Poslovno odlucivanje

Embed Size (px)

Citation preview

Pojam i cilj odluivanjaOdluka nastaje kao rezultat analize,alternativa i mogunosti i zbog jedne alternative od njih vie.Odluivanje predstavlja kljunu djelatnost menadzera. Kod donoenja odluka je bitno da imamo tane i vjerodostojne informacije u trenutku donoenja odluke.Da bi se donijela neka odluka ptrebno je prije toga da imamo pstavljen cilji da razradimo strategiju cilja.Odluivanje je kontiuiran proces-proces koji traje. Cilj odluke je da proizvede povoljne efekte u buduem poslovanju organizacije.Osnovni pojmovi vezani za odluivanje su: upravljanje, rukovoenje, menadment, menaderske uloge, organizaciona struktura i odluivanje. Upravljanje, vezano za vlasnika odluuje o dugoronim ciljevima, poveanje profita, usmjeravanje poslovnog djelovanja i razvoja. Rukovoenje je aktivnost usmjerena na postizanje odreenih, unaprijed zacrtanih ciljeva, ali naporima drugih ljudi. To je funkcija koja proizlazi iz poloaja u procesu rada, uslovljena tehnikom podjelom rada, funkcija menadmenta , poveava platu i vri zadatke upravljanja. Menadment predstvlja efikasan nain upravljanja, razumijevanje odnosno reagiranje na faktore vanjskog okruenja koji utjeu na podruje djelovanja preduzea. Menaderske uloge predstavljaju nain obavljanja i ostvarenja menaderskih funkcija, nain obavljanja i ostvarenjamenaderskih funkcija, planiranje, organiziranje, kadrovsko popunjavanje, voenje, kontroliranje.

Organizaciona struktura se definie kao mrea odnosa kojom se objedinjavaju i u koju se ukljuuju pozicije i uloge lanova organizacije.odluka menadera koji e strukturu promijeniti, o obliku i strukturu, odluka je pravni institucionalni oblik, a struktura mrea unutarnjih odnosa, sastavni dio svake organizacije i definie pozicije i uloge lanova organizacije. Odluivanje je proces koji traje due ili krae vrijeme, a zavrava donoenjem odluke. Odluivanje je proces izbora izmeu dviju ili vie mogunosti rjeavanja problema. Svaki se proces odluivanja sastoji od etiri osnovne faze: a) priprema odluke, b) donoenje odluke, c) provoenje odluke, d) kontrola provoenja odluke. Odluivanje je temelj upravljanja, upravljati preduzeem znai donositi odluke, odluivati.

Odnos upravljanja i odluivanjaOdluivanje je u najuoj vezi s upravljanjem. Upravljanje u preduzeu se svodi na donoenje odluka. Ovakve stavove mogue je i opravdati ukoliko znamo da odluivanje prolazi kroz sljedee faze: inicijative, pripreme odluke, donoenja odluke realizacije i kontrole. Odluivanje je iri pojam od pojma upravljanja. Odluivanje obuhvata sve vrste odluka, a ne samo upravljake.

Odnos rukovoenja i odluivanja

Odnos odluivanja i rukovoenja je uslovljen tehnikom podjelom rada prema kojoj najvei broj zaposlenih obavlja izvrne poslove, dok vei broj radnika u firmi obavlja operativne poslove. Odluke koje e rukovodioci donijeti u okviru ove funkcije imaju implikacije na poslovanje cijele organizacije. Zato je odluivanje usko povezano sa rukovoenjem, odnosno nosiocima procesa rukovoenja rukovodiocima.

Odnos menadmenta i odluivanjaSe svodi na odnos rukovoenja i odlivanja.Najvanija funkcija menadzmenta je donoenje odluke.To je najvaniji posao svih menadzera.Menadzment postoji upravo radi donoenja odluka.Najvanije odluke su u domenu upravljanja i menadzmenta.Odluivanje je povezano sa svakom funkcijom menadzmenta i slui kao alat za ostvarivanje tih funkcija.Odluivanje se nalazi kao spona izmeu svih funkcija menamenta i pomae postizanju ciljeva organizacije.M DE E N N M A T Pn n l iae ar j O n vj raz ae g ion

O ae di n l vj u

Kt l or a n o

Ua t j i c

Odluivanje se nalazi kao spona izmeu svih funkcija koje zajednikim djelovanjem posredstvom menadmenta pomau u dostizanju ciljeva organizacije. Osim to su sve funkcije menadmenta povezane neraskidivom vezom sa namjerom dostizanja ciljeva organizacije, odluivanje sa centralnom ulogom se pojavljuje kao koordinirajui mehanizam da pomogne u odabiru prave stretegije koja e uz minimalne trokove i napore dostii ciljeve organizacije. etiri faze odluivanja: 1. priprema odluke 2donoenje odluke 3provoenje odluke4. kontrola provoenja odluke

Odnos menaderskih uloga i odluivanjaMenaderske uloge je, prema kriteriju srodnosti, mogue razvrstati u sljedee tri grupe: interpersonalne uloge (tri uloge), informacione uloge (tri uloge) i uloge poslovnog odluivanja (etiri uloge).F ln oa r i m art uti ti o e su ts a t

I EEON NP NE T RA RS L UE L O G - Nn i o o i n mv ir a a -V o a -V e z a

I OC E NM K F A RI J S UE L O G - Mr o n i t o - Oi dj a l a - Go o lsg r a on n vi k -

UE L O G ON DI J L VA U A P un r zi ee dt k Kkpm ot o ea ror er e a j A t ru lkr s a oo r a es P oa r v ea gr

Interpersonalne uloge - direktno proizilaze iz formalnog autoriteta i statusa, odnosno moi koju menader ima na raspolaganju. Nominirani voa (figurehead) - uloga koju menader ostvaruje kroz ceremonije koji su neodvojivi od menaderskog statusa.Voa (leader) - uloga koju menader ostvaruje kroz interpersonalni kontakt sa ljudima za iji rad je odgovoran, odnosno iji rad koordinira.Veza (liason) - uloga koju menader na osnovu svog FAS-a ostvaruje kroz interpersonalni kontakt sa osobama za iji rad nije neposredno odgovoran. Informacione uloge - uloge u okviru kojih su menaderi usmjereni na procesiranje informacija, u smislu prikupljanja, obrade i preusmjeravanja obraenih i neobraenih informacija. Monitor (monitor) - uloga u okviru koje menader prikuplja informacije koje se prema karakteru i vrsti izvora dijele na: interne operacije (info.o internom poslovnom procesu), eksterni dogaaji (informacije prikupljene iz eksternih izvora), analize (razliite vrste analitikih izvjetaja), ideje i trendovi (info.na osnovu kojih menader razvija nove ideje i razumije savremene trendove) i pritisci (info.koje proizilaze iz najrazliitijih pritisaka kojima je menader izloen. Odailja (disseminator) - informaciona uloga u okviru koje menader odailje (proslijeuje) informaciju unutar grupe ljudi za iji rad je odgovoran (na svoje podreene). Podreeni su primaoci informacija. Glasnogovornik (spokesman) - informaciona uloga u okviru koje se menader, slino kao i kod prethodne uloge, pojavljuje kao odailja, sa razlikom da je informacija usmjerena na subjekte izvan grupe ljudi za iji je rad menader odgovoran. Primaoci mogu bit nadreene kolege (unutar organizacije) ili van organizacije (kupci, dobavljai, dioniari, javno mijenje) Uloge poslovnog odluivanja ine sutinu menaderskog posla, a prema ovom konceptu razlikuju se sljedee uloge poslovnog odluivanja: Uloga preduzetnika (enterpreneur) - menader kao inicijator promjena, najee na osnovu informacija prikupljenih posredstvom uloge monitora, nove ideje, prepoznavanje vanjskih "ansi" i "opasnosti. Uloga korektora poremeaja (disturbance handler) - menader reaguje na sve vrste poremeaja koje se javljaju kao rezultat pritiska (i promjena) koje su izvan menaderske kontrole (svaa podreenih, primjedbe kupaca, dobavljaa). Uloga alokatora resursa (resource allocator) - menader kao centralni subjekt koji odluije koji e resursi biti angaovani i kako e se dati resursi rasporediti i meusobno povezati. Uloga pregovaraa (negotiator) - jedna od najcjenjenijih vjetina. SKUPINA ULOGA PRIMJER ULOGAInterpersonalne (3 uloge) Informacione (3 uloge) Uloge odluivanja (4 uloge) Nominirani voa Voa Veza Monitor Odailja Glasnogovornik Preduzetnik Korektor poremeaja Alokator resursa Pregovara Presjecanje vrpce na otvaranju novog pogona Motivisanje podreenih da poveaju produktivnost Kontakti sa kupcima itanje industrijskih izvjetaja i statistika Slanje e - mail poruka pokreui nove inicijative Dranje govora u privrednoj komori ili na sajmu Razvijanje novih ideja za pokretanje inovacija Razrjeenje konflikta izmeu dvojice podreenih Izrada budeta Pregovaranje sa sindikatima

Odnos organizacione strukture i odluivanja Svaka organi.truktura ima vie nivoa. Menaderiprilikom donoenja odluka moraju voditi rauna kako e odluka biti jasna i implementirana kod zaposlenih koji se nalaze na najniem organizacionom nivou. Prilikom konstruisanja organ.strukture neophodno je voditi rauna o veliini

i broju organizacionih nivoa, rasponu rukovoenja kao i modusu za veoma lak nain saoptavanja i implementiranja donesene odluke.Podjela rada je kljuna funkcija unutar organizacione strukture.

Struktura radnog vremena zaposlenihIZ VRN PO I SAO OPERATIVNE I RUTIN SKE OD LUKE

