23
Povijest glazbe I. semestar

Povijest Glazbe - I. Semestar

Embed Size (px)

DESCRIPTION

skripta, 1. god. PG-a

Citation preview

  • Povijest glazbe I. semestar

  • Nastanak glazbe

    Prapovijest

    Ukljuuje razdoblje od pojave ovjeka do prvih pisanih izvora.

    Teorije nastanka glazbe:

    Teorija oponaanja (oponaanje zvukova i pojava iz prirode)

    Teorija rezultata rada (svi pokretni zvukovi i ritmovi koji prate rad ovjeka)

    Bioloko naelo (ukras pri odabiru partnera); Ch. Darwin

    Signalno sredstvo (glas ili primitivni instrumenti)

    Teorija o povezanosti glazbe i magije (najvjerojatnije glazba pripada obredima, kultovima,

    magiji)

    Glazba u poecima nije bila samostalna nego funkcionalna (dananja je autonomna i estetika) te

    nema umjetnikog razumijevanja (ona je neto fizioloko).

    Primitivni narodi su vjerovali u mo zvuka (demoni, prirodne pojave) te su smatrali da u svakom

    instrumentu postoji ljudski duh. Primitivna glazba nije cilj sama po sebi te je podruje magijskog.

    Nema profesionalnih glazbenika ve glazbu izvode vraevi. Glazba ima mo u lijeenju fizikih i

    psihikih bolesti. U glazbi primitivnih naroda nalazimo glazbene odrednice tempo i ritam te se

    pojavljuju intervali. Instrumenti su puhaljke (signalni instrumenti: trska, drvo, ivotinjski rogovi,

    kosti), a pojavljuje se i pretea ianih instrumenata (glazbeni luk). Glazba je uglavnom jednoglasna,

    ali se pojavljuje i primitivno vieglasje:

    Heterofonija nastaje odstupanje od osnovne melodije, slino je varijaciji osnovne melodije

    Bordunski ton jedan glas ima melodiju dok drugi dri jedan ton

    Tipovi izvora o glazbi:

    Instrumenti najstariji sauvani instrumenti su falang svirale (signalni instrument, moe

    prozvesti jedan ton, napravljen je od nonih kostiju sobova, potjee iz kamenog doba) i flaute

    s rupicama (od sobovih kostiju)

    Slike prikazi sviranja u faraonovim grobnicama u Egiptu iz 3. tisuljea pr. Kr.; prikazi

    instrumenata, scena muziciranja, orkestara

    Zapisi o glazbi od antike u obliku zapisa pjesama, s koljena na koljeno prenose se tekstovi

    pjesama bez notacije. Pojavljuju se i zapisi o teoriji glazbe, kronike

    Zvuea glazba (snimke) 1887. izumom fonografa Thomasa Edisona; petnaest godina

    kasnije izumljen je gramofon.

    Stari vijek i antika

    Stari vijek i antika traju od prvih pisanih spomenika (4. tisuljee pr. Kr.) do 476. godine (pad

    Zapadnog Rimskog Carstva). U to razdoblje se ubraja i antika iako je uobiajeno da se misli samo na

    velike antike civilizacije (8. st. pr. Kr.) i neke druge civilizacije od 3. tisuljea pr. Kr. Prve civilizacije

    su Egipat, Mezopotamija, Kina, Japan, Indonezija, Indija, Palestina i Islamski svijet.

  • Egipat

    3100. pr. Kr. 323. pr. Kr. kada Egipat osvaja Aleksandar

    Egipatska civilizacija je jedna od najstarijih antikih civilizacija. U njoj dolazi do procvata mnogih

    podruja (arhitektura, egzaktne znanosti, slikarstvo, kiparstvo, glazba,). Najvaniji izvor o glazbi su

    kraljeve grobnice u kojima su na zidovima esti prikazi scena muziciranja i instrumenata. Glazba ima

    odgojni faktor vjeruje se da u konzervativnoj sredini glazba moe pozitivno utjecati na ovjeka

    tijekom njegova odgajanja (teorija ethosa). To poimanje kasnije preuzima i Grka. Za vrijeme trajanja

    starog egipatskog carstva glazbenici imaju visoki status te se smatraju faraonovim roacima. Izvode

    tihu glazbu (ne proizvode bogat zvuk). U novom egipatskom carstvu (2. tisuljee pr. Kr.) dolaze novi,

    bogati i glasni instrumenti iz Kine. Glazbenici dobivaju status profesionalnih glazbenika.

    Od instrumenata se koriste udaraljke (bubnjevi, egrtaljke, zveke, cistrum, klepetaljke), puhaki

    instrumenti (uzdune flaute, almaj i trube), iani instrumenti (lire, lutnje i harfe nacionalni

    instrument egipana), gudakih instrumenata nema. Pojavljuju se prve hidrauline (vodene) orgulje

    organon hidraulikon.

    Glazba se koristi u religijske i vojne svrhe, prati slavlja, gozbe, oplakivanje mrtvih i rad seljaka u polju.

    Postoji i narodna glazba (u pojedinanom i grupnom muziciranju).

    Zbog broja ica na ianim instrumentima i mjerenjem razmaka izmeu rupica na puhakim

    instrumentima utvreno je kako su stari Egipani koristili tonske sustave pentatoniku i septatoniku

    bez polustepena. U Egiptu se pojavljuje i heironomija rani, primitivni oblik dirigiranja kod kojega

    odreeni znakovi i poloaji ruke oznaavaju tonove (slike).

    Mezopotamija

    3000. pr. Kr.

    Mezopotamija obuhvaa tri civilizacije Sumer, Asiriju i Babilon. Mezopotamijska civilizacija je jako

    utjecala na sve etiri strane svijeta: u susjednim zemljama esto nalazimo instrumente iz

    Mezopotamije (Iran, Grka). Glazba se koristila u religijskim obredima te u svrhu zabave na gozbama i

    sveanostima.

    Na dvoru djeluje velik broj profesionalnih glazbenika, orkestri su imali i do 150 glazbenika. Glazba je

    cijenjena te se esto u vojnim pohodima poteuje glazbenike i uzima ih (i njihovu glazbu) kao ratni

    plijen. Na taj se nain glazba iri i vojnim putem.

    O instrumentima saznajemo iz likovnih prikaza: od udaraljki se javljaju bubnjevi, cistrum, egrtaljke i

    klepetaljke, od ianih instrumenata harfe, lire (vrlo vrijedne, ukraene zlatom ili srebrom, ima lira

    velikih dimenzija tako da mogu samostalno stajati), lutnje (dugi vrat, imaju dvije ili tri/pet ili sedam

    ica mistika brojeva 5 i 7) te od puhakih instrumenata uzdune flaute, dvostruki almaji (po tome

    zakljuujemo da su poznavali i vieglasje) te zmijolike i ravne trube.

  • Kina

    1766. pr. Kr.

    Glazba u Kini ima veliki ugled te je po tome srodna s grkom glazbenom kulturom ima izrazito

    visoke odgojne funkcije i utjee na razvoj ovjeka. Za glazbu je u Kini bilo odgovorno ministarstvo

    glazbe koje je glazbu reguliralo na dravnoj razini. Sa svakom politikom promjenom dolazi i

    promjena u glazbi.

    Kineska tradicijska glazba je otrih melodijskih obrisa, sa strogom simetrijom u ritmu, svugdje je

    prisutna pentatonika, nedostaje individualnosti, sve je suzdrano i nema odstupanja. itava kineska

    glazba se temelji na brojevima tako da svaki ton pentatonike ljestvice predstavlja neku pojavu u

    prirodi ili kozmosu (simbolika brojeva).

    Filozof Konfucije (6./5. st. pr. Kr.) sistematizirao je kinesku glazbu. Teorija glazbe temelji se na staroj

    kineskoj glazbi koja zastupa etike zahtjeve (utjecaj na karakter i slino). Bavio se plesom i pjevanjem

    te je napisao Knjigu pjesama 300 tekstova kineskih pjesama i Knjigu obreda u kojoj opisuje glazbeni

    ceremonijal kineskih obreda.

    Instrumenti su izraeni od raznih materijala: od metala velika i mala zvona, od drva bubnjevi i

    egrtaljke, od koe bubnjevi, od bundeve i bambusa orgulje (imali su bambusove orgulje u koje su

    umetali bundevu kao rezonator), od svile ice, od bambusa razni puhaki instrumenti i od peene

    zemlje jajolika flauta.

