POVIJEST SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA

Diplomski rad

SADRŽAJ

1. UVOD………………………………………………………………………………………..3

2. POČECI 1607. – 1700.……………………………………………………….……...………4

3. BRITANSKO SJEVERNOAMERIČKO CARSTVO 1660. – 1763.…………………….9

4. NOVO DRUŠTVO 1600-ih – 1700-ih GODINA…………………………………………13

5. U PRAVCU REVOLUCIJE 1763. – 1775…………………………………..…………....17

6. POSTIZANJE NEOVISNOSTI 1775. – 1783……………………………..……………..20

7. RAĐANJE NACIJE 1780. – 1788………………………………………….………….….25

8. FEDERALISTI I REPUBLIKANCI 1789. – 1800…………………………..…………..29

9. JEFFERSONSKA REPUBLIKA U PRIJETEĆEMU SVIJETU

1800. – 1823.………………………………………………………..……………...….33

10. TRŽIŠNA NASPRAM AGRARNOJ REPUBLICI

1800-ih – 1850-ih GODINA………………………………………..…………….…...36

11. DESETLJEĆE DEPRESIJE: SEKTAŠTVO I DEMOKRACIJA

1819. – 1828……………………………………………………………………….…...39

12. JACKSONOVA ERA 1828. – 1840…………………………………………………….....42

13. ROMANTIZAM, REFORMA, ROPSTVO 1800-ih – 1850-ih

GODINA…………………………………………………………………………. …. 46

14. «OČITA SUDBINA» I STRANAČKI SUKOB 1840. – 1852………………………..….49

15. KUĆA SE DIJELI 1843. – 1860………………………………………………..………....52

16. GRAĐANSKI RAT 1861. – 1865…………………………………………….……….…..55

17. REKONSTRUIRANJE UNIJE 1865. – 1890………………………………….…………58

18. POBJEDA AMERIČKE INDUSTRIJE 1865. – 1890………………………………..…61

19. POSLJEDNJI ZAPAD 1860. – 1890………………………………………….…………..64

20. POLITIČKA PARADA 1868. – 1892………………………………………………..…...67

21. SAZRIJEVANJE PROTESTA 1870. – 1896……………………………………….……69

22. ZAKLJUČAK………………………………………………………………………….…..73

23. POPIS LITERATURE…………………………………………………………….………74

2

1. UVOD

Današnji svijet je jedno «globalno selo», a u tom globalnom selu Sjedinjene Američke

Države su središte. 1 Danas je nemoguće zamisliti moderni svijet bez američke tehnologije,

industrije, filma, popularne kulture i pop-glazbe. Teško je danas zamisliti i napredak čovječanstva

na planu demokracije i ljudskih prava, slobode medija i ograničenja političke vlasti države u ime

pojedinca, a da se ne uzme u obzir američki doprinos. 2

Danas je nemoguće pisati povijest Sjedinjenih Američkih Država bez uzimanja u obzir

etničkih manjina i drugih manjinskih grupa, među kojima su najznačajnija kategorija žena. Tako se

ne mogu ni zaobići brojni useljenici, pripadnici brojnih europskih, afričkih, azijskih i

latinoameričkih naroda koji su potražili utočište i spas u Americi.

U seminaru ćemo osim faktografskih podataka susresti i neka paradoksalna pitanja. Ona

koja se tiču razdoblja kojeg ćemo predstaviti u seminaru, a to je od 17. do kraja 19. stoljeća su

sljedeća. Prvo je proturječje između američke sklonosti eksperimentu na jednoj strani koji vodi

radikalnom empirizmu te na drugoj sklonosti ka ideologiji i dogmi. Drugi paradoks ogleda se u

jednakosti svih ljudi, jednakosti pred zakonom i pravdom, jednakosti pred Bogom, a u cijeloj toj

toleranciji nalazimo ropstvo!

Treći paradoks je neprestana napetost između reda i nasilja. Četvrti paradoks leži između

konformizma i težnji prema razlikovanju, prema različitosti. Peti paradoks je proturječnost između

materijalizma i idealizma u američkom životu. Šesti paradoks govori o jednom stereotipnom

mišljenju – Amerika je «izabrana nacija» koja ima ulogu nositelja slobode i demokracije po čitavom

svijetu, dok samo Amerikanci realistično vide sebe nimalo boljim od ostalog svijeta.

Zbog mnogo razloga vrijedi se upoznati s poviješću SAD-a, ali i njoj treba prići otvorena duha i

bez predrasuda.

2. POČECI 1607. – 1700.1 Charles SELLERS, Henry MAY, Neil R. MCMILLEN, Povijest Sjedinjenih Američkih Država (Zagreb: Barbat, 1996.), str. VIII.2 Na istom mj.

3

Kristofor Kolumbo otvorio je važno poglavlje u povijesti Staroga i Novoga svijeta.

Europskim otkrićem bezgraničnog prostranstva i dobara u Americi potaknut je dugotrajan

gospodarski razvitak, ubrzan poduzetnički duh, proizvedena rastuća pobuna protiv krutog

društvenog poretka i ubrzala je ulazak Europe u moderni svijet individualizma, kapitalizma i

liberalne demokracije.

Bitne značajke «modernog» doba su rastući značaj individualne autonomije i rastuće

vjerovanje da ljudska bića mogu postići blagostanje i «sreću» individualnim poduzetništvom.

Početkom 19. stoljeća naglasak na individualnu autonomiju prerastao je u društvenu filozofiju

poznatu pod nazivom liberalizam3.

EUROPA OTKRIVA NOVI SVIJET

Iako je 12. listopad 1492. tradicionalni datum otkrića obiju Amerika, Kolumbo je u Novi

svijet došao relativno kasno. Mnogo stoljeća prije slavnog istraživača, u Novi svijet došli su azijski

nomadi preko Beringova tjesnaca ili preko Tihog oceana. U našem tisućljeću Amerika je ponovno

«otkrivena» u 11. stoljeću od strane skandinavskih pomoraca – Vikinga. Ima dovoljno dokaza da su

Vikinzi plovili do svojih naselja na Grenlandu do sjevernoatlantske obale američkog kontinenta.

Predvodnica u istraživanju Novog svijeta bila je Španjolska, a ne pomorski Portugal.

Kolumbo se obratio španjolskome kralju Ferdinandu i kraljici Izabeli tek nakon što ga je odbio

portugalski kralj.

Početkom 16. stoljeća, puno stoljeće prije osnivanja prvih trajnih engleskih naseobina na

sjeveru, španjolski su doseljenici zauzeli dijelove Haitija, Kube, Puerta Rika, Jamajke i Paname.

Hernando Cortes je u ime španjolske krune pokorio astečko carstvo Montezuma i uzeo golemu

riznicu Meksika.

U početku Španjolska nije pokazivala interes za predjele sjeverno od Meksika. Ipak u

vrijeme kad su Francuzi i Englezi počeli uspostavljati svoje sjevernoameričke kolonije, Španjolci su

već bili zauzeli Floridu i područje današnjih država Novog Meksika i Arizone. Stoljeće kasnije

Španjolska je zauzela Teksas, a u 18. stoljeću proširila je svoje misije i utvrde na Kaliforniju.

Sjeverne španjolske ispostave uglavnom su služile kao tampon-zone protiv neprijateljski

raspoloženih Indijanaca i suparničkih europskih sila.

Carstvo je Nove Španjolske u Južnoj Americi imalo svoje francuske i nizozemske protuteže

u Sjevernoj Americi u obliku Nove Francuske i Nove Nizozemske. Francuzi i Nizozemci nisu

3 To je uvjerenje da će se postići dobrobit svih ako svi imaju najveću moguću slobodu težiti ostvarenju vlastitih ciljeva.

4

pronašli zlato i srebro kao Španjolci već krzno i ribu. Obje su nacije napustile ideju pronalaženja

puta za Kinu te su u prvoj polovici 17.st. započele izgrađivati kolonije. Nova je Nizozemska 1655.

apsorbirala malu švedsku ispostavu na rijeci Delaware, koja je postala New York kad su Nizozemce

nadjačali njihovi trgovinski i kolonijalni suparnici Englezi. Francuzi su istisnuti s kontinenta u 18.st.

Englezi su ne uspijevajući pronaći sjeverozapadni prolaz za Istok, postali kolonizatori.

Engleska kolonizacija razlikovala se po svemu od kolonizacije drugih europskih naroda. Engleska

je bila bliža tradiciji prava pojedinca i društvene pokretljivosti, oni su prije svih pokazivali onaj duh

individualnog poduzetništva koji će postati glavnom snagom u modernizaciji europskoga svijeta.

Druga stvar koja također razlikuje Engleze od drugih naroda je ta da su kolonizatorske pothvate

započeli kao siromašna zemlja.

Sir Humphrey Gilbert, jedan od prvih individualnih kolonizatora, umro je nastojeći osnovati

koloniju u Newfoundlandu 1583. Njegov polubrat, Sir Walter Raleigh, preuzeo je zadatak osnivanja

kolonije u Americi. Godine 1585. poslano je 108 muškaraca koje je vratio Sir Francis Drake. Druga

skupina od 117 muškaraca, žena i djece odaslano je 1587. Kada je 1591. tamo stigao opskrbi brod,

njih više tamo nije bilo. Ti su neuspjesi pokazali da kolonizacijski pothvat prevelik zahtjev za

financijske mogućnosti pojedinca. Raleigh je riješio taj problem organiziranjem udruge londonskih

trgovaca radi financiranja moderne korporacije. Upravo je to omogućilo englesku kolonizaciju, ali i

osiguralo uvjete za njezinu provedbu pod vodstvom privatnih poduzetnika koji su težili ostvarenju

privatnoga profita i nacionalnih ciljeva.

Ono što je zlato predstavljao Španjolcima, to je Englezima bilo krzno. Engleski Novi svijet,

blagi predio Sjeverne Amerike nije imao nikakvih lako dostupnih bogatstava. Taj dio bio je

pogodan samo za skromno poljodjelstvo, ribarstvo i trgovinu, poslove koji više pogoduju

individualnom nego združenom poduzetništvu.

Englesku su kolonije cvjetale zato što nisu uspjele u izvornim namjerama združena

poduzetništva te je tako engleska Amerika postala predvodnicom na putu atlantskog svijeta u

moderno doba.

KOLONIJE U ZALJEVU CHESAPEAKE: VIRGINIA I MARYLAND

5

Godine 1606. kralj James izdao je dvama dioničkim društvima povelje za odlazaka na zapad

da koloniziraju zemlju koju je Raleigh nazvao Virginijom4. Ubrzo je društvo odaslalo brodove

Sarah Constant, Goodspeed i Discovery sa 144 osobe. Stigli su u zaljev Chesapeake u travnju 1607.

Produžili su dalje uzvodno velikom rijekom i osnovali na močvarnom poluotoku naselje

Jamestown, prvo trajno englesko naselje u Sjevernoj Americi.

Glad, neprijateljski domoroci i malarija prvih su godina odnijeli mnoge živote. U prvoj

godini ostalo je živo samo 38 doseljenika, iako se kasnije broj stanovnika povećao 1609. Od oko

500 stanovnika 60 ih je preživjelo vrijeme gladi, strašnu zimu 1609/10. Tek je dolazak od 300 ljudi

s novim guvernerom Lordom De la Warrom pojačao koloniju.

Najviše je poteškoća bilo u tomu što su to bila gospoda nenavikla na fizički rad i spora u

obavljanju radova u poljodjelstvu potrebnih za preživljavanje. Doseljenici su u početku osigurali

vrlo malo usjeva i tako ostali nespremni za život u divljini. Oni koji su preživjeli prve teške zime to

imaju za zahvaliti Indijancima iz Konfederacije Powhatan od kojih su Englezi stekli mnoga znanja i

s kojima su razmjenjivali noževe i sjekire za kukuruz.

Kompanija Virginia usmjerila je politiku na razvoj trgovine. Kako bi koloniju učinili

privlačnijom za nove doseljenike, godine 1618. uveden je sustav «prava po glavi». Po njemu 50

jutara zemlje dodjeljivao se svakoj osobi. Iako se sustav pokazao unosnijim za mešetare, on je ipak

poticao doseljavanje.

Promjena u politici Kompanije bila je prilagodba društvenoj stvarnosti – bogatstva su

kolonije rasla jer su ljudi slijedili vlastite ciljeve, a ne opće ciljeve Kompanije. John Ralf,

najpoznatiji po tome što je pomogao uspostavljanju mira s Indijancima svojom ženidbom s

Pocahontas, kćeri lokalnog poglavice, uvelike je pridonio Virginiji uzgojem jedne stare sorte

indijanske biljke duhana. Kako je potražnja za duhanom u Engleskoj stvorila cvjetajuće tržište i

visoke cijene, stanovnici Virginije svu svoju energiju usmjerili su na uzgoj duhana za osobnu

zaradu, a poslovi Kompanije bili su prepušteni propadanju.

Kompanija je zapala u krizu 1622., nakon smrti Pocahontisina oca, novi je poglavica poveo

Indijance u pokolj engleskih farmera uz rijeku James. Ubijeno je oko trećina doseljenika i uništeno

sve do vrata Jamestowna. Nakon krvavih odmazdi i propale ljetine, ovaj događaj toliko je

diskreditirao Kompaniju da je Kralj 1624. povukao njenu povelju, a Virginija je postala

kraljevskom kolonijom kojom je vladao od kralja postavljen guverner. Kruna se manje miješala u

poslove Virginije nego kompanija prije nje.

Visoke zarade od duhana donijele su brz oporavak od posljedica indijanskog pokolja i

pretvorile Virginiju u zemlju dobrih mogućnosti. Engleska je vrvjela seljacima i gradskim

4 U čast djevičanske kraljice Elizabete.

6

radnicima spremnima za odlazak u kolonije. Najsiromašniji su engleski seljaci i radnici mogli

otputovati kao privremena, ugovorom vezane sluge nekog stanovnika Virginije koji je platio

troškove njihova putovanja preko oceana. Sluge su nakon tri do pet godina služenja drugome mogli

često kupiti farmu, uzgajati duhan i možda imati vlastite ugovorne sluge.

Godine 1619. jedan je nizozemski brod pristao u Jamestown s prvim teretom Afrikanaca.

Prva je generacija engleskih doseljenika donijela sa sobom predrasude o crncima. Nedvojbeno

različiti od europskih sluga nisu mogli pobjeći niti se izgubiti među slobodnim stanovnicima.

Gospodari su počeli postupno zadržavati sluge crnce doživotno i prisvajati pravo na radnu snagu

njihove djece. Kad su 1705. novonastali robovski zakoni prvi put kodificirani, a robovi proglašeni

«imovinom» bilo je možda 10 000 crnaca od ukupnog broja stanovnika od 85 000. neki su bijeli

stanovnici Virginije u drugoj polovici 17.st. počeli zgrtati velika bogatstva izrabljivanjem jeftine

crnačke snage na duhanskim poljima.

Sličan se uzorak kolonijalnog života uspostavljao pod različitim okriljem na sjevernijim

obalama zaljeva Chesapeake. Godine 1632. kralj Charles I. Darovao je Ceciliusu Calvertu pravo na

feudalni veleposjed Marylanda, koji se protezao između rijeke Potomac i četrdesete paralele.

Calverti su bili katolička plemićka obitelj koja je zamislila Maryland kao pribježište svoje subraće

katolika iz protestantske Engleske. Prvo je naselje osnovano na Saint Mary 1634. kad je oko 200

doseljenika, većinom protestanata stiglo brodovima Ark i Dove. Uskoro su se protestanti i katolici

iseljavali u Maryland da bi postali uzgajivači duhana, ali oni su živjeli u miru sa susjednim

Indijancima i nisu iskusili glad kao stanovnici Virginije.

Zahvaljujući povoljnoj kraljevskoj povelji lord Calvert imao je apsolutnu političku vlast i

osobno vlasništvo nad zemljom. Darivao je velike posjede od 3000 do 6000 jutara nekim

doseljenicima, većinom katolicima. Većina stanovnika bili su slobodni farmeri koji su upošljavali

sluge i unajmljivali zemlju. Calverti su postavljali guvernera. Najznačajniji je bio Zakon o

snošljivosti iz 1649. – on je jamčio manje snošljivosti nego što se obično misli – odnosio se samo

na ortodoksne kršćane i nije zajamčio razdvajanje crkve i države ni sveopću slobodu vjere. Ali ipak

taj zakon je jamčio stanovitu mjeru vjerske slobode i protestantima i katolicima.

NOVA ENGLESKA: PLYMOUTH I ZALJEV MASSACHUSETTS

Kolonije Nove Engleske bile su izravan izdanak obnovljena vjerskog sukoba u Engleskoj.

Gorljivi pobornici protestantizma nisu bili zadovoljni umjerenom engleskom reformacijom.

Nazivajući sebe puritancima željeli su Englesku crkvu osloboditi rimokatoličke prakse. Puritanci su

7

nastojali živjeti strogo prema Božjoj volji i stvoriti zajednicu po uzoru na prve kršćane. Kralj James

protjerao je malu skupinu lijevo orijentiranih puritanaca koji su se skrasili u Nizozemskoj. Iako su

imali potpunu slobodu vjere, nakon nekoliko godina da bi sačuvali identitet okrenuli su se prema

Americi. Uz pomoć jedne skupine londonskih trgovaca, ukupno 101 muškarac i žena zajedno s

drugim dobrovoljcima iz Engleske isplovili su brodom Mayflower u Virginiju u rujnu 1620.

Nevješta plovidba odvela ih je do američke obale Rtu Codu gdje su osnovali naselje Plymouth.

Polovica je umrla od bolesti i neishranjenosti u tijeku prve zime. Preostale je spasio pravodobni

dolazak Squantoa, dobronamjerna Indijanca koji je govorio engleski. On ih je naučio ribariti i

uzgajati kukuruz. Tako su opstali i premda kolonija nije brzo rasla namicali su za život od trgovine

ribom i krznom.

Tu prvu englesku zajednicu u Novoj Engleskoj ubrzo je nadmašila i na kraju apsorbirala

veća i naprednija puritanska kolonija iz zaljeva Massachusetts.

Znatno je iseljavanje puritanaca u Novu Englesku omogućila skupina utjecajnih ljudi koji su

od kralja Charlesa 1629. dobili povelju za Kompaniju Massachusetts Bay. Diljem Engleske

puritanci su upisivali doprinose i prijavljivali se kao dobrovoljci tako da je u ljeto 1630. flota od 17

brodova odvezla gotovo 1000 ljudi. Tako je za nešto više od jednog desetljeća Nova Engleska imala

20 000 ljudi. Puritanci su vjerovali da je njihova sveta država zasnovana na implicitnom savezu s

Bogom i savezu među njezinim članovima i da vlast njihovih svjetovnih sudaca proizlazi iz

njihovih osobitih sposobnosti tumačenja Božje volje cijeloj zajednici.

Puritanci su bili gorljivi pobornici obrazovanja. Obitelj je bila mjesto stjecanja osnovnog

obrazovanja. Majka je imala odlučujuću ulogu u obitelji iako je bila podređena muškarcu. Ona se

brinula o odgoju djece i o većini pitanja u kućanstvu. Otac je bio odgovoran za obrazovanje

maloljetnih članova obitelji, brinuo se da djeca i posluga svladaju osnove čitanja, pisanja i

matematike i da sinovi izuče neki obrt. Očevi su bili odgovorni za vjerski i moralni odgoj i vladanje

članova obitelji.

Godine 1636. Opći sud je osnovao u Cambridgeu učilište po uzoru na engleska sveučilišta i

dao mu ime po Johnu Harvardu koji je učilištu oporučno darovao svoju knjižnicu i pola imanja.

RHODE ISLAND, CONNECTICUT, NEW HAMPSHIRE

Najviše su neprilika u Massachusettsu stvarali Roger Williams i Anne Marbury Hutchinson

koji su se usprotivili načelu vjerske jednoobraznosti. Williams je bio radikalan puritanac koji je

držao do modernog načela odvajanje Crkve od države. To stajalište je bilo prijetnja državi te je

Williams uspio pobjeći od uhićenja. Izgnan iz kolonije on je 1636. s nekolicinom sljedbenika otišao

8

na jug u zaljev Narragansett. Tamo je osnovao grad Providence, a potom i koloniju Rhode Island

gdje je proglasio potpunu slobodu vjere u uveo demokratski sustav samouprave. Dobivši povelju od

engleskih vlasti 1644. njegova kolonija privlačila je nezadovoljnike iz Massachusettsa i Europe te je

cvjetao kao poljoprivredna i trgovačka zajednica.

Sljedeća kolonija Nove Engleske nastala je kad je velečasnog Thomasa Hookera i članove

njegove pastve iz Cambridgea privukla plodna dolina rijeke Connecticut, 100 milja prema

unutrašnjosti od naselja u zaljevu Massachusetts. Putujući kopnom 1636. Hookerovi sljedbenici

osnovali si grad Hartford i ustanovili koloniju Connecticut. Druge su skupine puritanaca osnovale

naselja Saybrook i New Haven na obali, koja su četvrt stoljeća postojale samostalno, nakon čega su

se s Hookerovim naseljima u dolini rijeke ujedinila u zajedničku koloniju Connecticut.

Godine 1679. gradovi iznad rijeke Marimac dobili su povelju po kojoj su postali zasebna

kraljevska kolonija New Hampshire.

RAZDOR U ENGLESKOJ I AMERIČKA AUTONOMIJA

Kralju Charlesu I. nimalo se nije svidjela samovoljna neovisnost puritanske Nove Engleske,

ali imao je pune ruke poslova s puritancima u staroj Engleskoj. Tako je bio građanski rat 1640. –

parlamentarna je vojska Olivera Cromwella porazila kraljeve snage te je kralj Charles pogubljen

1649., a Cromwell je postao vodeća ličnost.

U tim okolnostima engleske kolonije mogle su se nesmetano razvijati. Stanovnike Virginije

nije zanimalo tko vlada u Engleskoj, dok je u Marylandu puritanska većina iskoristila engleski

građanski rat i svrgnula obitelj Calvert i katolički vladajući sloj te je opozvala Zakon o snošljivosti.

Stanovnici Nove Engleske postali su neovisniji nego ikada. Početni je uspjeh puritanskih ciljeva u

engleskom građanskom ratu ojačao njihovo uvjerenje da su oni predvodnici na putu u svijet sazdan

na Božjoj volji. Kvekeri su izazivali najviše problema. Oni su bili vrsta radikalnog puritanizma

nižeg podrijetla. Oni su držali svojom dužnošću svjedočiti svoju vjeru na najodbojnijim mjestima.

Mnogi su dolazili u zaljev Massachusetts, iako su bili protjerivani, uvijek su se vraćali. Vlasti su

primjenjivale šibanje, rezanje ušiju, čak i prijetnje vješanjem, ali protjerani kvekeri uvije su se

vraćali.

Puritanska se država u Engleskoj srušila, a monarhija Stuart vratila na vlast 1660. novi je

kralj Charles II. Vratio Maryland Calvertima i nastojao ojačati svoju kontrolu nad ostalim

kolonijama, ali naišao je na snažan otpor.

9

PURITANIZAM U DRUŠTVU KOJE POSTAJE SVJETOVNO

Događa se lagano prerastanje u društvo trgovaca i uzgajivača osnovnih namirnica, temeljeno

na individualnom poduzetništvu i liberalnim institucijama. Puritanizam se duboko opirao

modernom duhu optimizma i samouvjerena individualizma, ali davao je snažan psihološki poticaj

individualnim nastojanjima.

Usprkos nestašici plodne zemlje, Nova je Engleska od početka napredovala. Iako je lov na

krzno cvjetao vrlo kratko i nestao zbog iščezavanja divljači, rano se razvio lov bakalara i ostao

trajan izvor profita. Pojavili su se unosni poslovi u trgovini s engleskim kolonijama u Indiji te u

manjoj mjeri s Engleskom i Španjolskom. Karipski su otoci proizvodili samo dva usjeva, duhan i

šećer za europsko tržište, a doseljenici Nove Engleske počeli su otočane opskrbljivati hranom i

drugim potrepštinama – ribom, žitaricama, drvom za bačve i stokom. Trgovci Nove Engleske

uspostavili su između Novoga svijeta, Karipskih otoka i Staroga svijeta trgovački sustav koji se

neprecizno nazivao trokutastim.

Sredinom 17.st. puritanske su kolonije imale rastući sloj uspješnih i dobrostojećih trgovaca i

poduzetnika – druga generacija Amerikanaca koji nisu nosili traume progona svojih predaka.

Vjerski zanos države počeo je kopniti i to i je bilo vidljivo kod djece prve generacije. Neki

uspješniji i manje pobožni stanovnici Nove Engleske počeli su isticati da vjerska netolerancija

obeshrabruje doseljavanje i koči razvoj i napredak. Tako je britanska vlada našla neke saveznike

među puritancima. Godine 1684. Charles II. Poništio je povelju Massachusettsu, a iduće je godine

njegov nasljednik James II. stavio sve kolonije Nove Engleske zajedno s tek dobivenim New

Yorkom i New Jerseyjem pod novu i jedinstvenu upravu pod nazivom Dominion Nova Engleska.

Sva su zakonodavna tijeka suspendirana. Kad je kralj svrgnut u «Slavnoj revoluciji» 1688., narod je

zbacio vlast Dominiona.

Nalazimo histeriju lova na vještice u Salemu početkom 1690-ih. Dok se to ludilo nije stišalo,

2 su psa i 19 nevinih ljudi obješeni, jedan je starca kamenovan, a oko 150 ljudi čekalo je istu

sudbinu. Ta je histerija bila više rezultat napetosti uzrokovanih promjenama društvenog,

gospodarsko i političkog poretka nego neumjerenosti svećenstva. Na prelasku stoljeća, društveno je

i političko vodstvo puritanskih kolonija jasno prelazilo u ruke poduzetničkoga trgovačkog sloja koji

je bio prethodnica modernoga doba. Puritanci nisu toliko negativno koliko se smatra, oni su bili

privlačan narod, trijezan i ljudski, bogobojazan i praktičan.

3. BRITANSKO SJEVERNOAMERIČKO CARSTVO 1660. – 1763.

10

Do godine 1660. Engleska nije imala gotovo nikakvu koncepciju kolonijalnog carstva.

Britanska je vlada bila previše uznemirena političkim rasulom u zemlji da bi smišljala bilo kakav

plan korisnih odnosa između kolonija i matične zemlje. U vrijeme restauracije dinastije Stuarta,

cijela je sjevernoamerička obala, od Mainea do španjolske Floride na jugu, bila organizirana za

naseljavanje i eksploataciju.

VLASNIČKE KOLONIJE

Godine 1663. kralj Charles II. darovao je skupini od osam plemića prostrano područje koje

se protezalo južno od Virginije do granice sa španjolskom Floridom i zapadno cijelim kontinentom,

od istočne do zapadne obale. Ta je darovnica za područje Karoline bila načinjena po uzoru na

vlasničku darovnicu Marylanda obitelji Calverta. U Karolini se već bila naselila mala skupina

stanovništva koji su došli iz Virginije u područje Albemarle Sound. U želji da potaknu useljavanje i

namaknu novac od rastućih cijena zemlje, vlasnici su obećali vjersku toleranciju i prihvatili

liberalan sustav stjecanja zemlje, uključujući i glavarinu. Doseljenicima je u tim dvama područjima5

bilo dopušteno birati skupštinu i donositi zakone zajedno s guvernerom i vijećem koje su imenovali

vlasnici.

Dok je Karolina prerastala u branik protiv Španjolske na jugu, Britanci su eliminirali jednog

drugog suparnika na sjeveru – Nizozemsku. Nizozemci su 1624. osnovali trgovinske postaje koje su

prerasle u koloniju Nova Nizozemska. Novi je Amsterdam na vrhu otoka Manhattan postao

trgovačko središte, nekoliko se nizozemskih farmera raštrkalo po Long Islandu, Staten Islandu i s

Manhattana na drugu obalu rijeke Hudson.

Godine 1664. kralj je Charles II. darovao područje između rijeka Delaware i Connecticut

svojemu bratu, vojvodi od Yorka, Jamesu. On je organizirao flotu i otputovao u New Amsterdam

koji se predao bez ijednog ispaljenog metka. Taj teritorij preimenovao je u New York i područje

između rijeka Delaware i Hudson, oko 5 000 000 jutara prenio je na dvojicu miljenika kao

vlasničku darovnicu New Jersey. Vlasnici su New Jerseya poticali naseljavanje obećavajući zemlju

i vjersku toleranciju. Odazvao se velik broj puritanaca iz Nove Engleske, Nizozemaca iz New

Yorka, Engleza s Barbadosa i doseljenika iz Škotske i Engleske. Godine 1674. to je područje

podijeljeno na istočni i zapadni dio. Zapadni je Jersey s vremenom došao u ruke kvekera u kojoj je

bio i William Penn.

5 Poslije Sjeverna i Južna Karolina.

11

Vladajući su Stuarti dugovali Pennovom ocu veliku svotu novca, pa je 1681. taj dug naveo

kralja Charlesa II. Da Williamu daruje velika prostranstva između Marylanda i New Yorka – 29 000

000 jutara. Penn je poslije povećao taj posjed kupnjom bivše švedske kolonije Delaware. Stigao je u

Novi svijet 1682. i izgradio Philadelphiju. Tako je sagrađen kvekerski raj u zemlji zvanoj

Pennsylvania.

Penn je reklamirao svoju pokrajinu, nudeći potpunu vjersku slobodu, predstavničku vlast i

politiku stjecanja zemlje od svih američkih kolonija. Brz odaziv engleskih kvekera, Velšana i

proganjanih njemačkih sekta učinili su Pennsylvaniju najnaprednijim i najnaseljenijim područjem.

Penn je za nekoliko godina uspostavio vlast koja je donijela najhumaniji zakonik na svijetu.

Tako je do 1682. sjevernoameričko carstvo Velike Britanije bilo gotovo zaokruženo.

Georgia, posljednja kolonija, osnovana je tek 1732. Te je godine jedna skupina engleskih filantropa

privoljela britansku vlast da ih imenuje skrbnicima područja južno od rijeke Savannah koje je

trebalo poslužiti kao utočište uhićenim dužnicima i sirotinji. Ograničili su svakog doseljenika na 50

jutara zemlje i zabranili uvoz ruma i robova. Neuspjeh restrikcija u Georgiji bio je samo posljednji

pokazatelj da opći ciljevi ne mogu preživjeti među Englezima u Novome svijetu. Tu je lekciju rano

naučila Kompanija Virginija.

Sve su vlasničke kolonije osnovane nakon 1660. obećavale vjersku toleranciju,

predstavničku vlast i jeftinu zemlju. Sve je to vodilo stvaranju jednoga društva prožeta duhom

individualnog poduzetništva.

PLOVIDBENI ZAKONI I KOLONIJALNO GOSPODARSTVO

U to vrijeme bila je aktualna teorija političke ekonomije – merkantilizam. Bio je široko

rasprostranjen Europom u 17.st. Ta je doktrina predstavljala stanje u kojem se države neprestano

bore za premoć u svijetu. Gospodarska se moć države procjenjivala vojnim i strateškim

prednostima, a mjerila se u akumulaciji nekovana zlata i srebra. Budući da su države kupnjom

proizvoda od drugih država smanjivale svoje zalihe zlata i srebra, one države koje su proizvodile

više dobra za vlastite potrebe bile su najjače i najzdravije. U tome poimanju kolonije su imala

značajno mjesto. Engleska se okrenula kolonijalnom carstvu kako bi smanjila svoju gospodarsku

ovisnost o drugom državama. Kolonije su doprinosile napretku matične zemlje i osiguravale su

tržište za njezine proizvode.

12

Kralj Charles II. i Parlament nastojali su pojačati kontrolu gospodarskih djelatnosti u

kolonijama nizom zakona o trgovini i plovidbi, donesenih između 1660. i 1672. Zakoni o plovidbi

sadržavali su tri glavna uvjeta:

1. sva se trgovina između Engleske i njezinih kolonija morala odvijati brodovima

koje su izgradili, posjedovali i kojima su upravljali Britanci ili stanovnici

britanskih kolonija

2. sva europska roba koja se uvozila u kolonije morala je proći kroz Englesku čime

je podlijegala britanskoj carini

3. neki određeni artikli proizvedeni u kolonijama (duhan, kasnije sav izvoz) morali

su se najprije odvoziti u Englesku iako su bili namijenjeni za krajnju prodaju u

drugim europskim zemljama.

Na kraju je kolonijama bilo zabranjeno proizvoditi neke gotove proizvode koji su

konkurirali britanskim proizvodima.

Plovidbeni su zakoni kolonijalnu trgovinu nedvojbeno podredili engleskoj trgovini, ali

njihovi učinci nisu bili negativni za sve Amerikance. Doseljenici su općenito smatrali do kraja

francusko-indijanskog rata 1763. da su prednosti labavo primjenjivane britanske imperijalističke

politike veće od njezinih nedostataka. Britanske su kolonije dobile monopol na tržištu duhana, a

indigo i pomorska roba iz kolonija bili su subvencionirani. Plovidbeni su zakoni uistinu bili

«cement carstva».

Nova Engleska nije proizvodila gotovo nikakva dobra za matičnu zemlju, ali je prevozeći

namirnice s kopna u zapadnu Indiju bila neophodna. Iz Amerike u Englesku dolazile su sirovine, a

iz Engleske u Ameriku gotovi proizvodi – npr. Iz Indije dolazi melasa, koja se u Novoj Engleskoj

pretvara u rum, koji se odvozi u zapadnu Afriku gdje se za njega kupuju robovi koji se odvoze ili

prodaju u Zapadnoj Indiji. Nova je Engleska postala najveći potrošač britanskih gotovih proizvoda.