PO SAOO LU D IVA J A N IZ VRN RAD AM ESTA A N J M AD ERSKA RAD AM ESTA EN N J NAJ NI NIVOM I ENAD M ENTA

STRATEKE I TAKTIKE OD LUKE NAJ VII NIVO M ENAD M TA EN

Kod izvrnih radnih mjesta dominirat e izvrni posao, a posao odluivanja e biti marginalno zastupljen, za razliku od menaderskih radnih mjesta kod kojih e dominirati posao odluivanja u strukturi njihovog radnog vremena. Isto tako, top menadment e odluivati o stratekim, tj. najvanijim pitanjima, za razliku od najnieg nivoa menadmenta ije e odluke biti u domenu rutinskih odnosno operativnih odluka. Top menadment e odluivati o stratekim pitanjima, a nii nivo menadmenta o rutinskim pitanjima. TO JE ODLUIVANJE DEFINISANJE ODLUIVANJA - Z.BARAKAI-odluivanje je rjeavanje problema to znai da onaj ko odluuje mora idjeti problem.R.L.DAFT:Odluvanje je proces identifikacije problema i proces rjeavanja problema.H.MURATOVI:Odlu. Je akt izbora izmeu vie alternativa.I.ADIES:Proces odlu.poinje od konstantne pojave,a to su promjene.Odluivanje treba dati odgovore na slijedea pitanja:A.ta je problem koji odluivanjem treba rijeiti? B.koja rjeenja stoje na raspolaganju za rjeavanje problema? C.koje je rjeenje problema najbolje? Tipovi ljudi s obzirom na odluivanje a) tip koji "ne zna da ne zna" (najopasniji), b) tip koji "zna da ne zna" (manje opasan), c) tip koji "ne zna da zna" (nesiguran) i d) tip koji "zna da zna" (najpoeljniji). VRSTE ODLUIVANJA, KAKVO MOE BITI? Privatno , poslovno i dilema odlucivanja. Poslovno odluivanje moemo definisati isto kao i odluivanje samo to nakon izbora izmeu dvije ili vie alternativa rjeavanja problema dodajemo u poslovnim situacijama. Sutina poslovnog odluivanja svodi se na potrebu da: -unaprijedimo postupke,-planiramo poslovanje,-razvijamo resurse,-vladamo rizikom i-kreiramo strategiju. Odluke donesene u sferi privatnog ivota reflektovati e se na manji broj ljudi - pojedinaca, poslovne odluke se reflektuju na vei ili manji broj zaposlenih (zavisno od veliine preduzea). Proces odluivanja Proces odluivanja je identificiranje i spoznaja situacije ili problema, identificiranje alternativa, izbor "najbolje" alternative i njena realizacija (implementacija) u praksi. Odluivanje traje due ili krae vremena. Ako je rije o svakodnevnim, rutinskim ili operativnim odlukama, tada je proces odluivanja jako kratak, dok proces odluivanja koji kao rezultat ima poslovnu odluku traje dosta dugo i zahtjeva mnogo vie panje za razliku od rutinskih odluka. Proces odluivanja je identificiranje i spoznaja situacije ili problema, identificiranje alternativa, izbor "najbolje" alternative i njena realizacija (implementacija) u praksi. DA LI JE ODLUIVANJE NAUKA, PRAKSA, VJETINA ILI UMJETNOST? - sve navedeno KOJA JE ODLUKA NAJBOLJA I NAJPOELJNIJA? To je ona odluka koja je donesena u situaciji kada se vremenski poklapa trenutak nastanka sa trenutkom uoavanja problema. to je manji razmak izmeu nastanka i uoavanja problema, odluivanje je lake. PROBLEMIU ODLUIVANJU Svako odluivanje poinje uoavanjem problema. im se problem pojavi to je znak za poetak odluivanja. Dok nema problema, nema ni razloga za odluivanje. Kada govorimo o problemima, koji izazivaju odluivanje, treba razlikovati dvije stvari:nastajanje problema i uoavanje problema. Idealno bi bilo kada bi se poklapali trenutak nastajanja i trenutak uoavanja problema.Ako je raskorak manji, odluivanje e biti lake i obrnuto, ako je rakorak vei, odluivanje je dosta tee.3SITUACIJE:1.AA tu se poklapa trenutak nastavka uoavanja problema i tada je najpovoljnnije odluivanje;2.AB postoji mali raskorak izmeu

uoavanja i nastanka problema i radi se o menaeru koji reaguje sporije od AA;3.AC najvei raskorak i to je najnepovoljnije stanje za odluivanje.tada je esto nemogue donijeti odluku. KAKAV JE ODNOS IZMEU ELJA I MOGUNOSTI ODLUIVANJA Raskorak izmeu elje i mogunosti moe se rijetiti na dva naina: a) poveanjem raspoloivih sredstava ime se automatski poveava stepen zadovoljenja elja, odnosno potreba b) ograniavanjem elja i potreba ime postojei resursi postaju uglavnom dovoljni za njihovo zadovoljenje.v e le i k 11 . . O ae o d n tk l i jj e u e v (a ne j t e M o eu on rk gs ut e g oi n la da e lvv uj i uk E L J E 21 . . O ae d n l i jj u e v r to o en k li t a e v M oe on rk gs ut e g pj o s t o i m a l e m a l e M NI O O G S U T ) 12 . . O ae d n l i jj u e v r to en o li l a a vk M oe on rk gs ut e g pj o s t o i 22 . . O ae d nl o l i jj a u ek v (ae n jk l a M oe on rk gs ut e g m a l a , go o ie t n o v pj o s t o i v e le i k )

KOJI PRISTUPI ODLUIVANJA POSTOJE? 1. situacioni oblik (prema situaciji-kombinuje suglasnost oko ciljeva i tehnika znanja o nainu ostvarenja ciljeva) 2. sistematski oblik (nauni pristup koji ima iroku upotrebu)Svaka odlukatreba da ima slijedee:ulaz, jezgro,izlaz ,povratnu vezu (mogunost ispravke odluke) i vanjske faktore koji utiu na nju. Prilikom odluivanja neophodno je dotaknuti se situacionog pristupa odluivanju koji kombinuje dvije dimenzije: a) suglasnost oko ciljeva i b) tehnika znanja o nainu ostvarenja ciljeva. a) Vei broj menadzeratreba da sloi oko ciljeva. Moe doi i do potpunog slaganja ili do neslaganja oko ciljeva. b) Potrebno je posjedovati i tehnika znanja koja mogu ii od potpunog neznanja do potpunog znanja. Ako nema tehnikih znanja odluivat e se na temelju intuicije , metode pokuaja i greke. Odnos ciljeva i nivoa tehikog znanjavk io sa vk io sa 1 .Ieia plm dikj r e nc o a t i b f a M NG O A EU S L SR T A I N R ve b a ja plm e nr e aj o M NG O A EU S L SR T A I N :

S L N OCE AAO K IJ V G S O A S T L 2 .Ieia plm dikj r e nc o a t i b f a VK E U S EAS R T L NG O I I N R ve b a ja plm e nr e aj o M NG O A EU S L SR T A I N

n ik s a

:

TNA A E IK N A H ZN J

3 .Ieia plm dikj r e nc o a t i b f a M NG O A EU S L SR T A I N R ve b a ja plm e nr e aj o M NG O A EU S L SR T A I N :

4 .Ieia plm dikj r e nc o a t i b f a VK E U S EAS R T L NG O I I N R ve b a ja plm e nr e aj o VK E U S EAS R T L NG O I I N :

n ik s a

Vrijednosti Mjerenje konsekvenci odluke mjeri se u odnosu na vrijednosti donosioca odluke. Vrijednosti treba da odgovore na sljedea pitanja: - ta elimo? - ta pokuavamo da obavimo? - ta nas ini sretnim i zadovoljnim? - ta je to to nam je vano? Konflikt vrijednosti u preduzeu bi bio: 1. novac vei ukupni prihod, manji trokovi, vei profit, povrat investicije 2. zadovoljstvo kupaca kvalitet proizvoda ili usluge, nie cijene, postprodajni servis

3. organizacijski rast razvoj, inovativnost 4. poslovni proces produktivnost, ekonominost, rentabilnost Stilovi odluivanja 1. autokratski stil odluivanja 2. demokratski stil odluivanja Autokratski stil odluivanja je stil kod kojeg jedna osoba ima neogranienu vlast i mo u odluivanju. Autokratski voa zapovijeda i oekuje pokoravanje, dogmatian je i pozitivno orijentisan, te vodi i donosi odluke uz pomo sposobnosti nagraivanja ili uskraivanja nagrada i kazni.Kod ovog stila je karakteristina primjena motivacione tehnike "mrkve i tapa". Demokratski stil odluivanja karakterie ukljuivanje podreenih ne samo niih nivoa, nego i saradnika u proces odluivanja.S obzirom da saradnici participiraju u procesu odluivanja ovaj stil se naziva i participativno-demokratski stil odluivanja. Demokratski stil odluivanja podrazumijeva: 1. postojanje vie nivoa odlivanja u preduzeu 2. potivanje hijerarhije 3. jasno razgraniavanje odluka po vrstama na vie i nie nivoe menadmenta Sa aspekta broja informacija i broja alternativa rjeenja problema, razlikujemo sljedee stilove odluivanja: 1.odluan stil minimum informacija i jedna opcija 2.fleksibilan stil brzo odluivanje sa mijenjanjem fokusa informacija kako bi se svestranije sagledale alternative 3.hijerarhijski stil mnotvo informacija i analiza kako bi se kreirala jedna odreena mogunost rjeavanja problema 4.integrativni stil veliki broj informacija za razvijanje to veeg broja alternativa 5.sistematski stil velika koliina informacija za sagledavanje razliitih perspektiva i alternativa i dosta je kompleksniji od integrativnog stila. Sa aspekta nainja razmiljanja donosioca odluke stilovi mogu biti: 1.direktivni stil2.analitiko odluivanje3.konceptualni stil4.bihevioralni stil STA JE ODLUKA? Odluivanje predstavlja proces a rezultat toga peocesa je odluka. Odluivanje >rezultat procesa->odluka. Proces odluivanja koji traje due ili krae vrijeme odvija se u odreenim fazama. im se odluka donese proces odluivanja prestaje .definicija po M. Buble: odluka je izbor izmeu vie alternativa pravca djelovanja orjentisanih ka ostvarenju cilja.P. Sikavica: odluka je rezultat procesa izbora izmeu vie mogunosti rjeenja problema. Osnovne karakteristike odluke su : precizna, nedvosmislena, realna, jasna, donesena na vrijeme. Svaka odluka trebala bi sadravati sljedee: a) subjekat, objekat, strukturu ili sistema na koji se odluka odnosi i koji odluku treba realizovati, b) aktivnosti koje treba izvriti radi realizacije odluke, c) sistem ciljeva koje treba ostvariti kroz realizaciju odluke, d) sistem ogranienja ili limitirajuih faktora, e) termine i rokove te prostorne, vremenske kao i druge resurse i f) sistem materijalno-tehnikog, finansijskog i drugog osiguranja realizacije odluke. VRSTE ODLUKA? H.Simon razlikuje programirane i neprogramirane pdluke Programirane su one odluke koje se koriste za rjeavanje rutinskih problema, i to u repetitornim situacijama. Neprogramirane odluke se primjenjuju u situacijama koje nisu redovne i koje se ne ponavljaju. To su poprilino nove situacije, situacije koje se javljaju po prvi put. Kod donoenja ovih odluka nema poznatih postupaka i modela, svaka je situacija sluaj za sebe. Rutinske odluke su u domenu odluivanja niih nivoa menadmenta. Nerutinske odluke su dominantno u nadlenosti top menadmenta. W.I.Gore razlikuje (Hellriegel, Slocum) 1. rutinske donose se prema ustaljenom kriteriju odluivanja 2. adaptivne bave se vie problemom nego samim zadatkom 3. inovativne- znae velike promjene u aktivnostima i usmjerene su na promjenu ciljeva, svrhe i politike preduzea E.Pusi razlikuje: taktike i interesne te vezane i slobodne odluke S.Marjanovi razlikuje odluke : a) prema cilju : investicione, kadrovske , komercijalne, finansijske idr.

