GRGA NOVAK

PROLOST DALMACIJE

Knjiga prva - Od najstarijih vremena do Kandijskog rata, Split, Marjan tisak, 2004.

Knjiga druga - Od Kandijskog rata do Rapalskog ugovora, Split, Marjan tisak, 2004.

SADRAJ: I.PRETHISTORIJA I STARI VIJEK 1.Dalmacija u neolitu 2.Stanovnici Dalmacije u 2. i 1. tisuljeu 3.Ilirska drava 4.Stopedesetogodinja borba Delmata protiv Rima 5.Rimska provincija 6.Granice, plemena i mjesta rimske Dalmacije 7.Uprava rimske Dalmacije 8.Dalmacija u vlasti Ostrogota II.DALMACIJA U DOBA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA 1.Stvaranje hrvatske drave i doba knezova 2.Hrvatski kraljevi III.DALMACIJA ZA VRIJEME HRVATSKO-UGARSKIH KRALJEVA (1102-1420) 1.Dalmacija za Arpadovia 2.Doba knezova bribirskih 3.Dalmacija u borbi protiv Venecije 4.Zadnja desetljea slobode 5.Kaii i Omiani 6.Zadar 7.Dubrovnik 8.Pohrvaivanje dalmatinskih romanskih gradova IV.DALMACIJA POD VENECIJOM 1.Izmeu hrvatskih knezova i Venecije 2.Turci u Dalmaciji 3.Dalmacija i mletako-turski ratovi u XVI stoljeu 4.Rad i borba Dalmatinaca za ponovno sjedinjenje s Hrvatskom 5.Prilike u Dalmaciji u XVI stoljeu 6.Socijalne prilike u Dalmaciji u XV i XVI stoljeu 7.Trgovake i gospodarske prilike 8.Kandijski rat

9.Mletako-turski rat 1684-1699.(Morejski rat) 10.Prilike u Dalmaciji poslije Poarevakog mira do pada Venecije 1797. 11.Uprava Dalmacije za vrijeme mletakog vladanja 12.Bratovtine i kole 13.Narod u Dalmaciji u 17. i 18. stoljeu V.PRVO VLADANJE AUSTRIJE (1797-1805) 1.Godina 1797. 2.Austrija uzima Dalmaciju 3.Dalmatinci hoe sjedinjenje s Hrvatskom 4.Uprava austrijske Dalmacije VI.DALMACIJA POD FRANCUZIMA 1.Uzimanje i reorganiziranje Dalmacije 2.Dalmacija protiv Francuza 3.Ceste, gospodarstvo, trgovina VII.DALMACIJA ZA AUSTIJSKOGA VLADANJA 1.Prilike u Dalmaciji u prvoj polovici XIX stoljea 2.Poeci narodnog buenja u Dalmaciji 3.Godina 1848. 4.Hrvatski narodni jezik u kolama, sudovima i uredima 5.Oktroirani ustav i apsolutizam 6.Nova borba za i protiv sjedinjenja godine 1860-1861. 7.Borba za sjedinjenje i protiv njega u novinama i brourama 8.Prilike u Dalmaciji 1863-1865. godine 9.Godina 1866. 10.Dalmatinski sabor 1867-1870. 11.Pobjeda narodnjaka 1870. 12.Okupacija Bosne i razdor izmeu Hrvata i Srba 13.Puna pobjeda Hrvata 14.Kulturne prilike u Dalmaciji za austrijskog vladanja 1848-1918. 15.Austrougarska i Italija na Jadranu

I.PRETHISTORIJA I STARI VIJEK 1.DALMACIJA U NEOLITU Kada i otkud su doli prvi stanovnici na istonu obalu Jadranskog mora, kojoj su rasi pripadali, kojim su jezikom govorili, sve su to pitanja, na koja ne moemo dati nikakav odgovor, jednostavno zato, to onima prvima stanovnicima nema nikakva traga. U starije kameno doba bilo je moda ovjejih naselja i na ovim obalama, kao to ih je bilo po ostalim krajevima Balkanskog poluotoka i u krajevima izmeu Save i Drave, ali ona nisu ostavila nikakav, pa ni najmanji trag. Prvi i sigurni ostaci ovjeka na dalmatinskom primorju su iz neolitskog doba. Tada, negdje u 5. ili 6. tisuljeu pr. Kr. ili jo ranije, ivio je ovjek po cijeloj ovoj obali i njenu zaleu. S divnih breuljaka i humaka, nad krasnim uvalama, na primorju i otocima, i s visokih planina divio se on neizmjernoj puini Jadrana, uivao u ljepotama njegovih tiina, zore i sumraka, mjesenih noi i punih sunanih dana. On je gledao sve strahote jadranskih oluja, gromove i grmljavinu koja se lomi i prolama kroz gudure i odbija od plavog i surog stijenja njegovih obala. More je vuklo i privlailo ovjeka neolitika i on je ostao privezan uza nj, trajno, kroz tisuljea. Ostaci ovjeka ovoga doba nali su se po cijelom istonom primorju Jadranskog mora i na svim, pa i najudaljenijim otocima. Te ostatke stavljamo u veliko razdoblje izmeu 6000. i 2000. g. pr. Kr., tj. do vremena kad je neolit potpuno zamijenilo metalno doba. U prostoru, koji je obuhvaala austrijska Dalmacija i koji mi, kad o Dalmaciji govorimo imamo pred oima, nalo se ostataka mlaeg kamenog doba na mjestima: Potravlje (Kukljica), Zaton (ibenik), Grabovac (Imotski), Neretvanski kraj, Brstilova pilja kod Kuia kraj Omia, Tradan kod ibenika, Vrlika, Solin, Podstrana, Gardun, Sitno, Kuie, Donji Dolac, Ogorje, Srinjine, Biokovo (Brela), Rogoznica, Dubci (Zadvarje, Prosjek), eevica Donja, Bajagi, Dugopolje, Gjeversko polje, Brist (Bristske stine), Gizdavac, Gevere, Ostrovica, Bribir, Piramantovci, Krapanj, Nin, Zadar. Svi vei, a i mnogi manji otoci istone obale Jadrana bili su naseljeni u neolitu, kao: Uljan, Kornat, Bra (Humac Donji, krip, Nereia, Jama Kopaina, Sv. Ilija kraj Humca), Korula (rnovo), Vis, pa ak i Svetac i najudaljeniji Palagrua. Prema naenim ostacima ovoga doba najjae je u neolitu bio naseljen otok Hvar, kojega su nalazita vrlo brojna (pilje: Markova, Grapeva, Hahanova, Jakovljeva, Prosperova, Sv. Nedjelja, Pokrivenik, Antunova kosa, Skalezije, Brusje i dr.). Nema sumnje, uzmemo li u obzir ovakvu rasprostranjenost neolitskih nalaza, da je ovjek u neolitu bio naseljen po cijelom podruju o kom mi govorimo i po cijeloj istonoj obali Jadranskog mora. Nai nalazi prilikom iskapanja iz piljama na otocima Hvaru, Visu, Svecu 1935-1940. god. ne samo to omoguuju uvid u cjelokupni ivot toga neolitika u doba od 3000-2000. g. pr. Kr., nego otkrivaju da je na Jadranskom moru, i to na njegovoj istonoj obali u to vrijeme postojala jedna razmjerno visoka kultura kojoj su se odrazi osjeali duboko u Bosni, prelazili Balkanski poluotok, dopirali duboko u Donje Podunavlje, i ak u podruju Pruta, Dnjestra, Buga i Dnjepra, a s druge strane stajala je ta kultura u uskoj vezi s onom na obalama Egejskoga mora, prethodila kretskoj Kamareskulturi i vrlo vjerojatno bila u vezi s onom istonih obala Sredozemnog mora. Istodobno postojala je trgovaka veza izmeu istonih i zapadnih obala ovog mora, kao i izmeu njih i Sicilije i okolnih joj krajeva. to napose istie nalazite u Grapevoj pilji na Hvaru, jest spiralna, obojena keramika visoke kvalitete, kakva se uope nije nala na Jadranu, i koja svojom krasnom ornamentikom, svojim luksuznim oblicima, ide meu najljepe produkte neolitske kulture. Pored keramike, nalo se mnogo predmeta: orua i oruja iz kremena i raznog drugog tvrdog kamenja, nakita, ostataka pojedinih riba i ivotinja, kosti, koljaka i dr. Od ostataka,

naenih u Grapevoj pilji na Hvaru, moemo u glavnim crtama rekonstruirati ivot ovjeka na dalmatinskom primorju izmeu 3000. i 2.000. g. pr. Kr., jer nema nikakve sumnje, da tako visoko kulturan ovjek nije ivio samo na Hvaru, nego da je to isto bilo i na Visu i Koruli, Brau, Peljecu, kao i na cijelom dalmatinskom primorju. Spomenuta mjesta su ona, na kojima se nalo ostataka neolitskog ovjeka, dok je bez svake sumnje bilo jo daleko vie naselja kojima se tragovi jo nisu nali, ili onih koja su nestala a da nisu ostavila nikakva traga. Kod najveeg dijela tih mjesta ne moe se nita drugo kazati nego samo konstatirati, da je tu doista bio ovjek u mlae kameno doba. Drugaije je to na Hvaru koji sam cijeli istraio. Od jednog do drugog, od zapadnog do istonog rta ovog otoka nalo se ne samo tragova neolitske kulture, nego i mnogo ostataka naselja. Tragovi tih naselja, na otvorenom, gotovo su svi nestali, ali su ih zaklonile i zadrale pilje i peine koje su sluile moda neko vrijeme za sklonita, neke za stanovanje, a neke su od njih bile posveene kultu. Pored obinog i prostog orua i oruja iz raznog tvrdog kamena ili izraenih kostiju, upotrebljavali su neolitici dalmatinskih otoka fino kamenje za nakit. Zeleni kamen i bazalt, izraeni i izbrueni, kitili su prsa neolitske ljepotice. Isto tako kitili su se neolitici i bruenim i izraenim kostima. Pored kostiju za obinu i prostu upotrebu, izraivao je i brusio primorski neolitik razne kosti i za ivae igle, od kosti je djelao igle za pravljenje mrea i razne pribadae, esto s izvanredno lijepo oblikovanim glavicama. Mnogobrojna prosta keramika, naena u piljama u neolitskim slojevima, pokazuje da je neolitik uvelike kuhao i znao prireivati ne samo kuhano meso, nego i razno povre. Velike hrpe kuica od morskih pueva, golema koliina raznih koljaka, naenih u piljama koje su visoko nad morem, pokazuju nam, da se neolitik uveliko hranio morskim proizvodima: koljkama, puevima i ribama. Pored ribarenja bavio se primorac mlae kamene dobi uvelike lovom. Kosti jelena, divlje svinje, zeca, naene u velikim koliinama, pokazuju nam kako je neolitik po tada gustim umama lov lovio. Stanovnik Dalmacije u mlae kameno doba bio je i ribar i lovac i pastir, ali je i u poljodjelstvu ve bio lijepo napredovao. Nije mogue utvrditi da li je ovaj stanovnik istone obale jadranske doveo sa sobom, kad se naselio, ve pripitomljene domae ivotinje koje su mu davale mlijeko i moda sluile za obraivanje polja. Govedo, koza, ovca, moda i magarac, bili su mu drugovi i hranitelji. Kosti i rogovi tih domaih ivotinja nale su se u velikoj mnoini u Grapevoj pilji na Hvaru, cijele i prelomljene, iz kojih je on isisao modinu da ih kasnije upotrijebi za noeve, ila i igle, da ih katkad izbrusi, da se njima kao i kostima divljih ivotinja slui u lovu i ribarenju i za domau upotrebu. Osobitu panju zasluuje neolitska keramika donjih slojeva Grapeve pilje na Hvaru koje sam na stotine komada naao. Pored mnogobrojne proste keramike, istiu se posude s raznim uresima koje idu u red tzv. prutaste keramike, s ornamentima koji nas upuuju na iroki prostor od Malte i Sicilije na jugu do duboko u Njemaku, Ugarsku, Rumunjsku i Rusiju. Ima i po koja posuda sa tzv. vrpastom ornamentikom, ima posua raznih stilova, ali, to je najvanije, ima mnogo keramike koja nas u sitnice upuuje u trgovake veze s dalekim krajevima u Europi i na Sredozemnom moru: u prvom redu sa Sicilijom (Stentinello) na jugu, jugoistono-alpskim krajevima (Ljubljana) na sjeveru, s unutranjim balkanskim krajevima (Butmir kod Sarajeva i Vina kod Beograda), a neke i na krajeve June Njemake. Slinost, a katkada upravo identinost dokazuje da ne moe biti nikakve sumnje o postojanju odnosa izmeu ovih krajeva i zemalja na Jadranu, bilo to izravnim ili neizravnim putem.

