1

Davor Šalat

POSRTANJE ZA ALIBIJEM

- dvadeset bitnih knjiga hrvatske poezije (2000–2010)

izbor

2

DVIJETISUĆITE – BITNO DESETLJEĆE HRVATSKE POEZIJE (uvodni tekst)

Hrvatsko pjesništvo u dvjetisućitima uspjelo je nadvladati raznovrsne dotadašnje

književne i izvanknjiževne redukcije koje su često limitirale njegovo polje. Kada govorimo o

izvanknjiževnim uvjetima - koje u vidu zajedničkoga socijetalna konteksta Sanjin Sorel u

svojoj studiji o pjesništvu devedesetih Isto, različito vidi kao najvažniji generativni topos

suvremene hrvatske književnosti, osobito one najmlađe – jasno je da s novim stoljećem dva u

proteklim desetljećima bitna društvena limitirajuća čimbenika posve nestaju. S jedne strane,

naime, u bitno demokratiziranijim uvjetima posve se minimizira svaki ideološki nadzor nad

poezijom, djelatan osobito tijekom socijalističkoga, no ponekad i postsocijalističkog

razdoblja. Dapače, intenzivira se već višedesetljetni proces u kojemu društvena uloga

pjesništva biva sve neznatnija, što, međutim, poeziji priskrbljuje i znatniju slobodu za njezine

posve specifične funkcije. S druge strane, ratne strahote u devedesetima najblaže rečeno nisu

pogodovale pjesništvu kojem su, uz divlju privatizaciju i snažno društveno raslojavanje, činile

prejaki socijetalni kontekst Jake zbilje i njome generirana Slaba subjekta često mršavih

poetičkih i izvedbenih kompetencija.

U dvijetisućitima pak hrvatsko pjesništvo biva slobodnije od takovrsnih društvenih

prilika, no sada se u vanjskim pa i unutarnjim uvjetima njezina nastanka nameće snažna

tržišna konjunktura, komercijalna uporabljivost čak se nadaje jednim od čimbenika njezina

vrednovanja radi, dakako, stvaranja materijalna profita (koliko god on s poezijom mogao biti

neznatan), ali i arbitriranja u simboličkome poretku. Da je takav obzor očekivanja, koji

svagda favorizira što veću poetsku komunikativnost radi lakše prodaje knjige, to jest

proizvoda, uzeo maha svjedoči i tvrdnja Tvrtka Vukovića koji opisuje proces tržišnoga i

medijskog «vrednovanja» knjiga pjesama: «ako stvar zaoštrimo do kraja, infomacija o knjizi

ujedno je i njezino značenje. Što je više u medijima to je za nas važnija itd. Njezina 'estetska'

vrijednost je retroaktivno proizvedena u novinama, na televiziji ili na radiju. Ta logika

besprijekorno funkcionira, jer današnji kulturni aparat djeluje prema zakonima tržišta kojemu

temeljnu potporu pruža potrošačka žudnja pothranjena strategijama 'reklamnog zavođenja'».

I od takve, po pjesničku i svaku drugu kulturnu supstancu iznimno opasne, redukcije

naše se pjesništvo, nakon takovrsnih arbitriranja posebice početkom desetljeća, ipak sve

znatnije oslobađalo da bi na kraju, kao i prije, mahom živjelo od državnih i gradskih potpora

zbirkama pjesama o kojima u većoj mjeri, putem vijeća za knjigu, ipak odlučuju sami

književnici. Otpor spomenutoj «tržišnoj aksiologiji» dolazio je i od sve veće konsolidacije

sama teorijskoga i praktičnog pjesničkog «pogona», sve usredotočenijih monografskih,

antologičarskih, kritičko-teorijskih prosijavanja pjesničkoga korpusa i sve življih

međugeneracijskih i međupoetičkih osmoza u poetskim rukopisima i njihovoj refleksiji. One

pak izvanknjiževne utjecaje – reduktivne ili inovativne – koje svekolikokom društvenom

životu, a tako i pjesništvu i samim njezinim tekstovnim strukturacijama, doznačuje

informacijska revolucija i njome generirano drugačije motrenje drugačije stvarnosti jedva da

je već moguće podrobnije sagledati.

Nisu, međutim, bile ništa manje ni unutarknjiževne redukcije koje su desetljećima

ravnale hrvatskom pjesničkom scenom. Poznata naraštajna okupljanja hrvatskih pjesnika oko

pojedinih književnih časopisa u drugoj polovici prošloga stoljeća - koliko god svaka za sebe

inicijalno osiguravala svjež poetički i institucionalizirani zrak našoj poeziji - s vremenom su

3

često okamenjivala svoje viđenje naravi pjesništva i u skladu s tim favorizirala pjesnike

(najčešće iz vlastite generacije) koji su to viđenje potvrđivali. Tako je tijekom spomenuta

polustoljetna razdoblja većinu vremena postojala neka dominantna makropoetika (dakako,

stalno neka nova) koja se je, bila ona u prvome redu usmjerena prema označiteljskoj ili

označeničkoj strani jezičnoga znaka i diskursa, nastojala vrijednosno i institucionalno

nadrediti svima drugima.

Iako zadnji od tih naraštaja – takozvana generacija devedesetih nije u svoje vrijeme

imala dostatne kritičko-teorijske kompetencije ni svoj utjecajni časopis, i ona je – u prvome

redu vlastitom poetskom praksom – iznjedrila svoju nekovrsnu poetičku dominantu. U njemu

je, kako je to aposteriorno iščitao Sanjin Sorel, «poetika neoegzistencijalističkoga predznaka

'arhipoetika' cjelokupnoga naraštaja», odnosno ona je «u temelju svih ostalih iskustava kojima

je svojim dominantnim karakteristikama uvjet realizacije». O poetičkoj (ne)koherentnosti

glavnih pjesničkih imena toga naraštaja postoje pak posve oprečne ocjene - od zaključka

Tvrtka Vukovića da je u nesvodivosti svojih autopoetičkih razlika pjesništvo devedesetih

«apsolutno neopisivo», preko Sorelove tipologije s neoegzistencijalističkom arhipoetikom i

još trima modelima (označiteljska scena, medijsko-kulturološki model, pjesništvo slikovnog

mišljenja s podmodelom mitopoetskih diskursa) do izričite nasuprotnosti Ervina Jahića u

odnosu na Vukovićevo stajalište. Jahić, naime, posve suprotno od kakvih nesvodivih

autopoetika, misli kako bi se u analogijama «među nekim prvim knjigama» pjesnika

generacije devedesetih mogla dobiti «skandalozna kompilacija» i kako su te knjige «za dlaku»

izbjegle «da nalikuju jedna drugoj kao jaje jajetu». Tako se, dakle, kako primjećuje Jahić,

dogodila «stanovita kolektivizacija toga pjesništva», odnosno «hipnoza hiperrealizmom koji

kao kuga zahvaća (i pustoši) poetske maštarije mlađih pjesnika devedesetih». Takva

pjesničkom praksom ipak iznjedrena poetička dominanta (koja se uz Sorelov termin

neoegzistencijalizma, od početka dvijetisućitih imenuje i kontoverznim, ali razmjerno

proširenim nazivom «stvarnosne» poezije) u jednome je času svoju radijaciju nastojala

proširiti i tržišnim sredstvima pa je svoj tako ojačan utjecaj doznačila i početku novoga

hrvatskog pjesničkog stoljeća.

Uglavnom, osobito na svome početku ni dvijetisućite nisu bile imune na razne

makropoetike (od kojih je «stvarnosna» poezija bila najprodornija), koje su imale ambicije

dominiranja pjesničkom scenom pa i reduktivnog arbitriranja unutar njezine sve veće

razuđenosti. Spomenute generacijske i makropoetičke preskripcije (koje su bile snažne

unutarknjiževne redukcije, parceliziranja pjesničke scene, ali i višedesetljetna logika njezina

funkcioniranja) sa sobom su u najnovije godine donijeli stariji pjesnici, a velikoj mjeri

baštinili oni najmlađi pa se činilo da novo desetljeće donosi samo daljnja prežvakavanja starih

poetičkih modela i njihova već otprije «odigrana» suprotstavljanja.

No stvari su se tijekom desetljeća, a osobito u njegovoj drugoj polovici, počele bitno

mijenjati, i to, uvjeren sam, u antireduktivnome smjeru. S jedne strane postajalo je sve očitije

da je neoegzistencijalistički, «stvarnosni» model ubrzo nakon svojeg apogeja bivao sve

potrošeniji, a njegova prodornost stečena u kolaboraciji s tržištem sve mu se više uzimala za

grijeh izdaje autentičnih pjesničkih funkcija i naloga. S druge strane, hrvatsku pjesničku,

književnokritičku i teorijsku scenu zahvatio je dosad gotovo neviđen nagon za dijakronijskom

rekapitulacijom i raznovrsnom refleksijom o poetskome sinkronicitetu. Upravo u toj

4

djelatnosti dogodio se određeni proboj u shvaćanju pjesničke scene na kojoj svatko može

«kandidirati» svoje viđenje, ali ipak nitko ne biva njezin krajnji arbitar.

Tome je osobito pogodovalo i to da su se teorijskoga, kritičkog i antologičarskog posla

poduhvatili znalci raznih naraštaja i poetičkih predilekcija pa smo u svega nekoliko godina

dobili niz releventnih antologija, teorijskih ocrta i kritičarskih opusa koji vrlo različito

doživljavaju našu pjesničku suvremenost, njezin opseg i karakter. U tom su smislu bile

utjecajne teoretske knjige, zbirke kritika, antologije i panorame autora kao što su Zvonimir

Mrkonjić, Ante Stamać, Tonko Maroević, Branimir Bošnjak, Cvjetko Milanja, Mladen

Machiedo, Pavao Pavličić, Branko Maleš, Sead Begović, Krešimir Bagić, Branko Čegec,

Miroslav Mićanović, Ivan Božičević, Miloš Đurđević, Goran Rem, Tea Benčić Rimay, Ervin

Jahić, Tvrtko Vuković, Darija Žilić, Damir Šodan.

Baš zbog takve raznovrsnosti reflektivnih pristupa, što je posljedovalo i generacijskim

i poetičkim proširenjem kataloga pjesnika koji se vide relevantnim za sadašnji poetski

trenutak, više nije bilo nekog gospodara simboličnog poretka te scene ni ikakve nadređene

makropetike koja bi njome ravnala. Baš naprotiv, sve se više afirmirala njezina

višenaraštajnost i pluripoetičnost, i to ne tek u kakvu dijakronijsku zahvatu, već u prezentnoj

živosti teorijske i pjesničke scene u kojoj se spomenuta raznovrsnost promeće u semiotičku

mrežu raznolikih, a međuovisnih znakova. Takvu međuovisnost dokazuje, primjerice, još i u

dvijetisućitim itekako živa i utjecajna prisutnost najstarijih pjesnika, sada već pokojnih Vesne

Parun, Slavka Mihalića i Ivana Slamniga, koje su pak tematizirali, revalorizirali i infiltrirali u

imaginarij i rekvizitarij novonastajuće poezije i najmlađi naši antologičari kao što je,

primjerice, Ervin Jahić.

Riječju, od sredine desetljeća sve se više počela stvarati dotad teško zamisliva situacija

da pjesničku scenu istodobno djelatno profiliraju pripadnici pet-šest naraštaja hrvatskoga

pjesništva, kritike i teorije – od spomenute Vesne Parun, pa čak i još starijega Dragutina

Tadijanovića, sve do Marka Pogačara, od Ante Stamaća, Cvjetka Milanje, Zvonimira

Mrkonjića, Tonka Maroevića i Branimira Bošnjaka do najmlađih kritičara i teoretičara. Velik

udio u stvaranju takve situacije ima i časopis Poezija čiji su duh i slovo od početka izlaženja

2005. godine bili presudno obilježeni transgeneracijskim i transpoetičkim prebiranjem po

pjesničkoj sceni te ukrštavanjem različitih kritičko-teorijskih viđenja pojedinih njezinih

fenomena.

Uglavnom, časopis se prometnuo u točku sabiranja najraznolikijih poetskih energija

koje su – često i u raznim svojim oprečnostima – dinamizirali život poezije i uprisutnjavali

autore i opuse kojima bi kakva uskonaraštajna logika zasigurno zapriječila priključak na

središnji poetski tok, što se s takvim pjesnicima uostalom ranije i događalo. S jedne, dakle,

strane, još od časopisa Quorum koji je bio dominantan u drugoj polovici osamdesetih, Poezija

je prvi središnji časopis koji okuplja većinu vodećih pjesnike jedne dekade. S druge strane,

takav središnji časopis - možda prvi puta - nema karakter dominantna promicanja jednoga

naraštaja i neke njegove krovne pjesničke ideologije, već, sasvim suprotno, afirmiranja

višenaraštajnosti i pluripoetičnosti.

U takvu ciljano pluralnome okružju posebna se pozornost posvetila i nekim pjesnicima

s kojih je zbog njihove poodmakle životne dobi ili smrti neopravdano fokus prebačen na

mlađe koji su svojim stilom, ali često ne i kvalitetom, tobože bolje izražavali duh vremena.

Tako se je sasvim precizno uvidjelo da nesmanjenu važnost za poetsku suvremenost trebaju

5

imati pjesništva spomenutih Vesne Parun, Slavka Mihalića i Ivana Slamniga te, primjerice,

Petra Gudelja, Dalibora Cvitana, Danijela Dragojevića, Arsena Dedića, Zvonimira Mrkonjića,

Nikice Petraka, Borisa Marune, Tonka Maroevića, Milana Milišića, Branimira Bošnjaka,

Borbena Vladovića, Ivana Rogića Nehajeva... No, časopis Poezija u svemu tome nipošto nije

upadao u zamku kakve muzealnosti, već je bio osobito pozoran na upravo nastajuću pjesničku

produkciju mlađih i najmlađih hrvatskih pjesnika, ali i onih iz susjednih zemalja. Tako je

stvorena plodna interakcija između autora vrlo različitih starosti i poetičkih profilacija te

kritičke refleksije koja se trudila probrati sve znatnije pjesničke prinose.

Dinamizmu scene pridonijela su, međutim, i druga pjesnička okupljališta pa su

tijekom već prošlog desetljeća oformljene vrlo kvalitetne isključivo ili barem uglavnom

pjesničke biblioteke kod utjecajnih nakladnika (Meandar, Društvo hrvatskih književnika,

VBZ, Hrvatsko društvo pisaca, Algoritam, Fraktura). One su počesto bile i međusobno

komplementarne jer su, primjerice, u Maloj knjižnici DHK – uz poneke mlađe pjesnike -

objavljene mnoge zbirke pjesama kvalitetnih autora starijih naraštaja, dok je Algoritam baš

naprotiv davao punu prednost najmlađim pjesnicima. Ostali spomenuti nakladnici još su se

naglašenije trudili objaviti zbirke pjesama vodećim hrvatskim pjesnicima bez obzira na

njihovu naraštajnu pripadnost.

Baš zbog tako stasale pluralnosti nije lako izdvojiti samo neka imena i njihove

(auto)poetike koje su dominirale proteklim desetljećem pa ćemo – u nešto široj panorami –

navesti veći broj pjesnika koji su, svaki na svoj način i svaki u svojoj mjeri, dali poetičku boju

dvijetisućitima. Dakako da je radijacija sedamdesetak pjesnika koje ću spomenuti bila

nejednaka, da su odskočile neke iznimno snažne zbirke pjesama koje su obilježile cijelu

dekadu, no – kako mi se čini – temeljni poetički identitet dvijetisućitih ipak čini baš to

pluralno bogatstvo svih tih pjesnika zajedno te jukastaponiranje, a ponekad i međusobno

prožimanje njihovih vrlo različitih poetičkih profila. Ako bismo išli od najstarijih prema

mlađima, svakako valja istaknuti da je Vesna Parun u proslome desetljeću napisala nekoliko

izvrsnih knjiga, a dvjema zbirkama pjesama (Akordeon i Močvara) svoj labuđi pjev imao je i

Slavko Mihalić. Tu je, nadalje, sasvim izniman udjel Danijela Dragojevića s knjigom Žamor,

kao i konačna, Goranovim vijencem izvedena, kanonizacija Petra Gudelja kao jednoga od

vodećih suvremenih hrvatskih pjesnika. Od pjesnika iz krugovaških vremena zapažen je bio i

prinos Veselka Koromana, Ljerke Car Matutinović, Vesne Krmpotić, Zvonimira Baloga. Iz

razlogaških vremena u dvijetisućitima intenzivno su bili djelatni Zvonimir Mrkonjić, Alojz

Majetić, Arsen Dedić, Nikica Petrak, Ante Stamać, Mate Ganza, Jasna Melvinger, Boris

Maruna, Tonko Maroević, a svoje možda i ponajbolje zbirke dali su nešto mlađi od njih -

Branimir Bošnjak, Luko Paljetak, Ivan Rogić Nehajev, Gojko Sušac, Željko Knežević,

Borben Vladović, Stjepan Gulin, Jakša Fiamengo, Tomislav Marijan Bilosnić, Slavko

Jendričko, Jozefina Dautbegović, Josip Sanko Rabar, Tahir Mujičić, Sonja Manojlović,

Milorad Stojević, Mario Suško, Vesna Biga, Branko Maleš. Od pjesnika rođenih pedesetih

godina prošloga stoljeća u protekloj dekadi osobito su bili plodni Gordana Benić, Božica

Jelušić, Daniel Načinović, Diana Burazer, Dražen Katunarić, Drago Štambuk, Sead Begović,

Anka Žagar, Zoran Kršul, Mile Stojić, Boris Domagoj Biletić, Branko Čegec. Još su bili

brojniji pjesnici rođeni šezdesetih godina kao što su Kemal Mujičić Artnam, Delimir Rešicki,

Ružica Cindori, Maja Gjerek, Sanja Lovrenčić, Krešimir Bagić, Božica Zoko, Sibila

Petlevski, Damir Šodan, Miroslav Kirin, Irena Matijašević, Miljenko Jergović, Simo Mraović,

6

Damir Radić, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Lana Derkač, Ivica Prtenjača. Ništa manje

važna nije bila ni uloga najmlađih, a već posve afirmiranih pjesnika rođenih sedamdesetih i

osamdesetih godina kao što su Ivan Herceg, Sanjin Sorel, Ervin Jahić, Robert Roklicer, Alen

Galović, Tatjana Gromača, Marijana Radmilović, Evelina Rudan, Darija Žilić, Dorta Jagić,

Branislav Oblučar, Ana Brnardić, Marko Pogačar, Franjo Nagulov.

