POSLOVNE FINANCIJE

1. Kompanije i njeni ciljevi

Kompanija je osnovni privredni subjekt (organizacija), koji se osniva radi sticanja dobiti. Ciljna funkcija kompanije je dobit (profit). Ovo karakteriše sve pravne forme kompanija. Kompanijama koja obavljaju djelatnost od opšteg interesa svojstveno je da, pored ove ciljne funkcije, mogu imati i sekundarnu ciljnu funkciju. Ona se sastoji u zadovoljavanju potreba korisnika usluga iz obavljanja ove djelatnosti.

Proces reprodukcije čine subjekti a ključni subjekt u procesu reprodukcije je upravo kompanija/preduzeće. Kompaniju posmatramo i kao finansijski sistem, sistem koji nastoji neograničeno i trajno postojati/poslovati, a kojem je novac: preduslov u nastanku i kontinuitet poslovanja i razvoja. Stepen razvijenosti i organiziranosti društvene reprodukcije ovisi o brojnim faktorima, a najznačajnije mjesto pripada organizaciji društvenog rasta i razvoja. Kompanije (preduzeća) su kao osnovne opšte: organizacijske, socio-ekonomske, tehničko-tehnološke i razvojne jedinice.

Prvi oblici preduzeća (kompanija) se javljaju u poslovima trgovine. Preduzeća nastaju spajanjem razvoja na području: prava, poslovne tehnike i tržišnog prometa.

Glavni cilj svake kompanije je: maksimilizacija profita i opstanak. Taj cilj se postiže stvaranjem vrijednosti, a vrijednost u dioničkom društvu se iskazuje je rezultat triju glavnih odluka: odluke o ulaganju, odluke o financiranju i odluke o dividendi i zadržanom dobitku.

Pomočni financijski ciljevi kompanija su:

1. Maksimalizacija neto dobitka u dugom roku - Ostvarenje ovog cilja je uvjet za ostvarenje glavnog cilja - maksimilizacija profita i opstanak u konkurentskoj borbi na tržištu. Mksimalizacija neto dobitka nije najbolje mjerilo dobrog finan. upravljanja. Bolji kriterij i mjera profitabilnosti je zarada po dionici.

2. Jačanje financijske snage - Financijska snaga je pomoćni cilj financijskog upravljanja (financijske politike) i financijskog menadžmenta. Čine ju 2 komponente: Kvantiteta financijske snage i Kvaliteta financijske snage.

Kvantiteta: predstavlja obujam i vrijednost imovine. Kvanitetu financijske snage čine: trajna sposobnost plaćanja svih obveza u roku (solventnost); tr.sp. kratkorčnog financiranja tekućeg poslovanja i dugoročnog financiranja razvoja; trajna sposbnost profitabilnog ulaganja u imovinu; očuvanje imovine vlasnika (poslovanje bez gubitka); povećanje imovine vlasnika ostvarenjem neto dobitka i zadržavanjem dobitka; trajna sposobnost zadovoljenja financijskih potreba djelatnika, menadžera i fiskusa (naplata poreza).

Kvaliteta: uvjetuje mogućnost poslovanja; zbog toga je primaran u odnosu na kvantitetu. Ako nema kvalitete odnosno sposobnosti plaćanja, financiranja, investiranja i slično nema mogućnosti dobrog poslovanja i opstanka poduzeća.

1

2. Menadžeri, finansijski menadžeri

Menadžment je set procesa koji omogućuje nesmetano funkcionisanje komplikovanog sistema ljudi i tehnologija. To je proces oblikovanja i održavanja okruženja u kojem pojededinci radeći zajedno u skupinama efikasno ostvaruju odabrane ciljeve. Financijski menadžeri donose odluke o alternativnim izvorima i uporabama sredstava. Oni obavljaju četiri vrste aktivnosti: prognoziranje i planiranje, investicijska i finansijska odluka, kontrola i interakcija sa tržištima novca i kapitala.

Kategorije poslova kojima se bavi finansijski menadzer: Poslovi u firmi koje obavlja FM; Finansijski poslovi sa finansijskim institucijama, Poslovi FM-a na finansijskim tržištima, Restruktuiranje firme ili firmi koje mogu biti interesantne FM, Poslovi sa posebnim finansijskim institucijama, Poslovi sa državom i prema državi, Poslovi sa inostranim partnerima, Skupina poslova koji se odnose na samu strukturu finansijskog menadzera...

Prva skupina poslova- Poslovi u firmi je najvažnija, najkompleksnija, najzahtjevnija. Oduzima najviše pažnje FM-a.:• Prosjecna vrijednost firme, odnosno procjena vrijednosti imovine• Osiguranje, pribavljanje potrebnih sredstava za finansijske i poslovne aktivnosti firme• Pracenje realizacije tekuce i razvojne politike• Analiza poslovnih i finansijskih pozicija firme• Pracenje izmirenja finansijskih obaveza firme

Funkcije: Prognoziranje i planiranje -Planiranje je polazna funkcija upravljanja kako malim i srednjim tako i velikim poduzećem. FINANCIJSKO PLANIRANJE - podrazumijeva procjenu novčanih primitaka i novčanih izdataka. Financijski menadžeri donose investicijske i financijske odluke. Na temelju dugoročnih planova, financijski menadžer mora osigurati kapital koji je potreban da bi se podržao rast tvrtke.

FINANCIJSKA ANALIZA - pomaže financijskom menadžmentu da shvati prošla poslovna ostvarenja i tekuće financijske prilike.

Kontrola -Kontrola je usporedba planiranih i ostvarenih rezultata u poslovnom procesu. FINANCIJSKA KONTROLA - obuhvaća ispitivanje prošlih i tekućih financijskih aktivnosti kako bi se utvrdilo da li novčani tokovi slijede financijski plan. Konstantno mijenjanje uvjeta poslovanja zahtijeva kontinuirano ažuriranje prvobitno utvrđenog financijskog plana. Financijaki menadžer mora surađivati s menadžerima u drugim područjima djelatnosti tvrtke da bi pomogao da tvrtka funkcionira što efikasnije.

Interakcija s tržištima novca i kapitala -Ova aktivnost uključuje suradnju s tržištima novca i kapitala. Svaka tvrtka ima određeni utjecaj na financijska tržišta, ali i financijska tržišta djeluju na nju. To se događa putem pozajmljivanja sredstava, trgovanjem vrijednosnicama društva, trgovanjem vrijednosnicama trećih društava, ili primjerice isplatama kamata onima koji su investirali u vrijednosne papire društva. FINANCIRANJE - podrazumijeva pribavljanje novčanih sredstava, njihovo korištenje i vraćanje njihovim izvorima.

Dobar menadžer je značajan jer posjeduje: snažno izvođenje dobre strategije koji je dokazani recept za uspjeh i dostizanje maksimalnih preformansa; vještina i implementacija strategije.

Ključni ciljevi menadžera su: društvene vrijednosti, vodstvo, profit, organizacijska efikasnost, stabilnost, rast i razvoj, ponašanje, društvena odgovornost.

2

3. Finansijska tržišta i institucije

Sva preduzeća posluju unutar finansijskog sistema koji se sastoji od mnogo institucija i tržišta. Finansijsko tržište su sve institucije i postupci koji povezuju kupce i prodavce finansijskih instrumenata. Svrha finansijskih tržišta je efikasna alokacija štednje krajnjim korisnicima.

Finansijska tržišta mogu se podijeliti na: Tržište Novca i Tržište Kapitala.

Tržište novca se odnosi na kupovinu i prodaju kratkoročnih korporacijskih i vladinih dužničkih vrijednosnih papira.

Tržište kapitala se bavi relativno dugoročnim dužničkim i vlasničkim obveznicama i dionicama. Unutar tržišta novca i kapitala postoje primarno i sekundarno finansijsko tržište. Primarno finansijsko tržište je tržište na kojem se prvi put kupuju i prodaju novi vrijednosni papiri, tj tržište novih emisija. Sekundarno finansijsko tržište je tržište postoječih a ne novi vrijednosnih papira.