    Ai Jing: Elegie de Chu

    Japan

    100. pr. Kr.

    Japanska glazba je slina kineskoj, koristi pentatoniku, ali je slobodnija jer ima i polustepene.

    Glazba se u Japanu dijeli na glazbu za dvor (aristokraciju) i graanstvo. U glazbu za dvor spada

    gagaku japanska umjetnika glazba koju izvode instrumentalni ansambli sa ianim, puhakim i

    udaraljkakim instrumentima. Vodei instrument je flauta hichiriki. Gagaku se pojavljuje od 8. do 12.

    st., i no kombinacija plesa, pjesme i recitativa koja se javlja u 14. st. U glazbu za graanstvo spadaju

    kabuki scenska glazba u kojoj se zvuk kombinira s pokretom i prostorom te ha-uta i ko-uta pjesme

    koje su pjevale geje.

    Instrumenti su lira, amizen (lutnja dugakog vrata), akuhai (vrsta flaute) i koto (vrsta kitare).

    Sojo no chosi (gagaku)

  • Indija

    2300. pr. Kr.

    U indijskoj kulturi javlja se srodnost s Mezopotamijom i Egiptom. Narod se dijeli na kaste, razlikuju se

    vladajui sloj i puk. Javlja se kult Veda, staroindijske vjerske knjige nastale oko 1000 g. pr. Kr. u kojoj

    je sadrana i glazba, ali samo za najvie kaste. 200 g. pr. Kr. nastaje posljednja knjiga Veda

    namijenjena niim kastama. Prvi zapis o indijskoj glazbi odnosi se na kazalinu glazbu jer je ondje

    glazba usko vezana za pokret, glas i slino.

    Indijske ljestvice su ljestvice ireg opsega, sadre kromatiku, u njima je tipina uporaba poliritma te

    su slobodnije forme. Temelj tonskog sustava je ljestvica sa sedam tonova, ali se oni dalje dijele na 22

    srutija. Sruti je najmanja osnovna akustina jedinica, neto vea od etvrtine tona.

    U Indiji sreemo dvije vrste napjeva: saman duhovni napjev nastao na tekstove iz Veda, izvodi se

    jednoglasno i na silabiki nain, smireno; i raga svjetovni napjev ljubavne tematike. Izvode se i

    instrumentalno te variraju melodijski obrasci.

    Instrumenti su u slubi pjevanja, a najvaniji su iani: vina vrsta harfe te dva gudaka instrumenta:

    revanastra i sarangi.

    Sri Guru (raga)

    Palestina

    1300 g. pr. Kr.

    U Palestini je vidljivo mjeanje glazbenih elemenata s mezopotamijskom i egipatskom civilizacijom. U

    njoj su se nastanili Feniani i Hebreji. Nema puno primjera i izvora o palestinskoj glazbi, a najpoznatiji

    je tekst iz 150. psalma (zavrni hvalospjev) u kojem se govori kako se Boga treba slaviti glazbom te se

    nabrajaju instrumenti harfe, citre, rogovi, bubnjevi, trube, Glazba se u Palestini javlja prvenstveno

    u bogosluju, ali i u vojnim pohodima te na raznim sveanostima i slavljima.

    Instrumenti karakteristini za to podruje su: celcelim (inele), ugab (duga flauta), efer (rog koji se i

    danas koristi u sinagogi) i hasosra (srebrna hramska truba).

    Indonezija

    800 g. pr. Kr.

    U Indoneziji se javljaju arapska, sirijska i kineska glazbena tradicija. Glazba se sastoji od dva tonska

    sustava od kojih svaki ima vie od sto ljestvica: pelog septatonika i slendro pentatonika.

    Svaki gamelan orkestar ima svoj poseban nain ugaanja instrumenata i specifian repertoar. Sastoji

    se od gongova, citri, ksilofona i gudakih instrumenata koji zajedno daju bljetav zvuk. Jedna grupa u

    orkestru ima melodiju, druga ju varira, a udaraljke rade periodizaciju melodijskog toka.

  • Islamski svijet

    622. g. pr. Kr.

    Korijeni islamske glazbe su u glazbi islamskih nomada beduina koji se javljaju puno prije Islama.

    Islamsku glazbu odlikuje puno mikrointervala, bogato ornamentirana melizmatika i asimetrina

    ritmika.

    Postoje dvije faze razvoja:

    7. st. 9. st. pojava profesionalnih glazbenika, obogaivanje elementarne melodije

    9. st. 15. st. teoretiar glazbe Al Farabi prouava prilagoavanje arapske glazbe grkoj

    Instrumenti su rebab (gudaki s dvije ice), tanbur (mandolina s dugakim vratom) te a'lud (vrsta lire s

    etiri ice ugoene po kvartama).

    Grka

    3000. pr. Kr., vrh 8. st. pr. Kr.

    Pojam mousik oznaava glazbu u uem smislu; jedinstvo glazbe, plesa i pjesnitva; te cjelokupno

    ovjekovo kulturno iskustvo. Glazba je u poetku uvijek ukljuivala tekst te je do 7. st vokalno-

    instrumentalni oblik. Kod starih Grka glazba je vana u odgoju jer ima izrazitu etiku funkciju.

    iani instrumenti su lire: forminks (4-7 ica), kitara, lira (okvir od jarevih rogova i rezonator od

    kornjainog oklopa) i barbiton (basovska kitara); harfa (kutna harfa se smatrala enskim

    instrumentom) i lutnja (u 4. st. pr. Kr. imala je 3 ice); puhaki instrumenti su aulos (pretea oboe

    izraena od drva ili slonovae, imala je dvostruki jeziak), diaulos (dvostruki aulos), sirinks (panova

    svirala), flauta (poprena traversna) i salpinks (vrsta trube, sluila je kao signalni instrument); a

    udaraljke crotales, cimbali (inele), timpanon (tamburin), krupelion (vrsta egrtaljke) i ksilofon.

    Tonski sustav je u poetku bio pentatonika, a kasnije prelaze na dijatoniku. Pojavom dijatonike

    dobiva se teleion komu je osnova silazna kvarta (tetrakord). Tetrakordi su dorski, frigijski i lidijski te

    pomou njih dobivamo sedam modusa: dorski, frigijski, lidijski, miksolidijski, hipodorski, hipofrigijski i

    hipolidijski.

    Stari Grci su glazbu zapisivali slovanom notacijom, a danas je poznato oko 40 sauvanih primjera.

    Meu najpoznatije spadaju Euripidov fragment (3. st. pr. Kr., papirus), dva Apolonova himna (3. st.

    pr. Kr., uklesani u Delfima) i Seikilov skolion (2. st. pr. Kr., uklesan na nadgrobnom spomeniku).

    U grkoj se glazbi razlikuju apolinijski i dionizijski princip. Apolinijski predstavlja uredno, svijetlo,

    lijepo te se takva glazba izvodi na liri i kitari, dok je dionizijski princip suprotnost apolinijskom te se

    izvodi na aulosu i barbitonu.

    Vokalno-instrumentalni oblici stare Grke su kitarodija i aulodija pjevanje uz pratnju na kitari i

    aulosu. Instrumentalni oblici su kitaristika i aulistika. Pjesme su bile ditiramb (posveen bogu Dionizu,

    pjevao se uz pratnju na aulosu ili barbitonu), threnos (tualjka) i pean (pjesma posveena Apolonu

    koja se pjevala uz pratnju kitare).

  • U 5. st. pr. Kr. se iz Dionizijskih sveanosti razvila tragedija u kojoj su sudjelovali instrumentalisti i zbor

    (do 15 osoba) koji su stajali u orchestri. U tragedijama Eshila i Sofokla postoje zborski odlomci, dok u

    tragedijama Euripida nalazimo i solistiko muziciranje.

    Filozofi koji piu o glazbi:

    Pitagora (6. st. pr. Kr.) naa glazba utemeljena je na pitagorizmu (intervali), Pitagora je

    prouavao duljine ica na monokordu

    Platon (5.-4. st. pr. Kr.) u djelima Drava i Zakoni pie kako se glazbu treba koristiti samo u

    sklopu odgoja i obrazovanja (tzv. teorija ethosa) te smatra kako glazbu treba kontrolirati.

    Odbacuje instrumentalnu glazbu, a od instrumenata doputa samo liru i kitaru. Smatra kako

    su dorski i frigijski modus jedini pogodni.