Baš zbog spomenuta bogatstva različitosti, zbog čije su kvalitete i kvantiteta

dvijetisućite i bile bitno desetljeće hrvatskoga pjesništva, u ovim sintetičkim zapažanjima o

pjesništvu prošloga desetljeća nisam želio napraviti kakav poetički raster i sve to izričajno

obilje nategnuto svesti na tek nekoliko pjesničkih modela. Pitanje je bi li to uopće bilo

moguće? Na taj bi se, naime, način još donekle i mogao opisati jedan pjesnički naraštaj, no

kako bi se to moglo izvesti sa pripadnicima pet do šest generacija koji su dvijetisućitih

djelovali istodobno, a koji su i unutar svojih naraštaja razvijali međusobno jedva po nečemu

sukladne načine pisanja? Kako nisam mogao ni htio izvesti neke sintetičke poetičke

zaključke, a nisam pristalica ni posvemašnje epistemološke skepse o apsolutnoj neopisivosti

pjesničkoga polja i njegovih nosivih imena, preostao mi je jedino obrnuti, induktivni put.

Tako sam se odlučio na književnokritičko razmatranje onih pjesnika i njihovih zbirki pjesama

koje su mi se učinile osobito važnima za proteklo desetljeće. Induktivni put, međutim, sam po

sebi ne podrazmijeva odmah i neki dugački, neutralni katalog, već mu je inherentan i određeni

odabir – koliko god on rizičan i subjektivan bio. Oslanjajući se na više drugih kritičkih

probiranja našega recentnog pjesništva, ali u velikoj mjeri i na vlastito kritičko znanje,

intuiciju i ukus, u ovoj knjizi donosim književnokritičke tekstove o dvadeset, prema ne samo

mome sudu, bitnih zbirki pjesama hrvatske poezije u dvijetisućitima. Kako sve te knjige, kako

rekoh, smatram bitnima, iz svake sam izabrao jednak broj pjesama pa se u ovoj knjizi nakon

svakoga kritičkog prikaza navodi po sedam tekstova pojedina pjesnika. Valja, na kraju,

napomenuti da pri izboru dvadeset bitnih knjiga nisam uzimao u obzir knjige izabranih ili

sabranih pjesama pojedinih autora, već samo izvorne pjesničke knjige. Jasno je da je uz tih

dvadeset knjiga u proteklome desetljeću bilo barem još toliko bitnih zbirki i da je ovo krajnje

sažet autorski izbor kojemu je prije bila namjera interpretacijski se udubiti u neke od nosivih

poetika suvremena hrvatskog pjesništva, nego li dati kakav čvrsti i nedvosmisleni kanon naših

vodećih pjesnika.

Otuda i naslov ove knjige – Posrtanje za alibijem, koji sam posudio iz pjesme jednoga od

uvrštenih autora, Slavka Jendrička. U knjizi je, naime, riječ o posrtanju kao nužno

aporijskome pokušaju da se pronađe alibi, odnosno «dobra izlika» za čvršće utemeljeno

aksiološko prebiranja po suvremenom hrvatskom pjesništvu, izlika, uostalom, i da se

«objektivnije» deskribira svaka pojedina razmatrana knjiga i poetika koja je u nju upisana. I

svaki, napokon, pjesnik posrće za vlastitim poetskim alibijem, i to u svijesti da sama poezija,

nalik dvorani s međusobno sučeljenim zrcalima, beskrajno nadmašuje njegovu, nužno

jednostranu, poetičku perspektivu. Uistinu, o poeziji – koja zahvaća sva prostranstva svijeta i

teksta – i ne može biti nekog krajnjeg pravorijeka, alibija za kojim se više ne bi posrtalo,

objektivizacije koja bi nadvladala svaku subjektivnost. Usprkos tome što pisanje pjesma i

govor o pjesništvu nužno bivaju tek posrtanje za poezijom samom, dok je čovjeka neće se

prekinuti napor da se objasni ono što je u biti neobjašnjivo. Pokrenuta upravo takvim

aporijskim nagnućem nastala je i knjiga koja je pred vama.

7

SVJETOTVORNI LUDIZAM

Dorta Jagić: Tamagochi mi je umro na rukama, Meandar, Zagreb, 2002.

Dorta Jagić «zabljesnula» je svojom prvom zbirkom pjesama Plahta preko glave iz

1999. godine, za čiji je rukopis dobila Nagradu Goran za mlade pjesnike. Kritika ju je s jedne

strane povezivala s narcističkom poezijom devedesetih, no isticano je i da ona takvo

pjesništvo i plodotvorno dograđuje. Krešimir Bagić je precizirao da «Vraćajući se tehnici

poetske dosjetke, rubno koketirajući s letrističkim i konkretističkim naslijeđem, obnavljajući

logiku apsurda, Dorta Jagić ponudila je jedan od mogućih portreta Narcisa». Nadalje,

uočavala se stanovita poetička kompleksnost koja inkorporira i slamnigovske i kvorumaške

poticaje, ali i nesvodivost Dortine poezije samo na «pjesništvo jezika», «označiteljsku scenu»,

jer ta poezija, kako kaže Sanjin Sorel, «miksira sva naraštajna pisma – neoegzistencijalistička,

elemente pjesništva slikovnoga mišljenja, masmedijsko-kulturološka, mitopoetska».

Upravo je spomenute poetičke mogućnosti, uz zadržavanje onih koje su bile

dominantne u prvoj knjizi, naša pjesnikinja znatno osnažila u svojoj drugoj zbirci pjesama

Tamagochi mi je umro na rukama iz 2002. godine. U njoj ona postiže neku uravnoteženost

raznolikih poetičkih sastavnica, ako ustvrditi tako nešto nije već samo po sebi oksimoronski

za Dortin način pisanja. No, očevidno je da su njezin ludizam, virtuozna asocijativnost pa i

poneki «označiteljski ples» sada uklopljeni u donekle drugačiju intenciju. Njihova je, naime,

samosvrhovitost ponešto korigirana pa su ti u prvome redu mikrostrukturni ludizmi

funkcionalizirani u jednom znatno većem svjetotvornom ludizmu. Zapravo, Dorta Jagić više

ne koristi poetski jezik i njegovu retoriku samo za oneobičavanje i posvemašnje

preoblikovanje postojećega svijeta, već i za posve novu kozmogoniju. A ta kozmogonija

beziznimno traži «dušu i tijelo» pjesme, odnosno sve njezine razine od fonološke do

svjetotvorne. Tako cijeli tekst postaje jedna velika ulančana fonološka igra, asocijacija, velika

struktura uvezanih metonimija i metafora, u jednu riječ, ludizam protegnut na cjelovit «svijet

pjesme» («a što ako je u početku bila beskrajno gusta sisa/ koja se glasala si-si-si-si/ i koja se,

greškom izgovorivši smislenu Riječ/ jednog poslijepodneva/ urušila u sebe/ i izazvala naš

svemir»).

Dorta, nadalje, još snažnije akcentuira i neke već u prvoj zbirci viđene tendencije - s

jedne strane ironičnost koja se često razvija do karikaturalnosti, a s druge strane teologijski i

biblijski rekvizitarij i motiviku, koji se - spomenutom dobrohotnom ironičnošću i ludičkom

resemantizacijom - promeću u gradivni kozmogonijski materijal. Rezultat je, dakako, miljama

daleko od bilo kakve statičke kozmološke slike; dobiva se, naprotiv, jedan privatni, zaigrani,

iskošeni svijet u kojem se sve može povezati sa svim, ali koji ipak ima određenu cjelovitost

suvremene bajke ili svemirske fantazije što može krenuti u svim smjerovima («sanjam da u

crnom tijelu svetog augustina/ letim svemirom i tražim zvijezde, osobito supernove./ ubrzo se

s leđa sudarim s jednom velikom./ bila je to greta garbo,/ koja mi treptanjem očiju ispiše po

ruci:/ 'I was always so far away from earth,/ that, even if I burned out so long ago/ the send off

lights still rains on you...'/ i sva razdragana zbog susreta sa zemljaninom/ ponudi me buteljom

majčina mlijeka,/ naime laktacijom njihove mame,/ velike Alfe Centauri»).

Uopće, Dorta Jagić u zbirci Tamagochi mi je umro na rukama sve moguće

predmetnotematske sadržaje kao i oblikovne postupke zapravo funkcionalizira u gradnji

8

svojih neobičnih svjetotvornih konstrukta pa su, primjerice, tako korišteni i svi kulturološki

podaci ili životni stereotipi. Oni najčešće postupkom karikaturalizacije bivaju tek otponac za,

s jedne strane, društvenokritički gard i dekonstrukciju patrijarhalnih, feminilnih pa i

feminističkih mitova, a s druge strane, za asocijativne i metaforičke preskoke koji uistinu

dostižu novu tekstualnu/poetsku stvarnost. Ta pak stvarnost više ne poznaje ikakve prostorno-

vremenske zapreke, a konstituira se na neprestanome iznevjeravanju zbiljskih logika i

poredaka («svaki naraštaj ima svoju Najtužniju-ženu-na svijetu./ ženu svemoćno tužnu,/ do

nevidljivosti./ ako se sama ne stvori/ rodi je uvijek neka biblijski jalova baka/ pa je odmalena

uči kako/ u prastaroj vjenčanici noću/ otrovati najsretnije žene i sahranjivati ih u onoj spilji/

saturna za koju još ne zna policija/ zapravo se ne razlikuje od ostalih žena/ osim da joj se za

mjesečnice/ osuše drvoredi trepavica/ puni sijedih ptica i poslije rastu cijeli tjedan»).

Koherentnost tako raznovrsnoj maštovitosti kao što je Dortina, u njezinoj drugoj zbirci

daje i dosljednija poetska narativizacija. Njome se na rečeničnoj i nadrečeničnoj razini

ulančavaju preskoci između različitih poetskih i referencijskih registara pa se Dortina poezija

i zbog toga ne čini kao kakva gomila smrskanih slika, već kao vrlo nepredvidljiv, ali ipak

razmjerno promišljen imaginativni itinerarij. U takvome osnaživanju veza na metonimijskoj

osi teksta naša se pjesnikinja povremeno ipak približava i izvanknjiževnoj zbilji. Priču je,

naime, pa bila ona i poetska, znatno teže posve izlučiti iz stvarnosti. Pričanje, koliko god bi

ponekad htjelo biti i nemimetičko, svagda ima određenu razvojnu logiku koja se u nekoj mjeri

ipak poklapa sa zbiljskim situacijama. Zato Dorta u narativnosti dodiruje i

neoegzistencijalističke registre («u našoj prigibajućoj zemlji/ rađa se natenane i rađa se

dobro») i ispovjedno-anegdotalni diskurs («već je vrijeme da vratim smeđoj prijateljici

kišobran,/ nažalost nepročitan./ nazvala sam je, pa otišla u Maksimir/ i sjela na nečiju suzu»),

a ima i cijeli jedan ciklus pjesama koje su zapravo «pomaknuti» i fragmentirani poetski

putopis s pjesnikinjina boravka na Filipinima.

Sve u svemu, u svojoj drugoj zbirci pjesama Tamagochi mi je umro narukama Dorta

Jagić je uspjela ukrotiti poetičku neman s više glava koje su, ostajući različite, ipak počele

misliti i funkcionirati jedinstveno. Uspjeh je tim veći što su spomenute glave, odnosno

poetičke silnice, međusobno često nesukladne pa i suprotstavljene. Njihovim oksimoroničnim

ili metaforičnim sljubljivanjima naša je pjesnikinja retoričke figure koje združuju suprotnosti i

daju neku posve novu značenjsku vrijednost zapravo protegnula na cjelinu svoga ovdje

ostvarena pjesničkog svijeta. Tako su u njezinoj poeziji sva glavna poetička iskustva

pjesništva devedesetih (prema tipologiji Sanjina Sorela: masmedijsko-kulturološko,

mitopoetsko, neoegzistencijalističko, označiteljsko te pjesništvo slikovnoga mišljenja) uistinu

zadobila svoja prenesena i preobražena značenja.

9

Dorta Jagić

POSTANAK

a što ako je u početku bila beskrajno gusta sisa

koja se glasala si-si-si-si

i koja se, greškom izgovorivši smislenu Riječ

jednog poslijepodneva

urušila u sebe

i izazvala naš svemir

MJESEC

u doba dok su ljudi još jeli zemlju

bili sretni i tjelesno čisti bez dodira s vodom

mjeseca nije bilo na nebu

jer je bio rastopljen u rijekama.

jedne proljetne večeri

ljudi su počeli piti vodu samo zato

što se to ne smije

i noću popiše svu mjesečinu.

ujutro su se probudili smrtni, vodeni i prljavi

a mjesec je otišao na nebo

da nam posluži kao otisak

našeg prvog, čistog čela.

DOSLOVNO, SAMO DOSLOVNO

noć prije ispita

iz kršćanske mistike

sanjam da u crnom tijelu svetog augustina

letim svemirom i tražim zvijezde, osobito supernove.

ubrzo se s leđa sudarim s jednom velikom.

bila je to greta garbo,

koja mi treptanjem očima ispiše po ruci:

"I was always so far away from earth,

that, even if I burned out so long ago

the send off light still rains on you..."

i sva razdragana zbog susreta sa zemljaninom

ponudi me buteljom majčinoga mlijeka,

naime laktacijom njihove mame,

velike Alfe Centauri

10

VUNENA ŽENA

svaki naraštaj ima svoju Najtužniju-ženu-na-svijetu.

ćenu svemoćno tužnu, do nevidljivosti.

ako se sama ne stvori

rodi je uvijek neka biblijski jalova baka

pa je odmalena uči kako

u prastaroj sivobijeloj vjenčanici noću

otrovati najsretnije žene i sahranjivati ih u onoj spilji

saturna za koju još ne zna policija.

zapravo se ne razlikuje od ostalih žena

osim da joj se za mjesečnice

osuše drvoredi trepavica

puni sijedih ptica i poslije rastu cijeli tjedan.

da bi platila režije i hranu

ljeti prodaje svoje izumljene krletke

a zimi joj se usne od mraza odlijepe pa uokolo uskaču

sve dok većinu debelih samaca ne pojedu.

za proljetnih nesanica pjeva sebi uspavanke

onako kako šišmiši odjekuju unatraške

s grane odakle osluškuju svijet.

od njih vrlo mlada svene

pa pljesnjiva i iscrpljena nastavi sve do smrti

ispisivati životopise suhog cvijeća.

HIMENEJ

ako su cijeli život skupljali čavliće za

prvog bračnog krista

to su mladenci o kojima ću uvjereno reći

da su lijepi i čisti.

jutro prije svadbenog pira oni zatrube

u zlaćane cijevi jajnika svojih majki

i tako dozivaju najdraže goste.

za žege u vinskom podrumu lože svoje stare kože

dok u suton opojan miris ne oveseli narod.

mladoj su djeveruše svijetleće čaplje

oko kojih kruži ženik umotan u barjak svog prezimena.

nakon obreda, kraj crkvenih vrata dugo plešu

kucanje neke daleke sudbine.

cijelu noć stari matičar ispod cijene prodaje sušene

11

jezike parova razvedenih... a kad se pir zorom ugasi

prastara zmija preobraćena plazi

među isprevrtanim stolovima.

za prvu bračnu noć kumovi ugrade mladenki

u sisicu najjaču mnogovatnu žarulju

za nespretnog mladenca.

na medenom mjesecu, a što drugo, mladenci

potomstvu snimaju svojega ben hura

MINUTE ŠUTNJE NA ODAŠILJAČU

od svih gangličnih organizama na planetu

najnervoznija su domaćice.

i kad su najsmirenije

noktima mrve u džepovima šlafroka

šahovske kraljice od tijesta.

svoje poznate vidne halucinacije

dobivaju od kronične osvijetljenosti kuhinjskim

žaruljama od šezdeset i šest vati.

ispod pregača nose tijela puna pupaka

a u očima sjenke nedonoščadi u zelenom pakpapiru.

njihov svetac zaštitnik ponešto je malouman

i ima tijelo televizora sony.

u prijepodnevnim satima

ako je zdrava

štitnjača domaćice izlučuje

posljednje želje junaka hispanističke sapunice.

kad naposljetku umru od dehidracije

njihova smrt izaziva tonske smetnje na odašiljaču.

NAŠA ZEMLJA

u našoj suvišoj zemlji začinju se

stalno nova zgužvana pokoljenja.

nedovršene bebe padaju kroz oluke tatama u pregače

sa skliskih krovova za rađanje.

majkama su ujutro plodne posteljice onesposobili

vrlo efikasni vodoinstalateri da

popodne u miru odu s tatama i bebama

na sladoled koji je duboko u sebi pokvaren.

u našoj tripičastoj zemlji

tamni grudnjaci pridržavaju slavonski svijetle sise.

12

u našoj prigibajućoj zemlji

rađa se natanane i rađa se dobro.

13

OD JEZERA DO MOČVARE

Slavko Mihalić: Močvara, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

Netko je, u povodu posljednje knjige Slavka Mihalića pod naslovom Močvara, izvrsno

primijetio da je je jedan od najvažnijih hrvatskih pjesnika druge polovice dvadesetog stoljeća

na svojoj polustoljetnoj pjesničkoj stazi prešao put od jezera do močvare, od prozirnoga

jezera, dakako, iz pjesme Metamorfoze iz prve zbirke Komorna muzika do metafore močvare,

kojom je imenovana Mihalićeva knjiga, objavljena točno pola stoljeća kasnije (2004. godine).

Uistinu, već je davno primjećeno da je jezero jedna od nosivih metafora Mihalićeva

pjesništva, a močvara bi onda bila još neko dodatno zgušnjavanje, još jedna metamorfoza,

gotovo defintivni semantički finale cijeloga pjeva našeg autora. Treba podsjetiti da

Mihalićevo otkriće praznine – egzistencijalne, ontološke i povijesne - muti bistru vodu jezera,

koja je i svojevrsna slika nutarnjega života, pa se to jezero preobražava u neko drugo koje je

tamno i otrovno. U tom početnom akordu zapravo se zacrtava temeljna situacija lirskoga

protagonista, iz koje ishode mnoge misaone, poetičke i stilističke karakteristike Mihalićeva

pjeva. Lirski subjekt tako neprestance biva dijagnostičar i poetski borac protiv spomenute

situacije osobne, svjetske i povijesne praznine, odnosno odsustva kakva nadređena i suvisla

smisla koji bi spašavao ljudski život od nezacjeljive egzistencijalne pukotine.