Parlament je 1773. donio Zakon o melasi, koji je nametnuo zaštitnu carinu na inozemnu

melasu ili šećer uvezen na britanske posjede. Ali je Nova Engleska izigravala carinu sustavnim

švercom, a trgovina je rumom i dalje cvjetala.

Budući da je kovano zlato srebro bilo jedini priznati novac i kako doseljenici nosi mogli niti

uvoziti britanski kovani novac niti kovati vlastiti, morali su se oslanjati na španjolski kovani novac.

To je bio nestabilan izvor novaca. U tim okolnostima kolonijalne su vlasti prišle izdavanju

papirnatog novca. On se nakon nekog vremena morao otkupiti u zlatu i bio je popraćen novim

porezima. Ali ako je bilo izdano previše papirnatog novca ili ako je otkup kasnio, papirnati je novac

gubio na vrijednosti i kreditori su bili nezadovoljni. Britanske su vlasti pokušavale ublažiti to stanje

davanjem uputa kolonijalnim guvernerima da ulože veto na sav novac osim onog koji je bio

13

pokriven u zlatu. Parlament je 1751. kolonijama Nove Engleske zabranio izdavanje bilo kakvog

papira za plaćanje dugova.

UPRAVLJANJE CARSTVOM

Tek su «slavnom revolucijom» i dolaskom na prijestolje kralja Williama i kraljice Mary

kolonijalni državni djelatnici u Londonu ozbiljno razmotrili stvaranje centralizirana carstva politički

jednakih i ovisnih kolonija pod izravnim nadzorom imperijalne vlasti.

Dodatni je Plovidbeni zakon iz 1696. ustanovio sustav pomorskih sudova u Americi radi

provedbe trgovinskih mjera i kažnjavanja švercera. Tim je zakonom u Engleskoj osnovan Odbor za

trgovinu i plantaže. Iako je Odbor za trgovinu imao vrlo male ovlasti ipak je dosegao znatnu

važnost kao jedina služba britanske vlade. Temeljni je cilj Odbora bio pretvoriti sve kompanijske i

vlasničke kolonije u kraljevske kolonije. Započet s Virginijom 1624. i New Hampshireom 1679., taj

je proces postao zacrtanim ciljem nakon dolaska kralja Williama i kraljice Mary na vlast. Zaljev

Massachusetts, Plymouth i Maine ujedinjeni su u pokrajinu Massachusetts 1691. Iste je godine

Calvertovo imanje Maryland stavljeno pod vlast kralja, a 1692. Pennova su imanja Pennsylvania i

Delaware doživjela jednaku sudbinu. Ali nova je politika bila preslaba te su Pennu imanja vraćena

nakon dvije godine, a Calvertovi su svoje vratili nakon što su prihvatili protestantizam 1715. Ali

kolonijalni organizatori uspjeli su oduzeti vlasnicima Istočni i Zapadni Jersey i ujedinili ih i

kraljevsku pokrajinu pod nazivom New Jersey 1702.

Britanska je vlast imala nekoliko oblika nadzora nad kraljevskim kolonijama. Najznačajniji

je bio imenovanje guvernera koji su imali apsolutno pravo veta nad zakonima koje su donosile

kolonijalne skupštine.

Sir Robert Walpole, kraljev glavni ministar, 1721. vodio je politiku da kolonije treba pustiti

da cvjetaju bez upletanja. Ta je politika trajala do 1760-ih godina. U tim su okolnostima kolonije

postale praktički samostalne. Sve su imale sličan oblik vlasti. Osim u Rhode Islandu i Connecticutu

gdje su se i dalje birali državni službenici, i u Massachusettsu gdje je skupština birala vijeće,

guvernere i vijeća je imenovao kralj ili vlasnik na neodređeno vrijeme.

Imenovano vijeće i izabrani donji dom tvorili su dvodomnu skupštinu. Skupština se mogla

sazvati samo kad ju je sazvao guverner, koji je mogao suspendirati njezine sjednice ili je raspustiti

po vlastitoj volji.

Labava imperijalna uprava dopuštala je kolonijalnim skupštinama da provode vlast i prava

koja su u praksi. One su u stvarnosti postale manji Donji domovi i preuzele široke parlamentarne

14

ovlasti na lokalnoj razini. Guvernere su plaćale kolonije, a skupštine su imale snažno političko

oružje u mogućnosti da odbiju nametanje poreza ili namicanje sredstava za guvernerovu plaću. Bilo

je bezbroj svađa između guvernera i skupština.

Amerikancima je bilo sve normalnije da imaju neotuđivo pravo na samoupravu u obliku

svojih skupština.

ENGLESKO-FRANCUSKI RATOVI

Usprkos manjoj brojnosti Francuza u Americi, oni su zbog svojega istraživačkog rada i

postignutih dobrih odnosa s Indijancima postali jaka brana engleskoj ekspanziji na zapad. Nakon

uspona kralja Luja XIV. 1660-ih godina, Francuzi su snažnije poticali svoje pothvate u Kanadi i

pomagali svojim indijanskim saveznicima u ratovima protiv plemena Iroquois. U međuvremenu je

kralj Luj nastojao učiniti Francusku vodećom državom u Europi. Engleska je ušla u niz savezništva

s namjerom da spriječi francuske ambicije, što je rezultiralo nizom od četiri rata (od 1689. do 1763.)

koji su se vodili uglavnom u Europi, ali i između Francuza i Engleza u Americi.

U prva tri okršaja – ratu kralja Williama 1689-1697, ratu kraljice Anne 1702-1713 i ratu

kralja Georga 1744-1748. – Francuzi i njihovi indijanski saveznici opustošili su pogranična

područja Nove Engleske i New Yorka. Jedina teritorijalna promjena u Americi kao rezultat prvih

triju ratova bio je prijelaz pokrajina Nova Scotia, Newfoundland i Hudson Bay (Zaljev Hudson)

daleko na sjeveru iz francuskog u englesko područje 1713.

U tijeku mirnih intervala, Francuzi su ušli u dolinu rijeke Mississippi iza engleskih naselja.

Oko 1700. osnovali su postaje u području Illinois na sjevernom toku Mississippija i osnovali naselja

Biloxi i Mobile na Obali Zaljeva (Gulf Coast) blizu ušća te velike rijeke. New Orleans je osnovan

kao glavni grad francuske Louisiane 1718.

Posljednja je faza sukoba između Britanije i Francuske u Sjevernoj Americi bio francuski i

indijanski rat. Taj je sukob počeo kad je jedna skupina Virdžinijaca poslala izviđače preko

Apalačijskoga gorja u gornju dolinu rijeke Ohio radi trgovine s Indijancima i kupnje zemlje.

Francuzi su odgovorili izgradnjom niza malih utvrda na gornjem Ohiju. Mladi je George

Washington na čelu virdžinijske civilne garde 1754. stigao prekasno da spriječi izgradnju utvrde

Duquesne na rukavcima rijeke Ohio, na mjestu budućega grada Pittsburgha. Francuzi su ga odbili i

rat je započeo. Sve su veće europske sile ubrzo bile uvučene u rat. U početku stvari su se loše

razvijale za Britance u Americi i drugdje.

15

Predstavnici osam kolonija koji su se sastavili na tzv. Kongresu u Albanyju 1754. gdje su

odobrili dalekovidni plan Benjamina Franklina za međukolonijalnu obranu i jedinstvo, ali je taj prvi

plan nije uspio dobiti potporu ni od kralja ni od kolonijalnih skupština.

Situacija se promijenila 1757. kad je odlučni William Pitt preuzeo vodstvo nad britanskim

ratnim naporima. Organizirao je niz ofenziva koje su dosegle vrhunac zauzimanjem Quebeca od

generala Jamesa Wolfea 1759. Do završetka rata u Europi Britanci su bili pobjednici posvuda.

Pariškim je mirom 1763. Britanija dobila francusku Kanadu i španjolsku Floridu, kao i Indiju.

Louisiana je od Francuza prešla u posjed Španjolaca.

4. NOVO DRUŠTVO 1600-ih – 1700-ih GODINA

AMERIKANCI

Od četvrt milijuna 1770 američko je stanovništvo naraslo na dva i pol milijuna do 1775.,

otprilike trećina stanovništva Engleske i Velsa. Većina je tih Amerikanaca engleskog podrijetla.

Useljavanje iz Engleske smanjilo se u drugoj polovici 17.st.

Velik porast stanovništva u 18.st. temeljio se na rastućem doseljavanje neengleza, kojima se

nije sviđala engleska kultura ni britanska vlast. Od osnutka Pennsylvanie 1680-ih, Pennove su

reklame privlačile rastući priljev seljaka iz ratom opustošene zemlje njemačkog Rajnskog područja.

Do 1770. bilo je oko 200 000 marljivih njemačkih farmera u sjevernoameričkim kolonijama.

Još je veća plima doseljenika počela pritjecati u prvim desetljećima 18.st. iz Ulstera, šest

grofovija sjeverne Irske. Te su protestante škotskog podrijetla nazvali Škoto-Irci. Njihovo je

preseljenje u Ulster početkom 17.st. bila dio kampanje za podjarmljivanje Irske, prve prekomorske

engleske kolonije. Zbog engleske restrikcije irske trgovine i industrije, rastuće zemljarine, Škoto-

Irci su u tisućama, možda čak četvrt milijuna žitelja, prešli Atlantik. Koncentrirani duž granice kao

prvi doseljenici farmeri i žestoki borci protiv Indijanaca. Kao ni Nijemci, nisu željeli biti podanici

britanske vlasti.

Manje su skupine doseljenika iz Europe bili Nizozemci i francuski Hugenoti. Hugenoti ili

francuski protestanti počeli su napuštati Francusku kad je godine 1685. opozvan Nantski edikt i

time završena vjerska tolerancija u toj većinskoj katoličkoj zemlji. Najviše ih je došlo u Južnu

Karolinu, gdje su se ubrzo asimilirali u anglicizam i postali glavni sloj trgovačko-plantažerske elite.

Bilo Englezi ili neenglezi, doseljenici iz Europe 18.st. uglavnom su bili iz nižih i srednjih

slojeva. Oko polovice pa i više došli su kao ugovorne sluge. Neke su oteli i prodali u Americi

16

trgovci ljudskom robom. Tisuće drugih, siročadi, djece iz siromašnih obitelji i uhićenika, poslale su

državne vlasti. Mnogi su se odlučili otići jer im je to bila jedina alternativa dugogodišnjem

zatočeništvu ili smaknuću zbog nekog manjeg prekršaja. Oko 40 000 osuđenika bilo je

transportirano u Sjevernu Ameriku u tijeku šest desetljeća prije američke revolucije.

Većina Europljana bili su dio mlađe i snažnije populacije svojih rodnih zemalja. Kad bi

ugovor istekao, čak su i najniži od njih imali mogućnost napredovanja. No, afrički su robovi, koji su

do 1775. tvorili više od petine svih Amerikanaca, došli protiv svoje volje i nisu imali nikakve

mogućnosti napredovanja. Do početka revolucije britanska je Sjeverna Amerika imala oko 600 000

robova iz Gane, Malija i Songhaija. Za razliku od drugih etničkih skupina oni su bili žigosani bojom

kože, kočeni degradirajućim ropskim položajem i isključeni iz pogodnosti koje su bile dostupne

svima drugima.

AMERIČKI OKOLIŠ: NOVI GRADOVI I STARI ZAPAD

Gradovi su počeli imati sve veću ulogu u životu kolonija. Philadelphija je 1770-ih godina po

broju stanovnika, 40 000, bila najveći američki grad. New York je bio drugi po veličini, a slijedili

su Boston, Charleston i Newport koji je imao oko 7 000 stanovnika.

Kolonijalni su gradovi bili poput golemih sela u usporedbi sa starijim i većim europskim

gradovima. U kolonijalnim gradovima izdavale su se novine, pamfleti i almanasi. U njima su

cvjetali postolari, tkalci, šeširdžije, stolari i mnogi drugi obrtnici. U gradovima su bili glavni sudovi,

javljaju se i pravnici. Priobalni su gradovi postali dinamična središta napretka i promjena.

Pod pritiskom visoka prirasta pučanstva crta naseljavanje pomicala se duboko u

unutrašnjost. To je prostor, tzv. Starog zapada.

Stari je zapad ležao previše u unutrašnjosti da bi proizvodio rovu za tržište pa je stoga postao

područje poljodjelstva prvih doseljenika. Stari je zapad Nove Engleske obuhvaćao sjeverne i

zapadne brdske gradove vrlo udaljene od obale i obalnoga društva smještena uz plovnu rijeku

Connecticut.

KOLONIJALNO DRUŠTVO

17

Žitelji Staroga zapada – Yankee farmeri i brdski gradovi Nove Engleske, Nijemci uz rijeku

Mohawk i Nijemci i Škoto-Irci – počeli su izražavati nezadovoljstvo prema starijim kolonijalnim

naseljima uz obalu.

Doseljenici su se iz pograničnih predjela žalili da su nepredstavničke skupštine kojima su

dominirali kvekeri, ravnodušne na zapadne probleme poput potrebe za agresivnijom politikom

prema Indijancima. Iako su novodoseljeni gorštaci većinskim dijelom postalo slobodno pučanstvo,

doseljenici u nizinama ne samo da su im uskratili svako biranje zastupnika u skupštinu nego su i

zanemarivali opskrbiti ih sudovima ili lokalnim zaštitnicima zakona.

Najveći se ispad dogodio u Sjevernoj Karolini gdje je tlačiteljska politika vladajućeg sloja

na kraju potaknula ljude iz unutrašnjosti na sustavne napade na sve sudove.

Napetost između starih i novih naselja bila je samo faza opće tenzije koja je popratila pojavu

oštrijeg raslojavanja društva u 18.st. Atmosfera jednakih mogućnosti omogućila je nove oblike

nejednakosti. U okolnostima rastućeg bogatstva i sve većih mogućnosti, društvene su se

gospodarske razlike povećavale kako su jedni neizbježno bili uspješniji od drugih. S vremenom je

nerazmjeran dio bogatstva od trgovine i komercijalne poljoprivrede dospio u ruke najpoduzetnijih

trgovaca Nove Engleske i južnih plantažera. Na kraju je to razmjerno jednostavno društvo približno

jednakih slobodnjaka 17.st. preraslo u prilično raslojeno i diferencirano društvo 18.st.

Taj je proces raslojavanja poticala britanska vlada, koja je aktivno podupirala rast političkog

utjecaja kolonijalne elite. Londonske su vlasti novom poveljom za Massachusetts vjersku

kvalifikaciju za biračko tijelo zamijenile imovinskom kvalifikacijom, koja je postala opće pravilo u

kolonijama. Birač je mogao biti vlasnik 50 jutara zemlje ili gradskog zemljišta. Pokrajinska su

vijeća postala političke tvrđave bogataša. Tako je u vlastima 18.st. obično prevladavao lokalni

vladajući sloj.

To je nedvojbeno bilo poslušno društvo – duboko elitistički i svjesno klasne pripadnosti,

kojima su vladali povlašteni pojedinci, čiji je utjecaj proizlazio iz bogatstva i imutka.

Osim negativnosti ropstva i ograničenih prava žena, nije bilo ni jednog oblika stvarnog

društvenog raslojavanja u smislu slojeva Staroga svijeta.

Amerikanci su do 1760-ih i 1770-ih već bili znatno uznapredovali prema predstavničkom

društvenom i političkom poretku za muškarce.

KOLONIJALNE ŽENE

18

Žene su bile ograničene na rad u kućanstvu – odgoj djece, stvaranje doma i moralni odgoj

slugu i potomaka. Golema je većina bjelkinja bila udana i živjela na malim farmama i u malim i

slabo osvijetljenim kućama. Obrađivale su vrtove i konzervirale hranu, prele, tkale, plele i šivale,

pravile svijeće, sapun, maslac i sir, ali su na južnim plantažama služile i kao švelje, kuharice i

primalje.

U gradovima su žene, obično udovice, posjedovale dućan ili gostionicu; druge su radile kao

pralje, dadilje, čak i kao kvalificirane radnice, a neke su vodile «škole za djevojke». Žene koje su

imale posao, zarađivale su manje nego muškarci.

Odgoj djece bila je briga obaju roditelja. Djeca su morala poštivati roditelje. Žene su bile

družice muškarcima, nisu bile ropkinje, ali ni ravne muževima. Muževi su bili glave obitelji, iako su

brakovi često bili puni nježnosti i uzajamnog poštovanja.

Kolonijalne su se djevojke udavale otprilike kao i današnje Amerikanke – bjelkinje u ranim

dvadesetim, crnkinje u kasnim tinejdžerskim. Žene su obično imale petero do sedmero djece, što je

pridonijelo njihovu starenju i brzom porastu pučanstva.

U Novoj su Engleskoj, gdje je klima bila zdrava i čista pitka voda, ljudi bili dugovječni

(često su doživjeli šezdesete). S druge strane u malaričnim kolonijama Chesapeaka smrtnost je bila

zastrašujuća. Životna je dob bila 45 godina za muškarce, a za žene još manja.

Položaj kolonijalne žene bio je niži od položaja muškarca. Ženina je pravna osoba bila

utopljena u osobi njezina muža. Njezina zarada, kao i pokretna i nepokretna imovina nisu pripadale

njoj. Ona nije imala pravo sklopiti ugovor ili načiniti oporuku. Žene nisu imale pravo glasa i bile su

zakonski podvrgnute fizičkom kažnjavanju od muževa. Nije im bila dostupna većina profesija,

uključujući svećeničku službu, politiku i književnost. Neke su žene kolonijalne elite učile normama

uljudna vladanja u ženskim internatima, a neke su bile školovane u europskim školama.

PROSVJETITELJSTVO

Prosvjetiteljstvo je dobilo jak poticaj od Newtonova opisa fizičkoga svijeta kao skladna

sustava tijela kojim upravljaju jednostavni prirodni zakoni. Misli prosvjetiteljstva uzdizali su razum

kao ono svojstvo koje može voditi čovječanstvo k vrlini, sreći i savršenstvu.

Utjecaj prosvjetiteljske misli vidljiv je u američkom životu 18.st. Prosvjetiteljstvo je dalo jak

poticaj sazrijevajućem kulturnom i intelektualnom životu kolonija. Počevši s bostonskim listom

News-Letter 1704. posvuda su se pojavile novine (do godine 1765. bilo ih je 25). Nastala je

neutaživa potražnja za pamfletima svih mogućih tema. Obrtnici su organizirali klubove za rasprave

i intelektualno samoobrazovanje. Cvjetale su knjižare, osnovane su pretplatničke knjižnice.

19

Pojačalo je vjerski poticaj za višim obrazovanjem. To je rezultiralo osnivanjem devet

koledža do 1770-ih godina. Nakon Harvarda 1636., slijedili su koledži William and Mary u

Virginiji 1693., Yale u Connecticutu 1701. i Philadelphia Academy koju je prvotno osnovao kao

srednju školu Benjamin Franklin, a 1750-ih je postala najmodernije i najsvjetovnije od svih

kolonijalnih koledža. Pet ostalih koledža osnovano je ponajviše od strane velikog vjerskog pokreta.

VELIKO VJERSKO BUĐENJE

Vjerski su obredi u početku strogo poštovani i u anglikanskoj Virginiji kao i Novoj

Engleskoj, ali je blagostanje pretvorilo anglikanizam u opuštenu vjeru. Upravo je ta vrsta

anglikanizma postala službenom religijom, izdržavanom javnim porezima u svim južnim

kolonijama i u tri donje grofovije New Yorka. Anglikanski se vjerski zanos očitovao samo tamo

gdje su djelovali misionari.

Smanjenje intenziteta pobožnosti može se jasno vidjeti u teološki istančanih puritanskih

kongregacionalista u Novoj Engleskoj. Ljudi navikli na pobožnost, nisu se mogli lako prilagoditi

blagoj atmosferi nadolazećeg prosvjetiteljstva. Žeravica je stare i jake vjere još tinjala i 1730-ih

godina rasplamsala se u jak plamen vjerskog poleta koji je gorio u svim kolonijama.

Američko je veliko vjersko buđenje počelo na različitim mjestima. Veliko je vjersko

buđenje bilo emocionalno, popularno i antiintelektualno. Njegovi su promicatelji često bili slaba

obrazovanja. Običan je puk zanosno reagirao na taj novi evangelizam.

Jedan od najvećih predvodnika vjerskog buđenja bio je darovit kolonijalni intelektualac

Johathan Edwards. U nizu dojmljivih rasprava, okrenuo je prosvjetiteljstvo samo protiv sebe,

primjenjujući najnaprednije misli svojega vremena.

Šireći se poput epidemije, veliko je buđenje prešlo političke granice i tako ojačalo

međukolonijalne veze. S pravom ga mnogi zovu prvim uistinu američkim događajem. Bez buđenja

ne bi bilo ni revolucije ni neovisnosti.

Buđenje je potaklo rastući osjećaj američke različitosti i tako ubrzalo raskid s Velikom

Britanijom.

Vjersko buđenje je potaknulo osnivanje triju kolonijalnih koledža: Prezbiterijanski koledž u

New Jerseyu (Princeton 1746), Baptistički koledž u Rhode Islandu (Brown 1764) i Njemački

reformistički koledž Rutgers (1766). Još su dva učilišta osnovana pod preporoditeljskim

pokroviteljstvom Crkve: anglikanski Kraljevski koledž u New Yorku (Kolumbija 1754) i

kongregacionalistički Dartmouth (1769), koji je započeo kao Indijanska škola u New Hampshireu.

20

«TAJ NOVI ČOVJEK»

Amerikanci su rado prihvatili optimistične tendencije prosvjetiteljske misli kao otkrića

njihova novosvjetskog iskustva. U politici su uporno branili englesku tradiciju prava pojedinca i

težili nadzoru predstavničkih institucija. Oni obrazovani u vjeri svjesno su naginjali deizmu ili

arminizmu, a ostali su uživali u emocionalizmu velikoga vjerskog buđenja.

Novi čovjek američkog društva – Benjamin Franklin – je održavao duh naroda koji je više

volio pokretljivost nego plemenitost. On je bio tipičan Amerikanac i utjelovljivao je američku

samosvijest. Amerikanac je novi čovjek koji se ponaša po novim načelima.

5. U PRAVCU REVOLUCIJE 1763. – 1775.

21

Potkraj francuskog i indijanskog rata 1763. stanovnici su se britanske Sjeverne Amerike

smatrali domoljubnim i lojalnim britanskim podanicima. Britanski su Plovidbeni zakoni znatno

pridonijeli napretku kolonija. Britanska je flota i vojska obranila doseljenike od njihovih

španjolskih, francuskih i indijanskih neprijatelja, a dobrohotne su im vlasti dopustile razvijati

predstavničke institucije i odlučivati o vlastitim problemima.

Američki su doseljenici 1688. smatrali svoja politička prva i slobode britanskim pravima i

slobodama. Ipak 12 godina kasnije ti su isti lojalni podanici zaratili s vlastitom zemljom, ako su

njihovi odnosi s Britanijom do 1763. bili razmjerno skladni.

U jednom od najpogrešnijih vremena u povijesti britanske su vlasti odlučile pooštriti labavo

upravljanje Carstvom baš u trenutku kad su američki doseljenici počeli osjećati vlastiti identitet.

Doseljenički su povici zasigurno preuveličani, ali je stezanje britanske vlade došlo u krivo vrijeme.

Rezultat je bio pojačani osjećaj općeg cilja koji će doseljenike pretvoriti u Amerikance.

NOVA IMPERIJALNA POLITIKA

Kralj George III. odlučio je igrati važniju ulogu novoj i oštrijoj imperijalnoj politici. Želio je

uspostaviti onakav kraljevski utjecaj kakav su imali prijašnji kraljevi po zakonu. Tijekom rata s

Francuzima, Britanci su se ljutili na nespremnost doseljenika da osiguraju vojsku, opskrbu i novac,

a vrlo su se često bogatili trgujući s neprijateljem.

Najveći je problem Velikoj Britaniji bio namicanje sredstva za plaćanje ubitačnih dugova

proisteklih iz rata i podmirenje naraslih troškova obrane i uprave u naraslome carstvu, troškove koji

su se od rata s Francuzima upeterostručili. U usporedbi s engleskim zemljoposjednicima, doseljenici

su bili praktično bez poreza.

Novu i oštriju imperijalnu politiku uvela je vlada Georga Grenvilla između 1763. i 1765. To

je uzrokovalo nesnošljivost u kolonijama. Nakon pobune poglavice Pontiaca Britanci su izdali

Proglas iz 1763. koji je zabranjivao naseljavanje na novome zapadnome pograničnom području. Cilj

toga je bio umanjiti sukob s Indijancima i potaknuti uredno raspolaganje krunskom zemljom. No

Amerikanci su bili ogorčeni na tu otimačinu zemlje i ubrzo su iznudili značajne promjene u

Proglasu. I Zakon o novcu 1764. koji je kolonijama zabranio tiskanje papirnatog novca i Zakon o

smještaju 1765. koji je od doseljenika zahtijevao da osiguraju smještaj i opskrbu britanske vojske,

izazvali su gorčinu kod Amerikanaca. Zakon o prihodima, tj. Zakon o šećeru, 1764. dočekan je u

kolonijama s bijesom. Ta je mjera bila prvi pokušaj nametanja carine na kolonijalnu trgovinu sa

svrhom ubiranja prihoda, a ne reguliranja trgovine.

22

Iako se Zakon o šećeru odnosio i na vino, kavu, svilu i platno, najteži je udarac bila carina

na melasu. Nova je carina na melasu bila upola manja od dotadašnje, ali je bila strogo primjenjivana

i oštetila je novoenglesku trgovinu. Ogorčeni su doseljenici protestirali da im nitko nema pravo

nametnuti porez osim njihovih vlastitih izabranih predstavnika.

Provokatniji je bio Zakon o biljezima 1765. – ta je mjera nametnula doseljenicima kupnju

taksenih marki koje su morali imati sve vrste pravnih i trgovačkih dokumenata, novine, almanahe,

igraće karte, kocke i dozvole za trgovinu alkoholnim pićima. Ta je porez bio vrlo vidljiv i omražen.

Najviše je pogađao trgovce, pravnike, tiskare i gostioničare.

Parlament je otklonio mogućnost da Amerikanci podliježu samo porezima koje sami sebi

nametnu. Neko su vrijeme samo malobrojni doseljenici bili spremni dovoditi u pitanje upravnu i

zakonodavnu ovlast Parlamenta u Britanskom Carstvu. No sve je više doseljenika mislilo da kao

britanski građani podliježu samo onim porezima koje im nametnu njihove skupštine.

Doseljenici su protestirali na različite načine. Od New Hampshirea do Južne Karoline

pojavile su se skupine otpora. Često nazivajući sebe Sinovima slobode, te su tajne skupine obrtnika

i malih trgovaca palile Grenvillove slike, blokirale prodaju biljega, opsjedale i katkad rušile kuće

kraljevskih djelatnika. Predstavnici su se 12 kolonija (svih osim Georgije) sastali u New Yorku u

listopadu 1765. na tzv. Kongresu o Zakonu o biljezima. Predstavnici su izrazili odanost kralju, ali

su Parlamentu otklonili pravo na oporezivanje doseljenika. Najučinkovitiji je bio protest protiv

oporezivanja gdje su bojkotirali britansku robu. Parlament je bio 1766. prisiljen opozvati Zakon o

biljezima, ali nije se odrekao prava na oporezivanje doseljenika.

Godine 1767. Charles Townshend, ministar financija, pogurao je kroz Parlament tzv.

Townshendove zakone koji su nametnuli poreze na prihod za cijeli niz artikala koji do tada nisu bili

oporezivani. Ti su novi porezi postali neugodniji zbog odredbe da će se prihodima iz tih poreza

plaćati kraljevski djelatnici u kolonijama što je kolonijalnim skupštinama oduzelo njihovo

najsnažnije oružje, mogućnost ustezanja plaće. Amerikanci su protestirali. Parlament je iznova

1770. ublažio svoje stajalište i opozvao sve namete, osim na čaj.

Nakon toga uslijedilo je nekoliko godina napretka i mira. Osim za trgovce Nove Engleske i

virginijske plantažere, trgovinske mjere donesene nakon 1763. nisu nametnule nikakve značajne

poteškoće kolonijalnome gospodarstvu.

RADIKALI I GRADSKA GOMILA

23

Za daljnji sklad između Britanije i američkih kolonija osobito je bila opasna mala, ali dobro

organizirana skupina američkih radikala. Oni su se od 1760-ih suprotstavljali svakom britanskom

pokušaju određivanja porezne ili bilo kakve politike u kolonijama. Antielitističko je raspoloženje

bilo izraženo među siromašnim radništvom bez posjeda, znanstvenicima, robovima i ženama. Ti su

slojevi tvorili gomile koje su pridonijele žestokim neredima u bostonskim uličnim demonstracijama

1765.

Amerikanci i Amerikanke svih društvenih slojeva pridružili su se protestu protiv Zakona o

biljezima i Townshendovim carina.

Najopasniji radikalistički vođa bio je Samuel Adams koji je imao duboke korijene u

obrtničkome sloju, iako je imao diplomu Harvarda. Adams je držao Boston na uzbuni. Djelujući iz

svoje baze na bostonskome gradskome zborištu, Adams je nagovorio druge massachusettske

gradove da osnuju «odbore za korespondenciju» radi promicanja međukolonijalnog otpora

imperijalnoj politici. Radikali su stvorili organizaciju koja je mogla preuzeti inicijativu kad god se

ukaže prilika.

PONOVNA KRIZA

Britanska je vlada, na čelu koje je bio Lord Norton, 1773. pogurala kroz Parlament Zakon o

čaju sa svrhom da pomogne Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji. Tako je ta tvrtka dobila

isključivo pravo izravne prodaje čaja američkim potrošačima bez plaćanja britanske izvozne carine

što je povećalo profit tvrtke, snizilo cijene čaja u Americi, dokrajčilo krijumčarenje i američke

uvoznike lišilo udjela u trgovini čajem.

Opet su uvrijeđeni konzervativni američki trgovci ušli u savez s radikalima, radikali su

dobro iskoristili tu priliku i obnovili agresivnu agitaciju. Uvjereni da Britanci primjenjuju niske

cijene čaja da bi naveli Amerikance da se odreknu svojih sloboda, radikali su organizirali narod i

počeli primjenjivati pritisak masa. Sinovi slobode i odbori za korespondaciju imali su bazu potpore

u New Yorku, Philadelphiji i u drugim gradovima.

U prosincu 1773. slabo prerušeni u Indijance plemena Mohawk, Bostonci su se popeli na

britanske brodove i bacili u more oko 45 tona indijskog čaja. Taj je otpor zvan «Bostonska čajanka»

zaprepastila mnoge Amerikance, ali su patriotske vođe i javnost smatrali da prihvaćanje Zakona o

čaju nosi u sebi rizik od prihvaćanja prava Parlamenta da kolonijama nameće poreze radi ubiranja

prihoda.

Po hitnom je postupku Parlament donio četiri «Prisilna zakona» tzv. «Nesnošljivi zakoni»:

1. zatvaranje luke Boston dok Bostonci ne plate čaj koji su uništili

24

2. drastično smanjenje zastupničkih i samoupravnih tijela u pokrajinskim vlastima

Massachusettsa

3. dopuštenje kraljevskim djelatnicima da im se sudi u Engleskoj za prijestupe za koje su

okrivljeni u kolonijama

4. davanje dopuštenja britanskoj vojsci da zauzme američke zgrade za potrebe smještaja.

Ove mjere Amerikancima su bile potvrde njihovih sumnji u despotske namjere Britanije.

Slijedila je i peta mjera – Uredbom o Quebecu 1774. Parlament je toj kanadskoj pokrajini pripojio

zapadni teritorij na koji je nekoliko kolonija polagalo pravo, zadržao u Quebecu autokratsku vlast i

dao potpunu vjersku slobodu katoličkom stanovništvu te pokrajine.

Te su mjere radikalce i odbore bacile u puni pogon. Skupljali su se hrana, ogrjev i novac za

pomoć opsjednutim Bostoncima.

PRVI KONTINENTALNI KONGRES

U rujnu 1774. sastao se u Drvodjeljskom domu u Philadelphiji izvanzakonski kongres

delegata iz svih kolonija, osim Georgije. Tih 55 delegata bili su međusobni stranci i imali različite

poglede na ustavni odnos kolonija prema Engleskoj.

Nakon rasprave izaslanici su jednoglasno prihvatili izazovne Odluke iz Suffolka kojima su

osuđene praktično sve britanske trgovinske mjere. Odbacili su pomirbeni plan. Prvi je Kontinentalni

kongres osnovao i «Kontinentalno udruženje», tj. iscrpan plan neuvoženja, nekonzumiranja i

neizvoženja dobara između kolonija i Velike Britanije.

Tijekom zime i proljeća 1774-1775 radikali su počeli sa strogom primjenom toga plana u

svim kolonijama. Drastičan je pad uvoza iz Britanije uskoro pokazao učinkovitost Udruženja kao

instrumenta gospodarskog rata. Gotovo su svi Amerikanci podupirali nastojanja za dobivanjem

ustupaka od britanske vlade, a u manjini su bili oni koji su podržavali agresivne poteze radikala.