Ali, ma koliko bili zanimljivi ti odnosi i nalazi, zaostaju daleko iza onih obojene keramike koju smo nali u Grapevoj pilji na Hvaru, u najdonjim slojevima. Mnogobrojnost raznih posuda, finoa u izradbi i ljepota ornamentike mnogo nadvisuje sve ono to su dosadanja nalazita u tom pogledu dala. Od ovako obojenih posuda nali su se fragmenti koji pripadaju vrevima, kupama, pliticama, zdjelicama, amforama, ali ponajvie prevladavaju prekrasne zdjele savrenih oblika, neke od tek par milimetara debljine, izvanrednog ukusa i ljepote. Prevladavaju ove boje: crvena, crna, naranasta, uta, sivozelena, siva i kestenjasta. Najvei dio posuda olien je crno, a na to su uneseni ornamenti u crvenoj boji; mnogo njih je olieno crno, a onda su izmeu urezanih crta unesene iroke crvene pruge. Na nekim je posudama na crnom unesena pruga crveno ili sivo obojena, obrubljena urezanim rubom koji je bijelo ispunjen. Neke su posude oliene tamnosivo, a prostor unutar urezanih ornamenata crno. Katkada je temeljno olienje kestenjaste boje, a ornamenti iste boje, ali bljei. Drugu grupu ine posue kojima je temeljna boja crvena, naranasta ili kestenjasta, a na njoj su ornamenti u neto bljeoj crvenoj, kestenjastoj, bijeloj, sivoj ili utoj boji. Istiu se trihomni fragmenti jedne velike vaze, crveno obojene, sa spiralnim prugama u utoj boji, obrubljenoj zelenkasto-sivkastom, tanjom prugom, potpuno istog oblika, istih boja, pa ak i poreaja boja kao na nekim naenim u Sesklosu, na Egejskom moru, u zalivu Volo. Temeljni tip ornamentike hvarske obojene keramike je spirala i meandar, a pored toga nazubasta linija, paralelno ili u pravcu visei poredane pruge, rombi, s ispunjenim rombiem u sredini, kuke, ruke, pasji skokovi, jezici, ahovsko polje i drugo. Najee su ukusne zdjele crno, kestenjasto ili tamnosmee oliene, s karmin-crvenim rubom. Usporedimo li tu hvarsku obojenu keramiku s onom naenom na drugim mjestima Europe, Azije i Afrike, opaamo da od hvarske obojene keramike jedan dio moramo dovesti u vezu s keramikom iz Crne Vode i drugih bugarskih mjesta i nalazita, zatim s onom u Cucuteni u Rumunjskoj, sa Sesklosom u zalivu Volo u Tesaliji, s Paleokastrom na Kreti, a moda i s Egiptom, dok se drugi, glavni dio, ne da dovesti u vezu ni s jednim drugim nalazitem; on je svakako domai, nainjen na otoku Hvaru ili na susjednom kopnu. Na osnovu tih slinosti i veza moemo odrediti, da je, prema dananjem stanju nauke, cvala ova lijepa kultura na Jadranskom moru, u 3. tisuljeu pr. Kr., dakle izmeu 3000. i 2000. godine. Veliki kulturni sloj Grapeve pilje na Hvaru trajao je bez sumnje nekoliko stotina godina, to se dade utvrditi iz njegovih veza s ostalim nalazitima. A kako nije mogue da je jedino na Hvaru ova kultura cvala, sasvim je ispravan na zakljuak da je ta kultura bila rairena i po obalama istonoga Jadrana i na nekim njegovim otocima. Na to nas upuuju i nalazi ma koliko skromni, naeni na krajnjem sjeveru Jadrana. Nema sumnje da ljudi, koji su upotrebljavali spomenutu luksuznu keramiku, nisu stanovali u piljama, nego su im one sluile u sasvim druge svrhe. Stanovnik istonoga Jadrana, koji je na poetku neolita ivio po piljama, ostavljao ih je malo pomalo tako da moemo skoro sa sigurnou kazati da u doba velikog kulturnog sloja Grapeve pilje, kojoj gornji dijelovi pripadaju eneolitu, on vie ne ivi po piljama; sad je njegov dom bunja, tj. kua, sagraena od velikih koncentrino sloenih kamenih blokova i ploa. Tih "kuica", od kojih su neke ve velike kue, nalazimo po cijelom primorju i na svim otocima i mnoge od njih jo i danas slue za privremeno stanovanje u poljima ili za sklonite stoci. Mnogo je od njih kasnije sagraeno, neke ak i u novije doba, ali neke, bez sumnje dopiru u neolit, kako nam to pokazuju ostaci jedne takve "kuice" u uvali "Skalezije" na Hvaru, gdje se, unutar koncentrino sloenih blokova kamenja. nalo neolitsko oruje. uvena Atrejeva grobnica kraj Mikene nije drugo nego takva "bunja", sloena od savreno tesanih kamenih blokova.

Grapeva pilja, pilja u uvali Pokrivenik na sjevernoj strani Hvara, i tolike druge, bile su svetita, posveena kultu praotaca, dok su mnoge tadanje pilje bile i dalje stanovi, neke trajni, a neke samo privremeni. Od svih tih svetita bilo je ono u Grapevoj pilji svakako jedno od najveih, ako ne i najvee na istonoj obali Jadrana kroz nekoliko stoljea. Sa svih strana, vjerojatno sa svih okolnih otoka, a moda i sa susjednog kopna, dolazili su u odreene dane neolitici da u ovom svetitu prinesu svoje rtve; tada je svaki prema svojoj mogunosti. pored ostalog, donosio, u obinim posudama, ili skupocjenim vazama, krasnim pliticama, ili lijepim vrevima, sjajno obojenim i ornamentiranim, vino ili ulje, ito ili kruh. Na oltaru, moda ba na onom prelomljenom stalagmitu u sredini velike pilje, ostavljali su to predcima u ast, dok su se istodobno prinosile i krvne rtve, blagovalo meso rtvovane divljai i stoke. A kad su se ceremonije zavrile, ostajao je u pilji veliki sveenik, pridijeljen kultu predaka i uvar njihova svetita. Postavile su se teorije da je i prugasta i meandrospiralna keramika, pa i obojena, iz sredinje Europe krenula prema jugoistonoj strani i istonom Balkanu, pa doprla duboko sve u Egejsko more. Prema tim teorijama je i kultura Sesklos-Dimini na Egejskom moru dola tim putem. Nalazi na Hvaru mijenjaju sasvim tu teoriju i pokazuju, da je na Jadranskom moru, na njegovoj istonoj obali, postojala jedna visoka neolitska, odnosno eneolitska kultura, koja je stajala u vezi sa zemljama na Sredozemnom moru, s onima na Balkanu, Dunavu, Alpama, sa susjednim Apeninskim poluotokom i Sicilijom, ali istodobno ovdje stvorila svoje plodove, razvila ih i usavrila do zamjerne visine. Sa obala Sredozemnoga mora, a ne obratno, irio se val ljudskog napretka, predstavljen obojenom keramikom koja je puna ivota, ljepote i sunca. Mnogobrojne rude, od kojih je napravljeno oruje i orue neolitskog stanovnitva primorskih krajeva, a kojih nema u prirodi u ovim krajevima, oit je znak importa bilo kopnenim bilo morskim putem. Meutim, ornamenti, napose oni bojadisane keramike, pokazuju da je import dolazio i s jedne i s druge strane. Nema sumnje, da je ve u eneolitu plovidba bila ve lijepo razvijena, to nam dokazuje u prvom redu slika lae, urezane na jednoj glinenoj ploi posude koju smo nali na Hvaru. Ta laa pokazuje da je primorskom neolitiaru poznato manevriranje jedrima i upotreba kormila. U unutranjosti zemlje nalazi se druga velika stanica mlaeg neolitskog doba Butmir, daleko poznat sa svoje spiralne keramike i svojih velikih radionica savrena kamena oruja i orua, a osobito sa svoje glinene plastike. Iz ovih je tvornica kamena roba ila po cijeloj sjeverozapadnoj esti Balkanskog poluotoka. Utjecaj Butmira iao je duboko u unutranjost, a nekoliko fragmenata, naenih u Grapevoj pilji, isto butmirskog tipa, pokazuje povezanost izmeu dananje sredinje Bosne i dalmatinskih otoka. Postoje i druga neolitska nalazita. Pojedinana nalazita, kojih se otkrilo dosta, samo su dokaz da je u mlae kameno doba ovjek ivio u svim naim krajevima. Da li je on tamo dostigao neki vii stupanj kulture, kao ovjek na Hvaru i u Butmiru, zasada nam nije poznato. Meutim, Hvar i Butmir idu u ona rijetka naselja koja otkrivaju da je i u neolitu u Europi, a napose u junoj i jugoistonoj, ovjek ivio na lijepom stupnju kulture, koja se dodue ne moe usporediti s onom Egipta i Mezopotamije, ali je sama po sebi lijepa i visoka. Veza izmeu naih krajeva neolita i Sredozemnog mora, veza sa Crnim morem i sa sredinjom Europom, utvrena je bez svake sumnje. Ako slojeve Grapeve pilje datiramo sa 3000-2000. g. pr. Kr., a one Butmira sa 2000-1800., to je meunarodna povezanost naih krajeva u ovo doba daleko vea, nego to e biti izmeu 2000. i 1000. g. pr. Kr., tj. visoka neolitska kultura naih krajeva pada zajedno s njenim velikim meunarodnim prometom, dok se u vrijeme bronane kulture ovi krajevi ograniuju na vezu

s kopnom, a veza s morem opada. Kraj neolita nazivamo eneolit, tj. doba kad ovjek jo uvijek ivi u mlae kameno doba, ali pored oruja i orua od kamena upotrebljava nakit, a i neko orue od bakra. .Jo uvijek je veza s kulturnim orijentom stalna, jer se bakar dobiva s istoka, po svoj prilici ve u gotovom nakitu ili u predmetima. Meutim, koliina bakrenih predmeta vrlo je mala, prevladava kamen. Bakreno doba u Dalmaciji isto bakrenog doba nije uope bilo, iako su neki nauenjaci smatrali potrebnim, da se doba od pojave bakra do pojave bronca naziva bakreno doba. Bakreni su predmeti, sve do otkria bronce, bili uvijek u nerazmjerno maloj koliini naprama kamenim i glinenim predmetima i zbog svoje mekoe nije bakar uope mogao imati neku veliku ulogu. Bakar nije bio nigdje materijal koji je prevladavao, pa ni u krajevima u kojima se on u obilju nalazio. Tim je manju vanost imao on u Dalmaciji, u kojoj bakrene rude u prirodi nema, i bakar se morao uvoziti. U Dalmaciju je doao bakar iz zemalja Istonog Sredozemnoga mora, gdje je ve u 4. tisuljeu bio poznat, i gdje su, u Egiptu, ve u prvoj treini etvrtog tisuljea pr. Kr. egipatske ene bojadisale kosu malahitom, tj. zelenim oksidom bakrene kovine. Sve do XII dinastije nije u Egiptu bila poznata mjeavina bakra sa cinkom, pa tako sva golema egipatska kultura do toga vremena (do oko 2000. g. pr. Kr.), dakle i ona piramida i mastaba, pada u Egiptu u eneolitsko doba. Jedan centar bakrene produkcije nalazio se ve u 4. tisuljeu na visoravni, koja se prua od Aleksandrette na Sredozemnom moru do armenskog Taurusa, odakle je irio svoje produkte i svoj utjecaj na zapad, istok, sjever i jug: u Troju, Egipat, Susu, Anau (u Turkestanu), gdje se, u Susi, nalo bakrenih predmeta, koji su stariji od egipatskih. Kad se u 3. tisuljeu razvila trgovina po Sredozemnom moru, dolo je tim, morskim putem, poznavanje bakra i u Dalmaciju. Istina je, jedini bakreni predmet koji moemo datirati, narukvica (armilla) koju smo nali u Grapevoj pilji na Hvaru. Nju stavljamo oko 2000. g. pr. Kr., ali je, nema sumnje, davno prije toga bakar bio poznat u dalmatinskom primorju. Bakrenih se predmeta, koje je teko datirati, nalo u ostaloj Dalmaciji vrlo malo, i to ne unutar slojeva kao u Grapevoj pilji, nego osamljeno. Istina, nisu ni Bosna ni hrvatski krajevi izmeu Save i Drave, naroito obilni bakrenim predmetima, ali ih se tamo nalo ipak razmjerno mnogo vie. Tome je uzrok taj, to je Dalmacija primala bakar morskim putem, dok su drugi nai krajevi primali bakrene predmete i ve pripremljenu bakrenu rudu i iz srednjoeuropskih rudnika, kad je tamonje stanovnitvo, upoznavi uvezene bakrene predmete i nauivi kako se do bakra dolazi, poelo iskoriivati svoje rudnike. Meutim, to je bilo u kasnijem odsjeku ovog vremena, dok su starija nalazita bakrenih predmeta primala bakar izvana, tj. iz krajeva izvan Europe (Bobota, Gria, Kutjevo, Mikleu, Orolik, Teanj, Laktai, Makovac, Nemila, Oraje, Travnik). Moda su predmeti naeni u ovim naim nalazitima izraeni na ovom podruju, ali je neobraeni bakar iz kojeg su izraeni uvezen. To su klinovi i sjekire, katkad masivno salivene iz otvorenih kalupa i onda okivanjem izraeni. Poslije ovog pnog doba, kad se bakar uvozio u Europu, poeo se i u Srednjoj Europi dobivati sirovi bakar. Tada je nastao jai uvoz bakrenih predmeta i neobraenog bakra kopnenim putem u nae krajeve. U Dalmaciji su nalazita bakrenih predmeta: Vrlika okolica (pola nadaka), Mu (jedna plosnata sjekira), Vinjani (kotar Imotski), Grabovac (kotar Imotski), vrljevo i otoci Bra i Hvar, Slivno (Podosoje), Dugopolje, Rogoznica (Omika). Osim toga nalazi se u splitskom arheolokom muzeju jedna iroka svedena sjekira, a u zbirci D. Savo u Splitu 3 nadaka i 1 zavojita uska sjekira, za koje se bakrene predmete ne zna na kojem su se mjestu Dalmacije nali.