Tok sredstava od štediša ka investitorima u realnu imovinu može biti direktan, a ako postoje finansijski posrednici taj tok može biti i indirektan. Finansijski Posrednici su finansijske institucije koje primaju novac od štediša i ta sredstva koriste za odobravanje zajmova i druge finansijske investicije u njihovo ime.

Zadaci finansijskih tržišta i posrednika: alociranje štednje ka realnim investicijama prijenos i diverzifikacija rizika likvidnost mehanizmi plaćanja informacije sa finansijskih tržišta.

Finansijska tržišta su pravi ambijent za: upravljane finansijama, podešavanja ka optimalnom stanju privrednog društva, promjene strukture likvidnosti svakog subjekta.

Finansijske institucije imaju veliki uticaj na funkcionisanje ekonomije u cjelini. Najvažnija finansijska institucija u finansijskom sistemu je centralna banka. Ona je državna institucija koja je odgovorna za vođenje monetarne politike.

Finansijski sistem je dosta složen i sastoji se od različitih vrsta privatnih finansijskih institucija: Komercijalne Banke, Štedne Institucije, Osiguravajuća Društva, Penzijski Fondovi, Finansijske Institucije i Uzajamni Fondovi.

Komercijalne banke najvažniji su izvor sredstava za preduzeća u cijelini. Banke od pojedinaca, kompanija i vlada primaju depozite, te za uzvrat odobravaju zajmove.

Osiguravajuća društva bave se prikupljanjem periodičnih uplata od onih koje osiguravaju u zamjenu za osiguranje isplata ako nastanu slučajevi obično sa neželjenim posljedicama.

Ostali finansijski posrednici – penzioni fondovi i ostali mirovinski fondovi primaju doprinose od zaposlenih i poslodavaca. Te doprinose fondovi investiraju, te umirovljenim radnicima periodično isplačuju kumulativne iznose ili anuitete.

3

4. Posredovanje, posrednici na finansijskim tržištima

Financijsko posredovanje je postupak neizravnog transfera financijskih resursa od sektora koji ima suficit, prema sektoru koji ima deficit, odnosno to je neizravni put kojim se kreću financijska sredstva od kreditora prema korisnicima tih sredstava (dužnicima). Transfer financijskih resursa povezan je s asimetrijom štednje i investicija različitih gospodarskih sektora (poduzeća, stanovništva i države).

Financijski posrednici su fizičke i pravne osobe ili institucije koje prikupljaju novčana sredstva u javnosti i usmjeravaju ih u financijske plasmane. Novčana sredstva prikupljaju u obliku uloga na depozite, prodajom polica osiguranja, uplatom uloga, polozima na transakcijske račune i sl. Ovako prikupljena sredstva plasiraju na financijsko tržište.

Osnovna uloga financijskih posrednika u snižavanju transakcijskih troškova dolazi do izražaja kroz prednost ekonomije razmjera koju oni stvaraju.Financijski posrednici prikupljaju sredstva kao direktna potraživanja s jednim karakteristikama i transformiraju ih u indirektna potraživanja s drugačijim karakteristikama. Na taj način provode denominacijsku transformaciju (npr. mnoštvo malih ušteda plasiraju u jedan veliki kredit), diverzificiraju rizik, transformiraju dospijeća, osiguravaju likvidnost i tako izravno ili neizravno smanjuju troškove financijskog tržišta.

Finansijski posrednici su: Depozitne institucije: banke, štedne banke, kreditne unije, stambene štedionice, Institucije ugovorne štednje: osiguravajuća društva, mirovinski fondovi Investicijski posrednici: investicijska društva, investicijski fondovi.

5. Bilanse

Bilansa  je sastavni pregled imovine, kapitala i obveza na određeni datum. Sastoji se od dva sastavna dijela, aktive i pasive. Bilansa je jedan od pet financijskih izvještaja koje obvezno godišnje sastavljaju trgovačka društva.

Bilansa pokazuje financijski položaj društva, imovinu kojom rapolaže društvo, obveze društva i vlasničku glavnicu.

Osnovno pravilo bilanse je ujednačenost aktive i pasive i to tako da aktiva prikazuje imovinu po njenim vrstama i likvidnosti (unovčivosti), a pasiva prikazuje izvore, po njihovim vrstama i ročnosti, tj. pasiva odgovara na pitanje iz kojih izvora je stečena ukupna imovina društva, iz vlastitih ili tuđih izvora i koliko su trajni ti izvori.

Takozvano zlatno pravilo financiranja upućuje da imovinu dugog roka upotrebe (primjerice nekretnine i opremu) treba financirati izvorima isto tako dugog roka dospijeća. Financiranje suprotno ovom pravilu dovodi do nemogućnosti izmirivanja obveza o njihovu roku tj. dovodi do insolventnosti društva.

4

6. Finansijski izvještaji

Finansijski izvještaji su formalni pregled finansijskih aktivnosti nekog pravnog ili fizičkog lica i drugog obaveznika finansijskog izvještavanja na kraju poslovnog perioda (poslovne godine). Za kompaniju ili preduzeće, sve relevantne informacije predstavljene na jednoobrazan i razumljiv način predstavljaju finansijske izvještaje.

Finansijski izvještaji služe za dvije osnovne svrhe:• Dokumentiranje finansijskog, ekonomskog i bilansnog položaja kompanije koje predstavlja osnovu za planiranje i kasnije odlučivanje menadžmenta i uprave, vlasnika udjela ili dioničara. Rezultati predstavljeni u finansijskim izvještajima također daju i osnovne podatke povjeriocima i bankama u svrhu analize kreditnog rejtinga kompanije (pravnog lica).• Godišnji finansijski izvještaji su polazna osnova za oporezivanje kompanije, uglavnom u vidu poreza na dobit ili dividendi.

Postoje četiri osnovna finansijska izvještaja, koji se objavljuju zajedno sa drugim analizama i izvještajima menadžmenta: bilans stanja, bilasn uspjeha, izvještaj o novčanim tokovima i izvještaj o promjenama na kapitalu.

Bilans stanja je finansijski izvještaj koji zbraja sredstva, obaveze i kapital jedne kompanije, u jednom specifičnom momentu, obično na kraju računovodstvenog ciklusa. Ova tri segmenta daju ulagačima do znanja šta jedna kompanija posjeduje to jest duguje, kao i iznos investicija od strane dioničara.

Bilans uspjeha je finansijski izveštaj u kome se prikazuju prihodi i rashodi privrednog društva sa ciljem utvrđivanja rezultata poslovanja (ostvarene dobiti ili gubitka) u određenom vremenskom periodu. Logično, sadržinu bilansa uspjeha čine prihodi i rashodi s tim da se naročito ističe struktura prihoda i rashoda.

Osnovna svrha izvještaja o novčanim tokovima je osigurati informacije o novčanim primicima i novčanim izdacima poslovnog subjekta tijekom računovodstvenog razdoblja. Izraz novčani tokovi uključuje primitke (priljeve) i izdatke (odljeve) novca i novčanih ekvivalenata.

Izvještaj o promjenama kapitala (glavnice) iskazuje povećanje ili smanjenje ukupne neto imovine koja pripada dioničarima, tj. članovima trgovačkog društva. Navedene promjene mogu potjecati iz kapitalnih doprinosa – uplata ili smanjenja kapitala – isplata, kao i biti rezultat poslovnih aktivnosti tijekom razdoblja, odnosno, između dva datuma bilance.

Pored osnovnih izvještaja, uprava pravnog lica podnosi i druge izvještaje, finansijske i nefinansijske prirode, kao što su: izvršenje plana poslovanja, bilješke i objašnjenja pojedinih stavki izvještaja, poslovne politike koje su primijenjene u poslovanju i slično.

