Ivana i Kristina Janko

Povijest kršćanstva

Zagreb, 2009.

6

I

1. KALENDAR

Definira period od jedne tropske godine. Naziv dolazi od lat. riječi calende kojom su Rimljani obilježavali prvi dan svakog mjeseca. Celendarium – vezan uz bankarski pojmovnik (obzirom na vraćanje dugova i kamata zapisanih u tabelama)

2. GODINA

Kalendarska godina se odnosi prema prirodnim astronomskim fenomenima u odnosu na Sunce i Mjesec.

• ASTRONOMSKA GODINA - poklapa se s duljinom trajanja prirodne pojave

• CIVILNA GODINA - zaokružuje trajanje prirodne pojave zaokružujući prijelaze astronomske godine i tako dobiva cjelovit broj dana

Astronomska pojava vezana je uz odnos Zemlje i Sunca i promatraju se pod Z. vid.

• SIDERIJSKA GODINA – revolucija Zemlje oko Sunca (krug Zemlje oko Sunca). Vrijeme potrebno: 365 dana, 5 sati, 55 minuta, 12 sekundi

• TROPSKA GODINA – prolaz Sunca iznad ekvatora dva puta godišnje. Vrijeme koje dijeli dva uzastopna pojavljivanja Sunca u istoj ekvinocijskoj točki je 365 dana, 5 sati, 48 minuta, 46 sekundi

3. RIMSKI KALENDAR

o SOLARNI – najstariji sadrži 10 mjeseci (MARTIUS – DECEMBRIUS) 3O4 dana

o LUNARNI – kasnije uveden i sadrži 12 mjeseci (+ JANUARIUS + FEBRUARIUS) 355 dana

Svake dvije godine Rimljani dodavali 22 ili 23 dana na LUNARNU GODINU

4. JULIJANSKI KALENDAR

Julije Cezar s astronomom Sosigenom odredio da godina ima 365 dana, podijeljena na 12 mjeseci po 30 dana s 5 dana dodanih na kraju godine (osnova mu je kalipov sustav 4x19h=76g-1dan) Razlika od 6 sati u odnosu na civilnu godinu se rješava dodavanjem svake 4. godine jednog dana na mjestu između 6. i 5. martovske kalend. (ANNUS BISSEXTILIS) prijestupne; poslije 128/129 godina se stvara dan

6

razlike između civilne i solarne godine. Proljetni ekvinocij fiksiran je na 25. 3. (danas 20.3. ili 21.3.)

5. GREGORIJANSKI KALENDAR

Bulom INTER GRAVISSIMAS (24.2.1582) papa GRGUR XII nalaže reformu: vraćanje ekvinocija na 21.3 (a tada je padao na 11.3) oduzimajući 10 dana. Nakon 4.10. 1582 umjesto 5. slijedio 15.10.1582. Nije bilo dovoljno. Da bi postigla što veća točnost gregorijanske godine odlučeno da svaka 4. godina bude prijestupna (bissextilna) osim godina koje su djeljive sa 100 a nisu sa 400 pa tako 1700, 1800, 1900 nisu bile prijestupne, ali je 2000 bila jer je djeljiva sa 400.

6. RAČUNANJE GODINA

SISTEM EPONIMA (vladar, konzul)

SISTEM ERA (aera= broj, cifra)

KRŠĆANSAK ERA uvedena od Dionizija Malog (nastavlja Uskrsni ciklus Ćirila Aleksandrijskog): polazni datum je UTJELOVLJENJE 25.3.753. Dionizije polazi od pretpostavke da se muka Gospodnja zbila 25.3. na petak. Računajući jer svakih 532. godine USKRS pada na isti dan – koja je najbliža godina u kojoj je muka Gospodnja padala na petak 25.3. Prema astronomskim računanjima rođenje Krista 12.08.7 a.c; posjet Maga 12.12, smrt Kr. 7.04.3 c. Različiti stilovi računanja početka godine: 1. siječanj; 1. ožujak, 25 ožujak - Uskrs; 1. rujan; 25 prosinac – Božićni stil

7. DATUM USKRSA

Pasha se poklapa s početkom proljeća, a po staroj tradiciji tada počinje i godina u mjesecu ABIBU (NISSANU) – 1. mjesec liturgijske godine. Pasha 14 NISSANA se poklapa s punim mjesecom i ekvinocijem ili ga neposredno slijedi.

Dvije tradicije vezanje za petak Kristove smrti:

IVAN: posljednja večera četvrtkom, Isusova smrt petkom uoči Pashe, koja je subotom.

• SINOPTICI: posljednja večera pashalna, Isus umire na Pashu, petak.

PROSLAVA USKRSA u prvim stoljećima:

ISTOČNA PRAKSA: 14. dan Nissana - Uskrs raspeća

ZAPADNA PRAKSA: nedjelja koja slijedi 14. Nisann – Uskrs Uskrsnuća

Papa Viktor 195: Uskrs se slavi u nedjelju koja slijedi proljetni puni mjesec nakon ekvinocija

6

8. STRUJE U ŽIDOVSTVU

1. HETERODOKSNE: SAMARITANCI: ne židovi, potomci Izraelaca iz sjevernog kraljevstva koji su otišli u izgnanstvo, priznaju samo PETOKNJIŽJE, odbijaju Jeruzalem kao kultni centar

2. ORTODOKSNE: židovstvo je dogmatska religija, no ne monolitna.

SADUCEJI: aristokratska nasljedna kasta, skloni helenizmu ali su i konzervativni – odbijaju usmenu tradiciju, podupiru samo pismenu. Odbijaju život poslije smrti, anđele, đavla. Politička stranka. Nisu ostavili trajniji utjecaj.

FARIZEJI: ksenofobični, antihelenisti. Striktno održavanje zakona. Grijeh, pokajanje, Božje milosrđe, budući život s posljednjim sudom, priznanje usmene tradicije, to su elementi te tradicije. Utjecajni u širokim slojevima

3. ESENI: eksklusivistička rigoristička, mesijanistička struja, dijelom monastičkog tipa

9. PLINIJE MLAĐI

Kao carski namjesnik upravljao od 111.-113. Bitinijom i Pontom i ondje 112. naišao na velik broj kršćana da je morao upitati cara Trajana kako da se prema njima drži. Smatrao ih svojeglavima i tvrdokornima te držao da ih zato treba kazniti. Sudio je mnogima i ako su nakon njegovog trećeg upita i dalje tvrdili da su kršćani dao ih je smaknuti. Poštedio je one loji su u biti zanijekali Krista.

10. PREDNICEJSKE HEREZE (KRIVOVJERJA PRVIH STOLJEĆA)

Kršćanstvo je u 2. st. bilo ugrožavano više iznutra – herezama i raskolima nego izvana – progonima.

• EBIONIZAM (Nazarejci, Elkesaiti): zadržali vjeru u Isusa Mesiju ali su nijekali njegovo božanstvo; Duha je primio na krštenju; judeokršćanska podloga

• GNOSTICIZAM (2.st.): proizvod sinkretizma; „prava spoznaja“ nije počivala na umnom spoznavanju i stvarnoj pouci, nego se sjecala mističnim udubljivanjem i određenom religijskom praksom. Kršćanska vjernička nauka o spasenju ostvarenom očovječenjem Sina Božjega stapala se s naukom o emanaciji i eonima, isprepletala s dualizmom – dva počela dobra i zla koja se bore (materija – zla); demijurg/stvaralac svijeta izjednačava se s Jahvom; asketizam. Spasenje se ostvaruje oslobađanjem božanske iskre iz tamne materije u punoću svjetla. Isus je prividno trpio i djelovao, uzeo prividno tijelo – poanta prividne smrti da se slijedi njegova nauka o vjeruje kako se materija može savladati. Predstavnici „kršćanske gnoze“: SATORNIL (Antiohija), BAZILID (Aleksandrija), VALENTIN (Rim)

6

• MANIHEIZAM (3.-4.st.): potječe od perzijanca MANIJA koji je kao posljednji Božji izaslanik nakon Bude, Zaratustre i Isusa želio Božju objavu privesti konačnom završetku. Njegova nauka nema gotovo ništa zajedničkog s kršćanstvom. Zastupao strogi dualizam – borba i zla, svjetla i tame, duha i materije. Čovjek se treba uzdržavati od zle materije, uživanja mesa i vina, spolnog užitka te tako jačati svjetlo u sebi. Poprimilo mnoge kršćanske elemente i postalo opasno za kršćanstvo. Augustin upao u manihejstvo prije pokrštavanja.

• MARCIONIZAM (2.st.): neko vrijeme najopasniji takmac kršćanske Crkve. MARCION – sin biskupa u Sinopi na crnom moru. u Rimu širi svoje ideje, nakon izopćenja osniva vlastitu Crkvu. Zabacuje Stari zavjet i propovijeda strogi dualizam. Starozavjetni Jahve je gnjevni Bog zla a u Kristu Novog zavjeta objavio se najviši dobri Bog. Krist uzeo prividno tijelo i zato su ga Židovi prividno ubili. Strogi etički rigorizam koji počiva na dualističkom neprijateljstvu prema tijelu.

• ENKRATITI (uzdržljivci): pripadao im apologeta Tatijan. Sljedbenici asketskog smjera, neprijateljski raspoloženog prema tijelu. Domatski su bili ispravni ali u zahtjevima rigorozni, tražili potpuno uzdržavanje od mesa, vina pa čak i braka.

• MONTANIZAM: MONTAN, bivši Kibelin svećenik prigovarao je općoj Crkvi da je odviše svjetovna. Počeo zahtijevati strogu moralnu reformu i askezu, osuđivao bijeg od mučeništva i podržavao dobrovoljno javljanje za mučenika. Potaknuo je ponovno eshatološke sporove pracrkve i nagoviještao neposredni dolazak tisućgodišnjeg Kristovog carstva – HILIJAZAM. Pozivao se na posebne objave i izdavao se prorokom Duha Svetoga u kojem je Kristovim posredstvom, Božja objava postigla zaključno savršenstvo. Potpomagale ga dvije zanesene žene: PRISCILA i MAKSIMILA koje su tvrdile da imaju proročka viđenja i da primaju objave. Sekta se naglo širi u Sjevernoj africi. priključuje im se TERTULIJAN.

