Posljednji pozdrav iz Trnja

•

Prije 45 godina, u američkom paviljonu na Velesajmu, Zagrepčani su prvi put okusili Coca Colu. Za dva deci tog čudesnog američkog napitka satima se stajalo u kilometarskom redu, jedino su bili dulji prvomajski redovi, kada se u Maksimiru dijelio grah. Preko Save se nije išlo mostovima nego splavom, živjelo se od američke pomoći, "Galda" sira i mlijeka u prahu. U "Trnjanku" su na janjetinu odlazili samo bogati Trnjani, ako je takvih uopće bilo. Češće se išlo u "NK Trnje", kod Žarka Čuljka i popularnog konobara "Regana" na "leskovački voz", danas kroatiziran kao - "trnjanski slijed". U ovom dijelu grada nisu se "prodavale cigle", jer su zgrade bile montažne, šljakalo se u Gredelju, Prvomajskoj ili TPK, pilo se u birtiji kod "Piđe", najvećeg trnjanskog štemera, koji je jednu tarapanu okončao sa 42 šava...    Danas, kada se Milan Bandić nemilosrdno obračunava sa starim Zagrebom, kada pod gusjenicama njegovih bagera nestaju gradske kolibe i straćare, nestaje i jedan zagrebački mit, Trnje! Iz naselja odakle se uglavnom išlo u Prvomajsku, malo je Trnjana završilo u rubrici "Zvjezdane staze". Taj trnjanski "Hall of Fame" stao bi na prste jedne ruke. Kardinal Franjo Šeper, pjevači Drago "mi je" Diklić i Ana Štefok, stolnotenisač Dragutin Šurbek, nogometaš Snješko Cerin, boksač Ivo Prebeg, atletičarka Đurđa Fočić... Bilo bi iluzorno tražiti akademike i nobelovce u Trnju, jer se u školu išlo samo kad kod kuće nije bilo grijanja. U Trnju nije bilo ni kriminalaca, "jer nije bilo ničeg za ukrasti", bio je to sirotinjski kvart, u kojemu je jedini izlaz iz bijede bio uspjeh u sportu. I zato, kad se pokušavam sjetiti najvažnijih Trnjana, uglavnom se "spotičem" na sportaše... Tražeći svjedoke vremena, koje nestaje kao žrtva Bandićeve hiper-energičnosti, koja želi potpuno

promijeniti lice Zagreba, naišao sam na Stanka Eskolića. Zanimljiv tip, gradski fakin, pred čijim se otrovnim metaforama povlače i najelokventniji gradski "špreheri". Eskolić je pravi nasljednik pokojnog "Deve", najpoznatijeg gradskog zajebanta, koji je znao reći: "Kad nedjeljom prođem Martićevom ulicom, zagori najmanje stotinu ručkova, jer sve kuharice trče na prozor vidjeti moj torzo..."

Eskolić je iz trnjanske mizerije pobjegao u veliki svijet preko ping-pong loptice. U Francuskoj je 20 godina bio profesionalni igrač, borio se i s čuvenim Secretenom. Bio je četvrti igrač onog čuvenog Vjesnika, sa Šurbekom, Stipančićem i Čordašem, Vjesnikom koji je u to doba bio

jedan od najboljih svjetskih klubova. S nostalgijom, koju će obogatiti britkim humorom, sjeća se Trnja, kojeg odavno nema... - Ulica Proleterskih brigada, današnja Vukovarska, bila je tanka crvena linija, koju smo rijetko prelazili, a tramvaj na Držićevoj ulici bio je kraj svijeta. U grad se išlo samo za državne praznike, u bolnice i rodilišta. Sjećam se i Paromlina, gdje se za šaku brašna svakodnevno odvijala borba sirotinje s golubovima... I onda jedna od njegovih "iskrica": - Bilo je tako dok se nismo obogatili, pa smo zapalili Paromlin, sagradili pothodnik i postali dio grada... Sjeća se Stanko plesnjaka u "Vinku Jeđutu", gdje su mnogi kicoši iz centra "prvi put saznali svoju krvnu grupu", nakon što bi ih namlatili domaći dečki. Trnje nije imalo "Latinsku četvrt" ili "Grenwich Vilagge", kulturni život se odvijao na dva punkta, u dva kina - Romaniji i "Buhari"... - U "Buharu" se išlo s komadima, koji nisu bili za pokazivanje, a uz kartu ste dobili i "di-di-ti"... Nobelovci, književnici, slikari i pjesnici nisu se rađali u Trnju. Eskolić će pojasniti: - Od kulturnih priručnika najpopularniji su bili Modra lasta, Plavi vjesnik i Lun kralj ponoći. Dobil si šnitu "kruha-masti", roman pod pazuho i marš na cestu... Da ne bi bilo nereda, brinula su se dva kvartovska policajca, Gojko i Duško zvan "Drekalica". Kažu da ni kornjaču nisu bili u stanju uloviti... Glavni društveni događaj bile su nogometne utakmice, na kojima bi se znalo skupiti i po 1500 ljudi. Na Dinamo se rijetko išlo, Maksimir je bio daleko. Apsolutni heroj Trnja bio je Snješko Cerin, kojemu je Bog dao neizmjerni talent, ali i sklonost grijehu. Nakon Trnja otišao je u Zagrebačke plave i na jednoj test utakmici protiv reprezentacije Jugoslavije zabio je tri gola, a tadašnjim nogometnim bogovima, Katalinskom, Mužiniću i Buljanu dugo se vrtjelo u glavi od Cerinovih lažnjaka... Međutim, tadašnji sportski direktor Dinama Zorislav Srebrić nikako ga nije zvao u Dinamo. Da ne bi propao, u Sportskim novostima je objavljena "patka" da Cerina traži Hajduk i tek tada je Srebrić reagirao. U Dinamu je zabio preko 100 golova, igrao je nogomet na Kreti i u Kansas Cityju. Vratio se kući i potpuno povukao, danas živi u Privlaci kraj Zadra, gdje ima mali starački dom...

