Upload
domagoj-maras
View
196
Download
13
Embed Size (px)
DESCRIPTION
skripta, 1. god. PG-a
Citation preview
Povijest glazbe I. semestar
Nastanak glazbe
Prapovijest
Ukljuuje razdoblje od pojave ovjeka do prvih pisanih izvora.
Teorije nastanka glazbe:
Teorija oponaanja (oponaanje zvukova i pojava iz prirode)
Teorija rezultata rada (svi pokretni zvukovi i ritmovi koji prate rad ovjeka)
Bioloko naelo (ukras pri odabiru partnera); Ch. Darwin
Signalno sredstvo (glas ili primitivni instrumenti)
Teorija o povezanosti glazbe i magije (najvjerojatnije glazba pripada obredima, kultovima,
magiji)
Glazba u poecima nije bila samostalna nego funkcionalna (dananja je autonomna i estetika) te
nema umjetnikog razumijevanja (ona je neto fizioloko).
Primitivni narodi su vjerovali u mo zvuka (demoni, prirodne pojave) te su smatrali da u svakom
instrumentu postoji ljudski duh. Primitivna glazba nije cilj sama po sebi te je podruje magijskog.
Nema profesionalnih glazbenika ve glazbu izvode vraevi. Glazba ima mo u lijeenju fizikih i
psihikih bolesti. U glazbi primitivnih naroda nalazimo glazbene odrednice tempo i ritam te se
pojavljuju intervali. Instrumenti su puhaljke (signalni instrumenti: trska, drvo, ivotinjski rogovi,
kosti), a pojavljuje se i pretea ianih instrumenata (glazbeni luk). Glazba je uglavnom jednoglasna,
ali se pojavljuje i primitivno vieglasje:
Heterofonija nastaje odstupanje od osnovne melodije, slino je varijaciji osnovne melodije
Bordunski ton jedan glas ima melodiju dok drugi dri jedan ton
Tipovi izvora o glazbi:
Instrumenti najstariji sauvani instrumenti su falang svirale (signalni instrument, moe
prozvesti jedan ton, napravljen je od nonih kostiju sobova, potjee iz kamenog doba) i flaute
s rupicama (od sobovih kostiju)
Slike prikazi sviranja u faraonovim grobnicama u Egiptu iz 3. tisuljea pr. Kr.; prikazi
instrumenata, scena muziciranja, orkestara
Zapisi o glazbi od antike u obliku zapisa pjesama, s koljena na koljeno prenose se tekstovi
pjesama bez notacije. Pojavljuju se i zapisi o teoriji glazbe, kronike
Zvuea glazba (snimke) 1887. izumom fonografa Thomasa Edisona; petnaest godina
kasnije izumljen je gramofon.
Stari vijek i antika
Stari vijek i antika traju od prvih pisanih spomenika (4. tisuljee pr. Kr.) do 476. godine (pad
Zapadnog Rimskog Carstva). U to razdoblje se ubraja i antika iako je uobiajeno da se misli samo na
velike antike civilizacije (8. st. pr. Kr.) i neke druge civilizacije od 3. tisuljea pr. Kr. Prve civilizacije
su Egipat, Mezopotamija, Kina, Japan, Indonezija, Indija, Palestina i Islamski svijet.
Egipat
3100. pr. Kr. 323. pr. Kr. kada Egipat osvaja Aleksandar
Egipatska civilizacija je jedna od najstarijih antikih civilizacija. U njoj dolazi do procvata mnogih
podruja (arhitektura, egzaktne znanosti, slikarstvo, kiparstvo, glazba,). Najvaniji izvor o glazbi su
kraljeve grobnice u kojima su na zidovima esti prikazi scena muziciranja i instrumenata. Glazba ima
odgojni faktor vjeruje se da u konzervativnoj sredini glazba moe pozitivno utjecati na ovjeka
tijekom njegova odgajanja (teorija ethosa). To poimanje kasnije preuzima i Grka. Za vrijeme trajanja
starog egipatskog carstva glazbenici imaju visoki status te se smatraju faraonovim roacima. Izvode
tihu glazbu (ne proizvode bogat zvuk). U novom egipatskom carstvu (2. tisuljee pr. Kr.) dolaze novi,
bogati i glasni instrumenti iz Kine. Glazbenici dobivaju status profesionalnih glazbenika.
Od instrumenata se koriste udaraljke (bubnjevi, egrtaljke, zveke, cistrum, klepetaljke), puhaki
instrumenti (uzdune flaute, almaj i trube), iani instrumenti (lire, lutnje i harfe nacionalni
instrument egipana), gudakih instrumenata nema. Pojavljuju se prve hidrauline (vodene) orgulje
organon hidraulikon.
Glazba se koristi u religijske i vojne svrhe, prati slavlja, gozbe, oplakivanje mrtvih i rad seljaka u polju.
Postoji i narodna glazba (u pojedinanom i grupnom muziciranju).
Zbog broja ica na ianim instrumentima i mjerenjem razmaka izmeu rupica na puhakim
instrumentima utvreno je kako su stari Egipani koristili tonske sustave pentatoniku i septatoniku
bez polustepena. U Egiptu se pojavljuje i heironomija rani, primitivni oblik dirigiranja kod kojega
odreeni znakovi i poloaji ruke oznaavaju tonove (slike).
Mezopotamija
3000. pr. Kr.
Mezopotamija obuhvaa tri civilizacije Sumer, Asiriju i Babilon. Mezopotamijska civilizacija je jako
utjecala na sve etiri strane svijeta: u susjednim zemljama esto nalazimo instrumente iz
Mezopotamije (Iran, Grka). Glazba se koristila u religijskim obredima te u svrhu zabave na gozbama i
sveanostima.
Na dvoru djeluje velik broj profesionalnih glazbenika, orkestri su imali i do 150 glazbenika. Glazba je
cijenjena te se esto u vojnim pohodima poteuje glazbenike i uzima ih (i njihovu glazbu) kao ratni
plijen. Na taj se nain glazba iri i vojnim putem.
O instrumentima saznajemo iz likovnih prikaza: od udaraljki se javljaju bubnjevi, cistrum, egrtaljke i
klepetaljke, od ianih instrumenata harfe, lire (vrlo vrijedne, ukraene zlatom ili srebrom, ima lira
velikih dimenzija tako da mogu samostalno stajati), lutnje (dugi vrat, imaju dvije ili tri/pet ili sedam
ica mistika brojeva 5 i 7) te od puhakih instrumenata uzdune flaute, dvostruki almaji (po tome
zakljuujemo da su poznavali i vieglasje) te zmijolike i ravne trube.
Kina
1766. pr. Kr.
Glazba u Kini ima veliki ugled te je po tome srodna s grkom glazbenom kulturom ima izrazito
visoke odgojne funkcije i utjee na razvoj ovjeka. Za glazbu je u Kini bilo odgovorno ministarstvo
glazbe koje je glazbu reguliralo na dravnoj razini. Sa svakom politikom promjenom dolazi i
promjena u glazbi.
Kineska tradicijska glazba je otrih melodijskih obrisa, sa strogom simetrijom u ritmu, svugdje je
prisutna pentatonika, nedostaje individualnosti, sve je suzdrano i nema odstupanja. itava kineska
glazba se temelji na brojevima tako da svaki ton pentatonike ljestvice predstavlja neku pojavu u
prirodi ili kozmosu (simbolika brojeva).
Filozof Konfucije (6./5. st. pr. Kr.) sistematizirao je kinesku glazbu. Teorija glazbe temelji se na staroj
kineskoj glazbi koja zastupa etike zahtjeve (utjecaj na karakter i slino). Bavio se plesom i pjevanjem
te je napisao Knjigu pjesama 300 tekstova kineskih pjesama i Knjigu obreda u kojoj opisuje glazbeni
ceremonijal kineskih obreda.
Instrumenti su izraeni od raznih materijala: od metala velika i mala zvona, od drva bubnjevi i
egrtaljke, od koe bubnjevi, od bundeve i bambusa orgulje (imali su bambusove orgulje u koje su
umetali bundevu kao rezonator), od svile ice, od bambusa razni puhaki instrumenti i od peene
zemlje jajolika flauta.
