Povijesna geografija - skripta

SVEUČILIŠTE U ZADRUODJEL ZA POVIJEST

POVIJESNA GEOGRAFIJA

Skripta

Branko Radonić

Zadar 2006.Povijesno – geografski podaci o istočnom Jadranu zabilježeni su jedino u grčkim i

rimskim, povijesno - geografskim i drugim izvorima.

SADRŽAJ KNJIGE:

1. dio: predstavlja uvod rada, tu se daju općenite značajke istraživanja povijesne geografije

istočnog Jadrana

2. dio: sadrži rezultate istraživanja povijesne geografije istočnog Jadrana, sastoji se ukupno

od 6 poglavlja,

POVIJESNA GEOGRAFIJA- znanstvena disciplina neodvojiva od povijesne znanosti,

zadatak joj je da istražuje toponomastiku, etnografiju, te podatke pomorske prirode. Prvi

autor koji znanstveno istražuje povijesnu geografiju istočnog Jadrana je Ivan Lučić.

J. Alačević je jedan od prvih koji detaljnije piše u svome znanstvenom radu od „Periplu“.

Jelić istražuje Ptolemejev kartografski i geografski prikaz rimske provincije Dalmacije.

Müller je tiskao prvo moderno izdanje „Geografije“ Klaudija Ptolemeja.

Toponomastičkim, te povijesno - geografskim problemima Jadrana bave se Mayer i Skok.

Grga Novak piše o Ps. Skilakovoj Herakleji i Dim(os)u, razmatranjima o Herodotovom i

Hekatejavu shvaćanju Jadrana i etnografiji Dalmacije.

Važno je i djelo Petra Lisičara „Crna Korkira i kolonije antičkih Grka na Jadranu“.

Mate Suić se mnogo bavio Pseudo Skilakom, napisao je više radova od kojih su dva

magistralnog značaja: prvo je o tome gdje se nalazilo jezero iz 24. poglavlja Ps. Skilakova

Peripla, a drugo se bavi istočnom obalom Jadrana u Ps. Skilakovom Periplu.

Katičić je istraživao etnografiju istočnog Jadrana, obradio je ep „O Argonautima“ Apolonija

Rođanina.

M. Nikolanci je istraživao dio povijesnih i arheoloških problema grčke kolonizacije i rimske

kolonizacije i rimske okupacije istočnog Jadrana.

Zaninović istražuje grčku kolonizaciju Hvara, napisao je djelo „O Delmatima“.

Basler se bavio donjim porječjem Neretve. Lučićevi radovi iz ovog područja su: Ps.

Skilakov Arion i Rijeka Dubrovačka, te o migracijama ilirskog plemena Ardijejaca.

Napisao je i rad o povijesnoj geografiji, jedinu studiju takve vrste publiciranu do danas.

Marković je istraživao kartografski prikaz Jadrana, te jednog dijela Strabonove

„Geografije“.

Martinović je istraživao 24. i 25. poglavlje „Peripla“, te izvore o Akruviju.

Mijušković je pisao o rimskoj cesti kroz Boku Kotorsku.

Petru je istraživao povijesnu geografiju Slovenije.

Povijesna geografija 2

Branko Radonić

Čače je istraživao dijelove Plinijeva „Prirodopisa“ i Ptolemejeve „Geografije“.

1. POVIJESNO - GEOGRAFSKA SLIKA ISTOČNOG JADRANA U VRIJEME

PRVIH DODIRA SA HELENSKIM SVIJETOM

Dodiri s helenističkim svijetom bili su dvojaki:

Grčka kolonizacija:

a) započela je pojavom Kniđana na Korčuli, tj. grčkim zaposjedanjem pojedinih točaka na

talijanskoj i albanskoj obali Jadrana.

U svoju odlučujuću fazi ulazi u 4. st. pr. Kr. koloniziranjem Isse i Pharosa.

b) Stoljeće-dva nakon toga Isejci će ustrojiti svoje subkolonije: na obali Korčule, zatim na

kopnu (Tragurij i Epetij).

Kasni neolitik: (Hvarska kulturna grupa), najživlja trgovina se odvijala dolinom Neretve s

butmirskom, a dalje s vinčanskom i sopotskom kulturom. Srednja Dalmacija je najduže

trgovala s Južnom Italijom. Jadran se i dalje malo poznaje pa ga se imenuje Kronovim i

Rejinim imenom. (Ovdje se i dalje traže Kronovi i Rejini grobovi). Rođanin je imenovao

Jadran Kronovim morem, te Rejinim zaljevom. Najstarije povijesno - geografske

informacije o Jadranskome moru: sukob Liburna sa Grcima za Korkiru. Prisutnost Liburna

na Korkiri trajala je bar dva stoljeća (Suić). Grci su od Homerskog doba poznavali Jadran.

Najstarije doba je obilježeno liburnijskim imenom. Oni su tada vladali velikim područjem.

Do 4. stoljeća pr. Kr. oni gube kontrolu nad svim područjima osim matične zemlje.

Istočnojadranska povijest započinje sukobima za prevlast između Liburna kao starosjedilaca

i nadirućih Helena.

HEKATEJEVA SLIKA ISTOČNOG JADRANA

Prve konkretne podatke o istočnom Jadranu dobivamo od Hekateja. No, navodno imamo i

podatke iz još ranijeg vremena, i to kod pjesnika Alkmana iz Sarda (7. st. pr. Kr.) i kasnijeg

tragičara Sofokla iz Atene (5. st. pr. Kr,).

Hekatejevi podaci su najvjerojatnije nastali na temelju stoljetnih plovidbi grčkih mornara u

našim vodama. To je prvi izvor gdje je građa vjerodostojna i sistematizirana. Hekatej je

znao za Enhelejce, Hitmite, Picene i Liburne. Njemu se pridaje i informacija koju prenosi

daleko kasniji Stjepan Bizantinac o dvije Japigije, od kojih je jedna u Iliriku a drugu na

Apeninskom poluotoku. Podaci se vjerojatno odnose podjednako na Japode i italske Japige.

Benec osporava bilo koju podudarnost između istih. Japodi su bili kompleksna društvena

zajednica, savez plemena. Pod imenom Japoda žive: Monetini, Avendeati i Arupini. Japodi

nisu bili pomorci, nego samo primorci. Liburni su preuzeli puno toga od Japoda. Japodi su


Branko Radonić

zauzimali područje Riječkog zaljeva, Grobnika, Kastva, tu se pod japodskim utjecajem

proširilo sahranjivanje u ispruženom položaju. U starijem željeznom dobu Liburni puno

više utječu na Japode.

Hekatej je još poznavao Daorse, Siope, Histre i Kulike. Među hidrografskim podacima

spominje rijeku Aos (Vojušu). Hekatej podatke dobiva iz pomoračke autopsije, tj. od

pomoraca koji su našim vodama dosta rano plovili prema tržištu jantara u tršćansko-

akvilejskoj regiji (više podataka o tome donose Livije i Strabon), ovdje se ne može isključiti

ni riječka regija.

Knidska kolonizacija Korčule stavlja se u 6. st. pr. Kr.

Hekatejevi podaci u teritorijalnom i kronološkom pogledu su neodređeni, ali ne u

potpunosti.

HEKATEJEVA VIZIJA ISTOČNOG JADRANA

Imamo tri zasebne cjeline:

1. Podaci koji se vežu uz Jadran ili Jadranski zaljev:

Abri- narod kod jadranskih Taulanata; Adrija – grad kod kojeg su istoimeni zaljev i rijeka;

Liburni- narod u unutrašnjosti Jadranskog zaljeva; Taulanti- narod unutar Jadranskog

zaljeva;

2. podaci koji se vežu za Jonski zaljev:

Histri- Narod u Jonskom moru; Kulici- etnija uz Jonski zaljev;

3. neodređeni, ali indikativni podaci: Hitmiti- etnija koja obitava u blizini Liburna i Siopa.

Iz ovog proizlazi da se u Hekatejevo doba (6. st.) Jadran počeo shvaćati kao nastavak

Jonskog mora, tj. kao morsko prostranstvo koje se nalazi u produžetku mora što je

oplakivalo Grcima poznate obale Jonije. U 7. i 6. stoljeću broj grčkih plovidbi se na našim

područjima znatno povećava, te u Hekatejevo doba u 6. st. dostiže visok stupanj. Nešto

kasnije, ali još u istom stoljeću grčki su moreplovci u svojim plovidbama počeli više

upoznavati i njegov sjeverni dio, nakon čega se dio Jadrana, a poslije i cijeli počinje

nazivati Adrijom, prema naselju i rijeci Adriji (to ističe Hekatej).

Bizantinčev leksikom je osnovni izvor fragmenata iz Hekatejevog djela. Na sličan način

Jadran vidi i Herodot. Šarolikost u imenovanju Jadrana, naziv Jadranski i Jonski zaljev treba

pripisati jedino Hekateju i njegovim izvorima. Oni su bili logografi koji su Jadran od 7. st.

počeli zvati Jonskim zaljevom (jer su ga smatrali njegovim zaljevom). Do ujednačena

naziva tada nije moglo doći jer se Jadran nije dovoljno poznavao da bi ga se moglo odvojiti

od Jonskog mora.


Branko Radonić

HERODOTOVI I TUKIDIDOVI GEOGRAFSKI PODACI O ISTOČNOJADRANSKOM

AKVATORIJU

Herodot (485. – 425. g. pr. Kr.) grčki povjesničar, iz Halikarnasa. U njega nema veliki broj

povijesno - geografskih podataka, tome su dva razloga:

1. Jadran se u 5. stoljeću nije tako dobro poznavao da bi se grčki pisci iz 5. stoljeća mogli

koristiti obiljem podataka koje bi Herodot mogao iskoristiti u svome djelu,

2. njegovo djelo nije geografsko, više je povijesno.

Herodotova „Historija“ obiluje etnološkim i geografskim opisima, ali pojedinih oblasti (opis

Starog Egipta, povijest, geografija i astronomija). Herodot se pak nije podrobnije bavio

Jadranom, jer naše more nije bilo u Perzijskom carstvu, niti su do njega dopirale zaraćene

strane. Herodot poznaje Apoloniju i Dirahij (Epidamno) koji smješta u Jonski zaljev, a

poznaje i Ilire. Ciceron ga naziva ocem povijesti. Živio je između grčko-perzijskog i

Peloponeskog rata. Herodot ističe da su Fokejci prvi među Grcima poduzimali duge

plovidbe i da su oni pronašli Jadranski zaljev. Jadran je kod Herodota samo zaljev. Navodi

da kositar i jantar dolaze iz ovih područja. On je prvi starovjekovni autor koji kritički i

racionalno promatra jadransku geografiju. Donosi podatke o Hiperborejcima. Jadran se

spominje kao zaljev samo u općoj formi s ciljem definiranja geografskog položaja

Apolonije i Epidamna. Herodot daje podatke o Japigima (uz lokaliziranje tog naroda veže i

informaciju o jakom nevremenu, koje je bitno obilježje Otranta). Što se tiče Ilira, njih

lokalizira unutar Jonskog mora, koji se proteže istočnom obalom do Apolonije, a zapadnom

do kraja u kojem su obitavali Japigi.

Tukidid (460. – 395. g. pr. Kr.) atenjanin. Već je u njegovo doba uvelike uhodan pomorski

put u Otrontu (Korkira - Japigijski rat).

On bilježi da je grad Epidamno s desne strane onome tko plovi u Jonski zaljev, te kako u

njegovoj blizini obitava pleme Taulanata. On bitno kvalitetnije opisuje naša i okolna

područja, ali i u njegovo doba se jadranska geografija slabo poznaje. Jadran je poprište

trgovine. Tukidid spominje Jadran zato što se dio ratnih operacija odvija u južnom Jadranu.

Osim toga daje precizne podatke i o Mesinskom prolazu, Bosporu, Dardanelima itd.

Plovidba Fokejaca: oni uspostavljaju tzv. dugu navigaciju u ovim vodama što je prvi takav

podatak u našoj povijesnoj geografiji. U sjevernim dijelovima je trgovina najživlja.

Jadran se usprkos svemu još uvijek slabo spominje, jer je još uvijek na ivici događaja

tadašnje ekumene.


Branko Radonić

Što se tiče Sredozemlja, Tukidid ga naziva „Helenskim“, a Herodot i Hekatej „Velikim

morem“.

TEOPOMPOVA GEOGRAFSKA GRAĐA O NAŠEM MORU

Razdoblje 5. i 4. st. pr. Kr.

To je vrijeme neposredne prijetnje grčke kolonizacije naših otoka. O trgovačkoj plovidbi i

velikom zanimanju za istočni Jadran svjedoči brojna građa iz 5. st.