    Aristotel (4. st. pr. Kr.) u Politici pie kako glazba ima vie funkcija osim obrazovanja: glazba

    potie katarzu (zabava, odmor,) te instrumentalna glazba moe utjecati na ovjeka preko

    harmonija i ritmova.

    Aristoksen (4. st. pr. Kr.)

    Euklid (4.-3. st. pr. Kr.)

    Rimsko carstvo

    27. g. pr. Kr. 476. g.

    Glazba Rimskog Carstva bila je povrna, bljetava, briljantna i na svakom koraku. O njoj nema zapisa,

    pasivno se preuzima od drugih naroda i ne razvija se dalje. Glazbenici su stranci i robovi (nia klasa).

    Oita je dekadencija u odnosu na grku glazbu. U kazalitima je samo malo glazbenih brojeva, a i

    pjevai preuzimaju glumu. Od 1. st. nadalje glazbenici vie nisu anonimni te se i carevi zanimaju za

    glazbu (Neron, Kaligula,). Jedina osoba koja je pisala o glazbi u Rimu bio je Kvintilijan (35.-95.) koji

    je prouavao djela grkih mislioca. Smatrao je kako je glazba dobra za uenje retorike.

    Instrumenti su citara (kitara), tibija (aulos), tuba (rimska truba), butcina (zavojita, zmijolika truba),

    lituus (rog) i hidraulike orgulje.

    Rano kranstvo

    1.-3. st.

    313. godine Milanskim ediktom kranstvo postaje slobodna vjera. Ranokranska glazba utemeljena

    je na hebrejskoj, grkoj i rimskoj tradiciji. Od Hebreja preuzimaju psalmodiju, himnodiju i vokalize na

    rije aleluja, od Grka stav o tome kako glazba ima etiku funkciju i moduse, a od Rimljana zabranu

    upotrebe instrumenata u liturgiji, osim u privatnim kuama. Prve pjesme ranih krana kao dio rituala

    nazivaju se litanije.

  • Istono Rimsko Carstvo (Bizant)

    395. godine Rimsko se Carstvo dijeli na Zapadno i Istono. Sjedite Istonog Carstva bio je

    Konstantinopol (Carigrad, Istanbul). Glazba Istonog Rimskog Carstva bila je siromana glazba

    utemeljena na grkim i idovskim temeljima. U Istonom Rimskom Carstvu pjevali su se himni: tropari

    novi stihovi umetani u psalme, kontakion strofne pjesme s uvodom i 20 do 40 stihova te kanon

    strofe koje su se dodavale biblijskim odama.

  • Srednji vijek

    Uvod u Srednji vijek

    313. godine Milanskim ediktom doputeno je kranstvo i sve vjerske slobode, a 380. Teodozije I.

    kranstvo proglaava slubenom religijom. U liturgijskoj glazbi postojalo je responzorijalno pjevanje

    u kojem su se izmjenjivali solist (sveenik) i zbor (puk) te antifonalno pjevanje u kojem se izmjenjuju

    dva zbora. U 4. st. papa Silvestar I. osniva pjevaku kolu schola cantorum koju u 6. st. reformira

    papa Grgur I. Veliki.

    U 4. st. krani preuzimaju melodije heretika te podmeu novi, kranski tekst. Himni (jed. himan) su

    bili jednostavne lakopamtljive pjesme koje je pjevao narod. U poetku su to bile sve pjesme, a od 4.

    st. pod tim pojmom podrazumijevaju se heretike pjesme s kranskim tekstom. Bili su strofnog

    oblika u rimi, jasnog ritma i jednostavni. Prvi pisac himana bio je sv. Efram iz Sirije (4. st.) koji je

    napisao oko 400 himana na heretike melodije. Pojavom heretikih melodija u crkvi javlja se struja

    moralista koji ne ele iste melodije pa ele izbaciti glazbu iz crkve.

    Resurrexi (gregorijanski koral)

    Srednji vijek traje od 476. kada propada Zapadno Rimsko Carstvo do 1492. kada Kolumbo otkriva

    Ameriku. Dijeli se na rani (5. st.-11. st.) te razvijeni i kasni (11. st.-15. st.). Cijelo razdoblje je

    obiljeeno kranstvom, srednjevjekovna filozofija je pod utjecajem kranstva, javlja se skolastika

    grka filozofija spojena s biblijskim uenjem koja vrhunac doivljava u 13. st. u djelima Tome

    Akvinskog. Zbog dogmi se javlja i zastoj u znanosti (mrano doba). U sjevernoj Francuskoj se javljaju

    romanika (11. st.) i gotika (12. st.) te se dalje ire po Europi. U 13. i 14. st. Crkva gubi na vanosti te se

    pojavljuju eksperimenti. Do 17. st. jezik uenih ljudi je latinski, a kasnije e ga zamijeniti francuski.

    Leoninus: Locus iste (organum, 12. st.)

    Od 5. do 11. st. glazba je jednoglasna, a zatim postaje vieglasna. Tijekom cijelog srednjeg vijeka

    koriste se modusi. U 8. st. dolazi do izuma neuma pa se crkvena glazba poinje zapisivati. Glazba

    spada u jedno od sedam slobodnih umijea/vjetina, septem artes liberales koji su se sastojali od

    trivija/trivium (dijalektika, gramatika i retorika) i kvadrivija/quadrivium (aritmetika, geometrija,

    astronomija i glazba).

    Berenguier de Palazol: Tant m' abelis (12./13. st., trubadurska umjetnost)

  • Tipovi glazbe po razdobljima:

    Gregorijanski koral (6. st.) zlatno gregorijansko razdoblje traje od 6. do 9. st., izvoenje a

    cappella

    Rano vieglasje (9.-12. st.) raniji organum koralnoj dionici gregorijanskog korala dodaje se

    jo jedan glas

    Svjetovno jednoglasje (11. st.) narodne pjesme na narodnom jeziku s temama o ljubavi,

    prirodi i dvoru. U Francuskoj se od 11. do 13. st. javljaju trubaduri i truveri, a u Njemakoj od

    12. do 14. st. Minnesngeri i od 14. do 16. st. Meistersingeri

    kola Notre Dame (12. st.) procvat organuma pojavljuju se dvoglasni, troglasni i

    etveroglasni organumi; skladatelji organuma Leoninus i Perotinus

    Ars antiqua (stara umjetnost) (13./14. st.) razvija se srednjovjekovni motet

    Ars nova (14. st.) dominira svjetovna glazba

    Trecento (ars nova u Italiji) 1330-1350

    Ars subtilior (kraj 14. st.)

    Matteo da Perugia: Andray soulet (kanon; 14./15. st., ars subtilior)

    U ranom srednjem vijeku jaa i dominira kranstvo, uestale su seobe naroda i invazije barbara.

    Crkva je najmonija europska institucija. Javlja se feudalizam staleki poredak na vrhu kojega je

    plemstvo (kralj), pa sveenstvo (papa) i seljaci. U 9. st. Karlo Veliki se zalae za umjetnost te dolazi do

    pokreta karolinka renesansa. Za razliku od ranog, u razvijenom i kasnom srednjem vijeku se javlja

    konstantan napredak, nema toliko barbarskih provala, razvija se promet, trgovina i nematerijalna

    dobra. Od 11. st. razvijaju se gradovi. 1088. otvoreno je prvo sveuilite u Bologni. Krajem 14. st.

    najrazvijenija drava je Italija u kojoj se razvija humanizam.

    Philippe de Vitry: Vos qui admiramini (etveroglasni motet, 14. st.)

    U srednjem vijeku nema razvoja i novih instrumenata. Svi instrumenti pripadaju sopranskom i

    tenorskom registru te su visokog i prodornog zvuka svijetle boje. Tek u renesansi dolazi do basovskih

    instrumenata. Instrumentalna pratnja vokalnim skladbama ostvarivala se na ianim instrumentima,

    a plesu i povorkama na puhakim instrumentima i udaraljkama. ista instrumentalna skladba je

    rijetkost. Glazbenici su radili na dvoru ili kao putujui glazbenici. iani instrumenti su harfe, lire,

    lutnje, viela (9. st.), organistrum (Njem. Dreichler, eng. hurdy-gurdy), monokord i polikord; puhaki

    instrumenti su flaute, rogovi, trube, almaji, gajde i male prijenosne orgulje (pozitiv i portativ), a

    udaraljke su kao u antici.

    Gregorijanski koral

    6. st.