U proljeće 1775. kontrola radikala nije bila ni izdaleka potpuna. Trgovačka je i upravna

aristokracija u SI lučkim gradovima pružila jak otpor, farmeri iz unutrašnjosti bili su spremni stati

na stranu kraljevskih guvernera te bilo je mnogo nezainteresiranih. Bio je potreban još jedan poticaj,

kojeg su osigurali radikali Samuela Adamsa.

RAT

25

Kao dio britanskoga plana za gušenje pobune u Massachusettsu, u Boston su poslane

dodatne jedinice britanske vojske, a njihov je zapovjednik general Thomas Gage bio imenovan

vojnim guvernerom te pokrajine. Uz odobrenje Kontinentalnog kongresa, radikali su poduzeli

trenutačne mjere uspostave revolucionarne pokrajinske vlade i započeli uvježbavati vojsku i

prikupljati vojna sredstva.

Sraz se dogodio 19. travnja 1775. kada je general Gage poslao odred britanske vojske iz

Bostona da zaplijeni barut i oružje sakupljeno u obližnjemu mjestu Condord i uhite Samuela

Adamsa i Johna Hancocka. Po upozorenju Paula Reverea i Williama Dawesa, farmeri «trenutačni

dobrovoljci» presreli su britanske vojnike kod Lexingtona i Concorda. Odjeknuli su pucnji i na

kraju bilo je 273 mrtva, ranjena i nestala britanskih vojnika. U tome prvom krvavom okršaju

revolucije nastradalo je oko stotinu boraca.

Radikali su odaslali specijalne glasonoše po kolonijama s preuveličanim izvješćima o

pokolju nevinih farmera od britanske vojske. Rezultat je bio izljev patriotskog gnjeva. Kraljevski su

guverneri istjerani iz službe, uvježbavala se vojska i plijenile se kraljevske titule i skladišta baruta.

Desetoga svibnja održan je Drugi kontinentalni kongres. Poslali su kralju peticiju kao poziv

na mirno rješavanje problema. Kad je peticija odbijena, raspršio se posljednji trag vjernosti kruni.

Kongres se spremao na rat. Uzeo je pod svoje okrilje tisuće naoružanih ljudi Nove Engleske koji su

pohitali zauzeti položaje na brežuljcima iznad Bostona i tako stavili pod opsadu Gageovu vojsku.

George Washington imenovan je zapovjednikom rađajuće kontinentalne armije. Kako je otpor

prerastao u pobunu, 2,5 milijuna britanskih podanika u 13 kolonija Novoga svijeta ubrzo će se

pretvoriti u jedinstven i neovisan narod – Amerikance.

6. POSTIZANJE NEOVISNOSTI 1775. – 1783.

PRVA GODINA RATA

U tijeku sljedećih mjeseci Washington je sustavno pretvarao svoju neuvježbanu civilnu

gardu u discipliniranu vojsku i stezao obruč oko Britanaca.

Dok je Gageova vojska bila u okruženju u Bostonu, u tijeku zime 1775/76., oduševljeni su

Amerikanci poduzeli ofenzivu na Kanadu u dvama smjerovima. Snage pod zapovjedništvom

Richarda Montgomeryja i Benedicta Arnolda prevladale su mnoge poteškoće i u početku postigle

nekoliko uspjeha, ali ih je na kraju nevoljkost kanadskog pučanstva da se pridruži ustanku natjerala

na povlačenje.

26

Tijekom prve godine rata vjerojatno je najveća borba bila ona među samim doseljenicima.

Malo je ljudi vjerovalo da se problem može riješiti ičim osim totalnim ratom. Samo je dvije petine

kolonijalnog pučanstva djelatno podržavalo revoluciju. Oko petine svih bijelaca ostalo je vjerno

Britancima. Oko 55 000 američkih torijevaca djelatno se pridružilo Britancima. Drugih je 80 000

izbjeglo u Kanadu, na Bahame ili u Englesku. Ostali neutralni ili potencijalno subverzivni elementi

bili su pacifisti, apolitični doseljenici zapadnog područja, ugovorne sluge, robovi i Indijanci.

Revolucionari su uspijevali neutralizirati britanske napore da se okoriste tim ravnodušnim ili

ogorčenim dijelom pučanstva. Nekoliko se tisuća robova pridružilo Britancima u nadi za slobodom.

Još ih je više iskoristilo ratni metež i pobjeglo. General Washington ukinuo je dotadašnju zabranu

stupanja u vojsku za crnce i uveo novačenje. Oko 5 000 crnaca pridružilo se Kontinentalnoj vojsci,

a služili su i u rasno miješanim i u potpuno crnačkim jedinicama. Slično je bilo i s Indijancima koji

su odlučili ostati neutralni i nisu se pridružili Britancima.

Kongres i kolonije uveli su oštre kazne za sve osumnjičene za odanost kruni: cenzuru,

prognanstvo, oduzimanje prava glasa, gubljenje javne službe, konfiskaciju imovine i zatvor. Iako je

bilo pretjerivanja i pogrešna proganjanja u tijeku američke revolucije nije došlo do nikakvih

masovnih uhićenja ni smaknuća otpadnika.

U ožujku 1776. general Gage konačno je odbacio sve teži zadatak držanja Bostona u

okruženju i otplovio sa svojom vojskom i stotinama lojalista u britansku utvrdu Halifax u Novoj

Škotskoj. Njegov odlazak nije značio američku pobjedu, nego kraj jedne mrtve točke.

«ZAČETA U SLOBODI»

Mjesecima nakon početka rata malo bi Amerikanaca priznalo da žele neovisnost od

Engleske. Ipak, pritisak zbivanja sve ih je više primoravao na poduzimanje radnju u pravcu

neovisnosti i na otvoren raskid s Engleskom.

Pitanje neovisnosti bilo je povezano s porastom demokratskih težnji. Dok je vlastita vlast

bila primarno pitanje revolucije, političko je uzdizanje nižih slojeva potaknulo značajno sekundarno

pitanje, tj. tko treba vladati. Liberty boys koji su predvodili pobune protiv Zakona o biljezima i

Townshendovim carina, nastojali su izboriti politički status. Revolucionarna je agitacija otvorila put

kojim su se ambiciozni ljudi osrednjeg sloja mogli uzdići do utjecajnih položaja. Revolucionarni je

pokret nudio mogućnost stjecanja moći prihvaćanjem radikalnih mjera i posrednog poticanja

probuđenih demokratskih težnji.

27

Svi su Amerikanci vjerovali da su slavna revolucija iz 1688. i njezina Povelja o ustavnim

pravima i povlasticama engleskog naroda, svakome britanskome građaninu zajamčile neka prava,

osobito prava na slobodu i imovinu, koje ni jedna vlast nema pravo skršiti. Amerikanci su bili

uvjereni da je vlada – moć i vlast – po prirodi agresivna i da teži kršenju legitimnih prava na račun

slobode. U duhu te tradicije Amerikanci su bili nepovjerljivi prema vlasti i na svaki je način

nastojali ograničiti da sila i prisila ne bi zavladale nad slobodom i vrlinom. Njihovo se opiranje

novoj imperijalnoj politici temeljilo na tvrdnji britanske stranke vigovaca da ta politika znali

samovolju vlasti, kršenje naslijeđa engleskih građanskih prava. «Sloboda i imovina» bio je poklik

revolucije.

Amerikanci nisu ustali protiv Engleske da bi srušili uspostavljeni društveni poredak i

potpomogli rušiteljski duh demokracije u zemlji. Američka je revolucija u osnovi konzervativna,

započeta radi ostvarivanja ograničenih političkih i ustavnih ciljeva i provedena bez velikih

unutrašnjih prevrata. Rušenje kraljevske tiranije nije bilo popraćeno nikakvim drastičnim

promjenama klasnog, gospodarskog ni imovinskog ustrojstva. Velik je dio pučanstva bio oduševljen

pokretom za autonomiju. Revolucionarne su vođe izabirale nove skupine ljudi koji do tada nisu

imali nikakvu ulogu u javnom životu. Stoga su novi pokrajinski sabori imali raznolikije članstvo

nego prijašnje kolonijalne skupštine i vijeća. To je uzdizanje nižih slojeva utjecalo na reagiranje

vladajućeg sloja na revoluciju.

Britanske su vlasti pokazivale malo spremnosti za pomirbu s Amerikancima i svu spremnost

za pokretanje velikog rata protiv njih. Amerikanci su se nadali da bi neovisnost mogla dovesti do

savezništva s Francuskom.

Kontinentalni je kongres 2. srpnja donio odluku da Sjedinjene Države jesu i po pravu trebaju

biti slobodne i neovisne. Ta je odluka prihvaćena 4. srpnja kao Deklaracija o neovisnosti. Napisan

od Thomasa Jeffersona uz pomoć Benjamina Franklina i Johna Adamsa, taj je izuzetan dokument

najvećim dijelom bio dug i preuveličan popis britanskih kršenja američkih prava. Hulja je u tom

dokumentu kralj George III., a ne Parlament koji je bio uzrokom većine problema. Deklaracija je

postala značajnim povijesnim čimbenikom zbog svojega uvodnog dijela, koji je u nekoliko rečenica

sažeo bit vlasti po načelu Lockea i prirodnih prava – a to da su svi ljudi stvoreni jednaki, da im je

Bog podario neotuđiva prava koja su Život, Sloboda i potraga za Srećom.

USTAVI NOVIH DRŽAVA

28

Kako su kolonije postale državama prihvaćale su dokumente koji su osiguravali zaštitu od

budućih kršenja slobode. Cilj je bio stvaranje novoga ustroja američke politike, oblikovanje jednoga

kreposnoga društva slobodnih ljudi koji žive u slozi i jednakosti pod republikanskim institucijama.

Do vremena kad je Deklaracija o neovisnosti prihvaćena, četiri su kolonije već bile primijenile

njezina idealistična načela u svojim državnim ustanovama. Ostale su države učinile sito, osim

Rhode Islanda i Connecticuta, koje su zadržale svoje neuobičajeno liberalne kolonijalne povelje. To

je pisanje ustava bilo prvo u povijesti i bilo je značajan i nepobitan dokaz želje Amerikanaca da

jasno zacrtaju granice vlasti i prava građana. Britanska je vlast bila uništena i Amerikanci su mogli

provesti čin koji je bio korijen svake legitimne vlasti: sklopili su društveni ugovor. Novi su

društveni ustavi bili zamišljeni kao dobrovoljni sporazumi svih građana da uspostave vlast s

ograničenim i definiranim ovlastima.

Novi su ustavi bez iznimke odražavali nepovjerenje spram moći vlasti koje je bilo posljedica

prosvjetiteljskog liberalizma i doseljeničkog iskustva s britanskim vlastima. Ustavi većine država

napravljeni su po uzoru na ustav Virginije, uključujući i zakon o ljudskim pravima koji je potanko

odredio prava građanstva koja nikakva vlast nije imala pravo uskratiti. Ustavi su što više nastojali

smanjiti opasnost od proizvoljne vlasti ugradnjom sustava kontrola i ravnoteža i diobe vlasti.

Izvršne, zakonodavne i sudbene funkcije dane su u ovlast zasebnim tijelima, a zakonodavna je vlast

bila podijeljena na dva doma koji su imali djelovati kao kontrola jedan drugome, osim u

jednodomnim državama Pennsylvaniji i Georgiji i u Vermontu.

Načelo je kontrola i ravnoteža bilo prekaljeno dugotrajnim pamćenjem borbi između

kolonijalnih skupština i kraljevskih guvernera. Novi su ustavi dali zakonodavnim tijelima vodeću

ulogu, a guvernere su učinili razmjerno nemoćnima. U većini slučajeva guvernere su birala

zakonodavna tijela na godinu dana. Osim što su ograničili ovlasti vlade, novi su ustavi težili

uspostavi što više zastupničke vlasti, uspostavi stvarne naspram zbiljskoj zastupničkoj vlasti. Te su

se težnje što veće kontrole zakonodavne vlasti odražavale na godišnjim izborima, na uvjetu i da

birani i birači budu žitelji izborne jedinice. Iako državni ustavi nisu jamčili opće pravo glasa za sve

muškarce bijelce, a ni jedna država nije dala pravo glasa ženama, te su povelje općenito proširile

pravo glasa, bilo smanjenjem razine slobodnjačkog uvjeta bilo otvaranjem birališta većini poreznih

obveznika. Rezultat je bio da su muškarci skromna materijalnog stanja, sitni poduzetnici i farmeri,

sudjelovali u vođenju javnih poslova zajedno s bogatom vlastelom.

Tako je revolucija oslabila društvenu hijerarhiju i otvorila nove mogućnosti, i gospodarske i

političke, poduzetnim muškarcima izvan sloja aristokratske i imućne elite. Ali i dalje su se zadržale

protuslovlja u ideali ljudskih sloboda. Crnci i dalje nemaju prava, a uvjeti za žene tek su marginalno

popravljeni i to samo u pogledu mogućnosti obrazovanja i ponešto labavijih zakona o rastavi.

29

ČLANCI O KONFEDERACIJI

Kontinentalni kongres počeo je izrađivati plan za uspostavu konfederacije koja bi imala

ovlaštenja za vođenja rata i za ujedinjenje država nakon pobjede. Kongres je napokon 1777. odobrio

akt pod nazivom «članci o Konfederaciji» iako je ratificiran tek 1781.

Članci o Konfederaciji nisu uspostavili vladu, nego konfederaciju suvremenih država. Radi

rušenja kontrole iz jednog centra vodio se revolucionarni rat, a sloboda je bila izvan opasnosti samo

dok je vlast bila tamo gdje je mogla biti nadzirana. Stoga su Konfederaciji dane samo slijedeće

ovlasti:

1. vođenje vanjske politike u pogledu sklapanja sporazuma, vođenja rata i sklapanja mira

2. kontrola odnosa s Indijancima

3. uspostava standarda za kovanje novca, utega i mjera

4. rješavanje razmirica među državama

5. vođenje poštanskih usluga.

Konfederacija nije mogla skupljati novac ni vojsku, osim upućivanjem zahtjeva državama da

to učine. Nije imala ovlasti donositi zakone koji bi obvezivali pojedine građane ni sredstva kojima

bi provodila svoju volju nad građanima ili državama.

Akt o Konfederaciji nije predviđao zasebno sudstvo niti izvršnu vlast koji bi provodili mjere

što ih je prihvatio Konfederalni kongres. Ipak je on značio pomak k državnom jedinstvu – prvi je

put postojalo stalno tijelo koje je predstavljalo građane svih 13 američkih država.

KAMPANJE IZ 1776. DO 1777.

Deklaracija o neovisnosti bila je prihvaćena kad su Britanci poduzeli ozbiljan rat u Americi.

U srpnju 1776. uplovila je u newyoršku luku najveća vojna sila koju je Britanija ikad poslala u

inozemstvo; na stotine je brodova prevozilo 32 000 vojnika pod zapovjedništvom Sir Williama

Howea. Washington je bio doveo svoju vojsku u blizinu, ali su je izuzetno brojčano nadmoćnije

britanske snage odbacile od Long Islanda, s Manhattana, preko New Jerseya i preko rijeke

Delaware u Pennsylvaniju.

Washington je bio zapovjednik impozantne pojave, ali slaba ratna iskustva i vjerojatno

nikakve vojno-strateške genijalnosti. On je više bitaka izgubio nego dobio. A ipak su njegova

30

hrabrost i odvažnost držale njegovu vojsku netaknutom, a američki cilj živim. Kad je preuzeo

zapovjedništvo, njegovi vojnici nisu imali odore. Plaća je bila slaba, nedostajalo je i vojnika i

opskrbe. Časnici su bili birani glasovanjem i nekvalificirani za vojno zapovjedništvo. Rani

materijal, kojeg je nedostajalo, morao se zapljenjivati ili uvoziti iz Europe. Ipak Washington je na

kraju prevagnuo. Uz pomoć stranih savjetnika grofa Casimira Pulaskog, baruna von Steubena i

markiza de Lafayettea, izgradio je vojsku od oko osam do deset tisuća stalnih vojnika. Pametno

izbjegavajući odlučujuće okršaje, čekao je da Britanci obustave ofenzivna djelovanja te zime i na

božićnu noć 1776. hrabro je poveo svoje vojnike natrag preko zaleđene rijeke Delaware i iznenada

napao britanske snage u Trentonu i u obližnjem Princetonu u državi New Jersey.

Sljedećeg je ljeta 1777. bilo vrijeme najveće vojne pogibelji za mladu američku naciju. Iz

Kanade je general John Burgoyne poduzeo britansku ofenzivu preko jezera Champlain prema

Albanyju i donjem dijelu Hudsonske doline. Sir William Howe imao je tada prigodu povesti svoju

vojsku iz grada New York uz rijeku Hudson, spojiti se s Burgonyeom i presjeći kolonije na dva

dijela. Umjesto toga neodlučni je Howe podlegao iskušenju da zauzme pobunjeničko središte

Philadelphiju, čime je zbrisao ono malo otpora što ga je Washingtonova brojčano slabija vojska

mogla pružiti u bitki kod Brandywinea.

Budući da nije bilo prijetnje od Howea iz pozadine, američki su zapovjednici u Hudsonskoj

dolini, Horatio Gates i Benedict Arnold, pružili tvrd otpor Burgoyneovu napredovanju sa sjevera.

Udaljen od opskrbne baze i napadan sa svih strana, britanski je zapovjednik bio na kraju prisiljen

predati cijelu svoju vojsku u Saratogi u listopadu 1777. Neopisiva je važnost te pobjede, kojom su

Amerikanci za dlaku izbjegli potpunu vojnu katastrofu.

SAVEZNIŠTVO S FRANCUSKOM I KAMPANJE NA JUGU

Ni pobjeda kod Saratoge nije mogla nadoknaditi slabost američkoga vojnog pothvata.

Izgnan iz Philadelphije u York, konfederalni se Kongres u tijeku zime 1777. na 1878., bezuspješno

borio s problemima opskrbe i namicanja novčanih sredstava, dok je inflacija jako rasla, a papirnati

novac tiskan za financiranje rata ubrzano postajao bezvrijedan. U međuvremenu su hladnoća i glad

u zimskom logoru u dolini Forge desetkovali Washingtonovu bijednu vojsku.

Čim je proglašena neovisnost, Kongres je odaslao poduzetnog Franklina da potraži

savezništvo u Parizu. Francuska je vlada bila spremna tajno slati opskrbu i novac, ali prije otvorena

stupanja na njihovu stranu željela je dokaz da Amerikanci imaju stvarnog izgleda za pobjedu.

Saratoga je priskrbila taj dokaz i u veljači 1778. potpisan je sporazum o savezništvu. Španjolska je,

kao francuski saveznik, uvučena u rat s Britanijom, a uskoro i Nizozemska zbog svojeg upornog

31

nastojanja da trguje s Francuzima i Amerikancima. Španjolska i Nizozemska dale su Amerikancima

iznimno potrebne ratne kredite, ali je Francuska postala glavnim izvorom i novca i oružja koji su

Amerikancima omogućili nastavak ratovanja. Francuzi su poslali kopnenu vojsku i snažne

pomorske snage bez kojih pobjeda ne bi bila moguća.

Uplovivši u Savannah u državi Georgia u prosincu 1778. britanska je vojska pod

zapovjedništvom lorda Cornwallisa s lakoćom zauzela Charleston i okupirala većinu područja Južne

Karoline. U ožujku 1781. britanska je vojska pretrpjela velike gubitke u jakoj, ali neodlučenoj bitki

kod Guilforda Courts Housea u Južnoj Karolini. Cornwallis je povukao svoju ozbiljno oslabljenu

vojsku u Yorktown na poluotoku između rijeka York i James u priobalnom dijelu Virginije, gdje je

čekala evakuaciju od britanske flote.

Umjesto britanske flote pojavio se netko drugi. Washington i francuski zapovjednici doveli

su združenu francusko-američku vojsku sa sjevera baš u trenucima kad se francuska flota pojavila

nedaleko od obala Virginije. Tako ukliješten, Cornwallis nije imao drugoga izbora nego 17.

listopada 1781. predati svojih 7 000 britanskih vojnika i hesenskih plaćenika.

MIROVNI SPORAZUM

Cornwallisova je predaja konačno uvjerila britansku vladu da je daljnje nastojanje da pokori

Amerikance preteško i preskupo. Usprkos znatnoj prednosti u broju pučanstva, gospodarskim

mogućnostima, diplomatskim savezništvima i vojnom iskustvu, Britanija je imala nekoliko

manjkavosti za nastavak rata. Njezini su problemi bili i održavanje komunikacija i opskrba vojnih

snaga koje su bile na udaljenosti od 3 000 milja – trebalo je dva do tri mjeseca za slanje poruka ili

dopremu oružja i ljudstva u kolonije.

Iako je britanska mornarica kontrolirala mora do 1781., a dobro uvježbani vojnici najčešće

pobjeđivali američke vojnike, te prednosti na kraju nisu postigle ništa. Prostor je bio prevelik, narod

duboko odlučan na otpor, domaće gerilske snage neuhvatljive, a troškovi previsoki.

Nakon kraha kod Yorktowna Lord North dao je ostavku, a na vlast je došlo novo

ministarstvo spremno na pregovore s Amerikancima. John Adams, Benjamin Franklin i John Jay

neko su vrijeme otezali sa sklapanjem mira zbog suprotstavljenih strujanja u međunarodnim

vodama. Amerikanci ne mogu sklopiti mir s Engleskom sve dok Španjolska ne vrati Gibraltar. Kad

su američki povjerenici otkrili dokaze da Francuzi spremaju predati Španjolcima i Britancima

kontrolu nad sjevernim i južnim dijelovima američkoga teritorija, Amerikanci su se osjećali

oslobođeni obveze da pregovaraju s Francuzima.

32

Britanci su prihvatili američki prijedlog za odvojene englesko-američke pregovore.

Američki su povjerenici uspjeli sklopiti vrlo povoljan mirovni sporazum. Osim što su priznali

neovisnost SAD-a, Britanci su pristali prepustiti velik dio teritorija koji se proteže od Atlantika do

rijeke Mississippi i od kanadske granice na sjeveru do granice s Floridom na jugu. Ti su uvjeti

dogovoreni potkraj 1782., ali je mir službeno sklopljen tek početkom 1783. Tim su općim

sporazumom Britanci Floridu predali Španjolcima kao naknadu za španjolski neuspjeh da povrate

Gibraltar.

7. RAĐANJE NACIJE 1780. – 1788.

33

Nova nacija pokrivala je rijetko naseljen, ali golem teritorij, šest puta veći od Engleske i

Walesa zajedno. Devedeset i pet posto stanovništva živjelo je na selu. Većina ih je živjela uz obalu,

a postojalo je samo šest gradova s više od 8 000 stanovnika. Najveća je bila Philadelphija s nešto

manje od 40 000 stanovnika, zatim New York, Boston, Charleston, Baltimore i Salem. Transportna

sredstva su primitivna, a promet je rijedak.

Prevladava osjećaj nacionalnoga ponosa i optimizma u pogledu budućnosti. Godine 1780-e

bile su desetljeće sukoba zbog toga što svi Amerikanci nisu bili jednakoga mišljenja glede

ustrojstva svoje budućnosti. To je bilo najbogatije i najsnažnije razdoblje američke političke i

konstitucionalne misli.

AGRARNO I TRGOVAČKI ORIJENTIRANI LJUDI

Osnovna je podjela na agrarno orijentirane i trgovačko orijentirane. Velika je većina ljudi

pripadala malim zemljoposjednicima. U Americi je golema većina mogla ostvariti svoj san o

zemljoposjedu. Tim je malim posjednicima, daleko od gradova, često nepismenima ili

polupismenima, američka utopija bila nadohvat ruke. Provincijskog mentaliteta i pripadnici

ortodoksnih ogranaka protestantizma, farmerski su način života smatrali moralno uzvišenijim od

svih ostalih. Bili su nepovjerljivi prema gradovima.

Manje su brojni oni koji su budućnost Amerike vidjeli u općemu gospodarskom razvoju i

moćnoj državi. Ta je trgovačka orijentiranost bila koncentrirana u gradovima, osobito među

trgovačkim i poslovnim slojevima. Tu je spadao dobar dio farmera i plantažera koji su zbog blizine

prometnica i gradova proizvodili komercijalne usjeve za strano i domaće tržište.

Podjela na trgovačke i agrarno orijentirane prerasla je u političke podjele – agrarno

orijentirani sve su više postajali demokratski orijentirani, a trgovački orijentirani sve su se više

opirali demokratskoj orijentiranosti.

Na jednoj su strani oni koji su preferirali vodstvo vlastele, snažnu i centraliziraniju vlast i

politiku, a na drugoj su strani ljudi neskloni bilo kakvim pretenzijama na nadmoć, duboko

sumnjičavi spram svakog oblika vlasti. Željeli su vlast koja će biti što je više moguće

decentralizirana, nedjelotvorna i jeftina i podložna kontroli s pomoću čestih demokratskih izbora.

SUKOB UNUTAR DRŽAVA

34

Državne su vlasti bile glavna središta sukoba između dviju skupina. Religija je često bila još

jedno prijeporno pitanje. U Novoj su Engleskoj kongregacionalisti bili primorani prepustiti samo

dio isključivih povlastica koje su prije revolucije po zakonu uživali.

Najveći je razlog za uzbunu konzervativaca bio očita nebriga demokratskih zakonodavnih

tijela za vlasnička prava. U nekim su se državama vlasnički orijentirani ljudi borili protiv cjelovitih

konfiskacija imovine lojalista, a još ih je više uznemirivao pokret za dužničke zakone i državni

papirnati novac. Papirnati se novac upotrebljavao s dobrim i lošim posljedicama. Ipak su povratak

kovanom novcu nakon revolucije, krah koji je uslijedio nakon kratka procvata, kao i kasnija

depresija iz 1785. – 1786. rezultirali oštrom deflacijom. Ljudi koji su posudili novac u vrijeme

inflacije morali su vraćati dug novcem čija je vrijednost bila znatno veća od vrijednosti posuđena

novca. Pod pritiskom očajnih dužnika, nekoliko država odobrilo je izdavanje papirnatog novca.

Papirnati je novac bio razmjerno koristan tamo gdje su se za potporu njegove vrijednosti ubirali

porezi.

PROBLEMI KONFEDERACIJE

Konzervativci su prisili federalni Kongres da imenuje profesionalne djelatnike koji će

nadzirati ministarstva financija, rata, vanjskih poslova i pomorstva. Morris je postao nadzornikom

ministarstva financija i imao velikog utjecaja na svim područjima. Njegove su prvotne brige bile

gospodarska stabilnost – u tu je svrhu bilo otklonjeno izdavanje kontinentalnog papirnatog novca, a

Morris je nastojao financirati vladu pozajmicama, djelomično i od američkih građana. Time je

potaknuo stvaranje snažnog sloja javnih kreditora.

Konfederalna vlada nije mogla plaćati svoje dugove niti učinkovito obavljati uobičajene

poslove sve dok je bila financijski ovisna o proizvoljnim prilozima neposlušnih država. Sredinom

1780-ih Konfederacija nije mogla učinkovito djelovati na nedolične razmirice među državama oko

granica, zapadnih teritorija, državnih poreza i trgovinskih restrikciji.

Slabost Konfederacije očitovala se u odnosima s inozemstvom. Sjedinjene Države nisu

mogle osigurati povoljne trgovinske sporazume s vodećim europskim silama zato što nisu mogle

uspostaviti jedinstvene trgovinske odredbe na vlastitom teritoriju niti zaprijetiti drugim državama.

Španjolska i Velika Britanija bile su prijetnja teritorijalnom integritetu te nove nacije.

Španjolska je na kraju sedmogodišnjeg rata, 1763. predala Velikoj Britaniji Floridu, ali je

dobila francusku Louisianu. Zatim je 1783. Španjolska ponovno dobila Floridu, čime je postala

vodeća sila na JZ granicama Sjedinjenih Država. Velika se Britanija prema svojim bivšim

podanicima odnosila s velikim prezirom i zatvorila svoje zapadnoindijske posjede za američku

35

trgovinu i odbila je početi pregovore za trgovinski sporazum pa čak i poslati izaslanika u novu

državu. Britanija je zadržala vojne utvrde uz sjevernu granicu unutar teritorija koji je predala

Sjedinjenim Državama. Za takvo su djelovanje Britanci našli opravdanje u neuspjehu američkih

država da izvršavaju obaveze iz Pariškog sporazuma. Kongres se formalno držao Sporazuma tako

što je vršio pritisak na države da lojalistima vrate konfisciranu imovinu, ali nije mogao prisiliti

države da to i učine.

KONFEDERACIJA I ZAPAD

Konfederacija je bila zaslužna za jedno dostignuće – stvaranje velikoga nacionalnog

područja zapadno od Apalačijskog gorja i uspostavu sustava prodaje zemlje i uspostavu teritorijalne

vlasti kojim će taj Zapad i kasniji Zapadi postati zadivljujuće rastuće carstvo za slobodu. Kongres je

organizirao prodaju zemlje i sustav vlasti na novome javnom posjedu. Uredbom iz 1785.

uspostavljen je kvadratni sustav nadzora. Zemlja se dijelila na kvadrate veličine jedne milje od

sjevera prema jugu i jedne milje od istoka prema zapadu.

Uredba iz 1787. ustanovila je SZ teritorij na području sjeverno od rijeke Ohio i istočno od

rijeke Mississippi. S vremenom se Stari SZ imao podijeliti na tri, a najviše na pet država, a kad je

broj žitelja bilo koje od tih država dosegao 60 000, mogla je biti primljena u uniju jednaka ostalim

državama. U tijeku teritorijalnog stadija bila su zajamčena građanska prava i vjerske slobode, tražila

se uspostava sustava besplatnog javnog obrazovanja, a ropstvo je bilo zabranjeno. Tako je Kongres

zacrtao način teritorijalnog razvoja, po kojemu su Sjedinjene Države imale postati jedna

kontinentalna država jednakih državnih jedinica.

POKRET ZA USPOSTAVU JAČE VLSTI

Mnogi su Amerikanci uglavnom zadovoljni Konfederacijom, ali mnogi su postajali sve

nezadovoljniji njezinom nemoći i željeli su uspostaviti jaku jedinstvenu vlast. Javni kreditori bili su

jaka skupina koja je borila za tu promjenu. Trgovci su željeli jedinstvenu trgovačku politiku koja bi

iznudila ustupke od velikih trgovačkih zemalja. Obrtnički sloj i novi industrijski sektor željeli su

jedinstvenu carinsku politiku koja bih ih štitila od konkurencije britanskih proizvoda. Kreditori i

imućni ljudi željeli su zaštitu od dužničkog zakonodavstva, papirnatog novca i napada na imovinu.

Žitelji udaljenih pograničnih područja tražili su snažniju obranu od Indijanaca te njihovih britanskih

i španjolskih pomagača. Razloga za nezadovoljstvo je mnogo kao i ljudi koji su zagovarali jaču

36

vlast. Pritisci za primjenu Ugovora rezultat su nezadovoljstva vlastima pojedinih država kao i

nedostataka Konfederacije. Veći od svega je strah američkih političkih čelnika da Konfederacija

nije mogla osigurati odgovarajuću zaštitu američkih interesa.

Nastojanja Roberta Morissa da ojača Konfederaciju iznutra bila su zaustavljena prestankom

ratne opasnosti 1783. Kratak gospodarski procvat iz prvih godina mira urušio se sredinom 1780-ih u

trgovačku i financijsku depresiju, a trgovci, financijeri i obrtnici neizbježno su postajali uvjereni da

je njihova nedaća povezana sa slabostima Konfederacije.

Javlja se udruženi pokret prema zaobilaženju propisane metode izmjena i dopuna Akta o

konfederaciji i prema tome da se stvori jača vlast. Pokret je potaknula mala skupina nacionalno

orijentiranih ljudi, osobito George Washington i James Madison u Virginiji i Alexander Hamilton u

New Yorku. Te su nacionaliste manje zaokupljala narodna prava nego stabilnost društva i

gospodarski razvoj, a i manje ih je zabrinjavala centralizirana vlast nego tiranije većine.

Washington je bojao bezvlađa.

Godine 1785. na Madisonov poticaj, sastali su se u Mount Vernonu i u Alexandriji

povjerenici država Virginia i Maryland da razmotre mogućnosti poboljšavanja plovnosti rijeke

Potomac. Madison i Washington uvjerili su ostale povjerenike da se na razgovore pozovu i

predstavnici drugih država pa je skupština Virginije pozvala sve države da pošalju svoje izaslanike

na sabor u Annapolis 1786. radi rasprave o jedinstvenu sustavu trgovinskih zakona. Na taj sabor

stiglo je izaslanika iz samo pet država, pa je Hamilton nagovorio sudionike sabora da razašalju

pozive za drugi sabor koji će se održati u Philadelphiji u svibnju 1787.

U tijeku proljeća skupštine svih država izabrale su svoje izaslanike, osim Rhode Islanda gdje

su dužnici prevagnuli.

USTAVOTVORNI SABOR

Sabor su tvorili izaslanici iz nacionalno orijentiranog dijela političkog života. Pedeset pet

muškaraca izaslanika, pretežno odvjetnika, trgovaca i plantažera, uglavnom je došlo iz gradskih i

priobalnih područja i iz viših slojeva. Presudna odluka pred kojim je sabor stajao – hoće li vlada i

dalje biti decentralizirana konfederalna vlast s nekoliko dodatnih ovlasti da ubire prihode od poreza

i regulira trgovinu ili će postati jačom, centraliziranom nacionalnom vlasti s izravnim ovlastima nad

državama i njihovim građanima – bila je riješena prije nego su se izaslanici sastali.