Mihalićevo pjesništvo, znano je, postalo je – ipak ponešto redukcionistički shvaćeno –

sinegdoha poetskoga egzistencijalizma, poezija generacije «malodušnih» koja u odnosu na

život unaprijed prihvaća poraz. No taj poraz stvarne egzistencije čudesno se u Mihalića

pretvorio u pobjedu poezije, evidencija praznine nukala je na pjesničke pa i životne načine

suočavanja s njom. Pjesnikovo lirsko 'ja' krenulo je u istodobno oslobađajući, ali i aporijski

projekt «odmeđenja» od svih zadatosti, odmeđenja, napokon, i od samoga sebe i vlastite jasno

dijagnosticirane praznine i jalovosti. To odmeđivanje, stoga, posljedovalo je u Mihalićevoj

poeziji nečim sasvim suprotnim od malodušnosti i apatije, odnosno kakve poetičke dosade.

Čak se može reći da je njegova pjesnička tekstura, u nekom oksimoronskom naporu da se

čovjek u poeziji odmeđi od vlastitih egzistencijalnih zadatosti, postajala sve razigranija,

maštovitija, počesto i virtuozno asocijativna, stvarajući posve nove prostore poezije i jezika.

Uglavnom, Mihalić je postao pjesnički čarobnjak koji je mračne egzistencijalne taloge,

ukletost povijesti i pojedinih njezinih monstruznih utjelovljenja, sve središnije situacije koje

bi inače trebale biti granične (rat, smrt, bolest, očaj), znao preobraziti u snažnu poeziju

istodobno dubinski uronjenu u «nesklono» vrijeme i u neslućene potencije pjesničke i ljudske

autentičnosti. Paralelno, kod našega je pjesnika sve više sazrijevala i svojevrsna plodnost i

blagotvornost koja je nastajala pri procesu odmeđivanja, dapače, odricanja od svih

krivotvorenih smislova, odnosno neki mudriji pogled koji je u malim životnim stvarima,

oslobođenima zlosretnoga huka povijesti i jauka nezbrinute egzistencije, znao primijetiti

ponovno otkriveni vitalitet i vedrinu.

Zbirka pjesama Močvara, kao što rekosmo, posljednja Mihalićeva knjiga, sastavljena

je od dotad (u knjige) neuvrštenih pjesama, a prema poetičkoj profilaciji zapravo se uvelike

nadaje kao «Mihalić u malom». Tu su, očigledno, i ranije njegove pjesme u kojima se

eksplicitnije tematiziraju granične situacije straha, progonitelja, osobne i ontološke osame

(«Strah kobno ogledalo./ Ide za tobom i neprekidno pita: «Želiš me razbiti?» - Preskočiš

14

samog sebe./ Preskočiš samog sebe./ Pogledaš u vodu, a ondje ti./ Gdje su tvoji mrtvi

dušmani?/ Možeš ih čuti u ponoć kako tule»).

U mnogim pjesmama u ovoj zbirci dominira paradoksalni govor o, kako smo rekli,

aporijskoj naravi procesa odmeđivanja. S jedne strane, događa se silovit centripetalni pokret

oslobađanja, a istodobno jasno se konstatira da je navodno osvojena sloboda samo još jedan,

doduše širi, krug uklete cikličke sudbine i njezinih neizbježnih zadatosti («Kako vješto bježe

od samih sebe/ onda još brže potrče za sobom./ Samo ne ostati na istom mjestu./ Svuda se

otvaraju novi svjetovi/ koji bučno zovu da ih se otkrije/ premda na njima ništa ne ćeš naći/

osim novoga bijega od uklete sudbine»).

Mihalić i sada, na kraju svojega pisanja, potvrđuje neka vlastita poetička ishodišta pa

«potpune praznine» s početka njegove pjesničke karijere postaju «ništavilo» iz kojeg,

međutim, «izlijeće riječ». Ta pak stvaralačka, upravo pjesnička riječ u Mihalićevu

programatskom očitovanju oslobađanja od jalova racionalizma i prebrzih odgovora, «više ne

traži smisao». Paradoksalno se, međutim, neka moguća smislenost i cjelovitost ipak mogu

spoznati «obrnutim pomakom». Pjesmovni subjekt, dakle, mora se osloboditi svega, mora biti

«pretočen u Veliko Ništa», mora prebisati sve stvari kako bi se ponovno našao u situaciji

«sretnoga početka» i iz tog «čistog prvobitnog zraka» napokon «spoznao cjelinu». Kako

pregnantno kaže Mihalić, gotovo istovjetno kao u Komornoj muzici prije pola stoljeća, «spas

je u odustajanju koje vraća na početak» i «tajna je u praznini kojom ne gospodari vrijeme».

Gotovo bi se reklo da je za taj novi početak nužan posvemašnji rasap starih krivotvorina

života pa je intenziviranje rasapa, koje se očituje u gradaciji metafore jezera u metaforu

močvare («to savršeno ništa»), zapravo ubrzavanje dolaska novih i autentičnih životnih i

pjesičkih prostora.

To hrvanje smisla i besmisla, ukletosti i oslobađanja – u preciznom i jasnom

besjedovnom stihu – Mihalić maestralno evocira i u pjesmi Povijest, u kojoj, dakako,

univerzalizira osobni čovjekov usud i projicira ga na najširu povijesnu ravan. Kada, međutim,

čovječanstvo u povijesnom zlosilju nanovo padne u ponor, Mihalić – što je odlika njegove

kasnije poezije – priziva, nekad teško zamislivu, višnju intervenciju koja stvara izlaz iz

nemogućih situacija i onemogućuje potpuni raspad povijesti («Povijest divlja prečacima/

nikad se ne zna kojim putem dalje./ Onim drugim? Ne, nego nepredvidivim/ koji rubom

ponora izluđuje čovječanstvo./ Pa i padne u ponor kad zataji oprez./ Onda Gospod razmahne

bičem/ - hoćeš ili ne ćeš – i goni ljudsko krdo/ putem kojeg nije bilo»).

Ako je, dakle, jezero bilo jedan od prvih tonova Mihalićeva pjesništva, onda je

močvara i Močvara zasigurno zadnji, sugestivni akord čiji će zvuk – sam od sebe – zasigurno

još dugo odjekivati hrvatskom poezijom i nakon fizičkog odlaska njegova, metaforički

rečeno, skladatelja i izvođača.

15

Slavko Mihalić

SVE VIŠE LJUDI

Sve više ljudi utrpavam u sebe,

širim se, u meni zvone tramvaji,

prodavač novina viče preko trga,

svađaju se filjarke, djeca plešu rock.

Zasvrbi me trbuh kad prolaze ljepotice,

strašljive, ne misle kuda idu.

U podne top zagrmi posred mojeg srca.

Stišćem šake – nađe se i lopova.

Jedan mi se zavidnik spustio u debelo crijevo

i sad ne zna kamo bi, ali usud zna,

jedva čekam da se uguši u blatu

(podsjeća na propast smrznutoga vrapca

kojega balegom nasred ceste spašava govedo,

a on viče...). Hoću li odahnuti barem jedan dan,

poduzeti nekoliko smjelih koraka

do tvog balkona, ljupka orhidejo.

Ne ću doći s poludjelom gomilom

koja jest i nije moja: pijančuje, bludniči.

Misli jedino kako bi kome otkinula glavu.

Ipak sve to što nosim u sebi ne bih mijenjao

ni za sva blaga, jeftini zaborav,

premda mi počinje raditi o glavi

ne misleći da bi mojom propašću

stradao i taj prevrtljivi grad.

POVRATAK PUN ZARASLIH RANA

Povratak pun zaraslih rana,

prstima dodiruješ ugljen i plijesan.

Naglo izlete šišmiši. Krila

ispred očiju.

Gotovo jednako odlazak, padaju ptice

iz naprslih oblaka.

Zatvaraš oči da ne vidiš siromaštvo

koje te prati i nudi zaborav.

Čekaš spremnu lukavost vremena.

16

Odmah ju podijeliš na mržnju i bešćutnost.

Zatim povratak, konačan.

Netko ispisuje iznad tvojih vrata

krivo ime.

MONOGRAFIJA

Ista postaja, još jednom,

osvijetljena kao na filmu,

bez gledališta, nadam se. Okružena

pozadinom u crnom tušu.

Na klupi ispred, starac,

sve u svemu crtež perom.

Zadnja postaja, travom zarasle tračnice.

Treba samo okrenuti stranicu.

Isti je crtež i na sljedećoj.

Starac se ne pomiče, osluškuje,

ali se nema što čuti.

Možda samo cvrčci.

Kroz knjigu, stotinu jednakih crteža

kao čopor bikova u madridskoj areni,

provaljuje s tutnjavom Orijent-ekspres.

Zakašnjeli vlak? Svjetla se gase,

ne postoji tko bi zapljeskao.

ZAČARANI DVORAC

Putniče, ne lupaj na vrata, uđi!

Svi smo pomalo sazreli za čudesa

koja zahvatiš koliko ti stane u džep.

U začaranom dvorcu odmah budeš drugi.

Tu, noću, šeću gole vojvotkinje.

Tko je stidljiv neka im dobaci plašt

premda je plemenitije ponuditi čašu vina

i s vješticama kartati u postelji.

Ne otvaraj prozor da ne ispadneš van.

Na violinu ima pravo samo Paganini.

Tko ljubi požar, posvuda je suho drvo

pripazi da te ne obljubi plamen.

17

Ponesite dvorac sa sobom doma –

zabavljat će vas kad ostanete sami.

Kad dosadi prinesite ga peći

s lica će vam ispadati maske.

POVIJEST

Povijest divlja prečacima

nikad se ne zna kojim putem dalje.

Onim drugim? Ne, nego nepredvidivim

koji rubom ponora izluđuje čovječanstvo.

Pa i padne se u ponor kad zataji oprez.

Onda Gospod razmahne bičem

– hoćeš ili ne ćeš – i goni ljudsko krdo

putem kojega nije ni bilo.

Razmaknu se planine i vrijeme

i čovjek pomišlja na svoje staro gnijezdo

ne misleći da je na drugom mjestu drugo

i da se pred njim ispriječila klopka.

Kad sve spozna postaje prekasno.

Povijest se iznova piše sama.

KARNEVAL ŽIVOTINJA

Mijenjala bih masku, reče uš,

za krabulju veće zvijeri,

ali da sama sebe ne prepoznam.

Sjetna bi stonoga radije bila krijesnica.

Na nos joj nataknu krinku krave

i dugo se u noć čulo njeno mukanje.

Zavrti se pijano kolo

oko obada s maskom slona.

"Nisam to htio", viknu,

"pošteno sam platio krabulju orangutana."

Nakreveljeni vrag ne odgovori:

znao je koliko je obad promijenio maska.

Čak je i kralj jednom bio,

ali mu je stalno ispadala zvečka.

ČUVA ZEMLJU OD SAMOG SEBE

18

Uzalud tražiš početak

sve je u sredini.

Smogneš li hrabrost

da se sretneš, zaplačeš,

sredina te pogodi poput kamena.

Jedva suzdržavaš bijes.

Htio bi izbjeći mostove

pa odmah u rijeku.

Ili će doći sama

s vodom na rukama,

jatom riba.

Tu još kruži jedan anđeo

i glavinja jer se prejeo grijeha.

Ne pokušavaj ga spasiti

– otimaš mu

što ti ne bi smio dati.

Čuva Zemlju

od samog sebe.

19

DOGAĐAJ POEZIJE

Danijel Dragojević: Žamor, Meandar, Zagreb, 2005.

Čini se možda paradoksalnim, ali udjel mraka ponekad može povećati svjetlo,

neograničenim prostorom uzdrmati opne manjega svjetla da ga otvori prema većem,

središnjem svjetlu. No, vrijedi i obrnuto. Udio svjetla može povećati prostor mraka, otvoriti

ga iz njegove posvemašnje drugosti prema svojevrsnoj duhovnoj vidljivosti koja čim se

nastanjuje u riječima, već ih rastvara u svjetlosnije metonimije kao što je, primjerice, cvrkut.

U relativnome svijetu, a apsolutni nismo ni iskusili, tama i svjetlo su relacionirani,

međusobno si kadikad suzuju ili pak šire prostiranje.

Da bi ovakve tvrdnje uopće bile smislene, sve se to mora zbiti i događati kroz neko

volens nolens diskurzivno mjesto, a to je ljudska svijest i to je jezik koji, međutim, svako

diskurziviranje istodobno omogućuje, ali i dovodi u pitanje. Ta se svijest i taj jezik, dakle,

imaju prilike postaviti između svjetla i tame, na neizvjesnoj točci u kojoj se jedno prerušuje u

drugo posljedujući obiljem ili ništavilom. Na tome mjestu, koje zapravo nadrasta svako

mjesto ili propada u posvemašnje ne-mjesto, događa se poezija Danijela Dragojevića i u

njegovoj zbirci pjesama Žamor.

To mjesto, međutim, nije samo prostorno, ono je i vremensko i nevremenito, jezično i

predjezično, duhovno i materijalno, subjektivno i objektivno, ono je u isto doba i sve i ništa,

punija zbiljnost i nedohvatan prazan prostor, ogoljen od svega zamislivog. Upravo takva

ontologija koja ide k stvarima, ali se i umori od njihove oblikotvornosti, koja ište središnje

svjetlo ili «centralnu rupu», ali se od univerzalija i odmara u posve jednokratnim, autentičnim

očitovanjima života, kao da je dubinski i spontano sadržana već u Dragojevićevoj olovci pa se

zapravo i ne može pouzdano znati izvire li ta ontologija iz sama zamaha pisanja i njegove

logike ili obrnuto. Tako pjesnik uspijeva čudesno balansirati između entropijski razmrvljena

svijeta i totalizirajućih apstrakcija te se s jezikom zateći u točki u kojoj se ta dva nasuprotna

pola paradoksalno dodiruju i zameću događaj novoga stvaranja.

Dragojevićevska «paralelna» geneza nije samo «papirnati» događaj, ona uistinu

kovitla duhovnu slitinu svjesnoga i nesvjesnog, u vršnim trenucima uprisutnjujući «apsolutni

trenutak», očitovanje života samoga koji je konkretniji od svake konkrecije nad kojom vlada

entropija, i sveobuhvatniji od svake reduktivne apstrakcije: «A to znači da su počeci i svršeci

zajedno, da su ukinuti prostor i vrijeme i da – rečenice nema. Zbog toga, kada to vrabac

prenosi u pjev, ni pjeva nema, on samo sudjeluje u zajedničkom glasanju, živkanju. Ali nije to

naprosto ništa, to nije malo. Umjesto toga što nije dobiveno, umjesto rečenice, pojavili su se u

izobilju život i veselje ... kada se sva živkanja saberu , kada se skupi bezrečenična radost

pokreta i preleta, javlja se beko posebno oduševljenje kakvo poznajemo kada gledamo

(slušamo) kako nered i zbrka prelaze u red, ne postajući nikad redom».

Kako se, dakle, kod Dragojevića sjedinjuju konkrecija i apstrakcija, svjesno i

nesvjesno, tako se posve srođuju sadržaj i oblik, pače zamjenjuju mjesta pa formalni razvoj

pjesme počesto autotematizacijom biva sam njezin sadržaj, a sadržaj se pak performativno

ostvaruje i nadolazi tek razvijanjem samoga jezičnog i poetskog oblika. Uopće, većina

pjesama u Žamoru visoko su samorefleksivne, i u pogledu izvedbe, i s obzirom na svoj jezik

kao oblikovno, izražajno i spoznajno sredstvo, i u pogledu subjekta pisanja. Dragojević,

20

naime, nekad gotovo uspijeva postići nemoguće, njegov jezik istodobno biva i agens i patiens

pjesme, oblikovana i oblikujuća instanca, njegov pjesmovni subjekt zadobiva nadosobni

pogled, uvlači se u vid kao takav, vid kojim je objektivitet predomugućio svaki zamišljiv

pogled. Zato se lirski subjekt u Dragojevićevim tekstovima istodobno konstituira i

dekonstituira, u jednome trenutku potvrđuje svoju moć nad tekstom i stvarnošću da bi umah

dozvao jednu veću moć koja se može otkriti tek u nemoći subjekta, njegovom decentriranju

koje jedino krči put «diktatorskoj mašti».

Uistinu, pjesmovna svijest kao da hotimice rascjepljuje samu sebe na nesvodivu

prvotnost i drugotnost koje su, međutim, lice i naličje jedno drugoga: «Bih li ja, doslovno i

preneseno, da sam u mogućnosti, trebao držati nekog luđaka, za dobro poezije i duše ...

Između sabranih djela i sabranog mraka teško da se može dvojiti. Ne samo da je On moj brat,

on je i više od toga. On je moj drugi, ali i moje disanje. Dodirujem ga iznutra. U svojem

koraku, snu, šutnji». A upravo korak kao pjesmovna procesualnost, san kao totalitet

nesvjesnog i šutnja kao jedna od posve negativno određenih pa tako i najširih ontoloških

kategorija omogućuju Dragojevićevoj pjesmi prekoračenje vlastitih sadržajno-oblikovnih

rubova. Ona, osim vlastite lebdivosti, više nema nikakvih poetičkih obaveza ni obzira pa se u

«lijepom izumu svih smjerova» zatječe u svijetu koji «nema uglova», ona može «otvoriti i

zatvoriti oči», «poigrati se svijetlim i tamnim».

A spomenuto otvaranje i zatvaranje očiju, igranje svijetlim i tamnim doista se i događa

u pjesmama u kojima se, u naizglednoj alogičnosti i iracionalnosti, osebujna logika

podsvijesti gura naprijed u najdalja, imaginirana područja koja pak na čudesan i nerazjašnjiv

način bivaju povratno vidovita, gotovo proročka, svakako dubinski relevantna za onu ljudsku

egzistenciju i ontološku esenciju iz čijeg su se logocentričnoga reflektora baš i izmaknula:

Tko na jastuku ima vrt

sanja s obje strane. Raste i buja

golemo lišće. Tko na jastuku

ima vrt u glavi gubi glavu.

Idi, glavo, idi. Tko na jastuku

ima vrt služi tome vrtu danju i noću,

zelen i bez ičega svoga.

