim ovamo«, rekla je.

»Fora je.« Zach je sjeo na meko tlo.

Lexi je nevoljko sjela pored njega. Bili su tako blizu da je osjetila

njegovu nogu uz svoju.

Čekala je da on nešto kaže, ali nije rekao ništa.

Tišina se rastegnula i postala nelagodna. »Onda, vas dvoje idući

vikend idete gledati fakultete. Fora«, naposljetku reče Lexi. Ničeg se

drugog nije mogla sjetiti.

Slegnuo je ramenima. »Briga me.«

»Čini se da nisi baš uzbuđen.«

»Mia kaže da će umrijeti ne budemo li skupa na USC-u. Nemoj me

pogrešno shvatiti, i ja želim s njom na faks, i želim postati liječnik kao moj

stari, ali…« Pogledao je preko kasina i uzdahnuo.

»Ali što?«

Okrenuo se prema njoj, uhvatio je kako ga gleda. »Što ako ne

upadnem?« rekao je tako tiho da je jedva čula njegov glas iznad udaljenog

brujanja autoceste.

Poznavala je Zacha više od tri godine, obožavala ga iz daljine;

proučavala ga je poput arheologa, prebirala njegove riječi u potrazi za

skrivenim značenjima. Nikad joj dotad nije rekao ništa slično. Zvučao je

ranjivo i zbunjeno.

Kao da je noć utihnula; zujanje automobila se izgubilo. Lexi je čula

samo udarce vlastita srca i njihove ravnomjerne udahe. To ju je podsjetilo

na sve one trenutke kad bi čekala majčin povratak, samo da bi završila

razočarana, odbačena. Ako je postojao osjećaj koji je iskonski razumjela,

bila je to neizvjesnost. Ni na kraj pameti nije joj bilo da bi se Zach mogao

osjećati isto. Osjetila se povezano s njime, usklađeno. Na trenutak on više

nije bio Mijin brat; bio je dečko kojeg je vidjela prvoga dana škole, onaj od

kojeg joj je srce brže zakucalo. »Mislila sam da se ti nikad ne bojiš.«

»O, nekih se stvari bojim.« Malčice se nagnuo prema njoj. Možda se

samo udobnije namještao na tvrdoj zemlji; nije znala — samo je znala

kako je to bojati se, a zbog njegova je pogleda teže disala. Ne

razmišljajući, nego osjećajući, nagnula se prema njemu da ga poljubi.

Upravo se spremala zatvoriti oči kad se on naglo odmaknuo. »Što to

radiš?«

To što je zamalo učinila bilo je tako strašno da joj je izbilo dah.

Uopće mu se nije sviđala, a što je još gore, za nju je bio zabranjen. Jude joj

je to jasno dala do znanja, kao i Mia. A Mia je bila jedina bitna, ne neka

uzaludna, neutemeljena zaljubljenost u dečka koji se svakoga tjedna

zaljubljivao u drugu djevojku.

Užasnuta, promrmljala je ispriku, ustala te kroz trnje i grmlje

potrčala prema relativnoj sigurnosti svoga montažnog doma.

»Lexi, čekaj!«

Utrčala je u kuću i zalupila vrata za sobom. Mia je ležala pod

njezinim nogama pjevajući pjesmu iz Male sirene.

Lexi je prekoračila najbolju prijateljicu i provirila između zavjesa.

Zach je dugo ondje stajao i zurio u zatvorena vrata. A onda je

napokon sjeo u auto i upalio motor.

Tek kad je oprala zube, navukla pidžamu i uvukla se u krevet s

Mijom, Lexi je sebi dopustila da razmisli o onome što je gotovo učinila.

»Glupača si, Lexi Baill«, reče u tišini.

»Nisi«, reče Mia, a zatim zahrče.

* * *

Idućega je jutra Lexi stajala pored prozora svoje sobe i gledala kako

pada kiša. Bilo joj je zlo. Nije mogla vjerovati da je prethodne noći gotovo

poljubila Zacha.

Kakva glupača.

Što bi sad trebala? Reći Miji istinu, prepustiti se najboljoj prijateljici

na milost i nemilost i ispričati se za taj trenutak ludila? Ali što ako time sve

upropasti? Zach nikad ništa neće reći. Ili? Je li toliko mrzio Lexi?

»Usrano se osjećam.«

Lexi je čula kako madrac škripi udarajući o drveni okvir kreveta.

Začuo se visoki zvuk dok se Mia nizom složenih pokreta pokušavala

uspraviti na krevetu. Lexi se polako okrenula, osjećajući novi nalet srama.

Mia je odgurnula zapletenu plavu kosu s očiju, koje su izgledale

nekako ošamućeno, neusredotočeno. Na jednom blijedom obrazu vidjela se

crvena ogrebotina. Lexi nije imala pojma kako se Mia ozlijedila. Nema

sumnje da ni Mia to nije znala. »Čovječe«, rekla je. »Kako sam se sinoć

naroljala.«

»Jesi.« Lexi se vratila do kreveta te popela pored najbolje prijateljice.

Mia se naslonila na nju. »Hvala što si se pobrinula za mene. Kunem

se da nisam toliko pila.« Zabacila je glavu i udarila njome u zid. »Bože,

nadam se da moja mama neće saznati za ovo.«

Lexi nije mogla izdržati; istina ju je izjedala iznutra. Morala je biti

dobra prijateljica. Morala je. »Kad smo kod prošle noći, učinila sam nešto

stvarno glu…«

Mia se odjednom uspravila. »Tyler me pozvao na jesenski ples.«

Lexi je stala. »Molim?« Ona i Mia obično su visjele skupa u vrijeme

održavanja školskih plesova. Prošle godine ni jednu ni drugu nitko nije

pozvao ni na jedan ples. Osjetila je nejasnu ljubomoru pri pomisli da će

ovaj put sjediti sama kod kuće dok će se Mia zabavljati.

»Možeš i ti s nama. Ozbiljno. Bit će super. Mogli bismo na trostruki

spoj s Amandom i Zachom.«

»Nema šanse. Kad smo kod Zacha…«

»Što s njime?« Mia je zbacila pokrivače i ustala iz kreveta. Stajala je

ondje, pomalo nestabilno, i osvrtala se po sobi u potrazi za svojim

hlačama.

»U sušilici su. Sinoć si ih pobljuvala.«

»Odurno.« Mia je oteturala iz sobe i krenula niz hodnik. Montažna

kuća tresla se od težine njezinih koraka.

Lexi je slijedila Miju; stajala je u predsoblju dok je njezina

prijateljica uskakala u svoje traperice. Upravo se spremala ponovno

spomenuti Zacha kad je Eva izašla iz svoje sobe.

»Bok, Eva«, reče Mia uz bjelodano namješteni osmijeh. »Hvala što

ste mi dopustili da prespavam ovdje.«

Eva reče: »Uvijek si dobrodošla. Jeste li se zabavile sinoć?«

Mia se ponovno nasmiješila, ali osmijeh joj je bio umoran, a koža

pomalo siva. »Jesmo. Super je bilo.« Zagrlila je Lexi oko ramena. »Ne

znam što bih bez Lexi. Nema bolje prijateljice.«

Izvana se začula truba automobila.

»To je zacijelo moja mama«, reče Mia. »Poslala mi je poruku sinoć.

Danas idemo posjetiti baku. Trebala bih krenuti.«

Lexi je otpratila Miju do izlaznih vrata. U glavi je nekoliko puta

izgovorila svoju tajnu i zajedno su joj se smijale; u stvarnosti ništa nije

rekla, samo je zurila u Mijinu dugu plavu kosu.

Na izlazu ju je Mia snažno zagrlila. »Hvala, Lexi. Ozbiljno.«

Odmaknula se, izgledajući pomalo nesigurno. »Žao mi je, znaš. Nisam se

smjela tako ubiti. Ideš s Tyjem i sa mnom na ples, zar ne?«

»Kao da već i ovako nisam dovoljno jadna«, reče Lexi.

»Nemoj to govoriti. Bit će nam super.«

Izvana se opet oglasila truba automobila.

»Totalno je opsesivno-kompulzivna«, reče Mia dok je otvarala vrata.

Pred kućom je stajao bijeli mustang; motor mu je preo, a ispušni

plinovi stapali su se s maglom.

Zach je izašao i nepomično stajao, zureći u Lexi preko bijeloga krova

automobila. Kiša mu je šibala lice; morao je žmirkati.

Mia je prebacila kapuljaču preko glave i potrčala prema autu te ušla.

Lexi je bila sigurna da je vidjela kako Zach odmahuje glavom, kao

da želi reći, Nije se ni dogodilo… ne može se dogoditi. Zatim je ponovno

ušao u automobil.

Lexi je gledala kako odlaze, a onda se vratila u kuću i zatvorila vrata

za sobom. Nije htio da ona kaže Miji. Je li to htio reći?

Eva je sjedila za kuhinjskim stolom, ruku obavijenih oko šalice.

»Njegov me auto probudio sinoć«, reče podižući pogled, »pa sam otišla do

prozora. Mislila sam da nećeš doći kući.«

Lexi je pokušala zamisliti prizor kojem je Eva svjedočila: kako Miju

praktički nosi uza stube, kako se Mia ruši na pod i pjeva. »Mislila sam da

ćemo spavati kod Farradaya.«

»Mislim da znam zašto niste.«

Lexi je sjela preko puta Eve. »Žao mi je«, reče, previše posramljena

da tetu pogleda u oči. Sad je ona zacijelo razočarana, a možda se čak i pita

nije li Lexi ipak nalik na majku.

»Želiš razgovarati o tome?«

»Nisam ništa popila, ako to misliš. Znam kako je to izgledalo… kad

je moja mama pila pa ja…« Slegnula je ramenima. Nije bilo načina da sve

te osjećaje strpa u nekoliko pomno biranih riječi. »Ništa nisam popila.«

Eva je posegnula preko stola i uhvatila Lexi za obje ruke. »Ja nisam

zatvorski čuvar, Alexa. Ne bi to rekla kad me vidiš, ali sjećam se kako je to

biti mlad i znam kako svijet funkcionira. Djevojka može upasti u gadne

nevolje kad je u takvom stanju. Može donijeti lošu odluku. Bilo bi mi

strašno da nastradaš.«

»Znam.«

»Znam da znaš. I još nešto: Mia i njezin brat nisu poput tebe. Njih

dvoje imaju mogućnosti koje ti nemaš. Njima će se progledati kroz prste,

ali tebi ne. Razumiješ?«

Lexi je to znala; znala je to od prvog posjeta kući Farradaya. Mia si

je mogla priuštiti pogreške. Lexi nije.

»Pazit ću.«

»Fino.« Eva ju je pogledala. »A što se tiče tog dečka. Vidjela sam

kako je trčao za tobom. Pripazi i na to.«

»Ne sviđam mu se. Ne moraš se brinuti zbog toga.«

Eva ju je pozorno pogledala. Lexi se pitala što vidi. »Samo pazi kad

si s njim.«

ČETIRI

Jude je obožavala svoj vrt u listopadu. Bilo je to vrijeme

organiziranja, planiranja budućnosti. Posve se zaokupljala sadnjom

lukovica, zamišljajući kako će svaki odabrani cvijet idućega proljeća

promijeniti vrt. A to joj je sad trebalo — pronaći nekakav mir.

Proteklih je dana bila pod velikim stresom, premda nije znala reći

točno zašto. Nije htjela da djeca odu na tulum, ali ipak su otišli i sve je

prošlo bez drame. Zach se vratio kući točno na vrijeme; ona ga je čvrsto

zagrlila (njušeći mu dah) i poslala u krevet. Nije vidjela nikakvih naznaka

da je pio, a Mia je noć provela kod Lexi i idućega se dana nasmiješena

vratila kući. Naizgled ništa nije pošlo po zlu. Zašto je onda mislila da nešto

ipak jest? Možda je Miles imao pravo, možda je vidjela probleme i ondje

gdje ih nije bilo.

Sjela je na pete i pljesnula rukama da otrese zemlju s rukavica.

Stuštile su se sitne crne čestice i ostavile čipkasti uzorak na njezinim

bedrima.

Upravo je htjela posegnuti za vrtnim škarama koje su ležale u blatu

pored nje kad je začula automobil. Podigla je pogled, ruku u rukavici

nadvila nad oči i ugledala kako se sunce odbija od srebrne haube posve

novog mercedesa.

»Sranje«, promrmljala je. Zaboravila je koliko je sati.

Automobil se zaustavio ispred niskog kamenog zidića koji je

okruživao vrt pred kućom.

Jude je skinula blatne rukavice i ustala dok je njezina majka izlazila

iz auta. »Zdravo, majko.«

Caroline Everson zaobišla je svoj sportski automobil i uspravna

poput šiljka za led ušla u raskošni vrt. Kao i uvijek, bilo ljeto ili zima, bila

je odjevena u crne vunene hlače i pripijenu bluzu koja je isticala njezinu

vitku, utegnutu figuru. Sijeda kosa bila joj je začešljana i otkrivala njezino

uglato lice; strogoća stila savršeno je naglašavala njezine oči, zelene poput

boce. Sa svojih je sedamdeset godina još uvijek bila lijepa žena. I uspješna,

a to je bilo ono što je Caro jedino bilo važno. Uspjeh. »Jesi li već pristala

da tvoj vrt uvrste u turistički obilazak?«

Jude je požalila što je majci uopće otkrila svoj mali san. »Još nije

spreman. Ali uskoro će biti.«

»Nije spreman? Predivan je.«

Jude je čula podrugljivost u majčinu glasu i pokušala se oduprijeti

bolu. Caroline nije shvaćala smisao hobija. Njoj je bio bitan samo konačan

ishod i, sve dok Jude svoj vrt ne pokaže posjetiteljima otoka, bit će obična

gubitnica. »Uđi, majko. Ručak je gotov.« Ne čekajući odgovor, Jude je

krenula prema ulaznim vratima. Na trijemu je izula klompe za vrt, otresla

zemlju s hlača i ušla.

Sunce se ulijevalo kroz šest metara visoke prozore, a podovi

prekriveni egzotičnim drvom blistali su poput ulaštenog bakra. Golemi

granitni kamin dominirao je dnevnim boravkom, uređenim u umirujućim,

neutralnim tonovima. Prava zvijezda sobe bio je pogled: visoka staklena

stijena otvarala je vidik na smaragdno zelenu travu, čeličnoplavi Tjesnac i

planinski lanac Olympic u daljini.

»Mogu li te ponuditi vinom?« pitala je Jude.

Njezina je majka spustila torbicu, oprezno kao da u njoj nosi

eksploziv. »Naravno. Chardonnay, ako imaš.«

Jude je bilo drago što ima izliku da ode iz sobe. Prošla je kroz

blagovaonicu, u kojoj se nalazio dugi stol od neuglačana javora i deset

stolaca, te ušla u otvorenu kuhinju. Jedini trenutak kad nije vidjela majku

bio je kad je otvorila drvenom oplatom prekrivena vrata hladnjaka.

Kad se vratila u dnevni boravak, njezina je majka stajala uz rub

kauča i gledala divovsko platno obješeno iznad kamina. Bila je to predivna

apstraktna slika — žute, crvene i crne linije koje su se komešale i uvijale, i

koje su nekako uspijevale izraziti neobuzdanu radost. Majka ju je naslikala

prije nekoliko desetljeća, a Jude još uvijek nikako nije mogla shvatiti da je

taj slavodobitni optimizam djelo žene koja sad stoji pred njime.

»Trebala bi zamijeniti ovaj komad. U galeriji ima krasnih stvari«,

reče majka.

»Meni se sviđa«, jednostavno odvrati Jude. Bila je to istina. Ta je

slika njezinu ocu bila najdraža — sjećala se kako je kao malena djevojčica

stajala pored njega, s ručicom u sigurnom stisku njegove velike muške

šake, i gledala majku kako je stvara. Vidi kako ona to čini, to je čarolija,

rekao je i Jude je to tada vjerovala, vjerovala da u njihovu domu postoji

neka čarolija. »Sjećam se kako sam te gledala dok si je slikala.«

»Prije sto godina«, reče majka i okrene leđa slici. »Mogla bi se malo

urediti. Pričekat ću te.«

Jude je dala majci čašu vina i izašla iz sobe. Na brzinu se istuširala,

presvukla u udobne traperice i crni džemper s V-izrezom, a onda se vratila

u dnevni boravak, gdje je njezina majka sjedila na kauču, uspravnih leđa, i

poput kolibrića pijuckala vino.

Jude je sjela preko puta majke. Dijelio ih je široki crni stolić. »Ručak

je gotov pa ti reci kad budeš gladna«, reče Jude. »Pripremila sam nam

waldorfsku salatu.«

A onda je zavladala uobičajena tišina među njima. Jude se morala

zapitati zašto uporno glume. Jednom na mjesec nalazile su se na ručku,

mijenjajući lokacije kao da je bitno gdje su. Dok bi ručale zdravu hranu i

pile skupo vino, pravile su se da imaju o čemu razgovarati, da imaju neki

odnos.

»Jesi li vidjela onaj članak u Seattle Timesu? O galeriji?« pitala je

majka.

»Naravno. Poslala si mi ga. U razgovoru s novinarom rekla si kako ti

je majčinstvo važno.«

»I jest.«

»Bez obzira na dadilje.«

Majka je uzdahnula. »O, Judith Anne. Ne valjda opet ista tužaljka.«

»Žao mi je. Imaš pravo«, reče Jude, ne zato što je to bio jedini

odgovor koji je mogao okončati taj razgovor. Bila je to istina. Jude je imala

četrdeset i šest godina. Dosad je već trebala oprostiti majci. A onda opet,

njezina je majka nikad nije molila za oprost, nikad nije pomislila da je to

potrebno, premda je digla ruke od majčinstva kao da odlazi iz jeftina

motela. Brzo i usred noći. Jude je bilo sedam godina kad je doživjela

gubitak koji joj je svijet okrenuo naglavce. Unatoč tome, nakon sprovoda

njezina oca nikome nije palo na um da joj pruži podršku, pogotovo ne

njezinoj majci koja se već sljedećega dana vratila na posao. Svih godina

koje su uslijedile majka ni na trenutak nije prestajala raditi. Odustala je od

slikanja i postala jedna od najuspješnijih galeristica u Seattleu. Brižno se

skrbila za mlade umjetnike, dok je brigu za kćer istovremeno prepustila

nizu dadilja. Njih dvije nisu imale nikakav odnos sve do prije otprilike pet

godina, kad je Caroline nazvala i dogovorila da se nađu na ručku. Otad su

se jednom mjesečno pretvarale. Jude uopće nije znala zašto.

»Kako su djeca?« pitala je majka.

»Sjajno«, reče Jude. »Zach ima fenomenalne ocjene, a Mia se

preobrazila u darovitu glumicu. Djed bi se ponosio njome.«

Njezina je majka uzdahnula. Jude nije iznenadio taj kratki izdisaj. O

njezinu se ocu nije smjelo govoriti. Jude je bila tatina curica; ni jedna to

sad nije htjela naglas reći, toliko godina nakon njegove smrti, premda je

Jude i dalje nedostajao, kao i njegovi snažni, medvjeđi zagrljaji. »Sigurno

imaš pravo«, reče majka uz nategnut osmijeh. »Pretpostavljam da Zach

može na bilo koji fakultet. Nadam se da neće odustati od namjere da

postane liječnik. Bila bi prava šteta da digne ruke od studija.«

»Aha, još jedan podsjetnik na to kako sam odustala od studija prava.

Bila sam trudna, a Miles je studirao medicinu. Nije baš da smo imali

izbora.«

»Izgubila si dijete«, reče njezina majka kao da je to bitno.

»Da«, tiho reče Jude, prisjećajući se. Bila je mlada i zaljubljena, a

iskreno govoreći, veći dio života bojala se majčinstva, bojala da će u sebi

otkriti neku genetsku anomaliju koju je naslijedila od Caroline. Slučajno je

ostala trudna s Milesom — prebrzo, kad još nisu bili spremni — i od

samog začeća otkrila kako snažno može voljeti. Sama pomisao na

majčinstvo posve ju je promijenila.

»Oduvijek previše voliš svoju djecu. Previše se trudiš usrećiti ih.«

Savjet o odgoju iz usta njezine majke. Savršeno. Jude se lagano

nasmiješila. »Djecu ne možeš previše voljeti. Premda ne očekujem da ti to

shvatiš.«

Majka se trznula. »Judith, kako to da onu curu iz prikolice nikad ne

osuđuješ, a mene stalno?«

»Lexi — a dosad si joj već sigurno zapamtila ime — dio je ove

obitelji zadnje tri godine. Nikad me nije razočarala.«

»A ja jesam.«

Jude nije odgovorila. Čemu? Umjesto toga, ustala je. »Hoćemo li sad

ručati?«

Majka je ustala. »To bi bilo lijepo.«

Ostatak dogovorenog vremena — točno dva sata, od dvanaest do dva

— razgovarale su o nebitnim stvarima. Kad je vrijeme isteklo, majka je

nemarno poljubila Jude u obraz i krenula prema vratima, a onda zastala.

»Doviđenja, Judith. Bilo mi je lijepo. Hvala.«

»Doviđenja, majko.«

Jude je kroz otvorena vrata zurila u majčinu vitku figuru; brzo je

prošla kroz vrt, ne trudeći se baciti ni jedan pogled na njega. Premda se

Jude trudila da ništa ne osjeća, uhvatio ju je rani stadij depresije, koji je

uvijek pratio njezine ručkove s majkom. Zašto nikako nije mogla prestati

žudjeti za majčinom ljubavlju? Mercedes je grleno zabrundao i polako

krenuo niz kolni prilaz.

Na stoliću pored ulaznih vrata, pokraj staklene zdjele u kojoj su

plutale ruže, ležao je bežični telefon. Jude ga je podigla i brzo utipkala broj

svoje najbolje prijateljice.

»Halo?«

»Molly. Hvala Bogu«, reče Jude naslanjajući se na zid. Odjednom je

bila iscrpljena. »Zla vještica je sad bila ovdje.«

»Tvoja majka? Zar je danas srijeda?«

»A tko drugi?«

»Jesi li za piće?«

»Mislila sam da nikad nećeš pitati.«

»Za dvadeset minuta. U luci?«

»Vidimo se.«

* * *

U petak poslije škole išle su kupiti haljine. Jude je bila neobjašnjivo

sretna zbog cijele situacije. Znala je da je riječ o običnom plesu, a ne

nekom događaju od velikog značaja, ali bio je to Mijin prvi pravi spoj i

Jude se svim silama trudila da njezinoj kćeri to bude savršeno iskustvo.

Stoga ih je obje — i Lexi, naravno — naručila za manikuru i pedikuru, a

navečer ih je očekivala kupovina u trgovačkom centru.

Čula je kako se vrata njezine spavaće sobe otvaraju. Okrenula se;

Miles je stajao ondje i naslanjao se na dovratak, odjeven u iznošene

Levi’sice i majicu kratkih rukava sa slikom benda Aerosmith. Na blijedom

jesenskom suncu izgledao je muževno i naočito. Nazirala mu se sijeda

brada, što je još više isticalo pravilne crte njegova lica. »Dođem ranije s

posla, a ti ideš?«

Prišla mu je smiješeći se i prepustila se njegovu zagrljaju. »Doktore

Farraday, kako to da se ti ne briješ i kosa ti je prosijeda, a samo si još

zgodniji, no ako se ja jedan dan zaboravim našminkati, ljudi me brkaju s

bakom Mraz?«

»Tako te zovu samo iza leđa.«

»Jako duhovito.«

Dotaknuo joj je lice, pomilovao je lako poput pera. »Prelijepa si,

Jude, i to dobro znaš. Zato ti sve ide u prilog.«

Bila je to istina za oboje. Miles je od djetinjstva bio zlatni dječak.

Zgodan i genijalan, uvijek nasmiješen, zavodio je ljude a da se uopće nije

morao truditi. U bolnici su ga nazivali Doc Hollywood.

»Izvedi Zacha na večeru. Vraćam se čim prije budem mogla. Možda

bismo večeras mogli sjesti na plažu i popiti čašu vina. Dugo nismo.«

Miles ju je privukao u značajan poljubac. Zatim ju je pljesnuo po

stražnjici. »Radije kreni prije nego što se sjetim koliko volim popodnevni

seks.«

»Za razliku od jutarnjeg i večernjeg seksa, koje mrziš?« Zaigrano se

iskobeljala iz njegova stiska i krenula na kat. Došavši pred vrata Zachove

sobe, pokucala je, pričekala da čuje, Slobodno, a onda otvorila vrata.

Sjedio je u svojoj novoj, skupoj stolici za igru i igrao nešto na Xboxu.

Pomilovala ga je po glavi, promrsila mu kosu. Bila je još vlažna od

treninga američkog nogometa. Istegnuo je glavu prema njezinoj ruci, poput

cvijeta koji se pruža prema suncu.

»Idemo u trgovački centar kupiti Miji haljinu za ples. Hoćeš s

nama?«

Nasmijao se. »Ja i ne idem na ples, sjećaš se? Amanda ide u L.A. s

obitelji.«

Jude je sjela na krevet. »Grozno mi je što ne ideš na ples. Zadnja ti je

godina u srednjoj. Osim toga, Mia mi kaže da si favorit za kralja

jesenskoga plesa.«

Zach je okrenuo očima. »Vel’ka stvar.«

»Trebao bi otići na ples s nekom prijateljicom. Jednog ćeš se dana

sjetiti…«

»Bude li mi u budućnosti stalo do takvih gluposti, upucaj me.

Ozbiljno.«

Jude se morala nasmiješiti. »U redu. Ali barem dođi u kupnju s

nama. Miji bi to mnogo značilo.«

»Mislio sam da Lexi ide s vama.«

»I ide. Kakve to ima veze?«

»Mia ima prijateljicu u pratnji. A ja sigurno neću sjediti ispred

garderobe dok moja sestra isprobava haljine. Nema šanse.«

»Dobro, ali ne odustajem od toga da odeš na ples.«

»Kakav šok«, nacerio se, »da ti od nečega ne odustaješ. I nemoj mi

ponovno kupiti traperice. Ozbiljno ti govorim, mama. Ne kužiš što ja

volim.«

»Dobro, dobro.« Jude ga je još jednom pomilovala po glavi, a onda

se okrenula.

Izašla je iz Zachove sobe i na hodniku se našla s Mijom. Zajedno su

otišle do garaže. Za petnaest minuta pokupile su Lexi i krenule u trgovački

centar.

U prvoj trgovini Mia je lutala među redovima odjeće, pomalo

zbunjena i pod dojmom, a onda je odjednom izvukla haljinu. »Pogledajte

ovu«, rekla je i podigla je. Bila je to do poda duga haljina boje lososa,

čipkastih rukava i suknje s volanima. »Što misliš?«, pitala je Lexi.

Lexi se nasmiješila, ali pomalo smeteno. »Super je. Probaj je.«

»Samo ako i ti probaš neku. Ha? Ne mogu sama. Znaš da ne mogu.«

Lexi je uzdahnula. Prišla je izloženim haljinama, pronašla

svijetloplavu opravu bez rukava, izvezenu perlicama, i krenula za Mijom

prema garderobama.

Kad su izašle, Jude je zaprepastilo kako su lijepe. »Savršene su«,

rekla je.

Mia je proučavala svoj odraz u zrcalu i okretala se. »Ovo su

apsolutno naše haljine za jesenski ples, zar ne, Lexster?«

»Ja ne idem na ples«, reče Lexi. »Nitko me nije pozvao.«

Mia se prestala okretati. »Onda ne idem ni ja.«

Lexi je promrmljala nešto ispod glasa i otišla natrag u garderobu.

Kad se vratila, bila je odjevena u svoje traperice i majicu kratkih rukava.

»Ja sam završila s haljinama«, reče. »Ionako si je ne mogu priuštiti.«

»Daj, Lexi«, moljakala je Mia. »Najbolja si mi prijateljica. Ako ti ne

ideš na ples, neću ni ja.«

»Mogla bi ići sa Zachom«, reče Jude.

Mia je vrisnula. »Super ideja, mama. Hajdemo učetvero.«

Lexi je zinula. »Nema šanse da prisiljavam tvog brata da me vodi na

glupi ples.« Rekavši to, udaljila se od njih.

Miji su istoga trena navrle suze na oči. »Jesam li je povrijedila,

mama? Nisam htjela.«

Jude je gledala kako Lexi odlazi iz trgovine. »Nisi učinila ništa loše«,

nježno je rekla. »Samo što svi mi… katkad zaboravimo da Lexi dolazi iz

drugačijih prilika nego ti. Trebale smo biti malo pažljivije. Hajde.« Otišle

su na blagajnu, gdje je Jude platila obje haljine. Rekla je prodavačici da

Lexinu stavi u kutiju. »Idi se presvući, lutko. Ja ću se pobrinuti za Lexi.«

Jude je s vrećicom izašla iz maloga butika i krenula kroz trgovački

centar pun kupaca. Kamo god bacila pogled, vidjela je horde djevojaka,

nesumnjivo oboružanih kreditnim karticama svojih roditelja. Nije ni čudo

da se Lexi ozlovoljila. Zacijelo je bilo teško razlikovati se od svih klinaca

koje poznaješ, pa i od najbolje prijateljice, koja je jednostavno očekivala da

dobije što želi.

Jude je našla Lexi kako sjedi na klupi ispred knjižare. Nagnula se nad

koljena pa joj je duga crna kosa padala preko lica uperena u pod.

Jude joj je prišla i sjela. Lexi se pomaknula ustranu da joj oslobodi

više mjesta.

»Oprostite što sam podivljala«, promrmljala je Lexi.

»Trebala sam biti pažljivija. Znam da su te haljine skupe.«

»Nije to.«

Jude je Lexi zataknula kosu iza uha kako bi joj vidjela lice. »Nisam

te htjela posramiti.«

»U redu je. Nisam trebala tako burno reagirati.«

Jude se zavalila u klupu. Srce ju je boljelo zbog Lexi; znala je kako

je djevojčin život nekoć bio težak, a ponekad još i sad. Dok je većina

klinaca s otoka — uključujući njezinu djecu — pretresala cijelu zemlju u

potrazi za savršenim fakultetom, Lexi se nakon mature planirala upisati na

lokalnu višu školu. Previše je radila u slastičarnici i štedjela svaki zarađeni

novčić. Njezin san bio je dobiti punu stipendiju za Sveučilište u

Washingtonu, ali njih su dodjeljivali tek nekoliko i to vrlo rijetko. Jude je

boljela duša pri pomisli da će Lexi propustiti jesenski ples u zadnjem

razredu srednje, svojevrsni ritual zrelosti. »Čujem da Zach ima dobre

izglede da postane kralj plesa.«

»I postat će.«

»A Kaye Hurtt je favoritkinja za kraljicu.«

»Mogla bi to biti i Maria de la Pena.«

»Ali Zach ne ide na ples jer Amanda neće biti u gradu.«

Lexi je okrenula lice prema Jude. Da nije bila upućenija, Jude bi

pomislila da Lexi izgleda uplašeno. »Nisam to znala.«

»Ne želim da ijedno od vas dvoje propusti ples. Zach nikad ne bi

otišao na ples s pravom pratiljom, ne dok službeno hoda s Amandom, ali ti

si najbolja prijateljica njegove sestre. Amandi ne bi smetalo. Tako biste se

svi troje mogli zabaviti. Uvijek ćeš se toga sjećati.«

»Mislim da to baš nije dobra ideja«, tiho reče Lexi. »Sjećate se

onoga s Haley?«

»O, dušo. Ti Miji nikad ne bi učinila takvo što. Ovo je nešto posve

drugo.« Jude se nasmiješila. Znala je kako Lexi uvijek budno pazi da ne

ostavi dojam kako iskorištava dobronamjernost svojih prijatelja i njihove

obitelji, ali ovo će svima donijeti korist. »A da pustimo Zacha da odluči?«

Lexi je dugo zurila u nju, bez riječi.

»To nije poziv iz samilosti, Lexi. Bit će to izlazak s prijateljima.

Osim toga, stvarno mislim da bi Zach trebao biti ondje kad ga proglase

kraljem jesenskoga plesa. A ti?«

Lexi je uzdahnula. »Pa da.«

Jude joj je pružila vrećicu. »Kupila sam ti haljinu.«

»Ne mogu je prihvatiti«, reče Lexi. »Preskupa je.«

Jude je vidjela Lexinu zahvalnost, no u djevojčinim je plavim očima

bilo još nešto, mračna, prigušena posramljenost koja je Jude slomila srce.

»Ti si dio naše obitelji, Lexi. Znaš to. Dopusti mi ovo, može? Znam da

želiš ići na ples. Dopusti Zachu da te povede.«

Lexi je spustila pogled na popločani pod. Kosa zakvačena iza uha

ponovno se oslobodila i zaklonila njezin profil od Judeina pogleda. »U

redu, Jude«, naposljetku je tiho rekla. »Ako me Zach želi povesti, ići ću s

njim. Ali…«

»Ali što?«

Lexi je odmahnula glavom; kosa joj je pritom zablistala. »Nemojte se

iznenaditi ako odbije.«

PET

Dobro. Otvori oči«, reče Jude spuštajući ruke na Lexina ramena.

Lexi je duboko udahnula i poslušala. Pred njom je bilo veliko zrcalo

okruženo sitnim okruglim svjetlima. Na trenutak je ugledala neznanku:

djevojku glatke, sjajne crne kose, uredno posložene oko lica, i savršeno

zakrivljenih obrva. Pomno nanesen ljubičasti tuš isticao je njezine plave

oči i davao joj prigušen, profinjen dojam, dok je rumenilo naglasilo njezine

visoke jagodice. Gotovo se bojala nasmiješiti, bojeći se da je to obična

iluzija.

Jude se nagnula bliže. »Lijepa si.«

Lexi je kliznula sa stolca i okrenula se. »Hvala«, rekla je i čvrsto

zagrlila Jude.

Kasnije, na trajektu, zajedno s Mijom sjedila je na stražnjem sjedalu

escaladea, dok je Jude bila za volanom. Lexi se neprekidno potajice

pogledavala u retrovizoru. Željela je samu sebe uvjeriti kako će ta

preobrazba nešto značiti, da će je Zach napokon pogledati i pomisliti da je

lijepa. No znala je da ništa od toga.

Večeras neće proći dobro. Istini za volju, nikako nije mogla shvatiti

zašto je pristao da ide s njom na ples. Vjerojatno su ga Jude i Mia

nesmiljeno pritiskale, a na jedno si uvijek mogao računati: Zach nikad ne

bi razočarao sestru.

Da ga barem nije zamalo poljubila. Sad ovo ne bi bio problem da se

one noći nije okrenula prema njemu. Ili da je barem Miji rekla istinu. Da je

barem… Popis je bio beskrajno dug i toliko ga je puta prošla u svojoj glavi

da joj je bilo zlo.

Prošlo je sedam dana od tuluma — od one večeri na brdašcu. Lexi je

u nekoliko navrata namjeravala Miji reći istinu, ali nije. Nije mogla, i sad,

kad bi ugledala najbolju prijateljicu, prvi se put osjećala kao lažljivica. A

svaki put kad bi ugledala Zacha, trčala je poput sprintera. Užasno se bojala

da je sve pokvarila, da će, kad istina iziđe na vidjelo, izgubiti Mijino

prijateljstvo i Judeino poštovanje. Sve što joj je bilo bitno.

»Trebala sam odbiti«, promrmljala je kasnije, dok se s Mijom

uspinjala stubama u kući Farradaya. Išle su se odjenuti. »Ovo će biti

totalna katastrofa.«

»Ne kužim te«, reče Mia zatvarajući vrata za njima. »Stvarno te ne

kužim.«

Lexi je istoga trena osjetila grižnju savjesti. »Oprosti. Bit će zabavno.

Ne mogu dočekati.« Prišla je Mijinom prepunom ormaru, u kojem su obje

haljine visjele u zaštitnoj foliji. Odjenule su se, a onda se pomno proučile u

ovalnom zrcalu pored radnoga stola. Tek povremeno bi se ispod ruba

Mijine haljine ukazale njezine crno-bijele, visoke Converseice.

»Mislim da izgledam dobro«, reče Mia okrećući se Lexi. Zelene su

joj oči bile zabrinute. »Ili? Hoće li on tako misliti?«

»Predivna si. Tyler će…«

Prekinulo ih je kucanje na vratima. Trenutak tišine, a onda su se

vrata otvorila. Jude je stajala ondje, sa srebrnim fotoaparatom u ruci.

»Tyler je stigao.«

Mia je nervozno pogledala Lexi. »Kako izgledam?«

»Totalno si seksi. Sretan je što te ima.«

Mia se bacila Lexi oko vrata i snažno je zagrlila. »Hvala Bogu da si

sa mnom. Ne znam bih li imala petlje da se spustim bez tebe.«

Držeći se za ruke, otišle su iz Mijine sobe i spustile se niz veliko

zakrivljeno stubište.

Zach i Tyler bili su u dnevnom boravku, stajali zajedno i razgovarali.

Obojica su bila odjevena u plava odijela. Zachu je kosa još uvijek bila

vlažna — nogometna utakmica tek je završila i on je jurio kući da se stigne

spremiti.

Podigao je pogled i ugledao Lexi. Vidjela je kako se namrštio dok je

silazila. Srce joj je počelo tako snažno lupati da joj se vrtjelo u glavi.

Samo mirno, mislila je.

Odmah će mu se ispričati, okrenuti taj glupi neostvareni poljubac na

šalu. Možda mu kaže da je bila pijana i da se ničega ne sjeća. Bi li joj

povjerovao?

Kad mu se približila, koraknuo je prema njoj i pružio joj bijeli

karanfil plavkastih vrhova latica, spakiran u prozirnu plastičnu kutiju.

»Hvala«, promrmljala je.

»Ima, ono, gumicu. Staviš ga na zapešće«, rekao je. »Amanda kaže

da su ti najbolji.«

»Hvala«, ponovila je, ne usuđujući se pogledati ga. Spomenuo je

svoju djevojku; shvatila je.

»U redu, vrijeme je za slikanje«, reče Jude. Miles joj se pridružio.

»Tylere, tebi ćemo sad uzeti otiske prstiju«, reče.

»Tata!« vrisnula je Mia i pocrvenila.

Lexi je nelagodno stala pored Zacha. Obavio ju je rukom, ali nije ju

privukao sebi. Stajali su poput ljudi na fotografijama s Divljega zapada,

ukočeni i bez smiješka.

Bljesak. Klik.

Fotografiranje je trajalo unedogled, sve dok Zach naposljetku nije

rekao: »Sad je dosta, dos amigos. Krećemo.«

Na putu prema vratima Lexi se odmaknula od Zacha. Ušla je u

predsoblje, gdje je pored stolića ranije bila ostavila smeđu vrećicu.

Posegnula je unutra i izvukla zelenu, plastičnu posudicu u kojoj je bila

posađena ljubičasta petunija.

»Ovo je za vas«, Lexi reče Jude, osjećajući kako joj lice gori. Bio je

to tako sitan dar — našla ga je na polici s robom na sniženju u lokalnom

rasadniku. Vjerojatno je totalno pogriješila u izboru, ali ništa si drugo nije

mogla priuštiti. »Znam da vam zapravo ništa ne treba, ali provjerila sam…

nemate petunije pa sam mislila… uglavnom, hvala za haljinu.«

Jude se nasmiješila. »Hvala, Lexi.«

»Hajde, Lexster«, s izlaza reče Mia.

Lexi je zajedno sa Jude otišla do vrata, a onda slijedila Miju do

mustanga.

»Do jedan ste natrag«, s vrata im je doviknula Jude.

Činilo se da Zach ne sluša. Prvi je išao prema mustangu, parkiranom

sprijeda. Otvorio je Lexi vrata, ali nije pričekao da uđe, nego je obišao auto

i sjeo za volan.

Kad su se Mia i Tyler smjestili na stražnjem sjedalu, Lexi je zauzela

svoje mjesto pored Zacha. Upalio je motor i pustio glazbu.

Cijelim putem do škole Mia i Tyler su se došaptavali. Zach je

netremice gledao cestu. Činilo se da je ljutit na Lexi, ili na činjenicu da s

njom dolazi na ples. Nije mu mogla zamjeriti. Stigavši na školsko

parkiralište, parkirao je blizu stuba i njih četvero stopilo se sa šarenom

rijekom mladih koji su se slijevali u dvoranu za tjelesni, posebno za tu

prigodu preobraženu u jeftinu verziju New Orleansa, što je uključivalo

raznobojne trakice i umjetnu mahovinu. Tema južnjačkog karnevala

nastavila se kad im je dežurna nastavnica u dvorani pružila šaku ogrlica od

perlica živih boja.

Svirala je pjesma »Hella Good« i plesni je podij bio prepun.

Prvo su otišli na fotografiranje — parovi zasebno, onda samo

djevojke, onda Mia i Zach.

Lexi je vidjela kako je Zach ukočen. Činilo se da ih promatraju sve

maturantice. Amanda je nesumnjivo zatražila detaljno izvješće, a Zach

ionako neće učiniti ništa što bi povrijedilo njegovu djevojku. Nije htio ni

pogledati Lexi.

Na kraju ju je primio za ruku i poveo na plesni podij. Kad su se

progurali, glazba se promijenila, usporila. Uzeo ju je u zagrljaj.

Lexi je zurila u njegova prsa, pokušavala se kretati u istom ritmu i ne

gaziti mu po nogama. Ruku na srce, nije imala pojma o plesu, a bila je i

tako nervozna da nije mogla disati. Naposljetku je podigla pogled i zatekla

ga kako zuri u nju. Nije mogla dešifrirati izraz u njegovim očima. »Znam

da me nisi htio povesti na ples, Zach. Žao mi je.«

»Ništa ti ne znaš.«

»Žao mi je«, bilo je sve što joj je padalo na pamet.

Zgrabio ju je za ruku i povukao kroz gužvu. Posrtala je za njime,

pokušavajući držati korak. Smiješila se ljudima pored kojih su se

proguravali kako ne bi ispalo čudno što je Zach odvlači s plesnog podija.

On je nezaustavljivo išao dalje, pored zdjele s punčem i niza

dežurnih roditelja i nastavnika, a onda kroz velika vrata izašao na

nogometno igralište. Ondje je vladao potpuni mrak i tišina. Zvijezde iznad

njihovih glava udružile su se sa sjajnim Mjesecom i obasjale golove.

Zach je napokon stao. »Zašto si me pokušala poljubiti?«

»Nisam te pokušala poljubiti. Izgubila sam ravnotežu. Bilo je to

glupo…« Uzdahnula je i podigla pogled, no istoga je trena požalila zbog

toga.

»A što ako sam htio da me poljubiš?«

»Nemoj me zafrkavati, Zach«, rekla je. Glas joj je puknuo, izdao je.

Znala je kakav ga glas prati. Vjerojatno je te iste riječi već nekome rekao.

Mijenjao je djevojke kao što je ona mijenjala sjajila za usne. »Molim te.«

»Mogu li te poljubiti, Lex?«

U svojoj je glavi rekla ne, ali kad ju je Zach pogledao, samo je

odmahnula glavom, nemoćna izustiti riječ.

»Ako me namjeravaš zaustaviti«, rekao je dok ju je privlačio bliže

sebi, »sad je pravi trenutak.«

A onda ju je poljubio; padala je i letjela, pretvarala se u nekog

drugog, u nešto drugo. Kad se napokon odmaknuo, bio je blijed i drhtav

kao što se i ona osjećala. Bilo joj je drago zbog toga jer ona je plakala.

Plakala. Kakva glupača…

»Jesam li te povrijedio?«

»Nisi.«

»Zašto onda plačeš?«

»Ne znam.«

»Zach!«

Lexi je čula Mijin glas; otrgnula se od Zacha i otrla te glupe suze s

očiju.

Mia im je pritrčala. »Sad će okruniti kralja i kraljicu. Radije uđi.«

»Boli me dupe za to. Razgovaram s Lexi…«

»Idi«, reče Mia.

Zach je ponovno pogledao Lexi, mršteći se. Zatim je krenuo u

dvoranu.

»Što ste vas dvoje radili ovdje?« pitala je Mia.

Lexi je krenula prema dvorani. Nije se usudila pogledati najbolju

prijateljicu. »Želio mi je ispričati nešto o večerašnjoj utakmici.« Natjerala

se da se nasmije. »Znaš mene. Pojma nemam o američkom nogometu.«

Lecnula se. Opet je lagala najboljoj prijateljici. U što se to pretvarala?

Te se večeri više nije našla nasamo sa Zachom, sve dok ju nije

otpratio do vrata njezine montažne kuće, a čak je i tad u automobilu bila

Mia i promatrala ih.

Došavši do ulaznih vrata, Lexi nije imala pojma što bi mu rekla.

Izgubila je svoj mir; bila je poput progonjene životinje, sleđena od straha,

napetih osjetila. Onaj je poljubac okrenuo njezin svijet naglavačke, ali je li

u njegovu uopće ostavio trag?

Zurio je u nju, a zlatna mu je kosa na mjesečini postala srebrna.

Željela je vrisnuti, Reci nešto!, ali uspjela se samo slabašno nasmiješiti.

»Hvala što si me iz samilosti poveo na ples, Zach.«

»Nemoj to govoriti«, reče.

»Skoro je jedan«, iz automobila je povikala Mia. »Mama će pošiziti

ako zakasnimo.«

Zach se sagnuo i poljubio Lexi u obraz. Morala se svim silama

svladati da mu ne uzvrati, da mu se ne baci oko vrata, no samo je stajala

ondje i osjećala njegove usne na svojoj koži kao da su je žigosale.

Dugo je ondje stajala, dugo pošto su otišli. A onda je napokon ušla u

kuću i ugasila svjetla.

* * *

Lexi u ponedjeljak nije otišla u školu. Kako da izađe na oči Zachu i

Miji nakon onoga što se dogodilo?

Međutim, u ponedjeljak navečer (a on nije nazvao, naravno da nije,

zašto je uopće mislila da će zvati?) Eva je zaprijetila da će je naručiti za

liječnički pregled, a to si nipošto nisu mogle priuštiti.

Stoga se Lexi u utorak vratila u školu. Na autobusnoj postaji, zgurena

ispod uskog krova kućice, promatrala je kako kiša pretvara svijet u plavo-

zeleni kaleidoskop.

Jednostavno će se ponašati ležerno.

Nemarno će se nasmiješiti Zachu i produžiti dalje, kao da poljubac

ništa nije značio. Nije bila potpuna glupača. Bio je to samo poljubac dečka

koji je stalno ljubio cure. Lexi nije smjela dopustiti da joj to nešto znači.

U školi je lako izbjegavala Zacha — nisu se kretali u istim

krugovima — ali Miju nije mogla nikako. Životi su im bili previše

isprepleteni. Nakon zadnjega sata, Mia je otpratila Lexi na posao.

Cijelim putem do centra grada Lexi se smješkala dok joj je Mia u

detalje prepričavala događaje s plesa. Tko zna koji put. Međutim, u glavi

joj je neprekidno odjekivala riječ lažljivica, i svaki put kad bi pogledala

najbolju prijateljicu, osjetila bi mučninu.

»Ljubili smo se. Jesam ti to rekla?« pitala je Mia.

»Samo nekih milijun puta.« Lexi je stala pred slastičarnicom Amoré,

gdje ih je obavio sladak miris vanilije. Htjela je reći samo, Vidimo se, ali je

zastala. »Kako je bilo?«

»Isprva sam mislila da mu je jezik nekako sklizak i oduran, ali

priviknula sam se.«

»Jesi li plakala?«

»Plakala?« Mia je izgledala zbunjeno, a onda nervozno. »Jesam li

trebala plakati?«

Lexi je slegnula ramenima. »Što ja znam o ljubljenju?«

Mia se namrštila Lexi. »Čudno se ponašaš. Je li se nešto dogodilo na

plesu?«

»Š-što se moglo dogoditi?«

»Ne znam. Možda nešto sa Zachom?«

Lexi je mrzila samu sebe; htjela je reći istinu, ali pomisao da bi

mogla izgubiti Mijino prijateljstvo užasavala ju je. Uostalom, čemu išta

spominjati? Bio je to jedan jedini poljubac, a ne početak nečega. »Ne,

naravno da ne. Dobro sam. Sve je u redu.«

»Dobro«, reče Mia. Povjerovala joj je. Lexi se od toga osjećala još

gore. »Vidimo se.«

Lexi je ušla u slastičarnicu. Bila je jarko osvijetljena; bio je ondje

dug hladnjak sa sladoledima, izrađen od stakla i kroma, te mali prostor s

nekoliko stolova i stolaca. Za toplih je mjeseci ovdje vladala velika gužva,

no sada, sredinom listopada, bilo je prilično malo gostiju.

Njezina šefica, gospođa Solter, stajala je za blagajnom kad je Lexi

ušla. Zvonce iznad vrata zazveckalo je pri njezinom ulasku.

»Bok, Lexi«, vedro će gospođa Solter. »Kako je bilo na plesu?«

Lexi se na silu nasmiješila. »Super. Evo. Donijela sam vam nekoliko

ogrlica.« Pružila joj je karnevalske ogrlice s plesa. Gospođa Solter zasjala

je kad ih je ugledala i poput svrake je zgrabila sjajne perlice.

»Hvala, Lexi. Baš si pažljiva.« Gospođa Solter odmah je sve ogrlice

stavila oko vrata.

Lexi je ostatak dana, sve do večeri, posluživala goste. U devet

navečer, kad više gotovo nikoga nije bilo, počela je brisati plohe i

pripremati se za zatvaranje. Izlazila je iz stražnje prostorije, s bocom

deterdženta i mokrom krpom u ruci, kad je Zach ušao u slastičarnicu.

Zvonce je veselo zazveckalo iznad njegove glave; jedva da ga je i

čula od naglog ubrzanja vlastita pulsa.

Nikad ovamo nije došao sam. Uvijek je s njim bila Amanda, viseći

na njemu poput one mahovine iz filmova strave. Lexi je kliznula iza

hladnjaka kako bi nešto stajalo između njih.

»Bok«, rekao je i krenuo prema njoj.

»Bok. Jesi li… za sladoled?«

Napeto ju je pogledao. »Nađemo se večeras u parku LaRiviere.«

Nije stigla ni odgovoriti, a zvonce je ponovno zazveckalo i vrata su

se širom otvorila. Amanda je uletjela u slastičarnicu, priljubila se uz Zacha

i obgrlila ga rukom dugom i tankom poput kraka. »Bok, Lexi. Hvala što si

mi pazila na Zacha. Na plesu.«

Lexi se nije mogla nasmiješiti, premda je htjela. »Jesi li za

sladoled?«

»Ne dolazi u obzir. Previše deblja«, reče Amanda. »Hajde, Zach.

Idemo.« Krenula je prema vratima.

Zach je ostao na mjestu. U deset, nečujno je oblikovao riječi usnama.

Molim te.

Lexino je srce divlje lupalo dok ga je gledala kako za svojom

djevojkom izlazi iz slastičarnice.

U deset.

Bila bi glupača da pomisli kako se on stvarno želi naći s njom na

plaži. Hodao je sa sveprisutnom Amandom. Bili su najpopularniji par u

školi.

Osim toga, Mia bi patila kad bi doznala. Poljubac na plesu bila je

jedna stvar, gotovo shvatljiva, obična. Ali ovo — tajni sastanci — bilo bi

nešto drugo. Veća laž.

Lexi nije mogla. Nije smjela.

Bacila je pogled na šeficu. Nemoj, Lexi. »Hm, gospođo Solter? Bih li

danas mogla izaći nekoliko minuta ranije? Recimo, u devet i trideset?«

»Mislim da ću uspjeti i sama zatvoriti«, rekla je. »Vrući spoj?«

Lexi se nadala da njezin smijeh ne zvuči nervozno kao što se njoj

činilo. »Kad sam ja išla na vrući spoj?«

»Dečki u tvojoj školi zacijelo su slijepi, to ja mislim.«

Do kraja radnog vremena Lexi je odbijala razmišljati o odluci koju je

donijela. Usredotočila se na posao i radila ga najbolje što je znala. Tek

kasnije, kad je izašla iz slastičarnice, svladali su je živci.

Bila je glupača jer to radi, ali hodala je dalje.

Glavna gradska ulica bila je tiha te prohladne jesenje večeri. Svjetla

su sjala kroz prozore restorana, ali u to je vrijeme bilo malo gostiju u

njima.

Prošla je pored jarko osvijetljene trgovine živežnih namirnica i

krenula dalje, pored trajektnog pristaništa, ureda za prodaju nekretnina i

vrtića. Za manje od pet minuta izašla je iz grada. Ovdje je nebo bilo crno, a

srebrnoplavi mjesec sjao je iznad vrtoglavo visokih vrhova stabala. Nije

bilo mnogo kuća u tom dijelu, a one malobrojne uglavnom su bile

vikendice stanovnika Seattlea i iza njihovih je prozora bio mrak.

Na ulazu u park LaRiviere zastala je.

On neće biti ovdje.

Ipak je slijedila vijugavu asfaltiranu cesticu koja se spuštala prema

pješčanoj plaži. Mjesečina je obasjavala divovsko klupko naplavljenog

drvlja, nakupljeno na krupnom sivom pijesku.

Na parkiralištu nije bilo automobila.

Naravno da ih nije bilo.

Skrenula je na plažu. Ono naplavljeno drvlje — čitava stabla koja su

se ispreplela kad ih je more izbacilo na obalu — izgledalo je poput hrpe

divovskih čačkalica na pijesku. Jarko osvijetljeni trajekt brektao je na svom

putu preko Tjesnaca; izgledao je poput kineskoga lampiona na tamnoj

vodi. Iza njega, kao dijadema od šarenih svjetala, nazirali su se obrisi

Seattlea.

»Tu si.«

Čula je Zachov glas i okrenula se. »Nisam vidjela tvoj auto«, bilo je

sve čega se mogla sjetiti.

»Na drugom je parkiralištu.«

Primio ju je za ruku i poveo do dekice rasprostrte na pijesku.

»Pretpostavljam da si već nekoliko djevojaka doveo ovamo«,

nervozno je rekla. Nije to smjela zaboraviti. Ono što je njoj bilo posebno,

njemu je bilo posve obično.

Sjeo je i nježno je povukao pored sebe. Smjesta je izvukla ruku iz

njegova stiska. Nije mogla biti pametna dok ju je dodirivao, a morala je

biti pametna. Bio je to brat njezine najbolje prijateljice.

Rekao je: »Pogledaj me, Lexi. Molim te«, i ona je bila posve

bespomoćna. Zataknuo joj je jedan uvojak iza uha. Bio je to najnježniji

dodir koji je osjetila; poželjela je zaplakati. »Znam da ne bismo smjeli biti

skupa. Ali želiš li to ipak?«

»Ne bih smjela«, tiho je rekla. Zatvorila je oči jer ga nije mogla

pogledati. U tmini je čula njegov dah, osjećala ga na svojim usnama i

jedino što joj je padalo na um bilo je koliko je puta bila povrijeđena. Lexi

se sjetila svoje majke drogerašice, koja joj je stalno govorila koliko je voli.

Zagrlila bi je tako snažno da Lexi ne bi mogla udahnuti, a onda bi

odjednom sve bilo gotovo. Mama bi se nafiksala, odjurila i zaboravila da

uopće ima kćer. Prije dolaska na Pine Island, jedino razdoblje koje je Lexi

pamtila kao sretno bilo je dok joj je majka bila u zatvoru. Lexi je tad

živjela s jednom dobrom obitelji, Rexlerima, koja se trudila uliti joj osjećaj

da je dio obitelji. A onda se njezina majka vratila.

Lexi se obično trudila ne prisjećati se tih posljednjih dana s majkom,

kad je neprekidno bila nafiksana, ljutita i zlobna. Tad je naučila pravu

istinu o ljubavi: koliko je ponekad bliska mržnji i koliko te može iscijediti.

»Mijino prijateljstvo znači mi sve na svijetu«, rekla je napokon se

okrećući prema njemu. Vidjela je kako ga te riječi bole i konačno shvatila.

Sva ona neljubaznost, odvraćanje pogleda — sve je to bila obična

predstava. »Pravio si se da ti nisam draga zbog Mije.«

»Od početka«, rekao je uz uzdah. »Htio sam te pozvati van, ali već si

bila njezina prijateljica. Stoga sam te se klonio… ili barem pokušavao. Ali

nikad mi nije polazilo za rukom. A onda, kad si me pokušala poljubiti…«

Lexi se činilo da će joj srce iskočiti. Kako je moguće da se osjeća

tako sretno i tako tužno u isti tren? »Ne bismo više trebali govoriti o tome.

Najbolje bi bilo da sve zaboravimo. Ne mogu izgubiti Miju, niti tvoju

obitelj. Ne mogu. Već sam dovoljno boli pretrpjela u životu, znaš?«

»Misliš da se već nisam svega toga sjetio?«

»Zach, molim te…«

»Ne mogu to više susprezati, Lex. Mislim na tebe tri godine. Možda

da mi nisi uzvratila poljubac…«

»Nisam trebala.«

»Ali jesi.«

»Morala sam«, tiho je rekla. Nije mu mogla lagati. Kako bi? Voljela

ga je od prvog trenutka kad ga je ugledala. Osmjehnula se, a onda se sjetila

svojih zuba i ugrizla za usnu.

»Volim tvoj osmijeh«, rekao je i nagnuo se prema njoj. Osjetila je

kako se udaljenost između njih smanjuje, namirisala je pepermint u

njegovu dahu.

Poljubac je isprva bio spor, nježan. Osjetila je njegov jezik na svome

i srce joj je poletjelo. Kad ju je primio u naručje, predala se. Poljubac je

trajao i trajao, produbljivao se sve dok nije pomislila da neće preživjeti

njegov kraj. Iza njih valovi su šumjeli duž obale i tvorili pjesmu. Njihovu

pjesmu. Njihov zvuk.

Žudnja je potekla odnekud duboko u njoj; isijavala je kroz nju,

bockala je, boljela. Počela je drhtati tako snažno da se povukao i pogledao

je. »Jesi dobro?«

Ne, htjela je reći, ne, nisam, ali kad je ugledala svoj odraz u njegovim

očima, propala je. Željela ga je takvom silinom da ju je to plašilo. Bilo je

opasno željeti išta u ovom životu, a njegovu ljubav možda najviše od

svega. »Dobro sam«, lagala je. »Samo mi je hladno.«

Privukao ju je u zagrljaj. »Možemo se sutra ponovno naći ovdje?«

Krenuli su na opasno putovanje, trebala bi smjesta zakočiti, reći da je

šteta što se vole i zaboraviti sve. Smjesta, dok još može. Trebala bi odbiti

njegov poziv, reći da neće učiniti ništa što bi moglo ugroziti njezino

prijateljstvo s Mijom. Međutim, kad ga je pogledala, nije imala snage

odbiti ga. On je bio kao melem za sve njezine rane.

Opasno je, Lexi, mislila je, reci ne. Sjeti se najbolje prijateljice i

svega što je bitno. No kad ju je ponovno poljubio, prošaptala je: »Dobro.«

ŠEST

Jude je sjedila na krevetu sa svojim mužem i s pola uha slušala

večernje vijesti. Skupi pernati poplun, presvučen svilenom posteljinom

krojenom po mjeri, poput oblaka je lebdio oko njih. Zadnjih nekoliko dana

— točnije, od plesa — njezin majčinski radar dojavljivao je opasnost. Sa

Zachom nešto nije bilo kako treba, a ona nije znala što. Ništa je nije mučilo

više od toga da nije posve uključena u živote svoje djece. »Zach je

prekinuo s Amandom«, napokon je rekla.

»Aha«, reče Miles.

Pogledala ga je. Kakva god se drama odvijala u toj kući, on kao da

nikad nije bio zabrinut. Kako to? Optužio ju je da se u odnosu prema djeci

ponaša poput helikoptera: neprekidno ih prati izbliza, i to uz preveliku

buku; ako je to bila istina, onda je on bio poput satelita, smješten tako

visoko na nebu da mu je trebao megasnažan teleskop da primijeti što mu se

zbiva u vlastitoj kući. Možda je to bilo zbog njegove liječničke naobrazbe.

Malo je predobro naučio potisnuti osjećaje. »Ništa drugo nemaš za reći?«

»Zapravo sam mogao reći i manje. Nije to baš neki događaj.«

»Molly kaže da joj je Bryson rekao kako se Zach čudno ponašao

nakon treninga. Mislim da se s prekidom nosi lošije nego što se čini.

Trebao bi razgovarati s njime.«

»Ja sam muškarac. On je dečko u pubertetu. Razgovor nije naš

najjači sport.« Miles joj se nasmiješio. »Samo naprijed.«

»Kako to misliš?«

»Umireš od želje da ga pitaš što se zbiva. Ne možeš si pomoći.

Dakle, samo naprijed. Ali poslušaj malog i povjeruj mu kad ti kaže da

Amanda nije bitna. Sedamnaest mu je godina. Kad je meni bilo

sedamnaest…«

»Tvoja pohotna prošlost nimalo me ne tješi.« Poljubila ga je u obraz i

popela se preko njega da izađe iz kreveta. »Neću dugo.«

»Vjeruj mi, znam.«

Smiješeći se, Jude je otišla iz spavaće sobe.

Gornji kat bio je osvijetljen. Kao i obično, ni jedno od njezine

pametne djece nije svladalo nevjerojatno složenu koordinaciju ruke i oka

potrebnu da se pritisne prekidač za svjetlo. Zastala je pred Mijinim vratima

i slušala. Razaznala je da je njezina kći na telefonu. Nesumnjivo je

razgovarala ili s Lexi ili s Tylerom.

Jude se približila Zachovoj sobi. Pred njegovim zatvorenim vratima

zastala je. Neće ga zasuti pitanjima, niti udaviti savjetima. Ovaj će put

samo slušati.

Pokucala je, ali bez odgovora. Pokucala je ponovno, rekla mama je i

otvorila vrata.

Sjedio je u stolici za igru i mlatarao daljinskim upravljačem kao da je

vojni pilot, što je na ekranu i bio.

»Hej«, rekla je i prišla mu. »Što radiš?«

»Pokušavam prijeći ovu razinu.«

Sjela je na crni čupavi sag pored njega. Tu je sobu nekoć uredio

profesionalac, a tijekom godina prepravljao Zach. Skupe tapete boje

čokolade prekrili su filmski plakati. Police su bile poput arheološkog

nalazišta njegova djetinjstva: groblje akcijskih figurica, spetljano klupko

plastičnih dinosaura, hrpa kutija video-igara, primjerak knjige Captain

Underpants, sav označen ›ušima‹, i pet romana iz serije o Harryju Potteru.

Htjela je reći, Možemo razgovarati?, ali jednom tinejdžeru (i većini

muškaraca bilo koje dobi) isto tako možeš reći, Mogu ti iščupati slezenu?

»Da pogodim«, reče Zach. »Misliš da se drogiram? Ili crtam grafite?

Ili se možda bojiš da sam zapravo cura zatočena u muškom tijelu?«

Morala se nasmiješiti. »Totalno sam neshvaćena.«

»Kad se brineš za najčudnije pizdarije. Hoću reći, stvari.«

»Želiš razgovarati o Amandi? Ili o tome kako se osjećaš? I meni je

nekoliko puta slomljeno srce. Razlaz s Keithom Corcoranom u srednjoj

gotovo me pokopao.«

Spustio je upravljač i pogledao je. »Kako si znala da voliš tatu?«

Jude je pitanje ugodno iznenadilo. Obično je takva pitanja izvlačila iz

sina. No možda odrasta ili ga je Amanda stvarno povrijedila.

Bilo je toliko toga što je mogla reći, toliko uspomena koje je mogla

podijeliti; da je razgovarala s Mijom, upravo bi to i učinila. Ali ovo je bio

Zach. Nije htjela upropastiti trenutak s previše priče.

»Prvi put kad sam ga ugledala, znala sam. Znam da zvuči suludo, ali

istina je. Kad mi je rekao da me voli, povjerovala sam mu, a nisam

vjerovala nikome još otkako mi je umro otac. Sve dok se nije pojavio

Miles… i vas dvoje, brinula sam se nisam li i sama poput moje majke.

Pretpostavljam da me vaš tata podsjetio kakav je ljubav osjećaj. Kad me

prvi put poljubio, zaplakala sam. Tada nisam znala zašto, ali sada znam.

Bila je to ljubav i ja sam bila izvan sebe od straha. Znala sam da više nikad

neću biti ista.« Nasmiješila se sinu, koji je, za promjenu, upijao svaku

njezinu riječ. »Jednog ćeš dana upoznati pravu djevojku, Zach. Obećavam.

Samo što ćeš tada biti odrastao muškarac, a ona odrasla žena, i kad je

poljubiš, znat ćeš da ti je mjesto uz nju.«

»I ona će zaplakati.«

»Budeš li imao sreće.«

* * *

Idućih dva tjedna Lexi je naučila čuvati tajnu. Dok je bila sa Zachom,

ljubav koju je osjećala obarala ju je s nogu; bila je poput vala koji bi je

neočekivano srušio na tlo, tako da nije znala što je gore, a što dolje.

Kasnije, kad bi se našla s Mijom, isto bi je tako pogodila grižnja savjesti.

Mia je znala da se sa Zachom nešto zbiva, ali nije joj palo na pamet da

rješenje zagonetke potraži kod Lexi.

To je bilo najgore od svega, iznevjereno povjerenje. Više je puta

Lexi zamalo izlanula istinu, očajnički čeznući za oprostom, ali nije to

učinila, nije otvorila srce najboljoj prijateljici. A zašto ne?

Zbog ljubavi. Zachu ništa nije mogla odbiti, bar se tako činilo, a on

nije bio spreman reći sestri za njih dvoje. Lexi čak nije bila sasvim sigurna

zbog čega; znala je samo da se Zach boji reći Miji, a ako se Zach bojao,

Lexi se bojala još više.

Svake večeri pokupio bi Lexi nakon posla pa bi otišli na »njihovu«

plažu. Ondje bi ležali na plavoj vunenoj dekici i razgovarali. Lexi mu je

pričala o svome djetinjstvu, kako je bilo odrastati s njezinom mamom,

kako je to biti zaboravljen i napušten. Zach je slušao i držao je za ruku i

rekao joj da je ona najsnažnija osoba koju poznaje. Pričao joj je o tome

kako sanja o studiju medicine i o roditeljskim očekivanjima koja mu

katkad mrve dušu.

Zvijezde iznad njih postale su njihov privatni svemir. Zach joj je

pokazivao zviježđa i pričao priče o svakome od njih: priče o bogovima i

čudovištima, o ljubavi i tragediji. Njegov glas u hladnoj tmini postao je

sigurna luka koju dotad nije poznavala; u njegovom je naručju otkrila mir.

Otkrila je njegovu stranu za koju nije ni slutila da postoji. Tako je duboko

sve proživljavao da se ponekad bojao vlastitih osjećaja i brinuo se da ne

razočara roditelje. Zbog njegove neočekivane nesigurnosti samo ga je još

više voljela.

Večeras su ležali jedno kraj drugoga i gledali golemi svemir iznad

sebe. Zagrlio ju je i okrenuo se na nju, prekrio je svojim tijelom. Utisnula

mu je dubok poljubac u koji je unijela i zadnji djelić svoga srca, kao da

pukom snagom svoje ljubavi može nekako stopiti njihove duše. Kad mu je

ruka kliznula ispod njezine košulje pa onda prošla duž njezina gola leđa,

nije ga zaustavila. Bilo je fantastično osjećati takve dodire.

Raskopčao joj je grudnjak. Osjetila je kako su meke košarice

spuznule s njezinih grudi, a onda i njegove ruke na njima.

Izvukla se u stranu, izmigoljila ispod njega. Teško dišući, žudeći za

njegovim dodirom, ležala je ondje.

»Lex? Jesam li učinio nešto pogrešno?«

Okrenula se prema njemu. Na mjesečini je bio tako zgodan da je

teško disala od želje za njime. No previše je puta vidjela kako njezina

majka daje svoje tijelo da bi sa svojim vlastitim bila tako nehajna.

Uspravila se, spustila na pete i pognula glavu. Je li to ljubav činila ljudima,

iscijedila ih i ispraznila, tako da od njih ne bi ostalo ništa osim žudnje?

Ako je tako, kako će ona to preživjeti? »Što radiš sa mnom, Zach?«

»Kako to misliš?«

Lexi je skupila svu hrabrost. Ako je od majke nešto naučila, onda je

to da u mraku ne raste ništa dobro. »Ne želim biti tvoja tajna, Zach. Ako

me se sramiš…«

»Sramim? Zar to misliš?«

»Ne želiš reći za nas Miji… ni roditeljima.«

Odmahnuo je glavom. »Ah, Lex… volim te. Zar ne znaš?«

»Ozbiljno?«

Uzdahnuo je i nešto u njegovu uzdahu podsjetilo ju je na to koliko je

oštećena, koliko je sigurna da je nitko ne može voljeti. »Ne znaš kako je to

imati blizanku. Volim Miju, ali želim da ti budeš moja. A mama uskače u

moj život kao u bazen. Imat će jasan stav o ovome, vjeruj mi.««

»I ja tebe volim, Zach. Toliko da ne mogu vjerovati. Ali ne mogu biti

samo tvoja. Mia mi je najbolja prijateljica. Moramo joj reći. I vaši roditelji

su mi važni. Bitno mi je da me vole.«

»Znam. Ali ne želim povrijediti Miju. Pomisli li da sam joj te

ukrao…«

»Mogu biti i tvoja i njezina«, ozbiljno reče Lexi. »Već jesam.«

Još ju je jednom poljubio, primio za ruku i povukao na noge. U tišini

koja je odjednom bila nekako zlokobna složili su dekicu i stajali pod

zvijezdama gledajući se. Teret njihove odluke bio je nepodnošljivo težak i

Lexi je gotovo poželjela povući se, reći, Neka to još malo bude tajna. Što

ako ga izgubi zbog toga? Nije se zavaravala. Bilo je moguće. Bude li Zach

morao birati između Lexi i svoje obitelji, izbor je jasan. Uvijek bi odabrao

Miju, koja je bila dio njega kao i zelena nijansa njegovih očiju. Spona

među blizancima bila je snažna. Prošle se godine Zach ozlijedio na

nogometu i Mia je to odmah znala, osjetila je bratovu bol.

»Sutra«, rekao je.

»Što ako…«

»Ne govori to. Shvatit će. Mora.«

* * *

Dok je Lexi sljedećega dana sjedila na nastavi i slušala jednog

nastavnika za drugim kako monotono govori, mislila je samo na to kako će

Miji reći istinu. Neprekidno je zamišljala njihov razgovor, bruseći svaku

pokajničku riječ poput kamena. Unatoč tome, kad je zvono označilo kraj

zadnjega sata, osjetila je neodoljivu želju da jednostavno pobjegne.

Što ako joj Mia ne oprosti? Lexi bi mogla izgubiti sve što joj je bilo

važno.

Da je barem odmah postupila ispravno i rekla istinu. Barem je ona

trebala biti pametnija. Majka ju je othranila lažima; poznavala je gorak

okus koji su ostavljale u ustima.

Nakon sata priključila se moru mladih na hodniku. S obje su se

strane otvarali i zatvarali ormarići; učenici su se smijali, razgovarali,

naguravali se. Mia ju je čekala ispred učionice u kojoj je imala zadnji sat.

Zajedno su krenule prema stijegu.

Zach je prišao Lexi i prebacio ruku preko njezina ramena kao da to

ništa ne znači, no cijelo je njezino tijelo oživjelo. Bila je osjetljiva i na

najmanji njegov pokret: udah, pramen kose koji bi mu pao preko očiju, prst

kojim ju je milovao po nadlaktici.

Odmaknula se. Trebao je to biti ležeran pomak, ali pretjerala je,

zateturala i zabila se u Miju.

»Hej«, smijući se reče Mia. »Tek si naučila hodati?«

Lexi je pogledala najbolju prijateljicu. »Moram razgovarati s

tobom.« Nije se usudila pogledati Zacha, no osjećala je njegov pogled na

sebi, vruć kao dodir. »Nasamo.«

»I ja«, reče Zach.

Mia je slegnula ramenima. Na licu joj se nije nazreo ni trag

zabrinutosti. Zašto i bi? Vjerovala je njima dvoma više nego bilo kome na

svijetu. Mia je krenula prva, prema maloj tratini pored upravne zgrade,

nedaleko od stabla pod kojim je prvoga dana škole upoznala Lexi.

»Dobro«, reče Mia. »Što je?«

Lexi nije mogla progovoriti. Odjednom se osjetila razotkriveno, kao

lažljivica. Sad će izgubiti najbolju prijateljicu. Možda i dečka kojeg je

voljela.

Zach je posegnuo i primio Lexi za ruku. »Htjeli smo ti reći da smo

zajedno.«

»Ma daj. Pa vidim.« Mia je ponovno pogledala prema nizu autobusa.

»Vidite li Tya?«

»Zajedno smo«, ponovio je Zach.

Mia se polako okrenula, pogledala ih, ovaj put namrštena. »Zajedno?

Spetljali ste se? Vas dvoje?«

Lexi je kimnula glavom.

Iz Mijina lica nestala je i posljednja kap krvi. »Otkad?«

»Skoro me poljubila nakon tuluma kod Eisnera«, reče Zach.

»Otad su prošli tjedni«, reče Mia. »Lexi bi mi rekla. Zar ne, Lexster?

Sve mi kažeš.«

»Sve osim ovoga«, priznala je Lexi. »Mislila sam da se to nikad neće

dogoditi. Zacha sam upoznala prvi dan škole — čak i prije nego tebe — i

mislila sam… Ne, uopće nisam to htjela reći. Oduvijek mi se sviđa, o tome

je riječ, a mislila sam da nema šanse da i on osjeća isto. Hoću reći… on je

Zach, a ja sam… ja. I nisam ti rekla jer nisam htjela da misliš… da sam

jedna od cura koje koriste tebe da bi došle do njega. Kao Haley. Ovo nije

tako.«

»Nije?« reče Mia drhtavim usnama. »A zašto nije?«

»Volim je, Me-my«, reče Zach. »A volim i tebe.«

»V-voliš? Znači, cijelo ovo vrijeme sastajali ste se meni iza leđa? Sto

puta sam pitala Zacha što nije u redu, a on je samo govorio da nije ništa. Ni

jedno od vas dvoje ništa nije reklo. Jeste li mi se cijelo vrijeme smijali?«

pogođeno je pitala Mia.

»Nismo«, reče Zach. »Daj, poznaješ nas, znaš da nismo takvi.«

»Poznajem li vas doista? Oboje ste lažljivci.« Mijine oči napunile su

se suzama. Okrenula se na peti i otrčala prema nizu školskih autobusa i

ušla u jedan trenutak prije nego što su se vrata zatvorila.

Lexi je vidjela Miju u autobusu. Zurila je u njih kroz zamagljeni

prozor, blijedoga lica oblivena suzama i dlana pritisnuta na staklo.

Zach je zagrlio Lexi. »U redu je, Lex. Pomirit će se s time.

Obećavam.«

»A što ako ne bude tako?« prošaptala je Lexi. »Što ako mi nikad ne

oprosti?«

* * *

Sljedećih nekoliko sati Lexi je sjedila sama u svojoj sobi i zamišljala

budućnost bez Mijina prijateljstva.

Da, voljela je Zacha. Dušom i srcem, ali Miju nije voljela ništa

manje. Bio je to drugačiji osjećaj, zaokruženiji, mekši i ugodniji, možda i

pouzdaniji. Jedino je znala da nikad ne bi mogla zamijeniti jedan za drugi.

Bilo bi to kao da mora birati između zraka i vode. Za preživljavanje je

trebala oboje.

Nije to smjela zatajiti prijateljici. Trebala je odmah postupiti

ispravno — da je to učinila, sad se sve ovo ne bi događalo. Bila je to

univerzalna istina koju je trebala naučiti već u djetinjstvu. Uvijek u startu

postupi ispravno. Umjesto toga, ona je postupila pogrešno i povrijedila

najbolju prijateljicu.

Znala je što mora učiniti. Izašla je iz svoje malene, uredne sobe te niz

uski hodnik otišla do dnevnoga boravka, u kojem je Eva sjedila i gledala

televiziju.

»Mogu li do Mije?« pitala je Lexi.

»U ovo doba? Preko tjedna?«

»Važno je«, reče Lexi. Nije znala što će ako je teta ne pusti.

Eva ju je pogledala. »Je li riječ o onom tvom dečku?«

Lexi je kimnula glavom.

»Postupit ćeš ispravno?«

Lexi je ponovno kimnula. Shvatila je da je Eva cijelo vrijeme znala

što se zbiva i preplavio ju je sram. »Moram Miji reći istinu.«

»Istina je uvijek dobra.« Eva je odložila daljinski. Smiješak je

naglasio bore na njezinu umornom licu. »Dobra si djevojka, Lexi.«

Lexi se grozno osjećala zbog tih Evinih riječi. U zadnje vrijeme nije

bila dobra djevojka. Progutala je knedlu, kratko se, gotovo očajnički,

osmjehnula, a onda izašla iz kuće.

Dok si trepnuo okom, okružni autobus iskrcao ju je na Noćnoj cesti.

Prehodala je posljednjih stotinjak metara do kuće Farradaya, jarko

osvijetljene te mračne jesenske noći. Prošla je kroz pažljivo uređen vrt i

popela se do ulaznih vrata. Na trenutak je oklijevala, a zatim pozvonila.

Prošlo je nekoliko beskrajnih minuta; naposljetku je Zach otvorio.

»Lex«, rekao je. Izgledao je slomljeno. »Ne želi razgovarati sa mnom.«

»Jesu li vam roditelji kod kuće?«

Odmahnuo je glavom. »Ona je gore.«

Lexi je kimnula i prošle pored njega te krenula na kat. Stigavši do

Mijine sobe, nije ni pokucala, samo je gurnula vrata i ušla. Mia je stajala

pored velikog ovalnog zrcala. Čak i na prigušenom svjetlu Lexi je vidjela

koliko su je ona i Zach povrijedili. »Mia«, reče Lexi krećući prema njoj.

Osjetila je kako joj se Zach primaknuo s leđa.

»Vjerovala sam ti«, drhtavim usnama reče Mia.

Lexi bi se radije bila suočila s gnjevom, s vikom — sve bi bilo bolje

od Mijina tihog očaja. »Mia, nikad nisam imala bolju prijateljicu od tebe.

Volim te kao sestru i žao mi je ako sam te povrijedila.«

»Jesi. Oboje ste me povrijedili.«

»Znam. Ali želim da znaš koliko si mi bitna. Nikad mi nitko nije bio

toliko bitan. Moraš mi vjerovati. Ako želiš da prekinem s njime, učinit ću

to…«

»Ne govori tako«, reče Zach i zakorači prema njoj.

Lexi ga je ignorirala. Ustrajno je zurila u Miju. »Prekinut ću s njim,

ozbiljno. Ali ne mogu ga prestati voljeti. Ne znam kako. Trebala sam ti to

odavno reći.«

Mia je otrla oči. »Uvijek ste se nekako čudno gledali. Mislila sam da

umišljam… zbog Haley.« Teško je uzdahnula. »Znam što ja osjećam

prema Tyleru. Ako je tako…«

»Tako je«, ozbiljno reče Lexi.

»Obećavaš da me nećeš napucati zbog njega?« upita Mia.

Lexi to nije bilo teško obećati. Pustila je Zachovu ruku i primakla se

Miji. »Obećavam. I nikad ti više neću lagati. Kunem se.«

»A ako ti slomi srce«, mirnim će glasom Mia, »i dalje ćeš mi biti

najbolja prijateljica? Jer tada ću ti trebati.«

»Uvijek ćeš mi trebati«, reče Lexi. »Umrla bih kad više ne bih smjela

dolaziti ovamo. Ozbiljno. Što god bilo sa Zachom i sa mnom, nas dvije

uvijek ćemo biti najbolje frendice.« Koraknula je bliže. »Reci da ti naša

veza ne smeta. Molim te, Mia.«

Mia je šmrcnula. Lexi je željela da joj se prijateljica nasmiješi, no

možda je previše očekivala. »Bojim se«, reče Mia.

»Znam«, reče Lexi. »Ali, premda zvuči ludo, možeš mi vjerovati.«

»Možeš vjerovati nama«, dodao je Zach.

»Ljudi, želim da budete sretni«, naposljetku će Mia. »Kakva bih

osoba bila kad to ne bih željela? Volim vas oboje.«

»I mi volimo tebe«, reče Lexi. Bila je to istina; istinski je voljela

Miju. Njezina je najbolja prijateljica bila prava lavica, što je sad ponovno

dokazala. Bila je povrijeđena — lagalo joj je dvoje ljudi kojima je najviše

vjerovala — a ipak je nepokolebljivo stajala ondje, pokušavala se

nasmiješiti i pokazivala da joj je stalo do njihove sreće.

»Nas ćemo troje zajedno provesti završni razred«, reče Zach, čije je

olakšanje bilo jasno vidljivo. »Nije li to zakon?«

»Na tvom mjestu ne bih još slavila« reče Mia gledajući brata. »Sutra

moramo reći mami.«

»Bit će joj svejedno, zar ne?« mršteći se upita Lexi. »Mislim, draga

sam joj.«

Mia se napokon nasmiješila. »Šališ se? Mami ništa nije svejedno.«

* * *

Sljedeće je večeri u šest navečer u školskoj knjižnici održan

roditeljski sastanak s temom »Putovanje kroz završni razred«. Većina

roditelja s otoka se pojavila.

»Svi znamo kako je Pine Island poseban«, sa svoga mjesta za

glavnim stolom oglasio se policajac Roy Avery. »Poznajem mnogo

ovogodišnjih maturanata — moj najmlađi sin maturirao je pretprošle

godine — i pratim ovu generaciju od dječje lige do upisa na fakultet. Vidio

sam kako ih štitite auto sjedalicama, zaštitnim kacigama i zračnim

jastucima. Neki od vas možda misle da je najveća opasnost koja im prijeti

da se neće upisati na fakultet, no postoji i veća prijetnja: neki od vas

poznaju je i predobro, a neki nimalo.

»Tulumi. Neki od vas misle da ovaj otok štiti vašu djecu, da su ovdje

daleko od opasnosti velegrada. No opasnost je prisutna i ovdje. U svakoj je

praznoj kući i na svakom osamljenom dijelu plaže. U bocama piva i ruma.

Svake godine otprilike u ovo doba maturanti se počinju osjećati nemirno i

besmrtno. Stoga pripazite na svoju djecu. Ne dopustite da vas nadmudre.

Dajte im do znanja koliko tulumarenje može biti opasno.«

Kad su krenula pitanja iz publike, Jude je gledala ta poznata lica.

Vozila se s mnogima od tih žena; tijekom godina zajedno su se

smrzavale na utakmicama, ukrašavale sportske dvorane za plesove,

pomagale učiteljicama. Udružile su snage da svoju djecu podignu u

sigurnoj zajednici. Sad se pojavio novi neprijatelj: alkohol. Nije nimalo

sumnjala da će se majčinska patrola ponovno okupiti i budno motriti gdje

se skriva potencijalna nevolja.

Kad se policajac Avery vratio na svoje mjesto, Jude je ustala. »Hvala

policajcu Averyju na tom važnom upozorenju. I hvala Ann Morford na

upućenom predavanju o prijavama na fakultet. Sigurno ćemo vam svi

kucati na vrata s još više pitanja kako se rokovi za prijavu budu bližili. A

sada, kao voditeljica Vijeća roditelja, imam čast govoriti o nečem

zabavnom. Proslavi mature. Kao što većina vas zna, Pine Island trudi se

spriječiti vožnju u pijanom stanju nakon slavlja. Stoga za naše maturante

planiramo zabavnu večer. Odmah nakon ceremonije odlaze autobusom.

Kući se vraćaju idućega jutra u šest. Ovogodišnje slavlje zvuči sjajno…«

Idućih nekoliko minuta Jude je izlagala plan koji je smislila sa

svojim odborom. Budući da je to bio Pine Island, na kojem svatko ima

svoje mišljenje, idućih je deset minuta odgovarala na pitanja, a onda je

poslala papir na koji su se mogli zapisati dobrovoljci za dežurstvo na

maturalnoj večeri. Nakon toga priključila se svojoj najboljoj prijateljici

Molly i zajedno su, u masi roditelja, izašle iz školske dvorane. Kao i

uvijek, Molly je bila odjevena u nemarno elegantnom stilu — traperice

niskog struka, bijela strukirana muška košulja i ogrlica od tucanog bakra i

tirkiza. Njezina kosa, kratko ošišana i ove godine obojena platinasto,

naglašavala joj je tamne oči i spreman osmijeh. Ona i Jude sprijateljile su

se prije više od deset godina. Mollyn sin Bryson bio je vršnjak blizanaca pa

su se Molly i Jude stalno susretale — na školskim događanjima, izletima,

rođendanima. Otad su bile prijateljice; Jude je mislila da ne bi preživjela

one gadne više razrede osnovne škole da nije bilo Molly i njihovih

četvrtaka uz margarite.

Zajedno su izašle u hladnu večer. Jude se upravo spremala nešto reći

Molly kad je čula:

»Maturalna zvuči super.«

Jude se okrenula i ugledala Julie Williams pored sebe. »Bok, Julie.«

»Nadam se da je Zachu bolje«, reče Julie dok je zakopčavala kaput.

Jude je prekopavala nered u svojoj torbici pokušavajući pronaći

ključeve automobila. »Kako to misliš?«

»Marsh mi je rekao da je uganuo gležanj. Gotovo cijeli tjedan nije

bio na treningu.«

Jude je zastala i okrenula se. »Zach nije išao na trening? Zbog

gležnja?«

»Ajoj«, tiho reče Molly.

»Cijeli tjedan«, reče Julie.

»Mislim da mu je sad bolje«, mirnim glasom reče Jude. »Zapravo

sam sigurna da jest. Reci treneru da će sutra doći na trening.«

»Marshu će biti drago kad to čuje«, reče Julie. »A ja sam se zapisala

za dežurstvo na maturalnoj. Ako ti mogu još kako pomoći, reci.«

Jude je odsutno kimnula. Zapravo uopće nije slušala. Stežući

ključeve, odlučno je prošla kroz gomilu ljudi, izbjegavajući poglede ljudi

oko sebe. Kad su došle do automobila, Molly je zastala pored nje.

»Pretpostavljam da Zach nije uganuo gležanj.«

»Lažljivo malo govno«, reče Jude. »Svaki je dan dolazio s treninga,

točno na vrijeme. Čak mu je kosa bila vlažna.«

»Što je onda radio?« upita Molly.

»To bih i ja voljela znati.« Na silu se osmjehnula. »Ručak sutra?«

»Naravno. Želim čuti ekskluzivne vijesti.«

Jude je kimnula i ušla u auto. Cijelim putem kući razgovarala je sa

samom sobom, vježbajući razgovor koji će voditi sa Zachom.

Ušavši u kuću, nazvala je Zacha na mobitel; nije se javio pa mu je

ostavila poruku. Zatim je počela nervozno koračati. Trebala je djecu

natjerati da večeras ostanu kod kuće i svi zajedno večeraju.

U to doba večeri, kroz prozor se gotovo ništa nije vidjelo. Tamno

nebo nadvilo se nad crno more. Tek je nekoliko svjetala provirivalo tu i

tamo na suprotnoj obali. Svjetiljka na njezinu trijemu bacala je narančasto

svjetlo; Jude je ugledala bundevu sa svojim likom zarobljenu u staklu.

Stajala je ondje, lupkala nogom i zurila u vlastiti odraz kad su

blizanci navalili kroz ulazna vrata poput pljačkaša banaka, gurajući se i

nadvikujući.

»Zachary, moram razgovarati s tobom«, reče Jude.

Naglo su stali i savršeno usklađeno podigli pogled.

»Ha?« reče Zach pokazujući svoje nenadmašno umijeće govorenja

engleskoga jezika.

Jude je pokazala kutnu garnituru u dnevnom boravku. »Odmah.«

Zach se sporo pomaknuo, a onda se poput sirupa razlio po debelo

podstavljenom kauču. »Što je?« Oči su mu se već suzile, već je prekrižio

ruke. Pramen plave kose sakrio mu je jedno zeleno oko.

Mia se strovalila pored njega.

»Ti možeš ići, Mia«, reče Jude glasom koji nije dopuštao neposluh.

»Mama, molim te…«

»Idi«, ponovila je Jude.

Dramatično uzdahnuvši, Mia je ustala i ljutito izjurila iz sobe. Jude je

sumnjala da je otišla jako daleko; vjerojatno je prisluškivala iz predsoblja.

Jude je sjela na stolac preko puta Zacha. »Što mi imaš za reći,

Zachary?«

»Kako to misliš?« pitao je ne gledajući je u oči. »Otišli smo na pizzu.

Ti si večeras imala onaj roditeljski. Rekla si nam da jedemo vani. Čak nije

ni kasno.«

»Sad nije riječ o tome što ste jeli. Imaš mi nešto za reći i oboje to

znamo«, oštro će Jude.

»Misliš na nogomet«, reče Zach. Zvučao je očajno, ali i oprezno.

»Trener te nazvao.«

»Na ovolicnom otoku? Misliš da tako doznajem stvari? Ma daj,

Zach. A što bi mi trener Williams rekao da me stvarno nazvao?«

»Da pet dana nisam došao na trening.«

»Ozlijeđen si, čujem. Čudno kako nisam primijetila da šepaš.«

Slegnuo je ramenima umjesto odgovora.

»Lagao si mi.«

»Strogo gledano, nisam rekao…«

»Ne trudi se, Zach. Neće ti pomoći. Zašto nisi išao na trening?«

Mia se vratila u sobu i sjela pored brata. Primila ga je za ruku. »Reci

joj«, tiho je rekla. »Namjeravali smo ti reći večeras kad dođeš kući.

Ozbiljno, mama.«

Jude je prekrižila ruke i zavalila se u stolac, čekajući. Nije imalo

smisla što je otjerala Miju. Nije se trebala zamarati time. »Da, molim te,

Zach. Prosvijetli me.«

»Bio sam s Lexi.«

»Kako to misliš?« pitala je Jude.

»Zaljubljen sam u nju«, odgovorio je.