Ako usporedimo ove rijetke nalaze bakrenih predmeta u Dalmaciji sa obiljem neolitskih naselja, vidimo da ih je vrlo malo. Ipak nema sumnje da je u Dalmaciji bilo kudikamo vie naselja ovoga eneolitskog vremena i da je i preko dalmatinske obale dolazio import bakra sa Istoka u Srednju Europu i zapadni dio Balkanskog poluotoka. Dolina rijeke Neretve, kasnije toliko vaan put sa obale u unutranjost, bila je bez sumnje i u ovo doba iskoritena, upravo onako kako je to bila i dolina Vardara i Morave za Srednji Balkan i Podunavlje. Pored bakrenih predmeta karakteristina je za posljednje razdoblje eneolita pojava nakita iz koljke spondylus koja je dolazila s obala Crnoga mora. Meutim, mi smo nali nekoliko primjeraka spondylusa u naslagama Grapeve pilje na Hvaru, pa je, prema tome, i Jadransko more dolazilo u obzir u pogledu uvoza ove koljke na Balkan i u Podunavlje. I ako je za slavonske krajeve Crno more vjerojatnije, ne moe se iskljuiti ni Jadransko, odakle su vodili rijeni putevi i na sjever i na istok. Dalmacija u bronano doba Oko 2000. pr. Kr. proirila se bronca u Europu. Pronaena u Iranu, donesena u Sinear i Egipat, ova je nova ruda, mjeavina bakra i kositra, donosila onu prednost koja je bakru manjkala, vrstou. Polovinom 15. stoljea pr. Kr. bronca je ve dobro poznata u Grkoj i na Egejskom moru. Tu ona dominira sve do 7. stoljea, i cijelo je homersko doba u ovoj kulturi, mada je tada i eljezo ve upotrebljavano. U bronano doba udaraju, pored svih lokalnih razlika, u oi neki kulturni okruzi, i tu moemo uoiti: egejski okrug, zapadni (Italija, panjolska, Francuska, Engleska), srednjoeuropski i istonoeuropski. Od ovih se okruga upravo odvaja onaj Egejskoga mora, gdje se u to doba die kultura do vrlo visokog stupnja: na Kreti, na susjednim otocima i na obalama Egejskog mora. Prodirui, bez sumnje, s ovih obala u unutranjost Europe, putovima, koje su obiljeavali: more, rijeke i gorski prijelazi ilo je poznavanje bronce i bronane kulture prema sjeveru, zapadu i istoku, utrtim putovima, i doprlo najkasnije do Skandinavije, gdje je onda najdulje i potrajalo. Pojavu bronce na Egejskom moru moemo odrediti sa godinom 2200. pr. Kr., u hrvatskim krajevima oko 2000. g. pr. Kr., dok je u srednjoj Europi upoznata bronca oko 1800, po nekima tek oko 1000. g. pr. Kr. Bronano doba razvijalo se i unutar spomenutih okruga u raznim zemljama razliito, primalo poseban razvoj na Pirinejskom poluotoku, na Apeninskom, u Velikoj Britaniji itd. Hrvatski krajevi u ovo doba dolaze u ui dodir ne samo sa Srednjom Europom i Balkanom, nego naroito sa Italijom. Sudei po nalazima pojedinih bronanih predmeta, Dalmacija je u bronano doba slabo naseljena, pravih bronanodobnih naselja nema mnogo, dok su neka postojala i kasnije, u eljezno doba, uz velik inventar bronanih predmeta starijega tipa. Bronani predmeti koje .moemo uvrstiti u ovo doba nali su se u Dalmaciji na mjestima: Grabovac (Imotski), vrljevo (Ogorje), na Mosoru (povrh rnovnice), Kozina (Vrgorac), Banja (Vrgorac), Sitno, eevica, Podgrade (Dolac), Kuie, Dugopolje, Vrpolje kod avine, Vuevica, Rogoznica, Vojni, Orahovie, Katuni, Privae (Mu), pa na otoku Hvaru (mnoga nalazita u okolici grada Hvara: Vrotca, Vira, Spile, Motohit i dr.), na otoku Brau (Vija luka, Krug, Rat kraj Bobovia i Loia), na otoku Visu (Komia i dr.), na otoku Ugljanu (Novalja), na otoku Koruli (Blato). U splitskom se muzeju nalazi nekoliko lijepih bronanih keltova, za koje ne znamo tono gdje su se u Dalmaciji nali. Dalmacija ovoga vremena zaostaje za ostalim hrvatskim krajevima gdje je pravljenje bronanih predmeta lijepo razvijeno. U Dalmaciji je sada sve uvoz, unesen u nju, skoro uvijek morskim putem, iz Italije ili iz zemalja oko Egejskoga mora.

Ne moe se sumnjati da je i sada, preko Dalmacije, prolazila trgovaka roba u njeno zalede, i obratno, iz Bosne neretvanskom dolinom na more. Ovo je doba velikih moreplovaca Egeokreana, koji na svojim laama obilaze po cijelom Sredozemnom moru, idui putevima kojima su u Dalmaciju i Jadran donijeli poznavanje bakra i bronce. Kroz Jadransko more ile su jo u neolitu egeokretske lae da preuzmu jantar koji je dolazio s obala Sjevernog i Baltikog mora Labom u dananju eku, pa preko Dunava u istone Alpe, a onda na Jadransko more. Tim su istim putem odnosili jantar i dovozili u zamjenu drugu robu egeokretske lae i u bronano doba. Jesu li i stanovnici Istone Jadranske obale svojim laama i u ovo doba obilazili Sredozemno more, kako su to bez sumnje inili u neolitu, ne moemo niim potkrijepiti, jer nam nedostaje onakav dokaz, kakav nam je za neolit dala slika jedne lae urezana na jednoj glinenoj posudi, to smo je otkopali u neolitskim slojevima Grapeve pilje. Plovidba u mlae kameno doba ila je uz obalu, pa su lae, koje su iz zemalja istonog Sredozemnog mora ile po jantar u sjeverni Jadran, svakako prolazile uz dalmatinsku obalu, a otoci su im bili najbolji putokaz, onako, kako su otoci Egejskog mora sluili za plovidbu izmeu junog dijela Balkanskog poluotoka i Male Azije. Samo se po sebi razumije da su te lae morale esto pristati u razne luke, bilo za oluje, bilo zbog vode ili hrane. Tako je dalmatinska obala bila tranzitno podruje za trgovinu jantarom jo u neolitu, to se nastavilo u bronano doba, kad inae kultura ove obale ne samo nije bila vie na onako visokom stupnju kao u neolitu, nego vrlo primitivna. eljezno doba Oko godine 1000. upoznae stanovnici Dalmacije eljezo, koje je k njima dolazilo morskim putem, iz Grke, a moda i iz Italije, kako nam to svjedoe bronane fibule toga doba isto italskog tipa, naene u velikom broju u Gorici kod Posuja, na dalmatinsko-hercegovakoj granici. Ovom razdoblju pripadaju nalazita: Rogoznica (Omi), Podgrae (Dolac), Dugopolje, Kuie, Podstranje (Imotski), Grabovac, Bobovia, Loia, otok Vis, otok Hvar, otok Korula, Vrhpolje (kod avine), Imotski, Zagradina kod Imotskoga, Prahulje (kod Nina), Vojni, Nin, Bokanjac, vrljevo (Ogorje), Banja. U ovim se nalazitima nali predmeti, koji nas upuuju, veinom, na starije eljezno doba (Hallstatt), dok su nalazita kasnijeg doba (latenskog): Zasiok, Dugopolje, Podstranje (Irnotski), Grabovac. U nalazitima Podgrae (Dolac), Kuie (Omi) i Rogoznica (Klobuk, Omi) nalo se predmeta i starijeg i mlaeg eljeznog doba. 2.STANOVNICI DALMACIJE U 2. I 1. TISULJEU Iliri, Kelti i Grci U bronano i u eljezno doba stanuje u Dalmaciji isti narod koji je moda ve u poetku bronanog doba doao sa sjevera ili sjeveroistoka na Balkanski poluotok i na Jadranske obale u doba velike seobe Indoeuropejaca. Tim Indoeuropljanima pripadala su razna plemena koja su Grci, a onda Rimljani nazivali esto skupnim imenom Iliri. Ta su plemena bila jezino srodna, ali ne i jedinstvena. Mnogobrojne gomile (gromile) koje se nalaze, osobito po brjegovima Bosne, Hercegovine i Dalmacije, u pojedinostima razliite, pripadaju oito plemenima koja su imala slian nazor na prekogrobni ivot i slian posmrtni obred. U novoj domovini udaljenost i gorja su ih razdvojila i odijelila, i oni su otada ivjeli i razvijali se u posebnim prilikama, esto vrlo razlinim, i dok su se negdje uzdigli do visokog stupnja kulture, kao u Bosni, na Glasincu, u Dalmaciji su tek primali ono to im se izvana donosilo. Zbog toga su nalazi bronanog i eljeznog doba u Dalmaciji uglavnom oskudni, a koliko ih ima jaih i veih, oni bez sumnje pripadaju gornjem sloju stanovnitva koji je kupovao od putujuih trgovaca doneenu robu ili od naprednijih srodnih plemena ili od drugih stranih.

Utvreno je da je cijela sjeveroistona Italija pod jakim utjecajem "ilirske kulture", kojoj pripada cijeli kraj od Halstatta na sjeveru, pa do Makedonije na jugu. Kultura Villanove donesena je od tih "Ilira" u Italiju. Kultura Este je bez svake sumnje ilirska. Prema tome su s obje strane Jadrana, sve do dolaska Kelta u alpske i hrvatske krajeve, nastavala plemena koje oznaujemo imenom Iliri. Lingvistika i arheologija to utvruju. Tom narodu pripadahu i stanovnici Dalmacije u 2. i 1. tisuljeu pr. Kr. Kako su pojedina plemena bila razmjetena po dalmatinskoj obali i otocima, poznato nam je tek za 4. stoljee, kad ih, izmeu 338. i 335. g. pr. Kr. opisuje Pseudo-Skilaks u svom "Periplusu". Tada su od rijeke Mirne u Istri do Krke u Dalmaciji i na svim otocima pred tom obalom nastavali Liburni. "Poslije Liburna dolazi narod Ilira, i Iliri stanuju do Haonije, koja se nalazi nasuprot Kerkyri, Alkinojevu otoku". Pseudo-Skilaks dijeli Ilire u: Hierastamne na jugu Krke, Hylle, koji su nastavali na poluotoku Hyllis, tj. izmeu ibenskog i Katelanskog zaljeva, Buline, koji su bili njima na istoku do rijeke Nesta (Cetine). Njima na istoku i jugoistoku, uz more, do Narona (Neretve) nastavahu Manijci. Do Manijaca, u unutranjosti bili su Autarijati. Od Boke kotorske na jug ivljahu Enhelejci. Grke prie dovode maloazijske Henete u Jadransko more, vode po njemu Argonaute, i unose ga u svoju mitologiju. Vjerojatno je da su i Feniani, koji su naslijedili brodarsko znanje Egeokreana, zalazili u ove krajeve, na putu u sjeverni Jadran gdje je zapoinjao ve spomenuti jantarski put koji je preko Alpa vodio na Sjeverno more. Jo u doba mikenske kulture dolazila je grka roba u sjeverne krajeve Jadrana koju su prenosili ili Grci sami ili Feniani, to je utvreno nalazima u Novilari i Nesakciju, a i drugdje. Da se na tom putu lae svraahu i na dalmatinsku obalu, o tom nema sumnje. Od 7. stoljea dalje moemo bez svake sumnje utvrditi trgovinu i trgovake veze izmeu grkih zemalja i dalmatinske obale. Vjerojatno je da je morskim putem i uem Neretve dolazio uvoz grkog oruja (kacige, koljenice) na Glasinac, iako bi to moglo biti i kopnenim. Grka kaciga, naena u Ararevoj gromili na Glasincu, ide u 6. st. pr. Kr. U Dalmaciji je otkopana jedna grka vaza arhajskoga stila iz 7. st. pr. Kr. Grke, korintske kacige i koljenice, otkopane u Vijoj luci, blizu Bobovia na Brau, iz 5. su st. pr. Kr. Vjerojatno je ve u to vrijeme postojalo manje grko naselje na uu Neretve gdje se preuzimala roba pristigla iz grkih krajeva i utovarivala se ona koja se u zamjenu davala. U to doba velike grke kolonizacije istonoga i zapadnoga podruja Sredozemnoga mora, od 8. do 6. stoljea, kad s kolonizacijom ide usporedo i trgovina, i to velika trgovina, koja struji iz matere zemlje sredinom Sredozemnog mora, Jadransko je more po strani, i u nj zalaze grke lae i grki trgovci, ali jo ne osnivaju svoje kolonije. Razmjetaj "ilirskih plemena" uzdu Jadranske obale i u unutranjosti Dalmacije poremetila je provala Kelta. Kelti, koji su bili preplavili cijelu zapadnu Europu, a krajem 5. st. pr. Kr. preli u Italiju i istonoalpske zemlje, sve do Dunava, zapoee oko godine 300. nove pohode i irenje s jedne strane u Italiju, a s druge u Podunavlje i na Balkan. Tada oni prodiru duboko u ugarsku nizinu, u Posavinu i Podravinu, Liku i Krbavu i dolinama rijeka prodiru na Balkan. Prodirui prema jugu, doprijee do Neretve, gdje potisnue Ardijejce, koji prijeoe na lijevu obalu Neretve i potisnue Autarijate. Meutim Kelti napadoe i Autarijate, koji se onda iselie na junu Moravu i Taru. Jedan dio Kelta ostade tada u krajevima izmeu Save, Drave i mora i u krajevima oko Une i Vrbasa, pa pomalo i do Neretve, gdje se u zapadnim stranama stopie s ilirskim plemenima Japuda u tolikoj mjeri da je ovdje nastala ilirsko-keltska mjeavina, koja u Strabonovo doba (tj. u doba Augustovo) izgleda kao jedinstven narod. Isto su tako, i ako u manjoj mjeri, i Delmati ilirsko-keltski mjeanci. Ti Kelti donijee sa sobom latensku kulturu (La Tene II) koja