Kako se kod Dragojevića sve stvarnosti zrcale unutar jedne poetske stvarnosti koja je

istodobno jedinstvena, ali i duboko pluralna jer u sebi sadrži svu mnogolikost što ju je

prethodno prizvala, postoje, kako rekosmo, korespondencije svih razina njegova pjesništva.

Tako njegovi najčešći tematski motivi grada, stabla, hodanja, žamora, prostora, sna bivaju

metonimije i same struktruralne i kompozicijske organizacije teksta, no i sami se ti motivi –

povratno – literariziraju pa semantičko polje, primjerice, žamora ili sna kakvo nastaje u tekstu

više nije niti može biti jednako izvantekstovnome žamoru ili snu. Stoga i sam pjesnički izraz i

oblik postaju najunutarnjiji sadržaj Dragojevićeve poezije i obrnuto, a kako je sadržaj svake

pjesme u biti drugačiji i neponovljiv tako su i formalna obilježja toga pjesništva vrlo

raznolika. U njima, naime, više nema ništa isključivo formalnoga, a još manje mehaničkog, pa

se u cijeloj knjizi Žamor redaju tekstovi koji se u unikatnim unutarnjim logikama svojega

zamaha vrlo različito strukturiraju – od stihovane pjesme od samo dva stiha («Tko je bio gol,

21

sada ga nema») sve do oduljih također stihovanih pjesama, od konciznih pjesama u prozi od

svega dvije-tri rečenice do hibridnih čak i do desetostraničnih oblika s elementima eseja,

meditacije, pjesme u prozi, crtice, fragmentarnih arabeski.

Dragojević time zapravo prekoračuje i sam pojam poezije kao nečega što bi se u svome

ontološkome statusu na neki način ipak razlikovalo od života kao takvog. Samo pak

očitovanje života, i to u najintenzivnijem i najautentičnijem obliku, pjesnik imenuje riječju

događaj. Događaj se ne može racionalizirati pa čak niti urječiti, on naprosto jest kao

svojevrstan actus purus. Stoga i poezija istinski jest samo u onoj mjeri u kojoj sudjeluje u

događaju života, u kojoj i sama postaje događaj, i to događaj dogođen u jeziku i iz jezika.

Dakako da fleksibilni, bježni, neponovljivi događaj života u najvećoj mjeri može «uloviti»

pjesništvo koje će, kao Dragojevićevo, u svojim «zamjeničnim igrama» zamijeniti sve sa

svim, koje će ispremjestiti i sve razine teksta i poezije kako bi bilo dovoljno elastično da se u

njemu takav događaj uistinu dogodi. Iako je i to vrlo često tek asimptotski napor, jer je

očitovanje neke krajnje punine ipak nemoguće u bilo kojoj ljudskoj djelatnosti, koja je već po

definiciji ograničena, svakako da su u suvremenoj hrvatskoj poeziji u spomenuti događaj

života i poezije pjesme Danijela Dragojevića bile i još su najuraštenije.

22

Danijel Dragojević

BRADA, PRIJE SNA

Pustit ću bradu da raste kako želi:

neka niče trava, neka protječu vode,

neka se govore i pišu riječi na svakom

jeziku, neka prizori bježe, oblici neka

čude svojim postojanjem, neka nadolaze

naraštaji, neka radosno nestaju mrtvaci.

Pustit ću bradu, i Korčula je šumovita,

brodovi plove uz i niz dlaku, nema sna

koji nije valovit, ni dana izvan zrele

tapiserije. Pustit ću bradu. San na suncu

buja i čeka jesen, slikar zakapa slike,

ostavlja ih krticama, upravo njima.

Pustit ću bradu. Upadamo u zone bradatosti.

U lukama lako popuštaju konopi. Noć je.

Žene već slijede bradate madone sa slika.

Otvaraju prozore. U općim jutrima koja

dolaze, kao nekada kraljevi, kao nekada

bilo tko, nitko neće ostati izvan

labirinta brade. Brojevi znaju gdje im je

mjesto. Vrijeme je da se jutro počešlja

kako želi, na bilo koju stranu. Kada

izađem iz zatvora prošetat ću šumom.

Imam zbir koraka (jedan po jedan),

kroz sto godina ni jednog nisam izgubio

dok sam jeo, razgovarao, spavao, poskakivao

unutar zidova.

TAPISERIJA

Stojim usred riječi kao da je to negdje

i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome

neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo

neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za

nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,

svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom

koju je stvorio, slijedim li put njegovog

kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.

Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!

A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički

23

vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,

duga rečenica za one koji umiru.

Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,

veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,

zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.

Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.

Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?

Nestalo je mjesto. Izgorilo.

KOŠARE

Na mjesecu ljudi

košarice prave

od osušene trave

košarice plave.

O. Mandeljštam

Blizu, daleko, čitavo vrijeme negdje se pletu košare. U bolnicama, zatvorima,

domovima, logorima, izgnanstvima. Trga se lišće, guli kora, javlja se pomišljena i stvarna

bolna vlaga, nema korijenja da je zaliječi. Netko dolazi, vraća se. Ne vraća se. Samo plete.

Nešto broji. Dane, prste, cigarete, Božje namjere. Znali smo, nismo, govorilo se, zaboravljalo.

Svejedno. Ide se autobusom, vlakom. Ostaje u glavama. Događaji se obezglavljuju. Glagolske

pasive ispravljaju, nisu u jeziku (kažu), treba da se zna tko, kada, kako i zašto plete radnju.

Nešto drugo. Traži se misleće i nemisleće mjesto, vrijeme i okolnosti, pravi gramatički oblik

za slabo ja i oko, bolnicu, zatvor, logor, lice koje je izblijedjelo odsustvom. A tu su i naše

daleke zatvorene oči. Gutanje polovice slankamena (krivnje), jer nismo naučili kakav je

preplet svježeg šiblja što ga vrijeme veže za sebe. Šiba šìba, a ruke ostaju u praznim rukama.

Neprestani križevi, usklici, vertikalni i horizontalni prutovi. Suzdržana psovka kao molitva.

Zid, ograda, preplet, ugriz. Ruke pletu svoju luđačku košulju od pisama, paketa, izvana,

iznutra, jagodice tipkaju tijelo tuđe i svoje, zaplet na dnu. Priča. Košare su otišle po kruh,

vraćaju se mrtve iz zelenih otoka. Mrvi se vrijeme u sonetu (abba abba cdc dcd) i hvata u

rimama prutova, strojevi svijesti će nas omekšati u ženskom vremenu, u sobama za sluge,

našim pismima sebi, tebi. Hoćemo li pisati još o nečemu ili umirati? Mi, robovi desne i lijeve

ruke koje se sastaju i ne dogovaraju. Kao misao u ćelavu snu. Hoće li doći vrijeme da šiblje

raste za svoje dobro? Neka se, ako se ne može drugačije, ludilo i bolest provode u vihorima, a

sloboda u ruži. Kao i zviježđa koja se danonoćno komešaju.

PRIZOR

Kako se anđeli nehotično, meko i neprimjetno

služe površinom. Klize, okreću se,

24

kao da znaju kamo, kao da ne znaju,

kao da to uopće nije važno.

Na krilima im proljeće i jesen.

Pa taj lagani zrak koji ih prati,

lijep izum svih smjerova.

Na svijetu nema uglova.

Može se zatvoriti i otvoriti oči,

poigrati se svijetlim i tamnim,

prostor je otvoren i nevidljiv,

grane i stabla su na rubovima,

zvukova je malo.

Mogli smo imati blaže majke,

uviđavnijeg i zaboravljivijeg Boga,

mirniju lijevu i desnu stranu.

Tako izgleda.

Bili smo blizu nekome, ničemu, svemu.

Ima tišine, jedva čujnog koje se pamti,

neizgovorenih riječi, okruglih misli.

Bili smo na dohvatu tijela i njegova zaborava.

Tako izgleda.

ZAPIS

Kada se profesor i književni teoretičar Vladimir Biti vratio iz Njemačke pričao mi je

dojmove s toga puta. Vas sam se sjetio, rekao je, kada sam bio u rodnoj kući Goethea u

Frankfurtu. Tamo do Goetheove spavaće sobe postoji soba u kojoj je boravio jedan luđak.

Uzeti i uzdržavati jednoga luđaka, to je u to doba u takvim obiteljima kakva je bila Goetheova

bio običaj: imati svoga psa i luđaka. Biti nije objašnjavao razloge toga čina, zašto se ta soba

nalazila upravo do sobe mladog Goethea, a niti išta drugo, kako sam očekivao. Pustio je da se

u tom času moja neobaviještenost time bavi. Nije rekao ni zašto se ulazeći u tu sobu sjetio

mene, što ja u toj priči radim. Bih li ja, doslovno i preneseno, da sam u mogućnosti, trebao

držati nekog luđaka, za dobro poezije i duše; je li ga luđak podsjetio na mene, pa me dodijelio

njegovom području mraka i iracionalnog; ili je mislio, iz onog što je od mene čitao, da je to

moja tema – to, dakako, nisam mogao pogoditi. Razloga je bilo da se u tome smjestim bilo

gdje, a i u sve odjednom. Ipak sam, dok je Biti govorio, a pogotovo kada smo se rastali, mislio

u kojoj bih se inačici najradije našao. Možda bi bilo normalno reći u sobi između, da je takva

postojala. Međutim, iako je nije bilo, bio sam u toj nepostojećoj sobi, između Goethea i

luđaka. Ali ipak, i to treba reći, bliže zidu luđaka. Sve što sam imao i imam bilo je do tog

zida. Jer, u jednoj je sobi, čak i tako rano, bio netko tko hoće, može i vlada nad neprilikom, a

u drugoj netko kome je uskraćeno gotovo sve, tko je sasvim nemoćan. Goethe, istina je,

zadivljuje svojom svjetlošću, ali na drugoj se strani, u tom nejasnom mraku, tako se čini, rađa

duša. Između sabranih djela i sabranog mraka teško da se može dvojiti. Ne samo da je On moj

brat, on je i više od toga. On je moj drugi, ali i moje disanje, Dodirujem ga iznutra. U svojem

25

koraku, snu, šutnji. Vodim ga kamo god krenem, k svemu i svemu pojedinačno; on je moj

konj, stablo, kamen, kozmos, misao koja ide do prvog ugla i ne može dalje, zbrajanje prstima,

jedina priča, nježnost prema bilo kome i bilo čemu itd; on je meni, kao i svakom običnom

čovjeku, moj genij, moje "bitno zdravlje".

DOBRO

Držim kamen u ruci, toplo, obuhvatno. Nešto što ima površinu, uvećano unutra,

prostrano vani. Nagnut sam na dvije i više strana, konačno smješten u točki. Držim kamen,

kristal u svojoj ruci, prostor zauvijek, i radujem se. Ni dužnik, ni krivac, ni slika obješena

iznad slike. Nagovor s Božje strane kojemu sam se odupirao govorio je: bez ljubavi niti ćeš

doći niti otići. I niti sam došao niti otišao, uživam povlasticu kose kiše i zbrkana rječnika.

Izbjegao sam pokret kao što to čini i katedrala u svim godišnjim dobima. O, ta ravnodušnost

za sve sporedno što naiđe u visinsku i dubinsku geometriju, u prostranu ružu, s bilo koje

zvijezde.

VRAPCI, REČENICA

Ono što čudi dok promatramo vrapca to je da njegovo ponašanje, njegov let i prelet, ne

možemo prevesti (vidjeti) kao rečenicu. Kod svih drugih ptica koje vidimo u vrtu (grlica,

sjenica, kos, vrana, golub) to je moguće. One lete ili se pomiču od točke do točke, između

toga nešto čine i nekako izgledaju, što je po svemu vidljivome rečenica koju bismo mogli, ako

zaželimo, izgovoriti i napisati. Kod svake ptice, mislimo na vrste, ona je različita.

Promatrajući i slušajući, svaku od tih rečenica doživljavamo drugačije i drukčije u njoj

uživamo. Osobito je lijepa i dojmljiva ona koju nam daruje kos. Čista, suzdržana, oprezna i

izrađena. Ali ne samo kada leti i kada se pomiče. Ona će biti takva i kada kos zapjeva. Jer ne

treba ni reći da će on sve što leti i kuda se pomiče i skakuće, pa i kako izgleda, dakle svoju

temeljnu rečenicu, otpjevati. Kada učiteljice kažu djeci kako rečenicu pisati, izgleda da misle

na kosa, na njegovu rečenicu. Ali vrapci! S njima je sve čudno i drugačije. Najprije, s

vrapcem je teško, jer ni jednoga ne možemo pratiti samog, ne možemo ga odvojiti od grupe,

ne možemo ga razlikovati. Čim mu počnemo poklanjati pozornost, on se izgubi, zamijeni s

nekim drugim (trećim, dvadesetim), nestane. I njegove rečenice nema. Nikako da je počne i

da je oblikuje. Onda pomislimo, dobro, s jednim ne možemo mnogo, pratimo grupu.

Međutim, ni to nije moguće. Sasvim logično. Grupa i jest tu da bi se ponašala suprotno od

pojedinog, da bi ga izbjegla i izigrala. A kako je naša tražena rečenica, kao i svaka rečenica,

uglavnom linearna, od vrapčje grupe i njezine rečenice – ništa. Vrapčja skupina je uglavnom

u vrtnji, okrugla u cjelini i u pojedinostima. A takav je i vrabac sam: vrti se sitno i okruglo. To

što se vidi i čuje gotovo je posve bez imenica i pridjeva, a u igri su na jednome mjestu

glagolska vremena i načini. A to znači da su počeci i svršeci zajedno, da su ukinuti prostor i

vrijeme i da – rečenice nema. Zbog toga, kada to vrabac prenosi u pjev, ni pjeva nema, on

samo sudjeluje u zajedničkom glasanju, živkanju. Ali nije to naprosto ništa, to nije malo.

Umjesto toga što nije dobiveno, umjesto rečenice, pojavili su se u izobilju živost i veselje.

26

Zato i imamo stalan osjećaj da što god vrapca pitali o njemu i bilo čemu, on neće odgovoriti,

on će samo živknuti i odletjeti, što se kod drugih staloženijih ptice neće dogoditi. Nije stoga

čudno da jedan vođa i poglavica kakav je bio Breton nije trpio vrapce. Ne postoji nijedan

vođa kojega oni ne bi mogli izbjeći. Oni jesu zajednica ali ne za izuzetne ciljeve. Iako, kada

se sva živkanja saberu, kada se skupi bezrečenička radost pokreta i preleta, javlja se neko

posebno oduševljenje kakvo poznajemo kada gledamo (slušamo) kako nered i zbrka prelaze u

red, ne postajući nikada redom. I mislimo, u blaženom kaosu, prije rečenice, ima mjesta i za

nas i za sve živo i neživo. Buja demokratska slika u kojoj se mâlo zbraja, pomaže i ne želi

nestati u lijepim zamkama reda. Očito, radost je kooperativna.

27

OBVEZNE POSTAJE SNA

Delimir Rešicki: Aritmija, Mendar, Zagreb, 2005.

Iako je naraštajno i po mnogim poetičkim karakteristikama pripadao

dekonstruktivizmu naklonjenoj generaciji okupljenoj oko književna časopisa Quorum

osamdesetih godina prošloga stoljeća, Delimir Rešicki se od početka nametnuo snagom

svojega pjesničkog «glasa», a ne samo «teksta». S vremenom je udjel lirskoga subjekta u

njegovim pjesmama bivao sve izraženiji pa se Rešicki našao u poetički zanimljivom

međuprostoru između ne odviše radikalna postmodernizma i nekoga neomodernizma (prema

mišljenju kritičara, prvenstveno u neoekspresionističkoj varijanti). Premda svagda svjestan

postmodernih virtualnih svjetova («ples označitelja», intermedijalnost, intertekstualnost,

tehnološki simulakrumi), on je ipak posve uronjen u stvarnu egzistenciju i par exellance

modernističko izmaštavanje autonomne poetske realnosti.

Dodatno resupstancijaliziranje teksta dogodilo se i sve frekventnijim sadržajnim

«punjenjem» raznovrsnim egzistencijalima kojima i zbog ratna «suviška» stvarnosti Rešicki

nimalo nije priječio ulazak u svoju poeziju. No, on je svagda bio dalek svakoj stvarnosnoj

doslovnosti, njega je uvijek zanimalo da svaku konkreciju uhvati u mrežu snažnih

asocijativnih preskoka i nekog zatamnjenog modernističkog mudroslovlja. Tako je

profilirana i Rešickijeva zbirka pjesama Aritmija, čija je osebujna poetička pozicija i u

mnogim segmentima maestralna izvedba honorirana Nagradom Kiklop na Sajmu knjiga u

Puli za najbolju zbirku pjesama u 2005. godini.

Za poetičku impostaciju knjige možda je osobito karakterističan naslov jedne od u

njoj sadržanih pjesama: Trakl, Grodek, obvezne postaje sna. Naime, austrijski pjesnik Georg

Trakl istodobno je bio i najstvarniji čovjek sa svojim najstvarnijim i tegobnim

egzistencijalnim iskustvom (na što ukazuje i Grodek kao mjesto zastrašujuće bitke u Prvom

svjetskom ratu u kojoj je i sam Trakl sudjelovao), ali i, znano je, autor jedne od

najzasanjanijih poezija modernizma koja, međutim, u svojoj somnambulnoj slikovitosti nikad

nije prestala zazivati odjeke najdubljih slojeva vanjske i nutarnje zbiljnosti. Trakl je, nadalje,

svojom tragičnom sudbinom i svojevrsna sinegdoha Austrougarske monarhije, pa i općenito

srednjoeuropskoga prostora, ali i pjesničkoga modernizma koji je možda baš u svojim

najznatnijim dometima bio i najsvjesniji vlastita sutona u bezuporišnome svijetu.

Sve su to, međutim, «obvezne postaje sna», sva su ta konkretna mjesta i ljudi, kojima

je Rešicki i posvetio knjigu («mojoj obitelji, svemu tome davnome potucanju od Gdanjska do

Baranje i Osijeka i još mnogočemu inome»), tek ishodišna mjesta, upravo postaje s kojih se

kreće u san, u preobrazbenu poetsku moć koja se, osim s dubinama egzistencije, graničnim

situacijama, jezičnim energijama, hrva i sa samom sobom. Pa se u tom kružnom, zatvorenom

duhovnom i poetskom prostoru očituje sva spektakularnost, ali i nemoć spomenute

preobrazbe koja umjetničkom vidovitošću ipak ne može zamijeniti neka višnja uporišta koja

se pjesniku svagda čine nedohvatnima. Postaje sna su, međutim, «obvezne», samo njihovom

«mitologizacijom» možemo duhovno preživjeti u pustinji postmodernističke mitologizacije

trivijalnosti i banalnosti.