5

7. Vremenska vrijednost novca

Vremenska vrijednost novca je koncept prema kojem novac u sadašnjosti više vrijedi, više se preferira nego nominalno isti iznos novca u budućnosti. Bazira se na mogućnosti da se novac u sadašnjosti uloži, kako bi se u budućnosti uvećao. Bazira se također na činjenici da je sklonost potrošnje u sadašnjosti veća u odnosu na isti opseg potrošnje u budućnosti. Zbog toga se potrošnja odgađa jedino ako postoji mogućnost da se u budućnosti obujam potrošnje poveća, tj. da se potpunije zadovolje potrebe.

Postoji više razloga preferiranja raspolaganja novcem u sadašnjosti:  1. rizik pritjecanja novca i njegove transformacije (budućnost je neizvjesna u pogledu

pritjecanja novca i mogućnosti njegove transformacije u nenovčane oblike sredstava) 2. inflacija (dodatni razlog vremenskoj preferenciji novca jest porast cijena zbog kojih

isti novčani iznos u budućnosti vrijedi realno manje) 3. mogućnost upotrebe novca (posjedovanje novca omogućava njegovu potrošnju, tj.

zadovoljavanje određenih potreba, osim toga ulaganjem novca u sadašnjosti taj iznos u budućnosti se može povećati).

8. Procjena vrijednosti obvaznica

Obveznica je dužnički vrijednosni papi koji se izdaje s ciljem prikupljanja financijskih sredstava s unaprijed definiranim rokom povrata. Investiranjem u obvaznice investitori posuđuju svoj novac: kompaniji, vladi ili nekom drugom izdavaocu tog vrijedonosnog papira na tačno određeno vrijeme. Cijena ovako prikupljenog kapitala je :

unaprijed tačno utvrđena fiksna (kamata) isplaćuje se u tačno utvrđeno vrijeme.

Obveznice su prenosivi vrijedonosni papiri a glase po naredbi vlasnika na: ime i na donosioca. One koje glase na ime prenose se indosamentom, a one koje glae na donosioca prenose se njihovom predajom. Obveznice su tipični, po pravilu dugoročni vrijedonosni papiri.

Računovodstveni termini za obveznice: autorizirane (odobrene) emitirane (prodane obveznice ili izdate obveznice u zamjenu za različita sredstva i

usluge individua) neemitirane (autorizirane obveznice koje nisu puštene u promet) trezorske (emitirane i potpuno plaćenje obveznice koje je korporacija ponovno stekla

kupnjom ili poklonom. One ne prestavljaju imovinu ali mogu biti prodane po bilo kojok cijeni)

glevne ( emitovane obveznice umanjene za trezorske ) potpuno plaćene (potpuno plaćene obveznice po nominalnoj odnosno tržišnoj

vrijednosti).

Tržišna vrijednost obveznica kao mjera profitabilnosti uzima : veličinu i dinamiku svih novčanih primitaka od obveznice orema njenoj tržišnoj vrijednosti. Cijena obveznica je sadašnja vrijednost budućih novčanih tokova.

6

9. Procjena vrijednosti dionica

Dionica je pisana izjava o uloženim sredstvima u vlasničku glavnicu; to je pogodan instrument za dobijanje potrebnih sredstava. Sastoji se od 2 dijela: plašt dionice (sa bitnim elementima propisanim zakonom) i kupon (sa elementima propisanim zakonom).

Procjena vrijednosti dionice banke kao investicije primarno je usmjerena na ekonomski pristup čije su glavne značajke:

Primjenjiv za vrednovanje profitabilne imovine Orijentiran prema budućnosti Određen očekivanim novčanim tokovima od profitabilne imovine Utemeljuje se kroz međuovisnost rizika i nagrade

Pri procjeni redovne dionice tri su aspekta koje je potrebno detaljno analizirati: trenutni financijski izvještaji promatranog poduzeća povijest financijskih izvještaja promatranog poduzeća konkurencija odnosno promatranom poduzeću usporediva poduzeća.

Modeli koje koriste pri procjeni vrijednosti obične dionice mogu biti: modeli sadašnje vrijednosti očekivanih dividendi, modeli tržišne kapitalizacije, modeli sadašnje vrijednosti očekivanih novčanih tokova.

Tržišna vrijesnot dionica je povazana sa faktorima: sposobnosti dodatne zarade, nematerijalna imovina i vrijednosti budućih investicija.

Rastuće dionice se u prvom redu kupuju zbog očekivanja kapitalnih dobutaka, a prihodovne dionice se prvenstveno kupuju zbog gotovinskih dividendi.

10. Neto sadašnja vrijednost

Neto sadašnja vrijednost (NSV) predstavlja procijenjenu sadašnja vrijednost nekog plaćanja koje treba obaviti (ili primiti) sutra. Plaćanje se diskontira za iznos koji uzima u obzir vrijeme između današnjeg trenutka i dana kad ono dospijeva. Taj se iznos izračunava uzimajući u obzir očekivane kamatne stope i stupanj rizika povezanog s plaćanjem.

Neto sadašnja vrijednost investicijskog projekta je razlika između sadašnje vrijednosti budućeg prihoda od projekta i sadašnje vrijednosti njegovih budućih troškova. NSV se može definirati kao razlika između sadašnje vrijednosti novčanih primitaka i sadašnje vrijednosti novčanih izdataka pri tome se sadašnja vrijednost novčanih primitaka i novčanih izdataka računa diskontiranjem procijenjenih tokova. Diskontna stopa predstavlja zahtijevanu stopu povrata, odnosno cijenu kapitala.

Odluka za investitore je prihvatljiv samo onaj investicijski projekt kod kojeg se utvrdi nula ili pozitivan iznos neto sadašnje vrijednostikod odlučivanja između više međusobno isključivih projekata. Odluka se donosi u korist projekta s NSV > 0 koji ima maksimalnu NSV. Opća formula za računanje neto sadašnje vrijednosti:

NSV = ∑ Ci / (1 + r)i gdje je:

Ci -novčani tok (+ ili -) u razdoblju, i- broj razdoblja, r- diskontna stopa

7

11. Analiza diskontnih novčanih tokova

Diskontiranje predstavlja utvrđivanje sadašnje vrijednosti neto dobitka. Realni novčani tokovi moraju se diskontirati po realnim kamatnim stopama, a nominalni novčani tokovi po nominalnim kamatnim stopama. Diskontovani novčani tok (DNT) je osnovni metod za procejnu vrijednosti kapitala preduzeća. Zajedno sa metodom kapitalizacije pripada tzv. prinosnom pristupu u proceni vrednosti kapitala preduzeća. Oba ova metoda procjene zasnivaju se na budućim projektovanim rezultatima poslovanja preduzeća (neto dobit ili neto novčani tok).

Diskontirani novčani tok se koristi još od 1950-ih godina prije svega u kapitalom intenzivnim poduzećima, te nalazi sve širu primjenu. Smatra se da je diskontirani novčani tok jedan od najzanimljivijih misaonih stavova koji nude financije i računovodstvo. Metoda diskontiranog novčanog toka koristi se kao općeprihvaćena koncepcija prosuđivanja rentabilnosti nekog projekta, odnosno investicijskog ulaganja.

Za analizu diskontnih novčanih tokova koriste se: Neto sadašnja vrijednost, Interna stopa rentabilnosti, Period povrata investicije, Povrat investicije...

Neto sadašnja vrijednost (NSV) predstavlja procijenjenu sadašnja vrijednost nekog plaćanja koje treba obaviti (ili primiti) sutra. Plaćanje se diskontira za iznos koji uzima u obzir vrijeme između današnjeg trenutka i dana kad ono dospijeva. Taj se iznos izračunava uzimajući u obzir očekivane kamatne stope i stupanj rizika povezanog s plaćanjem.