PROGONI KRŠĆANA U RIMSKOM CARSTVU

11. „INSTITUM NERONIANUM“

To nije zakon koji je Neron izdao protiv kršćana, već samo činjenica da je Neron dao poticaj za progone. Tertulijan je prigovarao rimskoj državi da postupa protiv kršćana bez ikakve pravne osnove i potpuno nedosljedno. Kršćani su bili na lošem glasu: da vrše zločinačke kultne čini na tajnim sastancima, tiestovske gozbe na kojima se blaguje ljudsko meso i čine rodoskrvnuća, da se nazivaju braćom i sestrama. Optuživani da mrze cijeli ljudski rod, stoga je neron zapalio Rim a krivnju svalio na kršćane, na „izmet ljudskog roda“ želeći drugima prikazati da im je nedaća što ne štuju i žrtvuju državnim bogovima.

6

12. RELIGIO LICITA (1. RAZDOBLJE PROGONA (DO 100. GOD.))

Država je tolerirala ili ignorirala kršćanstvo jer je smatrano židovskom sektom i ono je dionik tog tolerantnog državnog stava prema židovskoj vjeri - religio licita. (Neron podmetnuo požar a krivicu svalio na kršćane)

13. RELIGIO ILLICITA (2. RAZDOBLJE PROGONA (100.-250.))

Kršćanstvo smatrali zasebnom vjerom, progone ju jer je smatraju za religio illicita, tj. neprijateljskom prema državi i ljudima. Temelj za ovo jest dopisivanje između Plinija i Trajana u vezi kažnjavanja kršćana

14. DECIJEVI PROGONI (3. RAZDOBLJE PROGONA (250.-311.))

(249.-251.) RESTITUTOR SACRORUM (obnavljač svetinja). Težio za unutrašnjom obnovom rimske države. Dao zakone za iskorjenje kršćanstva i privođenje državnoj vjeri. Nalagao svim kršćanima carstva žrtvovanje bogovima a to je nadgledala posebna komisija koja je izdavala potvrde (libellus). Oni kršćani koji su uskraćivali žrtvu osuđivani na smrt jer su izazivali gnjev bogova i time donijeli nesreću. Poginuo u ratu protiv Gota.

15. DIOKLECIJANOVI PROGONI (3. RAZDOBLJE PROGONA (250.-311.))

(284.-305.) Njegovu ženu Prisku i kćer Valeriju smatrali kršćankama. Progon počeo CARSKIM EDIKTOM 23. veljače 303. – naredio razaranje svih crkava, predaju i spaljivanje svih svetih knjiga, zabranio bogoslužna okupljanja; postupno počelo smaknuće svog klera zatim svih kršćana do potpunog istrebljenja. Galerije koji je postao august na istoku je progonio kršćane. Razbolio se i potresen obustavio progon. U 4. mj. 311. potpisuje svoj EDIKT O TOLERANCIJI – priznao kršćanstvu pravo na opstanak. Srž mu je u rečenici: „i neka odsad budu kršćani“ (ut denuo sint christiani)

16. ECCLESIA EX CIRCUMCISIONE (30-70) JUDAISTIČKO KRŠĆANSTVO

Izvori: Djela apostolska, Pavlove poslanice, Tacit, Svetonije, Josip Flavije, Eusebije Cezarejski URCHRISTENTUM i rano kršćanstvo – izjednačuje početak i bit kršćanskog jedinstva nakon kojeg slijedi cijepanje. Scena događaja: Jeruzalem, kasnije Antiohija. Kontrastiranje i diferenciranje od židovstva. Ekspanzija od Židova k poganima.

17. ECCLESIA EX GENTIBUS (70.-313.) HELENISTIČKO-RIMSKO KRŠĆANSTVO

Prvotna scena događaja biva razorena. Nova dinamika diferenciranja: formulacija kršćanske poruke, učvršćenje zajednice.

1. PERIOD (70.-130.) - APOSTOLSKI, potom POSLIJEAPOSTOLSKI

6

- protagonisti: apostoli i njihovi učenici

- povijesna figura Krista još gotovo prisutna

- eshatološka vizija

2. PERIOD (130.-313.) – u znaku tradicije

2 nova zahtjeva:

a) NUTARNJI - fiksirati doktrinu: formirati kanone, oduprijeti se gnosticizmu

b) VANJSKI - oduprijeti se vanjskom ambijentu: progoni, apologija

18. PRAVNI TEMELJ PROGONSTVA (3 HIPOTEZE)

da bi postojao poseban zakon koji bi vrijedio za čitavo carstvo koji zabranjuje kršćansku vjeru. NON LICET ESSE CHRISTIANOS: Crkva pod rimskim imperatorima

IUS COËRCITIONIS – progoni bi bili policijska mjera motivirana odbijanjem rimske religije od strane kršćana i povredom vladara LAESA MAIESTATIS – dr. riječima, problem javnog reda

kršćani bi bili kažnjavani po općem kaznenom pravu kao narodni počinitelj nekog djela kažnjivog po općem pravu: FLAGITA (čedomorstvo, incest, magija), SACRILEGIUM ili MAIESTAS

19. ECCLESIA SCRIVENS

U periodu do 313. prevladavaju dvije zadaće trajno nazočne:

UNUTARNJI ŽIVOT CRKVE: prikupiti inspirirane glasove apostola i evanđelista NZ; apokrifi; odvojiti se definitivno od židovskog ambijenta, tj. konsolidirati vlastiti identitet: aktivnost apostolskih otaca: Didache (zbirka crkvene discipline), Klementova Poslanica, Barnabina Poslanica, IGNACIJE ANTIOHIJSKI, HERMIN Pastir, PAPIJA Fragmenti. Poslije poapostolskog perioda pozornost kršćanska literatura poprima teološko-egzegetski karakter, okrećući se: obrani nauka Crkve protiv raznih hereza te razradi doktrine Crkve

ODNOS S VANJSKIM SVIJETOM: profiliranje u odnosu na židovstvo i grčko rimski poganizam. Tako nastaje apologetika čija je zadaća: u odnosu na Židove pokazati nedovršenost Starog zavjeta; u odnosu prema državnim strukturama apologeti naglašavaju da su kažnjavani samo zbog NOMEN, proklamirajući lojalnost kršćana; u odnosu na optužbe popularnog tipa iznose nasuprot ćudorednost kršćanskih običaja; u dijalogu s intelektualcima zadržava se filozofski diskurs

6

20. KONSTANTINOVSKI PREOKRET (IN HOC SIGNO VINCES)

(285.-337.) Očekivalo se da će postati august nakon Dioklecijanovog odreknuća, no to se nije dogodilo. Tada je otišao k ocu u Galiju gdje je vojska izvikala njega za cara 25.7.306. Išao je osvojiti Rim no nadmoćnija ga je vojka stisnula i obratio se kršćanskom Bogu za pomoć jer nije znao kako će bitka završiti. Tada mu se ukazao na nebu križ na kojem je pisalo „u ovom pobjedi“ i pobijedio je. Shvatio je koliko je krist silan, a kršćanska vjera nadmoćna. Otada se osobno priznavao kršćaninom iako nije bio kršten. 313. izradio s Licinijem MILANSKI PROGRAM TOLERANCIJE (u obliku reskripta a ne edikta) kojim je kršćanima priznata ravnopravnost s drugim religijama. NOVITETI: kršćansko svećenstvo oslobodio od javnih poreza, ukinuo smrtnu kaznu na križu, ovlastio crkvu da prima oporučene zapise, odredio zakonom za čitavo carstvo da se svetkuje nedjelja, ukinuo haruspicije – pogansko promatranje žrtvovanja životinja da bi se tumačila Božja volja ili budućnost, zabranjeni neki nepristojni obredi, zabranjene gladijatorske borbe kao kazne za zločin, gradio crkve. 313. poklonio papi LATERANSKU PALAČU i počeo graditi lateransku baziliku. 320. iznad Petrova groba postavio temelje za crkvu sv. petra u Rimu, temelje bazilike nad svetim grobom u jeruzalemu, temelje crkve Kristovog rođenja u Betlehemu. 330. osnovao je KONSTANTINOPOL (CARIGRAD) – novu kršćansku prijestolnicu jer je Rim bio izričito poganski. Univerzalno kršćanstvo trebalo je postati temelj univerzalnog carstva. 325. sazvao je prvi opći – EKUMENSKI KONCIL u Niceji radi uspostavljanja ponovnog carskog jedinstva i uklanjanja razlika. Vodio je kršćanski obiteljski život, tako odgojio djecu i umro na Duhove 337. Primio krštenje prije smrti, a na istoku ga štuju kao sveca – 13. apostola. Crkva se našla u sasvim drugom položaju, država joj odjednom davala povlastice za razliku od onih progona. Rimsko carstvo je imalo zadatak da kršćanstvu utre put za ispunjenje njegovog spasenjskog zadatka. Malo kasnije, kršćanstvo je postalo državna religija, a Crkva državna crkva.