Ipak, i te modernističke mitologizacije posebno dojmljivih «zgoda» umjetnosti i

života Rešickom ne osiguravaju neki neproblematičniji svjetonazorski horizont, već on,

28

naprotiv, konstatira, citirajući Oscara Wildea, da je smrt «sestra sna», sna, dakako, kao

bodlerovski shvaćene umjetničke fantazije. Smrt baš i jest onaj antipod modernističke

«prazne transcendencije», koji Rešickijevu poeziju udaljuje od lakoće puke tekstualne i

asocijativne ludičnosti i približava je prostoru dalekosežnijih rezonanci i neskrivenom patosu

kao izrazu egzistencijalne ozbiljnosti i tragičnosti. Ta je pak mukla tragičnost plodno tlo na

kojem se rascvjetava pjesnikova tamna i bujna slikovitost: «sada poljubi sipu/ koja rasipa

slatko crnilo smrti/ da ti san/ iznova ne nađe put do pučine. / Pomoli se utvarama koje na

nebu/ za nekog drugog/ crta polarna svjetlost/ i nikome ne pričaj/ što si vidio tamo u bjelini/

o ti, yingele» .

Dapače, egzistencijalna težina prokazuje kao lažna neka prelaka rješenja i

prejednostavna objašnjenja te stavlja čovjeka u otvorenu situaciju raznolikih izbora puta

prema nekom mogućem smislu. Rešicki u zbirci Aritmija počesto daje samo naslutiti neki

mogući put, ali gotovo nikad njime ne ide do kraja – egzistenciji, naime, ne vidi kakva

racionalna pa čak ni poetskog rješenja, već više vjeruje u razmjerno kratke, nedovršene

intuitivne prodore u ontološki i egzistencijalno tajnovite prostore. To njegovu poeziju, što mu

je ponekad kritika zamjerala, počesto lišava neke misaone i formalne zaokruženosti pa se,

bez uočavanja hotimično slobodnije misaone i kompozicijske gradbe, gotovo činilo da

Rešicki za volju sjajne asocijativnosti prodaje sustavniju misaonu koncentriranost.

No to nije tako. On naprosto stvara atmosferu (često natopljenu tamnim koloritom) u

kojoj je na trenutke moguće iskusiti (prije nego li razumjeti) dubinske životne slojeve i

njihovu tajanstvenu punoću, no taj «trenutak pravog osjećanja» ili trenutak u kojem se

prodire u nadvremenost ipak je posve kratkotrajan i već sljedećeg trenutka prodor u dubinu

mora se iskati nekom drugačijom usmjerenošću pjesme:

Haljina iščezloga anđela

pokrit će šterne kilometrima uokrug

mjesta na kojemu smo zastali.

Tko pije vodu s dna tih zdenaca

može kazati da vidio je djelić čistog neba

u moru koje skupa sa mnom šuti

i ne mreška ribarske brodice

usidrene u marini.

U rukavcu Drave

vidjeh početkom zime mrtvoga labuda

okovanoga ledom i injem.

Sličio je, na neki neobičan

ali sasvim izvjestan način

nezavršenoj Mozartovoj Velikoj misi

koju sam slušao s CD-a

u tvome automobilu.

29

Zato su Rešickijeve pjesme najčešće «paučinasto» strukturirane tako da se neka

«mušica nevidljivog» može gotovo nenadano uhvatiti u bilo kojem dijelu mreže kao što su,

primjerice, nostalgija (baranjski zavičaj, djetinjstvo); intenzivno doživljeni gradovi, zemlje

(Srednja Europa) i godišnja doba (zima); inspirativni umjetnici (Schultz, Rilke, Trakl,

Šalamun, Fassbinder, Tarkovski, Meyrink, Dora Pejačević, Miljković, Čudina, Kosovel);

kulturalni kodovi (biblijski svijet, rock and roll, subkultura, «gurui» suvremene teorije –

Barthes, Lacan) .

Rešicki tako, i u knjizi Aritmija, balansira između raznih, često nasuprotnih

protežnosti mišljenja i jezika: racionalizma i iracionalizma, logocentrizma i

antilogocentrizma, modernizma i postmodernizma, označitelja koji je ispunjen označenim i

označitelja koji si, paradoksalno, tek stvara neko novo označeno. Njegova poezija usvaja

kvorumaške poruke o jeziku i književnosti kao konvenciji, ali ne radikalno, već do one mjere

da se bijegom od ideologičnosti ne pobjegne i od bilo kakve mogućnosti poetičnosti. Tako mu

svagda pjesme odaju dojam neke nepredvidljivosti, nesvodivosti, zagonetne odvezanosti koja

se poigrava s horizontom čitateljeva očekivanja. Ti pak horizonti, posebno oni književne

kritike, mogli su Rešickoga nositi gotovo kao svoju književnu zastavu ili, što je rjeđe,

kritizirati. U tim, određenim književnim teorijama (modernističkim i postmodernističkim)

odveć automatiziranim, pogledima Rešicki se može doimati kao nedosljedni postmodernist ili

modernist koji je previše uronjen u masovnu kulturu i postmoderni egalitarizam. No njega se

ne da čitati samo kroz mozgovne naočale bilo koje književne ili svjetonazorske teorije, već,

uz pomoć i teorijskih znanja, treba osluškivati njegovu nepredvidljivost i poetsku intuitivnost

koja površinskim treperenjima govore i o dubinskim, tektoničkim preslagivanjima.

30

Delimir Rešicki

KRAKOW, KAZIMIERZ

Bruni Schultzu

Nikada bog nije prošlost i sadašnjost

sljubio s tako teškim ljepilom

kakvo sam posvuda u zraku

udisao tamo pokraj Wisle

o ti, yingele

tražeći dućane cimetove boje

u kojima su ti preci jednom davno

šaptom i mukom

prokleli sve jutarnje zvijezde

što zanavijek su im ostale prišivene

za rukave i tvoje snježne oči

sada poljubi sipu

koja rasipa slatko crnilo smrti

da ti san

iznova ne nađe put do pučine.

Pomoli se utvarama koje na nebu

za nekog drugog

crta polarna svjetlost

i nikome ne pričaj

što si vidio tamo u bjelini

o ti, yingele.

Tko je i jednom hodao

za bilo čijim stopama u snijegu

zna da se nitko ne vraća istim putem

kojim je jednom pokušao

prevariti vrijeme

u snijegu nas bog još jasnije vidi

snijeg pada tek kada se njemu pomrači vid

bog snijegom liječi svoj neizlječiv strah.

Magle sa sjevernih mora

putovale su još dugo i daleko

što južnije i južnije u ravnicu

kako bi prvorođeni u njima

31

skrio svoju umornu vojsku

tako je

uvijek sam mislio

nastajala Poljska

i kada se god

magla s kasne jeseni

spusti u Kazimierz

ja opet vidim tolike utvare

kako pokušavaju

kao prljave rite

spaliti svoje vlastite sjene

izgovarajući imena

o ti, yingele

svih mojih znanih

i tvojih neznanih mrtvih.

Tko je i jednom hodao

za bilo čijim stopama u snijegu

stići će zato, makar u snu

na kraju puta

jednom u Kazimierz

tu reći dome

zašto me ostavi

o ti, yingele.

ŠALAMUNOV HRAM

Još jednom htio bih podići šator

u blizini tvojega srca.

Seljak u polju

baca mlado sjeme žita

u netom uzoranu brazdu.

Svako zrno, trenutak prije

nego dodirne zemlju

pretvori se u noćnoga leptira

ostavljenoga na milost

i nemilost danjoj svjetlosti.

Vidio sam tu čaroliju

jednom u tvojim očima

na koricama poklonjene knjige.

32

Pas mokraćom označava

granice svojega svijeta.

Pitagora to učini pepelom.

Sve sam svoje udice

oprao u posvećenoj vodi.

Prije nego se spustih do čamca

iz riječnoga mulja

rukama iskopah

dugo skriveno veslo.

Nevidljiva menora

gorjela je u svjetlosti kolovoza

na ulazu u hram.

Jedna po jedna

gasile su se

daleke zvijezde melankolije.

Stara su plemena

koja su ih prva vidjela

kako se u mliječnoj maglici

rađaju na nebu.

Nikada više nisu podigla glavu.

Svi koji su diplomirali

na tvojim stihovima

mogu sada komotno u raj.

Bez straha urezati svoje ime

u koru mlade breze.

Baciti u vis

šaku prašine

i čekati

da im na pamet padne

ono što nije

u širom otvorene oči.

LASTAVICE U BARANJI

33

Prošle su

sada već i četrdeset

i četiri godine.

Iz davnih dana

ostala su mi samo

dva srebrna metka

skrivena u staru slovaricu

jedan po jedan

za svaku sljepoočnicu.

Provjerim jesu li na svome mjestu

svaki puta kada iziđe i zađe sunce.

Jednom, odletjet ću s njima u prazno

kao hitac koji su pijanome idiotu

dali ispucati na seoskoj svadbi.

Nikada nisam znao kamo bih.

Na koju stranu polja

poći jutrom sa srpom

na koju uvečer s divljim makom

koga ti tek rođenoj

ostavih na jastuku.

Ono što svake večeri

gasne nad ravnicom

nije bila tebi i meni

poklonjena zvijezda.

Gledam vode, te snovite vode.

Od ovoga blata

bog stvori lopoč

kandilo i lastavicu.

Od ovoga blata lastavica

učini gnijezdo na starome trijemu

pod tvojim usnama

i odletje na kraju ljeta kući

na početak svijeta

da mu bude prva udovica.

34

AMBROZIJA

Što će, doista

slobodnim ljudima poezija?

Ispod drveta

na kojemu je visio Branko Miljković

nije nikada procvjetala mandragora.

Hrušt s tvojih trepavica

odavno je odletio u Pomeraniju.

Mrtvo tijelo Nico raspadalo se

u ljetnome uzduhu jer nitko nije htio

preuzeti kovčeg koji je danima

ukleto lutao Europom

kao pelud ambrozije na krilu anđela.

Dok je pjevala

nešto od berlinske prašine

još joj se dugo nakon nevremena

smirivalo u očima.

Nikada nismo, poput nje

postali bezdomni

sredovječni junkiji jer

za to je trebalo malo više vremena

od onoga kojega je nama

poklonila poezija.

DOGAĐAJ U GRADU GOGA

U gradu Goga toga ljeta

svi muškarci obrijali su glave.

Žene zavjetovale

na 10 000 godina šutnje

i noću u polju spalile vjenčanice

plešući sarabandu uokolo

otrovanoga zdenca.

Nitko više nije vjerovao

da doista, beskrajna je bila noć

35

tamo gdje smo rođeni

goli u gorućoj slami.

U gradu Goga vidjeh te opet

još si se sjećala kako se zovem

već skoro nijema

poljubila si me u usta

nježno mi jezikom na nepcu

dodirujući relikvije

koje sam pronalazio u ribljoj krvi

razmazanoj u poslijepodneva

po vagama na opustjelim tržnicama.

Rijeka je tekla pokraj grada Goga

na rijeci plutale su glave

one dvije najbliže obali bile su naše

ubio sam prvo sebe

pa tek onda tebe

ribari su preko njih bacali udice

u potonulo vrijeme

utvarajući si kako ne vide

da još malo zlatnoga je praha

ostalo na našim usnama.

Sve što ostalo od toga je ljeta

pojeli su suncokreti

ta nesretna bića koja uvijek

pognula su glave

kada bismo ih upitali

tko ćemo jednom

biti ti i biti ja.

BUDDY HOLLY

Skupa sa svojim Cvrčcima

bio je prvi bijelac koji je svirao

u newyorškom Apollu.

Taj dečko iz provincije.

Baby Boom garaže.

36

Pred šokiranim posjetiteljima

otprašio je prvo Oh, Boy

potom It's So Easy

i Rave On.

Dvorana je poludjela

već nakon prvih taktova.

Pred izabranim narodom

otvorilo se more.

Anđeo koji čita neonsko evanđelje

crnim mladim apostolima.

Vrpcu s njegovom glazbom

trebalo je prvu poslati u svemir

kozmičke maglice i zvjezdana prašina

plesale bi u tamnome grotlu

kao da ih je božja munja

pogodila izravno u prazan trbuh.

U kutu moje sobe

naslonjena o zid

stoji jeftina gitara.

Dugo već vremena

nisam pokušao odsvirati

tih nekoliko akorda

koje sam naučio davno

u vrijeme kada smo svi sanjali

postati gitaristički heroji.

Sredinom devedesetih

potpuno se ugasila želja da osnujem

pa makar i lo-fi bend.

Tih sam se dana zarekao

da nikada neću napisati ništa

o najzanimljivijim stvarima

koje su mi se dogodile u životu.

To je jedino obećanje

koje sam održao

do zadnjega slova.

37

Buddy Holly

naočale od debeloga stakla

kao led na Antarktiku

ispod kojega skriven

spava zavjetni kovčeg.

Kada hodam

pokušavam nigdje ne zastati.

Točno znam točke

na koje mi treba stići

u određeno doba dana

kao da sam doista majstor akupunkture

koji ljekovitim željezom

naslijepo pogađa u bolna mjesta

na tvome tijelu.

Besmislen kao gitara

na kojoj nitko ne svira.

Odnijet ću je u polje

i poleći u žito.

Kućicu za cvrčke.

Oh, Boy.

MAGIC & LOSS

Ulične svjetiljke nisu govorile laži.

Nikada neću stići u Jeruzalem.

Sve je manje pucnjave

na audiciji za nove milijunaše.

Nikada nisam posve razumio

tvoje melodrame R. W. Fassbinder

jer u njima je ljudima iz očiju

iz jedne posve nevjerojatne točke

sjala meni neka posve neobjašnjiva svjetlost

kao da doista nisu znali

da ne postoje tajna vrata na zidu plača.

Umire se među svakodnevnim stvarima.

38

Sve tvoje glumice bile su anđeli.

Po ulicama iz tvojih filmova

netko je prosuo šećerni prah.

Samo oni koji iznenada pali su

licem prema zemlji

lizali su ga s pločnika

s tim neizrecivim pogledom u budućnost

koja se već dogodila.

Nikada neću stići u Jeruzalem.

Ulične svjetiljke. Pučke kuhinje.

Nepregledna krumpirišta na Sjeveru.

Sirotinja na seljačkim kolima

na zakrčenim prilazima nepoznatih gradova.

Bižuterija beskraja u tvojim očima.

Smrznuta trava na početku proljeća

sliči na dječačku bradu

na tvoje licu

R. W. Fassbinder.

Iz tvojega šešira

bog pokazuje prastari trik

s gradskim golubovima.

Nema nikoga

na Alexandarplatzu

da mu se iznova začudi.

39

POEZIJA KOJA SE NE UDVARA TEORIJSKOJ PRESKRIPCIJI

Marko Pogačar: Poslanice običnim ljudima, Algoritam, Zagreb, 2007.

Priča o Marku Pogačaru je, dakako, intenzivnije tek počela prije nekoliko godina, ali

su prvi nastavci (prve zbirke pjesama) bili dovoljno napeti da smo sa zanimanjem očekivali

daljnji razvoj ove serije s izvrsnim i nepredvidivim scenarijem. U priču se, naime, uključila i

publika, kao i stručnjaci za takovrsne scenarije (čitaj: urednici, kritičari, «poetska zajednica»)

pa se činilo da Pogačarove knjige, potpuno u skladu s karakterom njegove prve zbirke

pjesama Pijavice nad Santa Cruzom, nastaju interaktivno. No, Pogačar je dovoljno kvalitetan

pjesnik da može «prokuhati» sve recepcijske odjeke pa i naloge te svagda udariti neki

neočekivani poetski «spin» kojim stvari rješava u korist svojega pjesništva.

Pijavice nad Santa Cruzom za naše su prilike bile iznimno dobro primljene i

ocijenjene (2005. godine rukopis te knjige pobjeđuje na natječaju AGM-a i Vijenca, a 2006. u

Sisku biva nagrađen Nagradom Kvirin za najbolju knjigu pjesama), no ipak je bilo i prigovora

koji su Pogačaru zamjerali prežvakavanje semantičkoga konkretizma i hipermetaforizma, kao

i nedovoljnu artikuliranost knjige koja da je, sa svojih 160 stranica, kvantitativno i

kvalitativno bila nedovoljno selektivna. Meni se ipak čini da je u tome, ako je razmjer knjige

djelomično bio uvjetovan i spletom okolnosti, postojala i neka, makar i podsvjesna logika.

Naime, Pogačar je, osobito u svojoj prvoj knjizi, poetski «svežder» (da se poslužim naslovom

jednoga ciklusa iz njegove druge zbirke pjesama Poslanice običnim ljudima), njegov

pjesnički univerzum svagda snažno i dinamično pulsira prema van i prema unutra, prema

krajnjim (bes)smislovima i svijeta i jezika, prema stvarnosnom i vitualnom, prema označenom

i odznačenom. Zato njegova lucidna razbarušenost nije trpjela nikakve formalne niti

kvantitativne granice pa je, sasvim u skladu sa semantički posve otvorenom poetikom, i

(de)konstrukcija same knjige bila otvorena i načelno se mogla, u svojevrsnoj simulaciji

internetskoga hiperteksta, produljavati u beskraj.

Nadalje, čini mi se da Prtenjačina inačica semantičkokonkretističke koncepcije u

devedesetim godinama, a još više Pogačarovovo nadovezivanje na takve tendencije, usprkos

svem «jezičarenju» i hipermetaforizmu, počesto imaju snažne veze s nimalo metaforičkom

stvarnošću i u naoko potpuno nereferentnim stihovima zapravo duboko zasijecaju u njezino

emotivno tkivo. Ne treba, također, previdjeti očit Pogačarov ikonoklastički nagon koji je

izravno stvarnosno referentan, čak, da upotrijebimo olinjalu frazu, «društvenokritički», pa se

njegova poezija, već u Pijavicama nad Santa Cruzom, nikako ne bi mogla smatrati tek nekom

jezičnom premetaljkom ili larpurlatističkim asocijativnim vrtuljkom. Većina Pogačarovih

zaista začudnih asocijacija ima, naprotiv, emotivnu, svjetotvornu ili društvenokritičku

realizaciju i opravdanje.