Interna stopa rentabilnosti je povrat zarađen na danom projektu. Ako se NPV izjednači s nulom, može se izračunati interna stopa rentabilnosti što predstavlja stopu po kojoj će se izjednačiti investicija i trošak samog projekta po njegovom završetku. Pri tome treba uzeti u obzir i pretpostavku da su stopa kao i vrijeme i značaj svih procijenjenih tokova novca tačni te se odvijaju kako je i predviđeno. Pri izračunavanju interne stope rentabilnosti analitičar se služi iterativnim postupkom, grafičkim postupkom te interpolacijom.

Period povrata investicije se opisuje kao ključan indikator rizika te se može protumačiti na način da što je kraći period povrata to je manje vjerojatno da će nova tehnologija zastarjeti čime se povećava fleksibilnost kompanije prilikom prihvaćanja nove tehnologije. Dakle, što je kraći period povrata, to bolje. Ako je period povrata manji od onog koji je prihvatljiv za organizaciju (industrijski prosjek jest 24 mjeseci), projekt će vjerojatno biti uspješan.

Povrat investicije (ROI) je povrat od uloženog ukupnog kapitala, pokazatelj rentabilnosti odnosno profitabilnosti uloženog kapitala ili investicije. Dobiva se tako da se u brojniku koristi neka od veličina koje odražavaju povrat (neto dobitak, bruto dobitak, neto ili bruto dobitak uvećan za iznos plaćenih kamata) i podijeli s vrijednošću ukupnog kapitala te se pomnoži sa 100. Ako se u brojniku povrat iskazuje veličinom novčanog toka, tada se pokazatelj označava sa CFROI.

8

12. Analiza projekata

Analiza osjetljivosti projekata je analiza uticaja promjena troškova, prodaje na profitabilnost projekta. Analiza scenarija je analiza projekta uz određenu kombinaciju pretpostavki, tj. stimulaciona analiza. Izdatak predstavlja isto što i isplata ali samo kad se radi o izdavanju gotovine. Rashod ukazuje na bespovratno izdavanje na trpšenje novca i stvari.

Menadžeri koriste različite tehnike u analizi i selekciji projekata, kao što su:1. neto sadašnja vrijednost – NPV,2. indeks probitabilnosti – PI,3. interna stopa rentabilnosti – IRR,4. modifikovana interna stopa povrata – MIRR,5. period povrata investicije – PPI,6. diskontovani period povrata – DPP

Bazna premisa investicione analize glasi da je projekat vrijedan preduzimanja ukoliko će on stvarati vrijednost za investitore.

Neto sadašnja vrijednost (NPV) je naprikladniji pristup za mjerenje prihvatljivosti (poželjnosti) projekta jer jedino ovaj model konzistentno vodi ka maksimalizaciji blagostanja dioničara.

Metode NPV, PI, IRR i MIRR uzimaju u obzir, s jedne strane, vremensku vrijednost novca, a s druge strane novčani tok tokom cjelokupnog korisnog vijeka projekta. Iako ove četiri tehnike uvijek daju identične rezultate kada je u pitanju prihvatanje ili odbacivanje nezavisnih projekata, kod međusobno isključivih projekata situacija je nešto drugačija, te može da dođe do konfliktnih rezultata.

U ostale metode koje mjere prihvatljivost, odnosno analiziraju projekat ubrajamo period povrata, koji ne uzima u obzir vremensku vrijednost novca, i diskonotovani period povrata, koji uzima u obzir vremensku vrijednost novca ali samo dok projekat ne povrati inicijalnu vrijednost investicije. Što je rezultat projekta neizvjesniji to je prilagodljivost vrjednija.

13. Rizik, povrat na ulaganje i oportunitetni troškovi

Rizik predstavlja mogućnost da stvarni povrat na investiciju odstupa od očekivanog. Stav prema riziku je osnov za donošenje odluke o investiciji. Rizik je izlaganje opasnosti da se u nekom pothvatu ne uspije, odnosno da se pretrpi šteta. Podjela rizika:

poslovni rizik (vezan za neizvjesnost u ostvarivanju prinosa na uložena sredstva) finansijski rizik (vezan za neizvjesnost u ostvarenju bruto dobiti):

Na osnovu uticaja na djelovanje kompanija odraženih na gotovinski tok poslovanja rizik se dijeli na : sistemski i nesistemski.

Povrat ulaganja je postotak neto profita nakon oporezivanja (after-tax net profit) od investicije poduzete za ostvarivanje toga profita. To je jedan od najčešće rabljenih pokazatelja u zapadnom poslovnom okruženju za ocjenjivanje uspješnosti investicijskih pothvata.

9

Ostvariti najbolje moguće i poželjive kombinacije između rizika i povrata investicija je osnovna težnja portfolija menadžera koji donose odluke o:

alokaciji kapitala alokaciji finansijske imovine izboru pojedine konkretne imovine.

CAPM je teorija o odnosu između rizika i povrata. Tvrdi da je očekivana rizična premija za sve ukupne prihode jednaka. Pretpostavke CAPM su:

svi investitori imaju racionalna očekivanja svi investitori su protivni riziku povrati imaju nominalnu distribucije fiksan je kvantitet sredstava perfektna tržišta kapitala.

Trošak kapitala kompanije se koristi da se diskontiraju novčani tokovi za sve nove projekte. Trošak kapitala kompanije je očekivani povrat na ulaganje koji investitori zahtjevaju od kompanije, a koji određuju prosječan rizik vrijednosti papira kompanije. Trošak kapitala za projekt je minimalna stopa od projekta obzirom na rizik.

14. Rizik, povrat na ulaganje i budžetiranje kapitala

Rizik predstavlja mogućnost da stvarni povrat na investiciju odstupa od očekivanog. Stav prema riziku je osnov za donošenje odluke o investiciji. Rizik je izlaganje opasnosti da se u nekom pothvatu ne uspije, odnosno da se pretrpi šteta. Odnos prema rizicima trebao bi biti proaktivan: ne bježati od njih, već ih treba upoznati i ići im u susret.

Povrat ulaganja je postotak neto profita nakon oporezivanja (after-tax net profit) od investicije poduzete za ostvarivanje toga profita. To je jedan od najčešće rabljenih pokazatelja u zapadnom poslovnom okruženju za ocjenjivanje uspješnosti investicijskih pothvata.

Budžetiranje kapitala jedna je od najrazvijenijih tehnika financijske analize. To je ujedno i jedno od najrazvijenijih područja interne financijske analize, odnosno, upravljačkog pristupa financijama poduzeća, sa značajnim implikacijama i na eksternu financijsku analizu kao i na područje poslovnih kombinacija. Budžetiranje kapitala predstvlja postupak donošenja odluka odugoročnim investicijama u realnu poslovnu imovinu kompanije.Postupak budžetiranja sasastoji od:

prognoze novčanih tokova projekata

ocjene njihove finansijske efikasnosti primjenom kriterija finansijskog odlučivanja ugrađenih ubrojne metode budžetiranja kapitala.

10

15. Vagani prosječni trošak kapitala i vrednovanje kompanija

Stvarna vrijednost kompanija utvrđuje se određenim metodama procjene, i predstavlja pošteno procijenjenu vrijednost poduzeća, kapitala ili imovine, dakle cijenu koju bi poduzeće ili imovina ostvarili na fer i otvorenom tržištu. Suprotstavljena je raznim drugim konceptima vrijednosti kao što su tržišta, knjigovodstvena ili likvidacijska vrijednost poduzeća.