21. TRINITARNA KRIVOVJERJA I SABORI

a) APSOLUTNI MONARHIZAM - pokušaj pomirenja biblijskog monoteizma i vjere u Trojstvo

ADOPCIJANIZAM (DINAMIČKI MONARHIZAM) - Krista Smatrali čovjekom kojeg je krštenjem na Jordanu ispunila božanska sila i tako je bio od Boga posinjen – prihvaćen Bog, a izvorni Bog je samo otac

MODALIZAM (SABELIJANIZAM/PATRIPASIONIZAM) - Krist je oblik pojave jednog i jedinog Boga koji se manifestira na 3. različita načina, kao Otac, Sin i Duh Sveti

b) RELATIVNI MONRHIZAM (SUBORDINACIONIZAM) - Krist je Bog, no podređen Ocu koji je jedino počelo, a Duh Sveti podređen Sinu

6

ARIJANIZAM - Logos nije pravi Bog, nije vječan ni svemoćan, stvoren u vremenu i sposoban je da trpi. Logos je prvi u redu stvorenja - demijurg (polubog) , ali mu božanstvo ne pripada po sebi

1. NICEJSKI SABOR - 25. srpnja 325. Krist istobitan s ocem. Arije izopćen iz Crkve. Govorili o celibatu za biskupe, svećenike i đakone, osuđen konkubinat

2. CARIGRADSKI KONCIL (I) - 381. Potvrđena istobitnost Oca i Sina – jedan Bog u tri osobe. I - Duh Sveti proizlazi «od Oca preko Sina», Z - Duh Svet proizlazi «od oca i Sina» ( i dodali Filioque) Nejasnoća Istoka i Zapada postala povod za raskol 1054.

SEMI-ARIJANIZAM (EUSEBIJANIZAM) - Krist je iste biti kao Otac, no njemu je poređen

MACEDONIJANIZAM - Duh Sveti je stvoreno biće

22. KRISTOLOŠKA KRIVOVJERJA I SABORI (KONCILI)

NESTORIJANIZAM – Marija je više kristorodica (christotokos) nego bogorodica (theotokos) - naglasak da se Krist rodio kao pravi čovjek tijelom i dušom iz Marije, tj. nije rodila božanstvo, već s Bogom povezanog čovjeka – tu upao u dualnost Kristovih naravi koje su nerazrješivo vezane u jezgri osobe

3. EFEŠKI KONCIL – 431. Nestorije prognan, potvrđeno da je Marija bogorodica (Krist se sastoji od dvije naravi u hipostatskoj uniji: nepomiješane, neodijelene i sjedinjuju se u jednoj osobi

EUTICHIANIZAM – ljudska narav u Kristu je bila upijena potpuno od božanske. Kristovo čovječje bivstvovanje je bilo od druge supstancije nego što je naša

MONOFITIZAM – Krist je božanske naravi, a odbija se prihvatiti ljudska narav

4. KALCEDONSKI KONCIL – 451. Odbačen monofitizam; definirana dogma – u Kristu su dvije naravi povezane u hipostatskoj uniji – jednoj osobi

5. CARIGRADSKI KONCIL (II) – 553. Car Justinijan proveo osudu nad «tri poglavlja», tj. tri predstavnika antiohijske škole iz koje je potekao Nestorije: TEODOR MOPSUESTIJSKI, TEODORORET CIRSKI, IBAS DEŠKI i tako natjerao papu da prihvati zaključke koncila. Probudile se protivštine I i Z, papin se ugled srozao, koncil priznat kao ekumenski (ipak!)

MONOTELETIZAM – U Kristu djelovala jedna prirodna božansko-ljudska energija i jedna jedina volja (božanska)

6. CARIGRADSKI KONCIL (III) – (7.11.680.-16.9.681.) = TRULSKI KONCIL (održan u dvorani s kupolom (trullus) u carskoj palači. Osuđeno monoteletstvo; potvrđeno sve što je naučavao Kalcedonski koncil

6

7. NICEJSKI KONCIL (II) – 787. Odobreno štovanje slika (ikona) i kipova

8.CARIGRADSKI KONCIL (IV) – (869.-870.) Dokrajčen Focijev raskol i rehabilitiran carigradski patrijarh Ignacije

APOLINARIJANIZAM – Krist nema ljudske duše, Logos je na njenom mjestu

23. PELAGIJANIZAM

Pelagije, britanski redovnik pojavio se oko 400. god., moralan i obrazovan, etika koja se oslanjala na snagu ljudske volje. Naučavanje: visoka etička razina protiv manihejstva a nijekalo je moralnu dobrotu. Sasvim pragmatično naučavanje bez dogmatske dubine Čovjek ne treba milost da bi doro radio, već zato da bi lakše dobro radio. Sve je na kraju stvar dobre volje. Augustin istupio protiv

24. DONATIZAM

Vođa Donat; donatovska protucrkva sa svojom hijerarhijskom organizacijom, smatrali se crkvom «čistih, pobožnih i svetih». Širila nepovjerenje, neprijateljstvo i prezir prema pripadnicima katoličke Crkve. Zvali se svecima, zatočenicima za vjeru i Kristovim vojnicima (CIRCUMCELIONI). Hodali su proseći ili okupljeni u naoružane gomile po čitavoj zemlji, nisu se ustručavali od nasilja i zastrašivanja, razarali katoličke Crkve, zlostavljali svećenike i vjernike. Augustin je probao mirnim putem postići jedinstvo, mir kršćanske Crkve no oni su odbili - formulirana pravna teza: da se heretici čak silom trebaju natjerati da uđu u Crkvu (imalo kasnije drastične posljedice)

25. TEORIJA (NAUKA) O DVIJE VLASTI (DVA MAČA)

Papa Galazije I.: duhovna vlast ne ovisi o svjetovnoj, svaka je nadležna za svoje područje. Težište se nalazi kod duhovne vlasti. Kraljevi moraju polagati račune pred Bogom, a upravljači Crkve se moraju na području javnog reda pokoravati pred carskim zakonima. Tako je pisao istočno-rimskom caru Anastaziju.

26. KONSTANTINOVA DAROVNICA

Nastala između 750. i 760. Ona je zapravo ranosrednjovjekovna krivotvorina. Imala je oblik isprave kojom Konstantin Veliki papi Silvestru i rimskoj stolici prepušta čitavu zapadu polovinu carstva. Učinio je to tobože kad je oko 330. preselio svoju prijestolnicu iz Rima u Bizant. Ta se isprava zasniva na starijoj u 5. st. nastaloj legendi o papi Silvestru koji je čudesno izliječio Konstantina od gube i zato mu iz zahvalnosti predao vlast nad Rimom i zapadnim zemljama. Svrha darovnice: težnja da se papinstvo zaštiti od istočno-rimskog skrbništva i osigura njegova crkvena i politička samostalnost na zapadu, te da se pravno i putem isprave potkrijepi i to baš u trenutku kad su se morala odbiti istočno-rimska prava na Ravenu, Rim i Italiju

6

27. KARLO VELIKI (768.-814.)

Najmoćniji vladar srednjeg vijeka. Dokrajčio je povezivanje franačke države s Rimom i tako stvorio osnovicu sveopćeg zapadnog carstva. Stvorio CRKVENU DRŽAVU (postojala do 1870.) – tako je mogao snažnije provoditi svoja osvajanja u ime vjere i Crkve. Ratni pohodi usmjereni protiv pogana i nevjernika. Htio je širiti kršćanstvo jednako kao i svoju političku moć – pred očima ostvarenje augustinovske „božje države“. Cvala znanost, umjetnost, obnovio liturgiju. Do 800. ostvario političko jedinstvo zapadnog svijeta, 794. sinod u Frankfurtu

28. IKONOKLAZAM (KIPOBORSTVO)

Protivili su se protiv štovanja slika i kipova jer se tako ne može prikazati dvostruka Božja narav. Tu se rodila mnoga krivovjerja dok nije 787. na 7. ekumenskom koncilu u Niceji odobreno štovanje slika. naglašena je razlika između „klanjanja“ (klanja se samo Bogu) i „štovanja“ (može se iskazivati i stvorenjima). Sabor je sazvala carica Irena koja je to pitanje riješila bez Karla i tada su raskinuli ženidbeni plan između njegove kćeri i njezina sina.

29. TRANSLATIO IMPERII / RENOVATIO IMPERII

Žena kao nosilac rimskog carskog prijestolja je s pravne i povijesne strane bila sumnjiva stvar – zaključak da je bizanstsko carstvo prestalo. Stoga je papa Leon III izbrisao ime bizantskog cara iz liturgijskih molitvi i upisao Karlovo ime. tada je došao na misao da se carski naslov kao takav vrati iz Bizanta u zapadni Rim i prenese na Karla što je i učinjeno. 800. god. ga je papa okrunio za kralja na Božić sv. Petru

30. CLUNYEVSKI POKRET

Najznačajniji redovnički pokret u srednjem vijeku. Oko 908./909. akvitanski vojvoda Vilim u Burgundiji osnovao samostan CLUNY koji je imao izvanjsku (pritisci) i unutarnju (biskupi, knezovi) slobodu. Zajamčio slobodan izbor opata i izuzeće ispod jurisdikcije dijecezanskog biskupa. Duhu tog samostana obilježje dali: strogo poštivanje Benediktove regule, strog askeza, na prvom mjestu poslušnost prema opatu, naročita briga za liturgijsku službu Božju. Težili da budu suodgovorni za sav kršćanski svijet - zato ima presudnu ulogu u povijesti Zapada. Njegova snaga je imala korijenje u molitvi za kršćanski svijet. Očuvali su neku otvorenost prema svijetu, njegovali su znanost, zanimali se za politički razvoj, održavao veze s carevima i kraljevima. Donijeli produbljenje kršćanskog života. Razvili misao o značenju religije u javnom životu, o položaju Crkve i pape u svijetu, o postojećim zlouporabama u Crkvi i velikim crkvenim zadacima

31. GRGUROVSKA REFORMA

LIBERTAS ECCLESIAE – postala je cilj Grgurove reforme, sadržavala težnju da Crkvu oslobodi od uplitanja velikaša. To je pokret Grgura VII koji se borio protiv načina na koji su kraljevi, knezovi i velikaši dijelili biskupije i opatije i protiv načina na koji su ih

6

novčano iskorištavali (SIMONIJA). Time se tražila uspostava slobodnog crkvenog izbornog prava, da bi se tako osigurala samostalnost područja na kojem se izvršavaju religijsko-crkveni zadaci.