se duboko ukorijenila u Posavini i Podravini i oko savskih pritoka, poneto u Bosni i Hercegovini, a prodire i u Dalmaciju. Pred keltskim pritiskom Ardijejci koji su, kako smo vidjeli, potisnuli Autarijate i preli na lijevu obalu Neretve, spustie se dolinom Neretve na more i potisnue ili pokorie Manijce. Oko dananjeg upanjca, a ondanjeg Delminija, nastavahu ilirskokeltski Delmati, za koje doznajemo prvi put 189. godine, kad ih je pokorio ardijejsko-ilirski kralj Pleurat. Ve prije toga u 3. stoljeu prodrijee Delmati do obale, pokorie ili potisnue Buline, i ustalie se u primorju od Trogira (Tragurion) do ua Cetine, dok istodobno zadrae svoj prijanji posjed u unutranjosti s glavnim gradom Delminijem. U posljednjim godinama 5. st. pr. Kr. zbile su se na Sredozemnom moru vrlo velike promjene: najvea grka drava, Atena, koja se poetkom ovoga stoljea bila uspela do velevlasti, bila je slomljena od drugih grkih drava pod vodstvom Sparte. U to vrijeme meusobnog grkog obraunavanja i ruenja dotadanje atenske prevlasti javljaju se ponovno dva stara neprijatelja grkoga svijeta: Perzija na istoku i Kartaga na zapadu. Sada je ponovno na zapadnom Mediteranu uskrslo pitanje tko e postati gospodar Sicilije i s njom Tirenskoga mora, Grci ili Kartaani, Indoeuropejci ili Semiti. U ratu koji je zapoeo 409. godine izmeu Kartaana s jedne, a Sirakuze i grkih gradova s druge strane, kad je ve izgledalo da e Grci podlei, nametne se u Sirakuzi dvadesetpetgodinji Dionizije; prisvoji vojnu i civilnu diktaturu i prisili svoje sugraane na borbu za obranu domovine. Kad je u napornoj borbi Dionizije uspio i najvei dio otoka sebi pokorio, krene on na stvaranje sirakukog imperija. Tirensko more trebalo je da bude sirakuko, ulaz u to more, Mesinski tjesnac, u njegovim rukama. U tu svrhu osvoji on juni dio Italije, i osnova uporita na italskom kopnu, Elbi i Sardiniji. Meutim je kod Dionizija sazrela i druga imperijalistika misao: stvaranje sirakukog imperija na Jadranskom moru. Tad se upravo ruila etruanska prevlast nad italskim plemenima na sjevernom dijelu zapadne obale Jadrana. Poto je stekao prijatelje na istonoj obali Jonskoga i junoga dijela Jadranskog mora, Dionizije zahvati odmah u samu sredinu Jadrana, i oko 390. g. pr. Kr. zaposjedne otok Issu, dananji Vis, odakle je mogao najlake i najsigurnije uspjeno braniti i svoje lae koje su plovile Jadranom i svoje novo kolonijalno carstvo na njemu. Po svoj prilici na mjestu gdje je jo od neolitskih vremena postojalo predindoeuropsko naselje podie on novi utvreni grad. U tom novom gradu postavi Dionizije svog eparha s flotom trijera da upravlja imperijem na Jadranu i da ga uva. Na visokom Humu (585 m), koji dominira itavim otokom i odakle se iri pogled sve do italske obale na zapadu, a do Kotora na jugu, Zadra na sjeveru, preko Braa i Hvara do Splita i makarskog primorja, Neretve, Peljeca, Korule i Mljeta - stajala je budna straa i obavjeivala Dionizijevog eparha u Issi o kretanju laa po Jadranu da u eventualnoj potrebi krene sa spremnim i brzim trijerama u pomo novim kolonijama, prijateljima i saveznicima i sirakukim i sicilskim trgovcima, napadnutim od gusara ili od starosjedilaca. Nekako istodobno s osnivanjem kolonije na otoku Issi osnovao je Dionizije, ga nazivaju Stariji, na zapadnoj obali Jadrana, na njegovu najistaknutijem ,mjestu koloniju Ankon, kasniju Anconu, i njoj na jugu koloniju Numanu. ima na sjeveru, u podruju Padova ua, dobio je on u svoje ruke Adriju i uveo u nju sirakuke koloniste. Tim je nainom Dionizije Stariji imao u svom rukama tri vane toke na istonoj italskoj obali, iz kojih je onda stupio u m promet s okolnim stanovnitvom, u prvom redu s Venetima. Da proiri zonu svog utjecaja, Dionizije je godine 385/4. pr. Kr. pomogao nekim stanovnicima s otoka Parosa u Egejskom moru da se nasele na otok Pharos na Jadranskom moru. Prvi otpor protiv prodiranja s mora

Parani su, dakle, s pomou Dionizija Sirakukoga u vezi sa stvaranjem njegova kolonijalnog carstva i pod njegovom zatitom osnovali svoju koloniju na otoku Pharosu i to su novo naselje odmah i utvrdili. Starosjedioci na Pharosu, koji u prvi mah nisu prijeili grkim kolonistima da se na njihov otok nasele, moda zbog nemogunosti da se opru Dionizijevoj vojsci koja ih je uvela, a moda su oni spoetka i pristali na to naseljenje, poee se malo poslije toga buniti protiv stranaca. Iz svog utvrenog poloaja gledali su oni nerado kako se die i utvruje grki grad i, kad je njihovo neraspoloenje prema strancima dolo do vrhunca, pozvae svoje suplemenike Ilire sa suprotne obale, izmeu Cetine i Neretve, da im pomognu protjerati Grke. Iliri se odazvae pozivu, i na stotinama malih laa doe ih 10.000 u pomo hvarskim starosjediocima. Oni napadoe Grke, neke poubijae, neke zarobie, a grad im opsjednu. Bilo je to 384. g. pr. Kr. U toj nevolji hvarski Grci dojavie Dionizijevu namjesniku, eparhu na Issi, da su ih napali i opkolili Iliri. Odmah krenue Dionizijeve trijere iz Isse, napadoe male ilirske brodice, potapajui ih i zarobljujui bez velike muke. Diodor nam pripovijeda da je u tom sukobu poginulo 5000 Ilira, a da su ih Grci zarobili 2000. Bio je to prvi otpor domaeg stanovnitva protiv stranaca to nam je povijest zabiljeila. Otada do danas vodila se neprestana borba izmeu domaeg elementa i raznih prodiranja s mora. To je sr cijele dalmatinske povijesti kroz vjekove i tisuljea. Bilo je vremena kad se strani element, dolazei s mora, uspio ustaliti, ali ga onda domai malo po malo, ali stalnim pritiskom, uspio potisnuti i asimilirati. Pobjeda na Pharosu i kod njega, uvrstila je Dionizijev ugled i mo na Jadranu. Nasljednik Dionizija Starijega, koji je 367. umro, njegov sin Dionizije Mlai nije nastavio vladu u duhu svog oca. Spoetka je Dionizije Mlai zadrao kolonijalno carstvo to mu ga je otac ostavio, ali je ve rano nestalo onog straha koji je njegov otac bio ulio gusarima, pa su se neka plemena na junom Jadranu i Otranskim vratima dala na gusarenje u tolikoj mjeri da se trgovci nisu usuivali ploviti u Jadransko more. Uzalud je on osnovao u Apuliji dva grada da osigura plovidbu, uzalud je njegov vojskovoa Filistes krstario sa sirakukom flotom po Jadranu; unutranji nemiri u Sirakuzi i na Siciliji sruie njegovo carstvo. Isejska drava i Samostalni Pharos U doba raspadanja sirakukog carstva, osamostalie se Issa i Pharos. Bilo je to oko 350. godine pr. Kr. Kroz 40 godina od svoga osnutka Issa se pod vlau Sirakuze i glavni grad njena kolonijalnoga posjeda ne samo obogatila, nego su njeni stanovnici dobro upoznali i prilike na Jadranu i jezik i obiaje Ilira i ostalih starosjedilaca na istonoj njegovoj obali. Sada je Issa na svoju ruku, na zgodnim poloajima naselila svoje graane da moe s jedne strane dati novih zemalja svom poljoprivrednom stanovnitvu, a s druge lake trgovati s domorocima. Ta su mjesta bila: Tragurion, dananji Trogir, Epetion, kod dananjeg Stobrea i Salon, kasnija Salona, dananji Solin, na kopnu, i jedno naselje kod Lumbarde na otoku Koruli. Neka od tih naselja Issa je prva osnovala, a neka, kao u Salon, koja su vjerojatno i prije postojala, uselila svoje stanovnitvo i sebi ih pokorila. Tako se polovinom i krajem 4. st. stvara na Jadranskom moru jedna kulturna drava s grkim elementom kao vladajuim, sa sreditem u Issi, na otoku Visu. Ta drava, koja od sada pa sve do 231. g. pr. Kr. ne zavisi ni o kome, postaje 231. g. saveznik Rima, i ostaje i dalje kao njegov saveznik nezavisna. Punih 300 godina postojala je na naem moru slobodna i nezavisna issejska drava koja je, uz Pharos do njegove propasti 219. g. pr. Kr., a onda sama, bila vrsta i neprekidna veza izmeu kulturnoga grkog svijeta na Mediteranu i naih obala.

Slobodna republika, sa svojim ustavom, znala se odrati i u najtee doba kakvo je bilo onda kad su Iliri svom snagom napadali na nju da ju poput ostalih grkih gradova na svojoj obali i otocima pokore, a i kasnije u toliko prilika i neprilika. Kao i Issa, traio je i samostalni Pharos mjesta za svoju ekspanziju na dalmatinskom kopnu kamo e moi sa sigurnou prodavati robu koja je dolazila iz Grke. U tom nastojanju sukobio se on s Jadassincima (Zadranima) i njihovim saveznicima. Sauvao nam se natpis, naen na Hvaru, koji govori o pobjedi Pharana nad Jadassincima, tj. stanovnicima Jadasse, kasnije Jadere (Zadra). U tom natpisu posveuju Pharani "oruje zaplijenjeno od Jadasinaca i njihovih saveznika" nekom svome boanstvu. Jadasinci i njihovi saveznici bili su Liburni koji su se oprli prodiranju Pharana u njihovo podruje, isto onako kako su se hvarski Iliri odmah u poetku oprli njihovoj kolonizaciji na Hvaru. Vjerojatno je da su Pharani, poslije pobjede nad Liburnima, podigli svoja uporita na liburnijskom tlu, moda Asseriju (Podgrae) i Varvariju (Bribir), kojih su bedemi navlas slino onima kojima je bio utvren Pharos i kula "Tor" koja se die nad Jelsom na Hvaru. Meutim, to kolonizatorsko nastojanje Pharosa nije uhvatilo dublje korijenje, i osim spomenutog sukoba s Jadasincima, ne nalazimo mu kasnije nikakva spomena ni traga. Osim Pharosa podigoe Grci na istom otoku drugo svoje naselje, na mjestu dananjega grada Hvara, koje se bez sumnje zvalo Dimos, kako nam to pokazuju mnogobrojni novci ove samostalne grke kolonije. Na dalmatinskom kopnu bio je u 4. st. u kraju izmeu ibenika i Trogira grad Herakleia s lijepom lukom, vjerojatno dananja Rogoznica, a na Neretvi, nedaleko njena ua, jedno trgovako naselje kome ne znamo imena. Kad je u polovici 4. st. pr. Kr. Pseudo-Skilaks pisao svoj "Periplus", nalazili su se na dalmatinskoj obali i otocima grki gradovi koje on takvima naziva: Issa, Pharos i Herakleia. Pored toga su ve tada postojali Dimos na Hvaru i jedno grko naselje na Neretvi. U 3. st. cvatu uz spomenute gradove issejske faktorije: Tragurion (Trogir), Epetion (Stobre), Salon (Solin) i jedno manje naselje kod Lumbarde na Koruli. U l. st. pr. Kr. postoji na otoku Koruli grad Kerkyra. Kad je ona osnovana i gdje se tono nalazila, ne znamo. Ve smo spomenuli kako je Issa osnovala na otoku Koruli svoje naselje na mjestu dananje Lumbarde. Pseudo-Skilaks spominje u svom "Periplusu" i otok Korulu i naziva ga imenom kojim se i kasnije zvao: Kerkyra Melaine, ali on ne spominje na njemu nikakva grkog grada, i izriito spominje na otocima samo dva grka grada Pharos i Issu. Kada je osnovan grad na ovom otoku, koji Strabon spominje i kae da su ga osnovali Knidijci, ne znamo. Moda je on identian s onim naseljem kraj Lumbarde. Grke kolonije Issa i Pharos brzo su procvale. Ureene poput slobodnih grkih "polisa" imale su svoj ustav, a u stalnoj vezi s maticom zemljom ile su u korak s njenim napretkom i razvojem njene kulture. Potpuno slobodne od polovice 4. st. pr. Kr. kovale su svoje novce, a mnogobrojni naeni natpisi i skulpture svjedoe o visokom stanju njihova politikog i duhovnog ivota. Preko 120 godina issejska drava (od 350. do 231. g. pr. Kr.), kojoj je glavni grad bio Issa (dananji Vis na otoku Visu), nasljednica sirakuke vlasti na srednjem Jadranu, svojim brojnim laama, svojom organiziranom vojnom snagom i svojim bogatstvom, ulivala je potovanje okolnim barbarima. I isejske naseobine i sama Issa i slobodni grki gradovi Pharos, Dimos i Herakleia, razvijali se kroz to vrijeme nesmetano, njihova je trgovina cvala, njihove veze s ostalim grkim svijetom na Mediteranu bijahu vrlo ive.