b) prema donosiocu odluke: individualne i kolektivne c) prema funkciji u preduzeu:upravljake, organizacione, rukovodilake, izvrne i kontrolne d) prema nainu donoenja: strateke, operativne, uopene, naelne, hitne i uslovne. TEORIJE ODLUCIVANJA Klasifikacija teorije odluivanja a) hronoloko tipske : klasine , neoklasine, i moderne teorije b) prema otvorenosti sistema: teorija zatvorenih i otvorenih sistema c) prema racionalnosti: racionalne i ogranieno racionalne d) mjeovite kategorije: klasine, bihevioristike i iracionalne e) prema proceduri: proceduralne i fazne f) prema analitiko i opisno usmjeravanju: normativne, diskriptivne i preskpritivne U okviru integralne teorije prepoznajemo elemente:1.objektivan, 2.subjektivan, 3.injenian i vrijednosni element. Sve ove podjele se mogu svesti na: 1.klasina teorija (postoji samo jedno ispravno rjeenje) 2.neoklasina teorija (omoguava diferenciranje kriterija odluivanja i polazi od toga da postoje razni kriteriji ispravnosti. Svi ti kriteriji treba da budu objedinjeni u konanoj odluci. Odvajaju poetak i zavretak procesa odluivanja 3.situaciona teorija(kae da situacija namee ispravnost odluke). Klasina teorija pretpostavlja jedinstveni prostor i definisan vremenski segment odluivanja u okviru koga su subjekti i objekti odluka prepoznatljivi,informacije dostupne,a mogunosti tehnoloke podrke odlukama suprimjerne teini i vanosti samih odluka. Koje su karakteristike klasine teorije odluivanja-u bilo kojoj situaciji odluivanja postoji samo jedna objektivna tana odluka-vrijednosne i injenine odluke su jedinstvene-posredne i neposredne odluke nisu organizaciono diferencirane-za bilo koju odluku postoji objektivno pravilno vrijeme obrade i realizacije Neoklasine teorije odluivanja definiu se kao one koje se temelje na procesu objedinjavanja subjektivnih i objektivnih parametara s naglaskom na subjektivnim elementima odluke. Karakteristike neoklasine teorije odluivanja-to odvija poetnu i zavrnu fazu odluivanja (trebaju biti neke faze u odluivanju)-to oni smatraju da moe biti vie tanih odluka-moraju se segmentirati odluke (fin, ekon, socijalne , tehnike )-moraju se respektovati razliiti interesi. Situacione teorije imaju sasvim drukiji pristup od klasinih i neoklasinih. - nije apsolutna ni racionalnost (odluiti prema situaciji)- nikad nema apsolutne racionalnosti- ograniena racionalnost- otvoreni sistem odluivanja - objektivni elementi- tehnoloka ovisnost donoenja odluka. FAKTORI ODLUIVANJA Odluivanje predstavlja sloen proces donoenja mnogih odluka na razliitim nivoima menadmenta. Odluke su pod uticajem niza faktora od kojih zavisi kvalitet odluivanja.Mnogi autori od kojih se istiu M. Mescon, M. Albert i F. Khedouri su dali prikaz faktora koje je potrebno uzeti u obzir prilikom odluivanja od kojih ubrajamo: a) orijentaciju donosioca odluke, b) prirodu okolnosti u kojima se odluuju, c) vrijeme koje stoji na raspolaganju za odluivanje, d) ogranienja u odluivanju, e) negativne posljedice odluivanja i f) meusobni odnos faktora. Druga grupa autora meu kojima se istiu J. R. Gordon, R. W. Mondy, A. Sharplin, S. R. Premeaux kao najvanije faktore koji utiu na odluivanje ubrajaju: a) rutinske nasuprot nerutinskim odlukama, b) raspoloivo vrijeme za odluivanje, c) rizik povezan s odlukom, d) stepen prihvatanja i podrke od strane saradnika i e) menaderova lina sposobnost. P. Sikavica je u svom radu faktore koji imaju uticaja na odluivanje podijelio u dvije grupe:U prvu grupu faktora spadaju: a) hijerarhija odluivanja, b) razliiti interesi subjekata odluivanja, c) tehnologija (procedura) odluivanja, d) zakon trivijalnosti u odluivanju, e) primjena savremenih matematiko-statistikih metoda u odluivanju f)razlika izmeu normativno odreenog i stvarnog procesa odluivanja i g)meusobna povezanost odluka. Drugu grupu faktora nazvao je subjektivnim faktorima, od kojih takoer zavisi karakter odluivanja. U te faktore ubrajamo: a) dobru i lou informisanost donosioca odluka, b) obrazovanost donosioca odluka uope, a za odluivanje posebno, c) motivisanost donosioca odluka za odluivanje, d) odgovornost za odluke koje se donose i e) adekvatnu raspodjelu moi i uticaja u preduzeu po razliitim nivoima odluivanja, kao i vrstama odluka koje donose. Objasniti ogranienja u odluivanju Meu najvanija ogranienja u odluivanju ubrajamo:nedovoljna i ograniena sredstva, informacije i vrijeme. Raspoloiva sredstva odnosno nedostatak sredstava se smatra ogranienjem odluivanja. ini nam se da se pomou sredstava mogu kupiti informacije pa i vrijeme. Informacije predstavljaju drugo ogranienje odluivanja. Za svako preduzee vane su interne a jo vie eksterne informacije. Vrijeme kao trei ograniavajui faktor odluivanja ima poseban znaaj. On je jedini resurs koji se troi nezavisno od nae volje. Ne iskoristimo li vrijeme na najbolji nain nae odluivanje nema smisla.

Ogranienja u odluivanju mogu biti:vremensko ogranienje unutar kojeg treba donijeti odluku,nejasne okolnosti odluivanja,lina ogranienja donosioca odluke (stil odluivanja, radni pritisak, elja za prestiem, osjeaj nesigurnosti..),nedovoljna sredstva za ostvarenje cilja, 1. Po emu se razlikuju pojedini autori u pogledu odreivanja broja faza u procesu odluivanja? a)Jednu grupu ine oni autori za koje proces odluivanja zavrava donoenjem odluke, pa e tako njihovo poimanje uslovljavati odreeni manji broj faza u tom procesu. b)Drugu grupu ine oni autori koji na proces odluivanja gledaju ire, pa odluke prate i nakon faze donoenja, tj. u fazi provoenja odluka kao i u fazi kontrole. c)Pored razlike koja postoji izmeu pojedinih autora u pogledu odreivanja broja faza u procesu odluivanja, najvei broj autora meusobno se razlikuje i u pogledu odreivanja broja faza pripreme odluke. to se tie ostalih faza procesa odluivanja kao to su: donoenje odluka, realizacija odnosno provoenje odluka i kontrola, tu ne postoje razlike kod razliitih autora. Za svakog od njih to su zasebne faze procesa odluivanja. PROCES SHVATANJA ODLUIVANJA U UEM SMISLU Saatoji se od 2 faze:faza pripreme odluke i faza donoenja odluke.(Livingstone,H.Simon,H.Koontz,S.Marjanovi)-za sve ove autore odluivnje zavrava donoenjem odluke.Kod ovih autora postoji razlika u tome da li navode jednu ili vie faza kao fazu pripreme odluka tj. Razlikuju se po broju faza koje se odnose na pripremu odluke. PROCES ODLUIVANJ SHVAEN U IREM SMISLU( FAZE ) I tu postoje autori koje moemo svrstati u 2 grupe: 1.grupu(podgrupu)ine autori koji vide 3 faze u procesu odluivanja: a)pripremu odlukab)donoeja odlukac)provoenje odluka 2.drugu podgrupu ine autori koji vide 4-temeljne faze: a)priprema odlukeb)donoenje odlukac)realzacija odlukad)kontrola Faze integralnog procesa odluivanja, i od koliko se faza sastoji integralni proces odluivanja? Priprema odluke Sadanje stanje provoenje odluke trenutak donoenje odluke budue stanje

Svaki proces odluivanja sastoji se od etiri osnovne faze: 1. priprema odluke sa podfazama: - identifikacija problema - definisanje problema - snimanje i analiza postojeeg stanja - traenje alternativa rjeenja problema - vrednovanje svih alternativa rjeenja 2. donoenje odluke 3. provoenje odluke (implementacija najboljeg rjeenja) 4. kontrola provoenja odluke Donoenje odluka je samo jedna, ali zato najvanija faza procesa odluivanja kojoj prethodi faza pripreme odluka, koja se realizuje kroz sljedee podfaze: 1) identifikacija problema, 2) definisanje zadatka, 3) snimanje i analiza postojeeg stanja, 4) traenje alternativa rjeenja problema i 5) vrjednovanje svih alternativa rjeenja problema. Proces odluivanja zapoinje identifikacijom problema koja se jo i naziva dijagnosticiranje problema to, na odreeni nain, sugerira slinost izmeu poslovnog odluivanja i medicinskog tretmana. Definisanje zadatka podrazumijeva odreivanje onoga to trebamo initi. U treoj fazi provodi se snimanje i analiza postojeeg stanja gdje se utvruje ono to imamo na raspolaganju za rjeavanje problema koji elimo rijeiti. Jedna od vanih faza u procesu odluivanja jest traenje odnosno generiranje alternativa rjeenja problema, jer u ovoj fazi se provodi postupak generisanja ideja, zbog ega treba napraviti inventarizaciju moguih alternativa rjeenja problema. Peta faza pripreme odluka jest vrjednovanje svih alternativa rjeenja problema, jer u ovoj se fazi procjenjuju, ocjenjuju odnosno vrjednuju sve generirane alternative kao potencijalnim rjeenjima nekog problema. esta faza procesa odluivanja je faza donoenja odluke gdje vrimo odabiranje najpovoljnije alternative. Integralni proces odluivanja obuhvata jo i fazu implementacije odnosno provoenja odluka kao i fazu kontrole provoenja odluke.

Kontrola provoenja odluke zadnja je faza integralnog procesa odluivanja, koji zapoinje s fazom identifikacije problema, a zavrava s fazom kontrole provoenja odluke. Svaki proces odluivanja sastoji od etiri osnovne faze i to: 1) priprema odluke s podfazama: identifikacija problema, definisanje zadatka, snimanje i analiza postojeeg stanja, traenje alternativa rjeenja problema i vrjednovanje svih alternativa rjeenja; 2) donoenje odluke; 3) provoenje odluke odnosno implementacija najboljeg rjeenja i 4) kontrola provoenja odluke Karakteristike faze identifikacije problema? U fazi identifikacije problema vano je procijeniti sam problem, te odrediti i shvatiti uzroke problema Bez jasnog dijagnosticiranja problema, kao i utvrivanja razloga odnosno uzroka pojave problema, preostale faze u procesu odluivanja bile bi nepotrebne i beskorisne.Ne treba uriti u procesu odluivanja, niti se hvatati prvog rjeenja koje nam se ini zadovoljavajuim. Daljim tokom procesa odluivanja uoit emo i druga, bolja rjeenja problema. emu je potrebno posebno posvetiti panju u fazi snimanja i analize postojeeg stanja? Tu se utvruje ono to imamo na raspolaganju za rjeavanje problema koji elimo rijeiti. U ovoj fazi se suoavamo sa prepoznavanjem ogranienja u odluivanju s obzirom da za proces odluivanja nije sve jedno imamo li na raspolaganju dovoljno informacija, sredstava i vremena kako bi smo mogli donijeti najbolju moguu odluku ili ne. Prepoznavanje ogranienja u odluivanju predstavlja nezaobilaznu fazu u procesu odluivanja. Donosilac odluke i kad odluuje u najpovoljnijim uslovima, treba voditi rauna o ogranienjima koja predstavljaju okvir unutar kojeg moemo traiti alternative rjeenja problema. S kojim se problemom suoava donosilac odluke u fazi traenja alternativa rjeavanja Problema? Kako se ti problemi mogu rijeiti? To su ekstremni i eksterni problemi.Kako bi smo mogli izabrati najbolje rjeenje, potrebno ga je imati u paketu ponuenih alternativa. Kod odreivanja broja alternativa rjeenja problema postoje i odreena ogranienja koja se u prvom redu, odnose na vrijeme koje nam stoji na raspolaganju za rjeenje problema, ali i na vanost same odluke kojom se odreeni problem treba rijeiti. ta je vano istai u fazi vrednovanja alternativa rjeenja problema? U ovoj fazi ( 5 ) procjenjuju, ocjenjuju odnosno vrednuju sve generisane alternative kao potencijalnim rjeenjima nekog problema. Svaka procjena odnosno ocjena od alternativa trebala bi se temeljiti na kvalitativnim i kvantitativnim faktorima. Kvantitativni faktori se mogu izraziti matematikim jezikom, tj. brojevima, to znai da se mogu izmjeriti. Kvalitativno vrednovanje pojedinih alternativa predstavlja daleko vei problem u poslovnom odluivanju. Pod kvalitativnim faktorom podrazumjevamo politiko stanje i kretanja, stabilnost ili nestabilnost okoline, rizik tehnolokih promjena, odnos s radnicima itd. Te je faktore daleko tee ne samo mjeriti nego i uope procjenjivati, a oni najee presudno utiu na ostvarivanje odluka.Nakon procjene svih alternativa obavlja se njihova selekcija na odreeni manji broj. Kakvo je znaenje faze implementacije odnosno provoenja odluke za cjelokupanproces poslovnog odluivanja? Ako ne doe do implementacije odluke pa to rezultira dodatnim potekoama u poslovanju preduzea, to je onda znak da je problem dobro identifikovan, meutim izostala je impelmentacija donesene odluke ili implementirana pogrena odluka.Menadment preduzea treba biti sposoban uskladiti sve donesene odluke, koje se donose na razliitim organizacijskim nivoima i od razliitih subjekata odluivanja. S kojim se problemom suoava donosilac odluka u fazi donoenja odluka? Izbor najbolje alternative odnosno donoenje najbolje odluke e biti jednostavno ako je bila mogua adekvatna valorizacija svake od ponuenih alternativa. U protivnom, donoenje odluke temeljit e se na intuiciji ili prosuivanju, a tad ne moemo sa sigurnou znati jesmo li donijeli najbolju odluku. A uzrok za brzo donoenje odluke je vremenski pritisak i krizne situacije.U toj situaciji su uspjeni menaderi koji ne gube razum, i pokuavaju u datim okolnostima izvui maksimum. Na ta treba obratiti panju u fazi kontrole provoenja odluka? Kontrola provoenja odluke je zadnja faza integralnog procesa odluivanja, koji zapoinje s fazom identifikacije problema, a zavrava sa fazom kontrole provoenja odluka.Kontrola provoenja odluka omoguava verifikaciju cijelog preenog puta u procesu odluivanja. Kontrola daje odgovor na pitanje jeli odluka uope provedena, kako je provedena i kakve rezultate donosi organizaciji. Kontrola provoenja odluka se treba vriti po odreenoj vremenskoj dinamici, a koja zavisi od toga o kakvim je odlukama rije i na koje je vrijeme, due ili krae, predviena i implementacija odnosno provoenje odluke.