32. BORBA ZA INVESTITURU (PROTIV LAIČKE INVESTITURE)

Kao i borba protiv ženidbe svećenika i simonije bili su glavni ciljevi programa Grgura VII. Kralj je za njega bio obični laik kao i svaki drugi u Crkvi i smatrao je da je kao kršćanin podložan Crkvi i obvezan na poslušnost. To je značilo desakralizaciju kraljevskog dostojanstva. Time se potaklo da se razlike papinstva i carstva obračunaju. Prsten i štap označavaju duhovno poslanje, investitura je crkveni čin.

33. DICTATUS PAPAE (1075.)

Spis kojim je Grgur VII čim je postao papa iznio svoja načela: PAPA JE VRHOVNA GLAVA KRŠĆANSTVA, može se uplitati u prava biskupa i čak zbog vrhove duhovne vlasti stoji iznad kraljeva i careva i može ih svrgnuti kad se to čini potrebnim.

34. WORMSKI KONKORDAT (1122.)

Problem investiture nastojali riješiti uvođenjem dvostruke investiture. Kralju je ostala svjetovna s prenošenjem dobara i prava a vršila se predajom žezla. Kralj se odrekao duhovne investiture i prepustio ju Crkvi, poštivao kanon, izborio pravo koje je ostalo kleru i plemstvu biskupske Crkve. Nakon izvršenog kanonskog izbora i duhovne investiture, kralj je podjeljivao svjetovnu investituru

35. CISTERCITI

Reformirana grana benediktinskog reda (samostalna molitva, siromaštvo, naporan rad)

36. EREMITI (AUGUSTINCI – PUSTINJACI)

Prihvatili bezuvjetni ideal siromaštva. Prvu papinsku potvrdu dobili 1256. god. uz karmeličane

37. VICARIUS CHRISTI

Inocent III (najmoćniji papa srednjeg vijeka) bio je duboko religiozan, pobožan i asketski strogi čovjek koji je rođen kao vladar i imperator, ali u prvom redu je svećenik i dušobrižnik. kao VICARIUS CHRISTI vršio je svoju službu sasvim u duhu odgovornosti pred Bogom. Od njega se tim nazivom kasnije pape samooznačavaju

38. MISTERIJSKI KULTOVI

O 18. i 19. st. pokušavalo se osporiti historijsko postojanje Isusovo. Komparativna povijest religija otkrila je (odjednom!) sličnost i paralele u Isusovu životu s bogom Sunca Mitrom, junakom babilonskog epa o Gilgamešu, s mitskim likom umirućeg i uskrsavajućeg Boga spasitelja. Vjerovalo se kako se slika o Isusovom životu i učenju

6

(u Evanđelju) mora objasniti kao personificiran nanos socijalnoj težnji potlačenih masa

39. INKVIZICIJA (12 ST.)

Sudište organizirano za borbu protiv Katara (krivovjerca jer su jednako napadali političko-socijalne i religiozne temelje kršćanstva. Inocent III – izgrađen je inkvizicijski postupak u crkvenom sudskom pravu: postupali protiv nekog grešnika i prijestupnika i nisu smjeli čekati da bude optužen, već su ga sami ex officio (načelo službene dužnosti) morali dovesti pred sud, optužiti, udariti na muke i ubiti. U tom su razdoblju srednjeg vijeka krivovjercem smatrali i političkog revolucionara koji je ugrožavao ne samo Crkvu već i državu

40. KATARI / PATARENSKI POKRET

Krivovjerje izraslo iz manihejsko-dualističkog korijena. Naučavanje da je svijet stvorio đavao, tj. zloduh Starog zavjeta koji vlada svijetom. Čiste duše ljudi su zatočene u ZLU MATERIJU. Novozavjetni Bog je poslao anđele, Isusa, kako bi poučio kako da se oslobode i kao čisti (Katari) uđu u nebo a to se postiže askezom i potpunim uzdržavanjem od svijeta. „Savršeni“ moraju izbjegavati brak, spolno općenje i uživanje mesa, svaku vrstu ručnog rada, posjed imovine/bogatstva. Te ideje donesene na Zapad u 12. st.

6

II

41. CANOSSA 1076./1077.

Tamo je krenuo Henrik IV na pokornički put zimi kako bi dobio odrješenje od pape Grgura VII jer nije poštovao odluke o investituri i izabrao milanskog biskupa unatoč papinskom spisu „DICTATUS PAPAE“. Henrika je stoga izopćio iz Crkve i zato je morao tri dana na snijeg ispred zidina Canossse čekati da ga puste unutra kako bi dobio odrješenje na zagovor svog kuma opata Huga i markgrofice Matilde uz uvjet da se pokori papinskom pravovjerju, a kralj je to morao napraviti jer su ga prisilili knezovi da ne bude svrgnut s prijestolja i da ne izaberu novog kralja (u roku od godinu dana).

42. TEORIJA DAKADENCIJE:

Pojavljuje se u protestantskoj historiografiji – poslije konstantinovska Crkva se svojom voljom dala ugraditi u aparat državne vlasti i time izdala svoje prvotno poslanje i ogriješila se o Kristovo evanđelje. Luther je za taj otpad i posvjetovljenje crkve optužio pape kao jedine krivce.

43. JOAKIM DE FIORE

Zahtijevao u 11. i 12. stoljeću da se ovim značajkama crkva mora vratiti: da je pretkonstantinovska ECCLESIA PRIMITIVA „prava“ praslika crkve (apostolska jednostavnost, ideal siromaštva i udaljenost od svijeta).

44. DEVOTIO MODERNA

Zasnovao nizozemac G. Groote. Odnosi se na individualizam u umjetnosti, znanosti i politici, teologiji i u stilu pobožnosti. To je jedna od sila koja ubrzava proces raspadanja zapadnjačke zajednice naroda u vremenu (1300.-1500.): G. Groote, F. Radewijns, T. Kempenac, Gerson, Cisneros, sv. Giorgie.

Karakter pokreta:

• ANTISPEKULATIVNI SMJER: ne diskutirat o Bogu već razgovarati s njim

• PRAKTIČNO-AFEKTIVNI SMJER: vezanost uz Krista slijedeći njegove vrline

• METODIČKA STRUKTURIRANOST: regulirati vježbe pobožnosti

6

• INDIVIDUALISTIČKI I INTIMISTIČKI SMJER: premalo prostora za crkvu i apostola

Gerhard Groote (1384.): odbijanje svake stvorene stvari, moralni rigorizam; „sestre zajedničkog života“

Rede Wijns (1383.) „braća zajedničkog života“

45. KRIŽARSKI POKRETI

Usmjereni na ponovno osvajanje Svete zemlje i borbu protiv islama, odnosno na pomoć kršćanima potlačenim u Jeruzalemu. Pokrenuto na zov pape Urbana II: „Bog to hoće“. Najokrutniji događaji srednjeg vijeka – nekršćanska krvoprolića. Bilo šest križarskih vojni:

1. KRIŽARSKA VOJNA (1096.-1099.) – Jeruzalem osvojen uz teško krvoproliće

2. KRIŽARSKA VOJNA (1147.-1149.) – Jeruzalem pao

3. KRIŽARSKA VOJNA (1189.-1192.) – sklopljeno primirje sa Saladinom i kršćanskim hodočasnicima, osigurano da mirno posjećuju Jeruzalem

4. KRIŽARSKA VOJNA (1202.-1204.) – sazvao je papa Inocent III, posljednji put ujedinjeno zapadno kršćanstvo u jednom pothvatu

1212. - dječja križarska vojna – katastrofalne posljedice

5. KRIŽARSKA VOJNA (1228.-1229.) – bio je to osobni pothvat cara Friedricha II koji je u to vrijeme bio izopćen, Jeruzalem vraćen kršćanima , 1244. Jeruzalem konačno izgubljen

6. KRIŽARSKA VOJNA (1248.-1254.) – dvije križarske vojne nisu uspjele vratiti Sveti grad i izgubljeni posljednji ostaci križarske države

Uzrokovali stvaranje redovnika – vitezova = zavjeti: siromaštva, čistoće i poslušnosti te služenje iscrpljenim i oboljelim hodočasnicima, zaštita svetog mjesta od nevjernika.

RED IVANOVACA (MALTEŠKI RED): osnovan 1099. kao bratovština u bolnici sv. Ivana u Jeruzalemu i konačno premješten na Maltu (odjeća: crni ogrtač s bijelim križem)

RED TEMPLARA (BOŽJAKA): osnovan 1118. kod Salomonovog hrama i premješten na Cipar (odjeća: bijeli ogrtač s crvenim križem)

NJEMAČKI RED: osnovan 1189./1190. kao bolnička bratovština, a onda postao viteškim redom, preneseni u Prusku; zadaci: širenje kršćanstva na Baltik i osnivanje redovničke države (odjeća: bijeli ogrtač s crnim križem)

6

46. AVIGNONSKO SUŽANJSTVO (1309.-1378.)

Odrekli se slobode odlučivanja. Papa Klement V (1305.-1324.) odlazi u Avignon, a ne Rim (kao sjedište) – time je papa bio opkoljen područjem francuskog kraljevstva i sve francuske pape ranije su se odrekli slobode od opkoljavanja i političke nadmoći cara te tako postali igračke u međunarodnoj politici. Slomila se misao općecrkvenog jedinstva. Na kraju Avignonskog sužanjstva nastaje veliki raskol – uvod u razdoblje teških kriza za papinstvo i crkvu.

47. IVAN XXII

Svrgnuo je njemačkog kralja Ljudevita Bavarskog s prijestolja koji se prozvao na sabor protiv pape. Dva pariška doktora Marsilije i Ivan su kralju donijeli polemički spis „DEFENSOR PACIS“ kojim osporavaju hijerarhijski poredak u crkvi i traže demokratsko uređenje. Zanijekali su Božje podrijetlo papinskog primata i samo su narodu i nikom drugom pridijelili najvišu vlast u crkvi. Crkva – zajednica svih onih koji vjeruju u Krista.