Vunena tkanina je bila jedna od glavnih izvoznih proizvoda. To su Liburni mogli ponuditi

grčkim i drugim mediteranskim gradovima. Ta trgovačka navigacija s razmjenom dobara

vjerojatno je bila osnovnim motivom grčkog dolaska na našu obalu koja je osim toga

pružala i druge trgovačke artikle: poljoprivredne proizvode, rude itd.

Hilički poluotok: obalni pojas između Šibenika i Trogira s dosta izraženom izbočinom, tj.

rtom Ploče, a u antici je poznat kao Diomedov rt. Spominjanje ovog obalnog pojasa je

spoznaja o klimatologiji istočnog Jadrana. Ona je povezana sa rtom Ploče kao oštrom

razmeđom između sjeverne i južne obale te njihovih klimatskih osobitosti. Ta se klimatska

situacija odnosi i na Vis.

Skimno iz Hija, tzv. Pravi Skimno iz početka 5. st. pr. Kr., poznavao je Pharos kao

liburnijski otok (čitamo kod S. Bizantinca).

Apolonije Rođanin spominje kako u Jadranu postoji skupina otoka Liburnida u koje ubraja

Issu, Diskelad i Pitieju.

Teopomp s Hija, 4. st. pr. Kr.

On živi kasnije od navedenih pisaca, ali u svojim djelima baštini iste ili skoro identične

rezultate grčkog uvida u geografske prilike istočnog Jadrana. Djela su mu sačuvana u

fragmentima i to rasuta po antičkoj literaturi. Životno mu je djelo knjiga o Filipu II, ocu

Aleksandra Velikog. Cilj mu je bio dokazati svjetsko značenje Filipovih vojni i političkih

djela, a to se nije moglo bez širih geografskih eskursa. On atributira Ladeste (Lastovo) i

jednog otoka s opsegom 500 stadija Liburnima, premda je prema Ps. Skimnu znao za

Liburnide, Apsirtide i Elektride. Sačuvao se podatak o grčkom emporiju na ušću rijeke

Naron, a imamo i spominjanje Jadrana s definiranjem njegove maritimne dužine te navode

o dužini Ilirije kao tridesetodnevnog puta pješice.

Jadran u općem smislu kod Teopompa:

On navodi da je Jonsko more kod Italije dobilo ime po Joniju, rodom Iliru. Jadran je za

Teopompa zaljev. No upitno je da li ga je on nazivao Jadranskim ili Jonskim. Po Teopompu


Branko Radonić

je ovo morsko prostranstvo dobilo naziv po Joniju, te je on postao eponim Jadrana. Jonije je

imao određenu vlast u 5. st. na dijelu istočnog Jadrana, a kao dokaz imamo novce s likom

tog vladara. Ali uz Jonijevu osobu i Teopompovu vijest veže se otok Issa. Smatra se da je

Jonije vladao tim otokom, te navodi da Issa leži pred Ilirikom. Osim toga Teopomp smatra

da je naziv Adrija nastao po istoimenoj rijeci, a Jonsko more po čovjeku iz Isse. Iz svega

navedenog proizlazi da se Jadran kod Teopompa nije nazivao Jonskim zaljevom.

Apijan piše o Joniju kao Dirahovu sinu. Teopomp ovako pojašnjava područje Jadrana: „…

od Akvileje do obala Jonije prostire se Jonsko more“ (Ionios Pelagos). Tako je Jonsko more

konačno u povijesnoj i geografskoj literaturi postalo morem u uobičajenom geografskom

smislu.

Jadran ostaje integralni dio ovog morskog prostranstva, ali kao njegov zaljev. Teopomp

navodi da čitava plovidba, počevši od vrha Jadrana traje 6 dana, a da je za pješaka Ilirija

duga 30 dana hoda. Navodi da su Jadransko i Crno more spojeni nekakvom prevlakom. Da

se rijeka Ister jednim ušćem ulijeva u Jadran.

Strabon pod Teopompovih 6 dana podrazumijeva samo plovidbu za danje svjetlosti, dok

Teopomp podrazumijeva 24-satnu plovidbu. Otok dug 500 stadija što ga Teopomp

spominje najvjerojatnije je Krk. Otok ne imenuje, samo ga brojčano definira. Strabon

navodi da „je uz Japode Kurikata“, što bi značilo da može biti jedino nasuprot njihovoj

obali. Teopomp je znao za Vis i Lastovo. Dio Teopompovih povijesno - geografskih

podataka je sačuvan u „Periegezi“ Ps. Skimna. Zahvaljujući Teopompu, tj. njegovim

djelima, Jadran se definira sa više općih geografskih podataka, npr. dužina obale u danima

navigacije i kopnenome pješačenju. Ove navedene vijesti dobiti će novu građu kod mnogo

kasnijeg Ps. Aristotela.


Branko Radonić

2. POVIJESNA GEOGRAFIJA ISTOČNOG JADRANA PREMA PERIPLIMA,

PERIEGEZAMA I OSTALIM IZVORIMA IZ VREMENA GRČKE

KOLONIZACIJE

Grčka kolonizacija istočnog Jadrana puni mah dobiva u 4. stoljeću prije Krista i to sa

sirakuškim koloniziranjem Isse i parskim Pharosa.

Periplus znači oplovljavanje, a periegeza obilazak.

Za ovo istraživanje od bitne su važnosti dva djela: Ps. Skilakov „Peripl“ i Ps. Skimnova

„Periegeza“. Ovo je razdoblje koje obilježava stvarni pomak u opisivanju geografije

Istočnog Jadrana.

PSEUDO SKILAKOV „PERIPL“: PRVI PELJAR ISTOČNOG JADRANA

Geografski priručnik „Plovidba morem uz obalu nastanjene Europe“, poznat kao „Peripl“,

potječe iz polovice 4. st. pr. Kr. Okosnica djela nastala je na temelju izvornih pomorskih

podataka. Pretpostavlja se da je djelo nadahnuto rezultatima istraživanja geografa i pomorca

Skilaka iz Karijandre. Ovo su djelo istraživali Lučić, Fortis, Novak, Patsch i drugi.

OBALA HISTRA

Ps. Skilak opisuje plovidbu uz histarsku obalu, no na njoj ne definira neki toponim ili

hidronim do kojega je trebala trajati plovidba. U 20. poglavlju spominje rijeku Hister.

Stavlja je na početak histarske obale u tršćanski zaljev. Strabon nam navodi kako je put uz

histarsku obalu dug 1300 stadija. Najgornji dio Jadrana je Akvileja (Oglaj). Olinije nam

piše da udaljenost od Akvileje do rijeke Titija iznosi 2000 stadija.

Godine 177. pr. Kr. Histri su kod Nezakcija strahovito poraženi. Gornja granica Histra

može se tražiti poviše Tergeste, vjerojatno na rijeci Soči. Za to dobivamo potvrdu kod

Strabona koji navodi da udaljenost od Pole do najgornjeg dijela Jadrana iznosi 800 stadija.

Na Peutingerovoj karti udaljenost Akvileja – Pola - Tarsatika (Via Flavia) iznosi 92 milje ili

736 stadija čime je za 8% kraći od Strabonove vrijednosti, računamo li rimskim miljama i

stadijem od 185 metara.

19. i 20. poglavlje „Peripla“:

Početak obale Veneta treba staviti na ušće rijeke Po i odatle mjeriti 1 dan navigacije. Tu

bitno utječu morske struje i vjetrovi. Ovim djelom Jadrana kreće morska struja sa smjerom

od Trsta ka Veneciji i dalje prema jugu, uz brzinu od pola čvora, koja se zbog jačeg vjetra i


Branko Radonić

udvostruči. Podaci Strabona i Plinija Starijeg gotovo su istovjetni kao kod Ps. Skilaka, te se

početke histarske obale realno i treba tražiti u prostoru oko Soče, tj. između nje i Akvileje.

Kao krajnja južna točka histarske obale uzima se rijeka Raša. Nju već Plinije definira kao

suvremenu granicu Italije prema Dalmaciji. Najvjerojatnije je ovakva granica postojala u

Ps. Skilakovo doba.

Dužina između početne i krajnje točke histarske obale, od ušća rijeke Soče do zaljeva Raša

iznosi 1070 stadija. Plovidba traje jedan dan i noć. Morske struje nisu bitno utjecale na ovu

navigaciju, one ovdje imaju brzinu od 0,4 čvorova.

LIBURNIJSKA OBALA I OTOCI

Neuobičajeno dugo poglavlje u „Periplu“. Hidroarheološki nalazi, tj. brodolomi duž našeg

primorja daju mogućnost sagledavanja pomorskih ruta istočnim Jadranom. Tako nalazi iz 4.

st. pr. Kr. ukazuju da se u to vrijeme plovilo Bokom Kotorskom, te sjeverozapadnim

vodama zadarskog arhipelaga, a vjerojatno i Kvarnerićem. Vjerojatno se plovilo od

histarske obale ka liburnijskoj matičnoj teritoriji. U 4. i 3. stoljeću tim se vodama često

plovilo, da bi u 2. st. navigacija posebno živnula. Kraj plovidbe uz liburnijsku obalu

završava na Titiju i to u Periplu nije izričito navedeno. Strabon Japodima daje 1000 stadija

obale, dok Liburnima daje još 500, ukupno 1500 stadija. Plinije stariji Japodima daje obalu

dugu 130 rimskih milja, što iznosi oko 1040 stadija, a Liburnima 180 r. milja, ili 1440

stadija. Iza Strabona i Plinija djeluje Ptolemej. Na njegovoj karti nalazimo obalu

Podgorskog kanala, enormno dugu. Dužina od 1500 stadija odnosi se na obalnu navigaciju

do liburnske obale, što znači i plovidbu Podgorskim kanalom. Bokokotorski zaljev se u ovo

vrijeme shvaća kao rijeka. Istočnojadranske rijeke su granične crte, a također su važan izvor

pitke vode. Svi izvori o našoj obali redovito su dolazili od pomoraca. U ovo vrijeme na

Istočnom Jadranu imenom se poznaje samo nekoliko rijeka: Nest (Ps. Skilak), Naron

(Teopomp), Aos (Hekatej i Ps. Skilak), Drilon (Sofoklo i Ps. Skilak).

Pojam „kataibates potamos“ odnosi se na vodotok Titija, koji je za pomorce od velikog

značenja, pa tako i nastaje ovaj figurativni opis. Ovaj naziv se može odnositi na rijeku Krku

(imajući na umu da se pod njezinim vodotokom shvaćao cijeli kanal Sv. Ante). Teopomp

kaže da su Jadran i Crno more spojeni, jer se na Naroni mogu naći lončarske izrađevine s

otoka Hija i Tasa. Otok Eistris je poluotok Istra. Otočnu skupinu Mentorida činili su Rab i

Pag.

OBALA I OTOCI SREDNJEG JADRANA

22. i 23. poglavlje Peripla, obuhvaćaju geografske podatke srednjeg djela istočnog Jadrana.

Kraća obrada poglavlja:


Branko Radonić

22. poglavlje:

Tu se navodi kako su Liburni ilirske narodnosti, a Iliri narod koji obitava uz more sve do

Haonije. Dalje se spominje Herakleja (grad i luka) pa Lotofage i Hajerastamne, te Hilički

poluotok. Ovdje se spominju Bulini, koji se navode s ilirskim narodnosnim obilježjima,

stanovali su u području između rijeka Titija i Nesta. Suić Herakleju lokalizira u južne ilirske

krajeve, „negdje na kopnu nasuprot otoku Korkiri“. Novak je istu pokušao smjestiti u

Rogoznicu (između Trogira i Šibenika).

23. poglavlje:

Govori o rijekama Naronu i Nestu. Nest se na kraju poglavlja naziva zaljevom, a u početku

23. poglavlja se bilježi „Poslije Nesta plovi se zaljevom“. To nam je neutralan oblik koji

upućuje i na rijeku, i na zaljev. Mi tu prvenstveno trebamo vidjeti rijeku, ali ne možemo

zanemariti ni zaljev, jer taj je zaljev sastavni dio Manijskog zaljeva. Manijski zaljev je

prostranstvo koje obuhvaća Splitski i Brački kanal, te dijelove Hvarskog i Neretvanskog

kanala. Vjerojatno je ovaj kanal obuhvaćao i morsko područje južno od Brača, te zapadni

dio hvarskog kanala. Peripl u 23. poglavlju spominje nesonime Issu, Pharos, te gradove na

njima, Issu i Novi Pharos. Još se spominju otoci Melita (Mljet) i Kerkira Melania (Crna

Korčula). Za Crnu Korkiru se bilježi da je udaljena od kopna (Pelješca) 8 stadija. Tu se

Pelješac spominje prvi put, ali ne kao poluotok, nego samo kao kopno.