KRUGOVI ODLUIVANJA Postoje zajednike karakteristike u procesu odluivanja koje moemo prikazati na slijedeoj slici. Iz ovoga moemo vidjeti da se itav proces napaja nformacijama koje proimaju sve faze odluivanja.O koliini,kvalitetu i dostupnosti informacija zavisit e ne samo brzina odluivanja ve i kvalitet donesenih odluka U krugovima odluivanja proces odluivanja zapoinje sa definisanjem prolema a zavrava s implementacijom rjeenja..1 Pe rl o b m

2

P ra o n i aa lri a t t ev n n re j n ea j

IF A N C OI RJ M E

Pe rj i iin m t i re j n ee j

4

Oi do li u t nlm ae jj b o re j n eu j 3

NAINI ODLUIVANJA To je programirano i neprogramirano odluivanje. Programirano odluivanje je jedan od naina odluivanja koji se koristi za rjeavanje rutinskih problema. Programirano odluivanje karakterie poznata procedura, postupak odnosno koraci u odluivanju. Koristi se na svim nivoima odluivanja, a tom razlikom to se vie nivoe menadmentakoriste programiranim odluivanjem u manjoj mjeri za razliku od niih nivoa menadmenta kod kojih je programirano odluivanje dominantno. Programirano odluivanje se koristi za rjeavanje strukturisanih problema koji su poznati i jasni pa ne predstavljaju nikakve posebne tekoe donosiocu odluka. Programirano odluivanje, u pravilu, odvija se u uslovima sigurnosti. Neprogramirano odluivanje se primjenjuje u situacijama koje nisu redovne i koje se ne ponavljaju,odnodno u situacijama koje se javljaju prvi put.To je odluivanje dominantno za vie nivoe menamenta,posebno na nivou top menaera.Tu se radi o veoma vanim odlukama.Neprogramirano odluivanje se temelji na intuiciji,iskustvu i znanju donodioca odluke.Kljuna identifikacija izmeu program. i neprogram.odluka temelji se na tome rjeavaju li se odluivanjem strukturisani ili nestrukturisani problemi. Karakteristike Programirane odluke Neprogramirane odluke Vrsta odluke Dobro strukturisane Loe strukturisane Uestalost Stalno se ponavljaju, rutinske Nove i neuobiajene Ciljevi Jasni, specifini Nejasni Informacije Lahko dostupne Nedostupne, nejasni kanali Posljedice Manje Vee Organizacioni nivo Nii nivoi Vii nivoi Vrijeme potrebno za Kratko Relativno dugo rjeenje Temelj rjeenja Pravila odluivanja, dogovoreni Prosuivanje i kreativnost postupci Pojedinano i grupno odluivanje Organizacionim sredstvima u preduzeu propisuju se nain na koji se donose pojedine odluke pojedinano ili grupno. Hoe li odluivanje biti pojedinano ili grupno, zavisi od sloenosti problema o kojem se odluuje.U pravilu, ako se radi o jednostavnijem problemu, odluivanje e biti pojedinano za razliku od sloenijih problema kod kojih e dominirati grupno odluivanje. U pravilu se pojedinano odluivanje u situacijama kad donosilac odluke nema dovoljno vremena za odluivanje jer odluku mora donjeti vrlo brzo odnosno u najkraem moguem roku. Pojedinano

odluivanje karakterie to da odluke donosi pojedinac,a grupno odluivanje predstavlja nain odluivanja u kojem odluke donose grupe ljudi,strukturirane po razliitim osnovama.U grupnom odluivanju uestvuju razliite grupe koje mogu biti:a)formalne i neformalne;b)privremene i trajne;c)homogene i heterogene;d)velike i male; -Neformalne grupe dijele se na:a)interesne i prijateljske. Grupe koje broje 5-7 lanova smatraju se najpoeljnijim grupama za odluivanje.Mogu se smatrati prihvatljivim.Svaka grupa koja broji manje od 4 i vie od 10 l.nije poeljna za odluivanje-nije dobra. Kada koristiti pojedinano, a kada grupno odluivanje, zavisi od: 1. vrste odluka koje se donose 2. znanja i sposobnosti onih koji odluuju 3. vremena koje stoji na raspolaganju donositelja odluka 4. tipa (vrste) procesa odluivanja Pojedinano odluivanje Pojedinano odluivanje karakterie injenica da odluke donosi jedna osoba odnosno pojedinac. Pojedinano odluivanje u pravilu je bre i jednostavnije, mada ne mora biti i lake s obzirom da odgovornost za pogrene odluke snosi samo jedna osoba.Hoe li pojedinano odluivanje biti bre ili sporije, u prvom redu ovisi o znanjima i sposobnostima koje posjeduje osoba koja odluuje, ali i o karakteristikama pojedinca kao osobe. Pojedinano e se u pravilu odluivati o jednostavnijim problemima za ije je rjeavanje dovoljno znanje jedne osobe, o pitanjima od manje vanosti za preduzee, o onim pitanjima o kojima se treba brzo. Ako pojedinano odluivanje, kako navodi R. L. Daft, posmatramo s pozicije menadera koji odluuje, onda se ono moe opisati na dva naina: a) Prvi je racionalan pristup, koji sugerie nain na koji bi menaderi trebali donositi odluke. b) Drugi bi se mogao nazvati ograniena racionalna perspektiva, koja opisuje nain donoenja odluka u kratkom vremenu i uz ograniena sredstva. Grupno odluivanje Osnova za formiranje grupa moe biti vlasnitvo, menaderske funkcije, zajedniki rad na nekom poslu i sl. O grupnom odluivanju moemo govoriti kao o odluivanju skuptine dioniara, nadzornog odbora, neke vee ili manje grupe menadera, odnosno zaposlenih. Osnovna karakteristika grupnog odluivanja je to to odluke donose dvije ili vie osoba odnosno manja ili vea grupa. Grupno je odluivanje neosporna injenica organizacije modernog vremena.Grupno odluivanje ne bi trebalo mijeati s participacijom radnika u procesu odluivanja, jer grupno odluivanje podrazumijeva ukljuivanje manjeg ili veeg broja lanova organizacije, najee menadera razliitih nivoa u proces odluivanja. Te grupe karakterie: 1. povezuju ih zajedniki interesi 2. lanovi grupe moraju meusobno komunicirati 3. lanovi grupe dijele meusobno uloge za ostvarivanje zajednikih ciljeva grupe 4. svaka grupa je u pravilu podgrupa neke vee grupe, ali i sama moe imati svoje podgrupe 5. radi uspjeha odluivanja u grupi , lanovi grupe trebaju se pridravati utvrenih normi ponaanja u grupi. Karakteristike grupnog odluivanja zavisit e i od tipova ljudi koji ine grupu, s obzirom na to jesu li slini ili isti po karakteru odnosno stilu odluivanja i nainu gledanja na problem. etiri faktora koji utiu na uspjenost grupe: 1. sastav 2. veliina 3. kohezistivnost 4. normeSA A S T V VI EA L IN

U SN PO J S E T G R U P E

KZS ON HO E T I V

NE O R M

Karakteristike grupnog odluivanja: 1. grupno odluivanje je u pravilu, sporiji i sloeniji nain odluivanja

2. odgovornost za odluke na sebe preuzima grupa 3. od znanja i sposobnosti lanova grupe zavisi hoe li odluivanje u grupi biti bre ili sporije 4. karakteristike grupnog odluivanja zavisit e i od tipova ljudi koji ine grupu 5. na grupno odluivanje uticat e i status i mo pojedinih lanova grupe 6. grupe e odluivati o onim pitanjima i problemima ije rjeavanje zahtjeva znanje veeg broja ljudi 7. u grupi postoji vea spremnost za donoenje riskantnih odluka Grupe moemo klasifikovati u sljedee vrste(VRSTE GRUPA): 1. formalne i neformalne 2. privremene i trajne 3. homogene i heterogene 4. velike i male Veliina grupe koja odluuje utie na kvalitetu poslovnog odluivanja, a to je odreeno samim brojem lanova grupe. Kod podjele na formalne i neformalne grupe bitan status lanova grupe u organizacionoj strukturi preduzea. Podjela na privremene i trajne grupe govori o tome jesu li grupe trajno etablirane u organizacionoj strukturi preduzea ili se one formiraju ad hoc, tj. po potrebi. Podjela na homogene i heterogene grupe temelji se na karakteristika lanova grupe, dok podjela na velike i male grupe polazi od broja lanova koji ine neku grupu. Formalne i neformalne grupe u najblioj su vezi s formalnom i neformalnom organizacionom strukturom preduzea. Formalne su grupe propisane organizacionom strukturom preduzea kao nosioci odluivanja na odreenom podruju odnosno na odreenom nivou menadmenta. Neformalne grupe, s obzirom na motive formiranja, dijele se na dva osnovna tipa: a) interesne grupe i b) prijateljske grupe. Interesne su grupe one koje nastaju kao rezultat prirode posla koji obavljaju lanovi grupe, dok su prijateljske grupe najee rezultat zajednikog druenja lanova organizacije izvan preduzea. Trajne grupe one su koje su trajno postavljene u organizacionoj strukturi preduzea kao donosioci odluka pa se one potpuno poklapaju s formalnom organizacionom strukturom preduzea koja jasno odreuje odnose nadreenosti i podreenosti pa, prema tome, i trajne grupe koja odluuje o odreenim pitanjima i problemima u poduzeu. Privremene grupe u uskoj su vezi s ad hoc organizacijom, tj. formiraju se po potrebi za realizaciju nekog konkretnog, odreenog zadatka ili projekta. Privremene grupe u pravilu se formiraju za rjeavanje nestrukturiranih problema. Homogene grupe predstavljaju takve grupe donositelja odluka koji su po mnogim svojim karakteristikama isti ili slini. lanovi homogenih grupa imaju iste ih sline interese, stavove, znanja i sposobnosti, formalno obrazovanje, poloaj u organizacionoj strukturi preduzea, iskustvo, stil odluivanja pa ak i osobne karakteristike. Heterogene grupe se sastoje od razliitih lanova koji se meusobno razlikuju po interesima, poloaju u organizacionoj strukturi preduzea, radnom iskustvu i dr. Homogene grupe su mnogo lake za koordinaciju. Heterogene grupe imaju prednost nad homogenim u tome to generiu velik broj ideja, planova i informacija pa je i odluivanje u takvim uslovima kvalitetnije. Jedna od podjela koja polazi od broja lanova koji ine jednu grupu odluivanja jest podjela na velike i male grupe. Karakteristike malih grupa u nainu odluivanja su: 1. este interakcije 2. slobodan protok informacija 3. lake je postii sporazum Karakteristike velikih grupa su sljedee: 1. interakcije su ograniene samo na dio lanova grupe 2. komunikacija moe biti formailizovana 3. na sastancima se koristi dnevni red 4. neki se susteu uestvovati 5. sklonost dijeljenju u podgrupe Tri osnovna problema odluivanja: 1. polarizacija izmeu lanova grupe 2. grupno razmiljanje 3. participacija u procesu odluivanja U prvom sluaju lanovi grupe moraju zastupati razliita pa i ekstremna stajalita u odnosu na druge lanove grupe. U drugom sluaju je jedinstveno i unosno miljenje svih lanova grupe koje se javlja kao antipod polarizacije izmeu lanova grupe. Do grupnog miljenja se dolazi iz dva osnovna razloga. Jedan je sam nain miljenja u grupi , a drugi je meusobna povezanost lanova grupe. U treem sluaju, participacijom radnika u odluivanju procesa odluivanja se produava, to ponekad moe ugroziti i sam proces odluivanja kad se odluka mora donijeti vrlo brzo odnosno u