Samim prihvaćenjem Virginijskog plana, sabor je napravio značajnu odluku – da neće

predložiti samo amandmane na Akt o konfederaciji, nego će osmisliti sama nov oblik vlasti. Dvije

37

glavne oznake Virginijskog plana bile su davanje golemih ovlasti središnjoj vlasti i zahtjev da broj

zastupnika u nacionalnom izbornom tijelu bude razmjeran broju pučanstva. Ova je druga

uzrokovala neslaganje u saboru. Tako su izaslanici malih država iznijeli «Newjerseyski plan» koji

je predlagao amandmane na Akt o konfederaciji umjesto izradbe novog ustava. Srž toga je bio

zadržavanje jednodomnog Kongresa u kojemu će svaka država imati jedan glas. Izaslanici su malih

država predlagali i konfederalnu vladu ograničenih ovlasti, iako je njihov plan davao Kongresu

ovlast da ubire carine, regulira trgovinu i prima nove države u uniju. Konačno je izrađen

kompromis u prijedlogu dvodomnog Kongresa u kojemu je broj zastupnika u donjem domu bio

razmjeran broju pučanstva, a utjecaj malih država osiguran u gornjem domu koji se sastojao od po

dva senatora iz svake države.

Osnovna je značajka bila stvaranje federalnog sustava u kojemu su ovlasti i odgovornosti

bile raspodijeljene na državne i federalnu vlast. Nove ovlasti su velike. Nova je vlast trebala dobiti

neograničena prava određivanja poreza, posuđivanja novaca, reguliranja unutrašnje i vanjske

trgovine, vođenja odnosa s inozemstvom i uzdržavanja kopnene vojske i mornarice. Državama je

izričito zabranjeno stupati u diplomatske pregovore, držati vojsku i izdavati državne obveznice,

donositi bilo kakve zakone. Nova je nacionalna vlast morala imati ovlasti nad građanima umjesto

nad državama.

Sabor je bio na mukama da stvori jaku i neovisnu izvršnu vlast i sudstvo, tako da te tri grane

djeluju kao međusobna kontrola i ravnoteža. Dodjeljivanje izvršne vlasti jednoj osobi, jakom

predsjedniku, koji je bio neovisan o zakonodavnoj vlasti i imao mogućnost ponovnog izbora, bio je

odmak od postojeće prakse. Predsjednik je dobio pravo veta na odluke Kongresa, imao je pravo

imenovanja sudaca i drugih dužnosnika, dana mu je glavna uloga u odnosima s inozemstvom i u

sklapanju sporazuma te je postao vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga.

Narodnoj je većini dan izravan utjecaj na Zastupnički dom, čije su članove, svake dvije

godine, morali birati svi oni koji su imali pravo glasovati za narodna zakonodavna tijela svojih

država. Zakone donošene u Predstavničkom domu morao je potvrditi Senat, a senatore su morala

birati državna zakonodavna tijela na šest godina. Zakone je morao odobriti i predsjednik. Svaka je

država morala, na način kako to odredi njezino zakonodavstvo, imenovati onoliko izbornika koliko

ima zastupnika u Kongresu, a izbornici su pak morali birati predsjednika na rok od četiri godine. A

članove je sudbene vlasti morao imenovati predsjednik doživotno.

RATIFIKACIJA

38

U rujnu 1787. sabor je predočio zemlji svoje djelo. Izaslanici su uvelike prešli svoje ovlasti

– zacrtali su nov oblik vlasti i odredili da je za ratifikaciju te vlasti potrebno devet od trinaest

država. Ustav je brzo i odlučno ratificiran u malim državama Delaware, New Jersey i Connecticut.

Dvije su države, Rhode Island i Sjeverna Karolina ratifikaciju razmotrile tek nakon što je nova vlast

bila u punoj funkciji.

Presudne su se borbe vodile u državama poput Pennsylvanije, Massachusettsa, Virginije i

New Yorka. Na kraju su ga sve države ratificirale, Rhode Island ga je ratificirao posljednji 1790.

Ustav je prihvaćen bez očitovanja naroda čak i bez ratifikacije od Konfederalnog kongresa.

Gradska su i priobalna područja jednoglasno zagovarala taj dokument, dok su naspram njih

udaljena provincijska područja malih farmera se tome opirala. Javljaju se prva neslaganja

federalista i antifederalista. Za antifederaliste Ustav je golem skok jačanju federacije i značaja pad

moći država. Kako su antifederalisti bili u većini, oni su mogli poraziti ustav djelotvornom

mobilizacijom. Činjenica da se to nije dogodilo jest da oporba nije bila jaka.

8. FEDERALISTI I REPUBLIKANCI 1789. – 1800.

39

Novi je Ustav bio samo veleban nacrt oblika vlasti. Stvarna je vlast uspostavljana tek

primjenom Ustava, prilagodbama i sukobima 1790-ih. Dogodile su se tri velike stvari koje su

obilježile federalnu vlast:

1. napravljeni su presedani glede sastava i načina funkcioniranja različitih ogranaka vlasti

2. stvarni i potencijalni domet i moć nove vlasti uvelike su prošireni snažnim programom

Alexandera Hamiltona, kojim su se do krajnjih granica provodile sve ovlasti

3. Hamiltonova je politika izazivala sve veću oporbu oko koje se osnovala jedna politička

stranka.

Do kraja je desetljeća bio uspostavljen dvostranački sustav, koji je utjecao na rad nove

vlasti.

STVARANJE NOVE VLASTI

Prvi izbornički kolegij jednoglasno je izabrao Georga Washingtona iz Virginije za

predsjednika. Za potpredsjednika izbran je snažan domoljub i nacionalista John Adams iz

Massachusettsa. Kad se prvi Kongres sa zakašnjenjem sastao u newyorškoj Gradskoj vijećnici u

travnju 1789. u oba su doma bili nadmoćni federalisti.

James Madison je u Zastupničkom domu gurao niz zakona koji će novoj vlasti omogućiti

djelovanje u praksi. Osnivanje triju odjela, za vanjske poslove, financije i rat, osiguralo je sustav za

funkcioniranje izvršne vlasti. Zakon u sudstvu iz 1789. odredio je da se Vrhovni sud sastoji od šest

sudaca, da u svakoj državi trebaju postojati savezni okružni sud i da zasjedanje dvaju sudaca

Vrhovnoga suda zajedno sa saveznim okružnim sudom čini prvostupanjski apelacijski sud. Taj je

Zakon ustanovio državnog tužitelja i odredio da se svaka odluka državnih sudova može prizvati na

Vrhovni sud.

Prvi je Kongres razmotrio 78 amandmana na Ustav. Zastupnički je dom prihvatio 17 od 78

amandmana, Senat je potvrdio 12 od 17, a do 1791. je tih 12 amandmana 10 bilo potvrđeno u

dovoljnom broju država. Tih je deset amandmana jamčilo građanima da se savezna vlada neće

miješati u prava poput suđenja uz porotu i slobodu vjere, govora i tiska.

Washington je najviše utjecao na tok događaja imenovanjem svojih suradnika, Alexandera

Hamiltona za ministra financija i Thomasa Jeffersona za ministra vanjskih poslova. Predsjednik se

često s njima savjetovao pa je tako nastao kabinet predsjednika.

HAMILTONOV PROGRAM

40

Hamiltonu je cilj bio ujedinjena nacija, a opirao se lokalističkim težnjama država. Uvjeren je

da samo pod vodstvom nekoliko sposobnih ljudi može nastati snažna država te nije imao povjerenja

u ljudsku prirodu. Nakanio je poticati brz gospodarski razvoj zemlje i skovati političke i

gospodarske spone između vlade i bogatih ljudi ugledna podrijetla. Hamilton nije bio zadovoljan

Ustavom, ali shvaćao je da Ustav najbolje što se moglo očekivati u danim uvjetima. Od Kongresa je

preuzeo inicijativu za osmišljavanje javne politike i napisao je četiri izvješća gdje je razradio

program za postizanje svojih ciljeva.

Predložio je da se neotplaćeni kontinentalni zajam, čija je nominalna vrijednost bila više od

50 milijuna dolara, pokrije dugoročnim obveznicama jednake vrijednosti, tj. da se stari i jako

obezvrijeđeni vrijednosni papiri povuku i zamijene novim. To će uvelike ublažiti američki državni

kredit i ojačati privatne kredite američkih poduzetnika. Zatim je predložio da savezna vlada

preuzme više od 20 milijuna dolara neotplaćen zajma koji su namaknule razne države u tijeku

revolucije. Dugoročno je pokriće i preuzimanje zajmova iziskivalo dodatna sredstva pa je Hamilton

predložio da se ona namaknu povećanjem uvoznih carina i izravnim oporezivanjem alkoholnih pića.

Vrhunac je njegova financijskog sustava prijedlog osnivanja nacionalne banke. Banka je

imala dobiti povelju na 20 godina kao mješovita privatna korporacija pod kontrolom privatnih

ulagača koji će kupiti četiri petine osnovnoga kapitala vrijednog 10 milijuna dolara. Ulagači su

mogli tri četvrtine svoga dijela platiti u obliku federalnih obveznica, a četvrtinu u zlatu ili srebru.

Na osnovi tog kapitala banka je u svrhu izdavanja kredita morala izdavati novčanice otkupljive u

zlatnome ili srebrnom kovanom novcu. Te su novčanice morale biti prihvaćene kao sredstvo

plaćanja.

Važan je čimbenik u njegovim financijskim prijedlozima bila želja da se osigura kapital za

industrijski razvoj i time novu državu učini manje ovisnom o inozemnome tržištu.

Kritičari su se protivili lako stečenim zaradama mešetara koji su došli u posjed

kontinentalnih vrijednosnih papira po jako niskoj cijeni. Preuzimanje je državnih zajmova izazvalo

još veća negodovanja, osobito u Virginiji koja je već bila otplatila glavninu svojega zajma, pa je

Madison bio na suprotnoj strani. Prijedlog je obustavljen, a Hamilton ga nije spretno povezao s

istodobnim nesuglasicama između New Yorka, Pennsylvanije i južnih država oko gradnje glavnoga

grada.

Hamiltonovi porezni prijedlozi nisu naišli na najjači otpor u Kongresu, nego među

farmerima iz unutrašnjosti, koji su se snažno opirali porezu na viski, svoj jedini s lakoćom

transportirani i prodavani proizvod. Godine 1794. taj je otpor prerastao u pobunu zbog viskija u

41

Pennsylvaniji, a pobuna je raspršena tek kad je Washington poslao vojsku od nekoliko tisuća

vojnika.

Washington se nakon otezanja priklonio Hamiltonovu labavom poimanju Ustava i potpisao

Zakon o nacionalnoj banci. Hamiltonovi su prijedlozi za poticanje proizvodnje bili jedini dio

njegova programa koji nije uspio proći u Kongresu. Proizvodnja je još bila u početnoj fazi, a

nositelji su uglavnom bili mali neovisni obrtnici i kuća radinost.

U cjelini je Hamilton imao uspjeha, on je pridonio i poticanju rastućega otpora među

agrarno orijentiranim ljudima. Godine 1791. u Kongresu se stvorila skupina protivna Hamiltonovim

mjerama, a Madison i Jefferson počeli su organizirati otpor prema Hamiltonu. Neki su federalisti,

poput Madisona postali antifederalisti ili republikanci, a neki su protivnici Ustava, kao na primjer

Patrick Henry, postala federalisti kad se razvio stranački sustav. Washingtonu su bliže Hamiltonove

ideje pa ga možemo nazivati federalistom.

RATOVI FRANCUSKE REVOLUCIJE

Izbijanje francuske revolucije 1789. većina je Amerikanaca pozdravila s oduševljenjem, ali

budući da je veliki prevrat krenuo u novu i mračniju fazu, američki je žar splasnuo, a javno se

mnijenje oštro podijelilo. Konzervativni su Amerikanci zapali u histeričan strah od vladavine masa,

ateizma i jakobinizma u Americi. Demokratičniji Amerikanci ostali su nepokolebljivi u svojoj

potpori ciljevima francuske revolucije.

Francuska je revolucija pospješila veliki europski rat, koji je uz nekoliko kratkih prekida

trajao od 1793. do 1815. i Francusku suprotstavila nizu europskih koalicija koje je predvodila

Velika Britanija. Američki su čelnici smatrali da njihova tek stvorena država mora izbjeći izravno

svrstavanje na bilo koju stranu. Hamiltonovci su podržavali Britance zato što je obilna trgovina s

Velikom Britanijom donosila bogatstvo trgovačkome sloju i osiguravala 90 posto carinskih prihoda

bitnih za Hamiltonovu financijsku politiku. Jefferson i njegovi prijatelji, skloniji francuskim

ciljevima, tvrdili su da njihova zemlja duguje svoju neovisnost francusko-američkom savezništvu iz

1778.

Francuska se nije htjela pozvati na to savezništvo da ne bi uvukla Sjedinjene Države u rat.

Snažna je britanska mornarica kosila francuske trgovačke brodove na moru, a Francuzi su se nadali

da će američki brodovi moći opskrbljivati Francusku hranom i sirovinama, ako Sjedinjene Države

ostaju neutralne.

42

Washingtonov je Proglas o neutralnosti iz 1793. imao znatna gospodarskog smisla.

Postojeća su se američka negodovanja na Veliku Britaniju oko utvrda na SZ, huškanja SZ

Indijanaca i diskriminiranja američke trgovine pojačala godine 1794. kad je Velika Britanija

odlučila oštetiti novu američku trgovinu na moru. Odlučna da Francusku gladovanjem baci na

koljena, britanska je mornarica iznenada zaplijenila 300 američkih brodova na temelju novih pravila

kojima je neutralnim zemljama bilo zabranjeno dopremati žito i brašno u Francusku, prevoziti bilo

kakve francuske proizvode ili trgovati s francuskom Zapadnom Indijom. Britanski su mornarički

zapovjednici počeli presretati američke brodove i na silu odvoditi članove njihovih posada koje su

smatrali dezerterima britanske mornarice, uključujući i neke američke državljane.

Hamilton je bio odlučan izbjeći raskid s Velikom Britanijom. Jefferson je već bio dao

ostavku zbog gnušanja na Hamiltonovu dominaciju u vladi. Jedino diplomatsko oružje koje su

Sjedinjene Države imale protiv Velike Britanije bila je prijetnja da će prići Oružanoj neutralnosti,

organizaciji manjih europskih trgovačkih zemalja koja se osnivala radi pružanja otpora britanskim

restrikcijama na međunarodnu trgovinu. Predsjednik Vrhovnog suda John Jay poslan je u London

na pregovore, ali je Hamilton osujetio pregovore dajući uvjerenje da Sjedinjenje Države neće prići

Oružanoj neutralnosti.

Rezultat je bio da je Jay morao prihvatiti sve uvjete koje su Britanci ponudili. Britanci su

obećali platiti odštetu za zaplijenjene američke brodove i povući se do 1796. iz svojih utvrda.

Zauzvrat je Jay morao pristati sa Sjedinjenje Države plate stara potraživanja britanskih trgovaca na

račun američkih građana i prešutno prihvati restriktivne britanske zahtjeve glede prava neutralnih

zemalja. Nisu ni spomenuti zarobljeni američki mornari, ni britansko upletanje u odnose s SZ

Indijancima ni odšteta za robove.

Hamiltonovi protivnici govorili su da ti uvjeti znače ponižavajuće pokorenje britanskoj sili

te se naznačila oštra crta podjele između federalista i republikanaca. Washingtonova je vlada

uspjela iskoristiti zaokupljenost Španjolske europskim ratovima za postizanje sjajnih diplomatskih

pobjeda. Kad je Španjolska 1795. prešla na francusku stranu, a činilo se da Jayov sporazum vezuje

Ameriku za Veliku Britaniju, španjolske su vlasti shvatile da je njihov posjed na JZ granici

Sjedinjenih Država jako ranjiv. Stoga je 1796. američki izaslanik Thomas Pinckney postigao

sporazum – utvrđena je granica s Floridom na 31. paraleli, slobodna plovidba rijekom Mississippi i

pravo depozita za američke građane i njezina istovara i odlaganja do ponovna utovara na

prekooceanske brodove u New Orleansu i obećanje Španjolske da će obuzdavati Indijance uz

granicu.

Tako su do kraja Washingtonova drugog mandata Jayov i Pinckneyev sporazum olakšali

američke poteškoće s dvjema od triju europskih sila s kojima su Sjedinjene Države imale napete

43

odnose. Washingtonova je politika ojačala državu i očuvala neutralnost. Najveći problem koji je

stajao pred Washingtonovim nasljednikom Johnom Adamsom bio je hoće li se ta politika moći

održati kad se Sjedinjenje Države suoče s poteškoćama treće europske sile, Francuske.

MUKE JOHNA ADAMSA

Washingtonova odlučnost da se povuče na kraju drugoga mandata u nezgodan je trenutak

oduzela federalistima najveći politički zgoditak upravo kad se otvorila polemika oko Jayova

sporazuma. Stoga su izbori 1796. bili prva teška i izjednačena bitka za izbor predsjednika.

Hamilton, federalist, stvorio je previše neprijatelja da bi bio uspješan kandidat.

Tako su federalisti izabrali za kandidata potpredsjednika Johna Adamsa. Republikanci su

prihvatili Jeffersona za svojeg kandidata. Nakon ružne kampanje Adams je tijesno pobijedio

Jeffersona za 76 naspram 68 izborničkih glasova. Jefferson je postao potpredsjednik što je podijelilo

Adamsovu vladu.

U vrijeme Adamsova izbora Francuzi su bili bijesni zbog Jayova sporazuma. Kad su

Francuzi izdali naredbu za pljenidbu američkih brodova koji prevoze britansku robu, hamiltonovci

su preokrenuli gledište koje su imali kad su Britanci presretali američke brodove. Opirući se

pritisku hamiltonovaca Adams je poslao posebno tročlano izaslanstvo u Pariz da pokuša riješiti te

poteškoće. Kad su se francuski dužnosnici uvredljivo ponijeli prema izaslanicima i postavili

nemoguće uvjete, izaslanici su se povukli. U Sjedinjenim Državama zapalio se borbeni duh. U

proljeće 1798. predsjednik Adams i Kongres pripremali su se za rat pa je izbio neobjavljeni rat na

moru između francuskih i američkih brodova. Adams je 1799. ponovno poslao tročlano izaslanstvo

i tada je postignut sporazum koji je priznao američka načela prana neutralnih zemalja i prijateljski

opozvao francusko-američko savezništvo iz 1776.

Adams i federalisti progurali su kroz Kongres četiri mjere kojih je svrha uglavnom bila

kršenje političke oporbe. Poznati pod imenom Zakoni o strancima i pobunama, tri su od četiriju

zakona produžila s 5 na 14 godina minimalan potreban rok za dobivanja državljanstva i ovlastila

predsjednika da deportira ili zatvori svakog stranca kojeg smatra opasnim. Četvrti je Zakon o

pobuni, propisao novčane kazne do 5 000 dolara i zatvorske kazne do 5 godina za osobe koje se

protive vladinim mjerama, potiču pobune ili nezakonite skupove ili govore. Ni jedan stranac nije

deportiran na osnovi tih čudnih mjera, iako su mnogi napustili zemlju zbog straha od progona.

Nitko se nije više uznemirio zbog Zakona o strancima i pobunama kao borac za građanska

prava Thomas Jefferson.

44

REVOLUCIJA IZ 1800.

Rezolucije su Kentuckya i Virginije otvorile kampanju za uzvratnu utakmicu između

Adamsa i Jeffersona na predsjedničkim izborima 1800. Bila je to tijesna i oštra borba. Republikanci

su bili oslabljeni optužbama za frankofilizam u tijeku ratne histerije, ali je s nastajanjem ratne

prijetnje reakcija protivu Zakonima o strancima i pobunama dala novu nadu u povratak

republikancima. Federalisti su bili oslabljeni sve ogorčenijim raskolom između Adamsa i

Hamiltonova krila stranke. Na novim izborima za predsjednika pobijedio je Jefferson i to s 73

naspram 65 glasova. O izboru je morao odlučiti Zastupnički dom jer je Jefferson sukandidat za

potpredsjednika, Aaron Burr dobio jednak broj izborničkih glasova kao i Jefferson. Iako je većinski

federalistički Zastupnički dom podupirao Burra, Hamilton je dao svoj glas Jeffersonu koji je

pobijedio pri 36. glasovanju. Taj je proceduralni nedostatak u Ustavu ispravljen 1804. ratifikacijom

Dvanaestoga amandmana.

To zapravo nije bila nikakva revolucija, ali je otišla daleko izvan tvoraca Ustava zbog

razvoja. Nadmoćna većina republikanaca još nije bila u potpunosti mobilizirana za političko

djelovanje u interesu demokratski i agrarno orijentiranih ciljeva. Ali ta je stranka nadmašila velike

početne prednosti svoje suparničke stranke i dobila većinu glasova. Federalisti su dali novoj vlasti

snažan početak, izbjegli međunarodni rat i predali rastuću i netaknutu zemlju Republikanskoj

stranci Thomasa Jeffersona.

9. JEFFERSONSKA REPUBLIKA U PRIJETEĆEM SVIJETU 1800. – 1823.

Thomas Jefferson je spoznao da bi bilo politički ludo pokušati izbrisati naslijeđe

hamiltonovskih mjera koje je zatekao. Jefferson nije samo slijedio vlastite agrarne i demokratske

pretpostavke, nego se pokazao mudrim poznavateljem raspoloženja zemlje. Hamiltonovski je sustav

bio preuranjen i počivao je na prolaznom i slučajnom usponu trgovački orijentirane manjine.

Usprkos cvjetajućoj prekomorskoj trgovini koja je postupno uvlačila sve više farmera i plantažera u

proizvodnju tržišnih dobara, zemlja je u cijelosti i dalje bila usko povezana uz viziju jednostavne i

demokratske utopije, u kojoj su prevladavali farmeri koji su proizvodili dobra za vlastite potrebe i

stoga bili neovisni i pošteni.

Jedini problemi koje su Amerikanci primjećivali bili su oni proizašli iz neprekidna

međunarodnog sukoba. To će postati ozbiljnim problemom za Jeffersona i njegova nasljednika

45

Madisona što će dovesti do rata. Republikanskoj utopiji nije naškodio rat već pritajene snage

zapadne ekspanzije i gospodarskih promjena koje su dobivale na snazi.

TRAGOVI FEDERALIZMA

Jeffersonova je većina u Kongresu pristupila opozivu poreza na viski, nepopularnih poreza

za ratne pripreme i dijelova Zakona o strancima i pobunama. Oslobođeni su svi koji su bili

zatvoreni. Federalni su sudovi bili doživotno popunjeni isključivo federalistima, a neki su se suci

ponašali sramotno navijački. U zadnjim danima Adamsove vlade federalisti su nastojali ojačati

sudsku tvrđavu jednim zakonom kojim je ustanovljen niz novih sudova, a predsjednik je Adams

proveo zadnje sate svojeg mandata potpisujući vjerovnice sucima i drugim djelatnicima za popunu

novih sudova.

Čim su republikanci preuzeli vlast, opozvali su zakon kojim su ustanovljeni novi sudovi, a

Jefferson je naložio svojem ministru vanjskih poslova Jamesu Madisonu da obustavi izdavanje

vjerovnica Adamsovim ponoćnim imenovanjima.

CARSTVO ZA SLOBODU

Napoleon je prisilo Španjolsku da vrati Louisianu Francuskoj, u nadi da će ona postati

žitnicom za rastuće francusko carstvo na zapadnoj polutki. Jefferson je brzo odaslao u Pariz Jamesa

Monroea da pomogne američkom izaslaniku Robertu R. Livingstonu osigurati američke interese na

ušću Mississippija. Zadatak im je bio da kupe otočić New Orleans, mali dio Louisiane smješten

istočno od donjeg toka Mississippija.

Do početka pregovora 1803. propast francuskih izviđačkih snaga u Zapadnoj Indiji i početa

europskog rata nakon kratka primirja natjerali su Napoleona da odustane od svojih planova

stvaranja francuskog carstva u Americi. Francuzi su ponudili na prodaju ne samo New Orleans nego

i cijelu Louisianu, čitavo zapadno poriječje Mississippija. Ubrzo su se složili oko cijene od 15

milijuna dolara.

Još prije nego je kupnja Louisiane bila obavljena Jefferson je pokazao svoj interes za

zapadni teritorij poduzimanjem priprema za istraživanje pod vodstvom Meriwethera Lewisa i

Williama Clarka. Između 1804. i 1806. Lewisova se i Clarkova ekspedicija popela uz rijeku

46

Missouri do izvora, prešla Stjenjak i spustila se niz rijeku Columbiju do Tihog oceana i vratila se s

mnoštvom informacija o prostranom području koje su Sjedinjene Države priskrbile.

Tih je godina velika rijeka doseljenika išla prema zapadu. Crta regularnog naseljavanja još

nije bila doprla do rijeke Mississippi. Naseljavale su se prve nove države – Vermont 1791.,

Kentucky 1792., Tennessee 1796. i Ohio 1803.

Godine 1804. Jefferson je izabran na drugi mandat velikom pobjedom nad Charlesom

Cotesworthom Pinckneyem, sa 162 naspram 14 izborničkih glasova.

NEVOLJE NEUTRALNOSTI

Tijekom Jeffersenova druga mandata europski je rat ušao u svoju oštriju fazu. Napoleonova

se vlast protezala preko cijele kontinentalne Europe, a Britanci su postizali neusporedivu nadmoć na

moru. Kako su te dvije velike sile ulazile u konačan okršaj, jedna je drugu pokušavala uništiti

gospodarskim ratom, a Amerikanci su se kao vodeća neutralna sila našli u sredini.

Sjedinjene su Države objavile svoju doktrinu neutralnih prava, čime su proglasile pravo na

slobodnu trgovinu sa svim zaraćenim stranama. Ta je doktrina bila održiva u vrijeme ograničena

rata 16. i 17. stoljeća, ali ratovi francuske revolucije uveli su novu vrstu općeg rata, prethodnika

totalnoga rata 20. stoljeća, u kojemu su jedni narodi ratovali protiv drugih naroda. U tim

okolnostima nije bilo realno očekivati da će zaraćene strane poštivati doktrine neutralnih prava koje

su Amerikanci nastojali održati.

Jeffersonu je bilo jednako stalo kao i federalistima prije njega da izbjegne ulazak Amerike u

rat. U uvjerenju da je zaraćenim stranama američka trgovina previše potrebna da bi riskirale rat sa

Sjedinjenim Državama, poduzeo je težak zadatak da iskoristi američku trgovinu kao oružje za

prisiljavanje zaraćenih strana na poštivanje neutralnih prava.

Godine 1805. Kongres je odgovorio na britansko blokiranje američke trgovine, zabranom

ulaska neke britanske robe u američke luke. Britanci su bili voljni olabaviti svoje restrikcije, ali su

odbili odreći se u potpunosti prava na prisilno odvođenje mornara. Jefferson je zato odbio predati

sporazum senatu na ratifikaciju. Britanska su poniženja dosegnula vrhunac kad je 1807. britanski

mornarički brod Leopard iznenada otvorio vatru na američki brod Chesapeake, zaustavio ga i na

nišan odveo četiri mornara. Poput Adamsa, Jefferson se morao opirati poklicima na rat. Zakonom o

embargu iz 1807., Jefferson se nadao urazumiti Britance uskraćujući im isporuku prijeko potrebne

američke robe i prijevoza. Embargo je više naškodio američkim trgovcima i izvoznim interesima

47

nego Britancima. Nova se Engleska, čija je privreda bila uništena, a narod ogorčen, vratila u

federalističku orbitu. Kongres je povukao embargo u proljeće 1809.

MADISONOVI POKUŠAJI

Kad je Madison izabran za predsjednika, pustošenje je američke trgovačke flote od Francuza

postajalo jednako ozbiljno kao i ono od Britanaca. Na britansku je blokadu Napoleon odgovorio

nizom dekreta kojima je proglasio blokadu britanskih otoka. Iako nije imao pomorske sile, mogao je

narediti i naredio je pljenidbu američkih brodova koji su nakon podvrgavanja britanskim zakonima,

uplovljavali u francuske luke. Te su pljenidbe dosegle goleme razmjere.

Madison je pokušao zamijeniti embargo Zakonom o zabrani trgovine kojim je američkim

brodarima dana sloboda da trguju sa svim zemljama, osim s Francuskom i Engleskom. No, trgovina

je donosila toliko visoke zarade da su američki brodari radije riskirali trgujući s Britancima i

Francuzima čak i pod restrikcijama, pa je 1810. Kongres Zakon o zabrani trgovine zamijenio

mjerom koja se zvala Maconov zakon broj 2. Ta je domišljata mjera ponovno otvorila cijeli svijet

američkoj trgovini, ali je odredila da će Sjedinjene Države, čim jedna zaraćena strana ukine svoje

restrikcije protiv neutralne trgovine, ponovno uvesti zabranu trgovine s drugom zaraćenom silom.

Tako je do 1811. na sve moguće načine iskušana pacifistička, agrarno orijentirana

diplomacija gospodarske prisile, ali bez rezultata pa se činilo da su jedine mogućnosti ponižavajuće

pokorenje ili rat.

RAT IZ 1812.

Pod vodstvom Henryja Claya iz Kentuckyja i Johna C. Calhouna iz Južne Karoline,

Jastrebovi su rata bili novi naraštaj republikanskih političara, koji su nakanili istrgnuti vodstvo iz

umornih ruku Madisona. Ti su novi republikanci bili nacionalisti po odmaku od agrarnog lokalizma.

Predstavnici agrarno-komercijalnih područja 1811. i 1812. bili su Jastrebovi rata. U agrarno-

komercijalnim enklavama na Jugu i Zapadu rastući su gospodarski procvati zaustavljeni

dezorganizacijom međunarodne trgovine. Samo je rat mogao spasiti nacionalnu čast i ponovno

omogućiti povratak na put razvoja i napretka.

Velika Britanija i Francuska bile su podjednako omražene. Jedna je pogranična vojska

uništila Tecumsehovu silu kod Tippecanoea 1811. pa su republikanci iz doline rijeke Ohio tražili

48

zauzimanje Kanade. Jugozapadni su Amerikanci tražili zauzimanje španjolske Floride, a Španjolska

je opet bila saveznicom Velike Britanije. Sjedinjenje su Države polagale pravo na Zapadnu Floridu.

Zastoj gospodarskog procvata u nekoliko agrarno-komercijalnih područja, kao i

nezadovoljstvo britanskim šurovanjem s Indijancima i želja za osvajanjem Kanade i Floride ojačali

su ratnu groznicu. Osim toga bila je jaka želja da se osveti nacionalna čast i dostojanstvo.

U proljeće 1812. Madisonova je vlada bila spremna prikloniti se ratnom vrenju. U lipnju je

objavljen rat. Rat iz 1812. bio je vojni krah. Da Britanija nije bila zaokupljena Napoleonom bila bi

to potpuna katastrofa. Slaba vlada u Washingtonu i još slabije zapovjedništvo na bojnom polju

donosili su poraz za porazom. Grandiozno je zapadnjačko hvalisanje o laganom osvajanju Kanade

završilo predajom američke vojske kod Detroita.

Godine 1814. Napoleonov je poraz omogućio Britancima da više pozornosti posvete ratu u

Americi. Jedna je vojska s lakoćom zauzela Washington i spalila zgrade saveznih vlasti. Druga bi

vojska uspjela koja je dolazila iz Kanade, da se njezin zapovjednik nije uplašio uspjehom jedne

male američke flotile na jezeru Champlain. Zastrašujuća je vojna sila poslana da zauzme New

Orleans sa svrhom da od Sjedinjenih Država otme veliki dio Zapada. Tu su vojsku uništili Andrew

Jackson i njegova zapadna civilna garda. Amerikanci su se mogli ponositi pobjedama pojedinih

brodova na moru, ali to nije moglo spriječiti moćnu britansku mornaricu da uspostavi neupitnu

kontrolu na moru uzduž američke obale.

Mnoge su američke slabosti proizašle iz unutrašnjih razdora. Rat je tek bio počeo kad je

Madisonova vlada poduzela napore za njegov završetak. Sporazum u belgijskom gradu Ghentu, koji

su u prosincu postigli napokon je uspostavio stanje od prije početka rata bez spominjanja neutralnih

prava, prisilnoga odvođenje mornara ili bilo kojeg od prijepornih pitanja između dviju zemalja.

Sjedinjene su Države prošle bez gubitka teritorija zahvaljujući tome što su Britanci bili preumorni

da daljnje ratovanje.

STOLJEĆE SIGURNOSTI

Nakon rata iz 1812. započelo je stoljeće u kojem će se Sjedinjenje Države razvijati bez

ikakve vanjske opasnosti. Tu je sigurnost jamčila britanska nadmoć na moru. Potkraj rata iz 1812.

Velika je Britanija bila spremna prihvatiti postojanje Sjedinjenih Država.

Taj je zaokret u britansko-američkim odnosima bio naznačen prijateljskim rješenjem važnih

pitanja među dvjema zemljama.

49

Englesko-američko zbližavanje pridonijelo je uklanjanju američkih poteškoća sa

Španjolskom zadobivanjem Floride. Prema sporazumu koji je potpisan 1819. i ratificiran tek 1821.,

Florida je prepuštena Sjedinjenim Državama za svotu od 5 milijuna dolara. Tako su Amerikanci

dobili neupitnu kontrolu nad teritorijem do Stjenjaka i prolaz do Tihog oceana. Floridski je

sporazum dovršen u tijeku mandata predsjednika Jamesa Monroea, koji je 1817. naslijedio

Madisona.