Ponešto je ipak drugačije u drugoj zbirci pjesama Marka Pogačara Poslanice običnim

ljudima, koja je u svakom smislu organiziranija knjiga, što pak, kao i svaka racionalizacija,

ima svoje prednosti i mane. Opći ton knjige je nešto utišaniji, a reski ikonoklazam iz prve

knjige zadobio je emotivni kolorit rezignacije svijetom u kojem «jedina strašnija stvar od

fašizma/ je umjereni fašizam» i u kojem nema «nikog da te podigne na nebo, nikakvog/

altruističkog neba, da siđe.// ni jedan gol nije zaustavljen, i zato jest./ samo je mrtvo značenje

konačno». Pogačar pak svoju sposobnost začudne asocijativnosti sada počesto angažira u

40

gotovo neoegzistencijalističkim aranžmanima i preciznim poetskim definicijama praznine i

životne determiniranosti: «promjene nema,// na termometru ni u životu, jednom si sjeo/ i nije

više moguće ustati, otvoriš novine, u njemu ničeg// novog, mnoge stvari ne zaslužuju svoje

ime,/ nitko ne govori, sve je rečeno, slično je s pisanjem,// i nitko ne žuri osim vremena, sve je

velika, zaista velika/ precizna jednadžba».

Kad se svijet spozna ili učini praznim, vrlo se brzo dolazi i do nekog rezignantnog

nominalizma koji postulira konvencionalni karakter jezika, njegovu odvrgnutost od stvarnosti

i, posljedično, semantičku arbitrarnost svakoga mogućeg izričaja. Tako se, po ne znam koji

put u suvremenoj hrvatskoj poeziji, pokazuje da se pejakovićevskim «izmicanjem oslonca» u

stvarnosti gotovo zakonito dolazi do izmicanja oslonca i u jeziku pa je, kako slikovito piše

Pogačar, «lakše govoriti stranim jezikom u tuđoj zemlji, ali je bolje/ govoriti strani jezik koji

ne poznaješ, kojemu ne vjeruješ,/ koji te nije u mogućnosti izdati./ najbolje je, naravno, bez

obzira na zemlju, pošteno šutjeti». Prepoznaje se, dapače, da konvencionalni karakter jezika

vrlo često pogoduje represivnosti u kojoj svagda drugi vladar konvencija u taj jezik upisuje

svoju moć. Pogačar, štoviše, i sam čin pisanja može doživjeti represivno u odnosu na sve ono

što je ostalo neispisano i neispisivo pa doživljuje da «gomila nasilnih glasova čuči u svakom

slovu».

Iako ponekad zauzima i antipoetski gard, dobro poznat uostalom još od Zvonka

Makovića (u Pogačarovoj verziji: «zapisujem sve što vidim./ svaku pojedinu misao./ ako

postoji neprijatelj poezije onda sam to,/ u ovom slučaju, ja»), naš pjesnik zapravo još jedinu

moguću svjetotvornost, dakako krhku i neprestano ugrožavanu, vidi baš u poeziji i njezinoj

sposobnosti odmeđenja, odnosno, «u svoj proizvoljnosti i ljepoti metafore»: «Sada je

potrebno iznova stvoriti svijet. pusto je,/ pusto područje riječi. kroz prozor duša odlijeće/ u

svijet, ali ne ako sama ne postoji. sve je pustinja./ ako zabraniš disati granici».

No, da ne bi ispalo kako je Pogačar autor sve samih racionalizirajućih programatskih

sintagmi, valja navesti i konstataciju koja bi ga mogla voditi i u drugačijem, fenomenološkom

smjeru («prestao sam razmišljati jer to ne vodi nikuda. od sada gledam/ kada je potrebno

gledati»). To bi pak usmjerenje postulirao životnu i jezičnu singularnost i nesvodivost na bilo

kakvu općost («svaki put novi krug. nikada ništa/ nije jednako. kada smo gutali more svaki je

ujutro/ pojeo potpuni svemir, i svi se razlikuju. ne postoji savršena/ kopija. simulacija je

fantazma. pokušaj teorije da nadvlada vrijeme»), no korjenita zamjena dedukcije induktivnim

zorom za Pogačara ne znači i odricanje od kakvoga smislenijeg govora, već nastojanje da se

raznim sadržajnoizraznim postupcima izbjegnu petrificirana značenja i opća mjesta («ako se

uspiješ nekako otresti naplavina/ možda te zabljesne sigurno značenje»).

Spomenuti pak sadržajnoizrazni postupci u Pogačara se u prvom redu naslanjaju na

modernističku tradiciju i suvremenost angloameričke poezije s paundovskim imažinizmom i

eliotovskom orkestriranom fragmentarnošću, kao zaglavnim kamenom. Poezija je to

(Pogačarova) koja se ne udvara bilo kojoj teorijskoj preskripciji te intuitivnošću i lucidnošću

uspijeva «izbijati» neku resku poetičnost i u realno već «strašnom» svijetu. To pak «strašno»

naš pjesnik poetskom alkemijom pretvara u «lijepo» («bataljun paradnih anđela spušta

željezne uši/ i to već graniči sa strašnim. sve već graniči sa strašnim, / i to je također lijepo») i

pronalazi neko rilkeovsko mjesto gdje poezija dodiruje ono nepoznato, neizvjesno, za laičke

oči i opasno («što je za mene lijepo za druge je opasno»).

41

Marko Pogačar tako, u svojoj zbirci pjesama Poslanice običnim ljudima, osvaja neki

istodobno polifoni i sintetički poetski izričaj koji kakve općenite egzistencijalne uvide

strmoglavom asocijativnošću rimuje s posve konkretnim stvarima i izljuštenim mitologijama

svakodnevice. Izričaj je to, zaključimo, kojem (nadam se dugoročno) ne prijeti nikakva

opasnost od ne baš poticajne predvidivosti i vrijednosno mršavih rezultata poetika koje

jednostrano i redukcijski inzistiraju na, primjerice, pukim jezičnim premetaljkama,

neutralnom opisivanju stvarnosti ili poeziji kao prerevnoj sluškinji kakva svjetonazora.

42

Marko Pogačar

KROJAČICAMA (U POGONIMA I KOD KUĆE)

Staza sićušnih uboda, skica tek opisanog novog kontinenta.

ako je slijediš naučiš

kako od tkanine nastaje sustav. izlazak iz apstrakcije:

svijet je odraz već postojeće mape, umjesto obrnuto –

već znate, nevolje s parkirnim mjestima, jagodice u krvi,

listopad, očekivana navala s neba. odjeća umrljana tijelom.

i taj hram napušten, na jednu noć pretvoren u vino, u kruh

koji se drobi, za sobom

ostavlja mrvice koje će vas, kada se jednom sve završi

sigurno odvesti kući, sačuvati oči od kljuvanja, dušu od druge

duše i uši; od Barbare Streisand koja se savija, kao vodovodna

cijev u židovskoj četvrti i povraća, uvijek povraća kišu.

tako kontinent, kao fantasy roman, postane zauvijek istrošen,

svi njegovi sisavci u tvom zlatnom albumu

ljube se preko plastike i nikad, nikad jedan drugoga ne progutaju.

konfekcija se nadvila, poput sjene, nad ispražnjenu ljušturu tijela.

sve se napelo. staze više ne vode nikuda, šavove požderu ptice

i one preparirane poslije padaju na grad, poput kljunastog snijega, sve

umire; ali tisuću godina žive disco kraljevi, čvrsti, visoko uzdignuti –

ni jednu smrt ne bi moglo odsvirati: gudalo na tom grlu.

TO ŠTO SU ULOGE IZMIJENJENE NE ZNAČI DA SI SVEMOĆAN (KONOBARIMA)

Dok je još uvijek ljeto, odjeća djevojaka tanka i tijesna

kao prezervativ na tikvi, pripijena

tamnim nebeskim tijelima, biciklom stići u Golf, odložiti ga,

brojati plave automobile rasute suncem

kao izrešetane tintarnice, čekati da netko ustane, onda

43

preuzeti njegovo mjesto, pustiti leđa da utonu

točno u njegova; njegov miris još lebdi u čaši, još malo

i bili bi spojeni, nažalost, postoje duše, promjene nema,

na termometru ni u životu, jednom si sjeo

i nije više moguće ustati, otvoriš novine, u njima ničeg

novog, mnoge stvari ne zaslužuju svoje ime,

nitko ne govori, sve je rečeno, slično je s pisanjem,

i nitko ne žuri osim vremena, sve je velika, zaista velika

precizna jednadžba: stigne kava, i s njom predvidivi,

poznati miris, ali nema ničega nužno lošeg u predvidivosti,

nešto šećera za teške dane, malo glazbe za tiha popodneva,

ljeto prolazi, kao i djevojke, prezervativi pucaju i sve što

se izrodi nije nužno nježno i meko, marame, prve lake rukavice,

prve opsežne kiše i premještanje s onu stranu stakla, kada se

slova presele na tvoje lice; sve češći čajevi, sve češći slučajevi

prolaznih gripa, identitet sveden na izbjegavanje glagola biti,

svog i tuđeg, jesen uvijek donese račun, i svi plaćamo.

IMALI SMO KUĆU

Na polu pingvini zauvijek usnu

s ribljom kosti u srcu. ja sjedim na sjajnom srpu

i žanjem njihova nježna krila, tamnu

tintu u kojoj sjever taloži tekući tekst.

kad sam prvi put shvatio koliko ima pismenih

i što će sve biti napisano

razmišljao sam o samoubojstvu. onda sam prestao.

kad sam bio dijete gledao sam medvjeda u vatri.

cigo ga je vodio na brodskom lancu

i on je plesao. i to nas povezuje. to je problem ovog svijeta,

ima previše pismenih.

previše medvjeda da se otrgne s lanca.

ta je kuća zatim progutala vatru, tamni je tekst

pljunuo svoje najbolje ratne rečenice, teške su

šape sjele na tijelo kao kiša sječiva na sekvoju, srebrni

44

uskličnici kojima sve završava.

medvjed pleše po refleksu

a ne po glazbi. ako pokušaš dresirati pismo

nećeš uspjeti.

u onoj kući sam proveo nekoliko ljeta, hranio konje

brao borovnice i slagao domino. gorska klima je stegno

i siguran sam da je u tome skriveno nešto nepotkupljivo lijepo.

ne možeš dresirati pismo.

nije lako zatočiti medvjeda. na polu pingvini zauvijek usnu

rasječenih usana, s ribljom kosti

u srcu. kažu sve što možemo učiniti da se spasimo jest: jasno,

ući u potok i medvjeda priklati.

DOK TRAŽIM PRVU REČENICU

Dok tražim prvu rečenicu netko nabija po klaviru

kao po kućnoj mački. glazba pokušava ustati,

učiniti prvi neosporni korak. ti si voda. pokušavaš logički

dokučiti o kojem komadu je riječ, no to je ipak

potpuno neizvedivo.

siguran sam, tog će bambija netko pojesti.

ti tečeš. kad okrupniš dobiješ bridove i budeš čvrsta,

tobom je moguće razbiti staklo. moguće je u tebi

probiti rupu. mislim, šteta bi bilo to ne učiniti.

izvor je ploča i ako si igla, možda zasvira.

netko nabija po klaviru. nastoji me obojiti bojom vode,

da svi potečemo. pomislim: sve se temelji na dijeljenju.

ovo je vrijeme bijele buke

i brzog prijenosa obaveza, tko još iskušava klasiku?

svi je iskušavamo.

navečer odlazimo u Zagorje i svi se vozimo

u svojim autima, prema melodiji.

naše melodije su nemilosrdne.

trče do zime i tek onda ih pokosi. srna je sigurna smrt.

bolni način. ti si čvrsta voda za zapad, kronologija promjene,

tako svi znamo da je kretanje nestvarno. prve rečenice nema.

sve je nemilosrdno.

UNIVERZALNA PJESMA KOJA SLUČAJNO POČINJE DRŽAVNOM SLUŽBOM

Budite dobri, poštari.

ako se jednom negdje daleko srušim

45

trebat ću vašu pomoć.

sve što sam mogao zaboraviti sada je zaboravilo mene.

imajte obzira.

ako vas nekad tako zatrebam svejedno ćete biti u prednosti.

obaveza ljepote prestaje s disanjem. na kraju,

nikom ne vjerujem i to me ponekad kazni.

siguran sam da vas nisam precijenio. nešto ćete za sebe

u tome sigurno pronaći. toliko je odgovora

a tako malo uspjelih pitanja, na primjer: čega se bojati?

promjena je zadana svemu, tako i sjećanju.

jezik je grobnica. strah od nas učini mješinu koja se raspe

u kišu drhtavih magnolija, odredi konačni opseg želje.

povijest je slika. prostor uokviren obećanjima.

istina je da često previše govorim, ali je nemoguće

govoriti bez ostatka. povrh svega, suviše poštujem tijelo.

inače se ne događa ništa. biljke za našim leđima

uništavaju tragove. oslobođeni zrak je prijevara, svaka biljka je

zapravo klopka. uhvati te u šake i onda ispuše.

kažem ti, godišnja doba se izmjenjuju

tjedni se izmjenjuju, u svemu postoji ritam,

ali što se zapravo mijenja?

u kojem stanju ću vas trebati, poštari, i u kojoj ću mjeri

ja još uvijek biti jedan, a vi mnogi?

sada je mnogo pitanja, previše pitanja, sve se komplicira.

ako padnem podignite ono što ostane. ako ustanem

postoji li mogućnost da je to drugi silazak? ako ne,

kako to objasniti bolesnima?

izabrati privremenu glad, izabrati dosadu. svi ukrug,

polako, jedni druge jedemo. i bog i svinja i čovjek.

vaša dobrota je privremena, pa neka dođe u pravo vrijeme.

odgovornost je kategorija napada. sve što sam zaboravio se vraća.

svi smo radosni svežderi, pa i dok ničemu, baš više ničemu,

ne vjerujemo.

46

ZRAK

Može li biti konkretnije? sve što izgovorimo

ostaje u ova četiri zida. zidovi, prostor između

zidova i malo razuma omogućuju ovaj razgovor,

inače, riječi bi pobjegle. tko bi, uopće, htio

ovdje ostati zatvoren? sunce na podu iscrtava

pravilne rešetke hladno,

kao izgubljeni zub u siječanjskoj noći. ničeg se

ne sjećam. noć je obična, mikrovalna

toplina čini da sve ima okus po siru. tvoj jezik, također.

plutamo, kao dobro organizirani tonovi

komornim prostorom, miris ulazi izvana, ništa nije

zaista izvanjsko i, točno, mirisa nema. grad se prosuo

pod našim nogama kao srebrni anđeo. debelo

sjeverno tijelo. kada ispusti svoje orahe smola

iz njegovih rana kopni u moja sićušna usta.

od onda govorim dvostrukim jezikom. šutim za oboje.

mogu razumjeti dosadu stabla zaokupljenog redovnom

promjenom, sezonom izmjene perja,

kada ga hladni nokti učine praznim i oštrim, sa svih

strana okovanim njegovom odbačenom kosom. zrak je

najveći neprijatelj riječi, prenosi ih bez obzira. i to je

naša najljepša katastrofa; dolaze ledeni dani,

drveće miruje, zidovi poprime ugodnu plavu boju, okovi

koji slijede samo će biti teži, tako je jednostavno.

PJESMA TIJELU

Nešto zlo te pokrenulo da te jednom zaustavi.

udovi bijahu teške i mokre grane.

47

sve što je u njima skriveno, svaka zimnica, svaka

nepripremljena riječ je sićušni vrag u mom uhu.

zima te stegla i navila, i sada kucaš,

kao zlatni obiteljski sat.

kazaljke pokazuju koliko podnosiš vrijeme.

njima si razapet između velikodušnosti i jeze

i svaki put kada zazvoni pokažeš spremnost na ustupke.

nadaš se da se nikada neće dogoditi. da si izgradio

potpuni dom. svako jutro promatraš kao pobjedu.

osjećam te iz samog dna svojih zuba. više ti ne vjerujem:

odavno sam naučio ne čuti tvoj jednoznačni jezik.

odlazak ne znači ništa bez povratka. kako ćeš, tijelo,

bez mene znati šutjeti? kako ćeš prihvatiti samoću

i njezin ružni binarni oblik? ne daj mi da te napustim.

48

MISTERIJSKA IMPOSTACIJA SVIJETA I TEKSTA

Ivan Rogić Nehajev: Iz zapisa slobodnog suhozidara, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb,

2009.

Decidirano tvrditi da je Ivan Rogić Nehajev (još uvijek) posve antimetafizički pjesnik,

značilo bi izreći jednu zapravo metafizičku tvrdnju. Tvrdnju, naime, koja bi u sebi sadržavala

uvjerenje, dapače vjeru u nešto što se više ne može nedvosmisleno utvrditi iz samih Rogićevih

tekstova u njegovoj zbirci pjesama Iz zapisa slobodnog suhozidara. Ni u toj zbirci on, dakako,

ne napušta svoja temeljna poetička uporišta kao što su antilogocentizam, misterijsko ishodište

vitaliteta neprevedivog na bilo koju univerzaliju, tijelo kao prva i posljednja evidencija svijeta

i teksta, tekst kao značenjski nefiksirano pulsiranje životne energije, decentrirani subjekt koji

omogućuje spomenuto nefiksirano pulsiranje.

Ta se, međutim, uporišta doznačuju na ponešto drugačiji način nego ranije. U Rogića

Nehajeva više, naime, nema posvemašnjega zazora od «transcendentalnog označenoga», to

jest od značenja fiksiranih i prije samoga teksta, pa čak i razmjerno odrješitih identitenih

orijentira. U takve - već neslučajno akcentuirane - orijentire spadaju Domovinski rat i obrana

zemlje samim tijelima branitelja; Hrvatska kao generator zavičajnih, povijesnih, zemljopisnih

i kulturalnih angažmana pjesmovnog (doduše često decentriranog) subjekta; Bog, plavetnilo i

ozon kao kozmološke smislotvorne instance; te, napokon, tijelo koje je, uza svu svoju

trošivost, istodobno i vidljivo očitovanje onostranog («u ozonskom zovu iza lijepe riječi

tijelom se/ riječ nagrađuje; onaj uzdah iz ranjive pete,/ pamtiš li, zavičajan na sječivu stepskog

zareza,/ tad zaiskri zapeče, i nagnu usta u smjeru/ dalekih ovala i žena, i na isti se način

ponove/ bog i srce, dodavanjem, nježnim dodavanjem»).