Svrhe procjene vrijednosti kompanija su brojne, a neke od najvažnijih su:

procjena vrijednosti privatnih poduzeća koja ne kotiraju na burzi kako bi vlasnici mogli utvrditi vrijednost svoje imovine

izbor optimalnog portfelja dionica poduzeća koja kotiraju na burzi za potrebe investitora

određivanje vrijednosti poduzeća ili njihovih dijelova u postupcima kupnje, prodaje ili spajanja

ocjena učinaka strategije društva jer bi poduzeće trebalo slijediti strategiju koja maksimira vrijednost njegove vlasničke glavnice

procjena tržišnih i ekonomskih očekivanja, s obzirom na to da vrijednost društava koja kotiraju na burzi sadržava ta očekivanja

Modele procjene vrijednosti poduzeća možemo podijeliti u dvije osnovne skupine - modele procjene vrijednosti koji uzimaju u obzir vrijednost drugih društava i imovine te one koji u obzir ne uzimaju vrijednost drugih poduzeća.

Kod modela procjene vrijednosti koji u obzir ne uzimaju vrijednost drugih poduzeća, stvarna vrijednost se utvrđuje promatranjem fundamentalnih karakteristika samog poduzeća (novčanih tokova, imovine, obveza, uvjeta financiranja i sl.), bez korištenja usporedivih podataka o drugim društvima.

Kod modela procjene vrijednosti koji u obzir uzimaju vrijednost drugih poduzeća procjena se obavlja na temelju javno dostupnih ili ranije napravljenih procjena vrijednosti drugih društava i imovine.

Jedna od najčešće korištenih metoda procjene vrijednosti je metoda diskontiranog novčanog toka. U njoj, pri procjeni vrijednosti poduzeća buduće slobodne novčane tokove svodimo na sadašnju vrijednost tehnikom diskontiranja. Pritom se uvažava vremenska preferencija novčanih primitaka i izdataka. Diskontiranje odražava i rizičnost ostvarenja novčanih tokova, tj. viša razina rizika rezultira višom diskontom stopom koju koristimo u modelu procjene vrijednosti.

Kao diskontna stopa za računanje sadašnje vrijednosti slobodnih novčanih tokova za vlasnike i kreditore koristi se vagani prosječni trošak kapitala iz kreditnih i vlasničkih izvora sredstava. Diskontna stopa također uzima u obzir i činjenicu da je trošak kamate porezno priznati trošak.

11

16. Uvod u korporativne finansije i upravljanje

Korporativne finansije se odnose na donošenje poslovnih odluka koje utiču na finansije preduzeća koja su organizovana u formi akcionarskih društava. Generalno gledano, sve odluke koje se donose u okviru korporativnih finansija, mogle bi se grupisati u tri osnovne grupe: Investicione odluke, Finansijske odluke i Odluke o dividendama.

Investicione odluke – predstavljaju odluke koje omogućavaju ostvarenje prihoda i dobitka, ali i one koje omogućavaju ostvarenje raznih ušteda.

Finansijske odluke – predstavljaju odluke koje se odnose na to : kako pribaviti dodatni kapital za finansiranje opstanka, rasta i razvoja korporativnog preduzeća.

Odluke o dividendama – predstavljaju one odluke koje se odnose na dividendu kao prinos na akcije preduzeća.

Pod korporativnim upravljanjem, u najširem smislu reči, se podrazumeva vještina upravljanja i načini kontrole preduzeća koja su organizovana u formi akcionarskih društava. Korporativno upravljanje obuhvata niz odnosa između uprave kompanije, njenog upravnog odbora, njenih akcionara i ostalih strana koje imaju interes u kompaniji. Dobro korporativno upravljanje trebalo bi da obezbjedi podsticaje za realizaciju ciljeva koji su u interesu i kompanije i akcionara.

Budući da se korporativno upravljanje vezuje samo za preduzeća koja su organizovana u formi akcionarskih društava, odnosno gde postoji odvojenost svojine od upravljanja, po logici stvari, proizlazi da se osnovni problem korporativnog upravljanja sastoji u sljedećem : “kako obezbjediti da menadžeri upravljaju u interesu vlasnika a ne u sopstvenom interesu ili u interesu nekih trećih lica.”

Ako je reč o direktorima firmi, onda je ovaj problem poznat kao tzv. “agencijski problem” koji je posebno izražen kod kompanija sa velikim brojem malih akcionara ili članova sa malim udjelima u kapitalu firme.

Direktor (agent) – firma (principal) – odnosi se regulišu ugovorom.

Dobro korporativno upravljanje omogućava preduzeću da premosti jaz i uspostavi ravnotežu (balans) između interesa onih koji upravljaju preduzećem i njegovih vlasnika (akcionara), istovremeno uvećavajući povjerenje investitora, kreditora, zaposlenih, kupaca i drugih interesenata.

Danas je prisutno veliko interesovanje za regulisanje korporativnog upravljanja, kako u Evropi, tako i izvan Evrope. Razlog za nagli porast interesovanja za pravno regulisanje dobrog upravljanja kompanijama leži uglavnom u sledećem :1) Talas privatizacije, koji je zahvatio ceo svet, posebno zemlje tranzicije;2) Talas integracija, koji je procesima spajanja, pripajanja i preuzimanjaposebno intenziviran tokom poslednjih 15 godina ;3) Sve veći značaj institucionalnih investitora, posebno penzionih fondova;4) Globalizacija svetskog tržišta kapitala;5) Krize nastale kao posledica slabosti u korporativnom upravljanju.

12

17. Podhvati kapitala, inicijalne javne ponude i dokapitalizacije

Inicijalna javna ponuda IPO je proces pri kojem preduzeće koje je u vlasništvu jednog ili više lica, prvi put prodaje akcije preduzeća širokom krugu investitora (građanima i institucionalnim investitorima). U razvijenim zemljama je svojstvena manjim i mlađim kompanijama koje traže kapital za ekspanziju, ali također i velikim privatnim kompanijama koje žele da se njihovim dionicama trguje javno.

Inicijalna javna ponuda predstavlja prilično složen i zahtjevan proces, za koji se emitenti najčešće oslanjaju na usluge investicione banke ili agenta emisije.

Inicijalna javna ponuda može se sprovesti na sljedeće načine: metod fiksne cijene, metod „book building“ i kombinacijom ova dva metoda.

Najčešće se primjenjuje i tzv. model „book building“ koju kompanije, posredstvom investicione banke, koriste za efektivnu distribuciju emitovanih akcija.

Dokapitalizacija je proces kroz koji korporacije najčešće pribavljaju vlasnički kapital. Dokapitalizacija je događaj u kojem postojeći ili novi investitori povećaju tvrtkin vlasnički kapital unosom imovine, prava ali najčešće uplatom gotovine.

Neki od mogućih razloga za razmišljanje o dokapitalizaciji su sljedeći:

Tvrtka ubrzano raste u pogledu prihoda što dovodi do povećanja imovine koju ne može financirati iz interno generiranih sredstava, a kreditori još nisu spremni odobriti sredstva zbog nepostojanja odgovarajućih kolaterala.

Tvrtka ima priliku investirati u profitabilne projekte ali joj je kapacitet daljnjeg zaduživanja ograničen jer u bilanci ne postoji prostor za povećanjem duga.

Tvrtka želi promijeniti postojeću (agresivnu) strukturu kapitala na način da se dio postojećeg duga otplati sredstvima prikupljenim u dokapitalizaciji što bi moglo rezultirati i manjim troškom duga zbog smanjenog rizika.

Dokapitalizacija od strane novih investitora će umanjiti relativni udjel u vlasništvu postojećih. Nakon odluke o poželjnosti provođenja dokapitalizacije, potrebno je odrediti prikladnu vrstu investitora. Između više načina moguće podjele investitora, temeljna je ona na strateške i financijske.

18. Politika zaduživanja

Politika zaduživanja može biti: politika maksimalnog zadržanog dobitka politika stalnog odnosa zadržanog dobitka, dividendi i rezervi

Politikom maksimalnog zadržanog dobitka preduzeće obezbjeđuje maksimalni sopstveni kapital za finansiranje razvoja. Ovom politikom štite se u prvom redu interesi preduzeća, u smislu obezbjeđenja uslova za budući razvoj i ostvarenje većeg neto dobitka.