Tijekom svog mandata Monroe je definirao američki diplomatski stav podjele svijeta i

izbjegavanje upletanja u vanjske sukobe. Nazvana Monroeovom doktrinom, ta je politika objavljena

u Kongresu 1823. Ustvrdio je da američki kontinenti više nisu otvoreni kolonizaciji od europskih

sila i upozoravao da više nema miješanja u revolucionarne nove latinskoameričke države ni širenja

europskih političkih sustava u Sjevernoj i Južnoj Americi. Zauzvrat tome, Sjedinjenje Država neće

se miješati u unutrašnja pitanja Europe.

Izjava o nemiješanju u Monroevoj doktrini bila je potaknuta strahovanjem da bi se velike

europske sile mogle ujediniti radi gušenja pobunjenih španjolskih kolonija u Americi, kao i

rastućem američkim trgovačkim interesima za latinskoameričkim tržištima.

Doktrina je imala vrlo malo učinka kratkoročno. Ipak je doktrina razjasnila američko

gledište na odnose između Starog i Novog svijeta i izrazila američko pravo na prevlast na Zapadnoj

hemisferi. Monroeova je doktrina postala temeljnim kamenom američke vanjske politike 20.

stoljeća.

10. TRŽIŠNA NASPRAM AGRARNOJ REPUBLICI 1800-TIH DO 1850-IH

GODINA

Stoljeće sigurnosti bilo je i stoljeće izuzetna napretka u Sjedinjenim Državama. Sloboda i

sigurnost pripomogli su jačanju poduzetničkoga duha i brzim promjenama koje su agrarni ideal

stavile u drugi plan.

Razdoblje do 1815. možemo smatrati najvećom prekretnicom u američkoj povijesti.

Gospodarske su promjene bile najznačajnije.

TRŽIŠNA REVOLUCIJA

Razlikujemo tri glavna razdoblja u američkoj privredi:

50

1. razdoblje izvoza osnovnih poljoprivrednih proizvoda;

2. razdoblje stvaranja nacionalnoga tržišta;

3. razdoblje industrijskog razvoja.

Bit je tržišne revolucije bila vrlo proširena podjela rada ili specijalizacija u privrednim

djelatnostima. Rezultirajući je porast učinkovitosti i produktivnosti doveo statičnu privredu u brz

razvoj. Tada je gospodarski konzervativni narod postao duboko zaražen duhom poduzetništva,

razvoja i gospodarskog individualizma.

Tržišna je revolucija procvala nakon rata iz 1812. Taj je spektakularan procvat završio još

spektakularnijim krahom iz 1819. i depresijom iz 1820-ih, nakon čega je slijedio još jedan krug

procvata i kraha iz 1830-ih. Kratki je ciklus procvata i kraha iz 1815. do 1818. proizašao

neposredno iz rata i mira.

NAPREDOVANJE PREMA RIJECI MISSISSIPPIJU

Glavni su poticaj razvoju američke privrede nakon 1815. bili brzo naseljavanje i gospodarski

razvoj Zapada do i preko rijeke Mississippi. Uspostavom mira 1815. rijeka se doseljenika slijevala

na Zapad i nastanjivala bogata prostranstva pod liberalnim Harrisonovim zakonom o zemlji. U

tijeku godina doseljavanje je dosegnulo goleme razmjere. Jaki je priljev trajao i u tijeku depresije

1820-ih. U brzom je slijedu nastalo pet novih država: Indiana 1816., Mississippi 1817., Illionis

1818., Alabama 1819. i Missouri 1821.

KOMERCIJALNA POLJOPRIVREDA

Velika ekspanzija komercijalne poljoprivredne proizvodnje u kojoj je prednjačio pamuk.

Uzgoj duhana u starim obalnim područjima Virginije i Marylanda nikad se nije oporavio od

jakog postrevolucionarnog pada, ali su se razvili novi duhanski pojasevi duž granice između

Sjeverne Karoline i Virginije i u dijelovima Kentuckyja, Tennesseja i Missourija. Proizvodnja je

procvjetala tek 1840-ih. Uzgajala se riža, trska i konoplja koja se koristila za pakiranje pamuka u

bale.

U desetljeću nakon 1815. rijeka je pšenice, brašna, kukuruza, svinjetine, govedine i stoke

počela stizati iz Staroga SZ na Istok i Jug. Farmeri na SI okrenuli su se uzgoju povrća, voća, peradi

i mliječnih proizvoda.

51

Tržišni sustav ne bi tako narastao da nije postalo moguće jeftino prevoziti velike količine

proizvoda iz jednog dijela zemlje u drugi.

DOLAZAK INDUSTRIJALIZACIJE

Prelazak s domaće radinosti na tvornički sustav najprije je stigao na Sjeveroistok. Tako se

početak američke tvornice zbio 1790.otvaranjem predionice pamuka «Almy, Brown i Slater» u

Pantucketu, u državi Rhode Islandu. Ta je tvornica proizvodila pamučnu pređu za tržište cijele

Nove Engleske i središnjih država.

Godine 1813. tvrtka «Boston Manufacturing» Francisa Cabota Lowella u Walthamu, u

Massachusettsu uvela je prvi uspješan američki tkalački stroj i sagradila prvu u svijetu potpunu

tekstilnu tvornicu koja je pod jednim krovom ujedinila sve faze proizvodnje pamučnoga platna.

Zbog povremenih su se depresija (1819., 1837. i 1857.) radni uvjeti neprestano pogoršavali

u cijeloj tekstilnoj industriji Nove Engleske. Proizvodnja je porasla, tvornice su postajale sve

opasnija mjesta rada, radno je vrijeme bilo povećano, a zarada smanjena ispod ionako visokih

razina.

Sustav tekstilne tvornice lako se primjenjivao i na proizvodnju vune, a zatim 1850-ih na

proizvodnju satova, oružja, poljoprivrednih alata, obuće (gume i kože), stakla, željeza, strojeva za

šivenje i drugih potrošačkih proizvoda. Uz pogonsku snagu vodenice, vodene turbine i nakon

godine 1860. parnog stroja te su se industrije temeljile na izuzetno bogatim prirodnim bogatstvima

zemlje i na posuđenoj britanskoj tehnologiji.

SVLADAVANJE DALJINE

Golema unapređenja prometnih sredstava bila su toliko značajna da su neki povjesničari

tržišnu revoluciju nazvali prometnom revolucijom.

Godine 1794. jedno je poduzeće otvorilo prvu veću cestu između gradova Lancestera i

Philadelphije na kojoj se naplaćivala cestarina. Ta je cesta toliko snizila troškove prijevoza,

potaknula razvoj trgovine i pokazala se tako unosnom da je uslijedio val gradnje autocesta.

Do rata 1812. većina je velikih gradova na SI bila povezana autocestama. Važnije od gradnje

cesta, osobito na Zapadu, bilo je uvođenje parobroda. Naviješteno je novo doba kad je Robert

Fulton zaplovio prvim komercijalo uspješnim parobrodom Clermont na rijeci Hudson 1807. Razvoj

52

parobrodstva na Zapadu stigao je s poslovnim procvatom na kraju rata, a 1820. bilo je 60 parobroda

na sustavu Mississippi-Ohio.

Godine 1817. newyorška je skupština odobrila gradnju kanala od grada Albanyja na rijeci

Hudson prema zapadu uz dolinu Mohawk do grada Buffala na jezeru Erie, pa je 1825. dovršen

Kanal Erie dugačak 364 milje. Uspjeh kanala Erie potaknuo je Pennsylvaniju na gradnju

konkurentnog sustava za povezivanje Philadelphije s gradom Pittsburghom na rijeci Ohio, 1830-ih

i 1840-ih su godina države Staroga SZ izgradile niz kanala koji su povezivali Velika jezera s

rijekama Ohio i Mississippi.

Gradnja je željezničke mreže 1840-ih i 1850-ih još više unaprijedila prijevozni sustav. Tek

je 1850-ih procvat gradnje željeznica dosegnuo vrhunac. U tom su desetljeću sagrađene velike

glavne pruge koje su povezivale Istok i Zapad, a do 1860. zemlja je imala više od 30 000 milja

željezničkih pruga.

Usporedo je Samuel F. B. Morse usavršio električni telegraf. Taj je izum brzo proširio,

prenoseći vijesti, gradeći tržišta i transformirajući poslovne i financijske obrasce.

Razvojem prijevoza i komunikacija povećala se gospodarska dobit i smanjili se troškovi

prijevoza robe.

PODUZETNIŠTVO I JAVNA POLITIKA

Kako je tržište napredovalo, a poduzetnički se duh ubrzavao, poduzetnici su tražili od svojih

vlada da se povežu s privatnim interesom radi ubrzanja razvoja. Najznačajnije se povezivanje

javnog i privatnog poduzetništva na državnoj i lokalnoj razini dogodilo na polju prometa.

Cestovna, parobrodska i željeznička poduzeća bila su preteča korporaciji. Te su rane

korporacije rođene iz ideje da se vlada mora ujediniti s privatnim poduzetništvom radi postizanja

ciljeva od opće koristi. Zakon je zazirao od gospodarskih udruživanja više osoba i kapitala u velika

poduzeća, i takve su korporacije smatrane opravdanim samo kada je trebalo postići neki veliki opći

cilj.

Ono što je banke učinilo vrlo profitabilnim bila je činjenica da su mogle davati više

zajmova nego što su imale kapitala. Bankarska je manija dosegla vrhunac nakon rata, a brzo je

umnožavanje banaka i bankovnih kredita uvelike pridonijelo ciklusu procvata i kraha iz 1815. –

1819.

53

Usprkos oštrim kratkoročnim usponima i padovima koje su potaknule banke, one su uvelike

pridonijele i velikom dugoročnom napretku gospodarstva svojim efikasnim poticanjem njegova

razvoja.

REPUBLIKANSKI NACIONALIZAM

Republikanci su za Madisonova nasljednika izabrali Jamesa Monroea, a godine 1820.

Monroe je bio ponovo izabran bez protukandidata.

Na čelu je Monroeova Ministarstva vanjskih poslova bio nacionalist John Quincy Adams.

Monroeov je ministar financija William H. Crawford iz Georgije, radio na osnivanju nove

nacionalne banke. Na čelu je Ministarstva rata bio John C. Calhoun, oštar pobornik jake vojske,

zaštitnih carina i savezne potpore gradnji cesta i kanala. U Kongresu je vodeća ličnost bio

predsjednik Zastupničkog doma Henry Clay. Ti su ljudi zagovarali hamiltonizam oslobođen

njegovih elitističkih prizvuka.

Mladi su republikanci 1816. progurali kroz Kongres povelju za Drugu banku Sjedinjenih

Država. Ta je institucija sa sjedištem u Philadelphiji morala imati kapital od 35 milijuna dolara u

usporedbi s kapitalom od 10 milijuna dolara koje je imala Hamiltonova nacionalna banka. Banka je

morala služiti općemu dobru davanjem pozajmica vladi i reguliranjem državnih banaka. Počevši s

radom 1817. Druga je banka pomogla osigurati ponovnu isplatu u zlatu ili srebru za sve banke, a

zatim je sama podlegla duhu procvata. U konačnici je izgubila svaku snagu obuzdavanja državnih

banaka.

Drugi veliki problem koji je proizašao iz rata bilo je očajno stanje američke industrije. Kad

je rat završio, britanski su proizvođači izbacili na američko tržište svoje uskladištene viškove

proizvoda po niskim cijenama što je značilo veliku prijetnju rastućemu američkome proizvodnome

ustrojstvu.

Carinski je zakon iz 1816. zahtijevao da se na uvezenu robu koja konkurira vodećim

američkim proizvodima poput pamuka, vunene tkanine i željeza plaća uvozna carina u visini od oko

20 do 30 posto njezine vrijednosti. Za željezo i tekstil uvedena je 1818. i 1819. dodatna carinska

zaštita.

54

NACIONALIZAM U SUDSTVU

Nalazimo velik slučaj kada su savezne vlasti iznad državnih stavile svoje odluke. Morala su

proći dva desetljeća krize i sukoba da se Amerikanci priviknu na novi svijet poduzetništva.

11. DESETLJEĆE DEPRESIJE: SEKTAŠTVO I DEMOKRATIZACIJA 1819.

– 1828.

«Panika iz 1819.» bila je prva ozbiljnija gospodarska kriza koja je pogodila američki narod u

cijelosti. Ta je panika bila jaka u Sjedinjenim Državama zbog bezobzirne ekspanzije banaka, kredita

i poduzetničkih ulaganja koja su joj prethodila.

Kad su cijene pamuka i drugih proizvoda naglo pale na svjetskom tržištu, nebrojeni su se

Amerikanci suočili s gubitkom doma, farme, radionice i druge imovine jer nisu mogli vraćati

zajmove. Banke su obustavile isplatu u zlatu i u srebru, a novčanice su izgubile na vrijednosti.

Trgovci su bankrotirali, radnici u gradovima gubili posao, a privreda je zamirala. Ta je paraliza

trajala do ranih 1820-ih, a boljitak je nastupio tek sredinom desetljeća.

Zaoštrila se klasna nesnošljivost kako su osiromašeni farmeri i gradski radnici okrivljavali

političke i poslovne čelnike. Na kraju je nastalo rastuće zanimanje za politiku, nastupilo je

nezadovoljstvo političkim vodstvom koje je dopustilo nadolazak tih nedaća i pojavio se zahtjev za

novim čelnicima.

POLITIČKO SEKTAŠTVO

Izbijanje suparničkih frakcija došlo je do izražaja 1820. oko primanja u Uniju države

Missouri kao države s ozakonjenim ropstvom. Ropstvo je bilo izvor sukoba ustavotvornoga sabora i

nekolicine kasnijih skupova. Kvekeri su jedno vrijeme svjedočili protiv ljudskog sužanjstva, a do

1804. sve su države sjeverno od Delawarea ozakonile potpuno oslobađanje od ropstva unutar svojih

granica. Ali nije bilo nikakva jačeg pokreta protiv ropstva kao moralnog i političkog zla.

Članovi Kongresa sa Sjevera više su djelovali iz moralne odbojnosti prema instituciji

ropstva nego iz ponovna rađanja tradicionalne sjevernjačke odbojnosti prema južnjačkoj političkoj

nadmoći. Veliki je dio političke moći Juga proizlazio iz ustavne klauzule da se uračunaju i dvije

trećine robova za određivanje broja zastupnika u zastupničkom domu. Primanje 1820. Missourija

55

kao slobodne države poremetilo bi ravnotežu između ropskih i slobodnih država i uništilo zaštitu

koju je ta ravnoteža osiguravala u Senatu od svih budućih protueuropskih sila.

Konačno je postignut kompromis za Missouri zahvaljujući pokretu da se zemljopisno

odvojeno područje Massachusettsa pretvori u zasebnu državu. Maine je primljen kao slobodna

država, Missouri kao ropska država i odlučeno je da se ne može stvoriti više ni jedna ropska država

na onome dijelu kupljenoga teritorija Louisiane.

POMOĆ I DEMOKRACIJA

Tisuće doseljenika na zapadu nije moglo ispuniti svoje obveze otplate zemlje po kreditnom

sustavu Zakona o zemlji iz 1800. Zbog toga je Kongres zaboravio kamate, produžio rok otplate, a

onima koji nisu mogli otplaćivati kredit dopustio je da zadrže dio zemlje razmjeran iznosu koji su

već otplatili. Ujedno je Zakon o zemlji iz 1820. ukinuo kreditni sustav i snizio najnižu cijenu

javnoga zemljišta s 2 na 1,25 dolara po jutru.

Ljudi su se obraćali državnim vlastima za pomoć u najtežem problemu koji je donijela

«panika», nedostatku novca i urušavanju piramide zajmova izgrađene u tijeku procvata. Ljudi nisu

mogli naplatiti dugove od svojih dužnika niti plaćati vlastite dugove, nije se mogla prodati imovina

i mnogim je Amerikancima zaprijetio stečaj u obliku zapljene imovine od vjerovnika i bankrot.

Skupštine su odgovorile na zahtjeve svojih birača raznim planovima izigravanja ustavne zabrane

izdavanja papirnatog novca.

Oštra politička borba oko zakona za pomoć dužnicima i usko povezano bankarsko pitanje

ubrzali su tok prema demokratskijem političkom sustavu. U većini se zemlje širok interes za

politiku pojavio tek sporadično prije 1820-ih. Većina je ljudi bila sklona prepustiti politiku onim

bogatim i društveno superiornim ljudima, zbog manjka osjećaja da vlasti imaju utjecaj na njihov

život. To je rezultiralo osobnosektaškim sustavom. Taj je sustav sankcionirala Jeffersonova

politična teorija. Jefferson je smatrao da državu trebaju voditi pametni i dobri ljudi bez upliva

naroda.

Osobnosektaški je sustav najviše odgovarao homogenim zajednicama gdje sukobi interesa

nisu bili osobito važni. Ali «panika» je osvijestila ljudima postojanje različitih i suprotstavljenih

interesa u trenutku kad su od vlade tražili međusobno proturječne vrste pomoći.

Kad su se izbori počeli pretvarati u očitovanje naroda o javnoj politici, pojavilo se

nezadovoljstvo postojećim političkim vodstvom. Glavna je meta bio bankarski sustav. Birači su u

sve većem broju izlazili na birališta da zbace postojeću vladu i počeli uvoditi novi stil demokratske

politike umjesto osobnosektaškog sustava.

56

Godine 1826. nestanak i sumnja na ubojstvo čovjeka koji je otkrio tajne Masonskog reda

uzrokovao je golemu provalu antimasonstva koja je prerasla u politički pokret i s vremenom u

političku stranku kratkoga vijeka. Mnoge masonske lože činili su najugledniji ljudi njihovih

zajednica i mnogi vodeći političari bili su masoni, pa su antimasoni napali taj red kao aristokratsku

zavjeru protiv ostalih članova društva.

Urbani je pandan antimasonstvu bio radnički pokret koji je počeo djelovati u drugoj polovici

1820-ih. Depresija i nezaposlenost pokazale su svu nesigurnost trajnoga statusa najamnoga radnika.

Najamni su radnici organizirali sindikate i proglašavalo štrajkove protiv desetsatnog radnog dana.

Na političkom su se planu ujedinili s malim poduzetnicima jer je status srednjega sloja bio jednako

ugrožen i osnovali su radničke stranke u Philadelphiji i New York Cityju. Te su stranke zagovarale

besplatno školstvo, borile se protiv zatvorskih kazna za dužnike i protiv banaka i drugih monopola.

Tržišnoj je revoluciji ostalo da demokratizira poduzetništvo i da do tada nezainteresirano

izborno tijelo upozori na važnost državnih mjera i politike. Ciklus procvata i kraha ubrzao je to

političko buđenje naroda.

IZBORI IZ 1824.

Kad su se izbori 1824. približavali unaprijed se znalo da će predsjednički kandidat biti

William H. Crawford iz Georgije, Monroeov ministra financija i miljenik. On se natjecao kao

kandidat nanovo rastućeg jeffersonizma.

Ali tog je puta sam sustav kandidacijskog sabora bio u opasanosti zbog stranačkih i osobnih

suparništva zbog kojih je Monroeov drugi mandat nije bio sličan «eri dobrog osjećanja». Nova je

Engleska izabrala ministra vanjski poslova Johna Q. Adamsa. Zapad je bio za predsjednika

Zastupničkog doma Henryja Claya, a Jug je podržavao ministra rata Johna C. Calhouna. Svi su

kandidati bili zapravo pobornici republikanskog nacionalizma.

Između tih kandidata je bilo izvjesno suparništvo koje je iskoristio Andrew Jackson. Na

izborima je Jackson dobio najviše glasova birača i izbornika, ali ni jedan kandidat nije dobio

većinu. Ustavom je bilo utvrđeno da Zastupnički dom, glasanjem po državama, bira predsjednika

između triju kandidata koji imaju najveći broj glasova. To je eliminiralo Claya, Crawforda je fizički

kolaps odstranio iz utrke, a Calhoun se povukao prije izbora. Clay je imao priliku napraviti veliki

utjecaj na Zastupnički dom u korist Jacksona ili Adamsa. Odlučio se za Adamsa koji je izabran s

neznatno većim brojem glasova.

57

MUKE DRUGOG ADAMSA

John Q. Adams bio je jedan od najsposobnijih, ali i jedan od najneuspješnijih predsjednika.

Borio se protiv najmoćnijih i političkih struja 1820-ih i one su ga pobijedile. Kad je Henryja Claya

imenovao ministrom vanjskih poslova, bijes njegovih suparnika prešao je sve granice.

Adams je pogoršao svoje probleme jer je podcijenio depresijom uzrokovanu reakciju protiv

republikanskoga nacionalizma. Adams i Clay nastojali su izgraditi Nacionalnu republikansku

stranku, temeljenu na koaliciji SI i Doline Ohija. Adams je zagovarao osnivanje nacionalnoga

sveučilišta i znanstvenog istraživanja pod pokroviteljstvom savezne vlade.

Adamsov i Clayov program razbjesnio je novojeffersonske Crawfordove pobornike, koje je

tada vodio Martin Van Buren iz New Yorka, i otjerao ih u savezništvo s frakcijama Jacksona i

Calhouna. Nazivajući sebe Demokratskom republikanskom strankom, ta je jacksonova koalicija

četiri godine blokirala Predsjednikov program u Kongresu i mučila ga na sve moguće načine.

Predsjedničke izbore iz 1828. obilježio je povratak dvostranačkog sustava u nacionalnu

politiku i pogrdno ponašanje na objema strankama kakvo se nije pojavilo od izbora iz 1800. Pitanja

se javne politike nisu gotovo ni doticala, jer se prava borba vodila samo oko toga hoće li narodni

čovjek Jackson pobijediti iskusna državnika i političkoga čelnika Adamsa. To je bilo dovoljno da

rezultira znatnim povećanjem broja birača i znatnom većinom glasova za Jacksona.

58

12. JACKONSKA ERA, 1828. – 1840.

Kad je Andrew Jackson preuzeo dužnost, sile su egalitarizma zapljusnule saveznu vladu. Na

dan kad je stupio na dužnost otvorio je primirje u Bijeloj kući bučnoj gomili iz visokih i niskih

slojeva, što je zaprepastilo stare djelatnike, ali i najavilo uvjerenje novog režima da su obični ljudi

jednako dobri kao i aristokrati. To je postigao s još većim učinkom kad je Jackson proširio „sustav

protuusluga“ i iskreno zagovarao „rotaciju kadrova“. Jackson je zauzimao stav da svaki pošteni

građanin može obnašati dužnost bilo kojeg vladinog ureda, a javne službe ne smiju biti doživotno

pod vlasništvom njihovih djelatnika.

Jackson je bio prvi predsjednik koji je radio po načelu da sam narod odlučuje o javnoj

politici, a predsjednik je jedino savezni djelatnik kojeg bira narod u cjelini, osim toga bio je siguran

da njegova politika označuje volju naroda. Jako je poveća moć predsjednika u odnosu na Kongres.

JACKONSKA POLITIKA

Za predsjednika je izabran narodni kandidat, ali nije bilo poznato kakvu će politiku slijediti

ta narodna vlada. Jackson je imao malo političkog iskustva i pretpostavka je bila da će sve ovisiti o

tome hoće li glavna osoba u vladi biti Calhoun ili Van Buren i time postati kandidatom za sljedeće

predsjedničke izbore. Calhoun je Jacksonovu Demokratsku republikansku stranku želio temeljiti na

savezništvu između Juga i Zapada, koje će smanjiti carine za Jug i liberalizirati politiku saveznog

zemljišta za Zapad. Za Calhounove planove neugodno je pitanje bilo ono o unutrašnjim ulaganjima,

koje je Zapad podržavao dok im se Jug opirao. Van Buren je želio uskratiti staru Jeffersonovu

koaliciju između južnih plantaža i „pravih republikanaca“ sa Sjeveroistoka. Ta se koalicija mogla

ujediniti na novojeffersonskoj osnovi, opiranju unutrašnjih ulaganja i nacionalnoj banci. Jedino

opasno pitanje za Van Burenove planove je carina oko koje su se Sjevernjaci i Južnjaci sve češće

razilazili. Činilo se da Calhounovi pobornici drže glavnu riječ u stranci, no dok je Jackson preuzeo

dužnost dolazi do naglog zaokreta. Calhounovi prijatelji istisnuti su iz kabineta, dok Van Buren

postaje ministar vanjskih poslova. Odnosi između Jacksona i Calhouna stalno su se pogoršavali i na

karaju je Calhoun izbačen iz stranke.

Kad je preuzeo dužnost predsjednika jedini njegovi definirani ciljevi su bili uspostava

jednostavne i ekonomične vlasti i što brža otplata nacionalnog duga. Jacksonovo raspoloženje

sličnije je Van Burenovu novojeffersonizmu nego republikanskome nacionalizmu koji je do tada

59

bio Calhonuova oznaka. Jackson je odobrio oko 10 milijuna dolara za unutrašnja ulaganja,

uključujući i neke lokalne projekte.

CARINSKI ZAKON I NJEGOVO PONIŠTENJE

Poduzeti temeljitu reviziju carina značilo je odgoditi otplatu javnog duga i prekinuti

savezništvo Sjevera i Juga koje je Van Buren nastojao ojačati. Zato Predsjednik traži od svojeg

prvog Kongresa da to pitanje tretira s „krajnim oprezom“. Rezultat toga je bila revizija carina iz

1839., koja je jedva dotakla one najstrašnije značajke carinskog sustava.

Niti jedna država nije doživjela tako nesmetan razvoj, od kolonijalnih vremena do 1819. ,

kao Južna Karolina. Niti jedna država nije bila trajno oštećena depresijom iz 1820-ih kao ona. Da bi

stvar bila još gora, povećalo se nezadovoljstvo oko pitanja ropstava što je učinilo Južnu Karolinu

osobito osjetljivom na državna prava.

Sredinom 1820- ih pobornici državnih prava podigli su bunu nezadovoljstva protiv zaštitnih

carina i gotovo su preuzeli političku premoć u državi. Kad je Kongres donio Odvratne carine 1828.

Calhounovi su pobornici zbunili svoje protivnike premašivši ih svojom oštrom agitacijom protiv

zaštitnih carina i prihvativši još radikalniju verziju doktrine državnih prava. Glasovita Doktrina o

poništenju najavljena je u tekstu „Raskrinkavanje i protest“ iz 1828., koji je Calhoun tajno napisao i

koji je objavljen kao izvješće jednog zakonodavnog odbora Južne Karoline.

Godine 1829. – 1830. nakon što su se južnokarolinci nadali da će Jacksonova vlada

progurati reformu carinskih zakona, pa su nakon vladinog neuspjeha da to učini, Calhounovi

prijatelji započeli u državi kampanju za stvarno poništenje tih zakona. Kongres je 1832. poništio

neke od najgorih carina. U međuvremenu je Calhoun otvoreno raskinuo s Jacksonom i postavio se

na čelo Poništivača. Poništivači su dobili dvotrećinsku većinu u državnoj skupštini, što je bilo

potrebno za sazivanje konvencije i u studenom 1832. državna konvencija je proglasila carinske

zakone ništavima i nevaljanima, ta je zabranila njihovu primjenu u Južnoj Karolini.

Prigrabivši od Jacksonove stranke zaslugu za reformu carina, Clay i Calhoun ujedinili su se

da proguraju jednu mjeru po kojoj su se sve carine postupno smanjivale u razdoblju od 10 godina na

jedinstvenu razinu od 20%. Kongres istodobno prihvaća Jacksonov zahtjev da donese i Zakon o

primjeni sile, koji ovlašćuje predsjednika da primijeni i vojnu silu radi provedbe zakona. Od tada

nadalje ta država i njezin magnetski čelnik Calhoun nastojali su ujediniti Jug, a neprestana je

agitacija iz toga smjera bila glavnim čimbenikom koji je poslije doveo do odcjepljenja južnih

država.

60

Zbog svoje odlučnosti da očuva uniju Jackson je sve više naginjao nacionalističkoj

interpretaciji Ustava, što je jako zbunilo Van Burena i druge državno-pravaške jacksonce. Možda je

najznačajniji rezultat krize poništenja bilo padanje državno-pravaškog raspoloženja naspram

rastućemu demokratskom nacionalizmu.

PRESELJENJE INDIJANACA

Jackson je kao praktični zapadnjak i poznati borac protiv Indijanaca, nesklon romaniziranju

o „plemenitim divljacima“, zažmirio je na oduzimanje zemlje Cherokeeja od Georgije usprkos

odluci federalnog suda. U slučajevima Narod Cherokee protiv Georfije (1831.) i Worcester protiv

Georgije (1832.) Marshallov je sud stao na stranu Indijanaca i poništio oduzimanje teritorija naroda

Cherokee, koji je provela ta država.

Proglašenjem Zakona o preseljenju Indijanaca iz 1830. i nasilno preseljenje tih američkih

starosjedioca na teritorij rijeke Mississippi jedno je od mračnijih poglavlja u američkoj povijesti.

Godine 1838. i 1839. uz velike patnje umrlo je oko 4.000 milijuna ljudi od hladnoće, gladi bolesti

na putu dugom 800 milja koji Cherokee pamte kao „Put suza“. Do 1839. još su tri od pet

civiliziranih naroda – Choctaw, Chiccasaw i Creek – silom preseljeni na Zapad uz odobrenje

Kongresa. Godine 1843. federalna je vojska gotovo istrijebila peti narod, Seminole s Floride, koji su

se pod vodstvom Osceolea odupirali preseljenju od godine 1835. Njihovo premještanje otvorilo je

oko 100 milijuna jutara plodnog istočnog poljoprivrednog zemljišta bijelcima koji su vapili za

zemljom. Zauzvrat su dobili 68 milijuna dolara, 32 milijuna jutara zemlji i prazna obećanja da će ih

savezna vlada zaštititi od budućih naleta bijelaca.

prema mišljenju gotovo svih povjesničara Jackson nije bio nimalo sklon Indijancima, ali

politika oduzimanja indijanske zemlje i njihova preseljenja počela je mnogo prije njegova izbora za

predsjednika. Čini se da je Jackson doista vjerovao da je njegova politika „pravedna i humana

politika“, koja je Indijance stavljala „izvan dometa ranjavanja i tlačenja“, no manje je sigurno da su

Jacksonu bile otvorene neke druge, svjetlije mogućnosti rješavanja toga problema.

BANKARSKI RAT

Pojavio se jedan veliki sukob između Jacksona i Druge banke Sjedinjenih Država. Iskustvo s

dugovima i depresijom učinilo je Jacksona nepovjerljivim prema svim bankama. Otkako je

Nicholas Biddle postao predsjednikom Banke 1823. godine, ona je obuzdavala brojne državne

61

banke od onih nakana kojih se Jackson bojao i većina je poslovnih ljudi i političara stekla uvjerenje

da je ona prijeko potrebna zdravoj rastućoj privredi. Kako je novi procvat jačao 1830-ih, pomogao

im je čudan saveznik – poduzetnička demokracija.

Kad je Jackson postao predsjednikom, Biddle je već planirao kako će Kongres donijeti

zakon o obnavljanju Bančine povelje, koja je istjecala 1836. godine. Staro savezništvo Adamsa i

Claya, koje se nazivalo Nacionalnom republikanskom strankom, u planu je imalo imenovati Claya

Jacksonovim protivnikom, a Clay je nagovarao Biddlea da traži produženje dozvole Banke prije

predsjedničkih izbora. Biddle se složio i u srpnju 1832. Kongres je sa znatnom većinom glasova

donio Zakon o produženju dozvole. Jackson je hitno vratio tu mjeru Kongresu uz veto i poruku

kojoj je Banku proglasio neustavnom. Jackson nije volio Banku, ali je ta poruka imala za

djelomičnu svrhu da Banku pretvori u predmet kampanje za predsjedničke izbore. Jackson je u

rujnu 1833. objavio da će od tada ministarstvo financija polagati savezna sredstava u odabrane

državne banke, tzv. štedionice ili banke miljenice.

Kao rezultat takvog stanja „panična sjednica“ Kongresa koja je održana u zimi 1833.-1834.

bila je pod jakim pritiskom da vrati pologe kako bi oslobodila zemlju do sve brojnijih bankrota,

rastuće nezaposlenosti i nezadovoljstva. Biddle je na kraju bio primoran smanjiti pritisak i tako je

sudbina Banke bila zapečaćena – dijelom stoga što je Biddleova panika pokazala da je Jackson bio

u pravu kad se borio protiv goleme moći Banke.

PONOVNI PROCVAT I KRAH

Uništenje Nacionalne banke bio je samo pirova pobjeda u Jacksonovoj široj kampanji za

reformu bankarstva uopće. Njihov je napad na nacionalnu banku bio samo prvi korak u njihovu

deflacijskom, agrarno orijentiranom programu, a nadali su se da će primjenom sustava pologa u

državnim bankama reformirati državne banke.

Tržilo se od štedionica, kao uvjet za njihovo preuzimanje pologa, od obustave izdavanje

novčanica u apoenima manjim od 5 dolara i primanje tih novčanica u poslovanjima s drugim

bankama. Time će se stvoriti stabilna potražnja kovanog novca za male transakcije a sve će banke

morati smanjiti svoje kreditne fondove i izdavanje novčanica kako bi imale dovoljne zalihe

kovanog novca za podmirivanje potražnje. Odobreno je na stotine novih državnih banaka, a

štedionice su izmakle kontroli, val inflacije se doveo je do neizbježnog vrhunca i na kraju kraha.