Zaljubljen. U Lexi.

Među svim izlikama koje je zamišljala, ta joj uopće nije pala na

pamet. Zach je bio zaljubljen u najbolju prijateljicu svoje sestre.

Jude je pogledala Miju, koja se nije smiješila, ali nije izgledala ni

ljutito. »Mia?«

»U redu je, madre«, reče.

Jude nije znala što da kaže; njezini blizanci, tako slični da se činilo

da dišu udvoje, sjedili su nagnuti pod istim kutom, izgledali nekako

zabrinuto, ali i prkosno, i čekali da čuju njezinu reakciju na tu vijest.

Skrivali su to od nje, što ju je malo boljelo. »Koliko dugo?«

»Nekoliko tjedana«, reče Zach.

Mia se na to trznula; Jude je primijetila da ju je bratova veza s

njezinom prijateljicom povrijedila, barem malo.

Jude je konačno izdahnula. Ovo bi mogla biti katastrofa. Što će se

dogoditi ako — kad — Zach prekine s Lexi? Što ako Lexi ne bude više

htjela dolaziti? Miji bi se srce slomilo.

Pažljivo je birala riječi. »Razumije se, Zach, da ti neću ja određivati s

kim ćeš hodati. Ali Lexi nam je svima važna. Ne smiješ zaboraviti da je

bila Mijina najbolja prijateljica prije nego što si ti prohodao s njom i da će

ostati Mijina najbolja prijateljica kad vaša veza završi. I još nešto: u našoj

obitelji nema tajni. To dobro znaš. U redu?«

»U redu«, vedro se nasmiješio. Kao i obično, očekivao je da će biti

po njegovom.

»A što se tiče treninga, odsad ćeš na vrijeme dolaziti na svaki. Uz to,

na tjedan dana ostaješ bez auta. Ne volim kad mi se laže.«

Zachov osmijeh je izblijedio. »To je nizak udarac.«

»Kao i laganje«, reče Jude.

Kroz prozor dnevnoga boravka bljesnuli su farovi automobila i na

trenutak osvijetlili Zacha i Miju.

Ulazna vrata su se otvorila i u kuću je ušao Miles, s jaknom

prebačenom preko ramena i romanom ispod ruke. Došao je iza kamina i

ugledao ih kako stoje u tišini. Prepoznao je nevolju i namrštio se. »Što se

zbiva?«

»Ništa«, reče Zach. Pogledao je Miju i trznuo glavom. Potrčali su

uza stube i nestali.

»Što je ovo bilo?« upita Miles bacajući svoju sportsku jaknu na kauč.

Otišao je do elegantnog, zrcalima prekrivenog šanka u kutu sobe. Trenutak

kasnije pružio je Jude čašu bijelog vina.

»Zach ima curu«, reče Jude, zahvalna na vinu.

»Opet?«, reče Miles. »Bogme je brz.«

»Hoda s Lexi.«

Miles je na trenutak razmišljao o tome. »Hm. Dobro.«

»Ne. Nije dobro. Markirao je s treninga.«

Miles je sjeo pored nje. »Siguran sam da si ga podvrgla jednom od

onih svojih razgovora kojima ih pokušavaš preobratiti. Sutra će se vratiti u

normalu.«

»Ali zašto je uopće pobjegao iz normale? Zach od prvog srednje

mijenja cure svaki mjesec. Koliko ja znam, nikad nije markirao da bi bio s

curom. Lexi je zacijelo posebna. Čak je rekao da je zaljubljen.«

»Hmmm.«

Snažno se ugrizla za usnu. »Vidim probleme, Milese. Lexi je

praktički član obitelji. A ljubomora može biti strašna — sjećaš se kako su

se tukli za figuricu Kapetana Kuke?«

»Figurica Kapetana Kuke. Zafrkavaš me?«

Pogledala ga je. »Ovo je osjetljiva situacija. Mnogo toga može poći

po zlu.«

Nasmiješio se, pomalo joj dajući za pravo. »To je ono što volim kod

tebe, Jude.«

»Što?«

»To što vidiš mračnu stranu svega«, našalio se.

»Ali…«

»Tek su prohodali. A da malo pričekaš sa zračnim napadom?«

Jude se na to nasmiješila. Znala je da Miles ima pravo — preburno je

reagirala. Ipak, bila je istina da je s tom mladom vezom mnogo toga moglo

poći po zlu. Moglo bi biti slomljenih srca. Međutim, sad ništa nije mogla

poduzeti. Prišla je mužu, zagrlila ga i pogledala u lice. »Nisi ni od kakve

pomoći.«

SEDAM

Kad se idućega jutra Jude probudila, dan je bio svjež i iznenađujuće

sunčan. Dok se Miles tuširao i odijevao za posao, stajala je pored prozora

svoje spavaće sobe, pijuckala kavu i razmišljala kako da uljepša rubove

svoga vrta. Linije nisu bile dovoljno jasne, a nije bila zadovoljna ni s

osvjetljenjem. Šteta što to nije primijetila u rujnu. Sad je bila jesen, kišno

doba godine, i za rad u vrtu trebala je dihalicu i ronilačku masku.

Miles joj je prišao s leđa, uhvatio njezinu šalicu kave i otpio gutljaj, a

onda joj je vratio. »Da pogodim: ne sviđaju ti se ruže koje si posadila

prošli tjedan. Misliš da bi azaleje bile bolje.«

Privila se uz njega. »Rugaš mi se.«

»Nipošto. Što ćeš danas?«

»Ručati s majkom.«

Sagnuo se i poljubio je u obraz. »Nemoj joj dopustiti da te

maltretira.«

»Da, naravno. Samo moram preživjeti.« Nasmiješila mu se, otišla u

kupaonicu i istuširala se. Nakon toga poljubila je Milesa, koji je odlazio na

posao, i započela dan. Sazvala je djecu na doručak, počistila kuhinju za

njima te ih uz zagrljaje i poljupce poslala u školu.

Jedan sat nakon njih i sama je izašla iz kuće. Odnijela je Milesova

odijela na kemijsko čišćenje, uzela neke papire od savjetnika za upise na

fakultet kojega je unajmila, otišla na manikuru, vratila posuđene filmove te

navratila u trgovinu živežnim namirnicama da naruči svježu, organski

uzgojenu puricu za Dan zahvalnosti.

Budući da je na otoku morala toliko toga obaviti, na trajekt je stigla

za dlaku i ukrcala se bez čekanja. Prelazak preko kanala trajao je ni

četrdeset minuta. U centru Seattlea pronašla je parkirališno mjesto

nekoliko ulica od galerije i na odredište stigla u točno dvanaest sati i šest

minuta. Samo je nekoliko minuta kasnila.

Na pločniku ispred galerije ispravila se, izravnala kralježnicu i

podigla glavu, poput boksača koji se sprema za borbu s krupnijim

protivnikom. Odjevena u sivosmeđe vunene hlače i bež dolčevitu od

kašmira, znala je da izgleda dobro — ali je li to bilo dovoljno dobro za

kritično oko njezine majke?

Uzdahnula je na tu pomisao. Bila je smiješna sva ta briga za majčino

mišljenje. Sâm Bog je znao da Caroline ne mari za Judeino mišljenje.

Namjestila je torbicu na rame i krenula prema galeriji. Na zidu zgrade

diskretan joj je znak zaželio dobrodošlicu u JACE.

Ušla je unutra. Bio je to velik prostor, ciglenih zidova isprekidanih

velikim višestrukim prozorima. Predivne su se slike nizale po zidovima,

precizno osvijetljene. Kao i uvijek, radovi su zračili nekom tugom zbog

koje se Jude morala namrštiti. Sve je bilo zeleno, smeđe i sivo.

»Judith«, reče njezina majka prilazeći joj. Bila je odjevena u uske

crne hlače i ružičastu svilenu bluzu. Predivna kamena ogrlica isticala je

njezine zelene oči. »Očekivala sam te prije nekoliko minuta.«

»Promet.«

»Naravno.« Majčin osmijeh bio je trpak. »Mislila sam da bismo

danas mogle ručati na otvorenom. Neočekivano je krasan dan.« Nije čekala

odgovor, već je kroz galeriju odvela Jude na krov s pogledom na ulicu

Alaskan Way. Elliott Bay i Pine Island blistali su na blijedom jesenjem

suncu. Veliki, podšišani zimzeleni grmičci rasli su u golemim loncima od

terakote. Stol je već bio postavljen: srebrni pribor za jelo i kristalne čaše.

Sve je bilo savršeno, kao i obično. Krasno, kao što bi njezina majka rekla.

Jude je sjela i privukla stolac blizu stola.

Majka je natočila dvije čaše vina, a onda sjela preko puta Jude.

»Onda«, reče podižući srebrni poklopac i poslužujući salatu niçoise, »čime

se baviš ovih dana?«

»Klinci su maturanti. To mi zadaje poprilično posla.«

»Naravno. Što ćeš raditi kad odu na studij?«

Majčina ju je opaska uznemirila. »Našla sam napredni vrtlarski tečaj

koji mi se čini zanimljiv«, rekla je. Čula je — i mrzila — anemični ton

svoga glasa. U zadnje se vrijeme pitala istu stvar. Što će raditi kad joj djeca

odu?

Majka ju je pogledala. »Bi li došlo u obzir da postaneš voditeljica

JACE-a?«

»Molim?«

»Galerije. Ja starim. Većina mojih prijatelja odavno je u mirovini. Ti

imaš dobro oko za talente.«

»Ali… galerija je tvoj život.«

»Je li zaista?« majka je otpila gutljaj vina. »Valjda jest. Zašto ne bi

mogla biti i tvoj?«

Jude je razmislila. Godinama je gledala kako se majka bavi galerijom

i zanemaruje sve drugo u životu. Čak je odustala od slikanja. Ništa joj nije

bilo važno osim umjetnika koje je birala i njihovih djela. Bio je to isprazan

život. A bio je tu i pravi problem: njezina majka nikad neće prestati raditi,

a pomisao na zajednički rad užasavala je Jude. Nisu iskreno porazgovarale

više od trideset godina. »Ne bih rekla.«

Majka je spustila čašu. »Smijem li pitati zašto ne?«

»Ne mogu zamisliti da zajedno radimo. A nipošto ne mogu zamisliti

da ti odeš u mirovinu, majko. Što bi radila?«

Majka je odvratila pogled, bacila ga na zaljev, gdje je neki čamac

uplovljavao u marinu. »Ne znam.«

Prvi put nakon mnogo godina Jude je osjetila da ima nešto

zajedničko sa svojom majkom. Objema su predstojale životne promjene,

prirodne posljedice starenja. Jedina je razlika bila u tome što je Jude bila

okružena voljenim osobama. U tom je pogledu njezina majka bila

utjelovljeno upozorenje. »Nikad nećeš prestati raditi«, rekla je.

»Imaš pravo, naravno. A sad jedimo. Imam još samo četrdeset

minuta. Stvarno, Judith, trebala bi se potruditi da ne kasniš na naše

ručkove…«

Idućih su četrdeset i pet minuta provele u mučnom čavrljanju; ni

jedna zapravo nije slušala drugu. Nakon svakog komentara slijedila je duga

šutnja, a Jude se u toj tišini prečesto sjećala svoga samotnog djetinjstva.

Godina koje je provela čekajući nježnu riječ od ove žene. Kad je ručak

napokon završio, Jude se pozdravila s majkom i otišla iz galerije.

Zastala je na ulici, neočekivano uznemirena. Majka ju je pogodila u

živac s onim, Što ćeš raditi?; Jude je uzrujavalo što joj je uopće stalo do

majčinih riječi. Krenula je niz prometnu ulicu prema automobilu. Bila je

već posve blizu kad je bacila letimičan pogled u jedan izlog i stala.

Ondje je, u staklenom ormariću, bio izložen predivan zlatni prsten.

Ušla je unutra i pomnije ga promotrila. Bio je zadivljujući: savršena

kombinacija neobičnog i profinjenog, modernog i vječitog. Bio je malčice

asimetričan i na gornjem je rubu završavao trokutastim preklopom.

Umjetnik je zacijelo nekako omotao zagrijani metal oko kalupa, a zatim ga

malo zakrenuo, tek toliko da široki obruč dobije zabavni repić. Ni prazni

držač za dragi kamen nije bio točno u sredini.

Jude je podigla pogled. Odmah se, gotovo nečujno, s drugog kraja

zlatarnice pojavila starija žena s elegantnom frizurom i graciozno stala iza

tezge. »Jeste li nešto našli?«

Jude je pokazala prsten.

»Ah. Izuzetan je.« Trgovkinja je otključala stakleni ormarić i izvadila

prsten. »Basrahov je. Unikat.« Pružila ga je Jude, koja ga je nataknula na

kažiprst.

»Bio bi predivan maturalni dar za moju kćer. Koji biste mi kamen

predložili da umetnem?«

Žena se namrštila razmišljajući. »Znate, ja nemam djece, ali da kćeri

kupujem ovakav prsten, mislim da bih htjela i nju uključiti. Možda biste

kamen mogle izabrati zajedno.«

Jude se oduševila prijedlogom. »Koliko stoji?«

»Šesto pedeset dolara«, odgovori trgovkinja.

»Ajoj.«

»Možda da pogledate nešto drugo…«

»Ne. Taj prsten želim. I biste li mi mogli pokazati ručne satove? Za

mog sina…«

Jude je u zlatarnici provela još pola sata, odlučila što želi ugravirati

na darove, a onda platila i otišla.

Odvezla se u luku i uhvatila trajekt u tri. Malo prije četiri bila je na

Pine Islandu i skretala na Noćnu cestu.

Kod kuće je zatekla Miju za stolom u blagovaonici. Sjedila je pred

rasklopljenim prijenosnim računalom i gledala nešto.

»Očajno sam glumatala u Našem gradu«, očajno reče Mia. »Zašto mi

nitko nije rekao? Ovi na USC-u će se zgroziti.«

Jude je prišla Miji. »Stavi Tramvaj, onaj prizor kad si na balkonu. To

će ih oduševiti.«

Mia je izvadila CD iz računala i stavila drugi.

»Kako je bilo u školi?«

Mia je slegnula ramenima. »Kod profesorice Rondle pisali smo

nenajavljeni ispit. Bezveze. I rekli su nam koju ćemo predstavu pripremati

za zimu. Romea i Juliju, ali s radnjom postavljenom u vrijeme

Vijetnamskog rata. Mogla bih dobiti glavnu ulogu, što je super. Zach će

nakon treninga odvesti Lexi kući, ali doći će na večeru.«

Jude je Miju nježno masirala po leđima. »Što misliš o Zachovoj i

Lexinoj vezi?«

»Sigurno si skoro umrla suzdržavajući se da me ne pitaš već ranije.«

Jude se nasmiješila. »Malo.«

Mia je podigla pogled. »Plaši me… ali valjda nekako i veseli.«

Jude se sjetila svoje kćeri prije prijateljstva s Lexi, kad je Mia bila

poput preplašene, osjetljive kornjače koja je glavu stalno držala uvučenu u

oklop. Jedini su joj prijatelji bili likovi iz knjiga. Lexi je to promijenila.

»Što god se dogodilo, ti i Lexi morate uvijek biti iskrene jedna prema

drugoj. Morate ostati prijateljice.«

»Kad Zach prekine s njom. To misliš.«

»Samo hoću reći…«

»I sama sam pomislila na to, vjeruj mi. Ali… mislim da mu se ona

stvarno sviđa. Stalno govori o njoj.

Jude je stajala još trenutak, pokušavajući se odlučiti kako najbolje

spomenuti drugu stvar koja ju je mučila. Naposljetku je odlučila

jednostavno reći što ima. »Još nešto…«

»Što? Opet ćeš me pitati spavam li s Tylerom? Ne spavam.« Mia se

nasmijala.

»Sjećam se kad sam se prvi put zaljubila. U Keitha Corcorana. Bila

sam maturantica. Kao i ti sad. Dok me Keith nije poljubio, nisam znala da

je zaljubljenost kao da te nosi vodopad i padaš u toplu vodu.« Slegnula je

ramenima. »Nitko mi o tome nije govorio. Tvoja je baka prilično suzdržana

žena. O ljubavi mi je rekla jedino to da izludi ženu. Stoga sam učila na

vlastitoj koži i, kao i svi, griješila. A svijet je sad opasniji nego što je bio

onda. Ne želim da spavaš s Tylerom — premlada si — ali…« Prišla je

drugoj ladici pored štednjaka i otvorila je. Izvadila je malu smeđu vrećicu,

koju je dala Miji. »Za tebe su. Za svaki slučaj.«

Mia je zavirila u vrećicu i ugledala riječ Kondomi otisnutu na kutijici

žarke boje. »Maaama. Fuj. Ništa nismo radili.«

»Ne kažem da će ti trebati. Zapravo se nadam da neće, ali znaš mene.

A vidim da ti misliš da ga stvarno voliš.«

»Ne trebaju mi«, promrmljala je Mia. »Svejedno hvala.«

Jude je pogledala svoju kćer. Podigla joj je bradu i prisilila je da je

pogleda. »Seks sve mijenja, Mia. Može sjajno utjecati na vezu kad si za

njega spreman — stariji — ali kad nisi, može biti poput napalma. A ti,

mila, nisi spremna. Samo da znaš.«

* * *

Do sredine studenog svi su maturanti već bili pod stresom. Hodnici

srednje škole bili su puni klinaca koji razgovaraju o fakultetima. Obitelji su

vikende provodile na putu, posjećivale sveučilišta, razgovarale sa

savjetnicima za upise na fakultet i pokušavale pronaći savršeni studij.

Lexine brige — i stres — bile su jednostavnije. Nije imala neiscrpni

bankovni račun pa joj je izbor bio sužen na državne fakultete. Osim toga,

zaljubila se pa su joj se ocjene, nažalost, pokvarile. Ne puno, tek za jednu

decimalu, ali u okrutnom svijetu upisa na fakultet dovoljno da se osjeti. U

zadnje vrijeme, kad bi bila kod Farradaya ili u izlasku sa Zachom, Mijom i

Tylerom, osjećala se kao da dolazi iz neke druge zemlje i ne razumije o

čemu razgovaraju. Govorili su o USC-u, Loyoli i NYU-u kao da je riječ o

cipelama na koje možeš pokazati prstom i kupiti.

Lexi nije mogla shvatiti takvo samopouzdanje.

Zurile je u formulare pred sobom. Plašili su je svi ti stupci brojki.

Koliko god se trudila, novca neće biti dovoljno. Ne za četverogodišnji

studij. Ne dobije li guvernerovu punu stipendiju, ispada iz igre.

Dalje u hodniku otvorila su se vrata.

Lexi je podigla pogled i vidjela kako Eva ide prema njoj. »Dugo to

gledaš.«

»Faks je skup«, uzdahne Lexi.

»Da barem…«

»Što?«

»Kako to da imam toliko godina, a ništa novca? Grozno mi je što ti

ne mogu više pomoći.«

Lexi je osjetila navalu nježnosti prema toj ženi koja joj je promijenila

život, dala joj dom. »Nemoj to govoriti, Eva. Dala si mi sve što je važno.«

Eva ju je pogledala. Izgledala je zabrinuto; bore oko njezinih usta

stisnule su se i sad su tvorile duboke ureze. »Danas sam razgovarala s

Barbarom.«

»Kako ti je sestra? I dalje plete pokrivače za treći svijet?«

Eva je sjela preko puta Lexi. »Želi da se preselim k njoj na Floridu

— nakon tvoje mature, naravno. Ne bih to uopće uzela u obzir, ali… od

ovog me vremena kosti ubijaju. Mislile smo da bi i ti mogla živjeti s nama.

U ulici se nalazi škola za frizerke. To je dobro zanimanje. Ljudi uvijek

trebaju nekoga da ih ošiša.«

Lexi se pokušala nasmijati. Htjela je, ali nije imala snage. Pomisao

da izgubi Evu bila je zastrašujuća, no Florida je bila strašno daleko. Kad bi

viđala Zacha i Miju da se preseli onamo? I hoće li zaista morati birati

između ljudi koje voli? Je li to dio odrastanja?

»Vjerojatno razmišljaš o svom dečku. Znači, idete zajedno na faks?«

»Ne. Ali viđat ćemo se preko praznika. Ja ću biti u Seattleu, a on će

dolaziti u posjet roditeljima.«

»Dakle, sve ste isplanirali.«

»Sve.«

»Pazi, Lexi«, tiho reče teta Eva. »Znam što se događa kad se dečki

pripremaju za odlazak na faks: cure donose loše odluke. Ni slučajno nemoj

biti jedna od tih cura.«

»Neću.«

Eva je polako ustala. Lexi je primijetila kako se teta sporo kreće

otkako je zahladnilo. Potapšala je Lexi po ramenu i krenula prema ulaznim

vratima, pored kojih ju je, na kukici, spremno čekala njezina kuta iz

Walmarta. Navukla ju je, a onda odjenula kaput. »Idem na posao«, reče.

»Moramo poslagati hrpu robe za Dan zahvalnosti.« Okrenula se. »Kupit ću

nam puricu. Možemo imati večeru sa svim što ide uz nju. Bi li ti se to

svidjelo?«

»Super!«

Eva je otvorila vrata i izašla u kišu i noć.

Trenutak kasnije začulo se kucanje na vratima. Teta je zacijelo nešto

zaboravila, uključujući ključeve.

Lexi je otvorila vrata.

Zach je stajao na najvišoj stubi, s crvenim ružama u ruci. »Mislio

sam da nikad neće otići.«

»Zach! Što radiš ovdje?«

Privukao ju je u zagrljaj, a onda joj utisnuo dug poljubac. Na kraju se

držala za njega poput utopljenice. »Morao sam te vidjeti«, napokon reče.

Dah mu je bio isprekidan kao i njezin. Onda ju je podignuo i odnio niz

hodnik. Cijela je kuća podrhtavala; Lexi je negdje ispustila cvijeće. Spustio

ju je na njezin uski krevet i nadvio se nad nju dok ju je ljubio. Kad se

privio uz nju, kroz traperice je osjetila kako je tvrd.

Jezik mu se igrao s njezinim i taj ju je osjećao pogurao prema

nečemu, želji — potrebi — posve novoj, zastrašujućoj i moćnoj. Bez

razmišljanja ga je privukla na sebe ne bi li osjetila koliko ga želi.

Opsovao je i skliznuo s nje. Dok se ona zbunjeno mrštila, on se

pokušavao nasmiješiti, no pogled mu je bio mračan. U njemu je vidjela

odraz vlastite želje. Jedina je razlika bila u tome što se on nije bojao.

»Bolje da to ne učinimo«, rekao je drhtavim glasom.

»Znam«, odgovorila je navlačeći džemper. Oči su je pekle; bilo ju je

sram, ali nije znala zbog čega. Okrenula se na bok, odvratila lice od njega.

Privio se uz nju, sljubio s njom.

»Zašto me se tako bojiš, Lexi? Ne mislim na seks. Mislim na sebe.

Zašto si tako sigurna da ću te povrijediti?«

»Zato što te volim, Zach.«

»Ali i ja tebe volim.«

Uzdahnula je. Zachovo poimanje ljubavi temeljilo se na njegovoj

obitelji; njezino je bilo nešto mračnije. Znala je kako je to kad te napusti

netko tko tvrdi da te voli. »Samo me zagrli, Zach«, rekla je i zagnjurila se

dublje u njegov zagrljaj.

Dok su tako ležali, zurila je u pod. Jedna je ruža ležala na jeftinom

sivom sagu, zgažena, odrpanih i otkinutih crvenih latica.

* * *

Početak zimskih praznika označio je prvi krug rokova za prijavu na

fakultet. Kad je dvadeset i trećeg prosinca škola završila, Lexi je već bila

poslala većinu svojih prijava i sad je započela igra čekanja. Često se budila

noću: dok joj je srce divlje tuklo, nije mogla iz glave izbiti noćnu moru u

kojoj su je svi odbili. Zach i Mia također su bili pod stresom, ali njima nije

bilo tako strašno. Doduše, htjeli su na USC, ali za njih nisu postojali loši

ishodi. Nisu se pitali hoće li se upisati na četverogodišnji studij, nego koji

će fakultet odabrati. Jedina koja je ludovala zbog svega toga bila je Jude,

koja trenutno nije mogla sudjelovati u razgovoru a da na neki način ne

spomene upis na fakultet.

Večeras je Lexi dokasna radila u slastičarnici. Zahvaljujući školskim

praznicima, posao je cvao. Obitelji su se slijevale u centar da obave

božićnu kupovinu, šećući od trgovine do trgovine ispod stabala ukrašenih

blistavim bijelim lampicama.

Upravo je donosila novu posudu sladoleda od smokve i kozjeg sira

kad je zazvonio telefon. Zahvalila je elegantnoj ženi za blagajnom i javila

se. »Slastičarnica Amoré. Alexa na telefonu. Izvolite?«

»Lex, Mia ovdje.«

»Ne bi me smjela ovamo zvati.«

»Ottomana nema ovaj vikend.«

»Pa?«

»Kim ima tulum. Pokupimo te u devet, može?«

»Lexi«, strogo će gospođa Solter. »To je službeni telefon.«

»U redu«, reče Lexi.

Mia je odgovorila: »Čujemo se«, i prekinula.

Lexi se vratila na posao. Od tog trenutka minute su se vukle bolno

sporo, no onda se slastičarnica napokon zatvorila, a Lexi našla na hladnoj

ulici, čekajući. Posvuda oko nje sa streha su visjele božićne lampice, a pred

lokalnim dućanima sve lončanice bile zamotane u blještavi papir. S uličnih

svjetiljaka visjele su šarene zastavice i lepršale na noćnom zraku, dok je

nad glavnom ulicom visjela golema sjajna zvijezda.

Ispred Lexi zaustavio se crveni terenac. Mia je otvorila suvozačeva

vrata i nagnula se van. »Hej!«

Lexi je požurila prema vratima i uspela se na stražnje sjedalo, gdje ju

je čekao Zach.

»Bok, Lexi«, reče Tyler, koji je sjedio za volanom.

»Bok«, reče Lexi privijajući se uz Zacha.

»Nedostajala si mi«, rekao joj je.

»I ti meni.«

Prošlu su večer proveli zajedno. Učili su s Mijom u velikoj sobi za

razonodu (i ljubili se kad god bi ih Mia ostavila nasamo), no činilo im se

kao da je prošla cijela vječnost.

»Nazvala sam tvoju tetu«, reče Mia. »Kaže da noćas možeš

prespavati kod mene.«

Lexi se stisnula uz Zacha i položila glavu na njegovo bedro.

Morala ga je dodirivati.

Pred kućom Ottomana bilo je već petnaestak automobila kad su

stigli.

Zajedno su krenuli uz šljunčani prilaz. Buka s tuluma zvučala je

prigušeno i daleko dok nisu ušli u kuću.

Glazba je svirala tako glasno da je to graničilo s bolom. Kuhinja je

bila prepuna klinaca; nekoliko ih se izvalilo u dnevnom boravku i ljubilo, a

kroz staklena vrata vidjelo ih se još desetak u vrtu, okupljeno oko vatre.

Tyler je privukao Miju u zagrljaj i zavrtio je podižući u zrak.

Nasmijala se i privila uz njega, a onda su se počeli ljubiti kao ludi.

Zach je primio Lexi za ruku i poveo do vatre u vrtu, gdje je skupina

nogometaša eksala pivo.

»Zach… Zach… Zach…«

Okupljeni su skandirali njegovo ime dok su se on i Lexi približavali.

Bryson im je prišao i pružio Zachu limenku. »Pivce, stari?«

»Tyler vozi«, reče Zach. »Prema tome, daj!« Uzeo je limenku,

probušio je kemijskom olovkom, spretno uhvatio i u jednom gutljaju ispio

njezin sadržaj. Brišući usta nacerio se društvu.

»Hoćeš i ti, Lexi?« pitao je Bryson.

»Ne, hvala.«

»Hajde, Lexi«, reče Zach i protrlja joj ruku.

Nije ga mogla odbiti. »Dobro. Popit ću pivo, ali ne na eks. Sama

perem rublje.«

Zach se nasmijao i zatražio još jedno pivo.

Iduća dva sata tulum je divljao; klinci su bili sve glasniji, razulareniji

i pijaniji. Povremeno bi zamirisala trava. Netko se uvijek smijao, a onda se

glazba odjednom promijenila.

Krenula je glazba iz Male sirene. Dečki u cijeloj kući — uključujući

Zacha — kolektivno su zastenjali. Lexi se nacerila. »Super mi je kad cura

organizira tulum.«

Mia se pojavila niotkuda. U svojoj skupoj ružičastoj trenirci od

frotira i debeloj bijeloj majici s kapuljačom, izgledala je neuredno i pijano,

pomalo nestabilno. »Ovo je moja pjesma«, rekla je, zgrabila Lexi za ruku i

odvukla je u dvorište, gdje su klinci plesali.

Objesila se na Lexi i pokušala slijediti ritam, ali iz takve blizine Lexi

je vidjela samo koliko je Mia pijana, i koliko je tužna. »Mia? Što se

dogodilo?«

»Tyler plazi po Alaini Smith.«

»Možda si nešto pogrešno shvatila. Prilično si ubijena.«

»Samo sam eksala nekoliko piva. I ne pretjerujem.« Nagnula se i

šapnula: »To je zato što ona daje. Svi dečki to znaju.«

»Ako te on voli…«

»Da, da«, reče Mia. »Bit je u tome da ja volim njega. Što onda

čekam?«

Prije nego što je Lexi uspjela odgovoriti, pojavio se Tyler i odveo

Miju na improvizirani plesni podij. Lexi je vidjela kako je Mia sretna što se

vratio; bilo je tužno to gledati. Bila je tužna jer je znala kako je opasno

nekoga toliko voljeti, i jer je znala da na isti način ona gleda Zacha.

»Moja sestra te nogirala, ha?« reče Zach prišavši joj s leđa i uzevši je

u naručje. »Ja ti to nikad ne bih učinio.«

Okrenula se prema njemu i poljubila ga. Osjetila je okus piva i nečeg

drugog, oštrog i metalnog. Pogled mu je bio pomalo mutan, kao da ga ne

može fokusirati.

Ponovno ju je poljubio, duboko, a onda je primio za ruku i kroz

okupljene klince odveo van, na plažu. Počeo ju je ljubiti još i prije nego što

su legli. Ruka mu je kliznula pod njezinu majicu i otkopčala joj grudnjak.

Znala je da bi ga trebala zaustaviti, ali osjećaj je bio predobar; kad joj je

dodirnuo grudi, osjećala se kao da pluta, kao da leti… Ispustila je glas

kakav nikad prije nije čula. Iza njih, u daljini, glazba se promijenila, ili

nastavila, ili čak ugasila; nije čula ništa osim vlastita teškog disanja i glasa

kojim je izgovarao njezino ime i šaptao da je voli.

Bila je potrebna nadljudska snaga da ga odgurne. »Nemoj, Zach…«

Otkotrljao se s nje i ostao ležati. Prekid njegova dodira osjetila je kao

tjelesnu bol i smjesta požalila zbog toga što je učinila. »Oprosti, Zach.

Samo…«

»A, tu ste«, reče Mia posrćući prema njima. Lexi je na mjesečini

vidjela kako su Mijine oči staklene, gotovo kao da je plakala. Osim toga,

nesigurno je hodala. Košulja joj je bila pogrešno zakopčana; tako joj je

visjela s mršavoga tijela da se činila čudno iskrivljenom. Strovalila se

pored Lexi.

Lexi je pokušala zakopčati grudnjak a da to nitko ne primijeti.

Zach se uspravio, privukao koljena i zagledao se u crni Tjesnac.

Nakon duge šutnje tiho je rekao: »Mia? Ne želim ostaviti Lexi.«

»Ne moramo ići«, reče Mia naslanjajući se na Lexi. Pogledala je na

sat. »Još nije jedan.«

»Mislim u kolovozu«, reče Zach. Pogledao ju je tražeći podršku, ali

nije mu je mogla pružiti. Bila je opasno razapeta između dvoje ljudi koje je

voljela. »Ne bismo li svi zajedno mogli na Sveučilište u Washingtonu?«

»Možda neću moći na sveučilište«, reče mu Lexi. »Preskupo je.

Možda ću morati na višu.«

»Može i to«, reče Zach. »Uštedjet ćemo mami i tati hrpu novca.«

Mia je pogledala brata. »Sad više ne želiš sa mnom na USC?«

»Ne želim ostaviti Lex«, tiho reče Zach.

Mia je odvratila pogled, zabuljila se u vodu. »Oh«, bilo je sve što je

rekla, no u tom jednom glasu Lexi je čula cijeli ocean razočaranja.

Svi su znali da Miji treba Zach da bude uz nju na fakultetu.

Tyler je doteturao do njih i srušio se na pijesak. »Hej, Mia«, pijano je

rekao i pružio ruku prema njoj. »Nedostajala si mi.«

»Sranje«, reče Zach. »Pijan je.«

Tyler se nasmijao. »Pa da. Čovječe. Ne mogu voziti, to je sigurno.«

Lexi je ustala i pogledala oko sebe. Klinci su bili izvaljeni posvuda.

Onih nekoliko koji su još stajali, teturali su. »Što ćemo sad?« pitala je.

Hvatala ju je panika. »Ne želimo da vaša mama sazna da smo pili…«

»Sranje«, ponovio je Zach i rukom prošao kroz kosu.

»Madre je rekla da je uvijek možemo nazvati«, reče Mia

pokušavajući podići Tylera na noge. »Bez ikakvih pitanja, rekla je. Bez

posljedica.«

Zach je pogledao Lexi.

»Nemamo izbora«, rekao je. Ovo je gadno.

Ponovno je opsovao i nazvao. »Bok, mama«, rekao je uspravljajući

se. Pokušavao je zvučati trijezno, no nije mu polazilo za rukom. »Da.

Znam. Oprosti. Ali… moraš doći po nas… ma da… Tyler… znam…

hvala.« Sklopio je mobitel i pogledao ih. »Zvučala je bijesno.«

»Jedan je u noći«, reče Lexi. Da bar nije popila ono pivo. Mogla ih je

ona odvesti kući i sve ih poštedjeti onoga što je slijedilo.

Krenuli su natrag u kuću, pred kojom su klinci i dalje bili stisnuti oko

vatre. Posvuda su se parovi ljubili po travi, a neki su ležali bez svijesti.

Na kolnom prilazu stali su pored Tylerova terenca. Činilo se kao da

je prošlo sto godina, no napokon se na uzvisini pojavio par farova, skrenuo

prema njima i postao intenzivniji.

Veliki crni escalade se zaustavio. Jude je izašla i prišla im. Bila je

odjevena u dugi, teški ogrtač od kašmira prebačen preko pidžame. Bez

šminke izgledala je blijedo i umorno. I ljutito. Oči su joj se suzile dok ih je

gledala jedno po jedno. Lexi nije nimalo sumnjala da sve vidi: Mijine

staklene oči i pogrešno zakopčanu košulju, Zachove nesigurne noge,

Tylerove spuštene vjeđe.

Lexi je od srama nije mogla pogledati u oči.

»Ulazite«, uzdahnula je Jude. »Vežite se.«

Do kuće su se vozili u potpunoj tišini. Ušavši u kuću, Jude reče:

»Tylera smjestite u sobu za razonodu. Može spavati na kauču. Ja sad idem

u krevet.« Na to im je okrenula leđa i otišla niz hodnik. Pred vratima

spavaće sobe zastala je i vratila se. »Bravo što ste nazvali«, umorno je

rekla, a onda otišla u svoju sobu i zatvorila vrata.

Mia se smjesta počela smijuljiti. Zach ju je ušutkao pa su se svi

uspeli na kat. Tyler je nekoliko puta pao i glasno opsovao. Kad su ga

smjestili na kauč, već je spavao.

Pred vratima Mijine sobe Zach je poljubio Lexi tako da više nije

mogla jasno misliti, a onda otišao.

Ona i Mia zavukle su se u veliki bračni krevet. Mjesečina se ulijevala

kroz prozor i obasjavala ih.

»Mama vam je večeras izgledala stvarno bijesno«, reče Lexi.

»Ne brini za to. Ispravno smo postupili. Ona ne bi htjela da vozimo.«

Lexi se zavalila na hrpu mekih jastuka i zagledala u mračni, kosi

strop. »Ono što je Zach rekao… o faksu…« Nije znala kako da nastavi. Taj

je san bio predobar, s njime je morala oprezno.

»Ali…« Mia je uzdahnula. »Ja želim ići na USC. Zapravo sanjam o

tome. Znaš? Ali bojim se ići bez Zacha. Da sam barem jača… ali nisam.

Trebam ga uz sebe.«

»Znam.«

Mia se okrenula na bok i pogledala Lexi. »Imam tajnu. O Tyleru i

sebi.« Zastala je. »Učinili smo to.«

Lexi se prevrnula da pogleda Miju u oči. »Spavali ste zajedno?«

Mijino lice bilo je tako blizu Lexina da je osjećala pivo u njezinu

dahu i cvjetni miris njezina šampona. Zelene su joj oči sjale. »Rekao je da

me voli. Sad znam da je istina.«

»Da čujem detalje!« reče Lexi pokušavajući šaptati. Dok je slušala

Mijinu priču, stalno je mislila na Zacha i na to koliko ga voli. Sad je

požalila što ga je odgurnula.

»Mislim da si ti sad službeno posljednja djevica u našoj generaciji«,

napokon reče Mia.

Lexi je zatvorila oči. Osjećala se neobično nesigurno, kao da je

propustila brod na koji su se svi ukrcali. Što ako je Zach samo rekao da

razumije njezinu nevoljkost? Što ako jednog dana jednostavno… nađe

nekog drugog koga će voljeti?

Mia je pored nje počela hrkati.

Lexi je razmišljala o tome da ustane i ode u Zachovu sobu. Nikad

prije nije to učinila — obećala je Jude i Miji da neće i obično joj nije bilo

teško održavati obećanje. Međutim, noćas je bolno osjećala njegovu

odsutnost. Imali su tako malo vremena zajedno. Već je bio kraj prosinca.

Ma što svi govorili — o čemu naglas sanjarili — neće svi zajedno na

fakultet. Od idućega rujna viđat će se samo preko praznika. Ako i tad.

Sklopila je oči i sanjala o Zachu, prisjećajući se večeri na njihovoj

plaži…

»Lexi. LEXI.«

Prenula se iz sna.

Zach je odozgo virio na nju, dok mu je plava kosa padala na oči.

»Dođi sa mnom.«

Primila ga je za ruku. Pritisnuo je kažiprst na usne i rekao, Šššš, dok

su se na vrhovima prstiju šuljali prema njegovoj sobi.

Mogla ga je zaustaviti, odmaknuti se kao i toliko puta dotad, no

odjednom su joj se svi razlozi za suzdržavanje činili smiješnima. Što god

on želio, željela je i ona. Nije mogla podnijeti pomisao da bi ga mogla

izgubiti. Željela mu je biti sve dok je još mogla, kako bi je on i dalje volio.

Slijedila ga je na njegov veliki krevet, s nevjerojatno mekim

plahtama i prozračnim pernatim jastucima. Mjesečina se ulijevala kroz

otvoreni prozor i padala na bijelu posteljinu.

»Evo«, rekao je pružajući joj kutijicu u ružičastom omotu.

»Božić je tek za dva dana. Nemam dar za tebe.«

»Možda nećemo imati drugu priliku da budemo sami«, rekao je.

Ruke su joj pomalo drhtale dok je otvarala kutijicu. Unutra se, na

plavom baršunu, nalazio tanak srebrni prsten sa sićušnim safirom.

»To je prsten obećanja«, svečano je rekao. »Gospođa u trgovini rekla

je da se daje djevojci koju voliš. On znači da te jednoga dana želim

oženiti.«

Lexi je zurila u prsten, osjećajući kako joj se oči pune suzama. Zaista

ju je volio. Jednako koliko je ona voljela njega. Kad je podigla pogled, sva

ljubav koju je skupljala od djetinjstva bila joj je u očima. Svu je ljubav dala

njemu, cijelu sebe. »Imaš li kondom?«

»Jesi li sigurna da to želiš?« pitao je. »Jer ako nisi…«

»Sigurna sam«, prošaptala je skidajući mu majicu. »Voli me, Zach.

To želim.«

OSAM

Jude je imala vrlo malo božićnih uspomena iz djetinjstva. Evo čega

se sjećala: tihih jutara u velikoj kući u ulici Magnolia Bluff, umjetnog

drvca koje su okitili profesionalci, jedne božićne čarape — s potpisom

poznatog dizajnera — kako visi s kamina. Doručak je bio iz dostave.

Otvarali su se darovi, naravno. Bio je to kratak trenutak proveden u tišini;

Caroline bi sjedila na rubu skupe pozlaćene stolice i nervozno lupkala

nogom po parketu, dok bi Jude bila u turskom sjedu na podu. Razmijenile

bi nekoliko ozbiljnih riječi zahvale i onda bi ta muka završila. Kad bi Jude

odmotala posljednji dar, majka bi praktički potrčala prema vratima.

Sjećala se da je jednom, dok joj je otac još bio živ, napisala pismo

Djedu Božićnjaku… no takve su mušice umrle zajedno s tatom.

U svome je domu Jude postupala malo drukčije. Otkako ju je

majčinstvo iznenadilo snažnim osjećajima, postala je ovisnica o

blagdanima. Uređivala je kuću od kuta do kuta, sve dok cijela ne bi

izgledala kao duplerica u katalogu. Međutim, zapravo se veselila božićnom

jutru, kad se obitelj okupi, obraza još zgužvanih od sna, da otvori darove.

Tih ranojutarnjih sati, s pospanom, nasmijanom djecom oko sebe, vidjela

bi rezultate svoga truda. Njezini blizanci rado će se sjećati tih trenutaka.

Međutim, sad su već odložili kutije, papire i mašne; sjedili su za

stolom i jeli svoj blagdanski doručak — jaja na firentinski, sa svježim

voćem i domaćim kiflicama s cimetom.

Sinoć je, u skladu s blagdanskim duhom, na sjeverozapadu pao

snijeg pa se kroz prozor vidio prekrasan bijelo-plavi prizor.

Jude je oduvijek voljela snježne dane, a kad bi se poklopili s

blagdanima, bilo je to dvostruko veselje. Danas nakon doručka cijela će

obitelj ići na klizanje na smrznuti ribnjak uz ulicu Miller Road. Bit će to

dobra prilika, mislila je, da s djecom ozbiljno porazgovara o tome što se

dogodilo neki dan na tulumu. Nadljudskom se snagom svladala da ih ne

izgrdi. Ipak, trebalo je reći neke stvari, ponoviti osnovna pravila ponašanja

u završnom razredu.

Toliko je utonula u svoje misli kako će taj razgovor provesti u djelo,

što će im reći, da gotovo nije čula što je Zach upravo rekao.

Okrenula se prema sinu, zaokupljenom mazanjem maslaca na kiflicu

s cimetom. »Što si rekao?«

Zach se nacerio. Gledan s druge strane njihova blistavog, širokog

stola, plave kose neuredne od sna, izgledao je kao da mu je trinaest godina.

»Prsten obećanja.«

Zavladala je tišina. Čak se i Miles namrštio. Ruka mu se skamenila u

zraku. »Molim?«

Caroline se uspravila gledajući Zacha. »Oprosti, jesi li ti to

spomenuo prsten?«

»Stvarno je lijep«, reče Mia otkidajući glazuru sa svoje kiflice.

Ubacila ju je u usta. »Mama? Izgledaš kao da će te udariti kap.«

Jude se opet morala prisiliti da ostane mirna. Njezin sin — koji još

nije navršio ni osamnaest godina — curi je za Božić darovao prsten. »A što

točno obećavaš Lexi?« Osjetila je kako se Miles naginje prema njoj.

Prstima joj je obujmio zapešće.

»Prsten je moje obećanje da ću je jednog dana oženiti.«

»O, vidi. Ostali smo bez voća«, mirnim glasom reče Miles. »Dođi,

Jude. Pomoći ću ti da doneseš još.« Prije nego što se stigla pobuniti — još

se uvijek osjećala skamenjeno — izveo ju je iz blagovaonice i odveo u

veliku kuhinju.

»Koji…«

»Šššš«, rekao je povlačeći je iza hladnjaka. »Čut će te.«

»Ma daj«, odgovorila je. »I želim da me čuje.«

»Ne možemo ga napasti zbog ovoga.«

»Ti misliš da je u redu što je naš sin dao prsten obećanja curi s kojom

hoda tri mjeseca?«

»Naravno da ne mislim. Ali sad je gotovo. Finito.«

Odgurnula je njegovu ruku. »Odličan odgoj, Milese. Najbolje je ništa

ne poduzeti. Što da doznamo da se drogira?«

»Nije riječ o drogiranju, Jude«, umorno je odgovorio.

»Ne, nego o ljubavi. Barem on to misli.«

»Zaista je riječ o ljubavi, Jude. Dovoljno je da ga pogledaš i sve ti je

jasno.«

»O, za Boga miloga.«

»Neću raspravljati s tobom. Ako se želiš baciti na nož, samo izvoli,

ali ne očekuj da ti ja zašijem rane kad prokrvariš.«

»Ali…«

»Ne pravi od muhe slona. Bio je u zlatarnici tražeći dar za djevojku i

malo ga je ponijela romantika. To je sve. Događa se i nama muškarcima,

premda smo niža vrsta.« Privukao ju je sebi. »Nažalost, naš sin je idiot.

Trebali su nam to reći čim se rodio. Tako smo mogli smanjiti svoja

očekivanja.«

»Da se nisi usudio pokušati me nasmijati. Užasno se ljutim na

njega.«

»Božić je«, rekao je. »Posljednji s njima u kući.«

»Nizak udarac.«

Dopustila mu je da je zagrli. »Nemojmo upropastiti blagdane,

može?«

»Mali debil obeća da će oženiti curu…«

»Jednoga dana…«

»… a ja sam ta koja upropaštava Božić.«

»Zach i Lexi neće ići na isti fakultet, Jude. Prestani se brinuti. Ovo je

nebitno. Obećavam ti to.«

»Dobro«, napokon je rekla. »Svoje ću mišljenje zadržati za sebe.«

»Aha«, rekao je dobrohotno se smiješeći. »To ti baš dobro ide.«

Jude je uzdahnula. »Pokušat ću. Ali jedno ću ti reći, Milese. Bolje im

je da ne idu na isti fakultet.«

Sebi nesvojstvenom ukočenošću Jude se vratila na svoje mjesto na

kraju stola. Miles joj je pridržao stolac i nježno joj stisnuo rame dok je

sjedala.

Raspoloženje se promijenilo. Iznenadna tišina bila je jednoznačna.

Mia i Zach gledali su majku opreznim pogledom krivca.

Uspjela se tanašno nasmiješiti i rekla: »Nije li divno kad na Božić

pada snijeg?«

Netko je odgovorio — iskreno, nije znala tko. Možda je njezina

majka rekla nešto o vremenu.

Jude su ruke malo drhtale; da je imala problema s tlakom, sad bi se

bila zabrinula. Odjednom je shvatila zašto su je tolike prijateljice upozorile

na stres koji donosi završni razred. Tek je bio prosinac, a životi su im se

već poremetili, kao da se toplo more koje ih je uvijek krijepilo počelo

povlačiti. Plitka voda skrivala je opasnosti, nevidljive sprudove. Primjerice

ljubav, tulume i lažljivu djecu.

»Moram vratiti onaj ružičasti džemper«, u jednom je trenu rekla Mia.

»Prevelik mi je. Želim kupiti nešto za Timmyjev tulum u subotu. Hoćeš sa

mnom u trgovački centar, mama?«

Jude je podigla pogled. »Timmyjev tulum?«

»U subotu je, sjećaš se da sam ti rekla?«, reče Mia.

»Vas dvoje ne idete na taj tulum«, reče Jude. Zaprepastilo ju je što

im je uopće palo na pamet da je pitaju.

Zach ju je oštro pogledao. »Rekla si da možemo ići.«

»To je bilo prije nego što ste me u jedan i dvadeset u noći pijani

nazvali da dođem po vas.«

»Rekla si da te zovemo«, reče Zach. »Znao sam da ćemo nadrapati

zbog toga.«

»Pustila si ih na tulum?« upita Caroline podižući pomno počupane

obrve. »Na kojem se pije?«

Jude je duboko udahnula pa izdahnula da zadrži mir. Posljednje što

joj je trebalo bio je savjet o odgoju djece od žene koja se prema majčinstvu

odnosila kao prema radioaktivnom otpadu. »Ispravno ste postupili kad ste

nazvali. Drago mi je da jeste. No isto ste se tako napili, a to nije u redu. O

tome smo već razgovarali.«

»Naučili smo lekciju«, reče Zach. »Nećemo opet piti. Ali…«

»Nema ali. Ovo je posljednji tjedan zimskih praznika i želim da ga

provedemo kao obitelj. Sutra idemo Molly i Timu, a u ponedjeljak navečer

je posebno događanje u bakinoj galeriji. Ty i Lexi su dobrodošli u svakom

trenutku, ali u subotu ne možete na tulum.«

Zach se počeo dizati sa stolca. Miles je spustio ruku na sinovo rame i

pritisnuo ga nazad na mjesto.

»Znao sam«, promrmljao je Zach. Zavalio se u stolac mršteći se.

Jude se pokušala ponovno nasmiješiti, ali nije uspjela. Možda je Bog

izmislio četvrti razred kako bi majke poput nje mogle pustiti djecu da odu

od kuće. Ako se ovako nastavi, bit će to lakše nego što je mislila.

* * *

U siječnju, posljednjega dana zimskih praznika, počela je padati sitna

ledena kiša koja se brzo prometnula u čipkaste bijele pahuljice koje su

zabijelile ograde i telefonske žice. Ceste su uskoro bile prekrivene svježim

snijegom, a u dnu strmih padina pojavili su se crveni čunjevi koji su

upozoravali na opasnost. Djeca su se zabundala i otišla se sanjkati po

zatvorenim cestama; majke su stajale u skupinama, razgovarale i

fotografirale.

Lexi i Zach bili su kod nje, sljubljeni na njezinom uskom krevetu. Na

noćnom ormariću gorjela je mirisna svijeća, prosipala jarku svjetlost i

prikrivala vlagu koja se u montažnoj kući uvijek osjećala, premda su

prozori bili zatvoreni.

»Teta mi uskoro dolazi kući.«

»Kad je to uskoro?«

Nasmijala se i lagano ga udarila po ruci, a onda se otkotrljala i ustala

iz kreveta. »Obećao si mami da ćeš danas dovršiti prijave na fakultet, a u

zadnje je vrijeme tako bijesna da je ne želim dodatno ljutiti. Stoga, kreći.«

Odjenula se i krenula prema vratima. Namjeravala je izaći iz sobe i otići

ravno do kuhinjskoga stola, na kojemu su uredno bili poslagani formulari

za prijavu na fakultet.

U zadnji se tren smekšala i okrenula.

Ležao je u njezinom krevetu, gol, s njezinim ofucanim plavim

pokrivačem preko bokova, dok su mu bose noge virile ispod njega. Kad se

približila, omotao je svoj topli dlan oko njezina vrata i privukao je da je

poljubi. Trenutak prije nego što je usnama dodirnuo njezine, čula ga je

kako kaže: »Silno te volim.« Skupila je svu snagu volje da se odupre

porivu da se ponovno uvuče u krevet s njime.

»Ti si seksualni manijak.«

»Svoj svoga poznaje.«

Nešto u njegovom osmijehu, u njegovim zelenim očima i ljubavi

koja je iz njih zračila, u tom ju je trenu snažno obuzelo. Kako da ga pusti

da ode na faks? Da jednostavno ode od nje?

»Hajde. Želim da me tvoja majka i dalje voli, a obećala sam joj da ću

se pobrinuti da danas dovršiš prijavu na USC. Znaš da će provjeriti.«

»Što ako jednostavno propustim rok?« pitao je.

»Nećeš. A sad diži guzicu. Moraš ovo privesti kraju.«

»Posljednji dan praznika, a mi se moramo baviti glupostima«,

progunđao je Zach i zbacio prekrivač. Vidio je njezinu reakciju na njegovu

golotinju i obijesno se nacerio, ali prije nego što je stigao išta reći, Lexi je

izašla iz sobe i sjela za kuhinjski stol.

Zach je kliznuo na stolac pored nje i laktom se naslonio na stol.

»Lex?«

Pogledala ga je. »Što je?«

»Želim na fakultet na koji ćeš ti ići. Ozbiljno.«

Nagnuo se i poljubio je, a ona je pomislila kako bi se osjećala da ga

pusti da ode, da se oprosti od njega. Bilo je lijepo čuti da želi biti s njom,

ali to nije bilo ni približno isto kao uistinu otići na isti fakultet kao ona. Da

bi bio s Lexi, morao bi se suprotstaviti roditeljima i razočarati Miju, koja

mu je bila više od sestre. To se nikad neće dogoditi pa je bolje da prestane

sanjariti o tome.

»Hajde«, naposljetku je rekla. »Ne želim opet razbjesniti tvoju

mamu. Završimo ovo da možemo ići. Mia kaže da se svi sanjkaju na

Turner Hillu.«

* * *

U veljači su Zach i Mia napunili osamnaest godina. Taj ih je čarobni

broj uvjerio da su sad odrasli; odjednom su propitivali svako pravilo i

zabranu. Dogovori o povratku kući u određeno vrijeme sad su im se činili

nebitni, nepotrebni. Neprekidno su ispitivali granice i tražili više slobode.

Kako je vani bivalo sve toplije, razredni tulumi nicali su poput gljiva

poslije kiše. Bio je dovoljan telefonski poziv i nečija krivotvorena osobna

iskaznica. Nema mi staraca, postao je moto cijele generacije, svojevrsna

lozinka. Klinci su stizali u prazne kuće, na plažu ili u šumu s bocama,

limenkama i vrećicama trave. Neki su roditelji sami organizirali tulume i

rigorozno oduzimali ključeve automobila, ali ako nije bilo nekog ležernijeg

roditelja, što sad, glavno da se tulumari.

Cijela ta priča iscrpila je Jude. Osjećala se više kao zatvorska

čuvarica, nego kao majka; stalna borba s blizancima oko sigurnosti,

kompromisa i ispravnih odluka oslabila ju je. Više im nije vjerovala kad bi

joj rekli da neće piti. Isprva je pokazala zube i zabranila im izlaske, ali to ih

je samo nagnalo da joj se iskradaju iza leđa, zbog čega je ona još više

pokazivala zube — a oni joj još bjesomučnije prkosili. Svaki dan činio joj

se kao uspon na planinu, svaka noć koju bi bliznaci proveli kod kuće kao

trijumf.

Povrh svega toga, tu je bio pritisak oko upisa na fakultet. Svi su bili u

istom loncu, djeca i roditelji, a voda se brzo zagrijavala. Jedno se pitanje

stalno ponavljalo: Jesi čula? Majke su to pitale jedna drugu u

supermarketu, u redu u pošti ili na trajektu.

Istini za volju, Jude je bila jednako nervozna kao njezina djeca. Čak i

sad, ovog divnog ožujskog poslijepodneva, kad bi trebala raditi u vrtu,

stajala je uz prozor i zurila u kolni prilaz. Bilo je gotovo tri i trideset.

Klinci su se upravo vratili iz škole. Poharali su kuhinju poput biblijske

pošasti, a onda otišli na kat.

»Ostavit ćeš otisak u podu«, reče Miles, koji je u dnevnom boravku

čitao novine. Danas mu je otkazana jedna operacija pa je ranije došao kući.

Spazila je bijelu mrlju u prolazu.

Pošta je stigla.

Zgrabila je kaput, na trijemu uskočila u klompe za vrt i krenula uz

šljunčani prilaz. Na vrhu brežuljka, otvorila je poštanski sandučić i

ugledala ono što je čekala.

Lijepu debelu omotnicu s amblemom USC-a u gornjem lijevom kutu.

Debljina omotnice, naravno, nije ništa dokazivala, ali svi su znali da

se dobrodošlica novim studentima proteže na nekoliko stranica, dok je za

obavijest o odbijanju prijave na studij dovoljna samo jedna.

A onda je shvatila. Samo je jedna omotnica.

Uzdahnula je i uzela preostalu poštu.

Ondje je bila. Na dnu hrpe.

Druga debela omotnica s istim amblemom.

Jude je požurila nazad niz prilaz. Čim je ušla u kuću, glasno je

pozvala djecu.

»Je li nešto stiglo?« pitao je Miles skidajući naočale za čitanje.

Jude je hrpu pošte bacila na stolić pored vrata i pokazala mu dvije

posebne omotnice. »Pošta«, rekla je. Odjednom je osjetila nervozu. Morala

je još jednom ponoviti — zapravo viknuti — da bi blizanci dojurili niza

stube.

Jude je predala Zachu omotnicu s njegovim imenom.

Mia je zgrabila drugu omotnicu i razderala je dok je odlazila. Nije još

odmakla ni tri metra kad se naglo okrenula. »Primljena sam!« Licem joj se

proširio osmijeh, koji je izblijedio kad je pogledala brata. »Zach?«

nervozno je pitala.

Molim te, molila se Jude. Neka oboje budu primljeni.

Zach je otvorio omotnicu i pročitao pismo. »Primljen sam.«

Jude je svojim vriskom mogla razbiti čaše. Skočila je i privukla

Zacha i Miju u veliki obiteljski zagrljaj.

»Tako sam ponosna na vas.« Čekala je da je Zach zagrli, no on je bio

previše šokiran da se pomakne. Naposljetku ih je pustila, ozarena. »Oboje

idete na USC. San vam se obistinio.«

»Moramo nazvati Lexi i Tya«, reče Mia. Uhvatila je Zacha za ruku i

povukla ga prema stubama.

»I publika je na nogama. Dođi, medvjedice«, reče Miles prilazeći joj.

»Natočit ću nam pjenušca.«

Jude je zurila u prazno stubište. »Zašto samo mi slavimo?«

»Nije istina. Njih dvoje gore nazivaju sve prijatelje da im priopće

dobre vijesti.«

»Pušiona«, odgovorila je. Ovila je ruke oko njegova struka i

pogledala ga.

»Istina. Roditeljstvo je uglavnom takvo. Ali ipak možemo slaviti.«

Ovlaš ju je poljubio u usta. »Možda se sad možeš opustiti.«

* * *

Nakon zadnjeg sata Lexi je otišla u ured školske pedagoginje. Bila je

to malena, uska prostorija u kojoj su svi zidovi bili prekriveni policama s

knjigama. Na njima su stajale doslovno tisuće brošura o fakultetima.

Sjela je na plastični stolac i čekala.

Upravo je prošlo tri i trideset kad je tajnica podigla pogled. »Lexi,

gospođa Morford će te sad primiti.«

Lexi je kimnula i prebacila svoj teški ruksak preko ramena. Prošla je

kroz uski hodnik oblijepljen plakatima raznih sveučilišta te ušla u ured u

dnu. Kroz prozor je vidjela školsku dvoranu i dvoje mršavih klinaca —

vjerojatno prvaša — kako tehniciraju lopticom.

Lexi je sjela pred veliki smeđi stol koji je dominirao prostorijom i za

kojim je sjedila pedagoginja, gospođa Morford.

»Zdravo, Lexi.«

»Dobar dan, gospođo Morford.« Lexi je posegnula u ruksak i izvukla

dvije debele omotnice. U njima su bila pisma s Washingtonskog i

sveučilišta Western Washington. Primljena je na oba. Dala ih je

pedagoginji, koja je pročitala pisma i spustila ih na stol.

»Čestitam, Lexi. A sad mi reci kako ti mogu pomoći?«

»Oba sveučilišta nude mi stipendiju od dvije tisuće dolara.

Međutim… pogledajte troškove. Školarina za Washingtonsko sveučilište

iznosi pet tisuća tristo dolara, smještaj i hrana šest tisuća dvjesto, a knjige

još tisuću. Sve skupa, to iznosi više od trinaest tisuća dolara. Kako mogu

dobiti dodatnu pomoć?«

»O ovome smo govorile kad su ti u prošlom polugodištu ocjene pale,

Lexi. Na oba sveučilišta o kojima je riječ konkurencija je žestoka. No

postoji nekoliko stipendija na otoku za koje se možeš prijaviti, a uvijek

možeš podići i kredit. Imaju zaista dobre programe.«

»Morala bih uzeti zajam od deset tisuća dolara na godinu. Čak i tada

bih morala raditi za cijelo vrijeme studija. Nakon diplome bih bila u dugu.«

»Mnogi ljudi završe studij zahvaljujući kreditu, Lexi. To je

svojevrsno klađenje na vlastitu budućnost.«

Lexi je uzdahnula. »Pretpostavljam da ni viša škola nije loš izbor. A

na Washingtonsko sveučilište mogu za dvije godine.«

Gospođa Morford je kimnula. »To je sjajan način uštede. Dvije

godine će proletjeti. Nećeš se ni okrenuti, a već ćeš ponovno biti s

prijateljima.«

Ne s onima koji su joj bili bitni.

Lexi je zahvalila pedagoginji i otišla na autobusnu postaju. Cijelim

putem kući po glavi je prevrtala brojke, pokušavajući čarolijom napraviti

plan koji bi mogao upaliti.

Međutim, to je bilo nemoguće. Budući da nije mogla dići veliki

kredit, nije mogla ići na četverogodišnji studij.

Kad je stigla kući, već je bila vrlo potištena. Nikad se nije u tolikoj

mjeri osjećala kao autsajder na Pine Islandu kao sada. Dala bi gotovo sve

da joj se nude mogućnosti koje većina klinaca s otoka uzima zdravo za

gotovo.

Otišla je ravno u svoju sobu i bacila se na krevet.

Zazvonio je telefon.

Javila se. »Halo?«

»Lexi! Zach i ja smo upali na USC. Oboje! A Tyler je upao na

UCLA. Nije li to zakon? Možeš li večeras s nama na večeru? Slavimo!«

»Super.« Lexi je udarila glavom u uzglavlje kreveta. Trebala bi se

jednostavno utopiti. Suze su je pekle u očima. Nije bila jedna od onih koji

se sažalijevaju, ali zašto BAR JEDNOM nije moglo biti po njezinom?

»Naravno da ću slaviti s vama.«

Mia je ponovno počela pričati o fakultetu i Lexi to više nije mogla

podnijeti. Promrmljala je neku ispriku i poklopila slušalicu najboljoj

prijateljici.

Nekoliko minuta kasnije Lexi je iznenadilo kucanje na vratima. »S-

slobodno«, rekla je uspravljajući se na krevetu.

Eva je ušla u njezinu malu, pretrpanu sobu. Zidovi su bili prekriveni

fotografijama: Zach igra američki nogomet, Mia skija na vodi, njih troje na

jesenskom plesu u školi. »Zidovi su tanki. Čula sam kako plačeš.«

Lexi je obrisala oči. »Žao mi je.«

Eva je sjela na rub kreveta. »Želiš li mi reći što te muči?«

Lexi je znala da izgleda grozno. Oči su joj bile natečene i crvene od

plača. »Zach i Mia su upali na USC.«

»Nisi htjela da upadnu?«

»Nisam.« Od te se jedne riječi osjetila bijedno i sitno. »Bojim se da

kad on ode…«

»Znaš, ja sam svoga Oscara upoznala kad mi je bilo šesnaest, a

njemu dvadeset i osam. Bože dragi, kakav je to kaos bio, možeš zamisliti.

Šesnaestogodišnjakinja ne bi trebala znati što želi, a muškarac njegovih

godina ne bi je smio poželjeti.« Uzdahnula je i nasmiješila se. »Moj bi tata

bio ustrijelio Oscara da se pojavio na našim vratima pa smo zato čekali.

Oscar je bio u vojsci i otišao je na nekoliko godina. Dopisivali smo se. A

onda, na dan kad sam napunila osamnaest godina, udala sam se za njega.

Tijekom rata u Vijetnamu ponovno smo bili razdvojeni.«

»Kako ste sve to preživjeli?«

»Nije važno biti na istom faksu, istom gradu pa čak ni istoj sobi,

Lexi. Važno je biti zajedno. Ljubav je odluka. I znam da si mlada, ali to

ništa ne znači. Vjeruješ li u ono što osjećaš? To je presudno.«

»Želim vjerovati.«

»Je li to isto? Možda bi trebala razmisliti o tome.« Eva ju je

pomilovala po nadlanici i ustala. »Ako odmah ne krenem, zakasnit ću u

noćnu smjenu. Imaš li kakvih planova za večeras?«

»Farradayi žele proslaviti. Pozvali su me na večeru.«

»To baš i nije obazrivo od njih. Tebi ne smeta?«

»Ne smije mi smetati«, reče Lexi. Kad je teta došla do vrata, Lexi

reče: »Hvala, Eva.«

Eva je mahnula kvrgavom rukom kao da želi reći, Ma!, i izašla iz

sobe.

Našavši se ponovno sama, Lexi je malo gledala slike i novinske

izreske po zidu. A onda je umorno uzdahnula, ustala, složila krevet i

krenula niz hodnik.

Četrdeset i pet minuta kasnije — točno na vrijeme — sjedila je u

dnevnom boravku i čekala. Bila je odjenula najbolju haljinu i naročito se

potrudila oko frizure i šminke. Kad je bila gotova, nije se vidio ni trag

njezina emocionalna sloma.

Pred kućom se zaustavio automobil. Farovi su obasjali dnevni

boravak, a onda blicnuli.

Htjela je ustati, ali nije se mogla pomaknuti.

Od kucanja na ulaznim vratima zatresla se cijela montažna kuća.

Napokon se natjerala da ustane, pokrene se, otvori vrata. Pred njima

su stajali Zach i Mia.

»Možeš vjerovati?« reče Mia bacajući se u zagrljaj Lexi, koja se

svim silama trudila da joj uzvrati.

Lexi se odvažila i preko Mijina ramena pogledala Zacha, koji je

izgledao očajno kao što se ona osjećala.

»Čestitam«, drveno je rekla.

Kimnuo je glavom.

Lexi je osjetila kako ju je Mia primila za ruku; pustila je najbolju

prijateljicu da je povede niz drvene stube i preko vlažne trave do

parkiranog escaladea. Njih troje uspelo se na stražnje sjedalo, s Lexi u

sredini, kao i obično.

»Bok, Lexi«, reče Miles gledajući je u retrovizoru. »Drago nam je da

si nam se mogla pridružiti.«

»Nikad ne bih propustila ovakvo slavlje«, odgovorila je i čak se

uspjela nasmiješiti.

»Svi slavimo«, reče Mia. »Lexi je dobila stipendije za

Washingtonsko i sveučilište Western Washington. To je ispunjenje sna, zar

ne, Lexi?«

»Ispunjenje sna«, umorno se složila Lexi.

Pošto su pokupili Tylera, razgovor je prebačen u višu brzinu. Cijelim

putem do restorana Mia i Jude su razgovarale o USC-u i Los Angelesu i o

tome kako će biti na plažama južne Kalifornije. Svaka rečenica počinjala je

nekom verzijom, Bit će tako super…

Zach je držao Lexi za ruku i malo je prečvrsto stiskao.

Naposljetku, kad su parkirali ispred restorana, Lexi se odvažila

pogledati ga.

Ne želim ići, nečujno je oblikovao usnama. Ali otići će, i oboje su to

znali.

* * *

Svibanj je na sjeverozapad došao poput omiljenog rođaka, donoseći

sunce na dar. Nestalo je vječito sivo nebo i neprekidna, dosadna kiša.

Činilo se da se preko noći boja vratila u taj magloviti kraj. Po cijelom su se

otoku razgrtale dugo zaboravljene zavjese, roštilji su izlazili iz svojih

skloništa po garažama, a vrtni namještaj izvirivao je ispod zaštitnih cerada

i čistio se. Uvijek je to bio veličanstveni, odvažni mjesec, vedri odmor

prije tmurnog bljedila lipnja, a ove je godine bio naročito sunčan.

Kombinacija žarkoga sunca i iznenađujuće vrućine izvukla je klince na

plaže i biciklističke staze.

U subotu, petnaestoga, Lexi se rano probudila. Iza nje je bila nemirna

noć, ispunjena noćnim morama o zrakoplovima koji jure niz pistu i

uzlijeću prema oblačnom nebu. Isteturala je iz sobe i krenula niz hodnik.

Eva ju je čekala u kuhinji, odjevena u svoj stari, čupavi kućni ogrtač i

sa šiljastim metalnim šeširićem na glavi. Na stolu pored nje, na žutim

papirnatim tanjurima, bile su dvije krafne s glazurom; na jednoj je stajala

uvijena plava svjećica. »Sretan rođendan«, rekla je i puhnula u slavljeničku

trubicu.

Lexi je gotovo briznula u plač. U svoj brizi oko upisa na fakultet,

zaboravila je svoj osamnaesti rođendan. Ali Eva ga se sjetila.

»Ove godine imam dva dara za tebe.« Eva je nagnula glavu

pokazujući zamotuljke na stolu.

Lexi se neminovno sjetila rođendana prije života s Evom — dugih,

nesretnih dana koje je provela sama, čekajući majku koja se nikad nije

pojavila. Poljubila je tetu u naborani, baršunasti obraz, a onda sjela za stol.

»Otvori«, reče Eva sjedajući preko puta Lexi.

Lexi je oduševljeno počela odmotavati. U kutiji je bio pamučni

džemper, plav poput safira, sa sićušnim srebrnim gumbima. Podigla ga je

diveći mu se. »Predivan je.«

»Ako ti nije dobra veličina, možemo ga zamijeniti.«

Lexi ga nikad ne bi vratila, ni da joj je dva broja premalen. Uvijek će

stajati u prvoj ladici, odmah pored ružičaste majice s leptirom od štrasa,

koju je prerasla. »Savršen je, Eva. Hvala ti.«

Eva je kimnula glavom. »Otvori i ovaj.«

Drugi je dar bio veličine bloka papira i tanak. Lexi ga je oprezno

otvorila i podigla poklopac.

Na vrhu je bila brošura o stambenom naselju u Pompano Beachu na

Floridi. Velikim, masnim slovima obećavala je »zabavu na suncu«. Ispod

nje bio je raspored predavanja na Višoj školi u Browardu.

»Ovo je Barbarina zgrada«, reče Eva naginjući se naprijed.

»Razmišljala sam o tvojoj budućnosti i mislim si, kvragu sve, zašto ne bi

otišla sa mnom na Floridu? Barbara ima dvije spavaće sobe, a nekoć smo

ionako spavale u istoj. Ti bi mogla imati vlastitu sobu i ići na predavanja.

Uopće ne bi morala plaćati stanarinu.«

Lexi je preko stola pogledala ženu koja je toliko učinila za nju. Grlo

joj se stisnulo. »Super izgleda.«

»Trebala sam znati da ti nećeš htjeti u frizersku. Barbara mi je to

odmah rekla. Prva si iz obitelji koja će ići na fakultet. Na fakultet«, Eva je

tu riječ pobožno izgovorila. »Silno se ponosimo tobom. A moraš upoznati i

svoju drugu tetu. Njezina djeca i unučad jedva čekaju da te upoznaju.«

Pogladila je Lexi po dlanu. »Znam da misliš na svoga dečka, ali on odlazi

nekamo sa sestrom. Stoga sam htjela da znaš kako imaš još nekoga o kome

trebaš misliti — mene. Više nisi sama, Alexa. Osim ako ne želiš biti. A sad

pojedimo te krafne. Uskoro moram na posao. Zaželi nešto i ugasi

svjećicu.«

Želja.

Lexi je zurila u plamičak koji je plesao iznad uvijene plave svjećice.

Imala je samo jednu želju, koja se neće obistiniti, ali svejedno ju je

zaželjela.

»Sretno, Lexi. Nadam se da će ti se rođendanska želja ispuniti.«

Nakon toga pojele su krafne, mlijekom nazdravile njezinom

rođendanu i otišle svaka svojim putem: Eva u subotnju smjenu u

Walmartu, a Lexi u slastičarnicu. Ostatak dana Lexi je bila u neprestanom

pokretu. Sunčanim vikendima kao što je bio ovaj, u slastičarnici je vladala

ludnica.

Nije usporila sve do večeri, kad su je Zach i Mia pokupili nakon

posla.

Lexi se iz petnih žila trudila da uz njih bude vedra. Za večerom se

smijala, šalila i razgovarala, ali kad je Jude iznijela tortu sa svjećicama,

njezina krhka fasada malo je napukla i teškom se mukom svladala da ne

zaplače ili pobjegne.

Iduće će godine sama slaviti rođendan. Mia i Zach bit će u sunčanoj

južnoj Kaliforniji i živjeti svoj studentski san. Htjela se veseliti zbog njih,

zaista je htjela. Ali neprekidno je bacala pogled u budućnost koja se poput

olujnoga oblaka pomaljala na obzoru. O, govorili su oni o održavanju

kontakta i isprepletenosti njihovih života, i njihove su namjere bile iskrene,

kao i njihovi osjećaji, ali to neće biti dovoljno. Kad im je rekla za Evinu

ponudu, glasno su zastenjali i počeli je preklinjati da ne odlazi tako daleko.

Željeli su je viđati preko praznika.

Lako je njima bilo govoriti. No i ona je to željela.

»Kako će to biti?« te je večeri pitala Mia dok su sve troje ležali na

dekici na plaži. Bio je to prvi put da se netko od njih usudio naglas

postaviti to pitanje.

Držali su se za ruke i zurili u zvijezde.

»Toliko dugo sanjam o tome«, reče Mia. »Ali sad kad se približilo,

bojim se.«

Lexi je čula Zachov uzdah. Voljela ga je pa je znala što taj uzdah

znači: našao se između dvije vatre. Volio je Lexi — znala je, vjerovala u to

cijelim svojim bićem — ali on i Mia bili su i više nego povezani. Bili su

blizanci, u svakom pogledu. Jedno su drugom čitali misli. Osim toga, jedna

od stvari koje je Lexi najviše voljela na Zachu bila je njegova briga o

voljenim osobama. Nipošto nikog nije želio povrijediti. Pogotovo ne Miju.

Zato je odlazio na USC. Koliko god volio Lexi, Miju i roditelje volio

je još više. Nije ih mogao razočarati. A bojao se da je Mia previše

sramežljiva da bi se sama snašla na USC-u.

»Ipak ćemo zauvijek biti prijatelji«, reče Lexi. Željela je da to bude

istina, morala je samu sebe u to uvjeriti.

Čula je kako je Mia pored nje duboko udahnula i tiho zaplakala.

»Nemoj plakati«, reče Zach.

Tuga je preplavila Lexi i nije se ni snašla, a već je i sama plakala.

»Baš… baš smo budale«, reče otirući oči. Premda je to bila istina i

nasmijalo ju je, nije mogla prestati plakati. Voljela je Zacha i Miju, a oni

uskoro odlaze.

»Nedostajat ćeš mi, Lexi«, reče Mia. Okrenula se, zagrlila Lexi, a

onda se opet prevrnula na leđa.

Iznad njih prostiralo se beskrajno noćno nebo, neshvatljivo kao i

njihova budućnost; ispod njega Lexi je osjećala kako su maleni.

Zach je izvukao ruku iz Lexina stiska i rekao: »Odmah se vraćam.«

Ustao je i odjurio prema kući.

»Stalno ćeš me zvati, je l’ da?« pitala je Lexi.

Mia je stegnula njezinu ruku. »Bit ćemo kao Jennifer Aniston i

Courteney Cox. Najbolje frendice zauvijek.«

»Kao Sam i Frodo. Harry i Hermione.«

»Kao Lexi i Mia«, reče Mia. »Pomisli samo: jednog ćemo dana biti

stare i smijat ćemo se kako smo se bojale otići na faks.«

»Jer ćemo još uvijek biti frendice.«

»Upravo tako.«

Lexi je ušutjela. Odavno je naučila da neke stvari može željeti, ali ih

nikad neće dobiti, i da je najbolje ne priželjkivati neostvarivo. Je li i ovo

prijateljstvo bilo takvo? Je li ovo samo srednjoškolska, prijateljska verzija

prve ljubavi, koja će se pod utjecajem vremena i udaljenosti pretvoriti tek u

dragu uspomenu?

Zach je dotrčao natrag, pomalo zadihan. Stao je iznad njih i silueta

mu se ocrtavala pred valovima obasjanima mjesečinom. »Dižite se.«

»Zašto?« upita Mia.

Lexi nije pitala, samo je ustala i primila ga za ruku. Obožavala je

kako se njegovi snažni, topli prsti ovijaju oko njezinih.

Pružio je termosicu sa slikom Nindža kornjača. »Imam ideju. Diži

guzicu, Mia, i ne postavljaj pitanja.«

»Netko misli da mi može zapovijedati«, reče Mia ustajući i otresajući

pijesak sa stražnjice.

Zach ih je odveo do velikoga cedra koji je stražario nad njihovom

plažom.

Na mjesečini je bio blijed, gotovo poput sablasti, no u njegovim je

zelenim očima sjalo nešto poput suza.

Ispružio je termosicu i otvorio je. »Stavit ćemo nešto u nju, a onda je

zakopati.« Zurio je u Lexi. »Bit će to… naš pakt.«

»Sve dok ova vremenska kapsula bude ovdje zakopana, bit ćemo

najbolji prijatelji«, ozbiljno će Mia. »Odlazak na faks neće to promijeniti.

Ništa neće.«

»Nećemo biti poput svih drugih«, reče Lexi, nadajući se da njezin

komentar neće zvučati kao pitanje, no čak i u tom svečanom trenutku nije

mogla posve povjerovati u svoje riječi. Zachu i Miji sve je bilo tako lako.

»Nikad se zapravo nećemo oprostiti.«

»Dokle god je ovo zakopano«, kimnula je Mia.

Zach je pružio otvorenu termosicu. Mjesečina je obasjala njezinu

srebrnu unutrašnjost. »Ubaci nešto kao dokaz.«

U nekom drugom trenutku, na nekom drugom mjestu, moglo je to

biti smiješno, melodramatično ili jednostavno blesavo, ali ne ovdje, ne

sada, u toj tmini koja kao da je nosila težinu njihove budućnosti i drobila ih

poput tegljača.

»Volim te, Lex«, reče Zach. »Faks to neće promijeniti. Ostat ćemo

zaljubljeni. Zauvijek.«

Lexi je zurila u njega. Činilo se da su povezani, da zajedno dišu.

Mia je u termosicu spustila par skupih zlatnih naušnica.

Zach je skinuo medaljon s likom svetog Kristofora koji je uvijek

nosio i spustio ga unutra.

Sve što je Lexi imala bila je narukvica od konca koju joj je Mia

darovala u drugom srednje. Mia je odavno izgubila onu koju je Lexi

izradila za nju, ali Lexi svoju dosad nikad nije skidala. Polako ju je

razvezala i ubacila u termosicu. Nije se čulo kad je njoj dragi predmet pao

na dno; zasmetalo joj je, bilo je to kao da jedino ona od njih troje ne

ostavlja nikakav trag.

Zach je zavrnuo poklopac.

»Mislim da je nikad ne bismo smjeli iskopati«, reče Mia. Iza nje s

valova se podigao nalet vjetra i razbarušio joj kosu. »Kad bismo je

iskopali, bilo bi to… kao oproštaj, a to ne želimo. Sve dok je ona ovdje,

znači da se još uvijek volimo.«

Lexi je htjela reći pravu stvar. Trenutak je bio nekako čaroban,

poseban; uvijek će ga se sjećati. »Nema oproštaja«, rekla je i to ozbiljno

mislila.

Pogled koji su razmijenili bio je nabijen osjećajima: očima su

prenosili tužnu istinu da će se uskoro rastati, a vole se, ali i slatku istinu —

ili nadu — da u nadolazećoj budućnosti neke stvari mogu preživjeti, da

troje tinejdžera može stajati na mjesečini, obećati si vječno prijateljstvo i

održati to obećanje.

Kleknuli su na pijesak, ondje kamo plima nikad ne doseže, te ispod

starog stabla iskopali duboku, duboku rupu u hladnom sivom pijesku i u

njoj zakopali svoju vremensku kapsulu sa slikom Nindža kornjača.

Lexi je željela nastaviti, i dalje obećavati da će tražiti tako

neuhvatljivu budućnost, no pošto su zakopali kapsulu, pijesak je ponovno

djelovao nedirnuto i trenutak je nestao.

DEVET

Početkom lipnja vrt je bio čudesan. U to se doba godine Jude

napokon mogla malo odmoriti i uživati u rezultatima svoga teškog rada.

Kamo god bacila pogled, vidjela je plodove svoga promišljenog planiranja

i mudrog plijevljenja. Gredice su prštale bojama: bile su tu krupne

ružičaste ruže, nabrani žuti božuri, šiljati ljubičasti kokotić. Tamnozelena

engleska sviba oko koje se toliko namučila polako je postajala okosnicom

vrta. Iznad svega toga nadvijalo se stablo lotosa u punom cvatu; izgledalo

je poput Monetove slike, malčice izvan fokusa na podlozi žarkomodroga

neba.

Vidjela je kako sve dolazi na svoje, srasta. Uskoro, možda već i

sljedeće godine, moći će pokazati svoj ponos turama zainteresiranih

vrtlara.

Skinula je prljave rukavice i ustala. Snažan miris ruža zarobio ju je,

prisilio da zastane trenutak duže nego što je namjeravala. Ovdje je nalazila

potpuni mir. Svaka biljka, svaki cvijet, svaki grmičak bio je posađen prema

planu. Ako joj se ne bi sviđalo kako nešto raste, širi se ili cvate, iščupala bi

ga i zamijenila drugim. Bila je Crvena kraljica u tome kraljevstvu, imala

apsolutnu moć i stoga nikad bivala razočarana.

Međutim, za njezino trenutno dobro raspoloženje nije bio zaslužan

samo vrt. Sve dok blizanci nisu primljeni na USC, nije ni shvatila koliko je

cijelu školsku godinu bila napeta, i pod kakvim stresom. Neprekidno je

bila zabrinuta za blizance; brinula se i umjesto njih. Brinula se hoće li koje

od njih promašiti rok, počiniti neku nepopravljivu pogrešku, ili da neće

dobiti priliku ići zajedno na studij. Sad je ponovno mogla spavati i, začudo,

uzbuđeno je čekala da odu od kuće. O, i dalje se bojala za njih, i dalje

brinula kako će joj gnijezdo ostati prazno, no proljeće je razbilo tmurne

oblake i razvedrilo njezin stav. Sad je mogla zamisliti svoju budućnost,

doba kad će biti kapetan na svome brodu. Poželi li se vratiti na studij

krajobrazne arhitekture, može; poželi li otvoriti trgovinu potrepština za vrt,

može. A poželi li jednostavno cijelo ljeto provesti sjedeći na tratini pred

kućom i čitajući klasike koje dotad nije stigla pročitati, može i to. Kvragu

sve, može cijelo ljeto čitati stripove ako joj je do toga.

Ta ju je pomisao oslobađala, ali pomalo i plašila.

Bacila je pogled na sat. Bilo je gotovo tri, što je značilo da će se

klinci svaki čas vratiti iz škole. Ako se nastavi običaj iz prethodnoga

mjeseca, doći će okruženi morem maturanata, od kojih su se svi doimali

kao da su na lakim drogama — tako su navodna zrelost i skorašnja matura

utjecale na klince: postali su nabrijana, pretjerano emocionalna verzija

samih sebe. Dečki su se ponekad preglasno smijali; curama bi suze navrle

na oči oko svake gluposti, a ako im frizura ne bi stajala kako su željele, čak

bi briznule u plač.

Nije bilo ni čudo da su tih prvih zlatnih dana ljeta svi bili tako

osjetljivi. Riječima velikoga Sama Cookea, promjena je dolazila, i svi su to

znali, osjećali njezin vreli dah za vratom. Većina klinaca s otoka družila se

još od osnovne škole i njihova su prijateljstva bila dalekosežna. Sad su bili

rastrgani između želje da ostanu kod kuće, gdje je sve sigurno i poznato, i

da odlete daleko, da testiraju krila koja su im tek nedavno izrasla. Sa

svakim novim danom, svakim satom, završetak srednje škole bio je sve

bliži. Osjećali su potrebu da stvore zajedničke, trajne uspomene. To im je

bilo najvažnije od svega — zajedništvo. Ista je stvar plašila njihove

roditelje. Tulumi su divljali.

Ne bi li suzbila opsjednutost tulumima, Jude se poslužila trikom

običnog vrtnog pauka: isplela je privlačnu mrežu. Natjerala je Milesa da iz

spremišta izvuče skuter i gliser i pripremi ih za uporabu. Pripremila je

nebrojene pladnjeve hrane za proždrljive dečke i ponudila silne zdjele

višanja u čokoladi za cure. Zahvaljujući njezinu trudu, prijatelji njezine

djece s lakoćom su dane i noći provodili ondje, pod njezinim budnim

okom. Uglavnom je to dobro funkcioniralo. Osim toga, naučila je vjerovati

svojoj djeci. Istina, prošvercali bi nekoliko piva na tulume, ali držali su se

svoje riječi: netko je uvijek ostajao trijezan da bi vozio i nikad nisu došli

kući nakon dogovorenog termina.

Odložila je vrtlarski pribor — sve na svoje mjesto — i zastala u

stakleniku. Ondje je stajala petunija koju joj je Lexi darovala prije

jesenskoga plesa; izgledala je tanašno i otužno. Podsjetila je samu sebe da

je mora presaditi, a onda ušla u kuću. Istuširala se te odjenula crne hlače

niskog struka i usku bijelu majicu kratkih rukava. Na kuhinjsku plohu

poslagala je unajmljene filmove: Napokon Polly, Svemirski vojnici 2 i

Povratak kralja.

Upravo se spremala otići u garažu po Coca-Colu kad su se ulazna

vrata otvorila uz tresak.

Koraci su protutnjali po drvenom podu dnevnoga boravka, a onda

odjurili uza stube.

Koji vrag?

Jude je spustila kuhinjsku krpu i izašla iz kuhinje.

Ulazna vrata zjapila su otvorena.

Jude ih je zatvorila i popela se na kat. Zachova su vrata bila otvorena,

Mijina zatvorena.

Zastala je pred vratima kćerine sobe, nepogrešivo iznutra razaznala

plač. Jecanje.

»Mia?« pitala je. Uslijedila je tišina pa je otvorila vrata.

Njezina je kći ležala na trbuhu izvaljena na krevetu i plakala u

plišanog ružičastog psića koji joj je u djetinjstvu bio najdraža igračka.

Jude je prišla krevetu. »Hej, lutko«, tiho je oslovila kćer nadimkom

koji se izgubio negdje putem, zajedno s mliječnim zubima i lakiranim

cipelama.

Mia je zajecala i još glasnije zaridala.

Jude je pomilovala kćer po svilenoj plavoj kosi. »U redu je, mila«,

neprekidno je ponavljala.

Naposljetku, nakon cijele vječnosti, Mia se okrenula i pogledala Jude

natečenim, krvavim očima. Lice joj je bilo mokro od suza, dok su joj usta

neravnomjerno podrhtavala. »P-prekinuo… je… s-sa mnom«, rekla je kroz

jecaje.

Jude se popela na veliki krevet i legla pored Mije, koja se zalijepila

za majku poput skakavca kakve su nekoć lovili.

Judeina pametna, lijepa, gotovo odrasla kći ponovno je izgledala kao

malo dijete dok se privijala uz nju, plakala i stezala ružičastog psića kao da

je talisman, što je možda i bio. Drage sitnice iz prošlosti zrače pravom

čarolijom.

Mia je podigla pogled dok su joj se suze slijevale niz lice. »Na

nastavi«, dodala je, kao da to nekako udvostručuje njegovu krivicu.

Jude se sjećala te boli. Svaka je žena doživjela neku njezinu verziju:

kraj prve ljubavi. Bio je to trenutak kad naučiš — jednom za svagda — da

ljubav ne mora biti zauvijek. »Znam koliko to boli«, reče Jude. »Keith je

prekinuo sa mnom tjedan prije maturalne večeri. Tjedan prije. Na kraju je

išao s Karen Abner, dok sam ja sjedila sama doma i gledala Saturday Night

Live. Toliko sam plakala da se čudim kako kuća nije otplovila.« Jasno se

sjećala te večeri. Njezina je majka kasno došla kući, bacila jedan pogled na

Jude i rekla: »O, za Boga miloga, Judith Anne, baš si dijete«, i produžila

dalje. Jude je pogledala kćerino uplakano lice. »Slomljeno srce boli.«

Zastala je. »Ali i zarasta.«

Mia je glasno šmrcnula. »Nitko drugi neće me htjeti. Obična sam

bezveznjača.«

»O, Mia. Nisi još ni počela otkrivati tko si zapravo. Osim toga, vjeruj

mi, i drugi će se dečki zaljubljivati u tebe. Ako frajer ne vidi koliko si

posebna, nije dovoljno dobar za tebe.«

»Ali ovo tako grozno boli.«

»Neće zauvijek. Neće ti uvijek pozliti kad ga vidiš s drugom curom.

A onda ćeš jednoga dana ugledati drugog dečka od kojeg će ti srce

poskočiti i sve ovo će… samo izblijedjeti. Srce će ti zarasti i ostat će samo

majušan ožiljak, i jednog ćeš dana pričati svojoj kćeri kako te Tyler

Marshall povrijedio.«

»Ne želim ga više nikad vidjeti. Kako da odem na maturalnu večer

ako on bude ondje?«

»Nikakve koristi od skrivanja, Mia. Tako si se nekoć suočavala s

problemima. Danas si jača.«

Teško je uzdahnula. »Znam. Lexi kaže da mi ne bi trebalo biti bitno

tko što misli.«

»Ima pravo.«

»Aha«, reče Mia, no nije zvučala uvjereno.

Jude je zagrlila kćer; u jednom se trenu prisjetila cijelog života svoje

djece. »Volim te, lutko.«

»I ja tebe volim, madre. Možemo sad po Lexi? Večeras je trebam.«

»Naravno. Tome služe najbolje prijateljice.«

* * *

Za manje od deset dana maturirat će.

Lexi je stajala u masi maturanata koji su zurili u more sklopivih

stolaca poredanih u školskoj dvorani.