Ova politika se ne može sprovoditi na duži rok, jer isplata malih dividendi dovodi do povećanja ponude i prodaje akcija, sto uslovljava pad tržišne cijene akcija.

13

Politika maksimalno zadržanog dobitka se primjenjuje kada:1) preduzeće ima mogucnosti za nova progfitabilna ulaganja2) preduzeće ima mali i nedovoljan zadržani dobitak iz ranijeg perioda3) nema mogućnosti, ili su uslovi vrlo nepovoljni, za pribavljanje dodatnih novčanih sredstava 4) akcionari pokazuju spremnost da eventualno naplate veću dividendu u budućem vremenu.

Politika stalnog odnosa zadržanog dobitka, dividendi i rezervi zasniva se na zadržavanju stalnog odnosa u raspodjeli ostvarenog neto dobitka. Određeni procenat neto dobitka se izrazava i kumulira za potrebe finansiranja razvoja preduzeća, dok se ostatak koristi za isplatu dividendi i rezerve. Politika stalnog odnosa zadržanog dobitka, dividendi i rezervi primjenjuje se kada:1) preduzeće ima mogućnost za nova profitabilna ulaganja za čije finansiranje treba stalnim

odnosom raspodjele ostvarenog neto dobitka obezbjediti potreban kapital za finansiranje razvoja

2) preduzeće ne može pod povoljnim uslovima da pribavi dodatni kapital novim kreditima ili novom emisijom hartija od vrijednosti.

19. Politika isplate dividendi

Isplata dividendi može biti predmet zakonskih ili drugih restrikcija, što znači da kompanija nema isključivo pravo odlučivanja po pitanju isplata dividendi. Prije svega ova ograničenja mogu biti posljedica duga koji postoji u preduzeću kroz kredite koje je preduzeće podizalo ili kroz emisije dužničkih hartija. Takođe, u zakonodavstvima većine zemalja je definisano da preduzeće ne može isplaćivati dividendu iz samog kapitala, već samo iz dobiti. Dividenda može biti isplaćena i iz dobiti akumulirane prethodnih godina, ako preduzeće nema pozitivan bilans. Osnovni oblik i najčešća forma raspodjele dobiti u preduzeću jesu novčane dividende. Dividenda se isplaćuje svim evidentiranim akcionarima na određeni dan.

Ovako isplaćene dividende se nazivaju redovne dividende. Osim redovnih postoje i specijalne dividende za akumuliranu (neraspoređenu) dobit.

Vrlo često umesto novčane dividende akcionari dobijaju dodatni broj akcija. Ovakav način isplate dividendi se odvija putem dokapitalizacije iz dobiti.

Preduzeće može umjesto isplate dividendi da odluči da otkupi određeni broj akcija i time raspodjeli višak likvidnih sredstava akcionarima. Ukoliko bi preduzeće otkupilo akcije od svakog akcionara proporcionalno njegovom učešću u vlasništvu, ne bi došlo do remećenja vlasničke strukture u preduzeću. Samo bi došlo do poništenja dijela kapitala u pasivi preduzeća. Ali sa aspekta pojedinačnog akcionara ovaj akt ne bi bio ništa različit od isplate dividende. Međutim, otkup sopstvenih akcija se drugačije tretira u poreskom smislu. Kako se na dividendu plaća porez na prihod građana, na prodaju akcija se plaća samo porez na kapitalnu dobit. U mnogim zemljama se otkup sopstvenih akcija poreski tretira kao da je dividenda isplaćena, pa čak i po većim stopama. Kod nas ne postoji kontrola Poreske uprave po pitanju sopstvenih akcija, ali čini se i da preduzeća ne koriste mnogo ovaj mehanizam kao način isplate dividende, već u druge svrhe.

Praksa je pokazala da se dividende mogu isplaćivati i u vidu materijalnih dobara - naturalne dividende.

14

20. Analiza finansijskog izvještaja

Analiza finansijskih izvještaja je tehnika koja se koristi kao nužan uslov za donošenje ispravnih odluka iz domena korporativnih finansija. Pri tome, osnovni preduslov valjanosti analize jesu tačne informacije o poslovanju.

Ciljevi analize finansijskih izvještaja mogu se podijeliti na opšte i posebne ciljeve. Opšti ciljevi odnose se na sagledavanje zarađivačke sposobnosti (rentabilnosti, profitabilnosti, uspešnosti) kompanije i finansijskog položaja (statusa) kompanije, njezinih novčanih tokova i promjena na kapitalu u cilju pružanja informacija korisnicima (naručiocima) analize.

Zbog toga što finansijski izvještaji predstavljaju osnovni izvor informacija za većinu investitora i analitičara, posebni cilj finansijske analize je dvostruke prirode: prvo, da se pomogne menadžmentu preduzeća pri donošenju odluka o investiranju, finansiranju i dividendama, i drugo, da se investitorima omogući procjena vrijednosti preduzeća i njegovih performansi.

Analiza finansijskih izvještaja predstavlja iscrpno istraživanje, kvantificiranje, deskripciju i ocjenu finansijskog statusa i uspješnosti poslovanja preduzeća, i ona može da otkrije ono što se desilo u prošlosti (do sada) i dati određene naznake onoga što se može očekivati.

Predmet analize su dakle finansijski izvještaji koji predstavljaju formalni pregled finansijskih aktivnosti nekog pravnog ili fizičkog lica i drugog obveznika finansijskog izvještavanja na kraju poslovnog perioda (poslovne godine). Postoje četiri osnovna finansijska izvještaja, koji se objavljuju zajedno sa drugim analizama i izvještajima menadžmenta: bilans stanja, bilans uspjeha, izvještaj o novčanim tokovima i izvještaj o promjenama na kapitalu. Pored osnovnih izvještaja, uprava pravnog lica podnosi i druge izvještaje, finansijske i nefinansijske prirode, kao što su: izvršenje plana poslovanja, bilješke i objašnjenja pojedinih stavki izvještaja, poslovne politike koje su primijenjene u poslovanju i slično., konkretno,

Analiza strukture bilansa i njegovih kolebanja pokazuje: veličinu obrtnih i osnovnih sredstava, promjene u njihovoj vrijednosti i njihove izvore

finansiranja stavke sa najvećom stopom porasta i njihov efekat na strukturu bilansa koji procenat sredstava se sastoji od zaliha i potraživanja razmjerni iznos vlasničkog kapitala i stepen zavisnosti preduzeća od pozajmljenih

sredstava raspored prispjeća pozajmljenih sredstava koji postotak odgovornosti i obaveza se sastoji od zaostalih poreza, kamata i nadnica.

Pri analiziranju izvještaja o zaradi i gubitku, mogu se izračunati struktura i udio individualnih elemenata:

troškovi bruto zarada kamate i porezi neto zarada ponovo investirana zarada.

Najvažniji pokazatelj je iznos priliva gotovine od ključnih poslova preduzeća. Ukupni prihodi moraju biti dovoljni da bar pokriju sve troškove povezane sa proizvodnjom i prodajom proizvoda.

15

21. Dugoročno finansijsko planiranje

Planiranje je aktivnost pojedinaca i strukture usmjerene na predviđanje budućeg stanja, ponašanja i uslova. Planiranje je funkcija koja se nastavlja na poslovnu politiku i uvijek je okrenuta budućnosti.

Financijsko planiranje je proces procjene učinaka investicijskih i financijskih odluka, koji se sastoji od: a) analiziranja ulaganja i financijskih mogućnosti otvorenih poduzeću; b) predviđanja budućih posljedica današnjih odluka; c) odlučivanja o alternativama i d) vrednovanja poslovanja u odnosu na ciljeve postavljene u financijskom planu.