Godine 1836. Jackson je pokušao drastičan lijek svojom Okružnicom o kovanom novcu.

Kongres donosi odluku da se veliki savezni viškovi (oko 40 milijuna dolara) raspodijele državama.

62

Na kraju u proljeće 1837. samo nekoliko tjedana što je Jackson napustio dužnost predsjednika,

financijska je kriza u Engleskoj pokrenula val bankrota u Sjedinjenim Državama.

Slijedećem predsjedniku, Van Burenu, preostalo je da se brine o oštroj i dugotrajnoj

depresiji. On je predložio da vlada prekine svoje veze sa svim bankama i drži svoja sredstva u

vlastitoj neovisnoj riznici. Zatim predlaže da vlada prihvaća i isplaćuje samo kovanice u zlatu ili

srebru što će djelovati donekle deflacijski stvarajući stalnu potražnju za kovanicama. No prijedlog

je u biti značio da će savezna vlada oprati ruke od odgovornosti za gospodarstvo. godine 1849.

zakon je konačno donesen. U međuvremenu depresija je većinu državnih skupština prisilila na

poduzimanje neke vrste bankarske reforme. Newyorški je Zakon o slobodnom bankarstvu iz 1838.

nastojao osigurati državnu kontrolu. Taj je zakon omogućavao uvođenje bankarskog poslovanja

svakome poduzeću koje se pridržavalo određenih pravila.

Iskustvo ciklusa procvata i kraha ostavilo je obilježja na ljudima. U tijeku prvog velikog

procvata 1815. – 1819. zemlja je podlegla novom duhu poduzetništva. Depresija iz 1820-ih

proizvela je jednako jaku reakciju, ali u suprotnom smjeru – protiv banaka, lakih kredit, papirnatog

novca i poduzetničkih ambicija. Tako su povratak napretka i drugi veliko procvat, 1834. – 1837.

uzrokovali podvojenije reakcije, neki su opet ugledali neograničene mogućnosti i zagovarali

neograničeno kreditiranje, dok su drugi podržavali tvrdi novac. Velika depresija iz 1837. i njezine

dugotrajne posljedice povećale su neoagrarni strah od zavjera zakonodavnih tijela i korporacija.

Ustavi novih država Srednjeg zapada iz 1840- ih ograničili su i zakonodavnu i korporacijsku moć.

NOVA POLITIKA

Temeljna značajka nove politike je bio dvostranački sustav, koji je nakratko i neuobličeno

procvjetao oko 1800. i ponovno se pojavio i dosegao puni razvoj 1830-ih. Antijacksonijanci su u

početku bili loše organizirana koalicija Clayove i Adamsove Nacionalne republikanske stranke,

Poništavači i – iz nesnošljivosti prema Van Burenovoj organizaciji u New Yorku – demokratski

orijentirani antimasonci.

Ti se elementi nisu bili sposobni ujediniti da zaustave jacksonsku plimu za predsjedničkim

izborima 1832., ali su već počinjali učiti lekcije iz jacksonske politike.

Snažna i ujedinjena oporbena stanaka razvila se 1833. – 1834. Uzeli su ime vigovci da bi se

poistovjetili sa prijašnjim braniteljima slobode, zastupali su zdravo poslovno poduzetništvo i

program republikanskoga nacionalizama. Calhounovi su Poništivači surađivali s vigovcima

nekoliko godina, ali su se nakon 1837. vratili demokratskoj stranci. Godine 1836. nova je Vigovska

63

stranka nastojala iskoristiti postojanja političkih funkcija imenovanjem triju predsjedničkih

kandidata.

Predsjednički su izbori iz 1840. doveli na birališta najveći broj birača u povijesti. Do 1840.

te su dvije stranke bile gotovo podjednako jake ne samo na nacionalnoj razini nego i u svim

područjima , u većini država. Vigovci su i dalje imali jače uporište u poslovnim interesima,

imućnijim ljudima. Rezultat je bio da su stranke nastojale ne razlikovati se bitno u normalnim

vremenima i zadržavati gotovo izjednačen odnos snaga. Od Jacksonovih vremena do danas, uz

kratke prekide, taj je dvostranački sustav ostao prilično dobrim instrumentom pretakanja većinskoga

mišljenja u državnu politiku i istodobna smanjenja oštrice sukoba među različitim skupinama koje

tvore američko društvo.

13. ROMANTIZAM, REFORMA, ROPSTVO,

OD 1800-IH DO 1850-IH GODINA

Tek što je zemlja razvila dvostranački sustav došlo je do sukoba oko ropstva. Bilo je to doba

reforme, puno planova za brisanje preostalih mrlja koje su narušavale potpuno savršenstvo ljudskog

roda. Bilo je to doba utopizma, poškropljeno perfekcionističkim zajednicama i puno nade u brzo

usavršavanje cijeloga društva. To je doba moralo doći do zaključka da je najvidljivija uvreda

liberalnim načelima iz Deklaracije o neovisnosti nepodnošljiva.

ROMANTIZAM

U osnovi reformističkog duha tog doba bio je nosi sklop ideja i stavova nazvan romantizam.

To je bio rasprostranjen i kompliciran pokret u intelektualnoj i književnoj povijesti zapadnog

svijeta, on je poprimio različite oblike i predlagao je različite zaključke za različite zemlje,

razdoblja i osobe. taj pojam označuje središnje tendencije misli u Sjedinjenim Državama u prvoj

polovici 19. st.

Romantizam je izrastao iz prosvjetiteljstva 18. st. i bio mu je sličan. Oba pokreta drže da je

svijet stvoren za čovjekovu sreću, isticala su čovjekove sposobnosti, a nisu se bavila pravima žena.

Barem u Americi, oba su pokreta vodila u smjeru optimizma, individualizma, i liberalnih političkih

načela. No romantizam je bio reakcija proziv mehaničkog pogleda na prirodni svijet iz doba

prosvjetiteljstva i njegova naglaska na intelekt. Romantizam ne vjeruje u intelekt, nego je cijenio

čovjekove emocionalne i intuitivne osobine.

64

Američki je romantizam dosegnuo svoj najprofinjeniji i najsamopouzdaniji oblik u

transcendentalizmu, čiji su nositelji bili Ralph Waldo Emerson i intelektualci Nove Engleske koji su

dijelili njegovo vjerovanje u filozofski sustav koji je uzdizao duhovno nad prirodnim, intuitivno nad

empirijskim. Duboke romantičarske ideje bile su vidljive u svim američkim aspektima života

(spisateljstvo, slikarstvo, arhitektura). Utjecaj romantizma proširio se daleko izvan intelektualaca,

pisaca i umjetnika.

Romantičarsku je doktrinu demokracije najhrabrije tumačio jacksonijski političar i cijenjeni

povjesničar George Bancroft: „Ako osjećaj istine, pravde, ljubavi i ljepote postoji u svakom

čovjeku, onda kao neminovna posljedica proizlazi da je obična prosudba ukusa, politike i vjere

najviša vlast na zemlji.“

Bitka između Jacksona i Johna Quincyja Adamsa za predsjedničkih izbora 1828. uvelike se

tumačila kao postavljanje prirodna kreposna čovjek, proizvoda „američke granice“ naspram dobro

obrazovanom i vrlo kulturnom Adamsu, koji je imao i dodatnu manu da je većino svoje mladosti

proveo u umjerenoj okolini previše civilizirane i dekadentne Europe. Birači nikad nisu čuli za

romantizam kao sustav jedne doktrine, ali je golema pobjeda koju su na biralištima dali Harrisonu

pokazala njihov nesvjestan prelazak na neke ključne pretpostavke romantizma.

ROMANTIČNO KRŠĆANSTVO

Do duboko u 19. st. priča o vjeri u Sjedinjenim Državama bila je priča o postupnom

slabljenju nekad nadmoćnoga puritansko-kalvinističkoga duha protestantskog kršćanstva. Pod

utjecajem prosvjetiteljstva 18. st. neki su članovi profinjenih slojeva napustili kalvinističkoga Boga

i okrenuli se mističkome dalekom i dobrom Stvoritelju. Izbila je oštra polemika između liberalnih i

ortodoksnih skupina. Pod kraj stoljeća liberalni kongregacionalisti odcijepili su se i osnovali

zasebne crkve i uzeli si ime unitaristi. Isticali su temeljitu dobrotu ljudskih bića i Božju milost.

Odbacili su trojstvo i prihvatili su Boga u jednoj osobi. Dolazi do Velikog preporoda ili Drugog

velikog buđenja, a to je zapravo niz poroditeljskih pokreta koji su počeli na prelasku stoljeća, držao

je zemlju u vjerskom vrenju 25 godina, izbrisao je posljednje tragove deizma i većinu Amerikanaca

pretvorilo u protestantsku crkvu. Preporoditeljski pokret i misionarski napori na zapadu kulminirali

su 1820-ih spektakularno uspješnim evangelizmom Charlsa Grandisona Finneyja, „oca modernoga

preporoditeljstva“ i preteče kasnijih vjerskih počinitelja. Njegova doktrina zahtijevala je „rad

jednako kao i vjeru“ , ona je naznačila da bi do otkupljivanja američkog društva moglo doći

moralnim savršenstvom pojedinca. Mnogi su se prezbiterijanci i konzervativniji protestanti svih

65

grana na Jugu opirali toj težnji, ali se glavnina američkoga protestantizma postupno i nesvjesno

približavala teologiji romantizma.

UTOPIZAM I HUMANITARIZAM

Najtrajnija skupina mormoni, čiji je utemeljitelj Joseph Smith, koji je za sebe tvrdio da je

Božji prorok i da je u gornjem dijelu države New York pronašao neke zakopane zlatne ploče na

kojima se nalaze nova božanska otkrića, koja su objavljena kao Knjiga mormona. Osim vjerskih

orijentiranih utopijskih pokreta, doba romantizma stvorilo je i mnoge svjetovne utopističke

zajednice. Vjerojatno najpoznatija je Farma Brook koju je u državi Massachusettsu osnovao

svećenik George Ripley. Svjetovne utopije nisu uspijevale dobro kao one s religijskom

motivacijom.

Perfekcionistički poriv potaknuo je i širi niz pokreta sa svrhom dokidanja svakog osobnog i

društvenog zla koje je u to doba poznavalo. Prvi put su stvoreni uvjeti za obrazovanje gluhih,

nijemih i slijepih osoba. Američko misionarsko društvo koje je utemeljivalo evangeliste da prenose

Veliki preporod na Zapad, bio je jedan od prvih nacionalnih saveza. Finney je propovijedao da

obraćenje potiče raspoloženje „nesebična milosrđa“, a prvi cilj koji je trebalo otkriti bili su

alkoholičari. Lyman Beecher je 1828. osnovao Američko društvo ta promicanje trezvenosti, jer je

alkoholizam postao veliki problem. Ubrzo je većina Sjedinjenih država donijela zakon protiv

alkohola.

PRAVA ŽENA

Žene su imale važnu ulogu u reformističkim pokretima, no njihovo djelovanje bilo je

ograničeno strahovima i predrasudama muškaraca. Godine 1840. Lucretia Mott, Elizabeth Cady

Stanton i još pola tuceta Amerikanki putovale su u London na Svjetsku antiropsku konvenciju i bile

isključene iz sudjelovanja zbog svojega spola. 1850-ih godina Susan B. Anthony doživjela je

gotovo istu iskustvo u trezvenjačkom pokretu u kojem se dame moglo vidjeti, ali ne i čuti. U očima

zakona, žene su bile vječne malodobnice, štićenice muških skrbnika, bez kojeg nisu imale zasebnog

pravnog identiteta. Žene nisu mogle glasovati, imati zaposlenje, trpjele su snažnu diskriminaciju

obrazovanju i zapošljavanju i nisu imale nikakva zakonska prava na vlastite prihode. Legalno su

bile podložne svojim muževima, čak i tjelesnom kažnjavanju od njih. Do 1850-ih sve su zemlje

dopuštale udaranje žena . Osim nekoliko vrlo značajnih prodora na polju književnosti i obrazovanja,

imale su vrlo mali uspjeh.

66

Djelovanje prvih feministkinja jedva je dotaknulo živote goleme većine žena. Sestrinstvo

nije bilo snažno u prijeratnoj Americi. Usprkos reformističkome poletu toga doba, borbe u 19. st.

uvijek su bile ograničena na prava muškarca, a ne žena.

ABOLICIJA

Vjera je bila glavnim pokretačkim strojem abolicije. Mali dio društva za oslobađanje od

ropstva, uglavnom u gornjem dijelu Juga, poticala je robovlasnike na oslobađanje robova.

Američko društvo za kolonizaciju poticalo je seljenje slobodnih crnaca u Afriku. U početku je

borba protiv ropstva bila samo jedan od mnogih pokreta koji su prihvatili Tappani i njihovi

suradnici. Prekretnica se dogodila kada je jedan od Finneyjevih najsposobnijih mladih obraćenika i

učenika evangelista svoju energiju preusmjerio na abolicionizam. Upisao se na Sjemenište 1833. da

bi školovao Finneyjeve obraćenike za svećenike. U međuvremenu su se Tappanova i Garrisonova

skupina sjedinile u neprirodan savez i osnovale Američko društvo za borbu ropstva.

Iako su vodstvo proturopskog pokreta uglavnom činili bijelci, crnci su od početka bili

životno aktivni u njegovim redovima. Rasizam na koji su naišli među borcima protiv ropstva

prilično je razočarao abolicioniste crnce. Abolicionisti su zadobili potporu daleko izvan svojih

redova kad su sredinom 1830-ih godina ušli u politiku s peticijskom kampanjom u kojoj su tražili

od Kongresa da ukine ropstvo i sramotnu trgovinu robljem u Okrugu Columbia. To je bivši

predsjednik John Quincy Adams preuzeo slučaj u svoje ruke. Uz potporu sve većeg broja

Sjevernjaka predvodio je tvrdoglavu borbu protiv pravila šutnje sve dok nije ukinuto 1844.

JUG I ROPSTVO

Kršćanska i liberalna Deklaracija o neovisnosti odnosili su se na južnjake jednako kao i na

Sjevernjake. U tijeku druge polovice 18. st. mnogi istaknuti čelnici na Jugu oslobodili su svoje

robove, i proglašavali su ropstvo nespojivim s idealima revolucije. Južnjačko se raspoloženje počelo

kretati prema smjeru koji će u konačnici dovesti do građanskog rata. Temeljni uzrok promjenama

bila je tržišna revolucija. Do kraja 18. st. uporište ropstva bilo je duhansko područje Zaljeva

Chespeake u Virginiji i Marylandu. Gospodarska depresija nakon revolucije na tom području

uzrokovala je širenje proturopskog raspoloženja i pružila je neke osnove Jeffersonovoj nadi da bi ta

institucija mogla iščeznuti. Južna Karolina je bila jedina država koje je dopustila obnovu barbarske

vanjske trgovine robljem prije nego što ju je Kongres zabranio 1808.

Najveća ekspanzija plantažnog ropstava dogodila se u tijeku godina nakon procvata rata iz

1812. , kad je preplavila novootvorene prostore Alabame, Mississippija i Lousiane. Oko četvrtine

67

obitelji bijelaca je posjedovalo robove, a samo je 12% pod te robovlasničke manije imalo po 20

robova.

Thomas Jefferson je smatrao da će zbog duboke nesnošljivosti između bijelaca i crnaca

oslobađanje crnaca biti nezamislivo bez nekoga plana za preseljenje oslobođenih crnaca iz

Sjedinjenih Država. Uvjerenje da te dvije rase ne mogu živjeti jedna pored druge u slobodi dobilo je

snažan poticaj 1790-ih kad su se robovi obližnjeg francuskog zapadnoindijanskog otoka Santo

Domingo digli na ustanak i ubili ili protjerali u progonstvo tisuće svojih bivših gospodara. Bijelci

na Jugu postali su ovisniji o ropstvu kao gospodarskoj instituciji, to su sve više bojali svojih robova,

i sve su više nastojali zadržati ropstvo kao instituciju za nadzor toga opasna pučanstva.

Stvarna pobuna dogodila se u kolovozu 1831. kad je rob Nat Turner poveo ustanak u

grofoviji Southampton u Virginiji. Do ugušenja ustanka ubijeno je više od 60 bijelaca. 1830-ih dok

su južnjaci i Sjevernjaci još uvijek bili zaokupljeni Jacksonovim političkim pitanjima,

abolicionističke su peticije izazivale tako oštre polemike u Kongresu da se moralo donijeti pravilo

šutnje. Svađa oko ropstva preselila se u središte političke pozornice i ostala je tamo do prolijevanja

krivi.

14. „OČITA SUDBINA“ I STRANAČKI SUKOBI,

1840. – 1852.

Vigovski i demokratski čelnici su se početkom 1840-ih nastavili međusobno tući oko carina,

nacionalne banke i unutrašnjih ulaganja, ta stara pitanja nisu više zaokupljala Amerikance kao u

doba Jacksona. Prvi put u američkom iskustvu izgledalo je da postoji granica jeftinoj i plodnoj

zemlji. Od 1820-ih američki su se doseljenici slijevali u Teksas gdje su se 1836. pobunili protiv

meksičke vlasti, porazili su meksičku vojsku i organizirali su se u neovisnu republiku u nadi

sjedinjenja sa Sjedinjenim Državama. Rastući je polet za teritorijalnom ekspanzijom još više zbunio

već zamršenu političku situaciju i istodobno podigao jednu pitanje. 1840-ih vigovci i demokrati još

su se uvijek tukli oko neodlučnih starih piranja koja više nisu uznemirivala birače, a obje su strane

bile zbog različitih razloga demokratizirale. Rastuća je nesnošljivost između Sjevera i Juga postala

previše vidljiva da bi se izbrisala iz svijesti.

68

TIPPECANOE – I TYLER

Predsjednik Harrison sazvao je posebnu sjednicu Kongresa da donese tradicionalni vigovski

program – ukidanje sustave neovisne riznice, osnivanje nove nacionalne banke, donošenje viših

zaštitnih carina i plana raspodjele prihoda od prodaje feudalnog zemljišta među državama. Mjesec

dana nakon toga predsjednik je umro i ostavio je vigovski program na milosti i nemilosti taštom i

potpredsjedniku Johnu Tyleru iz Virginije. On je uništio sve dijelove Vigovskoga programa osim

viših carinskih stopa i natjerao Claya da prihvati sustav prvokupa koji mu se nije sviđao. Velika

većina vigovskih članova Kongresa okrenula se protiv Tylera i izbacila ga je iz Vigovske stranke.

Od 1836. – teksaške revolucije, proturopski su ljudi osuđivali to pitanje kao zavjeru

južnjačkih osptrukcionista u Kongresu da prošire područje ropstva, a čak je i Jackson odgodio

priznavanje te nove republike sve do Van Burenova izbora za predsjednika. Mogućnosti stranačkog

sukoba oko teksaškog pitanja povećale su se kad je Tyler doveo Calhouna za ministra vanjskih

poslova kako bi dovršio tajene pregovore za sklapanja sporazuma o pripojenju Teksasa. Sporazum

je bio potpisan i dostavljen Senatu u travnju 1844.

PREDSJEDNIČKI IZBORI IZ 1844.

Ako Van Buren nije moga skupiti dvotrećinsku većinu glasova, onda to nije moglo uspjeti

niti njegovom vodećem protivniku Lewisu Cassu iz Michigana. Nedugo prije toga James K. Polk

pretrpio je dva uzastopna poraza u kampanjama za guvernera Tennesseeja, ali je bio gotovo jedini

član Demokratske stranke s velikim istaknutim ugledom koji je mogao zadobiti povjerenje svih

sukobljenih frakcija. Nakon što je burnim odobravanjem imenovala Polka, konvencija je prihvatila

pretreformu kojoj je pozvala na „ponovno zauzimanje Oregona i ponovno pripojenje Teksasa u

najskorijemu mogućemu trenutku.“ Nadolazeći izbori su porazili gotovo podjednaku podjelu

narodnih snaga koji je bio proizveo dvostranački sustav. Polk je dobio 49,6% glasova naspram

48,1% za Claya. Početkom 1845. Kongres je odobrio zajedničkom rezolucijom umjesto sporazuma,

primanje Teksasa kao jedne od Sjedinjenih Država.

69

POLKOVA VLADA

Polka je bio jedan od najučinkovitijih i najmarljivijih ljudi koji je ikada upao u Bijelu kuću.

On je bio staromodan jacksonijski demokrat. Želio je ponovnu uspostavu sustava neovisne riznice i

dobio ga je od svoga prvog Kongresa 1846. Želio je drastično smanjiti carine i isti mu je Kongres

dao carinski zakon. Želio je smanjenje već ograničenih feudalnih izdataka za unutrašnja ulaganja.

Tako je pod njegovom vlašću konačno uspostavljena tradicionalna demokratska politika, koja je

ostala u biti nepromijenjena do građanskog rata. Početkom 1840-ih američki su doseljenici počeli u

znatnom broji pristizati u Oregon i dovoditi u pitanje posjedovanje zemlje uz dobro etablirane

britanske ispostave tvrtke Hudson Bay. Neko je vrijeme prijetila opasnost od rata, ali su obje strane

bile spremne prihvatiti bilo kakvo rješenje. Polk se potrudio da taj nagovještaj dopre do Britanaca,

jer ako oni naprave pravedan prijedlog on će ga prenijeti Senatu radi dobivanja savjeta. Prijedlog je

stigao u lipnju 1846. a Senat je savjetovao njegovo prihvaćanje.

MEKSIČKI RAT

Nema dvojbe da je Polk odlučio priskrbiti golemo područje između jugozapadne granice

Sjedinjenih Država i Tihog oceana, i također je namjerno izazvao rat kad su Meksikanci odbili

prodati to područje. Meksiko je izborio neovisnost od Španjolske 1821. i postao je mlada republika.

Pripojenje Teksasa Sjedinjenim Državama smatrali si činom agresije i prekinuli su diplomatske

odnose. U tom je trenutku Polk ušao u Bijelu kuću, a jedan od njegovih privih poteza bio je slanje

američke vojske na zapadnu granicu Teksasa radi otklanjanja eventualnog napada od Meksika do

dovršetka formalnosti oko pripojenja. Nakon toga poslao je jednog izaslanika u Meksiko s ponudom

da Sjedinjene Države preuzmu naknadu imovine američkim građanima izgubljene u tijeku

meksičke revolucije, ako Meksiko prihvati granicu na Rio Grandeu. Američki je izaslanik imao

nalog da pokuša kupiti Novi Meksiko i Kaliforniju. Meksikanci nisu pokazivali spremnost na

početak redovnih diplomatskih pregovora, Polk je odlučio uzeti u obzir to odbijanje kao povod za

rat. Već je izdao naređenje američkoj vojski da krene do Rio Grandea i spremao se zatražio do

Kongresa objavu rata. Meksikanci su ga u međuvremenu preduhitrili u napadu.

Meksičke su snage susrele jednu američku patrolu istočno od Rio Grandea i tako je došlo do

okršaja u kojem je 16 američkih vojnika ubijeno. Rat je objavljen 13. svibnja 1846. Meksički je rat

bio vojno najuspješniji američki rat. General Zachary Taylor poveo je vojsku na Rio Grande u

70

središnji dio Meksika i u veljači 1847. kod Buena Vista odnio je sjajnu pobjedu nad superiornim

meksičkim snagama od zapovjedništvom generala Winfielda Scota iskrcala se u Vera Cruzu na

obali Meksičkog zaljeva i do rujna okupirala neprijateljski glavni grad Meksiko City.

Polk je poslao Nicholasa D. Trista da ugrabi bilo kakvu priliko za postizanje sporazuma o

misu koji bi Sjedinjenim Državama priskrbio željeni teritorij. Kršeći nalog da se vrati kući, Trist je

nastavio s radom i postigao je Sporazum iz Guadelupe Hidalgao, a potpisan je u veljači 1848. Tim

je sporazumom Meksiko priznao granicu na rijeci Rio Grande i prepustio je Novi Meksiko i

Kaliforniju Sjedinjenim Državama, a one su zauzvrat trebale preuzeti potraživanja svojih građana

od Meksika i platiti Meksiku 15 milijuna dolara. Polk je potpisao Tristov sporazum i Senat ga je

ratificirao.

PREMA PRVOJ SECESIONISTIČKOJ KRIZI

Sjedinjene Države su izašle iz meksičkog rata s podjelama i nesuglasicama nego ikad. Na

istoku i među vigovcima meksički je rat od početka bio nepopularan kod mnogih ljudi zbog

agresivnog karaktera. Rat je pomogao da se tisućama sjevernjačkih glava razbistri uvjerenje da se

ne smije dopustiti širenje područja ropstva i njegove političke moći. U ljeto 1846. Kongres je

raspravljao o zakonu koji se trebalo izdvojiti novac za pregovore s Meksikom, jedan je demokrat iz

Pennsylvanije David Wilmont ponudio amandman koji kaže da ropstvo treba zauvijek zabraniti na

cijelom meksičkom teritoriju koji su Sjedinjene Države trebale dobiti. Wilmotov je uvjet razbjesni

južnjačke članove Kongresa i uzrokovalo je snažnu buru koja će u tri godine dovesti zemlju na rub

secesije i građanskog rata.

Zapadnjaci su prihvaćali Wilmotove uvjete. Polk je napravio ozbiljnu pogrešku kad je

objavio da ni pod kojim uvjetima neće napraviti drugi mandat. Sve mu je manje polazilo za rukom

kontrolirati demokrate u Kongresu potkraj njegova mandata, a ekstremist su sa Sjevera i Juga

odbacivali i njegove i sve druge pokušaje pronalaženja kompromisnoga rješenja. U toj su se

atmosferi dogodili izbori 1848.

Razlike unutar Demokratske stranke bile su vidljive, jer je Polkovo stajalište neprihvaćanja

drugoga mandata uzrokovalo drugu unutarstranačku borbu oko imenovanja predsjedničkoga

kandidata. Dominacije su velikih stranaka uzrokovale osnivanje jake natriopske treće stranke.

Gorljivi su protivnici ropstva virgovci organizirali stranku Slobodne zemlje i za svoju platformu

uzeli su Wilmotov uvjet. Ubrzo su ime se pridružili „prijatelji suša“ ili Van Burenovi demokrati.

Nova je stranka imenovala Van Burena za predsjedničkog kandidata i Charlesa Francisa Adamsa,

71

vigovskog sina Johna Quincyja Adamsa, za potpredsjedničkoga kandidata. Taylor je spretno

pobijedio, dok su slobodnozemljaši skupili znatan broj birača i imali devet članova u

Zastupničkome domu.

KOMPROMIS IZ 1850.

Radikalni su južnjaci zahtijevali odcjepljenje Juga ako se Wilmotov uvjet primijeni u bilo

kojem obliku na bilo koji teritorij. U toj je krizi novi predsjednik podupirao Kalifornijce da zaobiđe

fazu statusa teritorija, da načine državni ustav bez ovlaštenja Kongresa i izravno zatraže primanje

Kalifornije kao slobodne države u Sjedinjene Države. U prosincu 1849. sastao se privi Taylorov

Kongres na pragu ga je čekao zahtjev za primanje slobodne Kalifornije u uniju.

Henry Clay iznio je niz prijedloga kako bi se sva dvojbena pitanja proizašla iz ropstva riješila „u

paketu“:

1. da se Kalifornija primi kao slobodna država;

2. da se preostali dijelovi teritorija dobivena od Meksika organizira u dva teritorija, Utah na

Sjeveru i Novi Meksiko na Jugu, a da status ropstva u njima riješe njihovi žitelji. Da teritorij

Utaha osigura vlast za veliku skupinu mormona koji su se na obale Velikog slanog jezera

doselili 1846. nakon što su bili protjerani iz svojih naselja u Missouriju i Illionoisu. Meksiko

je tvrdio da se njegov teritorij proteže do gornjeg toka rijeke Rio Grande i obuhvaća Santa

Fe i polovicu stare španjolsko-meksičke pokrajine Novi Meksiko. Stoga je Clay dalje

predloži da:

3. Teksas odustane od svojih potraživanja na području Novog Meksika, a Sjedinjene Države će

zauzvrat preuzeti teksaški javni dug;

4. da se u Okrugu Columbia ukine trgovina robljem, ali ne i ropstvo i

5. da se postroži stari feudalni Zakon o odbjeglim robovima iz 1790., čije provođenje nailazi

na Sjeveru na sve više otpora i prepreka.

Golem je otpor pružio i predsjednik Taylor, kao i mnogi koji su bili čvrsti u svojem stajalištu da

ropstvo treba odlučno zaustaviti. Nakon Taylorove smrti 1850., naslijedio ga je Millard Fillmore.

Uspjeh je kompromisa ovisio o spremnosti uznemirenoga donjega Juga da ga prihvati. Većina je

političara posvuda prihvatila kompromisne mjere kao „krajnje rješenje“ polemike oko ropstva. Na

predsjedničkim izborima 1852. pobijedio je demokratski kandidat Franklin Pierce.

72

15. KUĆA SE DIJELI, 1843. – 1860.

1950-e se godine bile razdoblje nezapamćena gospodarskog razvoja i blagostanja, vrhunac

tržišne revolucije i još većeg napretka industrijske revolucije. Sam proces gospodarskog razvoja i

fizičke ekspanzije uzrokovao obnovu stranačkih sukoba koje je mogao razriješiti samo građanski

rat.

VRHUNAC TRŽIŠNE REVOLUCIJE

Između 1843. i 1857. razvijeno je tržišno gospodarstvo dobilo priliku da pokaže što može

učiniti u razdoblju bez veće depresije. Između 1844. i 1854. ukinuta je vrijednost proizvedenih

dobara porasla 69%. Proizvodnja po radniku je porasla 10% 1840-ih, a 23% 1850-ih. Do 1850-ih

Sjeverozapad je premašio Sjeveroistok u proizvodnji pšenice. Pakiranje mesa i proizvodnja

kukuruza i svinja povećale su se jednako spektakularno. Slično je na Jugu urod pamuka porastao

60% 1840-ih i 100% 1850-ih. Proizvodnja šećera u Louisiani porasla je 4 puta do sredine 1830-ih

do 1859. 1790-ih se prvorazredan radnik mogao kupiti za 300 dolara, a 1840. cijena je porasla na

1000 dolara, a do 1860. otišla je na 1500 dolara. 1850-ih prometni je sustav doveden u punu

funkciju gradnjom velike željezničke mreže. Dolazi do velikog doseljavanja iz inozemstva.

INDUSTRIJSKI RAZVOJ

Zaokruživanjem prostorna i unosna nacionalnog tržišta napravilo je pripremu za industrijsku

revoluciju u Sjedinjenim Državama. Rastuća poplava komercijalnih usjeva, pogotovo pamuka,

pokrenula je prometnu revoluciju i stvaranje nacionalne tržišne privrede. Zapadni su predjeli bili

nerazvijeni, a Jug je bio pretežito poljoprivredni. Farmerski su poslovi zapošljavali gotovo 60%

radne snage, 12% zaposlenih je u industrijskoj proizvodnji, a ostatak radne snage bio je u

trgovinskim ili uslužnim djelatnostima. Industrijski razvoj i nova tehnologija bili su značajni za

razvoj gradova.

Uoči građanskog rata Sjedinjene Države su bile poljoprivredna zemlja, ali su po

industrijskoj proizvodnji bile druga zemlja poslije Engleske, a uskoro će postati vodeća industrijska

zemlja svijeta. Strukovni sindikati organizirali su g, a uskoro će postati vodeća industrijska zemlja

svijeta. Strukovni sindikati organizirali su gradske federacije u New Yorku i Philadelphiji. Radničke

73

su stranke ušle u politiku i bilo je štrajkova za desetsatni radni dan. 1834. osnovan je Nacionalni

strukovni sindikat. Štrajkovi su bili brojni i dovoljno uspješni, tako je sredinom 1850-ih desetsatni

radni dan bio općeprihvaćen.

PONOVNI SUKOB

Između 1850. i 1860. federalna je vlada dodijelila 18 milijuna jutara zemljišta kao pomoć

gradnji 45 željeznica u deset država. Pitanje carina nije više uzrokovalo strasti, jer je industrija na

Sjeveru procvjetala pod niskim carinama iz 1846. Sjever je 1850-h naglo premašio Jug po broju

stanovnika i potencijalnoj političkoj moći. Sjevernjaci su pokazivali veliko protivljenje ropstvu

blokiranjem provedbe krutoga Zakona o odbjeglim robovima, koji je bio jedna od malobrojnih

ustupaka Jugu u Kompromisu iz 1850.

1850-ih prva je knjiga, roman Harriet Beecher Stowe Under Tom’s Cabin bila osjećajan

prikaz okrutna utjecaja ropstva na neke dojmljivo dočarane likove robova. Druga je knjiga

Impending Crisis of fhe South Hintona Rowana Helpera, bila vrlo dojmljiv dokaz jednoga

nerobovlasnika iz Sjeverne Karoline da je ropstvo strahotno za nerobovlasničku bjelačku većinu na

jugu. Obje su knjige ne samo žigosane nego i oštro zabranjene na Jugu, dao su na Sjeveru stekle

veliko čitateljstvo i pridonijele jačanju proturopskoga raspoloženja.