48. KONCILIJARIZAM

Teorija po kojoj je opći sabor iznad pape, tj. papa je isključivo izvršni organ sabora, podređen je saboru i obvezan na poslušnost prema saboru koji ima pravo da od pape traži polaganje računa pa čak ga može i svrgnuti.

49. UNAM SANCTAM (1302.) ILI AUGUSTINUSS TRIUMPHUS

Bula na koju se pozvao papa Bonifacije VIII (da uspostavi teokratsku univerzalnu zapadnu državu pod papinskim vodstvom) pozivajući se na teoriju o dva mača i objavio da je poslušnost papi nužna za spasenje pa je izbio sukob (obje vlasti Krist povjerio crkvi) i papu su zarobili, zatim oslobodili no to je značilo da je papa bespomoćan. Tako su mu srušili snove i on je umro nekoliko tjedana nakon.

50. JAN HUS I WICLIF

Jan Hus je rođen u Husinecu (Češka) 1370. Studirao u Pragu i ondje je zaređen za svećenika i susreo se s John Wiclifovim idejama koje je kasnije i zastupao. Wiclif je napadao financijske postupke avignonske hijerarhije, tj. Avignonu je suprotstavio svoju spiritualističku crkvu predodređenih koja se mora odreći posjeda i živjeti u apostolskom siromaštvu. U pravoj Kristovoj crkvi imaju mjesto samo oni koji su u stanju milosti i nisu smrtno sagriješili. Oni koji su smrtno sagriješili ne mogu biti na vodećim mjestima bilo u crkvi ili državi. Nijekao je crkvu kao sakramentalnu zajednicu spasenja u Kristu. Hus je to propovijedao i zabranili su mu, pozvan u Rim i nije se odazvao, papa ga izopćio. U Konstanzi na saboru papa ga razriješio izopćenja, no ipak na nagovor kardinala ga uhapse i strpaju u dominikanski zatvor. Zahtijevali su da se odrekne svoje nauke no on nije popustio i kralj Sigismund ga osudio na smrt na lomači što je i ostvareno.

6

51. LAETENTUR COELI (6.7.1439.) - FIRENZA

Dekret o uniji koji su potpisali Grci i papa. Težnja Grka o ujedinjenu sa zapadnom crkvom proizlazila je od želje za pomoć protiv turskog neprijatelja. Složili su se o primatu rimske crkve i o FILIOQUE ((lat. „i Sina“) dio je kršćanskog simobla vjere poznatog kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje, u obliku kako se ono izgovara u Rimokatoličkoj Crkvi. Ovaj dio Vjerovanja izvor je brojnih rasprava i neslaganja u odnosima između Katoličke Crkve i pravoslavlja. Dok se u pravoslavnoj tradiciji ovaj dio Vjerovanja recitira u obliku: „Vjerujemo u Duha Svetoga... koji izlazi od Oca“, u rimokatoličkoj tradiciji on glasi: „I u Duha Svetoga... koji izlazi od Oca i Sina (Filioque)“.). No kad se car vratio na istok, nije naišao na odobravanje, izostala je vojna pomoć i unija se nije održala.

52. TRI SOLE

Tri Lutherova načela po uzoru na Williama Occama:

SOLA SCRIPTURA: objavljeno SVETO PISMO jest osnova i izvor naše vjere

SOLA FIDES: ljudski razum je bespomoćan, samo VJERA može dovesti do spoznaje Boga i spasenja

SOLA GRACIA: ljudska narav sama po sebi nije nizašto sposobna, sve je MILOST

Krivovjerje Luthera sastoji se u tome što je apsolutizirao tri sole.

53. EVANGELIZAM

Odnosno BIBLICIZAM i HUMANIZAM kao uzroci reformacije. Prije reformacije je postojao „biblijski pokret“; Luther je izrastao iz evangelizma i nije Sveto pismo „izvukao ispod klupe“. DEVOTIO MODERNA, OCCAMIZAM i KRŠĆANSKI HUMANIZAM su bili osnovni uzrok vraćanja k Svetom pismu. Sigurno bi biblijski pokret u katoličkoj crkvi ostao snažnije udomaćen da ga reformatori svojom jednostranošću (SOLA) nisu pretjerano naglašavali i svojatali. Erazmo Rotterdamski – kralj humanizma stekao je velike zasluge za biblicizam.

54. SIMUL IUSTUS – SIMUL PECCATOR

Bog ako hoće može grešnika milostivo gledati => onda je grešnik opravdan, dakle „pravedan“, on ostaje grešnik ali ga Bog smatra opravdanim.

55. TRADICIONALNA TEZA O UZROCIMA REFORMACIJE

Zlouporabe i neredi u crkvi, posebno u RIMSKOJ KURIJI.

6

56. PROTESTANTSKA TEZA

Pokušaj oživljavanja autentične, prvobitne crkve. Luther se ne želi odvojiti od crkve no u stvarnosti teži transformaciji bitnih postavki katoličke doktrine. Ne radi se o moralnoj i administrativnoj reformi.

57. MARKSISTIČKA TEZA

Luther nije autentičan teolog već pučki agitator (osoba koja aktivno podržava neku ideologiju ili neki pokret sa javnim govorima i naročito isticanjem u javnosti). Reformacija je religiozno presvlačenje socijalno-ekonomske krize.

58. DVIJE PERSPEKTIVE (PRETPOSTAVKE) REFORME

RENOVATIO IN PRISTINUM / REDUCTIO AD FORMAM PRIMAM: povratak na idealno stanje u prošlosti, zlatno doba evanđeoske jednostavnosti, apostolske ili prvobitne crkve.

RENOVATIO IN MELIUS – čista reforma: eshatološka perspektiva, buduća savršenost Božjeg kraljevstva

59. PROJEKT REFORME

U povijesti predlagana četiri:

o EKLEZIJALNI PROJEKT – na polju discipline, morala, organizacije, pastorala; program raznih opservacija; papinske reforme, Tridentski koncil

o SPIRITUALISTIČKI PROJEKT – Giacchino da Fiore:

epoha Oca – Crkva vođena od laika (SZ)

epoha Sina – Crkva vođena od klerika (NZ)

epoha Duha – Crkva vođena od monaha (CRKVA BUDUĆNOSTI)

o SHIZMATIČKI PROJEKT – Wicleff i Hus: kritika života ljudi crkve

o PROTESTANTSKA REFORMA – Luther: ne život već doktrina; razlike u doktrini; reforma se nastavlja (Shlairemacher)

60. MARTIN LUTHER

Napisao svoje protu-djelo „O neslobodi volje“ na Erazmovo djelo „O slobodi volje“ i otada Erazmo odbija lutherovsko učenje, a u početku ga je poticao. Njegovo najosobnije djelo bila je REFORMACIJA. Bio je predstavnik reformiranih težnji unutar crkve, a kasnije što je tragedija postao je reformator protiv crkve. Rođen je 10.12.1483. u siromašnoj obitelji u Eislebenu, odrastao u Mansfeldu. Put kojim je prolazilo Martinovo obrazovanje uklopljen je u crkveni život: osnovna škola u Mansfeldu, latinska škola u Magdeburgu – stanovao kod Braće zajedničkog života i

6

upio duh DEVOTIONIS MODERNAE. Pošao na sveučilište u Erfurtu i završio filozofski osnovni tečaj i postao magistar artium. Na sveučilištu je naučio da sve shvaća i razumijeva polazeći od Božje volje i suda – grijeh i milost, dobro i zlo ne ovise o čovjeku nego o Bogu. Martinov otac je želio da mu sin postane pravnik no odlučio se za svećenika i javio se eremitima i započeo studij teologije u Erfurtu. U svome samostanskom životu je prolazio kroz užasne unutarnje borbe i pao u duboku potištenost. Nije mu pomogla ispovijed i Crkva sa svojim sakramentima, otputovao i nastavio studij u Wittenbergu i postao doktor teologije. Preuzeo je biblijsku katedru i predavao je o psalmima i poslanicama (Rim., Gal., Heb.). Tada se u svojoj unutrašnjosti razvijao u reformatora.

Smatrao je da jedino iz Svetog pisma čovjek prima vjeru i milost: SOLA SCRIPTURA je formalno načelo protestantizma, a SOLA FIDES i SOLA GRACIA njegovo su materijalno načelo.

Njegovo reformacijsko polazište nije išlo zbog ljutnje na loše prilike u Crkvi već što je pronašao novo religiozno i teološko stajalište koje se nalazi izvan sakramentalne crkve, a ne može se uskladiti sa životom stare crkve.

95 teza o naravi i upotrebi oprosta što je sastavio i poslao nadležnim biskupima, nadbiskupu Magdeburgu i Mainzu, želeći razjasniti zloupotrebu oprosta i krivu/iskrivljenu predodžbu o vjeri kao bitnom činiocu u spasenju. Jedan njegov prijatelj Scheurl dao je teze tiskati bez Lutherova znanja i pristanka koje su se proširile po čitavoj Njemačkoj zbog čega je i završio na sudu i proglašen krivovjercem, a na kraju i izopćen iz crkve.

Sva vidljiva institucionalna Crkva činila mu se tada kao đavolje djelo, papa kao Antikrist koji vodi ljude u zabludu, sjeo je na Kristovo mjesto i izazvao gnjev Božji.

Tri temeljna reformatorska spisa (poziva na borbu protiv Crkve i papinstva, ne više na reformu i unutrašnje ozdravljenje):

1. „Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda o poboljšanju kršćanskog stanja“

2. De captivitate babylonica Ecclesiae praeludium

3. O slobodi kršćanina

61. BULA EXSURGE DOMINE (15.6.1520.)

Usmjerena na Luthera pod prijetnjom izopćenja, pozvan je da u roku od 60 dana opozove 41 krivovjernu tvrdnju u njegovim spisima. Luther je pred Svračjim vratima u Wittenbergu spalio tu bulu i crkvene pravne knjige. 3.1.1521. svečano izopćen.