Financijsko planiranje je nužna aktivnost za današnje kompanije u iznimno dinamičnom i konkurentnom okruženju. Ona traži kompleksan pristup: uključivanja u sve važne odluke i politike poduzeća, i to na kratak (kratkoročno planiranje) i dugi rok (dugoročno planiranje). Planski horizont je vremensko razdoblje za koje se vrše projekcije.

Dugoročno financijsko planiranje, za razliku od kratkoročnog, je manje detaljno i odnosi se na razdoblje uglavnom od 5 godina, iako može ići i preko 20 godina, npr. hidrocentrala, mostogradnje). Rezultat dugoročnog finansijskog planiranja je dugoročni financijski plan.

Dugoročno financijsko planiranje omogućuje tvrtki da bude spremna na razvoj događaja kako unutar tvrtke, tako i u okruženju. Financijsko planiranje nije osmišljeno radi minimiziranja rizika. To je proces odlučivanja o tome koji rizik preuzeti te koji rizik nije neophodan ili vrijedan preuzimanja.

22. Kratkoročno finansijsko planiranje

Planiranje je aktivnost pojedinaca i strukture usmjerene na predviđanje budućeg stanja, ponašanja i uslova. Planiranje je funkcija koja se nastavlja na poslovnu politiku i uvijek je okrenuta budućnosti.

Financijsko planiranje je proces procjene učinaka investicijskih i financijskih odluka, koji se sastoji od: a) analiziranja ulaganja i financijskih mogućnosti otvorenih poduzeću; b) predviđanja budućih posljedica današnjih odluka; c) odlučivanja o alternativama i d) vrednovanja poslovanja u odnosu na ciljeve postavljene u financijskom planu.

Financijsko planiranje je nužna aktivnost za današnje kompanije u iznimno dinamičnom i konkurentnom okruženju. Ona traži kompleksan pristup: uključivanja u sve važne odluke i politike poduzeća, i to na kratak (kratkoročno planiranje) i dugi rok (dugoročno planiranje). Planski horizont je vremensko razdoblje za koje se vrše projekcije.

Kratkoročno financijsko planiranje je detaljnije od dugoročnog i odnosi se na razdoblje od godinu dana i kraće. To je najčešće način da se osigura da društvo ima dovoljno novčanih sredstava za plaćanje računa te da kratkoročni dani i primljeni zajmovi svojim uvjetima odgovaraju najboljim interesima društva. Rezultat kratkoročnog finansijskog planiranja je kratkoročni financijski plan, koji pruža adekvatne informacije za kontrolu tekućeg poslovanja.

Kratkoročno financijsko planiranje predstavlja dinamičku aktivnost u okviru provođenja financijske politike poduzeća čija je svrha i kontrola poslovanja. Financijsko planiranje nije osmišljeno radi minimiziranja rizika. To je proces odlučivanja o tome koji rizik preuzeti te koji rizik nije neophodan ili vrijedan preuzimanja.

16

23. Upravljanje tekućim (obrtnim) kapitalom

Razlika između tekuće aktive i tekućih obaveza često se od strane računovođa naziva tekući (obrtni) kapital. Obrtni kapital je:

1. ulaganje u obrtna sredstva poduzeća. Ovaj pojam ponekad podrazumijeva ulaganje u obrtna sredstva poduzeća i naziva se koncept upravljanja obrtnim kapitalom. Obuhvaća određivanje oblika kratkoročnog financiranja obrtnih sredstava, te dugoročnog financiranja za onaj dio obrtnih sredstava koji treba biti dugoročno prisutan u poslovanju poduzeća (stalna obrtna sredstva). Radni kapital je uvjet likvidnosti i financijske stabilnosti poduzeća. Postoji minimalni iznos radnog kapitala koji banke često zahtijevaju od svojih dužnika. Kreditori i poslovodstva koriste izvještaje o upotrebi radnog kapitala za unutrašnju kontrolu. Analiza izvještaja o radnom kapitalu daje dobar uvid u financijske transakcije poduzeća; 2. koristi se za označavanje obrtnih sredstava (obrtne aktive poduzeća); 3. koristi se za označavanje onog dijela obrtnih sredstava koji je dugoročno financiran. Predstavlja razliku između obrtnih sredstava (obrtne aktive) i kratkoročnih obveza poduzeća.

Investicije u obrtni kapital smanjuju tokove gotovine i, ukoliko su ostale stvari nepromijenjene, smanjuje vrijednoti firme. Kada firma smanjuje investicije u negotovinski obrtni kapital (drži manje zalihe, koristi više kredita od dobavljača...), ona: povećava svoje tokove gotovine, ali potencijalno smanjuje prihod, i očekivani rast, zbog izgubljene realizacije; sebe čini rizičnijom firmom.

24. Spajanja, preuzimanja i korporativna kontrola

Spajanja i preuzimanja kompanija se u razvijenim privredama odvijaju svakodnevno. Iako se oni često koriste kao sinonimi (čak se ponekad pripajanje namjerno prikazuje kao spajanje jer se uz transakciju pripajanja uobičajeno vežu negativne konotacije za firmu koja se pripaja), treba ih razlikovati. Preuzimanje (akvizicija) uobičajeno označava transakciju kada jedna firma kupuje (preuzima) drugu firmu a preuzeta firma pravno prestaje postojati bez postupka likvidacije. Spajanje (merger) uobičajeno označava transakciju kada se dvije ili više firmi dogovorno spoje u novu firmu a postojeće firme pravno prestanu postojati. Međutim, u praksi postoje brojne poslovne kombinacije koje predstavljaju određeni broj varijacija spajanja i preuzimanja.

Da li će se neka transakcija (ako je u pitanju kupnja jedne firme od strane druge) proglasiti kao spajanje ili preuzimanje uglavnom ovisi o tome kako transakciju percipiraju uprava, zaposlenici i dioničari (vlasnici) ciljne firme. Ukoliko ciljna firma ne želi biti preuzeta (kupljena) onda je transakcija uvijek tretirana kao preuzimanje (akvizicija) i to kao neprijateljsko preuzimanje.

Motiv koji pokreće ove transakcije oslanja se na poslovnu logiku da je 1+1=3 umjesto dva. Na žalost, u praksi je potvrđeno da veliki broj transakcija doživi neuspjeh (ne postigne svoj cilj) bilo iz razloga što su u startu efekti sinergije bili precijenjeni ili iz razloga što se nisu uspjeli realizirati u procesu integracije.

Korporativna kontrola je završna faza procesa upravljanja, kojom se obezbjeđuje da ostvareni rezultati poslovanja odgovaraju planiranim. Svodi se na upoređivanje planiranih i ostvarenih rezultata. Ukoliko dođe do odstupanja između ostvarenih i planiranih rezultata, menadžeri moraju preduzeti korektivne akcije. Kontrola dolazi do izražaja u momentu kada postupci planiranja nisu u potpunosti izvodljivi.

17

25. Međunarodno upravljanje finansijama

Kada govorimo o međunarodnom upravljanju finansijama kompanije, odnosno o vanjskom financiranju bitno je reći da je trošak kapitala često niži na međunarodnom tržištu nego na domaćem.

Međutim, u međunarodnom poslovanju odluke vezane uz upravljanje novcem su često jako komplicirane zbog sljedećih faktora: različite valute, porezni i carinski sustavi, pravila o međunarodnom transferu kapitala, rizika i sl.

U međunarodnom upravljaju finansijama postoje valutni rizici:

Rizik transfera - nemogućnost izvršenja ugovorenog plaćanja u inozemstvu (restriktivne mjere vlade, gospodarski problemi.) Pri procjeni nivoa ovog rizika potrebno je provjeriti rejting zemlje.

Rizik konverzije - kupac ne može konvertirati lokalnu valutu u ugovorenu. Ovaj rizik se lako procijeniti, a glavni indikator je stupanj zaduženosti zemlje.