Predizborna kampanja iz 1850-ih pokazala je da je jedinom velikom nacionalnom strankom

ostali demokrati. Sjeverni su se demokratski političari borili jedan protiv drugoga za napredovanje u

stranci i u feudalnoj vladi tako da udovoljavali južnjačkim zahtjevima kako bi zadobili potporu na

Jugu. Jug je 1850-ih tražio pravo na širenje ropstva. Bio je to i pokušaj jačanja, stvaranjem novih

ropskih država, opadajućega udjela Juga u predstavničkim tijelima federalnih vlasti. Jug je od

sjevera zahtijevao da prizna moralnu legitimnost ropstva priznajući mu pravo da se razvija i tako

oslobodi bjelački dio Juga nepodnošljiva tereta opravdavanja i obrane društvenog sustava koji se

nije mogao niti opravdati niti obraniti.

TERITORIJALNO PITANJE

1850-ih godina postao je jasno da više nema mjesta novim ropskim državama unutar granica

Sjedinjenih država u političkim okolnostima kakve se tada prevladavale. Sama je geografija

priječila širenje ropstva po sušnim pustarama Novoga Meksika i Utaha. Piercerova vlada je

74

pokušavala kupiti Kubu od Španjolske. Taj se pokušaj zbog svoje nestranačke osnove svidio

nacionalistički orijentiranoj skupini „Mlada Amerika“, koja je željela nastaviti ekspanzionizam iz

1840-ih.

Atchison se pridružio skupini moćnih južnjačkih senatora koji su bili uporni da ne propuste

ni jedan teritorijalni zakon koji ne sadrži klauzulu o poništenju zabrane ropstva iz Kompromisa oko

Missourija. Douglas je popustio njihovu zahtjevu da namakne dovoljan broj glasova sjevernjačkih

demokrata za donošenje toga zakona, pa je tako donesen Zakon Kanas-Nebraska iz 1854. Tim

zakonom pamučno-ropski imperijalizam opasno je zaprijetio slobodnotemljačkom imperijalizmu.

Neposredna je reakcija bila organiziranje nove stranke na Sjeveru, koja se nazva Republikom, s

glavnom svrhom da se odupre i najmanjemu širenju područja ropstva. Kad je predsjednik Pierce

ponovno popustio južnjačkome pritisku i priznao proropsku skupštinu izabranu velikim dijelom

ilegalnim glasovima iz Missourija, razbješnjeni su slobodnozemljaši izabrali vlastitu skupštinu i

guvernera. Ono što je Jug uistinu tražio bilo je formalno priznanje njegovih prava da vodi svoje

robove na teritorije, tj. priznanje legitimnosti ropstva.

BUCHANAN JE UZJAHAO OLUJU

Nova Republikanska stranka je privukla veliki broj bivših vigovaca i ogorčenih demokrata, i

rasla je velikom brzinom na sjeveru. Kako su se bližili demokratski izbori 1856. demokratima je

zaprijetila još jedna stranka, tzv. „Amerikanci“ ili neznalice, koji su privlačili antidoseljenički i

antikatolički raspoložene ljude. Demokratska nacionalna stranka imenovala je Jamesa Buchanna za

kandidata. Glavna značajka tih izbora bilo jak nastup nove Republikanske stranke, čije je kandidat

bio Johan C. Fermont, za kojeg su glasovale sve osim pet slobodnih država.

Nedugo nakon Buchamova preuzimanja dužnosti u ožujku 1857. južnjačka je većina u

Vrhovnome sudu podržala tu južnjačku tvrdnju u glasovitu slučaju Dreda Scota. Kad nije uspio

dobiti pošteno očitovanje o pitanju ropstva u Kansasu, predsjednik je predlagao južnjačkome

pritisku i potpisao je proropski državni ustav koji je načinila notorno nedemokratski izabrana

konvencija u Lecomptonu. Zato se senator Douglas i nekolicina sjevernjačkih demokrata digla

protiv Predsjednika i blokirali su primanje Kansasa pod ustavom iz Lecomptona. Na vrhuncu

kansaske krize 1857., zemlju je zadesilo daljnje zaoštravanje jake financijske krize. Kongres je

donio carinski zakon iz 1857. koji je zaštitne carine snizio na najnižu razino od 1812.

Val vjerskih preporoda, koji je uslijedio nakon financijskoga kraha, pojačao je uznemirenost

javnosti i sjevernjačku moralnu osjetljivost na piranje ropstva.

IZBORI IZ 1860.

75

U tim nesređenim okolnostima nadolazeći su predsjednički izbori počeli zasjenjivati

polemiku oko ropstva. Stehhen A. Douglas bio je vodeći pretendent za demokratskog kandidata i

vjerojatno jedini demokrat koji je na Sjeveru mogao dobiti dovoljno potpore da bude izabran. On je

bio u teškoj dvojbi, da bi bio izabran morao je ublažiti južnjačke sumnje proizašle iz njegov

protivljenja ustavu iz Lecomptona. U međuvremenu je na ponovnim izborima za Senat morao

pobijediti vodećega republikanca, mudrog odvjetnika Abrahama Lincolna. Bilo je sedam rasprava

među njima, u kojima je Douglas nastojao izbjeći svoj neugodan položaj zauzimanjem nejasnoga

stava. S jedne strane je zadržavao svoju doktrinu narodne suverenosti, ali je u isto vrijeme

uvjetovao birače Illinoisa, što će poslije biti prozvano Freeportsom doktrinom, da se robove neće

nikada moći uspješno održati na nekom teritoriju, osim ako je teritorijalna skupština već donijela

zakon o robovima ili neki drugi pozitivan propis za zaštitu ropstva i odnos prema vlasništvu nad

robovima.

Douglas je pobijedio neznatnom većinom na senatorskim izborima Skupštine Illinoisa, ali ga

je njegova Freeporska doktrina učinila za južnjaka još neprihvatljivijim za predsjedničke izbore.

Lincoln je izašao iz te rasprave kao vodeća republikanska ličnost koje je sve više podupirala

moderne ideale „slobodne zemlje, sloboda rada i slobodnih ljudi.“

Južnjačka je nesigurnost dosegla vrhunac i gotovo prešla u histeriju 1859. U tim se

okolnostima sastala nacionalna konvencija Demokratske stranke u Charlestonu, u Južnoj Karolini u

travnju 1860. Radikalni su južnjaci tražili da konvencija prihvati njihov zahtjev za donošenjem

kongresnog zakona o robovima. Kad je većina koja je podupirala Douglasa to odbila, izaslanici

osam država donjeg Juga se povuklo i konvencija se morala prekinuti. Sastale su se dvije

demokratske konvencije u Baltimoru, ona u kojoj su prevladavali sjevernjaci proglasila je Douglasa,

ona u kojoj je prevladavala južnjačka većina proglasili su Johna C. Breckinridgea. Republikanci su

se sastali u Chicagu i imenovali su Abrahama Lincolna, a unionistički vigovci su ubacili u igru

Johna Bella kao četvrtoga kandidata. Birači u slobodnim državama birali su između Lincolna i

Douglasa, u ropskim su državama birači odlučivali između Bella i Breckinridgea. Lincoln je

pobijedio u slobodnim državama, Breckinridge je pobijedio u većini Juga, Bell je pobijedio u trima

pograničnim ropskim državama, a Douglas je bio odmah iza Lincolna po broju glasova i dobio je

dobio je izborničke glasove samo u Missouriju i u polovici Ney Jersiya.

76

ODCJEPLJENJE

Izborom Lincolna Južna Karolina je mogla krenuti u pohod. Sazvala je državnu konvenciju

na kojoj je ta Država Palmica formalno opozvalo svoju ratifikaciju federalnog Ustava, 20. prosinca

1860. U šest je tjedana im stopama krenulo šest država Zaljeva: Mississippi, Florida, Georgija,

Alabama, Louisiana i Teksas. Odcjepljene su države poslale izaslanike u Montgomery. u državu

Alabamu, organizirale su se kao Konfederalne američke države i izabrale su Jeffersona Davisa iz

Mississippija za svojeg predsjednika.

16. GRAĐANSKI RAT, 1861. – 1865.

Kad je Abraham Lincoln ustao da održi svoj uvodni govor 4. ožujka 1861. nikome nije bilo

jasno kako pristupiti problemu secesije. Abolicionistička je manjina prozivala na sveti rat za

oslobađanje robova. Na Sjeveru je sve više raslo većinsko uvjerenje da Uniju treba nekako sačuvati,

ali nije bilo nekakve zakonske podloge za vojnu prisilu nad odcijepljenim državama. Rat koji je na

kraju došao, nije bio rezultat ničije namjere, nego niza okolnosti čiji je ishod samo na negativan

način odrazio svjesnu kolektivnu volju Sjevera i Juga. Ako je i postojala ikakva vidljiva volja koja

je utjecala na ishod događaja, bila je to volja Abrahama Lincolna.

LINCOLN I SECESIONISTIČKA KRIZA

Lincoln, odvjetnik-političar iz Illinoisa, izabran je za predsjednika manjinom glasova birača.

Zapravo je bio blokirao sve pokušaje za postizanje kompromisa tako što se privatno suprotstavljao

svakome nastojanju koje je ostavljalo imalo prostora širenju ropstva. On nije bio spreman povesti

križarski rata za oslobođenje robova. Želio je da ropstvo isključi s teritorija kako bi „bijeli ljudi

mogli naći dom“. Lincolnov je uvodni govor otkrio vođu neslućenih veličina i njegovo političko

stajalište oko kojega se moglo okupljati Sjevernjačko mišljenje.

Rječitošću kakvu nije dosegao ni jedan predsjednik poslije Jeffersona, zauzeo se za

očuvanje Unije. Njegov je govor imao i jednu čeličnu strunu. Lincolna je rekao da je Unije vječna,

svaki je nasilna čin protiv vlasti Sjedinjenih Država „buntovan ili revolucionaran“ i onu izjavu treba

shvatiti „kao objavljenu nakanu Unije da je odlučna braniti se i održati se“. Iako savezna vlada neće

77

početi neprijateljstvo, rekao je Jugu, ona će „držati, zaposjedati“ savezne utvrde i drugu imovinu u

odcijepljenim državama i ubirati tamo carinu.

Lincoln se jasno opredijelio za put koji je izravno doveo do jednoga od najkrvavijih ratova

u povijesti. Njegov cilj nije bio rat, on je nastojao ojačati očito unionističko raspoloženje na

gornjem dijelu Juga. Izglede za oružani sukob povećavali su vatreniji secesionisti, koji su bili

spremni uzrokovati krizu kako bi natjerali gornju Jug da se odluči kojoj će se strani prikloniti.

Pitanje rata ili mira došlo je do odlučujuće točke Charlestonu, u Južnoj Karolini. Lincoln je

izvijestio konfederalne vlasti da šalje pomorsku ekspediciju radi obnavljana zaliha utvrde Sumter.

Ove su odgovorile nalogom svojemu generalu u Charlestonu da zatraži hitnu evakuaciju te utvrde i

da je u slučaju odbijanja bombardira. Zahtjev je postavljen i bio odbačen, a 12. travnja 1861.

konfederalna je obalna straža otvorila vatru. Zato je Lincoln zatražio od država 75.000 vojnika.

Sreća se okrenula protiv secesionista kad se snažno unionistički zapadni dio Virginije odcijepio od

Virginije i postavio temelje novoj državi, Zapadnoj Virginiji, pod okriljem Unije.

POČINJE RAT

Duh ratnog vrenja zapljusnuo je obje strane u proljeće 1861. Sjevernjaci su se nadali

kratkotrajnomu i laganu ratu, a Južnjaci su bili nesvjesni goleme premoću u ljudstvu i materijalnim

sredstvima protiv koje će se morati boriti. Pet i pol milijuna ljudi u jedanaest konfederalnih država

trebalo se suočiti s 22 milijuna ljudi u 23 unionističke države.

Sjever je imao Abrahama Lincolna, a s druge strane Konfederacija je imala slabije vodstvo,

Jefferson Davis nije imao ni političkog ni vojnoga dara svojega jenkijevskog suparnika. Početni su

uspjesi Juga bili dijelom rezultat strateške prednosti vođenja obrambenoga rata, a Sjever je bio

primoran napasti i ne samo zauzeti nego i okupirati Jug.

U prvoj većoj bitci, u srpnju 1861. unionističku su vojsku generala Irvina McDowella od

30.000 vojnika odbile manje konfederalističke snage kod mjesta Bull Run Sjevernoj Virginiji.

Lincolnov je sljedeći zapovjednik, 34-godišnji general George B. McClellean, bio sjajan bojni

administrator, ali nije i sposoban zapovjednik na bojnome polju. Kasnije toga ljeta (29. i 30.

kolovoza) Lee je potukao još jednu unionističku vojsku pod zapovjedništvom Johna Popea u bitci

kod Bull Runa.

U jednoj od najodlučnijih bitaka toga razdoblja znatno je brojčano nadmoćnija unionistička

vojska (70.000 Sjevernjaka naspram 40.000 konfederalista) nanijela tako velike gubitke

konfederalističkim snagama da se Lee morao povući u Virginiju. U samo jednom danu obje su

78

strane imale oko 12.000 stradalih. Tri su dana najveće bitke toga rata konfederalisti u svim

uniformama u neprestanim naletima napadali na učvršćene unionističke položaje. 3. srpnja, Lee je

počinio najskuplju pogrešku u svojoj karijeri.

U posljednjem očajničkom napadu na središte unionističke crte bojišta, poslao je generala

Georgea Picketta s tri divizije (15.000 vojnika) preko doline i uz Cemetery, koji su držali unionisti.

Konfederalne je vojnike posjekla zaglušujuća unionistička paljba. Gubici su na objema stranama

bili golemi: konfederalisti su imali 28.000 mrtvih, dok su unionistički gubici bili nešto manji. Lee

nije imao drugoga izbora osim povlačenja u Virginiju. Lincoln je na kraju ipak pronašao

pobjedonosnog generala po imenu Ulysses S. Grant. Koristeći se rijekama Mississippi, Tennessee i

Cumberlande, Grant je bez prepreke došao do mjesta Cairo u Illinoisu do Juga. Utvrde Henry i

Doneslon, pale su mu u ruke u veljači 1862. Nanio je težak udarac glavnoj konfederalističkoj vojsci

na zapadu u krvavoj dvodnevnoj bitci kod Shiloha (6-7 travnja). Brojčano su slabiji konfederalisti

izgubili četvrtinu svojih snaga, 11.000 vojnika, naspram unionističkim gubicima od 13.000 vojnika.

Južnjačke su se snage povukle u Mississippi.

Posljednja je utvrda na toj rijeci, Vicksburg, u državi Mississippi, pala u ruke Grantu u

srpnju 1863. nakon šestomjesečne opsade, koja je iscrpila konfederalne snage, a civilno

stanovništvo toliko srozalo da su jeli štakore i mazge. Predajom generala Johna C. Pembertona i

njegovih 30.000 vojnika u Vicksuburgu Grant je presjekao Konfederaciju na dva dijela.

KONFEDERACIJA U RATU

Teret vođenja rata u Konfederacija pao je na leđa Jeffersonu Davisu. Na početku rata Davis

je gajio nade u pomoći Francuske. Francuski je Napoleon III, bio otvoreno na njihovoj strani kao

vladajući gornji sloj u Velikoj Britaniji, a obje su zemlje otišle samo do priznanja statusa zaraćene

Konfederacije. Jug je imao najveću priliku zabiti klin između Velike Britanije i Sjevera u

studenome1861. kad je mornarički brod Sjedinjenih Država presreo britanski brod Trent na

otvorenome moru i odveo konfederalističke diplomate Jamesa M. Masona i Johna Slidella. U

međuvremenu je Lincoln naredio unionističkoj vojsci da blokira južnjačke luke. Konfederacija je

bila u sve većem škripcu za opskrbu svoje vojske municijom ili svojih žitelja najobičnijim životnim

potrepštinama. Unionistički su vojnici bili uredno opskrbljeni, a konfederalistički su vojnici često

bili bez hrane i odjeće, a ovisili su o oružju zaplijenjenom od unionista.

Na Jugu se nakon unionističkih pobjeda u srpnju 1863. povećalo izbjegavanje mobilizacije,

a dezerterstvo je postalo tako rašireno d je potkraj 1863. trećina konfederalne vojke bila odsutna

bez dopusta. Godine 1864. Konfederacija je posegnula za „kolijevkom i grobom“ i novačila je ljude

79

od 17 do 50 godina, a do kraja rata odlučila je novačiti i robove. 1863. u nekoliko su gradova izbili

nemiri zbog neimaštine kruha. Najozbiljnije je problem bio rastuća nezainteresiranost mnogih

bogatih i moćnih južnjaka.

LINCOLN I RAT

I Lincoln je, poput Davisa, bio suočen s poteškoćama, jer razna nezadovoljstvo nije bilo

ograničeno samo na Jug. U pograničnim državama je antiunionističko raspoloženje bilo

rasprostranjeno, a na neropskome Sjeveru rat nije imao sveopću potporu. Nespremnost bijelaca da

polože svoje snage i živote za crnačke ciljeve, nije bio jedini Lincolnov problem. Probleme su

stvarali i oni koji su se protivili ropstvu. Lincolna je proganjala skupina „radikalnih“ republikanaca

koji su rat željeni pretvoriti u pohod protiv ropstva i zagovarali su kaznenu politiku protiv Juga.

Osnovali su zajednički kongresi Odbor o vođenju rata, koji je neprestano kritizirao i miješao se u

predsjednikovo vođenje ratnih operacija.

Dugotrajna borba za slobodnu zemlju dosegla je vrhunac Zakonom o obiteljskom posjedu iz

1862., kojim se darivalo 160 jutara zemlje svakoj obitelji koja se željela nastaniti na feudalnoj

zemlju. Te je godine Kongres konačno odobrio gradnju dugo planirane transkontinentalne

željeznice. Donošenjem tih važnih mjera u korist Sjevernih farmera i poslovnog poduzetništva,

Kongres je jednostavno ozakonjivao republikansku platformu s obzirom na to da više nije bilo

Južnjaka da joj se opiru. U namjeri da umiri lojalne ropske države, Lincoln se snažno opirao

poduzimanju ičega što bi dalo naslutiti da je ratni cilj Sjevera bio ukinuće ropstva. Njegov je

ustavna amandman trebao dati državama rok od 37 godina da ukinu ropstvo.

Radikali su 1862. kroz Kongres progurali zakon o ukidanju ropstva na teritorijima i u

Okrugu Columbia. Još je važniji bio Drugi zakon o konfiskaciji iz 1862. kojim je proglašena pravno

izgubljenom imovina svih osoba koje su podupirale pobunu, a odbjegli i zarobljeni robovi

proglašeni su „zauvijek slobodni“. Konačno je 1. siječnja 1863. izdao svoj Proglas o oslobođenju

robova. Taj glasoviti proglas nije bio univerzalna mjera, kako se to često govorilo. Tek kada je

unionistička vojska napredovala, sloboda proglašena Lincolnovim dokumentom postala je stvarnost

za robove.

Tek je 1865. Trinaesti amandman, koji je zabranio ropstvo u cijeloj zemlji, postao dijelom

Ustava. Proglas o oslobođenju robova nije ublažio sumnju radikala u Lincolna, ali im nije uspjelo

spriječiti njegovo ponovno imenovanje za predsjedničkoga kandidata 1864. Usprkos njegovim

političkim poteškoćama, rat je toliko promijenio strukturu američke vlade i društva da je Lincoln

kao predsjednik imao moć o kakvoj njegovi prethodnici nisu mogli niti smanjiti. Po njegovim se

80

uputama vlada upletala u privatnu poštu, zatvorila nekoliko disidentskih novina, suspendirala u

ekstremnim slučajevima obvezu izdavanja sudskog naloga za uhićenje i bez suđenja zatvorila tisuće

muškaraca radi izbjegavanja mobilizacije ili sumnje u njihovu nelojalnost. Uloga se vlade vrlo

proširio, ona je doticala gradnju transkontinentalne željeznice, sagradila još nekolicinu pruga i

preuzela upravu nad telegrafskim i željezničkim linijama. Na kraju rata nacionalni je dug iznosio

2,6 milijuna dolara.

PREMA APPOMATTOXU

U proljeće 1864. Grant je postao vrhovnim zapovjednikom cijele unionističke vojske. Sada

je njegova veličanstvena strategija bila konačna račvasta ofenziva na Jugu, u kojoj će general

William T. Sherman povesti veliku unionističku vojsku južno od Chattanoogea u Georgiju, a sam

Grant drugu iz Washingtona prema Richmondu. Ta je dvosmjerna ofenziva poduzeta istodobno u

svibnju 1864. Dvije su unionističke vojske, od po oko 100.000 vojnika, potiskivale

konfederalističku vojsku od oko 60.000 vojnika. U lipnju su dvije vojske bile ukotvljene jedna

naspram drugoj na drugoj crti koja je skretala od Richmonda prema jugu oko južne strane

Petesburga. Grant nije popuštao i njegova je brojčana nadmoć počela padati, a Leejeva je crta

postajala sve tanja i sve ranjivija.

Dana 9. travnja, kod Appomattox Courthousea, Lee se pokorio onome što je bilo neizbježno

i predao se. Mjesec dana poslije Jefferson Davis, koji je prerušen bježao, uhićen je u Georgiji i

zatočen u tvrđavu Monroe. Konfederacija je bila mrtva – a s njom i 260.000 konfederalističkih i

360.000 unionističkih vojnika. Po prolivenoj krvi, ako već ne po dolarima, bio je to najskuplji rat u

američkoj povijesti.

LINCOLN I JUG

Odnos prema pobijeđenome Jugu bio je prijeporna točka između Lincolna i radikala.

Lincoln je želio vratiti pobunjeničke države u potpuno članstvo Uniji što prije i što bezbolnije. Čim

10% državnog izbornoga tijela iz 1860. da tu prisegu, ta država može naučiti ustav i ponovno

pristupiti Uniji. No, radikali su se s puno prava bojali da će se, ako se južnjačke države

rekonstruiraju na taj način, stari vladajući sloj vratiti na vlast pa oslobođenim robovima neće biti

nimalo bolje nego u vrijeme ropstva. Želeći potpuno rekonstrukciju južnjačkoga društva, uporno su

zahtijevali da muškarci crnci dobiju pravo glasa, a da e staro pobunjeničko vodstvo u potpunosti

isključi iz političkoga života.

81

U ožujku, 1865. kad se rat približavao kraju, radikali su dali daljnje naznake svojih nakana

osnivanjem Ureda za oslobođenje ljude koji će pomoći bivšim robovima da se prilagode na slobodu

i zaštite svoja prava.

Zaoštravajuća je borba između Lincolna i radikala naglo prekinuta na Velike petak, 14.

travnja 1865., pet dana nakon Leejeve predaju u Appomattoxu. Dok je Lincoln sjedio u loži

Fordova kazališta u Washingtonu, Johan Wilkins Booth, glumac i konfederalistički simpatizer,

ispalio je smrtonosan hitac u predsjedničku glavu uz povik: „Jug je osvećen.“ Lincoln je

predsjedavao najkrvavijemu ratu u američkoj povijesti, očuvavši Uniju kao zemlju slobode i

posljednju nadu čovječanstva. Pretvorio je rat i borbu za povećanje sfere američke slobode. Proglas

o oslobođenju od ropstva i Trinaesti amandman bili su samo početak. Cijelo će sljedeće stoljeće i

još duže Lincoln, podsjećati svoje sugrađane Amerikance da san o jednakosti nije još ispunjen.

17. REKONSTUIRANJE UNIJE, 1865. – 1890.

U početku je pozornost ljudi bila koncentrirana na rekonstruiranje unije i novi poredak na

poraženome Jugu. Suočili su se s teškim pitanjima glede prava oslobođenih robova.

PROBLEM

Brojni su bili problemi rekonstrukcije. Najlakši problem bio je fizička obnova razorenih

gradova i uništenih željeznica. Teže je bilo obnoviti gospodarski život poražene strane, jer je

Južnjačka industrija bila zamrla. Sustav rada je bio uništen. Svaki problem je bio popraćen

dodatnim problemom novoga odnosa između dviju rasa na Jugu. U pogledu njegovih 4.500.000

crnaca, jedino je bilo jasno da ni jedan više nije bio rob.

Godine 1865. tri su južnjačke države već bile rekonstruirane prema lakim uvjetima koje je

ponudio predsjednik Lincoln, koji su iziskivali da samo 10% građana dade zakletvu o lojalnosti u

budućnosti i prizna ukinuće ropstva. Održali su se izbori i za državne vlasti i za federalni Kongres,

ali je Kongres odbio primiri te zastupnike. Predsjednik je bio vrhovni poglavar i zapovjednik

oružanih snaga imao je pravo pomilovanja. Kongres je imao pravo primanja novih država,

donošenja zakona za teritorije i prosuđivanje sposobnosti svojih članova. Mnogo prije Lincolnove

smrti izvršni i kongresni ogranak vlasti posvađali su se oko tih pitanja. U toj situaciji, koja se

pojavila prvi put u povijesti, Ustav je nudio vrlo malo nedvosmislenih odgovora na ta pitanja.

82

Važnije od ustavnih pitanja bilo je stanje svijesti triju glavnih skupina: bivših robova,

poraženih južnjačkih bijelaca i pobjedonosnih Sjevernjaka. Crnci su željeli stvarnu slobodu, a

znakovi te slobode bili su sloboda kretanja, pristup obrazovanju i posjedovanje zemlje. Najvažnije

pitanje od svih bilo je kako će se bez robova brati i saditi pamuk. U početku su mnogi očekivali

odgovora sa Servera. Sjevernjački bijelci polovica su bila demokrati.

Na izborima 1864. demokrati su izgubili nešto potpore, ali su ipak skupili golemih 45%

glasova. Ni republikanci nisu bili sigurni što žele. Skupina zvana „radikali“ složila se da je Lincoln

slab, previše popustljiv prema Jugu, a nije u jednom drugom pitanju nije bila složena. Republikanci

su bili podijeljeni i oko pitanja poput carina i financija, a vrlo malo njih razmišlja o budućem statutu

robova. Ropstvo je bilo ukinuto, a bivše je robove naoružao onoj dio zemlje čiji su žitelji pretežito

vjerovali u urođenu inferiornost crne rase. Jug mora priznati svoje pogreške i vladati se prema

sjevernjačkim zamislima.

Postavlja se pitanje kome se na Jugu mogla povjeriti vlast. Bivšim pobunjenicima koji su, po

vjerovanju mnogih Sjevernjaka, još bili pobunjenici u srcu. Bivšim robovima, koje je većina

Sjevernjaka smatrala pripadnicima niže rase. Čak i ako im se dade pravo glasa, oslobođeni robovi,

bez iskustva u politici i kao manjinski dio pučanstva u svim državama, ne bi mogli vladati sami. S

pravom glasa crnaca ili bez njega, ostalo je jednako pitanje: pomirba ili okupacija?

PREDSJEDNIČKA REKONSTRUKCIJA

Prvi je izbor pomirba, pokušan pod utjecajem predsjednika Lincolna i Johnsona i često se

naziva predsjedničkom rekonstrukcijom. Wade-Davisov je zakon najekstremnija alternativa

Lincolnovu pravu, ostao je bez Lincolnove potpore. Predsjednik Andrew Johnson je poput Lincolna

utjelovljivao britansku tradiciju skromnog podrijetla. Johnson je ponudio amnestiju onima koji

potpišu zakletvu o lojalnosti. Oni koji daju prisegu trebali su glasovati za ustavotvorne skupštine

svih država, koji su pak trebale opozvati uredbe o secesiji, ukinuti ropstvo i odreći se konfederalnih

ratnih dugova. Tako rekonstruirana država mogla je zatim izabrati novu vlast i poslati zastupnike u

Washington.

Do kraja 1865. sve su države zapravo prošle ili Lincolnovu ili Johnsonovu verziju toga

procesa i u konzervativnim je očima Juga rekonstrukcija bila dovršena. Južnjačka je vlast

funkcionirala i ljudi su se, i crnci i bijelci, vraćali poslu. U proljeće 1866. Kongres je produžio rad

Ureda za oslobođene ljude, organizaciju iz ratnih vremena, osnovanu radi nadziranja i potpore

bivšim robovima i donio Zakon o građanskim pravima koji je zabranio razne vrste

diskriminatorskih zakona.

83

Johnson je u proljeće 1866. uložio veto i na Zakon o Uredu za oslobođene ljude i na Zakon o

građanskim pravima, uz obrazloženje da su te mjere nesustavne i da crnci nisu spremni za puna

građanska prava. Kad je predložen Četrnaesti amandman, koji će jamčiti jednakost crnaca pred

zakonom, osudio ga je na sličnim osnovama. Johnson je zadobio potporu demokrata i učvrstio

Republikansku stranku protiv sebe. On je osuđivao svoje protivnike kao izdajice, u studenom je na

izborima Kongresa bio odbačen na biralištima. Jezičac prevage u vlasti predbacio se na stranu

Kongresa; nova je faza rekonstrukcije bila na dohvat ruke.

KONGRESNA REKONSTRUKCIJA

Tijekom kongresne rekonstrukcije, dana je konačno prilika alternativi pomirbe, vojnoj

okupaciji. Cilj je još uvijek bila reforma. Jug je trebao biti okupiran samo do promjene njegova

društva i osnivanja izbornih tijela. To je značilo poduzimanje nečega poput socijalne revolucije i

bilo je jasno da u toj revoluciji crnci moraju imati važnu ulogu. U konačnici izostajanje pokušaja

nekoga oblika raspodjele zemlje i osiguranja neke vrste gospodarske sigurnosti za robove dovelo je

do njihove stalne ovisnosti o bivšim gospodarima. Federalna zaštita crnaca već podrazumijeva

promjenu u odnosu između feudalne vlasti i tih država, ta promjena izražena je u Četrnaestom

amandmanu.

Prvi dio tog amandmana određuje da ni jedna država ne smije uskratiti ni jednome

građaninu „pravo na slobodu, oduzeti ni jednoj osobi život, slobodu ni imovinu bez pravovaljana

zakonskoga procesa, niti uskratiti ni jednoj osobi jednaku zakonsku zaštitu“.

Drugi dio amandmana smjerao je k crnačkom pravu glasa. Određivao je da će se, ako država

uskrati pravo glasa nekima od svojih građana muškaraca, sukladno tome smanjiti broj njezinih

predstavnika u feudalnom tijelu.

Treći i četvrti dio priječili su vodećim konfederalistima članstvo u Kongresu ili u feudalnoj

službi i zabranjivali su državama poništenje feudalnih dugova i priznavanje dugova pobunjeničkih

država.

Kako je predsjednik Johnson pozivao južnjačke države da ga ne ratificiraju, Kongres je

prešao na još drastičnije rekonstrukcijske mjere, Prvi je zakon o rekonstrukcije donesen u ožujku

1867., podijelio je Jug na pet vojnih područja i time izbrisao postojeće državne vlasti. Pod vojnim je

nadzorom svaka država trebala izabrati ustavotvornu skupštinu. Kad nova država ratificira

Četrnaesti amandman, njezini će predstavnici moći biti primljeni u Kongres. Taj je zakon razriješen

i postrožen daljnjim aktima, pa je godine 1870. radikalistička rekonstrukcija dovršena ratificiranjem

Petnaestoga amandmana, koji je jednom i zauvijek zabranio diskriminaciju prava glasa na temelju

84

„rase, boje kože ili bivšeg ropskoga statusa“. Sve su te akcije poduzete uz oštro protivljenje

predsjednika i Vrhovnoga suda. Da bi zaštitio radikalističku rekonstrukciju, Kongres je napravio

najdrastičniji potez u američkoj povijesti radi uspostavljanja prevlasti jednoga ogranka vlasti. Da bi

razoružao Vrhovni sud, Kongres je jednostavno izuzeo neke vrste slučajeva iz nadležnosti

Vrhovnog suda, a Vrhovni se sud mudro suzdržao od protivljenja tome činu.

RADIKALISTIČKA REKONSTRUKCIJA NA DJELU

Kako je radikalistički program uistinu djelovao na Jug? Na ovo su bitno pitanje povjesničari

razvili dva suprotna odgovora. Prije jednog naraštaja većina je povijesnih prikaza tvrdila da je

radikalistička rekonstrukcija bila strahotna pogreška. Prema tome tradicionalnome gledištu,

južnjačke su državne vlasti, u kojima su prevladavale crnačke neznalice, sebični politički avanturisti

sa Sjevera i omražene južnjačke „ništarije“ nametnule vladavinu terora, rasipništva i korupcije.

Na kraju se Jug, digao na ustanak i zbacio taj jaram. U novije vrijeme tome je viđenju

suprotstavljeno jedno drugo viđenje. Prema tom neoradikalističkom viđenju, radikalistička je

rekonstrukcija bila vrlo zakasnio pokušaj uvođenja pravde i napretka na Jugu. Nisu ga podržavale

samo feudalne snage, nego i odlučna potpora crnaca. Uspješna je rekonstrukcija iziskivala ili dužu

okupaciju od Sjevera ili češću intervenciju federacije ili stanovitu mjeru suradnje između južnjačkih

bijelaca i crnaca. U državi za državom, uz različite mjere lažljivog i prisilnog djelovanja,

konzervativni su južnjački bijelci postizali pobjedu na izborima.

Godine 1877., kad je predsjednik Hayes povukao zadnje federalne snage, krug je bio

zatvoren. Jug je bio „izbačen“ i vraćen u ruke bijelaca starosjedilaca. Zatim su 1890-ih godina došle

na vlast vlade koje su tvrdile da zastupaju siromašne bijelce, te su vlade same poništile Petnaesti

amandman i istjerale južnjačke crnce iz politike.