    Gregorijanski koral je jednoglasno a cappella liturgijsko pjevanje katolike crkve na latinskom jeziku.

    Ime je dobio prema papi Grguru I. Velikom koji je prvi uspio sabrati rimske melodije. Cantilena

    romana (rimska melodija) je prvotno ime gregorijanskog korala. Pod utjecaj gregorijanike prva pada

    Engleska, a zadnja panjolska (do 11. st. uva mozarapsku tradiciju). Zlatno gregorijansko doba traje

    od 6. do 9. st. te predstavlja jedini trag kulture u to doba.

  • Gloria in excelsis Deo (mozarapsko pjevanje)

    Grgur I. Veliki (540.-604.) roen je u jednoj od najbogatijih rimskih obitelji. Papa Pelagrije II. ga je

    poslao u Konstantinopol na sedam godina. 590. Grgur je izabran za papu te nastoji ujediniti sve

    vjernike kroz ujednaavanje obreda. U 9. st. Karlo Veliki koristi gregorijanski koral u politike svrhe te

    na taj nain potiskuje narodno stvaralatvo.

    Pater noster (gregorijanski koral)

    Meu osnovne zasluge pape Grgura I. ubrajaju se reformacija i institucionalizacija schole cantorum. U

    njoj su zborovi uili liturgijsko pjevanje te je neki smatraju i prvim konzervatorijem. Schola cantorum

    imala je sedam pjevaa: prvi, drugi i trei su bili solisti, etvrti je bio archiparaphonist (prvi sporedni),

    a peti, esti i sedmi paraphonisti. Dodavali su im se i djeji glasovi za oktavu vie. Grgur I. je takoer

    sakupio tekstove bez notacije u zbirku Antifonarij. Napjevi iz antifonarija su postali obavezni dio

    bogosluja. Zamjera mu se to se ne pojavljuju nove skladbe i to je potisnuo narodno stvaralatvo.

    Gregorijansko pjevanje je uvijek unisono i a cappella. Ukoliko je solistiko obino se pjeva

    melizmatiki, a ako je zborsko onda se pjeva silabiki (ozbiljno). Osim Rima najpoznatije schole

    cantorum bile su u Toursu, Metzu i St. Gallenu.

    Ad te levavi (gregorijanski koral)

    Tekst odreuje ritam melodije, sintaksu i pomake u tonskim visinama. Vaniji je od melodije te je

    ozbiljnog karaktera. Mogao je biti u stihovima, prozi, biblijski ili ne biblijski, a cilj je usmjeriti vjernike

    Bogu. U 9. st. se gregorijanski korali koriste kao c.f. (jednoglasni su, ali se iz njih razvija vieglasje) te

    se (osim u Rimu) koriste i orgulje za pratnju korala.

    Gregorijanski koral se prenosio usmeno do pojave neuma (gr. neuma znak, gesta). U poetku je

    notacija bila pomono sredstvo, a kasnije se poinje sve zapisivati. Razvoj notacije donosi olakanje

    memorije te se dobiva detaljnija interpretacija. Prije interpretacije su se gregorijanski korali morali

    pjevati kako se izgovaraju te su morali imati pravilan naglasak. Neume su oznaavale pravilan izgovor

    korala. Tekst je najvaniji do 11. st. Prve knjige gregorijanskih korala sadre samo tekstove, a s 8. na

    9. st. se pojavljuju prvi rukopisi s neumama. Prepisivali su se u skriptorijima. Prve neume nisu

    oznaavale visinu tona ve smjer kretanja melodije. Visina tona se uvodi tek u 11. st. kad je Guido

    d'Arezzo izumio crtu. Razlikujemo dvije vrste notacije: in campo aperto prije pojave crtovlja s

    akcentnim (melodijskim) neumama i dijastematsku notaciju nastalu u 11. st. nakon izuma crte. Jedna

    neuma mogla je obuhvaati do 16 tonova.

    Veni creator (gregorijanski koral)

    Jednotonske neume:

    Punctum nii (dublji) ton

    Virga vii ton

  • Dvotonske neume:

    Pes uzlazni pomak

    Clivis (flexa) silazni pomak

    Trotonske neume:

    Scandicus tri uzlazna tona

    Climacus tri silazna tona

    Torculus nii-vii-nii ton

    Porrectus vii-nii-vii ton

    Neume su olakavale izvedbu s tehnikog aspekta zbog lake memorije i preciznijeg izvoenja, a s

    teolokog aspekta jer se vanije rijei pjevaju sporije i s dinamikom.

    Dies irae (gregorijanski koral)

    Ritam korala je slobodan, ovisi o tekstu te se ne biljei. Tonski sustav gregorijanskog korala je

    dijatonski, u srednjevjekovnim modusima (imena ostaju iz stare Grke, ali nisu isti modusi,

    srednjevjekovni modusi mogu se transponirati). Ton finalis je poetni i zakljuni ton, vrsta temeljnog

    tona (tonike), a ton repercussio recitacijski ton (tenor ili tuba) koji se pojavljuje najee u koralu i to

    obino kvintu iznad tona finalisa. Ambitus (opseg) gregorijanske melodije je oktava, a eventualno se

    proirivao za ton. Autentini modusi poinju tonom finalisom, a ton repercussio je za kvintu iznad.

    Plagalni modusi su proireni za kvartu silazno te im je ton finalis oko sredine, a ton repercussio

    obino tercu iznad.

    Aqua sapientie (gregorijanski koral)

    Dodaci koralima koriste se od 9. st. nadalje te imaju dekorativnu funkciju i unoenje svjetovnih

    elemenata u korale. To su tropi: novi tekst ili novi tekst i nova melodija na sredini ili kraju; i sekvence:

    novi tekst na zadnji slog aleluje.

    Pisci o glazbi u doba gregorijanike

    Boecije (480.-524.) je bio filozof i politiar. Pie o raznim temama te povezuje antiku sa srednjim

    vijekom. Napisao je djela O utjehi filozofije i O odreenju glazbe. Boecije glazbu dijeli na tri razine:

    Musica instrumentalis (instrumentalna glazba) najnia razina glazbe i konkretna

    demonstracija intervala (konsonance su oktava, kvinta i kvarta, a ostalo su disonance)

    Musica humana (ljudska glazba) u ovjeku se vidi simetrija ljudskog tijela izvana se sklad

    vidi u zdravlju tijela, a iznutra po ovjekovim sposobnostima

    Musica mundana (svjetska glazba); musica caelestis (nebeska glazba) harmonija svega i

    glazbena sfera

    Kasiodor (480.-575.) se bavio muzikolokim problemima u 12 spisa. Napisao je Udbenik boanskih i

    svjetovnih znanosti te se najvie bavio antikom glazbom. Izidor iz Seville (oko 570.-636.) je

    prikupljao antike tekstove te ih je ujedinio u Etimologije ili Izvori enciklopedijsku zbirku tekstova u

    20 knjiga. Kroz ta djela prouavao je utjecaj antike na srednji vijek.

  • Karolinka renesansa

    9. st.

    Karolinka renesansa ime je dobila po Karlu Velikom (742.-814.) koji je sve pokorene narode ujedinio

    dijelom zahvaljujui koritenju iste glazbe. Pripisuje mu se velika uloga kod restauracije

    gregorijanskog korala. Zalagao se za rimsko pjevanje korala i smatra da su sve druge varijante krive.

    Sve crkve morale su imati Antifonarij.

    Vanu ulogu u glazbi ima obrazovanje koje se sastoji od praktinog (sviranje i pjevanje) i znanstvenog

    dijela. Glazbenici se dijele na cantore koji su izvodili glazbu i bavili se njome kao umjetnou zvuka

    (musica practica) i musicuse teoretiare (musica speculativa) glazba kao speculum ili zrcalo

    svemira.

    Libera me (gregorijanski koral)

    Na liturgijsko pjevanje utjee istok latinski parizam (npr. grka rije Kyrie). Na crkvenom koncilu u

    Toursu 813. odlueno je kako e se u crkvama propovijedati na narodnom jeziku te se tako u crkvama

    pojavljuju narodni napjevi.

    U glazbi devetog stoljea tri su znaajne promjene: na prijelazu iz osmog u deveto stoljee pojavljuju

    se neume; tropi su u koralima zasluni za uvoenje svjetovne glazbe u crkve. Doveli su do razvoja

    narodne glazbe (trubaduri i truveri). Iz boinih i uskrsnih tropa razvili su se pjevani dijalozi iz kojih se

    u 10. st. razvija liturgijska drama pjevani dijalozi sa scenskim uprizorenjem koji su se izvodili u

    crkvama, a kasnije se iz liturgijske drame razvijaju misteriji (crkvena prikazanja); krajem devetog

    stoljea prvi put se spominje polifonija.