- Što se moglo raditi u Trnju? Igrati nogomet i kartati kod "Žareta". Plesnjaci? Niti ih je bilo, niti su me zanimali, relaksirao sam se odlazeći na ribičiju - reći će Cerin, koji je od svih mladenačkih poroka jedino zadržao sklonost prema pecanju. Nogomet ga skoro i ne zanima... Osim boksača Ivana Prebega, koji je pred 6000 svjedoka na "Šalati" postao europskim prvakom, najveće ime Trnja je Dragutin Šurbek. I on se sjeća trnjanskih potleušica, sjeća se i vremena kada su preko zaleđene Save vozili konji i kočije. A koliko je samo puta preplivao Savu. U Aziji 350 milijuna ljudi igra stolni tenis, tvrde da je 15 milijuna Kineza "na pet poena". Te Kineze su "Šurba" i "Tova" Stipančić peglali kao šmrkavce. Istočnjaci su slali eksperte u Zagreb da vide kako trenira i kako se priprema taj famozni Šurbek. Ne znam jesu li saznali da je Šurbek svoj prvi profi ugovor potpisao za dvije tone ugljena i dva metra drva, da je radio na pošti i ukopčavao telefone po kućama, a popodne trčao po savskim nasipima i satima šamarao lopticu. On je doista sportski fenomen, sa 46 godina na Olimpijskim igrama u Barceloni Zoran Primorac i Šurbek su bili peti. I danas igra za STK Vukovar, a na tim Olimpijskim igrama samo je Juan Antonio Samaranch bio stariji od njega... Iako je bio svjetska klasa, nije se obogatio. Kad je sa Stipančićem u Calcuti osvojio naslov svjetskog prvaka, dobili su po 1500 dolara. Jedina vrijednost je šest Titovih zlatnih satova, dva Darwilla, Poljot i Aretta. Da, dobio je i nagradu Avnoja. A kad se učlanio u SDP, na potpis ugovora s Bandićem došao je s Titovim satom na ruci... Šest mjeseci je stanovnik Trnjanske ulice bio i Ćiro Blažević. Iz Travnika je u Zagreb, kao talentirani igrač, došao s drvenim koferom, stanovao je u potkrovlju s golubovima. Prvi plesni korak je naučio u "Jeđutu", u Trnju je naučio vezati kravatu, a umivao se na "francekima"... Ah, "željezni franceki"? Bile su to pumpe, izvor života... - Zimi smo u školu išli u kratkim rukavima, jer bi nam "starci" oduzimali kapute, kako bi omotali "franceke", da se voda ne smrzne - reći će Eskolić. Kao uspomena na te dane, na Trnju još ima pet "željeznih franceka"... Trnjanska posebnost bili su i - Bugari, vrtlari koji su uzgajali poznatu salatu "putericu" i "prajzericu". Imali su svoje gredice uz današnji autoput, nakon poplave su ih preselili u Remetinec i Brezovicu... Osim Ivana Prebega i Dragutina Šurbeka, najpoznatija je bila jedna "ona gospođa". Svi Trnjani su prošli kroz ruke te dame, poznate pod nadimkom "Mađarica".

- Mnogi su Trnjani kod nje "zgubili plombu", samo velečasni nije bio njezin klijent - izvlači posebnosti iz trnjanske prošlosti Eskolić, koji je ministrirao kod velečasnog Kocipera i znao cijelu misu na latinskom. Crkva Krista Kralja najzaslužnija je i za njegov sportski uspon.

- Kardinal Franjo Šeper je djeci nabavio dva stola za "pingić", a komunisti u Mjesnoj zajednici su imali samo jedan...        Kardinal, nogometaši, stolnotenisači, "bugari", šljakeri, pijanci i kurve, sve se to pralo na "francekima", vršilo nuždu po gredicama salate "puterice", kralo zimnicu iz susjedovog vrta i maštalo kako prijeći "crni most" kod Paromlina, pobjeći iz mračnih trnjanskih ulica i doći u neki svoj "teatar snova". Poput kardinala, koji je stigao do Vatikana, Drage Diklića i Ane Štefok, Ivana Prebega ili Dragutina Šurbeka... Danas je Trnje kvart kranova, u kojemu se kvadratni metar prodaje najmanje za 3000 eura, kvart koji se odavno spojio s glavnom gradskom jezgrom. Na staro Trnje podsjeća još jedino Žarko Čuljak i njegova gostionica s "trnjanskim slijedom", gdje povremeno na ručak svrati još jedna zagrebačka nogometna legenda - Dražan Jerković, i "Trnjanka", gdje se, uz "Stare krovove" u Fijanovoj ulici, jede najbolja janjentina u Zagrebu. Kao štit pred osuđenikom, kojega će uskoro "pogubiti", stoji "Palača pravde" u Vukovarskoj, sa stotinama lažnih svjedoka i advokata, koji su ostarili a da nisu dobili prvu parnicu. Da, tamo je još na životu Trnjanska ulica s kinom "Romanija", kojega će uskoro progutati Bandićevi bageri, te nogometno igralište, na kojemu već desetljećima nisu rođeni novi Haraminčići i Cerini... Tomislav Židak