Ravnatelj Yates stajao je ispod koša, ispruženih ruku, i objašnjavao

im kako će ceremonija izgledati, no samo nekolicina klinaca ga je slušala.

Ostali su se smijali, razgovarali i naguravali.

»Abecednim ćete redom stati u vrstu koja će se protezati iz dvorane,

uz tribine, sve do nogometnog terena — ako bude sunčano. Ako ne bude,

bit ćemo ovdje«, govorio je ravnatelj. »A sad hajdemo probati kako ćete

izlaziti, može? Jason Adnar prvi kreće…«

Lexi je krenula kao što se od nje i očekivalo i pronašla svoje mjesto

na terenu. Proba je trajala cijeli šesti sat, a kad je završila, pustili su ih kući.

Čitava je generacija izjurila iz školske dvorane kao da je riječ o nekom

mjuziklu o početku ljetnih praznika.

Ona i Zach našli su se u gužvi a da se nisu morali ni truditi; bilo je to

poput telepatije. Svako je znalo gdje se nalazi ono drugo i nisu mogli

podnijeti razdvojenost. Tih se dana sve činilo tako važno, tako epohalno.

Matura. Ljetni praznici. Fakultet. Katkad je Lexi imala osjećaj da je jedinu

stabilnost nudila sadašnjost, ljubav prema Zachu i prijateljstvo s Mijom.

Sve drugo se mijenjalo.

Zach ju je primio za ruku i zajedno su prešli preko školskog dvorišta.

Na učeničkom parkiralištu otvorio joj je vrata mustanga.

»Gdje je Mia?« pitala je Lexi.

»Mama dolazi po nju. Imaju žensko druženje poslije škole.«

»To će biti dobro za Miju.« Lexi je ušla u automobil.

Zach je kliznuo za volan i pogledao je. »Moram ti nešto reći.«

»Što?«

»Ne ovdje.«

Lexi se napela. Posegnula je i uhvatila ga za ruku kao da je pojas za

spašavanje, što je cijelo vrijeme i bila. Cijelim putem kroz grad, sve do

parka LaRiviere, nije rekla ni riječi.

Došavši do parka, parkirao je na uobičajeno mjesto i ugasio motor.

Čekala je da on otvori vrata, no umjesto toga okrenuo se na sjedalu. Zelene

oči bile su mu pune suza.

»Što je?« šapnula je.

»Volim te, Lexi.«

Prekinut će s njom. Trebala je to očekivati, biti spremna. Htjela je

reći, Znam da me voliš, no nije mogla. Riječi su joj zapele u ustima poput

razbijena stakla.

»Želim na Veleučilište Seattle Central s tobom. Mogli bismo

unajmiti stan.«

»Čekaj. Što? Želiš sa mnom na višu školu?«

»Ne želim te napustiti, Lex.«

Zadrhtala je od olakšanja, ispustila tihi glas.

Poljubio ju je u vlažni obraz i otro oči. Činilo se da mu je neugodno

zbog suza koje su njoj bile vrednije od dijamanata.

Držeći se za ruke, izašli su iz automobila, otišli do svoga mjesta

među naplavinama i sjeli. Valovi su šumjeli uz pješčanu obalu; Lexi su

zvučali kao prva ljubav. Kad ga je pogledala, gotovo je ponovno zaplakala.

Počeo joj je dočaravati san. Govorio je o njihovu životu, stanu i

poslovima. Ozbiljno je to mislio — sve to — i zbog toga ga je još više

voljela. Međutim, priželjkivanje nije bilo dovoljno.

»Mia«, bilo je sve što je morala reći. Bilo joj je mrsko što ga mora

podsjećati, ali kakva bi prijateljica bila da ga ne podsjeti? Voljela je Miju

jednako kao Zacha.

Zach je uzdahnuo. »Što da radim?« Zurio je mimo nje, prema

Tjesnacu. Zatim je ponovio, tiše: »Što da radim?«

»Mislim da uopće ne bismo trebali razgovarati o tome, Zach.

Čemu?«

»Ali moglo bi upaliti. Zašto ne? Mogli bismo unajmiti stan u

Seattleu. Svo troje. Mogli bismo godinu ili dvije ići na višu, a onda se

prebaciti na četverogodišnji studij. Ja ću svejedno upasti na dobar studij

medicine. Nije USC jedino dobro sveučilište na svijetu.«

Osjećala se poput djeteta koje se drži za balon i lako podiže u zrak.

Njegova je vizija bila tako živopisna; nekoliko predivnih trenutaka

dopustila je samoj sebi da povjeruje u to što joj govori. Onda je rekao:

»Reći ću im što želim«, i ona je ispustila balon i tresnula na zemlju.

»Ne još«, rekla je i privila se uz njega najbliže što je mogla. Ništa

nije rekla, već se propela prema njegovu licu i ljubila ga dok joj suze nisu

presušile. Pustila je da njezine ruke i usne govore koliko ga voli.

Kasnije su ležali isprepleteni, slušali nadolazeću plimu i gledali kako

se plavetno nebo polako mrači. Naposljetku, kad se dan pretvorio u

ljubičasti suton, morali su izaći iz svoga svijeta mašte, u kojem je pogled

uvijek bio isti i nitko drugi nije mogao ući.

Lexi ga je držala za ruku cijelim putem do njegove kuće; bojala se

pustiti je. Kad su skrenuli na Noćnu cestu, njezina je napetost dodatno

narasla, sve dok se nije pretvorila u pulsirajuću glavobolju koja nije

prestajala.

Voljela je Zacha, no on ništa nije znao o razočarenjima. Do svega u

životu došao je lako. Nije očekivao ništa drugo.

Vidjela mu je to na licu, tu čeličnu odlučnost koja se nelagodno

smjestila među njegove privlačne crte lica; izgledao je poput dječaka u

tatinim prevelikim cipelama, koji se pravi da mu pristaju. »Jesi li

spremna?« pitao je prilazeći vratima s njezine strane automobila.

»Nisam.«

Samopouzdano se nasmiješio. »Sve će biti u redu. Vidjet ćeš. Dođi.«

Dopustila mu je da je primi za ruku i odvede u kuću.

Miles i Jude ležali su isprepleteni na kauču i čitali knjige. Mia se

izvalila na drugi kraj kutne garniture i gledala televiziju. U ljubičastoj

frotirnoj majici s kapuljačom, vrećastoj sivoj trenirci i japankama

optočenim štrasom, izgledala je poput djevojčice koja se igra odjećom. Tek

kad bi joj vidio krvave oči, shvatio bi koliko je još ranjena, koliko krhka.

Mia je ustala. »Bok, ljudi«, rekla je i nasmiješila se, malo previše

vedro.

Lexi je srce zaboljelo zbog najbolje prijateljice. Vidjela je koliko se

Mia trudi biti snažna. Prišla joj je i snažno je zagrlila. »Kako si?«

»Dobro«, reče Mia. »Ili ću barem biti. Nemojte se više brinuti za

mene.«

»Mama? Tata?« reče Zach prilazeći im. »Moram razgovarati s

vama.«

Jude je oštro podigla pogled. Lexi je taj pokret podsjetio na

dokumentarce o životinjama, kad životinja stane na grančicu i grabežljivac

odjednom obrati pozornost. Tako je Jude izgledala sada — pozorno. »Želiš

razgovarati s nama? Što se dogodilo?« Brzo je ustala i krenula prema sinu.

Zach je duboko udahnuo. »Ne idem na USC. Želim da svi troje

odemo na Veleučilište Seattle Central. Mia? Mogli bismo unajmiti stan.«

Jude se skamenila.

»Što?« Miles je ustao. »Platili smo polog za školarinu. Neće nam ga

vratiti. Dovraga, Zach…«

»Nisam tražio da ga platite«, viknuo je Zach.

»Nisi tražio ni da ga ne platimo«, oštro će Miles. Stao je pored Jude,

koja je problijedila. »Slušaj me dobro, neću plaćati nikakav vražji stan.

Želiš li odbaciti ovu priliku, financiraj se sâm. Vidi koliko je faks zabavan

kad moraš imati posao s punim radnim vremenom i plaćati vlastite

račune.«

»Nije pošteno«, reče Zach. »Ne možeš…«

»Dosta«, siknula je Jude i podigla ruku. Izgledala je šokirano,

pomalo smeteno. »Ne razumijem. Objasni nam, Zach.«

»Zach«, mršteći se reče Mia. »Ne želiš na faks sa mnom?«

»Ne mogu je ostaviti«, očajnički je odgovorio.

»A možeš ostaviti mene? Mene?« pitala je Mia i briznula u plač.

»Ne. Želim da i ti ideš s nama. To sam i rekao«, odgovorio je Zach.

»Hajde, Mia…«

»Imam li izbora?« plakala je Mia, a onda je pogled sa Zacha

prebacila na Lexi. »I ti si mi neka prijateljica!« Zatim je odjurila uza stube.

Zach je otišao za sestrom.

Lexi je osjetila Judein pogled na sebi, kako je osuđuje, okrivljuje.

Preplavio ju je sram. Ova je obitelj toliko toga učinila za nju, toliko joj

toga dala, a sad je ona kriva za sve ovo. Skupila je svu hrabrost da pogleda

Jude u razočarane oči. »Nemojte se ljutiti na mene«, šapnula je kršeći ruke.

»Molim vas.«

»Ne shvaćaš što si učinila«, reče Jude. Glas joj je drhtao, a lice bilo

posve blijedo.

»Ništa nisam učinila. Nisam ja kriva za ovo.«

»Nisi?«

»Nisam mu ja rekla da to učini… da to uopće poželi.«

»Misli malo na Miju, umjesto na Zacha. Umjesto na sebe. Znaš kako

je darovita, i kako je sramežljiva. Kako bi to zapravo izgledalo da vas troje

živite zajedno? Koliko brzo biste je ti i Zach počeli ignorirati?«

»To se nikad ne bi dogodilo.«

»Zaista? Čini se da se upravo dogodilo.« Jude je zastala; kao da joj

se lice malo smekšalo na te riječi. »Oprosti. Grozno mi je što te uplićem u

sve ovo. Ali ne odu li na USC, požalit će, i prije ili kasnije okrivit će tebe.«

Lexi je mrzila istinu koju je čula u tim riječima.

»Razgovaraj s njima«, reče Jude stežući Milesovu ruku tako snažno

da su joj prsti pobijeljeli.

Lexi je željela odbiti, ili barem biti nesigurna oko onoga što je trebala

učiniti, ali nije bila. Ponekad je očito što je jedini izlaz. Već je jednom

pogriješila: riskirala prijateljstvo s Mijom i svoje mjesto u ovoj obitelji. I

tada su je, kao i sada, zaslijepili ljubav i žudnja. Odbijala je ponoviti istu

pogrešku.

Okrenula je leđa Milesu i Jude, krenula preko dnevnog boravka —

odjednom nekako većeg, poput beskrajnog mora — te uza stube. Bili su u

Mijinoj sobi, stajali poput dva kipa koja čine cjelinu i buljili jedno u drugo.

»Hej«, reče Lexi.

Okrenuli su se u isti tren, s identičnim izrazima lica.

»Da sam barem jača«, reče Mia.

»Jača si nego što misliš«, reče Lexi ulazeći u sobu. Zach je pružio

ruku prema njoj, no zaobišla ga je. »Ali sad se ne radi o tome.«

Mia je zaplakala. »Tako dugo sanjam o USC-u.«

»Možeš ići sama«, reče Zach. Lexi ga je voljela zbog tih riječi, no

čula je kako mu glas puca, a žaljenje ispunjava oči.

»Ja bih ubila da mogu ići na USC«, tiho reče Lexi. »Sve bih dala.«

Progutala je knedlu i pogledala njihova lica. Zaprepastilo ju je kako su

slični, kao odraz u zrcalu. »Ne možete dići ruke od svega samo zato što si

ja to ne mogu priuštiti. Neću vam to dopustiti.«

Vidjela je kako su Zacha povrijedile njezine riječi, ali i njegovo

olakšanje. Drhtavo je udahnula. Da, volio ju je. Ali volio je i sestru, i želio

je roditeljima osvjetlati obraz, a sebi osigurati budućnost. Sve je to mogao

na USC-u. Lexi se na silu nasmiješila. »Dosta je bilo. Vas dvoje idete na

USC. Ja ću ludovati na Veleučilištu. Viđat ćemo se za sve praznike.«

»Za Božić imamo cijeli mjesec slobodan«, reče Mia. U nekom

drugom trenutku bi se nasmiješila, no sad je izgledala slomljeno kao što se

Lexi osjećala. Je li to značilo biti odrasla osoba — pregaziti san radi

praktičnosti?

»Nedostajat ćeš nam«, reče Mia. Zach je samo stajao, izgledajući

istovremeno kao da mu je laknulo, ali i bijesno i pomalo očajno. Stjerano u

kut.

»Ništa se neće promijeniti«, reče Lexi, a svi su znali da je to laž.

Odluka je pala. Ništa više nije trebalo reći.

DESET

Idućih nekoliko dana Jude se osjećala pomalo nesigurno, kao da

pluta nošena morskim strujama. Lexi je nekako uvjerila Zacha da se drži

donesenih planova. Trebao je to biti zadovoljavajući rasplet priče, no kao i

kod svih drugih kompromisa, svi su nekako bili na gubitku. Nešto je puklo

u njihovoj kući, zavladala neka nova netrpeljivost. Jude se nije sjećala da je

Zach ikada bio tako ljutit na nju. Njezin poslušni, mili sin pretvorio se u

natmurenog, bijesnog tinejdžera koji je sjedio nepristojno zavaljen u stolac

i mrmljao sebi u bradu. Bio je gnjevan na sestru i majku — a možda i na

Lexi, tko zna? — i htio je da svi to znaju.

Jude mu je pokušala dati vremena. Otkako je izbila svađa, pažljivo

ga je zaobilazila, pretjerano brižno se odnosila prema njemu, no cijena koju

je plaćala bila je previsoka. Jednostavno nije mogla podnijeti da bude u

zavadi sa svojom djecom. Prethodne noći gotovo uopće nije spavala od

brige. Ležala je u krevetu, zurila u strop i u glavi vrtjela moguće razgovore.

U njezinoj mašti na kraju svakog od njih Zach i ona bi se zajedno smijali

svojim nesuglasicama — i on bi ponovno cijelim srcem bio za odlazak na

USC sa sestrom. Katkad bi čak završio riječima, Znaš da smo jako mladi,

madre, nemoj se toliko brinuti, sve je u redu, hvala…

Sad je stajala pored prozora svoje spavaće sobe i preko stražnjeg

dvorišta gledala kako nad morem pada večer.

Danas je bio posljednji veliki školski tulum — maturalni roštilj. Istini

za volju, nije ih htjela pustiti da idu. Među njima bilo je toliko

neizglađenih nesuglasica, toliko toga o čemu je trebalo razgovarati, no

znala je da se večeras ionako ništa neće riješiti. A da im je zabranila

odlazak na roštilj, više nikad s njom ne bi progovorili ni riječi. Zato sutra.

Sutra će se uhvatiti u koštac s cijelom tom dramom i vratiti se na pravi put.

Ovo im je posljednja zajednička godina; vrag je odnio ako dopusti da je

provedu kao potpuni stranci.

»Mama?« reče Mia. Pokucala je na vrata i širom ih otvorila.

»Možemo li razgovarati?«

To je sve češće bilo opasno pitanje. Jude se okrenula i prisilila da se

nasmiješi. »Naravno, mila.«

Mia je bila prelijepa na žarkom poslijepodnevnom suncu. Bila je

odjevena za tulum: izlizane, odrezane traperice sa strateški raspoređenim

rupama, uska bijela majica kratkih rukava i starinski muški prsluk s

orijentalnim uzorkom koji je visio s njezinih mršavih ramena. Kosa joj je

bila skupljena u labavo stegnuti konjski rep; nekoliko metalnih crvenih

ukosnica držalo je sitne čuperke da joj ne padaju u oči. »Izgledaš tužno.«

»Dobro sam.«

Mia je prišla Jude, ovila joj ruku oko struka i naslonila se na nju.

Tako priljubljene, pružajući potporu jedna drugoj, zurile su kroz prozor.

»On je voli, mama.«

»Kakve to…«

Mia se okrenula i podigla glavu. »On je voli.«

Jude je ušutjela. Prvi put su te riječi ostavile dojam na nju. Ljubav.

Cijelo ju je vrijeme podcjenjivala, umanjivala njezinu važnost zbog

njihove dobi. Govorila si je da su premladi da bi razumjeli vlastiti život.

No njihova je ljubav bila istinita; možda ne potraje, ali bila je stvarna.

»Ja ih razdvajam time što ga tjeram da ide na faks sa mnom, a znaš

što je najgore? Njih dvoje uvijek su bili uz mene.«

Jude je pomilovala kćerin obraz; vidjela je bol u njezinim očima.

Bila je tako osjetljiva. »Naravno da su bili. Uvijek ćeš moći računati na

njih.«

»Ali i oni bi trebali moći računati na mene. O tome je riječ.«

»I mogu.«

»Ne idem na USC, mama. Nas troje možemo na višu školu i unajmiti

stan.«

»Mia…«

»Ako ti i tata ne želite platiti, naći ćemo posao. To je ispravna

odluka, madre. Oduvijek si govorila da ništa nije važnije od ljubavi i

obitelji. Jesi li to ozbiljno mislila?«

»Mia, platili smo polog, obvezali se. Nije to tako jednostavno. Ne

možeš samo…«

Prekinuo ih je zvuk koraka u hodniku. Zach je ušao u sobu. »A, tu si,

Mia. Moramo ići.«

»Razgovaram s mamom«, reče Mia.

Zach je okrenuo očima. »Samo joj reci da ćeš učiniti ono što ona želi.

To je odgovor koji ti u ovoj kući donosi čistu peticu.«

»Nisi pošten, Zach«, reče Jude. Bila je uznemirena, osjećala se kao

da se oko nje sve raspada, ruši i nestaje, a ona se nema za što uhvatiti.

»Pošten?« reče Zach. »A to je sad bitno? Nekoć si govorila da želiš

da budemo sretni, ali to je vrijedilo samo onda kad bismo činili ono što si

htjela.« Pogledao je Miju. »Hajdemo. Moramo još pokupiti Lexi, a ne

želim da zakasnimo na tulum.« Na to im je okrenuo leđa i velikim

koracima požurio iz sobe.

»Moram ići, madre.« Mia se posljednji put tužno nasmiješila Jude i

otišla za bratom.

»Čekaj«, uzviknula je Jude i požurila za kćeri sve do izlaznih vrata.

Vidjela je mustang pred kućom, čula kako je njegov motor zagrmio.

»Razgovarat ćemo sutra«, reče Jude Miji. »Nismo se dogovorile to

za USC.«

»Jesmo.« Mia joj se vedro nasmiješila. »Opraštaš mi?«

»Ne. Ne opraštam ti«, reče Jude. »I lijepe riječi ovaj ti put neće

pomoći. Ovo nije gotovo. Moraš misliti na vašu budućnost.«

»Žao mi je mama, ali stvarno je gotovo. Volim te«, Mia je Jude

poljubila u obraz, a zatim otrčala prema automobilu.

»Želim da se do jedan vratite«, reče Jude idući za kćeri. Bilo je to

premalo i uopće nije bilo ono što je htjela reći, ali u tom trenu nije imala

ništa drugo. Sutradan će ozbiljno porazgovarati, sve troje. »U jedan i dvije

minute zovem policiju ili dolazim po vas.«

Pred automobilom Mia je snažno zagrlila majku. »Nećemo kasniti«,

obećala je.

»I nemojte piti«, reče Jude. Nagnula se da kroz prozor automobila da

vidi sina. »Zach, ti si zadužen za vožnju. Bez obzira na sve. Tako smo se

dogovorili.«

»Znam«, protisnuo je kroza zube.

Morala je dodati: »Ako se nešto dogodi…«

»Da, da«, reče Zach. »Nazvat ćemo te da dođeš po nas. Hajde, Mia.

Lexi nas čeka.«

»U jedan budite kod kuće«, još je jednom ponovila Jude, a onda se

odmaknula i gledala kako odlaze. »Ozbiljno«, rekla je, no samo je ona čula

te riječi.

* * *

Zach je skrenuo na Noćnu cestu; vozio je prebrzo dok je glazba

tutnjala. Lexi se na svakom oštrijem zavoju zabijala u vrata automobila.

»Uspori«, sa stražnjega je sjedala vikala Mia, ali Zach je samo

dodatno pojačao glazbu. Yeah, neugodno glasno pjevao je Usher, … got so

caught up I forgot… Kad su stigli, na čistini je već bilo više od desetak

automobila.

Zach je izvadio ključ i spustio ga u pretinac između sjedala. »Moram

nešto popiti«, reče dok je izlazio iz automobila.

Lexi je također izašla i prišla mu. »Ali ti si zadužen za vožnju.«

»Znam. A znam i procijeniti koliko mogu popiti. Nisi mi mama.«

Otrgnuo se od nje i brzo otišao prema okupljenom društvu.

Lexi nije znala što da učini.

Mia se pojavila pored nje. »Bijesan je.«

»Na mene?«

Mia je slegnula ramenima. »Na tebe, mene, naše roditelje, na samog

sebe. Na sve. Ne zna što želi i to ga ubija. Oduvijek je takav. Kad sve ide

glatko, Zach je super. Ali kad je zbunjen ili pati, poludi. Katkad viče, a

katkad ušuti. Ovaj put viče. Naročito je bijesan na mamu i mene.«

»Bili biste ludi da USC zamijenite životom u nekoj rupi i

predavanjima na lokalnoj višoj školi. Shvatit će da je tako«, reče Lexi.

Mia ju je primila za ruku i krenule su niz kolni prilaz. Duboko u šumi

pronašle su malenu brvnaru, jednu od najstarijih kuća na otoku. Veliki

krijes plesao je uz plažu. Pored njega stajale su dvije srebrne bačvice.

Slijeva je netko na roštilju pekao hrenovke.

Mia i Lexi stajale su podalje od središta zbivanja i razgovarale.

Svuda oko njih klinci su se smijali, plesali i pili. S mora se čulo brujanje

jurećeg skutera. Glazba je tutnjala iz zvučnika na trijemu. Zrak je mirisao

po borovima, dimu i marihuani.

Dok su ondje stajale, pored njih je prošao Tyler. Na njemu je visjela

Alaina Smith. Njegova je ruka bila na njezinoj guzici.

Mia je bolno dahnula. Otrla je oči, prišla bačvici i natočila si pivo,

koje je ispila najbrže što je mogla.

»Jesi li dobro?« pitala je Lexi.

»Samo budi pored mene«, drhtavim glasom reče Mia. »Ne ostavljaj

me samu… Mogla bih napraviti budalu od sebe.«

»Nikad te ne bih ostavila samu«, obećala je Lexi. Natočila si je pivo;

premda joj je bilo groznog okusa, nekako ju je smekšalo, kao i Miju, pa su

se uskoro ponovno smijale i šalile.

Kad je ispila svoje drugo pivo, Mia reče: »Treba nam Zach. Imam

iznenađenje za vas dvoje. Nešto vam moram reći. Nađemo se na plaži.«

Izgubila se među klincima prije nego što ju je Lexi uspjela zaustaviti, a to

je bilo u redu jer je Lexi nije ni željela zaustaviti. Koliko god se voljela

družiti s najboljom prijateljicom, htjela je i da Zach bude ovdje. Bio je to

njihov maturalni tulum, posljednji prije velikoga dana, i njih troje trebali su

biti zajedno.

Lexi je otišla na plažu te sjela na pijesak i čekala.

»A, tu si«, nekoliko minuta kasnije reče Zach dok se spuštao pored

nje. »Posvuda sam te tražio.«

»Gdje je Mia? Otišla te tražiti.«

Zach je slegnuo ramenima i pružio joj bocu ruma. »Evo.«

»Hej, ti ne bi trebao piti«, reče Lexi.

»Ovo mi je zadnje, obećavam. Evo.«

Mrzila je tako piti — čisto žestoko piće — ali nije ga htjela uzrujati

pa je otpila gutljaj.

»Boli je briga što ja želim«, rekao je i ponovno prinio bocu ustima.

Lexi nije znala govori li o majci ili o sestri, ali to ionako nije bilo

važno. »Nije istina.«

Otpio je još jedan velik gutljaj, a onda bocu dao njoj. »Možda i mene

boli briga što ona želi.«

Lexi je uzdahnula. »Nije istina.«

Pogledao ju je; oči su mu bile izbezumljene. »Toliko te volim.«

Točno je znala kako se on osjeća — isto kao i ona sama. Bojala se

pustiti ga da ode, dok se on bojao pustiti je da ostane. »Znam«, bilo je sve

što je mogla reći. Sad mu je vjerovala, vjerovala u njegovu ljubav, i to je

bilo sve.

Morali su biti snažni jedno zbog drugoga. Odlučila je da povuče prvi

potez. »Nikad te neću prestati voljeti, Zach.«

Jedva je protisnuo: »Dođi«, primio je za ruku i odveo duboko u

šumu.

Ondje su se ljubili, svukli i vodili ljubav onako kako to još nikad

nisu: tužno, možda i pomalo grubo. Njihova su tijela izražavala sve one

teške riječi koje nisu mogli izgovoriti. Kad je sve bilo gotovo, dok su

iscrpljeni ležali i zurili u nebo posuto zvijezdama, Lexi je posegnula za

bocom ruma i pila sve dok se njihova budućnost više nije doimala tako

teškom i dok ugodna izmaglica nije otupila bol.

Naposljetku, pomalo posrćući, otišli su iz guštare i vratili se na

tulum, koji je u međuvremenu izmakao kontroli. Bilo je ondje više od

stotinu klinaca; razgovarali su, smijali se, plesali. Dečki su se dodavali

loptom za američki nogomet, hrpa ljudi bila je okupljena oko bačvi, još ih

je više stajalo oko golemoga krijesa. Na brvnari je stajao natpis Generacija

2004. — Zbogom i sretno.

Mia je vrisnula kad ih je vidjela. Teturajući im je prišla. »Gdje ste

vi?« pitala je dajući Lexi polupraznu bocu ruma. »Ovo je naša večer.

Pripada nama troje. Jasno?«

Stajali su ondje, pomalo pijani, i zurili jedno u drugo, poput otoka u

moru maturanata. Mia je primila Zacha za ruku, a onda i Lexi. S tim

dodirom njihova je veza ponovno bila uspostavljena. Ponovno su bili oni

stari.

»Hajdemo tulumariti«, reče Zach smiješeći se sestri.

Lexi je jasno vidjela koliko se njih dvoje vole. Koliko je god boljelo

što će je oboje napustiti, bilo joj je drago što je svađa gotova. Trebalo im je

to posljednje zajedničko ljeto.

Stopili su se s društvom i smijali se, pili i plesali sve dok se mjesec

nije uspeo na mračno nebo, a u zraku osjetila hladnoća. U dva ujutro tulum

se stišavao. Klinci su izvaljeni ležali po tlu, po travi, po trijemu.

Mia je počela nešto govoriti, a onda stala. »O čemu sam pričala?«

Zach se pijano nasmijao. »Rekla si da imaš iznenađenje za nas.

Cijelu večer to govoriš. Što je?«

»Ha, tako je«, rekla je Mia i prevrnula se u stranu. Glavom je udarila

u kamen i jauknula. »Sranje. To boli…«

Lexi joj je pomogla da se ponovno uspravi. »Krv joj ide, Zach.«

Na to su svi prasnuli u smijeh.

Lexi je pokušavala rukavom obrisati krv s Mijina čela, ali zibala se i

neprekidno Miju bockala u oko, na što se ova samo još glasnije smijala.

Mia se odjednom uspravila i stala ljuljajući se. »Ajoj…« Na trenutak

je usta prekrila rukom, a onda posrnula u stranu, srušila se na koljena na

pijesak i ispovraćala. Od zvuka i mirisa Mijina povraćanja gotovo je i Lexi

pozlilo, ali svejedno je prišla prijateljici i pridržala joj kosu.

»Kako sam ubijena«, napokon reče Mia brišući usta rukavom i

spuštajući se na pete.

Zach je sunuo prema njima. Bio je tako nestabilan da je posrnuo

preko kamena i pao. »Je li ona dobro?«

»Moramo ići«, reče Mia. »Mama će nas ubiti ako zakasnimo. Kol’ko

je sati?«

»Dva i deset«, reče Lexi škiljeći na sat. Činilo joj se da točno očitala

vrijeme. Brojevi su plesali i mutili se.

»SRANJE.« Zach je nespretno ustao. »Moramo ići.«

Teturajući su krenuli preko tratine, na kojoj su morali zaobilaziti

svoje onesviještene prijatelje. Mia je nekome stala na ruku pa se nacerila i

viknula: »Ups! Oprosti.«

Dok su posrtali prema automobilu, Lexi je odjednom sinulo: Zach je

pijan. Okrenula se prema njemu.

Stajao je ondje i zatvorenih se očiju njihao poput palme na tropskom

vjetru.

Onda je pogledala Miju, koja je opet povraćala. Krv joj se slijevala

niz lice.

»Ne možeš voziti«, Lexi reče Zachu.

Mia je prišla automobilu, presavila se u struku poput krpene lutke i

pritisnula obraz na haubu. »Zovi mamu«, reče. Pretresla je džep u potrazi

za mobitelom, koji joj je pao na tlo.

Lexi ga je podignula.

»Nema šanse«, reče Zach. »Prošli put nam je praktički zabranila

izlaske.«

»Ima pravo«, reče Mia. »Idemo.«

Lexi se pokušala koncentrirati, ali nije mogla. Jedino što joj se vrtjelo

po glavi bilo je to da bi trebali nazvati Jude, no što bi ona tada mislila o

Lexi? Što ako Eva dozna za ovo? Lexi joj je obećala da će biti pametna, a

evo je na još jednom tulumu.

Mia je snažno drhtala. »Smrzavam se, Zach Attack. Gdje mi je

jakna? I glava me boli. Zaš’ me glava boli?«

»Trebali bismo ovdje prespavati«, reče Lexi.

»Mama bi nas ubila«, reče Zach. Posrnuo je naprijed i zabio se u

automobil. Žestoko je otvorio vrata s vozačeve strane i bacio se na sjedalo.

Ključevi su bili u pretincu; kopao je po njemu i psovao, a onda se

nasmijao: »Imam ih.«

»Izlazi iz auta, Zach«, reče Lexi. »Prepijan si da voziš.« Prišla je

njegovoj strani automobila pokušavajući ne posrnuti i pasti. »Mia,

pomogni mi«, reče Lexi. »Reci Zachu da je prepijan da vozi.«

»Ma samo kilometar i pol…« reče Mia. »A mama je stvarno

podivljala kad smo zadnji put nazvali.«

»Mogu ja to«, reče Zach pijano se smiješeći.

»Hajde«, zastenjala je Mia i obrisala svježu krv s čela. Otvorila je

vrata i srušila se na stražnje sjedalo. »Joj«, rekla je smijući se, a onda se

stisnula u fetalni položaj.

Zach je ubacio ključ i upalio motor, koji je zabrundao u mračnoj

tišini. »Hajde, Lex. Nije problem. Idemo.«

»Ne znam«, reče Lexi odmahujući glavom. Izgubila je ravnotežu,

zateturala i udarila u automobil. »Čekajte. Moram razmisliti. Ovo nije

pametno…«

JEDANAEST

Bip.

Bip.

Bip.

Jude se uspravila, snenih očiju.

Ležala je na kutnoj garnituri u dnevnome boravku. Mobitel je bio na

jastuku pored nje i cvrkutao. Na televizijskom ekranu nijemo je titrala

reklama.

Teškom je mukom pokušala razabrati koliko sati pokazuje njezin

mali ručni sat. Tri i trideset sedam. Rasklopila je mobitel. Imala je poruku

od Mije.

Oprosti što kasnimo. Stižemo. Volim te. Poruka je poslana u dva i

jedanaest.

O, kako će samo požaliti. Zakasnili su kući, nisu se javili Jude i

zaboravili su ugasiti svjetla pred kućom. Još dugo neće smjeti ni na kakve

tulume. Ustala je, ugasila televizor i vanjska svjetla te zaključala ulazna

vrata. Dok se penjala po stubama, pokušavala je odlučiti treba li ih

probuditi ili se sutra izvikati na njih.

Otvorila je vrata Mijine sobe i upalila svjetlo. Krevet je bio prazan.

Osjetila je ubod straha, poput kapi kiseline na goloj koži. Otišla je u

Zachovu sobu.

I ona je bila prazna.

Udahni, Jude. Nisu se držali dogovorenog vremena povratka kući, to

je sve. Krenuli su s tuluma, a onda se nekako zadržali.

Birala je broj Mijinog mobitela. Zvonilo je i zvonilo, a onda je

prebacilo na pretinac govorne pošte.

Isto je bilo sa Zachovim mobitelom.

Otrčala je niza stube u svoju spavaću sobu. Miles je spavao, s

otvorenom knjigom na prsima i upaljenim televizorom.

»Kasno je, Milese, a njih još nema.«

»Nazovi ih«, promrmljao je.

»Već jesam. Nitko se ne javlja.«

Miles se uspravio na krevetu, namrštio i bacio pogled na sat. »Skoro

su četiri sata.«

»Nikad toliko ne kasne«, rekla je.

Miles je rukom prošao kroz kosu. »Nećemo paničariti. Vjerojatno su

izgubili pojam o vremenu.«

»Mogli bismo se odvesti onamo«, reče Jude.

Miles je kimnuo. »Mislim…«

Začulo se zvono na vratima.

»Hvala Bogu.« Jude je osjetila olakšanje, a zatim i provalu gnjeva.

»Kako ću ih samo kazniti…« promrmljala je izlazeći iz sobe.

Zakoračila je u dugi, mračni hodnik. Bio je potpuno crn… a onda

crven… i žut. Svjetla su presijecala tminu, bljeskala, zasljepljivala.

Policijska svjetla.

Posrnula je, gotovo pala. Miles joj je prišao, pridržao je.

Osjetila je kako se kreće, ali zapravo nije hodala. Bila je nošena

muževim pokretom.

Pred vratima su stajala dva policajca. Pljuštala je kiša; zašto je to

primijetila? Poznavala je te ljude, i njih i njihove žene i njihovu djecu, ali

ne bi sad trebali biti ovdje, pred njezinom kućom, usred noći, lica

osvijetljenih crveno i žuto.

Policajac Avery koraknuo je prema njima, držeći šešir u ruci.

Sve je vidjela fragmentarno, mutno, kao da gleda kroz dalekozor

prilagođen nečijim tuđim očima: isprekidanu provalu boja, sablasnu noć,

kišu koja je izgledala kao da pepeo pada s neba.

Žao mi je. Dogodila se nesreća.

Riječi. Zvukovi. Kretanje usana i teško disanje. Kiša.

Mia… Zach… Alexa Baill…

Nije mogla shvatiti njegove riječi. Moja dječica… govorite o mojoj

dječici.

»Helikopterom su prebačeni u Harborview, svo troje.«

»Jesu li dobro?« čula je muža kako pita. Njegovo ju je pitanje toliko

šokiralo da se gotovo otrgnula od njega. Kako je smogao snage da nešto

pita?

Je li mu policajac odgovorio? Što je rekao? Jude ništa nije čula od

kiše i lupanja svoga srca. Plače li? Je li to razlog zašto ništa ne vidi?

Miles ju je pogledao i u njegovim je očima vidjela koliko su oboje

ranjivi, koliko krhki. Ta nova ranjivost nastala je u sekundi; dok su od

spavaće sobe došli do ulaznih vrata izgubili su snagu, kosti su im se

osušile. Mislila je da će njegov dodir ostaviti trag na njezinoj koži,

modricu.

»Odjenimo se«, rekao je primajući je ispod ruke. »Moramo ići.«

* * *

Činilo se da vožnja do bolnice traje cijelu vječnost. U to doba nije

bilo trajekata pa su morali na most koji je otok spajao s okrugom Kitsap i

okolnim putem u Seattle.

U automobilu nisu razgovarali. Tišina je bila podnošljiva, riječi ne.

Bila je potrebna koncentracija da se udahne i izdahne, a da se ne brizne u

plač.

Požalila je što nije vjernica. Sva ona duhovnost koju je njegovala sad

joj nije pomagala; trebala joj je vjera, protuotrov za ovaj rastući strah. Kad

su parkirali, Jude se okrenula prema mužu. Izgledao je napeto, obrazi su

mu bili upali, a pogled u očima očajan.

Htjela ga je utješiti, kao što bi često činila kad bi se ožalošćen vratio

s posla pošto bi mu umro pacijent. Htjela mu je reći neka ne pomišlja na

najgore, ali bila je toliko slaba da ga nije mogla ni uhvatiti pod ruku.

U jarko osvijetljenoj bijeloj bolnici Jude je zabacila ramena i odlučno

krenula naprijed, pokušavajući uzimanjem stvari u svoje ruke obuzdati svoj

strah. Međutim, na njezina pitanja nitko nije odgovarao, na njezine pozive

u pomoć nitko se nije obazirao.

»Prestani«, naposljetku reče Miles. Odveo ju je u stranu na

prepunom hodniku. »Pusti ih neka rade svoj posao. Mi možemo samo

čekati.«

Nije htjela čekati skrštenih ruku, ali nije imala izbora. Stoga je samo

stajala, osjećajući se posve bespomoćno, i pokušavala suspregnuti suze.

Čekala je.

Napokon, kad je već prošlo šest ujutro, dobili su odgovor. Činilo se

kao da čekaju već desetljećima, no zapravo nije prošao ni jedan sat otkako

su došli.

»Mia je na operaciji«, rekao je čovjek koji je stajao pred njom. Bio je

to krupan crnac istetoviranih ruku, s najljubaznijim očima koje je vidjela,

očima boje sirupa. Njegova narančasta kuta izgledala je primjerenije

zatvoru, nego bolnici. »Pretrpjela je prilično teške unutarnje ozljede. To je

sve što znam«, dodao je kad mu je Miles počeo postavljati pitanja.

»Ali bit će dobro«, reče Jude. U glavi joj se sve pomiješalo, a

zvukovi su bili nekako prigušeni. Zašto kroz svu tu buku čuje vlastito srce?

»Kirurg će doći razgovarati s vama kad završi, ali neće brzo. Tek su

ušli«, reče bolničar.

»A Zach?« upita Miles.

»Odvest ću vas da ga vidite«, reče bolničar. »Pretrpio je opekline po

licu i očima pa je omotan zavojima. Prije nego što me pitate, doktore

Farraday, to je sve što znam. Osim toga, ima dva slomljena rebra.

Djevojka, Alexa, upravo razgovara s liječnikom, ali mislim da njezine

ozljede nisu tako teške. Ima slomljenu ruku i ranu na čelu.«

»Opekline?« reče Jude. »Koliko su teške? Je li ga vidio specijalist?

Ima onaj doktor sa sveučilišta — kako se ono zove, Milese?«

Miles ju je primio za ruku. »Ne sad, Jude«, odlučno je rekao, a ona je

osjetila kako u njoj ponovno raste osjećaj panike.

Slijedili su bolničara do jednokrevetne sobe u kojoj je njezin sin,

dječak za kojeg je još prošlog tjedna mislila da izgleda kao pravi muškarac,

ležao na krevetu s metalnom ogradom, okružen aparatima. Desna strana

lica bila mu je modra i natečena, nekako izobličena. Glava mu je bila

omotana zavojima koji su se širili iznad ušiju. Četvrtasta gaza prekrivala

mu je donji dio desnog obraza i čeljust.

Miles joj je stisnuo ruku i ovaj se put privila uz njega.

»Tu smo«, reče Miles.

»Držim te za ruku, Zach«, reče Jude. Pokušavala je suspregnuti suze

dok je zurila u sinovo izubijano, opečeno lice i zavoj preko očiju. Druga

ruka bila mu je zamotana do iznad zapešća. »Baš kao nekad, sjećaš se?

Držala bih te za ruku cijelim putem do tvoje učionice u vrtiću. U osmom

razredu postao si frajer — nakon toga samo sam te u autu mogla držati za

ruku, i to tek nekoliko minuta. Okrenula bih se prema stražnjem sjedalu,

sjećaš se? A ti bi me nekoliko minuta držao za ruku, samo da…«

»Mama?«

Na trenutak je pomislila da joj se priviđa njegov glas. »Hvala,

Bogu«, šapnula je i stisnula mu ruku.

Zach se pokušao uspraviti na krevetu. »Gdje sam?«

»Lezi, sine. U bolnici si«, reče Miles.

»Ništa… ne vidim… Što se dogodilo?«

»Imali ste nesreću«, reče Miles.

»Jesam li slijep?«

Naravno da nisi, htjela je reći. To nije mogla biti istina, ne kad je

riječ o njezinu sinu, koji se bojao mraka. »Oči su ti prekrivene zavojem, to

je sve.«

»Još ne znamo razmjere tvojih ozljeda«, mirnim glasom reče Miles.

»Samo se odmaraj, Zach. Najvažnije je da si živ.«

»Kako je Mia?« tiho upita Zach, i dalje ne lijegajući. Osvrnuo se oko

sebe, slijep iza svih tih slojeva gaze. »I Lex?«

»Mia je upravo na operaciji. Čekamo«, odgovorila je Jude. »Sigurno

će biti dobro. Ovo je sjajna bolnica.«

»A Lexi?« pitao je Zach.

»Bolničar je rekao da će biti dobro. Uskoro ćemo znati više«,

odgovorio je Miles.

»Samo se odmaraj, mili«, reče Jude, umirujući ga svojim glasom,

onako kako je često činila kad je bio malen. »Bit ćemo ovdje.«

Sjela je pored njegova kreveta, kao toliko puta tijekom njegova

života. Nekoliko trenutaka kasnije Miles je ponovno otišao provjeriti ima li

kakvih novosti o Mijinu stanju. Iščekivanje odgovora bilo je strašno, no

Jude se morala suočiti s time. Što je drugo mogla? A u dubini duše

vjerovala je da će Mia biti dobro. Morala je vjerovati.

Iza nje ponovno su se otvorila vrata. »Još nema vijesti«, reče Miles.

Jude je opet pogledala Zacha. Pokušavala je smisliti što bi mu rekla.

Riječi su bile teške i nespretne, a ona nije mogla obuzdati svoj strah

dovoljno da uopće misli. Stoga je posegnula duboko u prošlost, vratila se u

dane kad je imala dvoje dječice isprepletene poput psića u njezinu krilu, i

ispričala mu njegovu omiljenu priču. Nije se sjećala od riječi do riječi, no

pamtila je dovoljno da započne. »One večeri kad je Max iz obijesti odjenuo

svoj vučji kostim, majka ga je nazvala divljim stvorom i bez večere ga

poslala u krevet…«

Dok se prisjećala riječi — nešto o škrgutanju njegovih groznih zuba

— pokušala se distancirati od sjećanja koja su prizivale. No kako je mogla?

Priča ju je podsjećala na dječaka koji bi plakao kad bi mu ugasila svjetlo u

sobi, dječaka koji se strašno bojao čudovišta u ormaru i ispod kreveta.

Samo ga je sestrina prisutnost mogla uistinu umiriti. Jude bi tada

zanemarila sve priručnike o odgoju i dopustila blizancima da se popnu njoj

i Milesu u krevet.

A sad su mu oči bile zamotane; bio je u dubokom mraku.

»Mama?«

Otrla je oči. »Molim, mili?«

»Jesi li vidjela Lexi?«

»Još nisam.«

»Idi je vidjeti. Reci joj… reci joj da sam dobro, može?«

Stisnula mu je ruku, a onda je pustila. »Naravno.« Ustala je — noge

su joj drhtale — i okrenula se Milesu. »Ti ćeš ga držati za ruku dok se ne

vratim?«

»Naravno.«

Pravila se da ne primjećuje kako se više uopće ne mogu pogledati.

»Onda dobro.«

Ostala je još trenutak, nekako nije mogla ostaviti sina. Zatim je izašla

iz sobe na jarko osvijetljen hodnik. Zastala je da se sabere, a onda prišla

užurbanom šalteru.

»Mogu li doznati nešto više o Alexi Baill?« pitala je.

»Jeste li obitelj?«

»Ne.«

»U zapadnom je krilu, u sobi 613. To je sve što vam mogu reći.«

Jude je kimnula i otišla sa šaltera.

Pred sobom 613 u zapadnom krilu na trenutak je zastala, a onda

otvorila vrata.

U sobi su bila dva kreveta. Onaj pored prozora bio je prazan. Na

drugome je ležala Lexi. Premda joj je krevet bio podignut, spavala je.

Njezino lijepo, srcoliko lice bilo je modro, iznad lijevoga oka bio je zavoj,

koji je vjerojatno prekrivao ranu na čelu, dok joj je lijeva ruka bila u gipsu.

Pored nje na plastičnom je stolcu sjedila Eva Lange. Izgledala je starije

nego što ju je Jude pamtila, i sitnije. Ruke je držala čvrsto sklopljene u

krilu.

Jude je tijekom godina čula mnoge priče o toj ženi, kako je prihvatila

Lexi na neviđeno i ponudila joj dom. Gotovo uopće nije imala novca,

posjedovala je tek unajmljenu montažnu kuću i rabljeni automobil, a ipak

je objeručke primila Lexi. »Zdravo, Eva«, reče Jude. »Mogu li ući?«

Eva je podigla pogled. Tamne oči plivale su joj u suzama, a bore na

obrazima podsjećale su na harmoniku. »Naravno.«

»Kako je?« pitala je Jude.

»Otkud znam? Izvući nešto iz liječnika je kao pronaći dobitni listić

za loto.«

»Miles će se raspitati. Ali teško je. I mi čekamo da čujemo… za

Miju.« Jude je pogledala Evu i, premda nisu imale gotovo ništa zajedničko,

vezivala ih je ta majčinska briga.

»Ne razumijem«, tiho reče Eva. Oči su joj bile vlažne. »Rekla mi je

da će prenoćiti kod vas. S Mijom.«

»Da. Takav je bio plan.«

»Ali u tri i trideset još nisu bili kod kuće?«

Jude je odjednom bolno spoznala da su njezina djeca odgovorna za

ovo, da su ona vozila… i da ih je ona pustila. »Nisu poštovali dogovoreno

vrijeme povratka.«

»Oh.«

Jude je prišla bliže krevetu i zagledala se u djevojku koju je njezin

sin volio. Ona svađa oko te ljubavi sad se činila tako nevažnom. Kao i

pitanje fakulteta. Jude će odsad postupati drukčije. Stvarno, Bože. Bit ću

bolja. Samo neka Mia, Zach i Lexi budu dobro. »Ona je dio naše obitelji.«

»Znam koliko vas sve voli.«

»I mi volimo nju. Sad bih se trebala vratiti«, naposljetku je rekla i

krenula prema vratima. »Možda doznamo nešto o Miji.«

»Molim se za sve njih«, reče Eva.

Jude je kimnula, žaleći što ne zna moliti.

DVANAEST

Jude, mila, ima novosti.«

Jude se trgnula iz sna. Bila je zavaljena u stolac pored Zachova

kreveta. Nekako je uspjela zaspati. Žmirnula je i protrljala oči. Sunce je

nadiralo kroz prozor; njoj to nije imalo nikakvog smisla. Po ravnomjernom

disanju vidjela je da joj sin spava.

Miles joj je pomogao da ustane i izveo je u hodnik, gdje ih je čekao

čovjek u plavoj zaštitnoj odjeći.

Očajnički je uhvatila Milesa za ruku.

»Ja sam doktor Adams«, reče kirurg skidajući šarenu kapu s glave.

Imao je čupavu sijedu kosu i naborano, obješeno lice poput baseta.

»Strašno mi je žao…«

Jude su popustila koljena. Držala se za Milesovu snažnu ruku, no

odjednom je i on drhtao.

»Ozljede preteške… nije bila vezana… izbačena iz automobila…«

Kirurg je govorio i govorio, no Jude ga nije čula.

Bolnički kapelan ušao joj je u vidno polje, odjeven u crno, kao vrana

koja je došla glodati kosti.

Čula je kako netko vrišti i od tog se zvuka sve zacrnilo. Odgurnula je

kapelana.

Ona je bila ta koja je vrištala ne i plakala.

Kad su je ljudi pokušali uhvatiti — možda Miles, možda kapelan,

nije znala tko pruža ruke prema njoj — izvukla se i posrnula u stranu,

uzvikujući kćerino ime.

Iza svojih leđa čula je Milesa kako kirurga bombardira pitanjima, a

onda i njegove odgovore, nešto o protoku krvi kroz kralježnicu i

pentobarbitalu. Kad ga je čula kako izgovara riječi moždana smrt, povratila

je i srušila se na koljena u vlastitu bljuvotinu.

Zatim se Miles našao pored nje. Postupao je s njom nježno, onako

kako je to obično činio samo s ostarjelim pacijentima. Ovio je ruku oko

nje, podigao je na noge i pružio joj oslonac; stalno se rušila.

Ljudi su se okupili, zurili u nju. Povuci te riječi, mislila je dok je

gledala u njih.

Molim te, Bože.

Molim te.

Radila je scenu, ponižavala se.

Miles ju je odveo u praznu sobu, gdje se srušila na plastični stolac i

presavila u struku. Ovo nije istina. Ne može biti. »Upravo sam bila s

njom«, rekla je Milesu dok ga je gledala kroz vrele suze.

Spustio se na koljena pred njom i ništa nije rekao. Osjetila je kako joj

se utroba suši, prazni. Zatim se začulo kucanje na vratima.

Koliko su dugo bili ondje? Minutu? Sat?

Kapelan je ušao u sobu. Pored njega stajala je žena u jeftinom

plavom kostimu i držala blok papira na tvrdoj podlozi.

»Želite li vidjeti Miju?« pitao je kapelan.

Jude je pogledala u njegove plave oči i vidjela suze; ovaj neznanac

plakao je zbog nje i okrutna istina zavukla se duboko, duboko u nju.

»Da«, reče Miles. Tek se tad sjetila njega, njegove boli. Kad ga je

pogledala, vidjela je da i on plače.

Bili su tako krhki. Tko bi rekao? Ona sigurno ne. Sve dosad, kad je

posegnula za muževom rukom, mislila je da je snažna žena. Moćna, čak.

Sretna.

Zajedno su ustali i krenuli niz hodnik za hodnikom, sve dok nisu

stigli do posljednjih vrata desno. Daleko od drugih pacijenata. Naravno.

Miles je smogao dovoljno snage da otvori vrata, premda Jude nije

mogla pojmiti kako.

Prostorija je bila jarko osvijetljena, što je iznenadilo Jude; gotovo sve

je bilo izrađeno od nehrđajućeg čelika. Bilo je i bučno, aparati su šumjeli,

lupkali. Kompjutorski monitor pokazivao je otkucaje srca na crnoj podlozi.

»Hvala Bogu«, prošaptala je Jude. Bila je u krivu. Kirurgovo Strašno

mi je žao zaglušilo je sve ostalo pa ga je pogrešno shvatila. Mia nije umrla.

Evo je ovdje, lijepa kao i uvijek, dok joj se prsa dižu i spuštaju. »Dobro

je.«

Žena s blokom koraknula je naprijed. »Zapravo nije. Žao mi je. To se

zove moždana smrt i mogu…«

»Nemojte«, reče Miles tako oštro da je sirota žena problijedjela.

»Znam zašto ste ovdje i koliko vremena imamo. Razgovarao sam s

doktorom Adamsom. Pristajemo. Samo nas ostavite nasamo.«

Žena je kimnula.

»Pristajemo na što?« Jude je pogledala Milesa. »Izgleda savršeno.

Malo je natučena, ali… vidi kako diše. I dobre je boje.«

Milesove oči napunile su se suzama. »To je zbog aparata«, nježno je

rekao. »Tijelo joj održavaju na životu, ali njezin um… naša Mia… više

nije unutra.«

»Izgleda…«

»Vjeruj mi, Jude. Znaš kako bih se borio za nju da… još postoji naša

curica za koju se mogu boriti.«

Nije znala kako da mu povjeruje. Sve u njoj vrištalo je da ovo nije

pravedno, da nije u redu, da je došlo do pogreške. Počela se odmicati od

njega, odmahivati glavom, ali Miles je nije puštao. Snažno ju je privukao

na prsa i tako je stisnuo da se nije mogla micati.

»Nema je više«, šapnuo joj je na uho.

Glasno je vrisnula, otimajući se u njegovom naručju, ponavljajući ne

ne ne, no on je nije puštao. Plakala je sve dok joj cijelo tijelo nije

omlitavjelo, ispraznilo se. Napokon ju je pustio.

Ukočeno je prišao kćerinu krevetu.

Mia je bila okružena aparatima, žicama, iglama i infuzijama.

Izgledala je zdravo, kao da će se svaki čas probuditi i reći, Hola, madre.

»Hej, lutko«, reče Jude. Bilo joj je grozno kako se njezin tanašni glas

slomio na tom starom nadimku. »Treba joj njezin ružičasti psić. Zašto ga

nismo ponijeli?«

Miles joj je prišao. »Hej, malena«, rekao je i slomio se.

Jude ga je htjela utješiti, ali nije mogla.

»Posljednje što sam joj rekla bilo je da joj ne opraštam. O, Bože,

Milese…«

»Nemoj«, kratko je rekao.

Da Miles nije bio pored nje i pridržavao je, bila bi se srušila pored

ove djevojčice koja je naizgled tako mirno spavala. Jude se sjetila kako je

to bilo nositi je, zamišljati je i voljeti prije nego što ju je uopće vidjela,

kako je razgovarala s njima, svojim nerođenim blizancima, dok su poput

ribica plivali u njezinu nabreklom trbuhu, međusobno isprepleteni,

zauvijek zajedno…

Zach će sada biti sâm. Jedinac.

Kako će mu to reći?

* * *

Kao da je svijet bio omotan u plastiku s mjehurićima zraka, dalek.

Jude se nije mogla usredotočiti ni na što osim na svoju kćer. Idućih sat

vremena nazivali su prijatelje i obitelj. Samo je Miles govorio. Jude je čula

riječi koje ranije nisu imale nikakva smisla. Organi. Srce. Rožnice. Koža.

Spasit će ljudima život. Kimnula je, potpisala; nikoga nije gledala i ništa

nije rekla. Ljudi su je gurkali dok su provodili testove na Miji. Više se puta

otresla na nekoga i rekla im da budu pažljivi prema njezinoj kćeri. Bilo je

to sve što je sad mogla. Podsjetila ih je da je Mia škakljiva, da pjeva bez

sluha i cijelo vrijeme pjevuši, da mrzi kad joj je hladno.

Činilo se da je nitko ne sluša. Izgledali su nevjerojatno tužno i

govorili tako tiho da su prešli u šapat. U nekom trenutku kapelan se

pojavio pored nje, odvukao je od kreveta i pokušao je utješiti rutinskim

riječima. Snažno ga je odgurnula laktom i požurila natrag Miji. »Ovdje

sam, lutko«, rekla je. »Nisi sama.«

Stajala je ondje sve dok su joj dopuštali, potpuno mirno. Šaptala je

riječi ljubavi, pričala priče i pokušavala se sjetiti ama baš svake pojedinosti

o Miji.

Naposljetku — nije imala pojma kad, ni koliko je dugo bila ondje —

prišao joj je Miles.

»Jude?« rekao je, a ona je imala osjećaj da je to rekao više puta,

možda čak i viknuo.

Otrgnula je pogled s Mije i okrenula se prema mužu.

Iza Mije stajala je ekipa u kirurškoj zaštitnoj odjeći. Spazila je

nekoga s crveno-bijelim prijenosnim hladnjakom u rukama.

»Sad je moraju odvesti, Jude«, rekao je odvajajući njezine prste od

ograde kreveta.

Zurila je u njega kroz vruće suze. »Nisam spremna.«

Ništa nije rekao. Što je mogao reći? Tko ikad može biti spreman za

ovakvo što?

»Ti ideš s njom?« pitala je pritišćući ruku preko njegova srca,

osjećajući njegove otkucaje.

»Gledat ću s galerije.« Glas mu je puknuo. »Neće biti sama.«

»Želim sjediti ispred sale«, rekla je, premda je zapravo željela

pobjeći.

»U redu.«

Ponovno se okrenula, sagnula i poljubila kćerine pune, ružičaste

usne. »Volim te, lutko.« Povukla je prekrivač sve do Mijina vrata. Bila je

to instinktivna gesta, izraz majčinske nježnosti. Naposljetku se odmaknula,

drhteći, i dopustila Milesu da je povuče dalje od kreveta. Za trenutak Mije

stvarno više neće biti…

Upravo su izvozili njezinu kćer iz sobe kad se Jude sjetila što su

zaboravili. Kako su mogli zaboraviti?

»Čekajte!« vrisnula je.

Miles ju je pogledao. »Što je?«

»Zach«, bilo je sve što je mogla reći.

* * *

Lexi je čula Miju kako priča, kako se smije… kako govori nešto o

dijelu tvoga svijeta…

Promrmljala je: »Ha?«, i pružila ruku prema najboljoj prijateljici, no

pored nje nije bilo nikoga. Lexi se polako probudila, žmirkajući. Nešto nije

bilo kako treba. Gdje je ona to?

Pokušala se uspraviti i osjetila oštru bol u prsima. Bol je bila tako

prodorna da je vrisnula.

»Alexa?« Eva se uspravila. Sjedila je na stolcu pored prozora i čitala.

»Gdje sam?« mršteći se upita Lexi.

Eva joj je prišla. »U bolnici.«

Te dvije riječi zaustavile su vrijeme. Lexi su pred očima proletjele

slike: bijela hauba kako juri naprijed; stablo, žarko osvijetljeno farovima

automobila; Mijin vrisak; dim; zvuk razbijanja stakla…

»Imali smo sudar«, prošaptala je i okrenula se prema teti. Jedan

pogled u Evine žalosne oči bio je dovoljan da shvati kako je situacija

gadna. Lexi je zbacila prekrivače i počela ustajati iz kreveta.

Eva ju je snažno zgrabila za zdravo zapešće i zadržala. »Nemoj,

Lexi. Imaš slomljeno rebro i ruku. Miruj.«

»Moram vidjeti Zacha i Miju…«

»Nema je više, Lexi.«

Lexi je laknulo; potonula je natrag na krevet. »Hvala Bogu. Kad je

otišla? I kako je Zach?«

»Mia je umrla, Lexi. Žao mi je.«

Umrla.

Nema je više.

Lexi nekako nije uspijevala shvatiti te riječi. Kako je i mogla?

Osjećala je Miju pored sebe, kako se privija uz nju, kako šapće Ne ostavljaj

me samu, mogla bih učiniti nešto glupo. Otad nije prošao ni trenutak, ni

sekunda. Mogu li sjesti pored tebe? »Ne«, šapnula je. »Nemoj to

govoriti…«

Eva je odmahnula glavom, i Lexi ju je ugledala, skrivenu u tišini

poput uspavane zmije koju je netko ubo štapom. Istina je izašla na vidjelo

u svoj svojoj žestini.

Automobil. Sudar. Mrtva.

Ne. Ne.

»To ne može biti istina«, šapnula je Lexi. Mia je bila dio nje; kako je

samo jedna mogla preživjeti? »Ja bih to osjetila, zar ne? Ne može biti

istina.«

»Žao mi je.«

Lexi se srušila na krevet. Bacila je pogled na vrata i očekivala da će

ondje vidjeti Miju u nekoj čudnoj odjeći, prekriženih ruku, neravnomjerno

ispletene kose, kako se smješka na svoj prepoznatljiv način i kaže, Hola,

amiga, što ćemo?

Onda se uspravila na krevetu. »A Zach?«

»Ne znam«, reče Eva. »Opečen je. Samo to znam.«

Opečen.

»O, Bože«, rekla je. »Ne sjećam se vatre.«

Opečen.

»Reci mi što se dogodilo«, nježno reče Eva primajući Lexi za ruku.

Lexi je ponovno legla; osjećala se kao da joj je netko nazubljenom

oštricom dušu izvadio iz tijela. Da je mogla snagom volje natjerati svoje

tijelo da prestane živjeti, učinila bi to. Molim te, Bože, neka on bude dobro.

Kako će inače živjeti?

Kako će živjeti bez Mije?

* * *

Jude je stajala pored nosila i držala Miju za ruku. Znala je da oko nje

vlada velika strka: ljudi su dolazili i odlazili, članovi ekipe govorili o

»žetvi« kao da je Jude gluha. Neki je dječak, samo jednu godinu mlađi od

Mije, očajnički trebao njezino snažno srce puno ljubavi; drugi je sanjao da

zaigra bejzbol; majka četvero djece umirala je od zatajenja bubrega i samo

željela dovoljno snage da djecu otprati u školu. Od tih se priča čovjeku srce

slamalo i trebale su utješiti Jude. Uvijek joj je bilo stalo do takvih stvari.

Ali ne sada.

Neka Miles nađe mir u tim donacijama. Ona ga nije nalazila.

Donacije je nisu ni uzrujavale, ni vrijeđale. Jednostavno je nije bilo briga.

U njoj nije bilo ničega osim boli; držala ju je u sebi, zatočenu iza

stisnutih usana. Neka joj Bog pomogne ako počne vrištati.

Iza svojih leđa čula je kako se otvaraju vrata i znala je tko je. Miles je

doveo Zacha da se oprosti od sestre blizanke. Vrata su se tiho zatvorila iza

njih.

Sad su ondje bili samo njih četvero, obitelj. Svi liječnici i specijalisti

bili su vani i čekali.

»Nešto nije u redu s Mijom«, reče Zach. »Ne osjećam je.«

Miles je problijedio na te riječi. »Da«, rekao je. »Mia… nije

preživjela, Zach«, naposljetku je rekao Miles.

Jude je znala da bi trebala otići sinu, pružiti mu podršku, ali nije se

mogla natjerati da pusti Mijinu ruku, nije se mogla pomaknuti. Ako je

pusti, Mije više neće biti, a pomisao na taj gubitak bila je nepodnošljiva pa

ju je svesrdno držala.

»U-umrla je?« pitao je Zach.

»Učinili su sve što su mogli. Njezine su ozljede bile preteške.«

Zach je počeo trgati zavoje sa svojih očiju. »Moram je vidjeti…«

Miles je sina povukao u zagrljaj. »Ne čini to«, rekao je. Kad je

izgovorio do kraja, obojica su plakala. »Ovdje je. Znali smo da se želiš

oprostiti.« Poveo je njihova opečenog, zamotanog sina do nosila, na kojem

je, vezana remenjem, ležala njegova sestra, prekrivena bijelom plahtom,

dok su je na životu održavali aparati.

Zach je napipao sestrinu ruku i primio je. Kao i uvijek, činili su

savršenu cjelinu, kao dijelovi slagalice. Nagnuo se naprijed i spustio

zamotanu glavu na sestrina prsa. Prošaptao je nadimak iz najmlađih dana,

»Me-my…«, a onda nešto što Jude nije razumjela, vjerojatno neku davno

zaboravljenu riječ samo njihova blizanačkog jezika. Tih je dana uvijek

Zach bio taj koji je govorio, izražavajući i sestrine misli i osjećaje… i opet

je bilo tako.

Iza njih netko je pokucao na vrata.

Miles je sina uhvatio za ramena i odmaknuo ga od nosila. »Sad je

moraju odvesti, sine.«

»Nemojte je stavljati u mrak«, promuklim glasom reče Zach.

»Zapravo nisam ja bio taj koji se bojao. Bila je to ona.« Glas mu je

puknuo. »Htjela je da nitko ne dozna.«

Čuvši taj mali podsjetnik na to tko su njih dvoje, tko su bili —

blizanci — Jude je osjetila kako se i posljednji trun njezine hrabrosti mrvi i

nestaje.

Nemojte je stavljati u mrak.

Jude je snažno stegnula Mijinu ruku; držala je kćer sve dok je mogla.

Miles i Zach prišli su joj i zagrlili je. Pridržavali su jedno drugo, njih

troje, ostaci obitelji.

Ponovno se začulo kucanje na vratima.

»Jude«, reče Miles, lica mokra od suza. »Vrijeme je. Nema je više.«

Jude je znala što mora, što svi oni čekaju. Radije bi izrezala vlastito

srce iz grudi. No nije imala izbora.

Pustila je kćerinu ruku i odmaknula se.

TRINAEST

Jude je čučala na hodniku pored operacijske sale. U jednom je

trenutku izgubila oslonac i pala na hladan pod prekriven linoleumom;

ostala je tako, lica pritisnuta na zid. Oko sebe je čula ljude kako dolaze i

odlaze, jure iz jedne ambulante u drugu. Katkad bi zastali i obratili joj se.

Pogledala bi njihova lica — namrštena, suosjećajna i pomalo rastresena —

i pokušala shvatiti što to govore, ali nije mogla. Jednostavno nije mogla.

Cijelo joj se tijelo treslo od hladnoće, vid joj se maglio i nije čula ništa

osim nevoljkoga kucanja vlastita srca.

Ne. Ne opraštam ti.

Razgovarat ćemo sutra.

Te su joj se riječi neprekidno ponavljale u glavi.

»Judith?«

Malčice se okrenula i ugledala majku, visoku i uspravnu, savršeno

počešljane sijede kose, u izglačanoj odjeći. Znala je da je njezina majka

već satima ondje; u nekoliko se navrata pokušala obratiti Jude, ali kakve

sad koristi od riječi između dviju neznanki?

»Daj da ti pomognem, Judith«, reče majka. »Ne možeš sjediti na

hodniku. Donijet ću ti kavu. Bit će ti bolje kad nešto pojedeš.«

»Neće mi biti bolje kad nešto pojedem.«

»Ne moraš vikati, Judith.« Majka je bacila pogled u oba smjera da

vidi tko je mogao čuti Judein ispad. »Dođi.« Pružila je ruku prema kćeri.

Jude se istrgnula i zabila još više u kut. »Dobro sam, majko. Samo

me pusti na miru, može? Nađi Milesa. Ili posjeti Zacha. Ja sam dobro.«

»Nipošto nisi dobro. Mislim da bi trebala nešto pojesti. Već si sedam

sati ovdje.«

Jude je već bila sita tih riječi. Kao da bi hrana u želucu zaliječila rupu

u njezinu srcu. »Odlazi, majko. Zahvalna sam ti što si došla, dobro? Ali

moram biti sama. Ti to ne bi shvatila.«

»Ne bih?« Majka je ispustila tihi uzdah, a onda rekla: »Dobro.«

Spustila se na koljena pored Jude.

»Što radiš?«

Majka se do kraja spustila na hladan linoleum. »Sjedim sa svojom

kćeri.«

Jude je osjetila kako se u njoj budi grižnja savjesti — to je

nesumnjivo bio jedan od majčinih egocentričnih poteza, način da prisili

Jude da se pokori njezinoj volji. U bilo kojem drugom trenutku to bi i

upalilo: Jude bi poraženo uzdahnula i ustala, kao što joj je majka i rekla.

Sad ju nije bilo briga. Nije se namjeravala micati s mjesta dok Miles ne

dođe po nju. »Ne bi trebala sjediti ovdje, majko. Hladno je.«

Majka ju je pogledala i na djelić sekunde u njezinu je pogledu bila

nepodnošljiva tuga. »Nije prvi put da mi je hladno, Judith Anne. Ostajem.«

Jude je slegnula ramenima. Previše ju je toga tištalo. Trenutno ni o

čemu nije mogla misliti, pogotovo ne o majci. »Baš me briga«, umorno je

rekla, i čim je to izgovorila, požalila je. Kako tri riječi mogu prizvati cijelu

jednu eru, jedno dijete, do najsitnijeg detalja? Vidjela je Miju s trinaest

godina, s aparatićem i aknama, nesigurnu, kako na svako pitanje odgovara,

Baš me briga…

Zatvorila je oči i sjećala se.

* * *

»Jude?«

Podigla je pogled, zbunjena zvukom vlastita imena. Koliko je već

ondje? Pogledala je u stranu; majka je spavala pored nje.

Miles je stajao ispred operacijske sale.

»Gotovo je«, rekao je i pružio joj ruku.

Jude je počela ustajati, a onda pala natrag na pod. Smjesta joj je

priskočio u pomoć, pružio joj oslonac. Kad se osovila na noge, pomogao je

Caroline da ustane.

»Hvala«, kruto reče Caroline zaglađujući kosu od lica, premda se ni

jedan pramen nije pomaknuo s mjesta. »Idem u čekaonicu«, reče. Na

trenutak je bacila pogled na Jude i gotovo rekla još nešto; onda se okrenula

i otišla.

Jude je grčevito primila muža za ruku i pustila ga da je odvede u

operacijsku salu, gdje je Mia ležala na stolu, zamotana u bijelo. Njezinu

srebrnasto plavu kosu prekrivala je svijetlomodra kapa. Jude ju je skinula,

pustila kćerinu kosu da slobodno padne. Pogladila ju je kao i toliko puta

dotad.

Mia je i dalje izgledala lijepo, ali obrazi su joj bili bijeli poput krede,

a usne bezbojne.

Jude je držala Miju za ruku, a Miles Jude. Njih troje ostali su

povezani; nitko ništa nije govorio, samo su plakali, sve dok naposljetku

nije ušla medicinska sestra.

»Doktore Farraday? Gospođo Farraday? Oprostite što smetam, ali

moramo odvesti vašu kćer.«

Jude je još jače stegnula Mijinu hladnu ruku. »Nisam spremna.«

Miles se okrenuo prema njoj i zataknuo joj kosu iza jednog uha. »Sad

moramo biti uz Zacha.«

»Kad se vratimo, nje više neće biti.«

»Nema je već ni sad, Jude.«

Jude je počela osjećati bol; odagnala ju je i vratila se tuposti. Nije si

mogla priuštiti da išta osjeća. Sagnula se i poljubila Miju u obraz,

opažajući kako je i on hladan, te šapnula: »Volim te, lutko.« Onda se

odmaknula i gledala kako Miles čini isto. Nije znala što on govori, čula je

samo vlastitu krv kako joj ulazi u srce, a onda izlazi. Isprva joj se vrtjelo u

glavi, ali dok je prolazila kroz hodnik pun ljudi i dizalom se spuštala na

šesti kat, izgubila je čak i taj jedva primjetni osjećaj.

* * *

»Gospođo Farraday?«

»Jude?«

Odnekud u magli čula je Milesa kako izgovara njezino ime. Njegov

nestrpljivi ton kazivao joj je da ju je zazvao više od jednom.

»Ovo je doktor Lyman«, reče Miles.

Ponovno su bili na hodniku, ovaj put ispred Zachove sobe. Jude se

uopće nije sjećala kako je onamo dospjela.

»Moja sućut«, reče doktor Lyman.

Kimnula je bez riječi.

Doktor Lyman poveo ih je u Zachovu sobu. Zach je snuždeno sjedio

na krevetu, prekriženih ruku.

»Tko je?« reče.

»Mi smo, Zach«, odgovori Jude pokušavajući zvučati snažno zbog

sina.

Doktor Lyman se nakašljao i približio Zachovu krevetu. »Kako se

osjećaš?«

Zach je slegnuo ramenima, kao da to nije važno. »Lice me grozno

boli.«

»To je od opekline«, reče doktor Lyman.

»Opečen sam?« tiho upita Zach. »Po licu? Od čega?«

»Rijetko se događa«, reče doktor Lyman. »Većina ljudi ni ne zna da

je moguće. U zračnim jastucima automobila je svojevrsno gorivo koje

napuhava jastuk. Obično dobro obavi svoju funkciju, ali ponekad stvari

mogu poći po zlu i gorivo izaziva kemijske opekline. To se dogodilo tebi,

Zachary. Opečene su ti i oči.«

»Kako izgledam?«

»Opekline nisu strašne«, reče doktor. »Duž čeljusti imaš jednu dužu

opeklinu koju ćemo pomno motriti, ali trebao bi ostati tek malen ili

nikakav ožiljak. Vjerojatno neće biti potrebna transplantacija kože. Mogu li

ti sada skinuti zavoje?«

Zach je kimnuo.

Doktor Lyman oprao je ruke nad umivaonikom, a onda pažljivo

odmotao Zachove zavoje. S jedne strane glava mu je bila obrijana, dok je s

druge strane i dalje imao dužu kosu, pa je izgledao nekako asimetrično,

nakrivljeno.

Kad su zavoji pali, Jude je ugledala cijelu opeklinu, punu mjehurića

iz kojih se cijedila tekućina; protezala se od Zachova čela, preko obraza,

sve do čeljusti.

Doktor Lyman polako je skinuo zavoje sa Zachovih očiju i metalna,

rupičasta pokrivala iznad svakog oka. Nagnuo je Zachovu glavu i nakapao

mu oči. »U redu«, napokon je rekao, »otvori oči.«

Zachove su trepavice bile skorene u šiljke. Obliznuo je usta i

zagrizao donju usnu.

»Možeš ti to, Zach«, reče Miles naginjući se prema njemu.

Trepavice su mu zatreperile poput krila poletarca; zatim je polako,

polako otvorio oči.

»Što vidiš?« pitao je doktor Lyman.

Zach nije odmah odgovorio, samo je okretao glavu. »Mutno mi je, ali

vidim. Mamu. Tatu. Novog tipa sijede kose.«

Miles se s olakšanjem nagnuo naprijed. »Hvala Bogu.«

Doktor Lyman reče: »Mutan je vid samo privremen. Vrlo brzo trebao

bi se razbistriti. Pravi si sretnik, mladiću.«

»Da. Pravi sretnik.«

* * *

Jude je čula kako Zach plače. Osjetila je nov nalet boli, zbog njegova

plača, ali i zbog toga što nije znala kako bi ga utješila. Nikako nije mogla

pomoći ni njemu, ni sebi, ni Miji.

»U redu je, Zach«, reče Miles pošto je liječnik otišao.

»Ja sam kriv, tata«, reče Zach. »Kako da živim s tom spoznajom?«

»Mia te ne bi krivila«, reče Miles. Premda su njegove riječi bile

racionalne, glas je odavao dubinu njegove boli. Jude je jasno vidjela kako

se njezin muž silno trudi istovremeno žalovati za jednim djetetom i utješiti

drugo. Jasno je to vidjela jer je to bila i njezina borba.

»Da sam barem zaista slijep«, reče Zach, prvi put zvučeći kao

muškarac. Odlučno. »Ne želim ići kući i vidjeti Mijinu sobu. Ni njezinu

sliku.«

Upravo u tom trenutku u sobu je ušao policajac Avery. U rukama je

držao zgužvanu papirnatu vrećicu i svojim debelim prstima zaglađivao

nabore. »Doktore Farraday? Jude?« rekao je i nakašljao se. »Strašno mi je

žao što vam smetam u ovom teškom trenutku.« Ponovno se nakašljao. »Ali

moram Zachu postaviti nekoliko pitanja.«

»Naravno«, reče Miles primičući se krevetu. »Zach? Možeš li

odgovoriti na nekoliko pitanja?«

»Baš me briga«, reče Zach.

Policajac se nakašljao, a onda nelagodno prišao Jude i pružio joj

papirnatu vrećicu. »Izvoli«, reče. »Moja sućut.«

Osjećala se kao da je pod vodom, kao da poseže za nečime što se čini

blizu, a zapravo je daleko. Pomalo se iznenadila kad je pod prstima osjetila

hrapavi smeđi papir. Otvorivši vrećicu, ugledala je ružičastu mrlju

sastavljenu od različitih polja — Mijinu torbicu. Brzo je zatvorila vrećicu i

očajnički je stegnula drhtavim rukama.

Policajac se odmaknuo na primjerenu udaljenost i otvorio malu

bilježnicu. »Vi ste Zachary Farraday?«

»Znate da jesam. Kad smo išli u četvrti razred, bili ste naš policajac

Smješko.«

Policajac Avery na trenutak se nasmiješio. »I vaš bijeli mustang

uništen je u sinoćnjoj nesreći na Noćnoj cesti?«

»Da, to je bio moj automobil.«

»I bili ste na zabavi u kući Kastnerovih u subotu navečer, zajedno sa

svojom sestrom i Alexom Baill?«

»I još stotinjak drugih ljudi.«

»I konzumirali ste alkohol«, reče policajac provjeravajući što piše na

nekom papiru. »Imam vaše nalaze, koji pokazuju da ste u krvi imali dva

cijela osam promila alkohola«, reče policajac. »To je gotovo četiri puta

više od dopuštenog.«

»Da«, tiho reče Zach.

Neću piti i voziti, madre… znaš da mi možeš vjerovati. Koliko je puta

Jude čula kako joj to obećava?

Sklopila je oči, kao da joj tama može pružiti zaklon od ovoga.

Policajac je okrenuo stranicu. »Sjećate li se odlaska sa zabave?«

»Da. Bilo je oko dva. Mia je šizila jer kasnimo.«

»Stoga ste odlučili sjesti u automobil i odvesti se«, reče policajac.

Riječi su padale poput udaraca malja. Jude je osjetila kako je svaka pogađa

u kralježnicu i širi vibracije.

»Lexi je htjela da nazovemo doma«, tiho reče Zach. »Rekao sam joj

da ne bude glupa. Jednom smo to učinili i mama je poludjela. Nisam htio

propustiti još koji tulum.«

»O, Zach«, reče Miles odmahujući glavom.

Jude se činilo da će joj ponovno pozliti.

Posve je zaboravila tu situaciju, kad su povjerovali onome što im je

rekla i pozvali je da im pomogne. A što je ona učinila — zabranila im da

taj vikend izlaze.

O, Bože.

»Sve je bilo u redu dok niste došli na Noćnu cestu«, nastavio je

policajac Avery.

»Nikoga nije bilo na cesti. Mia je… Mia je sjedila na stražnjem

sjedalu i pjevala uz radio. Onu pjesmu Kelly Clarkson. Rekao sam joj da

začepi, ona je mene udarila u potiljak i onda…« Zach je duboko udahnuo.

»Čak i nismo išli tako brzo, ali bio je mrak i odjednom se pojavio zavoj,

znate? Onaj oštri, odmah nakon poštanskoga sandučića Smithsonovih.

Iznebuha. Čuo sam Miju kako vrišti, viknuo Lexi da koči i zgrabio volan…

i onda…«

Jude je naglo digla glavu. »Rekao si Lexi da koči?«

»Ona je vozila«, reče Zach. »Nije htjela. Ja sam bio zadužen za

vožnju. Ja sam kriv.«

»Gospođica Baill imala je nula cijelih devet promila alkohola u krvi.

Zakonom je dopušteno nula cijelih osam. Naravno, ona još nema dvadeset

i jednu godinu pa po zakonu uopće nije smjela piti«, reče policajac.

Lexi je vozila, ne Zach.

Zach nije ubio sestru.

Lexi ju je ubila.

* * *

»Moram vidjeti Zacha.«

»O, Lexi«, reče njezina teta, lica obješena od tuge. »Sigurno…«

»Moram ga vidjeti, teta Eva.«

Teta je htjela reći ne, ali Lexi nije htjela slušati. Eva se nije ni snašla,

a ona se već plačući progurala pored nje i oteturala niz hodnik.

Ugledala ga je kroz otvorena vrata na kraju hodnika.

Bio je sam u sobi.

»Zach«, rekla je s vrata, a onda krenula prema njemu.

»Umrla je«, rekao je jedva pomičući usne.

Lexi je osjetila kako se te dvije riječi zabijaju u nju. Posrnula je.

»Znam…«

»Osjećao sam je, znaš. Uvijek mi je pjevušila u glavi. Sada…

sada…« Podigao je pogled. Kad ju je ugledao, oči su mu se napunile

suzama. »Samo tišina.«

Odšepesala je do njegova kreveta i zagrlila ga najbolje što je mogla s

jednom rukom i slomljenim rebrom. Svaki ju je dah bolio, no zaslužila je.

»Strašno mi je žao, Zach.«

Okrenuo se od nje, kao da više ne može podnijeti njezino lice.

»Odlazi, Lexi.«

»Žao mi je, Zach«, ponovila je, osjećajući kako su te riječi nebitne.

Držala ih je u rukama poput krhkoga cvijeta i mislila da će nekako

procvasti kad mu ih ponudi; kako je bila naivna.

Jude je ušla u sobu, noseći Mijinu torbicu i limenku Cole.

»Žao mi je«, promucala je Lexi pokušavajući zaustaviti svoje glupe,

beskorisne suze. Nije uspjela.

Teta se našla pored nje i primila je za ruku. »Dođi, Alexa. Sad nije

trenutak.«

»Žao ti je?« tupo je ponovila Jude, kao da je upravo shvatila Lexinu

ispriku. »Ubila si moju Miju.« Glas joj je puknuo. »Što meni znači tvoja

isprika?«

Lexi je osjetila kako se njezina teta napela, uspravila. »I to kaže žena

koja je znala da će joj djeca piti, a svejedno im dala ključeve automobila.

Žao mi je, ali nije Lexi jedina odgovorna za ovo.«

Jude je ustuknula kao da ju je netko pljusnuo.

»Žao mi je«, ponovila je Lexi i dopustila teti da je odvuče. Kad se

napokon odvažila osvrnuti, Jude je i dalje stajala na istome mjestu pored

Zachova kreveta i stezala kćerinu torbicu.

»O, ne«, reče Eva i naglo stane.

Lexi je tako plakala da uopće nije vidjela što se zbiva oko nje.

Osjetila je kako ju je Eva još čvršće primila za zapešće. »Što je?«

prošaptala je, ali zapravo je nije bilo briga. Bacila je pogled niz hodnik.

Njegova su vrata sad bila zatvorena.

»Pogledaj«, reče Eva.

Lexi se okrenula i obrisala oči.

Pred njezinom je sobom stajao policajac.

Eva je držala Lexi za ruku dok su išle niz hodnik. Kad su se

približile, policajac se uspravio. Iz džepa košulje izvadio je maleni blok

papira. »Jeste li vi Alexa Baill?«

»Jesam«, odgovori Lexi.

»Moram vam postaviti nekoliko pitanja. O nesreći«, rekao je

skidajući čep s kemijske olovke.

Eva ga je pogledala. »Možda radim u Walmartu, ali svaki tjedan

gledam Zakon i red. Alexa će uzeti odvjetnika. On će joj reći na koja

pitanja da odgovori.«

* * *

Jude je zatvorila vrata. Tako je snažno drhtala da je teškom mukom

primila kvaku i povukla.

»Mama?«

Čula je sinov glas, čula bol u njemu, i automatski prišla njegovu

krevetu.

Ondje joj je bilo mjesto. Stoga je stajala ondje, držala Mijinu torbicu

i pravila se da je još uvijek potpuna. No svaki put kad bi spustila pogled na

prošivenu ružičastu kožu u svojim rukama, sjetila bi se plišanog psića

kojeg je Mia voljela, i pidžamice koju je nosila kao dijete, i boje njezinih

obraza još jučer…

»Ja sam kriv, ne Lexi«, očajnički je rekao Zach.

»Nisi, nego…« Judein glas puknuo je poput suhe grančice, naglo

prešao u tišinu. Tupo se pitala hoće li ikad više moći pogledati Zacha a da

ne poželi zaplakati. Sve je bilo povezano — njezine uspomene na Miju bile

su neraskidivo vezane sa slikama Zacha. Njezina dječica. Njezini blizanci.

No sad je ostalo samo jedno od njih, i kad bi ga pogledala, vidjela bi samo

prazninu pored njega, ondje gdje bi trebala biti Mia.

Htjela je izgovoriti prave riječi, ali više nije znala koje su to, i bila je

iscrpljena. Nije mogla riječi iz svoje glave pretvoriti u njihove blaže, ljepše

verzije. Bila joj je potrebna i posljednja mrva hrabrosti samo da stoji ondje,

pored njega, i pretvara se da nije učinio ništa grozno, da će svi biti dobro.

»Kako?« pitao je gledajući je svojim zelenim očima, koje su plivale

u suzama.

Mijinim očima.

»Što kako?«

»Ja sam bio zadužen za vožnju, a pio sam. Ja sam kriv. Kako da ovo

preživim?«

Jude nije imala odgovor na njegovo pitanje.

»Reci mi«, vikao je. »Uvijek mi kažeš što da učinim.«

»Ali ti me ne poslušaš uvijek, zar ne?« Riječi su joj izletjele prije

nego što ih je uspjela zaustaviti. Trebala ih je povući, ili barem požaliti što

ih je izgovorila, ali trenutno je bila previše slomljena da bi je bilo briga.

»Ne«, nesretno je rekao. Primio ju je za ruku, stisnuo je. Njegov joj

se dodir činio poput svjetlucanja vreline na cesti: dalek, nepostojan.

»Ona bi ti oprostila, Zach«, reče Jude. Bila je to istina, i jedino što joj

je padalo na pamet.

Jude je tupo zurila kroz prozor. Ne opraštam ti. Posljednje riječi koje

je rekla Miji.

»Zašto joj jednostavno nisam rekao da želim na USC?«

Jude je pomislila da mu kaže za Mijinu posljednju odluku, za to kako

je željela ići na Veleučilište Seattle Central s njime i Lexi, ali čemu? Samo

bi ga još više povrijedilo da čuje koliko ga je Mia voljela.

»Mama? Možda ja ipak odem. Za nas oboje.«

Jude je vidjela kako Zach očajnički traži njezino odobravanje i to joj

je slomilo srce. Kao da bi izbor fakulteta nekako mogao poništiti ovu

tragediju i vratiti im njihovu obitelj. Ona je bila kriva što se on tako osjeća.

Stavila je fakultet na prvo mjesto liste prioriteta, a on je želio njezinu

ljubav jednako koliko je trebao Miju. Znala je da bi trebala razgovarati s

njime o tome, reći mu da to nije dobra zamisao, ali izgubila je glas. Jedino

na što je mogla misliti bilo je to kakva je žena bila prije — majka kojoj je

USC bio tako važan.

Ne opraštam ti.

Trznula se prisjećajući se tih strašnih posljednjih riječi. »Sad to nije

važno, Zach. Spavaj.«

Znala je da bi trebala reći još nešto, pomoći mu oko njegove boli, ali

kakve koristi sad od riječi? Odvratila je pogled sa sinovih tužnih, pretužnih

očiju i zabuljila se kroz prozor, u vedar i sunčan dan.

ČETRNAEST

Činilo se kao da su već danima u bolnici, ali nije još prošlo ni

trinaest sati. Dok je Jude sjedila pored Zachova kreveta, vijest o nesreći

proširila se Pine Islandom. U predvečerje su počeli zvoniti telefoni. Jude je

odgovorila na prvih nekoliko poziva, željna zanimacije koja će joj ispuniti

vrijeme i odvratiti misli od njezina gubitka, ali već nakon nekoliko sekundi

znala je da je strašno pogriješila. Čak i dok je slušala prigušene izraze

sućuti, čula je olakšanje u glasovima drugih ljudi, neizrecivu zahvalnost što

nije njihovo vlastito dijete poginulo. Čula je Strašno mi je žao toliko puta

da je počela prezirati te riječi kao ništa na svijetu, a u svojoj duši otkrila

neki novi bijes. Otrovni.

Naposljetku je isključila mobitel, bacila ga na dno torbice i pustila

Milesa da prima izraze sućuti. Popila je toliko kave da je sva titrala, poput

trkaćeg konja koji nema u čemu pobijediti. Poput majke blizanaca koja ima

samo jedno dijete.

Koračala je gore-dolje po jarko osvijetljenim hodnicima; ništa nije

vidjela. Nije više mogla sjediti pored Zacha, nije mogla razgovarati s

Milesom, nije mogla ići vidjeti Miju. Njezino je postojanje bilo definirano

onime što nije mogla učiniti ili imati. Stoga se neprekidno kretala, jecala na

mahove, stežući papirnate maramice koje su se u njezinoj ruci pretvarale u

natopljene sive kuglice.

»Jude?« Čula je svoje ime kao iz daljine i dezorijentirano podigla

pogled. Gdje je to?

Molly je stajala pred njom i na trbuh stezala putnu torbu.

Nenašminkana, odjevena u donji dio ružičaste trenirke i bijelu vestu,

raščupane bijele kose, izgledala je skrhano kao što se Jude osjećala.

Molly joj je nesigurno prišla i pustila da torba bubne na pod između

njih. Šutnula ju je u stranu i zagrlila Jude. Kad je Molly zaplakala, Jude se

osjećala kao da pluta, kao da nestaje, samo ju je prijateljičin zagrljaj držao

u tom hodniku.

»Strašno mi…«

»Ne govori to«, reče Jude izvlačeći se iz Mollyna zagrljaja. »Molim

te.« Oči su joj bile bolno suhe, poput brusnog papira, no vid joj je ipak bio

zamućen. Sad je vidjela gdje se nalazi — blizu ulaza u čekaonicu.

Molly se pokušala hrabro nasmiješiti, ali nije uspjela. »Donijela sam

ti nešto odjeće. Četkicu za zube. Sve što mi je palo na pamet.«

Jude je kimnula. Posljednje što je željela bilo je stajati ondje i

pretvarati se da nije shrvana, no nije se mogla natjerati ni da se pomakne.

Malo dalje, u čekaonici, ugledala je skupinu žena koja ju je

promatrala sa sigurne udaljenosti. Bile su to žene koje je poznavala s

otoka, žene s kojima je predvodila odbore, igrala tenis, ručala. Žene s

kojima su je vezali prijateljstvo i majčinstvo. Susjede, prijateljice, znanice.

Čule su za nesreću i došle pomoći kako god mogu. U teškim trenucima te

su se žene skupljale da pomognu jedna drugoj. Jude je sve to znala jer je

bila jedna od njih. Da je poginulo tuđe dijete, i Jude bi ostavila sve ostalo i

došla ponuditi pomoć.

One su joj morale pružiti podršku. Jude je to jasno vidjela, ali nije ju

bilo briga.

Kako da im dâ do znanja da žena koju su poznavale više ne postoji?

Ona više nije bila žena s kojom su se sprijateljile.

Nije bila snažna žena kakvom se uvijek zamišljala. Nije bila hrabra.

Da je bila vojnik, ne bi predvodila ni jedan juriš. Ne bi se bacila na ručnu

bombu.

Umjesto toga, skamenila bi se.

Nije bilo bolje riječi. Svu svoju snagu — a bila je to nepostojana

stvar, ta njezina snaga, malena i skliska poput akvarijske ribice —

usmjerila je na obuzdavanje svojih osjećaja. Nije znala kako da prihvati

sućut, niti da drugim ljudima pruži osjećaj da su joj bitni. Svu energiju

trošila je na pretvaranje kako »izlazi na kraj« s ovom situacijom.