Ai Jing: Elegie de Chu
Japan
100. pr. Kr.
Japanska glazba je slina kineskoj, koristi pentatoniku, ali je slobodnija jer ima i polustepene.
Glazba se u Japanu dijeli na glazbu za dvor (aristokraciju) i graanstvo. U glazbu za dvor spada
gagaku japanska umjetnika glazba koju izvode instrumentalni ansambli sa ianim, puhakim i
udaraljkakim instrumentima. Vodei instrument je flauta hichiriki. Gagaku se pojavljuje od 8. do 12.
st., i no kombinacija plesa, pjesme i recitativa koja se javlja u 14. st. U glazbu za graanstvo spadaju
kabuki scenska glazba u kojoj se zvuk kombinira s pokretom i prostorom te ha-uta i ko-uta pjesme
koje su pjevale geje.
Instrumenti su lira, amizen (lutnja dugakog vrata), akuhai (vrsta flaute) i koto (vrsta kitare).
Sojo no chosi (gagaku)
Indija
2300. pr. Kr.
U indijskoj kulturi javlja se srodnost s Mezopotamijom i Egiptom. Narod se dijeli na kaste, razlikuju se
vladajui sloj i puk. Javlja se kult Veda, staroindijske vjerske knjige nastale oko 1000 g. pr. Kr. u kojoj
je sadrana i glazba, ali samo za najvie kaste. 200 g. pr. Kr. nastaje posljednja knjiga Veda
namijenjena niim kastama. Prvi zapis o indijskoj glazbi odnosi se na kazalinu glazbu jer je ondje
glazba usko vezana za pokret, glas i slino.
Indijske ljestvice su ljestvice ireg opsega, sadre kromatiku, u njima je tipina uporaba poliritma te
su slobodnije forme. Temelj tonskog sustava je ljestvica sa sedam tonova, ali se oni dalje dijele na 22
srutija. Sruti je najmanja osnovna akustina jedinica, neto vea od etvrtine tona.
U Indiji sreemo dvije vrste napjeva: saman duhovni napjev nastao na tekstove iz Veda, izvodi se
jednoglasno i na silabiki nain, smireno; i raga svjetovni napjev ljubavne tematike. Izvode se i
instrumentalno te variraju melodijski obrasci.
Instrumenti su u slubi pjevanja, a najvaniji su iani: vina vrsta harfe te dva gudaka instrumenta:
revanastra i sarangi.
Sri Guru (raga)
Palestina
1300 g. pr. Kr.
U Palestini je vidljivo mjeanje glazbenih elemenata s mezopotamijskom i egipatskom civilizacijom. U
njoj su se nastanili Feniani i Hebreji. Nema puno primjera i izvora o palestinskoj glazbi, a najpoznatiji
je tekst iz 150. psalma (zavrni hvalospjev) u kojem se govori kako se Boga treba slaviti glazbom te se
nabrajaju instrumenti harfe, citre, rogovi, bubnjevi, trube, Glazba se u Palestini javlja prvenstveno
u bogosluju, ali i u vojnim pohodima te na raznim sveanostima i slavljima.
Instrumenti karakteristini za to podruje su: celcelim (inele), ugab (duga flauta), efer (rog koji se i
danas koristi u sinagogi) i hasosra (srebrna hramska truba).
Indonezija
800 g. pr. Kr.
U Indoneziji se javljaju arapska, sirijska i kineska glazbena tradicija. Glazba se sastoji od dva tonska
sustava od kojih svaki ima vie od sto ljestvica: pelog septatonika i slendro pentatonika.
Svaki gamelan orkestar ima svoj poseban nain ugaanja instrumenata i specifian repertoar. Sastoji
se od gongova, citri, ksilofona i gudakih instrumenata koji zajedno daju bljetav zvuk. Jedna grupa u
orkestru ima melodiju, druga ju varira, a udaraljke rade periodizaciju melodijskog toka.
Islamski svijet
622. g. pr. Kr.
Korijeni islamske glazbe su u glazbi islamskih nomada beduina koji se javljaju puno prije Islama.
Islamsku glazbu odlikuje puno mikrointervala, bogato ornamentirana melizmatika i asimetrina
ritmika.
Postoje dvije faze razvoja:
7. st. 9. st. pojava profesionalnih glazbenika, obogaivanje elementarne melodije
9. st. 15. st. teoretiar glazbe Al Farabi prouava prilagoavanje arapske glazbe grkoj
Instrumenti su rebab (gudaki s dvije ice), tanbur (mandolina s dugakim vratom) te a'lud (vrsta lire s
etiri ice ugoene po kvartama).
Grka
3000. pr. Kr., vrh 8. st. pr. Kr.
Pojam mousik oznaava glazbu u uem smislu; jedinstvo glazbe, plesa i pjesnitva; te cjelokupno
ovjekovo kulturno iskustvo. Glazba je u poetku uvijek ukljuivala tekst te je do 7. st vokalno-
instrumentalni oblik. Kod starih Grka glazba je vana u odgoju jer ima izrazitu etiku funkciju.
iani instrumenti su lire: forminks (4-7 ica), kitara, lira (okvir od jarevih rogova i rezonator od
kornjainog oklopa) i barbiton (basovska kitara); harfa (kutna harfa se smatrala enskim
instrumentom) i lutnja (u 4. st. pr. Kr. imala je 3 ice); puhaki instrumenti su aulos (pretea oboe
izraena od drva ili slonovae, imala je dvostruki jeziak), diaulos (dvostruki aulos), sirinks (panova
svirala), flauta (poprena traversna) i salpinks (vrsta trube, sluila je kao signalni instrument); a
udaraljke crotales, cimbali (inele), timpanon (tamburin), krupelion (vrsta egrtaljke) i ksilofon.
Tonski sustav je u poetku bio pentatonika, a kasnije prelaze na dijatoniku. Pojavom dijatonike
dobiva se teleion komu je osnova silazna kvarta (tetrakord). Tetrakordi su dorski, frigijski i lidijski te
pomou njih dobivamo sedam modusa: dorski, frigijski, lidijski, miksolidijski, hipodorski, hipofrigijski i
hipolidijski.
Stari Grci su glazbu zapisivali slovanom notacijom, a danas je poznato oko 40 sauvanih primjera.
Meu najpoznatije spadaju Euripidov fragment (3. st. pr. Kr., papirus), dva Apolonova himna (3. st.
pr. Kr., uklesani u Delfima) i Seikilov skolion (2. st. pr. Kr., uklesan na nadgrobnom spomeniku).
U grkoj se glazbi razlikuju apolinijski i dionizijski princip. Apolinijski predstavlja uredno, svijetlo,
lijepo te se takva glazba izvodi na liri i kitari, dok je dionizijski princip suprotnost apolinijskom te se
izvodi na aulosu i barbitonu.
Vokalno-instrumentalni oblici stare Grke su kitarodija i aulodija pjevanje uz pratnju na kitari i
aulosu. Instrumentalni oblici su kitaristika i aulistika. Pjesme su bile ditiramb (posveen bogu Dionizu,
pjevao se uz pratnju na aulosu ili barbitonu), threnos (tualjka) i pean (pjesma posveena Apolonu
koja se pjevala uz pratnju kitare).
U 5. st. pr. Kr. se iz Dionizijskih sveanosti razvila tragedija u kojoj su sudjelovali instrumentalisti i zbor
(do 15 osoba) koji su stajali u orchestri. U tragedijama Eshila i Sofokla postoje zborski odlomci, dok u
tragedijama Euripida nalazimo i solistiko muziciranje.
Filozofi koji piu o glazbi:
Pitagora (6. st. pr. Kr.) naa glazba utemeljena je na pitagorizmu (intervali), Pitagora je
prouavao duljine ica na monokordu
Platon (5.-4. st. pr. Kr.) u djelima Drava i Zakoni pie kako se glazbu treba koristiti samo u
sklopu odgoja i obrazovanja (tzv. teorija ethosa) te smatra kako glazbu treba kontrolirati.
Odbacuje instrumentalnu glazbu, a od instrumenata doputa samo liru i kitaru. Smatra kako
su dorski i frigijski modus jedini pogodni.