    Rano vieglasje polifonija

    9.-12. st.

    Rex coeli Domine (organum, 9. st.)

    Dva su najstarija sauvana izvora ranog vieglasja:

    Musica enchiriadis (9. st.) glazbeni traktat iz sjeverne Francuske. U njemu prvi put nalazimo

    opis vieglasja i notne primjere kao potkrepljenje teksta, a pisan je u formi dijaloga (uitelj-

    uenik). Nepoznati autor govori o dijafoniji (diaphonia je grki pojam za neslaganje i nesklad

    u glasovima) paralelnom pjevanju u oktavama, kvartama i kvintama koje u organumu nije

    automatsko ve svjesno vieglasje. Autor uvodi pojam organum (gr. organon instrument,

    orgulje), a njegov opis je kretanje dvaju glasova u kvintama ili kvartama. Gornji glas je vox

    principalis koji izvodi koralnu melodiju, a donji vox organalis skuenog ambitusa koji poinje i

    zavrava unisono s cantusom. U vox organalisu su svi intervali do konanog nebitni, ali se

    izbjegava tritonus. Pojavljuje se harmonijski sluh oktava je savrena konsonanca, a kvarta i

    kvinta su prijelazne (kasnije i one postaju savrene).

    Winchester tropar (11. st.) glazbena zbirka s dvoglasnim organumima (150 organuma)

    pisana neumatskom notacijom

  • Novus annus dies magnus (organum, 9. st.)

    U dvanaestom stoljeu se organum razvija: vox principalis i organalis se osim paralelnog pomaka

    kreu i u protupomaku, glasovi se mogu kriati te se vox organalis sve vie osamostaljuje vie ne

    pjeva samo kvartu ili kvintu ispod vox principalisa te moe ii i iznad njega. Sve te promjene oko

    1100. dovode do nove vrste organuma discantusa (pjevanje u protupomaku, razdvojeni pjev). U

    discantusu se izmjenjuju disonance s konsonancama koje obavezno dolaze na poetku i kraju svake

    cjeline. Koral vie nije u gornjem, ve donjem glasu. kola novog organuma tj. sredite novog

    jednoglasja i vieglasja postaje samostan sv. Marcijala u Limogesu u junoj Francuskoj. Izvori

    discantusa su etiri rukopisa iz sv. Marcijala iz 12. i 13. st. koji sadre 100 dvoglasnih organuma

    pisanih u dvije osnovne strukture: faktura zadranog tona (slobodan ritam, zadrani tenor) i faktura

    diskanta (slobodni organum tj. diskant, javlja se u varijantama slog protiv sloga silabiki; i melizam

    protiv melizma slobodan ritam); i Codex calixtinus (Santiago de Compostela, panjolska) koji na

    kraju sadri 20 skladbi organuma i primitivnih vieglasnih skladbi posveenih sv. Jakovu pisanih

    neumatskom notacijom. U codexu calixtinusu javlja se troglasna pjesma u dva sistema.

    Svjetovno pjesnitvo

    11. st. trubaduri i truveri u Francuskoj; 12. st. Minnesngeri i 14. st. Meistersingeri u Njemakoj

    Svjetovna umjetnost trubadura i truvera pojavljuje se pod utjecajem duhovnih skladbi, a pogotovo

    tropa. Ime su dobili od francuske rijei trouver, provansalske trobar i latinske tropar to znai traiti.

    Predstavnici su uglavnom plemii, a siromaniji trubaduri imaju svoje pokrovitelje. Trubaduri su bili

    pjesnici i glazbenici, obino su sami izvodili svoje skladbe, ali su za izvoenje skladbi mogli i

    unajmljivati onglere, profesionalne glazbenike iz niih slojeva za izvoenje trubadurskih skladbi.

    Obino se radilo o mukarcima, meutim bilo je i ena trubadura/onglera. Mjesto poetka

    trubadura je Akvitanija (sjeverozapad Francuske). Trubaduri se javljaju od 11. do 13. st., a vrhunac

    njihove glazbe je 1200. g. U 13. st. polako nestaju propau vitetva. Trubaduri djeluju na jugu

    Francuske na provansalskom jeziku, dok na sjeveru djeluju truveri na starofrancuskom jeziku.

    Jaufre Rudel: Lanquan li jorn (trubadur)

    Tipovi pjesama po formi su: tip litanija u kojem su svi stihovi na jednu melodiju i u koje se ubrajaju

    chanson de geste (junaka pjesma, najpoznatija je Rolandova/Orlandova pjesma iz 12. st. koja sadri

    4000 stihova o ivotu Rolanda, neaka Karla Velikog), laisse strofa pravilnih stihova i rotrouenge; tip

    sekvence u kojem su dva stiha jednako graena te se rimuju; tip himna graen od etiri razliita

    stiha, prokomponiran je; i tip rondela (pjesma sa refrenom) u koje se ubrajaju balada, virelai i

    rondeau (rondo). Truveri su najee koristili tip litanija, a trubaduri tip himna. Pjesme su bile

    jednoglasne uz instrumentalnu pratnju ili a cappella. Tonski sustav su modusi, ritam je raznolik, a

    najvaniji je tekst. Po sadraju se pjesme dijele na: kanconu (chanson, Lied) kojoj je tematika dvorska

    ljubav, albu danju pjesmu kojoj je tematika dolazak zore koja razdvaja dvoje ljubavnika, pastorelu

    koja tematizira ljubav nieg sloja (viteza i seljanke), siruentes u kojem su tema mudre izreke,

    poslovice te moralne i socijalne teme, pjesme o kriarskim ratovima i tualjke koje obino piu

    siromani trubaduri nakon smrti gospodara.

  • Prvi poznati trubadur je Guillaume IX. iz Akvitanije (1071.-1126.). Njegova unuka Eleonora Akvitanska

    irila je trubadursku umjetnost na sjever. Guillaume je pjevao o prirodi, dvorskoj ljubavi i duhovnim

    temama (antika filozofija i mitologija) te je pisao plesne pjesme (trodobne).

    Gautier de Coincy: Amors qui bien set enchanter (truver)

    Trubaduri:

    1. epoha (1080.-1120.) Guillaume IX.

    2. epoha (1120.-1150.) Jaufre Rudel, Marcabru

    3. epoha (1150.-1180.) Bernhart de Ventadorn

    4. epoha (1180.-1220.) Folquet de Marseille, Pierre Vidal

    5. epoha (1220.-1300.) Guiraut Riquier (posljednji trubadur)

    Bernart de Ventadorn: Can vei la lanzeta

    Truveri:

    1. epoha (1150.-1200.) Chretien de Troyas, Rihard Lavljeg Srca

    2. epoha (1200.-1250.) Gautier de Coincy, Thibaut de Champagne

    3. epoha (1250.-1300.) Jeman Bretel, Adam de la Halle

    U 13. st. s propau vitetva propadaju i trubaduri i truveri. Zamjenjuju ih graanska drutva Puis koji

    su izvodili njihova djela i skladali nova. U djelima Puisa se mnogo toga ponavlja te su pjesme

    jednostavnije.

    Minnesngeri se javljaju u 12. st. u Njemakoj. Pisali su na srednjevisokonjemakom jeziku. Bili su

    plemii. Melodije ponekad preuzimaju od trubadura.

    Oswald von Wolkenstein: Ain Grasserin

    U 12. i 13. st. postoji samo jednoglasno stvaralatvo (1. epoha), a u 14. st. se pojavljuju vieglasne

    varijante skladbi iz prve epohe. Instrumenti koji su pratili pjesmu su harfa, lutnja i viella te su sluili

    kao akordika pratnja ili heterofonija. Instrumentalna pratnje se nije notirala. Javljaju se i

    instrumentalni dijelovi preludij, epilog te se svira izmeu strofa. Najea tema su ljubav i

    poslovice.