Mnotvo novca iz grkih gradova cijelog Mediterana, naenih na Hvaru i Visu, pokazuje ivu trgovinu s tim krajevima u to vrijeme. 3.ILIRSKA DRAVA Gospodstvo Ilira na Jadranu i prvi sukob s Rimom Oko polovine 3. st. pr. Kr. ilirsko pleme Ardijejci, kojemu je sredite bilo u dananjem makarskom i neretvanskom primorju, uspjelo je oko sebe okupiti nekoliko ilirskih plemena na istonoj obali Jadrana i u njenu zaleu. Nova ilirska drava javlja se sada u konceptu balkanskih drava, mijea se u komplicirane grke prilike i sklapa saveze u prvom redu s Makedonijom. Osobito se istie ilirski kralj Agron koji je do 231. g. pr. Kr. uspio spraviti pod svoju vlast gotovo sve grke kolonije na istonoj obali Jadrana, u prvom redu Pharos, Hvar. On posjedne i Issu, ali mu ne uspije zauzeti je. Njegova se drava sada protezala od Krke na sjeveru do Epira na jugu, obuhvaala je dakle cijelu istonu obalu Jadrana od Krke do june granice dananje Albanije, osim gradova Apolonija i Epidamna. Kad je Rim postao u 4. st. gospodar istone obale Apeninskog poluotoka, od Padske doline pa sve dalje na jug, i tim i zapadne obale Jadrana, bio je silom geografijskog poloaja uvuen u sferu pitanja i interesa na ovome moru. Te su geografijske prilike nalagale Rimu da postane gospodar i ovoga mora, do tada u vlasti Ilira. Poslije smrti ilirskoga kralja Agrona (230. g. pr. Kr.), nastavi njegovu politiku njegova udovica Teuta. Njena vojska napadne Epir, zauzme mu glavni grad Foinike i prisili Epir da sklopi savez s Ilirima. Sad je Teuta htjela uzeti i preostale grke gradove unutar svoga podruja: Issu, koju je nastavila podsjedati, Epidamnos - dananji Dra, Apoloniju - kod Valone, i Korkiru - Krf. Tako se na zapadnom dijelu Balkana stvarala sve jaa ilirska drava koja obuhvaae istonu obalu Jadrana od Krke do Epira. U takvim prilikama, osjeajui se potpuno gospodari Jadrana, ilirski su gusari, koji su i prije po Jadranu gusarili, postali siloviti i poeli nemilice napadati grke lae u krajevima koji nisu pripadali njihovoj dravi. Rimski podanici i saveznici na zapadnom dijelu Jadranskog mora obraali su se i prije Rimu, tuei se na napadaje ilirskih gusara i molei da ih zatiti. Rim nije dotada uvaavao tube italskih trgovaca, smatrajui, vjerojatno, gusarenje kao redovitu pojavu u tom moru. Prilike su se meutim tako razvile da je Rim, koji je sve do malo godina prije toga bez ikakve moi na moru, uspjesima u prvom punskom ratu postao jaka pomorska sila. Koliko moda u to i nisu bili upueni Iliri, to su vrlo dobro znali isejski trgovci. Kad su sada Iliri u svom osvajakom naletu htjeli podiniti i Issu, pa je i podsjeli, obrate se Issejci Rimu i zamole senat da njih i njihovu dravu primi kao svoje saveznike, to ovaj i uini. Kad su ponovno dole tube italskih trgovaca na ilirske gusare, Rim, potaknut i od Issejaca, poalje poslanstvo ilirskoj kraljici Teuti, traei, da ona svojim podanicima zabrani gusarenje po Jadranu i da opozove svoju flotu koja je opsjeda Issu. Rimskim poslanicima Gaju i Luciju Korunkaniju (Coruncanius) pridruio se i isejski poslanik Kleemporos. Teuta, ne poznavajui snagu Rima, nije htjela dopustiti da se on mijea u njene poslove i obea poslanicima samo to da se rimskim podanicima nee od strane ilirske drave nikada to zlo dogoditi. Ujedno izjavi da ona ne moe svojim podanicima zabraniti gusarenja po Jadranu jer je to njihova privatna dobit. Rimski se poslanici nisu ovim njenim odgovorom zadovoljili, i Korunkanije Mlai - kako je Polibije zabiljeio - odgovorio je Teuti da e Rimljani sami svoje podanike od gusarenja tititi, a nju prisiliti da takav zakon mijenja. Odgovor Teutin, koja je precjenjivala svoju snagu prema rimskoj, odgovarao je tadanjoj situaciji na Balkanu na kojem je ilirska drava, u savezu s Makedonijom, doista odluivala.

Rimu je takav odgovor samo dobro doao. Trebalo je samo jo udesiti sve da i narod, koji je tek nedavno iziao iz dugotrajnog punskog rata, pristane na nov rat. I tome se nalo pomoi. Kad se rimsko poslanstvo vraalo s Teutina dvora, bude ono na putu napadnuto i rimski poslanik Korunkanije Mlai i isejski Kleemporos ubijeni. U Rimu se razglasilo da je rimski poslanik ubijen potajno po naredbi Teute, to je ona odluno porekla, i ak je poslala poslanstvo u Rim ne bi li kako izgladila nesporazum koji je nastao. Istodobno je nastojala svoj posjed na Jadranu i Jonskome moru uvrstiti i proiriti. U tu je svrhu nastavila zaposjedati Issu. Meutim, Teuta posla na jug vojsku koja je imala zauzeti Epidamnos (Dra). Kad Iliri nisu uspjeli osvojiti taj grad, opkolie Korkiru (Krfl. U toj nevolji obrate se i Epidamnos i Apolonija i Korkira Etolcima i Ahejcima, a i Rimljanima za pomo. Etolci i Ahejci poslae im u pomo svoju flotu koju Iliri, pomognuti od svojih saveznika Akarnanaca, porazie. Sada zauzee Iliri Korkiru i postavie u njoj zapovjednikom dosadanjeg zapovjednika na Pharosu Dmitra Hvaranina, koji je kod Ilira zauzimao visok vojniki poloaj i bio vjerojatno zapovjednik njihove flote. Hvarski Grk bio je dobro upuen u snagu rimske flote i znao je dobro da se ilirska flota, koja je svojom brojanom nadmoi mogla pobijediti male grke mornarice, nije mogla uspjeno oprijeti rimskoj koja je i same Kartaane pobijedila. Kad je Dmitar Hvaranin saznao da je velika rimska flota od dvije stotine lac isplovila iz Tirenskog mora i da kree prema Korkiri, shvatio je odmah da je svaki otpor uzaludan i da je ilirska stvar na Jadranu izgubljena. Uz privolu Korkiraca stupi Dmitar Hvaranin u pregovore s Rimljanima i predade im Korkiru (229). Iza toga predadu se Rimljanima Apolonija i Epidamnos. Rimska vojska koja je bila dola iz Brundisiuma (Brindisi), zauze okolinu ovih mjesta, a rimska flota otplovi na sjever, da oslobodi Issu od zaposjedanja Ilira. Rimljani oslobodie Issu i uzee je pod svoju zatitu, a onda krenue na Pharos, koji se bez otpora preda. More je bilo u rimskim rukama, a rimska je vojska bila spremna da krene prema sjeveru. Vidjevi da nije spremna boriti se s Rimljanima, Teuta, koja se tada nalazila u tvrdom Rhizonu u Boki kotorskoj, zatrai mir. Rimljani pristadoe na mir pod uvjetom da im Iliri plaaju danak i da se obveu da vie nee ploviti junije od Lissa (Ljea) s vie od dvije lae, a i te dvije lae ne smiju biti oruane. Grki gradovi Issa, Epidamnos i Apolonija, i ilirska plemena u dananjoj Albaniji, Partini i Atintani, postadoe rimski saveznici. U slian je odnos prema Rimu dola i Korkira (Krfl. Pharos i neka ilirska plemena predadoe Rimljani Dmitru Hvaraninu da njima vlada kao samostalan vladar, saveznik Rima. Kad su Rimljani tako slomili ilirsku dravu, koja je odsad obuhvaala samo maleno podruje oko Boke kotorske, otprilike primorje od dananjeg Ljea do Dubrovnika sa zaleem, poslae poslanike u grke gradove da jave Grcima da su oslobodili Jadransko more od ilirskoga gospodstva na korist italskih i grkih pomoraca. S druge strane su Grci doista bili oduevljeni ovom pobjedom Rima nad Ilirima, toliko da su u znak zahvalnosti dopustili Rimljanima da sudjeluju u Istmijskim igrama, ime priznadoe Rimljane za civiliziran narod. Pritom nisu Grci vidjeli da se Rim nee zaustaviti na ilirskim obalama i da e i oni doskora postati plijenom rimskog orla. Nova borba protiv tuinaca i propast ilirske drave To je ipak brzo uvidio Dmitar Hvaranin, vladar nove drave pod rimskim protektoratom, pa je, poto je ojaao svoju vojsku i svoju mornaricu, sklopio savez s Antigonom Dosonom, koji je nastojao pod makedonskim vodstvom uspostaviti jedinstvo svih Grka. Istodobno je bio Dmitar u prijateljskim odnosima sa Skerdilaidom, koji je bio najutjecajniji ovjek u ilirskoj dravi, u kojoj je vladao malodobni Agronov sin Pines. tovie, Dmitar se i oenio s Triteutom, majkom ilirskog kralja, malodobnog Pinesa, i posta Pinesov skrbnik. Tako je Dmitar stvorio neke vrsti personalnu uniju izmeu svoje i Pinesove drave.

Kad je Dmitar mislio da je dolo vrijeme za akciju, otplovi 220. g. zajedno sa Skerdilaidom s velikom flotom od 90 laa preko Ljea na jug, krei time ugovor s Rimljanima. U Rimu su vidjeli da treba brzo raditi i pozvae Dmitra na opravdanje. Oni su stvorili Dmitrovu dravu da pocijepaju ilirsku, a on se sada sjedinio s Ilirima, to vie stupio u savez s Makedonijom koja mu je omoguivala da u povoljnom momentu izbaci Rimljane s Balkana. Dmitar ne pode u Rim, na to senat posla protiv njega, 219. g., oba konzula L. Emilija Paula i M. Livija Salinatora s kopnenom vojskom i mornaricom. Meutim se Dmitar Hvaranin prevario u raunu. Pomo koju je on ekao od zajednike navale s istoka i zapada na Rimljane nije bila onakva kakvu je on oekivao. Njegov saveznik Antigon Doson umre upravo poslije Dmitrove ekspedicije u Egejsko more i Makedonija nije ula u borbu. Hanibal je poeo 219. g. svoju ofenzivu na Sagunt, ali je jo bio daleko od Italije. Sam Dmitar, bez Makedonije, nije se mogao dugo opirati rimskim vojskama. Svejedno dobro se spremio, uvrstio svoje gradove, a naroito Dimallum, a sam pode sa 6000 vojnika u Pharos da ga osobno brani. Rimski vojskovoe krenue najprije na Dimallum, posjedoe ga i poslije sedam dana napadaja s odlunom vojskom, izvjebanom u galskom ratu, uzee ga na juri. Sada se preplaeni okolini gradovi pokorie Rimljanima bez otpora, na to konzuli oplovie put Phara. Dmitar se bio spremio na oajnu obranu, ali upade u klopku Rimljanima koji mu vojsku pred gradom porazie, a njemu presjekoe povratak u grad. Vidjevi, da ne moe u grad, pobjee on na jednoj ladi na susjedno kopno, odakle poe k mladom makedonskom kralju Filipu V. Nato Rimljani zauzee Pharos i poruie mu bedeme. Padom Phara bijae rat svren, a Rimljani osigurae i uvrstie svoju vlast na Balkanu, Jadranskom i Jonskome moru. Ali Dmitar Hvaranin, neprijatelj Rima, bijae jo iv, nepomirljiviji nego to je dosad bio. On je uspio u mladome osamnaestogodinjem Filipu Makedonskom, koji je i onako bio raspoloen da krene stopama svoga prethodnika Antigona Dosona, pojaati volju da poe slavnim putem najveih makedonskih vladara i uiniti sve kako bi se Rimljani protjerali s Balkana. Pod utjecajem Dmitra Hvaranina poveo je sada makedonski kralj Filip pregovore s Hanibalom i Sirakuzom za stvaranje velike mediteranske koalicije protiv Rima, pa je poslije kartake pobjede kod Kana 216. g. pr. Kr., dolo do formalnog sklapanja ugovora i saveza izmeu Hanibala i Filipa 215. godine. U tom ugovoru obvezali su se Kartaani, da e ako savezne vojske pobijede, oduzeti Rimljanima sve, to su bili stekli na istonoj obali Jadrana i Jonskog mora i vratiti Dmitru Hvaraninu sav posjed koji su mu bili oduzeli. Meutim ni Filip Makedonski, a ni Kartaani, nisu taj ugovor popratili iskrenom i jakom akcijom. Da su to uinili, bili bi sigurno, poduprti od Grka na Siciliji i u Italiji, i uspjeli. Filip nije poslao veliku vojsku u Italiju, vjerojatno zbog toga da ne bi morao prepustiti vodstvo Hanibalu. tovie, on nije pomogao Sirakuane ni onda, kad su ga molili da im hitno pomogne. Mjesto velikih poteza Filip se zadovoljavao manjim napadajima na Rimljane na istonoj obali Jadranskoga i Jonskog mora, to velikoj stvari nije donosilo nikakve koristi. Rimljani su, naprotiv, odmah vrlo dobro shvatili, kolika im opasnost prijeti od Filipa, pa su da njegovu akciju paraliziraju, 211. g. pr. Kr. sklopili savez s Etolcima, a malo zatim s pergamskim kraljem Atalom (u Maloj Aziji), s Lakedemonjanima na Peleponezu i s ilirskim vladarima Skerdilaidom i Pleuratom II. Okruen tako od mnogobrojnih neprijatelja, a vidjevi da e u Italiji Rim sigurno pobijediti, sklopi Filip 205. godine s Rimljanima mir u Foiniki u Epiru. U tom miru vrati on Rimljanima sve to je na jadranskoj obali bio osvojio, a Rim mu prizna Atintaniju. Ali Rim nije nipoto mislio stvar ostaviti tako. Makedonija je jo uvijek bila isuvie jaka, a Filip nije jo bio napustio veliku ideju sjedinjenja Grka i Balkana. Zato senat odmah poslije