Aristotel (4. st. pr. Kr.) u Politici pie kako glazba ima vie funkcija osim obrazovanja: glazba
potie katarzu (zabava, odmor,) te instrumentalna glazba moe utjecati na ovjeka preko
harmonija i ritmova.
Aristoksen (4. st. pr. Kr.)
Euklid (4.-3. st. pr. Kr.)
Rimsko carstvo
27. g. pr. Kr. 476. g.
Glazba Rimskog Carstva bila je povrna, bljetava, briljantna i na svakom koraku. O njoj nema zapisa,
pasivno se preuzima od drugih naroda i ne razvija se dalje. Glazbenici su stranci i robovi (nia klasa).
Oita je dekadencija u odnosu na grku glazbu. U kazalitima je samo malo glazbenih brojeva, a i
pjevai preuzimaju glumu. Od 1. st. nadalje glazbenici vie nisu anonimni te se i carevi zanimaju za
glazbu (Neron, Kaligula,). Jedina osoba koja je pisala o glazbi u Rimu bio je Kvintilijan (35.-95.) koji
je prouavao djela grkih mislioca. Smatrao je kako je glazba dobra za uenje retorike.
Instrumenti su citara (kitara), tibija (aulos), tuba (rimska truba), butcina (zavojita, zmijolika truba),
lituus (rog) i hidraulike orgulje.
Rano kranstvo
1.-3. st.
313. godine Milanskim ediktom kranstvo postaje slobodna vjera. Ranokranska glazba utemeljena
je na hebrejskoj, grkoj i rimskoj tradiciji. Od Hebreja preuzimaju psalmodiju, himnodiju i vokalize na
rije aleluja, od Grka stav o tome kako glazba ima etiku funkciju i moduse, a od Rimljana zabranu
upotrebe instrumenata u liturgiji, osim u privatnim kuama. Prve pjesme ranih krana kao dio rituala
nazivaju se litanije.
Istono Rimsko Carstvo (Bizant)
395. godine Rimsko se Carstvo dijeli na Zapadno i Istono. Sjedite Istonog Carstva bio je
Konstantinopol (Carigrad, Istanbul). Glazba Istonog Rimskog Carstva bila je siromana glazba
utemeljena na grkim i idovskim temeljima. U Istonom Rimskom Carstvu pjevali su se himni: tropari
novi stihovi umetani u psalme, kontakion strofne pjesme s uvodom i 20 do 40 stihova te kanon
strofe koje su se dodavale biblijskim odama.
Srednji vijek
Uvod u Srednji vijek
313. godine Milanskim ediktom doputeno je kranstvo i sve vjerske slobode, a 380. Teodozije I.
kranstvo proglaava slubenom religijom. U liturgijskoj glazbi postojalo je responzorijalno pjevanje
u kojem su se izmjenjivali solist (sveenik) i zbor (puk) te antifonalno pjevanje u kojem se izmjenjuju
dva zbora. U 4. st. papa Silvestar I. osniva pjevaku kolu schola cantorum koju u 6. st. reformira
papa Grgur I. Veliki.
U 4. st. krani preuzimaju melodije heretika te podmeu novi, kranski tekst. Himni (jed. himan) su
bili jednostavne lakopamtljive pjesme koje je pjevao narod. U poetku su to bile sve pjesme, a od 4.
st. pod tim pojmom podrazumijevaju se heretike pjesme s kranskim tekstom. Bili su strofnog
oblika u rimi, jasnog ritma i jednostavni. Prvi pisac himana bio je sv. Efram iz Sirije (4. st.) koji je
napisao oko 400 himana na heretike melodije. Pojavom heretikih melodija u crkvi javlja se struja
moralista koji ne ele iste melodije pa ele izbaciti glazbu iz crkve.
Resurrexi (gregorijanski koral)
Srednji vijek traje od 476. kada propada Zapadno Rimsko Carstvo do 1492. kada Kolumbo otkriva
Ameriku. Dijeli se na rani (5. st.-11. st.) te razvijeni i kasni (11. st.-15. st.). Cijelo razdoblje je
obiljeeno kranstvom, srednjevjekovna filozofija je pod utjecajem kranstva, javlja se skolastika
grka filozofija spojena s biblijskim uenjem koja vrhunac doivljava u 13. st. u djelima Tome
Akvinskog. Zbog dogmi se javlja i zastoj u znanosti (mrano doba). U sjevernoj Francuskoj se javljaju
romanika (11. st.) i gotika (12. st.) te se dalje ire po Europi. U 13. i 14. st. Crkva gubi na vanosti te se
pojavljuju eksperimenti. Do 17. st. jezik uenih ljudi je latinski, a kasnije e ga zamijeniti francuski.
Leoninus: Locus iste (organum, 12. st.)
Od 5. do 11. st. glazba je jednoglasna, a zatim postaje vieglasna. Tijekom cijelog srednjeg vijeka
koriste se modusi. U 8. st. dolazi do izuma neuma pa se crkvena glazba poinje zapisivati. Glazba
spada u jedno od sedam slobodnih umijea/vjetina, septem artes liberales koji su se sastojali od
trivija/trivium (dijalektika, gramatika i retorika) i kvadrivija/quadrivium (aritmetika, geometrija,
astronomija i glazba).
Berenguier de Palazol: Tant m' abelis (12./13. st., trubadurska umjetnost)
Tipovi glazbe po razdobljima:
Gregorijanski koral (6. st.) zlatno gregorijansko razdoblje traje od 6. do 9. st., izvoenje a
cappella
Rano vieglasje (9.-12. st.) raniji organum koralnoj dionici gregorijanskog korala dodaje se
jo jedan glas
Svjetovno jednoglasje (11. st.) narodne pjesme na narodnom jeziku s temama o ljubavi,
prirodi i dvoru. U Francuskoj se od 11. do 13. st. javljaju trubaduri i truveri, a u Njemakoj od
12. do 14. st. Minnesngeri i od 14. do 16. st. Meistersingeri
kola Notre Dame (12. st.) procvat organuma pojavljuju se dvoglasni, troglasni i
etveroglasni organumi; skladatelji organuma Leoninus i Perotinus
Ars antiqua (stara umjetnost) (13./14. st.) razvija se srednjovjekovni motet
Ars nova (14. st.) dominira svjetovna glazba
Trecento (ars nova u Italiji) 1330-1350
Ars subtilior (kraj 14. st.)
Matteo da Perugia: Andray soulet (kanon; 14./15. st., ars subtilior)
U ranom srednjem vijeku jaa i dominira kranstvo, uestale su seobe naroda i invazije barbara.
Crkva je najmonija europska institucija. Javlja se feudalizam staleki poredak na vrhu kojega je
plemstvo (kralj), pa sveenstvo (papa) i seljaci. U 9. st. Karlo Veliki se zalae za umjetnost te dolazi do
pokreta karolinka renesansa. Za razliku od ranog, u razvijenom i kasnom srednjem vijeku se javlja
konstantan napredak, nema toliko barbarskih provala, razvija se promet, trgovina i nematerijalna
dobra. Od 11. st. razvijaju se gradovi. 1088. otvoreno je prvo sveuilite u Bologni. Krajem 14. st.
najrazvijenija drava je Italija u kojoj se razvija humanizam.
Philippe de Vitry: Vos qui admiramini (etveroglasni motet, 14. st.)
U srednjem vijeku nema razvoja i novih instrumenata. Svi instrumenti pripadaju sopranskom i
tenorskom registru te su visokog i prodornog zvuka svijetle boje. Tek u renesansi dolazi do basovskih
instrumenata. Instrumentalna pratnja vokalnim skladbama ostvarivala se na ianim instrumentima,
a plesu i povorkama na puhakim instrumentima i udaraljkama. ista instrumentalna skladba je
rijetkost. Glazbenici su radili na dvoru ili kao putujui glazbenici. iani instrumenti su harfe, lire,
lutnje, viela (9. st.), organistrum (Njem. Dreichler, eng. hurdy-gurdy), monokord i polikord; puhaki
instrumenti su flaute, rogovi, trube, almaji, gajde i male prijenosne orgulje (pozitiv i portativ), a
udaraljke su kao u antici.
Gregorijanski koral
6. st.