»Došle su zbog tebe«, reče Molly. »Kao i svi mi. Kako ti možemo

pomoći?«

Pomoći. Bilo je to ono što žene čine jedna za drugu, čak i ako je to

nemoguće.

Duboko je udahnula i pokušala se ispraviti. Rezultat je bio bijedan pa

se opet pogurila, smotala poput izblanjanog listića. Unatoč tome, držala je

Molly za ruku i hodala, korak po korak.

Žene u čekaonici ustale su u isti tren, kao publika.

Jude je stala u sredinu, pustila ih da je okruže, da je zagrle.

Priželjkivala je da ne plaču, ali ipak su plakale; njihove su suze suzbile

njezine.

Jude je ostala koliko god je mogla, okružena ženama koje su je

godinama definirale, osjećajući se očajnički usamljeno. Čim je uhvatila

priliku, ponovno je ustala — noge su joj se sad tresle i bila je ranjivija no

prije — i otrčala natrag u tišinu Zachove sobe.

Sljedećih dvadeset sati tek se nekoliko puta odvažila ponovno izaći

na hodnik. Znala je da su ondje ljudi, da se vrzmaju, hodaju, šapuću —

Molly i njezin muž Tim, nekoliko njihovih susjeda s otoka i njezina majka

— no Jude nije bilo briga.

Sjedila je sa Zachom; oboje su tupo zurili u televizor koji je visio sa

stropa, gotovo ništa nisu govorili. Mijina odsutnost ispunjavala je zrak koji

je mirisao po antiseptiku, njezina smrt bila je jedino o čemu su htjeli

govoriti, ali ni jedno nije imalo snage izgovoriti tako bolne riječi, pa su

sjedili u tišini. Program su promijenili jedino kad su počele vijesti. Mediji

su počeli prenositi priču o nesreći, a ni Jude ni Zach nisu mogli podnijeti

da pogledaju reportažu. Miles je, na sreću, na brojne pozive odgovarao

mirnim Bez komentara.

U utorak ujutro Zach je napokon pušten iz bolnice.

Dok su se vozili kući, Miles je neprekidno poticao razgovor.

Pokušavao je »nastaviti sa životom«, započeti novu fazu, no ni Jude ni

Zach nisu ga mogli pratiti. Svi Milesovi pokušaji obijali su se o veliko,

prazno stražnje sjedalo escaladea i naposljetku je odustao te upalio radio.

»… tinejdžerica s Pine Islanda poginula…«

Jude je brzo ugasila radio i vratila se tišina. Skutrila se na svom

kožnatom sjedalu i, uz tako jako grijanje sjedala da se zagrijala čak i

njezina smrznuta jezgra, kroz prozor tupo zurila u trajekt koji je upravo

pristajao. Bila je toliko obuzeta tugom da uopće nije zapazila poznati

otočni krajolik dok odjednom nije shvatila gdje se nalazi.

Miles je skrenuo na Noćnu cestu.

Dahnula je kad ju je prepoznala. »Milese.«

»Sranje«, rekao je. »Navika.«

Stabla s obje strane ceste bila su poput divova koji su zaklanjali

nejako lipanjsko sunce. Okruživale su ih duboke sjene. Na jednoj od

visokih grana ponosno je sjedio orao i promatrao nešto daleko ispod sebe.

Zakrenuli su za oštar zavoj i ugledali ga: mjesto nesreće. Dvostruki

tragovi kočenja ostavili su ožiljak u sivome asfaltu. Jedno je stablo bilo

slomljeno; polovica mu se odlomila. U dnu stabla ležala je hrpa predmeta

ostavljenih u sjećanje na Miju.

»Bože moj«, sa stražnjega sjedala reče Zach.

Jude je htjela odvratiti pogled, ali nije mogla. Gudura između ceste i

slomljenoga stabla bila je posuta cvjetnim buketima, plišanim igračkama,

srednjoškolskim privjescima i Mijinim fotografijama. Uz cestu je bio

parkiran kombi sa satelitskom antenom na krovu: lokalno reportažno

vozilo. Jude je znala što će te večeri vidjeti na vijestima: slike tinejdžera,

klinaca koje je poznavala još otkako su gubili mliječne zube, sada nekako

ispijenih, starijih, kako oplakuju Mijinu smrt, ostavljaju uspomene na

njezin kratki život na tlu, drže zavjetne svijeće u malim staklenkama.

A što će biti sa svim tim plišanim igračkama ostavljenima ovdje?

Doći će jesen i kiša će isprati sve boje, a ovo će mjesto postati još jedan

neuredan podsjetnik na njihovu bol.

Samo kilometar i pol, mislila je dok je Miles skretao na njihov

šljunčani kolni prilaz.

Mia je poginula samo kilometar i pol od kuće. Mogli su i pješice…

Pred ulaznim vratima bio je još jedan mali oltar. Prijatelji i susjedi su

ulaz zatrpali cvijećem. Kad je Jude izašla iz automobila, osjetila je njegov

sladak, opojan miris, no neki su cvjetovi već venuli, njihove se latice

počele uvijati i smeđiti.

»Riješi ga se«, rekla je Milesu.

Pogledao ju je. »Predivno je, Jude. Ono kazuje…«

»Znam što kazuje«, reče dok joj se grlo stezalo. »Ljudi su voljeli

našu kćer — djevojku koja se više nikad neće vratiti kući.« Glas joj je

zadrhtao; mrzila je sve te osjećaje koji su je preplavili kad je pogledala

cvijeće. I sama bi učinila isto da je bila riječ o djetetu susjeda, i plakala bi

dok bi kupovala cvijeće i stavljala ga ovamo. Osjećala bi strašnu tugu i

oštro, slatko olakšanje znajući da su njezina djeca dobro. »Ionako će samo

uvenuti«, napokon je rekla.

Miles ju je privukao u zagrljaj.

Zach im je prišao i privio se uz Jude. Htjela ga je zagrliti, ali osjećala

se oduzeto. Morala se koncentrirati čak i na disanje usred snažnoga mirisa

cvijeća.

»Voljela je bijele ruže«, reče Zach.

Na te njegove riječi Jude je ponovno osjetila bol. Kako je moguće da

nije to znala o Miji? Sve je one silne sate provela u vrtu, a nikad nije

posadila ni jednu jedinu ružu boje bjelokosti. Pogledala je cvijeće pred

ulaznim vratima: georgine, cinije i ruže svih boja osim bijele.

U naletu bijesa skupila je sve cvijeće, odnijela ga iza garaže i bacila u

šumu.

Upravo se spremala okrenuti kad joj je nešto bijelo zapelo za oko.

Na vrhu bačene hrpe cvijeća ležao je neotvoren pupoljak, latica

raskošne boje svježega vrhnja.

Jude se počela probijati kroz gustiš; koprive su je šibale po licu i

rukama, ostavljale opekline na njezinoj koži, ali nije ju bilo briga. Podigla

je onaj usamljeni pupoljak i stegnula ga drhtavom rukom, osjećajući kako

je bode trnje.

»Jude?«

Čula je Milesov glas kako joj se približava. Stežući taj jedan jedini

cvijetak okrenula se prema njemu.

Na nemilosrdnom suncu odjednom je izgledao sitno, ranjivo. Vidjela

je kako su mu obrazi upali, a prsti tanki kad joj je pružio ruku i pomogao

joj da ustane. Zagledala se u sive oči koje su joj bile jedini pravi dom, no u

njima je sad vidjela samo prazninu.

Ušli su u svoju kuću, preplavljenu svjetlošću i vrelinom.

Prvo što je Jude ugledala bio je jarkozeleni džemper obješen na

antiknu vješalicu pored vrata. Koliko je puta zamolila Miju da ga odnese u

svoju sobu?

Hoću, madre. Ozbiljno. Sutra…

Pustila je muževu ruku. Upravo je htjela posegnuti za džemperom

kad je začula majčin glas.

»Judith?«

Njezina je majka stajala na ulazu, odjevena u elegantnu, strukiranu

sivu bluzu i crne hlače. Pružila je ruke i povukla Jude u zagrljaj. Jude je

priželjkivala da u njemu pronađe utjehu, no bio je hladan i mehanički kao i

sve u njezinu odnosu s majkom.

Izvukla se najbrže što je mogla i prekrižila ruke. Odjednom se

smrzavala, premda je u kući bilo toplo.

»Sklonila sam hranu«, reče majka. »Prijatelji vam zaista žele pružiti

podršku. Nikad u životu nisam vidjela toliko složenaca prekrivenih

aluminijskom folijom. Sve sam spremila u zamrzivač, označila i napisala

datum. Osim toga, dogovorila sam sve u vezi sa sprovodom.«

Jude je oštro podigla pogled. »Kako se usuđuješ?«

Majka ju je zabrinuto pogledala. »Htjela sam pomoći.«

»Neće biti sprovoda«, reče Jude.

»Neće biti sprovoda?« ponovio je Miles.

»Sjećaš li se sprovoda svojih roditelja? Ja se sjećam očevoga. Nema

šanse da to prolazim s Mijom. Nismo vjernici. Neću…«

»Ne morate biti vjernici da biste kćeri organizirali sprovod, Judith«,

reče njezina majka. »Bog će bi…«

»Da mi se nisi usudila spomenuti Boga. On ju je pustio da umre.«

Vidjela je kako joj je majka problijedjela, ustuknula, i Jude je

odjednom splasnuo njezin bijes. Bez njega se osjećala tako iscrpljeno da je

jedva stajala na nogama.

»Moram spavati«, reče. Stežući Mijinu torbicu i bijelu ružu, okrenula

je leđa obitelji, oteturala niz hodnik u spavaću sobu i srušila se na krevet.

Stvari iz Mijine torbice prosule su se po skupim plahtama.

Jude je legla na bok, zagrlila jastuk i zagledala se u Mijine stvari.

Ružičasti novčanik Juicy Couture, prošlogodišnji božićni dar. Sjajilo

za usne, izobličeni tampon, zgužvana novčanica od dvadeset dolara,

poluprazan paketić žvakaćih guma i stara kino ulaznica. U novčaniku je

bila fotografija Zacha, Mije i Lexi s maturalne večeri.

Opraštaš mi?

Da je barem u tom trenutku zagrlila Miju, rekla joj da je voli. Ili da

im je zabranila odlazak na tulum. Ili da je djecu naučila kako je alkohol

opasan, unatoč tome što su tulumi zabavni. Ili da je ustrajala na tome da ih

ona vozi. Ili da im nije kupila automobil ili…

Spisak je bio dugačak, težak, smlavio ju je; sklopila je oči.

Iza sebe čula je kako se vrata spavaće sobe otvaraju i zatvaraju.

Miles je prišao krevetu — osjećala je da je to on, ali nije se mogla

okrenuti, niti otvoriti oči. Uvukao se u krevet, privukao je uza se. Osjećala

je kako je mazi po kosi, i zadrhtala od njegova dodira. Ponovno se

smrzavala.

»Majka ti je otišla. Rekla je kako zna kad nije dobrodošla, što,

naravno, uopće ne odgovara istini.«

»A Zach?«

»Prvi put pitaš za njega.«

»Ne govori mi kako da tugujem, Milese. Trudim se najviše što

mogu.«

»Znam.«

»Nikad nisam posadila bijelu ružu«, tiho je rekla. »Zašto nisam Miju

pitala koji cvijet voli? Zašto nisam znala?«

Pogladio ju je po kosi. »Ne možemo ovako«, rekao je. »Prekopavati

cijeli svoj život u potrazi za pogreškama. To će nas ubiti.«

Kimnula je glavom i osjetila kako joj ponovno naviru suze.

Bože, već je bila umorna od plača, a nije još zapravo ni počela

plakati. Nisu prošla ni tri dana otkako je izgubila kćer. Ostatak života

prostirao se pred njom poput pustinje Gobi.

»Moramo organizirati sprovod«, tiho reče Miles.

»Zato što je red?«

»Zato što Zachu i meni to treba.«

Jude je lice utisnula u jastuk, koji joj je posušio suze. »U redu«, rekla

je, ponovno smlavljena od svega toga. »Sad idem spavati«, reče sklapajući

oči.

Miles je otišao iz sobe i zatvorio vrata za sobom.

* * *

SEATTLE TIMES

Mlada mještanka poginula u nesreći uzrokovanoj alkoholom

Osamnaestogodišnjakinja s Pine Islanda poginula je jučer rano ujutro

u automobilskoj nesreći na Noćnoj cesti.

Policijski izvori navode da je Mia Farraday, maturantica lokalne

srednje škole, ispala iz forda mustanga pošto se automobil zabio u stablo.

Vozačica, osamnaestogodišnja Alexa Baill iz Port Georgea, navodno

je u trenutku nesreće bila u alkoholiziranom stanju. Drugi putnik iz

automobila, Zachary Farraday, također je ozlijeđen u nesreći.

Lokalni policajac Roy Avery kaže kako je »sit prenošenja loših

vijesti roditeljima otočkih tinejdžera«. Istaknuo je da je nedugo prije ove,

najnovije nesreće sa smrtnom posljedicom u drugom dijelu okruga

poginula šesnaestogodišnjakinja iz Woodsidea.

»Obje nesreće dogodile su se na mračnim, zavojitim, dvotračnim

cestama, i oboje mladih vozača je pilo«, kaže Avery.

»Moramo spriječiti tulume. Nema druge. Njihove posljedice su

tragične. Svake godine dogodi se nesreća nakon proslave mature. Ove

godine mlada je djevojka poginula.«

Lokalni ogranak Udruženja majki protiv vožnje u pijanom stanju

pokazao je veliko zanimanje za nesreću. Njegova predsjednica, Norma

Alice Davidson, javno je zatražila da se protiv mlade vozačice podigne

optužnica. »Samo će oštrije kazne natjerati mlade da shvate koliko je

opasno piti i voziti«, kazala je.

Javni tužitelj Uslan odbio je komentirati hoće li gospođica Baill biti

optužena za ubojstvo iz nehaja. Misa zadušnica za Miju Farraday održat će

se u srijedu u 16 sati u Crkvi Božanske Milosti na Pine Islandu.

* * *

Po cijelom su se Pine Islandu mogli vidjeti podsjetnici na Mijinu

smrt: na školskoj oglasnoj ploči »NEDOSTAJEŠ NAM, MIA«; nad

ulazom u kino »U SJEĆANJE NA MIJU«. Slične su poruke bile stavljene

u izloge trgovina i zalijepljene na prozore automobila.

Međutim, nisu ti podsjetnici bili najgori od svega. Sada, dok je Lexi

hodala glavnom ulicom, bombardirala su je sjećanja. Kako je s Mijom

oslikavala keramičke tanjure u tamošnjoj trgovini slikarskim priborom,

kako su kupovale skupe bombone u prodavaonici slatkiša i knjige u

knjižarama.

Knjige.

One su i spojile njih dvije, dvije usamljene djevojčice koje su, prije

nego što su se upoznale, svijet doživljavale izdaleka, preko riječi.

Mogu li sjesti pored tebe?

Društveno samoubojstvo.

Eva je Lexi dala komad toaletnog papira. »Plačeš.«

»Stvarno?« Obrisala je oči, iznenađena kako gorko plače.

Eva ju je nježno dotaknula po ruci. »Evo nas.«

Odvjetnički ured bio je odmah uz glavnu ulicu, stisnut u malom

četvrtastom dvorištu okruženom drvoredom, u kojem se nalazila još

prodavaonica vune, antikvarnica i umjetnička galerija.

Mala, zdepasta zgrada imala je velike prozore i jarkoplava vrata na

kojima je pisalo: Scot Jacobs, odvjetnik.

Lexi je slijedila Evu i ušla u ured. U glavnoj prostoriji bio je veliki

stol od orahovine, tri plastična stolca i uokvirena crno-bijela fotografija

naplavljenog drvlja na plaži. Za stolom je sjedila starija žena umorna

izgleda, s naočalama debelih crnih okvira na nosu.

»Ti si zacijelo Alexa«, reče tajnica. »Ja sam Bea.«

»Bok, Bea. Ovo je moja teta Eva.«

»Možete ući.«

»Jesi li spremna?« šapnula je Eva.

Lexi je odmahnula glavom.

»Nisam ni ja.« Krenule su niz uzak hodnik i prošle pored sobe za

sastanke.

U uredu na kraju hodnika za velikim je staklenim stolom sjedio

mladolik čovjek. Kad su ušle, ustao je. U zgužvanom plavom odijelu i

ispranoj ružičastoj košulji izgledao je kao odvjetnik kojega si mogu

priuštiti, premda to zapravo nisu mogle. Kosa mu je bila nemarno duga,

pomalo razbarušena, i trebao se obrijati, no smeđe oči bile su mu ljubazne i

suosjećajne.

»Dobar dan«, reče Lexi. Prišla je i rukovala se s njime. Ruka mu je

bila debeljuškasta i pomalo vlažna.

Lexi je sjela na jedan od dva tapecirana stolca pred radnim stolom.

Eva je spustila torbicu na pod i sjela na drugi stolac. »Hvala što ste nas

primili«, reče teta.

Gospodin Jacobs skupio je svoje bijele prste i proučio Lexi. »Crno

vam se piše, gospođice Baill. Vaša je nesreća pokrenula pravu buru

reakcija po otoku. Lokalni se ogranak Udruženja majki protiv vožnje u

pijanom stanju raspalio. Žele da vaš primjer posluži drugima.«

»Što to znači?« pitala je Lexi.

»Misle da će, odete li vi u zatvor, klinci konačno shvatiti. A mnogo

ljudi želi da klinci prime tu poruku.«

»Zatvor? Zatvor?« reče Lexi. Osjećala je kako gubi tlo pod nogama.

»Ali ona je tek dijete«, reče Eva.

»Zapravo nije. Osamnaest joj je godina, što znači da je odrasla

osoba. Uz to, u trenutku nesreće imala je više od dopuštene razine alkohola

u krvi. Naravno, u njezinoj dobi zakonska je granica nula promila.«

»Šalju cure u zatvor zbog ovakve nesreće?« pitala je Eva.

»Ako je nesreći kumovao alkohol, mogu. Ili se mogu odlučiti za

uvjetnu kaznu i društveno korisni rad. Mnogo je mogućih ishoda, i mnogo

odluka koje će trebati donijeti. To je moja uloga: pomoći Lexi da se snađe i

braniti je.«

»A što bih ja trebala?« tiho upita Lexi. Cijela ju je situacija potresla

do srži. Ono što se dogodilo smatrala je nesrećom. Međutim, bio je to

zločin. Tek je sad shvatila s čime će se još morati suočiti, i to ju je

prenerazilo.

»Borit ćemo se.«

»Boriti? Ali kriva sam. Vozila sam pijana.«

»Automobil nije bio vaš, a bili ste i najmanje pijani od vas troje«,

reče on. »Ne trebaš biti genijalac da shvatiš što se dogodilo. Mislili ste da

je najsigurnije da vi vozite. A porotnici vole popiti. Znat će da se takvo što

može dogoditi bilo kome. Morat ću unajmiti privatnog istražitelja, ali vi

ćete se svakako izjasniti nevinom. Prošle sam godine branio čovjeka koji je

u sličnoj situaciji ubio dvoje ljudi i uspio sam ga osloboditi. Nije gotovo

dok nije gotovo.«

Osloboditi. Nevina. Kako da se Lexi suoči sa Zachom na sudu i kaže

da je nevina? Kako da se suoči s bilo kime na otoku i to kaže? »Ali ona je

mrtva. Ne mogu se pretvarati da nisam učinila ništa loše.«

»Zatvor nije rješenje, Lexi. Vjerujte mi.« Skupio je neke papire na

stolu i složio ih na hrpu. »Ovakav je plan. Obratit ćete se srednjoškolcima i

podijeliti svoju priču s njima. Organizirat ću nešto. Bit će lijepo vidjeti da

preuzimate odgovornost za svoja djela. Pokazat ćemo zajednici i medijima

da možete poslati poruku drugim tinejdžerima i bez odlaska u zatvor.«

Tužno joj se nasmiješio. »Znam sve o vama, Lexi. Ljudi će se smiliti kad

čuju što ste sve prošli.«

»Kako to mislite?«

Otvorio je dosje i bacio pogled. »Vaša majka, Lorena Baill, prvi je

put uhićena 1986., kad su vama bila tri mjeseca. U prvih četrnaest godina

života promijenili ste sedam udomiteljskih obitelji. Svaki put kad bi vam

majka izašla iz klinike za odvikavanje ili zatvora, došla bi po vas. Sud joj

je stalno pružao novu priliku.« Podigao je pogled. »Imali ste težak život,

Lexi. A bili ste prisutni i kad vam se majka predozirala.«

Lexi je progutala knedlu. To je sjećanje stalno pokušavala potisnuti.

»Jesam.«

»Porotnici će imati suosjećanja. Vjerujte mi, pobrinut ću se za vas.

Dobro?«

»Koliko naplaćujete?« pitala je teta Eva.

»Ja sam ova tvrtka, Eva. Ne mogu si priuštiti da ovaj slučaj uzmem

pro bono i neću vam lagati — bit će skupo. Ali uštedjet ću vam novac gdje

god mogu.«

Lexi je pozlilo na te riječi. Teta je već i sad radila pedeset sati na

tjedan, samo da plati obične račune. Odakle će platiti još i ovo?

»Imam nešto ušteđevine«, reče Eva. »Muževo životno osiguranje.«

»Ne«, reče Lexi. »To je tvoja mirovina.«

»Ne svađaj se sa mnom, Alexa«, reče Eva. »To je moj novac.

Potrošit ću ga kako ja hoću.«

Scot je izvadio dvije posjetnice i pružio im ih preko stola. »Ako vam

se obrati policija, ured javnog tužitelja ili neki drugi odvjetnik, ne govorite

ništa, samo im dajte moj broj. Ne govorite ništa. Ne mogu to dovoljno

naglasiti. Reći ću im da vas ja zastupam i doznati sve što mogu. Budemo li

imali sreće, odlučit će da ne podižu optužnicu protiv vas. Ako ne

budemo…« Slegnuo je ramenima.

Eva je ustala. »Hvala, gospodine Jacobs.«

»Zovite me Scot, molim vas. A ti se ne brini, Lexi. Nećemo dati da

odeš u zatvor.«

* * *

»Jesi li sigurna da želiš na ovo danas?« pitala je Eva.

Lexi je stajala pored prozora i zurila van. »Kako da ne odem

najboljoj prijateljici na sprovod?«

»Neće biti lako.«

»Ja sam je ubila«, tiho reče Lexi. »Ne očekujem da bude lako.«

Mislila je da više nikad ništa neće biti lagano. No morala je to učiniti.

Morala se pojaviti ondje, posramljena, da njezini prijatelji vide što se

dogodi kad voziš pijan. Osim toga, morala je još jednom vidjeti Zacha — i

njegove roditelje — i reći im koliko joj je žao.

Otišla je u kupaonicu i sjela na rub kade. Zatvorila je oči i osjetila

Miju pored sebe. Poslije škole mogla bi doći k meni. Mislim, ako hoćeš.

Nađemo se ispod stijega… Jednostavno mi je prišla, madre, i pitala može

li sjesti pored mene… miči se, Zach Attack, moja najbolja prijateljica ne

može disati od tebe…

Lexi je plakala sve dok u njoj više nije bilo ničega. Onda je duboko

udahnula pa polako izdahnula i ustala.

Osjećala se šuplje i drhtavo dok je navlačila jednostavne crne hlače,

crne ravne cipele i plavi džemper od angore, kratkih rukava, koji joj je Mia

kupila.

U dnevnom je boravku pronašla Evu, odjevenu u duboku crninu.

Izgledala je zabrinuto. Gutala je kavu, što je uvijek činila kad je bila

nervozna; bila je to jedna od stvari koje je Lexi sad znala o Evi. Kad god bi

preskočila cigaretu, pila bi crnu kavu dok je želja ne bi prošla. »Ovo je loša

zamisao. Što ako ondje bude novinara?«

»Moram se kad-tad suočiti s njima.«

Eva joj je uputila posljednji zabrinuti pogled, zaustila da nešto kaže,

no onda se predomislila. Usana stisnutih od tih neizgovorenih riječi, izašla

je iz svoje montažne kuće i krenula prema starom fordu fairlaneu.

U tišini su se odvezle na otok.

Dok su prolazile pored srednje škole, Lexi je uočila oglasnu ploču.

Na njoj je sad pisalo: Misa zadušnica za Miju Farraday, danas u 16 sati u

Crkvi Božanske Milosti / PODJELA MATURALNIH SVJEDODŽBI U

SUBOTU U 13.

Parkiralište ispred crkve bilo je puno.

Lexi je glasno dahnula.

Eva je pronašla slobodno mjesto i parkirala. Lexi je izašla iz

automobila. Kad je krenula naprijed, zaboljela ju je slomljena ruka, a živci

u dnu trbuha zatitrali.

»Možeš ti to«, reče Eva primajući Lexi ispod zdrave ruke.

Crkva je bila puna tinejdžera, roditelja i nastavnika. Pored oltara

stajala je velika Mijina fotografija u kostimu iz predstave Bilo jednom na

madracu. U plavom korzetu ukrašenom perlicama, s kazališnom šminkom

koja je isticala njezine zelene oči, zračila je radošću i ljepotom — bila je to

mlada žena pred kojom je stajala svijetla budućnost.

Lexi je posrnula; Eva ju je vukla dalje.

Lexi je čula kako ljudi šapuću dok su prolazile.

»… Lexi Baill… vidi ti to…«

»… da je bila bolja prijateljica…«

»… sirotica…«

»… bogme ima obraza…«

»Hej, Lexi, hoćeš ovdje sjesti? Lexi.«

Polako se okrenula i ugledala Zachovu bivšu djevojku, Amandu

Martin, u klupi zdesna.

Amanda se pomaknula u stranu i natjerala roditelje da se stisnu ne bi

li oslobodila prostor.

Lexi je sjela pored Amande. Pogledala je u njezine tužne oči i

odjednom su obje plakale. Nisu bile prijateljice u srednjoj školi, ali to sad

nije bilo važno; sve je to palo u drugi plan. »Stvarno nisi ti kriva«, reče

Amanda. »Baš me briga što ljudi govore.«

Lexi je iznenadilo koliko su joj te riječi značile. »Hvala.«

Prije nego što je Amanda stigla još što dodati, počela je misa.

Svećenik je izgovorio Mijino ime, na što su sve prisutne

srednjoškolke briznule u plač, a pridružilo im se i ponešto momaka.

Svećenik je u svom govoru prikazao sretnu osamnaestogodišnjakinju koja

je bila gotovo kao Mia, ali ne baš posve. Nije rekao da je hrkala kad bi

ležala na leđima, niti da je micala usnama dok bi čitala, niti da je voljela

držati najbolju prijateljicu za ruku dok bi šetale po trgovačkom centru.

Njegove je riječi mogla podnijeti, no prezentacija fotografija iz

Mijina života ubila ju je u pojam. Mia u ružičastoj baletnoj suknjici, ruku

graciozno podignutih iznad glave… nasmiješena Mia s figuricom Kapetana

Kuke u ruci… Mia i Zach, s rukom u ruci, mršte se dok stoje u hladnoj

vodi oceana. Na posljednjoj je fotografiji bila sama, u ludoj majici

obojanoj u kućnoj radinosti i odrezanim trapericama, smiješila se kameri i

svijetu pokazivala palac gore.

Lexi je sklopila oči; sad je već ridala. Zasvirala je glazba — ali nije

to bila prava glazba. Miji se ne bi svidjeli prigušeni, ozbiljni tonovi. Iz

nekog je razloga to bilo najbolnije od svega. Tko god da je birao glazbu,

nije pritom mislio na Miju. Trebali su pustiti pjesmu iz nekog Disneyjeva

crtića, nešto na što bi Mia skočila na noge i zapjevala služeći se četkom

umjesto mikrofona…

Pjevaj sa mnom, Lexster. Mogle bismo osnovati bend… a Zach bi se

smijao i govorio: Dosta je, Mia, psi počinju zavijati…

Lexi je htjela prekriti uši rukama, ali riječi su navirale iz nje same,

sjećanja koja se nisu dala zaustaviti.

»Gotovo je, Lexi«, tiho reče Amanda.

Lexi je otvorila oči. »Hvala što si mi dopustila da sjednem pored

tebe.«

»Dolaziš na podjelu maturalnih svjedodžbi?«

Lexi je slegnula ramenima. Zar je prošlo tek šest dana otkako je s

Mijom i Zachom sjedila u školskoj dvorani i vježbala za ceremoniju? »Ne

znam…«

Ljudi su se slili u središnji prolaz i krenuli prema dvokrilnim

vratima. Lexi je osjećala njihove poglede. Lica koja bi se namrštila kad bi

je prepoznala u prolazu. Roditelji su je nijemo osuđivali; klinci su je

gledali s tugom i suosjećanjem.

Naposljetku je ugledala obitelj. Sjedili su u prvom redu, mirni,

ukočeni, u crnini. Ljudi su se zaustavljali i izražavali im sućut u prolazu.

Lexi je krenula prema njima, nije si mogla pomoći. Išla je protiv

struje; ožalošćeni su zurili u nju, mrštili se, micali joj se s puta.

U prvoj klupi Farradayi su ustali u istom trenu i okrenuli se.

Ni Jude ni Zach nisu joj uputili nikakav znak prepoznavanja. Samo

su tupo zurili, lica oblivenih suzama.

Lexi je stotinu puta prevrtjela u glavi što će im reći, ali sada, suočena

s razornim razmjerima njihove boli i vlastite krivice, nije mogla ni otvoriti

usta. Cijela joj je obitelj okrenula leđa i izašla kroz sporedni izlaz iz crkve.

Lexi je osjetila kako joj je Eva prišla. Potonula je u tetin zagrljaj,

gubeći snagu koju je skupila da ovamo dođe.

»Njega nitko ne krivi«, ogorčeno reče Eva. »To nije u redu.«

»Nije on vozio.«

»Ali trebao je«, reče Eva. »Kakve koristi od obećanja ako samo

prijeđeš preko njega? I on bi trebao snositi krivicu.«

Lexi se sjetila kako je izgledao u bolnici; zelene oči koje je toliko

voljela zamračilo je nešto gore od tuge. U njima je vidjela i krivicu, tešku

kao što je bila i njezina. »On krivi sam sebe.«

»To nije dovoljno«, odlučno reče Eva. »Idemo.«

Primila je Lexi ispod ruke i izvela je iz crkve. Lexi je čula kako ljudi

šapuću o njoj, okrivljuju je. Da je bila manje kriva, možda bi se složila s

Evom, možda bi se ljutila na Zacha, ali svaka je krivica bila manja od

njezine. Kratko i jasno. Zach nije održao obećanje. Ona je donijela

smrtonosnu odluku. Krivica i kajanje posve su je ispunili; u njoj nije bilo

mjesta za ljutnju. Zach je zaribao stvar; Lexi je učinila nešto puno, puno

gore.

»Netko mi je trebao reći da je odlazak na sprovod loša zamisao«,

reče Lexi dok su izlazile s parkirališta.

»Da ti je netko rekao«, reče Eva, »sigurno bi poslušala.«

Lexi je otrla oči. »Naravno.«

* * *

Jude je sjedila zgurena u mračnoj limuzini. Vani je počela kiša; kapi

su bubnjale o krov poput udaraca srca novorođenčeta.

Bila je toliko uronjena u svoju žalost da se, kad su se vrata limuzine

otvorila i pustila unutra sivu i žutu svjetlost koja je zaslijepila njezine

uplakane oči, dezorijentirano okrenula.

»Evo nas«, reče vozač stojeći pored otvorenih vrata. Bio je poput još

jedne crne crte na kiši, nakrivljena sjena ispod kišobrana. Iza njega stajali

su Molly i Tim, stisnuti uz svoju odraslu djecu.

»Dođi, Zachary«, reče njezina majka izvodeći ga iz limuzine.

Miles je kliznuo pored Jude i izašao iz automobila. Zatim joj je

pružio ruku. »Jude.«

»Idite«, rekla je, sretna što joj ne vidi oči iza sunčanih naočala koje je

nosila.

»Stići ću vas«, reče Miles Caroline, koja je nesumnjivo kimnula

glavom i žustro otišla, budno pazeći da se Zach drži uspravno i ne plače.

Po tome je Jude pamtila očev sprovod: nije plakala. Nitko nije plakao za

njime. Njezina majka to jednostavno nije dopustila. Prema žalosti se

odnosila kao prema nekakvoj zloćudnoj bolesti: mali rez, nekoliko šavova i

kao nov si.

»Ne možeš ne doći«, reče Miles. Čučnuo je pored automobila. Kiša

mu je šibala lice i izravnala mu kosu.

»Samo me gledaj.«

»Jude.« Uzdahnuo je.

Bio je to sad tipičan zvuk u njihovoj obitelji; prije je to bio smijeh.

Sad uzdah. »Zar misliš da ja ne želim biti snažna i izgurati ovo?« pitala je.

»Sramim se same sebe i želim biti prisutna. Ali jednostavno… ne mogu.

Nisam spremna gledati kako je spuštaju u zemlju. I nipošto nisam spremna

stajati pored tebe dok puštaš ružičaste balone.« Glas joj je puknuo. »Kao

da je ona negdje u raju i čeka da ih uhvati.«

»Jude«, umorno je rekao i ona je shvatila.

Miles je želio da Jude povjeruje kako je Mia sad na boljemu mjestu,

no nikako nije mogla.

Znala je da je to skupo košta, ta njezina slabost, ali nije mogla. Od

nje jednostavno ništa nije ostalo. Koliko se god trudila (a iskreno, sam

pokušaj bio je dovoljan da je iscrpi), nikako nije uspijevala biti prisutna, pa

čak ni kao majka.

Zach je znao da više nije sva svoja. Odnosio se prema njoj kao da je

napravljena od šećera i mogla bi se svaki čas rastopiti. Oprezno joj je

prilazio i pazio da ni na koji način ne spomene Miju. No ponekad, kad bi

mu poželjela laku noć, u njegovim bi očima vidjela potrebu, golu bol, i to

bi je probolo do kosti. U tim bi ga trenucima zagrlila, ali nije ga mogla

prevariti. Znao je da to zapravo nije njezin dodir, da ona nekako nije bila

ondje, a pošto bi otišla, vidjela je da izgleda još više slomljen nakon

njezine utjehe, nego prije.

»Slomit ćeš Zachu srce«, reče Miles. »Znam da to znaš. On te danas

treba.«

Jude je progutala knedlu. »Znam. Ali ja to ne mogu. Ne mogu stajati

ondje. Jesi li vidio kako su nas u crkvi svi gledali? Ja sam mislila samo na

to koliko ih sve mrzim, njih i njihovu zdravu djecu. Gledam druge ljude i

mrzim ih. A kad pogledam Zacha, vidim samo prazninu pored njega. On je

sad pola sebe, i svi to znamo… Katkad si ne mogu pomoći i krivim ga. Da

se nije napio…« Duboko je udahnula. »Ili da ga nisam pustila te večeri…«

»Ne možeš ovako dalje…«

»Nije još prošlo ni sedam dana«, otresla se. »A ako mi kažeš da

vrijeme liječi sve rane, kunem ti se Bogom, ubit ću te na spavanju.«

Miles je dugo zurio u nju, a onda je privukao u naručje. »Volim te,

Jude«, šapnuo joj je na uho. Nije mogla suspregnuti suze, ma koliko se

trudila.

I ona je voljela njega. I voljela je Zacha. Ta je ljubav bila negdje u

njoj, samo ona sad nije mogla do nje.

»Prenijet ću joj tvoj pozdrav.«

Čula je kako se zatvaraju vrata automobila; ponovno je ostala sama.

Na sreću. Dugo je sjedila u tmini, slušala kišu na krovu i pokušavala ne

misliti ni na što, no njezina je kći bila u svemu, u svakom dahu, u svakom

uzdahu, u svakom treptaju oka. Naposljetku je potajice posegnula u malu

crnu torbicu i izvukla Mijin mobitel. Brzo se osvrnula oko sebe, a onda ga

rasklopila i poslušala poruku na Mijinom pretincu govorne pošte.

Bok! Dobili ste Miju. Trenutno sam totalno zauzeta, ali ostavite

poruku i sto posto ću vam se javiti!

Jude ju je neprekidno slušala: katkad se obraćala kćeri, katkad je

plakala, katkad samo slušala. Bila je tako obuzeta dobivanjem Mije da je

glasno dahnula kad su se otvorila vrata limuzine. Brzo je sklopila telefon i

ugurala ga u torbicu dok je Zach ulazio unutra. Oči su mu bile crvene i

natečene.

Jude je kliznula prema njemu i primila ga za ruku. Mrzila je način na

koji ju je gledao — iznenađenje njezinim dodirom — i htjela mu je uputiti

koju riječ utjehe, ali nije imala ni jednu.

Jude, Zach i Miles zgurili su se zajedno tijekom duge vožnje kući.

Njezina majka sjedila je preko puta njih, ruku sklopljenih u krilu, dok

su joj lijepe oči blistale od suza koje se nijednom nisu otkotrljale. Jude je

iznenadio taj izraz osjećaja, tuge. Prije samo tjedan dana nevjerojatan

prizor majčinih suza zapanjio bi Jude, naveo je da zagrli majku. Sad je nije

bilo briga. Njezina vlastita bol sve je tuđe gurala u sjenu. Bila je to bijedna,

ponižavajuća istina, ali ipak je bila istina.

Kad su stigli do kuće, Jude je izašla iz automobila i sama otišla do

ulaznih vrata. Sad je jedino htjela spavati. Zacijelo je to rekla na glas jer je

čula majku kako kaže: »Dobra zamisao. San će ti pomoći.«

Kao da se na te riječi probudila. »Stvarno, majko? Pomoći će?«

Majka je pogladila Jude po zapešću. Bilo je to tek ovlaš, dodir koji je

nestao prije nego što ga je postala svjesna. »Bog nam uvijek daje teret koji

možemo ponijeti. Ti si jača od ovoga, Judith.«

Bijes je zaslijepio Jude. Bio je to jedan od njezinih novih osjećaja.

Nikad ranije nije bila bijesna, no sad je on stalno bio s njom, postao dio nje

poput oblika njezina lica ili boje kože. Samo uz golem trud uspijevala ga je

potiskivati. Brzo se okrenula od majke da ne izgovori nešto što bi požalila i

ušla u kuću.

U predsoblju je naglo stala. »Gdje je Mijin džemper?«

»Molim?« upita Zach prilazeći joj.

»Mijin zeleni džemper. Ovdje je visio.« Judein bijes pretvarao se u

paniku.

»U pranju je«, reče njezina majka. »Namjeravala sam ga oprati

zajedno s…«

Jude je odjurila u praonicu i kopala po hrpi prljave odjeće sve dok

nije pronašla Mijin džemper. Prinijela ga je licu, utisnula meku vunu na

nos i udahnula Mijin miris. Njezine suze smočile su tkaninu, ali nije ju bilo

briga. Ignorirajući zapanjene poglede članova svoje obitelji, oteturala je u

spavaću sobu, tresnula vratima za sobom te se srušila na krevet.

Naposljetku — njoj se činilo da su prošli sati — čula je kako se

otvaraju vrata spavaće sobe.

»Hej«, s vrata reče Molly. Stajala je ondje, tužna i nesigurna u

elegantnoj crnoj haljini sa širokim remenom, i lomila ruke. Bijela joj je

kosa bila neuredno raščupana i zategnuta tankim obručem; duž cijeloga

čela vidio joj se crni izrast. »Mogu li ući?«

»Mogu li te zaustaviti?«

»Ne.«

Jude je privukla noge i sjela, naslonivši se na uzglavlje prekriveno

svilom.

Molly se popela na veliki krevet i privukla Jude u zagrljaj kao da je

dijete. Jude nije htjela ponovno zaplakati, ali nije si mogla pomoći.

»Mislila sam da sam snažna«, prošaptala je Jude.

»I jesi snažna«, rekla je Molly i zataknula vlažan pramen kose iza

Judeina uha.

»Nisam«, rekla je odmičući se. »Više nemam pojma kakva sam.«

Bila je to istina. Sve ovo pokazalo joj je kakva je zapravo njezina duša:

slaba, krhka. Nimalo nalik ženi kakvom se zamišljala.

Ili možda to nije bila istina. Možda je sad znala ono što prije nije: da

nije ljubazna, brižna, suosjećajna, ni uravnotežena. Bila je bijesna, slaba i

čak pomalo osvetoljubiva. A najviše od svega, bila je loša majka.

U zadnje vrijeme sve ju je ljutilo. Sunce. Zdrava djeca. Roditelji koji

se žale na svoju djecu. Lexi.

Jude odjednom nije htjela da je se dira. Izvukla se iz Mollyna

zagrljaja i strovalila na uzglavlje. »Nije bila vezana.« Rekla je to tiho,

uplašeno; prošlo je tek nekoliko dana, a Jude je već naučila da ljudi ne žele

slušati o Miji. Kako da prestane govoriti o svojoj kćeri? No bilo je

dovoljno da je spomene, i ljudi bi već počeli hvatati maglu.

»Ispričaj mi«, reče Molly držeći je za ruku, namještajući se pored

nje.

»Hvala«, reče Jude. »Nitko ne želi slušati o njoj.«

»Ja ću slušati što god mi želiš ispričati.«

Jude se okrenula prema njoj. »Uvijek se vezala.« Drhtavo je udahnula

i posegnula za rupčićima u ladici noćnog ormarića.

Bila je to pogreška, odmah je to shvatila.

U ladici je ugledala plavu baršunastu kutijicu za prsten pored naočala

za čitanje. Iako je znala da je ne bi smjela dirati, izvadila ju je i otvorila.

»Što je to?« pitala je Molly.

»Dar Miji za maturu.«

Molly je na trenutak šutjela. »Prekrasan je.«

»Namjeravala sam je povesti u kupovinu da zajedno odaberemo

kamen. Da imamo ženski dan. Možda na manikuru i pedikuru kad

završimo.« Na to se Jude ponovno slomila i zaplakala.

»O, Jude«, reče Molly i ponovno je zagrli.

Jude je trebala osjećati snagu prijateljičine ljubavi, ali nije osjećala

ama baš ništa. Ne u tom trenutku, dok je zurila u taj prelijepi, nedovršeni

prsten sa zjapećim, praznim držačem za kamen…

PETNAEST

Toga sunčanog subotnjeg poslijepodneva školsko parkiralište je bilo

prepuno automobila.

Lexi je sjedila na suvozačkom mjestu tetina forda fairlanea i kroz

prljavi vjetrobran zurila u gomilu okupljenu oko stijega.

»Mjesto ti je ovdje, Alexa«, reče teta. »Marljivo si učila i zaradila

ovaj dan kao i svi drugi.«

»Bojim se«, tiho je odgovorila.

»Znam«, reče teta. »Zato sam ja ovdje.«

Lexi je duboko udahnula i posegnula za kvakom. Stara vrata su se

otvorila uz škripu te poskočila na kraju svoga puta.

Zajedno s Evom prošla je kroz raspričanu gomilu prijatelja i rođaka

koji su došli vidjeti podjelu maturalnih svjedodžbi generaciji 2004. Lexi je

hodala pognute glave, izbjegavajući poglede novinara kod stijega. Dok je

prolazila, čula je kako jedan od njih kaže: »Dvjesto sedamdeset i dvoje

maturanata, Phile. Trebalo ih je biti dvjesto sedamdeset i troje.«

Uz rub nogometnog igrališta, Lexi je zastala.

»Radije se požuri«, reče Eva. »Kasnimo.«

Lexi je kimnula, no kad je pogledala redove sklopivih stolaca

poredanih po travnjaku, osjetila je mučninu u želucu.

»Ponosim se tobom, Alexa«, reče teta. »Dobra si djevojka. I da

slučajno nisi pomislila ništa drugo.«

Eva joj se široko nasmiješila i nestala u masi ponosnih roditelja koji

su išli prema tribinama.

Lexi je ondje ugledala Farradaye. Jude i Miles sjedili su u drugom

redu, pored Molly, Tima i bake Caroline. Čak i s te daljine Lexi je vidjela

kako je Jude blijeda i mršava. Crne sunčane naočale samo su dodatno

naglasile bjelinu njezine kože i izražene jagodične kosti. Nije bila

našminkana, a u ruci je držala Mijinu ružičastu torbicu.

Lexi je tad shvatila da ona to ne može. Ne može proći kroz tu gomilu

ljudi i ući u školsku dvoranu, gdje su svi njezini prijatelji, odjeveni u toge i

s kapama na glavi, čekali da trijumfalno zauzmu svoja mjesta na

nogometnom terenu. Ne može vidjeti Zacha, ne toga dana, kad će Mijina

odsutnost biti tako opipljiva.

Skinula je kapu i raskopčala togu te ih oboje zabila u veliku torbu.

Upravo se spremala otići kad je generacija 2004. u pravilnom redu počela

izlaziti na teren, bujica kraljevski plavih i žarkožutih toga pod nebom bez

ijednoga oblačka.

Zavukla se u jedan od praznih prolaza ispod tribina. Na terenu pred

njom njezini su kolege zauzimali svoja mjesta.

Zach je hodao sam. Sa sunčanim naočalama (vjerojatno da zaštiti

svoje opečene oči od jarkoga sunca), obrijane glave i opečena obraza,

gotovo uopće nije nalikovao na sebe. Lice mu je upalo, kao i Judeino; nije

se smiješio.

Kad su i posljednji maturanti sjeli, publika je zapljeskala.

Praćen glasnim ovacijama, ravnatelj Yates popeo se na pozornicu i

stao za govornicu. Rječito je govorio o Pine Islandu, o tome kako je

odrastati na komadiću kopna okruženom morem, o tome kako to jača

osjećaj zajedništva. Na kraju govora rekao je: »Ovu je generaciju pogodila

iznenadna, strašna tragedija. Ovi učenici, tek na putu sazrijevanja, odrasli

su u samo tjedan dana. Nadamo se da će, kad u životu budu morali donositi

odluke, bilo male ili velike, pamtiti što su o mogućim posljedicama naučili

2004. godine.« Učenicima je uputio tužan, značajan osmijeh. »A sad će

Amanda Martin zapjevati u sjećanje na jednu vrlo posebnu djevojku, koja

je danas trebala biti ovdje s nama.«

Lexi se pokušala pripremiti na ono što slijedi, ali kad je glazba

počela, osjetila je stravičnu bol u prsima. Amandin glas, jasan i mio,

odzvanjao je: »Pokazat ću ti svijet… sjajan, blistav, krasan…«

Pjesma je vratila živo sjećanje na Miju kako se vrti po plesnom

podiju i pjeva u pogrešnom tonalitetu. Obožavala je Disneyjeve crtiće. Ja

sam Ariel, stalno je govorila. A ti si Belle. Mi nismo ni Snjeguljica, ni

Pepeljuga; mi smo Disneyjeve junakinje novoga kova — borimo se za ono

što želimo…

Kad je Amanda otpjevala do kraja, Lexi je jecala. Nije bila jedina:

barem pola maturanata je plakalo.

Pljesak je bio gromoglasan, a kad se smirio, počela je podjela

maturalnih svjedodžbi. Njezini su prijatelji prozivani jedan po jedan, na što

su se u svojim togama penjali na pozornicu, uzimali svjedodžbe i mahali

publici.

»Alexa Baill.«

Publika je naglo ušutjela. Ljudi se osvrtali oko sebe.

Ravnatelj se na pozornici nakašljao i nastavio. »Andrew Clarke…«

Lexi je srce divlje tuklo. Bila je sigurno da će netko prstom uprti u

nju, povikati: »Eno je, to je cura koja je ubila Miju.«

»Zachary Farraday.«

Zach je ukočeno prošao kroz prolaz i popeo se na pozornicu. Uzeo je

svjedodžbu iz ravnateljeve ruke i okrenuo se prema tribinama. Polako je

podigao Mijinu uokvirenu fotografiju, a onda se približio mikrofonu.

»Danas je namjeravala napraviti ›zvijezdu‹…«

›Zvijezda‹ Lexster… to će im privući pozornost.

Lexi je potonula na betonski zid zagrijan od sunca te zatvorila oči.

Ceremonija se nastavila, prozivanje i dodjela svjedodžbi, no ona toga

gotovo uopće nije bila svjesna. Čula je jedino vlastite uspomene, sve ono

što joj je Mia rekla tijekom godina…

»Lex?«

Duboko je udahnula i otvorila oči. Zach je stajao pred njom. Iza njih,

na terenu, vladali su zvuk, boja i pokret, no kod njih je bilo mirno i tiho.

Bili su sami u praznini ispod tribina. »K-kako si me pronašao?«

»Znao sam da ćeš biti ovdje.«

Nadala se da će taj trenutak doći, sanjala je o njemu, smišljala kako

da mu dâ do znanja koliko joj je žao, no sad je vidjela da on to već zna, da

razumije. »Volim te«, tiho je rekla. Bilo je to jedino što se nije promijenilo.

»I ja tebe volim, ali…«

»Ali što?«

Odmahnuo je glavom, slegnuo ramenima. Savršeno je shvatila što

time želi reći: da više ništa nije važno, a najmanje njihova ljubav. Nikad

nije vidjela tužniji pogled od njegova.

»Nikad mi nećeš oprostiti, zar ne?« pitala je.

»Ja sam taj kome ne mogu oprostiti«, rekao je. Glas mu je puknuo i

okrenuo joj je leđa. »Moram ići.«

»Čekaj.« Posegnula je u svoju torbu, prokopala pored toge od

poliestera i izvukla otrcani primjerak Jane Eyre, sav označen ›ušima‹. Bio

je to glup dar za jednoga mladića, ali i jedina draga stvar koju je imala.

»Želim da ti ovo imaš«, rekla je.

»To je tvoja najdraža knjiga. Ne mogu je uzeti…«

»Molim te. Ima sretan završetak.«

Pružio je ruku; na trenutak su oboje dodirivali knjigu. »Moram ići.«

»Znam. Zbogom, Zach«, šapnula je gledajući kako odlazi od nje.

Otrgnula se od zida i izašla ispod tribina. Nije se ni trudila pognuti

ramena, ni odvratiti pogled. Nije ju bilo briga zure li ljudi u nju.

Na parkiralištu je ušla u Evin stari automobil i čekala.

»Nisi mogla, ha?« pitala je Eva kasnije, kad je sjela za volan.

Lexi je slegnula ramenima. »Koga briga? Obična glupa ceremonija.«

»Tebe je bilo briga.«

»Prije«, rekla je Lexi i u tom trenutku shvatila da će cijeli njezin

život biti podijeljen na dva dijela: prije nego što je ubila najbolju

prijateljicu, i nakon toga.

* * *

Dodjela maturalnih svjedodžbi bila je previše za Jude. Dan je bio

ispunjen duhovima, neprisutnima, pogrešnim djevojkama…

Kad je ceremonija napokon završila, osjećala je kako se raspada.

Pokušala je uvjeriti Zacha da ode proslaviti maturu s prijateljima. Uvijek

ćeš se toga sjećati, umorno je rekla, premda su oboje znali da je to laž.

Razumski je znala da bi ga trebala natjerati da ide, da se pretvara kako mu

se život nastavlja po starom, ali nije to mogla iskreno osjećati.

Stoga su se u tišini odvezli kući. Sjedila je naslonjena na prozor

automobila i smrzavala se do kosti premda je bilo uključeno grijanje

sjedala. Zach je iza nje prstima bubnjao po naslonu, a kad su stigli do kuće,

izjurio je iz automobila i potrčao uza stube. Nesumnjivo se htio zadubiti u

računalne igrice i zaboraviti na sve.

»Lexi je bila ondje«, rekao je Miles kasnije, kad je s Jude bio sâm u

kuhinji.

Jude je osjetila nalet bijesa. Živa, zdrava Lexi, na kojoj je samo bijeli

gips svjedočio da je te noći bila u autu.

»Bogme ima obraza. Nadam se da je Zach nije vidio.«

»Vidio ju je«, reče Miles gledajući je. »Ne čini to, Jude. Samo ćeš još

više pogoršati situaciju.«

»Pogoršati situaciju? Zafrkavaš me? Kako bi situacija, zaboga,

mogla biti išta gora?«

»Ne tjeraj Zacha da bira između tebe i Lexi. On te voli, znaš to.

Oduvijek čini sve što može samo da se ti ponosiš njime. Nemoj to sad

iskoristiti protiv njega. On i Lexi moraju riješiti neke stvari.«

Jude je teško uzdahnula, otišla u spavaću sobu i zatvorila vrata za

sobom.

Idućih četrdeset i osam sati samo je ležala u krevetu, katkad spavala,

katkad plakala. Satima je ležala sklopljenih očiju, dozivala Miju,

razgovarala s njome, ali ništa se nije dogodilo. Ni dah na obrazu, ni

treperenje svjetiljke na noćnom ormariću. Ništa. A ionako nije zapravo

vjerovala da je Mia čuje.

Kad se napokon izvukla iz kreveta, izgledala je kao

devedesetogodišnja beskućnica koja je na ulici pronašla haljinu s potpisom

poznatog dizajnera i onda je tjednima neprekidno nosila. Znala je da Miles

ne razumije. Prethodne je večeri ispustio onaj zvuk — uzdah očaja ili

beznađa — kad se nije htjela presvući u spavaćicu. Nije shvaćao koliko se

krhko ona osjeća. Podigne li ruke, mogle bi se slomiti i otpasti.

Presvukla se u staru trenirku. Nije se zamarala tuširanjem ni pranjem

zuba, već je odmah izašla iz spavaće sobe, privučena mirisom kave iz

Starbucksa.

Miles je sjedio za granitnim šankom u kuhinji i pijuckao kavu. Kad

je Jude ušla, uspravio se na stolcu i nasmiješio joj se s izrazom olakšanja

koje je trebalo smiliti njezino slomljeno srce.

Televizor je bio upaljen. Jude nije stigla ništa reći kad je čula

voditelja vijesti kako kaže: »… ubila najbolju prijateljicu vožnjom u

alkoholiziranom stanju samo tjedan dana prije mature.«

Bilo bi bolje da nije bacila pogled na ekran. Od prizora izubijanog,

uništenog mustanga s razbijenim vjetrobranskim staklom smjesta joj je

pozlilo. Nije prije vidjela tu sliku… A onda se na ekranu pojavilo Lexino

nasmiješeno lice. »Predsjednica lokalnog ogranka Udruženja majki protiv

vožnje u pijanom stanju, Norma…«

Miles je dograbio daljinski upravljač i ekran se zacrnio.

Jude je ponovno osjetila kako u njoj raste bijes i potiskuje sve drugo.

Čula je da joj Miles nešto govori, ali od glasne buke u svojoj glavi nije

mogla razaznati ni riječi. Natočila si je šalicu kave i izašla iz kuhinje.

Kako da to preživi? Kako da jednog dana na ulici sretne Lexi i ne

sruši se na koljena?

Lexi, koja je mogla nastaviti sa svojim životom…

Jude je stajala u dnevnom boravku, drhtala, pitala se što da učini. Da

se vrati u krevet?

Sklopila je oči, pokušavajući iz glave izbaciti prizor koji je upravo

vidjela, Zachov skršeni automobil…

Isprva je pomislila da čuje vlastito srce; onda je pomislila, baš čudno,

a tek onda shvatila da netko kuca na vratima. Obrisala je oči i otvorila vrata

očekujući da će ondje ugledati prijateljicu sa složencem koja će joj reći,

Strašno mi je žao, no pred vratima je stajao neznanac, visok, elegantan,

sjedokos muškarac u prugastom plavom odijelu.

»Dobar dan, gospođo Farraday. Ne znam sjećate li me se. Zovem se

Dennis Uslan. Ja sam javni tužitelj kojem je dodijeljen vaš slučaj. Moja

nećakinja Helen maturirala je zajedno sa Zacharyjem.«

Jude je naglo izdahnula; nije ni primijetila koliko dugo drži dah. »Da,

Dennise. Naravno da vas se sjećam. Pomogli ste u izgradnji novog

bejzbolskog igrališta u parku Rotary.«

»Da, tako je. Oprostite što sam nenajavljeno svratio, ali čini se da ste

ostavili otklopljen telefon.«

»Zbog novinara«, rekla je pomičući se u stranu. »Stalno zovu i traže

da ›komentiramo svoju tragediju‹. Uđite.« Uvela ga je u dnevni boravak,

gdje je sunce sjalo kroz divovske prozore. Pogled na Tjesnac toga je

kristalno bistroga dana bio spektakularan.

Dennis je upravo sjeo kad je u sobu ušao Miles, odjeven u kratke

hlače za trčanje.

»Milese«, reče Jude. »Ovo je Dennis Uslan. Javni tužitelj kojem je

dodijeljen naš slučaj.«

Miles je pogledao Dennisa. »Nisam znao da imamo slučaj.«

Dennis je ustao. »O tome sam htio s vama razgovarati. Udruženje

majki protiv vožnje u pijanom stanju i zajednica jako me pritišću da

podignem optužnicu protiv Alexe Baill za ubojstvo iz nehaja. Naravno,

suđenje bi moglo biti dugačko i mučno pa sam htio vidjeti što vi mislite o

tome.«

»Što bi se dogodilo Lexi?« upita Miles.

»Ako je osude, mogla bi dobiti više od petnaest godina zatvora,

premda moram priznati da je takav ishod suđenja iznimno rijedak. Isto

tako, sud bi je mogao proglasiti nevinom, ili bi se mogla nekako nagoditi i

odslužiti blažu kaznu. Kako god bilo, suđenje je obitelji žrtve uvijek

teško.«

Jude se trznula na riječ »žrtva«.

»Mislim da nikome neće pomoći ako Lexi ode u zatvor«, reče Miles.

»Moramo joj oprostiti, ne kazniti je. Možda bi drugi klinci mogli izvući

pouku iz njezine pogreške? Mogla bi…«

»Oprostiti joj?« Jude nije mogla vjerovati što je njezin muž upravo

rekao.

»Gospođo Farraday«, upita Dennis, »što vi želite?«

Jude je znala što je ispravno, znala je što bi rekla prije svega ovog,

što bi vjerovala — da Miles ima pravo. Samo je oprost mogao ublažiti

Judeinu bol.

No ona više nije bila ta žena. »Pravdu«, naposljetku je rekla. Vidjela

je izraz razočaranja na Milesovu licu. »Koja majka to ne bi htjela?«

* * *

U devet dana, koliko je prošlo od podjele maturalnih svjedodžbi,

Lexi se pretvorila u izgubljenu dušu. U ponedjeljak rano ujutro pojavila se

na poslu u slastičarnici, samo da bi joj šefica rekla (doduše, ljubazno) da je

otpuštena. Pokušaj shvatiti, rekla je gospođa Solter, mnogi su mještani

trenutno strašno bijesni na tebe. Posao bi trpio kad bi i dalje radila ovdje.

Nakon toga Lexi je ostala kod kuće i čitala knjigu za knjigom. Prvi

put nakon mnogo godina potražila je utjehu u Jane Eyre. Ponovno ju je

čitala kad je netko pokucao na vratima njezine sobe.

»Lexi?«

»Da?«

»Odvjetnik ti je došao.«

Lexi je spustila knjigu i otišla u dnevni boravak.

»Podigli su optužnicu protiv tebe«, reče Scot prije nego što je Lexi

uspjela sjesti. »Za ubojstvo iz nehaja i nanošenje teških tjelesnih povreda.

Čitanje optužnice je u srijedu. Izjavit ćeš da si nevina pa ćemo dogovoriti

datum suđenja.«

»Nevina?« ponovila je Lexi pokušavajući shvatiti sve što joj je rekao.

Više nije znala ni kako se osjeća.

»Pitanje nije jesi li ti vozila, niti je li Mia poginula. Riječ je o pravnoj

odgovornosti. Doživjela si nesreću. Nisi počinila zločin. Stoga je naš

plan…«

Lexi nije čula ništa nakon riječi »odgovornost«. Odjednom se

pretvorila u svoju majku: pokušavala je pobjeći od svojih djela. »Ne«,

oštro je rekla.

Scot ju je pogledao. »Što ne, Lexi?«

»Izjavit ću da se osjećam krivom«, rekla je.

»Bogme nećeš«, reče Eva.

Lexi je voljela svoju tetu zbog tih riječi. »Ma daj, Eva. Zar da se

izvučem pošto sam ubila najbolju prijateljicu? Učinila sam to, a mi si ne

možemo priuštiti…«

»Nećeš izjaviti da se osjećaš krivom«, ponovila je Eva. »Imam

novca, uštedjela sam za mirovinu.«

»Dopuštaš da ti osjećaji divljaju«, reče Scot. »Vidim da si dobra

osoba i želiš postupiti ispravno, ali izjaviti da se osjećaš krivom nije

ispravan postupak. Ubojstvo iz nehaja težak je zločin, za koji je predviđena

višegodišnja zatvorska kazna, moguće čak i doživotna. Vjeruj mi, ne želiš

ići u zatvor, Lexi. A s obzirom na javno mnijenje… moramo se boriti za

tvoju slobodu.«

Hoće li moći stati pred sud i izjaviti da nije kriva kad su svi znali da

jest? »Svi znamo što je ovdje ispravno. Zar ne želiš da postupim kako

treba, teta Eva?«

»Premlada si da bi znala što je ovdje ispravno, Lexi. Učinila si nešto

strašno. Priznajem. Ali, je li zatvor rješenje? Nije. Vidjela si kako je tamo

kad si posjećivala majku.« Eva se primaknula. Obujmila je Lexino lice

svojim suhim, izranjenim rukama. »Znam da si zabrinuta zbog mene, ali

nemoj biti. Možemo si priuštiti što god bude potrebno.«

»Čak i da izjaviš kako se osjećaš krivom i nagodimo se«, reče Scot,

»sudac na to ne mora pristati. Može ti izreći bilo koju kaznu predviđenu

zakonom. A s obzirom na medijsku pozornost, možda bi želio da tvoj

primjer posluži kao upozorenje drugima. Mogla bi cijeli život provesti iza

rešetaka, Lexi.«

»Ja i jesam primjer drugima«, tiho reče Lexi. »Ja sam ono najgore

što ti se može dogoditi i klinci bi to trebali znati. Kako da stanem pred sud

i kažem da sam nevina?«

»Nije li ta noć donijela dovoljno zla?« upita Eva.

»Dosta rasprave. Plaćate me da vas savjetujem i moj savjet je

sljedeći: izjavit ćeš da se ne osjećaš krivom«, odlučno reče Scot.

Lexi je uzdahnula. Govorili su o zakonu i njezinoj budućnosti. To

zapravo uopće nije bilo bitno, ali oni su se tako silno trudili da je spase.

Nije htjela razočarati i njih. Pogotovo ne Evu. »U redu.«

* * *

Jude je sjedila u sudnici, između muža i sina. Zach je sjedio posve

uspravno, onako kako ga je toliko puta zamolila da sjedne. Više nije bio

pogrbljeni, zaigrani klinac. Sad je hlače nosio navučene do struka i vezane

remenom, i nitko ga nije morao podsjećati da pospremi sobu. A znala je i

zašto: silno se trudio da je usreći. Živio je u strahu da će pred njome reći ili

učiniti nešto pogrešno, da će je rasplakati. Pogotovo ovdje, pred svima koje

poznaje.

Klupe u sudnici brzo su se popunile. Čim se proširio glas da je Lexi

uhićena i čeka čitanje optužnice, ljudi su se na sve načine pokušavali

domoći propusnice za ulaz u sudnicu. Stajali su u redu još prije zore u nadi

da će se uspjeti dokopati slobodnog mjesta. Svi su imali neko mišljenje o

slučaju: za neke je Lexi bila žrtva, za druge prijetnja društvu. Neki su Jude

i Milesa krivili za nedovoljan nadzor nad djecom i loš odgoj — bili su to

roditelji koji su se kleli da njihova djeca ne piju. Nekoliko luđaka za sve je

krivilo zakonsku dobnu granicu za konzumaciju alkohola i tvrdilo da se

ovakve stvari ne bi događale kad bi se ona spustila na osamnaest godina.

Lokalni izvjestitelji te možda novinar ili dva iz državnih glasila vukli

su se po hodniku ispred sudnice. Jude se nije osvrtala, nije htjela vidjeti

prijateljice s kojima se sprijateljila tijekom godina provedenih na Pine

Islandu, žene s kojima je razgovarala na razrednim priredbama, dok su

razvozile djecu po raznim aktivnostima, i u redu za blagajnu u

supermarketu. Mnoge od njih redovito su je zvale, i ona im se javljala, no

ti su pozivi uglavnom bili vrlo kratki. Jude jednostavno više nije znala što

bi rekla. Isto tako, nije marila za predstavnice Udruženja majki protiv

vožnje u pijanom stanju, koje su baš toga jutra održale tiskovnu

konferenciju na kojoj su zatražile zatvorsku kaznu za Lexi.

Lexi.

Već je i njezino ime bilo dovoljno da Jude obuzme bijes ili očaj.

Trudila se iz petnih žila da se ne sjeti djevojke koja je prouzročila sve ovo,

koja joj je ubila kćer. Djevojke koju je njezin sin volio. Djevojke koju je i

sama voljela.

»Oprostite što kasnim«, reče njezina majka sjedajući s druge strane

Zacha.

Sudac je lupio čekićem i naložio svima da se smire.

Na galeriji je zavladao muk.

»Gospođice Baill«, reče sudac, »upoznati ste s time za koje ste

zločine optuženi?«

Lexi i njezin odvjetnik ustali su za optuženičkom klupom. Ona je

izgledala nevjerojatno krhko i sitno dok je ondje stajala. Kosa joj je bila

nepočešljana i čupava, izvan kontrole. Njezine su jeftine crne hlače bile

malo prekratke, a trebalo ih je i izglačati.

»Jesam, časni sude«, reče Lexi.

»Točka prva, ubojstvo iz nehaja, kako se izjašnjavate?«

Lexi je zastala. »Kriva sam, časni sude.«

U sudnici je zavladao šok, a onda je izbio pakao. Oba odvjetnika

skočila su na noge i počela se nadvikivati da bi ih sudac čuo.

»U moj ured«, oštro reče sudac. »Smjesta. I vi, gospođice Baill.«

Lexi je krenula za odvjetnikom iz sudnice. Iza njihovih leđa na

galeriji je krenuo žestoki šapat.

Zach se okrenuo prema Jude. »Ne kužim. Što to ona radi?«

Jude je sjedila posve mirno, dišući najbolje što je znala, pokušavajući

ništa ne osjećati. Bio je to nekakav trik, pokušaj pridobivanja suosjećanja.

Ne bi mogla odgovoriti Zachu ni da je znala što bi rekla. Naposljetku su se

odvjetnici vratili u sudnicu. Prisutni su se utišali.

Sudac je sjeo i pogledao Lexi. »Točka druga, nanošenje teških

tjelesnih povreda, kako se izjašnjavate?«

»Kriva sam, časni sude«, reče Lexi.

Sudac je kimnuo glavom. »Gospođice Baill, dužnost mi je upozoriti

vas da imate pravo na suđenje, na kojem će o vašim djelima suditi porota

sastavljena od građana. Razumijete da se svojim izjašnjavanjem odričete

toga prava?«

»Razumijem, časni sude.«

»I razumijete da to izjašnjavanje znači da ćete biti osuđeni za ovaj

zločin bez suđenja te da ćete možda smjesta biti upućeni na izdržavanje

kazne?«

»Razumijem, časni sude«, ponovila je, ovaj put glasnije.

»Premda to nije uobičajeno, zbog teških posljedica ovoga slučaja na

zajednicu, sud je spreman smjesta donijeti presudu. Gospođice Baill, želite

li nešto izjaviti?«

Lexi je kratko kimnula i ustala. »Želim, časni sude.«

»Smijete stupiti za govornicu«, uputio ju je.

Lexi se popela za govornicu i bacila pogled preko galerije, a zatim na

Zacha. »Pila sam, a onda vozila i ubila sam najbolju prijateljicu. Odvjetnik

mi kaže da je krivica ili nevinost pravno pitanje, ali ima krivo. Kako se

mogu iskupiti? To je pravo pitanje. Ne mogu. Ne mogu. Mogu samo platiti

za ono što sam učinila i reći koliko mi je užasno, užasno žao. Volim…

Zacha i Farradaye i Miju. Uvijek ću ih voljeti i molim se da jednoga dana

oni mogu čuti te moje riječi a da ih one ne povrijede. Hvala.« Vratila se na

svoje mjesto u optuženičkoj klupi i sjela.

Sudac je spustio pogled na neke papire raširene na njegovu stolu.

»Ovdje imam priloženu molbu Udruženja majki protiv vožnje u pijanom

stanju, u kojoj me mole da gospođici Baill izreknem kaznu koja će

poslužiti kao upozorenje drugim tinejdžerima, tako da znaju što bi im se u

sličnoj situaciji moglo dogoditi. A sad se želim obratiti obitelji.« Podigao

je pogled i blago se osmjehnuo. »Znam da je iznebuha, ali bi li netko od

vas želio nešto izjaviti pred sudom?«

Miles je pogledao Jude. Javni tužitelj im je rekao da će se nakon

suđenja smjeti obratiti sudu i razmišljali su što će tada reći, no do toga je

trebalo doći tek za nekoliko tjedana.

Jude je nesigurno slegnula ramenima.

Miles je ustao i na trenutak nijemo stajao. Samo lagano stezanje

čeljusti otkrivalo je pravu dubinu njegovih osjećaja. Gledajući ga takvog,

nikome u sudnici ne bi palo na um da je to čovjek koji je počeo plakati u

snu.

Zagladio je svijetloružičastu kravatu ispod grla, popeo se za

govornicu u pročelju sudnice te pogledom preletio prijatelje i susjede.

»Vjerujem da svi u sudnici znaju kako je ovo jako teško razdoblje za moju

obitelj. Nema riječi kojima bismo izrazili svoju bol. Ipak, čudi me što se

Lexi izjasnila krivom. Siguran sam da joj je odvjetnik savjetovao da to ne

čini.

»Poznajem Lexi. Zadnjih je nekoliko godina bila poput člana obitelji.

Znam da bi učinila sve da ispravi to što je učinila, a nisam ni toliko naivan

da vjerujem kako je samo ona kriva, dok su moja djeca nedužna. Trebao

sam djeci zabraniti da piju, a ne prisjećati se vlastitih srednjoškolskih dana.

Trebao sam biti stroži prema njima, možda ih bolje podučiti tome što sve

alkohol može učiniti. Ova je tragedija pogodila mnoge, i krivicu snose

mnogi. Ne samo Lexi.«

Pogledao je Lexi. »Opraštam ti, Lexi, ako ti to nešto znači, i divim se

tvojoj odluci da se izjasniš krivom. Nisam siguran da bih jednom od svoje

djece savjetovao da postupi jednako.

»Hvala, časni sude, što ste mi pružili priliku da nešto kažem«,

naposljetku reče Miles gledajući suca. »Molim vas samo jednu stvar: da u

Lexi vidite djevojku koja je strašno pogriješila i to javno priznala, a ne

hladnokrvnu ubojicu. Zatvor nije rješenje, nego samo nova tragedija, a njih

smo siti.« Okrenuo se od govornice i vratio na svoje mjesto.

Jude nije svjesno donijela odluku da progovori. Ustala je poput lutke

na koncu. Trzavo, nespretno. Nije ni znala što će reći dok nije stala za

govornicu i zagledala se u ljude koje je godinama poznavala. Promatrala je

njihovu djecu kako rastu zajedno s njezinom, išla na njihove rođendane.

Neki od njih imali su i mlađu djecu, kojoj su tek predstojali pijani

srednjoškolski tulumi.

»Da barem te večeri nisam pustila djecu na tulum«, tiho je rekla,

osjećajući kako se u njoj nešto lomi. »Da se barem nisu napili. Da se barem

Mia vezala. Da su me barem nazvali da dođem po njih.« Zastala je. »Nikad

više neću zagrliti kćer. Neću joj napraviti frizuru za vjenčanje, niti primiti

njezino prvo dijete.« Posegnula je u džep i izvadila prsten koji je Miji

kupila za maturu. Zlato je zablistalo pod fluorescentnom rasvjetom; prazan

držač za dragi kamen nalikovao je pruženim prstima. »Ovaj sam prsten

namjeravala pokloniti Miji za maturu. Mislila sam da bi se ružičasti biser

lijepo uklopio, no zaključila sam da ću odluku prepustiti njoj.« Glas joj je

oslabio, a snaga isparila. Pogledala je Lexi, koja je sjedila i plakala. Te su

joj suze trebale nešto značiti, znala je to, no nisu joj značile ništa. Žaljenje

neće vratiti Miju. »Ne mogu oprostiti Lexi Baill. Da barem mogu. Možda

mi pravda pomogne. U najmanju ruku, možda pošalje poruku sljedećem

klincu koji pomisli da se može odvesti kući s tuluma.« Vratila se na svoje

mjesto i sjela, trudeći se ne zamijetiti Milesovo očigledno razočaranje.

»Gospođo Lange?« reče sudac.

Lexina teta polako je prišla govornici. Nije pogledala na galeriju, već

na optuženičku klupu. »Ja nisam obrazovana žena, časni sude, ali znam da

su pravda i osveta dvije različite stvari. Lexi je dobra djevojka koja je

donijela lošu odluku. Ponosim se što je stala ovdje i to priznala. Preklinjem

vas da u donošenju presude budete milosrdni. U životu može učiniti mnogo

dobroga. A bojim se što će joj zatvor učiniti.« Eva se sabrala i vratila na

svoje mjesto.

Sudac je podigao pogled. »Još tko?«

Jude je osjetila kako se Zach promeškoljio na svome mjestu, a onda

polako ustao.

Galerijom se pronio uzdah. Jude je znala što su vidjeli kad su

pogledali Zacha: njegove opekline, svježe obrijanu glavu, diskoloriranu

kožu oko očiju, no većina onih koji su ga poznavali vidjela je tugu. Nekoć

uvijek nasmiješeni mladić je nestao. Na njegovu je mjestu sad stajala ova

bljeđa, ozlijeđena verzija njezina sina.

»Zachary?« upita sudac.

»Nije samo ona kriva«, rekao je sa svoga mjesta. »Ja sam te noći

trebao voziti. Ja sam taj koji je rekao da neće piti. A ipak sam pio. Jesam.

Da nije ona vozila, ja bih. Ja bih trebao u zatvor umjesto nje.«

Ponovno je sjeo.

»Molim vas da ustanete, gospođice Baill«, reče sudac. »Opijanje i

vožnja u pijanom stanju u ovoj su zemlji poprimili razmjere epidemije.

Toksikološki nalazi potvrđuju da ste bili pod utjecajem alkohola kad ste

odlučili sjesti za volan. Na kraju te noći, mlada je djevojka bila mrtva, a

zajednica i obitelj zavijene u crno.« Pogledao je Zacha. »Možda i drugi

dijele moralnu odgovornost za ovu tragediju, no pravna odgovornost za

ovaj zločin isključivo je vaša. Naravno, ma koliko zatvorska kazna bila

dugačka, neće vratiti Mijinu vedrinu, niti će utješiti obitelj Farraday. Ali

mogu se pobrinuti da drugi tinejdžeri vide ovaj slučaj i shvate rizik na koji

pristaju kad voze pijani. Osuđujem vas na kaznu od šezdeset i pet mjeseci

u ženskom zatvoru u Purdyju.«

I čekić je pao.

* * *

Lexi je čula kako je njezina teta glasno uzviknula.

Zatvorski čuvari prišli su Lexi; jedan joj je povukao ruke na leđa i

stavio lisičine. Osjetila je tetine ruke oko sebe. Lexi joj nije mogla uzvratiti

zagrljaj; nakon svega što se dogodilo posljednjih tjedana, tek je sad stvarno

shvatila.

Prvi je put osjetila iskonski strah. Dosad je mislila samo na svoju

dušu i iskupljenje, no što je s njezinim tijelom? Kako će to biti, provesti

više od pet godina iza rešetaka?

»O, Lexi«, kroz suze reče Eva. »Zašto?«

»Primila si me k sebi«, reče Lexi. Čak i sad, usred svega toga, ta joj

je rečenica toliko značila. Lexi je jedva smogla snage da doda: »Nisam

mogla dopustiti da svoju ušteđevinu protratiš na mene.«

»Protratim?«

»Nikad neću zaboraviti što si učinila za mene.«

Eva je sad počela ozbiljno plakati. »Budi snažna«, rekla je.

»Posjećivat ću te koliko god budem mogla. Pisat ću ti.«

»Sad je dosta«, reče stražar. Lexi je osjetila kako je odvlače, izvode

iz sudnice i vode niz dugi hodnik, a onda dva kata uza stube. Naposljetku

su je stavili u sobu, otprilike tri sa tri metra, cementnih zidova. Nije bilo

prozora, samo metalni zahod bez daske i metalna klupa. Smrdjelo je po

mokraći, znoju i osušenoj bljuvotini.

Nije htjela sjesti pa je stajala, čekala.

Nije čekala dugo. Uskoro su se stražari vratili po nju; pričali su o

nečemu što se dogodilo za vrijeme ručka dok su je na stražnji izlaz izvodili

iz zgrade suda i stavljali u policijsko vozilo koje je ondje čekalo.

»Vodimo vas ravno u Purdy«, reče jedan od stražara.

Purdy. Ženski zatvor države Washington.

Lexi je kimnula bez riječi.

Stražar joj je okovao gležnjeve te njezine vezane ruke pričvrstio za

lanac oko struka.

»Idemo.«

Šepesala je za njime, spuštene glave. U policijskom vozilu vezali su

je za stražnje sjedalo. Lanac oko struka urezivao joj se u leđa pa se morala

nagnuti naprijed, tako da joj je nos gotovo bio utisnut na rešetku koja ju je

dijelila od policajaca na prednjem sjedalu. Zašavši iza ugla, stali su na

semaforu.

Pred njima Farradayi su prelazili cestu; izgledali su kao papirnate

verzije samih sebe — tanki, krhki i savijeni. Zach je bio na začelju, sâm,

pognutih ramena, spuštene brade. S te je strane, zbog obrijane glave i

opečenog obraza, izgledao kao netko koga je jedva prepoznavala.

Onda se upalilo zeleno i odvezli su se.

* * *

Zatvor Purdy bio je golemo, sivo betonsko zdanje okruženo zidom na

čijem se vrhu nalazila bodljikava žica. Svuda uokolo bilo je zeleno drveće i

plavo nebo. Uz ljepotu koja ga je okruživala zatvor je samo izgledao još

mračnije i strašnije.

Dok se bližila životu kakav nikad nije zamišljala, Lexi je odjednom,

od sveg srca, požalila što se nije izjasnila nevinom, kao što joj je odvjetnik

savjetovao.

Došavši u zatvor, stavili su je u veliki kavez. Dok je poput životinje

čučala u njemu, vidjela je dio zatvora: čelične rešetke, zidove od

pleksiglasa i skupine žena odjevenih u žućkastosmeđe zatvorske odore.

Lexi je zatvorila oči i pokušala sve to odagnati.

Naposljetku se pojavio stražar, otključao kavez i hodajući iza nje

potjerao je naprijed. Tupo je stajala pored njega dok joj je prste pritiskao

na jastučić s tintom, a onda na list papira. Postavili su je ispred fotoaparata

i slikali. Netko je viknuo, Dalje!, i ponovno se kretala, prema glasnom,

pulsirajućem, odzvanjajućem srcu zatvora.

Stražar ju je uveo u neku sobu. »Samo je vaša.«

Prišle su joj dvije stražarice. »Skidaj se«, rekla je jedna i naslonila

debeljuškastu ruku na walkie-talkie zakvačen za remen.

»O-ovdje?«

»Možemo te i mi skinuti…«

»Sama ću.« Lexi su se tresle ruke dok je otkopčavala remen i

izvlačila ga iz hlača.

Stražarica joj je uzela remen i smotala ga u rukama kao oružje.

Progutavši knedlu, Lexi je otkopčala i svukla hlače. Zbacila je svoje

crne ravne cipele i raskopčala bijelu košulju. Bilo je potrebno i posljednje

zrno hrabrosti da posegne na leđa i otkopča si grudnjak.

Kad je bila posve gola, prišla joj je krupnija stražarica. »Otvori usta.«

Lexi je slijedila jednu ponižavajuću uputu za drugom. Otvorila je

usta, isplazila jezik, podigla grudi, nakašljala se, promeškoljila prstima,

okrenula se i sagnula.

»Raširi guzove.«

Uhvatila se za stražnjicu i učinila kako joj je rečeno.

»U redu, zatvorenice Baill«, reče stražarica.

Lexi se polako uspravila i ponovno okrenula prema stražarici. Nije

joj mogla pogledati u oči pa je buljila u prljavi pod.

Stražarica joj je dala hrpu odjeće: izlizane bijele tenisice,

žućkastosmeđe hlače i košulju, korišteni bijeli grudnjak i dva para gaćica

koje su izgubile boju.

Lexi se odjenula što je brže mogla. Grudnjak joj nije pristajao, od

gaćica ju je svrbjela koža, a trebale su joj i čarape, no naravno da ništa nije

rekla.

»Pazi s kime ćeš se družiti, Baillova«, reče joj stražarica glasom koji

nije odgovarao njezinoj gruboj vanjštini.

Lexi nije imala pojma što da kaže na to.

»Hajdemo«, reče stražarica pokazujući prema vratima.

Lexi ju je slijedila i uskoro su izašle iz prostora za posjetitelje i

ponovno ušle u zatvor, u kojem su buka, udaranje i podrugljivi povici bili

zaglušujući. Gledala je u pod i slijedila stražaricu; osjećala je kako joj se

tlo doslovno trese pod nogama od stotina žena koje su udarale nogama u

zatvorskom bloku ispred nje.

Naposljetku su došle do njezine ćelije, prostorijice od dva i pol na tri

metra, stiješnjene između tri cementna zida, dok su je s četvrte strane

omeđivala debela metalna vrata s malim prozorčićem, vjerojatno kako bi

stražari mogli pogledati unutra. U ćeliji je bio krevet na kat s tankim

madracima, zahod, umivaonik i mali pisaći stol. Na donjem ležaju sjedila

je mršava mlada bjelkinja s tetoviranim križem preko grla. Kad je Lexi

ušla, podigla je pogled s časopisa koji je čitala.

Vrata su zazvonila zatvorivši se iza Lexi, no i dalje je čula udaranje

nogu i povike koji su se širili po cijelom zatvorskom bloku. Prekrižila je

ruke na prsima i stajala ondje, drhteći.

»Donji ležaj je moj«, reče djevojka; zubi su joj bili smeđi i

pokvareni.

»U redu.«

»Ja sam Cassandra.«

Lexi je tek sad vidjela kako joj je cimerica mlada. Izgledala je starije

zbog bora i podočnjaka, no vjerojatno nije bila puno starija od dvadeset i

tri godine. »Ja sam Lexi.«

»Ovo je samo privremeno. Nećemo dugo biti cimerice. Znaš to, zar

ne?«

Lexi ništa nije znala. Stajala je ondje još minutu, a onda se popela na

svoj klimavi ležaj koji je smrdio po znoju drugih žena. Ležeći na grubom

sivom prekrivaču, zureći u prljavi sivi strop, nije si mogla pomoći da se ne

sjeti majke i onoga groznog posjeta zatvoru.

Evo me, mama. Ipak sam baš kao i ti.

ŠESNAEST

Prije nesreće Jude je mislila da se može nositi s bilo čime, no tuga ju

je shrvala. Razumski je znala da se nekako mora uhvatiti ukoštac s njome,

no nije imala pojma kako da joj to pođe za rukom. Bila je poput plivačice

koja daleko od obale vidi da joj se približava velika bijela psina. Um joj je

vikao: Plivaj!, no tijelo je samo stajalo, paralizirano.

Svima drugima takozvano je suđenje značilo kraj priče. Pravda je

zadovoljena, a sad natrag u svakodnevicu. Jude je sa svih strana osjećala

pritisak da se oporavi.

Umjesto toga, obuzelo ju je sivilo. Jedino bi se tako mogao opisati

njezin život. Pritisnula ju je depresija kakvu nije mogla ni sanjati. Nije se

imala čemu radovati, nije imala što raditi.

Proteklih šest tjedana ljudi su polako digli ruke od nje. Znala je da je

razočarala obitelj i prijatelje, ali nije mogla mariti za to. Osjećaji su joj ili

posve nestali ili ih je prekrivala tako debela magla da nije mogla do njih.

O, ponekad je bila normalna — otišla bi u trgovinu ili poštu, ali uvijek je

postojao rizik da se zatekne negdje kako zuri u bucmaste ljubičaste

patlidžane ili s pismom u ruci, a da se ne sjeća kako je onamo došla, ni što

treba. Dvaput je u pidžami otišla u trgovinu, a jednom je obula dvije

različite cipele. Najjednostavniji zadaci sad su joj se činili poput Mount

Everesta. Nije bila dorasla pripremanju večere.

Plakala je na svaku sitnicu, a u snu vrištala kćerino ime.

Miles se vratio na posao, kao da je posve normalno živjeti sa

smrznutim srcem. Znala je koliko on još pati, i to ju je boljelo, no već je

počeo iskazivati nestrpljenje prema njoj. Zach gotovo uopće nije izlazio iz

sobe. Ljeto je proveo u novome stolcu za igrice, sa slušalicama na glavi,

ubijajući animirane neprijatelje.

Zach i Miles trudili su se najviše što su mogli, i nisu shvaćali zašto se

Jude ne može pretvarati, zašto ne može otići na ručak s prijateljicama ili

raditi u vrtu. Bilo što. Vidjela je kako je Miles gleda navečer, dok bi

večerali hranu koju je donosio u posudicama od stiropora. Rekao bi nešto

kao: »Kako si danas, draga?« Ali zapravo je mislio: »Kad ćeš preboljeti

ovo i vratiti mi se?«

On je mislio da je to kraj priče. Za njega je uspomena na njihovu

kćer već postala draga obiteljska baština koja se drži na najvišoj polici, u

staklenoj vitrini, i skida tek jednom ili dvaput na godinu, na rođendan ili

Božić. Ne smije ju se dirati neoprezno ni prečesto da se ne bi slomila.

Njoj nije bilo tako. Ona je svuda vidjela praznine — u praznoj stolici

za večerom, u tinejdžerskim časopisima naslovljenima na Miju Farraday,

koji su i dalje stizali, u košari s prljavom odjećom. Najčešće je Miju vidjela

u Zachu, i to joj je bilo nepodnošljivo. Kad bi imala dobar dan, uspjela bi

se nasmiješiti sinu, no imala je vrlo malo dobrih dana; za crnih dana, kad

ne bi mogla ustati iz kreveta, razmišljala je o tome kako je postala usrana

majka.

Do sredine kolovoza prestala je činiti gotovo sve. Morala se

podsjećati da se istušira i opere kosu. Iz kreveta je ustajala samo da bi

pozdravila Milesa na povratku s posla, a tada bi u muževim očima ugledala

tugu s kojom ju je promatrao.

Znala je da je u depresiji. Miles ju je stalno molio da »s nekim

porazgovara«. Nije shvaćao koliko je ta nova tmina u njoj duboko

ukorijenjena, niti koliko se ona boji odvojiti od nje. Nije htjela ozdraviti.

Zapravo je samo htjela da je svi ostave na miru. Onih rijetkih dana kad bi

se uopće sjetila da se treba potruditi, rekla bi samoj sebi da je Zach treba,

da je Miles treba, da se uvijek smatrala snažnom ženom, no te su riječi bile

poput fotografija koje pronađeš u ladici, a koje prikazuju život nekog

neznanca. Nije joj moglo biti stalo do njih.

Sad je s Milesom sjedila u stražnjem dvorištu; pravili su se da su i

dalje par kakav su bili prije.

Miles je sjedio zavaljen u dubok naslonjač, ispruženih nogu. U krilu

su mu bile raširene novine, no ona je znala da ih zapravo ne čita. Tih su

dana svi izbjegavali vijesti; uvijek bi se na nekoj stranici našao članak o još

jednoj nesreći uzrokovanoj alkoholom. Osjećala je da je gleda, ali

izbjegavala je njegov pogled.

Umjesto toga, brojala je minute do trenutka kad će smisliti neki

izgovor da se zavuče natrag u krevet. U ruci je držala Mijin nedovršeni

prsten bez kamena. U zadnje je vrijeme to često činila, samo ga držala u

ruci.

»Trebala bi ga spremiti«, reče Miles. U njegovom se glasu čula

natruha razdraženosti, sad već uobičajena.

»I nastaviti sa životom«, reče Jude. »Da. Znam.«

»Ovako ne može dalje«, rekao je podižući glas.

Prestrašio ju je glasnoćom. »Taj doktorski ton sačuvaj za svoje

podređene.«

»Puštaš da te to smlavi. Da smlavi nas.«

»To.« Naposljetku se okrenula prema njemu. »Smrt naše kćeri.

Dakle, što? Pretjerujem? Baš mi je žao što sam te toliko razočarala.«

Miles je stegnuo čeljust. »Sad je dosta. Neću ti dopustiti da me

prikazuješ kao negativca koji nije dovoljno volio Miju samo zato što još

uvijek nekako mogu voljeti sina i ženu. Trebaš pomoć. Moraš započeti.«

»Započeti s čime? Zaboravljanjem?«

»S oproštajem od Mije. Nije zdravo uporno se držati nje. Zach te

treba. Ja te trebam.«

»I sad smo došli do poante. Nedostaje ti žena pa mi je bolje da se

potrudim.«

»Dovraga, Jude, znaš da nisam to htio reći. Bojim se da ćemo

izgubiti sebe.«

Negdje duboko u sebi osjetila je bol zbog tih riječi, i njihovu

istinitost. Osjetila je rijetku potrebu da mu objasni, da mu pomogne da

shvati. »Sinoć sam otišla u supermarket. U ponoć. Mislila sam da neće biti

nikoga. I imala sam pravo. Lunjala sam po prolazima, gledala robu. Kad

sam napokon došla na blagajnu, imala sam četiri rajčice i deset kutija

šarenih pahuljica. Blagajnica je rekla: ›Opa, zacijelo imate mnogo djece.‹

Zurila sam u nju i mislila, koliko ja djece imam? Što da kažem ljudima?