sklopljenog mira s Kartaanima 201. g. pristupi obraunu s Filipom. Poslije nesretnog rata morao je Filip mirom u Tempi 197. g. predati Rimu sve to mu je on tim mirom bio priznao godine 205. Rim se sada duboko utvrdio na Balkanu; njegovo je podruje dopiralo u unutranjosti sve do Ohrida, a to nije bilo pod direktnom njegovom vlau na Jadranu, bilo je pod kraljem Pleuratom, rimskim vazalom. Jo je jedanput zaprijetila Rimu pogibao da e Makedonija ujediniti Balkan. Makedonski kralj Perzej, sin Filipov, naslijedio je od svog oca i elju i volju da oslobodi Balkan od Rimljana. Zato je nastojao stvoriti veliku koaliciju protiv Rima od Jadrana do Nila. Ali je i Rim stvarao saveze protiv njega, i kad je 171. g. pr. Kr. navalio na Perzeja bili su uz Rim i numidski kralj Masinisa, i Eumen iz Pergama, i Antioh Epiphanes iz Sirije i tolike grke dravice, pa i sami Kartaani, a s druge strane bio je Perzej sam s Traanima. Posljednji ilirski kralj Gentije, kojega Rimu prijateljski raspoloeni Polibije ne opisuje nipoto kao idealnog ovjeka, prihvati savez koji mu je ponudio Perzej i 168. g. zapoe rat s Rimljanima. Ali Gentijeva vojska nije bila ni iz daleka dorasla rimskoj, pa je rimski vojskovoa Lucije Anicije, kojega je senat poslao na Ilire, zavrio rat s Gentijem u samih 30 dana. Kad je Gentijeva vojska kod Skodre (Skadra) bila potuena, bila je zapeaena i Gentijeva sudbina i ona njegove drave. Cijelo Gentijevo kraljevstvo, od Epira do Neretve, pade u vlast Rima. Bilo je to 167. g. pr. Kr. Doskora je i Perzejeva vojska unitena, a Rimljani uzee cijelu Makedoniju. Posljednji napor za slobodu Balkana bio je slomljen. Rim podini sada sebi izravno cijelo ilirsko podruje sve do Neretve. Na sjeveru Neretve ostade slobodan jedan dio Ardijejaca i ilirsko-keltski Delmati, u dananjoj srednjoj Dalmaciji izmeu Krke i Neretve. 4.STOPEDESETOGODINJA BORBA DELMATA PROTIV RIMA Prvi ratovi Slomom Gentijeve ilirske drave rijeili su se Rimljani protivnika na jugu rijeke Neretve i ne slutei kakav im je neukrotiv neprijatelj ostao slobodan njoj na sjeveru. Slobodni Delmati, koji su za kralja Pleurata bili u velikoj ilirskoj dravi, bijahu se poslije njegove smrti od nje odcijepili, osamostalili se i podvrgli neke svoje susjede. Tu su svoju ekspanzivnu politiku nastavili. Unutar delmatskog podruja nalazili su se isejske kolonije Tragurij, Epetij i Salona. Delmati nisu mnogo potivali isejsku snagu i oni su od vremena do vremena napadali isejske kolonije, u prvom redu Tragurij i Epetij. Vidjevi to Isejci, slali su nekoliko puta u Rim svoja poslanstva tuei se na Delmate. Isto su se tako potuili na Delmate i Daorsi, ilirsko pleme koje je nastavalo na lijevoj obali Neretve. Napokon je rimski senat, kad je smatrao da je dolo vrijeme za intervenciju, poslao 158. g. pr. Kr. Delmatima jedno poslanstvo kojemu je bio na elu Gaj Fanije. To je poslanstvo trebalo prouiti prilike i odnoaje Delmata i njihovih gradova i zatraiti od Delmata da Isejcima i Daorsima dadu zadovoljtinu. Rimljani su mislili da e sve to lako rijeiti, ali su se prevarili. Kad je Fanije doao k Delmatima, oni ga nisu htjeli ni sasluati, nego mu poruie da oni nemaju s Rimljanima nikakva posla. Oni nisu htjeli ni primiti na stan ni pogostiti rimske poslanike, pa im ak oduzee i konje i bili bi ih i napali da se nisu na vrijeme povukli. Ovo ponaanje Delmata prema rimskim poslanicima Rimljanima je dobro dolo kao izlika za rat protiv Delmata, jer su oni namjeravali da na njih zavojte, u prvom redu zbog toga - kako nam pripovijeda Polibije - da ponovno upute u rat svoje ete, omlohavile uslijed dugog mira koji je ve dvanaest godina trajao. Rat na Delmate zapoe 156. g. pr. Kr. konzul Gaj Marcije Figul. U prvom sukobu bjee Figul potuen i povue se u Naronu, a onda, kad je ponovno provalio u njihovu zemlju koju

nemilice opustoi, popali im glavni grad Delminij. Rat je zavrio njegov nasljednik konzul Kornelije Nazika koji je Delminij i zauzeo, i pored njega mnoga druga delmatska mjesta, i konano prisilio Delmate na mir. Rimska vlast na istonoj obali Jadrana nije bila tada organizirana, i nije se mogla nametnuti tamonjim ilirskim plemenima nekim trajnim nadzorom. Na uu Neretve i na dananjem makarskom primorju ivio je jo uvijek dio starog i monog ilirskog plemena Ardijejaca. Stari gusari, poee Ardijejci ponovno izlaziti na otvoreno more kanalima brakim, hvarskim i onim izmeu Peljeca i otoka Hvara, te pljakati lae na koje bi se namjerili. Jadransko je more bilo opet nesigurno, a naroito su stradali Issa i njezine kolonije. Na ponovne tube italskih i isejskih trgovaca, povedoe Rimljani 135. g. pr. Kr. rat na Ardijejce i njihove saveznike i susjede Plerejce. Konzul Servije Fulvije Flak potue Ardijejce, a Rimljani, da se zauvijek rijee ardijejskog gusarenja, preselie ih s obale u unutranjost i prisilie da obrauju zemlju. Meutim je taj kraj, u koji su Rimljani preselili Ardijejce, vjerojatno dananja Hercegovina, bio "opor i neplodan i nepogodan za poljoprivredu, tako da su oni potpuno propali i skoro izumrli", kako je to zabiljeio Strabon. Narod, vian otvorenom i irokom moru, i lakom ivotu, nije se mogao priviknuti ivotu medu zatvorenim gorama, u magli, snijegu i radu. U doba Plinijevo bilo je svega skupa dvadeset dekurija Ardijejaca, dakle jo vrlo malo. Sljedeih godina bili su Rimljani zaposleni ratovima na sjeveroistoku Jadrana, protiv Histra i Japoda. Godine 129. krenuo je konzul C. Sempronije Tuditan protiv Japoda, i poslije poetnih neuspjeha porazi on Japode, a za njima Histre. Svladavi Japode, poao je on na Liburne, i dopro do rijeke Krke. Deset godina poslije zapadnih Japoda bjehu pokoreni i oni oko Siscije. Godine 119. krenue oba konzula Kornelije Cotta i L. Cecilije Metel na Japode i osvojie Sisciju. Poslije zauzea Siscije, krenu konzul Mete1 u Delmaciju. Zato je to uinio, nije nam poznato. Delmati mu se ne oprijee, nego su ga ak lijepo primili, i on je prezimio u Saloni. Ali, uza sve to, opljaka on zemlju i od opljakanog plijena podignu hram Kastoru. tovie, on je i proslavio trijumf "nad Delmatima", i dobio naslov "Delmaticus". Godine 117. Skordisci, nagnani od Cimbara, krenue prema Vardaru i Solunu. Jedan dio njih prodre do Delfa i opljaka hram, a drugi na Jadran, neki opet u Trakiju. Rimljanima ih uspije suzbiti. Ali, sada je cio Balkanski poluotok bio u vrenju. Mnogi se Iliri prikljuie barbarima, to dobrovoljno, to silom sudjelovahu pri novoj pljaki Delfa (85.). U takovim se prilikama Delmati oslobodie Rima i zauzee Salonu. Protiv Delmata bjee poslan 78. g. prokonzul C. Koskonije. Dvije je godine ratovao Koskonije sa Delmatima, oduzeo im Salonu i dio njihovog podruja, ali ih ne uspije pokoriti. Dogaaji na Balkanskom poluotoku krajem 2. i poetkom 1. stoljea pr. Kr. pokazali su Rimu kako je njegova vlast u krajevima na sjeveru Grke vrlo slaba i kako je potrebno da se bar oni krajevi koji su uz more bolje organiziraju i jae priveu za Rim. Trebalo je u prvom redu umiriti i urediti ilirske krajeve, stvoriti iz njih organiziranu provinciju. Ilirik jo nije bio provincija, iako je Koskonije bio prokonzul za Ilirik. Miran i siguran Ilirik znaio je za Rim ne samo mogunost prebacivanja vojske na Balkanski poluotok, u Posavinu i Podravinu, nego i bolju sigurnost Italije od barbarskih provala sa sjeveroistoka. Delmati u pobjedonosnoj borbi s Rimom u doba Gaja Julija Cezara Zakonom Vatinijevim, 59. godine, dobije Cezar Galiju Cisalpinu i Ilirik kao provincije, pa je tako sada i Ilirik postao provincija. Prve dvije godine svoga prokonzulata nije Cezar posjetio svoju provinciju Ilirik, jer je u Galiji imao isuvie posla. Tek, "kad je mislio da je Galiju pokorio, poto je svladao Belge, istjerao Germane, pobijedio u Alpama Sedune, poao je on poetkom zime u Ilirik, jer je htio da te

narode posjeti i te krajeve upozna..." Kad je on na putu u Ilirik boravio u Akvileji, posjetie ga isejski poslanici. Cezar je Isejce lijepo primio i obeao im da e, budu li oni ostali i nadalje vjerni saveznici rimski, on potivati i njihovu slobodu i njihovo podruje. Zadovoljni takvim rezultatom svog poslanstva, vratie se isejski poslanici svojim kuama i obavijestie svoje vijee o Cezarevoj izjavi. Nato dade isejsko vijee tu izjavu uklesati u kamen i postaviti na javnom trgu, "agori", u samoj Issi, i u svojim kolonijama. Ovaj je natpis, naen u Solinu, nedaleko gradskih vrata staroga dijela Salone, tzv. "Porta Caesarea", jedan od najvanijih povijesnih dokumenata stare dalmatinske povijesti. Iz njega doznajemo kakvi su odnosi vladali jo u Cezarevo doba izmeu Rimljana i Isejaca, a donekle i Salonitanaca. Drugi je put poao Cezar u Ilirik 54. g. pr. Kr. da prisili Piruste na mir, to mu i uspije. Meutim, Cezar je poeo ureivati provinciju Ilirik. U prvom je redu trebao on osigurati nekoliko mjesta koja e biti siguran oslonac Rima u ovim krajevima. U tom cilju dao je Cezar naseliti u Salonu i Naronu izvjestan broj rimskih graana koji su u Saloni sainjavali "salonski konvent", a tako isto u Naroni, "naronski". Ti rimski graani u spomenutim mjestima, a moda i u nekim drugima, nisu jo bili proglaeni kolonijom, i nisu jo imali pravi municipalni ustav, nego samo neke svoje inovnike, i to "magistre" i "kvestore". Godine 50. pr. Kr. napadoe Delmati i drugi Iliri, njihovi saveznici, liburnijski grad Promonu i osvojie ga. U to su vrijeme Delmati bili znatno proirili svoju vlast, i pored svojih dvadeset gradova prikljuili sebi jo drugih ezdeset. Liburni se obrate svom prokonzulu Cezaru za pomo koji pozva Delmate da Promonu Liburnima vrate. Kad oni to odbie, posla Cezar na njih "jednu jaku vojsku" koji oni porazie i "poubijae do posljednjeg ovjeka", kako je to zabiljeio Apijan. Gotovo itava jedna legija pokri bojno polje. Cezar, koji je upravo tada zapoeo borbu s Pompejem, nije se mogao uputati u daljnju borbu s Delmatima, a ovi brzo potraie dodir s Pompejevim ljudima. Uto se razmahao veliki graanski rat izmeu Cezara i Pompeja, 49. g. pr. Kr. Cezar je u sjevernu Iliriju poslao C. Antonija, da s te strane titi Italiju. Meutim su Pompejevi legati L. Skribonije Libo i M. Oktavi je napali Antonija kod Krka i potukli ga. Sad je Libo otiao iz sjevernog dijela Jadrana, a u ovim krajevima ostao Oktavije, koji je osvajao onaj dio Dalmacije to je bio ostao vjeran Rimu, a s Delmatima i njihovim saveznicima sklopio savez. Trebalo je svakako osigurati istonu obalu Jadrana. Oktavije doista pridobije, neto prijetnjama, neto obeanjima, mnoge gradove za Pompeja, a medu njima i "najodliniji grad ovih krajeva", Issu, koja je bila uvrijeena to su rimski graani u njenoj koloniji Saloni uzimali maha, sve oslanjajui se na Cezara i ne vodei rauna o spomenutom odgovoru Cezara isejskim poslanicima. Ti rimski graani u Saloni nisu se nikako dali odvratiti od Cezara i odluie braniti Salonu koju tada Oktavije podsjedne. Vidjevi kako se Salona odluno brani i da je nee moi zauzeti prije zime, Oktavije se povue od Salone i otplovi u Dirahij k Pompeju. Bitka kod Farzala svrila je potpunim porazom Pompejevim. Cezar je poao za njim, a u Iliriku ostavi A. Kornificija, kao kvestora propretore da umiri pobunjene Ilire i upravlja provincijom. Sposobni Kornificije uspije umiriti mnoga pobunjena mjesta u Iliriku, punom buntovnika i opustoenom neprestanim ratovima. Godine 48. zauze on i Promonu. Poslije Pompejeva poraza kod Farzala, povue se Oktavije sa velikom mornaricom u Jadransko more. S druge strane dolazili su u Ilirik, kopnom, mnogi ratnici koji su, poslije bitke kod Farzala, pobjegli iz Makedonije u Ilirik. Zbog toga naredi Cezar Gabiniju da sa novounovaenim legijama krene u Ilirik, da se tamo spoji sa Q. Kornificijem i da mu bude trebalo, bude od pomoi, a inae da krene u Makedoniju.