Gregorijanski koral je jednoglasno a cappella liturgijsko pjevanje katolike crkve na latinskom jeziku.
Ime je dobio prema papi Grguru I. Velikom koji je prvi uspio sabrati rimske melodije. Cantilena
romana (rimska melodija) je prvotno ime gregorijanskog korala. Pod utjecaj gregorijanike prva pada
Engleska, a zadnja panjolska (do 11. st. uva mozarapsku tradiciju). Zlatno gregorijansko doba traje
od 6. do 9. st. te predstavlja jedini trag kulture u to doba.
Gloria in excelsis Deo (mozarapsko pjevanje)
Grgur I. Veliki (540.-604.) roen je u jednoj od najbogatijih rimskih obitelji. Papa Pelagrije II. ga je
poslao u Konstantinopol na sedam godina. 590. Grgur je izabran za papu te nastoji ujediniti sve
vjernike kroz ujednaavanje obreda. U 9. st. Karlo Veliki koristi gregorijanski koral u politike svrhe te
na taj nain potiskuje narodno stvaralatvo.
Pater noster (gregorijanski koral)
Meu osnovne zasluge pape Grgura I. ubrajaju se reformacija i institucionalizacija schole cantorum. U
njoj su zborovi uili liturgijsko pjevanje te je neki smatraju i prvim konzervatorijem. Schola cantorum
imala je sedam pjevaa: prvi, drugi i trei su bili solisti, etvrti je bio archiparaphonist (prvi sporedni),
a peti, esti i sedmi paraphonisti. Dodavali su im se i djeji glasovi za oktavu vie. Grgur I. je takoer
sakupio tekstove bez notacije u zbirku Antifonarij. Napjevi iz antifonarija su postali obavezni dio
bogosluja. Zamjera mu se to se ne pojavljuju nove skladbe i to je potisnuo narodno stvaralatvo.
Gregorijansko pjevanje je uvijek unisono i a cappella. Ukoliko je solistiko obino se pjeva
melizmatiki, a ako je zborsko onda se pjeva silabiki (ozbiljno). Osim Rima najpoznatije schole
cantorum bile su u Toursu, Metzu i St. Gallenu.
Ad te levavi (gregorijanski koral)
Tekst odreuje ritam melodije, sintaksu i pomake u tonskim visinama. Vaniji je od melodije te je
ozbiljnog karaktera. Mogao je biti u stihovima, prozi, biblijski ili ne biblijski, a cilj je usmjeriti vjernike
Bogu. U 9. st. se gregorijanski korali koriste kao c.f. (jednoglasni su, ali se iz njih razvija vieglasje) te
se (osim u Rimu) koriste i orgulje za pratnju korala.
Gregorijanski koral se prenosio usmeno do pojave neuma (gr. neuma znak, gesta). U poetku je
notacija bila pomono sredstvo, a kasnije se poinje sve zapisivati. Razvoj notacije donosi olakanje
memorije te se dobiva detaljnija interpretacija. Prije interpretacije su se gregorijanski korali morali
pjevati kako se izgovaraju te su morali imati pravilan naglasak. Neume su oznaavale pravilan izgovor
korala. Tekst je najvaniji do 11. st. Prve knjige gregorijanskih korala sadre samo tekstove, a s 8. na
9. st. se pojavljuju prvi rukopisi s neumama. Prepisivali su se u skriptorijima. Prve neume nisu
oznaavale visinu tona ve smjer kretanja melodije. Visina tona se uvodi tek u 11. st. kad je Guido
d'Arezzo izumio crtu. Razlikujemo dvije vrste notacije: in campo aperto prije pojave crtovlja s
akcentnim (melodijskim) neumama i dijastematsku notaciju nastalu u 11. st. nakon izuma crte. Jedna
neuma mogla je obuhvaati do 16 tonova.
Veni creator (gregorijanski koral)
Jednotonske neume:
Punctum nii (dublji) ton
Virga vii ton
Dvotonske neume:
Pes uzlazni pomak
Clivis (flexa) silazni pomak
Trotonske neume:
Scandicus tri uzlazna tona
Climacus tri silazna tona
Torculus nii-vii-nii ton
Porrectus vii-nii-vii ton
Neume su olakavale izvedbu s tehnikog aspekta zbog lake memorije i preciznijeg izvoenja, a s
teolokog aspekta jer se vanije rijei pjevaju sporije i s dinamikom.
Dies irae (gregorijanski koral)
Ritam korala je slobodan, ovisi o tekstu te se ne biljei. Tonski sustav gregorijanskog korala je
dijatonski, u srednjevjekovnim modusima (imena ostaju iz stare Grke, ali nisu isti modusi,
srednjevjekovni modusi mogu se transponirati). Ton finalis je poetni i zakljuni ton, vrsta temeljnog
tona (tonike), a ton repercussio recitacijski ton (tenor ili tuba) koji se pojavljuje najee u koralu i to
obino kvintu iznad tona finalisa. Ambitus (opseg) gregorijanske melodije je oktava, a eventualno se
proirivao za ton. Autentini modusi poinju tonom finalisom, a ton repercussio je za kvintu iznad.
Plagalni modusi su proireni za kvartu silazno te im je ton finalis oko sredine, a ton repercussio
obino tercu iznad.
Aqua sapientie (gregorijanski koral)
Dodaci koralima koriste se od 9. st. nadalje te imaju dekorativnu funkciju i unoenje svjetovnih
elemenata u korale. To su tropi: novi tekst ili novi tekst i nova melodija na sredini ili kraju; i sekvence:
novi tekst na zadnji slog aleluje.
Pisci o glazbi u doba gregorijanike
Boecije (480.-524.) je bio filozof i politiar. Pie o raznim temama te povezuje antiku sa srednjim
vijekom. Napisao je djela O utjehi filozofije i O odreenju glazbe. Boecije glazbu dijeli na tri razine:
Musica instrumentalis (instrumentalna glazba) najnia razina glazbe i konkretna
demonstracija intervala (konsonance su oktava, kvinta i kvarta, a ostalo su disonance)
Musica humana (ljudska glazba) u ovjeku se vidi simetrija ljudskog tijela izvana se sklad
vidi u zdravlju tijela, a iznutra po ovjekovim sposobnostima
Musica mundana (svjetska glazba); musica caelestis (nebeska glazba) harmonija svega i
glazbena sfera
Kasiodor (480.-575.) se bavio muzikolokim problemima u 12 spisa. Napisao je Udbenik boanskih i
svjetovnih znanosti te se najvie bavio antikom glazbom. Izidor iz Seville (oko 570.-636.) je
prikupljao antike tekstove te ih je ujedinio u Etimologije ili Izvori enciklopedijsku zbirku tekstova u
20 knjiga. Kroz ta djela prouavao je utjecaj antike na srednji vijek.
Karolinka renesansa
9. st.
Karolinka renesansa ime je dobila po Karlu Velikom (742.-814.) koji je sve pokorene narode ujedinio
dijelom zahvaljujui koritenju iste glazbe. Pripisuje mu se velika uloga kod restauracije
gregorijanskog korala. Zalagao se za rimsko pjevanje korala i smatra da su sve druge varijante krive.
Sve crkve morale su imati Antifonarij.
Vanu ulogu u glazbi ima obrazovanje koje se sastoji od praktinog (sviranje i pjevanje) i znanstvenog
dijela. Glazbenici se dijele na cantore koji su izvodili glazbu i bavili se njome kao umjetnou zvuka
(musica practica) i musicuse teoretiare (musica speculativa) glazba kao speculum ili zrcalo
svemira.
Libera me (gregorijanski koral)
Na liturgijsko pjevanje utjee istok latinski parizam (npr. grka rije Kyrie). Na crkvenom koncilu u
Toursu 813. odlueno je kako e se u crkvama propovijedati na narodnom jeziku te se tako u crkvama
pojavljuju narodni napjevi.
U glazbi devetog stoljea tri su znaajne promjene: na prijelazu iz osmog u deveto stoljee pojavljuju
se neume; tropi su u koralima zasluni za uvoenje svjetovne glazbe u crkve. Doveli su do razvoja
narodne glazbe (trubaduri i truveri). Iz boinih i uskrsnih tropa razvili su se pjevani dijalozi iz kojih se
u 10. st. razvija liturgijska drama pjevani dijalozi sa scenskim uprizorenjem koji su se izvodili u
crkvama, a kasnije se iz liturgijske drame razvijaju misteriji (crkvena prikazanja); krajem devetog
stoljea prvi put se spominje polifonija.