kratkom roku. S druge strane moderna teorija menadmenta insistira na sve jaem ukljuivanju radnika u procesu odluivanja.

Do polarizacije (podjele) izmeu lanova grupe dolazi ako: 1. miljenje jednog lana grupe dijele i drugi lanovi grupe, tada taj pojedinac jo jae zastupa svoje miljenje, bez obzira da li je to miljenje ispravno 2. neki lan grupe nema dovoljno jasno izraeno svoje miljenje, a neki drugi lan vrlo sugestivno i uvjerljivo obrazlae svoje miljenje 3. neki se pojedinac pasivizira u odluivanju u grupi s obzirom na to to nije dovoljno motivisan, odnosno stimulisan za odluivanje Do grupnog miljenja dolazi iz dva osnovna razloga: 1. sam nain miljenja u grupi 2. meusobna povezanost lanova grupe Na pojavu grupnog miljenja utiu i sljedei razlozi: 1. jaka povezanost lanova grupe 2. osjeaj neranjivosti lanova grupe 3. veliki optimizam koji vlada meu lanovima grupe 4. odbacivanje svih novih informacija koje mogu dovesti u pitanje ranije donesene odluke lanova grupe 5. neograniena vjera lanova grupe u moral grupe koji se ne dovodi u pitanje 6. veliki pritisak na nekog lana grupe koji ima suprotno miljenje od lanova grupe 7. minimiziranje protuargumenata za neku odluku kako bi odluka koju predlae veina izgledala to bolje 8. fokusiranje grupe na jednu alternativu i odbacivanje ostalih 9. izostanak evaluacije odnosno vrednovanja alternativa koje se odbacuju 10. odbacivanje (od strane grupe) meritornog miljenja strunjaka ,ako je ono u suprotnosti sa onim to je grupa odluila Tehnike grupnog odluivanja Navedite osnovne tehnike koje se koriste u grupnom odluivanju. Meu brojnim tehnikama grupnog odluivanja najpoznatije su: - oluja mozgova - tehnika nominalne grupe - delphi tehnika Oluja mozgova prestavlja tehniku odnosno metodu odluivanja koja se temelji na intenzivnoj diskusiji odnosno raspravi meu lanovima grupe. To je tehnika stvaranja ideje u kojoj lanovi grupe generiu alternative rjeenja problema bez obzira na to jesu li one realne odnosno praktino izvodljive. Ova tehnika se moe koristiti u bilo kojoj fazi procesa odluivanja, a najkorisnija je na samom poetku procesa. Tehnika normalne grupe ima odreenu prednost u odnosu na oluju mozgova zato to je pogodna za sve faze procesa odluivanja, dok je oluja mozgova najkorisnija u fazi generisanja ideja.Odluivanje pomou tehnike normalne grupe se odvija kroz vie faza. Odluivanje pomou tehnike nominalne grupe odvija se kroz nekoliko faza ( shema): 1. u prvoj fazi voa grupe opisuje problem koji grupa treba rjeiti 2. u drugoj fazi svaki lan grupe generie vlastite ideje za rjeavanje problema, koje se zapisuju 3. u treoj fazi (nakon odreenog vremena) svaki lan grupe iznosi svoje ideje grupi 4. u etvroj fazi se sve ideje potpisuju, a svaki lan grupe eli tom popisu dodati jednu svoju ideju vie 5. u petoj fazi , nakon to su ideje popisane o njima se raspravlja 6. u estoj fazi pristupa se preliminarnom glasanju o idejama 7. sedma faza jeste rasprava o tako revidiranoj listi ideja Delphi tehnika se temelji na postizanju konsenzusa izmeu strunjaka donosioca odluka upotrebom serije upitnika. Postupak odluivanja je slian odluivanju kod tehnike normalne grupe, s tom razlikom to se lanovi grupe ne susreu licem u lice na jednom mjestu, a idealno je kad ni meusobno ne znaju tko je sve ukljuen u proces odluivanja. Koraci u delphi tehnici:

predoavanje problema popunjavanje upitnika prikupljanje i distribucija rezultata popunjavanje drugog upitnika konsenzus

Ova tehnika se koristi: 1. kada se u rjeavanju nekog problema ne koriste specijalne analitike tehnike 2. kad osobe koje su potrebne za provoenje istraivanja, nemaju mogunost adekvatne konkurencije 3. kada u donoenju odluka treba ispitati vie osoba nego to ih moe komunicirati licem u lice 4. kada vrijeme i trokovi odluivanja onemoguavaju este sastanke grupe 5. kada se u odluivanju eli izbjei dominantan uticaj jedne osobe. Odluivanje pomou Delphi tehnike odvija se u nekoliko faza: prva faza : 1. priprema upitnika 2. slanje upitnika odabranim strunjacima 1. od strunjaka se trai odreivanje moguih rjeenja problema u upitniku druga faza: 1. strunjaci ispunjavaju upitnik 2. vraaju ga na adresu organizatora istraivanja trea faza: 1. obrada prispjelih upitnika 2. prezentacija rezultata 3. dostavljanje izmjenjenih upitnika strunjacima etvrta faza: 1. strunjaci odgovaraju i na drugi upitnik 2. postupak se ponavlja dok se ne postigne konsenzus Prednosti i nedostaci grupnog odluivanja Glavne prednosti grupnog odluivanja su: 1. grupa, u pravilu, donosi bolje odluke od pojedinca 2. lake je provesti u djelo odluku koju je donijela grupa nego pojedinac Prednosti grupnog odluivanja su: 1. tei i sloeniji problemi o kojima se odluuje mogu se ralaniti i dodijeliti na rjeavanje pojedinim lanovima grupe, a prema njihovim afinitetima i sposobnostima 2. grupa generie puno vie ideja za rjeavanje problema, to je logino, jer je i vie ljudi ukljueno u taj proces 3. s obzirom na vei broj lanova koji odluuju u grupi, ideje se mogu bolje prouiti, istraiti, odnosno procijeniti alternative rjeenja problema 4. lanovi grupe izuzetno su motivisani za odluivanje jer dobro znaju kako svi oni odluuju 5. grupa posjeduje vee znanje, kao i vei broj informacija potrebnih za odluivanje 6. bolje shvatanje problema, kao i generisanje veeg broja alternativa rjeavanja problema 7. u grupi egzistira vei broj stilova odluivanja 8. mogunost uspostave viedimenzionalnog miljenja za rjeavanje nekog problema 9. odnos izmeu lanova grupe mora biti ravnopravan, slobodan, nesputan i bez posebnog isticanja nekog pojedinca, tj. prisutno je ravnopravno tretiranje svih lanova grupe Nedostatci grupnog odluivanja: 1. relativno spor proces odluivanja koji zahtijeva vie vremena za donoenje odluke 2. opasnost od grupnog miljenja u procesu odluivanja, a kao posljedica nametanja odluke od strane pojedinog lana grupe koji uiva veliki autoritet i mo u organizaciji ime se u odluivanju marginaliziraju svi ostali lanovi 3. neslaganje meu lanovima grupe koja odluuje moe rezultirati sukobima, koji mogu prolongirati, pa ak i onemoguiti rjeavanje nekog problema 4. grupa tei donoenju riskantnih odluka, a ona moe znaiti i poetak kraja preduzea Koje su osnovne karakteristike grupnog odluivanja?

-

unutranja povezanost grupe voa programira preferirano rjeenje izoliranje od strunog miljenja

Intuitivno odluivanje, odluivanje na temelju prosuivanja i racionalno odluivanje Svaka je odluka spoj triju faktora: intuicije, procjene i racionalnosti pa se moe govoriti o: intuitivnom odluivanju, odluivanju na temelju prosuivanja i o racionalnom odluivanju. Intuitivno odluivanje je, kao to mu i sam naziv govori, odluivanje na temelju intuicije odnosno osjeaja donosioca odluka. Odluivanje na temelju prosuivanja, gledajui ga vrijednosno u skali naina odluivanja, ima veu vrijednost od intuitivnog odluivanja, a manju od racionalnog odluivanja. Racionalno odluivanje se temelji na analitikom postupku koji se sastoji od odreenih faza i koristi se u situacijama koje se ne ponavljaju. Okolnosti u kojima se odluuje kreu se u rasponu od potpune sigurnosti do potpune nesigurnosti. Na kvalitet intuitivnog odluivanja utie: 1. broj mogunosti za rjeavanje problema, kao i vjerovatnoa nastupanja svake od mogunosti Odluivanje na temelju prosuivanja ovaj nain odluivanja blii je intuitivnom nego racionalnom odluivanju. Koristi se u situacijama koje se ponavljaju, dakle u programiranom odluivanju. Odluivanje na temelju prosuivanja je odluivanje na temelju prijanjih iskustava i znanja za iste ili vrlo sline situacije. Odluivanje na temelju prosuivanja jedan je od najeih naina odluivanja menadera, a temelji se na njihovom iskustvu; prednost mu je to se odluuje brzo i bez dodatnih trokova; nedostatak mu je ogranieni domet. Racionalno odluivanje se temelji na analitikom postupku koji se sastoji od odreenih faza i koristi se u situacijama koje se ne ponavljaju. Najuticajniji zastupnik racionalnosti u odluivanju je Max Weber. Herbert Simon bio je prvi koji je tu ideju racionalnog odluivanja primjenio na poslovno odluivanje. Racionalno odluivanje se odvija kroz sljedee faze: 1. dijagnosticiranje problema 2. prepoznavanje ogranienja u odluivanju 3. prepoznavanje mogunosti, odnosno ocjena alternativa 4. izbor odreene alternative, odnosno, donoenje najbolje odluke S obzirom na okolnosti u kojima se odluuje, moe se govoriti o odluivanju u uslovima: 1. rizika 2. nesigurnosti 3. sigurnosti Odluka se donosi u uslovima sigurnosti, kada se moe tano predvidjeti rezultat svake od mogunosti, odnosno, alternative rjeavanje problema. Odluivanje u uslovima rizika karakterie injenica to su menaderu, kao donosiocu odluka, poznate mogue alternative rjeavanja problema, meutim , nisu mu sa sigurnou poznate posljedice svake od alternativa. Odluivanje u uslovima rizika jest odluivanje u okolnostima u kojima rezultati nisu sigurni, ali su poznate vjerovatnoe za razliite rezultate. Uslovi nesigurnosti su najnepoeljnija situacija. Nesigurnu situaciju karakterie: 1. nedostatak informacija 2. nesigurnost dostupnih informacija 3. nedostatak spoznaje o mogunostima procjene situacije odluivanja, kao i nepoznavanje povezanosti izmeu razliitih varijabli koje utiu na odluku, odnosno na vjerovatnou njezina ostvarivanja O odluivanju u uslovima nesigurnosti govorimo u dva sluaja: 1. kada donosilac odluke nezna sve mogue alternative rjeenja problema 2. kada donosilac odluke zna mogue alternative rjeenja problema, ali ne zna vjerovatnoe svake od mogunosti