Tekst Peripla ovdje daje podatke obrnutim redoslijedom od uobičajenog opisa obale (SZ-

JI). To nam govori da je tekst mnogo puta dopunjavan.

Realna dužina dana plovidbe u 22. i 23. poglavlju predstavlja problem. Dan i noć navigacije

uz obalu Histre dugi su 1070 stadija. Danju se moglo prijeći 560 stadija, a noću 510 stadija.

Ukupna duljina pomorskog puta kod Liburna je 1120 stadija, pa je dnevna plovidba ista kao

i u Histri, tj. 560 stadija. Plovidba noću se u starom i srednjem vijeku izbjegavala.

Trajanja plovidbe:

a) Butua – Epidamno (25. poglavlje) traje 1 dan i 1 noć, smjer S-J, obratno ovisi da li se

plovi ili isplovljava iz Jadrana,

b) Uz obalu Liburna (21. poglavlje) traje dva dana,

c) Zemlju Bulina (22. poglavlje) traje duži dan,

d) Zemlju Nesta (23. poglavlje) traje jedan dan,

e) Od ušća Narone do Butue (24. poglavlje) traje dva dana (tj. dan i noć)

Svaki početak i kraj nisu nikakve figurativne geografske točke, one su bile odmarališta

grčkih pomoraca, a i trgovišta kod početne točke obale Histre, trgovina se odvijala na Soči.


Branko Radonić

Na ušću rijeke Arsije mornari su se opskrbljivali vodom i hranom. Na polovici plovidbenog

puta duž obale Liburna u 4. st. postoji odmaralište i to između otoka Silbe, Molata, Vira i

Oliba. Marcijal objašnjava da trajanje navigacije ovisi od toga da li se obilaze poluotoci,

uvale i slično, ili se plovi ravno.

PROBLEMI 24. POGLAVLJA

Ovim su se poglavljem današnji povjesničari najviše bavili. Mate Suić se njime bavio dva

puta i to skrećući pozornost na njegove probleme ponudivši istovremeno više originalnih

rješenja. Ubrzo je dio povjesničara prihvatio Suićeva rješenja (Papazoglu, Katičić). Drugi

su pak aktualizirali stara mišljenja Patscha i Radimskog o vezivanju skoro svih rješenja

poglavlja isključivo za Neretvu. Za to se zalagao i Đ. Basler.

Usporedo su se pojavila i drugačija rješenja:

1. Lučić se zalagao za lokaliziranje Ariona na području Rijeke dubrovačke (to je

aktualiziranje starijeg C. Müllerovog mišljenja),

2. Martinović se pak zalaže za smještanje Ariona, jezera, gornjeg i donjeg emporija u

geografskom ambijentu Boke Kotorske.

Citat:

U 24. poglavlju Ps. Skilakova „Peripla“ se kaže:

„Manijci: Poslije Nesta je rijeka Naron; ulaz u Naron nije uzak, u njega (Naron) mogu

uplovljavati trijere i teretni brodovi (te ploviti) sve do gornjeg emporija koji je udaljen od

mora 80 stadija. Ovi Manijci su ilirske narodnosti. Poviše emporija nalazi se veliko jezero,

i to jezero seže do Autarijata, ilirskog naroda. Na jezeru ima otok 120 stadija. Taj je otok

veoma plodan. Od toga jezera otječe rijeka Naron. Od Narona do rijeke Arion plovi se 1

dan; od rijeke Arion plovi se pola dana i tu su litice Kadma i Harmonije i svetilište podalje

od rijeke Drilona.“

Tekst je vjerojatno nastao u 4. st. pr. Kr. Poglavlje se prvo naziva „Manijci“, a zatim se na

njegovom početku iznova govori o Manijcima u kontekstu osnovne činjenice da je tekst

poglavlja u cjelini posvećen opisu njihovog dijela istočne obale Jadrana.

Martinović:

U 24. poglavlju se kao navigacija ušća Narona - ušća Ariona uzima običan dan plovidbe.

Od ušća Narona do ulaza u Boku Kotorsku je 1010 stadija, što su dva dana plovljenja za

danje svjetlosti ili Ps. Skimnova dva „obična dana“. Mjerimo li od tjesnaca Verige u Boki

Kotorskoj imat ćemo 1100 stadija. To već pobija Martinovićevu tezu.

Lučićevo ubiciranje Ariona u rijeci Dubrovačkoj najvjerojatnije nije točno. Postoji nekoliko

razloga:


Branko Radonić

1. Rijeka Dubrovačka ima vrlo kratak tok prije nego se izlije u more, pa bi bilo teško naći

vezu između takve geografske realnosti i Ps. Skilakova jezera, otoka i dr.,

2. Rijeka Dubrovačka je više-manje imala današnji tok u antici, ali ni za rijeku

Dubrovačku mi ne znamo u antici, pa je teško za očekivati da se tada poznavala njezina

hidrografija.

Ovdje vidimo da ni Lučićeve (Arion = Rijeka dubrovačka), ni Martinovićeve (Arion = Boka

Kotorska) teze nisu točne.

Drugo objašnjenje: poludnevne navigacije od rijeka Ariona (tj. Drilona) do litica Kadma i

Harmonije. Ovdje je došlo do zamjene Barbane s Drilonom (M. Suić). To znači da se od

shvaćenog Drilona plovilo prema Butui, kao mjestu štovanja kulta Kadma i Harmonije.

Treće objašnjenje: Lociranje svetilišta podalje od Drilona. Time se pozabavio Stjepan

Bizantinac koji prenosi rečenicu:

„…Butua je bila naseljena na ušću Drilona.“ (Sofoklo)

U nemogućnosti da precizno izrazi udaljenost Butua-Drilon, a isto tako ne znajući da se

svetilište ustvari veže uz ime Butua, izvor s kojim se poslužio redaktor Peripla pribjegao je

jedinoj mogućoj formuli: „podalje“, što može u krajnjoj liniji značiti i podjednako i pola, a

moguće i cijeli dan plovljenja. Ipak imajući u vidu Sofoklov podatak o Butui, ušću Drilona,

držimo da se može zaključiti da je taj dio teksta poglavlja nastao uplitanjem Sofokla ili

kasnijih autora koji problem slično tretiraju.

Četvrto objašnjenje: problemi sa jezerom;

S njime su se tijekom vremena vezale obje rijeke: Naron i Drilon:

a) za identifikaciju Narona sa jezerom i otokom govori sam tekst,

b) za drugu također nalazimo potvrde u tekstu poglavlja

Batimetrijska karta (geografska karta s kartografiranim dubinama) Skadarskog jezera

pronađena je u biblioteci Arheološkog muzeja u Zadru. Izdana je pedesetih godine u ediciji

topografskih karta Vojnogeografskog instituta iz Beograda na kojoj se izdaje batimetrijski

izgled toga jezera. Suić smatra da je jezero iz 24. poglavlja zapravo Skadarsko jezero.

Martinović pak smatra da se to jezero treba tražiti u Boki Kotorskoj.

Osnovni podaci o Skadarskom jezeru danas: Dužina mu iznosi 43 km ili 234,4 stadija, u

sredini je široko 14 km ili 75,7 stadija, a najšire je u pravcu Beška – zaljev Liceni i Hotit (na


Branko Radonić

albanskoj obali) sa 26 kilometara ili 140,5 stadija. Kako se jezeru površina povećala za dva

puta, njegove dimenzije treba upola smanjiti, nakon čega dobijemo dužinu od 116,2 stadija,

a isto tako i širinu. Dobivena širina od 116,2 stadija ili zaokruženo na 120 stadija

predstavlja stadijazme što ih Ps. Skilak pridaje otoku (to je najvjerojatnije 1/4 dana

plovidbe), budući da je „dan plovljenja“ iznosio 480 stadija. Iz ovog zaključujemo da se

dužina od 120 stadija koja se u tekstu označava kao dužina otoka, odnosi na dužinu

plovidbenog puta Skadarskim jezerom na ruti Skodra – ušće Rijeke Crnojevića ili obrnuto.

Jezero u antici postoji pod imenom Lacus Labeatis (Livije). U utoku Barbane u more,

imamo li u vidu da se poistovjećivala sa Drilonom, postoji grčki emporij. Najvjerojatnije je

to bio Lissos, iako trebamo i Dirahij imati u vidu. U Periplu se spominje gornji emporij

udaljen od mora 80 stadija, to znači da kod inačice Barbana = Drilon donji emporij, kao

antitezu gornjem najvjerojatnije treba vidjeti u Lissosu, ali u vidu moramo imati i Butuu.

Gornji emporij bi u ovom slučaju bila Skodra. Tu se mjera od 80 stadija odnosi na rijeku

Naron i njezino trgovište na mjestu kasnije rimske kolonije Narone.

Hidrografija Narona: S jezerom na Naronu prvi se pozabavio Alberto Fortis, zatim

Radimsky, a završnicu daje Đ. Basler. Gornji emporij na Naronu nije problematičan. Prema

Ps. Skilaku od mora je udaljen 80 stadija ili 8 NM, što se može odnositi na poziciju rimske

Narone (poznata već od Teopompa). Donji emporij, kao antiteza gornjem ne može se

locirati. Arheološki nalazi sugerirali su na područje Ploča, tj. na okolicu grada. Nemoguće

je da na ovako kratkom rastojanju budu ustrojena čak dva naselja tipa grčkog emporija.

Otok u naronskom jezeru možemo identificirati s Ostrovom, kraškim visom koji se nalazi

otprilike po sredini jezera kakvim ga je identificirao Đ. Basler. Vrijednost od 120 stadija

može se odnositi na Ostrovo samo ukoliko je shvatimo kao njegov obujam, s obzirom da

mu je dužina oko 30 stadija. Za Ps. Skilakov otok treba imati u vidu hidrografiju Drilona =

Barbane.

Lokaliziranje Manijaca i Autarijata: na temelju teksta „Peripla“ Manijce treba lokalizirati na

području između rijeka Nesta (Cetine) i Narona (Neretve), tj. više prema Naronu. Što se tiče

Autarijata, oni su problematični, budući da su tijekom starog vijeka zauzimali različite

položaje od primorja do unutrašnjosti. S njima se pozabavila Fanula Papazoglu. Lokalizira

ih na području između rijeka Narona i Drilona, s težištem na ovoj drugoj. Podatak o

Autarijatima je vjerojatno suvremen s informacijom o Butui te vremenu nastanka inačice

Drilon = Barbana, što vjerojatno može značiti kako su Autarijati neko vrijeme nastavali i

teritorij koji je počinjao od obalnog ruba ili njegove neposredne blizine.


Branko Radonić

GEOGRAFSKA GRAĐA 25. POGLAVLJA

U 25. poglavlju se kaže: „Uz Rizon žive Enhelejci koji su ilirski narod. Od Butue do

Epidamna, grčkog grada plovidba traje dan i noć, a kopnenim putem se putuje tri dana.“

Suić zagovara ovo rješenje: „ Slijedi narod Enhelejaca uz Rizon. Iz Butua do Epidamna,

grčkog grada, plovi se dan i noć, a kopnom (put traje tri dana) 3 dana.“

Dok smo u prethodnim poglavljima imali uobičajene podatke o graničnim rijekama i

etnijama ovdje se situacija mijenja utoliko što je auctor prior Peripla imao na raspolaganju

naselja (Butua, Epidamn). Međutim, ipak se spominje Rizinijska rijeka (što se odnosi na

Boku Kotorsku koju je više starovjekovnih autora nazivalo rijekom). Spominjanje

Rizinijske rijeke nema opravdanja izuzev pomisli da je prije Ps. Skilakova Peripla postojala

izvornija verzija u Skilakovom „Periplu“. Treba računati s dva sloja od kojih bi možda taj o

Rizinijskoj rijeci i Enhelejcima uz nju mogao biti stariji. Rani spomen Butue (Sofoklo),

analogan je sa Dirahijem, što također može sugerirati kako bi to mogao biti stariji sloj.

Odatle je najvažnija konstatacija da postoji određeni logički nesklad između ova dva dijela.

Zaključak je da podatak o Rizinijskoj rijeci treba prihvatiti kao izvoran, a s njime i

lokaliziranje Enhelejaca u širu oblast Boke Kotorske (Katičić). Pomorski put Butua-

Epidamno dug je dan i noć plovidbe, stvarne dužine 80NM ili 800 stadija. Kod te je rute

potrebno računati s svraćanjima u Skodru.