Sljedstveno tome postavlja se logično pitanje: nije li spomenutim identitetskim

«učvršćivačima» Rogić Nehajev ugrozio svoja u biti dekonstrukcionistička ishodišta koja su

omogućavala da misterijsku «pokusnu juhu» i njezin nesvodiv vitalitet ne ograniči ni ulazak u

- dobrano već značenjski fiksiran – jezik. Svakako da će antilogocentristička ortodoksija pod

svaku cijenu nastojati izbjegavati diskurs koji se od razlika imalo udaljuje prema identitetima,

no valja čvrsto naglasiti da to u velikoj mjeri izbjegava i sam Rogić Nehajev. Njegov poetski

diskurs još je uvijek, naime, dalek svakome identitetskom pojednostavljivanju, odnosno

nasilnome svođenju različitih stvari na zajednički nazivnik.

Ipak, kako je Rogić i sam rekao u jednome svom tekstu, u njegovom je viđenju opreka

živo/neživo nadređena opreci razlika/identitet pa će se i sam suspregnuti od – u biti već

ideologiziranoga – forsiranja razlika kada takovrsna metoda ide nauštrb životu kao takvom.

Zbog toga se Rogić Nehajev oslobodio obzira prema bilo kakvome ideologijskom naputku pa

bio on i deklarirano antiideologijske namjere. Stoga ikonoklastički razmiče sve prepreke

(često i one kojima politička korektnost falsificira realnost) koje se protive esencijalnim

životnim očitovanjima što su najčešće kozmološke, jezične ili čak tradicionalistički kulturalne

naravi.

nekoliko pitanja slučajnim redom

kakva je to zemlja koja ne razabire jasno

49

kada tijelo ubijeno pada na nju kada se diže

pognano hirom kvantnog skoka u nikuda i slijepošću limfe?

kakva je to voda koja ne razabire jasno

zločinačke prste dok se njome peru, pa odnosi, slijepošću sile,

jednako u čisto i kože ubojica i kože svetaca?

kakva je to vatra koja ne razabire jasno

zlotvorna tijela u trku i ona pružena u pra zlotvornim praskom,

i jednako ih svozi u sjaj i sjetu koliko i pravedna?

kakav je to zrak koji ne razabire jasno

tko je za lijet tko nije pa pali hrskavi hvao na hvao

po plućima ubojica jednako po plućima nevinih?

kakvo je to ovdje kakvo je to tamo koje ne razabire jasno

pravotijek pra uzgonetnost uz, i pruža se blisko i ovako

i onima koji otpočeše slavlje ubojstvom i onim drugima,

kakav je to taj kakvo je to to koje ne razabire jasno?

U takvoj oslobođenosti Rogić Nehajev i može u misterijsku impostaciju svijeta i teksta

uvesti transcendentalije a da nimalo ne odstupi od radikalne neovisnosti svoga poetskog

diskursa o ikojem čitateljskom pa i kritičarskom obzoru očekivanja (bio on logocentrističke ili

antilogocentrističke provenijencije). On se tako u najvećoj mogućoj mjeri približuje idealu

svojevrsne metafizike teksta, nekom – iz ruske avangarde poznatom – «uskrsnuću riječi» koje

u svojoj zapjenjenosti postaju nova stvarnost, kakav paralelan i preobražen književni svijet.

Taj pak svijet nije izgubio ništa od svoje, rogićevski ishodišne, korporalnosti i

konkretnosti (i sam je, naime, subjekt uskrsnuća tijelo, odnosno riječ i tekst). Zato se naslutaji

jasne tematičnosti vrlo brzo smjenjuju lingvokaramboličnom bujicom i hotimičnim

izmicanjem uporišta svakom jednoznačnijem interpretativnom tragu. Rogićeva jezična

magma - baš da bi i «uskrsnula» u svijet sasvim novih značenja ili značenjskih pukotina – ne

sliježe se u ikoje već otprije artikulirane misaone likove, već u neprestanim erupcijama osvaja

svagda nove prostore tekstualnoga iskustva («neka te vede vode dvigradom i povrh vrsnošću,/

nisu one uzor jasnoće, kažiput kažibaba, još manje,/ iz njihova se srca ne nazire okomiti hitac

u modri srs,/ al' bolje pamte što pamte stojeći simetrično između/ toliko zabuna: tamo je, u

ničijem, mjesto gdje stoje/ jednako stare jednako nove, oni znaci bez podrijetla/ koji me

množe zavičajnom skrbi»). Takvim pak iskustvima radi centripetalnoga zaposjedanja sve širih

- poetski isfabriciranih - realiteta, više ne mogu biti strani ni najmetafizičkiji i najapstraktniji

odsjevi kao ni najkorporalnija iskustva fiziologije, erotičnosti, patnje pa čak i tijela blisko

suočena sa smrću.

Rogić Nehajev se i u zbirci Iz zapisa slobodnog suhozidara ponovno navraća na već

mitska mjesta svoje poezije – mediteranizam, fragmentarne odbljeske zavičajnosti i djetinjstva,

Hrvatsku kao vlastito prošireno tijelo, agresiju protiv Hrvatske kao vivisekciju toga tijela,

britka raskrinkavanja neokolonijanih politika i njihovoga licemjerja, ženu kao erotični izvor

vitaliteta. U ovoj, međutim, knjizi on «podebljava» udjel ne samo misterijskih izvora života,

već jednako tako i misterijskih uvira – Boga, kraja svijeta, duše, nebesne onkrajnosti. Zbog

silne raznovrsnosti i najšireg spektra tematskih fragmenata i iskustvenih valera, iznimno visoke

plime lingvostilističkoga mora i (auto)manirističke mnoštvenosti intonacijskih, oblikovnih i

50

kompozijskih dimenzija teksta, knjiga Iz zapisa slobodnog suhozidara bit će zasigurno jedna

od najrelevantnijih zbirki pjesama u opusu Ivana Rogića Nehajeva. Ona je, međutim, osnovnim

odrednicama Rogićeve poetike dala ponešto drugačiju putanju i otvorila nove prostore kojima

naš pjesnik može pobjeći čak i iz zlatnoga kaveza vlastite poetičke (samo)definiranosti.

51

Ivan Rogić Nehajev

O ISUSU S NJEŽNOŠĆU

u onom umnošku sranja i drugog po galaktičkim ovalima

dugo je trajalo, sjeti se, glavni obrt bogova

bijaše menza gdje se služi pečenka tek rođenih

i pije metilni uzgon natašte, u onom umnošku

došao je najavljen, s minusom, to da, ali iznenada

i zavičajan u frci fraktala, samo tamo, one

večeri naslonio je rame poprijeko na dovratak

kojim se vere kalendar nekuda uvis i naprijed

i rekao, kao obično, nije se razgovijetno čulo što,

ubogost ugljična suđa i dušične astme trla je

suglase, ali je stao tamo, znalo se, u onom umnošku,

poslije se reklo što je rekao naslonjen poprijeko na

kalendar, prva je o tomu svjedočila reska pustoš

s ruba sumerskih voda pružena kružno i ravno zlatnim

nehatom, potom palme lovori lopoči već na putu u vedrinu

gdje se imao zbiti idući sastanak sa sJajom svijeta,

onda lašci što posuđuju iz sretnih priča o podrijetlu

srca, zato su i druge sirote bile onako vitke onako

sjajne, i kada se došlo po njega one proljetne večeri

još je stajao tamo gdje je stajao, za beskonačnost

nehaja udaljen od, koji su poslije pokušali stati tako

ista ih je mjera vrstala a i večer je bila ista

blaga i suha odsutna kao mozak u kokainu, baš kako treba

za ubojstvo najboljeg, i od tada se zna, u onom umnošku,

prvenstvom u žrtvi razabire se tko je prvodošli, ne drugi,

s tijelom koje se izlijeva kao boca beskuona okrenuta

naopako, i premda najavljeno i premda s minusom, od tada se

zna – taj višak hrabrosti ne prašta se

NAJBOLJI NAČIN ZA DOČEKATI BOGA

izgleda, kada se sve odmjeri: biti predmetom

najbolji je oblik za preskočiti onu salatu vremena

52

do dolaska boga na kraju svijeta, pa netko ga ipak mora

vjerodostojno izvijestiti o tvorničkoj pogrešci srca

– tako lako posustaje pod, ma i nehajnim, noktom

anđela; zašto bi se, uostalom, i inače, tijela pognana

patnjom, kakva napose uspijeva gdje se suglasi rasparuju,

zašto bi se, inače, ta tijela pravocrtno topila u dubini

i gomilala na koži, a koža tanjila i blijedila

da lako propusti ono iznutra u van, neka se tamo

zaobli i ukruti dok se trajnost ne okonča, ako se ima

okončati? ma nije moje tijelo najboljim primjerom jasnoće,

i ne mogu ga držati posve pouzdanim svjedokom

u raspravi o predhodećim i zahodećim nastavcima

onih plavih priča sa sretnim svršetcima, ali nemam

boljega za pozvati; a i zaslužuje, makar množilo i

zabune, pa jedino je bilo odano, dovremeno i prijeko,

kraljevskim srsima i pjeni; i ne znam, zbilja, ima li

boljeg načina nego biti predmetom za preskočiti onu salatu

vremena do dolaska boga na kraju svijeta – kad netko tamo

svakako mora biti tko će o tvorničkoj pogrešci srca

govoriti točnošću izvornog vlasnika

VENUS

i još i sad, kroz suton, astmatični naftaš;

zaobljen, vitak, na trajnu čuvanju u željama lijepih

žena, i još i sad, nitko i naftaš, razmiče sol i sjetu;

sporo je pod njim more, dvodna, povrh dim drave

iz korijena nokta, spora je i ona ljubav u koju se

sklanja – zauvijek brod; na pajolima velebit

po boku atlantik, usko i tiho, u glavi brodskog motora

rotira raj, i prije nego je zasjekla sarmatska hitnja

na obje strane svijeta vidjelo se već: prije od

prije u srži sutona sažimlje sućut i daht;

i još i sad, kroz suton, rumore ribari, suglasi u srmi

i soli omataju koću: toliko je žrtava noćas

da ih ni tišina više ne upisuje, toliko je obilja

noćas da se nigdje ne bilježi, a nema dužnika,

samo suglasi po bridu bonace i astme rotiraju

53

umore i udahe a onda plahte plavog;

i još i sad, kroz suton, moj otac u crnoj kapi,

lakiran oštar šiljt, u svakom nacrtu sutona

pogrešan kao istok, zamiče u stroj dvokril i lak,

bećarac na kub na brodu brod; dvotočno naprijed

dupini basiraju svetcima, u glavi brodskog motora

rotira raj; i još i sad, kroz suton, venus

MA ŠTO ONI RADE TAMO GORE?

ma kog vraga rade tamo gore, u hrvatskoj,

oni papci iz londonske udbe? pa očito je sve

što treba i ne treba; još davno, onda,

tamo po tjemenu i drobu globusa vidjelo se

jasno: vrsni su majstori za tušta tma,

ostalo treba pitati preživjele i gnome;

iz devedeset i entih, kada je računala

pametnija od boga zavaljao na čas val vedrine

iz nigdje ništa pamte se kako se meko

protežu po čestitkama za dobit slični sličnima;

i sjetke na one žene u koje je zlo zabijalo

jaja kao boksačke šake a poslije ih brisalo

pod naljepnicom: nestale, mogle bi ležati

pod njihovim tja; ma što zuje tamo gore

po hrvatskoj? eno ih, novim smiješkom s početka

svijeta obvijaju fosilne dripce i lijepe ih

na likove nadzornika, specijalista za me,

ponavljam li ponovljeno, budi pristojno, srce,

ne eksplodiraj, reći će se kako si bomba koju su

podmetnuli kripli i teroristi; ma zna se,

nisam bog koji prašta u velikim serijama, bacajući

oko povrh vremena, samo se pitam kog vraga rade

tamo gore po hrvatskoj oni papci iz londonske udbe?

pa očito je sve što treba i ne treba: daj, willi,

nitko ne piše bolje govore s limfnim udarima

gdje treba, čut će te, barem za ljubav tlapnje o

književnoj republici vodi ih ća, iz hrvatske sam –

tamo su tlapnje neprolazna valuta – vodi ih neka uče

još jednom, iz početka, što se ne može naučiti,

poznaš toliko dobrih pjesnika majstora za oružje srama

možda i bude vajde

54

BIONIČKI ZAPIS

ne znam jesam li jedan

ali, kadikad, volim takvim biti,

(napose kad imam izgleda dijeliti dobitke);

i premda sam jedan dva su srca u mojoj jednini;

prvo sam dobio rođenjem

još dok sam bubrio u prazavičajnoj vodi,

po obilju nasmiješena ozona

samo meni namijenjena

srodan arhejskom letaču ukopčanu

na trajni dovod daljine;

drugo sam dobio na kirurgijskom stolu

dobrohotnom ugradbom, kada je prvo puklo,

malu nastranu napravu, dobro pamtim

njezinu samilost, čas valovitu čas u komadu;

od tada se moj život

zbraja u tik-tak sažetke

ovisno o samilosti, čas valovitoj čas u komadu,

male nastrane naprave;

pa više i ne znam što bih morao reći

o sebi,

možda me još pamti prazavičajna voda

i po koji bog zaronjen u modro

ali vrijeme koje sam dobio na dar

onda na kirurgiji

zasluga je naprave bez podrijetla u živima

i koga ona pamti?

i nisam li, da i ne znam,

tek produženim titrajem onoga ovoga

čemu život ne treba,

još nepoznata tvorba

gdje neživo uživa počasti živoga

a srce ga brani sjećanjem

na sve što se ne događa?

OVAJ PUT U SMJERU ENGLESKOG

ovaj put u smjeru engleskog, zausti hrvatska velika

poslanica u londonu, glatka i jedva vidljiva u zelenu

55

zrcalu temze, pouzdano dijeli od robstva, ne govori: Ja,

rogiću, tako te pamte, je li, nisi indijanac, a ni

krešimir kralj iz nekog stoljeća sličnijeg slijepom crijevu

trstike, sretan ti uskrs u Aj; a i temza je čista zelena,

navodno trajno odporna na jesen i druge magle, samo je

ovaj put u smjeru engleskog još ukrašen dodatnom ugodom:

arabo croato indian asian i inim izvornim zavičajnim kricima

posuđenim iz južnih opera, i jedini ima svršetak skiciran

po ljubiću samo za te, tako se zoveš, je li, Aj;

taj rujan ta reuma, pa obla nagovijest bedara u zelenu

rasulu; dašto, obratih se na vitko koljena zdesna, ovaj

bijeg u smjeru engleskog jamačno povećava broj adresa

na koje se može odposlati izvješće o robstvu, napose drugih,

i pomnožiti broj navijača s kojima se može srdačno potući,

recimo subotom, a može i običnim danom nakon pas mater

uz piće, ah, to vitko koljeno zdesna; ali, bit će,

stvar je u tomu što sam već vježbao umijeće bijega, sjećam se,

u smjeru latinskog pa njemačkog mletačkog turskog ugarskog,

čak, zamisli, srpskog, a i u smjeru domaćeg bla bla bla,

isuse koliko smjerova a tako istih; ali robstvo, robstvo;

lijepa putanjo usta, gospođo (možda druže, tko zna), baš i ne

razabirem kako se to mojim bijegom u smjeru engleskog robstvo

udaljuje od mene; ne računa se, dakako, posve između redaka

kao nekad na plakatu borisa ljubičića, između, posve,

isusova šetnja po površi vode, tamo na ušću neke ambiciozne

pustoši, ma, velim, posve između redaka

O MIRISU VINSKOG OCTA

nije bilo nikoga blizu, ni plovana ni liječnika

onih karijatida pogrešna tijela, spas se raspao

u drugom smjeru, jasno odsutan;

kalendarski rečeno bio sam posranac sa skromnim pasivom

od desetak mjeseci među živima

pa rotacija smjera i nije bila sablažnjiva –

afrika je pod velebitom prostrana, tko to ne zna,

ne broje se ni živi kakvi mrtvi pa još posranci;

a pluća su gorjela aha gorjela

56

ognjica na 41 celzija reklo se poslije

kada se držalo umjesnim još reći kako su

upala pluća i pad zrakoplova srodni: u oba slučaja

vatra naplaćuje pogrešnu uporabu krila;

i netočno je reći: boljelo je, ništa nije boljelo,

samo me odnosilo pod kapke i svijalo u plavo

istovjetno plavom, više je bolio prijedlog kamenog arhiva

da mi se odrežu uši pri vrhu i vatra utrne

cijeđenjem krvi s vrha spram dolje uz laganu pomoć

udaraca plavim prutom po ušima;

tad je moja majka zamahnula rukom onako ligurski

crna i vječna nekomu nevidljivu pokraj kreveta

premda je sunca bilo na bacanje, cijeli mora

u plahtu vinskog octa, rekla je, cijeli smjesta;

kada se vatra dugo poslije stišala

a ostatci pluća sastavili u novu zalihu krilata ugljika

vonj vinskog octa, vidi se jasno u atlasu posmrtnosti,

ovlašteno svjedoči primjere uspješno uskrslih

groktom gnoma, dvonosan, čas kisel čas nagnjil, opojan,

tko bi se ikada na njega kladio?

57

REKONSTRUKCIJA ZBILJE

Miroslav Kirin: Zbiljka, Vuković&Runjić, Zagreb, 2009.

Pjesništvo Miroslava Kirina u mnogome je, posebice u devedesetima i početkom

nultih godina, predstavljalo neki negativ svega onoga čime je poezija s jakim stvarnosnim ili

asocijativnim senzacijama nastojala što manipulativnije uplesti čitatelja u svoj tekst. Kad je,

međutim, recentna hrvatska poezija svojim povremenim nastojanjima na popularizaciji

zapravo samo potvrdila svoj – ponekad bi se moglo reći i povlašten – rubni status, Kirinovo je

pjesništvo postalo jedan od važnijih sadržaja baš takve rubnosti.