U zimi 48/47. g. Gabinije se teko provlaio kroz istono Jadransko primorje, u neprestanim okrajima sa domaim etama, i nakon mnogo gubitaka pribliavao se Saloni gdje se nadao da e mu se ete odmoriti. Meutim, upravo pred Salonom, kod Synodija (izmeu Salone i Sinja), zaskoie ga Delmati i hametom porazie. Preko 2000 vojnika i 37 centuriona i 4 tribuna, pokrie bojno polje, a slavne rimske orlove ponesoe pobjedonosni Delmati u svoje gradove. Gabinije se skloni u Salonu. U takvim prilikama nadao se Oktavije da e Ilirik dobiti u svoju vlast, jer je Kornificije bio bez dovoljno vojske, a i ta je bila preslabo opskrbljena. U toj nevolji obratio se Kornificije Vatiniju koji se nalazio u Brundisiumu. Vatinije, iako se ni on nije nalazio u najboljim prilikama, pohita Kornificiju u pomo i krene u Ilirik. U to je doba Oktavije opsjedao Epidaur u kojemu se nalazila Cezarova posada, ali kad je uo za dolazak Vatinijeve mornarice, uzmaknu on prema sjeveru i zaustavi se u luci otoka Tauris (edro), na junoj strani otoka Hvara. Vatinijeva flota krene za njim, i kod samoga edra, u kanalu izmeu edra i Hvara, doe do pomorske bitke u kojoj Vatinije pobijedi, a Oktavije se sa nekoliko lada skloni u Issu. Poslije tri dana otplovi Vatinije na Issu i ude u njenu luku. Tamo vie nije bilo Oktavija, a Issa se predade pobjedniku na milost i nemilost, prestane biti saveznik Rima te posta obian rimski municipij - "Issa civium Romanorum", kako je zabiljeio Plinije. U takovim prilikama pokore se Iliri, pa i Delmati. Prokonzulom u Iliriku posta sada Vatinije (46.). On pode tamo uvjeren da ide u kraj u kojemu nee moi mirno upravljati provincijom, jer nije vjerovao, da su Delmati doista odluili mirovati. Zbog toga povede on sa sobom tri legije i dosta konjanika. Za svoje sjedite uze on Naronu. I doista, Delmati, koji su smatrali da su uvjeti mira koje im je Cezar odredio preteki, ne htijahu ih ispuniti i odluie se oprijeti Rimljanima ako bi htjeli doi u njihove krajeve. Sauvala su nam se pisma, koja je Vatinije pisao Ciceronu iz svog novog boravita u Iliriku. Ona nas upuuju i u djelovanje Vatinija u Iliriku, i u prilike koje su tamo vladale. Kad je Vatinije pridobio za sebe Vardeje, koji su stanovali do Narone, i time se osigurao da nee biti napadnut s leda, krenu on iz Narone na Delmate. Jo.45. g. zauze im est gradova i napadne sedmi, najjai koji dobrim dijelom osvoji, ali ga onda kia, snijeg i zima prisilie da ostavi daljnje operacije te da se vrati, mada je taj grad, kako sam priznaje u svojem pismu Ciceronu, bio najvaniji i imao je odluiti vojnu. Sljedee godine, 44., umre Cezar, a Vatinije pode sa svojom vojskom na jug, u Dirahij. Meutim je senat postavio za prokonzula Makedonije, Ilirika i cijele Grke M. Bruta Caepija, "da sve te provincije titi, brani i uva". Ali je Brut imao isuvie drugog posla u borbi s Antonijem da bi se mogao baviti upravom Ilirika, a najmanje borbom s Delmatima. Rimska vojska, koja je jo bila ostala u sjevernom Iliriku, morala se poslije uzmaka Vatinijeva povui, vjerojatno na otoke. Pobjednici Delmati, napadnu Salonu i zauzmu je. Borbe Delmata protiv Rima u doba Oktavijana Augusta Godine 40. sporazumjee se izaslanici Oktavijanovi i Antonijevi i odredie Antoniju cijeli Istok (Makedoniju, Grku, Bitiniju, Malu Aziju, Siriju, Kirenaiku), Zapad Oktavijanu, dok je trei trijumvir Lepid dobio Afriku. Ilirik je dan Oktavijanu. Ve od 44. godine rimska vlast u sjevernom Iliriku bila je ograniena samo na neke otoke i vjerojatno na Liburniju. Delmati i svi oni koji su im se pridruili ili koje su pokorili, bijahu izvan njenog domaaja. U junom Iliriku bijahu otpali od Rima Partini. U Ilirik bjee poslan Asinije Pollio sa zadaom da pokori Delmate i Partine. Ukrcavi vosku na lae, zaputi se Pollio iz sjeverne Italije, du obale, prema Saloni koja se nalazila u rukama Delmata. Zauzevi Salonu, i kad dobije pojaanja od Antonijevih legija, krene na Partince koje svlada i pokori. Konano navali na Delmate. Kako je tekao taj rat s Delmatima, ne znamo jer nam pisci o njemu vrlo malo zabiljeie. Poznato nam je samo to da je, kad se vratio u Rim, proslavio trijumf nad Delmatima i da je svom sinu,

koji mu se rodio za vrijeme njegovog prokonzulata u Dalmaciji, dao ime Saloninus, u ast svoga zauzimanja Salone. Od plijena, to ga je kod Delmata ugrabio, sagradi Pollio prvu javnu knjinicu u Rimu. Sada je izgledalo da je doista rimska vlast u Iliriku uspostavljena na cijeloj njegovoj obali, od Kvarnera do Lisusa. Ali tome nije bilo tako. Ni Delmati, a ni mnoga druga ilirska plemena nisu jo ni izdaleka bila pokorena tako da je Rim doista mogao smatrati Ilirik sigurnom svojom provincijom. Augustove Vojne na Istoku Jadrana Da osigura rimskoj dravi istonu obalu Jadrana, odlui Oktavijan sam preuzeti vojnu protiv Ilira i radikalno rijeiti vjeno otvoreno pitanje rimskog gospodstva na toj obali. Trebalo je pokoriti sva "ilirska" plemena od Tergesta do Epira. U tu svrhu prijede August Jadran i zapone rat. Svlada lako Oxyaeje, Perthenate, Bathiate, Taulantije, Cambeje, Kinambre, Meromene i Pyrisejce, ali je naiao na vei otpor da slomi Dokleate, Carne, Interfrurine, Naresijce, Glinditione i Tauriske. Neke od ovih naroda poznamo samo po Apijanu, koji to donosi po Augustovim komentarima. ini se da su ona plemena koja je August lako svladao bila u primorju, dok su ostala bila u zagorju, dalje od dosega rimske vlasti. Kako je tekla ova vojna, ne moemo odrediti jer su pisci naveli spomenuta plemena s kojima je August tada ratovao bez ikakova reda, pa i pomijeali neka koja su ivjela u Julijskim Alpama, kao Karne s onima koja su ivjela u dananjoj Crnoj Gori, kao Dokleate. Iza toga otplovi Oktavijan na Melitu (Mljet) i Corcyru Nigru (Korulu), da ukroti tamonje itelje koji su se bili dali na gusarenje. Doavi tamo, kazni sve stanovnike obaju otoka; mlade ljude dade pogubiti, a starije prodati u ropstvo. Zatim krene na Liburne, koji su takoer na veliko gusarili, i oduze im sve lae koje onda uvrsti u svoju flotu. Poto je pokorio spomenuta plemena, pode Oktavijan 36. g. pr. Kr. da pokori Japode i Panonce. Japodska plemena Moentinci i Aventeati, koja su nastavala krajeve uz more, pokorie mu se bez otpora, a Arupinci pobjegoe najprije u gore, a onda se pokorie. U Japodiji opre mu se estoko i nadasve junaki grad Metullum, glavni grad Japoda. U jednom juriu na grad, bjee ranjen i sam Oktavijan, ali se jurii nastavie sve dotle dok grad ne bjee osvojen. Padom Metulluma bjee skren i japodski otpor. Sad krene Oktavijan na Panonce. Htjede zauzeti Sisciju (Sisak) da bi dobio zgodnu bazu za svoje operacije protiv Bastarna i Daana. Nakon 30 dana opsjedanja, Siscija je kapitulirala, a u isto vrijeme predadu se i Panonci izmeu Save i Drave. Nakon zauzea Siscije vrati se Oktavijan u Rim, a u Sisciji ostavi Fufija Gemina da uva steeno. Kad je Oktavijan pokorio sva plemena na jugu i sjeveru neukrotivih Delmata, odlui on i njih slomiti. On se brzo vrati iz Rima i 35. g. pr. Kr. prijee preko Japudije i Liburnije i dostigne svoju vojsku, koja je ve bila u dodiru s Delmatima, pa preuze zapovjednitvo. Spusti se niz Velebit i krene na Prominu, koju su Delmati jo 50. g. bili oduzeli Liburnima i jako utvrdili. U njoj je sada bilo 12.000 izabranih boraca pod zapovjednitvom Versosa. Ujedno se uvrste Delmati na svim vanijim visovima oko grada. Ve je Oktavijan bio zauzeo skoro sve visine do grada i oko grada, kad Delmatima doe u pomo Testimos s novom vojskom koju Rimljani odbie. Opkoljeni su Delmati sad preli u navalu, pa prodru iz grada, ali Rimljani poto ih potisnue prodrijee u grad. Sad se Delmati povuku u tvrdicu, ali se i ova nakon nekoliko dana preda. Testimos ne klone duhom, nego pone voditi gerilski rat koji je za taj kraj bio osobito zgodan. Oktavijan je nastojao izbjei ovim upadicama i uklanjao se klancima i umama u kojima je Testimos mogao vrebati u zasjedi. On krene na Synodium i zauzme ga, a onda razdijeli svoju vojsku, oba dijela u paralelnim smjerovima krenu dalje. Tu kod Synodiuma na

putu iz Salone u Andetrium (Mu), ve su Delmati jednom bili potukli Rimljane, navalivi iz zasjede na rimske vojnike (Gabinije). Oni su to pokuali i sada, ali uzalud. Vojska je Oktavijanova izvanredno oprezno stupala, a putem je unitavala sela i ume, dok nije dola do Setovije (Sinj) koju opbsjedne. Tu je po svoj prilici bilo glavno sjedite dalmatinskih prvaka i tu su vjerojatno bili svi sakupljeni. Setoviji je dolazila pomo. Oktavijan napadne te ete, ali bude ranjen u koljeno, na to ostavi operacije, preda zapovjednitvo Statiliju Tauru, a sam poe u Rim (34). Ali se doskora, ve poetkom 33, opet vrati u Dalmaciju. Delmati, izgladnjeli, zamole za mir, na to on i privoli, ali uz uvjet, da dadu 700 djeaka za taoce, povrate orlove to su ih Gabiniju bili oduzeli i plate danak (tribut) to im ga je odredio Julije Cezar. Sada krene Oktavijan dalje na Derbance (u dananjoj Crnoj Gori oko Nikia) i ostale okolne narode koje savlada i nametne im sline uvjete kao i Delmatima. Te kasnije operacije vodio je veinom Statilije Tauro. I tako bude doskora umirena sva Ilirija koju je Rim imao prije toga i ona koju je tek Oktaviian stekao. Godine 29. pr. Kr. proslavi Oktavijan trijumf nad Delmatima, a od plijena to ga je dobio u tom ratu, sagradio je u Rimu jedan portik i jednu knjinicu koja dobi ime po njegovoj sestri "Oktaviana". Nakon dvjestogodinje borbe, nakon ratova koji su pokazali svu snagu i otpornost delmatskoga duha, klonue napokon Delmati u neravnoj borbi za slobodu, pred snagom onoga kolosa koji je svladao i Grke, i Kartaane, i Makedoniju, i Hispaniju, i Galiju, i Aziju, i Afriku. Davno je ve bila Kartaga svladana, Grka podvrgnuta sili monog Rima, a jo su se uvijek opirali Delmati i prkosili Rimu svom svojom snagom, rtvujui sve za nezavisnost i slobodu. I sad je konano uspio Rim da tim barbarima donese - ropstvo. Delmati su bili umireni, posljednji njihov ustanak bio je radikalno uguen tako da nisu mogli ni misliti na nove pothvate. Ljudi sposobnih za borbe nije bilo, pa je August mogao mirne due predati 27. godine Ilirik senatu. Provincija Illyricum poe se sada zvati "Delmatia", emu su bez sumnje pridonijele borbe s Delmatima. Osim jednog manjeg ustanka, koji je svladao P. Silius (16. g. pr. Kr.) radi ega ga Aenona imenova svojim patronom, provincija je bila mirna. to se tie primorja, za nj se Rim nije trebao bojati. Tu su bila naselja koja su mogla napredovati samo u miru i kojima su najvie kodili ustanci u unutranjosti. To je Rim dobro znao, pa je zato u Jader (Zadar) poslao rimske gradane i podigao ga na koloniju Augusteu. U svojim natpisima naziva onda Jader Augusta "Parens coloniae", tj. svojim osnivaem. Jader je na to podigao hram Jupitru-Augustu i Liviji-Augusti. Salonu i Naronu uinie kolonijama trijumviri, i zato obje nose naslov "Julia", u ast G. Julija Cezara. Ali su medutim Delmati, svladani od Statilija i Augusta, dobili novu generaciju: oni, koji su bili jo djeca kad su Delmati bili pokoreni, postadoe sada ili i snani mladii i muevi u kojima je kljuala ista ona slobodarska krv njihovih otaca. Pa kad se (12. g. pr. Kr.) pobunila Panonija, protiv koje je poao Tiberije, pobune se i Delmati, radi ubiranja poreza (11. g. pr. Kr.). August je Delmate umirio, ali je opet uzeo provinciju Ilirik kao provinciju "imperialis". Delmati su se i opet samo prividno umirili pa su samo ekali zgodu da se dignu. Batonski rat i zadnji otpor Delmata 6-9. g. posl. Kr. Navale Daani na Panoniju, pobune se Traani, a i u Germaniji je sve vrilo. Rim je trebao vojske. Zato naredi Tiberije Valeriju Mesalinu, namjesniku u Iliriku i Panoniji da doe da se bori protiv Germana i ujedno naredi da se u Iliriku podigne nova vojska. Kad su Rimljani zato 6. g. posl. Kr. uzimali kod ilirskog plemena Desitijata mladie za vojsku, plane kod Desitijata ustanak pod vodstvom hrabrog i izvanredno sposobnog Batona. Ustanak se brzo proirio,