Rano vieglasje polifonija
9.-12. st.
Rex coeli Domine (organum, 9. st.)
Dva su najstarija sauvana izvora ranog vieglasja:
Musica enchiriadis (9. st.) glazbeni traktat iz sjeverne Francuske. U njemu prvi put nalazimo
opis vieglasja i notne primjere kao potkrepljenje teksta, a pisan je u formi dijaloga (uitelj-
uenik). Nepoznati autor govori o dijafoniji (diaphonia je grki pojam za neslaganje i nesklad
u glasovima) paralelnom pjevanju u oktavama, kvartama i kvintama koje u organumu nije
automatsko ve svjesno vieglasje. Autor uvodi pojam organum (gr. organon instrument,
orgulje), a njegov opis je kretanje dvaju glasova u kvintama ili kvartama. Gornji glas je vox
principalis koji izvodi koralnu melodiju, a donji vox organalis skuenog ambitusa koji poinje i
zavrava unisono s cantusom. U vox organalisu su svi intervali do konanog nebitni, ali se
izbjegava tritonus. Pojavljuje se harmonijski sluh oktava je savrena konsonanca, a kvarta i
kvinta su prijelazne (kasnije i one postaju savrene).
Winchester tropar (11. st.) glazbena zbirka s dvoglasnim organumima (150 organuma)
pisana neumatskom notacijom
Novus annus dies magnus (organum, 9. st.)
U dvanaestom stoljeu se organum razvija: vox principalis i organalis se osim paralelnog pomaka
kreu i u protupomaku, glasovi se mogu kriati te se vox organalis sve vie osamostaljuje vie ne
pjeva samo kvartu ili kvintu ispod vox principalisa te moe ii i iznad njega. Sve te promjene oko
1100. dovode do nove vrste organuma discantusa (pjevanje u protupomaku, razdvojeni pjev). U
discantusu se izmjenjuju disonance s konsonancama koje obavezno dolaze na poetku i kraju svake
cjeline. Koral vie nije u gornjem, ve donjem glasu. kola novog organuma tj. sredite novog
jednoglasja i vieglasja postaje samostan sv. Marcijala u Limogesu u junoj Francuskoj. Izvori
discantusa su etiri rukopisa iz sv. Marcijala iz 12. i 13. st. koji sadre 100 dvoglasnih organuma
pisanih u dvije osnovne strukture: faktura zadranog tona (slobodan ritam, zadrani tenor) i faktura
diskanta (slobodni organum tj. diskant, javlja se u varijantama slog protiv sloga silabiki; i melizam
protiv melizma slobodan ritam); i Codex calixtinus (Santiago de Compostela, panjolska) koji na
kraju sadri 20 skladbi organuma i primitivnih vieglasnih skladbi posveenih sv. Jakovu pisanih
neumatskom notacijom. U codexu calixtinusu javlja se troglasna pjesma u dva sistema.
Svjetovno pjesnitvo
11. st. trubaduri i truveri u Francuskoj; 12. st. Minnesngeri i 14. st. Meistersingeri u Njemakoj
Svjetovna umjetnost trubadura i truvera pojavljuje se pod utjecajem duhovnih skladbi, a pogotovo
tropa. Ime su dobili od francuske rijei trouver, provansalske trobar i latinske tropar to znai traiti.
Predstavnici su uglavnom plemii, a siromaniji trubaduri imaju svoje pokrovitelje. Trubaduri su bili
pjesnici i glazbenici, obino su sami izvodili svoje skladbe, ali su za izvoenje skladbi mogli i
unajmljivati onglere, profesionalne glazbenike iz niih slojeva za izvoenje trubadurskih skladbi.
Obino se radilo o mukarcima, meutim bilo je i ena trubadura/onglera. Mjesto poetka
trubadura je Akvitanija (sjeverozapad Francuske). Trubaduri se javljaju od 11. do 13. st., a vrhunac
njihove glazbe je 1200. g. U 13. st. polako nestaju propau vitetva. Trubaduri djeluju na jugu
Francuske na provansalskom jeziku, dok na sjeveru djeluju truveri na starofrancuskom jeziku.
Jaufre Rudel: Lanquan li jorn (trubadur)
Tipovi pjesama po formi su: tip litanija u kojem su svi stihovi na jednu melodiju i u koje se ubrajaju
chanson de geste (junaka pjesma, najpoznatija je Rolandova/Orlandova pjesma iz 12. st. koja sadri
4000 stihova o ivotu Rolanda, neaka Karla Velikog), laisse strofa pravilnih stihova i rotrouenge; tip
sekvence u kojem su dva stiha jednako graena te se rimuju; tip himna graen od etiri razliita
stiha, prokomponiran je; i tip rondela (pjesma sa refrenom) u koje se ubrajaju balada, virelai i
rondeau (rondo). Truveri su najee koristili tip litanija, a trubaduri tip himna. Pjesme su bile
jednoglasne uz instrumentalnu pratnju ili a cappella. Tonski sustav su modusi, ritam je raznolik, a
najvaniji je tekst. Po sadraju se pjesme dijele na: kanconu (chanson, Lied) kojoj je tematika dvorska
ljubav, albu danju pjesmu kojoj je tematika dolazak zore koja razdvaja dvoje ljubavnika, pastorelu
koja tematizira ljubav nieg sloja (viteza i seljanke), siruentes u kojem su tema mudre izreke,
poslovice te moralne i socijalne teme, pjesme o kriarskim ratovima i tualjke koje obino piu
siromani trubaduri nakon smrti gospodara.
Prvi poznati trubadur je Guillaume IX. iz Akvitanije (1071.-1126.). Njegova unuka Eleonora Akvitanska
irila je trubadursku umjetnost na sjever. Guillaume je pjevao o prirodi, dvorskoj ljubavi i duhovnim
temama (antika filozofija i mitologija) te je pisao plesne pjesme (trodobne).
Gautier de Coincy: Amors qui bien set enchanter (truver)
Trubaduri:
1. epoha (1080.-1120.) Guillaume IX.
2. epoha (1120.-1150.) Jaufre Rudel, Marcabru
3. epoha (1150.-1180.) Bernhart de Ventadorn
4. epoha (1180.-1220.) Folquet de Marseille, Pierre Vidal
5. epoha (1220.-1300.) Guiraut Riquier (posljednji trubadur)
Bernart de Ventadorn: Can vei la lanzeta
Truveri:
1. epoha (1150.-1200.) Chretien de Troyas, Rihard Lavljeg Srca
2. epoha (1200.-1250.) Gautier de Coincy, Thibaut de Champagne
3. epoha (1250.-1300.) Jeman Bretel, Adam de la Halle
U 13. st. s propau vitetva propadaju i trubaduri i truveri. Zamjenjuju ih graanska drutva Puis koji
su izvodili njihova djela i skladali nova. U djelima Puisa se mnogo toga ponavlja te su pjesme
jednostavnije.
Minnesngeri se javljaju u 12. st. u Njemakoj. Pisali su na srednjevisokonjemakom jeziku. Bili su
plemii. Melodije ponekad preuzimaju od trubadura.
Oswald von Wolkenstein: Ain Grasserin
U 12. i 13. st. postoji samo jednoglasno stvaralatvo (1. epoha), a u 14. st. se pojavljuju vieglasne
varijante skladbi iz prve epohe. Instrumenti koji su pratili pjesmu su harfa, lutnja i viella te su sluili
kao akordika pratnja ili heterofonija. Instrumentalna pratnje se nije notirala. Javljaju se i
instrumentalni dijelovi preludij, epilog te se svira izmeu strofa. Najea tema su ljubav i
poslovice.