S druge strane nužno je računati i sa stanovitim navigacijskim poteškoćama. Nema otočja

(morska struja u međuotočnim kanalima po nekoliko je puta veća od prosječne duž obale),

ali imamo izrazito male dubine uz obalu te vrlo složenu hidrometeorološku situaciju uslijed

blizine Otranta. Tako zaključujemo da je dužina pomorske rute Butua – Epidamno u

suglasju sa svim sličnim putovima u „Periplu, uz istovremenu suglasnost s maritimnim

mogućnostima starovjekovnog brodovlja. Udaljenost Butua – Epidamno, duga 3 dana puta

kopnom vrlo je problematična. Dnevno se moglo prijeći između 150 i 200 stadija (30 – 40

km). Normalnim korakom na sat se može prijeći do 5 km. Prema poglavlju 25. „Peripla“

dnevno bi se prelazilo oko 300 stadija (50 – 60km) što je dosta nerealno. Tako ovdje

možemo konstatirati potpunu nepouzdanost podataka iz 25. poglavlja. No, u 25. poglavlju

kopneni put se prelazio i jahanjem, no to starovjekovni pisci nisu mogli posebno označiti,

jer se u trgovinskim karavanama putovalo i pješice i na konju, pa se tu možda krije rješenje.

JADRANSKO MORE KAO GEOGRAFSKI POJAM

U tekstu „Peripla“ Jadran se definira kao Jadranski zaljev. Jedino se u 27. poglavlju kaže da

se ulaz u Jonski zaljev nalazi između Keraunijskog gorja i Japigijskog rta, da je širina ovog

prolaza (Otrantska vrata) 500 stadija, što je u vrijeme nastanka podataka bio jedan dan


Branko Radonić

plovidbe. Na kraju ovog poglavlja se navodi kako su Jadran (Adrija) i Jonski zaljev jedno te

isto. Jadran se spominjao i u 14. poglavlju, gdje je riječ o Japigima.

Ps. Skilaku je Jadran podjednako more kod luke Hidrunta i oko Monte Gargana, u

venetskom kraju, zatim cijela istočna obala počevši od Histre, da bi kraj takvog Jadrana bio

kod Keraunijskih planina. Jadran se kao zaljev spominje kroz sva poglavlja (14. – 15., 16.,

17. – 18. i 27.), počevši od njegova ulaza kod Hidrunta. Jadran se kao inačica za Jonski

zaljev spominje samo u onim poglavljima koja tretiraju današnja Otrantska vrata (14. i 27.

poglavlje). To znači da se ni u kojoj prilici u unutrašnjosti jadranskoga morskog

prostranstva Jadran ne veže u Jonski zaljev, što može značiti samo jedno. Jadransko more se

već u doba prvih autora zove Adrijatičkim zaljevom. Jonski zaljev je suvremeno Jonsko

more koje svoj naziv baštini iz ovih najstarijih vremena, uopće se ne spominje samostalno

ni u jednom tekstu „Peripla“. Ps. Skilakova „Adrija“ se protezala od Japigijskog rta.

Zapadna i istočna obala Jadrana duge su svaka po točno deset dana i dvije noći navigacije.

Zapadna je duga 5,755 stadij, danju se preplovi 525,50, a noću 250 stadija. Istočna je obala

duga 6,510 stadija, danju se preplovi 570, a noću 405 stadija. Razlika u dužini je

minimalna. Obalna navigacija Jadranskim morem, od Japigijskog rta do sjeverne obale

Korkire duga je 12,235 stadija ili 20 dana i 4 noći. Dnevna navigacija iznosi 500 stadija

(Teopomp i Ps. Skilak). U 15. – 17. poglavlju spominje se noćna navigacija (od 250), u 20.

poglavlju noćna navigacija iznosi 510, a u 25. poglavlju iznosi 300 stadija. Razlike su

postojale zbog utjecaja morskih struja, uvjetovanih velikim prilivom riječne vode, zatim

niske obale (uz to erodirane), te male dubine obalnog mora punog pličina. Noću se smjer

navigacije održavao pomoću Sjevernjače i Venere. Duž istočne obale (izuzev Histarske)

noću se nije prakticirala plovidba jer je u okolnim vodama gotovo nemoguća. „Obični dan“

plovidbe je dug 500 stadija, a „duži dan“ oko 600 stadija.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA O GEOGRAFSKIM PODATCIMA ISTOČNOG

JADRANA PREMA PS. SKILAKOVOM „PERIPLU“

„Peripl“ Ps. Skilaka nastao je u 4. st. pr. Kr. Predstavlja prvi peljar istočnog Jadrana. On

predstavlja prvi pokušaj sistematskog prikazivanja svih važnih podataka o našim krajevima

na jednom mjestu. To je školski udžbenik navigacije i geografije.

U 20. poglavlju se dosta jasno lokalizira Histre, spominje se plovidba uz njihovu obalu u

dužini 1 dana i 1 noći, te spominjanje jednog od ušća rijeke Histre na sjevernom Jadranu.

U 21. poglavlju se spominje lokaliziranje Liburna, Elektrida i Mentorida (kao otočja), a to

znači i posredno poznavanje Mentora, koje je i Hekatej poznavao kao etniju. Spominje se


Branko Radonić

rijeka Katarbates, koja je identificira s Krkom, te spomen dvodnevne plovidbe uz

liburnijsku obalu.

U 22. poglavlju spominje se lokaliziranje Bulina i Hila, rijeka Nesta, te podatak da plovidba

od rijeke Katarbates iz prethodnog poglavlja do rijeke Neste traje jedan duži dan.

U 23. poglavlju spominje se i lokalizira Nesta. To se podjednako odnosi na Manijski zaljev.

Definira se plovidba između rijeke Nesta i Narona od jednog dana. Spominje se Issa, Pharos

i grčke kolonije na tim otocima, a i Crna Korkira.

U 24. poglavlju se dosta jasno lokaliziraju Manijci, spomen rijeke Narona, te Butue, kao

mjesta gdje je također postojao grčki emporij, ali unutar Butue kao ilirskog naselja. Definira

se i plovidba u trajanju od 2 dana u relaciji Naron – Butua.

U 25. poglavlju spominju se i lokaliziraju Enhelejci, spomen Rizona kao rijeke, Epidamno

kao grčki grad, a ponovno i Butua. Definira se i dužina puta morem (dan i noć), i kopnom

(3 dana) na relaciji Butua – Epidamno.

U doba prvog autora (auctor prior) u tekst „Peripla“ uvršteno je i definiranje Jadranskog

mora kao Jadranskog zaljeva, s time da se ono prema Ps. Skilaku proteže od akvilejsko –

tršćanske regije do Hidrunta na talijanskoj i Keraunijskog gorja na albanskoj obali (14. –

27. poglavlje). „Peripl“ je izvorni zbroj iskustava od barem nekoliko generacija grčkih i

drugih mediteranskih pomoraca. U „Periplu“ ravnopravno imamo „dane plovidbe“ od 500 i

480 stadija.

Stadijazmi nisu iz 4. st. pr. Kr. već su ove vrijednosti mnogo kasnije nastale

preračunavanjem vremena. „Peripl“ je jedan od najpreciznijih i najtočnijih starovjekovnih

priručnika.

EP O ARGONAUTIMA APOLONIJA ROĐANINA, KAO IZVOR GEOGRAFSKIH

PODATAKA O ISTOČNOM JADRANU

Apolonije Rođanin grčki pjesnik, koji je tokom 3. st. pr. Kr. živio u Aleksandriji i Rodosu,

ima značajnu vrijednost u istraživanju života antičkog čovjeka na našoj obali. Kritičko

izdanje teksta objavio je Katičić. Rođaninov ep je za nas važan iz dva razloga:

1. radi originalnog teksta, u kojem se donosi stanoviti broj zanimljivih povijesno –

geografskih podataka u rasponu od 8. – 7. do 3. stoljeća pr. Kr.,

2. dosta brojnih antičkih komentara (sholije) određenih mjesta epa, koji dalje priopćavaju

niz zanimljivih starijih ili mlađih povijesno – geografskih podataka. Starost im ide od 5.

ili 4. do 1. st. pr. Kr.

Među povijesno – geografskim podacima razlikujemo:

a) etnije s istočnog Jadrana,


Branko Radonić

b) podatke o rijekama,

c) više podataka o otočju s istočnojadranskog akvatorija,

d) o njegovom shvaćanju Jadranskog mora.

A) ETNOGRAFSKI PODACI

Ovaj ep je pjesnička obrada legende o traganju za zlatnim runom, spomen istočnojadranskih

etnija, koje se spominju na mjestima gdje je to Apoloniju najviše odgovaralo:

1. zemlja Nestida – pomišlja se na Neste,

2. Minijci – Manijci,

3. Ilirska rijeka – odatle su Iliri,

4. Enhelejci – Enhelejci,

5. Hilejci – Hili,

6. Mentori – Mentori,

7. Liburnski otoci – odatle su Liburni, na isti način kao Iliri od Ilirske rijeke,

8. Histri- temelj pjesničkog dovođenja Argonauta na Jadran bila je homofonija između

starog naziva Dunava i Istre.

Apolonije je o našem moru bio izvrsno obaviješten. On radnju epa dovodi do oblasti Nesta,

te spominje Manijce. Ovakav raspored je u suglasnosti s Ps. Skilakovom slikom istočnog

Jadrana. Ovako Apolonije zamišlja etnički slijed naše obale (SZ – JI): prvi su Histri, zatim

Liburni, Mentori, Hili, Nesti, Manijci, Iliri i Enhelejci odnosno Enhelejci i Iliri, jer u tekstu

nije navedeno tko je prvi. Rođanin ovdje proturječi Eratostenu po kojem su iza Ilira živjeli

Nesti. To je očito učinio svjesno jer nije podržavao Eratostenov smjer opisivanja etnija na

obali istočnog Jadrana. Rođaninov smjer opisivanja je izvorno Ps. Skilakov, osim što

Apolonije ne spominje Buline. Apolonije narode nabraja u dva niza, u kojem su u prvom

Nest, Manijci, Iliri i Enhelejci, a u drugom Hili, Mentori, Liburni i Histri.

B) HIDROGRAFSKA GEOGRAFSKA GRAĐA

Apolonov ep o Argonautima spominje dvije rijeke: Salagon (suvremena rijeka Jadro kod

Solina) i Ilirsku rijeku. U 3. st. pr. Kr. u vrijeme djelovanja A. Rođanina Salona nije

postojala. U Rođaninovo doba se na srednjodalmatinskoj obali počinju učvršćivati isejske

pozicije. Prvi spomen Salone se javlja u Strabona, Rašu prvi put spominje Plinije, Zrmanju

Telavije i Tedanije, dok je Lukanov spomen Jadera Suić označio kao spomen antičkog

Zadra. Teopomp spominje Lastovo radi prekomorskih trajekata Jadranom na relaciji srednji

Jadran (istočna obala) prema Monte Garganu (zapadna obala). On ne spominje Šćedro,


Branko Radonić

Otok Ist, Silbu, te dubrovačke Elafite, jer za tadašnjega pomorca koji još uvijek slabo

poznaje naše more, ovi otoci nemaju osobit značaj. No on spominje Issu, Pharos, Crnu

Korkiru. Što se tiče Ilirske rijeke, o njoj je Katičič pisao dva puta. Ona je vezana za Ilire.

Katičićevo lokaliziranje se veže za Arion, te grob Kadma i Harmonije iz 4. poglavlja

„Peripla“. Katičić pruža tri moguća rješenja: Boku Kotorsku, radi poimanja kao Rizinijske

rijeke, zatim Barbanu, te Drilon. Zalagao se da se prihvati rješenje Rizinijska rijeka, tj.

Boka Kotorska, no to treba odmah isključiti jer se Rizinijska rijeka spominje kod Ps.

Skilaka (u 25. poglavlja „Peripla“). Ni rijeka Arion isto ne dolazi u obzir. Sve ovo može

upućivati samo na Drilon, gdje su Enhelejci mogli graničiti s Ilirima. Rijeke Bojana i Drim

se ne mogu uzeti u obzir.

C) OTOCI ISTOČNOG JADRANA

U Apolonijevom tekstu se spominje više otoka. Tu prvo treba spomenuti Korkiru (Krf),

Crnu Korkiru (Korčulu), Melitu (Mljet). Imamo i Liburnide. To je otočje nasuprot

liburnskoj matičnoj zemlji. Rođaninov Diskelad je prijelazni otok, tj. otočna skupina

između Liburnida i srednjodalmatinskog otočja. Plinijeva Celadussae identificira se s

Kornatskim otočjem. Pitieja se identificira s Hvarom. Kod Rođanina se spominju: Elektridi

kao „…otok…koji leži iznad drugih blizu rijeci Eridanu.“ Apsirtidi su se vezali za Cres i

Lošinj (istraživao Klaudije Ptolemej u „Geografiji“, a i Strabon i Plinije). Naime danas se

moramo uzdati u Ptolemeja (koji je raspolagao još nekim izvorima koji nam danas nisu

dostupni) da se zaista radi o Apsirtidima, tj. da se oni odnose na Cres i Lošinj koji su u to

vrijeme bili jedinstveni otok. Naime kod A. Rođanina se Apsirtidi prvi put definiraju.