62. PRVI DRŽAVNI SABOR U SPEYER-U 1526.

Prepustio je uređenje crkvenog pitanja pokrajinskim knezovima.

6

63. DRUGI DRŽAVNI SABOR U SPEYER-U 1529.

Konačno je zaključeno da se provede Wormski edikt, a novovjerski staleži su protiv toga prvi put otvoreno protestirali => „protestanti“ (otuda dobili naziv).

WORMSKI EDIKT 8.5.1521. – Karlo V potpisao da su Luther i njegove pristaše stavljeni izvan zakona. (Prihvaćeni zakoni da se baptistima prijeti smrtnom kaznom.)

64. CONFESSIO AUGUSTANA

Vjerski spis koji je izrađen od Filipa Melanchtona za novovjerce, 25.6.1530. pročitan je na državnom saboru u Augsburgu. Prikazana nova nauka: pričešćivanje laika pod obje prilike, uklanjanje plaćenih i privatnih misa, prisilne ispovijedi, zapovjednih postova, redovničkih zavjeta i biskupske jurisdikcije, tj. sve to je zahtjev za reformom, a ne odnosi se na vjerovanje.

65. CUIUS REGIO, EIUS RELIGIO

Pokrajinski vladari (knezovi) mogli su na svojem teritoriju slobodno određivati vjeroispovijest, a podanici tu nisu imali nikakva prava, doneseno je Augsburškim vjerskim mirom 25.9.1555., otada katolici i lutherovci ravnopravni u Njemačkoj.

66. TURMERLEBNIS

Unutarnje Lutherovo iskustvo koje je doživio čitajući poslenice Rimljanima. Narav i značenje iskustva: nominalistička i pelagijanistička formacija ga potiču shvaćati Božju pravednost kao zahtjevnu jer traži od čovjeka poštivanje zahtjevnosti koju čovjek ne može i ne zna ostvariti. U ovoj perspektivi Božja pravednost traži od grešnika izvođenje spasenja. Budući da ga čovjek ne može ostvariti, pravednost se javlja kao primitivna. Poslije tog iskustva (Turmerlebnis) shvaća da pravednost Božja ne traži već daje. Pravednost, dakle ne osvetna već spasenjska milost kojom nas Bog posvećuje.

67. ULRICH ZWINGLI

Rođen je 1484. u Wildhausu u Toggenburgu, a odrastao kod svog ujaka, župnika u Weesenu. Polazio je školu u Baselu i Bernu, a onda je studirao u Beču gdje se poučavala „via antiqua“. Završio je studij u humanističkom Baselu i ostao s humanistima u prijateljstvu. U Kostanci je posvećen za svećenika, pa kao župnik služio u Glarusu. Živio je raskalašeno sa ženama. Dobio je novu službu kao dušobrižnik u Zürichu u stolnoj crkvi, postao otvoreniji za pitanja vjere i Crkve. Propovijedao u skladu s pismom, tj. biblicizam.

Borio se protiv crkvenih odredaba o postu i protiv svećeničkog celibata: živio s bogatom udovicom koju je kasnije javno oženio. U svojim „Zaključnim govorima“ i u „Kratkom uvodu u kršćanstvo“ razvio je svoj radikalni reformni program: treba ukloniti sve ceremonije i blagoslove, slike iz crkava, ukloniti misu i samostane, preoblikovati crkveni nadbiskupski sistem, koji treba biti u rukama gradskog vijeća. Treba urediti gradsko ženidbeno sudište, koje će preuzeti biskupski ženidbeni sud, a

6

kasnije i duhovnu jurisdikciju. Rastao se sa svojim pristašama jer su se pobunili protiv krštenja djece => baptisti; jer je to lažno zato što djeca nemaju vjere i ne mogu o tome odlučivati. U vjerskom ratu 1531. između protestanata i katolika je Zwingli pao, a pobijedili katolici. Sukobio se s Lutherom u pitanju euharistije što ih je zauvijek rastavilo. Zwingli je smatrao da je euharistija samo sjećanje na spomen – večeru, Luther je branio stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji.

68. JEAN CALVIN

Rođen 10.7.1509. u Noyonu, potječe iz obitelji povezane s Crkvom. Majka mu umrla mlada tako da je odrastao pod strogim očevim režimom. Otac ga je odredio za svećenički stalež. Studirao u Parizu filozofiju i teologiju i naglo prekinuo studij teologije i postao pravnik te se upoznao s humanistima. Naglo se preobratio na protestantizam kad ga je obuzela „subita conversio“. Glavno djelo: „Institutio religionis Christianae“.

Tražio je da 1537. svi bezuvjetno priznaju kršćanska načela u javnom i privatnom životu i to je priznalo gradsko vijeće. Oženio se 1539. no nije imao smisla ni vremena jer je bio odan svom zadatku. U Ženevi zasnovao Božju vladavinu, tj. crkveno uređenje koje je vijeće 20.9.1541. objavilo kao zakon (ORDONNANCES ECCLESIASTIQUES). 1541. gradsko vijeće zatražilo da izradi gradski zakonik –> stopljeni crkveni i gradski zakoni. Bili su vrlo strogi jer ako bi netko propustio službu Božju ili uvrijedio Boga, gubio bi glavu. Nova Ženeva je bila strogo organizirana „Božja država“ i postala je središte nove „reformirane Crkve“, koja je premašila luterovstvo. Calvin je umro 1564. u Ženevi.

Nauka: sličnost s reformatorima 16. st. –> tri „sola“. Sakramentalno shvaćenom riječi stvara Duh Sveti u duši vjeru, koja je slobodan dar Božji, znak da je Bog dotičnog izabrao. Pobjeda vjere u zemaljskom životu je i osnovica za sigurnost da si odabran za vječni život. Tko se zatvara pred vjerom u riječ Božju, nema milosti odabranja i Bog ga odbacuje -> nauka o dvostrukom predodređivanju, predestinaciji (jedni su unaprijed odabrani, a drugi odbačeni). Crkva je i „vidljiva“ i „nevidljiva“ –> izvan reformirane Crkve nema prave vjere ni spasenja i prava Crkva je ona u kojoj se Božja riječ valjano pripovijeda a sakramenti ispravno dijele (katolička Crkva ne radi ni jedno ni drugo dobro).

69. HUGENOTI

1559. održana I. nacionalna sinoda u Parizu - prihvaćena osnovica CONFESSIO GALLICANA sastavljena od Calvina - nazvani hugenotima (saveznici) -> reformiranje zajednice. 1562. izbio vjerski gradski rat. HUGENOTSKI RATOVI (1562.-1598.) vodili su se okrutno i nepopustljivo. Na kraju hugenoti postali politička stranka.

Katarina Medici vladala je umjesto Karla IX (katolici) -> uoči svadbe svoje kćeri i protestantskog vođe Henrija Navarca (hugenotski vođa) (svadba bi bila pomirenje katolika i pravoslavaca) u BARTOLOMESKOJ NOĆI 23./24.8.1572. izvršila pokolj nad

6

prisutnim hugenotima. Bila je to krvava svadba nakon koje je uslijedilo ubijanje Hugenota po pokrajinama.

70. AKT O SUPREMACIJI 1532.

Klement VII odredio se glavom engleske Crkve. Zbog toga se Toma Morus lord-kancelar odrekao svoje časti. Potom je Klement VII čekao da parlament supermaciju proglasi zakonom kako bi zatražio da svi činovnici, redovnici i svećenici pod zakletvom priznaju kraljevsku suverenost nad engleskom Crkvom, koja je na taj način oduzeta papi i odvojena od Rimske Crkve. Tko nije htio položiti zakletvu i priznati Henrikov brak s Anom Boleyn, toga je čekala smrtna kazna zbog veleizdaje. Nakon toga naslijedilo je tiransko mahnitanje i ubijanje jer mnogi nisu htjeli to priznati.

71. SOLI DEO GLORIA (SLAVA UZVIŠENOG BOGA)

Određujuća misao calvinizma; ona je smisao stvaranja, spasenja i osude odbačenih. (doktrina)

72. TRIDENTSKI SABOR (1545.-1563.)

Otvorenje 13.12.1545. pod vodstvom trojice papinskih legata: Del Montea, Cervinija i Polea. Odlučili da se raspravlja i o dogmi i o reformi. Najveći događaj novovjekovnog katoličanstva. Govorili o onome krivovjernome.

1. RAZDOBLJE ZASJEDANJA: 1545.-1548.

Na 4. sjednici postavio je sabor nasuprot protestantskom načelu „sola scriptura“ nauku o dva izvora vjere - PISMU i PREDAJI. Predaja se smatra izvorom vjere (po prastarom katoličkom shvaćanju), a ograničavanje samo na Sv. pismo je zabluda. Na 5. i 6. sjednici rasprava o ISTOČNOM GRIJEHU i OPRAVDANJU. Nasuprot protestantskoj nauci „sola gratia“ i načelu imputacije osuđeno je mišljenje o posvemašnoj pokvarenosti pale ljudske naravi i izloženo značenje milosti u događaju spasenja; čovjek koji se nalazi u stanju milosti djeluje prožet vjerom i ljubavlju i može činiti dobra djela. Na 7. sjednici definirana NAUKA O SAKRAMENTIMA općenito, a napose o krštenju i potvrdi. Odnosila se na središnje probleme reformacije.

1547. prekid rada sabora, sijelo sabora preneseno u Bolognu.