Minnesngeri:
1. epoha (1150.-1170.) Dietmar von Aist
2. epoha (1170.-1200.) Heinrich von Rugge, Friedrich von Hansen
3. epoha (1200.-1230.) Niedhart von Reuenthal, Walther von der Vogelweide
(Palstinalied)
4. epoha (1230.-1300.) Heinrich von Meissen
5. epoha (14./15. st.) Oswald von Wolkenstein
Walter von der Vogelweide: Palstinalied
Meistersingeri su bili graanska inaica Minnesngera. Obino su bili obrtnici. Razlika izmeu
Minnesngera i Meistersingera je u tome to Meistersingeri ne piu ljubavne pjesme ve pjesme
biblijske, satirine i politike tematike (i ponekad neku aljivu pjesmu). Meistersingeri (14.-16. st.) su
bili Heinrich von Meissen (Frauenlob), Michel Behaim, Hans Folz i Hans Sachs. Meu
Meistersingerima su se razlikovali uenici koji su izvodili ve postojee pjesme, pjesnici koji su pisali
nove tekstove na stare melodije i majstori koji su pisali novi tekst i melodiju. Carmina Burana je zbirka
iz 13. st. s duhovnom i svjetovnom lirikom pisana na srednjevisokonjemakom i latinskom jeziku. Ta
zbirka predstavlja jedan od najvanijih izvora minnesngerskih i meistersingerskih pjesama.
Epoha Notre Dame
kraj 12. st. do sredine 13. st.
Do druge polovice 12. st. sredite glazbe je samostan sv. Marcijala u Limogesu. Od druge polovice 12.
st. sredite glazbe postaje katedrala Notre Dame u Parizu. Gradnja katedrale zapoeta je 1163., a
dovrena 1182. godine. U epohi Notre Dame dolazi do prvog vrhunca vieglasja, i to u crkvenoj glazbi
namijenjenoj za izvoenje u bogosluju, a dvojica najistaknutijih skladatelja su Leoninus i Perotinus o
kojima je pisao Anonimus IV.
Leoninus (Leon) je roen 1135. g. Anonimus IV. govori kako je Leoninus najbolji organist. Prvi je
poznati skladatelj vieglasne glazbe u zapadnoj glazbi. Uveo je vieglasje u bogosluje. Pripisuje mu se
Magnus liber organi (Velika knjiga organuma), zbirka dvoglasnih organuma rasporeenih po
bogosluju. Ta se zbirka prepisivala i irila po Europi. Magnus liber organi sadri responzorijalne
pjesme u kojima se izmjenjuju solist i zbor; i organume duplume (glasovi su tenor i duplum).
Leoninusovi organumi dijele se na klauzule (smislene cjeline organuma). One mogu biti organum
dijelovi (tenorska dionica ima duge notne vrijednosti, a duplum melizme), diskant dijelovi (tenor je
ritmiki odreen pa s duplumom izvodi odreen ritmiki obrazac) i copula (ili veza, predstavlja
mjeavinu prethodnih dviju klauzula tenor je u dugim notnim vrijednostima, a duplum je ritmiki
odreen). Kasnije copula postaje glavna klauzula.
Leoninus: Dulce lignum (organum duplum)
Perotinus (djelovao oko 1200. g.) se vjerojatno zvao Pierre. Anonimus IV. kae da je Perotinus najbolji
diskantor te da je bolji od Leoninusa. Perotinus je obraivao Leoninusove skladbe na nain da je
Leoninusovim postojeim organumima dodavao glasove. Perotinus je prvi skladatelj troglasnih i
etveroglasnih pjesama. Njegovi troglasni organumi su se zvali organum triplum, a etveroglasni
organum quadruplum (glasovi su tenor, duplum, triplum i quadruplum). Leoninus i Perotinus u svojim
skladbama koriste samo visoku muku lagu. Perotinus je osim organuma pisao i jednoglasne,
dvoglasne i troglasne conductuse.
Perotinus: Rederunt principes (organum quadruplum)
Leoninus i Perotinus koriste ligature kombinacije dugih (longa) i kratkih (brevis) notnih vrijednosti.
Koritenjem ritmikih modusa dobiva se modalni ritam. Kombinacije ritmikih modusa su L-B, B-L,
L-B-B, B-B-L, L-L i B-B-B.
Vrste epohe Notre Dame su:
Organum u epohi Notre Dame su organumi opsena polifona djela namijenjena izvoenju u
bogosluju sa sveanim izvoenjem na koru. Tekstovi organuma bili su iz proprijuma mise, a
izvodili su se na sveanim misama (najee na novogodinjim slavljima). Perotinus
obogauje tehniku organuma u odnosu na Leoninusa, ali tenor i dalje ostaje nerazvijen (u
dugim je notnim vrijednostima i ima funkciju basa). Nakon Perotinusove smrti etveroglasni
organumi nestaju (ne prepisuju se). Od poetka 13. st. se organumi vie ne piu, ve se samo
ire po Europi i slue kao uzor.
Conductus jednoglasna ili vieglasna skladba na latinskom jeziku. Conductusi su
novoskladane pjesme ne temelje se na koralnoj melodiji. Ukoliko su vieglasni, najee su
troglasni. Conductus je silabiki i uglavnom homofoni. U vieglasnom conductusu javlja se
novi nain skladanja prvo se sklada cijela jedna lijepa melodija, a zatim se dodaje jedna po
jedna cijela melodija (najvaniji je linearni aspekt, ali se za razliku od moteta ipak pazi i na
vertikalni). Conductus je solistika skladba, ali se pie u partituri (motet se pie po dionicama
u svescima). U poetku je conductus imao duhovni, ali ne liturgijski tekst, a ubrzo ima i
svjetovni tekst. Sveenici conductus koriste kao izvor moi tako da je duhovni tekst bio
komentar na blagdan, a svjetovni na politiku ili povijest. Tekst je uvijek bio na latinskom
jeziku te u svim glasovima jednak. Izvoai conductusa su bili siromani studenti (goliardi) i
sveenici (vagantes).
Crucifigat omnes (conductus)
Deus misertus est hominis (conductus)
Motet nije sigurno jesu li predstavnici kole Notre Dame pisali motete, ali se oni ubrajaju
meu vrste te epohe. Nije se izvodio u bogosluju ve u koncertnoj izvedbi. Nastao je iz
vokaliza u organumima (dijelovi bez teksta) na nain da su se organumi tropirali. Ime motet
potjee od francuske rijei mot (rije). U motetu se istodobno pjevaju razliiti tekstovi koji
mogu biti u razliitim modusima i na razliitom jeziku. Motet se razvio iz organuma, ali u
njemu tenor nije toliko izraen kao u organumu, ritamski obrazac se ponavlja te se moe
izvoditi i na instrumentu (u tom sluaju je monodijska skladba: sastoji se od glasa i
instrumentalne pratnje). Motet je takoer ime za gornji vaniji glas (duplum ili discant):
tenor, motet, triplum i quadruplum. Sklada se na isti nain kao conductus te se u njemu jo
vea panja obraa horizontali, a o vertikali se uope ne vodi rauna. Notira se u sveiima, a
ne u partituri. Vrlo brzo poinje se skladati svjetovne motete, ali je tenor uvijek bio uzet iz
gregorijanike zbog ega se i izvodi na instrumentu.
Rondel plesna jednoglasna skladba koju su obino pjevali samostanski uenici
En mat (troglasni motet)
Ars antiqua (stara umjetnost)
1240./50.-1310./20.
Ars antiqua (stara umjetnost) naziv je dobila oko 1320. U tom razdoblju sve se vie razvija
graanstvo, Crkva slabi, feudalni sustav propada te se razvija nacionalni osjeaj (ne u glazbi). Sredite
glazbe postaje grad Arras (Adam de la Halle).
1321.-1324. godine Jacobus iz Liegea/Jacobus von Lttich/Jacques de Liege pie najopseniji traktat o
glazbi Speculum musicae (Ogledalo glazbe). Sastoji se od sedam knjiga u kojima se izlae teorija
glazbe i usporeuje ars antiqua s ars novom. Skladatelji ars antique piu vrste kao i kola Notre Dame
(rjee motete), od ritma koriste longu, brevis i semibrevis koja je nedjeljiva te se dre sustava
notacije koju je izumio Franco iz Klna. Za razliku od njih skladatelji ars nove skladaju nove vrste,
semibrevis dijele vie puta te nemaju standardiziranu notaciju.