Toponim Apsor (Osor) se veže za ovu otočnu skupinu. Petar Skok smatra da Apsirtidi imaju

veze sa Argonautima (Apsirtom- junak Argonauta). Rođaninov otok Elektrida je također

nesonim iz tzv. mitske geografije. Ps. Aristotel kaže: „da leži u najgornjem dijelu Jadrana“.

Katičić smatra da je riječ o „Jantarskom otočju“ (grčki trgovci jantar su nabavljali na

sjevernom Jadranu). Jantara dakako nema ni na sjevernom Jadranu, ni u području rijeke

Pada, ali su tamo svršavali putovi kojima se jantar donosio s obale Sjevernog i Baltičkog

mora. Elektridi se ponovno lociraju i to s Cresom i Lošinjom. Müller smatra da se Elektridi

trebaju izjednačiti s Krkom. No tome se suprotstavlja Rođaninov tekst koji kaže da su

Elektridi „otok…koji leži iznad drugih blizu rijeke Eridana.“


Branko Radonić

D) ROĐANINOVO SHVAĆANJE NAŠEG MORA

Kod Rođanina prvo nalazimo naziv „naše more“. Katičić dokazuje da se taj pojam ne

odnosi na Jadransko – Jonsko more. No, Jadran zajedno s Jonskim morem kod Apolonija se

shvaća kao more u geografskom smislu (to je novina!). Vjerojatno zbog toga što se u 3. st.

pr. Kr. Jadransko-Jonsko more već poprilično poznavalo, pa je konačno mogao dobiti

„titulu“ more. Sam Jadran se i dalje, kao i Jonsko more, nazivao zaljevom, ali oni dvojica

čine morsko prostranstvo koje Rođanin naziva Jonskim morem, a Jadran se kroz cijelo to

vrijeme naziva Kronovim morem. Za vrijeme Apolonija, Jadran se naziva „jonskim“

imenom

ZAKLJUČAK – O GEOGRAFSKIM PODACIMA ISTOČNOG JADRANA PREMA EPU

O ARGONAUTIMA APOLONIJA ROĐANINA

Prema Epu o Argonautima, Apolonija Rođanina, dobili smo mogućnost uvida u cjelinu

geografskih podataka i njihovo značenje u pojedinim povijesnim periodima. Tako se djelo

mitskog obilježja, ipak mnogo cijeni zbog svoje građe.

GEOGRAFSKI PODACI ISTOČNOG JADRANA PREMA PS. SKIMNOVOJ

„PERIEGEZI“

Ps. Skimnova „Periegeza“ dosta je slična Ps. Skimnovom „Periplu“, te je namijenjena

školskoj upotrebi. Napisana je jampiškim trimetrima (radi lakšeg pamćenja). Datira se u 2.

st. pr. Kr., od kada je vjerojatno nastala u obliku kakav je dospio do danas. Temelj joj je

nastao u 3. – 2. st. pr. Kr., no u njoj ima geografskih podataka još ranijeg vremena (6. – 4.

st. pr. Kr.). Donosi nam dosta geografskih podataka (hidrometeoroloških). „Periegeza“ je,

možemo reći, nadopuna Ps. Skilakovu „Periplu“ jer ga nadopunjuje u brojnim elementima

geografije Jadrana. Ps. Skimno se koristio djelima Herodota, Teopompa, Efora, Timeja i

Eratostena. Ps. Skimno od samog početka vlastitog opisa ekumene postupa kao Eratosten.

Prvo opisuje Europu. Njezin opis započinje od Atlantika i Gibraltara. Zatim se bavi opisom

Sredozemlja. Periegeza nam spominje ove etnije: krajnji su Histri, koji graniče sa Keltima.

Zatim imamo Venete, Izmene i Mentore koji se nalaze ispod Histra. Izmeni su nam u

izvorima nepoznati. Možda se radi o Himanima Plinija Starijeg. Mentore spominju jedino

Ps. Aristotel i Plinije, s time da ih Ps. Aristotel dovodi u vezu s Albion Oros (Velika i Mala

Kapela) te bi ih trebali potražiti na obali Hrvatskog Primorja. Po Ps. Skilaku, Mentore treba

tražiti na otocima. Drugi ih pisci ne spominju pa bi možda trebali prihvatiti mišljenje S.

Čače da su oni vjerojatno nestali za povijesne scene u vrijeme nastanka „Periegeze“ u 3. i

najkasnije u 2. st. pr. Kr. Liburni su prema Ps. Skimnu susjedi Izmena i Mentora, tj. „zemlja

koja se nalazi u njihovom susjedstvu nastavaju Paflagonci i Liburni“. On navodi da su


Branko Radonić

Veneti isto Paflagonci. Gornja granica Liburna je kod Arsije. Poslije Liburna su Bulini. Tu

je „Periegeza“ u suglasnosti sa „Periplom“ (21. i 22. poglavlju), za njima slijede Hili, a za

njih kaže: „…Hili rodom Grci, nastavaju 15 gradova, dok su uzeli za utemeljitelja

Heraklova sina Hila“. Podaci o Hilima i Hiličkom poluotoku poznati su u velikom broju

ostalih izvora. Uz njih se veže imenovanje Promontorum Diomedis Plinija Starijeg, tj. rta

Planka ili Ploče. To je značajna točka istočnog Jadrana. Rt Ploče se ovdje spominje zbog

imenovanja Diomedovim što predstavlja dio mitske geografske prošlosti Jadrana.

Diomedovi otoci su današnji Tremiti (Strabon), a Diomedovo svetilište je kod Timava.

Hilički poluotok treba tražiti na obali između Šibenika i Trogira, koja je do sada slabo

istražena. Iza Hila slijedi Ilirija. U „Periegezi“ joj je posvećeno dosta prostora. Iliriju iz Ps.

Skimnove „Periegeze“ najbolje je objasnio Mate Suić, gdje objašnjava da Ps. Skimno ne

smatra Hile i Buline Ilirima, te tvrdi da se Illyris proteže poslije tih plemena. Eratosten je

temeljni izvor za geografiju Jadrana. U „Periegezi“ se nakon Ilira bilježe Brigi i Enhelejci,

te se s njima etnografska slika istočnog Jadrana iscrpljuje.

Na zapadnoj obali se spominju Japigi, Onotri, Umbri, Veneti i Kelti, tj. samo 5 etnija, upola

manje nego na istočnoj obali.

Liburnidi su sjeverno i srednjodalmatinsko otočje (Katičić). Ps. Skimno spominje Apsirtide,

Elektride i Kositrene otoke. Oni se naime odnose na Cres i Lošinj zajedno sa okolnim

otočjem. Kositar se nije mogao na ovim otocima nikad iskorištavati jer ga tu nikad nije ni

bilo, no s kositrom se na tim otocima moglo trgovati, isto kao što je učinjeno sa jantarom.

Ps. Skimno je poznavao i Diomedovo otočje, za koji kaže da je vrlo blizu, ali čega?

Najvjerojatnije je da je odredio položaj Diomedovih otoka u odnosu na Pharos i Crnu

Korkiru. Položaj im se određuje prema istočnoj obali (puno sigurnija od zapadne).

Stari prekomorski trajekt išao je s obale srednje Dalmacije, pored Pharosa, Isse,

Diomedovih otoka prema talijanskoj obali. Što se tiče ostalih geografskih podataka, Ps.

Skimno piše da istočnu obalu Jadrana nastanjuje milijun i pol barbara, te ističe

poljoprivrednu plodnost tog područja. Navodi sa da su Iliri pravični, gostoljubljivi, te da

vole alkohol.

HIDROMETEOROLOŠKA SLIKA ISTOČNOG JADRANA

Ps. Skimno daje hidrometeorološke podatke o Jadranskom moru (istočni dio) donosi se na

dva mjesta: 1. kao podatke o njegovom gospodarstvu, 2. kao hidrometeorološke podatke.

Podatke o gospodarstvu Ps. Skimno je preuzeo od Hekateja. Hidrometeorološke podatke

najbolje objašnjava Ivan Lučić. Danas se zagovara ruta sredinom Jadrana. Jadranskim

morem se plovilo u tri rute:


Branko Radonić

1. interjadranska, kojom se plovilo dvojako i to:

a) direktno (bez pristajanja u usputnim lukama),

b) indirektno (uz pristajanje u lukama vanjskih otoka, Apsoru, Issi, Pharosu, Crnoj Korčuli

itd. Ova je ruta usmjeravala brodove uz vanjski rub otoka.

2. i 3. ruta su kod Lučića za srednje i male brodove.

Na Jadranskom moru dolazilo je do brojnih nezgoda i to zbog hidrometeoroloških prilika, i

zbog slabih maritimnih osobina tadašnjih brodova. Upravo su te maritimne osobine su

glavni razlog zbog čega se nije moglo putovati sredinom Jadrana, zbog čega se plovilo

usporedo sa vanjskim otocima koji su u slučaju oluja i magla mogli pružiti utočište.

Jadransko more nije toliko mirno koliko se misli, a gledamo na njegov utjecaj na slabe

starovjekovne brodove. 1979. godine izmjerena je najviša visina vala u Dubrovniku (8,9m),

Palagruži (8m), a na platformi Panon u sjevernom Jadranu visina vala je iznosila 10,2

metara. Godine 1986. valograf na Panonu je izmjerio visinu vala od 10,8 metara, 6 m pri

buri. To znači da su valovi pri jugu tada bili dugi oko 100m. Vidimo da plovidba

istočnojadranskim vodama nije bila sigurna. Imamo i opasnije hidrometeorološke situacije o

kojima piše Lučić koji piše o pravilima plovidbe Jadranom. O nesigurnosti plovidbe pisao

je i Ps. Skimno.

Diomedov rt:

Rt ima oblik poluotoka. Plinije Stariji prvi objašnjava vezu između Diomedova rta i

Hiličkog poluotoka, gdje zapisuje: „Diomedov rt ili kako ga drugi zovu poluotok Hilis s

opsegom od 100 milja.“ O ovome svemu govori i Ivan Lučić, koji nam je danas bitan izvor,

gledajući na njegova istraživanja u vidu vremena u kojem je djelovao. Lučiću su poznate

hidrometeorološke prilike rta Ploče jer je i sam rođeni Trogiranin. Klima Jadrana zaista je

onakva kakvom ju opisuje Ps. Skimno: „…iskusni mornari ga se boje da ne smatraju nigdje

drugo za čitave plovidbe duž Jadrana potreban veći oprez nego tu.“ Zbog čega je to tako?

Kad je raspored tlaka zraka (barična raspodjela) takav da je anticiklonalno područje (visoki

tlak zraka) poviše sjevernog, a ciklonalno područje duboko u južnom dijelu Jadrana, tj. kad

su područja visokog i niskog tlaka zraka tako raspoređena da su locirana točno na

zamišljenoj pravoj crti koja se kreće sredinom Jadrana s time da je jedno polje na sjeveru, a

drugo opet na jugu, dolazi do takvih vremenskih prilika da poviše Diomedova rta puše jaka

(nerijetko orkanska) bura, a niže od njega je jugo. Tada je oko Diomedova rta, a to se

odnosi i na Issu, potpuno zatišje, bonaca. Odatle se zbiva neuobičajena, doslovno

neshvatljiva situacija. Naime, doplovljava li se iz južnog Jadrana, gdje je orkansko jugo,


Branko Radonić

nailazi se na područje potpunog zatišja, a zatim naiđe na područje odakle odjednom zapuše

orkanska bura,. To je ta Ps. Skimnova „prevrtljivost vremena“, i to je bit Lučićeva zalaganja

da se plovi podalje od Diomedova rta kako bi se izbjegla pomorska nesreća.

PS. SKIMNOVO SHVAĆANJE JADRANSKOG MORA

U „Periegezi“ imamo dosta građe. Za smještaj Jadrana kao morskog prostranstva u

geografskom prostoru imamo dva podatka:

1. govori se o „krajnjim“ Keltima, Histrima te sjevernom stupu, što treba shvatiti kao

određenje Jadrana prema alpskom prostoru,

2. prema Gibraltaru i Atlantiku, Ps. Skimno dovodi Jadran u vezu sa Crnim morem. Što se

po Ps. Skimnu nalazi sjeverno od Jadrana, ne znamo.