Jedno, dvoje. Sada jedno? Istrčala sam ne plativši. Imaš pravo. Trebam

pomoć. Kako bi bilo da mi ti pružiš malo te pomoći i skineš mi se s vrata?«

»Ne znam kako da ti se skinem s vrata. Užasno se bojim da ćeš

jednoga dana napuniti džepove kamenjem i ući u more, kao u onom

glupom filmu.«

»Da barem.«

»Vidiš? Vidiš?« Skočio je na noge. »U redu, Jude. Želiš moju

pomoć? Pomoći ću ti. Pokrenut ću nas.« Krenuo je prema kliznim vratima i

ušao u kuću.

Uzdahnula je s olakšanjem i potonula natrag u stolac. Tako su u

zadnje vrijeme izgledali svi njihovi razgovori. Miles bi ljutito odjurio, ili se

samo odmaknuo, ili bi je pokušao izliječiti zagrljajem. Nije marila ni za što

od toga.

Zurila je u Mijin nedovršeni prsten, gledala kako se sunce odbija od

praznoga držača.

A onda joj je sinulo.

Znala je što će Miles učiniti da joj »pomogne«. Često je to

spominjao. Ne možeš to stalno odgađati, rekao bi. Kao da je bol vlak koji

se mora držati voznoga reda.

Urliknula je, izletjela iz stolca i potrčala uza stube.

Vrata Mijine sobe bila su otvorena.

Naglo je stala, sleđena. Od one kobne noći nije bila u stanju

dotaknuti kvaku. Držala je ta vrata zatvorenima, kao da će njezina bol biti

nekako manja ne bude li vidjela ružičastu sobu.

No sad je Miles bio ondje i vjerojatno počeo pakirati njezine stvari.

Da ih damo drugoj djeci, Jude. Potrebitoj djeci. Mia bi to željela.

Vrisnula je njezino ime i potrčala prema otvorenim vratima, spremna

zaurlati na njega, baciti se na njega, izgrebati ga.

Klečao je na bež sagu, pognute glave, i stezao ružičastog plišanog

psića koji je njihovoj kćeri nekoć bio drugi najbolji prijatelj na svijetu,

poslije brata. »Njezin roza psić«, reče promuklim glasom.

Jude je odjednom postalo kristalno jasno koliko voli toga čovjeka i

koliko ga treba. Pokušala je smisliti što bi mu sad rekla, no nije još smogla

snage da progovori kad se Zach pojavio pored nje.

»Kakvo je ovo…« Ugledao je tatu s plišanim psićem u rukama,

uplakanog, i počeo uzmicati.

»Zach«, reče Miles brišući oči, no Zach je već otišao. Čulo se kako

su u dnu hodnika tresnula vrata.

»Gubimo ga«, tiho reče Miles. Polako, kao da mu ruka ne

funkcionira posve dobro, spustio je plišanog psića.

Jude je čula prijekor koji se ponovno uvukao u njegov glas, krivicu

koju joj je predbacivao, i osjetila je kako je pritišće njezina težina. »Svi

smo izgubljeni, Milese«, rekla je. »Jedino ti to ne shvaćaš.«

Nije stigao ništa odgovoriti, a ona je već sišla u prizemlje i zavukla

se u krevet.

* * *

Lexi je sada znala zašto je njezin odvjetnik htio da se izjasni

nevinom. Zatvor je bio mjesto na kojem su se žene premlaćivale zbog

ručno smotane cigarete. Svaku sekundu morao si biti na oprezu. Pogrešan

pogled upućen pogrešnoj ženi doslovno te mogao stajati glave.

Cijelo se vrijeme bojala, a kad se nije bojala, bila je razdražljiva.

Pokazalo se da je njezina privremena cimerica, Cassandra, ovisnica o

metamfetaminu koja bi za drogu učinila sve i koja je cijelu noć stenjala u

snu. Lexi je prva četiri tjedna provela izbjegavajući krupne, opake žene

koje su vodile trgovinu drogom. Nikome se nije obraćala.

Međutim, danas se imala čemu radovati.

Bio je dan posjeta. Bilo joj je krivo što tjera Evu da prijeđe toliki put,

i žalila je što nema snage reći joj da ne dolazi, ali jednostavno nije mogla.

U zatvoru je bila stravično usamljena. Evini posjeti bili su jedino dobro što

joj je preostalo u životu, jedini sat u tjednu kojem se veselila.

Cijelo je jutro brojala minute, slušajući kako Cassandra povraća u

njihov čelični zahod bez daske. Kad je stražarica došla da odvede Lexi u

prostoriju za posjete, praktički je skočila. Pomno slijedeći upute, prošla je

kroz razna vrata, razne provjere, i ušla u veliku prostoriju s prozorima, u

kojoj su obitelj i prijatelji posjećivali zatvorenice.

Našla je prazan stol i sjela, nervozno lupkajući nogom po podu.

Posvuda su stajale stražarice i sve promatrale, ali ako se to izuzme,

prostorija je gotovo nalikovala na školsku kantinu.

Napokon se na vratima pojavila Eva. Izgledala je sitnije i starije,

sijede kose raščupane oko naborana lica. Kao i uvijek, vidjelo se da joj

ondje nije ugodno, da je nekako izgubljena.

»Ovdje sam, teta Eva!« reče Lexi podižući ruku kao da je opet

srednjoškolka.

Eva je brzo prišla. Došavši do stola, odjednom je stala i srušila se na

stolac. »Bože, pomozi«, rekla je i uhvatila se za prsa. »Čovjek bi pomislio

da sam ja zločinka.«

»Kako to misliš?«

»Oh. Nisam tako mislila. Ali danas je bila prava muka proći

kontrolu. Zacijelo se nešto zbiva. To je sve. Kako si ti?« Posegnula je

preko stola i, vedro se smiješeći, pogladila Lexi po ruci. »Kako si ovaj

tjedan?«

Lexi nije namjeravala zgrabiti tetu za ruke, ali nije si mogla pomoći.

Bilo je tako lijepo dodirnuti nekoga. Njezina ju je očajnička potreba

iznenadila. Toliko je žudjela za razgovorom, za povezanošću, da je počela

iznositi kritiku knjige koju je taj tjedan pročitala, a onda Evi ispričala sve o

svom poslu u zatvorskoj praonici. Eva joj je zauzvrat pričala o ljetnoj

rasprodaji u Walmartu i o tome kakvo je vrijeme u Port Georgeu.

Tek kad je Lexi ponestalo vijesti, pomnije je pogledala tetu i uočila

promjene na njoj. Prošla su tek dva mjeseca otkako je Lexi bila u zatvoru,

no posjeti su već ostavili traga na Evinu licu. Bore su joj bile dublje, usne

tanje. Stalno se nakašljavala, kao da je boli dok govori.

Jednom kad je to vidjela, nije mogla izbrisati tu sliku iz glave.

Odjednom je shvatila koliko je bila sebična prema toj ženi koja joj je

oduvijek iskazivala samo nježnost.

»Jesi li već krenula na predavanja?« pitala je Eva mičući čupavi

pramen kose s očiju.

»Nisam.«

»I ovdje možeš diplomirati. Baš kao što si planirala.«

»Mislim da se bivši robijaši malo teže upisuju na pravni fakultet.«

Lexi je potonula na stolcu; osjećala se poraženo, usamljeno. Već je ovo

prošla, dok su se za nju još brinuli neznanci. Čekala bi i čekala da vidi

mamu, samo da bi joj ona ponovno slomila srce. Katkad je jedini način da

preživi bio da se prestane nadati. Da prestane čekati.

Eva je bila uz Lexi onako kako to nikad nitko nije bio. Mi smo

obitelj, rekla joj je onoga dana, sada tako davnoga, kad su se prvi put

vidjele, i to je postala istina.

Sad je Lexi bila na redu. Ne pusti li Evu sada, teta će ostati ovdje,

nizom neugodnih posjeta vezana za ovo grozno mjesto. »Trebala bi otići na

Floridu«, tiho je rekla.

Eva je zastala. Je li je prekinula usred riječi? »Kako to misliš? Ne

mogu te ostaviti.«

Lexi se nagnula naprijed i uhvatila Evu za ruke. »Ja ću biti ovdje više

od pet godina. A znam koliko želiš živjeti s Barbarom — ovo kišno

vrijeme loše utječe na tvoja koljena. Zaslužuješ sreću, Eva. Zaista.«

»Ne govori to, Lexi.«

Lexi je progutala knedlu. Znala je što mora učiniti. Mora je prisiliti

da ode. »Neću više primati tvoje posjete, Eva. Nema razloga da se vraćaš.«

»O, Alexa…«

Njezino ime, tako nježno izgovoreno, sadržavalo je sve — žaljenje,

razočaranje, bol — i zaboljelo ju je; najviše od svega boljelo ju je što je

znala da odbacuje jedinu osobu na svijetu koja je voli. No bilo je to za

Evino dobro.

Nije li to bit ljubavi?

»Kad izađem, doći ću na Floridu«, reče Lexi.

»Neću ti dopustiti da ovo učiniš«, reče Eva dok su joj se oči punile

suzama.

»Ne. Ja tebi neću dopustiti da ovo učiniš«, reče Lexi. »Daj, Eva.

Dopusti mi da učinim to za tebe. Samo to mogu.«

Eva je dugo nijemo sjedila. Naposljetku je obrisala oči. »Pisat ću ti

svaki tjedan.«

Lexi je mogla samo kimnuti.

»I slat ću ti slike.«

Govorile su bez zaustavljanja, pokušavajući reći sve što treba, pomno

spremajući riječi da ih griju kad dođe zima. Međutim, vrijeme je napokon

isteklo i Eva je ustala. Sad je izgledala još starije, još umornije. Lexi je

znala da je ispravno postupila.

»Zbogom, Alexa«, reče Eva.

Lexi je samo stajala i kimala glavom. »Hvala na…« Glas joj je

puknuo.

Eva ju je privukla u zagrljaj i čvrsto stisnula. »Volim te, Alexa«,

rekla je.

Lexi je drhtala kad se odmaknula. »I ja tebe volim, Eva.«

Eva ju je pogledala blistavim očima. »Zapamti jednu stvar:

poznavala sam tvoju mamu. Ti nisi nimalo nalik na nju, čuješ li me? Ne

dopusti da te zatvor promijeni.«

A onda je otišla.

Lexi je stajala sve dok je mogla vidjeti tetu. Napokon je otišla iz

prostorije za posjete i vratila se u ćeliju. Nije bila ondje više od četrdeset

minuta kad se na vratima pojavila stražarica.

»Baillova. Uzimaj stvari.«

Lexi je skupila svoju oskudnu imovinu — higijenski pribor, pisma,

fotografije — stavila ih u nakrivljenu kutiju od cipela i slijedila stražaricu u

središnji dio zatvora.

Svuda oko nje žene su udarale nogama o pod i dozivale je. Usred

zatvorskog čelika i betona, buka je bila gromoglasna. Lexi nije dizala

pogled, samo je svoje stvari privijala na grudi i gledala u pod.

Stražarica je odjednom stala.

Vrata ćelije pred njima glasno su zazujala, kliknula i otvorila se.

Stražarica je stala u stranu. »Ulazi, Baillova. Ovo je tvoja stalna

ćelija.«

Lexi je zaobišla krupnu stražaricu i zavirila u ćeliju koja će joj

vjerojatno biti dom iduća šezdeset i tri mjeseca.

Cementni zidovi bili su prekriveni fotografijama, crtežima i

reklamama iz časopisa. Krupna žena sjedila je na donjem ležaju; široka

ramena bila su joj nagnuta naprijed, a debele, istetovirane ruke položene na

savijena koljena. Imala je prosijedu crnu kosu, koja je visjela u dugačkim

pramenovima nalik na užad, i tamnu kožu. Obrazi su joj bili posuti

madežima, a grlo prekriveno tetovažama.

Vrata su se uz tresak zatvorila za Lexi. »Ja sam Lexi«, rekla je.

Morala se nakašljati prije nego što se odvažila dodati: »Baill.«

»Tamica«, reče žena, a Lexi je iznenadila lijepa boja njezina glasa.

»Hernandez.«

»Oh.«

»Imam kćer otprilike tvojih godina«, reče Tamica podižući svoje

pozamašno tijelo s uskoga ležaja. Pomaknula se naprijed i pokazala

ofucanu, izblijedjelu fotografiju zalijepljenu na cementni zid. »Rosie. Bila

sam trudna s njom kad sam dospjela ovamo. Ali nisam to znala.« Tamica

je čučnula pored zahoda i smotala cigaretu. Dok je pušila, dim je

ispuhivala u ventilacijski otvor na zidu. »Imaš ti koju sliku?«

Lexi je spustila kutiju sa svojim stvarima i sjela na hladni pod pored

Tamice. Podigla je nekoliko fotografija s hrpe. »Ovo je moja teta Eva. A

ovo je Zach.« Zurila je u njegovu sliku iz godišnjaka. Stalno ju je dirala.

Već joj se činilo da ga je počela zaboravljati, a to ju je užasavalo. »A ovo

je Mia. Cura koju… sam ubila.«

Tamica je uzela Mijinu sliku i proučila je. »Zgodna cura. Bogata?«

Lexi se namrštila. »Kako znaš?«

»Završila si u zatvoru, zar ne?«

Lexi nije znala što bi na to rekla. Tamikino pitanje insinuiralo je

nešto što nije baš odgovaralo istini, ili čega Lexi dotad nije bila svjesna.

»Ja sam ubila muža«, reče Tamica pokazujući prema slici na zidu.

»U samoobrani«, reče Lexi. To se u zatvoru često moglo čuti. Činilo

se da je ona ondje jedina kriva.

»A-a. Seronju sam ubila dok je spavao.«

»Oh.«

»Toliko sam dugo ovdje da se jedva sjećam sranja koje sam učinila.«

Tamica je ugasila cigaretu, a nepopušenu polovicu sakrila ispod madraca.

»Pa, mogle bismo malo popričati. Upoznati se.« Pogledala je Lexi i u tim

tamnim očima bila je tuga od koje je Lexi uhvatila nelagoda. »Imamo

vremena koliko hoćeš, nas dvije. A meni bi dobro došla prijateljica.«

»Kad ti izlaziš?«

»Ja?« Tamica se jedva primjetno nasmiješila. »Nikada.«

* * *

Jedne srijede krajem kolovoza Zach je izvirio iz svoje sobe neuredan

i pomalo dezorijentiran. Kratka kosa bila mu je prljava i slijepljena; na

majici kratkih rukava vidjela se velika mrlja.

Jude i Miles bili su u dnevnom boravku i buljili u televizor, premda

ni jedno nije pratilo program. Nisu progovorili više od jednog sata. Kad je

Zach ušao u sobu, Jude je srce zaboljelo od toga kako je izgledao. Da nije

bila tako iscrpljena, bila bi mu prišla, možda ga pitala kako je, no već

tjednima nije spavala pa je čak i najmanji pokret nadilazio njezine

sposobnosti. Toga je ljeta izgubila osam kilograma; izgledala je ispijeno i

mršavo poput kostura.

»Idem na USC«, rekao je bez uvoda.

Miles je polako ustao. »Već smo razgovarali o tome, Zach. Mislim

da to nije dobra zamisao. Prerano je.«

»Ona bi tako htjela«, rekao je Zach. Na te njegove riječi, kao da je

netko usisao sav zrak iz sobe i sve ih ostavio bez daha.

Miles je potonuo natrag na kauč. »Jesi li siguran?«

»Siguran?« tupo je pitao Zach. »To ću učiniti, dobro?«

Jude je zurila u sina, primjećujući svijetloružičastu mladu kožu duž

njegove čeljusti. Plave vene u njegovim obrazima izgledale su poput

pukotina u starom porculanu. Bio je to krupan klinac širokih ramena

kojega je slomila tuga. Kako da mu kaže neka ostane ondje, na tom

zrakopraznom, mrtvom mjestu? »U redu«, naposljetku je rekla.

* * *

Idućih nekoliko dana ulagala je nadljudski napor ne bi li se ponašala

kao ona stara Jude. Naravno, nije više bila ta žena, ali htjela je — barem taj

put — misliti na svoga sina, a ne na kćer. U starim danima — od kojih je

prošlo tek nekoliko mjeseci, no činilo se kao vječnost — priredila bi

golemu oproštajnu zabavu za svoju djecu. Sad joj je bio potreban i

posljednji atom snage da pozove nekoliko prijatelja kako bi se pozdravili

sa Zachom. Iskreno, nije htjela ni to, no Miles je ustrajao.

Kad je došao veliki dan, istuširala se i oprala kosu. Pogledavši se u

zrcalo, ostala je iznenađena mršavim, krhkim licem koje joj je uzvratilo

pogled. Previše neprospavanih noći ostavilo je crne podočnjake, a bila je i

bijela poput krede, čak i u posljednjem tjednu kolovoza, nakon dugog i

vrućeg ljeta.

Pripremila je kutijicu sa šminkom i primila se posla; u tri sata, kad je

zazvonilo na vratima, izgledala je gotovo kao nekad.

»Stigli su«, reče Miles prilazeći joj. Rukama joj je obujmio struk i

poljubio je u vrat. »Jesi li spremna?«

»Naravno«, odvratila je i usiljeno se nasmiješila. Zapravo je osjećala

kako je obuzima panika. Od pomisli na druge ljude oko nje, na to da će se

morati pretvarati da je dobro, život ide dalje, počela je teško disati.

Miles ju je primio za ruku i poveo prema ulaznim vratima.

Na trijemu su stajali Molly i Tim; oboje su se smiješili malčice

previše vedro. Donijeli su hranu, a iza njih stajala su njihova djeca.

Zamrzivač je već ionako bio pun hrane koju su ljudi donijeli nakon

nesreće. Jude je nije mogla ni pogledati, ni okusiti. Pogled na aluminijsku

foliju bio je dovoljan da je uhvati mučnina.

»Bok, ljudi«, reče Miles puštajući ih da uđu. »Baš mi je drago što vas

vidim.«

Umjesto da im zaželi dobrodošlicu, Jude je prekrižila ruke i

zagledala se u svoj vrt.

Posvuda je rastao ružan, pikavi korov. Bilje koje je nekoć toliko

voljela propinjalo se jedno preko drugog u očajničkom pokušaju da

pobjegne iz tamnice.

»Jude?«

Jude je žmirnula i vidjela da Molly stoji pored nje. Je li nešto rekla?

»Oprosti«, reče. »Trenutak senilnosti. Što si rekla?«

Molly i Miles izmijenili su zabrinute poglede.

»Dođi, mila«, reče Molly, ovijajući ruku oko nje.

Jude je pustila da je prijateljica poput tople plime odnese do

dnevnoga boravka, u kojem je iznad kamina bio razvijen transparent s

natpisom Sretno, Zach. Miles je pustio glazbu, no već na prvoj pjesmi —

»The First Cut Is the Deepest« Sheryl Crow — ugasio ju je i upalio

televizor. Išla je nogometna utakmica; igrala je momčad Seahawks.

Jedan po jedan Zachovi su se prijatelji slili u kuću. Popunili su

prostor, ti dečki i cure koje je tako dugo poznavala — većinu još od vrtića.

Hranila ih je, razvažala po raznim događanjima, a povremeno ih i

savjetovala. Sada su se, baš poput Zacha, spremali da napuste sigurnost

svoga otoka i odu na fakultet.

Svi osim jedne.

Miles je prišao Jude i dodirnuo je po ruci. »Hoće li on sići?«

Pogledala ga je i u njegovim očima vidjela isto ono što je i nju

mučilo: stari Zach nikad ne bi zakasnio na vlastitu zabavu. »Rekao je da

hoće. Idem po njega«, rekla je.

Kimnula je glavom i otišla, prekasno shvativši da je tek tako ostavila

Molly. Trebala se ispričati.

Iskreno, tih je dana bilo teško sjetiti se takvih stvari.

Došavši do Zachovih vrata, posegnula je u džep — sada uvijek pun

aspirina — i prožvakala jedan. Njegov joj je grozni okus, začudo,

pomogao.

Zatim je pokucala po vratima.

Nije bilo odgovora. Pokucala je ponovno, jače, i rekla: »Ulazim.«

Sjedio je zavaljen u svoj stolac za igru, sa slušalicama na glavi, i

vitlao upravljačem poput vojnog pilota. Na monitoru ispred njega

začuđujuće realističan tenk spuštao se niz golo brdo i nesmiljeno pucao.

Dodirnula ga je po glavi, malo ga počešala.

Privio je glavu uz njezin dlan, a ona se zapitala koliko je prošlo

otkako ga je dotaknula. S tom pomisli vratila se bol, žalost i grižnja

savjesti. »Što radiš?«

»Pokušavam prijeći ovu razinu.«

»Prijatelji su ti došli… da se pozdrave s tobom«, napokon je rekla.

»Aha«, rekao je uz uzdah.

»Hajde«, rekla je.

Bez riječi su se spustili u prizemlje.

Kad su ušli u dnevni boravak, zavladala je neugodna tišina. Naravno

da to ni u snu nije moglo biti slavlje. Onda su Zachu prišli prijatelji,

nesigurno se smiješeći, tiho govoreći.

Jude je stajala po strani. Očajnički se trudila biti prisutna, sudjelovati

u tom trenutku koji je njezinu sinu bio važan, no previše ju je boljelo.

Trebala je znati da neće moći slaviti Zachov odlazak na fakultet — na USC

— a da istovremeno ne tuguje zbog činjenice da odlazi sâm.

Ostala je najduže što je mogla i smiješila se više nego što je mislila

da može. Čak je razrezala tortu i zamolila Milesa da nazdravi, no dugo

prije nego što se dan pretvorio u predvečerje, kliznula je niz hodnik i

sakrila se u svojoj mračnoj radnoj sobi.

Kako da ode na USC ispratiti sina i preživi tu žalost? USC je bio

Mijin fakultet iz snova — svi su to znali. Zidovi njezine sobe sad su bili

prekriveni crveno-zlatnim suvenirima s logom sveučilišta. Najgore od

svega (a to nikad nikome ne bi priznala) bilo je to što je ona i željela da

Zach ode. Svaki put kad bi ga pogledala, iznova bi se raspala. Bez njega

mogla je jednostavno ne raditi ništa. Ne postojati.

Drhtavo je otišla do kauča i sjela. Odjednom nije mogla disati.

»Možeš bježati, ali ne možeš se sakriti«, netko je rekao i svjetla su se

upalila.

Molly je stajala na vratima, držeći pladanj štangica s limunom.

Bacila je jedan pogled na Jude i požurila prema kauču te sjela pored

prijateljice. »Diši, mila. Udah, izdah. Udah, izdah.«

»Hvala«, reče Jude kad je panika popustila.

»Ne želim te ponovno uzrujati, no majka te traži.«

»Dovoljan razlog da se skrivam i dalje.«

»Više ne znam što bih ti rekla, Jude. No ovdje sam. Znaš to, zar ne?«

»Znam.«

Molly ju je gledala netremice, zabrinuto. »Možeš me nazvati u svako

doba… Znam kako će ti biti teško kad Zach ode.«

»Kad ode.« Taj ju je izraz presjekao poput noža. Zach je odlazio.

Mia je već otišla.

Na silu se nasmiješila. Takav je razgovor mogla prekinuti samo na

jedan način: pretvarajući se da je dobro. »Da. Hm. Bolje da potražim

majku prije nego što ona odluči preurediti dnevni boravak.« Uzela je

štangicu s limunom, koju nije imala namjeru pojesti, no bilo je pristojno.

Bilo je normalno.

* * *

Idućega dana krenula je u zračnu luku s Milesom i Zachom.

Trebala je to biti radosna prigoda. Svi troje pokušavali su se

pretvarati. Miles je čavrljao i zbijao glupe štosove cijelim putem do

seattleskog aerodroma.

U zrakoplovu su se pravili da ne primjećuju prazno sjedalo preko

puta Milesa. Nekoć su uvijek sjedili dvoje po dvoje. Sad su točno

popunjavali jedan red. Njih troje.

Došavši do fakulteta, šetali su po vrućem kalifornijskom suncu

komentirajući ljepotu i eleganciju kampusa.

Tijekom cijeloga vikenda njihova tuga, uvijek elastična, rastezala se i

naglo stezala, iznenađujući ih silinom u najčudnijim trenucima: kad su

vidjeli plavu djevojku u crnom prsluku… djevojku u ružičastom puloveru

koja izvodi ›zvijezdu‹ na travi… Zachovog cimera koji ga je pitao ima li

braće ili sestara…

No preživjeli su. U nedjelju navečer posljednji su put zajedno

večerali u restoranu Mastro’s Steakhouse na Beverly Hillsu, nakon čega su

odvezli Zacha natrag u njegovu sobu u studentskom domu. Jude je

ugledala ukrase na cimerovoj strani sobe — plakate, obiteljske fotografije i

prekrivač koji je izradila mladićeva majka. Tek joj je tad — prekasno —

sinulo da je trebala nakupovati stvari za Zacha, napuniti mu sobu svime što

će mu trebati da bi mogao uspješno studirati. Stara bi Jude bila donijela

kutije i kutije…

»Nedostajat ćeš nam«, reče Jude pokušavajući suspregnuti suze.

»Zovi majku«, zlovoljno reče Miles. »Javljaj se.«

Zach je kimnuo i zagrlio oca. Kad se odmaknuo i pogledao Jude, u

njegovim je očima vidjela nesigurnost i sram. »Bit će mi dobro, mama. Ne

moraš se brinuti za mene.«

Jude ga je privukla u naručje i stisnula najjače što je mogla. Njezin

sram i grižnja savjesti bili su gotovo neizdrživi. Htjela mu je reći koliko ga

voli, no nije mogla izgovoriti te nekoć uvijek spremne riječi.

Dugo ga je grlila, a onda su se polako odvojili.

»Zbogom«, tiho reče Zach.

Sve se svelo na jednu riječ. Zbogom. Jednom kad je izgovoriš, sve

postaje stvarno.

»Bok, Zach«, tiho je rekla. Zajedno s Milesom izašla je iz njegove

studentske sobe na hodnik pun studenata. Iza njihovih leđa njegova su se

vrata jedva čujno zatvorila.

SEDAMNAEST

Te jeseni vrijeme je naizmjence letjelo i vuklo se. Sad kad je Zach

otišao, u kući je bilo tiho kao u grobnici. Miles je radio više nego ikad.

Jude je znala da se boji doći kući, k njoj. Mrzio je sivilo u koje je zapala.

No sad je bio studeni, Dan zahvalnosti, i Zach je došao kući. Obećala

je Milesu, a i samoj sebi, da će se zaista potruditi zbog sina. Željela je to.

Barem je njezin um to želio, a ona je bila odlučna da se za promjenu

ponaša kao majka.

Tako je došla ovamo, na tavan iznad garaže. Stajala je ispred crvenih

i zelenih kutija u kojima su držali božićne ukrase.

Ma gdje joj je bila pamet?

Kako da objesi tri čarape na kamin? Kako da u ruku primi ukras od

bombončića i pređe koji je Mia napravila u vrtiću? Kako?

Okrenula je leđa svemu tome i krenula prema vratima. Kad se vratila

u kuću, ruke su joj se tresle i bilo joj je hladno.

Nije smjela obećati Milesu da će okititi kuću, no tuga u Zachovim

očima ispunila ju je krivicom. Mislila je da će ga stavljanje božićnih ukrasa

malo oraspoložiti. Cijeli je tjedan bio strašno potišten. Tvrdio je da mu

dobro ide na fakultetu, da ima sjajne ocjene — čak se kleo da i dalje želi

studirati medicinu, no bio je tako tih da bi ponekad zaboravila da je on

uopće ondje. Nije se javljao na mobitel i nakon nekog vremena prestalo je

zvoniti.

Ušla je u dnevni boravak. Sunce je sjalo kroz visoke prozore pa su

drveni podovi zlaćano blistali. Zach i Miles sjedili su jedan pokraj drugoga

na velikom, mekom kauču i mahali upravljačima dok su se dvojica nindža

borila na golemom televizoru ravnoga ekrana.

»Jesi našla ukrase?« pitao je Miles ne dižući pogled.

»Nisam.«

Miles je uzdahnuo; u zadnje je vrijeme stalno uzdisao. Kao i ona, kad

smo kod toga.

Cijeli njihov odnos kao da je bio načinjen od zraka, ispunjen

prazninom. Željela ga je usrećiti, no nikako nije mogla reći ono što je

morao čuti.

Zazvonilo je na vratima; osjetila je olakšanje. Mrzila je goste, no sve

je bilo bolje od ponovnoga razgovora o tome kakva je bila nekoć.

»Očekujemo li nekoga?«

»Teško. Ljudi nam više ne navraćaju«, reče Miles.

»Možda je Drew, ili Greg«, reče Jude, pripremajući se na nekog od

Zachovih prijatelja.

Otvorila je vrata.

Pred njima je stajao neznanac s velikom žutom omotnicom u ruci.

Zapravo ne. Nije bio neznanac, ali nije se mogla sjetiti odakle

poznaje njegovo lice. »Dobar dan?«

»Ja sam Scot Jacobs. Branitelj Alexe — Lexi — Baill.«

»Uđite, gospodine Jacobs«, reče Miles, koji se pojavio pored Jude.

Osjetila je kako ju je gurnuo u stranu. Čula je kako su se vrata

zatvorila. Osjećajući vrtoglavicu, pošla je za dvojicom muškaraca u dnevni

boravak.

»Došao sam razgovarati sa Zacharyjem«, rekao je odvjetnik. Čuvši

svoje ime, Zach je spustio upravljač i ustao. »Lexi vam šalje ove papire.

Zamolila me da vam ih osobno dostavim. Pretpostavila je da biste ovaj

vikend mogli biti kod kuće.« Nije gledao Jude — samo Zacha — i pružio

mu je omotnicu. »Trudna je«, tiho je rekao.

* * *

Koliko je dugo stajala i zurila? Osjećala je protok krvi u žilama,

lupanje srca. U glavi joj je odzvanjao prodoran krik.

Ne. Ona je ispuštala taj zvuk. Je li to moguće? Bijes koji je

mjesecima potiskivala vratio se u punoj snazi. Zach je nešto govorio, no

Jude nije čula što; više je nije bilo briga.

»Gubite se iz moje kuće«, odjednom je rekla. Zaurlala.

»Žao mi je…« reče Scot.

»Žao vam je? Žao? Vaša klijentica ubila mi je kćer, ali to joj nije

dovoljno, je li? Sad mi i sinu mora uništiti život. Odakle uopće znamo da je

Zach otac? U kojem je mjesecu?«

»Mama!« oštro reče Zach.

Miles je izgledao potreseno i blijedo, no u njegovim očima nije bilo

ni traga bijesu koji je obuzeo Jude. To ju je još više razgnjevilo. U zadnje

je vrijeme uvijek bila usamljena u svojim osjećajima, uvijek u krivu.

»Trudna je pet i pol mjeseci«, odgovorio je Scot.

»Baš zgodno. Što je u omotnici? Što hoće od Zacha?«

»Ovo su papiri za posvajanje, gospođo Farraday, a mogu vam reći da

Lexi nije lako donijela tu odluku. Ako… Zach ne želi dijete, spremna je

sama pokrenuti proces davanja djeteta na posvajanje. Pronaći će mu dobru

obitelj. Ne želi da njezino dijete raste kod udomitelja.«

»Ako Zach ne želi dijete?« u nevjerici reče Jude. »Osamnaest mu je

godina, za Boga miloga. Ne sjeti se ni oprati vlastito rublje.«

»Ona je mrzila život s udomiteljima«, tiho reče Zach.

Scot je kimnuo glavom. »Ne želi da njezino dijete to prolazi.«

Jude nije mogla povezati sve to; kao da ju je vukla neka podvodna

struja, motala se oko nje, ali na površini nije vidjela ništa. »Dajte mi

kemijsku«, protisnula je.

»Judith«, reče Miles svojim razumnim glasom, glasom koji je

govorio da je ona kučka, vještica ili nešto slično. Boljela ju je briga. Bilo

joj je zlo do njegova razuma. Bol u njezinu srcu bila je sveobuhvatna,

nepodnošljiva. Teškom se mukom svladavala da ne zatuli u agoniji.

»Govorimo o našem unučetu. Ne možemo biti nonšalantni.«

»Misliš da sam nonšalantna?« Jude je zurila u muža, mrzeći ga kao

nikoga u životu. »Misliš da me ovo ne ubija? Misliš da nisam sanjala o

prvom unučetu? Ali ne ovako, Milese. Dijete cure koja je ubila našu Miju?

Ne, neću…«

»Prestani«, glasno reče Zach.

Jude je zaboravila da je on uopće ondje. »Žao mi je, Zach. Znam da

je ovo strašno, tragično, ali moraš me slušati.«

»Nisam li te uvijek slušao?« pitao je.

Čula je gnjev u njegovu glasu i ustuknula. »Š-što hoćeš reći, Zach?«

»To je moje dijete«, odlučno je rekao. »Moje i Lexino. Ne mogu mu

jednostavno okrenuti leđa. Kako to možeš očekivati od mene?«

Jude je osjetila kako joj se izmiče tlo pod nogama i odjednom je

padala. U trenutku je vidjela cijelu njegovu tužnu budućnost: bez diplome,

bez pristojnog posla, bez ljubavne veze s pravom djevojkom i bez novoga

početka. S time je nestala i njezina posljednja, očajnička nada da će se on

jednoga dana izvući iz te tmine i ponovno biti sretan.

»Postat ću otac«, reče Zach. »Prekinut ću studij i vratiti se kući.«

Jude nije mogla disati. Kako je ovo moguće? »Zach«, preklinjala ga

je. »Misli na svoju budućnost…«

»Gotovo je, mama«, rekao je. »Hoćete li mi pomoći?«

»Naravno da ćemo ti pomoći«, odgovorio je Miles. »Možeš nastaviti

studij. Smislit ćemo nešto.«

Scot se nakašljao i sve troje ga je pogledalo. »Lexi je pretpostavila da

će Zach ovako odlučiti… ili se barem nadala. Kako god bilo, na njezin sam

zahtjev pripremio papire za dodjeljivanje skrbništva. Spremna je Zachu

prepustiti puno skrbništvo nad djetetom. Moli vas samo dvije stvari. Kao

prvo, ne želi da dijete ikad sazna da je ona u zatvoru. Zapravo je predložila

da mu kažete kako je… umrla.« Zastao je i pogledao Zacha. »A kao drugo,

želi vam osobno predati dijete, Zach. Samo vama. Stoga ćete morati biti u

bolnici kad ona rodi.«

Jude se okrenula na peti i izašla iz sobe. Na katu je popila tri — ne,

četiri — tablete za spavanje i zavukla se u krevet. Dok je ležala, drhtala i

molila se da tablete počnu djelovati, pokušavala je misliti na dijete, ovo

dijete, njezino unuče; pokušavala je zamisliti majušnu verziju Mije, kose

plave i meke poput svile, a očiju poput zelenih špekula.

Kako da pogleda to dijete i ikad osjeti išta osim vlastita bola?

Lexi je bila u zatvorskoj kantini kad ju je uhvatio prvi trud. Zgrabila

je Tamicu za zapešće i čvrsto je stisnula.

»O, Bože«, rekla je kad je trud prošao. »Zar to tako boli?«

»I gore.« Tamica ju je kroz prepunu kantinu odvela do stražarice

pored vrata. »Malu su primili trudovi.«

Stražarica je kimnula glavom, voki-tokijem nekome javila novost, a

zatim im rekla da se vrate u ćeliju. »Netko će doći po tebe, Baillova.«

Lexi je pustila da je Tamica odvede u ćeliju. Ondje se sklupčala na

Tamikinom ležaju i borila sa sve jačim bolovima. Tamica ju je gladila po

kosi i pričala joj blesave priče o svom životu. Lexi ju je pokušavala slušati

i biti pristojna, no trudovi su sad bili jači i učestaliji.

»Ne… mogu… izdržati. Kako žene to izdrže?«

»Baillova?«

Čula je svoje ime kroz izmaglicu boli; kad je trud prestao,

ošamućeno je digla pogled.

Ugledala je Miriam Yungoh, zatvorsku liječnicu. »Čujem da je ovdje

dijete koje želi izaći i igrati se.«

»Lijekove«, reče Lexi. »Dajte mi lijekove.«

Doktorica Yungoh se nasmiješila. »A da te najprije pregledam?«

»Dobro«, reče Lexi. »Svejedno.«

Lexi nije obraćala pozornost na sve što je uslijedilo. Vjerojatno je i

bolje tako. Najprije ginekološki pregled kojem su mogle svjedočiti sve

zatvorenice koje su prolazile pored ćelije, zatim pretres s pregledom

tjelesnih šupljina (da slučajno ne bi u vagini nešto prokrijumčarila iz

zatvora — ha!) pa ponovno stavljanje lanaca na ruke i noge.

Nije se opustila dok se nije našla na nosilima u vozilu hitne pomoći,

prikovana za metalnu ogradu kreveta. »Može li Tamica sa mnom? Molim

vas? Želim da bude sa mnom u bolnici«, reče Lexi između trudova.

Nitko joj nije odgovorio, a kad ju je uhvatio idući trud, zaboravila je

sve drugo. Kad je stigla u bolnicu, trudovi su bili tako učestali da joj se

činilo da je u ringu sa šampionom u teškoj kategoriji. Smjestili su je u

jednokrevetnu sobu, sa stražaricama u sobi i ispred nje. Htjela se okrenuti

na leđa, prošetati se ili se barem uspraviti na krevetu, ali nije mogla ništa

od toga. Bila je prikovana za ogradu kreveta s lijeve strane — jednim

gležnjem i jednim zapešćem. Lijekove protiv bolova nisu joj htjeli dati jer

je bilo prekasno. Što god to, dovraga, značilo.

Novi trud. Najgori dotad. Glasno je vrisnula dok joj se trbuh zgrčio

tako snažno da je mislila da će umrijeti.

Kad je bol popustila, pokušala se uspraviti, a zatim se obratila

stražarici. »Dovedite mi sestru ili doktora, molim vas. Nešto nije u redu.

Osjećam to. Previše boli. Molim vas.« Sad je već dahtala, pokušavajući ne

zaplakati.

»Nije mi u opisu…«

»Molim vas«, preklinjala je Lexi. »Molim vas.«

Stražarica je pogledala Lexi; oči su joj se suzile. Lexi se pitala što

vidi: ubojicu prikovanu za ogradu kreveta ili osamnaestogodišnjakinju koja

rađa dijete koje vjerojatno nikad neće upoznati.

»Pitat ću«, rekla je stražarica i otišla iz sobe.

Lexi se srušila natrag na jastuke. Pokušavala je biti snažna, ali nikad

nije bila tako usamljena. Trebala joj je teta Eva, ili Tamica, ili Zach, ili

Mia.

Novi trud presjekao je Lexi; zategnula je lance, osjećajući kako joj se

hladni metal zabija u gležanj i zapešće. Onda je prestao.

Potonula je na jastuke, izdahnula. Cijelo joj je tijelo bilo iscrpljeno.

Dodirnula si je trbuh. Osjetila je dijete u sebi: meškoljilo se,

vjerojatno pokušavajući pronaći izlaz iz te boli. »Sve je u redu, malena. Bit

ćemo dobro.«

Čvrsto je zatvorila oči, pokušavajući zamisliti dijete u sebi.

Mjesecima je sanjala o tom djetetu dok je ležala u svome samotnom

zatvorskom krevetu, i u njezinim snovima uvijek je to bila djevojčica.

Kad se bol vratila, glasno je zavikala, ovaj put sigurna da će joj se

trbuh raskoliti kao u onoj sceni iz Osmog putnika. Još je uvijek vrištala kad

je u sobu ušao liječnik, a za njime i medicinska sestra.

»Prikovali ste je za krevet? Što je ovo, srednjovjekovna Francuska?

Oslobodite je. Smjesta.«

»Žao mi je, doktore, ali ne smijem«, reče stražarica. Istini za volju,

zaista je izgledala kao da joj je žao.

»Dobar dan, Lexi. Ja sam doktor Farst«, rekao je prilazeći njezinu

uzglavlju.

»B-bok«, rekla je. »Mislim da umirem. Dogodi li se ikad da pukneš

na dva dijela?«

Nasmiješio se. »Samo je takav osjećaj. Sad ću te pregledati.«

»U redu.«

Razmaknuo je bolničku spavaćicu i smjestio se između njezinih

nogu.

»Vidite li je već? Aaa…« Lexi se opet zgrčila od boli.

»U redu, Alexa, čini se da je netko spreman da se rodi. Kad ti kažem

da tiskaš, napni se najjače što možeš.«

Lexi je bila toliko umorna da se jedva micala. »Kako to mislite, da se

napnem?«

»Kao da patiš od zatvora i pokušavaš obaviti nuždu.«

»Oh.«

»U redu, Alexa. Tiskaj.«

Lexi se napela, tiskala i vrištala. Nije više znala koliko joj je puta

doktor rekao da prestane pa ponovno tiska pa opet prestane. Toliko ju je

grozno boljelo da je to jedva podnosila; priželjkivala je da je netko uz nju,

da joj kaže kako je dobro, kako joj odlično ide. Tako je to izgledalo u

filmovima.

A onda je dijete zaplakalo. »Djevojčica«, rekao je liječnik smiješeći

se.

Lexi prije nije znala da srce može poskočiti, no sad se upravo tako

osjećala. Bol je prestala — već ju je zaboravila — i anđeli su je podizali u

visinu. Vidjela je kako je liječnik dijete — njezino dijete — predao sestri i

nije si mogla pomoći: pružila je ruku prema njoj. Samo jednu ruku; druga

joj je zazvonila lancima.

»Oslobodite joj ruku«, reče doktor stražarici skidajući svoju plavu

kiruršku kapu. »Smjesta.«

»Ali…«

Doktor Farst okrenuo se prema stražarici. »U ovoj sobi, ja sam Bog.

Skinite joj lisičine. Neka joj gležanj i dalje bude vezan ako mora biti. Tako

će društvo ipak biti sigurno od ove tinejdžerice.« Prišao je njezinu krevetu.

»Mlada si«, rekao je.

Htio je reći da je pred njom mnogo godina, da će jednoga dana

ponovno biti u ovakvoj sobi i roditi dijete koje će moći odvesti kući i

voljeti. Da će jednoga dana moći dojiti svoje dijete.

Mogla mu je reći da ima krivo, da više nije mlada i da su snovi

prolazni, poput balona koji, kad ih pustiš, nestaju visoko na nebu. No bio je

tako ljubazan, a ona tako umorna, i trenutno nije htjela pogledati istini u

oči.

Prišla joj je sestra i u naručje stavila sićušan ružičasti zamotuljak.

Njezinu kćer.

»Ostavit ću vas dvije nasamo na minutu. Znam… da neki ljudi

čekaju.«

U jednom neugodnom trenutku u sobu je svoje ružno lice provirila

stvarnost; zatim su sestra i liječnik otišli.

Lexi je sa strahopoštovanjem zurila u svoje djetešce, čije su je

zakrivljene usnice i sićušno ružičasto lice hipnotizirali, a te mutne plave

oči kao da su znale tajne koje Lexi još nije spoznala. Primila je kćerkicu za

šaku veličine zrna grožđa. »Toliko ti toga imam reći, malena, ali ti se toga

nećeš sjećati. Nećeš se sjećati mene. Ali ja ću se sjećati tebe.«

Lexi je privila dijete uza se, sa svom ljubavlju koju je imala u sebi,

nadajući se da će je nekako trajno utisnuti u nju. »Kao guske«, prošaptala

je u majušno ružičasto uho, »njihovi ptići na prvi pogled zapamte majku i

nikad je ne zaborave.«

Netko je pokucao na vratima. Stražarica je provirila, kratko

razgovarala s nekim na hodniku, a onda širom otvorila vrata. Ušao je Scot.

Bio je zgužvan kao i uvijek, u jeftinom vunenom odijelu i sa staromodnom

kravatom, no pogled mu je bio tako brižan i suosjećajan da je osjetila kako

je hvata panika. Instinktivno je snažnije stisnula dijete.

»Bok, Lexi«, rekao je. Ugledavši crveni trag na njezinu zapešću,

namrštio se. »Okovali su te? Mater im…«

»Nema veze«, rekla je. »Vidi.«

Scot se sagnuo. »Predivna je, Lexi.« Na te riječi lice mu se objesilo.

»Vrijeme je«, nježno je rekao.

»Ovdje je?« pitala je. Unatoč boli koja je neminovno stizala, srce joj

je poskočilo.

»Pred sobom.«

»Molim te, Scote, pomogni mi da sjednem.«

Pomogao joj je da se uspravi, a onda se odmaknuo. »Sigurna si da

želiš to učiniti?«

»Imam li izbora?«

»Nipošto se ne moraš u potpunosti odreći skrbništva. Kad izađeš…«

»Pogledaj je«, reče Lexi zureći u tu prelijepu djevojčicu. »Oni će je

voljeti. Osjećat će da je oni vole. Osjećat će se sigurno. Imat će sve ono što

joj ja ne mogu pružiti. Vjeruj mi, Scote, ne treba joj majka poput mene.«

»Ne slažem se, ali ti odlučuješ«, reče Scot. »Poslat ću ga unutra.«

Lexi se dodatno uspravila na krevetu, a onda se na vratima pojavio

on.

Zaboljelo ju je više nego što je očekivala, više od poroda koji je

upravo prošla. Bio je visok, krupniji nego što je pamtila, širih ramena.

Plava kosa padala mu je preko očiju; sjetila se koliko je to nekoć mrzio, i

kako se smijala dok bi mu je micala da mu vidi oči kad bi se nagnuo da je

poljubi.

Toliko ga je voljela. Ta ljubav ne samo da joj je bila u krvi — bila je

to sama krv. Nije znala imaju li svi drugi pravo kad kažu da će ta ljubav

jednoga dana izblijedjeti poput stare fotografije. Odakle da zna? Znala je

samo da je ljubav prema njemu ono najbolje u njoj i da bi joj bez nje srce

bilo prazno.

Primaknuo se, nesigurno.

Bilo joj je drago što u naručju drži kćerkicu jer bi ga inače dodirnula.

Ne bi se mogla zaustaviti.

Izbliza je vidjela ožiljak na njegovu obrazu; naborana koža bila je

iste ružičaste nijanse kao lice njihove kćeri. Uskoro možda posve nestane

ili postane teško uočljiv, no sad je bio ondje, vidljiv podsjetnik na njezin

zločin.

»Bok, Zach«, rekla je. Čula je kako joj glas drhti.

Udahnuo je, tiho izgovorio njezino ime i ona je osjetila bol u srcu

koju je i očekivala. Njegov glas podsjetio ju je na noći na plaži, na

poljupce koji su trajali cijelu vječnost. Na snove i budućnost.

»Ista Mia«, rekao je. Tim je riječima vratio prošlost i ona je sad

čučala pored tog zamotuljka budućnosti.

Lexi se htjela ispričati, ali suzdržala se. Nije više bilo smisla, ti su

dani prošli. Sad je bila riječ o nečem drugom. O nekom drugom. »Ja bih je

nazvala Grace«, rekla je otirući oči. »Da mogu birati.«

»Ti si joj majka«, reče Zach.

Njezina majka. Lexi nije znala što bi na to rekla pa nije rekla ništa.

»Mislio sam da joj želiš… Mislio sam da ti se sviđa ime Katya.«

Duboko je udahnula čuvši te riječi; znači, sjećao se. Sad se činilo kao

da je prošao cijeli vijek od tog razgovora punog nade između dvoje klinaca

koji su mislili da je ljubav jednostavna. »Moja prijateljica… Tamica je

katolkinja. Kaže da ti se Bog, kad ti oprosti, smiluje.« Spustila je pogled na

kćer. »Gracie? Je li ti to ime?«

Djetešce je zacendralo, a Lexi zaplakala. »Ne plači, malena«, rekla je

ljubeći joj sićušne ružičaste usne.

Zatim je pogledala Zacha. »Reci joj da sam je voljela toliko da sam

učinila najbolje za nju.«

»Dovodit ću je u posjete…«

»Ne.« Posljednji je put poljubila kćer, a onda je polako, polako

predala Zachu. »Ne želim da odraste poput mene. Drži je podalje od

mene.«

Uzeo je zamotuljak u naručje. »Grace«, rekao je. »Grace Mia

Farraday.«

Lexi je osjetila oštru bol. »Volim te, Gracie«, šapnula je, žaleći što

nije još jednom poljubila kćer prije nego što ju je predala. »Zach, ja…«

Netko je pokucao na vratima, tako glasno da se prepala.

»To je zacijelo moja mama«, reče Zach. »Što si htjela reći?«

Lexi je odmahnula glavom. »Nije važno.«

Zastao je i prebacio pogled s djeteta na Lexi. »Sve sam upropastio«,

tiho je rekao.

Nije mogla smoći snage da progovori, čak ni da se oprosti od kćeri i

dečka kojeg je voljela.

* * *

Jude se pokušala pripremiti za taj dan. Govorila je sebi da je to sad

to, početak nove Jude. Stoga, kad je Zach izašao iz Lexine bolničke sobe,

ganutih očiju, noseći novorođenče u ružičastim povojima, Jude je osjetila

kako u njoj buja nada.

»Grace Mia Farraday«, rekao je Zach.

»Predivna je«, reče Miles. Prišao je sinu i privio svoju veliku

liječničku ruku uz djetetovu glavicu.

Jude je spustila pogled na majušno lice svoje unučice i vrijeme kao

da je stalo.

Na trenutak je i sama ponovno bila mlada majka, s po jednim

djetešcem u svakoj ruci i Milesom pored sebe.

Grace je bila ista Mia.

Isti luk usana i mutne plave oči koje će pozelenjeti, ista zašiljena

brada i svijetle trepavice. Jude je instinktivno ustuknula.

»Mama?« pogledao ju je Zach. »Želiš li je primiti?«

Jude se počela tresti. Hladnoća iz njezina srca širila se sve do vrhova

prstiju; požalila je što nije ponijela kaput. »Naravno.« Natjerala se da se

nasmiješi i pruži ruke, da primi Miju — ne, Grace — i privije ju uza se.

Voli je, mislila je očajnički. Počela ju je hvatati panika. Osjeti nešto.

No nije bilo ničega. Zurila je u svoju unuku, tu malenu djevojčicu za

koju bi svatko lako pomislio da je Mia, i nije osjećala ništa.

* * *

Što se samog tijela tiče, Lexi se brzo oporavila. Grudi su joj se

smanjile na svoju normalnu veličinu i mlijeko joj je presušilo. Mjesec dana

kasnije jedini dokaz da je ikad rodila bilo je nekoliko srebrnastih crta u

donjem dijelu trbuha.

Osjećala se izblijedjelo poput tih crta. Trudnoća ju je promijenila.

Djevojka po imenu Alexa Baill otišla je u onu bolnicu, lancima vezana za

krevet, i rodila najljepše djetešce na svijetu. Posljednji je put vidjela dečka

kojeg je voljela. A onda je sve to završilo i u Purdy se vratila starija,

mudrija Lexi.

Prije poroda bila je ranjiva i puna nade; sad je to uviđala, onako kako

primijetiš da nedostaje dio ograde pred kućom. Ono što je nedostajalo bolo

ju je u oči. Bila je traumatizirana, slomljena užasom koji je počinila, ali

vjerovala je u iskupljenje, u pravdu. Mislila je da će odlazak u zatvor biti

njezino okajanje te da će nakon njega uslijediti oprost.

Kakva glupost.

Njezin je odvjetnik imao pravo. Trebala se usprotiviti optužnici, reći

da joj je žao, da je mlada i glupa.

Umjesto toga, postupila je ispravno i život joj je uništen. Izgubila je

sve što joj je bilo bitno, ali ništa je nije boljelo kao gubitak djeteta.

U dva mjeseca od Graceina rođenja Lexi je pokušavala održati svoju

ličnost, no najbolji dijelovi nje polako su nestajali. Dan za danom trudila se

pisati pisma svojoj kćeri; svaki novi neuspjeh otrgnuo bi dio nje, sve dok

nije preostalo tako malo stare Lexi da se osjećala prozirno. Pogotovo

danas.

Bila je u dvorištu i sjedila na klupi ispod neba boje ispranog trapera.

Slijeva su neke žene u zatvorskim odorama igrale košarku. Stabla ispred

zatvora bila su u punom cvatu. Svako malo neki bi ružičasti cvijetak

dolebdio preko kosturskog brda bodljikave žice i sletio na tlo, poput

neodrživa obećanja.

»Izgledaš kao netko tko bi se trebao malo razvedriti.«

Lexi je podigla pogled. Žena pred njom imala je narančastu kosu

ošišanu na milimetar i plavi rubac svezan oko nje. Iz ovratnika joj je virila

tetovirana zmija. Bila je to krupna žena sa snažnim rukama i kožom koja je

izgledala kao da ju je netko izribao čeličnom četkom.

Lexi je znala tko je to. Svi su znali. Njezino ime, Koma, sve je

govorilo.

Lexi je polako ustala. Sve vrijeme u zatvoru nikad nije razgovarala s

Komom. Žene su sklapale prijateljstva s njom iz samo jednog razloga, a

jednom kad si počeo s njome razgovarati, nikad nisi prestao.

»Mogu izbrisati tvoju bol«, reče Koma.

Lexi je znala da je pogrešno, opasno slušati to obećanje, ali nije si

mogla pomoći. Njezina je bol bila nepodnošljiva, pogotovo danas.

»Koliko?«

Koma se polako nasmiješila i otkrila svoje ružne, crne zube.

Metamfetamin. Takvih je usta u zatvoru bilo na bacanje. »Za prvi put?

Slatkica poput tebe? Mislim…«

»Gubi se od nje, Komo.«

Lexi je vidjela kako se Tamica brzo približava poput mame

medvjedice. Svoj veliki dlan spustila je na Lexina prsa i snažno je

odgurnula. Lexi je posrnula, gotovo pala. Brzo je vratila ravnotežu i

nasrnula naprijed. »Ovo je moja stvar, Tamica. Ne možeš mi govoriti što

da činim.«

Tamica se unijela Komi u lice. »Miči se ili ću te razbiti kao jeftin

namještaj.«

Lexi se progurala između dvije žene. »Treba mi«, reče Tamiki,

gotovo je preklinjući. »Ne mogu to više podnositi. Ne želim ništa osjećati.«

»Pruži ruku«, šapnula je Koma.

»Ne«, reče Tamica. »Neću ti dopustiti da to učiniš, hermana.«

Lexi je ispustila urlik čiste, nepatvorene boli i tresnula Tamiku u nos.

Začula se zviždaljka.

Koma je spustila dvije pilule na Lexin dlan, a onda pobjegla brzo kao

da je uopće nije bilo ondje.

»Jesi luda?« upita Tamica posrćući. »Ne znam zašto mi je uopće

stalo do tebe.«

»Ne znam ni ja. Nisam te to tražila.«

»Hermana«, uzdahne Tamica. »Znam kako to boli.«

»Stvarno? Na današnji dan prošle godine ubila sam najbolju

prijateljicu.«

Dvije stražarice stale su između njih i odgurnule Lexi od Tamike.

»Miči se, Baillova.«

»Pala sam«, reče Tamica.

»Dobar pokušaj, Hernandezova«, reče jedna od stražarica. »Sve sam

vidjela. Idemo, Baillova.«

Lexi je znala kamo je vode, znala je i nije ju bilo briga. Jučer bi još

bila rekla da je odlazak u Rupu plaši više od bilo čega, ali sada, na

godišnjicu Mijine smrti, u svijetu u kojem je rodila dijete i onda ga

izgubila, ovo jedva da je zasluživalo uzdah.

Vodili su je niz hodnik za hodnikom te naposljetku stigli do malene

sobe bez prozora. Kad su se vrata otvorila, Lexi je zapuhnuo miris mokraće

i prljavštine; počela ju je hvatati panika i pokušala se okrenuti.

»Prekasno«, rekla je stražarica koja joj je stajala najbliže te je

gurnula unutra. Na metalnom je krevetu ležao grubi sivi prekrivač. Madrac

i jastuk bili su načinjeni od stare gume koja je izgubila oblik. Jedini otvor u

vratima bio je širok kao daljinski upravljač televizora. Vjerojatno je kroz

njega triput na dan stizala hrana.

Lexi je stajala u tami. Odjednom je počela drhtati, iako nije bilo

hladno. Od smrada u ćeliji zasuzile su joj oči.

»U Rupi si«, reče jedna od stražarica. »Nauči nešto.«

Vrata su se zatvorila uz tresak i Lexi se našla u potpunom mraku.

Stajala je ondje i već se smrzavala. Otvorila je dlan. Bilo je

premračno da vidi pilule, no osjećala ih je. Stavila ih je u usta i progutala

bez vode. Trebalo im je neko vrijeme da počnu djelovati, no napokon ju je

obuzeo mir. Sklopila je oči i posve zaboravila Mijino loše pjevanje,

Zachova ljubavna obećanja i Graceino dječje kmečanje. Sjela je na gumeni

madrac i zagledala se ni u što, ne razmišljajući ni o čemu, ne osjećajući

ništa, samo prolazeći kroz vrijeme koje se činilo beskonačnim.

Drugi dio

»Premda više ništa ne može vratiti dane prohujalog ljeta,

naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba žalovati,

već tražiti snage u onom što je ostalo i s time živjeti…«

William Wordsworth, »Oda: Nagovještaj besmrtnosti«

iz Sjećanja na rano djetinjstvo

OSAMNAEST

2010.

Iz daljine se činilo da se obitelj Farraday oporavila. Miles, čuveni

kirurg, vratio se onome što je najbolje znao, a ako je previše vremena

provodio u operacijskoj sali, činilo se ispravnim što pokušava spasiti što

više života. Zach je sve iznenadio i iskazao se na lokalnoj višoj školi te na

Sveučilištu u Washingtonu; diplomirao je za tri godine i godinu prije

planiranog upisao medicinski fakultet. Sad je bio na drugoj godini, a

ocjene su mu bile blistave. Preselio se u unajmljenu kuću na otoku i

posvetio se samo dvjema stvarima: fakultetu i očinstvu. Činilo se da ga nije

briga što nema vremena za društveni život. Otočani su s ponosom govorili

o njemu, pričali o tome kako ga je tragedija oblikovala i kako se dobro nosi

s izazovima očinstva.

I na kraju, Jude.

Godinama je pokušavala ponovno postati onakva kakva je bila prije

kćerine smrti. Činila je ono što se od nje tražilo, što se očekivalo. Odlazila

je na sastanke skupina za podršku i posjećivala psihijatra. Pila je Xanax, pa

Zoloft i Prozac. Spavala je previše, a onda premalo. Previše je smršavjela.

Najviše od svega, shvatila je da se neke boli ne mogu ni izliječiti ni

ignorirati.

Vrijeme nije zaliječilo njezine rane. Kakvo je lažljivo sranje bio

klišej koji je to tvrdio. Takvo su što sretni ljudi govorili onim manje

sretnima. Isti su ti sretnici mislili da pomaže govoriti o svojoj tuzi i uopće

se nisu libili reći da trebaš »živjeti dalje«.

Na kraju je prestala očekivati poboljšanje; tad je pronašla način da

nekako živi. Nije mogla kontrolirati svoju tugu, svoj život, a gotovo ni išta

drugo (to je sad znala), ali mogla je kontrolirati svoje osjećaje.

Bila je oprezna. Promišljena.

Krhka.

To najviše od svega. Bila je poput antikne porculanske vaze koja se

jednom razbila i teškom je mukom ponovno sastavljena. Izbliza se vidio

svaki ožiljak i valjalo ju je tek vrlo nježno dodirivati, ali iz daljine, s

drugog kraja sobe, pod pravim svjetlom, izgledala je netaknuto.

Slijedila je striktnu rutinu; shvatila je da je ustaljeni raspored može

spasiti. Popis obveza može biti okosnica života. Ustati. Istuširati se.

Skuhati kavu. Platiti račune. Otići u trgovinu… poštu… kemijsku

čistionicu. Natočiti benzin.

Tako je prolazila kroz svaki dan. Šišala je i uređivala kosu iako joj

nije bilo stalo do toga kako izgleda; šminkala se; pomno je birala odjeću. U

protivnom, ljudi bi se mrštili, naginjali se bliže i pitali: »Ali kako si

zapravo?«

Bolje je izgledati zdravo i biti neprestano u pokretu. Većinu dana to

je funkcioniralo. Ustala bi i nekako preživjela beskrajni dan. Radnim

danima dala bi unuci doručak i odvezla je u vrtić. Nekoliko sati kasnije

došla bi po Grace i odbacila je u popodnevnu igraonicu koja je Zachu

omogućavala da cijeli dan provede na fakultetu.

Jude je shvatila da, usredotoči li se na svakodnevne sitnice, može

svoju tugu držati na odstojanju.

Barem većinu dana. Međutim, danas se nikako nije mogla pretvarati;

ništa je nije moglo zaštititi.

Sutra će se navršiti šesta godišnjica Mijine smrti.

Jude je stajala u svojoj skupoj kuhinji i zurila u štednjak sa šest

plamenika. Kasnopopodnevno sunce koso je upadalo kroz prozor pa su

sitne brončane mrlje u granitu radne plohe blistale.

Miles se pojavio pored nje i poljubio je u obraz. Cijeli se dan držao

blizu Jude. »Zach i Grace dolaze na večeru«, podsjetio ju je.

Kimnula je glavom. Mrvicu prekasno palo joj je na pamet da ga je

mogla zagrliti i uzvratiti mu poljubac, no kao i u mnogočemu drugom, nije

pogodila trenutak. Gledala je kako odmiče, kako se razdaljina između njih

širi. Bila je to njezina nova vještina: sad je uočavala prazni prostor.

Znala je da se razočarao u njoj, u njihovu braku, isto kao što je znala

da je još uvijek voli. Barem je to želio, a Milesu su želja i stvarnost bile

jedno te isto jer se on potrudio da tako bude. Još je uvijek vjerovao u njih

dvoje. Svakoga se dana budio i mislio, Danas, danas će se ona sjetiti kako

da me opet voli.

Otišla je do hladnjaka po mljevenu govedinu i svinjetinu te se

prepustila utješnom zadatku izrade mesnih okruglica. Idućih sat vremena

zaboravila je na samu sebe i zaokupila se drugim stvarima: rezanjem

povrća, oblikovanjem okruglica, prženjem. Na kraju je kuća mirisala po

umaku od rajčica i crnog vina te ukusnim mesnim okruglicama

začinjenima majčinom dušicom. Vlažna slatkoća visjela je u zraku dok je

na štednjaku vrila voda. Smanjila je vatru i pripremila salatu. Upravo je

zatvarala vrata hladnjaka kad je čula kako se pred kućom zaustavlja

automobil.

Zataknula je kosu iza uha, osjećajući pod prstima grube sijede

pramenove koji su prošarali njezinu plavu kosu — opipljivi podsjetnik na

njezinu tugu. Kad se približila dnevnome boravku, Miles ju je ugledao i

dočekao na pola puta te je obgrlio oko struka.

Grace je ušla u predsoblje ispunjeno suncem. U svojim kapri

hlačama s uzorkom leptirića i širokoj ružičastoj bluzici, svijetloplave kose

koja je ispadala iz nakrivljenog konjskog repa, izgledala je kao neka mala

šumska vila. Tek kad biste se malo bolje zagledali u sitno, srcoliko lice,

istaknute brade i šiljatog nosića, primijetili biste da u ozbiljnome djetetu

pred vama nema ničeg vilenjačkog. Kao i ostatak obitelji, rijetko se

smiješila i uvijek tiho smijala, prekrivajući usta rukom kao da je taj zvuk

neugodan.

Miles je pustio Jude i prišao unuci. Podigao ju je u zrak i zavrtio.

»Kako je danas moja lutkica?«

Jude se trznula na taj izraz nježnosti. Pokušala je natjerati muža da ga

prestane koristiti, ali rekao je da ne može, da kad pogleda Grace, vidi Miju

i nadimak mu sam izleti.

I Jude je u Grace vidjela Miju. To je i bio problem. Svaki put kad bi

pogledala dijete, njezina bi se rana nanovo otvorila.

»Dobro sam, djede«, rekla je. »Pod odmorom sam na plaži pronašla

vršak strijele.«

»Nisi«, rekao je Zach i šutnuo vrata.

»Ali mogla sam«, reče Grace.

»Ali nisi. Jacob Moore ga je pronašao, a ti si ga udarila u nos jer ti ga

nije htio dati.«

»Jacob Moore?« upita Miles vireći u unuku kroz naočale bez okvira,

kakve je sad nosio. »Nije li to onaj klinac koji izgleda kao jeti?«

Grace se zahihotala i prekrila usta. Kimnula je glavom. »Ima sedam

godina«, šapnula je ozbiljnim glasom. »A još ide u vrtić.«

»Nemoj je poticati, tata«, reče Zach bacajući ključeve na stolić pored

vrata. »Već ozbiljno razmišlja o tome da se u životu bavi borbama u

kavezu.« Objesio je ruksak i na trenutak zastao pored zelenog džempera

koji je još uvijek visio u predsoblju. Svojim je dugim prstima okrznuo

vunu. Svi su to činili: dodirnuli bi džemper kao da je talisman svaki put

kad bi ušli u kuću. Zatim se okrenuo i pošao u dnevni boravak.

Jude je bila tako distancirana od vlastita života da joj se činilo da sina

gleda izdaleka čak i kad je stajao pred njom. Plava mu je kosa opet izrasla;

bila je duga, neuredna i nepočešljana. Obrazi su mu bili prekriveni kratkom

bradom koja je zbog opekline rasla tek mjestimice; majicu je naopako

odjenuo i zacijelo u njoj tako proveo cijeli dan, a kad se izuo, vidjelo se da

nosi dvije različite čarape. Međutim, najgora od svega bila je iscrpljenost u

njegovim očima. Nesumnjivo je cijelu noć učio, a ipak je ustao u cik zore

da Grace pripremi doručak. Jednog će dana pasti s nogu.

»Jesi za pivo?« pitao ga je Miles dok je ljubio Gracein ružičasti

obraz.

»Ne smijem piti pivo«, vedro je rekla.

»Jako duhovito, mlada damo. Pitao sam tatu.«

»Naravno«, reče Zach.

Jude je izvadila dva piva iz hladnjaka, a sebi natočila bijeloga vina;

zatim je otišla za njima u vrt.

Sjela je u duboki naslonjač pored roštilja. Miles joj je bio slijeva, dok

je Zach sjedio za vrtnim stolom, zavaljen u naslonjač, nogu podignutih na

stol. Grace je prošla pored njih i sjela na rub trave, gdje je počela

razgovarati sa svojim zapešćem.

»Vidim da još uvijek ima nevidljivu prijateljicu«, reče Miles.

»Obični klinci imaju nevidljive prijatelje«, reče Zach. »Grace ima

nevidljivu prijateljicu vanzemaljku, princezu zatočenu u staklenci na svome

planetu. A to nam je još najmanji problem.« Otpio je gutljaj piva i spustio

bocu. »Odgojiteljica kaže da Grace teško sklapa prijateljstva. Laže o

svemu i… počela me ispitivati o svojoj majci. Zanima je zašto ne živi s

nama i gdje je.«

Jude je uspravno sjela.

»Trebala bi više vremena provoditi s nama«, reče Miles.

»Možda bih trebao prestati studirati na neko vrijeme«, reče Zach. Po

njegovu je glasu i držanju bilo jasno da već dulje razmišlja o tome. »Treća

je godina navodno opaka, a iskreno, ja sam već ionako krepan. Svaki

trenutak svoga života provodim učeći ili jureći da budem s Grace. Kad sam

s njom, tako sam umoran da od mene nema nikakve koristi. Znaš što mi je

sinoć rekla? ›Tata, ako si preumoran da napraviš večeru, mogu si ja sama

napraviti.‹« Prošao je rukom kroz kosu. »Ima pet godina, za Boga miloga. I

brine se za mene.«

»A ti imaš dvadeset i četiri«, reče Miles. »Sjajno se nosiš sa svime,

Zach. Ponosimo se tobom, zar ne, Jude? Ne možeš sad odustati od

fakulteta. Skoro si gotov.«

»Sutra navečer sastaju se kolege da zajedno učimo. Ne odem li,

uprskat ću zadnji ispit. Znam to.«

»Ja ću otići po nju i dati joj večeru«, reče Jude. To se očekivalo od

nje; znala je to. »Ti uči koliko god trebaš.«

Zach je bacio pogled na nju.

Nije imao povjerenja u nju kad je Grace bila u pitanju; naravno da

nije. Još se uvijek sjećao ranih dana kad je Jude neuspješno pokušala biti

baka. Njezina je tuga tada bila oštra poput noža: probola bi je u

najčudnijem trenutku i ostavila gotovo mrtvu. Zbog toga bi često zaspala i

zaboravila otići po Grace. Jednom — to je bio najgori slučaj — Miles je

kasno noću došao kući i zatekao Grace zaboravljenu u Mijinoj sobi, u

prljavoj peleni, dok je Jude jecala na vlastitom krevetu, smotana u fetalni

položaj, s Mijinom fotografijom u ruci.

Svi su znali da Jude na može pogledati Grace a da je ne smlavi tuga.

Sve što je Grace činila, Jude je samo podsjećalo na izgubljenu kćer pa se

držala podalje od unuke. Sramila se te svoje slabosti, no ništa nije mogla

učiniti. Pokušala je. Međutim, posljednje je dvije godine napredovala.

Redovito je odlazila po Grace u vrtić i u popodnevnu igraonicu. Samo onih

najgorih dana, kad bi zapala u svoj sivi svijet, zavukla bi se u krevet i

zaboravila sve svoje obveze i sve ljude oko sebe. Naročito svoju unuku.

»Sad mi je bolje«, rekla je Zachu. »Možeš mi vjerovati.«

»Sutra je…«

»Znam što je sutra«, Jude ga je prekinula prije no što je uspio

izgovoriti ono što su svi znali: da će sutra biti gadan dan za sve njih. »Ali

ovaj mi put možeš vjerovati.«

* * *

Trebala je padati kiša. Krajolik s druge strane prozora trebao je biti

zlokoban i crn, poput tinte, s golemim nebom tamnim poput ugljena, trulim

lišćem koje se prekriveno paučinom vuče preko prljavih pločnika i

vranama na telefonskim žicama. Poput scene iz filma The Stand. Međutim,

šesta godišnjica smrti njezine kćeri bila je sunčana od ranoga jutra, s onim

kristalno plavim nebom koje je Seattle pretvaralo u najljepši grad na

svijetu. Tjesnac je blistao; Mount Rainier živahno je izlazio na vidjelo, dok

je njegov jasni bijeli vrh sjao iznad obrisa grada.

Unatoč tome, Jude je bilo hladno. Smrzavala se. Posvuda oko nje

turisti su šetali po tržnici Pike Place, odjeveni u kratke hlače i majice

kratkih rukava, s fotoaparatima u rukama, i jeli hranu sa štapića ili iz

masnih bijelih vrećica. Dugokosi muzičari zasjeli su na najboljim uglovima

i zdušno svirali harmoniku, gitaru ili bongo bubnjeve. Jedan je čak imao

glasovir.

Jude je ovila teški kašmirski šal oko vrata i popravila remen torbice

na ramenu. Na kraju tržnice mala trokutasta tratina poslužila je kao mjesto

za odmor beskućnika. Iznad njih uzdizao se golemi stup totema.

Prešla je preko prometne ulice te se uz strmi brežuljak uspela do

visoke uske zgrade koja je stršala u čisto plavo nebo.

»Gospođo Farraday«, rekao je vratar i u znak poštovanja dodirnuo

rub svoga smiješnog šešira.

Budući da se danas nije mogla nasmiješiti, samo je kimnula glavom i

prošla pored njega. Dok je čekala dizalo, lupkala je nogom po popločanom

podu i grizla se za usnu. Skinula je šal, a onda ga opet stavila. Kad je stigla

do asketski uređene i staklenim stijenama okružene ordinacije doktorice

Bloom, bilo joj je tako hladno da je mislila da će ugledati svoj dah.

»Možete ući, gospođo Farraday«, reče tajnica čim je Jude ušla.

Jude joj nije mogla odgovoriti. Prošla je kroz čekaonicu i ušla u

elegantnu ordinaciju. »Uključite grijanje«, rekla je bez uvoda te se srušila

na plišani stolac pored sebe.

»Imate dekicu«, reče liječnica.

Jude je uzela bež prekrivač od mohera i pokrila se, i dalje drhteći.

»Što je?« pitala je kad je shvatila da je liječnica gleda.

Doktorica Harriet Bloom sjela je preko puta Jude. Bila je asketski tip,

kao i njezina ordinacija — čelično sive kose, uglata lica i tamnih očiju koje

su sve vidjele. Danas je bila odjevena u usku haljinu pepita uzorka, crne

hulahopke i moderne crne štikle.

Kad je Jude tek popustila Milesovu nesmiljenom pritisku da »potraži

pomoć« i »ode liječniku«, posjetila je niz psihijatara, terapeuta i savjetnika.

Isprva joj je jedini kriterij bio smiju li propisivati lijekove za smirenje. S

vremenom je iz konkurencije izbacila suosjećajne dušice koje su joj htjele

uliti nadu i idiote koji su joj samouvjereno tvrdili da će se jednoga dana

ponovno moći nasmiješiti. Onog časa kad bi joj rekli da vrijeme liječi sve

rane, digla bi se i otišla.

Godine 2005. ostala je još jedino Harriet Bloom — Harriet, koja se

rijetko smiješila i kojoj je držanje odavalo da osobno razumije što znači

doživjeti tragediju. Osim toga, smjela je propisivati lijekove.

»Što je?« ponovno je pitala Jude, drhteći.

»Obje znamo koji je danas dan.«

Jude joj je htjela nešto pametno odbrusiti, ali nije mogla. Mogla je

samo kimnuti.

»Jeste li noćas spavali?«

Odmahnula je glavom. »Miles me zagrlio, ali sam ga odgurnula.«

»Niste htjeli utjehu.«

»Kakva korist od nje?«

»Hoćete li nekako obilježiti godišnjicu?«

Pitanje je razljutilo Jude, a ljutnja je bila dobra, bolja od ovog

beskrajnog očaja. »Na primjer, da joj pošaljemo balone? Ili sjednemo na

travu pored one granitne ploče gdje leži njezino tijelo? Ili bih možda

trebala pozvati goste da slavimo njezin život… koji je završio.«

»Katkad ljudi u takvim stvarima nalaze utjehu.«

»Aha. Pa sad. Ja ne nalazim.«

»Kao što sam već rekla, vi ne želite utjehu.« Harriet je nešto zapisala

u svoj blok. »Zašto mi i dalje dolazite? Svojim osjećajima upravljate

čeličnom rukom i uopće ne možemo napredovati.«

»Dolazim zbog lijekova. Znate to.«

»Ali kako ste zapravo?«

»Večeras će biti… gadno. Počet će me obuzimati sjećanja na nju i

neću se moći zaustaviti. Mislit ću da Miles nije imao pravo. Da je ipak

mogla preživjeti; da bi se probudila poput princeze u Disneyjevu crtiću da

sam je poljubila. Umišljat ću da sam joj trebala pružiti umjetno disanje ili

masažu srca. Ludosti.« Jude je podigla pogled. Suze su zamutile oštro lice

doktorice Bloom, smekšale ga. »Popit ću nekoliko tableta za spavanje i

onda će već biti sutra, i ja ću biti dobro do Dana zahvalnosti, pa do Božića

i onda… do njezina rođendana.«

»Zachova rođendana.«

Trznula se na te riječi. »Pa da. Premda ga ni on više ne slavi.«

»Kad je vaša obitelji zadnji put nešto slavila?«

»Znate odgovor na to pitanje. Mi smo obične čahure, kao u onom

filmu o otimačima tijela. Samo se pretvaramo da smo stvarni ljudi. Ali

zašto ponovno prolazimo kroz sve to? Samo želim da mi kažete kako da

preživim današnji dan.«

»Nikad me ne pitate za sutra. Kako to?«

»Kako to mislite?«

»Većina pacijenata želi naučiti živjeti. Žele da im izradim zemljovid

koji će ih odvesti do normalne budućnosti. Vi jedino želite preživjeti svaki

pojedini dan.«

»Dobro jutro! Ja ne bolujem od bipolarnog ni graničnog poremećaja

ličnosti, a ni od shizofrenije. Žalosna sam. Kći mi je umrla i shrvana sam.

Nikad mi neće biti bolje.«

»Želite vjerovati u to?«

»To je tako.« Jude je prekrižila ruke. »Gledajte, pomogli ste mi, ako

je o tome riječ. Možda mislite da bi mi sad već trebalo biti bolje, možda

mislite da je šest godina puno vremena. Ali nije, ne kad vam umre dijete. A

meni zaista jest bolje. Idem u trgovinu. Pripremam večeru. Izlazim s

prijateljicama. Vodim ljubav s mužem. Glasam.«

»Niste spomenuli ni sina, ni unuku.«

»Nije to bio iscrpan popis«, reče Jude.

»Uhodite li Grace i dalje?«

Jude je skinula šal. Sad joj je bilo vruće, zapravo se znojila, a šal ju

je gušio. »Ne uhodim je.«

»Stojite iza stabla i promatrate je dok provodi vrijeme u popodnevnoj

igraonici, ali ne želite je zagrliti, niti se igrati s njom. Kako biste vi to

nazvali?«

Jude je počela otkopčavati kaput. »Čovječe, kako je vruće.«

»Kad ste zadnji put zagrlili Grace? Ili je poljubili?«

»Stvarno. Ovdje je kao u kotlu…«

»Nije vruće.«

»Prokleta menopauza.«

»Jude«, s iritantnim strpljenjem reče Harriet. »Odbijate voljeti svoju

unuku.«

»Ne«, reče Jude, napokon podižući pogled. »Ne mogu je voljeti. Nije

isto. Pokušala sam. Zar doista mislite da nisam pokušala? Ali kad je

pogledam, ne osjećam… ništa.«

»To nije istina, Jude.«

»Gledajte«, uzdahnula je Jude. »Shvaćam što pokušavate. Godinama

se tako igramo. Ja vam kažem da ništa ne osjećam pa mi vi odvratite da

zapravo ne želim išta osjećati. Moj mozak mi je šef. Shvaćam. Zaista. Stara

ja bila bi sigurna da imate pravo.«

»A nova?«

»Nova ja živi. To je dovoljno. Više ne briznem u plač kad vidim

nešto ružičasto; mogu upaliti automobil a da ne zaplačem; mogu pogledati

sina i ne razbjesniti se. Katkad mu mogu pogledati u oči i uopće se ne

sjetiti Mije. Mogu otići po unuku u vrtić, okupati je i pročitati joj priču za

laku noć — sve to bez plakanja. Znate koliki je to napredak. Stoga,

možemo li zasad zaboraviti idući korak i dopustiti mi da preživim ovaj

dan?«

»Mogle bismo razgovarati o Miji.«

»Ne«, oštro reče Jude. Odavno je naučila da razgovor o Miji samo

pojačava njezinu bol.

»Morate govoriti o njoj. Morate je se sjećati i tugovati.«

»U životu i ne radim ništa drugo nego tugujem.«

»Ne. Vaša tuga je kao arterija koju ste stisnuli kvačicom. Ne skinete

li tu kvačicu i ne omogućite normalan protok osjećaja, nikad nećete biti

bolje.«

»Onda neću biti bolje«, umorno reče Jude zavaljujući se na kauč.

»Kakvo iznenađenje. A da razgovaramo o Milesu? Prošli vikend vodili

smo ljubav. To je dobar znak, zar ne?«

Harriet je uzdahnula i nešto zabilježila u blok. »Da, Jude. To je dobar

znak.«

* * *

Svaki dan nakon vrtića Grace je odlazila u dječji centar »Šašavi

medo« i čekala da se tata vrati iz škole za velike dečke.

Kad je bilo lijepo vrijeme, kao danas, mogli su se igrati vani, no

gospođa Skitter tjerala ih je da se od centra do plaže prošeću držeći se za

grubo žuto uže. Kao da su male bebe.

Kao i obično, Grace je bila na čelu kolone, odmah iza odgojiteljice.

Čula je kako se druga djeca smiju, glupiraju i razgovaraju. Nije im se

priključivala; samo je hodala i zurila u odgojiteljičinu stražnjicu, okruglu

poput dva debela jastuka.

Kad su došli do parka uz plažu, gospođa Skitter njih je desetero

okupila u krug ispred sebe. »Znate pravila. Nema ulaženja u vodu. Nema

tučnjave. Danas ćemo se igrati ›školice‹ na pijesku. Tko će mi pomoći da

iscrtam kvadrate?«

Ruke su poletjele u zrak, a klinci povikali: »Ja, ja, ja!«, i počeli

skakati gore-dolje. Grace su podsjetili na male ptiće s izložbe mladunaca

na koju ju je tata odveo. Cvrkut-cvrkut.

Otišla je na svoje uobičajeno mjesto. Svi su znali da voli ondje biti.

Sjela bi na kladu na pijesku, daleko od dosega valova. Katkad, kad bi imala

sreće, vidjela bi raka ili plosnatog morskog ježa. Uglavnom bi samo

razgovarala s najboljom prijateljicom.

Zurila je u ružičastu narukvicu oko svoga zapešća. U sredini, gdje je

nekoć bio sat sa slikom Mickeyja Mousea, tata joj je umetnuo maleno

okruglo zrcalo, otprilike veličine njezina dlana. Bio je to najbolji dar koji je

ikad dobila. Zbog njega je mogla izaći iz svoje sobe. Prije nego što ga je

dobila, satima je stajala pred zrcalom u svojoj sobi i razgovarala sa svojom

prijateljicom Ariel, princezom s drugoga planeta.

Grace nije bila glupa. Znala je da joj se neka djeca rugaju zbog

njezine nevidljive prijateljice, ali nije ju bilo briga. Klinci u njezinoj grupi

ionako su bili glupi.

Nitko od njih nije znao kako ovaj planet može biti tih pa nisu naučili

slušati kao ona. Ona je bila navikla na tišinu. Kuća bake i djeda ponekad je

bila tiha poput knjižnice.

Nešto s njom nije bilo u redu. Znala je to cijeli život, premda nije

znala o čemu je riječ. Ljudi je nisu voljeli, čak ni baka. Grace se trudila biti

simpatična, ljubazna i tiha, zaista jest, ali to nikad nije upalilo i sve joj je

uvijek loše išlo, ma koliko se trudila. Svako malo nešto bi potrgala,

spoticala se preko svega i svačega i nikako nije uspijevala naučiti slova.

Hej, Gracerina, reče Ariel.

Grace je spustila pogled na okruglo zrcalo. Zapravo nije mogla

vidjeti Ariel. Nije to bilo tako. Samo je znala da je njezina prijateljica sad

ondje i čula je njezin glas u svojoj glavi.

Odrasli su Grace uvijek pitali kako zna da je Ariel u blizini ili kako

joj najbolja prijateljica izgleda. Grace im je odgovarala da izgleda baš kao

Pepeljuga.

Bilo je to donekle istinito.

Nije zapravo vidjela Ariel, ali znala je kad je njezina najbolja

prijateljica u zrcalu i kad je više ne bi bilo. I zaista je izgledala kao

Pepeljuga. Grace se mogla zakleti.

Još se uvijek sjećala kako se Ariel prvi put pojavila.

Grace je bila malena, još je nosila pelene. Bila je kod kuće s bakom,

koja ju je ponekad čuvala dok bi tata učio. Iz tih se dana Grace sjećala

jedino bakina plača. Baku je sve rastuživalo: glazba na radiju, ružičasta

boja, glupi stari zeleni džemper u predsoblju, zatvorena vrata na katu. I

Grace.

Baka bi zaplakala pri samom pogledu na Grace.

Jednoga dana Grace je učinila nešto loše. Nije znala točno što. Znala

je samo da je u jednom trenu držala ružičastog plišanog psića kojeg je

pronašla u sobi bake i djeda, da bi joj ga u drugom baka istrgnula iz ruke

takvom žestinom da je Grace posrnula i pala na stražnjicu.

Baka je briznula u plač, kao i Grace. Čekala je tatu, ali nitko nije

došao po nju pa je na kraju samo sjedila sama i cuclala palac.

A onda je čula da ju je netko zazvao.

Gracie, dođi… slijedi me…

Obrisala je svoj slinavi nos i ustala. Držeći svoju žutu dekicu,

slijedila je glas uza stube, do uvijek zatvorenih vrata na katu. U toj se sobi

nikad nitko nije igrao.

Unutra je bilo kao u bajci, sve ružičasto i žuto i savršeno.

Iznad toaletnog stolića bilo je veliko ovalno zrcalo, u čiji je okvir bila

zataknuta crveno-zlatna zastavica. Oko njega bila je gomila blistavih

zlatnih stvarčica — narukvica, metalnih cvjetova i sjajnih duga.

Gracerina?

Sjećala se kako je zavirila u zrcalo i ugledala bljesak žute i ružičastu

mrlju.

Jesi dobro?

Grace se namrštila, uprla pogled i vidjela… nešto. Djevojčicu,

možda, malo stariju od sebe. Jesi li dobro?, ponovila je djevojčica.

»Zločesta sam«, rekla je Grace, osjećajući kako joj opet naviru suze.

»Zločesta Grace.«

Nisi ti zločesta.

»Tko si ti?«

Ja sam Ariel. Bit ću ti prijateljica sve dok me budeš trebala. Hajde,

Gracerina. Lezi na sag, odspavaj malo. Mogu ti ispričati priču.

Grace je bila strašno umorna. Sklupčala se na mekom sagu i omotala

svojom dekicom. Cuclajući palac zaspala je uz lijepi glas svoje nove

prijateljice. Od toga dana Ariel joj je bila najbolja — jedina — prijateljica.

Zašto se ne igraš s drugom djecom?

Grace je spustila pogled na zapešće. »Glupi su.« Zabila je štap u

pijesak pored svojih nogu.

Uzbuna. Neki dečko stiže.

Grace se uspravila i osvrnula oko sebe. Istina, Austin Klimes išao je

prema njoj. Imao je debelo, široko lice, kao da ga je netko zviznuo tavom u

glavu. »Ovaj, hoćeš se igrati ›školice‹ s nama?« pitao ju je teško dišući.

Obrazi su mu bili zajapureni.

Odgojiteljica ga je natjerala da dođe po nju. Grace je vidjela drugu

djecu: sjedila su zajedno na drugom kraju plaže, promatrala je i smijuljila

se. Bilo im je smiješno što je nitko ne voli.

»Ariel se ne smije igrati ›školice‹.«

Austin se namrštio. »Svi se smiju igrati ›školice‹.«

»Princeze ne smiju.«

»Tvoja izmišljena prijateljica nije princeza.«

»Vidi se da nemaš pojma.«

»Ti lažeš.«

»Ne lažem!«

»Baš lažeš.« Prekrižio je ruke na prsima.

Smiri se, Gracerina. On je običan nasilnik.

»Tvoja jedina prijateljica je nevidljiva«, nacerio se Austin.

Grace se nije mogla suzdržati; skočila je na noge. »Povuci to,

debeli.«

»A tko će me natjerati? Ti? Ili tvoja nevidljiva prijateljica?«

Grace ga je tresnula ravno u praseći nosić. Vrisnuo je kao mala beba

i odjurio po odgojiteljicu.

Ajoj.

Grace je gledala kako se klinci skupljaju oko Austina. Okrenuli su se,

prstom pokazali na nju, a onda se opet skupili oko njega. Gospođa Skitter

odvela je Austina do prijenosnog hladnjaka, u kojem je držala sve što joj je

moglo zatrebati tijekom izlaska s djecom. Austin je očigledno za čas bio

opet dobro jer je odjurio igrati se ›školice‹.

Evo je, stiže.

Ariel nije trebala govoriti Grace da je u nevolji. Nagnula se naprijed i

rukama oslonila na bedra.

»Grace?«

Podigla je glavu. Svilena plava kosa pala joj je preko lica. »Da?«

»Smijem li sjesti?«

Grace je slegnula ramenima. »Valjda.«

»Znaš da nisi smjela Austina udariti u nos.«

»Znam. I morat ćete pozvati njegove roditelje.«

»I tvog tatu.«

Grace je uzdahnula. »Aha.«

»Nisam ga smjela poslati po tebe.«

»Oni se ne žele igrati sa mnom. Baš me briga.«

»Svi žele imati prijatelja.«

»Ja imam Ariel.«

»Ona ti je dobra prijateljica.«

»Ona mi se nikad ne ruga.«

Gospođa Skitter kimnula je glavom. »Dugo živim na ovom otoku,

Grace, i upoznala sam mnogo djece. Poznavala sam i tvoga tatu, je li ti to

ikad rekao? Radila sam u školskoj kantini dok je on išao u srednju školu.

Nego, želim ti reći da se svi prije ili kasnije s nekim sprijatelje.«

Grace je odmahnula glavom. »Ali ne i ja. Mene nitko ne voli. Baš me

briga.«

»Stvari se mijenjaju, Gracie. Vidjet ćeš.« Gospođa Skitter je

uzdahnula i spustila dlanove na bedra. »Hm, htjela sam skupiti malo

kamenčića. Onih lijepih. Hoćeš li mi pomoći?«

»Možda ne nađem ni jedan.«

»A možda i nađeš.«

Gospođa Skitter je ustala i pružila ruku.

Grace je zurila u odgojiteljičinu bijelu ruku. Jednostavan zlatan

prsten na jednom prstu značio je da je udana.

»Moj tata nije oženjen«, odjednom je izlanula.

»Znam.«

»To je zato što je moja mama superšpijunka.«

Gospođa Skitter ozbiljno se namrštila. »Stvarno? Baš uzbudljivo.

Zacijelo ti nedostaje.«

»Nedostaje. Ali ne bi smjela.«

Sljedeća dva sata slijedila je gospođu Skitter po plaži, saginjala se,

virila u kamenčiće ispod nogu. Jedno po jedno, djeca su odlazila kući dok

naposljetku na plaži nisu ostale samo Grace i njezina odgojiteljica.