Puisque belle dame m'eime (motet, nepoznati autor)
Najbitnija sastavnica u odnosu epoha ars antiqua i Notre Dame je ritam. U ars antiqui od 1163. do
1250. najvie se skladaju vrste organum i conductus u kojima se koristi modalni ritam, dok od 1250.
do 1320. prevladava motet i menzuralni ritam.
Krajem 13. st. Franco iz Klna izumio je menzuralnu notaciju koja se po njemu zove i Frankovska
notacija. Izloio ju je u djelu Ars cantus mensurabilis (Umijee menzuralnog pjevanja) napisanog oko
1280. Po prvi put stvara jednoznani sustav notiranja. Razbija ligature na pojedinane notne
vrijednosti te uvodi semibrevis. Razlikuje cantus mensurabilis (vieglasna glazba) i cantus planus
(obian pjev, jednoglasna glazba). Menzuralna notacija se koristi do 16. st. Frankova je tzv. crna
menzuralna notacija, a u 15. i 16. st. ju zamjenjuje bijela menzuralna notacija (notama se ne bojaju
glave).
Adam de la Halle: A Dieu commant amouretes (rondeau)
Vrste ars antique su organum, conductus, motet, hoquetus i rondeau. Organum se u ars antiqui ne
razvija dalje nakon Perotinusove smrti nema znaajnijih ostvarenja. Conductus je takoer u zastoju,
gubi na kvaliteti te vie ne predstavlja umjetnika djela ve politike komentare. Motet u ars antiqui
doivljava vrhunac i postaje najpopularnija vrsta. Prvi moteti iz 13. st. bili su liturgijski i na latinskom
jeziku, a krajem 13. st. se u gornjim glasovima javlja svjetovni tekst. U ars antiqui i tenor ima svjetovni
tekst pa motet postaje u potpunosti svjetovan. Tenor je u 14. st. samostalna razvijena melodija s
ispisanim tekstom. Ubrzo se u motetu mijeaju jezici. Vrste moteta su jednostavni (dvoglasni, na
latinskom ili francuskom jeziku), dvostruki (troglasni) koji je mogao biti latinski dvostruki, francuski
dvostruki ili latinsko-francuski dvostruki motet, trostruki motet (etveroglasni) i conductus-motet
(troglasni ili etveroglasni) u kojem svi glasovi pjevaju isti tekst, ali se tenor temelji na gregorijanskom
koralu. Hoquetus (fr. hoquet tucanje) je vrsta u kojoj jednu melodiju dijeli nekoliko pjevaa.
Ukoliko pjeva vie od dva glasa samo dva glasa hoketiraju. Virtuozni su, a mogu biti i dijelovi skladbe.
Rondeau je vrsta u kojoj tenor ne mora biti u donjem glasu ve u srednjem ili gornjem. Obino ima tri
do etiri strofe i refren.
Pierre de la Croix: Amors qui (motet)
Na prijelazu iz 13. u 14. st. dogaa se niz promjena na podruju glazbe. Kod ritma su ligature bile
predviene samo za trodobni ritam. Tek u 14. st. se pojavljuju dvodobne mjere, mijeaju se ritamski
modusi te se skrauju notne vrijednosti (minima, semiminima). Kod skladanja se sve vie panje
posveuje vertikali (harmoniji) koja vrhunac doivljava u skladbama Josquina des Preza (15./16. st.).
Od 14. st. se koriste alteracije, a najea je alteracija VII. stupnja. Musica ficta (ili musica falsa) je
oznaka za glazbu s alteracijama, a njena suprotnost je gregorijanski koral musica vera (ili musica
recta). Sve se vie osamostaljuju instrumenti te se u Engleskoj i Francuskoj po prvi put javljaju
instrumentalne skladbe (nije ispisan tekst). Minstreli (menestreli) su nova profesija instrumentalista u
kraljevoj slubi. Od 1321. se minstreli udruuju u cehove s pravilima.
Jehan Lescurel: A vous douce debonnaire (rondeau)
Petrus de la Cruce (Pierre de la Croix) je bio skladatelj i teoretiar koji usitnjuje notne vrijednosti i
dijeli brevis na sedam dijelova. Jehan Lescurel (Jehannot de l'Escurel) bio je skladatelj vjerojatno
objeen zbog zloina. Francuzi Johannes de Garlandia i Johannes de Grocheo te Englezi Anonimus IV.
i Walter Odington su bili glazbeni teoretiari. Adam de la Halle iz Arrasa je prvi poznati glazbenik.
Opus mu se dijeli na jednoglasne skladbe (ansone); vieglasne skladbe: motete i ronda u kojima se
tenor pribliava funkciji harmonijskog basa jer je udaljen od ostalih glasova i ima skuen ambitus.
Pomijeao je rondo trubadura i truvera s conductusom; i kazalina djela dramska djela u kojima
likovi i pjevaju (Igra o liu i Igra o Robinu i Marion).
Adam de la Halle: Jeu de Robin et Marion; Robin m'aime (motet)
U Engleskoj se oko 1250. u opatiji u Readingu (jugoistok) pojavljuje skladba Sumer ist icumen in (ljetni
kanon) prvi poznati kanon i prvi primjer potpunog akorda s tercom. Pisana je za est glasova od
kojih etiri gornja pjevaju kanon, a donja dva neku vrstu ostinata. Forma je rota (kota).
Sumer ist icumen in
U Njemakoj se u 14. st. pojavljuje vieglasje, u panjolskoj se javljaju cantigas de santa Maria
(duhovne pjesme posveene Bogorodici) i cantigas de amigo (svjetovne pjesme posveene
prijateljsvu), u Portugalu barcarolla, a u Italiji francuska i autohtona talijanska lirika (pjesme o Franji
Asikom).
Ars nova (nova umjetnost)
1320.-1380.
1322. Philippe de Vitry pie traktat u kojem prvi koristi naziv ars nova. U tom razdoblju kao posljedica
pojave humanizma javlja se procvat svjetovne glazbe. Najznaajnija osoba ars nove je Guillaume de
Machaut, vrste su motet i kantilene, a u tom razdoblju se po prvi put javlja sinkopa.
Motet je glavna forma ars nove. S obzirom da tekst nije bio toliko bitan, nepovezani tekstovi se
proizvoljno spajaju u dionicama te su obino satirine i politike tematike. Motet je u ars novi
opseniji nego u ars antiqui, javljaju se sitnije notne vrijednosti, a trodijelna i dvodijelna mjera su
ravnopravne u interakciji.
Philippe de Vitry: Tuba sacre fidei / in arboris empiro prospere virgo sum (motet)
Izoperiodika je podjela skladbe na pravilne odjelke (periode). Postie se umetanjem pauza bez obzira
na tekst. Color je melodijski model koji se ponavlja tijekom skladbe i po kojem se vri izoperiodika, a
talea ritmiki model (izoritmija). Izoritmiki moteti su najpopularniji u ars novi te predstavljaju
vrhunac racionalnog. Izoperiodika se osim moteta koristi i u drugim vrstama, ali je u motetu
najpopularnija.
Philippe de Vitry (1301.-1361.) roen je u pokrajini Champagne. Bio je biskup u Meausu, skladatelj i
teoretiar. Njegove skladbe su vrlo kompliciranog ritma jer konstantno mijenja mjere (dvodijelna
mjera se biljei crvenom bojom). Po pitanju harmonije pie potpune akorde, ima paralelne terce te
pie tonalitetne kadence.
Philippe de Vitry: Vos qui admiramini (motet)
Teoretiari ars nove su se preteito bavili problematikom kako jo usitniti notne vrijednosti. Za novu
umjetnost su se zalagali Philippe de Vitry i Johannes de Muris koji je 1321. napisao Umjetnost nove
glazbe. Za ars antiquu su se zalagali teoretiari Robert de Handlo koji je napisao Pravila (notacije
Pierrea de la Croixa) i Jacques iz Liegea, uenik Pierrea de la Croixa koji raspravlja o dvije epohe.
1324. papa Ivan XII. izdao je dekret Docta sanctorum patrum (Uenje svetih otaca) u kojem navodi
kako je cilj crkvenog pjevanja pobonost. Smatra kako se novi skladatelji previe posveuju
usitnjavanju notnih vrijednosti u skladbama, kako se u polifoniji rijei ne razumiju te se protivi
pauzama i vieglasju. Zabranjuje vieglasje osim na velike blagdane. Dekret ipak nije uspio sprijeiti
irenje nove glazbe.