    Minnesngeri:

    1. epoha (1150.-1170.) Dietmar von Aist

    2. epoha (1170.-1200.) Heinrich von Rugge, Friedrich von Hansen

    3. epoha (1200.-1230.) Niedhart von Reuenthal, Walther von der Vogelweide

    (Palstinalied)

    4. epoha (1230.-1300.) Heinrich von Meissen

    5. epoha (14./15. st.) Oswald von Wolkenstein

    Walter von der Vogelweide: Palstinalied

  • Meistersingeri su bili graanska inaica Minnesngera. Obino su bili obrtnici. Razlika izmeu

    Minnesngera i Meistersingera je u tome to Meistersingeri ne piu ljubavne pjesme ve pjesme

    biblijske, satirine i politike tematike (i ponekad neku aljivu pjesmu). Meistersingeri (14.-16. st.) su

    bili Heinrich von Meissen (Frauenlob), Michel Behaim, Hans Folz i Hans Sachs. Meu

    Meistersingerima su se razlikovali uenici koji su izvodili ve postojee pjesme, pjesnici koji su pisali

    nove tekstove na stare melodije i majstori koji su pisali novi tekst i melodiju. Carmina Burana je zbirka

    iz 13. st. s duhovnom i svjetovnom lirikom pisana na srednjevisokonjemakom i latinskom jeziku. Ta

    zbirka predstavlja jedan od najvanijih izvora minnesngerskih i meistersingerskih pjesama.

    Epoha Notre Dame

    kraj 12. st. do sredine 13. st.

    Do druge polovice 12. st. sredite glazbe je samostan sv. Marcijala u Limogesu. Od druge polovice 12.

    st. sredite glazbe postaje katedrala Notre Dame u Parizu. Gradnja katedrale zapoeta je 1163., a

    dovrena 1182. godine. U epohi Notre Dame dolazi do prvog vrhunca vieglasja, i to u crkvenoj glazbi

    namijenjenoj za izvoenje u bogosluju, a dvojica najistaknutijih skladatelja su Leoninus i Perotinus o

    kojima je pisao Anonimus IV.

    Leoninus (Leon) je roen 1135. g. Anonimus IV. govori kako je Leoninus najbolji organist. Prvi je

    poznati skladatelj vieglasne glazbe u zapadnoj glazbi. Uveo je vieglasje u bogosluje. Pripisuje mu se

    Magnus liber organi (Velika knjiga organuma), zbirka dvoglasnih organuma rasporeenih po

    bogosluju. Ta se zbirka prepisivala i irila po Europi. Magnus liber organi sadri responzorijalne

    pjesme u kojima se izmjenjuju solist i zbor; i organume duplume (glasovi su tenor i duplum).

    Leoninusovi organumi dijele se na klauzule (smislene cjeline organuma). One mogu biti organum

    dijelovi (tenorska dionica ima duge notne vrijednosti, a duplum melizme), diskant dijelovi (tenor je

    ritmiki odreen pa s duplumom izvodi odreen ritmiki obrazac) i copula (ili veza, predstavlja

    mjeavinu prethodnih dviju klauzula tenor je u dugim notnim vrijednostima, a duplum je ritmiki

    odreen). Kasnije copula postaje glavna klauzula.

    Leoninus: Dulce lignum (organum duplum)

    Perotinus (djelovao oko 1200. g.) se vjerojatno zvao Pierre. Anonimus IV. kae da je Perotinus najbolji

    diskantor te da je bolji od Leoninusa. Perotinus je obraivao Leoninusove skladbe na nain da je

    Leoninusovim postojeim organumima dodavao glasove. Perotinus je prvi skladatelj troglasnih i

    etveroglasnih pjesama. Njegovi troglasni organumi su se zvali organum triplum, a etveroglasni

    organum quadruplum (glasovi su tenor, duplum, triplum i quadruplum). Leoninus i Perotinus u svojim

    skladbama koriste samo visoku muku lagu. Perotinus je osim organuma pisao i jednoglasne,

    dvoglasne i troglasne conductuse.

    Perotinus: Rederunt principes (organum quadruplum)

    Leoninus i Perotinus koriste ligature kombinacije dugih (longa) i kratkih (brevis) notnih vrijednosti.

    Koritenjem ritmikih modusa dobiva se modalni ritam. Kombinacije ritmikih modusa su L-B, B-L,

    L-B-B, B-B-L, L-L i B-B-B.

  • Vrste epohe Notre Dame su:

    Organum u epohi Notre Dame su organumi opsena polifona djela namijenjena izvoenju u

    bogosluju sa sveanim izvoenjem na koru. Tekstovi organuma bili su iz proprijuma mise, a

    izvodili su se na sveanim misama (najee na novogodinjim slavljima). Perotinus

    obogauje tehniku organuma u odnosu na Leoninusa, ali tenor i dalje ostaje nerazvijen (u

    dugim je notnim vrijednostima i ima funkciju basa). Nakon Perotinusove smrti etveroglasni

    organumi nestaju (ne prepisuju se). Od poetka 13. st. se organumi vie ne piu, ve se samo

    ire po Europi i slue kao uzor.

    Conductus jednoglasna ili vieglasna skladba na latinskom jeziku. Conductusi su

    novoskladane pjesme ne temelje se na koralnoj melodiji. Ukoliko su vieglasni, najee su

    troglasni. Conductus je silabiki i uglavnom homofoni. U vieglasnom conductusu javlja se

    novi nain skladanja prvo se sklada cijela jedna lijepa melodija, a zatim se dodaje jedna po

    jedna cijela melodija (najvaniji je linearni aspekt, ali se za razliku od moteta ipak pazi i na

    vertikalni). Conductus je solistika skladba, ali se pie u partituri (motet se pie po dionicama

    u svescima). U poetku je conductus imao duhovni, ali ne liturgijski tekst, a ubrzo ima i

    svjetovni tekst. Sveenici conductus koriste kao izvor moi tako da je duhovni tekst bio

    komentar na blagdan, a svjetovni na politiku ili povijest. Tekst je uvijek bio na latinskom

    jeziku te u svim glasovima jednak. Izvoai conductusa su bili siromani studenti (goliardi) i

    sveenici (vagantes).

    Crucifigat omnes (conductus)

    Deus misertus est hominis (conductus)

    Motet nije sigurno jesu li predstavnici kole Notre Dame pisali motete, ali se oni ubrajaju

    meu vrste te epohe. Nije se izvodio u bogosluju ve u koncertnoj izvedbi. Nastao je iz

    vokaliza u organumima (dijelovi bez teksta) na nain da su se organumi tropirali. Ime motet

    potjee od francuske rijei mot (rije). U motetu se istodobno pjevaju razliiti tekstovi koji

    mogu biti u razliitim modusima i na razliitom jeziku. Motet se razvio iz organuma, ali u

    njemu tenor nije toliko izraen kao u organumu, ritamski obrazac se ponavlja te se moe

    izvoditi i na instrumentu (u tom sluaju je monodijska skladba: sastoji se od glasa i

    instrumentalne pratnje). Motet je takoer ime za gornji vaniji glas (duplum ili discant):

    tenor, motet, triplum i quadruplum. Sklada se na isti nain kao conductus te se u njemu jo

    vea panja obraa horizontali, a o vertikali se uope ne vodi rauna. Notira se u sveiima, a

    ne u partituri. Vrlo brzo poinje se skladati svjetovne motete, ali je tenor uvijek bio uzet iz

    gregorijanike zbog ega se i izvodi na instrumentu.

    Rondel plesna jednoglasna skladba koju su obino pjevali samostanski uenici

    En mat (troglasni motet)

  • Ars antiqua (stara umjetnost)

    1240./50.-1310./20.

    Ars antiqua (stara umjetnost) naziv je dobila oko 1320. U tom razdoblju sve se vie razvija

    graanstvo, Crkva slabi, feudalni sustav propada te se razvija nacionalni osjeaj (ne u glazbi). Sredite

    glazbe postaje grad Arras (Adam de la Halle).

    1321.-1324. godine Jacobus iz Liegea/Jacobus von Lttich/Jacques de Liege pie najopseniji traktat o

    glazbi Speculum musicae (Ogledalo glazbe). Sastoji se od sedam knjiga u kojima se izlae teorija

    glazbe i usporeuje ars antiqua s ars novom. Skladatelji ars antique piu vrste kao i kola Notre Dame

    (rjee motete), od ritma koriste longu, brevis i semibrevis koja je nedjeljiva te se dre sustava

    notacije koju je izumio Franco iz Klna. Za razliku od njih skladatelji ars nove skladaju nove vrste,

    semibrevis dijele vie puta te nemaju standardiziranu notaciju.