2. RAZDOBLJE ZASJEDANJA: 1551.-1552.

Otvoren koncil u Tridentu. Raspravljalo se o euharistiji; jasno definirana stvarna prisutnost i transupstancijacija. Obrađivali se sakramenti pokore i bolesničkog pomazanja, izložen značaj odrješenja, tajna ispovijed i zadovoljština. 1552. došli protestanti iznijeti svoje zahtjeve: ne smiju se donijeti novi dekreti o vjeri bez protestantskih teologa, moraju se opozvati svi dotadašnji zaključci o vjeri i nanovo raspraviti te načelo „sola scriptura“ treba

6

poštivati kao osnovno. Dotadašnji sabor nije općenit jer nisu zastupani svi narodi, nije slobodan i kršćanski. Saboru ne smije presjedati papa. Uočeno da nema zajedničke osnovice za razgovore i zaustavljen rad sabora.

3. KONCILSKO RAZDOBLJE: 1561.-1563.

Najplodnije razdoblje. Povod: opasne prilike u Francuskoj – snažno širenje hugenotstva. Najvažnije točke zasjedanja euharistija i misna žrtva, svećenički red i sakramentalnost ženidbe. Dekretom „TAMETSI“ brak nevaljan ako nije sklopljen pred mjesnim župnikom i dva svjedoka. Objavljeni dekreti o čistilištu, oprostu, štovanju svetaca i relikvija i o upotrebi slika. Završen rad sabora - potpis na dekrete dali 199 biskupa, 7 opata, 7 generala redova i papa.

To je bilo jasno razgraničenje katoličke vjerske nauke, osvještenje, prva reforma.

73. IGNACIJE LOYOLA (1491.-1556.)

Duboki mistik, mislilac i svetac. Doživio mističnu preobrazbu dok je dugo ležao u postelji nakon što je bio ranjen u nogu. Napisao djelo „EXERCITIA SPIRITUALIA“ (DUHOVNE VJEŽBE). Njegova lozinka: „Omnia ad maiorem Dei gloriam“. Rodila mu se želja postati svećenik. Položio zavjete siromaštva i čistoće. Osnovao DRUŽBU ISUSOVU ne da bi se borio protiv protestantizma nego da kao kršćanin služi Crkvi i radi na unutarnjoj obnovi i produbljenju kršćanskog života. Njegova mistika je „MISTIKA SLUŽBE“ – samozatajno predanje Kristu Gospodinu. U Crkvi vidio Krista koji i dalje živi. Ljudsko, bijedno, slabo pripada Bogočovjeku Isusu Kristu, koji se zaodjenuo u ljudsku bijedu da bi je spasio. Institucionalna Crkva je bila za njega nastavak Kristova života. Zbog toga je kao student imao posla s inkvizicijom i završio u zatvoru. On nikad nije posumnjao u Crkvu i znao je razlikovati ljudsko od božanskoga. Naglašavao je staru katoličku nauku o suradnju Boga i čovjeka, o milosti i naravi. Ne treba govoriti samo o vjeri (sola fides), već i činiti dobra djela, inače ljudi postaju mlaki i lijeni. Ne treba uvijek govoriti o tome da sama milost čini sve (sola gratia) jer „se time podiže otrov koji ukida slobodu“. Ne treba naglašavati predodređenje iako postoji izbor Božje milosti bez koje nitko ne može biti spašen. Treba isticati čovjekovu suradnju s milošću. „Moli tako kao da sve ovisi o Bogu, ali sudjeluj tako kao da samo o tebi ovisi hoćeš li biti spašen.“

74. ANGLEA MERICI (1474.-1540.)

Osnovala red uršulinki bez zavjeta, odore, zajedničkog života, središnji element nije siromaštvo i poslušnost već djevičanstvo; zaručnice Svevišnjeg. Zahtjev živjeti od rada, a ne prihoda.

6

75. INKVIZICIJA KAO PROCES

Procedura je rezultat sazrijevanja zapadnoeuropske juridičke misli 12. st. u smislu da je dotada bila u uporabi procedura infamacije koja zahtijeva:

a) optužbu osobe koja se smatra oštećena u vlastitim pravima: „bez tužitelja nema procesa“

b) slučaj se rješava svečanom prisegom očišćenja, sakrosanktnog karaktera, a dovode se i časne osobe spremne prisegnuti da je optuženi nevin; u iznimnim slučajevima zahtijeva se „ordalia“ ili „Božji sud“: fizička provjera za koju se drži da Bog daje pobjedu nevinom davši mu snagu izdržati probu.

Inocent III na IV. Lateranskom saboru 1215. zabranjuje ordalije i dvojbe. Inkvizicijski proces – veliki napredak jer je proces racionalno kontroliran s optužbom, svjedocima i obranom. Prva nakana inkvizicije je disciplinirati kler; kasnije tema procesa postaju heretici.

76. INKVIZICIJA KAO CRKVENA INSTITUCIJA

Na području crkvenog kaznenog prava, u snazi germanskog prava, do 12. st. ne postoji institucija kao PROCURATOR PUBLICOS već samo zavađene strane. Sudac intervenira samo na osnovu optužbe. S obzirom na hereze do 12. st. prevladavaju duhovni načini ophođenja: dispute i izopćenje, što je uskoro smatrano nedovoljnim. Prva etapa je u buli AD ABOLENDAM pape Lucija III (1174.); nalaže se biskupu da prigodom vizitacije traži heretike. Inocent III potvrdio tu bulu dodavši joj stroge sankcije, proglasio krivnju hereze povredom veličanstva i naredio primjene kazni, no naglasio da Crkva mora biti milosrdna. IV. Lateranskim koncilom te odredbe postaju crkveni zakon. Proces se započinje EX OFFICIO (bez optužbe) da se konfisciraju dobra krivca te da se osuđeni prepusti svjetovnoj vlasti da ga kazni primjenom „ANIMADVERSIO DEBITA“. Ljudevit VIII 1226. izdao odredbu da će svaki heretik, kojeg je osudio biskupski sud, bit smjesta kažnjen ANIMADVERSIONE DEBITA. Fridrik II 1224. uveo je kaznu spaljivanja za lombardske gradove – papa Grgur IX nije to službeno prihvatio ali je tolerirao primjenu (kasnije ANIMADVERSIONE DEBITA – značila isto što i spaljivanje na lomači). Odredbom Grgura IX iz 1231. zaključeno je osnovno zakonodavstvo s bitnim elementima infamija, lišavanje građanskih i političkih prava, progonstvo, animadiversio debita kao smrt na lomači; uveo obvezu da osuđeni nose križ, da proces bude tajan, opisao dužnost uzdržavanih zatvorenika, naredio ekshumiranje pokopanih heretika, koji nisu bili otkriveni za života -> biskupski suci i suci svjetovni svećenici dobili priručnik procesualnog i kaznenog prava za ubuduće (od pape).

77. POSTUPAK INKVIZICIJE

PRVA FAZA: dolazak inkvizitora: TEMPUS GRATIAE, TEMPUS INDULGENTIAE, mogućnost oprosta uz laganu pokoru u slučaju samoprijavljivanja (hodočašće ili post)

6

DRUGA FAZA: EDICTUM FIDEI, obvezuje svakoga pod prijetnjom izopćenja da prijavi svakoga poznatog kao heretik. Slijedi proces, pritvor i tortura, ukoliko su dokazi jaki. Ukoliko optuženik niti pod torturom ne prizna, treba biti oslobođen (prema konstituciji Inocenta IV iz 1252). Ne može se donijeti presuda bez jasnih dokaza ili priznanja krivice. Srednjovjekovno pravo ne poznaje osudu koja bi se temeljila samo na indicijama, traži se uvijek priznanje.

Procesi protiv heretika i progoni vještica prestaju tek u 18. st. zahvaljujući konceptu tolerancije razvijenom u prosvjetiteljstvu koje je izgubilo povjerenje u spoznaju istine.

78. GALIKANIZAM

To je pokret u Francuskoj koji je naudio Crkvi (1600.-1800.) Tražio je za „galikansku crkvu“ prava koja su osjetljivo smanjila papinski primat. 1663. pariški parlament prisilio je teološki fakultet da prizna galikansku nauku po kojoj sabor stoji iznad pape, autoritativne papinske odluke EX CATHEDRA nisu nepogrešive. Ostali su na snazi u Francuskoj do 19. st., tj. I. vatikanskog sabora iako ih je Ljudevit XIV na papinski prosvjed povukao 1693.

79. JANSENIZAM

To je pokret u Francuskoj koji je naudio Crkvi, opasna zabluda koja je pod prividnošću naročite pobožnosti i strogosti u katoličku teologiju i pobožnost uvela jednostrano prezaoštrenu augustinovsku nauku o istočnom grijehu i milosti. Kalvinistički utjecaji – nauka o predodređenju. Osnivač te nauke bio je belgijski biskup Kornelije Jansen. Središte jansenizma - samostan cistercitskih redovnica Port-Royal kod Versaillesa. Tu se okupila skupina učenjaka, teologa i laika, među njima Arnauld i Pascal. Uveli rigorističku sakramentalnu praksu i time udaljili prosječne vjernike od svete pričesti. Ljudevit XIV potjerao ih iz Francuske i naredio da se samostan sruši. Jansenisti su se održali u Nizozemskoj, osnovali raskolničku Crkvu s ispravno posvećenom hijerarhijom.

80. JOZEFINIZAM

Sustav apsolutnog vrhovništva države nad državnom Crkvom -> car Josip II u katoličkoj Austriji (prosvijećeni sin Marije Terezije) po svojoj volji provodio reforme, prisvojio sebi crkvena jurisdikcijska prava i uvelike poukidao samostane i crkvene zaklade. Pio VI došao u Beč intervenirati no doživio razočaranja i uvrede - papinski ugled ponovno srozan (nisko).

81. QUIETIZAM

Potpuna pasivnost u prepuštanju Bogu, unilateralni quietizam, korijeni u ALUMBRADOS. Miguel de Molinos – AMOUR PUR, kod svih mistika, odbijanje svake molitve traženja, kao i svakog moralnog nastojanja. Mme de Guyon i Fenelon nadbiskup Cambrai-a, osuda Fenelona.