digoe se Delmati i druga ilirska plemena. U Panoniji pobune se Breuci, i voeni od jednog drugog Batona pristadoe uz Batona Desitiata. Sva ilirska plemena pristadoe uz Batona. Od Drave i Drine do mora sve je bilo u plamenu. U Rimu zavlada golem strah. Govorilo se da ima oko 800.000 ustaa, od kojih 200.000 pjeaka ratnika i 9000 konjanika, a mnogi su od njih izvjebani na rimski nain. Baton Desitijat krene na Salonu i na nju navali, a kad bi teko ranjen, dade opustoiti svu obalu sve do Apolonije (kod dananje Valone) u Albaniji. Sve se to dogaalo na granicama Italije, pa je sam August govorio u senatu da bi neprijatelji, ako se ne poduzmu energine mjere, mogli za deset dana biti pred Rimom. Zbog toga naredi August svom pastorku Tiberiju, koji je vodio operacije na sjeveru Dunava protiv Markomana i Kvada, da sklopi s Marbodom mir i da krene na Ilire. Uto je Baton Destijat krenuo na sjever da prodre u Italiju. Opre mu se Valerije Mesalin, tadanji carski namjesnik u Iliriku. U prvom sukobu porazi ga Baton, meutim kod ponovnog sukoba sprijei on Batonu napredovanje. Drugi je Baton, Breuk, uto posjeo Sirmij (Mitrovica), ali kad je Sirmiju doao u pomo Cecina Sever, namjesnik Mezije, Baton Breuk se povue, a zatim bjee potuen od Cecine. Cecina se vrati u Meziju. Uto stie Tiberije s deset legija i utabori se u Sisciji (Sisak). Doskora je on imao oko 100.000 pjeaka i konjanika, sve najboljih eta. Ustanak se sve vie irio, a Tiberije nije napadao. On se nije htio uputati u borbu nego je pustio da Delmati i Panonci oute sami posljedice svog pustoenja, osobito glad. U Rimu, pak, nisu bili zad~ovoljni ovom Tiberijevom taktikom, pa August posla idue godine, 7. posl. Kr., Tiberijeva neaka, Germanika, za pomonika Tiberiju. Uto stie u istonu Panoniju nova rimska vojska, 5 legija i mnogo trakog konjanitva, pod vodstvom Antonija Cecine Severa i namjesnika Azije Plaucija Silvana. U krvavom sukobu sa zdruenom vojskom obojice Batona, pobijedie Cecina Sever i Plaucije Silvan, u barama Vuke, u dananjoj Slavoniji. Tada Germanik prodre u zemlju Mezeja, koji su obitavali istono od Japoda, na istoku Vrbasa, i potue ih. Baton Breuk poini izdaju, nagovori vojsku da poloi oruje, predade Rimljanima svog kralja Pinesa i posta vladar Breuka, sve s privolom Rimljana. Ali Baton Desitijat, kad dou za ovu izdaju, dohrli iz Dalmacije, napadne izdajnika, zarobi ga i dade osuditi na smrt. Kad je to uinio, vrati se u Dalmaciju da je spremi na obranu od Rimljana. Panonija je bila upokorena i Tiberije se vrati u Rim. Rat u Dalmaciji vodio je idue godine Germanik, krenuvi iz Panonije prema jugu. On osvoji uz velike borbe Splonum i mnogo drugih mjesta, navali na Rhaetinum, ali ga tu doeka poraz. Nato zauze Seretium. Kako je Germanik teko uspijevao, posla August Tiberija u Dalmaciju (Ilirik) da je skupa s Germanikom umiri. On se je bojao zasjeda pa razdijeli vojsku na tri dijela, jedan preda Silvanu, drugi Lepidu, a trei uzee on i Germanik. Silvan osta u Panoniji, a Lepid krene u Dalmaciju k Tiberiju preko Japudije i Liburnije. Sad uze Tiberije progoniti Batona, pa tako zae za njim u neprohodne ume Pirusta i Desitijata. Baton je gledao da izbjegne sukob, ali ga konano ipak Tiberije zatvori u Andetrij (Mu) koji je bio jako uvren, s jakom posadom i dobro opskrbljen. Ve je Tiberije, vidjevi da se nalazi u kraju pustom i pogibeljnom gdje bi mogao lako i biti opkoljen od Batona i njegovih pristaa, mislio da napusti taj pothvat i da Batona zasad pusti na miru, kad Baton, uvidjevi da je gotovo cijela njegova domovina u vlasti Rima, a sam on da je preslab da Rimljane svlada, zamoli da se pregovara o miru. Jo nisu bili dovreni pregovori kad Baton, ne mogavi nagovoriti svoje drugove na predaju, ostavi grad. Tiberije ga odlui zauzeti na juri. Delmati su se junaki branili. Tiberije naredi da se juriom zauzmu okolna brda na kojima su se Delmati uvrstili, pa posla najbolje ete. Delmati su se oajno branili, bacajui s litica strijele, kamenje, kolesa i kola napunjena kamenjem na jurine redove Rimljana koji su

pogibali u velikom broju. Rimljani su upirali sve sile, nove svjee ete su dolazile, dok napokon bitka ispadne povoljno za njih. Kad, naime, Delmati vidjee da je izmeu njih i utvrde jedna snana eta neprijatelja koja im prijei povratak u grad, povukoe se u ume. Napokon se predadoe oni koji su bili ostali u utvrdi. Germanik krene protiv ostalih eta u unutranjost Ilirika, u dananju Bosnu. Doskora, poslije herojske borbe, u kojoj se pokaza neizreciva hrabrost ilirskih ena koje su se bacale u vatru ili u rijeku samo da ne padnu u rimsko ropstvo, bijae zauzeta Arduba (Vranduk?), zadnji bedem ilirske slobode. Kad su svi gradovi ve bili pali, Baton posla svog sina Scevu da ugovara s Tiberijem o predaji. Tiberije mu obea da mu se nee nita dogoditi i Baton pode sam k njemu, ali nije molio nita za se ve samo za svoje drugove. Tiberije ga primi kao hrabrog borca i posla u Ravennu, gdje je i umro. Tri je godine trajao rat, zadnji rat za slobodu Delmata i oblinjih Ilira. U golemom ustanku digla se cijela zemlja od Drave do Mata da se oslobodi od uljeza, Rimljana. Bio je to posljednji in velike nacionalne drame koja je zapoela 229. g. pr. Kr. napadom Rima na mladu ilirsku dravu. Gotovo dva i pol stoljea borila se Dalmacija protiv uljeza s mora, i podlegla je onda kad je Rim davno ve bio slomio i Kartagu i Grku i kad su sve obale Sredozemnoga mora bile u veoj njegovoj vlasti. Sam August kae, u "Monumentum Ancyranum" da je zauzeo sve provincije koje se pruaju od Jadranskoga mora na istok i proirio granice Ilirika sve do obala Dunava. Svretak toga rata pozdravljen je u Rimu s velikim olakanjem. Oni, koji su ga vodili, obasuti poastima, a Tiberije napose. Kad je Tiberije 12. g. posl. Kr. zbog ovog uspjeha slavio svoj trijumf, dade narodu gozbu na tisuu stolova, a svaki vojnik dobi 300 sestercija. Od plijena opljakanog u Iliriku sagradi on dva hrama, jedan hram Konkordiji a jedan Kastoru i Poluksu, u ime svoje i svoga brata. Vibije Postumije bude sada imenovan upraviteljem Dalmacije, "vir consularis praepositus Dalmatiae". 5.RIMSKA PROVINCIJA Dolabella Posljednji otpor Delmata i Ilira uope bio je radikalno slomljen, gradovi, jo nikada od Rimljana neuzeti, osvojeni, popaljeni i porueni, na hiljade mrtvih, na hiljade odvedenih u ropstvo, bogati gradovi opljakani, Delmati i ostali Iliri osiromaeni. Ali, uza sve to, nisu Rimljani smatrali da je time osiguran njihov posjed zemlje Delmata i Ilira. Vidjevi da je Ilirik prevelik i preteak teritorij za jednog namjesnika, podijeli ga Tiberije u dva dijela, u Gornji Ilirik (Superior provincia Hillurici), kojem postavi na elo P. Cornelija Dolabellu, i Donji Ilirik (Inferior provincia Hillurici), kojem je bio na elu Junije Blaesus. Gornji je Ilirik obuhvatio otprilike dananju srednju i junu Dalmaciju, Albaniju i Hercegovinu i dio zapadne Bosne. Donji: Sjevernu Dalmaciju, Hrvatsko primorje do Rae, Liku i Krbavu i sjeverozapadnu Bosnu. Tako je Promona bila pod upravom Blaesusa, a Salona i Epidaur pod onom Dolabelle. Meutim, ova je podjela bila samo prolazna, jer je, poslije spomenute dvojice namjesnika, Ilirik ponovno pod jednim namjesnikom (legatus Augusti propretore). To se dogodilo ve odlaskom Junija Blaesa 16. g., kada je itava provincija dola pod Dolabellinu upravu. Pored upravne podjele trebalo je osigurati rimsku vlast i takvim sredstvima koja e omoguiti trajan miran posjed ove provincije. Da se to postigne trebalo je omoguiti rimskim garnizonima stacioniranim u nekim sreditima da brzo interveniraju gdje bi se eventualno koja pobuna opet javila. U Dalmaciji su ve tada bile stacionirane dvije legije, VII

i XI, i to VII u Burnumu (uplja crkva kod Ivoevaca) za sjevernu Dalmaciju, a XI u Delminiju (upanjac) za junu. Vidjesmo kako je stradala Gabinijeva vojska u neprohodnim, umovitim krajevima primorskog Ilirika, kako se teko provlaio Tiberije kroz neprohodne ume Pirusta i Desitijata. Cesta nije bilo nikakvih, a putovi, prikladni za Ilire i njihov nain ratovanja, i suvie teak za rimskog legionara. Da tome doskoe zapoee Rimljani graditi ceste. Vjerojatno je ve August, poto je svladao Delmate 33. g. pr. Kr., poeo gradnjom ceste koja je spajala Jader sa Salonom, a koja je kasnije ila od Salone u Naronu, odavde u Skodru i Dyrrahion, gdje se spajala sa velikom transbalkanskom cestom koja je ila iz Dyrrahiona na Thessalonike i tako spajala Jadransko s Jonskim morem. Ta je cesta ila onda od Jadera, uz more na Tarsatiku, a odatle u Akvileju. Sada se, za batonskog rata, vidjelo da ta cesta nije dovoljna za osiguranje rimskog gospodstva u Dalmaciji i da treba sagraditi i takve ceste koje e iz primorja voditi u unutranjost. Taj je posao zapoeo i najveim dijelom svrio Augustov i Tiberijev legat u Dalmaciji Dolabella koji je stajao na elu provincije od 14. do 20. g. posl. Kr. Sauvao nam se miljokaz, do nedavna uzidan u splitskom zvoniku, koji nam spominje pet cesta koje je Dolabella dao sagraditi iz Salone u unutranjost Dalmacije. Jedna je od tih cesta, nazvana "via Gabiniana", u spomen Gabinijeva poraza, ila iz Salone na Andetrium (Mu), a odatle, vjerojatno, kroz dalmatinsko zagorje na sjever, druga iz Salone u krajeve Dicijona, dakle preko Aequuma (itluka kraj Sinja), pa sjeveroistok u dolinu Save, trea iz Salone do jednog utvrctenog mjesta u zemlji Desitijata, dakle na Pons Tiluri (Trilj), etvrtoj i petoj znamo samo duljinu, to da je etvrta bila duga 158.000 koraka, a peta 167.000 koraka. Vjerojatno su ove dvije zadnje bile nastavak prijanjih. Ako emo suditi po natpisu na spomenstupu to su ga gornjodalmatinski gardovi podigli u spomen i ast Dolabelli u Epidauru, bio je ovaj carski namjesnik ne samo neumoran u podizanju cesta, nego je posvetio svoju skrb i dalmatinskim gradovima. Tiberije, koji je iz vlastitog iskustva vrlo dobro poznavao Dalmaciju, posla tamo za vremena Dolabelline uprave (17. g. posl. Kr.) svoga sina Druza da se privikne na vojniki ivot i da se naui vojevati, a ujedno da ga vojska zavoli. Govorei u senatu o vojskama carstva istaknuo je Tiberije da se u Dalmaciji nalaze dvije legije, VII i XI, da uvaju mir u zemlji, spremne ujedno za pomo Italiji, ako bi joj trebalo. Posljednjih godina Tiberij