Riječ je, naime, o tome da se poezija na neki način vraća svojim izvornim

kompetencijama koje su, naprosto, u oštroj protivnosti prema podivljalom kaleidoskopu

medijskoga ritma. Kirin je upravo takav pjesnik koji se kreće cjelokupnim prostorom poezije

– od njezine daleke prošlosti do sasvim suvremenih decentralizacija subjekta i propitivanja

statusa teksta, od fonetske do nadrečenične razine diskursa, od najbanalnijih stvari do krajnjih

egzistencijalnih i ontoloških pitanja. On, dakle, otklanja kakva instant-čitanja ili čak neka

zgodna «zvučanja» koja bi čitatelja ili slušatelja poezije mogla osloboditi od onog «slatkoga

jarma» punog udubljivanja u tekst, od pažljivoga iščitavanja koje je pjesništva jedino i

dostojno.

Tako je bilo u dosadašnjim Kirinovim zbirkama pjesama, tako je i u njegovoj novoj

zbirci Zbiljka. Iako se na koricama knjige konstatira da Kirin «kao da počinje ispočetka» i da

se «u slobodnom i otvorenom govoru» događa «prividni zaborav prethodno napisanih zbirki i

njihovih poetičkih modela», valja imati na umu kako je njegova pjesnička svijest odviše

složena i visoko strukturirana da bi se samo tako razvezala u neki znatno jednostavniji ili

neobvezniji pjesnički govor. Dapače, Kirin si i u novoj zbirci - ujevićevski rečeno - zadaje

visoka poetička, spoznajna i izvedbena «obećanja». Iako bi se na prvi pogled moglo činiti da

se pjesnik nastoji u većoj mjeri uključiti u svakodnevnu «zgodu», iako Kirin, nadalje,

priklanja pogled sasvim sićušnim potankostima i tek pjesničkom oku dostupnom životu

«malih» stvari, valja jasno reći da se njegova krajnje refleksivna poezija dubinski zapravo

bavi statusom same stvarnosti i samoga teksta, autorefleksijom lirskoga 'ja' o procesualnosti

vlastitoga pisanja i konstruktima zbilje.

Jedan od njegovih vrlo čestih motiva, uostalom sasvim u stilu naslova prvoga ciklusa

Prije i poslije zbilje, jest perceptivno i cerebralno razlaganje tijela - poznato još od Dubravka

Škurle i Ivana Slamniga. Takvo razlaganje nije, dakako, nikakvo rušilaštvo, već dovođenje u

pitanje onakva ustrojstva svijeta koje nam se nadaje na prvi pogled. Kirin se, naime, pita nije

li zbiljnost složenija od toga, možemo li napredovanjem samoga pjesničkog postupka doći i

do drugačijih konstrukcija zbilje od one koju nam nameće oko. Nije to, međutim, ni nekakva

suspenzija zbilje kao iluzije, već je riječ o njezinom slojevitijem restrukturiranju, dinamičnoj

napetosti između ponovno uspostavljenog odnosa prednjeg i zadnjeg plana, površine i dubine

(«Bez svojeg je tijela žena koja hoda stazom/ štapovima se potpomažući/ S prvim je zamahom

štapa izgubila polovicu tijela Druga je/ polovica otišla sa zamahom drugog štapa/ Sad štapovi

stazom sami hodaju/ nepokretnosti stabala ne mogavši se načudit»).

Kirin, nadalje, vrlo često koristi još jedan modus rekonstruiranja zbiljnosti, i to tako da

se poetska svijest fokusira posve drugačije od onoga koje nam predlaže, a još više nameće

58

užurbana svakodnevica i njezina još reduciranija medijska slika. Naš pjesnik, naime, gotovo

programatski usredotočuje percepciju na sasvim sitne životinje, biljke i predmete, čime očito

upozorava na prešućenost, čak i izbrisanost, cijelih areala postojanja u suvremenom

senzacionalizmu. Tako i naslovnom složeničkom dosjetkom sugerira da su baš biljke prava

zbilja – «zbiljka», odnosno da površinska događanja ne dosežu onu puninu zbiljnosti koju ima

doduše očevidni, ali itekako dubinski oslušljiv svijet flore i faune.

Ni taj, međutim, svijet nije lišen svega onog ljudskog, svega ovosvjetskog –

neprestanog osciliranja između punine i praznine, mutne smislenosti i sasvim izvjesne

rasapnosti. Zato i sam Kirin oscilira između dragojevićevske poetike očevidnosti i

neoegzistencijalističke evokacije ontoloških raspuklina, između intimističkoga govora stvari i

njihove gotovo usudne upućenosti prema napuštenosti i ništavilu («Stvarima nije potrebno

mnogo, dostaje trenutak pa da se smjeste u ravnoteži tihog i samodostatnog postojanja,

između priručnosti drugima i vlastita užitka. No sve dotle dok se to ne dogodi, trepere

djelomice osvijetljene ili odgurnute u mrak bića nalik sebi, jednako osuta zebnjom. Znaš što

se dogodilo stolu koji se požalio da je na njemu previše prašine? a premalo otisaka

podlaktica? mrvica od kolača? krugova od šalica za čaj? Nedavno su ga odnijeli»).

Treba, napokon, izvidjeti i takozvani plan izraza, odnosno oblikovni aspekt teksta.

Iako se u formalnoj tipologizaciji nadaju tri temeljna modelativna obrasca (1. pjesma

uglavnom slobodnoga stiha s povremenim obilježjima vezane versifikacije – unutarnje

distihično strukturiranje strofe, izosilabičnost, ponekad rima ili asonanca, 2. kraća, «lirskija»

pjesma u prozi snažnije unutarnje kohezije, 3. odulja, esejizirana pjesma u prozi),

karakteristike i temeljni ton Kirinova poetskog diskursa zapravo se u većoj mjeri ne razlikuje

u sva ta tri oblikovna tipa. Pjesniku svojstveno nadigravanje stvarnosnih potankosti i njihove

cerebralne obrade možda se jedino s ponešto drugačijim naglascima distribuira u nešto

ekonomičnijoj stihovanoj pjesmi od dulje pjesme u prozi koja trpi znatno složenije rečenične

ustroje i zapetljanije semantičke nizove. Tako se, uostalom, glavni Kirinov postupak

rekonstruiranja zbilje svagda kao mreža prebacuje preko stvari s međusobno

korespondentnim, ali i uvijek ponešto drugačijim sadržajno-izraznim ulovom.

Ta koresponedentnost i istodobna varijabilnost odlike su, uostalom cijeloga Kirinovog

pjesničkog opusa unutar kojega i nova zbirka Zbiljka ispunjava visoke vrijednosne zahtjeve

koje si je pjesnik sam već bio postavio. Sve u svemu, Miroslav Kirin napisao je još jednu

kvalitetnu - upravo kirinovsku - zbirku pjesama koja potvrđuje njegovo konstitutivno mjesto

unutar naglašeno raznopoetičke aktualne hrvatske poezije.

59

Miroslav Kirin

NE MOGU GOVORITI O MUŠKARCIMA KOJE PRIDRŽAVAJU DRUGI MUŠKARCI

Ne mogu govoriti o muškarcima koje pridržavaju

drugi muškarci uglavnom uspravnoga hoda,

još manje

o muškarcima koje pridržavaju

žene

to je pridržavanje surogat njihova hoda

kao onome pijancu iz parka

koji misli da hoda sam a zapravo se toliko naviknuo na ono drugo

čvrsto tijelo

kraj sebe pa ga više ne doživljava kao tijelo čak ni kao štaku

(zapravo, kao da želi reći – vidi, odbacio sam i štaku)

osjeća ga kao sigurnost

kao sebe kao nekad (ne zna kad)

hoda kraj toga tijela kao sebe

i ne zna se je li dobro da ne zna

da to tek drugo tijelo sâmo hoda

LIŠĆU TREBA NAPORA DA SE NE POKRENE KAD ZAPUŠE

Lišću treba napora da se ne pokrene kad zapuše.

U tom naprezanju usporava se vrijeme

i moju ruku, koja te kani pomilovati, tako obuzdava otpor lišća prema

onome

što će zauvijek ostati nevidljivo.

Što će biti vidljivo jest ovo:

dvoje ljudi što idu prema nama milujući se

zapravo smo mi

samo da imamo strpljenja čekati

da vjetar stane

TREBA USRED SKOKA STATI

Treba usred skoka stati

kako to čini dječak što na ulicu upravo istrčava iz dućana

i što duže želi ostati na tom sigurnom mjestu usred skoka

zračnom džepu što ga ruke mogu beskrajno rastezati

a tek noge

nogama je uvijek namijenjena zadaća

60

da bar za nožni palac budu ispred ruku

najbolje da se udruže pa da džep bude prostran

i kao u svakog dječaka da u njemu bude svega

i džepni nožić i zgužvani papirić i žuti novčić

i da ga taj džep jako uspori

i da nikad ne stigne

do svog mjesta u crnoj kronici

PITAJTE CIPELU

Što radi cipela u travi u parku? Odmah ju pitajte.

Dajte joj do znanja da je to nedopustivo. Pitajte ju

zašto je sama, gdje joj je lijeva ili desna, zašto ju ne traži.

Zašto je pristala na samoću. Poslije pljuska puna je

mutne vode. Noću se u nju uvlače kukci. No to ju ne grije.

Pitajte ju kako je tako daleko dospjela, da više ne zna gdje joj je druga.

Zar ne osjeća potrebu da ju sretne, da se jedna drugoj ispričaju

i potom budu spokojne. Pitajte ju i gdje joj je čarapa,

koju je netko morao skinuti, zbog vrućine, znoja. I nju mora

tražiti. Da se čarapa ne osjeća odbačenom. Zato brzo u potragu.

Negdje su i hlače, na njima džepovi, kad ih izvrneš, ispadnu

dokumenti, ili ispadne ništa. Opasač, ako postoji na tim hlačama,

drži li još tijelo, ili tijelo njega? Njemu je košulja lisnato stablo,

i cvijet, ponosi se njime. A najvrjednija je glava, ako je još gore,

koja zna gdje joj je lijeva, a gdje desna cipela. No ako nje nema,

nema ni cipele, ni lijeve ni desne, a ova cipela u travi u parku

samo je cipela bez svojega živoga tijela,

i to je ta žalost s kojom je natapa kiša.

O BUCI

Navodno, Bog čuči kraj svakog rođenog djeteta i pripovijeda mu, izmamljuje iz njega krik.

Djetetova tišina je poraz Boga. Ali sve ide prema njezinom poricanju. Cage ju je ograničio na

4' 33''; znao je da bi duže ustrajavanje na tišini raznijelo granice postojećeg svijeta. Dijete

kratko biva i onda odraste. Proći će mnogo godina prije nego što će zastati da bi oslušnulo

vlastito pomahnitalo srce. Može li se buka izmjeriti? Vjerojatno može, mjerni su instrumenti

navodno pouzdani. Recimo, mrtvo tijelo glumice Adrienne Shelly. Izmjerimo ga bez stida i

izložimo na hladni odar. Iz svog se newyorškog ureda spustila kat niže kako bi prigovorila

zbog buke što ju je stvarao mladi radnik na crno. On je potom s lakoćom ubija. Bog ga je

kušao devetnaest godina i pobijedio. Pobjedom koja je bila i poraz. Odsutnost ljubavi i Boga

je tišina. Što je odsutnost tišine? Bog uvijek znade postaviti pitanje na koje nema odgovora.

Ne prođe niti jedan trenutak a da ne čujem kolanje krvi kroz tijelo, treperenje dlačica u

61

nosnicama. Gdjekad ne mogu zaspati jer čujem samoga sebe – ima li išta strašnije nego

neprekidno biti svjestan prisutnosti vlastita tijela? tijela koje se prevrće po postelji, koje

izbacuje gorki zrak što se sudara s jastukom, odbija od njega i vraća uhu. Uho je skladište u

kojem je pohranjeno stenjanje žene koja vodi ljubav: čujem ju čak i kad to ne čini. To je i

skladište u čijem tamnom kutu vrišti djevojčica. U njemu se svako malo pali bušilica koja želi

popraviti nered svijeta. Njoj se pridružuje zavijanje automobilske sirene. Je li i tu riječ o

popravljanju svijeta, ili tek o težnji da sve dobije svoje zvučno tijelo, jer je inače

nezamjetljivo? U dalekom kutu ušnog skladišta je i ptica, uvijek samo jedna. Ona koja svojim

pjevom dovodi u pitanje značenje kristalne noći. Ptice, čiji pjev ne uspijem prepoznati noću,

vrate mi se danju. Ne zateknem li koju u džepu kaputa kad se vratim iz šetnje, bit će ispred

vrata stana. Drhtat će mokra, sretna što se sklonila od kiše. Ili tko zna od čega drugoga. Zar

me ne prepoznaješ, govori mi i kljunom mi kucka po dlanu. Ali ja te ne razumijem, zar ne

znaš pjevati? Ona mi i dalje kucka po dlanu, odbija išta iz sebe ispustiti, i učas je to samo

prosjak, pruža mi zgužvani požutjeli papirić, u očima mu umor i sljepilo, možda i neizlječiva

bolest. Uzmite i bar pročitajte, govori mi, i dok zatvaram vrata listić pada na pod, i nestaje

svjetla na stubištu. U 4.48 ujutro spuštam se iz svog stana kako bih prigovorio zbog buke što

su je stvarali dokoni tinejdžeri. Na kušnji su već devetnaest godina. Dobro se zna što će se

zbiti. S lakoćom me premlaćuju. Zašto da se stidim – pokazat ću svoje ožiljke, ne moraju

bučati samo radi mene. Neka pište kao ekspresni lonac, kao izgubljeni pisak vlaka. Još se

snažnije poraz riječi upisao u moje tijelo. No nadu ipak nisam izgubio.

O STOLCIMA

Stolci, čemu se žrtvujete? Kada vas je zapravo pomilovala

milost vjere? Živite od težine drugih, jer vlastite nemate?

Čija je ispovijed uz kavu bila najmučnija, ili najzabavnija,

još niste doznali, i to vas drži na mjestu. Posve je besmisleno

da koncem svoje noćne smjene konobarica izlazi kako bi vas vezala

lancima. Ionako nikamo ne biste otišli. Svugdje vas čekaju slične

priče. No nitko nikome ne vjeruje. Konobarici je vaše vezivanje

posao, mora to činiti, nije da u njoj nema ljubavi za vas, mora,

ostat će bez posla. Po vama će, kada sve utihne, skakati mačke

kako bi se parile. Psi će se provlačiti između nogu kako bi se

pomokrili. Padne li snijeg, učinit će vas vidljivima. Inače vas,

skutrene u mraku, nitko ne vidi. Kao crno ste roblje na dnu broda

što još plovi prema Americi. Snijeg dođe kao pobuna, lanci učas pucaju,

lijeću zrakom kao morske lastavice. Zamišljam kako potom stolci

jedan po jedan odlaze, svaki svojim putem. Opraštanje ne traje dugo,

predugo su bili zajedno, nemaju si više što reći. Ostajem sjediti

na jednom od njih. Već je topliji, toplina mog tijela postala je i njegova.

Nismo li možda zamijenili uloge? Pa sam ja stolac koji razmišlja

o propuštenoj prilici da ode s drugovima dok je još vrijeme, dok još

nije svanulo i ponovno se pojavi konobarica. A stolac je postao ja,

62

kojega je neka ljudska nužda istjerala iz kuće i sad toplinu svoju dijeli

s onim koji je tuđu težinu uvijek spreman podnositi.

O OLOVCI

O svemu je, čini se, lakše pisati nego o običnoj olovci.

Naime, olovka živi od vlastita nestajanja.

Dok u čaši besposlena stoji, nje zapravo nema,

mjesto nje neko pougljenjeno drvce svoj posao uzalud čeka.

Kada ju u ruke uzme petogodišnja djevojčica,

olovka ju odmah razumije i potpuno joj se preda.

Priđe joj bez straha, pusti da se crnilo iz olovke na papir prospe.

Dok crta, pod njezinim se prstima topi tanko tijelo olovke

i uz tiho struganje po papiru rađaju se stabla bez korijenja,

zmajevi, mećave zvijezda, papučice s trepetljikama.

Ako je Sir Walter Raleigh mogao izvagati dim,

tko bi mogao izvagati srce olovke?

Je li crnilo na papiru jednako težini njezina srca?

A ako olovkom crta dijete, i na papir prosipa crnilo,

je li i njegovo srce već pomalo crno da olovci se daje?

63

64

BILJEŠKA O AUTORU

Davor Šalat je rođen 1968. godine u Dubrovniku. Cijeli je život proveo u Zagrebu, gdje je na

Filozofskome fakultetu diplomirao komparativnu književnost te španjolski jezik i književnost.

Godine 1991. dobio je Nagradu Goran za mlade pjesnike u okviru pjesničke manifestacije

Goranovo proljeće. Dobio je i 3. nagradu za poeziju na 1. Susretu hrvatskoga duhovnoga

književnoga stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" u Križevcima 2009. te 2. nagradu za esej na

spomenutom Susretu 2010. Objavio je sljedeće zbirke pjesama: Unutarnji dodir (1992.),

Sanjarije krhkog sunca (1999.), Košulja tišine (2002.), Uspavanka pod pepelom (2005.),

Murmullo sobre el asfalto (Šapat nad asfaltom), zajedno s Lanom Derkač, (2008.) i

Tumačenje zime (2009.) Također, objavio je i knjigu eseja i kritika o suvremenim hrvatskim

pjesnicima Odgođena šutnja (2007.). Preveo je zbirku pjesama španjolskoga nobelovca Juana

Ramóna Jiméneza Vječnosti. Sastavio je i predgovorom popratio izbor iz poezija Željka

Sabola Lelek ispod ruševina, Ante Stamaća Your and my Signs, Branimira Bošnjaka Worlds

have ben reset by Death, Gojka Sušca Der Stamm alles Aufgehenden i Dubravka Škurle Sunce

je zašlo, ali još će pasti te, zajedno s Lanom Derkač, uredio antologiju Međunarodnoga

pjesničkog festivala u Zagrebu Kairos u Zagrebu/ Kairos in Zagreb. Sudjelovao je na više

domaćih i međunarodnih pjesničkih susreta i festivala te na nekim književno-znanstvenim

skupovima. Bio je suvoditelj Međunarodnoga pjesničkog festivala u Zagrebu 2006., u

organizaciji Društva hrvatskih književnika. Objavljivao je poeziju, književnu kritiku i

esejistiku u mnogim hrvatskim i inozemnim književnim časopisima, a pjesme, eseji i

književne kritike prevođene su mu na engleski, njemački, španjolski, talijanski, poljski i

litvanski jezik. Zastupan je u nekoliko antologija i panorama suvremene hrvatske poezije.

Glavni je urednik časopisa za međunarodnu književnu suradnju MOST / The BRIDGE.