POJAM I DEFINICIJA MODELA ODLUIVANJA Model je apstrakcija stvarnog stanja; formalan ili neformalan okvir analize ekonomske pojave. Z. Barakaj - Modeliranje je postupak u kome jedan sistem (original) prikazujemo (modeliramo) drugim sistemom, koji se naziva model. Nauni model prikaz nekog objekta ispitivanja (predmeta, dogaanja, procesa ili sistema), a koristi se u svrhu predvianja i kontrole.Primarna funkcija naunog modela je razjanjavajua, a ne samo opisna. M.P. Wahl Svrha modela je racionalno razumijevanje stvarnosti Model je kao pojednostavljena slika stvarnosti za nauna istraivanja, ako su relevantni uticajni faktori obuhvaeni u svojim pravim veliinskim redovima i odnosima zavisnosti, prikladniji od odgovarajue stvarne situacije. Zato nam je potreban model? Unaprijed sagledati veinu relevantnih elemenata problema i da bismo otkrili njihove bitne meuzavisnosti. Eksperimentirati na modelu, to je mnogo jeftinije i bre od eksperimenata u stvarnosti. U dinaminom svijetu u kojem se ogranienja i okolnosti stalno mijenjaju efikasno reagirati njihovim ugraivanjem u model. TA SU MODELI, TA METODI, A TA SU TEHNIKE MODELI apstrakcija nekog stvarnog stanja; s naune strane kao formalni ili neformalni okvir neke ekonomske pojave METODI nain istraivanja i pristupanja pojavama koje se prouavaju - put utvrivanja istine nain djelovanja; smisleno ili promiljeno odluivanje po odreenom sistemu TEHNIKE to su ustvari vjetine skup metoda; to su odreeni obrasci, sheme, formule, grafikoni itd. Mjesto modela u analitikom procesu odluivanja Dobra odluka prema J.Heizeru i B.Renderu slijedi est faza: 1. definii problem i faktore koji na njega utiu! 2. utvrdi kriterije odluivanja i ciljeve! 3. formulii model ili meusobni odnos izmeu ciljeva i varijabli! 4. identifikuj i (pr)ocijeni alternative! 5. odaberi najbolju alternativu! 6. primjeni odluku! Kako modeli nisu lijek za sve probleme treba znati: Kada je model odgovarajui Koja je svrha modela i kako on moe sluiti rjeavanju problema Kako upotrebom modela ostvariti eljene rezultate Kako interpretirati rezultate ostvarene primjenom modela Tipovi modela odluivanja - fiziki ima izgled onog to predstavlja (uveano npr.atom ili umanjeno-globus ) - analogni- koristi slina svojstva objekta istraivanja (tlo na globusu-bojama; graf npr) - simbolini ( matematiki) komponente i njihovi meuodnosi dati u simbolima; veina ovih modela koristi matematike simbole Fiziki model ima izgled onog to i predstavlja fotografije, slike i skulpture.... Kod fizikih modela predstavljanje stvarnih objekata takvo je da on treba sadravati sve karakteristike koje ima i sam objekat.Fiziki modeli posebno su prikladni za reprezentovanje statikih situacija u specifinom trenutku vremena.Preteno se upotrebljavaju u prirodnim naukama. Analogija znai slinost.Pod analognim modelom podrazumijevamo takav model koji koristi slina svojstva objekata istraivanja kako bi prikazao realni sistem.Model je analogan do te mjere da predstavlja jedan skup karakteristika nekim drugim skupom znaajki grafovi, crtei, grafikoni. Dobar je za prikaz dinaminih situacija u procesima i sistemima. Analogni model je mnogo vie opi od fizikog. U simbolinom modelu komponente i njihovi meusobni odnosi dati su pomou simbola,npr. note.... Jezik matematike umjesto rijei koristi simbole odnose koji se mogu kvantificirati ovaj jezik prikazuje u obliku npr. jednaina ili nejednaina i suprotno rijeima nemaju nikakvo materijalno znaenje. Prema M.P.Wahlu simboline modele dijelimo na:

1. verbalne (obian, svakodnevni govor) 2. matematike ( simboli-npr.jednaina i nejednaina) Matematiki model je najlaji za manipulaciju, pa je tako najkorisniji za menadment. Matematiki model je kvantitativna prezentacija realnosti.Veoma su popularni u svim poljima biznisa.Bilo koja matematika formula ili jednaina je model koji moe bit koriten za simulaciju ili ta-ako analizu. S obzirom na namjenu modela, razlikujemo: 1. modele utvrivanja 2. modele odluivanja (alternativni, izborni, ekstremalni ili optimalni) S obzirom na osnovu modela, razlikujemo: 1. deterministiki 2. stohastiki S obzirom na faktor vremena, razlikujemo: 1. statistiki model 2. dinamiki model S obzirom na to mogu li se meuodnosi unutar modela kvantificirati ili ne, razlikujemo: 1. kvantitativni model 2. kvalitativni model Prema funkcionalnim matematikim odnosima, postoje: 1. linearni modeli 2. nelinearni modeli Razlozi nedovoljnog koritenja modela odluivanja prema J.Byrd-u i L.I.Moore-u: 1. modeli odluivanja su krajnje sloeni 2. modeli odluivanja eliminiu koritenje (pr)ocjene i intuicije 3. modeli odluivanja izgraeni su da bi iskljuivo koristili kvantitativne kriterije za odluivanje 4. modeli za odluivanje zahtijevaju skupe kompjutore za izvrenje 5. experti za modeliranje nisu istrenirani ni u jednom aspektu poslovanja ili administratiranja, ve samo u tehnikim detaljima razvijanja modela Prednosti upotrebe modela: 1. modeli su generalno uzevi, lagani za koritenje i jeftini 2. modeli osiguravaju sistematski pristup rjeavanju problema 3. modeli poveavaju razumijevanje problema 4. modeli od korisnika zahtijevaju da budu odreeni u pogledu ogranienja i ciljeva u odnosu na analizirani problem 5. modeli slue kao konzistentno orue za (pr)ocjenjivanje 6. modeli osiguravaju standardiziranu formu analiziranja problema 7. modeli omoguavaju korisnicima da unesu "snagu" matematike i pomou nje djeluju na rjeavanje problema, koristei se kod toga kvantificiranim informacijama iz procesa 8. modeli omoguavaju menaderima da analiziraju sloene situacije uz pomo jedinstvenog pitanja "ta ako" 9. modeli se izrauju za potrebe menadera i ohrabruju njihov "input" 10. modeli pomau u redukovanju vremena potrebnog za donoenje odluka Ogranienja u upotrebi modela: 1. neki od modela mogu biti skupi i zahtijevati dosta vremena za razvoj i testiranje 2. modele je mogue nekorektno primjenjivati, a dobijene rezultate mogue je krivo interpretirati 3. moe doi do prenaglaavanja kvantitativnih u odnosu na kvalitativne informacije 4. modeli polaze od pretpostavki kojima se previe pojednostavljuju varijable uzete iz realnog svijeta 5. izrada modela moe postati sama sebi svrhom MOGUNOST KORITENJA MODELA ODLUIVANJA Elimisanjem subjektivnih razloga (nedostatak vremena za kreiranje, izradu, oblikovanje, te nedostatak menaderske podrke i sl.), otvara se proces iroke primjene modela odluivanja i to: kao opa mogunost primjene modela moe u svim poslovnim funkcijama mogun.njihove primjene na probleme koji se esto ponavljaju (rekurentni problemi) kao: problem zaliha; problem alociranja; ekanaja na redu, zamjene i probl.konkurencije Ope mogunosti primjene modela

-prva dimenzijaprimjena modela u odluivanju na raznim funkcijskim podrujima u poslovnoj organizaciji -druga dimenzijaprimjena modela odluivanja s obzirom na nivo menadmenta koji donosi odgovarajue poslovne odluke -trea dimenzijaukazuje na to donose li se odluke u uslovima sigurnosti, rizika i neizvjesnosti. Karakteristike problema zaliha: 1. poveavanjem zaliha, poveavaju se i trokovi njihovog odravanja 2. trokovi koji proizilaze iz nedostatka zaliha se smanjuju 3. problem utvrivanja optimalnog nivoa zaliha koji bi minimizirao zbir trokova odravanja i nestaica zaliha 4. trokovi zaliha i proizvodni trokovi nisu nezavisni i treba ih posmatrati zajedno Matematiki model za utvrivanja ekonomine koliine narudbe (EOQ)-F.W.Harris 1915.god. Q=2SD/iC Q-koliina jedne narudbe S-trokovi naruivanja jedne narudbe D-koliina godinje potranje i-procentni udio trokova odravanja zaliha u odnosu na prosjenu vrijednost zaliha C-trokovi odnosno cijena koliinske jedinice naruivanja To matematiki model, polazi od vie pretpostavki, a osnovna je da je potranja konstantna i poznata. Problemi alokacije se dijele u tri tipa: 1. i potrebne aktivnosti i raspoloivi resursi su specificirani 2. specificirani su samo raspoloivi resursi 3. specificirane su samo potrebne aktivnosti Karakteristike redova ekanja: 1. osobe, odnosno, predmeti koji ekaju na uslugu ili procesiranje, nadolaze na kapacitete za pruanje usluga po odreenoj zakonitosti 2. takve situacije dovode do gomilanja posla 3. takva ekanja dovode do trokova zaliha u toku procesa,ekanja osoba u redu,kanjenja isporuka,iritiranje kupaca. 4. redovi su direktan rezultat varijabilnosti kod dolazaka na usluivanje i vremenskog trajanja usluge Redovi su direktan rezultat varijabilnosti kod dolaska na usluivanje i vremenskog trajanja usluge. Sutinski cilj analize redova jeste minimimalizacija ukupnih trokova. Dvije osnovne kategorija trokova u situacijama redova: trokovi veza ekanje korisnika i trokovi veza kapacitet usluivanja cilj je balansirati ih. MAPI-The Machinery and Allied Product Institute of America PROBLEM ZAMJENE Jedan od najpoznatijih modela koji se ve godinama koristi za rjeavanje problema zamjene jest MAPI zasniva se na teorijskoj osnovi koja se odnosi na pitanje ekonomske opravdanosti novih investicija i investicione politike preduzeapostavio je GEORGE TERBORGH.Ovaj model odnosi se, prvenstveno, na pitanje treba li starija maina zamijeniti i u kojem momentu sa novom.U samim temeljima ovog modela je pretpostavka da trokove za zamjenu postojee maine treba uporediti sa nezgodama, tetama, odnosno, trokovima nesavrenosti sredstava kojima se raspolae.Poslovna politika koja proizilazi iz MAPI teorije ima svoje temelje u naelu da treba minimizirati zbir operativnog nesavrenstva postojeeg proizvodnog sredstva i trokova koji bi bili izazvani novom investicijom. Problemi konkurencije Situacija konkurencije, openito se javlja: 1. kada su dvije strane ili grupe u konfliktu s obzirom na cilj (ciljeve) 2. kada te strane odnosno grupe sarauju u odnosu na cilj (ciljeve) koji im je zajedniki s obzirom na cilj (ciljeve) tree strane koju kao konkurenti usluuju Konkurenti mogu putem koalicije prei iz konkurentskih u kooperativne odnose. I Formulisanje problema Pred menadmentom u poslovnom odluivanju stoje raznovrsni problemi minimalizacija trokova, maximalizacija proizvodnje, zadovoljavanje elja kupaca, minimaliziranje zaliha, stabilniji tok rada.... Prototip modela razvijen je za rjeavanje sljedeih vrsta problema: zalihe, alokacija sredstava, redovi ekanja, zamjena opreme i odravanje, konkurencija......i sl.... II Konstrukcija modela (na primjeru formulacije linearnog programa) te njegove karakteristike:

Ovaj problem je obraen u nekoliko koraka:1)sutina primjene modela linearnog programiranja kod donoenja poslovnih odluka 2)formulisanje modela linearnog programiranja 3)prototip-primjer modela linearnog programiranja 4)ope karakteristike linearnih programa. Sutina primjene modela linearnog programiranja kod donoenja poslovnih odluka.Model linearnog programiranja razvijen je 1940.god,poGEORGEU DANTZIGU,a njegovu iroku primjenjivost od tada pa do danas objanjava,uz jednostavnost i efikasnost,velika aplikabilnost na razliite praktine probleme kao to su:optimalizacija mjeavina i proizvodnog programa,odnosno,asortimana,izbor najbolje strategije zaliha,isplativost proizvo. ili nabave odreenih komponenti... Prilikom rjeavanja problema neophodno je da ispunjavaju sljedee uslove: 1. jasno definisan cilj koji se eli postii 2. postojanje ograniavajuih faktora, limitirajuih nedovoljnih resursa 3. postojanje vie moguih rjeenja, vei broj ostvarivih rjeenja 4. mogunost izraavanja meuzavisnosti varijabli linearnom vezom Tok rjeavanja problema sastoji se od preciziranja (opisa problema) formulisanja modela, utvrivanje parametara modela, rjeavanje modela i analize rjeenja. LINEARNO PROGRAMIRANJE je metoda odreivanja odgovarajuih vrijednosti za pojedine aktivnosti koje su ustvari, varijable odluivanja kada kombinacije tih aktivnosti moraju zadovoljiti odreene zahtjeve, odnosno, ogranienja. Opi je problem optimalizacije ( to znai maksimalizacije ili minimalizacije) linearne funkcije u tome da se pronae njezin optimum ovisno od funkcije cilja i uz uslov linearnih ogranienja varijabli. Kod rjeavanja problema treba zadovoljiti sljedee uslove: jasno definisati cilj koji se treba postii postijanje ogranienja faktora postojanje veeg broja rjeenja mogunost izraavanja meuzavisnosti varijabli linearnom vezom Neki problemi koji se mogu rijeiti sa LP -Skupno planiranje: proizvodnja ili operacije pronalaenje proizvodnog rasporeda sa najmanjim trokovima. HR pronalaenje optimalne alokacije ljudskih resursa. Spajanje pronalaenje sastojaka za pravljenje proizvoda sa najmanjim trokom (npr. gorivo). -Distribucija: Pronalaenje najjeftinijeg naina prevoza robe od fabrike do distributivnih centara ili od skladita do distributera. -Lokacija: Skladita ili proizvodnog pogona izbor najbolje lokacije u cilju minimiziranja trokova transporta. -Raspored: Pronalaenje najjeftinijeg naina premjetanja radnika zbog raznolikog potraivanja i pravljenje rasporeda rada za mainom. Postoje tri , veoma vane karakteristike linearnosti koje trebaju biti ispitane: 1. proporcionalnost 2. dodavanje 3. integralnost Koraci koje treba slijediti kada pristupamo formulisanju modela linearnog programiranja: 1. definisanje varijabli 2. identifikacija funkcije cilja 3. izraavanje ogranienja Metode (postupci) za rjeavanje modela mogu biti: - analitiki ( grafiki i raunski) - simulirajui koristi se kad je preskupo ili preteko eksperimentisati u realnoj situaciji ( treba postojati model onog sto simuliramo i prolaz modela kroz vrijeme u ijem toku simulacija daje "ivot" modelu - heuristiki metode pokuaja i pogreke Analitike metode mogu se rjeavati na dva naina: 1. grafiki 2)raunski Metode (postupci) simuliranja Simulacija treba biti koritena u situacijama kada je previe skupo ili previe teko experimentisati u realnoj situaciji. Specifikacija varijabli i parametara prvi je korak u konstruisanju modela simulacije i njime se utvruje koje bi karakteristike realnog sistema trebale biti fiksirane (zvane parametrima), a kojima bi trebalo biti doputeno da variraju (zvane varijablama). Specifikacija pravila odluivanja. Pravila odluivanja (ili operativna pravila) su uslovi pod kojima se posmatra ponaanje modela simulacije. Ta su pravila direktno ili indirektno fokus veine studija simulacije.

Specifikacija distribucije vjerovatnoe. Za simuliranje mogu biti koritene dvije vrste distribucije i to: empirijske distribucije frekvencija i matematike distribucije frekvencija (u prvom redu normalna, a zatim i Poissonova). Specifikacija postupka s obzirom na vrijeme. Mogue su dvije metode za utvrivanje vremenskog prirataja odnosno vremenskih intervala: fiksirani vremenski intervali, koji su poeljni kada se dogaaji od interesa dogaaju s pravilnou ili kada je broj dogaaja velik te varijabilni vremenski intervali, koji su poeljni kada se radi o relativno malom broju dogaaja koji se dogaaju u znatnom vremenskom periodu. Specifikacija vrijednosti varijabli i parametara. Potrebno je odrediti duinu toka simulacije kao i startne uslove. Glavne faze u studiju putem simulacijeSt ta aj r Kfk i l n t j ia r u o Sc aa r bp ma piki vi li a e ei c a i r t f j j a a a r Sc aa aa l n piki p i o ia ei c rv d vj f j l u a Sc aasbi vot s piki dru jrv o ei c it c e a t f j i j e ni Sc aae no o p piki vm g s k ei c r ek pt a f j s u O nu v a a d ia s a pe r vj l z ot e eo k O ndie jn d ia u t a r vj r j e e na a

D ii rb e o m f pl i n e

Ksus u in ot ii i lc i nt m o i a ml o d e

Sc j r ds eia i nt frv o i j e i vi bp ma a li a e r i r t j a a a r

P t rc s u i up e i lc s os m j i ae

Pcn zte r i i el t oer u j a

O dtitk o p d i ai e s k r st pt e e s u Urda u ifr aa p i d i nm m o s rg o c a e m i j

Pd i oepm r l vke e e ni s r n o i t

S ia t rj o p

Heuristike metode (postupci) odluivanja Heuristici su pravila odluivanja koja vode u rjeenje obino metofom pokuaja i pogreke i koriste se kad tehnike otimalizacije nisu dostupne ili su preskupe za koritenje. Dvije kompjuterske metode : - CRAFT metod sa kvantitativnim kriterijima koji ukljuuju minimalizaciju trokova rukovanja materijalima, poluprizv.i got.proizv. u fabrikama i skladitima, a izbor kriterija ovisi o odluci o ciljevima manipulacije; rjeava problem do 40 odjela - ALDEP model sa kvanititativnim kritijima Ove metode se koriste za: layout probleme, za agregatno planiranje, balansiranje montane trake i sl. Testiranje valjanosti, kontrola i primjena modela Nakon to je razmotrena problematika ustrojstva i rjeavanja modela odluivanja, sad e teite biti na: 1. testiranju primjerenosti modela i rjeenja izvedenih iz njih, 2. kontroli modela s rjeenjem i 3. primjeni modela (tj. njihovom putanju u funkciju). Oblikovanje problema i tetsiranje su esto simultani procesi. Razmatranje kako rjeenje moe biti primijenjeno u rjeavanju problema, moe uticati na oblik i sloenost modela. Kad je rjeenje provjereno i ispravno, tpostaje oprimalno sve do promjene sistema za kojeg je rjeenje razvijeno. Zadnja je faza implementacije modela i u njoj moe doi do definitivnog prihvatanja ili prekida u primjeni (Make or Break) projekta. Testiranje valjanosti modela POSTOJE 4 OSNOVNA PRAVCA pri testiranju modela:

-model moe imati u sebi ukljuene varijable koje s njim nisu u loginoj, odnosno funkcijskoj vezi - model moe biti manjkav jer mu nedostaje varijabla ili varijable koje imaju vaan uinak na efikasnost sistema - model moe netano izraavati stvarnu vezu koja postoji izmeu mjerila efikasnosti i jedne ili vie odnosnih varijabli - kada model sadri parametre koji nisu odgovarajue procijenjeni Primjena modela poinje kad je rjeenje modela odluivanja jednom izvedeno i testirano; s tim to se u postupku rjeenja problema i provoenja u operativni postupak, dobio odgovor na: KO i KADA initi i koje su informac.i sredstva potrebni da bi se to ucinilo. Tehnike odluivanja 1.Tehnike odluivanja u uvjetima sigurnosti i odreenosti 2. Tehnike odluivanja u uvjetima rizika 3. Tehnike odluivanja u uvjetima neizvjesnosti Tehnike odluivanja u uvjetima sigurnosti i odreenosti koriste se modeli i tehnike operacionih istraivanja iz oblasti linearnog i nelinearnog programiranja ( -grafiki ogranien 2 varijable i ogranienja u modelu; i -simplex tehnika kao raunski postupak (algoritam) kojim se kroz seriju repetitivnih operacija (iterakcija) postepeno dolazi do optimalnog rjeenja problema i omoguava dodatne informacije osim samog optimalnog rjeenja putem dopunskih varijabli , kao odnosa u meuzavisnosti) Linearno i nelinearno programiranje Metode rjeavanja - Grafika i Simplex metoda Tehnike odluivanja u uslovima rizika Monte Carlo tehnika Oekivana vrijednost Matrica (tabela) odluivanja Drvo odluivanja - koristi se Monte Carlo tehnika za rjeavanje problema modela u kojima je ukljuena vjerovatnost i koji se rjeavaju postupcima simuliranja ; a sastoji od nove upotrebe starog postupka: neogranieno sluajno uzokovanje predmeta iz skupa sa istom vjerovatnoom za izbor i novog zaokreta kao sluajnog uzorka. Znai, ova tehnika se sastoji od simulacije eksperimenata kako bi se utvrdila vjerojatnost nekih svojstava skupa (ciljeva, dogaaja) koritenjem sluajnog izbora. Konkretno koritenja: oblikovanje komunikacionih sistema, predvianje ponaanja potroaa, oblikovanje distribucije sistema, oblikovanje informacionih sistema, financijska predvianja, planiranje kadrova,, saobraaja na cestama i sl. OEKIVANA VRIJEDNOST SAVRENE INFORMACIJE Pretpostavimo da menader moe dobiti savrenu pretpostavku dogaaja koji e se desiti.Oekivana vrijednost sa savrenom informacijom bi bila ukupna oekivana vrijednost akcija izabranih na pretpostavci savrenog predvianja.Oekivana vrijednost savrene informacije se moe izraunati kao oekivana vrijednost savrene informacije minus oekivana vrijednost sa postojeom informacijom. Radi se o predvianju buduih dogaaja pod raznim nedovoljno poznatim okolnostima, te je u pitanju i odluivanje u uslovima veeg ili manjeg rizika. Zato se moramo koristiti s nekoliko vrijednosti kojima onda pridruimo procijenjene vrijednosti za njihovo dogaanje. Utvrdili smo vrijednosti i pripadajue im vrijednosti, onda moemo raunati izvaganu aritmetiku sredinu vjerovatnoe i to je oekivana vrijednost; ona je prosjek. MATRICA ODLUIVANJA (PAYOFF TABLE) TABELA ODLUIVANJA -je nain prikazivanja ishoda odluka razliitih alternativa ovisno o razlici scenarija, pa to mogu biti ishodi izraeni u dobiti, trokovima i sl. te se zove payoff tabelom.Ako se ne raspolae pripadajuim vjerovatnosama , prelazi se iz podruja rizika u neizvjesnost. Drvo (stablo) odluivanja Drvo (stablo) odluivanja jo je jedna tehnika koja se pokazuje vrlo korisnom u donoenju odluka. Drvo odluivanja je slikovit model koji reprezentuje itavu strukturu odluivanja. Sastoji se od (kao i kod matrice odluivanja): Alternativa, Stanje okruenja, vorovi odluivanja i vorovi dogaaja, Vjerovatnoe uz stanje okruenja , Isplativost. Drvo odluivanja je kao Mapa puta, koje slikovito daje, u ematskoj formi, alternativne odluke, dogaaje i rezultate sa kojima se suoava menader. -Prednosti drva odluivanja: Strukturira proces odluivanja,Tjera nas da ispitamo sve mogue outcome,Mogunost komunikacije procesa odluivanja na druge,Omoguava grupi da diskutira alternative jednu po jednu,Moe se koristiti raunar za programiranje.