Guillaume de Machaut: Quand theseus ne quier vedir
Guillaume de Machaut roen je oko 1300., a umro je 1377. S dvadeset godina zaposlio se kod ekog
kralja Ivana Luksemburkog kao pisar, a s etrdeset godina postaje kanonik u Reimsu. Bio je skladatelj
i pjesnik. U ezdesetoj godini u vezi je s etrdeset godina mlaom Peronne kojoj je napisao pjesmu
Istinita pripovijest u kojoj glazbu definira kao znanost. U svojim djelima spaja staro i novo te linearni
aspekt gubi na vanosti zbog brige o vertikali.
Guillaume de Machaut: Puis qu'en dubli (rondeau)
Vrste koje je Machaut pisao su:
tualjke najjednostavnija vrsta
kantilene (vieglasna pjesma s refrenom u tri fiksne forme): virelai najjednostavniji oblik,
tzv. chanson ballade, jednoglasna ili dvoglasna skladba; rondeau vieglasna skladba s
pokretnom, gipkom melodijom; i balada (dvostruka balada) spoj balade i moteta, Machaut
spaja dvije balade u jednu
motet koristi gregorijanski tenor koji nije sastavljen od kratkih elija, ve par taktova; iznad
tenora je kontratenor kojeg svira neki instrument; glasovi nastupaju u fazama; Machaut u
motetima preferira francuske tekstove
hoquetus poznat je Machautov hoquetus David u kojem uzima rijei Perotinusovog
organuma Viderunt
misa misa Notre Dame je prva cjelovita vieglasna misa u povijesti glazbe. Tenor je
liturgijski te po uzoru na ars antiquu ima par tonova, a po uzoru na ars novu gornji glasovi
imaju razvijenu melodiju i pauze. Misa Notre Dame pisana je za muke glasove.
Chasse (fr. lov) troglasni kanon s temama o prirodi i lovu
Guillaume de Machaut: Feliz virgo (motet)
Guillaume de Machaut: Misa Notre Dame, Agnus Dei
Misa iz Tournaia (sjeverozapadna Belgija) koja datira iz oko 1349. sadri sve stavke ordinarija, ali se
pretpostavlja da su razliiti autori zbog razliitih stilova stavaka.
U Engleskoj se u 14. st. javlja tzv. paralelna harmonizacija (franc. faux bordon, tal. falso bordone), u
Njemakoj je napisan prvi motet (troglasni, autor je Brumas), u panjolskoj i Portugalu se vieglasje
svodi na epohe Notre Dame i Ars antiquu tako da nema novosti, tj. ars nove. U ekoj je 1348.
otvoreno Prako sveuilite, skladbe su uglavnom jednoglasne, a javljaju se poetni eksperimenti u
vezi vieglasja.
Trecento (talijanska ars nova)
Do 1330. u Italiji nema interesa za vieglasje i polifoniju. Oko te godine zapoinje trecento te se sve
vie preuzima francuska glazba, meutim ne radi se o kopiranju francuske glazbe kao u drugim
zemljama, ve je francuska glazba temelj za razvoj trecenta. Pojava te epohe nastaje poetkom
interesa za vieglasje. Nositelj glazbe trecenta je aristokracija.
Jacopo da Bologna: Fenice fu'e visi (madrigal)
Vrste trecenta su po uzoru na Francusku svjetovne. U motetima se tenori skladaju te se ne koriste
instrumentalni glasovi. Caccia je preuzeta od francuskog chaissea, pisana je za dva ili tri glasa, a
tematika je lov u prirodi, pecanje, eksterijer. U caccii se javljaju dramski efekti (usklici,) te su gornja
dva glasa ivahna, a trei je u dugim notnim vrijednostima. Ballata sadri strofe i refren te moe biti
dvoglasna (dvije vokalne dionice ili vokalna i instrumentalna dionica) ili troglasna (jedna vokalna i
dvije instrumentalne dionice ili dvije vokalne i jedna instrumentalna dionica).
Bartolino da Padova: Imperiale sedendo fra piu stelle (madrigal)
Osnovna vrsta trecenta je madrigal (madrigal 14. st., a ne 16. i prve polovice 17. st.). Naziv madrigal
ima korijene u trima rijeima: materialis (talijanska svjetovna pjesma), matricalis (pjesma na
materinjem talijanskom jeziku) i mandrialis (pjesma koja se pjevala uz ognjite). Madrigal je kratko
svjetovno djelo obino u plesnom trodobnom ritmu. Pisali su se za dva ili tri glasa. Svi glasovi su
razvijeni, a osobito najvii ima puno melizama. Svi glasovi pjevaju isti tekst. Tenor se takoer sklada.
Kanonski madrigal je vrsta u kojoj se mijeaju caccia i madrigal pie se za tri glasa od kojih su gornja
dva u kanonu, a trei se isto pjeva. Tekst je strogo strukturiran po pravilima. Teme u madrigalu su
ljubavne, pastoralne, moralne i satirine, a obrauju se tekstovi Petrarce, Boccaccia, Soldanierija i
Sacchettija. Madrigali se sastoje od strofa s po tri stiha i refrena s po dva stiha. Strofe i refren imaju
svoju melodiju te su bogati melizmima. Po stihu ima od sedam do jedanaest slogova te je prisutna
rima. Madrigalski refren naziva se ritornello te se u njemu razvija talijanski tip vokalize (puno
ukraeniji i s vie melizama od francuskog). To je ujedno i zaetak estetike belcanta.
Duhovna vieglasna glazba se pojavila tek krajem 14. st. te je stilski vrlo slina svjetovnoj glazbi.
Instrumentalna glazba je uglavnom plesna.
Niccolo da Perugia: O sommo splendido (madrigal)
Narataji skladatelja trecenta:
1. narataj (1330.-1350.) Jacopo da Bologna, Giovanni da Cascia, Vincenzo da Rimini;
(madrigal je najvanija vrsta)
2. narataj (1350.-1390.) Bartolino da Padova, Niccolo da Perugia, Francesco Landini
(djelovao je u Firenzi, bio je slijep. Bio je skladatelj i orgulja. Pisao je svjetovnu glazbu: 140
ballata i 10 madrigala, uzor mu je bio Machaut. Koristi razvijene melodije te istie gornji glas)
3. narataj (1390.-1420.) Andreas da Florentia, Johannes de Ciconia, Matteo da Perugia,
Paulus de Florentia
Francesco Landini: Donna s'i t'o fallito (ballata)
Teoretiar Marchetto iz Padove u trecentu pie djela Lucidarium u kojem se zalae za novu
umjetnost, bavi se problemom kromatike te razlikuje skladatelja i izvoaa; i Pomerium.
Izvori trecenta su Codex Squarcialupi (Firenza, prva polovica 15. st.) i Codex Rossi (Rim, druga
polovica 14. st.).
Francesco Landini: Deh dimmi tu (madrigal)
Ars subtilior (suptilnija umjetnost)
Kasno 14. st. u Francuskoj
1377. umire Machaut. Skladatelji dorauju skladbe ars nove, ali ne razvijaju dalje glazbu. Javlja se
nova, manirirana notacija s kompleksnim ritmom (mijenjanje mjera, triole, duole, sinkope,)
Do 1400. djeluju skladatelji Francois Andrieux, Jean Cuvelier, Jean Galliot i Solage, a nakon 1440.
Johannes Carmen, Bande Cordier i Tapissier.
Solage: Fumeux fume par fume (rondeau)
U kasnom 14. st. u Engleskoj su popularni Carols (terce i sekste), u Njemakoj djeluje Oswald von
Wolkenstein, a u Italiji Johannes Ciconia u Padovi i Matteo da Perugia u Milanu. Johannes Ciconia iz
Liegea (Belgija) je prvi flamanski skladatelj koji djeluje u Italiji. U svojim djelima polako uvodi
renesansu. Renesansa se javlja u 15. st., ali je jo uvijek prisutan velik utjecaj srednjeg vijeka.