Gospođa Skitter stalno je pogledavala na sat i ispuštala nestrpljiv zvuk.

Grace je znala što on znači. Već je padao mrak kad se pojavio djed.

»Bok, Gracie«, reče djed smiješeći joj se.

»Baka me opet zaboravila«, reče Grace puštajući da joj puna šaka

kamenčića klizne iz ruke.

»Nije joj dobro. Ali ja sam ovdje pa sam htio svoju najdražu

djevojčicu odvesti na sladoled.« Sagnuo se i podigao Grace u naručje.

Privila se, ovijajući noge oko njega poput majmunčića.

Otišao je s njom do gospođe Skitter da se pozdrave. Zatim ju je

spustio u sjedalicu na stražnjem sjedalu bakina velikog crnog automobila.

»Imaš mi nešto reći«, rekao je paleći motor.

»Stvarno?« Podigla je pogled i vidjela kako je djed gleda u

retrovizoru.

»O tučnjavi s Austinom Klimesom.«

»Oh«, uzdahnula je Grace. »O tome.«

»Znaš da ne smiješ tući drugu djecu, Gracie.«

»On je prvi počeo.«

»Stvarno? Kako?«

»Bacio mi je pijesak u lice. I rekao mi je da sam glupa.«

»Ozbiljno?«

»I opsovao je.«

»Svejedno, Gracie, ne bi smjela tući drugu djecu.«

»Mislila sam da mi ne daš samo da tučem cure.«

»Ne misliš ti to stvarno tako.«

»Dobro«, rekla je tonući u sjedalici. »Neću više tući Austina

Klimesa, iako je budala.«

»To si rekla i za Jacoba Moorea.«

»Ali Jakea nisam udarila.«

Vidjela je da djed pokušava suspregnuti osmijeh. »Nećemo sad

poimence nabrajati djecu iz igraonice. Ne smiješ tući nikoga. I da ne bi sad

počela mudrovati, ne smiješ tući ni djecu iz vrtića. U redu?«

»Što znači mudrovati? Nešto kao ludovati?«

»Gracie?«

»U redu. Hoćeš li reći tati?«

»Moram.«

Grace je prvi put bilo krivo zbog onoga što je učinila. Tata će je sad

onako razočarano pogledati, a ona će se uplašiti, priviti se uza nj i nadati se

da je neće napustiti. Nije imala mamu. Što će ako ostane i bez tate?

DEVETNAEST

»Bojiš se? Kako to misliš, bojiš se?«

Lexi se naslonila na sivi zid svoje ćelije. Nakon sedamdeset jednog i

pol mjeseca u zatvoru napokon je izlazila. U potpunosti je odslužila svoju

kaznu — i više od toga, zahvaljujući nekim lošim odlukama — tako da

uopće neće biti na uvjetnoj. Imala je besplatnog odvjetnika da joj pomogne

u »prilagodbi«, no svejedno će za nekoliko minuta biti obična građanka,

slobodna da ide kamo hoće. Znala je samo da će otići na Floridu da bude s

Evom; nakon toga njezin se život protezao poput autoceste kroz pustinju,

beskrajan i bez zavoja na vidiku.

Začudo, sad kad je stigao taj dan, bojala se otići. Ta skučena ćelija

postala je njezin cijeli svijet; sve joj je bilo poznato i to joj je ulijevalo

osjećaj sigurnosti. Od kreveta do zahoda bilo je osam koraka; od

umivaonika do zida dva; od kreveta do vrata tri. Zidovi su bili prekriveni

fotografijama Tamikine obitelji — slikama ljudi koji su Lexi postali poput

vlastite obitelji. Svoje je slike — tetu Evu, Zacha i Miju — davno skinula.

Pogled na njih bio je previše bolan, a uz to i čisto traćenje vremena. Nikad

neće zaboraviti Mijin osmijeh, bez obzira ima li ili nema podsjetnik na

njega.

»Lexi?« Tamica je spustila trač časopis koji je čitala. »Kako to

misliš, bojiš se?«

»Ovdje znam tko sam.«

»Ne želiš trajno ostati onakva kakva si ovdje postala, hermana.

Pogotovo ne djevojka poput tebe. Još je toliko toga pred tobom.«

Lexi je spustila pogled na svoje malobrojne stvari. U dnu kreveta bile

su njezine najveće dragocjenosti, sve što je pažljivo skupljala proteklih

godina: kutija za cipele puna pisama — koje je njoj pisala teta Eva, i koje

je ona pisala Grace; Mijina i Zachova slika iz školskoga godišnjaka te

fotografija njih troje na školskom plesu; izlizan, mnogo puta pročitan

primjerak Orkanskih visova. S Jane Eyre je raskrstila; čemu čitati o tuđem

sretnom svršetku?

Na vratima se pojavila stražarica. »Vrijeme za polazak, Baillova.«

Tamica je polako ustala s kreveta. Proteklih godina, dok se Lexi

osušila poput dugoprugaša, Tamica je nabacila kilograme. Za to je

okrivljavala menopauzu, no ni zatvorska joj hrana nije pomagala.

Lexi je zurila u tužno, tamno lice žene koja ju je ondje spasila, koja

joj je bila prijateljica kad joj je to očajnički bilo potrebno; da je Lexi još

uvijek znala plakati, plakala bi. »Nedostajat ćeš mi«, reče ovijajući ruke

oko Tamikinih širokih, potkoženih leđa.

»Pisat ću ti«, obećala je Lexi.

»Pošalji mi fotografiju sebe s Grace.«

»Tamica… odrekla sam se toga prava«, odvratila je. »Znaš to.«

Tamica ju je zgrabila za ramena, protresla je. »Znaš li što bih sve

dala da mogu sad izaći skupa s tobom? Da se nisi usudila biti

beskičmenjak! Pogriješila si i platila za svoju pogrešku. Točka.« Privukla

je Lexi u još jedan snažan zagrljaj. »Barem idi vidjeti svoju kćer.«

»Hajde, Baillova«, reče stražarica.

Lexi je pustila Tamicu i otišla do kreveta po svoje stvari.

Namjeravala je jednostavno izaći, biti hladnokrvna što je više moguće, no

nije mogla. Na vratima je zastala i okrenula se.

Tamica je plakala. »Da se nisi usudila vratiti«, rekla je, »ili ću te

natući po toj bijeloj guzici.«

»Neću se vratiti«, obećala je Lexi.

Dok je sa svojom jadnom kutijom za cipele prolazila kroz zatvor,

žene su joj zajedljivo dobacivale i vikale. Sjetila se kako su je isprva

prestrašile, te žene. Sad je bila jedna od njih i znala je da će, ma koliko

živjela i ma koliko se promijenila, dio nje zauvijek ostati ondje, iza

rešetaka. Možda je dio nje oduvijek i bio. Djevojčica bez majke drukčija je

vrsta zatvorenice.

Na šalteru joj je druga stražarica dala neke papire i vrećicu s

njezinom odjećom te malu žutu omotnicu.

»Ondje se možeš presvući«, reče stražarica pokazujući prema

vratima niz hodnik.

Lexi je ušla u prostoriju i zatvorila vrata. Sama, svukla je svoju

izblijedjelu, žućkastosmeđu zatvorsku odoru i rabljeno donje rublje.

U vrećici je pronašla zgužvane crne hlače i bijelu bluzu koju je nosila

onog davnog dana na sudu, kao i vlastiti grudnjak boje kože, crne gaćice i

spljoštenu torbicu od trapera. Crne dokoljenke i jeftine crne cipele bez

potpetice upotpunile su izgled stare Lexi. Ili mlade Lexi.

Pažljivo se odjenula, uživajući u dodiru mekog pamuka na suhoj

koži. Hlače su joj sad bile prevelike; visjele su joj s istaknutih kukova. Isto

je bilo s grudnjakom. Revno se trudeći nečime zaokupiti i ojačati, mnogo

je vremena provela u teretani pa joj je tijelo postalo gotovo nakazno

mišićavo. Grudi su joj gotovo posve nestale.

Zakopčala je crne hlače i ugurala košulju u preširoki pas, a onda se

okrenula prema zrcalu. Godinama je zamišljala kako će ovoga dana biti

sretna. No sad, dok je buljila u svoj odraz, vidjela je samo umornu, žilavu

verziju djevojke kakva je nekoć bila.

Izgledala je kao odrasla osoba. I više od toga: činila se barem deset

godina starijom nego što je zapravo bila — blijeda, izraženih jagodičnih

kostiju i bezbojnih usana. Njezinu je kosu prije nekoliko godina ošišao

zatvorski brijač, kojem je trebalo samo sedam minuta da odreže trideset

centimetara kose. Kratka je frizura u međuvremenu izrasla i sad su meke

kovrče uokvirivale njezino uglato lice.

Otvorila je žutu omotnicu i pronašla isteklu vozačku dozvolu sa

slikom mlade djevojke, poluprazan paketić žvakaćih guma, jeftin ručni sat

kupljen u trgovini toaletnih potrepština i prsten obećanja koji je dobila od

Zacha.

Prenulo ju je kucanje na vratima.

»Baillova. Jesi dobro?«

Sve, uključujući prsten, stavila je u torbicu, bacila vrećicu i omotnicu

u koš za smeće i izašla iz prostorije.

U uredu zatvorske administracije potpisala je nebrojene papire, a

onda uzela dvjesto dolara koje je dobila od države za prvu ruku. Nije

mogla pojmiti kako bilo tko može započeti nov život s dvjesto dolara i bez

valjane osobne iskaznice.

Slijedila je uputu za uputom sve dok se iza nje nisu zatvorila vrata;

našla se na otvorenom, ispod vedrog kasnopopodnevnog neba.

Sloboda.

Podigla je lice prema nebu, osjetila dnevnu toplinu na obrazima.

Znala je da je čeka zatvorski kombi koji će je odvesti do najbliže autobusne

postaje, ali nikako se nije mogla navesti da se pomakne. Bilo je

nevjerojatno ugodno samo tako stajati, bez rešetaka i bodljikave žice koje

joj omeđuju prostor, bez žena koje joj se unose u lice. Bez…

»Lexi?«

Smiješeći se, prišao joj je Scot Jacobs. Bio je stariji — kosa mu je

sad bila kratka, djelovao je konzervativno i nosio naočale — no osim toga,

izgledao je isto. Možda je čak nosio isto odijelo. »Htio sam da te ipak

netko dočeka.«

Nije znala kako se nositi sa zahvalnošću koju je osjetila. Nakon

toliko godina potiskivanja osjećaja, nije ih bilo lako ponovno osloboditi.

»Hvala.«

Na trenutak je zurio u nju; ona mu je uzvratila pogled. Zatim je

rekao: »Pa, hajdemo«, i krenuo prema automobilu.

Automatski je stala točno iza njega, hodajući kao u koloni.

Zastao je i pričekao je da ga sustigne.

»Oprostite«, promrmljala je. Više nije bila zatvorenica. »Valjda stara

navika.«

Ovaj mu je put prišla sa strane te su zajedno otišli do njegovog

plavog karavana.

»Ne obaziri se na nered«, rekao je otvarajući suvozačeva vrata. »To

mi je ženin auto, a ona kaže da nikad ne zna što će joj zatrebati pa ništa ne

iznosi iz njega.«

Lexi je sjela na suvozačevo sjedalo i zapiljila se u goleme sive zidove

zatvora.

Vezala je pojas. »Vrlo je lijepo od vas što ste došli po mene,

gospodine Jacobs.«

»Molim te, zovi me Scot«, rekao je izlazeći na cestu i udaljavajući se

od zatvora.

Otvorila je prozor i provirila glavu van, udišući mirisan, čisti zrak.

Krajolik je bio baš onakav kakav je pamtila: vrtoglavo visoka stabla,

modro ljetno nebo, planine u daljini. Vani se život nastavio bez nje.

»Baš me pogodilo kad sam čuo da su ti produžili kaznu zbog lošeg

vladanja. Mislio sam da ću ranije ići po tebe.«

»Hm, da. Ah. 2005. bila je loša godina. Pošto sam izgubila

Gracie…« Nije mogla ni dovršiti rečenicu. No to je sad ionako bilo iza nje.

»Sad si bolje?«

»Koliko bivša zatvorenica može biti. Ne drogiram se, niti pijem, ako

me to pitaš.«

»Čujem da si diplomirala. Teta ti je bila silno ponosna.«

»Da, sociologiju«, reče Lexi okrećući glavu da može zuriti kroz

prozor.

»Još sanjaš o studiju prava?«

»A-ha.«

»Još si mlada, Lexi«, rekao je.

»Tako mi kažu.« Zavalila se dublje u udobno sjedalo, promatrajući

kilometre ceste kako jure pored nje. Uskoro su stigli u Port George;

prolazili su preko indijanskog zemljišta, pored štandova za prodaju

pirotehnike koji su se, kao i uvijek početkom ljeta, nanizali duž ceste. A

onda su se našli na mostu i prešli preko uskoga tjesnaca.

Dobrodošli na Pine Island, 7120 stanovnika.

Osjetila je kako je steže u prsima. Eno ulaza u park LaRiviere…

srednje škole… Noćne ceste. Kad je Scot stao ispred svoga ureda, Lexi je

boljela čeljust.

»Jesi li dobro?« pitao je Scot otvarajući joj vrata.

Izlazi, Lexi. Smješkaj se. Ako nešto sada znaš, onda je to nabaciti

lažni osmijeh.

Uspjela je. »Hvala, Scote.«

Dao joj je stotinu dolara. »To ti teta šalje. Izvoli i autobusnu kartu za

Pompano Beach. Autobus kreće sutra u tri i trideset.«

»Sutra?«

Kako da se drži podalje svega kad je ovdje, na mjestu zločina, ali i

jedinom mjestu gdje se osjećala kao kod kuće?

»Jenny te poziva da prespavaš kod nas i da zajedno večeramo«, reče

Scot.

»Ne.« Izletjelo joj je prebrzo i odmah je shvatila da je pogriješila.

»Oprosti. Ne želim biti neuljudna, nego se dugo nisam družila s ljudima.

Dvije tisuće stotinu četrdeset četiri i pol dana.« Umorno se nasmiješila i

osvrnula oko sebe; bojala se biti sama sa sobom.

»Zar me nećeš pitati?« reče Scot.

Lexi je htjela odmahnuti glavom, možda čak reći, Nipošto!, no samo

je nijemo stajala.

»Živi s tatom u staroj brvnari na Cove Roadu. Povremeno ih viđam u

gradu.«

Lexi nije reagirala. U zatvoru je naučila skrivati osjećaje, pogotovo

bol. »Izgleda li sretno?«

»Izgleda zdravo.«

Lexi je kimnula glavom. »To je dobro. Pa, Scote…«

»Mogli bismo se boriti za nju, Lexi. Za zajedničko skrbništvo ili

barem pravo posjećivanja.«

Lexi se sjećala posjeta svoje mame: njih dvije u sobi pod budnim

okom socijalnog radnika. Iz tih se malobrojnih prigoda najviše sjećala

koliko se bojala žene koja ju je rodila. »Ja sam dvadesetčetverogodišnja

bivša zatvorenica kojoj je zadnji pravi posao bio honorarni rad u

slastičarnici. Nemam gdje živjeti i iskreno sumnjam da ću ikad dobiti

pristojan posao. Ali mogla bih uletjeti da vidim kćer, ponovno se ubaciti u

obitelj Farraday i vratiti svu tu bol — samo da bih bila sretnija. Je li tako?«

»Lexi…«

»Neću biti poput svoje majke. Neću donijeti odluku koja nije u

interesu moje kćeri. Zato sutra idem na Floridu. Grace zaslužuje bolje od

mene, a ako joj budem u blizini, ona će me voljeti bez obzira na sve. Takvi

su klinci: vole bitange od svojih roditelja i to im slama srce.«

»Ti nisi bitanga. I zašto te ona ne bi voljela?«

»Nemoj.«

Scot je stisnuo usne. Posegnuo je u džep, izvukao svežanj ključeva te

odvojio jedan. »Ovo je ključ moga ureda. U sobi za sastanke je kauč na

razvlačenje, a pored ulaznih vrata stoji bicikl. Kombinacija je 1321. Danas

smo ranije zatvorili pa je ured samo tvoj.«

Uzela je ključ i spremila ga u džep. »Hvala, Scote.«

»Nema na čemu. Vjerujem u tebe, Lexi.«

Trebala je smjesta otići, bez ijedne riječi više. Tako je namjeravala,

no umjesto toga, odjednom ga je pogledala i pitala: »Je li se Zach oženio?«

»Nije. Još je na fakultetu, mislim. Nema ženu. Nekoliko je godina

živio s roditeljima, a onda se preselio u onu brvnaru iznad drage.«

»Oh.«

»Nikad ti nije pisao?«

»Jest, nekoliko puta. Sva sam mu pisma vratila neotvorena.«

»Joj, Lexi«, uzdahnuo je Scot. »Zašto?«

Prekrižila je ruke; pokušavala je potisnuti sjećanje na ta pisma pod

svojim prstima, pogled na njih na svom grubom sivom pokrivaču. No tada

je bila tako bijesna, tako ranjena. Zbog svoje je boli izazivala razne

nevolje. Kad je sve to nadjačala, bilo je prekasno. Nikad joj više nije pisao,

a ona nije imala hrabrosti da piše njemu.

»Trebala sam poslušati tvoj savjet«, naposljetku je rekla. Nije mogla

pogledati u Scota.

»Da.«

»Šta je, tu je. Hvala još jednom. Mislim da ću se ići provozati

biciklom. Predivan je dan.«

Scot je otišao do ulaznih vrata ureda, gdje je stajao bicikl te ga

dogurao do nje.

Htjela mu je reći koliko joj je značilo što je danas došao po nju.

Godinama se pripremala na potpunu samoću po izlasku iz zatvora, a sad je

vidjela kako bi to bilo bolno.

»Nema na čemu«, tiho je rekao.

Kimnula je još jednom, uzela bicikl i odvezla se.

Uskoro se smiješila premda joj to nije bila namjera. Bilo je predivno

biti slobodna, okrenuti se kad poželiš i ići kamo želiš. Nikad to neće

uzimati zdravo za gotovo.

Projurila je pored kina — koje su proširili — banke i frizerskog

salona u kojem se šišala teta Eva. Ondje je ugledala telefonsku govornicu.

Brzo je dala znak da skreće, skrenula na parkiralište i nazvala tetu Evu na

njezin račun.

Nitko se nije javljao.

Razočarana, popela se natrag na bicikl i počela okretati pedale.

Slastičarnica je još uvijek bila ondje; pored nje bio je nov kafić i

servis računala.

Došavši do srednje škole, usporila je. Cijelim je kompleksom

dominirala velika nova dvorana za tjelesni. Ništa nije bilo onakvo kakvo je

pamtila, osim stijega — on je još uvijek bio ondje i to je bilo dovoljno.

Nađemo se ispod stijega kod upravne zgrade…

Još je brže okretala pedale, niz cestu prekrivenu kvrgavim asfaltom

pa uz Raspberry Hill.

Ondje je bilo nekoliko neasfaltiranih cestica i pokoji poštanski

sandučić, no brežuljak je uglavnom bio nenastanjen. Bližio se suton, nebo

je bilo tamnomodro, i nije se ni snašla, a već je bila na Noćnoj cesti. Uopće

nije namjeravala skrenuti ovamo.

Ipak, bila je ondje, na onom oštrom zavoju. Tragovi kočenja odavno

su nestali, no slomljeno je stablo još uvijek stajalo, samo je njegova

ružičasta srž pocrnila. Stablo je umiralo.

Naglo je zakočila i napola posrnula s bicikla; čula je kako je s

treskom pao na kolnik iza nje. S obje strane ceste drveće je zaklanjalo

sunce.

Od malog oltarića posvećenog Miji ostala je tek koja odrpana prnja, i

mogao si ga prepoznati samo ako si znao što tražiš. Bijeli križić je posivio

od godišnjih doba koja su prohujala nad njime i pijano se nagnuo ulijevo.

Tu i tamo u grmlju su ležale prazne vaze. Stari ispuhani balon mlitavo je

visio s visoke grane.

Izdahnula je; bio je to zapravo dug, drhtav uzdah.

U zatvoru je godinama odlazila na grupnu terapiju, na kojoj je

govorila o boli, o kajanju. Psihijatrica joj je mnogo puta rekla da će

vrijeme i naporan rad zacijeliti njezine rane. Da će se oporaviti kad si bude

mogla oprostiti.

Možeš misliti.

Čak i da si je mogla oprostiti, što je bilo nezamislivo, to ne bi vratilo

Miju. Svi oni koji su se zaklinjali u moć pozitivnog mišljenja upravo to

nisu mogli shvatiti: da se neke stvari nikako ne mogu ispraviti. Da Lexi

postane Majka Tereza, Mia bi i dalje bila mrtva, a Lexi bi i dalje bila kriva

za to. Prošlo je šest godina, a Lexi se još uvijek svake noći molila Miji.

Svakog se jutra probudila radosna na trenutak, da bi se onda vratila u

stvarnost, koja bi je nanovo shrvala. Zbog te se boli nekoliko godina tješila

valijem, ali na kraju je shvatila da od boli možeš bježati, ali ne možeš se

sakriti. Trebala je to već znati, naučiti od majke. Kad je pogledala istini u

oči — da se pretvara u svoju majku — prestala je uzimati valij. Sad je bila

tako čista da čak ni aspirine nije pila. Jedini pravi odgovor bio je u

hrabrosti da se problem jasno sagleda i idući put pokuša bolje. Da bude

bolja.

Dugo je ondje klečala, na hladnoj, tvrdoj zemlji uz cestu, znajući da

je opasno biti ondje i ne mareći za to. Da je netko vidi…

Na kraju se popela na bicikl i krenula. Gotovo je projurila ravno

ispred kuće Farradaya, no u zadnji se čas zaustavila. Čak i u sumraku

vidjela je kako kuća izgleda drukčije. Vrt je bio neuredan, žardinijere

prazne.

Ugledala je poštanski sandučić: još je uvijek pisalo njihovo ime.

Obasjali su je automobilski farovi; skočila je na bicikl i odvezla se.

Sa sigurne udaljenosti gledala je kako srebrni porsche skreće na kolni

prilaz iza nje.

Miles.

Uzdahnuvši, odvezla se natrag u grad i uzela večeru u restoranu brze

hrane. Pred vratima Scotovog ureda zaključala je bicikl, a onda ušla na

stražnji ulaz. U sobi za sastanke ugledala je crveni kauč s cvjetnim

uzorkom; na jastuku je stajala uredna hrpa bijelih plahti. Pored plahti ležala

je žuta omotnica.

Podignula je omotnicu. Ispod nje, zalijepljen za jastuk bio je ružičasti

samoljepivi papirić.

Lexi, ona je u vrtiću. Jutarnja smjena.

Tek toliko da znaš.

S

Otvorila je omotnicu; u njoj je bila samo jedna fotografija. S nje joj

se smiješila plavokosa djevojčica eterične ljepote, odjevena u ružičastu

bluzicu.

Njezina kći.

* * *

Bog se smije dok čovjek kuje planove.

Lexi je tek sada shvatila tu rečenicu.

Svoj je izlazak iz zatvora isplanirala do najsitnijeg detalja. O svojim

je planovima govorila na grupnoj terapiji, a i Tamiki je sve ispripovjedila.

Namjeravala je otići na Floridu, useliti se kod Eve i Barbare te početi

tražiti posao. Čak je sanjala o poslijediplomskom studiju. Bila bi dobra

socijalna radnica; možda bi mogla pomagati djevojkama u nevolji. Uopće

joj nije sinulo da će se, jednom kad bodljikavu žicu ostavi iza sebe, vratiti

u svijet u kojem se zbivaju neočekivane stvari.

Tko bi mislio da će završiti ovdje, na Pine Islandu? Na jedinom

mjestu na svijetu na kojem nije željela biti.

Složila je krevet, a onda se zavukla među najmekše plahte koje je

ikad osjetila na svojoj koži. Blijedo svjetlo ulične svjetiljke upadalo je kroz

prozor i osvjetljavalo mračnu sobu. Sklopila je oči i pokušala se natjerati

da zaspi, no bilo je tako tiho; osim toga, mogla se zakleti da Graceina

fotografija diše.

Godinama je nemilosrdno potiskivala svaku pomisao na kćer. Otišla

bi čim bi Tamica spomenula Grace i okretala leđa kad bi se na televiziji

pojavile djevojčice koje trče majkama u zagrljaj. Govorila si je da Grace

zaslužuje život kakav joj ona nikad ne bi mogla pružiti.

No sada, u tmini, s fotografijom pored sebe, osjećala je kako njezina

čvrsta odluka slabi.

Spavala je na mahove, sanjajući snove koje je najbolje odmah

zaboraviti. Naposljetku, u šest ujutro, zbacila je prekrivače. Bosa je

odjurila u kupaonicu i iznenadila se ugledavši tuš. Prvi put nakon nekoliko

godina istuširala se bez tuđih pogleda te obrisala mekim bijelim ručnikom.

Njezin odraz u zrcalu pokazivao je zašiljeno, mršavo lice, nalik na

utopljenog štakora, uokvireno rijetkim crnim uvojcima. Ručnikom je

osušila kosu, odjenula odjeću sa suđenja jer drugu nije imala i krenula u

potragu za doručkom. Našla ga je u lokalnoj zalogajnici.

Fotografija u njezinoj torbici i dalje je disala. Povremeno bi začula

hihot i, iracionalno, pomislila da dolazi iz torbice.

Nakon doručka prošetala se po glavnoj ulici. Pronašla je

prodavaonicu rabljene odjeće koja se upravo otvarala. Potrošila je sedam

dolara na rabljene kratke hlače, plavu majicu kratkih rukava s crtežom

vretenca i svijetloplavu majicu s kapuljačom. Svoje je crne niske cipele

zamijenila za par japanki, dok je dokoljenke bacila.

Izlazeći iz trgovine, smiješila se. Prvi se put osjećala doista slobodno.

U džepu je imala autobusnu kartu do Floride. Za čas — za samo sedam i

pol sati — otići će odavde…

U crnom dimu ispušnih plinova projurila je žuta mrlja. Školski

autobus. Kroz prozore su virila malena lišca.

Lexi nije donijela svjesnu odluku da slijedi autobus; zapravo je samo

nastavila hodati. Na ulici Turnagin Way, skrenula je lijevo i krenula uz

brežuljak. Kad je stigla do velikog semafora, bila je okružena djecom koja

su se smijala, razgovarala i vukla nevjerojatno velike ruksake po pločniku

pored sebe. Posvuda su bile i majke i nadgledale prijelaz preko ceste,

razgovor i kretanje.

Pred osnovnom školom i vrtićem bio je parkiran niz autobusa.

Između parkiranih automobila gurali su se oni u prolazu, iz kojih su

roditelji iskrcavali djecu.

Pored nje je prošao crni terenac, a onda stao.

Lexi je zastao dah. Odande gdje je stajala, vidjela je kako iz terenca

izlazi Jude i širom otvara stražnja vrata.

A ondje, u velikoj sjedalici, bila je minijaturna verzija Mije, bujne

svijetloplave kose i srcolika lica.

Lexi se malo pomaknula u stranu da bolje vidi, pazeći da je

djelomično zakloni hrpa školaraca.

Jude je pomogla Grace da izađe iz automobila, a onda se odmaknula.

Grace se nije nasmiješila, niti je nju Jude poljubila; zatim je Grace

sama krenula prema ulazu u vrtić.

Lexi se namrštila. Morala se sjetiti kako je to bilo nekoć, kad je Jude

vozila Miju i Lexi u školu. Poljupci, zagrljaji, mahanje kao na kvizu.

Možda Jude nije bila dobre volje. Ili je Grace upravo rekla nešto

ružno, ili je upala u nevolju. Ili je možda Grace rekla da ne želi da je se

ljubi u javnosti pa se Jude pomazila s njom prije nego što su krenule prema

vrtiću.

Lexi gotovo nije ni primijetila kad je terenac ponovno krenuo. Kad je

stigla do pješačkog prijelaza, stajao je u redu automobila koji su izlazili iz

školskog dvorišta, no Lexi nije gledala onamo. Sva je njezina pozornost

bila usmjerena na djevojčicu u žutoj majici kratkih rukava, s golemim

ruksakom sa slikom Hanne Montane na leđima. Ramena su joj bila

pogrbljena i nevoljko je išla prema školi, vukući noge.

Nitko nije razgovarao s Grace dok je ulazila u školu.

Koji trenutak kasnije zvonilo je i nekolicina učenika koji još nisu ušli

potrčala je prema vratima.

Lexi je stajala na maloj tratini između trake za autobuse i protočne

trake, zureći u utihnulu ciglenu zgradu u kojoj su se smjestili osnovna

škola i vrtić. Ona je u vrtiću. Jutarnja smjena.

Lexi je isto tako sama ušla u toliko škola, bez ikoga da joj mahne na

rastanku, bez ikoga da dođe po nju nakon škole. Sjećala se silne

usamljenosti za vrijeme velikog odmora.

Sama.

Po tome je Lexi najviše pamtila rano djetinjstvo. Uvijek se osjećala

usamljeno — neznanka u tuđoj obitelji, autsajderica u novoj školi. Čak i

pošto ju je Eva primila sebi, Lexi se nikad nije osjećala uključeno u

obitelj… sve dok nije upoznala Farradaye. Od onoga prvog dana srednje

škole, kad je upoznala Miju i otišla k njoj kući, Lexi se osjećala dobrodošlo

među njih.

Zato im je prepustila skrbništvo nad Grace, kako bi njezina kći znala

što to znači biti voljena.

Lexi je spustila pogled na sat. Nije još bilo devet sati. Koliko traje

jutarnja smjena u vrtiću? Dva sata? Tri?

Autobus za Floridu polazio je tek u tri i trideset. Imala je nekoliko

sati vremena za ubiti.

Mogla se biciklom vozikati po gradu, otići nešto pojesti ili sjesti u

knjižnicu i čitati. No čak i dok je razmišljala o svemu onome što bi mogla

raditi, znala je da želi samo jedno.

Nemoj. Donijela si svoju odluku. Misli na Grace.

Protuargumenti su bombardirali njezine misli, no nije obraćala

pozornost na njih. Nije mogla, ne ovaj put. Svaki dan otkako joj se kći

rodila, Lexi ju je zamišljala sretnu i dobro uklopljenu u okolinu. Voljenu i

obožavanu. Od te Grace još bi i mogla otići.

No ova malena djevojčica, koja je hodala vukući noge i povijenih

ramena… ta djevojčica nije izgledala sretno.

»Ali sretna je«, naglas reče Lexi. »Svakome se zalomi loš dan.«

Ipak, otišla je iza škole, prošla montažne zgrade i stigla do velikog

igrališta. Ondje je, okruženo žičanom ogradom bilo mjesto za sport i igru:

koševi za košarku, gumene ploče za mekši pad na tlu, travnate površine i

igralište za bejzbol. Pronašla je golemi zimzeleni grm koji je bacao hlad na

malenu tratinu. Ondje je sjela i čekala.

Kako su minute prolazile, govorila si je da je pogrešno shvatila ono

što je vidjela, da je vlastitu tužnu prošlost preslikala na Grace. Njezina je

kći bila sretna djevojčica — morala je biti — Farradayi su bili kao obitelj

Brady za novu generaciju. Nitko nije živio u kući Bradyjevih i osjećao se

usamljeno ili nevoljeno. Dokazat će si to, a onda otići svojim putem.

Oko deset i trideset je zvonilo. Velika dvokrilna vrata otvorila su se

uz tresak i hrpa male djece nagrnula je na igralište.

Započeo je odmor vrtićke djece, očigledno. Bilo je tridesetak djece,

vrlo malene. Zgodna brineta u trapericama i crvenoj bluzi nadgledala je

njihovu igru.

Lexi je ustala i krenula duž žičanu ogradu.

Grace je posljednja izašla iz školske zgrade. Stajala je po strani,

sama. Činilo se da razgovara sama sa sobom. Zapravo, sa svojim

zapešćem. Ostala su se djeca smijala, igrala i trčala naokolo. Grace je samo

stajala i razgovarala s ručnim satom.

Nasmiješi se, mislila je Lexi. Molim te.

Međutim, Grace se nije nasmiješila, ni jedan jedini put tijekom

desetominutnog odmora. Ni jedno joj se dijete nije obratilo, niti se ona

priključila njihovim igrama.

Nitko je ne voli, pomislila je Lexi i osjetila oštru bol u prsima.

»Gracie«, šapnula je odmahujući glavom.

Na drugoj strani igrališta Grace je podigla pogled, premda nikako

nije mogla čuti svoje ime izgovoreno naglas. Lexi je prostrijelio njezin

pogled. Nije si mogla pomoći: mahnula joj je.

Grace se osvrnula iza sebe. Ondje nije bilo nikoga pa se opet

okrenula prema Lexi. Polako se nasmiješila i mahnula joj. Onda je zvonilo

i otrčala je natrag u školu.

Lexi si je mogla lagati, mogla je izmišljati priče ili se više truditi da

ne mari, no nije ni pokušavala. Nije htjela donositi ishitrene zaključke, nije

htjela — opet — strašno pogriješiti, ali nije mogla ni ignorirati ono što je

vidjela.

Grace nije bila sretna.

Ne.

Grace je možda čak bila nesretna, a to je sve mijenjalo.

Danas će u autobusu za Floridu jedno mjesto ostati prazno.

DVADESET

Grace je sjedila na stražnjem sjedalu automobila, osjećajući se

sićušno.

»Kako je bilo u školi?« pitala je baka ne pogledavajući u retrovizor.

»Valjda dobro.«

»Jesi li se s kime sprijateljila?«

Grace je mrzila to pitanje. Baka ga je stalno postavljala. »Ja sam

kraljica vrtića. Allison Shunt će mi napraviti krunu.«

»Stvarno? To je divno.«

»Valjda.« Grace je uzdahnula. I bilo je divno, ali za Stephanie, koja

je uistinu bila kraljica vrtića. Zurila je u maleno čarobno zrcalo na svome

zapešću, priželjkujući da joj Ariel dođe u posjet, no stakalce je bilo prazno.

Ariel, nečujno je oblikovala riječ usnama. Usamljena sam.

Ništa.

Grace je naslonila glavu na meki zid automobila i zagledala se kroz

prozor, u stabla koja su se mutila u brzini. Provezle su se po jednoj ulici,

onda drugoj, i na kraju skrenule za veliki ugao; stigle su kući.

Baka je pažljivo vozila niz neasfaltirani prilaz do brvnare.

Grace je strpljivo čekala da je baka pusti iz sjedalice. Oslobođena,

zgrabila je ruksak i krenula za bakom uz šljunčani puteljak do ulaznih

vrata.

Kad su ušle, čula je kako baka nešto mrmlja ispod glasa i počinje

podizati stvari s poda. Baka nije voljela kad bi tata ostavljao odjeću

naokolo, i mrzila je Graciene igračke.

Grace je upalila televizor i popela se na kauč da pričeka tatu. Kad

baka nije gledala, cuclala je palac. Znala je da to rade samo male bebe, ali

uz baku se osjećala uznemireno, a cuclanje palca joj je pomagalo.

»Grace?« upita baka.

Grace je izvukla palac iz usta. »Nisam cuclala palac. Grizla sam

nokat. Je li i to ružno?«

Baka se namrštila; Grace je osjetila kako joj srce opet brže tuče, a u

želucu vlada mučnina.

Baka se približila. »Nema ništa loše u tome što cuclaš palac, Grace.«

Glas joj je bio sladak i svilenkast, kao med, i Grace je osjetila kako

se počinje smješkati. »Stvarno?«

»Možda bih i ja trebala probati.«

Grace se zahihotala. »Od toga se bolje osjećam.«

»Sâm Bog zna da je to dobro.«

»Rekla si da Boga nema. To si rekla tati kad je htio ići na groblje.«

Bakin je osmijeh nestao. »Idem sad napraviti večeru.«

Grace je odmah shvatila da je opet učinila nešto loše. Htjela je cuclati

palac, no umjesto toga, prekrila se dekicom preko krila i samo sjedila

gledajući baku kako kuha. Dugo ni jedna nije ništa rekla. Grace je stalno

pogledavala u zrcalo na svome zapešću šapućući Arielino ime, no njezine

prijateljice nije bilo.

Iduća dva sata Grace je bila sama s bakom u toj maloj kući; gotovo

da nisu prozborile ni riječ.

Onda je napokon tata došao kući. Grace je čula njegov automobil

kako dolazi, vidjela farove kako su obasjali unutrašnjost kuće. Skočila je s

kauča i otrčala do ulaznih vrata.

»Tata!« povikala je kad je ušao u kuću. Spustio je svoj veliki ruksak

na pod i podignuo je u naručje. I samo tako, njezin je svijet opet bio

savršen.

Poljubio ju je u obraz. »Kako je moja cura?«

»Dobro sam, tata.«

Nasmiješio se na te riječi, no vidjela je kako je umoran. Vjeđe su mu

se spuštale, a i ponovno se zaboravio počešljati.

»Bok, mama«, rekao je. »Nešto fino miriše.«

Baka je ušla u sobu. Brisala je ruke u krpu, ali to je bilo glupo jer se

ionako nikad nije uprljala ni napravila nered. »Mesna štruca i gratinirani

krumpir. Salata je u hladnjaku.«

»Nisi trebala«, rekao je polako puštajući Grace.

Držala se za njega poput paučine. »Volim te, tata«, rekla je.

»I ja tebe volim, princezo.«

Baka se približila. Zavirila je prema tati i lijepo joj se lice opet

namrštilo. »Ne spavaš.«

»Završni ispiti«, odgovorio je.

Grace nije razumjela. Naravno da ne spava. Pa upravo je stigao kući!

»Hoćemo se večeras igrati rodea, tata?« To joj je bila najdraža igra:

zajahala bi mu na leđa, a on bi je odbacivao visoko u zrak.

»Možda bi Grace večeras trebala prespavati kod nas«, reče baka.

Grace je još jače primila tatu. »Neću ti smetati, tata. Obećavam.

Pustit ću te da učiš.«

»Hvala, mama«, rekao je, »ali snaći ćemo se.«

Baka mu je uputila dug, netremičan pogled, a onda slegnula

ramenima. »U redu. Doći ću prije osam po nju. Nemoj dugo biti budan.«

Kad je baka otišla, Grace je odahnula. Nije znala točan razlog, no

baka ju je plašila. Bilo je to kao da se igraš nečijom posebnom igračkom

— neprekidno se bojiš da ćeš je slučajno potrgati.

Pogledala je tatu i vidjela kako je umoran. Mrzila je kad bi ušutio.

»Proglasili su me kraljicom vrtića«, rekla je, nadajući se da će se on

ponositi njome.

»Unatoč tome što si udarila Austina?«

»Njega nitko ne voli, tata. Bilo im je drago što sam ga udarila.«

»Kakav je to vrtić, kao iz Gospodara muha?«

»Ha?«

Odnio ju je do kauča i sjeo. Privila se uz njega, spustila glavu na

njegova prsa. Bilo joj je to najdraže mjesto na svijetu. Jedino se dok bi je

on držao osjećala sigurno.

»Zašto su te proglasili kraljicom?«

Namrštila se razmišljajući. A onda se sjetila Charlieja i tvornice

čokolade. Charlie je pobijedio jer je bio najljubazniji dječak. »Spasila sam

Brittany od utapanja. Ušla je u duboku vodu pa sam je morala spasiti.«

»Spasila si Brittany od utapanja«, ponovio je zureći u nju.

Osjetila je kako joj obrazi bride. Kako to da su joj laži navirale iz

usta kao mjehurići sapunice? Nije si mogla pomoći. Nije ni čudo što je

nitko nije volio.

Tata ju je pomilovao po obrazu. »Znaš, Grace, kad sam ja bio dijete,

mislio sam da sve moram učiniti kako treba. Ići u dobru školu, imati dobre

ocjene, slijediti pravila. Želio sam da se moja mama… i moja sestra…

ponose mnome.« Odvratio je pogled. Dugo je šutio i od te ju je tišine

boljelo srce. Je li opet nešto pogrešno rekla? Naposljetku se nakašljao i

rekao: »Uglavnom, hoću reći da se ponosim tobom takvom kakva jesi.

Volim te bez obzira na sve, Gracie. Možeš se kladiti u to.«

Nije imala pojma što to znači. Nije znala ništa o klađenju, a za

ostatak njegove izjave znala je da nije istinit. Jednom je čula tatu kako

govori djedu da Grace ima problema u vrtiću. Problemi u ponašanju i ni

jednog prijatelja bile su riječi koje je čula kroz vrata. Tata je rekao nešto

stvarno ružno i pitao djeda kad će svi oni konačno opet biti sretni.

On je želio da ona ima prijatelje. To mu je bilo važno. »Pop’larna

sam, tata. Ne mogu u miru ni užinu pojesti jer svi žele razgovarati sa

mnom.«

Sagnuo se i poljubio je u obraz. »U redu, princezo«, uzdahnuo je. »U

redu. A sad hajdemo nešto pojesti prije nego što se onesvijestim.«

»Napravila sam mesnu štrucu«, reče Grace smiješeći se ponosno.

Tatin je osmijeh bio tužan i to ju je toliko prestrašilo da je dodala: »I

krumpire.«

Ponovno ju je poljubio i ustao. »Dođi, Gracie, idemo jesti.«

Požurila je za njime, pokušavajući držati korak.

* * *

Jude se ponovno probudila prerano. Kroz rebraste rolete u njezinu

spavaću sobu nije prodiralo svjetlo, no osjećala je da se na obzoru priprema

zora, poput vojske prije juriša.

Osjetila je kako se Miles pored nje miče u snu; okrenuo se prema

njoj, uzeo je u naručje i toplim je dahom milovao po zatiljku.

Okrenula se i privila uz njega. Jednu je golu nogu ugurala između

njegovih. Polako, lijeno otvorio je oči te se nasmiješio.

Približio joj se i isprva je ovlaš poljubio, a onda strastvenije. Ruke su

mu kliznule niz njezinu svilenu spavaćicu i pronašle čipkasti rub, koji su

uhvatile i povukle sve do gore, tako da je ostala gola. Skinuo je svoje

bokserice i bacio ih u stranu.

Slijedila je vodstvo njegove žudnje, dodirivala ga onako kako je

volio, izvijajući se pod njegovim dodirom, da bi ga napokon morala osjetiti

u sebi. Kad je svršila, bila je to eksplozija osjećaja negdje duboko u njoj.

Povikala je tako glasno da joj je bilo neugodno, a kad se srušila pored

njega, drhtala je.

Nikad nisu govorili o toj novoj strasti među njima; znala je da se on,

kao i ona, boji da bi je riječi urekle. Mnogo godina nakon pretrpljena

gubitka među njima jednostavno nije bilo seksa, kao ni osmijeha. Njegov

povratak iznenadio ih je oboje. Nekako su naučili povezati se dodirom,

izjavljivati svoju ljubav gotovo isključivo bez riječi. Nije to bilo idealno

rješenje, barem ne Milesu, koji ju je i dalje većinu vremena gledao s

beskrajnom tugom, no bilo je to jedino što su sad imali i znala je koliko su

sretni što imaju i to.

Lagano ga je poljubila i odmaknula se. Posegnula je za spavaćicom,

ponovno je navukla i ustala iz kreveta. Pored prozora je zastala i okrenula

ručicu rolete, puštajući svjetlost da se ulije u sobu. Slijeva joj je bio vrt od

kojega je digla ruke. Bio je to kaos cvjetova, grana i lišća, neuredan,

zapušten. Ružan.

Miles joj je prišao i poljubio je u rame. »Danas čuvamo Grace?«

Jude je kimnula. »Zach se ujutro nalazi s kolegama da zajedno uče za

završne ispite. Čini se da je pod velikim stresom.«

»Na drugoj sam godini i ja bio pod velikim stresom, a nisam bio

dvadesetčetverogodišnji samohrani otac.« Stisnuo joj je nadlakticu. »Zašto

ne bismo Gracie doveli ovamo? Zach može doći kad završi. Možemo igrati

neku igru. Još uvijek negdje imamo Candy Land, zar ne?«

Jude je ugledala njihove odraze u prozoru: vodenaste oblike, kao

iscrtane olovkom. Kad je začula riječi Candy Land, vrijeme je stalo;

ponovno je bila mlada majka koja čuči na podu sa svojim blizancima,

uzima karticu, smije se…

Izvukla se iz Milesova zagrljaja i otišla u kupaonicu. Svukla je

spavaćicu i stala pod tuš prije nego što ju je uspio sustići.

»Zaboravio sam«, rekao je s dovratka, ponovno je onako razočarano

gledajući. »Nisam to smio reći.«

»Ne budali. To je obična igra.« Glas joj je jedva čujno puknuo, no

ona je znala da ju je izdao.

Neko je vrijeme vladala tišina, a onda je on rekao: »Idem malo trčati

pa se nađemo kod Zacha.«

»Previše trčiš«, rekla je.

Slegnuo je ramenima. Tako se on nosio s gubitkom. Trčao je —

funkcioniralo je.

»Vidimo se«, napokon je rekla. Ostala je pod tušem dok nije čula da

je otišao, a onda je izašla i počela sušiti kosu. Kad je odjenula bež kapri

hlače i meku pamučnu majicu kratkih rukava, ponovno je ovladala svojim

osjećajima.

Tuga je tih dana bila takva: kao bombaš samoubojica. Jude bi se

osjećala dobro, napredovala, a onda bi nešto neočekivano eksplodiralo.

Prije nekoliko godina, dok je sve još bilo svježe, znala je danima biti izvan

svega, u sivom svijetu u kojem ništa nije stabilno. Sad se uglavnom

uspijevala sabrati.

To je bio napredak.

Krenula je iz kupaonice, a onda se sjetila da nije oprala zube, niti se

našminkala.

Vratila se i oprala zube, ali je odlučila da se danas neće našminkati.

Ionako će navečer samo morati skinuti šminku, a ništa je nije iscrpljivalo

više od dana s Grace i Zachom. Bilo je strašno naporno sudjelovati u

njihovim životima bez pravog sudjelovanja pa je kući dolazila posve

smoždena.

Otišla je do automobila, crnog hibridnog terenca, manjeg od staroga

escaladea, i upalila motor. Izlazeći iz garaže, izvela je polukružno

okretanje u tri manevra u uskom prostoru i krenula uz šljunčani kolni

prilaz, primjećujući kako im je okućnica divlja. Zadnjih nekoliko godina

sve je obraslo; grmlje kupina poput nasilnika se posvuda pentralo.

Skrenula je na glavnu cestu i odvezla se do Zachove kuće.

Kao i uvijek, ulazak u tu brvnaru Jude je bio kao putovanje kroz

vrijeme. Plavi je kauč kupila zajedno s Milesom za njihov prvi stan; stolci

su bili iz godine kad su se rodili blizanci. Sav stari namještaj i zastarjele

sitnice čuvali su za svoju djecu. Znali su se šaliti: Dvoje ćemo seliti u novi

stan, bolje nam je da sve sačuvamo.

Zach je odgajao svoju kćer i studirao medicinu u kući posve nalik na

onu u kojoj su ona i Miles činili te iste stvari.

»Ima li koga?« povikala je.

Zach se pojavio iz kuhinje, sa šalicom kave u ruci i pospanom Grace

u naručju.

»Nemoj ništa reći«, reče Zach trljajući Grace po leđima. »Znam da

usrano izgledam. Bio sam budan do četiri. Možete li onda ti i tata danas

pričuvati Grace? Nalazim se s kolegama da učimo.«

»Naravno.«

»Hvala. Mogu se vratiti kući oko sedam.«

Jude je kimnula i otišla u kuhinju, gdje je počela pripremati doručak.

Budući da je stalno popunjavala zalihe u Zachovoj kući, znala je da ima

sve potrebno za vafle, kajganu i voćnu platu.

Kad je stigao Miles, još uvijek mokre kose od tuširanja i smiješeći se

kako je to još samo njemu polazilo za rukom, Jude je osjetila kako joj je

pao kamen sa srca. Miles je bio ljepilo koje je držalo njihove živote na

okupu. Kad je on bio prisutan, Jude i Zach lakše su disali.

»Evo moje cure«, reče Miles šireći ruke.

Zach je spustio Grace, koja je u svojoj ružičastoj pidžami na točkice

potrčala prema djedu i ovila se oko njega,

Miles ju je podigao u naručje i nešto joj šapnuo na uho, a ona se

zahihotala.

Jude je osjetila grč u prsima. Bilo je trenutaka — kao sad — kad bi

takvom žestinom shvatila što je izgubila da je jedva ostala stajati na

nogama.

»Jedimo dok je vruće«, reče stisnuta grla.

»Njam!« povikala je Grace, iskobeljala se iz Milesova naručja i

otrčala prema stolu. Kao i uvijek, sjedila je pored praznog stolca i jednog

tanjura viška. Bilo je to mjesto za njezinu »nevidljivu prijateljicu«.

Princezu s drugog planeta zatočenu u staklenci.

»Onda, kako ti ide klinička medicina?« Miles je pitao Zacha kad je

sjeo.

»Obožavam kliničku. Dijagnosticiranje je zakon, ali farmakokinetika

me ubija«, odgovorio je Zach dok je kćeri vadio kajganu na tanjur.

Miles je posegnuo preko stola i viljuškom nabo vafl. »Mene je na

drugoj godini uništila patologija. Ne znam zašto. Jednostavno se moraš

poslužiti svojim znanjem. Na trećoj godini sve sjedne na svoje mjesto.«

Jude je promatrala kako njezin sin maže maslac na Gracein vafl dok

je razgovarao s ocem, kako ga nasitno reže i prostire joj ubrus u krilo;

toliko se ponosila njime da je pomislila, bit ćemo mi dobro, jednog ćemo se

dana ponovno smijati.

Shvatila je da se smiješi pri toj neočekivanoj pomisli na sreću, na

zajedničku budućnost. Slušala je jednu od Zachovih priča o tome kako je

trebao dijagnosticirati neku groznu bolest, ali je to uprskao, i smijala se

zajedno s mužem i sinom.

Nakon doručka taj ju je neočekivani osjećaj lakoće i dalje držao.

Otpravila je Zacha na fakultet s poljupcem u obraz i zagrljajem tako

snažnim da se namrštio.

»Idi. Mi ćemo se danas zabaviti«, rekla je.

»Hvala, mama«, reče Zach.

»No problema«, odgovorila je ne razmišljajući. Izgovorivši taj

trivijalni podsjetnik na obitelj kakva su nekad bili, naglo je utihnula.

A onda je on zgrabio svoj ruksak i izašao iz kuće.

»Djede, mogu u svoju kućicu?« pitala je Grace kad joj je otac otišao.

»Prvo se odjeni i operi zube«, odsutno joj je rekao Miles. Tražio je

daljinski upravljač. Kad ga je našao, ekran je zaživio i pojavila se

bejzbolska utakmica. Miles se prevalio na stari kauč te podigao noge na

stolić.

Dok je Jude prala suđe, vidjela je žutu mrlju koja je projurila pored

nje. »Drži se podalje od vode, Gracie.«

»Ariel i ja ćemo se igrat’ s barbikama u kućici«, odgovorila je Grace.

Gunđala je pokušavajući otvoriti klizna vrata.

»Ariel i ti ćete se igrati«, automatski reče Jude. »Milese, vrijede li

uobičajena gramatička pravila i za izmišljene prijatelje?«

Rekao je: »Ha? Što si rekla, dušo?«

Jude se vratila pranju suđa. Čula je kako su se klizna vrata zalupila i

bacila pogled ulijevo.

Grace je brzo trčala preko dvorišta, prema ružičasto-žutoj kućici za

igru koju joj je prethodnoga Božića donio Djed Mraz. Nalazila se odmah

iza trijema, na malom travnjaku s pogledom na sivu pješčanu plažu.

»Hajde, požuri«, vikala je Grace izmišljenoj prijateljici.

Jude je obrisala i spremila suđe. Kad je završila, ponovno je bacila

pogled na Grace. Vidjela je unučicu kroz otvoren prozor plastičnoga

dvorca. Obraćala se zraku i mahala barbikom tako da je plesala.

»Hoćeš ti skočiti do čarobnog kraljevstva?« Jude je pitala Milesa.

»Za minutu. Samo da vidim ovu akciju.«

»Dobro. Napravit ću im pileći složenac za večeru«, u tom je trenutku

odlučila. Nije htjela da Zach bude gladan kad se vrati kući nakon

napornoga učenja.

S lakoćom je slijedila poznati recept. Svakih nekoliko minuta podigla

bi pogled da provjeri je li Grace dobro, a onda bi se vratila na posao.

Kad je složenac bio gotov, stavila ga je u hladnjak, zajedno s

porukom o tome kako ga treba zgotoviti, zatim ponovno počistila kuhinju i

otišla u dnevni boravak. Upravo je htjela nešto reći Milesu, kad joj je

pozornost privukao pokret u dvorištu.

Otvorila je klizna vrata i izašla na trošni trijem. Bio je predivan

lipanjski dan, nebo je bilo kristalno modro, bez ijednoga oblačka. Zdesna

je rastao crnogorični gustiš koji je zaklanjao pogled na susjednu kuću.

Grace je stajala pored stabala.

Pored nje je stajala djevojka u izblijedjelim kratkim hlačama i plavoj

majici kratkih rukava. Je li to Mildredina kći, prva susjeda? Je li došla kući

s fakulteta?

A onda se djevojka okrenula i Jude joj je ugledala lice.

Primila se za klizna vrata da se pridrži i htjela zazvati muža kad joj je

u prsima eksplodirala bol. Toliko ju je boljelo da nije mogla misliti, nije se

mogla pomaknuti, nije mogla ništa; samo je stisnula ruku na srce i srušila

se na koljena.

* * *

Lexi se odvezla u park LaRiviere.

Kad je sišla s bicikla i pogledala preko sive pješčane plaže, s

hrpicama zamršenih srebrnih naplavina, sjećanja su sama počela navirati.

Zaključala je bicikl, a onda krenula uz naplavine. Sjetila se kad joj je

Zach prvi put rekao da je voli. Bili su baš ondje…

Odšetala se do plaže prekrivene oblucima. Ondje su valovi

kamenčiće ispolirali do savršenstva. Brojala je kuće pa je znala kad je

stigla do odredišta.

Eno je: stara brvnara. Ondje su jednom bili na tulumu, još u trećem

razredu. Jude nikad nije saznala za to.

Duž jedne strane dvorišta nizali su se visoki cedrovi. Njima zdesna, u

susjednom dvorištu, vidjela je šarenu plastičnu kućicu za igru u obliku

dvorca; imala je čak i šiljati sivi tornjić i žarkoružičastu zastavicu na

njegovu vrhu. Pored nje, čučeći na rubu posivjeloga trijema poput ptičice,

sjedila je malena djevojčica u žutom. Ponovno je razgovarala sa svojim

zapešćem.

Lexi je polako prišla kćeri, pazeći da ostane zaklonjena drvećem.

Nipošto nije željela da Zach izjuri iz kuće poput furije i počne joj vikati

neka se gubi od njegove kćeri.

Lexi se samo htjela uvjeriti da je Grace sretna. Sve se moglo nastaviti

po planu ako je Grace sretna.

Htjela je reći: »Bok«, ali glas joj je puknuo. Nakašljala se i pokušala

ponovno. »Bok, Grace.«

»Ne smijem razgovarati s neznancima.«

»Ja nisam neznanka, Gracie. Poznajem te cijeli život.«

»Oh.« Grace je nakosila glavu i proučila Lexi. Stisnula je usne.

»Vidjela sam te pred školom.«

»Da.« Lexi se jedva obuzdavala. Htjela se baciti na Grace, zagrliti je

i zamoliti za oprost. Ipak, pazila je da i dalje stoji u sjeni stabala, izvan

vidokruga kuće.

»Mahnula si mi. Kako to?«

Lexi je koraknula bliže. Srce joj je preskakivalo. »Poznavala sam te

kad si bila mala beba.«

»Poznaješ mog tatu?«

Kimnula je glavom.

Grace se namrštila. »Dokaži.«

»Možda još uvijek voli sladoled od metvice s komadićima čokolade,

a mrzi sve što ga podsjeća na češalj?«

Grace se zahihotala, a onda odmah usta prekrila rukom da priguši taj

zvuk. »Baka kaže da je čupav poput bube. To je smiješno jer su bube fuj.

Pogotovo one koje žive na kakici.«

Lexi je suspregnula osmijeh. »Mogu li stajati s tobom?«

»Aha.«

Lexi je prišla bliže i stala pored golema stabla. »Kako to da si sama

vani?«

Graceino se lišce objesilo. »Tate mi nema. Opet. Baka je u kuhinji.«

»Pleše li tvoja baka još uvijek dok kuha?«

Grace se namrštila. »Ona me mrzi.«

»Tvoja baka Jude te mrzi?«

»Zato jer izgledam poput nje.«

Lexi su prošli srsi. »Poput koga?«

»Tatine mrtve sestre. Zato me baka nikad ne gleda. Ne bih trebala to

znati, ali znam.«

»Stvarno?«

»Nju su ubili gusari. Zato o tome nitko ne govori.« Grace je

uzdahnula. »I tata nekad plače kad me pogleda.«

»Zaista nalikuješ na Miju«, tiho reče Lexi.

»Poznavala si tatinu sestru?«

»Jesam«, tiho reče Lexi. »Bila mi je…«

»Čuj, a imaš ti psa?«

Lexi se trgnula zbog promjene teme. »Nemam. Nikad nisam imala

psa.«

»Ja bih psa. Ili vjevericu.«

»Jesi li zamolila tatu da ti nabavi ljubimca?«

»Sinoć smo večerali čegrtušu. S kikirikijem.«

Nešto je bilo čudno. Grace je bezveze nabacivala teme, ali zašto? Je

li je razgovor o Zachovim osjećajima uplašio? Lexi je rekla jedino čega se

mogla sjetiti. »Ja sam jednom jela noja.«

»Opa.«

»Znači, tata ti nije ovdje?«

»A-ha. Ja sam velika cura. Stalno sam sama doma. Mogu se sama

okupati i sve drugo. Sinoć sam si pripremila večeru.«

»Izlazi li tata često?«

Grace je kimnula.

Lexi je proučavala kćerino predivno lice, tužnih zelenih očiju i

svijetle kože, i pitala se je li ostavila ikakav trag na toj djevojčici. »Imaš li

prijatelja u vrtiću?«

»P-prijatelja?« pitala je Grace, a onda se široko nasmiješila. »Hrpu.

Ja sam najpop’larnija curica u grupi.«

»Baš si sretnica. Ja sam katkad bila usamljena«, reče Lexi pomno

promatrajući kćer. Nije si mogla pomoći; prišla je korak bliže.

Grace su malo zadrhtale usne. »Zapravo nemam…«

»Grace!« netko se prodorno zaderao. »Ulazi u kuću. Smjesta.«

Lexi je ponovno skočila u sjenu stabala. Vireći oko kuštrave zelene

grane, vidjela je kuću. Klizna vrata bila su otvorena; Miles je stajao ondje,

namršten. Nije vidio Lexi, bila je sigurna u to. Zašto je onda zvučao tako

bijesno?

»Grace, dovraga«, ponovno je povikao. »Ulazi u kuću. Smjesta.«

»Moram ići.« Grace je skočila na noge.

»Dere li se on uvijek na tebe tako?«

Grace se već okrenula, no Lexi se odvažila primiti djevojčicu za

ruku. »Voljela bih ti biti prijateljica«, tiho je rekla. Bilo je teško stati na

tome. Odjednom joj je još toliko toga htjela reći. Bilo je glupo od nje što je

mislila da će moći tek tako okrenuti leđa svojoj kćeri.

Graceino lice razvuklo se u osmijeh, tako vedar da je Lexi zagrijao

iznutra. »Može. Pa-pa«, rekla je Grace i mahnula. Onda se okrenula i

otrčala prema kući.

Lexi je polako ustala. Konačno je shvatila kako je to kad prestaneš

bježati.

Otišla je natrag do bicikla, popela se i odvezla uzbrdo prema gradu.

Pored nje je projurila hitna pomoć, bljeskajući svjetlima i tuleći, no

ona je gotovo nije ni zamijetila.

Išla je Scotu Jacobsu.

DVADESET JEDAN

Jude je bila na hitnom prijemu bolnice Seattle Hope. Ležala je na

uskom krevetu, priključena na raznorazne monitore, strojeve i alarme, no

sve je to bilo nepotrebno. Uopće nije imala srčani udar.

Pogledala je muža, osjećajući se blesavo i krhko. Tako se lako

slomila, opet. »Mislila sam da sam nadišla sve to.«

Nježno joj je s lica maknuo kosu slijepljenu od znoja. »I ja.«

»Napad panike.« Praktički je ispljunula te riječi.

Grace se popela na metalnu ogradu kreveta. Poskliznula se i tresnula

na pod, a onda se ponovno popela. Zvonjava metala odjekivala je kroz

Judeino napeto tijelo i uzrokovala snažnu glavobolju u dnu lubanje. »Što je

to panika?« pitala je Grace udarajući čelom o ogradu kreveta.

»To znači da se bojiš«, odgovorio je Miles.

»Jednom sam na plaži vidjela štakora. Bilo je strašno«, reče Grace.

»I oni veliki, dlakavi crni pauci su strašni. Je li ti se jedan takav popeo po

nozi?«

»Baka je jako umorna, Gracie«, reče Miles. »Zašto ne bi malo otišla

čitati?«

»Ali zanima me što je preplašilo baku.«

»Ne sad, Gracie. Dobro?« nježno je rekao.

»Je li to kao onda kad sam imala vodene kozice i samo sam htjela

spavati?«

»Upravo tako.«

»U redu, djede.« Grace je kliznula niz rub kreveta, brzo otišla do

stolca u kutu i sjela. Otvorila je otrcani primjerak Mačka u šeširu i

pokušala naglas čitati.

Jude se osjećala loše — drhtala je, glava ju je boljela, osjećala je

mučninu. »Gubim razum, Milese.«

»Kako to misliš?«

Svojom je snažnom rukom ravnomjerno prolazio kroz njezinu kosu;

voljela je to. Smirivalo ju je više od bilo kojeg lijeka. »Učinilo mi se da je

vidim.«

»Miju?« prošaptao je.

»Ne.« Jude je razočaralo njegovo pitanje. Zaista je i pokušavala

vidjeti Miju, no nisu upalile ni molitve ni vidovnjaci. Osim toga, od

pogleda na Miju Jude sigurno ne bi pomislila da ima srčani udar. Baš

suprotno: taj bi prizor ponovno pokrenuo njezino srce.

Bacila je pogled u stranu i vidjela da se Grace zadubila u težak

zadatak čitanja. »Lexi«, šapnula je Jude. Prvi put nakon mnogo godina

naglas je izgovorila njezino ime. »Razgovarala je s Gracie.«

Miles ju je primio za ruku. Činilo se da ga njezino priznanje nije

nimalo uzrujalo; njegova mirnoća ju je smirila. »Snoliki doživljaji i

izmijenjena percepcija često prate napade panike. Znaš to. Sjećaš se kad si

jednom pomislila da će se automobil zabiti u Grace? Da nisam bio ondje,

bila bi potrčala na cestu i poginula.«

»Ovo je bilo drukčije«, reče Jude, no čak i dok je to govorila,

propitivala je samu sebe. Toliko joj se čudnih stvari dogodilo otkako je

Mia poginula. »Kosa joj je bila kratka i kovrčava. I bila je vrlo mršava.«

»To nije bila Lexi«, mirnim glasom reče Miles. Zvučao je tako

sigurno; bilo joj je drago zbog toga. Katkad bi mu Jude zbog te njegove

uvjerenosti poželjela iskopati oči, no sad je htjela dijeliti njegovu mirnoću.

»Kako možeš biti siguran?«

»Kazna joj je istekla u studenom. Sjećaš se kako smo bili napeti dok

smo čekali da vidimo hoće li se pojaviti ovdje?«

Napetost je bio eufemizam. Jude je krajem prošle godine bila izvan

sebe. Tek se sredinom siječnja počela opuštati. Miles je htio nazvati zatvor

i pitati za Lexi, no Jude je ustrajala na tome da ne uspostavlja ama baš

ikakav kontakt. Nije htjela da itko u obitelji uopće izgovori Lexino ime, a

kamoli da dozna kamo je otišla.

»Nije se pojavila. Nije zvala, niti je pisala. A Zachova je pisma

vratila neotvorena«, tješio ju je Miles. »Lexi je donijela odluku. Misli da je

G-R-A-C-E bolje bez nje.«

»Čini se da se ti ne slažeš.«

»Nikad se i nisam slagao. Znaš to.«

Grace je podigla pogled. »Jesi li ti to upravo slovkao moje ime,

djede?«

Miles se nasmiješio unuci ne otkrivajući zube. »Testirao sam te.

Bravo, lutko.«

Grace se ponosno nasmiješila. »Ja najbolje slovkam u svojoj grupi.

Dobit ću pokal.«

»Ona se neće vratiti, Jude«, tiho je rekao Miles naginjući se da je

poljubi u čelo. »Sve je to iza nas.«

* * *

Grace je voljela bolnice. Bila su to mjesta za odrasle, a budući da je

njezin djed bio kirurk — ili nešto slično — donosili su joj slikovnice i

sokove, davali joj papir i bojice. Katkad, kad bi neki liječnik htio nasamo

razgovarati s bakom i djedom, jedna od sestara povela bi je u šetnju

užurbanim hodnicima. Najviše je voljela gledati novorođenčad u prozirnim

plastičnim kutijama. Oduševljavale su je njihove majušne plave i ružičaste

kapice.

Unatoč tome, nakon nekoliko sati postalo joj je dosadno. Ariel se

skrivala; nije se pojavila u Graceinom zrcalu još od onoga dana pred

kućicom, a Grace je sad već obojila toliko slika da ju je boljela ruka.

Htjela je ponovno početi cendrati kad su se vrata bakine sobe naglo

otvorila. Tata je uletio u sobu noseći golemu hrpu knjiga pod jednom

rukom. »Kako je?« pitao je djeda.

»Dobro sam«, odgovorila je baka. Nasmiješila se, ali osmijeh joj

nekako nije bio uvjerljiv. Kao da je bila umorna. »Ne morate započinjati s

liječničkim žargonom. Imala sam napad panike koji je vraški podsjećao na

srčani udar. Sad će me pustiti kući. Neugodno mi je zbog svega.«

Tata je spustio knjige na stolac pored Grace. Promrsio joj je kosu, a

onda otišao do bakina kreveta. »Napad panike? Godinama ga nisi imala.

Još od…«

Baka je podigla drhtavu ruku. »Svi znamo povijest naše obitelji.«

»Učinilo joj se da vidi Lexi«, reče djed.

Tata je duboko udahnuo.

To su bile novosti. Baka je imala razlog, a taj razlog imao je ime.

Grace se opet uspentrala na metalnu ogradu kreveta i čvrsto se primila.

»Tko je Lexi?«

Nitko joj nije odgovorio. Samo su se pogledavali.

»Halucinacija?« tiho je pitao tata.

»Tvoj otac tako misli«, reče baka. »Nadajmo se.«

»Jasno nam je dala do znanja što misli«, reče tata. »Mislim, Lexi.

Vjerojatno je na Floridi s Evom.«

Grace je stavila ruku u stražnji džep njegovih hlača. Tako se osjećala

povezano s njime, premda on to gotovo nije primjećivao. »Tko je Lexi?«

ponovno je pitala.

»Mildredina nećakinja je došla s fakulteta«, reče tata. »Ona ima

tamnosmeđu kosu.«

»Sigurno je bila ona«, reče baka.

Grace je poskakivala na ogradi kreveta. Metal je zvečao. Mučilo ju je

što nitko ne obraća pozornost na nju. »Vidjela sam bebu s četiri ruke«,

rekla je. »U rodilištu.«

»A da ti odvedeš Gracie kući, Zach?« reče baka. »Bila je jako

dobra.«

Grace je spuznula s ograde i otišla do stolića, gdje je skupila sve

svoje slike i bojice. Uzela je crtež leptira na cvijetu i dala ga baki. »Ovaj je

za tebe.«

Baka se zagledala u sliku. »Hvala, Gracie. Odmah mi je bolje.«

»To je zbog čarobnih bojica. Od njih je svakome bolje. Zato ih

bolnica i drži«, ozbiljno reče Grace. »A žute mogu i letjeti.«

»Dođi, Grace«, reče tata. Skupio je sve njihove stvari i poveo je

prema autu.

Popela se na stražnje sjedalo, a on ju je vezao.

Cijelim putem kući Grace je pričala tati.

Satima je šutjela, a imala je toliko toga za reći. Pričala mu je o novoj

igri kojoj ju je naučila Ariel, o ježincu kojeg je pronašla pored kućice za

igru, o novoj prijateljici koju je danas stekla i galebu koji je sletio ravno

pred nju.

»Vidi, tata«, reče Grace uspravljajući se na sjedalu dok su prolazili

kroz grad. »Eno je. To je moja nova prijateljica. Bok!« Grace je doviknula

u zatvoreni prozor, bjesomučno mašući. »Jesi li je vidio, tata? Baš ima

super bicikl. To je čarobni bicikl. Mislim da je filmska zvijezda. Rekla je

da je jednom jela noja.«

Tata je samo vozio. Nekoliko minuta kasnije skrenuo je na njihov

kolni prilaz i parkirao.

»Vjeruješ mi da sam upoznala gospođu koja je jela noja, zar ne?

Kaže da…«

»Sad je dosta, Gracie. Večeras se nećemo pretvarati, dobro? Tata je

imao težak dan.«

»Nisam se pretvarala«, reče Grace, snuždena zbog očeve optužbe.

Odvukla je dekicu sa sjedala i omotala je oko vrata. Tatu je uhvatilo jedno

od onih raspoloženja kad je ne bi slušao; čak i kad bi je pogledao, osjećala

je da zapravo ne obraća pozornost na nju. Kao da u glavi vidi nekog

drugog. I izgledao bi tužno.

Grace je odrasla uz tugu. Znala je da je u takvim trenucima najbolje

šutjeti i priviti se uz njega. No cijeli je dan šutjela, a očajnički je željela s

nekim razgovarati. S njime.

Kad su ušli u kuću, Grace je otišla ravno do hladnjaka i izvukla teški

složenac koji je baka pripremila. Svim se silama trudila da joj ne ispadne.

»Ovo ide u pećnicu, tata«, rekla je ponosno držeći posudu.

Uzeo ju je iz njezinih ruku i stavio je u pećnicu. »Idem se istuširati.

Tebi ću pustiti DVD.«

Zaustila je da kaže kako ne želi gledati film, no on se već okrenuo i

otišao u dnevni boravak.

Popela se na kauč sa svojom dekicom i počela cuclati palac. Ionako

nitko nije obraćao pozornost na nju. Činilo joj se da se tata tušira dulje od

bilo koga u povijesti; kad se napokon pojavio, u svojoj vrećastoj trenirci i

mokre kose koja mu je kapala na crvenu majicu s logom USC-a, posvuda

ga je slijedila govoreći o svemu čega se mogla sjetiti.

»Kad smo išli u bolnicu, djed mi je dao da sjednem na prednje

sjedalo. Slijedili smo hitnu pomoć. I dao mi je da vozim… ali samo na

trajekt. Išla sam jako sporo. Dobra sam vozačica. Vidjela sam kita ubojicu

kako jede tuljana. Fuj.«

Ništa što je rekla nije privuklo njegovu pozornost. Gotovo je nije ni

gledao, a lice mu je bilo sve tužnije, toliko tužno da je i Grace obuzela

tuga. I usamljenost.

Kad joj je odjenuo pidžamicu i zašuškao je u krevet, već je bila na

rubu suza.

Tata se privio uz nju. »Oprosti što sam večeras tako čudan, princezo.

Boravak u bolnici podsjetio me na sestru.«

»Na Miju«, ozbiljno je rekla, ponosno pokazujući da je zapamtila

ime koje gotovo nikad nisu izgovarali. »Sigurno mrziš bolnice.«

»Ne bih bio baš neki doktor da je tome stvarno tako.« Nasmiješio joj

se. »Osim toga, tebe sam dobio u bolnici.«

Grace se priljubila uz njega. To joj je bila jedna od najdražih priča.

»Kako sam izgledala?«

»Bila si savršena mala princeza. Oči su ti tada bile nekako mutno

plave. Gotovo uopće nisi plakala.«

»I moja je mama bila ondje?«

»Nazvala te Grace.«

»A ti si me nazvao po sestri. I onda si me odveo kući.«

»Zavolio sam te od prvoga trenutka.«

»Znam, ali kako to…«

»Sad je dosta, Gracie«, rekao je i posegnuo za knjigom na noćnom

ormariću. »Tata je imao težak dan. A da ti još malo čitam Tajni vrt?«

»Ali zar te ne zanima moja nova prijateljica?«

»Filmska zvijezda koja je jela noja i vozi čarobni bicikl?«

»Možda zapravo i nije filmska zvijezda. Možda je špijunka koja…«

»Dosta je bilo, Gracie«, rekao je otvarajući knjigu. »Gdje smo ono

stali?«

Nije ni trebao pitati, znao je; uvijek je znao. Grace se pospano

nasmiješila i promrmljala: »Colinu je bolje.«

»Aha, da«, reče tata okrećući pravu stranicu. Počeo je čitati: »Ono

što je čudno na ovome svijetu je to što je čovjek tek tu i tamo siguran da će

živjeti zauvijek…«

Grace je ubacila palac u usta i slušala melodiju očeva glasa.

* * *

»Viču na nju, Scote. I stalno je sama. Nitko se ne trudi izaći i igrati

se s njome. Jedina joj je prijateljica nevidljiva.«

»Izmišljeni prijatelj moga sina je patak. Pitam se što to govori o

njemu.«

»Ovo je ozbiljno«, reče Lexi. Satima se borila sa svojim osjećajima,

no ma koliko se puta pokušala uvjeriti da je Grace bolje bez majke koja je

bivša zatvorenica, nije mogla suzbiti novootkriveni osjećaj da je pogriješila

kad je napustila kćer. Bilo je to kao da je otvorila vrata i shvatila da je vani

tornado — nije mogla spriječiti štetu koju će prouzročiti unutra, ali ni

ponovno zatvoriti vrata.

Napustila sam je. Te su riječi nagrizle Lexine dobre namjere i ogolile

je do kosti. Silno se trudeći da ne bude poput svoje majke, je li možda

učinila istu stvar? I kako to da se nikad prije nije to zapitala?

»Imaš pravo«, reče Scot odgurujući stolac. Metalni kotačići zacviljeli

su na laminatu. »Ovo je vrlo ozbiljno. A da sjedneš? Toliko si se ushodala

da mi se vrti u glavi.«

Poslušala ga je i sjela.

»Da čujem, Lexi.«

Duboko je udahnula. »Ništa mi u životu nije bilo tako teško kao

odreći se Grace.« Glas joj nije izdržao; bilo je teško izgovoriti te riječi,

unatoč svim onim godinama psihoterapije. »Jedino me držala pomisao na

to kako će joj život izgledati. Zamišljala sam ružičaste haljine, rođendane,

ponije, priče za laku noć i obiteljske božićne ručkove. Zamišljala sam

djevojčicu koja odrasta znajući da je voljena, znajući da nekamo pripada.«

Podigla je pogled. »Vjerovala sam im, Scote«, rekla je dok ju je

preplavljivao gnjev. »Svima njima. Milesu. Jude. Zachu. Vjerovala sam da

će joj pružiti djetinjstvo kakvo ja nisam imala. A znaš što sam zatekla?

Usamljenu djevojčicu kojoj tata ima previše posla da bi bio s njom…

djevojčicu na koju viču bez povoda… koja se igra posve sama. Djevojčicu

bez prijatelja…«

»Što želiš učiniti?«

Ponovno je ustala i počela koračati amo-tamo. »Ja sam zločinka.

Bivša zatvorenica. Dvadeset i četiri su mi godine i gotovo da i nemam

radnog iskustva. Zaboga, radila sam jedino u slastičarnici i zatvorskoj

knjižnici, a ljeti sam brala maline. Nemam ni prebijene pare. Što mogu

učiniti?«

»Je li tvoja teta Eva imala novca kad te uzela k sebi?«

Lexi je prestala hodati i zagledala se kroz prozor ureda. Vani je

mlada majka pomagala svojoj crvenokosoj kćerkici da dosegne mlaz vode

na srebrnoj fontani. »Imala je posao i mjesto za život.«

»Ti imaš fakultetsku diplomu i marljiva si. Povrh svega, jedna si od

najčasnijih ljudi koje poznajem. Znaš više o ljubavi — i njezinu manjku —

od većine ljudi. Stoga ću te ponovno pitati: što želiš učiniti? Pitanje je

jednostavno. Ili ostaješ ili odlaziš.«

»A odlučim li ostati?«

»Predali bismo sudu zahtjev za revizijom odluke o skrbništvu. Tražili

bismo zajedničko skrbništvo. Ili, ako nam to ne bi prošlo, pravo

posjećivanja.«

»Pod nadzorom, pretpostavljam. Budući da sam bivša zatvorenica.«

»Ali nisi osuđivana zbog nasilnoga zločina, Lexi«, rekao je. »Nisi

poput svoje majke. No istina je, u početku bi ti mogli nametnuti nadzor.

Nisam rekao da će biti lako, ali barem ćeš dobiti pravo posjećivanja, a lako

je moguće da ćeš dobiti i zajedničko skrbništvo. Puno skrbništvo ne

možemo dobiti, ali ipak si joj majka, Lexi. Sud zna koliko si joj važna. A u

mom uredu slobodno možeš odsjesti sve dok ne pronađeš drugi smještaj.«

Ti si joj majka.

Godinama, čak i prije nego što se Grace rodila, Lexi nije dopuštala

da joj ta pomisao prodre u svijest. Riječi su joj jednostavno bile previše

bolne da bi o njima mogla razmišljati, no sada, kad ih je čula izgovorene,

bile su tako slatke i u njoj je odjednom nabujala čežnja.

Mogla bi zagrliti Gracie, poljubiti je i odvesti u park…

»Neće biti lako«, reče Scot prekidajući dugu tišinu. »Vjerujem da će

se Farradayi usprotiviti.«

Sad je bilo prekasno da brine o tome. Osvijestila je svoje majčinstvo

i ono je promijenilo sve, ponijelo je prema nebesima. »Podnijet ćemo

zahtjev«, reče Lexi.

»Sigurna si?«

Napokon se okrenula prema njemu. »Sigurna sam.«

* * *

Jude satima nije mogla zaspati i oko četiri ujutro odustala je od sna.

Otišla je iz svoje tople spavaće sobe i krenula u mračni dnevni boravak.

Ondje, stojeći pred visokim crnim prozorima, zagledala se u vlastiti mutni

odraz.

Znala je što liječnici žele: da pomisli kako je panika uzrokovala

halucinaciju, a ne obrnuto.

I sama je željela vjerovati u to.

Ali nije vjerovala i točka. Negdje usred noći postala je uvjerena.

Toliko uvjerena da je nekoliko sati kasnije, kad je Miles protutnjao kroz

dnevni boravak u potrazi za kavom, rekla: »Stvarno sam je vidjela. Lexi.

Vidjela sam je.«

Miles je izgledao zbunjeno. »Čekaj.« Prošao je pored nje, otišao u

kuhinju i vratio se sa šalicom kave. »Za tebe nema kave. Ionako izgledaš

kao da ćeš svaki čas iskočiti iz kože. A sad da čujem.«

»Vidjela sam je. Nisam se zabunila.« Nervozno je lupkala nogom i

zurila u njega.

»Oduvijek sam se htio raspitati o njoj.«

Kratko je kimnula. »Znam. Ja nisam htjela. Daleko od očiju, daleko

od srca.«

»Aha. Tako to ide.« Stajao je ondje, odjeven samo u plave bokserice,

i zurio kroz prozor. »U redu«, napokon je rekao i pružio joj svoju kavu.

»Hajdemo potražiti neku informaciju.«

Otišao je do prijenosnog računala, pronašao telefonski broj i nazvao

ga.

»Bok, Bille, oprosti što te zovem ovako rano, ali imamo problem.

Možeš li doznati kad je Alexa Baill puštena iz zatvora?… Da, znam da

smo tražili da nas se ne obavijesti. Nešto se promijenilo. Da. Hvala. Bit ću

uz telefon.«

Spustio je slušalicu i ponovno uzeo kavu. »Jesi dobro?« nježno je

pitao milujući je po kosi.

»Bila sam i bolje.«

Stajali su zajedno, buljeći u dvorište iza kuće, šuteći dok je nebo

postajalo sve svjetlije i modrije. Vrijeme je prolazilo poput otkucaja

njihovih srca, tiho i ustrajno. Zvonjava telefona toliko je preplašila Jude da

je podvrisnula.

Miles se javio. »Halo?«

Jude je počela ponovno lupkati nogom; prekrižila je ruke, zabijajući

nokte u njih tako snažno da joj je gotovo potekla krv.

»Stvarno?« reče Miles mršteći se. »A zašto? A, tako. Dobro, hvala.

Još jednom oprosti na smetnji.« Spustio je slušalicu.

»Onda?« upita Jude žaleći što nije uzela Xanax.

»Pustili su je prije dva dana. Produžili su joj kaznu zbog lošeg

vladanja.«

Jude je tako brzo lupkala nogom da je praktički plesala. »Došla je

ravno ovamo.«

»Ne znaš to.«

»Moramo nešto poduzeti. Tražiti zabranu pristupa ili nešto slično.

Možda bismo se trebali preseliti.«

»Nećemo se seliti.« Miles ju je uhvatio za ramena i prisilio je da ga

pogleda. »Smiri se, Jude.«

»Jesi li poludio?« Jude je osjetila kako iz nje nadire histerični smijeh.

Znala je da je neprikladno smijati se u tom trenutku, no tih su joj dana

osjećaji bili posve zbrkani. Katkad je plakala kad je bila sretna, smijala se

kad se bojala i vrištala kad je bila umorna. Izvukla se iz Milesova stiska i

odjurila u spavaću sobu, gdje je pronašla bočicu Xanaxa te je pokušala

otvoriti drhtavim prstima. »Prokleti sigurnosni poklopci.«

Miles joj je uzeo bočicu i otvorio je. Pružio joj je pilulu, koju je

popila s njegovom vrućom kavom. »Naruči me kod doktorice Bloom.«

Iduća dva sata preživjela je u izmaglici sedativa. Oprala je i osušila

kosu te odjenula usku ljetnu haljinu boje pijeska. Tek je u ordinaciji

doktorice Bloom, žmirkajući pod oštrim pogledom svoje psihijatrice,

shvatila da je još uvijek u papučama. »Hvala što ste našli vremena da me

primite«, rekla je, pokušavajući sakriti noge u papučama.

»Napad panike. Niste ga imali više od osamnaest mjeseci. Što se

dogodilo?«

Nije mogla pogledati Harriet u oči koje su je tako netremice gledale.

Od njezinog se pogleda osjećala slabo i sluđeno. Bacila je pogled ulijevo.

»U subotu ujutro bila sam kod Zacha, pripremala sam nam doručak. Zach

uči za završne ispite. Akademska je godina produžena jer su zimus zbog

onoga prokletog snijega otkazani dani nastave.«

»I?« potaknula ju je Harriet.

»U dvorištu sam vidjela Gracie kako… razgovara… s Lexi.«

»Lexi je djevojka koja je one noći vozila automobil.«

»Da.«

»Nismo baš razgovarale o njoj. Zapravo, vjerujem da ste mi rekli

kako se više nećete vratiti spomenem li je ponovno.«

»Daleko od očiju, daleko od srca«, automatski je odgovorila Jude,

ponovno lupkajući nogom.

»Dakle, opet ste je vidjeli, nakon svih tih godina, i doživjeli ste

napad panike.«

»Razgovarala je s Gracie!«

»Svojom kćeri«, reče doktorica Bloom.

Jude je skočila na noge i počela nervozno koračati. Teško je disala.

»Toga se prava odrekla kad je otišla u zatvor. Potpisala je papire.«

»Mislite da se tad odrekla prava da bude majka? Kad je otišla u

zatvor? Ili kad je ubila vašu kćer?«

»I jedno i drugo«, reče Jude. Sad je disala teškom mukom. Prsa su je

boljela. »U čemu je razlika? Ne može samo tako uplesati na scenu i praviti

se da se nikad ništa nije dogodilo. Zach konačno normalno živi. Neću mu

dopustiti da je ponovno vidi.«

»Sjednite, Jude«, razumnim glasom reče doktorica Bloom.

»Što ako hoće… što ako… o, Bože.« Jude je gutala dah i počela

paničariti. Doktorica Bloom za tren oka našla se uz nju i počela joj nježno

trljati leđa da je umiri.

»Sve je u redu, Jude. Samo dišite. Dođite, sjednite.«

Jude je uspjela normalno prodisati i bol u prsima je popustila.

Drhtavom je rukom odmaknula znojnu kosu s lica; pokušala se nasmiješiti.

»Raspadam se.«

»Zar bi to zaista bilo tako strašno?«

Jude se istrgnula iz liječničinih ruku. »Sigurno ste studirali

medicinu?«

»Jude. Ne možete kontrolirati tu situaciju.«

»Hvala vam na tom biseru mudrosti.« Čeznutljivo je pogledala

prema vratima. Ovo ne pomaže. »Trebala sam se nagutati tableta kad…«

Nije mogla izgovoriti te riječi. Nikad to nije mogla.

»Razmišljali ste o tome«, podsjetila ju je doktorica Bloom. »No čak i

u najmračnijim trenucima imali ste nadu.«

»Mislite da me nada spriječila?«

»Što vas je spriječilo?«

Nije imala namjeru odgovoriti na to pitanje. Odgovor joj je ionako

bio mrzak. »Zabrinuta sam za Zacha, kvragu sve. Krhak je, poput mene.

Nikad nije nadvladao svoju grižnju savjesti… ni svoju bol. Kad bi ponovno

vidio Lexi… A što ako ona želi biti Graceina majka? Neću dopustiti da

ponovno postane dio naše obitelji. O, Bože…«

»Već je ionako dio vaše obitelji«, reče Harriet.

»Zavežite.«

»Odličan odgovor. Uzgred budi rečeno, ne zvučite kao žena koja

prema unuci ništa ne osjeća.«

Jude je zgrabila torbicu. »Treba mi odvjetnik, a ne psihijatar.«

»Zašto mislite da vam treba odvjetnik?«

»Da zaštitim Grace i Zacha. Možda nam treba zabrana pristupa…«

»Mislite da ćete ih time zaštititi?«

»Naravno. Zar me uopće niste slušali?«

»Lexi je majka vaše unuke«, nježno reče doktorica Bloom. »Govorite

mi da ste nekoć snažno vjerovali u majčinstvo.«

Jude se trznula. »Moram odavde.« Ne čekajući odgovor, krenula je

prema vratima. Otvorivši ih, čula je kako doktorica Bloom kaže: »Bilo joj

je osamnaest godina, Jude. Razmislite o tome.«

Jude je zalupila vrata za sobom.

DVADESET DVA

Jude je nazvala Milesa i zamolila ga da se nađu kod Zacha; zatim se

odvezla ravno do trajektnog pristaništa. Savršeno je pogodila trenutak. Kad

je stigla, upravo su počeli s ukrcajem.

Činilo joj se da polusatni prelazak Tjesnaca traje cijelu vječnost.

Prstima je nervozno bubnjala po volanu.

Bila je sigurna samo u jednu stvar: mora do Grace. Samo je htjela

okupiti cijelu obitelj, kao da je njezino naručje sigurna luka kao nekoć.

Htjela je okupiti barem ono što je ostalo od njezine obitelji nakon Lexi.

Sišavši s trajekta, polako se provezla kroz grad, napetim pogledom

tražeći tamnokosu djevojku u kratkim hlačama i jeftinoj majici. Desetak joj

se puta učinilo da vidi Lexi; toliko je puta nagazila na kočnicu da su joj

drugi vozači trubili.

Skrenula je na ulicu Turnagin Way, prošla pored osnovne škole i

vrtića, sve do dječje igraonice. Ondje je izašla iz automobila i brzo prišla

lijepoj kući u kojoj se nalazio dječji centar »Šašavi medo«. Unutra je

zatekla praznu igraonicu punu šarenih plastičnih stolića i vrećastih

naslonjača.

Izašla je u dvorište, gdje se desetak klinaca igralo na ljuljačkama, u

pješčanicima i kućici za igru. Brzo je pogledom preletjela preko svih, a

onda počela tražiti Grace; znala je da će biti sama.

»Bok, Jude«, reče vlasnica igraonice, Leigh Skitter. Poznavale su se

godinama. Leighin najmlađi sin igrao je nogomet sa Zachom. »Uranila si.«

»Ne vidim Grace«, reče Jude. Prekasno je shvatila da uopće nije

pozdravila i da joj je glas oštar.

»S Lexi je«, reče Leigh. »Baš se promijenila, zar ne?«

Jude su prošli srsi. »Dopustila si joj da vidi Grace?«

Činilo se da je Leigh iznenadilo njezino pitanje, ili je uzrok možda

bio Judein povišeni glas. »Rekla je da se ti s time slažeš. A nema zabrane

pristupa, zar ne? Hoću reći, znam da ona nema skrbništvo, ali svi smo znali

da će se jednoga dana vratiti…«

Zašto Jude nije palo na pamet da će se ovo dogoditi? Leigh Skitter

poznavala je Zacha i Lexi dok su išli u srednju školu. U nekoliko je navrata

rekla kako joj je Lexi draga. Nesumnjivo ju je pomalo i žalila. Mnogi su je

ljudi žalili — kad su na televiziji emitirali emisiju o njihovom slučaju,

velik je broj ljudi kukao kako je Lexina kazna prestroga. Aha. Jadna Lexi.

Jude je osjetila kako je počinje hvatati panika. Zašto nisu isposlovali

zabranu pristupa, za svaki slučaj? U najmanju ruku, trebala je upozoriti

Leigh i odgojiteljice u vrtiću da Lexi ne smije blizu Grace. Nije li im puno

skrbništvo dopuštalo da donose takve odluke?