6

82. LATERANSKI UGOVOR 11.2.1929.

Papa Pio XI sklopio s Mussolinijem. Papa se odrekao prava na bivšu Crkvenu Državu, dobio je potpunu suverenost u maloj Vatikanskoj Državi i eksteritorijalnu nadležnost nad bazilikama, upravnim zgradama kurijalnih vlasti i dvorcem u Castel Gandolfu.

83. 8.12.1864.

Dostavio je papa Pio IX svojom enciklikom „QUANTA CURA“ svim biskupima spis „SYLLABUS“, tj. popis 80 suvremenih zabluda koje treba odbaciti. Popis se odnosio na: nauku panteizma, naturalizma, racionalizma, socijalizma, komunizma, na kriva mišljenja o odnosu između Crkve i države, o naravi kršćanskog braka, o tome da li je Crkvena Država potrebna ili nepotrebna, osobito oštro „SYLLABUS“ oborio na liberalizam i neograničenu vjeru u napredak.

84. ULTRAMONTANIZAM

Razvio se u zemlji galikanizma nakon velike revolucije kao odnos vjernosti prema papinstvu. Njegovi pobornici: Mennais, Maistre (izjavljivao da je samo papa sposoban da nesređeno ljudsko društvo ponovno uspravi, nepogrešivi papa).

85. PASTOR AETERNUS

(1870.) konstitucija prihvaćena na IV. saborskoj sjednici u Rimu -> sadržavala nauku o primatu i papinskoj nepogrešivosti. Konstitucija kaže:

1) papa vrši kao nasljednik Petra, namjesnik Kristov i vrhovna glava Crkve potpunu biskupsku vlast nad svom Crkvom i pojedinim biskupijama

2) ako papa donese za svu Crkvu konačnu odluku o vjeri ili moralu onda je odluka nepogrešiva i nepromjenjiva – nije potrebna suglasnost Crkve

3) sabor se prekinuo zbog njemačko-francuskog rata – nije donesena definicija same Crkve niti točnije određen položaj episkopata u Crkvi kao cjelini

86. KULTURKAMPF

To je kulturna borba koja je izbila u novom njemačkom Reichu protiv katoličke Crkve na poticaj Pruske (oko 1870.-1871.). Ukinut je katolički odio u pruskom ministarstvu bogoštovlja; ograničeno slobodno propovijedanje; doneseni „Zakon o nadzoru škole“, „Državni zakon o isusovcima“, „Svibanjski zakoni“ i „Zakon o starokatolicima“, redovnici izgnani, obveza na civilni brak. 1880. počelo dokidanje tih zakona iz tog razdoblja – Bismarck i papa Leon XIII.

87. STAROKATOLICI

Do izražaja došli nakon I. vatikanskog sabora – napadali vatikansku skupštinu, nisu priznavali značaj slobodnog sabora -> skupljali pristaše i osnovali „centralne komitete“ za borbu za „starokatoličku Crkvu“ koju je vatikanski sabor izmijenio u njenoj biti. Pristaše pozvani od biskupa da se podvrgnu dogmi, no nisu i bili su

6

izopćeni. 1871. u Münchenu održan I. „Starokatolički kongres“ i osnovana je Starokatolička Crkva iako ih je Döllinger opominjao da ne izazivaju crkveni raskol i ne suprotstavljaju oltar oltaru. U Breslauu je izabran protestantski teolog za biskupa nove zajednice Reinkens i dao se posvetiti od jansenističkog biskupa Heykampa u Deventeru. Time je raskol bio izvršen. Zabacivali su one posljednje dogme, a smatrali da se treba držati katoličkog vjerskog pologa. Reformirali usmenu ispovijed, post i nemrs, ukinuta nerazrješivost braka i bračne zapreke i svetkovine, kao i svećenički celibat, ojačali mržnju prema katoličkoj Crkvi jer ih nisu uspjeli pridobiti na svoju stranu. Bismarck ih je državno podupirao jer se borio protiv njemačke katoličke Crkve. Broj starokatolika je ostao malen ali se održao do danas.

88. MODERNIZAM

Osuđen u unutrašnjem životu Crkve dekretom „LAMENTABILI“ i enciklikom „PASCENDI“ što je dovelo do teške krize. Nastala je jer su napredno raspoloženi katolički teolozi i učenjaci ozbiljno nastojali da se približe modernoj kulturi i dijelom krenuli krivim putovima. 1910. Pio X propisao je ANTIMODERNISTIČKU ZAKLETVU da bi nadzirao učitelje teologije, a morali su polagati svi svećenici zaduženi za dušebrižništvo.

89. MIT BRENNEER SORGE

4.3.1937. enciklika „Teškom brigom“. Sastavio je kardinal Faulhaber prilikom posjeta Rimu, na želju pape Pia. Ona je jedinstvena velika optužba protiv Hitlerova režima, a to je bio i vrhunac borbe – kulturkampf.

90. 12.7.1790.

Donesen novi ustav GRAĐANSKI USTAV FRANCUSKOG KLERA – time je francuska Crkva preuređena na potpuno nacionalnoj osnovi, odvojena od Rima i priključena francuskoj državi.

91. HUSITI

Povijest je strašno osvetila Husa; pristaše Husa, okrutni husitski ratovi (1420.-1431.) zadugo su sijali strah i užas i Češkom i Njemačkom. Husitski pokret smiren i prestao kad su Česima i praškim kompaktatima dali ustupke; mir na kutnoj Gori uklonio je posljednje veće teškoće.

92. ZAPADNA SHIZMA: TUNICA LATERATA (PODERANO ODIJELO)

Odnosi se na početak raskola u Crkvi.

Od 16 kardinala 11 bili Francuzi, tj. kardinali -> 11 Francuza i 5 Rimljana – izbor za papu vršen u Rimu i prisilili kardinale (francuske) da izaberu Rimljana, tj. Talijana i tako je i bilo -> (jer su sve pape prije bili Francuzi) -> Urban VI (8.4.1378.) otišli mu se zakleti na vjernost ali su ipak dojavili da je izbor izvršen nasilno i nije pravovaljan.

6

20.9.1378. u Faudiji izabrali Francuza za papu -> Klement VII -> nastanio se u Avignonu.

Crkva tako imala dvojicu papa.

Shizma potaknula dvije oprečne tendencije:

a) spiritualiziranje koncepta Crkve; Crkva se sastoji od pravednika koje samo Bog poznaje

b) pristupna sekularizacija

Mogući izlazi iz shizme:

VIA FACTI

VIA REDUCTIONIS INTRUSI (DIPLOMACIJA)

VIA DISCUSSIONIS

VIA CESSIONIS

VIA COMPROMISSI

VIA CONCILII

93. HEZIHAZAM

Spada u monaštvo: sistem duhovnosti koji vodi do mira kao sredstvo kontemplacije: samoća izvan svijeta; šutnja kao misterij koji otkriva podzemni i budući svijet; mir- smirenje koje nosi kontrolu misli i odsutnost zemaljskih briga da bi se postigla čista i stalna neprekinuta molitva.

94. GEORGIJE PALAMAS (1296.-1359.)

Vrhunac hezihazma „Triada u doronu svetih hezihasta“: sveti monasi su mogli vidjeti očima nestvorenu svjetlost koja je isijana od Krista na Taboru; svjetlost nije božanska bit već njegova energija.

95. MARITAIN

„TRI REFORMATORA“ (Luther, Descarter, Roussean), dio o Lutheru: „LUTHER ILI DOLAZAK JA“, hipertrofija Ja, ujedno je otkriće nesposobnost pobijediti sebe u pesimističkom prepuštanju animalnosti, nije oslobodio ljudsku osobu već je prepustio individualizmu, naturalizmu, antinomizmu i moralizmu; za njega je Lutherov pad mističnog karaktera.

96. BOOK OF COMMON PRAYER (1549.)

Molitvenik koji je uveden kao opći nije više katolički, a nova vjeroispovijest koju je Butzer pokazuje Calvninov natječaj.

6

Uveden za vrijeme EDUARDA VI, a tada Engleska počela prelaziti na protestantsku.

97. SLUČAJ GALILEI

Otkrića iz 1610.-1611. – jupiterski sateliti, rotacija Venere oko Sunca, sunčeve molji dojavljenje u SIDEREUS NUNCIUS.

Problem se prenosi na drugo polje: interpretacija Sv. pisma: doslovno ili izražaj vanjske vidljivosti - egzegeti vremena brane svoju osnovnu. Galileo odgovara: nakana Duha Sv. da nas pouči kako se ide u Nebo, a ne kako ide nebo.

Ispitivanje sv. Oficija 1616. osuđuje: 1. da bi suma bilo u središtu svijeta nepokretno, izjava suprotna Sv. pismu, 2. da Zemlja ne bi bila u središtu nepokretna

Galileo odlazi u Rim i odriče se svoje pozicije, završio u kućnom pritvoru.

98. BRUNO I GALILEI

Su simboli antiklerikalizma (slobodni zidari): karakteristika: srednji sloj, lišen autentične kulture, drži se slobodoumnim i učenim, općenita vjera (ako je ima), odbijanje Crkve i sakramenata neupitnih istina, neprijateljstvo prema kleru, sklonost politici, odbacivanje tradicije, vjera u znanost.

99. PIJETIZAM

Protestantsko gibanje; nekatoličko kršćanstvo: SPENER „pia desideria“ (1675.); pobožnost srca, praxis pietatis, odvajanje od svijeta, udaljavanje od državne Crkve. Veza pijetizma prosvjetiteljstva: individualizam, indiferentnost prema dogmama.

100. MATIJA VLAČIĆ ILIRIK (1520.-1575.)

Studirao kod Luthera i Melanchtona. Profesor hebrejskog u Wittenbergu; razilazi se s Melanchtonom. (sklon kompromisu). Žestoki polemičar, pisac prve protestantske povijesti Crkve.