RAD E I M N V E O R EK PR

P VN RDJE NG O AJE AN SAE E

D D O A TN A SM J EN A

Tehnike odluivanja u uslovima neizvjesnostiKoriste se kada donositelj odluke ne poznaje stanje okruenja ili protivnika, a ne postoji mogunost niti da doe do odgovarajuih informacija na osnovu kojih bi mogao utvrditi vjerovatnou nastupa odreenih dogaaja. 1. Kriterij pesimizma (max/min) 2. Kriterij optimizma (max/max) 3. Kriterij minimalnog aljenja 4. Kriterij racionalnosti TEORIJA IGARA PAYOFF MATRICA Zadatk joj je pronai postupk u situacijama konkurencije kad se sukobe interesi najmanje dva protivnika, po ovoj teoriji, uesnika u igri. U pitanju su dva rivala (protivnika) sa istim ciljem pobijediti, dakle, rivali su u konfliktu u vezi sa svojim ciljevima koji su za obojicu isti, te porast vjerovatnoe jednog igraa da e ostvariti cilj, nuno ukljuuje smanjenje vjerovatnoe kod drugog igraa za ostvarenje cilja. Gledajui financijski, to je igra s nulzbrojem, tj. u igru se nita ne unosi s polja, niti se iz nje neto uzima. Teorija igara i poslovna konkurencija.U veini igara pravila su eksplicitno data.Mogui potezi i posljedice svakog poteza mogu biti specificirane.Ove informacije dopunjene dodatnim informacijama, a tiu se vjerovatnog ponaanja protivnika, mogu biti iskoritene za razvoj strategija igranja igara.Cilj je ustanoviti najbolju moguu strategiju koju konkurent moe odabrati.Teorija igara i ekonomsko ponaanje.Npr. Nadmetanje za dobijanje posla - balans izmeu profita i cijene.Sigurnost u minimalnu dobit. Payoff matrica proizvela ju je teorija igara kao matematiki model, koji se bave idealiziranim situacijama i nisu naili na veliku praktinu primjenu u poslovanju, a mogu koristiti za odabir najbolje strategije u igri protiv rivala; bio uspjeno koriten u rjeavanju vojnih problema. Poseban vid konkurentne situacije je sudjelovanje na licitaciji za dobivanje posla, koncesije, prava i licence, sa bitnim konfliktom u situaciji nuenja : koliko se ponudama poveava ansa za dobitak posla kroz nie cijene ponude, toliko se istovremeno smanjuje iznos oekivanog profita i obrnto. Problem je kako ostvariti ravnoteu izmeu ansi za dobivanje ponude i ostvarenja zadovoljavajue visine profita, te su razvijeni modeli nuenja za pomo u rjeavanju ovog tipa problema. Waldov kriterij pesimizma(max/min) Za svaku alternativu utvrditi najloije rezultate (rjeenje), a zatim u drugom koraku meu tim najloijim izabrati najbolje rjeenje.Npr. Minimalni profit, maksimalni trokovi, a zatim odabrati od tih najloijih opcija maksimum kod profita ili minimum kod trokova. Ova strategija donosi maximum od minimuma. Sastoji se, dakle, od dva koraka: - za svaku opciju pronai najnii profit izmeu scenarija koji se mogu dogoditi, kao najloiji sluaj scenarija konkretne odluke -s liste najniih profita izabrati opciju (rjeenje) koja donosi najvie profita. . KRITERIJ OPTIMIZMA MAX/MAX Najprije se za svaku alternativu utvrdi najbolje rjeenje, pa onda izmeu tih izabere ono apsolutno najbolje. Ova strategija je optimistina i osigurava najbolja rjeenja, samim tim i veliine rezultata, ali je i riskantna strategija ( primjer:oni to sve stave na kocku i kod toga budu uspjeni ). Ova strategija donosi maximum od maximuma. HURWICZOV KRITERIJ ODLUIVANJA - kao kompromis pesimistine i optimistine strategije dobijen ponderisanjem ta dva kriterija: polazei od optimizma odredi se koeficijent nazvan koeficijent optimizma od 0 do 1, a preostali dio od 1 ostaje za pesimistini kriterij.Tada se moe izraunati ponderisana aritmetika sredina ova 2 kriterija, te je to to kompromisno rjeenje, koje je svkako blie realnosti. Koeficijent optimizma se odreuje na temelju dobrog poznavanja situacije. SAVAGEOV KRITERIJ MIN.ALJENJA MIN/MAX - aljenje kao izgubljena prilika donosioca odluke koji svojom odlukom nije osigurao najbolji rezultat Mjera aljenja je razlika izmeu rezultata koji se mogao ostvariti izborom najbolje odluke ( alternative) i one koju je on odabrao prije nego je znao stvarno stanje. Savageov postupak predvia:

- unaprijed uraditi matricu aljenja - na nju primijeniti Valdov kriterij pesimizma (dobije se maksimalno aljenje) - izabrati najbolji rezultat, odnosno alternativu LAPLACEOV KRITERIJ RACIONALNOSTI Sutina ovog kriterija je da se svim stanjima dodijeli podjednaka vjerovatnoa dogaanja ukoliko nema realne osnove za davanje prednosti bilo kojem stanju. Strategija oekivane vrijednosti moe biti koritena samo uz pretpostavku kako su svi ishodi jednako vjerovatni i u tome je sutina Laplaceovog kriterija racionalnosti. Tehnike za efektivno odluivanje Pareto analiza, uparene komperacije, sest mislecih sesira, ,odmjeravanje za i protiv, analiza polja sila, tacka pokrica i analiza koristi troska. Paretto analiza Vilferdo Pareto, ekonomista iz Italije, koji je uoio da oko 80% bogatstva pripada samo 20% populacije. Ovo je bilo tano u gotovo svim drutvima koje je prouavao.Pokazuje nedostatk simetrije izmeu rada i rezultataAko uradi 20% ukupnog posla, generira 80% rezultata. Radi se u 4 koraka: - popis problema i opcije na raspolaganju;- grupiranje problema;- bodovanje svake grupe; -rad na grupi koja ima najvie bodova. Pareto analiza ne pokazuje samo najvaniji (najvei) problem koji treba da se rijei, ve daje prikaz bodova i prikaz koliko je ozbiljan problem. ANALIZA UPARENE KOMPARACIJE pomae da se uoi vanost opcija koje su u meusobnij relaciji i da uradimo prioretiziranje; provodi se kroz 6 faza: - pobrajanje opcija koje e se uporeivati - pridruiti veliko slovo svakoj opciji - napraviti tabelu gdje e redovi i kolone biti opcije - prekriiti elije u tabeli gdje se opcije opcije kompariraju sa samim sobom glavna dijagonalna -prekriiti sve elije ili desno ili lijevo od glavne dijagonale i - uporediti opcije u redovima sa opcijama u kolonama -sumirati sve brojeve korespodentnih slova i prebaciti u procente ukupnog rezultata. Za svaku eliju odrediti koja je opcija vanija i napisati do 3; ti brojevi pokazuju vanost opcije ( 0 do 3). Analiza uparene komparacije je veoma dobar nain davanja teinskih faktora relativne vanosti razliitih akcija. Veoma je korisna kada priroteti nisu jasni ili su konkuretni u njihovoj vanosti. est misleih eira Pogled na problem i odluku sa vie vanih perspektiva.Ova tehnika vas tjera da izaete izvan okvira ustaljenog naina razmiljanja.Sprjeava konfrontacije na sastancima koje su este kada ljudi sa razliitim stilovima razmiljanja diskutiraju o problemu. Figurativna formulacija lisleih eira: 1. bijeli fokus na dostupnim podacima i ta se moe iz njih saznati 2. crveni- koristi intuiciju i emocije 3. crni fokus na svim loim stranama odluke 4. uti pomae da se razmilja pozitivno 5. zeleni pomae kreativnost 6. plavi kontrolira procese oni koji vode sastanke est misleih eira omoguava da se problem sagleda iz vie perspektiva. Otvara mogunost kreativnosti. Pomae osobama sa konstantnim negativnim stavovima da da budu pozitivne i kreativne. Plan razvijen pomou ove tehnike je vrlo elastian. ANALIZA KORISTI I TROKA Koristi se tako to se dodaju vrijednosti koristi i oduzimaju trokovi nastali vezano za te koristi, sa karakteristikama: koristi dolaze tokom vremena, troak je prisutan odmah, znaajan je uticaj vremena, pokazatelji se iskazuju financijski. Koristi se puno kao lhak alat za odluivanje. Postupak je: - izraunati koliko e neto kotati - izraunati koristi - izraunati vrijeme povrata Troak / Korist analiza omoguava da izraunamo vrijeme koje potrebno da se povrate uloena sredstva. Mogu se samo analizirati finansijski pokazatelji. Meutim mogu se koristiti drugi, neopipljivi, faktori. Poto ove faktore procjenjujemo, unosimo elemente subjektivnosti u proces.

ODMJERAVANJE ZA I PROTIV Tehnika poreenja pozitivnih i negativnih efekata akcije; Sistemom pozitivnog i negativnoh bofovanja mogu se uporediti brojani pokazatelji, te po opciji vie bodova donijeti odluka. ANALIZA POLJA SILA je korisna tehnika za sagledavanje svih sila za i protiv odluke. Analiza polja sila pomae da identificirate promjene koje se mogu uraditi u odnosu na inicijalni plan kako bi se isti unaprijedio. TAKA POKRIA break event point) Taka pokria je taka na kojoj e prihod od prodaje pokriti sve trokove poslovanja, a istovremeno nee biti profita. BP=Fcx (Pc-Vc); Fc prosj.cij.proizv. Vc-vt po jed.proizv. Koristei je prave se varijante za prodajne cijene (npr) ili smanjenje varijabilnih trokova, sve s ciljem do boljeg profita. Grafiki prokazana taka pokria pomae menaderima da odrede nivoe proizvodnje kojima e ostvariti razliite profite za svaki vei nivo proizvodnje. Nakon toga se radi analiza: -mogueg poveanja koritenja postojeih kapaciteta kroz smanjenje vremena izrade -bolje odravanje opreme i alata da bi se smanjila priprema, vrijeme i zastoji -poboljanje u planiranju i terminiranju te nivoima zaliha