Ps. Skimno nam ne daje numeričke podatke po kojima bi se znala dužina i širina, ali na

početku navodi u „Periegezi“ širinu Gibraltarskog prolaza. No, Ps. Skimno navodi sve

ostalo na temelju čega dobivamo uvid o veličini Jadrana. Ps. Skimno jasno razlikuje

zapadnu od istočne obale i vrlo precizno definira Otrantska vrata, te etnije. Po njemu su

Otrantska vrata tzv. Jonski tjesnac. Od Jonskog tjesnaca prema sjeveru je Jadran („…zatim

dolazi more nazvano Jadranskim“). Ps. Skilakov Jadran ide do Hidrunta, što je razlika od

500 stadija. Postavlja se pitanje što je za Ps. Skimna Jadran – more ili zaljev? Jadran je za

njega i more (lat. Adriaticum mare, grč. Adriane thalatta) i zaljev (lat. Sinus Adriaticum,

grč. Adriatikon kolpan). No ako imamo u vidu citat („…zatim dolazi more nazvano

Jadranskim“), moramo zaključiti da je za njega Jadran najvjerojatnije more. S Ps. Skimnom

imamo prvi put imenovanje Jadrana morem, u geografskom smislu. U to se vrijeme Jadran

puno bolje poznaje, i to zbog brojnih vojnih akcija koje su vodili Iliri s Makedoncima,

Epircima i drugim Grcima. Po prvi puta, s Ps. Skimnom, u grčkim izvorima povijesno-

geografski podaci nisu nastali pomoračkom autopsijom (trgovina, kolonizacija) već su

dobiveni iz vojnih izvora.

Zaključak: Ps. Skimnova „Periegeza“ nam donosi nekoliko novina:

1. napredak u određenju Jadranskog mora u širem geografskom prostoru Mediterana,

2. napredak u geografskom shvaćanju Jadrana kao mora (premda se tu još uvijek koristi

stari geografski pojam, zaljeva),

3. napredak u općem shvaćanju prostranstva Jadranskog mora,

4. uvođenje među povijesno – geografske podatke hidrometeorologiju (što prethodni izvori

nisu poznavali),

5. pomjeranje gornje granične crte Ilirije s rijeke Naron na rijeku Nest (Eratostenovo djelo

– Ps. Skimno koristi),


Branko Radonić

GEOGRAFSKI PODACI IZ OSTALIH IZVORA

ERATOSTEN

Od Eratostena do danas imamo jako malo podataka, uglavnom fragmenata. Eratosten je bio

snažno kritiziran od geografa Hiparha i Strabona. Na vlastitoj geografskoj karti ekumenu

razdjeljuje na sjeverni i južni odjeljak. Europa i Jadransko more spadali su pod sjeverni

odjeljak. Eratosten je poznavao Korkiru (Krf) i njezinu udaljenost od Itake što je cijenio sa

300 stadija. Poznavao je Epidamno (Drač). Eratosten poznaje Hilički poluotok i Hile (to

bilježi Ps. Skimno), poznata mu je legenda o Kadmu i Harmoniji čiji se grob, po njemu,

pokazivao oko rijeke Drilona i Aosa (Vojuša), poznaje Autarijate, Ilire, Neste i otok Pharos.

Eratosten o Jadranskom moru nema puno podataka. Po Suiću, Eratosten našu obalu opisuje

od jugoistoka prema sjeverozapadu (po tome sličan jedino Apolodoru). Eratosten je prvi

pravi geograf, i to prvi koji se mogao nazvati geografskim znanstvenikom. Značajan je zbog

toga što se on u svojem istraživanju ne oslanja ni na jednog prethodnika, nego samo na

vlastita istraživanja i intuiciju. Prvi je koji je pružio geografsku viziju o Jadranskom moru.

Pod utjecajem svojih prethodnika, Jadran identificira kao zaljev.

DIODOR SICILSKI

TOPOGRAFSKA PITANJA SREDNJODALMATINSKOG OTOČNOG POJASA

Diodor, sa Sicilije živio je u 1. st. pr. Kr. Pisac je „Historijske biblioteke“. Zabilježio je

događaje iz 4. st. pr. Kr. čime postavlja nekoliko pitanja. Diodor je jedini pisac koji nam

daje izvještaj (jedini izvještaj) o sirakuškom koloniziranju jadranskih područja:

„…Diodor Sirakužanin odlučio je osnivati gradove na Jadranu. To je radio, jer je kanio

svojim učiniti takozvani Jonski zaljev kako bi si priskrbio sigurnu plovidbu za Epir i kako bi

imao vlastite gradove da ondje može pristajati brodovljem.“

Naime, Dionizije je nakanio osnovati gradove na Jadranu. To se ne odnosi posebno ni na

koji pojedini grad, pa ni za Lissos. Diodor misli na sve gradove koje je Dionizije osigurao,

pa i već spominjane: Ankonu, Numanu i Adriju (preuzeo je od Atenjana utjecaj na njih).

Dionizija je posebno zanimao južni Jadran i Otront i to na dva načina:

1. kao morski pojas koji se morao osigurati radi sigurnosti (Sirakuze) sa sjevera,

2. kao morski prolaz prema sjevernom Jadranu.

Dionizije posjeduje Issu i to 388., 387. i 386. godine prije Krista. Diodor nam navodi kako

je Dionizije:

„… I on (Dionizije) je bio poslao koloniju u Jadran nekoliko godina ranije i osnovao je

grad koji se zove Lissos (Issu). Sirakužani su potpomagali osnivanje Parske kolonije. Jer da


Branko Radonić

nisu potpomagali osnutak parske kolonije na Hvaru bili bi sami izloženi liburnskom napadu

koji bi uslijedio prije ili poslije, kad bi to Liburnima najviše odgovaralo.“

KALIMAH IZ KIRENE

Spominje „Ilirsko more“ i to je jedino što novo spominje


Branko Radonić

3. GEOGRAFSKA SLIKA ISTOČNOJADRANSKOG PODRUČJA U VRIJEME

RIMSKE PENETRACIJE

Rimska penetracija u istočnojadransku stvarnost duga je oko dva i pol stoljeća. Može se

obilježiti nizom ratnih pohoda koji su pacificirali Ilirik. Traje od 264. godine prije Krista i

uspostavom Brundizija, kao latinske kolonije pa do okončanja Batonova ustanka 9. godine

poslije Krista. Odvijala se preko dva strategijska pravca:

1. ishodište u koloniziranom Brundiziju, a domet na albanskoj obali;

2. osvajanjem sjeverne Italije i osnivanjem Akvileje.

POLIBIJEVI GEOGRAFSKI PODACI O ISTOČNOM JADRANU

Polibije (200. – 120. godine pr. Kr.), grčkog je podrijetla, jedan od najznamenitijih

povjesničara rimske povijesti. Njegova „Historia“ daje opis zbivanja od 264. do 144. godine

prije Krista, ali nije sačuvana u cjelini. Sačuvano je prvih pet knjiga.

On piše također o istočnojadranskim prilikama te postaje jedan od temeljnih izvora za

povijest istočnog Jadrana i to od 1. rimsko-ilirskog rata (229. – 228. g. pr. Kr.) do 1.

rimskog – delmatskog sukoba (156. g. pr. Kr.).

Prvi rimsko – ilirski rat (229. – 228. g. pr. Kr.), opisuje se u drugoj knjizi. Agron, Pleuratov

sin, vladar ilirske države i Demetrije II, otac Filipa V. Makedonskog postali su saveznici,

stvorivši moćnu vojnu koaliciju na Balkanu, koja je u perspektivi mogla postati prijetnjom

rimskoj državi. Iliri su često i gusarili. 230. godine prije Krista dolazi do ilirskog – epirskog

sukoba kod Foinike, zatim do ilirskog sukoba s Epirom, Etolijom i Ahejom, te napada

obližnjih Dardanaca na Iliriju. Polibije navodi osnovni motiv dolaska Rimljana u ove

krajeve, koji se sastoji u tome da su Iliri još u davna vremena napadali Italske trgovce. Rat

završava tako da je Issa na koncu oslobođena od ilirske opsade, a otok Pharos su Rimljani

dali na upravu Demetriju Faraninu. Velika je važnost ovih Polibijevih rečenica koje govore

o razlozima dolaska Rimske Republike na Balkan.

Drugi rimsko – ilirski rat (219. godine prije Krista). Kod Dimala, a zatim i Pharosa

sukobljava se pobunjeni Demetrije Pharski sa Rimom, i biva teško poražen, a grad spaljen

(Polibije). Pod rimsku je vlast potpao i ostatak Ilirije, a konzul Lucije Emilije Paul 219.

godine slavi trijumf nad Ilirima.

Polibije poslije piše o Filipovom napadu na Lissos i Akrolisos, a posebno piše o Pleuratu i

Genciju.


Branko Radonić

Treći rimsko – ilirski rat (168. godine prije Krista), Gencije sklapa savezništvo sa

makedonskim kraljem Perzejem, zbog čega Rimljani opet napadaju Iliriju i iste godine

dolazi do kraha ilirske samostalnosti.

Polibijevo nam djelo donekle osvjetljuje geografiju i to područja od Korkire i Isse. On

posebno imenuje Iliriju kao pokrajinu u kojoj obitavaju Iliri, točno je smještavajući u

Europu. Možemo reći da Polibije poznaje „užu“ Iliriju, a to je najvjerojatnije teritorij

između Narone na sjeverozapadu, te približno Lissosu i rijeci Mati na jugu. Poznaje Daorse,

Enhelejce i Labeate. Što se tiče toponima, Polibije poznaje Tragurij, koji mu nije otok,

zatim Epetij, koji je kao i Tragurij isejska naseobina. Spominje i Rizinij, Arbon, Skodru,

Epidamno, Lissos, Akrolisos, Dimal i Orik. Polibije spominje i hidronime. Za Rizinij kaže:

„…dobro utvrđen gradić na rijeci Rizonu“, zatim Aos koji teče uz Apoloniju, te rijeku

Ardaksan, što teče ispod Lissosa.“

Jadran je kod Polibija more, koje se već u 2. st. pr. Kr. toliko poznaje da se prakticira

dnevna i nerijetko noćna navigacija. Naziva ga Jadranom, a kao donju graničnu crtu prema

Jonskom moru navodi Orik. Polibijevu geografiju nalazimo i u Strabonovim djelima.

Težište svojeg geografskog interesa Polibije usmjerava na Sredozemlje. Govori o

Jadranskoj uvali koja po njemu predstavlja vrh, tj. najsjeverniji dio. On također mjeri neke

udaljenosti: Peloponez – Leukada 700 stadija, Leukada – Krf 700 stadija, od Korkire do

Keraunijske planine udaljenost iznosi 700 stadija. Ovaj planinski vijenac je početak njegova

Jadrana. Udaljenost Korkira – Itaka iznosi po njemu više 900 stadija, što Strabon kritizira,

dok udaljenost od Epidamna do Tesalonike, po Polibiju, iznosi više od 2000 stadija.

GEOGRAFSKI PRIKAZ NAŠEG MORA KOD TITA LIVIJA

Tit Livije (59. g. pr. Kr. – 17. g. po Kr.), rođen na Padovi, Livije je isključio povjesničar, za

razliku od Polibija. On je u 142 knjige povijesti Rima „Od osnutka grada“, i dosta teksta

posvećuje našim krajevima. Livijevo djelo nije sačuvano u cjelini. Obuhvaća povijest naših

krajeva od kraja 4. st. pr. Kr., kada Jadranom gospodare Histri, Liburni i Iliri, preko

najstarijih rimsko – ilirskog okršaja u 219. godini tijekom drugog rimsko – ilirskog rata, pa

do završetka trećeg rata 168. godine prije Krista. Neke događaje opisuje vrlo detaljno. Od

ilirskih vladara spominje Pleurata, Skerdilaidu, Animandra i Gencija. Što se tiče oblasti,

Livije spominje samo Istru i Iliriju. Spominje planinski lanac Skardu (Šar Planinu). Donosi

administrativnu podjelu rimske Ilirije 167. godine pr. Kr. Rim je dijeli na tri dijela:

1. Južna Ilirija (područje južno od Apolonije do Keraunijskog gorja,

2. obuhvaća sve Labeate (tu je donošeno najviše podataka), obilježeno je na jezero koje

nosi njihovo ime (Locus Labeatis – Skadarsko jezero),


Branko Radonić

3. obuhvaća pučanstvo Agruvija, Rizona i Olcinja.

U ilirski etnos uključuje Japode, a poznati su mu i Karni, Ardijejci i Daorsi. Spominje

Nezakcij (Vizače kod Pule) te dva manja naselja Histra: Mutilu (Medulin?) i Faveriju

(Mutvoran). Notira se i Akvileja, Lissos, Dirahij, Apolonija, Dimal, Orik a spominje i

Korkiru (Krf) i Issu, te rijeku Bojanu i Kiri, te već spomenuto Skadarsko jezero. U opisu

Jadranskog mora ne donosi mnogo podataka, ali donosi jednu novinu, rimski kut

promatranja našeg mora. Spominje ga u doslovnoj formi kao „Gornje more“. Zove ga i

Jadranom (analogno Pliniju Starijem). Jadransko mu prostranstvo počinje oko

Brundizijskog rta (zap. Str,) dok s istočnom stranom nemamo tako jednoznačno određenu

situaciju. Drilon mu se ulijeva u Jadran. No ostaje nejasno kojem moru pripada obala južno

od Dirahija.