    Puisque belle dame m'eime (motet, nepoznati autor)

    Najbitnija sastavnica u odnosu epoha ars antiqua i Notre Dame je ritam. U ars antiqui od 1163. do

    1250. najvie se skladaju vrste organum i conductus u kojima se koristi modalni ritam, dok od 1250.

    do 1320. prevladava motet i menzuralni ritam.

    Krajem 13. st. Franco iz Klna izumio je menzuralnu notaciju koja se po njemu zove i Frankovska

    notacija. Izloio ju je u djelu Ars cantus mensurabilis (Umijee menzuralnog pjevanja) napisanog oko

    1280. Po prvi put stvara jednoznani sustav notiranja. Razbija ligature na pojedinane notne

    vrijednosti te uvodi semibrevis. Razlikuje cantus mensurabilis (vieglasna glazba) i cantus planus

    (obian pjev, jednoglasna glazba). Menzuralna notacija se koristi do 16. st. Frankova je tzv. crna

    menzuralna notacija, a u 15. i 16. st. ju zamjenjuje bijela menzuralna notacija (notama se ne bojaju

    glave).

    Adam de la Halle: A Dieu commant amouretes (rondeau)

    Vrste ars antique su organum, conductus, motet, hoquetus i rondeau. Organum se u ars antiqui ne

    razvija dalje nakon Perotinusove smrti nema znaajnijih ostvarenja. Conductus je takoer u zastoju,

    gubi na kvaliteti te vie ne predstavlja umjetnika djela ve politike komentare. Motet u ars antiqui

    doivljava vrhunac i postaje najpopularnija vrsta. Prvi moteti iz 13. st. bili su liturgijski i na latinskom

    jeziku, a krajem 13. st. se u gornjim glasovima javlja svjetovni tekst. U ars antiqui i tenor ima svjetovni

    tekst pa motet postaje u potpunosti svjetovan. Tenor je u 14. st. samostalna razvijena melodija s

    ispisanim tekstom. Ubrzo se u motetu mijeaju jezici. Vrste moteta su jednostavni (dvoglasni, na

    latinskom ili francuskom jeziku), dvostruki (troglasni) koji je mogao biti latinski dvostruki, francuski

    dvostruki ili latinsko-francuski dvostruki motet, trostruki motet (etveroglasni) i conductus-motet

    (troglasni ili etveroglasni) u kojem svi glasovi pjevaju isti tekst, ali se tenor temelji na gregorijanskom

    koralu. Hoquetus (fr. hoquet tucanje) je vrsta u kojoj jednu melodiju dijeli nekoliko pjevaa.

    Ukoliko pjeva vie od dva glasa samo dva glasa hoketiraju. Virtuozni su, a mogu biti i dijelovi skladbe.

    Rondeau je vrsta u kojoj tenor ne mora biti u donjem glasu ve u srednjem ili gornjem. Obino ima tri

    do etiri strofe i refren.

  • Pierre de la Croix: Amors qui (motet)

    Na prijelazu iz 13. u 14. st. dogaa se niz promjena na podruju glazbe. Kod ritma su ligature bile

    predviene samo za trodobni ritam. Tek u 14. st. se pojavljuju dvodobne mjere, mijeaju se ritamski

    modusi te se skrauju notne vrijednosti (minima, semiminima). Kod skladanja se sve vie panje

    posveuje vertikali (harmoniji) koja vrhunac doivljava u skladbama Josquina des Preza (15./16. st.).

    Od 14. st. se koriste alteracije, a najea je alteracija VII. stupnja. Musica ficta (ili musica falsa) je

    oznaka za glazbu s alteracijama, a njena suprotnost je gregorijanski koral musica vera (ili musica

    recta). Sve se vie osamostaljuju instrumenti te se u Engleskoj i Francuskoj po prvi put javljaju

    instrumentalne skladbe (nije ispisan tekst). Minstreli (menestreli) su nova profesija instrumentalista u

    kraljevoj slubi. Od 1321. se minstreli udruuju u cehove s pravilima.

    Jehan Lescurel: A vous douce debonnaire (rondeau)

    Petrus de la Cruce (Pierre de la Croix) je bio skladatelj i teoretiar koji usitnjuje notne vrijednosti i

    dijeli brevis na sedam dijelova. Jehan Lescurel (Jehannot de l'Escurel) bio je skladatelj vjerojatno

    objeen zbog zloina. Francuzi Johannes de Garlandia i Johannes de Grocheo te Englezi Anonimus IV.

    i Walter Odington su bili glazbeni teoretiari. Adam de la Halle iz Arrasa je prvi poznati glazbenik.

    Opus mu se dijeli na jednoglasne skladbe (ansone); vieglasne skladbe: motete i ronda u kojima se

    tenor pribliava funkciji harmonijskog basa jer je udaljen od ostalih glasova i ima skuen ambitus.

    Pomijeao je rondo trubadura i truvera s conductusom; i kazalina djela dramska djela u kojima

    likovi i pjevaju (Igra o liu i Igra o Robinu i Marion).

    Adam de la Halle: Jeu de Robin et Marion; Robin m'aime (motet)

    U Engleskoj se oko 1250. u opatiji u Readingu (jugoistok) pojavljuje skladba Sumer ist icumen in (ljetni

    kanon) prvi poznati kanon i prvi primjer potpunog akorda s tercom. Pisana je za est glasova od

    kojih etiri gornja pjevaju kanon, a donja dva neku vrstu ostinata. Forma je rota (kota).

    Sumer ist icumen in

    U Njemakoj se u 14. st. pojavljuje vieglasje, u panjolskoj se javljaju cantigas de santa Maria

    (duhovne pjesme posveene Bogorodici) i cantigas de amigo (svjetovne pjesme posveene

    prijateljsvu), u Portugalu barcarolla, a u Italiji francuska i autohtona talijanska lirika (pjesme o Franji

    Asikom).

    Ars nova (nova umjetnost)

    1320.-1380.

    1322. Philippe de Vitry pie traktat u kojem prvi koristi naziv ars nova. U tom razdoblju kao posljedica

    pojave humanizma javlja se procvat svjetovne glazbe. Najznaajnija osoba ars nove je Guillaume de

    Machaut, vrste su motet i kantilene, a u tom razdoblju se po prvi put javlja sinkopa.

  • Motet je glavna forma ars nove. S obzirom da tekst nije bio toliko bitan, nepovezani tekstovi se

    proizvoljno spajaju u dionicama te su obino satirine i politike tematike. Motet je u ars novi

    opseniji nego u ars antiqui, javljaju se sitnije notne vrijednosti, a trodijelna i dvodijelna mjera su

    ravnopravne u interakciji.

    Philippe de Vitry: Tuba sacre fidei / in arboris empiro prospere virgo sum (motet)

    Izoperiodika je podjela skladbe na pravilne odjelke (periode). Postie se umetanjem pauza bez obzira

    na tekst. Color je melodijski model koji se ponavlja tijekom skladbe i po kojem se vri izoperiodika, a

    talea ritmiki model (izoritmija). Izoritmiki moteti su najpopularniji u ars novi te predstavljaju

    vrhunac racionalnog. Izoperiodika se osim moteta koristi i u drugim vrstama, ali je u motetu

    najpopularnija.

    Philippe de Vitry (1301.-1361.) roen je u pokrajini Champagne. Bio je biskup u Meausu, skladatelj i

    teoretiar. Njegove skladbe su vrlo kompliciranog ritma jer konstantno mijenja mjere (dvodijelna

    mjera se biljei crvenom bojom). Po pitanju harmonije pie potpune akorde, ima paralelne terce te

    pie tonalitetne kadence.

    Philippe de Vitry: Vos qui admiramini (motet)

    Teoretiari ars nove su se preteito bavili problematikom kako jo usitniti notne vrijednosti. Za novu

    umjetnost su se zalagali Philippe de Vitry i Johannes de Muris koji je 1321. napisao Umjetnost nove

    glazbe. Za ars antiquu su se zalagali teoretiari Robert de Handlo koji je napisao Pravila (notacije

    Pierrea de la Croixa) i Jacques iz Liegea, uenik Pierrea de la Croixa koji raspravlja o dvije epohe.