»Jude? Nešto nije u redu? Zach mi nikad nije rekao da Grace ne

smije vidjeti majku.«

Jude se progurala pored Leigh i pretrčala preko dvorišta posutog

piljevinom. Povukla je sigurnosni zasun na vratima dvorišta i nastavila

trčati, jureći kroz šumarak prema plaži. A onda je stala kao ukopana.

Posvuda su bila djeca, smijala se i igrala. Druga odgojiteljica

promatrala ih je stojeći pokraj naplavljenog drvlja.

Smiri se, Judith.

Pogledom je preletjela preko cijele plaže.

Eno je — plavokosa djevojčica pored tamnokose mlade žene.

Lexi.

Jude je potrčala i gotovo pala od iznenadnog gnjeva. Zgrabila je Lexi

za ruku i okrenula je prema sebi.

Lexi je problijedjela. »J-Jude.«

»Bok, bako«, reče Grace. »Ovo je moja nova prijateljica.«

»Grace, idi k Tami«, protisnula je Jude.

»Ali…«

»Smjesta«, zaderala se Jude.

Grace se lecnula zbog oštrine bakine zapovijedi. Pognula je svoja

malena ramena i otišla spuštene glave.

»Nemaš nikakvo pravo biti ovdje«, reče Jude.

Kad je Lexi podigla pogled, Jude je u istom trenu uočila nekoliko

stvari: Lexi je izgledala vrlo koščato, gotovo izgladnjelo, i još je bila vrlo

mlada. A kad je primijetila djevojčinu čupavu, kovrčavu, neukrotivu kosu,

sjetila se Mijinih riječi, Ona je poput mene, madre, nije li to zakon? Jude je

posrnula pod težinom te uspomene. Nije smjela doći ovamo, nije smjela

prići Lexi. Nije bila dovoljno snažna. »Odlazi«, slabašno je rekla. »Molim

te…«

»Morala sam je vidjeti.«

»I vidjela si je.« Jude se osjećala tako slabo da se bojala kako će se

srušiti na koljena. Morala se usredotočiti samo da bi ostala na nogama.

»Usamljena je«, reče Lexi gledajući prema Grace, koja je stajala

podalje od druge djece i buljila u nju i Jude.

»A što si očekivala?« gorko reče Jude. »Odrasla je u slomljenoj

obitelji.«

»Rekla sam si da ću se uvjeriti kako je ona sretna i otići. Ali ona nije

sretna.«

Jude je otvorila torbicu i drhtavim rukama izvadila novčanik. »Platit

ću ti da odeš. Koliko? Dvadeset tisuća dolara? Pedeset? Samo mi reci

koliko tražiš.« Lexino se lice promijenilo, ali Jude se previše tresla da bi je

mogla jasno vidjeti. U prsima ju je stezalo i potmulo joj pulsiralo; užasnula

ju je pomisao da bi se mogla onesvijestiti. »Sto tisuća. Što kažeš?«

»Dala sam je Zachu«, reče Lexi. »Dala sam je. Znaš li kako je to

teško? Možeš li to uopće zamisliti?«

»Kako je to izgubiti dijete?« upita Jude. »Da, Lexi. Znam kako je

to.«

»Učinila sam to jer sam je voljela. I jer sam vjerovala da ćete ti, Zach

i Miles biti njezina obitelj.«

Jude je ugledala osudu u Lexinim očima; znala je da je opravdana pa

ju je zaboljela još više. »I jesmo njezina obitelj.«

»Niste. Ona te se boji, znaš li to? Kaže da je nikad ne grliš i ne ljubiš.

Pita se zašto je ne voliš.«

Jude se odjednom osjetila ogoljeno; u njoj se probudio strah i silno

nabujao. Na kraju se toliko tresla da joj je ispala torbica. »Kako se

usuđuješ?« Međutim, njezine riječi nisu imale oštrinu, nisu grizle za srce.

»Vjerovala sam svima vama.« Lexi je puknuo glas. Bio je to prvi

nagovještaj osjećaja i Jude je ščepala priliku.

»Zach se zbog Grace odrekao svega. Svega.«

»Misliš na USC, zar ne? Tvoj sveti gral. Nikad ti nije bilo stalo do

njegove sreće, glavno da je činio ono što ti želiš.«

»Nije istina.«

»On me volio. Ali tebi to ništa nije značilo.«

»Ti si mu ubila sestru«, reče Jude.

»Da«, drhtavim usnama reče Lexi. »I s time moram živjeti svaki dan.

Učinila sam sve što sam mogla da se iskupim tebi, Zachu i Grace, ali

iskupljenja nema. Dala sam vam svoju slobodu i svoju kćer — a vi i dalje

hoćete još. E pa, jebite se, Jude. Ništa više nećete dobiti. Grace je moja kći.

Moja Mia. I ja je hoću natrag. Moj je odvjetnik danas predao zahtjev

sudu.«

Dok je Lexi odlazila, Jude je samo stajala; oči su je pekle i u glavi je

stalno iznova čula Lexin glas kako govori, Moja Mia.

* * *

Kad je Lexi krenula u šetnju duž plaže, nije mogla stati. Išla je u

pogrešnom smjeru; bicikl je bila ostavila na javnom zemljištu na kraju

slijepe ulice. Međutim, nije se mogla okrenuti, nije mogla gledati Jude

kako Grace oblači jaknicu i odvodi je, kao da je poznavati majku opasno

po nju.

Prohladni ljetni povjetarac nosio joj je kosu. Oči su joj suzile od

vjetra. Unatoč tome, stavila je ruke u džepove i nastavila hodati. Osvrnula

se i bacila pogled niz plažu. Jude je još uvijek bila ondje.

Lexi je htjela biti čvrsta, osjećati da je opravdano došla tražiti da joj

vrate kćer; zaista je to osjećala — da ima opravdanje, i to zbog svega

onoga što je nabrojila Jude. Uglavnom zbog toga što su Farradayi imali

priliku usrećiti Grace, ali su podbacili.

Međutim, u Lexi se počelo buditi njezino kajanje, ionako uvijek

prisutno ispod površine. Uništila je Farradaye. U početku se nadala da će

se oni oporaviti za vrijeme njezine zatvorske kazne, no znala je bolje od

ikoga da vrijeme i udaljenost ne liječe rane. Bilo je naivno pretpostaviti da

će Grace odgajati kao Miju i Zacha, u zagrljaju ljubavi i sreće. Stoga je

Lexi na neki način bila kriva za kćerinu nesreću.

Sve je to bila istina, i sve je to pritiskalo Lexi, no osjećala je još

nešto, lakoću koju godinama nije osjetila. Bila je to nada — zraka svjetlosti

u crnilu njezine krivice.

Mogla bi podići Grace. Mogla bi biti majka o kakvoj je uvijek

sanjala. Možda neće imati novca, veliku kuću i novi automobil, ali Lexi je

bolje od većine ljudi znala da i ljubav može biti dovoljna. Eva joj je to

dokazala. Mrzila je što će ponovno povrijediti Farradaye — i Zacha —

mrzila je to iz dna duše, no dovoljno je platila za svoju pogrešku.

Njezina joj je odluka pružila uporište. Otrla je oči, osvrnula se i

iznenadila kad je vidjela koliko je prehodala. Iza nje javna je plaža bila tek

mali sivi zarez pijeska zbijen ispred mračne šume. Nije vidjela ima li ondje

još ljudi.

Počela se okretati kad joj je za oko zapelo nešto žarkoružičasto.

Zastala je i pogledala iznad plaže.

Bila je to ona kućica za igru u obliku dvorca, s lepršavom ružičastom

zastavicom i tobože kamenim tornjićem.

Nije donijela svjesnu odluku da krene tim putem. Odjednom je samo

shvatila da se primiče onamo, hoda, hoda, i odjednom stoji ondje, na

pješčanoj plaži, u sjeni divovskog stabla, zagledana u kućicu za igru jedne

djevojčice.

Međutim, u svojoj je glavi bila na drugoj plaži, prije mnogo godina:

stajala je pod drugim stablom, obasjana dalekim svjetlima kuća, s

najboljom prijateljicom i dečkom za kojeg je mislila da će ga voljeti

zauvijek.

Zakopat ćemo je.

Pakt.

Nikad se nećemo oprostiti.

Kako je blistava bila njihova naivnost, poput ulaštenog srebra koje

sja u tmini. Nikada ni u što nije vjerovala tako snažno kao što je u tom

trenu vjerovala u njih troje.

Sagnula se i kroz maleni prozor s plastičnim žaluzinama provirila u

unutrašnjost dvorca. Nekoliko je barbika ležalo u plastičnim krevetima,

dok im je odjeća bila razbacana naokolo. Otvorena knjiga Dr. Seussa ležala

je pored praznog tetrapaka soka.

Ovdje se Grace sama igrala.

Dok je ulazila u dvorište, Lexi je pustila da joj prsti klize po ravnom

kroviću od plastike koja je glumila kamen. Trava je bila bujna i zelena —

ljeto još nije iscrpilo njezine sokove, niti ju je spržilo. Trošni trijem stršao

je ispred brvnare; bilo je bjelodano da se netko tek naknadno sjetio da ga

doda. U jednom kutu stajao je stari stolić za piknik s dvije klupe, a pored

njega roštilj prekriven plastičnom ceradom. Duž drvene ograde rasle su

ruže o kojima nitko nije vodio brigu. Njihove su se izdužene zelene

stabljike propinjale jedna preko druge poput mladića koji djevojci nude

ružičasto cvijeće.

Kuća — Zachova kuća — bila je rustikalna brvnara s krovom na

čijim je rubovima rasla mahovina. Na svakom uglu krova stajali su

dimnjaci od sivoga kamena, koji kao da su kuću držali da se ne raspadne.

Ponovno se sjetila onoga tuluma u trećem razredu. Bilo je to prije nego što

je njihova generacija otkrila alkohol. Tada je samo nekolicina klinaca pila.

Mia i Lexi veći su dio noći provele na plaži, samo njih dvije, slušajući

glazbu koja im je dopirala s leđa. Zach je u to vrijeme hodao s Emily

Anderson i Lexi se sjećala kako je bolno žudjela za njime tada.

Klizna vrata otvorila su se uz štropot i pojavio se on.

»Lexi.«

Koliko je puta sanjala o tome da ga ponovno vidi, da ga čuje kako

izgovara njezino ime?

Izašao je iz kuće i prišao joj bliže. Tako je često mislila na njega,

proučavala njegovu sliku iz godišnjaka sve dok joj se svaki centimetar

njegova lica nije urezao u pamćenje, da je odmah vidjela koliko se

promijenio. Bio je viši, širih ramena, premda je smršavio. Na sebi je imao

podrapanu sivu majicu na kojoj je pisalo USC i smećkastožute kratke hlače

koje je nosio nisko na uskim kukovima. Lice mu je bilo mršavo i kao

klesano. Nije bio neodoljivo zgodan kao nekoć; izgledao je nekako grubo i

umorno, a oči su mu bile tužne.

»Zar ništa nećeš reći?« pitao je.

»Nisam te očekivala ovdje.«

»Ja tebe nisam očekivao ovdje.«

Je li to začula optužbu u njegovu glasu? Podsjetila se da ju je

iznevjerio, da je njihova kći nesretna zbog života s njime, no taj osjećaj

nije htio uhvatiti korijena. Kao i uvijek kad bi ga vidjela, dio nje počeo se

topiti. Bila je to njezina velika slabost — on je bio njezina slabost, još

otkako ga je prvi put ugledala. No sad je bila pametnija. Dopustio je da ona

ode u zatvor, dopustio je da se odrekne skrbništva nad njihovom kćeri.

»Morala sam vidjeti Grace… morala sam se uvjeriti da je sretna.«

Gravitacijska sila između njih djelovala je svom snagom i Lexi se

nije ni snašla, a već mu se primicala. Tek kad mu je prišla dovoljno blizu

da je može zagrliti, shvatila je da se on uopće nije primaknuo njoj. Ostao je

na svome mjestu i pustio nju da dođe do njega. Naravno.

»Zašto si ovdje?« pitao je.

»Morala sam vidjeti svoju kćer.«

»Našu kćer.«

»Da.« Lexi je progutala knedlu. Njihov je ponovni susret zamislila

tisuću, milijun puta, no u njezinoj mašti nikad nije bio tako nelagodan,

ispunjen tugom i rezerviranošću. Htjela ga je pitati o Grace, pitati je li

njezina kći iole nalik na nju, ali nije mogla, nije mu mogla u tih nekoliko

riječi pružiti srce na dlanu. Tu je pogrešku već napravila.

Zurio je u nju. Osjećala je vrelinu njegova tijela i njegove meke

izdisaje. »Dok spava, ispušta tihe zvukove nalik na zviždanje — baš kao

što i ti činiš. Hoću reći, kao što si nekoć činila.«

Lexi nije znala što da odgovori. Naravno da je znao što joj je na umu;

oduvijek je znao što ona misli. Sad je brže disala; primijetila je da i on brže

diše. Buljila je u njegova usta i sjećala se kako je izgledao dok se smiješio,

i koliko su se nekoć smijali, i ponovno je osjetila da je sve izgubila.

»Nisi mi odgovorila ni na jedno pismo.«

»Čemu?« odgovorila je. »Mislila sam da je najbolje da zaboravimo

jedno drugo. A prve dvije godine u zatvoru bile su… teške.«

»Nekoć sam neprekidno mislio na tebe.«

Nekoć. Progutala je knedlu, slegnula ramenima.

Oprezno joj je dodirnuo nadlakticu, kao da se boji da će se ona

slomiti ili vrisnuti; ili je možda mislio da ona ne želi da joj bude tako blizu.

Stajala je ondje i, dok je zurila u njega, iznenada je shvatila da želi da je on

poljubi.

Glupača.

Ustuknula je, trebao joj je određeni razmak između njih. Bila je

glupa što mu se toliko približila. Od prvog trena kad su se upoznali, dala

mu je svoje srce. Kako to da nakon svega što se dogodilo nije ništa

naučila? »Dopustio si da odem u zatvor«, rekla je da samu sebe podsjeti

tko je on zapravo.

»Nisam imao izbora.«

»Vjeruj mi, Zach, ti si uvijek imao izbora. Ja sam ta koja ga nije

imala.« Duboko je udahnula i podigla pogled prema tom dečku —

muškarcu — kojeg je voljela od prvoga trena. Bol zbog njihove prošlosti

bila je pregolema. »Želim Grace«, ravnodušno je rekla. »Danas sam

predala papire.«

»Znam da me mrziš«, rekao je. »Ali ne čini to Grace. Ona to neće

shvatiti. Ja sam joj sve što ima.«

»Ne«, reče Lexi. »To više nije istina.« Čula je kako automobil prilazi

kući, kako gume stružu po šljunku, i uopće nije sumnjala tko je stigao.

Jude. Doletjela je da spasi sina i unuku od grozne Lexi.

»Zbogom, Zach«, reče Lexi okrećući se.

»Lexi, čekaj.«

»Neću, Zach«, odgovorila je ne gledajući ga. »Dovoljno sam

čekala.«

* * *

Jude se tresla dok je vezala Grace u sjedalici.

»Joj, bako!«

»Oprosti«, promrmljala je Jude. Glavobolja ju je probadala iza očiju,

tako da je jedva vidjela. Poslala je Milesu poruku da smjesta dođe kući, a

onda sjela za volan. Međutim, nije mogla ići kući. Lexi je znala gdje žive.

»Kako to da ranije idem kući, bako?« sa stražnjeg je sjedala pitala

Grace. »Jesam li opet bila zločesta?«

Kući. Tako je.

Odvezla se — prebrzo — do Zachove brvnare i parkirala pored

njegova kamioneta. Zatim je Grace podigla u naručje i požurila u kuću te

zalupila vratima za sobom.

Klizna vrata bila su otvorena. Cijela je kuća mirisala po plaži za

vrijeme oseke. Zach je stajao na trijemu i gledao u Tjesnac.

Jude je odnijela Grace u njezinu sobu i spustila je na krevet. Dala joj

je otrcani primjerak Zelenih jaja i šunke te rekla: »Malo čitaj, može?

Moram tati nešto reći pa se vratim.«

Jude je otišla iz Graceine sobe i zatvorila vrata za sobom. Zatim je

izašla na trijem i prišla sinu. Po njegovu je držanju — poraženo povijena

ramena, ruku duboko zabijenih u džepove — vidjela što se dogodilo. Nije

stigla na vrijeme. »Lexi je bila ovdje«, gorko je rekla.

»Da.«

»Želi drugu priliku, koju mi nikad nećemo dobiti. Mije nema

zauvijek. Ne mogu svaki dan gledati curu koja ju je ubila.«

Zach ju je pogledao. »Grace je njezina kći, mama.«

Bilo je to tako jednostavno da joj je izbilo dah. Odjednom je osjetila

kao da juri prema ponoru, kao da svi oni onamo jure. Prestrašilo ju je do

srži; proteklih su se godina jedva uspjeli oporaviti toliko da prežive. Ne

mogu to ponovno prolaziti.

Iz daljine je promatrala kako se njezin nezreli, neiskusni sin pretvara

u muškarca. Tuga ga je slomila; očinstvo ga je zacijelilo.

Otklopila je mobitel i nazvala prijatelja koji im je godinama bio

odvjetnik. »Bille. Jude Farraday ovdje. Cura koja je ubila Miju izašla je iz

zatvora i podnijela je zahtjev za skrbništvo nad Grace… Sutra? Odlično.

Vidimo se.« Prekinula je vezu.

»Grace je nesretna«, reče Zach. U glasu mu se čulo da mu se srce

slama.

»Lexi nije rješenje, Zach. Ona je uzrok problema. Zapamti to.« Jude

mu je dodirnula ruku. Trebala mu je da mu pruži snagu. Možda mu je to

trebalo godinama, i nije to dobio. No sad će biti uz njega; ovaj će ga put

zaštititi.

DVADESET TRI

Idućega se jutra Jude rano probudila i pažljivo odjenula.

»Ne idemo na sprovod«, reče Miles kad ju je vidio u kuhinji.

»Stvarno? Jer meni sve nalikuje na to. Čekam te u autu«, rekla je

žurno odlazeći. Sad nipošto nije htjela slušati njegovo moraliziranje i još

beskrajnih pitanja o tome što čine. Naravno, majstor zena htio je razmotriti

pomisao da bi im dovođenje Lexi u njihov život moglo pomoći da zacijele.

Sinoć, kad su se vratili kući od Zacha, prvi put otkako su u braku, rekla mu

je da začepi.

Očigledno je naučio lekciju jer nije rekao ništa kad su podigli Grace

iz vrtića, odbacili je u igraonicu i odvezli se u Seattle.

U jedan popodne Zach im se pridružio u predvorju Smith Towera;

deset minuta kasnije sjedili su u uredu s pogledom na Elliott Bay i Pine

Island. Odande gledano, otok je bio tek hrpa gustih zelenih šuma koja je

plutala po čelično modrom moru; izgledao je nenaseljeno.

»Scot mi je njihov zahtjev poslao u ured«, reče Bill nakon pozdrava.

»Alexa Baill traži reviziju dosadašnje odredbe prema kojoj Zach ima puno

skrbništvo.«

»Želi mi oduzeti Grace?« pitao je Zach nepomično sjedeći. »Misli da

sam loš otac?«

»Zapravo ne. Traži zajedničko skrbništvo«, odgovorio je Bill.

»Ali kako može?« pitala je Jude. »Odrekla se skrbništva nad Grace

čim ju je rodila.«

»Odredbe o skrbništvu nisu uklesane u stijenu, Jude. U ovom slučaju,

Alexa mora dokazati da su se njezine prilike znatno promijenile — a

izlazak iz zatvora dovoljan je pokazatelj.«

»Što će se onda dogoditi?« pitao je Zach.

»Kao prvo, imat ćemo saslušanje čiji je cilj utvrditi da su se njezine

prilike dovoljno promijenile da se pokrene postupak. Zatim slijedi

prijedlog privremenog rješenja. To znači da će se odrediti skrbništvo ili

pravo posjećivanja dok čekamo suđenje. Realno, do suđenja će proći

barem godina dana. Sud će odrediti zakonskog skrbnika kako bi ustanovio

što je najbolje za dijete i zastupao Graceine interese.«

»Zvuči skupo«, reče Miles. »Kako si ona to može priuštiti?«

»Vjerojatno ima odvjetnika iz udruge koja zastupa prava siromašnih.

Ili se netko pro bono bavi slučajem«, reče Bill.

»U najboljem slučaju dobit će pravo posjećivanja. U najgorem,

zajedničko skrbništvo. Ali imajte na umu sljedeće: sud će ustrajati na

ponovnom spajanju s majkom, osim ako je ona očigledno nesposobna za tu

ulogu ili predstavlja opasnost za dijete.«

»Želiš reći da će zauvijek biti dio naših života«, reče Jude.

»Već jest«, odgovorio je Miles. »Ona je Graceina…«

»Nisam se tebi obraćala«, prosiktala je na muža. Odvjetniku je rekla:

»Ali ona zaista jest nesposobna da bude majka. Napustila je Grace čim ju

je rodila i nikad joj nije poslala ni čestitku za rođendan. Nema posao i ni

jednog člana obitelji u blizini. Njezina je vlastita majka bila osuđivana

zločinka i narkomanka. Tko zna s kime se sve sprijateljila u zatvoru? Ne

želimo da Grace bude izložena takvim ljudima.«

»Mama«, reče Zach uspravljajući se na stolcu. »Daj. To nije pošteno.

Lexi nije nimalo poput svoje majke.«

»U ovom slučaju moraš joj se usprotiviti«, rekao je Bill i Zachu

uputio čeličan pogled. »Sad si otac, nisi više srednjoškolac. Tvoj je zadatak

zaštititi Grace; da bi to mogao, moraš sačuvati svoja prava. Dobije li Alexa

skrbništvo, makar djelomično, tko kaže da neće otići s Grace? Osim toga,

ako sam dobro shvatio, ona je donijela odluku. Nikad nije komunicirala s

Grace. Ni jedan jedini put. Ne mogu reći da me to ispunjava toplinom.

Moramo učiniti najbolje za tvoju kćer. Barem zasad moramo je zadržati

podalje od Grace.«

»Apsolutno«, reče Jude.

»Kako je to najbolje za Grace?« upita Zach. »Lexi joj je majka.«

Bill je otvorio fascikl. »Reći ću ti kako. Pročitao sam Alexin

zatvorski dosje, Zach, i nije ugodan. S razlogom je odslužila dodatnih šest

mjeseci. Tučnjava. Nepoštivanje pravila. Više puta je zatečena kako kupuje

drogu u zatvoru. Valij, čini mi se, među ostalim. Ti je poznaješ od ranije,

Zach, ali zatvor mijenja ljude, a čini se da je Alexa ondje donijela neke

loše odluke. Više je ne poznaješ. Zar zaista misliš da je Grace na sigurnom

pored takve osobe?«

»Droga?« mršteći se upita Zach.

»I to uz njezinu obiteljsku anamnezu. Mislim da ona više nije

djevojka koju ti pamtiš, Zach. Mnogo je vremena provela u samici. Jednoj

je ženi slomila nos«, reče Bill. »Čak bi mogla biti i opasna.«

Zach se zavalio u stolac i teško uzdahnuo. »Droga«, ponovio je

odmahujući glavom.

»Usprotivit ćemo joj se«, reče Jude. »Nemamo izbora.«

Bill je kimnuo glavom. »Fino. Ja ću podnijeti naš odgovor na njihov

zahtjev i javiti vam kad zakažu prvo saslušanje.«

* * *

»Ponovno im nanosim bol, Scote«, reče Lexi nervozno koračajući po

odvjetnikovu uredu.

»Aha«, reče Scot. »Vjerujem da ne žele da ih se podsjeća na… ono

što se dogodilo.«

»Na ono što sam ja učinila.«

»Između onoga što si učinila i onoga što jesi ne stoji znak jednakosti,

Lexi. Sad uopće ne govorimo o tebi. Riječ je o tvojoj kćeri. Ti je voliš, a

ona te treba. Na to se sad moraš usredotočiti. Na to možeš utjecati. Tuga je

njihov problem.«

Bilo je dovoljno da vidi Zacha da je to ponovno slomi. Željela ga je i

zbog toga je opet poželjela pobjeći, sakriti se. Koliko će ga još voljeti?

»Vidjela sam koliko je Zach voli«, tiho reče Lexi.

»Sad nije riječ o njemu. Ni o njima. Ni o onome što si ti učinila.

Riječ je o Grace. Kakav je to osjećaj, Lexi, kad ti majka okrene leđa?«

Lexi je zastala i pogledala odvjetnika. »Hvala. Sad si me spustio na

zemlju.«

Zazujao je njegov interfon. Pružio je ruku i podigao telefonsku

slušalicu. »Bok, Bea… Bill Brein, ha? Dobro, hvala.« Spustio je slušalicu,

otvorio rokovnik i nešto zapisao. Zatim je pogledao Lexi. »Moraš biti

snažna, Lexi.«

»Trudim se.«

»Stvarno snažna«, rekao je. »Usprotivit će se našem zahtjevu.«

* * *

Dva dana kasnije, Lexi se ponovno našla u sudnici. Čim je zakoračila

preko praga, preplavila su je bolna sjećanja. Stoga je odbila Scotovu

sugestiju da se odjene u crno. Nije namjeravala reprizirati onaj dan. Dan

prije saslušanja opet je otišla u trgovinu rabljenom odjećom; kupila je

dugu, zelenkastu suknju A-kroja, gotovo posve nov džemper V-izreza koji

je bio tek nijansu ili dvije svjetliji od suknje te brončane sandale.

U novoj, ženstvenoj odjeći Lexi se pokušavala otresti sjećanja na

djevojku u crnom koju su jednom u lancima odveli iz slične prostorije.

Osjetila je kako joj je Scot prišao. Nježno joj je dotaknuo ruku.

»Stigli su«, rekao je.

Osjetila je kako se napela; dlačice na potiljku su joj se naježile.

Pokušala se suzdržati i ne okrenuti, ali kako? Gravitacija koja ju je vukla

prema Zachu bila je presnažna.

Kad ga je ugledala, srce joj je malo poskočilo. Odijelo koje je nosio

bilo je isto ono koje je nosio na školskom plesu; sad ga je zatezalo preko

prsa…

Mogu li te poljubiti, Lexi?…

Odvratila je pogled s njega, pokušala zaboraviti. Zajedno sa Scotom

otišla je do stola s lijeve strane sudnice; Zach je sa svojim odvjetnikom

sjeo za stol preko puta.

Sudac je ušao posljednji. Bio je to debeo čovjek sjajne ćelave glave,

s bifokalnim naočalama bez okvira, koje su počivale na njegovu

krumpirastom nosu prekrivenom žilicama. Sudski podvornik, elegantan

Azijac u uniformi, vedro se nasmiješio dok je zauzimao svoje mjesto pored

sučeve klupe.

Sudac je zagladio halju i sjeo. »Sastali smo se da utvrdimo imamo li

valjani razlog za nastavak procesa«, rekao je listajući po papirima na

svome stolu. Napokon je pronašao ono što je tražio. »Revizija odredbe o

skrbništvu. Gospodine Jacobs?«

Scot je ustao i šapnuo Lexi da učini isto. »Gospođica Baill podnosi

zahtjev sudu za revizijom odredbe o skrbništvu. Godine 2004. bila je

obična maturantica, prvi put zaljubljena, i veselila se odlasku na fakultet.

Zahvaljujući sjajnim ocjenama i akademskim postignućima, Sveučilište u

Washingtonu dodijelilo joj je stipendiju. S osamnaest godina sanjala je da

će postati pravnica.

»Loša odluka jedne ljetne noći promijenila je sve — i mojoj klijentici

i Farradayima. Premda je Zachary Farraday obećao da će biti dežurni

trijezni vozač na srednjoškolskoj pijanci, nije održao svoju riječ, nego se

napio. Njegova sestra blizanka, Mia, također je pila cijelu noć. Stoga se,

nažalost, Alexa ponudila da će Farradaye odvesti kući, od koje su bili

udaljeni tek kilometar i pol.

»Mia je poginula u udesu. U to sam vrijeme Alexi savjetovao da se

izjasni nevinom i bori za slobodu. Međutim, Alexa je izuzetno moralna

mlada žena koja dobro zna što je dobro, a što zlo. Stoga se izjasnila krivom

i otišla u zatvor, nadajući se da će se time donekle iskupiti za svoju

pogrešku.

»Tada nije znala da je trudna. Isprva je dijete namjeravala dati na

posvajanje, ali Zach ju je iznenadio svojom ponudom da odgaja njihovu

kćer. Bila je tako zahvalna i mučena grižnjom savjesti zbog Mijine smrti da

je pristala Zachu dati puno skrbništvo.

»Alexa je u zatvoru stekla diplomu iz sociologije i trenutno se nada

magisteriju s područja socijalnog rada, kako bi mogla pomagati drugim

tinejdžerima koji se suočavaju s teškoćama.

»Ona je divna mlada žena i uopće ne sumnjam da će svojoj kćeri biti

uzorna majka. Država snažno podupire ponovno spajanje majki i njihove

djece. U ovom je slučaju apsolutno jasno da su se prilike moje klijentice

znatno promijenile te da zaslužuje ponovno biti sa svojom kćeri.« Scot je

dodirnuo Lexinu ruku, rekao: »Hvala«, a onda su oboje sjeli.

Za stolom preko puta Bill je ustao. U toj maloj sudnici, sumornih

zidova i izgrebanih podova, njegova je pojava — u skupom sivom odijelu i

ozbiljnoga lica — bila impozantna.

»Ovdje ne može biti valjanoga razloga za revizijom odredbe o

skrbništvu. Gospođica Baill završila je u Purdyju zbog ubojstva iz nehaja,

što je teško kazneno djelo.« Zastao je da bi značajno pogledao Lexi. »U

Purdyju, časni sude. Manje od jednoga sata vožnje udaljenom od Pine

Islanda. Nije morala biti posve odsječena od svoje kćeri. Sama je odlučila

da neće biti majka. Kad joj je Zachary Farraday pisao o njihovoj kćeri —

čak joj slao slike — gospođica Baill sva mu je pisma vraćala neotvorena.

Svojoj kćeri nije pisala, niti ju je zvala telefonom. Tijekom cijeloga

boravka u zatvoru nijednom nije pokušala stupiti u kontakt. Bivša cimerica

gospođice Baill — stanovita Cassandra Wojocheski — posvjedočit će da

joj je gospođica Baill mrtva-hladna rekla da nema namjeru ikad vidjeti

svoju kćer.

»Nije ni čudo što gospođica Baill ne posjeduje majčinski instinkt.

Njezina je majka bila osuđivana zločinka i narkomanka. Moguće je da i

sama gospođica Baill ima problema s ovisnošću.

»U zaključku tražimo da trenutno važeća odredba o skrbništvu

vrijedi i dalje. Gospođica Baill nije sposobna da bude majka, a ni njezine

se prilike nisu znatno promijenile otkako se svojevoljno odrekla skrbništva

nad svojim djetetom.« Bill je jednom kimnuo i sjeo.

Sudac je kemijskom olovkom lupkao po stolu.

Lexi je od uzbuđenja jedva disala. Billove riječi ispustile su otrov u

njezin krvotok. Osjećala je kako je peče u venama.

»Imamo valjan razlog da nastavimo s procesom«, reče sudac.

Otvorio je prijenosno računalo na svome stolu i, zureći u monitor, nekoliko

puta lupnuo po tipkovnici. »Za suđenje određujem 19. travnja 2011.

Odgovara li to odvjetnicima?«

Oba su se odvjetnika složila.

»Godina dana?« šapnula je Lexi. »Nemoguće…«

»Ššš«, ušutkao ju je Scot.

Sudac je nastavio. »Dotad će vrijediti privremeno rješenje kako

bismo započeli proces ponovnog spajanja majke i djeteta. Imenovat ću

djetetovog zakonskog skrbnika koji će istražiti njegove probleme i interese

te svoje nalaze prijaviti sudu.« Okrenuo je nekoliko papira. »Imenujem

Helen Adams. Ako njoj to neće odgovarati zbog rasporeda, javit ću objema

stranama. A sad, što se tiče privremenog rješenja. Gospodine Jacobs?«

Scot je ponovno ustao. »Gospođica Baill traži trenutno sjedinjenje s

kćeri i moli da se kao privremeno rješenje odredi zajedničko skrbništvo.«

Bill je ustao. »To je smiješno. Gospođica Baill nema posao, novac ni

mjesto za život. Kako može preuzeti odgovornost zajedničkog skrbništva

nad maloljetnim djetetom? Osim toga, gospođica Baill ne zna ništa o

roditeljstvu. Kao što sam već istaknuo, njezina je majka bila narkomanka

koja ju je napustila pa gospođica Baill nije imala uzor pozitivnog

roditeljstva. Možda će nakon nekoliko sati tečaja o odgoju djece biti

spremna prihvatiti neki ograničeni oblik skrbništva, ali ne sad. Osim toga,

ne smijemo zanemariti njezino loše vladanje u zatvoru — tijekom 2005.

godine u više je navrata upućivana u samicu zbog tučnjave i drogiranja —

ni realnu opasnost od bijega. Jedina joj obitelj živi na Floridi. Kako da

znamo da neće Grace pokušati odvesti sa sobom? Već je dokazala da ne

poštuje zakon. Tražimo da se gospođici Baill ne odobri posjećivanje ni bilo

kakav pokušaj zbližavanja s djetetom do suđenja iduće godine. Tako će

gospođica Baill imati vremena da pokaže svoje prave želje u pogledu

roditeljstva.«

»Časni sude!« ustajući reče Scot. »Kolega iznosi neutemeljene

tvrdnje. Gospođica Baill nije ovisna o drogama…«

Sudac je podigao svoju veliku ruku. »Dopustit ću posjećivanje uz

nadzor. Zbog težine ove situacije i ekstremnog odvajanja do kojeg je došlo,

svaki će posjet nadgledati specijalist za ponovno sjedinjenje obitelji, osim

ako netko od djetetovih srodnika ne pristane biti prisutan. Od danas do

zakazanoga suđenja, sud će redovito primati izvješća od zakonske

skrbnice.« Udario je čekićem o stol. »Idući slučaj.«

Lexi je osjetila kako joj taj mali udarac čekića odzvanja kroz

kralježnicu. Kad se okrenula prema Scotu, pokušala je zbog njega zadržati

osmijeh na licu. Toliko se trudio. Nije htjela da on zna kako joj je zlo od

riječi posjećivanje uz nadzor. Već je to prošla — u nekoj sobi, pod budnim

okom nekog nezainteresiranog specijalista — samo što je tada bila

djevojčica, a sad će biti nepouzdana majka. »Moći ću s njom provoditi

vrijeme, a to je ono bitno, zar ne?«

Scot ju je primio za lakat i poveo prema sporednim vratima. Kad su

se našli na hodniku, odveo ju je u tihi kutak. »Žao mi je, Lexi.«

»Neka ti ne bude. Znam da si dao sve od sebe. I mogu je viđati.

Mogu je upoznati. Svima ću im dokazati da zaslužujem drugu priliku.

Godina dana je dugačka. Možda dotad…«

»Nije to tako jednostavno«, rekao je.

»Kako to misliš?«

»Sud traži da tvoje posjete nadgleda profesionalni socijalni radnik

specijaliziran za teške slučajeve ponovnog spajanja obitelji.«

»Čula sam to.«

»Takvi su stručnjaci vrlo, vrlo skupi.«

U Lexi se probudila neka dotad nepoznata gorčina i ostavila joj

neugodan okus u ustima. »Naravno da se sve svodi na novac.«

»Počet ću istraživati. Zacijelo postoji neki način da to zaobiđemo, ali

najjednostavnije bi bilo zamoliti nekoga od Farradaya da vas nadgledaju.«

»Aha. Baš hoće.«

»Ne odustaj, Lexi. Ja ću se truditi i dalje.«

»Naravno«, rekla je prebacujući torbicu preko ramena. Nije mogla

dočekati da svuče tu glupu ženstvenu odjeću. Trebala je biti pametnija.

Cijeli je pravni sustav ustrojen tako da ljudi poput Farradaya dobiju ono što

hoće. »Idem, Scote. Hvala.« Krenula je.

Zgrabio ju je za ruku. »Nemoj učiniti nešto glupo, Lexi.«

»Što, na primjer? Voljeti svoju kćer?« Glas joj je puknuo; okrenula

se i brzo otišla.

DVADESET ČETIRI

Lexi je sjedila na klupi u parku pred Scotovim uredom.

Znala je što znači izgubiti nadu. Dok ju je kao malu majka

zanemarivala, a onda svaka udomiteljska obitelj vraćala na brigu državi,

pokušala se prestati nadati nečem boljem. Kao mlada djevojka, dok je u

nekom od silnih krcatih ureda socijalne skrbi čekala nove roditelje, zurila

bi u zidni sat, gledala kako prolaze minute, misleći pri svakom tihom

škljocaju kazaljke da joj ovaj put neće biti stalo, da će ovaj put napustiti

svaku nadu, a bez nje će biti nepovrediva.

No to nikad nije upalilo. Iz nekog razloga koji nikad nije shvatila,

nada je bila sastavni dio nje. Čak i u zatvoru, dok je stajala među ženama

bezizražajnih, beznadnih lica, nije uspijevala postati poput njih. Čak ni

valij nije uspio prigušiti taj mali, vedri dio nje. Problem je bio u tome što je

ona vjerovala. Nije bila sigurna u što vjeruje — u Boga? dobrotu? samu

sebe? Nije znala odgovor na to pitanje; znala je samo da je uvjerena kako

će uspjeti učini li pravu stvar, dâ li uvijek sve od sebe, preuzme

odgovornost za svoje pogreške i živi moralnim životom. Neće postati

poput svoje majke.

Ali sve to je i učinila. Otišla je u zatvor da se iskupi za svoju

pogrešku. Odrekla se kćeri jer ju je toliko silno voljela. Pokušavala je činiti

pravu stvar, ali uvijek bi je nešto srezalo.

Imala je pravo viđati Grace, ali ne i novac.

Kako da cijelu godinu provede u tome gradu, da viđa kćer s kojom

nikad ne može biti? I kako da pronađe posao — bivša zatvorenica bez

radnoga iskustva i preporuka — kojim će moći plaćati stanarinu i troškove

života, a da joj još ostane dovoljno novca za sudske troškove i socijalnog

radnika? A ako nekako uspije sve to, vikende će provoditi s kćeri, ali pod

nadzorom nekoga tko je neprekidno proučava i prosuđuje. Kako da pod

tako mračnim nebom procvate divan cvijet pravoga odnosa između majke i

djeteta?

Lakše bi bilo odustati. Mogla bi uskočiti na autobus za Floridu, gdje

navodno stalno sja sunce. Odande bi mogla pisati Grace — sad joj to nitko

nije mogao zabraniti — pa bi se s kćeri mogla upoznati na starinski način.

Možda bi za nekoliko godina mogle dogovoriti neki posjet.

Samo treba odustati. Priznati poraz i ukrcati se na sljedeći autobus.

Drugi put napustiti kćer.

Od same joj je pomisli pozlilo. Sjetila se svih onih sati u samici, kad

se osjećala kao da polako kopni u smrdljivoj tmini i željela nestati. Grace

ju je izvukla iz svega toga, Grace ju je uvjerila da se prestane omamljivati

valijem i divljati šakama. Grace ju je natjerala da se vrati samoj sebi. Ili je

to barem bila pomisao na Grace.

Ustala je i otišla u Scotov ured. Mahnula je tajnici te bez kucanja

ušla. »Oprosti što te gnjavim.«

»Ne gnjaviš me, Lexi«, rekao je odgurujući se od stola.

Izvukla je novčanicu od stotinu dolara koju joj je poslala teta Eva.

»Koliko vremena s Grace mogu dobiti za ovo?«

»Ne previše«, tužno je rekao.

Lexi se ugrizla za usnu. Znala je što treba reći, ali se bojala.

»Zapravo postoji samo jedan način da viđam svoju kćer, zar ne?«

Scot je polako kimnuo.

Prošla je cijela minuta. Čekala je da je odgovori od toga.

»Dobro onda«, rekla je nakon duge šutnje. Prebacila je torbicu preko

ramena i izašla iz ureda. Na ulici je otključala bicikl i popela se na njega te

odvezla iz grada. Premda bi joj to uštedjelo četiri i pol kilometra, zaobišla

je Noćnu cestu i pošla duljim putem. Nije si dopustila da razmišlja o tome

kamo ide niti što će učiniti sve dok nije stigla na odredište.

Na vrhu dugog šljunčanog prilaza sišla je s bicikla.

Kuća je još uvijek bila predivna na podlozi modroga Tjesnaca i još

modrijega neba. Vrt je bio u potpunom kaosu, no to je mogao znati samo

netko tko ga je vidio ranije. Slučajnom promatraču bio je to festival boja.

Lexi je uhvatila volan bicikla i odgurala ga niz kvrgavu cestu. Pred

garažom je bicikl nježno polegla na pokošenu travu, a onda prišla ulaznim

vratima i pozvonila.

Čudno kako ju je taj beznačajni čin — pritisak na zvonce — vratio u

prošlost. Na trenutak je ponovno bila nedužna osamnaestogodišnjakinja, s

prstenom koji joj je poklonio dečko, koja dolazi k najboljoj prijateljici.

Vrata su se otvorila i ugledala je Jude. U crnoj majici kratkih rukava

i tajicama izgledala je opasno mršavo; njezine bijele ruke i stopala doimali

su se prevelikima i koščatima, s plavim venama koje su se nazirale odmah

ispod kože. Zbog ljubičastih je podočnjaka djelovala starije, a duž

razdjeljka vidjela se sijeda kosa.

»Bogme imaš obraza doći ovamo«, naposljetku reče Jude. Glas joj je

malo drhtao; ti su drhtaji pomogli Lexi da skupi izgubljenu hrabrost.

»I ti bogme imaš obraza. Ona je moja kći.«

»Grace nije ovdje. A u igraonici ti više neće dopustiti da je vidiš.«

»Nisam došla vidjeti Grace«, reče Lexi. »Došla sam vidjeti tebe.«

»Mene?« Jude je naočigled blijedjela. »Zašto?«

»Smijem li ući?«

Jude je oklijevala, no onda se pomaknula. Ni sama nije znala je li to

učinila da pusti Lexi u kuću ili da poveća razmak između njih. Kako god

bilo, Lexi je ušla i zatvorila vrata za sobom.

Prvo što je vidjela bio je Mijin zeleni džemper na kopčanje kako visi

s vješalice u predsoblju. Duboko je udahnula i posegnula prema njemu.

»Ne diraj ga«, oštro reče Jude.

Lexi je povukla ruku.

»Što hoćeš?«

Lexi nije mogla stajati pored džempera koji nije mogla ni dotaknuti,

niti mu okrenuti leđa, pa je prošla pored Jude i ušla u dnevni boravak sa

staklenom stijenom. Kroz goleme je prozore vidjela plažu. Baš ondje Zach

joj je rekao da je voli… a ondje su zakopali vremensku kapsulu. Svoj

dokaz. Svoj pakt.

Okrenula je leđa prozoru. Jude je sad stajala pored divovskog

kamina, u kojem je toga ljetnog dana plamtjela vatra, a ipak se činilo da joj

je hladno.

Lexi se sjetila kako je Jude nekoć bila lijepa i samopouzdana, koliko

je sama čeznula za takvom majkom. »Sjećaš se kad smo se upoznale?« tiho

upita Lexi ne prilazeći bliže. »Bio je prvi dan srednje škole. Ja sam

jednostavno prišla Miji i pitala je smijem li sjesti pored nje. Rekla mi je da

je to društveno samoubojstvo, a ja sam odvratila…«

»Nemoj…«

»Ne želiš se sjećati. Shvaćam. Misliš da ja želim? Osjećam je ovdje,

s nama; čujem je kako se smije, kako kaže, Madre, možeš li nam pripremiti

nešto za jelo?, i tebe kako se smiješ i odgovaraš, Ja živim da ti služim, Mia.

Bila sam silno ljubomorna na obitelj poput vaše. Na majku poput tebe.

Sanjala sam o tome da bih jednom mogla biti dio te obitelji, ali to znaš.

Zato si i htjela da Zach ode na USC. Htjela si da se makne od mene.« Lexi

je uzdahnula. »Možda si imala pravo. Što bih ja učinila da se Grace sa

sedamnaest godina zaljubi? Tko zna? To su vrlo mlade godine. Sad to

vidim. Premlade.« Pomakla se prema Jude, koja se trznula vidjevši je da

prilazi. »Nekoć si bila najbolja majka na svijetu.«

»Pa?« tupo upita Jude.

»Pa bi trebala znati što ja osjećam prema Grace. Zašto je moram

viđati. Ti bi to barem trebala shvatiti.«

Jude je glasno udahnula i prekrižila ruke na prsima. »Odlazi, Lexi.

Smjesta.«

»Ne mogu si priuštiti socijalnog radnika da nadgleda moje susrete s

Grace. Ali mogla bih je viđati kad bi me ti nadzirala.«

»Gubi se iz moje kuće.«

Lexi joj se posve približila. Osjećala je neprijateljstvo u Jude, ali i

njezinu tugu, i upravo se toj tuzi obratila. »Ti voliš Grace. Znam da je tako.

Poput mene si — možda se više ne snalaziš najbolje, ali sjećaš se što je to

ljubav. Ja sam joj majka. Bez obzira na ono što sam učinila, ona mora znati

da je volim. Ne bude li to znala…« Lexi je napokon puknuo glas. »Neću

povrijediti Grace. Kunem se. I klonit ću se Zacha. Samo mi dopusti da

upoznam svoju kćer. Preklinjem te.«

Lexi se pokušala sjetiti još nečega što bi mogla reći, ali ništa joj nije

palo na um. Težina između njih postala je teška pa je Lexi naposljetku

slegnula ramenima i otišla do ulaznih vrata, gdje ju je zeleni džemper

bolno podsjetio na najbolju prijateljicu. Zastala je i osvrnula se prema

dnevnom boravku. Jude se nije pomaknula.

»Mia bi bila na mojoj strani«, reče Lexi.

Jude ju je napokon pogledala. »Ali, zahvaljujući tebi, to nikad

nećemo znati, zar ne?«

* * *

Jude je stajala, smrzavajući se, i zurila u zatvorena vrata, u zelenu

mrlju pored njih. Pokušavala je ništa ne osjećati. U jednom je trenu

shvatila da zvoni telefon. Ukočeno je otišla u kuhinju, podigla bežičnu

slušalicu i javila se. »Halo?«

»Beskrajno je dugo zvonilo«, reče njezina majka.

Jude je uzdahnula. »Stvarno?«

»Opet imaš loš dan? Mogla bih…«

»Lexi je upravo bila ovdje«, rekla je. Iznenadilo ju je što je

izgovorila te riječi. Zapravo nije htjela o tome razgovarati s majkom —

kvragu sve, ni o čemu nije htjela razgovarati s majkom — no u tom se

trenu nije mogla suzdržati. Činilo joj se da joj živci probijaju ispod kože.

»Cura koja je one noći vozila?«

»Da.«

»Oh. Ajme. Bogme moraš imati obraza.«

»To sam joj i ja rekla«, Jude je potonula na zid, osjećajući kako ju je

susret smoždio. »Želi da nadzirem njezine susrete s Grace jer je to jedini

način da je viđa.«

»Odbila si je, naravno. Ja bih to učinila.«

Trebao joj je trenutak da upije majčine riječi. Zatim se uspravila. »Ti

bi to učinila?«

»Naravno.«

Jude se otrgnula od zida i prišla prozoru. Vidjela je neuredan vrt o

kojem se nitko nije brinuo. Bila je to vrtoglava mješavina žarkih boja i

odumrlog crnog lišća. Ja bih to učinila.

»Ne možeš dopustiti da te ta djevojka opet povrijedi«, reče majka.

Mia bi bila na mojoj strani.

Njezina je majka još uvijek govorila, nešto o tuzi, možda, kao da zna

kako se Jude sad osjeća, ali Jude je zapravo nije slušala. Krenula je prema

stubama, kao nošena morskom strujom. Nije se ni snašla, a već je posezala

za kvakom na Mijinim vratima i otvarala ih prvi put nakon mnogo godina.

Prišla je ormaru, otvorila ga i ušla u njega. Svjetlo se automatski upalilo;

ugledala ju je, upravo ondje gdje ju je ostavila. Kutiju na kojoj je pisalo

MIA.

Tanki sloj prašine svjedočio je o tome koliko dugo tako stoji. Trebale

su joj godine da skupi snagu i spakira te stvari. Jednom kad je to učinila,

više nije imala snage da ih se prisjeća.

»Doviđenja, majko«, rekla je i prekinula vezu te ispustila slušalicu na

sag. Potonula je na koljena i otvorila preklop. U kutiji su bili brižno

poslagani podsjetnici na Mijin kratki život. Školski godišnjaci. Nogometni

i odbojkaški pokali. Ružičasta baletna suknjica koja je nekoć pristajala

šestogodišnjakinji. Sportske majice s logom USC-a. Gole barbike i par

izlizanih, bijelih dječjih cipelica. Sve osim dnevnika, koji nikad nije

pronašla.

Izvlačila je predmet po predmet, njušila ga, prislanjala na lice.

Premda je plakala već godinama, ove su joj suze bile nekako nove, toplije;

pekle su je u očima i na obrazima. Na dnu kutije bila je uokvirena

fotografija Mije, Zacha i Lexi, nemarno zagrljenih. Široko su se, vedro

smiješili.

Gotovo ih je čula kako se smiju…

Mia bi bila na mojoj strani.

Začudo, ta je rečenica vratila Miju s takvom silinom da se činilo

kako je upravo uletjela kroz vrata, viknula, Bok, madre, i nasmijala se. I to

ne Mia iz učmalih sjećanja, već prava Mia, sa svojim blještavim

osmijehom, ludim modnim ukusom i nesigurnošću.

Mia bi zaista bila na Lexinoj strani. Sjetivši se što bi njezina kći

mislila o svemu ovome, Jude se posramila iz dna duše. Njezina je majka

prizivala ono najgore u njoj — Odbila si je, naravno. Lexi je prizivala ono

najbolje.

Nekoć si bila najbolja majka na svijetu.

Te su riječi oslobodile bujicu sjećanja, a Jude je bila previše

iscrpljena, previše smoždena da ih više zadržava. Sjetila se Mije kao

maturantice — tihe, zamišljene osamnaestogodišnjakinje koja nije imala

pojma u kakvu je ljepoticu izrasla; koja se prvi put zaljubila, samo da bi joj

dečko slomio srce. Djevojke koja je bezgranično voljela i pronalazila sreću

u malim stvarima — starom plišanom zecu, Disneyjevu crtiću, majčinu

zagrljaju.

Sjetivši se toga, Jude je osjetila kako se u njoj nešto prelomilo, kao

kad se mišić odvoji od kosti.

Hola, madre, kako si provela dan?

Mislili su — i Zach i Mia — da tečno govore španjolski nakon samo

jedne godine učenja. Jude je na to umirala od smijeha, i oni su to dobro

znali.

Dugo je tako sjedila, sjećajući se Mije prvi put nakon mnogo godina

— stvarno je se sjećajući. Pronašavši uspomene na kćer, vratila je dio sebe.

I posramila se što je dopustila da postane osoba kakva je do maločas bila.

* * *

Jude nije imala pojma koliko dugo tako sjedi.

Naposljetku je pogledala na sat i iznenadila se kad je vidjela da je

vrijeme da pokupi Grace iz igraonice. Nekoć bi na takav dan zaboravila

otići po unuku. Provela bi sate u ormaru, možda čak i zaspala. Sad je sišla

u prizemlje, pronašla ključeve automobila i odvezla se do »Šašavog

mede«, ispred kojeg se parkirala baš na vrijeme.

»Bok, bako«, slabašno reče Grace kad se Jude pojavila, i Jude je

odjednom jasno vidjela ono što joj je Lexi rekla: Grace te se boji.

Tijekom kratke vožnje do Zachove kuće, Jude je promatrala Grace u

retrovizoru.

Toliko je nalikovala na Miju, no Jude sad, za promjenu, nije boljela

fizička sličnost, nego razlike. Mia i Zach neprekidno su se smijali i brbljali,

istražujući svoj svijet poput dva mala Magellana; bili su samopouzdani i

sretni… i sigurni da su voljeni.

Jude je parkirala i pomogla unuci da siđe sa sjedalice. Grace se

iskobeljala iz automobila i krenula prema kući.

»Hoćeš se igrati?« reče Jude prilazeći joj.

Grace ju je pogledala, očigledno iznenađena. »Ti se želiš igrati sa

mnom?«

»Naravno.«

»Super!« Grace je odjurila u kuću, ravno u svoju sobu. Pojavila se

nekoliko trenutaka kasnije noseći šarenu kutiju igre Zmije i ljestve.

»Spremna?«

Jude je slijedila Grace do stola.

»Danas si u igraonici bila nekako tiha«, reče Jude pomičući svoju

figuricu.

Grace je slegnula ramenima.

»Kako to?«

Grace je ponovno slegnula ramenima. »Jakeova mama je donijela

slatkiše.«

»A ti nisi dobila ni jedan?«

»Dobila sam neke.« Grace je zurila u igru.

»Oh«, reče Jude. Shvatila je. »Njegova mama je donijela slatkiše.«

»Sve mame nekad nešto donesu.«

Jude se zavalila u stolac. Zašto ju je to, zaboga, iznenadilo?

Osamnaest je godina ona bila mama koja nosi slatkiše. Bila je mama koja

poziva u goste, mama koja ide na terensku nastavu, uvijek prisutna. Ali

ništa od toga nije učinila za svoju unuku. »Mogla bih ja jednom donijeti

kolačiće.«

»Dobro«, reče Grace na podižući pogled.

Jude je ponovno shvatila. »Ali to nije isto kao da ih mama donese,

zar ne?«

»Igraš?«

»Naravno«, reče Jude. Idući se sat usredotočila na pomicanje figurice

po šarenim poljima. Održavala je razgovor i tijekom druge partije Grace joj

se počela obraćati.

Međutim, Jude je znala da Lexi ima pravo: Grace nije bila sretna

djevojčica. Uglavnom se obraćala ogledalcu na zapešću, svojoj izmišljenoj

prijateljici. Zašto djeca uopće stvaraju prijatelje iz mašte? Nije trebala biti

psihijatar da zna odgovor na to pitanje. Čine to jer se osjećaju previše

usamljeno i nemaju pravih prijatelja.

Jude je tako napeto promatrala Grace da nije čula kad su se otvorila

ulazna vrata.

Zach je ušao u kuću i bacio teški ruksak na stolić.

»Tata!« Grace je zasjala potrčavši u Zachovo naručje. Podigao ju je i

izljubio po cijelome licu, sve dok se nije počela hihotati i moliti ga da

prestane.

Iza Zacha ušao je Miles, smiješeći se.

Jude je zurila u njih dvojicu — muža kojeg voli tako dugo, a

praktički ga je napustila, i sina kojega je velik dio njegova života njegovala

poput rijetka cvijeta, a onda mu okrenula leđa. Vidjela je tragove tuge na

njihovoj koži, u njihovim očima, čak i u držanju tijela, i znala je koliko je i

sama zaslužna za to. Ona je bila blato koje im nije dopuštalo da se izvuku

iz žalovanja. Da su bili sami, možda bi se oporavili.

Nekoć si bila najbolja majka na svijetu.

Jude je ustala. »Moram razgovarati s vama.«

Zach se namrštio. »Gracie, hajde donesi svoju bojanku i bojice.

Obožavam te gledati dok bojiš.«

»Dobro, tata.« Spuznula je iz njegova zagrljaja i odskakutala.

Jude je sklopila ruke. Imala je njihovu punu pozornost, ali bojala se

izgovoriti riječi. »Lexi me danas posjetila.«

Zach se posve umirio. »Što je htjela?«

Jude je pogledala sina. Bio je to muškarac; mlad, ali muškarac, kojim

se ona ponosila do bola. Je li mu to zadnjih nekoliko godina ikad rekla?

»Zamolila me da nadgledam njezine susrete s Grace. Ne može si priuštiti

socijalnog radnika kojeg joj je odredio sud.«

»Što si joj rekla?« pitao je Miles primičući se sinu.

»Ne može upoznati… svoju kćer ako ja ne pristanem«, reče Jude.

Sad je već otezala.

»Što si joj rekla?« Zach je ponovio očevo pitanje.

Jude je osjetila kako joj srce divlje lupa. »Bojim se«, tiho je rekla.

Možda se nikad nije osjećala ranjivije. Bila je izvan sebe, nesigurna i

preplašena. Obično je te osjećaje skrivala od Zacha i Milesa, potiskivala ih

u sebi, no sad nije imala snage za to.

Pomakla se prema Zachu, koji za sestrina života nikad nije osjetio

strah, ni usamljenost, a sad mu je u očima zamijetila i jedno i drugo. »Ne

želim to učiniti«, reče Jude. »Ali svejedno hoću.«

»Hoćeš?« tiho je pitao Zach.

»Za Grace i Miju«, reče Jude dižući pogled prema sinu. »I za tebe.«

DVADESET PET

Zbivalo se nešto čudno.

Grace i Ariel sjedile su na kauču, sklupčane pod Graceinom

najdražom, čupavom žutom dekicom. Svjetlo u kući bilo je prigušeno, a

vani je bio mrak, pa Grace nije vidjela zrcalo na svome zapešću, ali znala

je da je Ariel ondje jer je pjevušila. Ariel je obožavala pjevušiti.

Grace nije znala gledati na sat, ali znala je da je kasno. Nikad je

ranije nisu ostavili tako dugo budnu nakon večere; u filmu koji je išao na

televiziji govorili su svakakve ružne riječi, a nikoga nije bilo briga što ih

ona čuje. Niti što je vidjela kako je neki tip zlikovca upucao u glavu.

Nitko na nju nije obraćao pozornost. Tata, baka i djed cijelu su večer

šaputali. Nazvali su hrpu ljudi i dvadesetak puta pogledali u raspored

tatinih predavanja. Grace nije znala o čemu govore, ali baka se stalno

otresala na djeda, obraćala mu se riječima kao što su, Znam tvoje mišljenje,

Milese, i, Što ću joj reći? Možda sam pogriješila…

Djed je rekao da je sad prekasno za to jer Lexi zna; ponovno su

počeli glasno šaptati.

»Tko je Lexi?« pitala je Grace pogledavajući ih s kauča.

Troje odraslih prestalo je razgovarati i pogledalo je.

»Vrijeme je za spavanje, princezo«, rekao je tata, a Grace je požalila

što nije jezik držala za zubima. Cendrajući je prišla djedu i raširila ruke da

ga zagrli. Podigao ju je u naručje, zavrtio i poljubio u vrat. Čvrsto se držala

za njega, hihotajući se kad ju je pustio, a ona kliznula natrag na pod.

Grace je otišla do bake, koja je stajala pored kliznih vrata i grizla

nokat. Trebalo joj je hrabrosti da kaže: »Bako? Hvala što si se igrala Zmija

i ljestava sa mnom.«

Baka je prestala gristi nokat i spustila pogled.

Grace se pokušala nasmiješiti, ali joj to baš i nije pošlo za rukom.

A onda je baka učinila nešto nevjerojatno: sagnula se i podigla

Grace.

Grace se toliko iznenadila da je dahnula. Bila bi zagrlila baku, ali sve

je bilo gotovo tako brzo da nije ni trepnula, a baka joj je već šapnula:

»Laku noć, Gracie. Lijepo spavaj.«

Baš čudno. Grace se privila uz tatu i ubacila mu ruku u stražnji džep

kako bi mu bila blizu. Podigao ju je te je odnio u njihovu zajedničku

kupaonicu. Pomogao joj je da opere zube i spremi se za spavanje. Kad je

navukla pidžamicu, stavio ju je u krevet i sjeo pored nje.

Soba joj je bila neuredna, posvuda su bile igračke, a u podnožju

kreveta bila je zgurana njezina dekica sa slikom Wall-E-ja, koju je tata

pažljivo navukao preko Grace.

»Hoćemo li večeras ponovno čitati Tajni vrt, tata?«

»Večeras nećemo, princezo.«

Pitaj ga.

»Što?« bjesomučno je šapnula svome zapešću.

»Kako to da razgovaraš s Ariel dok sam kraj tebe?« pitao ju je tata

mršteći se.

»Ariel misli da se nešto čudno događa.«

»Misli, ha? A što misli, o čemu je riječ?«

»O čemu je riječ?« šapnula je Grace na zrcalo, ali Ariel je nestala.

»Valjda je zaspala.«

Tata je posegnuo i otkvačio Graceinu narukvicu.

»Zar ne može noćas spavati sa mnom?« promrmljala je Grace. Bila je

to stara borba i nije očekivala pobjedu, ali morala je pitati.

»Znaš pravila. Ona spava na noćnom ormariću.«

Tata se protegnuo na uskome krevetu; njezin veliki plišani panda

poslužio mu je kao jastuk. Grace se privila uz njega i podigla pogled.

»Tata?«

Milovao ju je po kosi. »Molim, Gracie?«

»Tko je Lexi?«

Prestao ju je milovati. »Lexi je tvoja majka.«

Grace je brzo sjela. To su bile novosti. »Molim?«

»Lexi je tvoja majka, Grace.«

»Ideš«, reče Grace. »Je li špijunka?«

»Nije, mila.«

»Astronautkinja?«

»Ne.«

Grace se osjećala loše, ali nije znala zašto. »A gdje je bila?«

»Bila je… zauzeta. Mislim da ćeš ta pitanja morati postaviti njoj.«

»Mogu joj postavljati pitanja?«

»Ona te želi vidjeti, Gracie.«

»Stvarno?« Grace je osjetila kako u njoj raste neki novi osjećaj. Bio

je sjajan, poput aluminijske folije, i blještav poput rođendanske krune.

»Jesam li joj nedostajala?«

»Mislim da jesi«, odgovorio je.

»Ideš«, ponovila je Grace. Pokušala je zamisliti kako će to biti imati

mamu, nekoga tko će znati sve o njoj, a ipak je voljeti. Sad će Grace

napokon biti poput sve druge djece.

Ali zašto ju je mama uopće napustila? I koliko dugo ostaje? Što ako

joj se Grace ne svidi? Što ako…

»Tata?« namršteno upita Grace. »Zašto izgledaš tužno?«

»Nisam tužan, mila.«

»Zar ne želiš da vidim mamu?«

»Naravno da želim«, rekao je, ali znala je da laže. Mnogo ga je puta

vidjela tužnog, no sad je izgledao više od toga.

»Što ako joj ne budem draga?«

»Ja sam taj koji joj nije drag, princezo.«

»Ako joj ti nisi drag, ni ona meni nije draga«, rekla je Grace i

prekrižila ruke. Vidjela je da je tata zapravo ne sluša. Samo je zurio u sliku

na noćnom ormariću — fotografiju njega i sestre na plaži.

Nije želio da ona vidi mamu. Zašto?

Grace se odjednom uplašila. Sjetila se što se prošle godine dogodilo

Allyson iz njezine grupe kad su joj se roditelji razveli. Jednog je dana Ally

još bila u vrtiću, a već je idućeg dana nije bilo — odselila se s mamom.

»Vidjet ću je, ali ostajem s tobom, ha, tata? Ha?«

Tata je rekao: »Naravno, Gracie«, no prvi put u životu nije mu

vjerovala.

»Ostajem s tobom«, tvrdoglavo je rekla.

* * *

Lexi je iduća dvadeset četiri sata provela u emocionalnoj zbrci: čas ju

je nada dizala u nebesa, čas ju je strah rušio natrag na zemlju. Unatoč tome,

planirala je i organizirala. Skupila je u kutiju od cipela sva pisma koja je u

zatvoru napisala Grace te oko nje svezala mašnu. Bio je to njezin dar kćeri.

Bilo je to sve što je imala.

A onda je nestrpljivo čekala.

Napokon je kucnuo čas. Popela se na posuđeni bicikl i odvezla iz

grada.

Na kolnom prilazu Farradaya usporila je i oprezno se spustila niz

šljunčanu cesticu. Odloživši bicikl pokraj garaže, preko ramena je

prebacila ofucanu, staromodnu torbicu i otišla do ulaznih vrata. Duboko je

udahnula pa pozvonila.

Jude je gotovo istog trena otvorila. Lice joj je bilo blijedo, oči ledene.

Nije bilo šminke koja bi dodala lažnu živost tome licu; bez nje je izgledala

i mlađe i starije. Plava kosa — koju je trebala obojiti — bila joj je

skupljena u strogi rep. Bila je odjevena u pletene bijele hlače i svijetlosivi

pulover. Sve u svemu, izgledala je bezbojno, kao žena načinjena od oblaka.

»Molim te da ubuduće kucaš. Ne volim zvono. Uđi.«

Lexi je samo stajala; oči Jude Farraday podsjetile su je na ono što je

učinila.

Jude se odmaknula da pusti Lexi u kuću.

Za oko joj je zapeo zeleni džemper.

»Jedan sat«, reče Jude. »I nećete izlaziti iz dnevnoga boravka.«

Lexi je kimnula glavom. Nije više mogla gledati bol na Judeinu licu

pa je prošla pored nje i ušla u dnevni boravak. Kroz prozore je nadiralo

sunce pa se činilo da egzotično drvo plamti. U divovskom je kaminu

gorjela vatra i odašiljala nepotrebne valove vreline po sobi.

Kad je Lexi ušla, Grace je ustala. Djevojčica je bila odjevena u lijepu

žutu bluzicu i svijetloplavi kombinezon. Iznad oba uha poput apostrofa su

joj stršale plave kike.

»Bok«, veselo reče Grace. »Čekam mamu.«

»Ja sam Lexi«, nervozno reče Lexi.

»Ti si Lexi?« pitala je Grace.

»Da.«

Grace ju je sumnjičavo pogledala. »Ti si moja mama?«

Lexi se morala nakašljati. »Jesam.«

Grace je zacvilila i potrčala prema njoj.

Lexi je podigla kćer drugi put u životu i zagrlila je tako čvrsto da se

Grace počela migoljiti. Spuznuvši natrag na pod, Grace je Lexi zgrabila za

ruku i odvukla do kauča, gdje su zajedno sjele.

Grace se priljubila uz Lexi. »Hoćeš se igrati?«

»Možemo li na trenutak samo sjediti? Tako je divno ponovno te

držati.«

»Kako to misliš, ponovno?«

»Kad si se rodila, doktor mi te prvi put stavio u naručje. Bila si vrlo

malena i ružičasta. Šaka ti je bila sitna poput zrna grožđa.«

»Zašto me nisi željela?«

»Željela sam te«, tiho reče Lexi, primjećujući zbunjenost u kćerinim

zelenim očima. »Silno sam te željela.« Pružila je Grace kutiju punu

pisama. »Napisala sam ti ova pisma.«

Grace se namrštila vidjevši zgužvana pisma poslagana u prašnjavu

kutiju. Lexi je preplavio sram; činilo joj se da je njezina ljubav bijedna kao

i taj dar. »Oh.«

»Znam da nije neki dar.«

»Tata me voli otkako me ugledao.«

»Da, istina.«

Graceina donja usna lagano je drhtala. »Kaže da si me ti nazvala

Grace, a on Mia.«

»Volio je sestru više od ikoga na svijetu. Osim tebe.«

Grace je provirila prema Lexi. »Jesi li je poznavala?«

Lexi je čula kako je Jude glasno dahnula. Podigla je pogled; Jude je

zurila u nju s druge strane sobe.

»Bila mi je najbolja prijateljica na svijetu«, reče Lexi. »Mia Eileen

Farraday. Prava si sretnica što nalikuješ na nju. Obožavala je spačke. Je li

ti to itko pričao? Znala je zahodsku školjku tvoga tate prekriti prozirnom

folijom. I uopće nije znala pjevati, a mislila je da zna. Kad bi joj tvoj tata

rekao da zašuti, smijala bi se i pjevala još glasnije.« Lexi je osjetila kako se

nešto u njoj otvara dok priča o Miji. Te su uspomene bile zarobljene u njoj

tako dugo, poput vretenca u jantaru, no sad su počele izlaziti. Pogledala je

Jude. »Ja sam Miji poklonila onaj zeleni džemper koji visi u predsoblju.

Stajao je kao moja mjesečna zarada, ali kad sam ga vidjela, znala sam da

će joj savršeno pristajati uz njezine zelene oči, i htjela sam da zna koliko

mi znači naše prijateljstvo.«

»Tata nikad ne govori o njoj.«

»Hm, da«, reče Lexi ponovno spuštajući pogled na kćer. »Valjda mu

je tako lakše. Kad nekog voliš… i izgubiš, može ti se dogoditi da izgubiš i

samog sebe. Ali tata je imao tebe pa ti je poklanjao svoju ljubav svih tih

godina. To i ja želim.«

»Kako to misliš?«

»Što misliš o tome da ponekad živiš sa mnom? Mogle bismo se

upoznati, a ja bih…«

»Znala sam.« Grace s iskobeljala s kauča. »Neću ostaviti tatu.«

»Nisam tako mislila, Grace.«

»Jesi. Rekla si.« Otrčala je do Jude, popela joj se u krilo i ovila oko

nje poput majmunčića.

Lexi je krenula za njom. Kleknula je na pod pored Judeinih nogu.

»Žao mi je, Grace, ja…«

Grace se okrenula i pogledala Lexi. »Nisi me željela.«

»Željela sam te«, reče Lexi.

»Zašto si me napustila?«

Kako da joj odgovori na to pitanje? Dok je klečala ondje i zurila u

svoju prestrašenu kćer, sjetila se kako je to biti ta djevojčica, koju zbunjuje

majka koja je nikad nije željela, ali se povremeno pravi da jest. Od tih joj je

sjećanja bilo zlo, osjećala se bijesno i sebično. »Uvijek sam te voljela,

Gracie.«

Grace je isturila svoju naglašenu bradu. »Ne vjerujem ti. Dobre

mame na odlaze.«

Lexi se sjetila da je isto to rekla vlastitoj majci, koja je briznula u

plač i počela se zaklinjati da je njezina ljubav iskrena.

Znala je bolje od bilo koga da samo vrijeme može dokazati iskrenost

njezine ljubavi. Grace će morati naučiti vjerovati da je majka voli.

»Hoću živjeti s tatom«, tvrdoglavo reče Grace.

»Naravno«, reče Lexi. »Pogriješila sam što sam to spomenula. Dugo

vremena… nije me bilo pa ne znam puno o djevojčicama. Ali želim

naučiti.«

»Ti si mama. Već bi trebala znati«, reče Grace držeći se za Judein

rukav.

Što da Lexi kaže na to? Polako je ustala i pogledala ih. »Možda bih

trebala ići. Hvala, Jude«, jedva je protisnula. »Znam da to nisi učinila za

mene, ali svejedno hvala.«

»Ponovno me napuštaš?« pitala je Grace.

»Vratit ću se«, obećala je Lexi odmičući se. U deset minuta koje je

provela s kćeri sve je uprskala. Uplašila je Gracie. »Idući tjedan, može? U

isto vrijeme?«

»Nešto si ostavila na kauču«, reče Jude.

Lexi se osvrnula prema hrpi pisama. Odande gdje je stajala izgledala

su maleno, prljavo i neuredno u toj savršenoj sobi. Bilo je glupo pomisliti

da će pisma nešto značiti petogodišnjakinji. Još jedna pogreška. »Za Grace

su«, uspjela je reći, a onda je opet napustila kćer.

* * *

»Ne zna čak ni da ja ne znam čitati«, reče Grace. U glasu joj se

osjetilo razočaranje. Izvukla se iz Judeina naručja. »Kad tata dolazi kući?«

Jude nije mogla odvratiti pogled od izubijane kutije za cipele na

svome kauču. Izgledala je apsurdno sitno i izgubljeno na njegovoj skupoj

tkanini.

»Bako?« reče Grace, udarajući nogom o pod da pojača dojam. »Hoću

kući.«

Jude je podigla pogled i vidjela kako Grace stoji pored kamina s

buntovnim pogledom u očima. Unuka joj je bila preplašena pa je divljala.

Upravo bi tako u toj dobi reagirao i Zach. »Dobro. Ali ne znam kad će ti

tata doći kući.«

»Baš me briga«, reče Grace, no glas joj je malo drhtao.

»Jesi za zagrljaj?«

»Samo hoću vidjeti tatu.«

Jude je uzdahnula. Nije ju trebalo čuditi što Grace ne traži utjehu od

bake koja ju je godinama ignorirala. »Skupi svoje stvari i idemo.«

Dok je Grace skupljala igračke, Jude je polako ušla u dnevni

boravak. Na trenutak ili dva zurila je u kutiju punu pisama.

»Spremna sam«, reče Grace držeći svoju žutu dekicu uz obraz.

Jude je podigla kutiju i odnijela je u automobil. Vezala je Grace u

njezinoj sjedalici, a pisma odložila na suvozačevo sjedalo pored sebe.

Odjednom se činilo da zauzimaju puno prostora.

Jude je vidjela koliko je njezina unučica uzrujana i htjela ju je

utješiti, ali nakon previše godina rezerviranosti ostale su dva stranca. Grace

se baki uopće nije obratila za utjehu. »U redu je biti uzrujan, Gracie.

Upoznavanje s mamom sigurno te zbunilo.«

Grace ju je ignorirala i bjesomučno nešto govorila svome zapešću.

Jude je dugo zurila u unučicu, možda duže nego ikad, a onda se

polako odmaknula i zatvorila vrata automobila. Putem do Zachove kuće

Jude je nekoliko puta pokušala započeti razgovor, ali Grace joj nije

odgovarala. Djevojčica je samo ponavljala, Vrati se, Ariel, stvarno mi

trebaš; njezin usrdni šapat Jude je podsjetio na davna vremena, kad je

djevojčica posve nalik na Grace neprekidno šaputala bratu na jeziku koji je

samo on razumio.

Pred brvnarom Jude je parkirala i pomogla Grace da izađe iz

sjedalice.

Primila ju je za njezinu malu ruku. »Da ti pročitam priču?«

Grace ju je sumnjičavo pogledala. Naposljetku je polako rekla:

»Može«, kao da očekuje da će Jude povući ponudu, a možda i prasnuti u

smijeh.

Polako su ušle u kuću i Grace je otišla ravno u svoju sobu. Zgrabila

je svoju najdražu lutku srebrnasto-bijele princeze, popela se na uski bijeli

krevet i zavukla ispod šarene dekice sa slikom Wall-E-ja. »Cuclam palac«,

prkosno je rekla.

Jude se morala nasmiješiti. »Možda ti se pridružim.« Ubacila je palac

u usta.

Grace se nasmiješila. »Prestara si za to.«

Jude se na to nasmijala i prišla polici s knjigama.

Za oko joj je zapela tanka knjižica u bijelom ovitku. Polako ju je

izdvojila od ostalih i sjela pored Grace. Otvorivši knjigu, počela je čitati:

»Onoga dana kad je Max odjenuo svoj vučji kostim i napravio nekakvu

spačku i majka ga je nazvala divljim stvorom…« Te su riječi Jude vratile u

sobu punu akcijskih figurica i plastičnih dinosaura, malenome dječaku koji

se stalno smijao i koji nije htio slušati priče ako sestra nije bila pored

njega. Uspomene su bile toliko blizu da ih je mogla udahnuti. Na trenutak

je ponovno bila mlada majka koja sjedi posred velikog bračnog kreveta s

djetešcem ispod svake ruke i otvorenom knjigom na krilu…

»Priča nije tužna, bako. Zašto plačeš?«

»Zaboravila sam koliko volim ovu priču. Podsjeća me na moju…

djecu.« Bilo je to prvi put nakon mnogo godina da je naglas izrekla tu

nježnu riječ. Djeca. Imala je dvoje.

»I meni se sviđa«, ozbiljno reče Grace primičući se Jude, gotovo se

priljubljujući uz nju. Dugo su tako sjedile, povezane, dok je Jude čitala

priču. Kad je zatvorila knjigu i spustila pogled, Grace je već spavala.

Poljubila ju je u meki ružičasti obraz, otišla iz sobe te zatvorila vrata

za sobom.

U dnevnome boravku čekala su je pisma, koja je bila ostavila na

stoliću.

Nisu bila njezina i nije ih smjela otvoriti.

Unatoč tome, zagledala se u pisma, koja su onako posložena

nalikovala na harmoniku. Omotnice nisu bile zapečaćene; jasno je to

vidjela. Možda je Lexi tijekom godina htjela vidjeti što je napisala.

Naposljetku je podigla cijelu kutiju i spustila je sebi u krilo. Dugo je

zurila u pisma, znajući da nije u redu da ih čita.

Samo jedno. Da vidim hoće li slomiti Zachovo srce…

Izvukla je prvu omotnicu iz kutije i otvorila je. Pismo u njoj bilo je

napisano na jeftinom bijelom papiru. Površinu su prekrivale sive mrlje.

Suze.

Pismo je nosilo datum iz studenoga 2005. Lexi je trebalo dugo da

napiše prvo pismo.

Dok ju je u prsima stezalo kao da joj se bliži novi napad panike, Jude

je počela čitati. Pročitala je tek prvih nekoliko odlomaka kad su se otvorila

vrata i Zach ušao u kuću. Izgledao je nervozno, uzrujano.

»Bok, mama«, rekao je bacajući ruksak na pod. Odsklizao je po

drvenom podu i bubnuo u zid. Zach je nestrpljivo maknuo kosu s očiju.

»Kako je prošlo danas s Lexi?«

Odjednom se zapitala je li oduvijek tako. Je li mu Lexi cijelo vrijeme

bila prva na pameti? A ako je tako, koliko mu je teško bilo potisnuti te

osjećaje?

»Slušaj ovo«, reče Jude.

»Mogu poslušati kasnije? Zanima me…«

»To je pismo koje je Lexi u zatvoru napisala Grace.«

»Ajoj…« Zach se srušio u svoj naslonjač pored kamina.

Jude je vidjela koliko su ga te riječi prestrašile; razumjela je to. Bilo

je lakše potisnuti bol, nego je nadvladati. Bio je to put koji su oboje

odabrali. Nakašljala se i počela čitati:

Draga Grace,

bilo mi je osamnaest godina kad sam te rodila. Zvuči glupo kad to kažem

jer mi je sad tek devetnaest, ali zaključila sam da bi te to moglo zanimati o

meni.

Da barem mogu zaboraviti na tebe. Grozno je to reći, ali da si

dovoljno stara da čitaš ovo pismo, već bi znala gdje sam i što sam učinila.

I zašto ti ne mogu biti majka.

Stoga priželjkujem da te mogu zaboraviti.

Ali ne mogu.

Probudim se na ovome mjestu i prvo na što pomislim si ti. Pitam se

jesu li ti oči sad zelene poput tatinih, ili plave poput mojih. Pitam se spavaš

li već cijelu noć u komadu. Da mogu, svake bih te večeri uspavljivala

pjesmom. Premda ne znam ni jednu uspavanku.

Zaljubila sam se u tebe prije nego što sam te uopće vidjela. Kako je

to moguće? Ali zaista je tako bilo. Onda sam te primila u naručje, a zatim

te dala Zachu.

Što sam trebala? Da me posjećuješ na ovome mjestu, da me gledaš

kroz rešetke? Znam kako je to grozno.

Negdje sam pročitala da je žalovanje poput prijeloma kosti. Mora

sjesti na svoje mjesto ili će te boljeti zauvijek. Molim se da jednoga dana to

shvatiš i oprostiš mi.

Neću ti poslati ovo pismo, ali možda ćeš me jednoga dana, kad

odrasteš, potražiti, a ja ću imati cijelu kutiju pisama koja ću ti dati. Reći

ću, Vidiš? Voljela sam te. Možda ćeš mi čak povjerovati.

Dotad barem znam da si na sigurnom. Nekoć sam sanjala o tome da

budem jedna od Farradaya. Prava si sretnica što odrastaš u toj obitelji.

Ako si tužna, idi Milesu. On te uvijek može nasmijati. Ili zamoli Jude da te

zagrli — nitko ne grli bolje od tvoje bake.

A tu je i tvoj tata. Dopustiš li mu, pokazat će ti sve zvijezde na nebu i

uz njega ćeš se osjećati kao da možeš letjeti.

Stoga neću biti zabrinuta za tebe, Gracie.

Pokušat ću te zaboraviti. Žao mi je, ali moram.

Strašno me boli što te volim.

* * *

Jude je pogledala sina, čije su oči plivale u suzama. Opet je izgledao

kao dječak, njezin zlatni Zach, i u tom se trenutku sjetila mlade Lexi,

djevojke koja je srce nudila na dlanu i bila Mijina najbolja prijateljica u

životu. Sjetila se djevojke iz naselja montažnih kuća koja nikad nije

upoznala majčinu ljubav, a koja se ipak uvijek smiješila. »Danas nije dobro

prošlo između Lexi i Grace. Lexi je zaribala stvar.«

»Kako to misliš?«

»Previše je nasrnula, pritisnula Grace prije nego što je ona bila

spremna.«

»Ne zna kako biti majka. Odakle da zna?«

»Nitko to ne zna«, tiho reče Jude. »Sjećam se kako sam bila

prestrašena s tobom i… Mijom.«

»Bila si sjajna mama.«

Jude ga nije mogla pogledati. »Možda nekoć. Ali više ne. Dugo se ne

ponašam kao tvoja mama, i oboje to znamo. Ja… izgubila sam to. Mislila

sam…« Zastala je i prisilila se da ga ponovno pogleda. »Okrivljavala sam

te. Jesam, premda znam da nisam smjela. I Lexi. I sebe.«

»Nisi ti bila kriva. Znali smo što je ispravno… te noći«, rekao je.

Jude je osjetila oštru bol u srcu kao podsjetnik. Bila je to bol koja joj

je dotad uvijek bila prepreka, nešto odakle treba odstupiti. Sad je hrabro

gurala dalje.

»Imaš pravo«, tiho je rekla. »Ti nisi smio piti te noći, ali Lexi nije

smjela voziti, a ja vas nisam smjela pustiti. Znala sam da će se ondje piti.

Gdje mi je bila pamet kad sam vjerovala da će pijani osamnaestogodišnjaci

donijeti pametnu odluku? Zašto sam jednostavno zaključila da vas ne

možemo spriječiti da pijete? I… Mia je trebala biti vezana. Svi snose dio

krivice.«

»Ja sam kriv«, rekao je, i premda je Jude već ranije čula te riječi, tek

je sad osjetila težinu njegove krivice. Posramilo ju je što se toliko

usredotočila na vlastitu tugu da je dopustila da njezin sin sam nosi taj teret.

Prišla mu je, primila ga za ruku i povukla na noge. »Svi nosimo taj

teret, Zach. Toliko ga dugo nosimo da nam je iskrivio kralježnice, povio

nas. Moramo se ponovno uspraviti. Moramo si oprostiti.«

»Kako?« jednostavno je pitao. U njegovim je zelenim očima

ugledala i Miju. U svojoj je boli to nekako zaboravila: njezina su djeca bila

blizanci i Mia će uvijek živjeti u Zachu. A sad je tu bila i Grace.

Položila je dlan na njegovo lice, primjećujući blijedi ožiljak duž

čeljusti. »Ona je ovdje… u tebi«, nježno je rekla. »Kako sam to

zaboravila?«

DVADESET ŠEST

»Dođi«, kaže mama Lexi pružajući ruku. »Želiš živjeti sa mnom, zar

ne?«

Ruka joj odjednom pocrni, a iz prstiju narastu dugi žuti nokti poput

kuka. Grace vrisne…

»Tu sam, princezo.«

Čula je tatin glas i zagrlila ga. Mirisao je kako treba i noćna mora je

izblijedjela, a Grace se sjetila da je u svom krevetu, u svojoj sobi, ondje

gdje joj je bilo mjesto. Ondje nije bilo divljih stvorenja.

Tata ju je privijao uza se i gladio po kosi. »Jesi dobro?«

Osjećala se kao mala beba. »Oprosti, tata«, promrmljala je.

»Svi katkad ružno sanjaju.«

Znala je da je to istina; kad je bila mala, često bi ga čula kako vrišti u

snu, pa bi otišla k njemu i popela se na njegov krevet. Nikad se nije

probudio, ali prestao bi vikati kad je ona bila s njime. Ujutro bi joj se

umorno nasmiješio i rekao nešto o tome kako je ona velika cura koja bi

trebala naučiti spavati u vlastitom krevetu.

»Ne tjeraj me od sebe, tata. Neću više lagati. Obećavam. I više nikad

neću udariti Jacoba u nos. Bit ću dobra.«

»Joj, princezo«, uzdahnuo je. »Trebao sam znati da će mama doći po

tebe. Trebao sam te pripremiti na to, i sebe. Ali jednostavno… Pokušavao

sam ne misliti o njoj.«

»Zato što je zločesta?«

»Ne«, rekao je tata, a nju je prestrašila tuga u njegovu glasu. »Baš

naprotiv.«

»Možda je postala zločesta dok je bila špijunka.«

»Ona nije špijunka, princezo.«

»Kako znaš?«

»Jednostavno znam.«

Grace se nervozno ugrizla za donju usnu. »Kakva je ona?«

Tata je odmahnuo glavom. Dugo je samo šutio. Grace se spremala

pitati nešto drugo kad je rekao: »Tvoju sam mamu upoznao u srednjoj

školi.« Glas mu je bio čudan; zvučao je kao da mu je nešto zapelo u grlu.

»Bio bih je istoga dana pozvao van, ali već je bila Mijina prijateljica.

Stoga… trudio sam se da je ne volim… sve do jedne večeri… kad me

gotovo poljubila. To je sve promijenilo. Nakon toga morao sam biti s

njom.«

»Cure to ne bi smjele«, promrmljala je Grace preko palca koji je

cuclala.

»Baka bi ti rekla da cure mogu sve. Barem je tako govorila mojoj

sestri.«

Grace se namrštila. Tata je bio sav… pekmezast, a oči su mu blistale.

Ponašao se kao da voli mamu, ali to je bilo glupo jer je rekao da joj nije

drag. Sve skupa nije imalo smisla. »Ali ona me nije htjela«, reče Grace.

»Napustila me.«

»Katkad ljudi nemaju izbora.«

»Hoće li me opet posjetiti?«

Tata je pogledao Grace. »Tvoja je mama zaista posebna, princezo, i

znam da te voli. To je sad jedino bitno. Razlog zbog kojeg je nije bilo…

pa, zapravo sam i ja bio kriv. Pustio sam da ona ispadne kriva za sve. Ali i

ja sam bio kriv.«

»Kriv za što?«

Činilo se da će nešto reći, ali onda se zacijelo predomislio. Umjesto

toga, poljubio ju je u čelo.

»Tata?«

»Spavaj, malena. Sve će biti dobro. Vidjet ćeš. Potrudit ćemo se da

sve bude dobro.«

»Ali ti ćeš ostati sa mnom, ha, tata?«

»Naravno, ali ona ti je mama, Gracie, i trebaš je, ma što mislila.«

* * *

»Uprskala sam stvar, Scote«, ponovila je Lexi. Bila je u njegovu

uredu, nervozno koračala pred prozorom i grizla nokat.

»Lexi. Lexi.«

Zastala je, okrenula se prema njemu. »Nešto si rekao?«

»Sjedni. Od tebe mi se vrti u glavi.«

Otišla je do njegova stola i stala gledajući ga. Danas je izgledao

pomalo umorno. Kosa mu je bila neuredna, a kravata stajala nakrivo. »Jesi

li dobro?«

»Danny ima grčeve. Jenny i ja malo spavamo. Ali dobro sam.«

Lexi je sa Scotova stola podigla uokvirenu fotografiju. Na njoj je bio

debeli, ćelavi dječačić s plastičnim ključem u rukama. Rastužila se kad je

vidjela to djetešce; sjetila se Grace, pitala se jesu li nju mučili grčevi ili je

cijelu noć spavala poput anđela. »Ne znam ništa o majčinstvu«, tiho je

rekla, ponovno se osjećajući poraženo.

»U početku nitko ne zna«, reče Scot. »Kad smo dobili Dannyja,

stalno sam tražio upute za rukovanje, no priložili su samo dekicu. Prilično

sam siguran da ju je dobio od bake. Sjedni, Lexi.«

Nije sjela, nego se srušila. Odjednom je shvatila da je iscrpljena. »Ne

znam gdje mi je pamet bila.«

Scot joj je pružio novine. »Nema smisla mozgati o pogrešci. Vrijeme

je za akciju, Lexi. Moramo sudu, i Farradayima, pokazati da ti nikamo ne

ideš i da si spremna biti majka. Najbolje je da nađeš posao.«

»Posao. Naravno.«

»Zaokružio sam nekoliko oglasa. Da barem imam toliko posla da ti

mogu ponuditi radno mjesto…«

»Dovoljno si mi pomogao. Hvala, Scote.«

»Jenny ima mornarsko plavi kostim koji bi ti posudila. Visi na

vratima u sobi za sastanke.«

Lexi je opet preplavila zahvalnost prema tome čovjeku i njegovoj

ženi. Polako je ustala. »Danny je pravi sretnik. Znaš to, zar ne?«

Podigao je pogled. »I Grace je sretnica.«

»Nadam se«, tiho reče Lexi, osjećajući slabašno buđenje nade u sebi.

Oprostila se od Scota, otišla u sobu za sastanke i odjenula Jennyn

mornarsko plavi ljetni kostim. Nije se baš sjajno uklopio uz Lexinu

svijetloplavu majicu kratkih rukava i japanke, ali ništa bolje nije imala.

Za manje od četrdeset minuta bila je na biciklu. Išla je u lokalnu

drogeriju, koja je oglasila da traži prodavača. Puno radno vrijeme za

minimalac.

Ušavši u jarko osvijetljenu trgovinu ispunjenu šarenim policama,

zastala je i osvrnula se oko sebe. Uz najbližu blagajnu stajala je debela

žena sijede kose, toliko natapirane da je nalikovala na košnicu, i

razgovarala na mobitel.

Lexi je stala pred blagajnu.

»Kupuješ nešto, mila?« upita žena malčice odmičući mobitel s uha.