APIJANOVA ISTOČNOJADRANSKA GEOGRAFSKA GRAĐA

Apijan (2. st. po. Kr.) grčki povjesničar. U svojoj „Rimskoj povijesti“ obradio je

Sredozemlje. Težište mu je bilo u Rimu i njegovoj povijesti, tj. odnosu mediteranskih i

dijela europskih naroda spram rimske države. Deseta knjiga mu je u potpunosti sačuvana i

nosi naziv „Ilirska povijest“ ili „Ilirika“. Knjige 13. – 17. donose Apijanov povijesni

pregled rimskih građanskih ratova.

U ilirski etnos ubraja Retine i Norike, Histre, Japode, Liburne i Meze. No u dijelovima

teksta kod Apijana ima i onih mjesta gdje se Japodi i Liburni ne identificiraju dijelom

ilirskog etnosa. Među hidronimima poznaje Naron i Apis, Savu (unutrašnjost) i Hister, čiji

se prvi dio toka (kod Dačana i Bastarna) naziva Danubijem, a ostatak prema Crnom moru

naziva se Histerom. Od nesonima poznaje također relativno malo: Pharos, Issu, Korkiru i

Krf. Od delmatskih naselja u unutrašnjosti poznaje Delminij, Sinodij i Setoviju, od

liburnijskih Promonu, od japodskih Metulum, Terpan, Monetij i Avendo, dok od gradova u

unutrašnjosti poznaje Segestiku, Epidamno, Nimfej, Apoloniju, Orik i Skodru.

Apijanovo shvaćanje Jadrana. Dirahij je za Apijana najsjevernija točka Jonskog mora na

čijem se obalnom rubu nalazi i Apolonija. O Jadranu govori dosta općenito. Njegovo

(Jadransko) more treba orijentirati u geografskom moru u smjeru istok – zapad. Ovaj autor

o Jadranu susjednim morima, Jonskom i Tirenskom, ima poprilično jasne stavove.

OSTALI IZVORI

Kvint Enije (239. – 169. g. pr. Kr.), napisao je djelo „Anali“. Prikazuje ljetopis rimsko –

histarskog rata s težištem na sukob kod Nezakcija (178. – 177. g. pr. Kr.)

Hostije (2. st. pr. Kr.) donosi još manje podataka nego Enije, a djelo mu je sačuvano u

fragmentima.


Branko Radonić

Artemidor Efežanin (2. – 1. st. pr. Kr.) napisao je djelo „Opis nastanjenog svijeta“ ili

„Epitome“ (Bizantinac) iz kojeg doznajemo da je poznavao Tergeste kao selo (Strabon

vjerojatno uzima podatke o njega), poznaje Albonu, Flanonu i Flanatički zaljev. Spominje

Apsirtide, kao jadransko otočje, Buline i rijeku Nest. Njegovi su podaci vrijedni jer govore

o relativno brzoj romanizaciji naših krajeva, posebno Istrije.

Gaj Julije Cezar (101. – 44. g. pr. Kr.), jedan od najvećih rimskih državnika kojem se

pripisuje „Opus Caesarieum“ iz kojeg je on napisao dva djela, komentare galskih, te

građanskom rata. Ostala djela su „Aleksandrijski rat“, „Afrički rat“, „Hispanski rat“. Cezar

je oplovio Jadran u cilju opsade Dirahija koja će otpočeti 6. studenog 49. godine, te će na

ovim strana vršiti važne pomorske bitke, 49. godine kod Krka i 47. kod Tauride (Šćedro?).

Od toponima Cezar spominje Salonu, Epidaur i Issu. Velika je vrijednost u

hidrometeorološkim podacima definirajući za zimsko vrijeme dva temeljna tipa vremena:

južno i burno.

Marko Eneja Lukan (39. – 65. g. po. Kr.), latinski pjesnik, napisao je djelo „Građanski rat“

koje nije sačuvano u cjelini. More imenuje u uobičajenoj rimskoj formi Jadran i Jadransko

more. No navodi ga kao i „Ilirsko more“ te spominje „ilirske stijene“ vežući ih za

sjevernodalmatinski otočni pojas. Spominje Kurikate (stanovnike Krka), tj. Histre i Liburne.

S obzirom na vremenske prilike bilježi:

1. Zefir ili „blage zapadne“ lahore kod Jadera,

2. „Burom smrvljena plovila“ u blizini Kurikate“.


Branko Radonić

4. PRVA STOLJEĆA RIMSKE VLASTI NA ISTOČNOM JADRANU

U periodu od 1. do 2. stoljeća poslije Krista ostvareni su najveći dometi u starovjekovnoj

geografskoj znanosti. Tijekom toga razdoblja biti će napisana tri najopsežnija geografska

djela: Strabonova i Ptolemejeva „Geografija“ i „Prirodopis“ Plinija Starijeg. Strabonovi

izvori bili su Eratosten, Hiparh, Posejdonije i Polibije. Strabon je želio prikazati svijet

vlastitog vremena koristeći se pri tome rezultate prethodnih istraživanja.

ASTRONOMSKO – GEOGRAFSKI PODACI:

Strabon zastupa geocentrični sustav. Poznata su mu sazviježđa Velikog i Malog medvjeda.

Točno razlikuje četiri osnovne strane svijeta: sjever, jug, istok i zapad. Geografska dužina i

širina se određuje pomoću sunčeva sata.

STRABONOVA „GEOGRAFIJA“ O ISTOČNOM JADRANU

Strabon (64. ili 63. g. pr. Kr. – 19. g. po Kr.) iz Amasije na Pontu, bio je azijsko-grčkog

podrijetla. Napisao je „Geografiju“ u 17 knjiga, koja je u cjelini sačuvana do danas. Premda

je bio poznat kao geograf, on je ustvari zapravo bio povjesničar. Od njegovog djela

„Historijska skica“ ništa nije sačuvano.

NASELJA, UŠĆA RIJEKA, ORONIMI I GOSPODARSTVO

Strabon u „Geografiji“ spominje, sljedeći obalu od zapada prema istoku, prvo Akvileju,

zatim Tergeste, koji je prema njemu odmah nakon Timava, (a od Akvileje udaljen 180

stadija) pa Polu, kao histarsko naselje, i bivši Polai (Kalimah). Zatim se spominju Skardona,

Salona (kao morska luka Delmata), Rizinij, Epidamno ili Dirahij, Lissos, Apolonija.

Tergesta se kod Strabona spominje kao obična utvrda, a za Polu kaže da nije ni za naselje.

Što se tiče hidrografije, tu on razlikuje rijeke crnomorskog, egejskog i jadranskog sliva.

Među prvima je Hister (Dunav) sa svojim velikim pritokom Savom, Dravom te Margom

(Velika Morava), a Sava će kao svoje pritoke (U Strabonovoj viziji) imati Nauport

(Ljubljanica) i Kolpa (Kupa). On je ispravno utvrdio da Sava teče pored Siscije (Segestike)

te se izljeva na Hister. Od rijeka Egejskog sliva ovaj geograf notira Aksij (Vardar), a

jadranskom slivu pripisuje Timav, pa Krku, koju uopće ne imenuje. Zabilježava Naron,

Drilon, Aps (Semani) i Aos (Vojuša). Stradon poznaje Hem (Balkan), ali također i Rodope,

notira Okru i Ardij (Dinaru).

OTOCI

Strabon navodi za Korkiru (Krf) da su je nekada držali Liburni, koja je tada nazivana

Sherijom. Apsirtski otoci su dobili ime po tome što je na njima „…Medeja umorila brata


Branko Radonić

Apsirta dok ju je progonio“. U Apsirtide uključujemo Cres, Lošinj i okolno manje otočje.

Nakon njih slijedi Kurikta (Krk) i Liburnsko otočje.

ETNOGRAFIJA

U „geografiji“ Strabon niz pitanja promatra dubinski. Definira Iliriju koja se nalazi između

Jadrana i Panonije. Zatim definira Japodiju, Adriju (pri čemu misli na južni dio Dalmacije, i

to sve do rijeke Narona). Iza Japoda su prema Strabonu Liburni, Delmati, Ardijejci, a

također je poznavao Daorse, Plereje, Autarijate, te na koncu uz obalni pojas iza Epidamna i

Apolonije stavlja Buline, Taulante, Parte i Brige. On navodi dužinu Japodske obale od 1000

stadija, stavljajući je između histarske i liburnijske obale. Za histarsku bilježi da je duža

1300, dok je liburnijska duža od japodske za 500 stadija, ukupno 1500. stadija, što znači da

je liburnijska duga 1800 stadija. Jadran je po njemu dug 6000 stadija (1100 km), što je za

26,3% duže od prave dužine. Kaže da je Jadransko more najšire u dužini od 1600 stadija

(računajući stadij od 185 metara). Strabon ima dosta dobre podatke o orijentaciji Jadrana.

STRABONOVO VIĐENJE JADRANA

Kod Kalimaha Jadran je „Ilirsko more“, kod Eratostena zaljev. Strabon vjeruje da su

argonauti bili na Jadranu. Za naše more kaže, da mu je s desne strane Ilirija a s lijeve Italija,

dok se proteže prema sjeveru i zapadu, da je usko i dugo, navodi dužinu od 6000 stadija,

širinu od 1600. Strabonov je Jadran prvo more u općegeografskom smislu. On Boku

Kotorsku naziva zaljevom, poznaje rt pred Polom, što je nedvojbeno rt Kamenjak.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA O STRABONOVIM GEOGRAFSKIM PODACIMA O

ISTOČNOM JADRANU

Ovo je djelo donijelo cjelovit skup općih geografskih podataka, vrijedno je njegovo

oceanografsko i hidrografsko oslikavanje obale. Ne poznaje i ne imenuje Krku.

POMPONIJE MELA

Pomponije Mela je bio rimski geograf iz hispanske Tingetrije, djelovao je u prvom stoljeću

poslije Krista, jedino njegovo djelo koje je sačuvano je „Korografija“, nastala između 37. i

41. godine. Djelo je zamišljeno kao etnografsko – geografska vizija svijeta (napisana u tri

knjige). To je najstarije nama zanimljivo geografsko djelo napisano na latinskom jeziku.

Koristi se grčkim izvorima (Homer, Herodot, Aristotel, Teopomp, Eratosten). Mela nalazi

inspiraciju u Eratostenu, te Jadran omeđuje eratostenovski. Promatra ga prema SZ. Morske

struje imaju smjer od istočne ka zapadnoj obali, ali i obratno. Mela spominje toponime:

Orik, Dirahij (Apolonija), Joniju, Salonu, Jader, Naronu, Polu, Tergestu, Ipsor (Cres –

Lošinj), Pitiju (vjerojatno jedan od naziva za Hvar, što poznaje i A. Rođanin).


Branko Radonić

PLINIJE STARIJI I NJEGOVI GEOGRAFSKI PODACI O NAŠEM MORU

Plinije starije (23. ili 24. – 79. g. po. Kristu) rođen u Comu kraj Milana. Iza sebe je ostavio

„Prirodopis“ u 37 knjiga. Geografska građa o našim krajevima nalazi se u trećoj knjizi.

NASELJA, RIJEKE, ZALJEVI I GOSPODARSTVO

On spominje Sentu, vjetrovitu spilju u Dalmaciji. Što se tiče naselja u Plinija imamo:

Akvileju, Tergestu, Egidu (Koper), Parentij (Poreč), Polu, Nezakcij (Vizače), Albonu,

Tarsatiku (Trsat – Rijeka), Ortaplu (Stinica), Vegiju (Karlobag), Argirunt (Starigrad-

Paklenica), Korinij (Karin), Enonu (Nin) i općinu Pasin.

Od otočja nabraja Absortij (Osor), Arvu (Rab), Kreksi (Krk), Kisa Portunatska (Pag).

Spominje Jader (Zadar), Skardonu, Tragurij, Salonu, Nareste, Naronu, Issu, Fariju, Epidaur

(Cavtat), Rizinij (Risan), Akruvij (Kotor), Butuu (Budva), Olcinj (Ulcinj) te Lissos (Lješ)

udaljen od Epidaura 100 milja.

U sastavu Ilirika, kojeg u unutrašnjosti proteže do Panonije s mjerom od 325 milja, nalaze

se: Japodija, Liburnija i Dalmacija.

Nabrojao je i puno hidronima: Timav (Soča), Formion (Rižana), Arsija, Hister, Nauport

(Ljubljanicu), Savu, Kolpu (Kupu), Urbanu (Vrbas), Telavij (Zrmanju), Titij, Naronu Drinij

i Aos.