    1324. papa Ivan XII. izdao je dekret Docta sanctorum patrum (Uenje svetih otaca) u kojem navodi

    kako je cilj crkvenog pjevanja pobonost. Smatra kako se novi skladatelji previe posveuju

    usitnjavanju notnih vrijednosti u skladbama, kako se u polifoniji rijei ne razumiju te se protivi

    pauzama i vieglasju. Zabranjuje vieglasje osim na velike blagdane. Dekret ipak nije uspio sprijeiti

    irenje nove glazbe.

    Guillaume de Machaut: Quand theseus ne quier vedir

    Guillaume de Machaut roen je oko 1300., a umro je 1377. S dvadeset godina zaposlio se kod ekog

    kralja Ivana Luksemburkog kao pisar, a s etrdeset godina postaje kanonik u Reimsu. Bio je skladatelj

    i pjesnik. U ezdesetoj godini u vezi je s etrdeset godina mlaom Peronne kojoj je napisao pjesmu

    Istinita pripovijest u kojoj glazbu definira kao znanost. U svojim djelima spaja staro i novo te linearni

    aspekt gubi na vanosti zbog brige o vertikali.

    Guillaume de Machaut: Puis qu'en dubli (rondeau)

    Vrste koje je Machaut pisao su:

    tualjke najjednostavnija vrsta

    kantilene (vieglasna pjesma s refrenom u tri fiksne forme): virelai najjednostavniji oblik,

    tzv. chanson ballade, jednoglasna ili dvoglasna skladba; rondeau vieglasna skladba s

  • pokretnom, gipkom melodijom; i balada (dvostruka balada) spoj balade i moteta, Machaut

    spaja dvije balade u jednu

    motet koristi gregorijanski tenor koji nije sastavljen od kratkih elija, ve par taktova; iznad

    tenora je kontratenor kojeg svira neki instrument; glasovi nastupaju u fazama; Machaut u

    motetima preferira francuske tekstove

    hoquetus poznat je Machautov hoquetus David u kojem uzima rijei Perotinusovog

    organuma Viderunt

    misa misa Notre Dame je prva cjelovita vieglasna misa u povijesti glazbe. Tenor je

    liturgijski te po uzoru na ars antiquu ima par tonova, a po uzoru na ars novu gornji glasovi

    imaju razvijenu melodiju i pauze. Misa Notre Dame pisana je za muke glasove.

    Chasse (fr. lov) troglasni kanon s temama o prirodi i lovu

    Guillaume de Machaut: Feliz virgo (motet)

    Guillaume de Machaut: Misa Notre Dame, Agnus Dei

    Misa iz Tournaia (sjeverozapadna Belgija) koja datira iz oko 1349. sadri sve stavke ordinarija, ali se

    pretpostavlja da su razliiti autori zbog razliitih stilova stavaka.

    U Engleskoj se u 14. st. javlja tzv. paralelna harmonizacija (franc. faux bordon, tal. falso bordone), u

    Njemakoj je napisan prvi motet (troglasni, autor je Brumas), u panjolskoj i Portugalu se vieglasje

    svodi na epohe Notre Dame i Ars antiquu tako da nema novosti, tj. ars nove. U ekoj je 1348.

    otvoreno Prako sveuilite, skladbe su uglavnom jednoglasne, a javljaju se poetni eksperimenti u

    vezi vieglasja.

    Trecento (talijanska ars nova)

    Do 1330. u Italiji nema interesa za vieglasje i polifoniju. Oko te godine zapoinje trecento te se sve

    vie preuzima francuska glazba, meutim ne radi se o kopiranju francuske glazbe kao u drugim

    zemljama, ve je francuska glazba temelj za razvoj trecenta. Pojava te epohe nastaje poetkom

    interesa za vieglasje. Nositelj glazbe trecenta je aristokracija.

    Jacopo da Bologna: Fenice fu'e visi (madrigal)

    Vrste trecenta su po uzoru na Francusku svjetovne. U motetima se tenori skladaju te se ne koriste

    instrumentalni glasovi. Caccia je preuzeta od francuskog chaissea, pisana je za dva ili tri glasa, a

    tematika je lov u prirodi, pecanje, eksterijer. U caccii se javljaju dramski efekti (usklici,) te su gornja

    dva glasa ivahna, a trei je u dugim notnim vrijednostima. Ballata sadri strofe i refren te moe biti

    dvoglasna (dvije vokalne dionice ili vokalna i instrumentalna dionica) ili troglasna (jedna vokalna i

    dvije instrumentalne dionice ili dvije vokalne i jedna instrumentalna dionica).

    Bartolino da Padova: Imperiale sedendo fra piu stelle (madrigal)

    Osnovna vrsta trecenta je madrigal (madrigal 14. st., a ne 16. i prve polovice 17. st.). Naziv madrigal

    ima korijene u trima rijeima: materialis (talijanska svjetovna pjesma), matricalis (pjesma na

  • materinjem talijanskom jeziku) i mandrialis (pjesma koja se pjevala uz ognjite). Madrigal je kratko

    svjetovno djelo obino u plesnom trodobnom ritmu. Pisali su se za dva ili tri glasa. Svi glasovi su

    razvijeni, a osobito najvii ima puno melizama. Svi glasovi pjevaju isti tekst. Tenor se takoer sklada.

    Kanonski madrigal je vrsta u kojoj se mijeaju caccia i madrigal pie se za tri glasa od kojih su gornja

    dva u kanonu, a trei se isto pjeva. Tekst je strogo strukturiran po pravilima. Teme u madrigalu su

    ljubavne, pastoralne, moralne i satirine, a obrauju se tekstovi Petrarce, Boccaccia, Soldanierija i

    Sacchettija. Madrigali se sastoje od strofa s po tri stiha i refrena s po dva stiha. Strofe i refren imaju

    svoju melodiju te su bogati melizmima. Po stihu ima od sedam do jedanaest slogova te je prisutna

    rima. Madrigalski refren naziva se ritornello te se u njemu razvija talijanski tip vokalize (puno

    ukraeniji i s vie melizama od francuskog). To je ujedno i zaetak estetike belcanta.

    Duhovna vieglasna glazba se pojavila tek krajem 14. st. te je stilski vrlo slina svjetovnoj glazbi.

    Instrumentalna glazba je uglavnom plesna.

    Niccolo da Perugia: O sommo splendido (madrigal)

    Narataji skladatelja trecenta:

    1. narataj (1330.-1350.) Jacopo da Bologna, Giovanni da Cascia, Vincenzo da Rimini;

    (madrigal je najvanija vrsta)

    2. narataj (1350.-1390.) Bartolino da Padova, Niccolo da Perugia, Francesco Landini

    (djelovao je u Firenzi, bio je slijep. Bio je skladatelj i orgulja. Pisao je svjetovnu glazbu: 140

    ballata i 10 madrigala, uzor mu je bio Machaut. Koristi razvijene melodije te istie gornji glas)

    3. narataj (1390.-1420.) Andreas da Florentia, Johannes de Ciconia, Matteo da Perugia,

    Paulus de Florentia

    Francesco Landini: Donna s'i t'o fallito (ballata)

    Teoretiar Marchetto iz Padove u trecentu pie djela Lucidarium u kojem se zalae za novu

    umjetnost, bavi se problemom kromatike te razlikuje skladatelja i izvoaa; i Pomerium.

    Izvori trecenta su Codex Squarcialupi (Firenza, prva polovica 15. st.) i Codex Rossi (Rim, druga

    polovica 14. st.).

    Francesco Landini: Deh dimmi tu (madrigal)

    Ars subtilior (suptilnija umjetnost)

    Kasno 14. st. u Francuskoj

    1377. umire Machaut. Skladatelji dorauju skladbe ars nove, ali ne razvijaju dalje glazbu. Javlja se

    nova, manirirana notacija s kompleksnim ritmom (mijenjanje mjera, triole, duole, sinkope,)

    Do 1400. djeluju skladatelji Francois Andrieux, Jean Cuvelier, Jean Galliot i Solage, a nakon 1440.

    Johannes Carmen, Bande Cordier i Tapissier.

  • Solage: Fumeux fume par fume (rondeau)

    U kasnom 14. st. u Engleskoj su popularni Carols (terce i sekste), u Njemakoj djeluje Oswald von

    Wolkenstein, a u Italiji Johannes Ciconia u Padovi i Matteo da Perugia u Milanu. Johannes Ciconia iz

    Liegea (Belgija) je prvi flamanski skladatelj koji djeluje u Italiji. U svojim djelima polako uvodi

    renesansu. Renesansa se javlja u 15. st., ali je jo uvijek prisutan velik utjecaj srednjeg vijeka.