»Došla sam zbog posla.«

»Oh.« Žena sa nagnula, dugačkim i zašiljenim crvenim noktom

pritisnula gumb interfona i rekla: »Voditelj na blagajnu broj jedan,

molim.« Onda se nasmiješila Lexi, uspravila i vratila svome telefonskom

razgovoru.

»Hvala«, reče Lexi, premda je žena nije slušala.

Lexi je vidjela kako voditelj prilazi blagajni broj jedan. Bio je to

visok, mršav muškarac, veoma nalik Ichabodu Craneu, orlovskoga nosa i

bodljikavih obrva koje su neobuzdano rasle poput kupinova grmlja.

Samopouzdano mu je prišla i pružila ruku. »Dobar dan, gospodine.

Ja sam Alexa Baill. Došla sam se prijaviti za mjesto prodavačice.«

Rukovao se s njom. »Slijedite me.«

Pošla je za njime u mali ured bez prozora, u kojem su nagomilane

kartonske kutije sezale do stropa. Sjeo je za metalni radni stol i dao joj

rukom znak prema stolčiću u kutu.

Privukla je stolčić stolu i sjela, osjećajući se pomalo nesigurno u tom

položaju.

»Imate li životopis?«

Lexi je osjetila kako joj bride obrazi. »Nemam. Riječ je o mjestu

prodavačice, zar ne? U srednjoj školi radila sam u slastičarnici Amoré.

Dobro se snalazim s novcem, a s ljudima još bolje. Dobra sam zaposlenica

i mogu raditi u bilo kojoj smjeni. Mogu nabaviti preporuke.«

»Kad ste radili u slastičarnici?«

»Od 2002. do 2004. Ja… prestala sam ondje raditi u lipnju, pošto

sam maturirala.«

Zapisao je nešto na list papira koji je izgledao kao molba. »Sad ste

došli s fakulteta kući? To bi vam bio posao preko ljeta?«

»Ne. Tražim stalno zaposlenje.«

Oštro ju je pogledao. Debele su mu se obrve spojile. »Završili ste

Srednju školu Pine Island?«

»Da.«

»Većina klinaca s otoka ne radi ovdje za stalno. Gdje ste radili

otkako ste maturirali?«

Lexi je progutala knedlu. »Pola radnog vremena u knjižnici.«

»U kojoj knjižnici?«

Tiho je izdahnula i povila ramena. »U Purdyju.«

»Ne mislite valjda…«

»U zatvoru. Nekoliko sam godina provela u zatvoru. Ali sad sam

izašla i bit ću dobra zaposlenica. Jamčim vam to.« Govorila je, no nije bilo

koristi. Vidjela je kako mu se lice smračilo kad je izgovorila riječ zatvor, i

kako je više ne želi pogledati u oči.

»Dobro onda«, rekao je i prvi joj se put nasmiješio — posve

namješteno. »Javit ću vam kad odlučimo.«

»Znači, ništa od posla«, rekla je silazeći sa stolčića.

»Znači, javit ću vam odaberemo li vas.«

»Aha.« Pokušala je ostati optimistična; bio je to tek prvi od mnogih

potencijalnih poslova. Možda će drugi poslodavci biti liberalniji. »Da vam

ostavim broj telefona?«

Napokon ju je pogledao. »Možete mi ga dati ako želite.«

Željela mu je reći, Nema šanse, i otići s barem mrvicom

dostojanstva, ali morala je misliti na Grace pa je zapisala broj telefona i

izašla iz jarko osvijetljene drogerije. Na ulici je otvorila novine i pronašla

sljedeći oglas. Esmereldin meksički restoran tražio je konobaricu.

Ostatak poslijepodneva Lexi se trudila vjerovati u sebe, čak i dok su

ponude za zaposlenje nestajale pred njezinim očima. Većina radnih mjesta

koja su se nudila bila je honorarna, bez zdravstvenog i socijalnog

osiguranja. Više nije ni brojala koliko su joj puta poslodavci rekli da je

gospodarska situacija njezin neprijatelj. Očigledno je otišla u zatvor u

dobrim vremenima, a izašla u lošim. Minimalac je iznosio manje od devet

dolara na sat. To bi značilo da će mjesečno zaraditi možda tisuću i petsto

dolara, na koje još mora platiti porez; više od polovice otišlo bi na

stanarinu.

Međutim, sve to ionako nije bilo važno jer nije uspijevala dobiti

posao. Danas je razgovarala s dvanaest poslodavaca i svaki je razgovor

završio jednako.

Što ste radili otkako ste maturirali?

Fakultet, stvarno? Gdje?

Tko vam je bio zadnji poslodavac?

Oh (praćeno istim pogledom) — u zatvorskoj knjižnici.

Žao mi je, mjesto je već popunjeno… Premladi ste… Javit ću vam…

Izlika za izlikom. Najgore od svega je bilo to što ih nije mogla

kriviti. Tko bi htio zaposliti dvadesetčetverogodišnju bivšu zatvorenicu?

Kao da to već nije bilo dovoljno loše, nakon uzaludnih razgovora za

posao pogledala je kakva je ponuda stanova na otoku.

Postojale su samo tri stambene zgrade, a jedno je bilo sigurno: nije si

mogla priuštiti život ni u jednoj od njih. Najmanji slobodni stan

iznajmljivao se za devetsto pedeset dolara na mjesec. Uz to, kućevlasnik je

unaprijed zahtijevao stanarinu za prvi i posljednji mjesec te polog. Dvije

tisuće i četiristo dolara koje mora uplatiti na dan potpisivanja ugovora.

Isto je tako mogao tražiti milijun.

Nekoliko telefonskih poziva pokazalo je da ni u Port Georgeu nije

ništa bolje.

S druge je strane mosta bilo više stanova za iznajmljivanje, ali

svejedno su bili preskupi.

Lexi je cijeloga dana doživljavala samo poraze. Kad je napokon

odustala, bilo je sedam navečer i samo je htjela biti na miru. Provezla se

kroz tihu ljetnu noć te ostavila bicikl pred Scotovim uredom. Otvorila je

svojim ključem. Samo je htjela spavati. Ili vrištati.

»Lexi? Ti si?«

Uzdahnula je i na silu se nasmiješila. Sve je dugovala Scotu; nije on

bio kriv što je ona takva bijednica. »Bok, Scote«, rekla je krenuvši prema

njegovu uredu. »Radiš dokasna.«

»Čekao sam te. Imam iznenađenje. Dođi.«

Primio ju je za ruku i odveo u prostoriju za sastanke. Na dugom

drvenom stolu stajalo je otvoreno prijenosno računalo. »Hajde«, rekao je,

»sjedni«.

Lexi ga je poslušala.

Scot je na nekoliko trenutaka izašao, a onda se vratio. »Dobro,

spremni smo.« Pritisnuo je gumb na računalu i monitor je ispunilo

zabrinuto lice tete Eve. »Ne znam, Babs. Kako znaš radi li?«

Pogled na tetino lice bio je poput melema na ranu. Lexi je osjetila

kako joj popušta napetost u prsima. Nasmiješila se prvi put nakon nekoliko

sati. Ipak nije bila tako sama kao što je mislila. »Bok, teta Eva«, rekla je

naginjući se naprijed.

»Evo je, Barbara!« Evinim se licem proširio osmijeh. »Dođi vidjeti.

Ovo je moja Lexi.«

Moja Lexi.

Krupna žena kovrčave sijede kose nagnula se u struku i smiješeći se

zavirila u kameru. »Zdravo, Alexa. Moja sestra neprestano govori o tebi.«

»Bok, Barbara«, tiho reče Lexi, svladana osjećajima.

Barbarino lice nestalo je s vidika, dok se Eva približila računalu.

Izgledala je drukčije, starije; obrazi su joj bili osunčani i prekriveni

dubokim borama, a kosa joj je sad bila posve bijela. »Sve mi ispričaj,

Lexi.«

Scot je izašao iz sobe i zatvorio vrata za sobom.

»Upoznala sam Gracie«, reče Lexi. Bilo je to prvo što joj je palo na

um.

»Kako je ona?«

»Tužna je. Lijepa. Usamljena.«

»Oh. Zacijelo ti je teško to gledati.«

»Sve je teško, teta Eva. Nisam htjela doći ovamo jer sam znala da će

biti teško, ali sad sam ovdje i sve je u kaosu.«

»Pretpostavljam da si vidjela svoga mladića?«

»Aha.«

»I?«

Lexi je slegnula ramenima. »Prošlo je mnogo vremena.«

»Izgledaš umorno, Lexi.«

»Imala sam loš dan. Teško ću pronaći posao i stan. Možda je to čak i

nemoguće.«

»Tek si izašla, Lexi. Možda bi trebala doći kući da se mi brinemo za

tebe. Barb i ja imamo sklopivi krevet koji samo tebe čeka. Ovdje bi mogla

pronaći posao i uštedjeti novac. Floyd u lokalnom frizerskom salonu kaže

da bi te rado zaposlio da se javljaš na telefon i čistiš. Ne bi morala plaćati

stanarinu i začas bi uštedjela finu svoticu.«

Doći kući.

Lexi je morala priznati da ju je privlačila ta ponuda. Morala je biti

negdje gdje je žele. »Ali kako da opet ostavim Grace? Nikad mi neće

oprostiti.«

»Znaš kako je djetetu teško ako ima mamu koja nije spremna. Odvoji

malo vremena za sebe. Ojačaj, razvedri se i onda se vrati kćeri. Vratit ćeš

se kad staneš na noge. Mislim da bi to bilo odgovorno.«

»Odgovorno«, ponovila je Lexi. Zamisao joj je bila grozna, premda

je shvaćala da ima istine u njoj. Sad bi samo zbunila Grace. Kako da bude

majka kad joj je život u ruševinama? Grace je zaslužila nešto bolje,

zaslužila je stabilnost. Lexi je dobro znala kako je to imati nepouzdanu

majku. Dijete se uz nju nije osjećalo sigurno.

»Alexa?«

Nasmiješila se najvedrije što je mogla. Nije više htjela razgovarati o

tome. Srce joj se slamalo. »A što ima kod tebe? Jesi li ikad otišla na onaj

tečaj pletenja?«

»Bogme jesam«, nasmijala se Eva. »Barbara i ja imamo toliko

pletenih pokrivača da možemo opskrbiti motel. Kad dođeš ovamo…«

* * *

Tog je vlažnog lipanjskog dana pogled s četrdeset i drugog kata bio

otužan. »Svemirska igla« stršala je njoj zdesna, dok je njezin crno-bijeli

disk visio na sumornom sivom nebu.

Jude je stajala pored prozora. Vidjela je svoj sablasni odraz u staklu.

Pokušavala je nepomično stajati, doimati se mirno, ali nije uspijevala.

Osjećala se nervozno i nelagodno u vlastitoj koži, kao da je na prazan

želudac popila deset šalica kave. Grizla je nokat, a onda ponovno počela

koračati amo-tamo. Panika je vrebala na rubu vidnog polja; osjećala je

kako je motri, kao sjena u kutu, i samo čeka da je zaskoči. Međutim, nije

mogla točno odrediti uzrok svoga straha. Znala je samo da se boji još

otkako je pročitala ono Lexino pismo.

»Ponosim se vama, Jude«, reče Harriet onim svojim neobično

odmjerenim glasom. »Trebalo je mnogo hrabrosti da se ponovno suočite s

Lexi.«

»Nisam se suočila s njom. Zapravo sam se trudila ne gledati je.«

»Ali ipak ste je pogledali, zar ne?«

Jude je kimnula glavom, ponovno grizući nokat i lupkajući nogom.

»Što ste vidjeli?«

»Vidjela sam curu koja mi je ubila kćer… i majku moje unuke i prvu

ljubav moga sina. I… curu koju sam nekoć voljela.« Jude se nervozno

grebla po obrazu. Odjednom se naježila. »Što se zbiva sa mnom, doktorice

Bloom? Osjećam se kao da ću poludjeti.«

»Nećete poludjeti. Mislim da ste možda spremni za sastanak

Suosjećajnih prijatelja. Danas se održava, znate. U dva.«

»Opet ta priča?« Jude je uzdahnula i sjela. Lupkala je nogom,

naizmjence stežući i otvarajući šake. »Neću otići na sastanak s hrpom

drugih ožalošćenih roditelja. Da govorim o Miji? Hoće li je to vratiti?«

»Na neki način.«

»To može reći samo netko tko nije izgubio dijete. Ne, hvala.«

»Jedino tako možete zatvo…«

»Kunem vam se Bogom, spomenete li zatvaranje poglavlja, izlazim.

Nema zatvaranja poglavlja. To su obične gluparije. Još uvijek ne mogu

slušati glazbu — nikakvu glazbu. Još uvijek plačem gotovo svaki put kad

se tuširam. Katkad vrištim u automobilu. Razgovaram s kćeri, a ona me ne

čuje. Ništa od toga ne prolazi.«

»Nekoć ste govorili da se osjećate sivo.«

»Govorila sam da živim u sivilu. U gustoj pepeljastoj magli.«

»A one noći kad je Mia poginula, činilo vam se da je kiša

pepeljasta?«

»Da, pa?«

Harriet je provirila preko ruba svojih uskih naočala. Bila je jasna.

»Pa ako i dalje živite u sivilu, možda biste se trebali osvrnuti oko sebe.

Možda ugledate nešto novo. Oblike. Ljude.«

Jude je prestala gristi nokat. »Kako to mislite?«

»Znam da vaša bol nikad neće prestati, Jude. Nisam glupa. Ali

možda ste konačno spremni da shvatite kako možda postoji još nešto osim

boli. Zato se sad ponašate poput uznemirenog pudla. Bojite se osjećaja, ali

ne možete ih zaustaviti. Otvorili ste se dovoljno da pustite Lexi Baill u

svoju kuću. To je golem korak, Jude.«

»Pročitala sam Grace priču i igrala društvenu igru s njom«, tiho reče

Jude.

»Kako ste se pritom osjećali?«

Jude je podigla pogled. »Kao baka.« Oči su joj se napunile suzama.

Dosad nije toga bila svjesna. »Bila sam gruba prema Zachu. Jednostavno…

nisam ga mogla pogledati a da se ne sjetim…«

»Sjećanje je dobro, Jude.«

»Ne onako kako se ja sjećam, doktorice. Ono me… slama.«

»Možda se morate malo slomiti da biste se ponovno mogli sastaviti.«

»Bojim se da neću biti u stanju sastaviti se.«

»Hoćete. Na pravom ste putu, Jude.«

»Što da činim dalje?«

»Slijedite srce.«

Jude je zadrhtala pri toj pomisli. Toliko se trudila isključiti osjećaje;

pomisao da ih ponovno oslobodi prestravila ju je. Nije znala može li to.

Želi li to uopće.

Ostatak sastanka Jude se trudila slušati doktoricu Bloom, no u njoj je

opet rasla panika, koja je zaglušila sve osim njezina napetog disanja. Što

ako se ponovno otvori i bol je jednostavno proguta? Što ako poništi sav

postignuti napredak? Još ne tako davno bila je praktički beskorisna,

uplakana siva silueta koja bez lijekova za smirenje nije mogla preživjeti

dan.

Na kraju sastanka rekla je nešto doktorici Bloom — nije se sjećala

što — i izašla.

Nebo je sad bilo istovremeno vedro i sivo. Oblaci boje pijeska nisko

su visjeli. Sunce se mjestimično probijalo kroz njih, dok je padala tako

sitna kiša da je lokalno stanovništvo nije ni zamjećivalo, no turisti na

tržnici skutrili su se ispod šarenih kišobrana. Stajala je na uglu ispred

zgrade doktorice Bloom, pod tim plačućim nebom, i pokušavala se sjetiti

kojim putem treba ići. Odjednom se osjećala kao da bi svaki pokret mogao

biti pogrešan.

»Jeste li dobro, gospođo?« pitao ju je neki dječak koji se pojavio

pored nje. Raščupane kose i sa skejtbordom pod rukom, podsjetio ju je na

davne dane — ili je od njih možda prošao tek trenutak — kad su Zach i

Mia završavali osnovnu školu.

U tom bi trenu dala sve da otrči do automobila, odveze se u trajektnu

luku i ode kući. Ali nije mogla. Bila je srijeda.

»Dobro sam«, rekla je dječaku. »Hvala.« Polako je krenula. Kiša joj

je bubnjala po glavi, povremeno bi joj koja kap pala u oko, ali ona to

gotovo nije primjećivala.

Uskoro se našla pred majčinom galerijom. U izlozima s obje strane

zatvorenih vrata visjela su velika slikarska platna — jedno je bio

tradicionalni pejzaž, tulipani u dolini Skagit, naslikani crvenim i zlatnim

tonovima ispod sjenovitog, melankoličnog crnog neba; drugo je bila mrtva

priroda, vaza puna ružičastih georgina. Samo izbliza mogla se vidjeti tanka

napuklina u starom porculanu.

U susjednoj je zgradi otvorila jedna od golemih staklenih vrata i ušla

u elegantno predvorje. Pozdravila je vratara te se dizalom odvezla do vrha.

Iz dizala se izlazilo u luksuzni stan: gotovo četiristo kvadratnih

metara mramornoga poda boje slonovače, tu i tamo prekrivenog

elegantnim, ali neudobnim francuskim antiknim namještajem. Kroz

staklenu stijenu pružao se pogled na panoramu Seattlea, Elliott Bay i, kad

je bilo lijepo vrijeme, Mount Rainier.

»Judith«, reče njezina majka prilazeći joj. »Uranila si. Jesi li za čašu

vina?«

»Očajnički mi treba.« Jude je slijedila majku u dnevni boravak. Ono

malo zidova u tom prostoru bilo je oličeno prljavo bijelo i prekriveno

divovskim umjetničkim djelima, od kojih se Jude ni jedno nije sviđalo. Sva

su bila nekako mračna i beznadna; tužna. Sâm pogled na slike u toj sobi

oduvijek je bio dovoljan da Jude osjeti potištenost. Osim slika, nigdje nije

bilo ni traga boje. Jude je sjela na bijeli stolac pored kamina.

Majka joj je donijela čašu bijelog vina. »Hvala, majko.«

Caroline je sjela na bijeli kauč preko puta Jude. Izgledala je kao da

priprema elegantnu zabavu — sijeda joj je kosa bila ležerno podignuta u

šik punđu; bila je stručno našminkana, tako da su do izražaja dolazile

njezine zelene oči, dok su bore koje su se širile oko njezinih tankih usana

bile maksimalno prikrivene.

»Izgledaš uzrujano«, reče majka pijuckajući vino.

Iz majčinih usta bila je to neobično intimna opaska. Inače bi se Jude

nasmiješila i izmislila neku zgodnu izliku, ali uništio ju je Lexin povratak,

ono prokleto pismo, bjelodana bol koju je njezin sin trenutno osjećao —

sve to. Nije više imala snage ni za što i bojala se, premda nije znala čega.

Ostajanja na mjestu? Opuštanja? Preživljavanja? Ništa joj se više nije

činilo sigurno. Morala je s nekim razgovarati, trebao joj je netko da joj

pomogne pronaći izlaz. Međutim, njezina majka sigurno nije bila prava

osoba za to.

Htjela se nasmiješiti, promijeniti temu i praviti se da je ništa ne muči,

no cijeli joj se život raspadao i više nije imala snage za pretvaranje. »Zašto

nas dvije nikad ne razgovaramo?« polako je pitala. »Uopće te ne poznajem.

A ni ti mene. Kako to?«

Njezina je majka spustila čašu. S leđa ju je osvjetljavao sivi dan pa je

izgledala gotovo eterično. Jude je prvi put primijetila kako joj majka

izgleda staro, umorno. Ramena su joj bila mršava i sitna poput ptičjih

kostiju, a kralježnica se počela savijati prema naprijed.« Ti bi barem

trebala razumjeti, Judith.« Majčin glas bio je tanak i oštar poput britve, no

u očima joj se vidjela mekoća kakvu Jude nikad prije nije vidjela. U njima

je bilo tuge. Je li oduvijek tako bilo?

»Zašto bih ja razumjela?«

Majka je bacila pogled kroz prozor. »Voljela sam tvoga oca«,

napuklim je glasom tiho rekla. »Nakon njegove smrti, znala sam da se

moram brinuti o tebi, i htjela sam se brinuti o tebi, voljeti te… no u meni

nije bilo ničega. Čak ni slikati više nisam mogla. Mislila sam da će to

potrajati jedan dan ili tjedan.« Pogledala je Judith. »Ali samo se

nastavljalo, i kad je konačno dovoljno popustilo da mogu disati, ti si se već

bila udaljila od mene. Uopće nisam znala kako da te vratim sebi.«

Jude je šokirano buljila u majku. Kako to nikad nije povezala? Znala

je da je majka prestala slikati onoga dana kad su pokopali oca, da je izašla

iz kuće i više se nikad nije vratila, ne prava ona.

»Gledala sam te kako postaješ sjajna majka i silno sam se ponosila

tobom. Ali nikad ti to nisam rekla. Ionako me ne bi čula, ili ja to barem

želim vjerovati. Bilo kako bilo, nisam ti to rekla. A onda sam vidjela kako

griješiš isto kao ja: vidjela sam kako si prestala voljeti Zacha… i sebe. To

mi je slomilo srce. Bila bih ti rekla u čemu griješiš, ali oduvijek si tako

uvjerena da sam ja slaba, a ti snažna. Dakle, Judith, da, barem bi ti trebala

razumjeti moje pogreške. Trebala bi znati zašto sam se prema tebi onako

odnosila.«

Jude nije znala što bi rekla. Činilo joj se da se njezin cijeli život,

cijeli identitet, odjednom pokazao u pravome svjetlu.

Majka je ustala. Jude je na trenutak pomislila da će joj prići, možda

čak i sjesti do nje. »Mlada si«, napokon je rekla majka. »Možeš ispraviti

pogrešku.«

Jude je osjetila kako se počinje tresti. Upravo se toga bojala.

»Kako?«

»Ljudi misle da je ljubav čin vjere«, reče majka. »No katkad je ona

čin volje. Ja nisam imala snage da te volim, Jude — ili barem da ti svoju

ljubav pokažem. Ne znam što je od toga dvoje, ali na koncu, u čemu je

razlika? Ti si snažnija nego što sam ja ikad bila.«

Na neki način, bilo je to isto što joj je doktorica Bloom godinama

govorila. Jude je primijetila tračak žaljenja u majčinim očima; bilo je to

kao da gleda u vlastitu budućnost. Nije htjela jednoga dana imati

osamdeset godina i biti sama. »Nisam jedina koja može ispraviti pogrešku,

mama.«

»Ja više nisam mlada«, reče majka. »Propustila sam priliku. Znam

to.«

»Zato si dogovarala one ručkove.«

»Naravno.«

»I zato si htjela da ja preuzmem galeriju. Da bismo imale nešto

zajedničko.«

»Jesi li se ikad zapitala po čemu je galerija dobila ime? JACE. Tvoj

ju je otac nazvao po nama trima: Judith Anne, Caroline, Edward. Mislio je

da ćemo tako uvijek biti zajedno.« Majka je uzdahnula. »To je još nešto za

čime žalim.«

Jude je ustala. Ruke joj više nisu onako drhtale; odjednom se

osjećala snažnije nego posljednjih mjeseci, možda i godina. Nije znala

kako da poništi sve svoje loše odluke, ali bilo je vrijeme da počne

ispravljati svoje pogreške. Jednu po jednu. »U subotu Gracie vodim u

akvarij. Hoćeš nam se pridružiti?«

Majka joj se nesigurno nasmiješila. »Stvarno? Možemo se naći u

trajektnoj luci. Recimo, u jedanaest. A poslije bismo mogle ručati kod

Ivara. Ti i tvoj otac obožavali ste galebovima bacati pržene krumpiriće.«

Jude se odjednom sjetila: stajala je uz ogradu s roditeljima i bacala

krumpiriće galebovima koji su se okupili nad njihovim glavama. Bravo,

zlato… Mala sjajno baca, ha, Caro?

»Volio nas je obje«, reče Jude.

Majka je kimnula glavom. »Dobro je o njemu napokon razgovarati.«

I Jude je odjednom shvatila što treba učiniti. Možda je to znala već

godinama, no u tom trenu, u slatkom sjaju toga novog početka, bila je

spremna pokušati. »Ne mogu ostati na ručku, žao mi je. Moram nešto

obaviti.«

»Naravno«, reče majka. Ako ju je nagla promjena iznenadila, nije to

pokazala. Ispratila je Jude do dizala.

Ondje su dugo zurile jedna u drugu; u majčinom ostarjelom,

porculanskom licu Jude je ugledala zaboravljenu sliku jedne druge žene,

žene koja je voljela slikati.

»Nedostajala si mi, Judith«, tiho reče majka.

»I ti meni. Vidimo se u subotu.«

Jude je otišla iz asketski namještenog stana i vratila se u podzemnu

garažu na ulici Virginia. Izvezla se iz mraka u kišni dan. Vozila je oprezno

te uskoro stigla do društvenog doma na Capitol Hillu. Zatim je duže od sat

i pol sjedila u svom automobilu, čekala. Svaki je trenutak bio čin hrabrosti;

bilo bi puno lakše odvesti se odande. To je dotad učinila već desetak

puta…

Naposljetku se ispred nje zaustavio automobil, pa još jedan. Za

nekoliko minuta vidjela je kako ljudi ulaze u zgradu. Uglavnom su to bile

žene, same na kiši, bez kišobrana.

Jude je znala kako je ova odluka opasna i zastrašujuća, no znala je da

je i alternativa jednako opasna.

Ljubav je čin volje.

Predugo se toga bojala.

Ruka joj se tresla dok je otvarala vrata automobila i izlazila na kišu.

Stisnula je šake i prešla cestu.

Pored nje pojavila se žena. Bila je mlada, duge crne kose i smeđih

očiju punih suza.

Zajedno su hodale, premda ni jedna ništa nije govorila.

Na ploči pored otvorenih vrata pisalo je: Suosjećajni prijatelji. 14

sati. Skupina za podršku ožalošćenima.

Jude je zastala, možda čak posrnula. U njoj se probudio strah, tako

brz i oštar da nije mogla disati. Palo joj je na pamet da se okrene i

pobjegne. Nije bila spremna za ovo. Nije željela to učiniti. Što ako budu

tražili da se oprosti od Mije?

Žena pored nje dodirnula ju je po ruci.

Jude je dahnula, okrenula se. Pogledala je tamnokosu ženu i ovaj put

primijetila nešto više od suza. Vidjela je razumijevanje. Bila je to još jedna

žena praznoga pogleda i stisnutih usana koja je zaboravila obojiti kosu.

Jude je znala da ta žena zna kako je to biti prepun boli, a istovremeno

bolno tup.

Zar tako izgledam?, odjednom pomisli Jude. Učinila je nešto što nije

nikad prije: pružila je ruku potpunoj neznanki. Zajedno su ušle kroz

otvorena vrata.

Kako je krenulo, tako se i nastavilo. Nitko nije imao posla za bivšu

zatvorenicu s diplomom iz sociologije i bez radnoga iskustva. Kako su se

izgledi da će pronaći posao smanjivali, gasnula je i njezina nada te je u

četvrtak poslijepodne znala da čisto automatski odlazi na razgovore.

Sada, sjedeći na naplavljenom deblu u parku LaRiviere, shvatila je.

Zapravo nikad nije ni imala šanse.

Sklopila je oči.

Znala je što mora učiniti. Sati koje je provela u parku bili su običan

flaster na rani, ništa više.

Kucnuo je čas. Dovoljno je dugo odgađala neminovno.

Popela se na bicikl i uzbrdo odvezla do glavne ceste. Zaobišla je

Noćnu cestu te zaokružila prema kući Farradaya. Čvrsto držeći volan,

drmusajući se spustila niz šljunčani prilaz i pored garaže sišla s bicikla.

Toliko je drhtala da nije uspijevala nasloniti bicikl na zid kuće; napokon je

odustala i pustila da padne u visoku travu. Ponovno je primijetila zapušteni

vrt, prisjećajući se kako je nekoć bio brižno uređen.

Kao mreškanje vode, pomislila je. Tuga ima beskonačne posljedice.

Potisnula je tu pomisao, prišla ulaznim vratima i brzo pokucala — da ne bi

izgubila hrabrost.

Jude je otvorila. »Lexi«, reče, očigledno iznenađena.

»Želim ti dati nešto za Grace.«

»U Zachovoj je bivšoj sobi, gleda film.«

»Oh. Mislila sam da neće biti ovdje.«

»Želiš li je vidjeti?«

Lexi je znala da bi trebala reći ne, ali kako? Kimnula je glavom. Ne

uspijevajući smoći riječi da poprate taj pokret, okrenula se od Jude i uspela

do Zachove bivše sobe. Na vratima je zastala tek toliko da duboko udahne,

a zatim pokucala. Čula je veselo naprijed i otvorila vrata.

»Bok, mama. Što radiš ovdje?« Grace je sjedila na Zachovu krevetu,

mršteći se.

Lexi je posrnula. Pokušala je pogrešku prikriti osmijehom, no

shvatila je da joj ni to ne polazi za rukom.

Bilo je previše toga odjednom — Graceino lijepo lice, kako je rekla

mama… i Zachova soba.

Gdje god bacila pogled, vidjela je podsjetnike na dečka u kojeg se

zaljubila — hrpu plastičnih dinosaura, loptu za američki nogomet, šarenu

kolekciju Disneyjevih crtića, zelene korice računalnih igrica. Međutim,

dotukao ju je otrcani primjerak Jane Eyre na toaletnom stoliću. Prišla mu

je, podigla ga, osjetila njegovu naboranu naslovnicu pod svojim prstima…

vidjela svoje ime, zaboravljenim rukopisom našvrljano s unutarnje strane

korica. Sačuvao ga je. Sve te godine.

»Nisi valjda došla da me odvedeš?« zabrinuto upita Grace.

Lexi je spustila knjigu i okrenula se prema kćeri. »Nisam. Mogu li

sjesti pored tebe?«

»Možeš.«

Lexi se popela na krevet (Zachov krevet, ali ne bi trebala razmišljati

o onome što više nije važno) i primaknula bliže Grace, najviše što se

usudila. »Neki dan sam te prestrašila.«

»Mene niš’ ne plaši. Jacoba sam udarila u nos, a on je puno veći od

mene.«

»Nisam trebala reći da želim da živiš sa mnom. Uopće nisam tako

mislila.«

»Aha. To. Ne želiš da živim s tobom?«

Lexi se trznula. »Ne razumijem se baš u majčinstvo. A vidim koliko

ti je lijepo s tatom.«

Činilo se da se Grace opustila. »Znaš li raditi kolačiće?«

»Ne znam. Zašto?«

»Ne znam. Mame rade razne stvari.«

Lexi se naslonila na Zachovo uzglavlje. Pano iznad toaletnoga stolića

još je uvijek bio pun izrezaka iz novina i nagradnih vrpci koje je osvojio u

srednjoj školi. Uopće se nije mogla sjetiti za što. »Znači, želiš mamu koja

radi kolačiće i prati te u vrtić.«

Grace se nasmijala, a onda prekrila usta da priguši smijeh. »Živim

predaleko, ne mogu pješice u vrtić. Mama Samanthe Green za Noć vještica

svima napravi plašteve. Znaš li šivati?«

»A-a. Prilično sam loša u svim majčinskim vještinama.« Lexi je

spustila pogled na kćer, osjećajući kako u njoj raste osjećaj gubitka.

»Da barem imam vjevericu«, reče Grace. »Dala bih ti da se igraš s

njom.«

Lexi se morala nasmijati. »To bi bilo super.«

»Tata kaže da vjeverice nisu ljubimci, ali ja mislim da bi mogle biti«,

smijući se doda Grace. Istog je trena prekrila usta.

Lexi joj je nježno odmaknula ruku. »Smij se bez straha, Gracie.«

Grace je pogledala Lexi očima punim nade. Lexi je znala da će

uvijek pamtiti taj trenutak, a bude li imala sreće i ničime ne uprska, možda

će ga se sjećati i Grace.

Skinula je prsten sa safirom s prsta i pružila ga Grace. »Voljela bih

da ga ti imaš, Grace.«

»To je prsten za odrasle.«

»Možda ti ga tata može staviti na lančić pa ga nosi kao ogrlicu dok

dovoljno ne narasteš.«

»Jako je lijep.«

»Ne tako lijep kao ti, princezo.«

»Tako me tata zove. Zašto mi to daješ? Nije mi rođendan.«

Lexi je progutala knedlu. »Moram otići, Grace. Mislila sam… Nije

važno što sam mislila. Nisam trebala doći ovamo. Nisam spremna.«

»Za što?«

Lexi nije mogla izgovoriti te riječi. »Ali vratit ću se čim budem

mogla. Želim da to zapamtiš. Pisat ću ti svaki tjedan i zvati te što češće.

Dobro?«

Grace je zadrhtala donja usna. »Bila sam zločesta prema tebi.«

»Nisi učinila ništa loše«, reče Lexi. »Nisam trebala doći. Samo…

nanosim bol Farradayima… i ja… Mogu li dobiti zagrljaj?«

Grace se popela preko Lexina krila i čvrsto je zagrlila.

Lexi je privila kćer uza se, pokušavajući utisnuti fizički trag

uspomene na taj zagrljaj u sebe i nju. »Volim te, Grace«, šapnula joj je na

uho. »Nemoj to nikad zaboraviti, može?« Čula je kako je Grace tiho

štucnula i taj ju je zvuk gurnuo preko ruba. Osjetila je kako joj nadiru suze;

ovaj put nije ih mogla zadržati.

»Ne plači, mama.«

Lexi je otrla oči i sabrala se tek toliko da može Grace pogledati u oči.

»Katkad je dobro plakati. Dugo sam čekala te suze. Šalji mi svoje crteže, a

ja ću ih stavljati na hladnjak.« Lexi se nagnula i poljubila kćerina puna

ustašca. »I naučit ću raditi kolačiće.«

»Dobro«, reče Grace. Izgledala je tužno, zbunjeno i nesigurno.

Lexi nije znala kako da je utješi a da ne obeća nešto što ne može

ispuniti. Neki završeci jednostavno ne mogu biti onakvi o kakvima si

sanjao. Sad je samo mogla skupiti nekoliko uspomena, oprostiti se i nadati

se boljoj budućnosti. Štedjet će najbrže što može i vratiti se da sudjeluje u

životu svoje kćeri.

Posljednji je put poljubila Grace i izvukla se iz njezina zagrljaja;

zatim je ustala s kreveta i samo stajala ondje zureći u djevojčicu.

Grace je bjesomučno šaputala na svoje ogledalce i pokušavala

suspregnuti suze.

»Ne plači, Gracie. Sve će biti dobro«, reče Lexi milujući je po kosi.

»To i ona kaže.«

Lexi se čak uspjela nasmiješiti. »Sretnica si što imaš tako dobru

prijateljicu, ali hajdemo se nešto dogovoriti: ako se sprijateljiš s nekim iz

svoje grupe — stvarno sprijateljiš — u rujnu ću ti poslati kolačiće za

polazak u prvi razred.«

Grace je obrisala oči i pogledala u Lexi. »Kako?«

»Što kako?«

»Kako da se s nekim sprijateljim? Nitko me ne voli.«

Lexi je ponovno sjela. »Pa, ne možeš i dalje udarati dečke i lagati.

Želiš li naći prijatelja, moraš biti ljubazna. Tko je najmilija djevojčica u

tvom razredu?«

»Samantha. Ali ona nikad sa mnom ne razgovara.«

»Dobro. Sutra jednostavno priđi Samanthi i reci joj nešto lijepo. Ali

ovaj put nemoj lagati. Reci joj da se voliš igrati s njom.«

»A ako ne volim?«

»Voljet ćeš«, obećala je Lexi. »Nekoć sam i ja imala najbolju

prijateljicu, kojoj sam mogla sve reći. Ona me uvijek uspijevala nasmijati.

Uz nju se nikad nisam osjećala usamljeno.«

Posljednji je put zagrlila kćer i prisilila se da se odmakne od kreveta.

Prošla je pored starog primjerka Jane Eyre, koji je još jednom dodirnula

(To što ga je sačuvao ništa ne znači, uopće ne pomišljaj da nije tako). U

hodniku je zastala i osvrnula se.

Grace je sjedila zgurena na velikom krevetu. Izgledala je

nevjerojatno tužno i sitno.

»Volim te, Gracie.«

»Pa-pa, mama.« Grace je šmrcnula.

»Reci tati da… sam ga pozdravila.« Zatvorila je vrata za sobom.

Trebala je što je noge nose pobjeći iz te kuće. I bila bi pobjegla, da

nije bacila pogled niz hodnik, prema Mijinoj sobi. Gotovo je instinktivno

krenula onamo i otvorila vrata.

Soba joj je poželjela dobrodošlicu kao i uvijek, usisala je. Prišla je

toaletnom stoliću, na kojem je Mijin mobitel ležao pored ispita iz engleske

književnosti ocijenjenog peticom. Na prozoru su bili poredani plastični

konjići. Bilo je desetak Mijinih fotografija — na probi za predstavu, na

satu plesa, na plaži sa Zachom. Više nigdje nije bilo ni jedne slike nje i

Mije. A nekoć su bile posvuda.

»Nisam si dopustila da uđem ovamo… već dugo«, reče Jude iza nje.

Lexi se brzo okrenula; obrazi su joj planuli. »Oprosti. Nisam

smjela…«

Jude je podigla plišanu igračku s noćnog ormarića. Mijinog

ružičastog psića. »Znala sam ovdje spavati. Nakon nekog vremena Miles i

moja psihijatrica počeli su se brinuti zbog toga pa sam zatvorila vrata.

Erica čisti sobu, ali ja ne ulazim.«

»Ovdje je mogu osjetiti«, tiho reče Lexi.

»Stvarno? Onda imaš sreće.«

Lexi se primakla bliže. »Obožavala je ovu sobu, no mrzila je zrcalo.

Uvijek je govorila da izgleda kao umjetnička instalacija. Ali znala je koliko

se ono tebi sviđa.«

Jude je sjela na krevet. Kad je podigla pogled, oči su joj bile zastrte

suzama, a stisnuta usta drhtala. »Zašto si vozila one noći?«

Lexi je bila zahvalna zbog iskrenosti toga pitanja. »Milijun sam si

puta postavila to pitanje. Zach je bio mrtav pijan, a ni Mia nije bila ništa

bolja. Zapravo su i jedno i drugo jedva stajali. Nisu te htjeli zvati. Bilo je

jako kasno, a oni su bili jako pijani.« Zastala je. »Ni ja te nisam htjela

zvati. Silno sam željela da me ti voliš… a onda je Zach sjeo za volan.

Nisam ga mogla pustiti da vozi.«

»Zašto sam vas pustila te noći? Znala sam da će se piti. I dala sam

mu ključeve.«

Lexi se primakla krevetu, osjećajući se kao devedesetogodišnjakinja

klimavih zglobova i suznih očiju, te sjela pored Jude. »Ja sam kriva, Jude.

Samo ja.«

Jude je polako odmahnula glavom. »Bogme sam htjela vjerovati u to,

zar ne?«

»To je istina.«

»Ovih se dana trudim biti malo iskrenija. Znam da voliš Grace. Voliš

li još uvijek Zacha?«

»Pokušala sam prestati. Trudit ću se i dalje.«

»Trebala bi razgovarati s njime.«

»Ne bih znala što da kažem.«

»Uskoro se vraća«, tiho reče Jude. »Razgovaraj s njime. Reci mu što

osjećaš.«

Lexi se gotovo slomila zbog te male geste. Podsjetila ju je na sve one

razgovore koje je tijekom godina vodila s Jude, na sve one trenutke kad su

bile poput majke i kćeri. Upravo je zbog Jude Zach poveo Lexi na ples na

kojem je sve počelo. »Bili su pravi sretnici što te imaju, Jude. I znali su to.

Mia te silno voljela.«

»Nedostaje mi njezin glas.«

Lexi je kliznula s kreveta i zavukla se ispod njega. Pipala je ispod

daščica podnice dok nije pronašla ono što je tražila. Izvukla se van i

spustila na pete, pružajući Jude mali ružičasti dnevnik sa slikom

narančastog ljiljana na koricama.

»O, Bože«, dahnula je Jude i ispružila ruku. »Njezin dnevnik.«

Lexi ga je stavila Jude u ruke, a onda ustala. »Idem sad. Reci…

Zachu da ću jednom na tjedan zvati Grace, a pisati i češće.«

Jude je zurila u dnevnik i prelazila dlanom preko njega kao da je riječ

o komadu skupe svile. »Molim? Zašto?«

»Moram nešto važno obaviti prije nego što odem.« Lexi nije bila

sigurna sluša li je Jude. »Moram se oprostiti s nekim tko već dugo čeka.

Ali, Jude… budi bolja prema Grace, može? Ona te treba.«

DVADESET SEDAM

Mijin dnevnik.

Cijelo je vrijeme bio ondje, čekao. Jude je vrhovima prstiju prešla

preko potamnjelog mjedenog lokota, a onda polako otvorila knjižicu.

Vlasništvo Mije Farraday. Osobna stvar. Zabranjen pristup. I da, to se

odnosi na tebe, Zach Attack.

Dragi dnevniče,

bojim se. Je li u redu to zapisati? Znam da ispadam jadna. Ali tebi to ne

smeta, zar ne, dnevniče?

U srednjoj školi nitko neće razgovarati sa mnom. Mama kaže da će

mi u srednjoj biti bolje nego u osnovnoj, ali ona uvijek govori takve stvari.

Odakle da ona zna kako je to biti ja? Bila je navijačica, a vjerojatno i

kraljica školskog plesa. Što bi učinila da je nju Maribeth Astor nazvala

gospođicom Prišt?

Da se barem nisam rasplakala. To je samo dodatno pogoršalo

situaciju.

A sad ću vjerojatno morati sjediti kraj Maribeth na nastavi.

Sranje.

Nekoć mi je sve bilo lako. Što se to dogodilo? U nižim razredima

osnovne imala sam mnogo prijatelja. No dobro, možda su to bili Zachovi

prijatelji, ali svi smo se zajedno igrali i nisam znala da sa mnom nešto nije

u redu. Sad znam. Bogme znam.

Madre nas zove na doručak. Najvažniji obrok u danu. Mo’š mislit.

Pa-pa od pljugerice.

Dragi dnevniče,

nećeš VJEROVATI što se danas dogodilo. Sve ću zapisati da nešto ne

zaboravim.

Kao prvo, mama nije imala pravo za srednju. Barem isprva. U školu

sam došla sa Zachom. Premda me držao za ruku, činilo se kao da sam

nevidljiva. No dobro, možda nisam trebala odjenuti ružičastu suknjicu od

tila i visoke tenisice, ali nisam poput drugih cura. Znamo to i one i ja.

Moja ih odjeća drži podalje. Pa što ako se smiju?

Veliki je odmor bio čisti užas. Ušla sam u kantinu i gotovo se

izbljuvala. Nitko me nije pogledao. Zach je sjedio sa svojim prijateljima —

same kopije Barbie i Kena — i mahnuo mi je da im se pridružim. Nije bilo

šanse da odem onamo pa sam uzela svoju knjigu i izašla van.

A onda se dogodilo, dnevniče!

Sjedila sam na travi ispod mršavog stabalca, žvakala i čitala

(Orkanske visove) kad mi je neka cura jednostavno prišla i pitala me smije

li sjesti pored mene.

Rekla sam joj da je to društveno samoubojstvo, a ona se nasmiješila.

Nasmiješila. Onda je sjela i počele smo razgovarati. Dnevniče, TOTALNO

smo slične.

Ne želim ništa ureći, ali mislim da mi želi biti prijateljica.

Nije li to zakon???

Dragi dnevniče,

Lexi je sinoć prespavala kod mene.

Zavarale smo mamu i pravile se da smo u jedanaest otišle u krevet,

a onda smo se iskrale i otišle na plažu.

Satima smo ondje sjedile i razgovarale o SVEMU.

Ona me voli, i nije ju briga što je jedina.

Bit ćemo kao Harry i Hermione. Prijateljice zauvijek.

Dragi dnevniče,

Lexi me nagovorila da odem na audiciju za školsku predstavu, Bilo jednom

na madracu. DOBILA SAM ULOGU!

Što bih ja bez nje?

Tod Lymer pozvao je Lexi na ples. Nije mi htjela reći za to, ali

srednja škola je kao telenovela. Nemoguće je čuvati tajnu. Osim toga,

Haley je smatrala da moram to čuti. Nasmijala se kad mi je rekla i nazvala

me pljugericom koju nitko ne zove van.

Kako mama uvijek zna kad nešto nije kako treba?

Kad sam se vratila iz škole, bacila je jedan pogled na mene, a onda

mi jednostavno prišla i zagrlila me. Pokušala sam je odgurnuti, ali nije se

dala, a ja sam briznula u plač. Da, dnevniče, baš sam frajerica. Kad sam

joj ispričala što se dogodilo, rekla mi je neka zapamtim da dobri prijatelji

jedno drugom žele najbolje.

I želim, dnevniče. Zaista želim da Lexi bude sretna. Baš me briga ide

li ona na glupi ples.

Lexi nije otišla na ples. Rekla je da će PUNO radije ostati kod kuće s

najboljom prijateljicom i gledati filmove pa smo tako i provele večer.

Spekle smo kokice i puštale filmove. Čak je i Zach ostao s nama. Rekao je

da je ples na kojem nas nema običan gubitak…

* * *

»Bako?«

Jude je podigla pogled i vidjela da njezina unučica stoji pored

kreveta. U svojoj ružičastoj trenirci od frotira, kuštrave plave kose,

izgledala je isto kao Mia u toj dobi; Jude se na trenutak izgubila. Prvi put

nakon mnogo godina činilo joj se da je Mia tako blizu da je može

dodirnuti. Dnevnik ju je vratio Jude.

Grace je briznula u plač. »M-moja m-mama je o-otišla.«

Budi bolja prema Grace. Ona te treba.

Jude je ustala s kreveta i podigla Grace u naručje. »Sve je u redu,

malena«, šapnula je. Odjednom je i sama plakala. Privila je Grace uza se,

plakala uz djetetov meki, bucmasti obraz, udisala slatki miris dječjeg

šampona na njezinoj kosi, prisjećala se…

»Rekla sam joj da želim ostati s t-tatom«, jecala je Grace. »I zaista

želim, ali… ali želim i mamu. Trebala sam joj to reći.«

»O, Grace.« Jude je očima mutnim od suza pogledala unuku. Nije ju

mogla fokusirati pa je u njoj vidjela i Zacha i Miju. I Lexi, koja je bila dio

njih. Svi su oni bili u Graceinu licu, u njezinim očima, u njezinim

ružičastim usnama. Kako je Jude to mogla zaboraviti?

Ne, nije zaboravila. Cijelo je vrijeme to znala: namjerno je okretala

glavu, bojeći se da bi je bol mogla ubiti. No bijeg od osjećaja oduzeo joj je

i radost te je ostavio u sivoj magli otupjelosti.

Na neki su način u tom trenutku svi ponovno bili zajedno, zagrljeni

kao što bi bili da je Mia živa.

Odnijela je Grace na Mijin veliki krevet i ondje se mazila s njom.

Grace je polako otvorila svoju malenu šaku. Na dlanu joj je ležao

prsten obećanja koji je Zach dao Lexi. »Vidi što mi je mama dala.«

Jude je podigla tanki prsten. Oko ovoga se silno uzrujala prije mnogo

godina, oko malog obruča od bijelog zlata s krhotinom safira; mislila je da

takav prsten može mladićev život usmjeriti u pogrešnom smjeru. »Bio je

tako romantičan«, uzdahnula je.

Grace je ubacila palac u usta i promrmljala: »Tko?«

»Tvoj tata. Trebala sam znati da ćemo Miles i ja odgojiti romantika.«

Zašto se nije radovala što njezin sin zna tako istinski voljeti? I sanjati

o budućnosti. Zašto su se kamenčići doimali kao gromade sve dok ih ne bi

pogledala u retrovizoru? »Taj je prsten darovao tvojoj mami za Božić.«

Jude je otkopčala tanki zlatni lančić koji je nosila. Pustila je da joj

dijamantni privjesak padne u krilo, a zatim uzela prsten, kroz koji je

provukla lančić i stavila ga Grace oko vrata. »Izgledaš kao princeza«, reče

Jude ljubeći unuku u obraz. Kad je jednom počela ljubiti djevojčicu, nije

više mogla stati. Ljubila ju je i mazila sve dok Grace nije počela moliti za

milost, vikati, Prestani, bako, škakljaš me!, i hihotati se.

Naposljetku se Jude odmaknula i pogledala Grace. »Volim te.

Trebala sam ti to govoriti milijun puta na dan.«

»To je jako puno«, nasmijala se Grace i prekrila usta.

»Nemoj prigušivati svoj smijeh, Gracie. Predivno zvuči.«

»To mi je i mama rekla.«

Mama.

Kako to da joj se obična riječ, koju je slušala cijeloga života,

odjednom činila tako oštrom? Nekoć si bila najbolja majka na svijetu.

Žaljenje je pritisnulo Jude; osjetila je kako je guši, no onda je spustila

pogled na djevojčicu u svome naručju i uspjela ponovno prodisati. Žaljenje

se polako topilo i zamijenilo ga je nježno tinjanje nade. »Tvoja mama ima

srce veliko kao Aljaska. Zaboravila sam to. I usrećila je moju Miju — i

tvoga tatu.«

»Što je to?« pitala je Grace pokazujući knjižicu u Judeinoj drugoj

ruci.

Nije ni primijetila da je još uvijek drži. »To je dnevnik tvoje tete

Mije.«

»Ne bi smjela čitati takve stvari. Hannah Montana kaže…«

»U redu je.«

»Zato što je mrtva?«

Jude je glasno dahnula, iščekujući bol koja je ovaj put izostala.

Naravno, bila je ondje, u toj groznoj riječi, ali brzo je otišla, a Jude se

iznenadila što se još uvijek može nasmiješiti. Možda je ipak bilo bolje

suočiti se s nečim, nazvati ga pravim imenom, nego ga skrivati u sebi. »Pa

da. Sad je on nešto što je ostavila nama.«

»Kakva je bila, bako?« pitala je Grace, a Jude se zapitala koliko je

djevojčica dugo susprezala to pitanje, bojeći ga se postaviti ikome u svojoj

obitelji.

»Bila je poput… divnog, nježnog cvijeta. Sve dok nije upoznala

tvoju mamu, bojala se vlastite sjene i bila je usamljena… strašno

usamljena.« Otrla je oči. »Željela je biti glumica, i mislim da bi uspjela.

Sve one tihe godine nisu bile protraćene uzalud. Mia je uvijek promatrala

ljude, upijala svijet oko sebe. Kad bi se popela na pozornicu, pretvarala se

u posve drugu djevojku. Tvoja joj je mama pomogla oko toga. Upravo je

Lexi nagovorila Miju da se prijavi na audiciju za svoju prvu predstavu.«

Miles se pojavio na vratima. »Što se zbiva? Čini se da se vas dvije

zabavljate bez mene.«

»I zabavljamo se, djede!« reče Grace skačući na noge. Pretrčala je

preko kreveta i bacila se u Milesovo naručje.

»Baka mi je pričala o teti Miji«, reče Grace. »A vidi što mi je mama

dala.« Pokazala mu je prsten obećanja na lančiću.

»Pričala ti je o Miji?« pitao je Miles gledajući Jude. Pogledi su im se

sreli iznad Graceine zlatne kose; razumjeli su se bez riječi. Oboje su znali

što znači uopće spomenuti Mijino ime. Sjeo je na kćerin krevet i smjestio

se pored njih te zagrlio Jude.

»Kako si uspio biti tako snažan?« pitala ga je.

»Snažan?« Uzdahnuo je i u tom je zvuku čula vrelo njegove boli.

»Više nisam snažan«, reče. »Ali, Bogu hvala, strpljiv sam.«

»Oprosti«, tiho je rekla.

Grace se progurala između njih. Onda je sjela i izbacila svoju

naglašenu bradu. »Neće li se tata ljutiti što mi je mama dala ovaj prsten?«

Jude je odjednom shvatila: znala je zašto je Lexi dala prsten kćeri.

Moram nešto važno obaviti prije nego što odem.

Lexi se nije oprostila samo za danas. Prsten je značio da zaista

odlazi.

* * *

Lexi se odvezla uz glavnu ulicu i ostavila bicikl pred Scotovim

uredom.

Još je uvijek sjedio za radnim stolom i razgovarao na telefon. Kad je

ušla, nasmiješio se i podigao prst. Pričekaj, nečujno je oblikovao usnama.

Nemoj ići.

Sjela je na kauč u uredu i čekala. Čim je spustio slušalicu, ustala je i

krenula prema njegovu stolu. »Pogriješila sam«, reče stojeći pred njime.

Prestao je skupljati papire i pogledao je. »Kako to misliš?«

»Znaš što mi je Grace rekla? Da sam mama i da bih već trebala sve

znati. Ali ne znam. Nemam pojma kako da budem majka svojoj kćeri.

Nemam posao, ni mjesto za život. Ništa. Nisam spremna. Svojim sam ih

povratkom samo ponovno povrijedila. Povrijedila sam Grace.«

»Lexi, ne možeš odustati.«

»Neću odustati. I dalje želim da se odredba o skrbništvu promijeni i

želim biti Graceina mama. Želim to više od ičega. Ali moram postupiti

kako treba. Moram učiniti ono što je najbolje za nju, ne za mene.« Izgubila

je glas; mogla je jedino slegnuti ramenima. »Pokušala sam pronaći posao.

Ha. Očigledno dvadesetčetverogodišnja bivša zatvorenica ne može biti čak

ni honorarna podvornica. O stanu da i ne govorim. U najboljem slučaju

mogu unajmiti sobu u nečijoj kući. Morat ću raditi sedamdeset sati na

tjedan samo da preživim. Kako da se onda brinem za Grace? Kako?«

»Lexi…«

»Molim te«, prošaptala je. »Nemoj mi dodatno otežavati, dobro?

Cijenim sve što si učinio za mene, ali sutra ujutro idem na Floridu. Eva mi

je pronašla posao. Moći ću uštedjeti dovoljno da se za godinu dana vratim.

Autobus mi polazi u devet i dvadeset pet.«

»Joj, Lexi…« reče Scot. »Da si me barem slušala…«

»Pobrini se da mi šalju slike«, tiho je rekla, trudeći se da ne zaplače.

»Pisat ću joj svaki tjedan.«

Prišao joj je i uzeo je u naručje. Dugo ga nije mogla pustiti. »Hvala ti

na svemu«, napokon je rekla.

»A što je sa Zachom?« pitao je Scot.

Pitanje ju je toliko zaboljelo da nije ni pokušala odgovoriti.

»Treba li ti prijevoz do autobusnog kolodvora?«

»Ne.« Nipošto se nije željela ponovno opraštati od njega. »Snaći ću

se. Jennyn sam kostim ostavila u sobi za sastanke. Zahvali joj u moje ime.«

»Možeš joj zahvaliti i sama. Hoćeš li nam se pridružiti na večeri?«

»Dobro, ali kasnije nešto moram obaviti.«

»Trebaš li pomoć?«

»Ne. To moram sama.«

* * *

Jude je sjedila na kauču u Zachovom tihom dnevnom boravku. Nije

se ni trudila upaliti svjetlo pa je kroz prozore nadirala večer boje lavande.

Narančasta je vatra plesala u crnom kaminu i Jude je, za promjenu, osjetila

njezinu toplinu. Povremeno bi s dna hodnika čula smijuljenje — Miles i

Grace igrali su nešto na konzoli Wii. Grace je bila poput svjetla koje je

netko odjednom upalio; neprekidno je govorila i cijelo popodne nije izrekla

ni jednu laž. Jude uopće nije sumnjala da će protekli sati s unučicom

postati jedna od središnjih uspomena u novoj fazi njihove obitelji. Početak

nove ere.

No čak i dok je sudjelovala u tome, Jude je osjetila veliki nemir.

Znala je da mora učiniti više, ispraviti još neke pogreške.

Napokon, oko sedam, ulazna su se vrata otvorila i ušao je Zach.

Teški ruksak visio mu je s jednog ramena.

»Kasniš«, reče Jude ustajući.

»Posljednji ispit bio je koma«, odgovorio je bacajući ruksak.

Izgledao je posve iscrpljeno. »Mislim da sam zabrljao.«

»Mnogo te toga muči.«

»Ma daj?«

»Zvala sam te.«

»Baterija mi se ispraznila. Oprosti.«

Ustala je s kauča i zagledala se u njega. Čak ni sad nije bila posve

sigurna kako da izgovori ono što joj je bilo na umu. Zadnji su dani bili

zastrašujući: osjećala se poput ledenjaka koji se počeo otapati i ponovno

pomicati.

»Svratio sam i do odvjetnika«, rekao je hvatajući njezin pogled.

»Složio sam se s revizijom odredbe o skrbništvu. To je sad gotovo. Znam

da ti se to ne sviđa, ali ne mogu ponovno povrijediti Lexi. Ne želim. I ako

želi da Grace neko vrijeme bude s njom, ja ću pristati.« Zastao je, a onda

tiho rekao: »Nisam se smio napiti. Da sam ostao trijezan…«

»Nemoj, Zach, ja…«

»O ovome ne možeš odlučivati, mama. Znam koliko ti je stalo do

svega, ali ovo je stvar mene, Lexi i Grace. Moram postupiti ispravno.«

»Znam«, rekla je. Kucnuo je čas. »I ponosim se tobom.«

Bili su poput vojnika koji su se borili na istom bojnom polju, ona i

njezin sin. Morali su si reći neke stvari, no bile su to samo riječi, i s

vremenom će same doći. Jedino je bilo bitno da su preživjeli i da je još bilo

ljubavi — između njih i oko njih. Sve drugo bilo je u drugom planu. Sad

mu je morala reći samo jedno. Postaviti jedno pitanje. »Voliš li je još?«

Činilo se da se Zach na to slomio. U njegovim je očima vidjela i

ranjivu mladost i groznu zrelost. »Uvijek sam je volio. Nisam ni pokušao

prestati.«

Privukla je sina u naručje i zagrlila ga kao nekoć, kad je bio malen i

preplašen, kad ga je nešto boljelo. Požalila je što već tada nije znala što je

najbitnije. »Volim te najviše na svijetu, Zach.«

Čvrsto ju je stisnuo. »I ja tebe volim, madre.«

Godinama je nije tako nazvao; zbog tog se malog izraza nježnosti još

više rastopila, još više približila ženi kakva je nekoć bila. Polako se izvukla

iz zagrljaja. »Mislim da sutra odlazi. Možda na Floridu.«

»Zašto?«

»Misli da će Grace biti bolje bez nje.«

»Ali to je suludo.«

»Lexi je uvijek pokušavala učiniti najbolje za druge. Takva je, zar

ne? Nisam to smjela zaboraviti, Zach… koliko Lexi znači nama… meni.«

Zach ju je pogledao. U njegovim je očima vidjela i nadu i brigu:

nadu da stvarno tako misli i brigu da nije tako. »Što hoćeš reći?«

»Idi k njoj, Zach. Reci joj što osjećaš.« Odmaknula mu je kosu s

očiju i nasmiješila se. »Ona je dio naše obitelji. Mora to znati.«

»Neće joj biti stalo, mama. Pustio sam da ode u zatvor.«

»Ne možeš svu krivicu primiti na svoja pleća, Zach.«

»Dosta tih priča. Kako da mi oprosti?«

»Možeš li ti oprostiti meni što sam zadnjih nekoliko godina bila tako

loša majka?«

»Nema potrebe.«

»To je stil naše obitelji, Zach. Jednostavno… oprostimo. Nekoć sam

se brinula da ste ti i Lexi premladi za ljubav. Još vas uvijek smatram

mladima, ali zapravo više niste, zar ne? Nitko od nas nije, a život nije

ravna cesta.«

»Gdje je ona?«

»Ne znam.«

Zach ju je zagrlio, a onda požurio iz brvnare. Još je uvijek stajala na

otvorenim vratima, zagledana u prazni kolni prilaz, kad je osjetila da joj je

prišao Miles.

Zagrlio ju je. »Otišao je pronaći Lexi?«

»Aha.«

»Sve se brzo mijenja.«

»Ponekad je tako.« Okrenula se prema njemu, obgrlila ga oko struka

i poljubila.

Postojanost njihove ljubavi bila je malo čudo.

»Bako, djede!« Grace je poput jegulje kliznula između njih. »Igrajmo

Candy Land. Baka može biti princeza Frostine.«

»Tvoja baka ne igra…« počeo je Miles.

»Rado bih ponovno igrala Candy Land«, reče Jude.

Čudno kako jedna rečenica može osloboditi nešto u čovjeku — takva

beznačajna stvar.

Sjedili su oko stolića ispred vatre. Igrali su se, razgovarali i smijali

se. Upravo su spremali igru kad su se ulazna vrata širom otvorila i ušao je

Zach.

»Nisam je mogao pronaći«, rekao je. Izgledao je nesretno i bijesno.

Bacio je ključeve automobila na stolić u predsoblju. »Uopće ne znam gdje

bih je tražio.«

Grace mu je pritrčala; podigao ju je i poljubio je u obraz.

»Bok, tata. Vidi što mi je mama dala.« Pokazala je prsten.

Jude je pomislila da će se njezin sin istoga trena srušiti na koljena.

»Prsten obećanja«, rekao je puštajući Grace da klizne natrag na pod. »Više

ga ne želi.«

»Tata?«

Otišao je do prozora i zagledao se u mračni Tjesnac. »Gdje bi mogla

biti?«

»Tko?« pitala je Grace prilazeći mu. Ubacila je ruku u stražnji džep

njegovih hlača.

»Tražio sam je u parku, pa u šumi kod njezine stare montažne kućice.

Zavirio sam u svaki prozor u centru. Čak sam otišao na groblje i… na ono

mjesto na Noćnoj cesti. Kao da je isparila.« Okrenuo se prema Jude. »Je li

išta rekla?«

Jude se pokušala sjetiti. Toliko se bila usredotočila na dnevnik da

gotovo nije slušala Lexi. Još nešto za što će se morati iskupiti. »Mislim da

je spomenula da se s nekim mora oprostiti. Nešto što je već davno trebala

učiniti. Trebala sam je zaustaviti. Trebala sam…«

»Oprostiti?«

»Da, tako je. Rekla je da još mora obaviti jednu stvar. Oprostiti se s

nekim tko već dugo čeka.«

Zach je zgrabio ključeve i odjurio iz kuće.

* * *

Lexi je pokušala čekati ponoć, ali nije mogla. Mučila ju je tjeskoba,

mučnina zbog onoga što je morala učiniti. Naposljetku, oko devet i

trideset, više nije mogla izdržati. Otišla je iz Scotova toplog doma

ispunjenog ljubavlju i odvezla se u park LaRiviere. Stala je uz rub vode.

Šum valova koji se valjaju prema njoj, a onda opet povlače, zauvijek će je

podsjećati na prvu ljubav. No napokon je došlo vrijeme za odlazak.

Odgurala je bicikl uzbrdo i odvezla se do glavne ceste. Čak i u kasnu

ljetnu večer glavna je gradska ulica bila puna šetača, koje je Lexi

zaobilazila s lakoćom lokalne djevojke u turističkom mjestašcu. Prolazeći

pored mjesta koja će zauvijek definirati njezinu mladost spopala ju je neka

blijeda melankolija. Uvijek će se sjećati djevojke kakva je bila u toj ulici,

djevojke koja se smijala s najboljom prijateljicom i čekala dečka u bijelom

mustangu.

Na Obalnom prilazu usporila je i lagano skrenula na kolni prilaz

Farradaya. Bicikl je sakrila u zimzelen, a onda se pritajila pod krošnjama

sve dok se nije dovoljno približila kući da vidi da su sva svjetla ugašena.

Nikog nije bilo kod kuće.

Odahnula je i krenula oko kuće.

Stražnje je dvorište progutala tama. Iznad jednih vrata na trijemu

gorjela je usamljena svjetiljka i bacala svjetlo na sjajni sivi kamen terase.

Na mjesečini koja je obasjavala valove travnjak je izgledao modro.

Prošla je pored roštilja i dvije ležaljke okrenute prema Tjesnacu.

Upalila je posuđenu baterijsku svjetiljku te žutu zraku svjetlosti usmjerila

prema divovskom cedru koji kao da je taj dio kopna čuvao od vode koja ga

je željela progutati.

U podnožju stabla, osvijetlila je tlo pitajući se gdje da počne kopati.

»Trebali smo je nekako označiti«, rekla je duhovima klinaca koji su

tada bili.

Bit će to pakt.

Uvijek ćemo ostati prijatelji.

Nikad se nećemo oprostiti.

Nisu uopće trebali zakopati glupu termosicu, nisu trebali dopustiti da

ih tako ponese nostalgija.

Ili se ona toga jednostavno nije trebala sjetiti. Tko je mogao znati

kako će težak postati njihov pakt, kako će se jasnim činiti obećanje?

Polako se spustila na koljena. Prenula ju je hladnoća pijeska na goloj

koži. Počela je kopati, odgurujući pijesak na obje strane.

Nije bila ondje.

Kopala je brže, osjećajući kako u njoj raste očaj. Morala ju je

iskopati, morala se oprostiti od Zacha…

»Ovo tražiš?«

Čula je njegov glas u tami, a kad je podigla pogled, ugledala ga je

kako stoji uz rub šumarka. Zacijelo je prošla ravno pored njega…

»Čini se da si me preduhitrio.« Nespretno je ustala.

»Ne možeš je dobiti«, rekao je. »Ostaje ovdje. Baš kao i naše

obećanje.«

»To je obećanje umrlo u automobilu na Noćnoj cesti«, rekla je.

»Doista?« Polako je krenuo prema njoj.

»Ne prilazi mi, Zach. Molim te.«

»Zašto?«

Bilo je nemoguće govoriti dok joj je on tako blizu. Okrenula se.

»Ne idi«, rekao je.

Nije mogao znati što joj čine te riječi. »Nemoj, Zach. Prekasno je. Ne

mogu to ponovno proživjeti. Samo… me pusti. Oprosti se od mene. Baci

termosicu u Tjesnac.«

»Nedostaje mi«, rekao je, a Lexi je osjetila kako joj nadiru suze.

Kako to da o tome nikad nisu razgovarali? Počela je govoriti koliko

joj je žao, no on je odmahnuo glavom i rekao: »Ali nedostaje i tebi, Lexi.«

»Zach…« Sad ga je već jedva vidjela kroz suze, ali nije ih htjela

obrisati.

»Ne znam kako da mi oprostiš… Ne mogu oprostiti ni sâm sebi i

shvaćam ako me mrziš. Ali, Lex… Bože moj… silno mi je žao.«

»Tebi je žao? Ja sam ti ubila sestru.«

Pogledao ju je. Vidjela je kako je nesiguran, kako se boji. »Možeš li

me ikad ponovno voljeti?«

Zurila je u tu mutnu verziju njega — same sjene i mjesečina — i

sjetila se kad ju je prvi put poljubio, kad ju je prvi put primio za ruku, kad

je pred sudom izjavio da je i on kriv, kad je primio njihovu kćer u naručje.

Sve ih je to u tome trenutku povezivalo — ono dobro, izvanredno, tužno,

grozno. Klinci kakvi su nekoć bili i odrasli ljudi kakvi su se sad trudili biti.

Nije mogla poreći da ga voli, kao što nije mogla ni natrpati džepove

kamenjem i utopiti se u Tjesnacu. Neke su stvari jednostavno bile životne

činjenice, a njezina je ljubav bila jedna od tih stvari. Nije bilo važno što su

mladi, ni što postoji tucet razloga da ne budu skupa. Bilo je važno samo to

da je njegova krv nekako prodrla u njezine vene pa je bez njega bila

izgubljena. »Zaista te volim«, tiho je rekla. »Trudila sam se da

prestanem…«

Zagrlio ju je i poljubio. Kad su je dodirnule njegove usne, tako slatke

i bolno poznate, osjetila je kako se njezina duša, godinama vezana lancima,

oslobađa, rasteže i širi krila. Letjela je, vinula se u nebesa. Očajnički se

privila uz njega i napokon zaplakala zbog najbolje prijateljice koju je ubila,

godina provedenih u zatvoru i kćeri koja je najranije godine proživjela bez

nje. Trenutak je bio bolji nego što se usudila nadati, a ljubav koju je svim

silama pokušala utrnuti posve ju je obuzela.

Odmaknula se i u čudu zagledala u njega. Trepavice su mu bile

slijepljene od suza i opet je izgledao tako mlado, kao dečko kojem je jedne

slične noći prije mnogo godina dala svoje srce, dok su svjetla automobila

na autocesti jurila pored njih. »Kako?« jedino je uspjela reći, ali znala je da

je shvatio. Zaista, kako da opet budu zajedno?

»Silno te volim, Lexi«, rekao je. »Samo to znam.«

»Što ćemo onda? Odakle da krenemo?«

Pružio joj je prljavu termosicu, oprezno kao da je riječ o artefaktu iz

neke izgubljene civilizacije, što je na neki način i bila. »Održat ćemo

obećanje.«

Lexi je primila vremensku kapsulu, zamišljajući zlatne naušnice,

medaljon s likom svetoga Kristofora i trošnu narukvicu od konca.

Lexi je osjetila Miju pored njih — u toplom ljetnom povjetarcu, u

šuškanju stabala, u ravnomjernom pulsiranju valova. Poljubila je

zakrivljenu površinu termosice, oblijepljenu pijeskom, i ponovno je

zakopala. Kad je završila, zagladila je pijesak. »Ona je s nama«, reče Lexi,

osjećajući najbolju prijateljicu pored sebe prvi put nakon mnogo godina.

Zach se napokon nasmiješio. »Uvijek će biti.«

Zatim ju je primio za ruku i ustali su. »Dođi sa mnom kući, Lexi«,

rekao je, a ona je uspjela samo kimnuti glavom. Kući.

Dok su šutke išli prema kući, pomislila je: to je naš stil, ovako ćemo

se obraćati svojoj kćeri — držeći se za ruke.

* * *

Idućega jutra Grace se rano probudila. U svojoj je ružičastoj

pidžamici pospano otišla niz hodnik prema tatinoj spavaćoj sobi, vukući

žutu dekicu za sobom.

Njegova su vrata bila zatvorena. Čudno. Odgurnula ih je i htjela reći,

Budi se, pospanko, no izgovorila je samo: »Bu…«

Mama je bila s tatom na krevetu. Spavali su kao slijepljeni.

Grace je osjetila kako joj je srce malo zatreperilo.

Mama joj je bila ovdje.

Požurila je prema krevetu i popela se, te se ugurala između njih. Nije

stigla ništa reći, a tata ju je već počeo škakljati. Hihotala se dok više nije

mogla disati. Onda je samo ležala između mame i tate; plakalo joj se

premda nije znala zašto.

»Ne smeta ti što sam ovdje, Gracie?« pitala je mama.

»Mislila sam da odlaziš.«

»Tvoj me tata nagovorio da se predomislim«, reče mama. »Je li to u

redu, Grace? Mogu li živjeti s vama?«

Grace se zahihotala. Bila je tako sretna da je zaboravila poklopiti

usta. »Naravno da je u redu.«

Nakon toga Grace je imala mnogo toga za reći svojoj novoj mami.

Govorila je bez prestanka sve dok tati nije zvonila budilica; odjednom se

uspravila i rekla: »Moram u vrtić. Danas je zadnji dan. Hoćeš me ti

odvesti, mama?«

»Ja ne vozim«, reče mama nervozno pogledavajući tatu.

»Baš čudno«, reče Grace. »Sve mame znaju voziti.«

»Ponovno ću izvaditi vozačku dozvolu«, reče mama. »Dok kreneš u

prvi razred, bit ću spremna. A sad, hoćemo doručkovati? Umirem od

gladi.«

Grace se bacila tati na leđa i on ju je odnio u kuhinju te je spustio na

njezino mjesto za stolom.

Cijelo vrijeme dok je jela, morala je buljiti u mamu. Vidjela je da je i

tati isto. Bilo je to kao da su obitelj.

A Grace je imala još mnogo toga za reći mami. Za vrijeme doručka i

putem do automobila, Grace je govorila. Rekla je mami kako se barbika

može svijati, kako su Hannah Montana i Pepeljuga super i koliko dugo

može zadržati dah. Nije ni promislila, a već je rekla: »A znam i skijati na

vodi kao Ashley Hamerow.«

Sad su bili u automobilu i vozili se prema vrtiću.

Mama se okrenula s prednjeg sjedala i pogledala Grace. »Je li to

istina?«

»Moglo bi biti.«

»Ali je li?«

Grace je potonula u svoju sjedalicu. »Nije.« Bilo je teško govoriti

samo istinu. Kako da je itko voli zbog onoga kakva je doista bila?

Došavši do vrtića, tata je skrenuo iz reda automobila iz kojih su

roditelji iskrcavali djecu i parkirao ispod velikih stabala pored škole.

»Mogu li te otpratiti unutra?« pitala je mama.

Grace je opet osjetila ono treperenje. Nasmiješila se. »Mogla bi se

obratiti mojoj grupi, pokazati im nešto što znaš.«

Mama se nasmiješila. »Bilo bi mi drago.«

Prošle su kroz gomilu djece i Grace je osjetila mučninu. Mama će

primijetiti da ona uopće nema prijatelja.

Međutim, cijelim putem do vrata njezine učionice, mama ju je držala

za ruku, a kad su stigle, kleknula je i pogledala Grace.

»Sjećaš se što sam ti rekla za svoju najbolju prijateljicu, Miju?«

Grace je kimnula glavom. Htjela je cuclati palac, ali drugi bi joj se

klinci rugali zbog toga.

»Onoga dana kad sam je upoznala, bila sam strašno uplašena. Bio je

prvi dan škole, a ja nikome nisam bila draga. Pobjegla sam iz kantine jer

nisam imala s kime sjesti. A onda sam ugledala drugu djevojku kako sama

sjedi. Jednostavno sam joj prišla i počele smo razgovarati. Tako smo

postale najbolje prijateljice. Moraš se odvažiti, Grace. Počni razgovarati s

nekim.«

»Dobro, mama.«

Mama je privukla Grace u snažan zagrljaj i poljubila je u obraz.

»Doći ću po tebe kad završiš.«

»Obećavaš?«

»Obećavam«, rekla je mama, a onda se odmakla.

Grace je nervozno zavirila u učionicu, u kojoj su klinci bili

zaokupljeni raznim stvarima. Vidjela je da Samantha stoji sama pored

ormarića. »Ariel? Jesi tu? Trebam te.«

Samo naprijed.

Grace je spustila pogled na zapešće; vidjela je žutu mrlju i čula zvuk

nalik na smijeh, ili možda na valove pred bakinom kućom. »Bojim se«,

šapnula je. »Što da joj kažem?«

Znaš što trebaš reći. Više me ne trebaš, Gracerina.

»Trebam! Nemoj ići.« Grace je hvatala panika. Obrazi su joj planuli.

Bojala se da će zaplakati.

Hajde, Gracerina. Sad imaš mamu. Vjeruj joj.

Grace je posljednji put pogledala mamu, a onda ušla u učionicu.

Srce joj je tuklo kao ludo. Duboko je udahnula, a onda prišla

Samanthi i šutke stala pored nje. »Mama mi je sinoć došla kući«, napokon

je rekla.

Samantha se okrenula prema njoj. »Špijunka?«

»Zapravo nije špijunka.«

»A što je onda?«

Grace je slegnula ramenima.

»Oh.«

»Hoćeš sjediti kraj mene danas?« grizući usnu pitala je Grace.

»Hoćeš li me udariti?«

»Neću.«

»Voliš se igrati ›školice‹?« napokon reče Samantha. »Jer ja baš

volim.«

»Aha«, smiješeći se reče Grace. Bila je to laž. Zapravo nije znala

igrati se ›školice‹, no htjela je naučiti. Uostalom, nije to bila zločesta laž.

»Obožavam se igrati ›školice‹.«

* * *

Dan je nježno probudio Jude. Ležala je pored Milesa, osjećala

njegovo tijelo uza se, čula kako mu zapinje dah — siguran znak da će

uskoro početi hrkati.

Poljubila ga je u bodljikavi obraz i zbacila pokrivače da ustane. Kroz

prozore spavaće sobe vidjela je sjajno ružičasto nebo iznad čelično modrog

Tjesnaca i, prvi put nakon mnogo godina, otišla potražiti fotoaparat.

Stojeći bosa u svom kućnom ogrtaču od frotira, okinula je nekoliko

slika crnoga cedra čija se silueta ocrtavala na ružičastom nebu. Odjednom

joj je sve izgledalo posve novo. Rosa je blistala na gustoj zelenoj travi i

kamenoj terasi. Sjetila se zabava koje su nekoć priređivali u tom stražnjem

dvorištu, smijeha koji je njime odzvanjao, i osjetila je glad za takvim

vremenima. Onaj je golemi vrtni stol kupila za budućnost, pretpostavljajući

da će se oko njega jednoga dana okupljati njezina unučad. Godinama ga

nitko nije koristio.

Odlučno je izašla i povukla plastičnu ceradu sa stola, ponovno ga

otkrivajući suncu.

A onda joj je za oko zapeo vrt.

Bosonoga je prešla preko rosne trave i zagledala se u svoj podivljali

vrt. Vladao je potpuni kaos: gredice koje je nekoć tako pomno njegovala

bilo je nemoguće razaznati u zbrci boja. Posvuda je bilo cvijeće — cvalo je

unatoč njezinoj odsutnosti, a različiti su se šareni cvjetovi ispreplitali.

Nekoć bi u tome prepoznala nered, biljke koje rastu gdje ne bi trebale

i neobuzdano cvatu. Potražila bi svoje oruđe — vrtne škare, lopatice i

kolce — te se bacila na zadatak ponovnog stvaranja.

Međutim, ovoga vedrog jutra, vidjela je nešto što nikad nije. U kaosu

je bilo ljepote, divljine koja je ukazivala na stvari koje su pošle po zlu i

nadvladane pogreške. Dugo je tako stajala, gledajući svoj upropašteni, a

ipak lijepi vrt. Naposljetku je kleknula na travu i počela čupati korov. Kad

je očistila malu površinu, drhtavo je ustala. I to je bio početak.

Otišla je do staklenika, u kojem je nekoć cijelu sebe davala

posudicama ispunjenima crnom zemljom. Sad je ondje sve bilo

zaboravljeno i prekriveno paučinom. Sustav navodnjavanja sve je održao

na životu; biljke, kao i ljudi, naučile su živjeti u nepovoljnim uvjetima. Na

visokoj polici u dnu staklenika našla je ono što je tražila: bijeli paketić koji

je sadržavao sjeme poljskoga cvijeća. Davno ga je kupila, od Mijina i

Zachova prijatelja koji ga je prodavao ispred supermarketa. Htjela ga je

prosuti na nekom izletu. Nije ga namjeravala posijati u svome vrtu, ne

poljsko cvijeće koje može niknuti bilo gdje.

Skinula je paketić s police, izašla i stala posred svoga zaraslog vrta.

Istresla je raznoliko sjeme na svoj dlan i zagledala se u njega;

podsjetilo ju je na to kako je u početku sve maleno. Nasmiješila se i

razbacala sjeme po vrtu. Jednog će se dana iznenaditi kad vidi što je sve

izraslo iz toga sjemena. A uskoro, možda već sutra, posadit će bijelu ružu,

upravo ondje gdje je Miji ispao prvi zubić…

Vratila se u kuću i skuhala kavu. Njezin prženi miris koji je odisao

po dimu ispunio je kuću i u kuhinju privukao Milesa, koji je bauljao

ispružene ruke i mumljao: »Kava.«

Pružila mu je šalicu crne kave. »Izvoli.«

»Baš si anđeo.«

»Kad smo kod toga…«

»Kod čega?«

»Anđela.«

Miles se namrštio. »Znaš da se prije kave ne mogu koncentrirati, ali

zar smo govorili o anđelima?«

»Danas idem na groblje«, nježno je rekla. »Jučer sam odlučila.«

»Želiš da idem s tobom?«

Raznježilo ju je njegovo pitanje. »Ovo moram sama.«

»Sigurna si?«

»Sigurna sam.«

»Nazovi me kad dođeš doma.«

»Bojiš se da ću se baciti u neki otvoreni grob?«

Poljubio ju je, a onda se odmaknuo. »To smo već prošli. Više se ne

brinem. Vratila si mi se.«

»Zovi me Frodo.«

»Ne Frodo. Sam. Sam se vratio kući, oženio i imao pravi život.«

»Imaš pravo. Ja sam Sam.«

Idućih je pola sata stajala s njime u kuhinji, pijuckala kavu i

razgovarala. Kad se Miles otišao tuširati, shvatila je kako je sve to

izvanredno: da ponovno mogu ležerno stajati i razgovarati o sitnicama. O

potencijalnoj večeri s prijateljima. O novom aparatu za kavu. O filmu koji

je dobio dobre kritike.

Proživjela je cijeli sat a da se nije sjetila boli u svome srcu. Nekim se

ljudima to možda ne bi činilo mnogo, ali njoj je bio monumentalan uspjeh,

kao da je preplivala La Manche. Omogućilo joj je da ponovno spazi nešto

od čega je odustala: mogućnost da ponovno bude ona stara Jude, da

jednoga dana možda čak bude zadovoljna svojim životom. Znala je da se

od svoje tuge nikad neće oprostiti, no Harriet je možda imala pravo —

možda zaista može nastaviti sa životom. Možda vrijeme baš i ne liječi rane,

ali ti pruža svojevrsni oklop, ili novu perspektivu. Sposobnost da se

prisjećaš sa smiješkom, a ne jecajem. Možda će, kad je jednoga dana

nepoznata osoba bude pitala koliko ima djece, moći jednostavno odgovoriti

da ima jedno i govoriti o Zachu.

Iz dna duše nadala se da će tako biti.

Otišla je u kupaonicu i stala pod tuš baš dok je Miles izlazio.

Pomilovao ju je po goloj stražnjici, a ona se nasmiješila, pobjegla izvan

njegova dosega i sagnula se pod vrući mlaz. Upravo je ispirala regenerator

s kose kad su se staklena vrata otvorila.

»Sigurna si da ćeš biti dobro?« ponovno ju je pitao Miles.

»Sve je u redu. Nazovi Zacha i podsjeti ih da sutra idemo u akvarij.

Nalazimo se s mojom mamom.«

Miles je na trenutak šutio, a ona ga je poznavala dovoljno dobro da

zna kako o nečemu razmišlja.

»Što je?« pitala je izlazeći ispod tuša i omatajući se ručnikom.

»Prije nekoliko smo godina imali prilično važnu godišnjicu. Nismo

je proslavili. Nismo slavili ni jednu… odonda.«

»Ove ćemo godine biti bolji. Večera u Canlisu.«

Pružio joj je poznatu kutijicu od plavog baršuna.

Drhtala je dok je posezala za malenom, mekom kutijicom. Baršun se

protanjio na vrhu jer ga je tako često stezala u ruci, no sad ga već

godinama nije dodirnula. Duboko je izdahnula i otvorila poklopac. Na

snježnobijeloj podlozi ponosno je stajao prsten namijenjen Miji kao dar za

maturu; zlato je blistalo na svjetlosti. Nekoć prazni držač za kamen sad je

sadržavao blještavi ružičasti dijamant.

Jude je pogledala toga čovjeka kojeg je voljela i taj je osjećaj,

njihova predana ljubav, svom snagom projurio njezinim tijelom, poput

plime koja je nosi kući. Poznavao ju je bolje nego što je poznavala samu

sebe; znao je da treba taj podsjetnik na njihovu kćer, nešto što može nositi,

viđati svaki dan.

»Volim te, Milese Farradayu.«

Dodirnuo joj je lice, nasmiješio se. »Ratnica si. Znaš li to?«

»Da barem jesam.«

Ponovno ju je poljubio, šapnuo: »Pozdravi je«, a onda otišao u

spavaću sobu.

Pošto je otišao, Jude je osušila kosu te odjenula stare, udobne

traperice i bijelu majicu s kapuljačom. Inače bi se potrudila našminkati, no

danas nije osjećala potrebu da bilo što skriva. Bila je to što je bila: žena

koja je preživjela rat u srcu i imala bore koje to dokazuju.

Namjeravala je odmah otići, ali nekako nije mogla. Idućih se

nekoliko sati bavila kućanskim poslovima, podizala stvari razbacane po

kući, prala rublje, pripremala složenac za večeru.

Otezala. Napokon je, kad je već prošlo jedan, duboko udahnula i

zastala. Vrijeme je, Jude. Sada.

Prebacila je torbicu preko ramena, sjela u automobil i odvezla se.

Kad je zašla za ugao, sunce se odbijalo od plavoga mora ispod nje i mahalo

joj s prozora na obje obale. Takav divan, divan dan.

Na prilazu Noćnoj cesti usporila je. Prošle su godine otkako se zadnji

put odvažila skrenuti na ovaj komad asfalta na kojem joj se promijenio

život. Napokon je došlo vrijeme da se suoči s njime.

Skrenula je i nastavila voziti. A onda, nakon otprilike osamsto

metara, stala je uz rub ceste. Polako je izašla iz automobila i prešla cestu.

Ostaci oltarića posvećenog Miji bili su jedva vidljivi.

Stajala je na oštrom zavoju.

Šuma je ovdje bila mračna, čak i usred dana. Drevna, vrtoglava

crnogorica stvarala je neprohodni gustiš s obje strane, dok su njezina debla,

obrasla mahovinom i oštra poput koplja, sezala dovoljno visoko u ljetno

nebo da zaklone sunce. Duboke sjene prekrivale su istrošeni asfalt; zrak je

bio miran i tih, poput suspregnuta daha. Iščekivao je.

Nije smjela dugo ostati ondje. Da je netko vidi uz tu samotnu cestu,

krenule bi glasine, ljudi bi se zabrinuli za nju. Unatoč tome, na trenutak je

sklopila oči, prisjećajući se one davne noći kad se kiša pretvorila u

pepeo…

Opraštala se.

Naposljetku se vratila u automobil i odvezla s otoka.

Nije joj trebalo ni trideset minuta do odredišta. To ju je iznenadilo.

Nekako je mislila da bi trebalo biti dalje. Na koncu, trebale su joj godine

da dođe onamo.

Groblje je bilo brežuljkasto, prekriveno pomno pošišanom travom,

posutom ukrasima smrti: nadgrobnim pločama, spomenicima, kamenim

klupama.

Duboko je udahnula. »Hajde, Judith. Možeš ti to.« Posegnula je na

stražnje sjedalo i izvukla tri ružičasta balona koje je prethodnoga dana

kupila u cvjećarnici. Čvrsto stežući njihove vezice, podigla ih je u zrak i

izašla iz automobila. U glavi je vrtjela upute koje je dobila, ali nisu ni bile

važne. Svoje je dijete mogla pronaći i vezanih očiju…

A onda ju je ugledala. Nadgrobnu ploču od glatkoga granita, posred

koje je bilo isklesano Mijino lice.

MIA EILEEN FARRADAY

1986. — 2004.

VOLJENA KĆI I SESTRA

UVIJEK U NAŠIM MISLIMA

Bio je ondje i mali donatorski simbol koji je označavao živote koje je

spasila.

Jude je držala svoje smiješne balone, zureći u sliku kćerina lica. Čak

i u granitu, Mijin je osmijeh bio blistav.

»Oprosti što mi je toliko dugo trebalo da dođem. Ja… izgubila sam

se«, napokon je rekla, a kad je jednom počela govoriti, više se nije mogla

zaustaviti. Sjela je na granitnu klupu i Miji sve ispričala.

Jude se godinama bojala da će zaboraviti kćer, da će vrijeme polako

izbrisati uspomene i na kraju neće ostati ništa, ali sad, dok je sjedila na

suncu s balonima u ruci, sjetila se svega — kako je Mia cuclala palac i

gladila satenske šape svoga plišanog psića, kako bi potrčala još prije no što

bi ugledala Judein automobil pred školom, kako je naranče jela dio po dio,

brižno guleći i najmanji trag bijeloga, kako se žurila odrasti.

»Ovaj sam ti prsten kupila… davno«, reče Jude osjećajući i tugu i

radost. Čudno kako se takvi osjećaji u ovakvom trenutku mogu paralelno

javiti. »Kupila sam ga osamnaestogodišnjakinji za koju sam mislila da je

moja budućnost.« Zagledala se u ružičasti dijamant. Blistao je na suncu,

plesao.

Svaki put kad pogleda taj prsten, sjetit će se nečega o svojoj kćeri.

Katkad će plakati, ali nema veze, jer jednog će se dana možda nasmiješiti.

Možda čak nasmijati.

To je naučila proteklih tjedana. U moru tuge postoje otoci milosti,

trenuci kad se možeš sjetiti onoga što je ostalo, a ne onoga što je

izgubljeno.

Ustala je i pustila balone da odlete prema nebu. Ružičaste točkice

vrtjele su se i poskakivale na nevidljivom povjetarcu, kao da ih je

nestrpljiva djevojka pokušala uhvatiti i promašila. Kroz drveće se začuo

zvuk nalik na smijeh i Jude je osjetila kako je preplavljuje dubok osjećaj

mira. Ranije nije imala pravo: njezina je kći ipak ovdje, s njom, u njoj.

Uvijek je ondje bila, čak i kad je Jude bila previše slomljena da je potraži.

No sad je došao trenutak da kaže: »Zbogom, malena… Volim te.«

Prvi put nakon mnogo godina vjerovala je da je kći čuje.

ZAHVALE

Posebno zahvaljujem Amandi DuBois, obiteljskoj odvjetnici kakve

nema nigdje. Tvoja mi je pomoć u snalaženju kroz labirint pravnih pitanja

u ovome romanu bila neprocjenjiva. Svaka moguća pogreška nesumnjivo

je moja.

Nakladnik:

Znanje d. o. o. Mandićeva 2, Zagreb

Za nakladnika:

Zvonimir Čimić

Glavna urednica:

Silvia Sinković

Urednica:

Nataša Pejić

Korektorica:

Marija Peharec

Tehnički urednik:

Davor Dombaj

Dizajn korica:

Janka Carev

Tisak:

Znanje d. o. o.

Mandićeva 2, Zagreb — svibanj 2014.

ISBN 978-953-343-001-0

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 876925