Spominje samo dva zaljeva: Tergestrijski i Flanatički.

OTOCI

1. Za istočni Jadran Plinije kaže: „Obala Ilirika ispunjena je s više od 1000 otoka.“ Na

našoj obali danas ima 1233 otočića, grebena i hridi (prema novim podacima, možda i

više, Op. BR). On iz Jadranskog mora specificira Diomedovo otočje.

2. Nesonimi istarskog akvatorija:

On prvo spominje poluotok Istriju. Ta poluotok ima svoj rt koji se zove premanturskim,

(danas rt Kamenjak).

3. Sjevernodalmatinski otoci, tj. Liburnijsko otočje:

Apsirtovi: prema Medejinom bratu, koji je tu ubijen, (Cres – Lošinj),

Elektridi: S kojih potječe smola koju Grci zovu Elektrum,

Flanatički zaljev: tu se nalaze Absortij, Arva, Kreks, Kisa Portunatska.

Rt Kamenjak je na razmeđi između histarskog i liburnijskog otočja (zadarska grupa otoka).

Zatim nabraja: Arva (Rab), Kreks (Krk), Kisa Portunatska, tj. Kisa Liburnijska (Pag),

Kolent (Murter), Solent (Šolta), Issa (Vis), Bratija (Brač).

4. Srednjodalmatinsko otočje: Issa, Solentija, Korkira


Branko Radonić

ETNOGRAFIJA

Plinije notira Karne, Histre, Japode i Liburne. U liburnijski etnos ubraja Mentore, Himane,

Buline, te čak i Picene, a za Japode kaže da su prije Timava, ali u Flanatičkom zaljevu,

premda oni i 14 liburnijskih općina potpadaju pod skardonski konvent. Iza Liburna slijedi

oblast Tariota, a tad salonitanski konvent, pod koji je potpadalo tamošnje stanovništvo,

popisano po dekurijama: Delmati sa 342, Deuri sa 25, Diconi sa 239, Mezeji sa 269,

Sardeati sa 52, kao i nasuprotno otočje, te Separi i Epetini. Pod naronitanski konvent spadali

su (također nabrojeni po dekurijama): Kerauni sa 24, Daorsi sa 17, Desidijati sa 103,

Dokleati sa 33, Deretini sa 14, Deremesti sa 30, Dindari sa 30, Glinditioni sa 44,

Melkumani sa 24, Naresi sa 102, Skirtari sa 72, Sikuloti sa 24, te Vardeji sa ne više od 20

dekurija. Tu su bili još i Ozueji, Partini, Hemasini te Armisti. U širem drilonskom području

nekada su bili Labeati, Endirudi, Saseji, Grabeji, a od Ilira Taulanti, odnosno Pireji. Na

kraju, u današnjem albanskom primorju, oko Nimfeja, još lokalizira Amante i Bilione, kod

Lissosa Partene, a iza njega Daserete.

JADRANSKO MORE KAO GEOGRAFSKI POJAM

Jadran je označivan kao „gornje“ (Mare Superum), a Tirensko kao „ donje“ more (Mare

Inferum). Plinije je slijedio grčke izvore. Razgraničenje prvog od drugoga je

najzanimljivije. Naime, Aterno utječe u Jadran. U njemu je i Treunt „jedino liburnsko što je

ostalo u Italiji“. Na talijanskoj obali razgraničenje s Jonskim morem je kod Baste (Vasta) i

Hidrunta (Otront) koji razdvajaju dva mora, i odatle je put za Grčku najkraći. Jadran je

Pliniju more, a ne zaljev. Pliniju je donja granica našeg mora na njegovoj istočnoj obali

rijeka Drilon njegov Dirnij) čime slijedi Livija.

KNIDSKA NASEOBINA NA KORČULI

Kniđani koloniziranje Korčule nisu mogli učiniti ni prije, a ni poslije 6. st. pr. Kr. Plinije

kaže: „Korkira zvana Melanijom s gradom Kniđana udaljena je od Isse 25 milja“. Korčula

još uvijek nije dovoljno arheološki istražena. Epitet „crna“ nastao je malo prije sirakuške

penetracije na Issu. Način razrješenja ubikacije knidske naseobine jest lociranje na položaj

suvremene Korčule.

ZAKLJUČAK

Plinije Stariji je, uza sve ostalo i geografski enciklopedist. Plinijevo je geografsko

oblikovanje istočnog Jadrana od neprocjenjive važnosti za povijesnu geografiju našeg mora.

Stvorio je poseban pristup koji je omogućio da se o obali i otocima istočnog Jadrana pruži,

do njega nepoznata geografska vizija. Daje sliku našeg kraja koja nudi mnogo podataka o

društvenom i municipalnom ustroju naše obale kroz 1. st. po Kristu. Važna je i njegova


Branko Radonić

opća oceanografska i hidrografska slika obalnih voda našeg dijela Jadrana. Plinijeva je

zasluga što je samo on priopćio realno stanje istočnog Jadrana.

„GEOGRAFIJA“ KLAUDIJA PTOLEMEJA

„Geografija“ je najstariji sačuvani kartografski spomenik o Jadranu. Nastala je početkom 2.

st. po Kristu. Predstavlja jedinstveno antičko geografsko djelo. Ptolemej u „Geografiji“

donosi karte, iako nisu antički originali.

UŠĆA RIJEKA, NASELJA I ZALJEVI

Uvidom u „Geografiju“ može se zaključiti da se radi od ukupno 36 geografskih točaka. Od

toga je 29 naselja, 6 ušća rijeka, te jedan zaljev, Rizinijski. Rijeke se kod Ptolemeja, kao i

sva ostala geografska građa, kartografiraju od SZ prema JI. Redom su to: Formion, Arsija,

Enej, Tedanij, Titij, Naron, Drilon. Tedanij je najproblematičnija rijeka, a treba osvijetliti i

Arsiju. Rijeka Raša, koja je tradicionalno granica između Histra i Liburna, nije uspjela sebi

osigurati na direktan način kartografiranje u Ptolemejovoj „Geografiji“. Ptolemej našu

obalu definira kroz tri poglavlja:

1. daje zaključno s Nezakcijem,

2. prati obalu od Albone do Skardone,

3. te dalje do Lissosa.

Granica između prvog i drugog poglavlja, tj. između Nezakcija i Albone, jedino može biti

Raša. Rijeka Arsija nije samo granična crta Histra prema Liburniji, već i Japodima. Što se

tiče naselja, spominje da iza Tergeste slijedi Parentij, Polu i Nezakcij. Notira liburnijska

primorska naselja: Albonu, Flanonu, Tarsatiku, Seniju, Lopsicu (Jurjevo), Ortoplu i Vegiju.

Na obali Dalmacije spominje: Sikuli (Resnik), Salonu, Onej (Omiš), Epidaur, Bou (Čiovo),

Solentij (Šoltu), Baldonu (Biograd), Enej (Rječina).

OTOCI I OTOČNA NASELJA

Ptolemej, sudeći na temelju geografske građe koju pruža, poznaje relativno malo nesonima:

Apsor (Cres – Lošinj), Kuriktu (Krk s okolnim manjim otočjem), Skardonu, Crnu Korkiru,

Melitu, Issu, Pharos, Tragurij. Spominje svega 8 nesonima, uključujući otok Skardonu.

ETNOGRAFIJA

Ptolemej svoju etnografsku geografsku građu daje unutar naslova: „Položaj Iliride

(Dalmacije i Liburnije)“. Ilirik na sjeveru graniči s obje Panonije, na zapadu sa Histrijom,

na istoku s Mezijom, a na jugu sa obalom Jadrana i dijelom Makedonije. Ptolemej govori o

Mezima, Deriopima, Derima, Dindarima i Daorsima. Deriope on ne poznaje, no smatra se

da su Deriopi i Deretini jedno te isto.


Branko Radonić

PTOLEMEJEVO SHVAĆANJE JADRANSKOG MORA

Ptolemej Jadransko more, ali i istočnu obalu shvaća na Plinijev način. Donja granica

Jadranskog mora kod njega predstavlja i granicu u cjelini, to je područje gdje završava

njegov Ilirik. Ptolemej Jadran mjeri sa 5500 stadija (Strabon 6000 stadija, Polibije 6150

stadija). Istočna obala mu se proteže SZZ – JII ili 300° - 120°.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Ptolemej je uspješan astronom, matematičar, geograf i kartograf, razvio je prvu stožastu

kartografsku projekciju, što je novina za starovjekovne prilike (trebalo je kartografirati

oblasti koje su duže nego šire). Kartografirao je na Jadranu neke osnovne točke: Jader,

Salonu, Naronu te Skardonu i susjednu talijansku obalu.

OSTALI IZVORI

Svi ostali autori su u sjeni Strabona, Mele, Plinija i Ptolemeja. Gaj Svetonije Trankvil piše

djelo „Dvanaest rimskih careva“, te priopćava nešto i o našim područjima. Spominje

Akvileju, Apoloniju i Dirahij. Od etnija spominje Breuke (uz Savu), Delmate i Liburne.

Među provincijama notira Panoniju, Dalmaciju,Ilirik i Istru. Jadran mu je Jadransko more,

ali koristi i naziv „Gornje more“, a proteže se do Brundizija. S rimskim ratovima su nas

upoznali Polibije, Livije i Apijan.


Branko Radonić

5. GEOGRAFIJA ISTOČNOG JADRANA PREMA KASNOANTIČKIM I

DRUGIM IZVORIMA

Razdoblje kasne antike donosi rimskom društvu nazadovanje. Geografija tada prestaje biti

znanost u klasičnom smislu riječi, svodi se na itinerarije.

GEOGRAFSKI PODACI ISTOČNOG JADRANA PREMA „PEUTINGEROVOJ KARTI“

Datiranje je i danas problem. No njen temelj je najvjerojatnije nastao u rasponu od 3. do 4.

stoljeća naše ere. Karta iz kasnoantičkog doba, tzv. crtani itinerarij poznata je kao „Tabula

Peuntingeriana“. Izdavač je E. Weber. Svoj izvor karta ima u Agripinoj geografskoj karti.

Po Weberu je prvo nastala cestovna karta (poč. 3. po Kristu). Ova će karta u 4. stoljeću biti

preuređena, pa će iz njezine redakcije početkom tog stoljeća rezultirati dva itinerarija:

Ravenjaninov (6. st.), poznat iz karolinškog prijepisa i „Tabula Peuntingeriana“ koju je

najvjerojatnije izradio Kastorije. Donosi mnogo vrijednih itinerarijskih podataka, a u mnogo

čemu se ugleda u „Geografiju“ Klaudija Ptolemeja. Nudi građu iz antoninskog doba.

Donosi nove podatke, kartografski ističe luke u Seniji, Jaderu, Saloni i Epetiju. O rijeka

kartografira Naron, Barbanu kod Skardone, Drilon kod Dirahija. Među provincijama istoče

Istriju, Liburniju i Dalmaciju. Tabula nije slijedila jedinu Agripinu geografsku kartu s

rimske Marsove poljane, već i općenito rimski kut gledanja na Jadran, po kojem je on na

istočnoj obali danju granicu imao na Drilonu.

RAVENJANINOVI GEOGRAFSKI PODACI O NAŠEM MORU

Geografski izvor iz 6. st. poslije Krista. Napisao je djelo „Kozmografija“, koje za nas nema

veliku važnost, budući da izlaze iz vremenskog okvira obrađenog u ovom radu.

IVAN LUCIUS LUČIĆ

Ivan Lučić, povjesničar, rođen je 1604. godine u Trogiru, a umro je 1679. godine u Rimu.

Studirao je u Rimu i Padovi, gdje je doktorirao pravo. 1654. napustio je Trogir i stalno se

nastanjuje u Rimu. Glavno Lučićevo djelo je „De Regno Dalmatiae et Croatiae libri seks“.

U prvih pet knjiga prikazao je događaje do 1480. godine, dok u šestoj daje suvremeno

stanje, običaje i političke granice. U prilogu „Rerum Dalmaticarum scriptores“ prilaže

genealoške tablice, te 6 povijesno – geografskih karata, tj. naš prvi atlas. Lučić je također

priredio statut grada Trogira, koji je zbog mletačke zabrane tiskanja izašao tek 1708.godine.

Ostala Lučićeva djela su: „Vita beati Ioannis episcopi Traguriensis“, tj. „Život sv. Ivana

Trogirskog“, zatim tu je Povijest Trogira (sačuvana samo u talijanskom prijevodu) te

„Inscriptiones Dalmatiae“ (1673.), gdje je donio dopunu i ispravke za svoje glavno djelo.


Documents

Povijesna geografija - skripta