Tečajni rizik - promjena tečaja ugovorene valute plaćanja prema domaćoj valuti kupca ili prodavača.

Smanjenje rizika može se postići na sljedeće načine:- ugovaranje u stabilnoj valuti, valutna klauzula- Valutni hedging (ugovaranje o konverziji po unaprijed dogovorenom tečaju)- Prodaja ino-potraživanja trećim osobama- Izbor odgovarajućeg pariteta INCOTERMS-a (način, oblik i vrijeme prijenosa

rizika, odgovornosti i vlasništva)

Vrste plaćanja u međunarodnom poslovanju:

Gotovinsko – za obično manje od 90 dana, najčešće za gotovinska plaćanja unaprijed.

Bezgotovinsko plaćanje – za više od 90 dana, postoji više vrsta:

Otvoreni račun - roba se najprije isporučuje a zatim fakturira

Konsignacija - naplata tek kada je kupac prodao robu

Međunarodni dokumentarni akreditiv - Osiguranje i prodavača i kupca: kupac stavlja novce na račun, ali se prodavač može naplatiti tek po prezentaciji dokumenata o isporuci (transportni, robni..)

Bankovna doznaka - Nalog banci za isplatu korespondirajućoj banci stranog poduzeća na temelju financijskog pokrića

Dokumentarna naplata (inkaso) - Naplata komercijalnih (robni) ili vrijednosnih papira (čisti)

Mjenica - Vrijednosni papir - obveza isplate određene sume novca

18

26. Opcije

U financijama, opcije su pismene punomoći kojima njihov izdavatelj daje kupcima pravo na kupnju i/ili prodaju određenog paketa vrijednosnih papira u određenom vremenu i po utvrđenoj cijeni. To su samostalni vrijednosni papiri uvedeni i na tržište kapitala. Engleski burzovni izraz za premiju. Opcija je vrsta derivata. U transakcijama sa opcijama mogu se ostvariti dobici i gubici. Pri tome, ugovorne strane opcijskih ugovora ne mogu da budu fizička lica. Pravna lica zaključuju opcijske ugovore i to preko berzanskih posrednika (brokera).

Dakle, opcije podrazumjevaju tri učesnika:(a) prodavča opcije,(b) kupca opcije, i(c) brokera.

Cijena po kojoj se opcija može realizovati naziva se “izvršna cijena”.1. Opcija na dobitku – (kupovna) ako je izvršna cijena niža od tržišne cijene;2. Opcija na gubitku – (kupovna) ako je izvršna cijena iznad tržišne cijene;3. Opcija na istom – (kupovna) ako je izvršna cijena jednaka tržišnoj cijeni.

Postoje sljedeće vrste opcija: Call opcija Put opcija Europske opcije Američke opcije

Call opcija jedna je od dvije temeljne vrste opcije. Call opcija daje njenom vlasniku pravo, ali ne i obvezu, kupnje od sastavljača opcije ugovorenih vrijednosnih papira ili neke druge vezane imovine po izvršnoj cijeni u opciji na određeni dan ili tijekom određenog razdoblja. Call-opcija izvršit će se ako tržišna cijena vrijednosnih papira naraste iznad izvršne cijene. Tada je sastavljač call-opcije dužan prodati ugovoreni paket vrijednosnih papira po nepovoljnijoj (nižoj) cijeni tako da će izgubiti dio primljene premije ili će čak pretrpjeti apsolutni gubitak ako je razlika između tržišne i izvršne cijene veća od premije.

Put opcija jedna je od dvije temeljne vrste opcije. Put opcija daje njenom vlasniku pravo, ali ne i obavezu, prodaje sastavljaču opcije ugovorenih vrijednosnih papira ili neke druge vezane imovine po izvršnoj cijeni u opciji na određeni dan ili tijekom određenog razdoblja. Put-opcija izvršit će se ako tržišna cijena vrijednosnih papira padne ispod izvršne cijene. Tada je sastavljač put-opcije dužan kupiti ugovoreni paket vrijednosnih papira po nepovoljnijoj (višoj) cijeni, tako da će izgubiti dio primljene premije ili će čak pretrpjeti apsolutni gubitak ako je razlika između izvršne i tržišne cijene veća od premije.

Ime europskih i američkih opcija nije nikako povezano sa gdje se te opcije služe, obje vrste moguće je naći u i Europi i Americi. Europske opcije su opcije koje se mogu izvršiti samo na određeni dan, odnosno samo u vrijeme isticanja njihova važenja (dospijeća). Američke opcije su opcije koje se mogu izvršiti u bilo koje vrijeme do isticanja njihova važenja, tj. do njihova dospijeća. Europske opcije ponekad imaju tendenciju trgovanja po smanjenoj cijeni u odnosu na usporedive Američke opcije. To je zato što Američke opcije omogućuju ulagačima veće mogućnosti za izvršenje ugovora. Europskim se opcijama obično trguje izvan burze, dok se Američkim opcijama obično trguje na standardiziranim burzama. Kupac Europskih opcija koji ne želi čekati dospijeće kako bi ih izvršio može prodati opcije kako bi zatvorio poziciju.

19

27. Upravljanje rizikom

Upravljanje rizikom ili menedžment rizika predstavlja proces aktivnosti i pristup menedžmenta usmjeren na očuvanje imovine i dohodovne moći poduzeća i sprečavanje rizika gubitka, posebice slučajnih i nepredviđenih. Rizik se može smanjiti tako da se poduzmu preventivne akcije i povećaju mjere opreza, da se izdvoje fondovi za plaćanje gubitaka ili da se rizik prebaci na nekog drugog kao što su osiguravajuća društva. Instrument je anticipativnog kriznog menedžmenta (anticipativno upravljanje krizom), kojim se teži povećanju sigurnosti. Uobičajeno se taj cilj ostvaruje pomoću analize rizika (identifikacija i vrednovanje rizika), mjera za povećanje sigurnosti (smanjenje i izbjegavanje rizika, svladavanje rizika i ulaženje u rizik), nadzora nad rizicima (izgradnja informacijskog sustava prilagođenog rizicima).

Analizom rizika spoznaju se i vrednuju rizici za ciljeve i aktivnosti poduzeća. Uobičajeno se razlikuju materijalni i nematerijalni rizici: materijalni se odnose na opasnost od gubitaka, a nematerijalni na neizvjesnost hoće li zbog nekog događaja nastupiti dobici ili gubici. Nakon što se određeni ciljevi i aktivnost prepoznaju kao rizični, slijedi definiranje učestalosti i visine štete ovih rizika. Mjerama povećanja sigurnosti ovladava se opisanim rizicima ili se oni umanjuju. Nadzor nad rizicima trajna je aktivnost stoga što se oni u vremenu mijenjaju, nastaju i nestaju, a promjenjiva je i njihova učestalost te visina štete. Djelotvorno upravljanje njima trajan je proces koji pretpostavlja prilagođen obuhvat i obradu informacija te jasno utvrđene kompetencije s obzirom na upravljanje rizicima. Takvo upravljanje rizicima pretpostavlja i trajno obrazovanje kako bi se novim znanjima moglo ići ususret novim rizicima.

Svrha je upravljanja rizicima povećanje transparentnosti rizika radi olakšanja procesa upravljanja i odlučivanja. Upravljanje rizicima omogućuje jasniji pogled u budućnost i potencijalne ishode, otvara nove vidike menedžmentu te procjenjuje ciljeve i strategije menedžmenta s obzirom na rizike. Upravljanje rizicima važno je za cjelinu poduzeća, stvara strategijsku prednost pred konkurencijom. Ono ne nadomješta proces poslovnog upravljanja, već ga čini transparentnijim i efikasnijim. Kako rizik izražava varijabilnost očekivanog budućeg povrata na ulaganja kapitala, u njegovu utvrđivanju mogu se primijeniti statističke tehnike vjerojatnosti kao potpora odlučivanju.

20