DRUŠTVENA REKONSTRUKCIJA

Budući da crnci nisu nikada dobili „40 jutara i mazgu“ za kojima su žudjeli 1865., morali su

raditi za zemljoradnike bijelce. Kako nije bilo novaca da ih se plati jedino je moguće rješenje bilo

neki oblik najamništva. To je rezultiralo sustavima napoličarstva i ujma. Na cijelome su Jugu

napoličari dobivali svoje sjeme, alat i osnovne potrepštine od zemljoradnika, kojima su zauzvrat

predavali trećinu ili polovicu svojih uroda. Skrbnički je odnos plantažerskog sloja bio zamijenjen

85

sve otvorenijom rasnom mržnjom među bijelcima koji su se bojali svoje nemoći nadziranja svojih

bivših robova.

Možda je najžalosnije poglavlje američke povijesti bilo opće sjevernjačko prihvaćanje

činjenice da je tako veliki trud bio uzaludno uložen. Trideset godina nakon rata većina je ljudi

uzimala zdravo za gotovo južnjački sustav koji je uključivao ne samo oduzimanje prava glasa,

ekonomsku ovisnost i krutu društvenu segregaciju crnaca, nego i obnovljeno nasilje.

Federalizam se, usprkos svojim prednostima pokazao manjkavim instrumentom zaštite

crnačkih prava. Radikali su stvorili formalnu strukture rasne jednakosti i u tome su procesu

nedvojbeno obećavali mnogo više nego što bi većina sjevernjačkih bijelaca bila volja dopustiti

svojoj državi da ispuni, ali nisu doveli u pitanje federalni sustav koji je dopuštao nepomirljivim

južnjačkim bijelcima da onemoguće nakanu Kongresa. Radikali su se vratili staroj federalnoj

ravnoteži nacionalne i državne moći, tj. stajalište koje je Vrhovni sud podržao u nizu slučajeva

počevši od 1870-ih.

Ako su za crnce obećanja rekonstrukcije bila uvelike isprazna, ona su imala jednu svjetliju

strna za bijelce. Kako su se dvije strane približavale pomirbi, bilo je lako zaboraviti da Afroamerika

plaća najveći dio računa za tu pomirbu. Činilo se dakle da je rezultat najveće borbe u američkoj

povijesti bio tragičan neuspjeh. Priča nije bila završena, crnci su dobili nekoliko prava i mnogo

nada. A ni na Sjeveru, ni na Jugu nacionalna svijest nije bila mirna.

18. POBJEDA AMERIČKE INDUSTRIJE, 1865. – 1893.

Građanski rat dijeli američku povijest 19. st. na dva dijela. Američki industrijski razvoj nije

bio jedinstven. Američka je industrijalizacija po opsegu bila veća nego u bilo kojoj drugoj zemlji i

vjerojatno je dublje transformirala nacionalnu kulturu. Godine 1900. Sjedinjene su Države možda

zbog svojeg zadivljujućeg bruto nacionalnog proizvoda bile prva industrijska sila ovoga planeta. No

njezinu su proizvodnju po stanovniku premašile Njemačka, Francuska i Švedska.

„DRUGA AMERIČKA REVOLUCIJA“

Mnogi su povjesničari američki industrijski uzlet pripisivali građanskome ratu. U svojoj

utjecajnoj knjizi The Rise of American Cvilization Charles i Mary Beard utvrdili su da je rat

zapravo bio druga američka revolucija, društveni i gospodarski sukob u kojem su rastuće

86

industrijske snage Sjevera i Istoka namjerno istisnule nekad dominantne poljoprivredne interese

nacije iz položaja moći i povlastica. Po njihovu mišljenju, ratna proizvodnja, financijski sustav u

doba rata i poslovna dostignuća iz doba rata, poput visokih zaštitnih carina, stabiliziraju bankarstva

i nacionalne valute i gradnje transkontinentalne željeznice, bitno su pridonijeli razvoju

industrijalizirana gospodarstva. Čak je i rekonstrukcija bila zapravo plan uglavnom industrijskih

interesa u svrhu istiskivanja poljoprivrednoga Juga i koridora moći dok se njihov program ne

usavrši i ne zaživi.

Novija se istraživanja bacila sumnju na tezu o drugoj američkoj revoluciji. U očima

Amerikanaca, uključujući i industrijalce, rat i njegove posljedice bili su politička a ne gospodarska

borba. Novija je znanost dovela u pitanje i gospodarski značaj rata. Prema jednom pokazatelju,

vrijednost dodana proizvodnjom razlika između vrijednosti sirovina prije i nakon proizvodnje

najviše je porasla u prijeratnim desetljećima uglavnom 1840-ih i 1850-ih. Velika je gospodarska

prednost Amerike u 19. st. bila ta što se osim 1860-im godinama, gospodarski razvoj nije morao

planirati prema ratnim potrebama. No, ostaje istina da je industrija uistinu dobila nezapamćenu

potporu vlade u tijeku rata, dosegla nove proizvodne razine u tome razdoblju i nastavila rasti do kraj

stoljeća. Iako su se industrijalizacija i moderni tvornički sustav dogodili prije građanskoga rata,

prekretnica je u američkome gospodarskom životu.

PREDUVJET RAZVOJA

Željeznice su bile prethodnica velikoga biznisa nacije, njezine prve velike kompanije. One

su promijenile američki život povezivanjem sirovina s proizvodnim središtima i poljoprivrednih

proizvoda s gradskim potrošačima, standardiziranjem vremenskih i radnih navika, povezivanjem

međusobno udaljenih točaka nacionalnog tržišta i ubrzavanjem razvoja i naseljavanjem Zapada.

Željeznice su dobivale značajnu državnu potporu.

Do godine 1900. Sjedinjene Države su imale trećinu svih željezničkih pruga na svijetu.

Revolucija u poljoprivredi prethodila je i išla je usporedno s prometnom revolucijom, a glavne su

joj značajke bile mehanizacija, dramatičan porast proizvodnje i golema ekspanzija obrađene zemlje.

Tu revoluciju ilustrira prirod pšenice. Taj je urod postao glavnim osloncem industrijskoga

stanovništva u zemlji i u inozemstvu. Priča je bila po prilici jednaka i za druge osnovne

prehrambene proizvode.

Nakon 1870. cijene poljoprivrednih proizvoda su pale, a više hrane i jeftinija hrana bili su

pravi blagoslov. Amerikanci su bili izvrsni na polju komunikacija i poslovnih strojeva.

87

Proizveli su telefon, stroj za pisanje, burzovnu papirnatu vrpcu, linotip, blagajničku kasu i

računski stroj. 1870-ih je godina električna struja je uvedena kao izvor svjetla i pokretačke snage,

do 1890-ih električna ulična željeznica, električno svjetlo i gramofon postali su uobičajenim

inventarom gradskog života. Javnost je bila sklona pripisati su „američku inovativnost“ romantičnoj

figuri usamljena izumitelj Thomasa Alva Edisona, jednog od najpopularnijih ljudi svojega doba.

Drugi su preduvjeti razvoja bili ljudi. Bili su potrebni za rad u tvornicama za povećanje

tržišta. Pola stoljeća nakon 1870. došlo je 26 milijuna ljudi iz Europe i Azije, a 20 milijuna ih je

ostalo. Broj se stanovnika Sjedinjenih Država povećao s nešto ispod 40 milijuna na oko 76 milijuna.

I kapital je poput ljudi tekao na zapad preko Atlantika. Na prelasku stoljeća, oko trećine svih

dionica američkih željeznica bilo je u vlasništvu Europljana, većinom Britanaca. Veliko ulaganje

kapitala, održava nadolazak modernih investicijskih bankarskih kuća. Koncentrirane u Wall Streetu

u New York Citiyu, bavile su se kupoprodajom industrijskih dionica i u konačnici su podupirale

integraciju nekada međusobno konkurirajuće privrede.

INTEGRACIJSKI POKRET

U drugoj polovici stoljeća rastuća je konkurencija uzrokovala pad cijena, što je potaknulo

efikasnost privrede i proizvodnju velikoga opsega. Konkurencija je možda bila način života

trgovine, a integracija je bila sigurniji put do profita. U integracijskom pokretu prednjačile su

željeznice. Ta je privredna grana bila utonula u uništavajuću konkurenciju rata cijena, jer se razvila

brže od potražnje za željezničkim uslugama i očajnički je nastojala podmirivati svoje visoke

izdatke.

Željeznice su postale prvi predmet ogorčenja javnosti i političke kontrole i na kraju vladinih

mjera jer je došlo do utvrđivanja cijena. Veličina je udruživanja poprimala nekoliko oblika. Veliko

se poduzeće moglo širiti ili integrirati horizontalno, nastojeći postići monopol nad jednim

proizvodom otkupom svojih konkurenata. Ili se raznoliko carstvo moglo integrirati vertikalno

spajanjem mnogo srodnih, ali ne identičnih poduzeća na više razina proizvodnje i distribucije.

John D. Rockefeller i njegovi suradnici izradili su prvi trust 1882. kad su dioničari najvećih

rafinerija u Sjedinjenim Državama napustili labave kartelske sporazume i svoje glasačke dionice

zamijenili vrijednosnicama Standard Oil Trusta. Proces integracije u industrijama čelika, nafte

pakiranja mesa i željeznica dogodio se i u mnogim drugim granama: duhanu, pamučnom ulju,

šećeru, eksplozivima, viskiju, nehrđajućim metalima, brašnu, strojevima za šivanje i gumarskim

električnim proizvodima. Taj se proces dogodio i u financijama.

88

Od 1888. do 1905. osnovano je 328 divovskih pogona ili integriranih poduzeća. Polovica ih

je imala monopolističku moć u svojoj industrijskoj grani. Integracijski je pokret obilježio kraj

kapitalizma visoke konkurencije i početak „vodstva cijena“. Tisuće je malih poduzeća propalo, a

društvena je cjelina te velike koncentracije gospodarske moći bila neizmjerna.

USPJEH I NJEGOVE POSLJEDICE

Do kraja stoljeća industrijski je razvoj pretvorio Sjedinjene Države u jednoga od najvećih

proizvođača dobara na svijetu. Možda su najspektakularnije postignuće bile američke željeznice, ali

je tu bio i čelik. 1890-ih godina rastuća je popularnost sporta, golemo je povećanje broja učenika u

srednjim školama, poplava časopisa i popularnih romana, čak i biciklističko ludilo bili su dokazom

prisutnosti značajno rastućega i razmjerno opuštena srednjega sloja. Industrijski su radnici bili u

gorem položaju, a nacionalno je gospodarstvo bilo obilježeno strahoviti imovinskim razlikama. No,

u tijeku triju desetljeća nakon 1865. porasle su realne zarade oko 50% zahvaljujući stanicama i

smanjenim životnim troškovima. Velik se dio toga zapanjujućeg razvoja dogodio 1880-ih godina,

kad su u više od 100 gradova broj stanovnika podvostručio.

Američki su gradovi s kraja 19. st. patili od prebrza rasta bez urbanizacije i regulacije

Amerikanci su imali dva različita mišljenja o novom industrijalizmu: pozdravljali su materijalne

dobrobiti jedne zrele privrede i bojali se mračnijih implikacija koncentrirane moći i bogatstva.

Regulacija se činila najprihvatljivijim odgovorom na monopolističku vlast. Zadaća je tih službi bila

da zaštite krajnje neorganiziranu potrošačku publiku od krajnje organiziranih prodavača, što im je

katkad i uspijevalo. Amerikanci su se čvrsto držali svojih tradicionalnih poimanja uspjeha. Horatio

Alger u svakom od svojih 119 popularnih romana koji su nastali nakon građanskog rata, isticao je

vjeru u neograničene mogućnosti za kreposne vrijedne ljude.

I književnost je o tome vremenu podvojena kad se radi o novome industrijalizmu. Pjesnik

Walt Whitman žalio se na „izopačenost poslovnog sloja“ svoga doba. Njegove su posudbe

povjesničari naveliko prihvaćali. Postojala su dvojaka gledišta na doba poduzetništva: na jednoj su

strani djela tih bogova poduzetništva pobuđivala pouzdanje, a na drugoj očaj, dok su njihovi strojevi

proizvodili i izobilje i bijedu. Neminovan je ishod bio taj da je revolucija bila nepovratna.

89

19. POSLJEDNJI ZAPAD, 1860. – 1890.

Između 1860. i 1880. polovica je današnjeg prostora zemlje bila naseljena i eksploatirana.

Zapadno od Mississippija ležala su golema prostranstva ravnica i planina u koja nije ni zavirila

europska civilizacija. Dvije su stvari koje čine taj posljednji najveći zapad različitim od svih

prijašnjih pograničnih područja. Prvo, taj je zapad bio granica jedne urbanizirane i industrijalizirane

zemlje. Drugo, zbog svojih je zemljopisnih osobina bio negostoljubiviji prema doseljenicima od

bilo kojega prijašnjega američkoga pograničnog područja.

RAVNICE I PLANINE

Uvijek je bilo dovoljno kiše za obradu zemlje. No, zapadno prema Stjenjaku, ravnica se

neprestano uzdizala, postajala sušnija i neplodnija. Godine 1860. tamo nije raslo ništa osim kratke

samonikle trave i ti su predjeli, osim nešto vojnika koji su u nekoliko utvrda čuvali kočijaški put,

bili vlasništvo svojih prastarih stanovnika: zečeva, antilopa, kojota i bizona, uz ravničarske

Indijance koji su bili kulturolački prilagođeni da žive od bizona. Iza ravnice ležao je Stjenjak, bogat

mineralima. Iza Stjenjaka međuplaninske visoravni, prekrivene uglavnom pustinjama u kojima je

rasla kadulja. Cijelom je tom području dano ružno ime Velika američka pustinja (Great American

Desert). Samo su najjači porivi mogli u nju privući doseljenike. Bili su to oni isti porivi koji su na

početku privukli Europljane preko Atlantika; vjerska sloboda, pustolovina, neovisnost o susjedima,

i najviše od svega potraga za zemljom i zlatom.

RUDARI

Između 1859. i 1864. zlatne su se groznice pojavljivale na udaljenim točkama područja koje

će poslije postati države Nevada, Colorado, Idaho, Montana i Arizona. Još se jedna velika groznica,

u Black Hillsu (Crna brda) Južne Dakote, dogodila 1876. Svaka je od tih groznica proizlazila kroz

gotovo jednake faze. Prvo, kad se raširila stotine je nemirnih tragača za uspjehom, pritjecalo na to

mjesto. Preko noći nastajali su sklepani gradovi zlata. Jedno je udruživanje rudara odlučivalo o

imovinskim sporovima. Sređenije su zajednice imenovale šerife. Ta je nasumice, ali intenzivna

eksploatacija mineralnih izvora podvostručila svjetske zalihe zlata, sa značajnim ishodima za

američku političku povijest. I proizvodnja srebra je jače porasla. To je novo stanovništvo, raštrkano

po cijelome zapadu, uzrokovalo nove probleme, osobito one u vezi s transportom i zaštitom od

Indijanaca.

90

TRANSPORT

Prijašnji su doseljenici u Oregon i tragači za zlatom u Kaliforniji putovali oko Rta Horna,

preko Panamske prevlake ili preko američke ravnice. Počevši potkraj 1850-ih, željeznice i kočije

dolazile su do kraja toga područja. Godine 1861. taj je sustav istisnula transkontinentalna

telegrafska linija. 1862. počela je gradnja uz veliku novčanu potporu vlade. Željeznica Central

Pacific mukotrpno se probijala preko Sierra Nevade iz Sacramenta, dok je Union Pacific izlazio

zapadno uzduž kočijaške rute iz Omahe preko Cheyennea do Južnog prolaza.

Sljedeće je desetljeće i pol, u tijeku kojih je prevladavala depresija, željeznica Union

Pacific-Central Pacific bila jedina ruta koja je povezivala dvije obale. Zatim su u naprednim 1880-

im sagrađene željeznice Southeren Pacific i sustav Santa Fe kroz Jugozapad i Northern Pacific od

St. Paula do Portlanda u Oregonu. Godine 1893. četvrta je pruga, Great Northern povezala St. Paul i

Seattle rutom koja je išla još sjevernije. Sagrađena je bez potpore vlade, a sagradio ju je čovjek

kojemu je bilo stalo do općega dobra, James J. Hill.

TRAGEDIJA INDIJANACA

Dolazak rudara, doseljenika i željeznica u ravnice i planine neizbježno je uzrokovalo

probleme s Indijancima. Dio je te duge tragedije proizašao iz neizbježne ogorčenosti na

tradicionalne indijanske metode ratovanja. Ni jedna strahota koju su počinili Indijanci nije bila

toliko jezovita kao pokolj koji su počinili bijelci, jedan vod američke vojske, u Sand Creeku 1864.,

kad je nekoliko stotina muškaraca, žena i djece jednog plemena koje su pokušavalo predati

istrebljeno, a njihova tijela izmasakrirana. No, napredovanju bijelaca najjače su se odupirali Sioxi sa

Sjevernih ravnica i Apachi sa Jugozapada. Vođama poput Crvenog Oblaka i Ludog Konja, Sioxi su

se pokazali izuzetno sposobnima za brzo i planinsko ratovanje. Apachi koji su se već godinama

borili protiv Meksikanaca, bili su jednako opasni i još neuhvatljiviji na vlastitom terenu pustinje i

stjenovita kanjona.

Duga je borba s ravničarskim Indijancima počela kad su Sioxi masakrirali bijelce u

Minnesoti 1862. Oštre su borbe sa Sioxima tijekom svih godina građanskoga rata, a povremeno i

1870-ih. Posljednji je ozbiljan rat sa Sioxima izbio 1876. kad je zlatna groznica Dakote prodrla u

Crna brda koja su nešto prije toga dana Indijancima. Čak je 1890. obred mesijanskoga sablasnog

plesa na rezervat Sjevernih Sioxa doveo do ustanka i još jednog, posljednjeg, tragičnog pokolja kod

91

mjesta Wounded Knee u Južnoj Dakoti. Nadolaskom doseljenika, rezervati su se neizbježno

smanjivali i postajali prenapučeni, pa se nasilno preseljenja Indijanaca moralo zamijeniti darovima

u obliku govedine, glavnih namirnica i odjeće. S vremenom su glupe i okrutne vladine mjere prema

domorodačkim Amerikancima dovele do protestnih kampanja koje su odreda bile u dobroj namjeri,

a neke su bile i korisne. Helen Hunt Jackson, istočnjakinja koja je živjela na Zapadu, postala je

najdjelotvornijim kritičarom federalne politike prema Indijancima.

Knjige A Century od Dishonor i Ramona dramatizirale su muke domorodačkih

Amerikanaca i uzburkale su nacionalnu svijest. Dawason je zakon iz 1887. preokrenuo politiku

prema Indijancima. Rezervati su se trebali razdijeliti Indijancima pojedinačno, tako da svaka gladna

obitelji dobije 160 jutara. Ta se dodjela zemlje trebala održati 25 godine da bi se steklo pravo

građanstva. Taj se dobronamjerna plan pokazao katastrofalnim za Indijance. Većina je rezervatske

zemlje, pogotovo one najbolje, pripadala doseljenicima bijelcima. Plemenska je vlast razorena, a

Indijanci su često bili žrtve svojih susjeda bijelaca. 1934. ta je loše vođena politika pokrenuta

Zakonom o reorganizaciji Indijanaca, kojim se pokušalo zaštititi ono malo što je preostalo od

plemenskoga načina života.

OTVORENA PROSTRANSTVA

Uzgoj stoke slobodnom ispašom bio je zapravo jedna epizoda procvata i kraha, svojstvena

gospodarskoj povijesti toga razdoblja. Drugoga su goveda uzgojena u Teksasu, a iz istoga je

latinoameričkoga izvora angloamerički cowboy preuzeo svoju poznatu odjeću, sedlo s visokom

naslonom i ponešto od svojega slikovitoga rječnika. Oko 10 milijuna grla odvedeno je preko

ravnice u dvije godine nakon 1866.

Neko su vrijeme besplatna trava, jeftinija stoka i rastuća potražnja doveli do procvata.

Romantika je privlačila istočnjačke kicoše poput Teodorea Roosevelta, koji je uživao kao rančer u

Južnoj Dakoti. Početkom 1880-ih pojavila su se dva nova neprijatelja stočne industrije. Prvi je bio

prerijski farmer koji je pun nade stizao na sušne ravnice i ograđivao zemlju. Drugi su neprijatelji

bile ovce. Kraj je govedarstva slobodne ispaše, a time i klasičnoga doba američkoga cowboya,

došao s katastrofalnim mećavama 1885./86. i 1886./87., kad su se milijuni goveda smrzli i uginuli

do gladi.

92

FARMERI

U razdoblju od 30 godina naseljeno je više zemlje nego u cijeloj dotadašnjoj američkoj

povijesti. Novi okoliš i promjenjivo nacionalno gospodarstvo promijenili su to zadnje poglavlje

pogranična poljodjelstva. Bila je to prva seoba farmera od velike pobjede farmera, tj. donošenje

Zakona o obiteljskom posjedu 1862. Po tome zakonu, svaka je glava obitelji, koja je živjela i

obrađivala svoje posjed pet godina, mogla besplatno dobiti pravo punog vlasništva na posjed od 160

jutara zemlje.

Zakon o drvnoj kulturi iz 1873. dao je vlasniku imanja 160 jutara pod uvjetom da najmanje

četvrtinu te zemlje pošumi. Zakon o pustinjskoj zemlji iz 1877. koji su izborili vlasnici govedarskih

rančeva, omogućavao je onome tko bude navodnjavao sušnu zemlju da kupi 640 jutara uz predujam

od 25 dolara po jutru. Zakon o drvu i kamenu dopuštao je na zapadu, po neshvatljivoj cijeni od 2,50

dolara po jutru, kupnju zemlje nepogodne za obrađivanje, ali vrijedne za eksploataciju drvne građe

ili kamena. No, najveći su od svih prodavača zemlje bile željeznice.

Što su farmeri selili dalje na zapad, nailazili su na nove probleme: česte tornadi, požare,

najezde skakavaca, žarke ljetne vrućine i parajuće vjetrove i ubitačne mećave i zimske temperature

ispod ništice. Drugdje je u novim područjima prevladavao skromniji napredak. Farmeri su gradili

bolje kuće. Farmerski su gradovi popločavali ulice i poboljšavali škole. Cijena zemlje otišla je u

nebesa. Godine 1887. prvo je od niza beskišnih ljeta opustošilo usjeve na poljima. Mnogi koji su se

odselili iza crte polusušenosti, u očaju su žurili na istok. Američki su farmeri spoznali da priroda

može postaviti granice poljoprivredi.

NASLIJEĐE „GRANICE“

Godine 1893. povjesničar Frederick Jackson Turner rekao je da je 1890. završetkom

američke granice, završilo jedno razdoblje američki povijesti. Do svojega je nestanka to područje

oblikovalo američki karakteri i institucije. Njegova je „teza o granici“ umnogome postala spornom.

„Besplatna zemlja“ bila je uvijek neka vrsta obrane, jer je mnogo zemlje odlazilo mešetarima

umjesto izravno sitnim farmerima.

No, bilo je istina, kako je rekao Turner, da je popis stanovništva iz 1890. prvi put pokazao

da nema nikakve iduće granice iza koje je zemlja bila nenaseljena. Također je bilo istina da je velik

broj ljudi godine 1890. osjećao da je popunjavanjem zapada završilo jedno razdoblje i da će

93

američki problemi u budućnosti biti drugačiji i možda ozbiljniji. U politici je Zapad pokazao neke

stalne značajke.

Četiri su države dalekoga zapada prve uvela pravo glasa za žene. Sa zapada su stigle i

Inicijativa i Referendum, kao i najnovija krajnost egalitarizam, narodni opoziv sudskih odluka. No,

zapad je dao naciji i jake konzervativne predsjednike Richarda Nixona i Ronalda Regana. Ono što

je zapadnjacima možda zajedničko jest jaka odanost neovisnosti pojedinca, prezir prema tradiciji,

spremnost prihvaćanja novoga i iznad svega užitak kojim se opiru svim tajanstvenim silama koje se

trenutačno razumijevaju pod pojmom „Istok“.

20. POLITIČKA PARADA, 1868. – 1892.

Politika generacije nakon građanskog rata općenito se smatra jednom od najmanje važnih i

najoskudnijih poglavlja američke povijesti. U tom se razdoblju američki narod usredotočio na

industrijski razvoj. Ulog je bio politički velik, iako politička gesla nisu uvijek održavala stvarne

probleme.

ULOZI U IGRI

Politika je bila duboko pogođena trima depresijama toga razdoblja: jednom većom, koja je

trajala od 1873. do 1879., jednom manjom iz sredine 1880-ih i potpunim krahom koji je potaknula

„panika“ iz 1893. Te su depresije i s njima povezani događaji, poput pada cijena poljoprivrednih

proizvoda 1869. i 1877. uvelike utjecali na političko ponašanje ljudi. 1868. depresije su uglavnom

djelovale na ljude tako što su ih potaknule na glasovanje za stranku koja nije bila na vlasti. Utjecale

su i na stav ljudi prema dvama velikim gospodarskim pitanjima toga razdoblja, pitanje crnaca i

pitanje valute. Uloga je vlade u gospodarskoj sferi bila jednostavna:

1. ona treba pravednim sredstvima ubirati dovoljno novaca za svoje skromne potrebe;

2. ona treba osigurati zdravu valutu i

3. možda treba nastojati unaprijediti američke proizvode na međunarodnome tržištu.

No, građanski je rat poremetio tradicionalne gospodarske funkcije. Vlada je izdala 450 milijuna

dolara praznog novca, tj. bez pokrića i u zlatu, i nagomilala je goleme dugove. Tako carinske stope

iz doba rata nisu nikad znatno ni trajno snižene. Problem koji je pratio visoko carine bio je

budžetski višak. Godine 1888. Grover Cleveland predložio je jedan način rješavanja toga problema:

sniženje zaštitnih carina. Drugo se veliko gospodarsko pitanje odnosilo na inflaciju. Tri su glavne

94

metode poticanja inflacije zadobile široku potporu. Prva je bila prijedlog, katkad nazivan „idejom iz

Ohija“ i uvršten u platformu Demokratske stranke 1868. da se državne obveznice plaćaju

flukturirajućim papirnatim novcem umjesto zlatom. Kongres je 1869. odlučno odbio taj prijedlog i

odlučio isplatiti vlasnike obveznica u „kovanu novcu“. No, omogućeno je isplaćivanje obveznice po

nižim kamatnim stopama od početnih.

Druga se metoda poticanja inflacije odnosila na papirnati novac, prema kojemu su se ljudi

različito odnosili. Treći je inflacijski prijedlog, koji je zadobio veliku potporu, bio zahtjev za

„slobodnim“ kovanjem srebra. Osim carina i novaca, značajno je i često pitanje bilo politička

reforma. Glavni je prijedlog tih reformatora bio uspostavljanje federalne javne službe. Nakon

mnogih neuspjeha, pokret za javnu službu konačno je 1883. izborio donošenje Pedletonova zakona.

Po tome su zakonu nefederalne službe popunjene ispitivanjem kandidata umjesto grubljim oblikom

protuusluga, koji su se, ako naknada za političku potporu, dodjeljivala radna mjesta u vladi. Carine,

novac i reforma državnih službi bili su najvažniji od svih vidljivih političkih pitanja, a depresije su

imale najznačajniju ulogu u politici.

PRAVILA I IGRAČI

Priroda politike nakon građanskog rata može se djelomično objasniti dvjema političkim

činjenicama: velikom premoći Kongresa i sasvim izjednačenom podjelom među dvjema političkim

strankama. Kad se birala „prava vrsta“ guvernera i članova Kongresa, a poslane su skupštine svaki

put iznova slale u Senat stvarne vladare svojih država. U uvjetima oslabljene uloge predsjednika

nije bilo nikakva snažna pobornika općih nacionalnih potreba, a politika je poprimila oblike poput

sustava nagrade za potporu i usluge za uslugu.

Građanski rat i rekonstrukcija demoralizirali su Demokratsku stranku, ali je nisu ni u kojem

slučaju uništili. Republikanci su imali tri frakcije. Nepokolebljivci koje je predvodio senator Roscoe

Conkling iz New Yorka, bili su potpuni pobornici stranačke linije i krvave košulje. Liberalni ili

neovisni republikanci koji su se pridružili reformatorima javnih službi Carla Schurza. Mješanci koje

je vodio „Pernati vitez“ senator James G. Blaine. Uz takve podjele u strankama nije čuda što su obje

stranke uglavnom izabrale predsjedničke kandidate sklone kompromisu i pisale isprazne platforme.

Kad je 1890-ih široko nezadovoljstvo naroda podiglo glavu, političke su se navike neminovno, iako

nevoljko, primijenile.

95

GRANTOVA ERA

Kad je 1868. Ulyssws S. Grant izabran za predsjednika, mnogi su ljudi očekivali

dostojanstvenu i sposobnu vladu u tradiciji Washingtona. U pitanjima financija on je bio umjereno

konzervativan. U svrhu iskušenja reformatora, osnovan je Odbor za javne službe, ali mu u početku

nije bilo dopušteno miješati se u ozbiljno pitanje usluge za uslugu. Kad je Grant ponovo bio

izabran, a reformatori trenutačno diskreditirani, činilo se da je otvoren put prevlasti

nepokolebljivaca. U jednom ministarstvu za drugim otkriveni je mračan obrazac: kupnja političkih

povlastica za novac. Ta je korupcija, poznata kao „grantizam“, okaljala velika djela poput gradnje

željeznice Union Pacific. Kad se suočio s rezultatima istrage on Grant se ispričao na temelju svojeg

političkog neiskustva.

PRIJEPORNI IZBORI

Vidljiv je bio izgledan povratak demokrata na vlast. Kako bi spriječili tu nezamislivu

katastrofu, republikanci su imenovali Rutheforda B. Hayesa iz Ohija. Demokrati su ciljali na

reformatore kako su imenovali Samuela B. Tildena. Tilden je dobio priličnu većinu glasova birača i

osim Juga, pobijedio je i u New Yorku i u nekim drugim sjevernim državama. No, republikanci su

dobili glasove triju južnih država. Djelujući strogo na liniju stranke, odbor je dao izbore Hayesu s

jednim glasom više. Kompromis iz 1877. donekle sliči predratnim kompromisima, poput njih,

napravili su ga konzervativci kako bi spriječili izbijanje problema. Ostao je jedan rezultat toka

kompromisa: Sjever je bio završio imenovanje u korist južnjačkih crnaca.

PREDSJEDNIČKA NJIHALJKA

Hayes se ozbiljno trudio reformirati federalnu upravu, a taj ga je trud doveo do teške bitke s

nepokolebljivcima iz njegove stranke. On je stvorio previše neprijatelja a da bi bio ponovno

imenovan za predsjednika. Imenovanje je odnio umjereno reformatorski orijentiran James A.

Garfield iz Ohija. Republikanci su drugo mjesto dali Chesteru A. Arthuru.

Dana 2. srpnja 1881. Garfielda je ustrijelio psihopat koji je htio dobiti mjesto u državnoj

službi, i on je umro 19. rujna. Arthur je bio pošten i sposoban predsjednik. Podupro je Šendletonov

zakon, prvi stvarni zakon o javnim službama i čak je pokušao provesti potpunu reviziju carina. U

96

tome nije uspio pa je iz cijeloga pokušaja reforme izmijenjen tzv. Mješanački carinski zakon iz

1883.

Godine 1884. mješanci su napokon progurali imenovanje svoje heroja, Blainea, a demokrati

su imenovali Grovera Clevelanda. On je i pobijedio. Učinkovito je rješavao najočitije probleme.

Jedan je problem bio rastući višak u proračunu. Uporno je zagovarao sniženje carina i uspio je

progurati jedan zakon o reformi carina kroz Zastupnički dom, ali ne i kroz Senat. Zaštitna je carina

stoga bila jedino nacionalno pitanje koje je imalo veliku ulogu u predsjedničkom kampanji 1888.

Republikanci su imenovali hladnoga i korektnoga Benjamina Harrisona iz Indiane. Cleveland je

odnio većinu biračkih glasova, a Harrison je dobio većinu izborničkih glasova.

Godine 1890. republikanci su naveliko izgubili na izbornika za Kongres, a 1892. Cleveland

je bio svećen ponovnim izborom za predsjednika. U vrlo premoćnom demokratskom Kongresu bilo

je nekoliko članova jedne nove, treće stranke, koja je sebe nazivala Narodnom strankom i koja je

tražila cijeli niz radikalnih reformi. Druga će se Clevelandova vlada suočiti s mnoštvom novih

problema u zemlji i inozemstvu. Naići će na stare probleme koji se više nisu mogli ignorirati.

21. SAZRIJEVANJE PROTESTA, 1870. – 1896.

1890-ih je godine kritika industrijskih i gradskih uvjeta rada i života uzburkavala mirne

političke vode Sjedinjenih Država. Iako je nezadovoljstvo bilo široko rasprostranjeno i dijelom

poteklo od radnika, masa je nezadovoljnika uglavnom tražila zadovoljštinu reformom, a ne

revolucijom. Rastuće ideološke borbe iz Zapadnog doba obilježile su politički život nacije u tijeku

velikog dijela 20. st.

BRANITELJI TEORIJE LAISSEZ FAIRE

Ljudi su vjerovali da je glupo i nemoralno da se država ili bilo koja privatna organizacija

upleće u gospodarske poslove. Kao formalna ekonomska teorija, ta je postavka poznata kao

klasična ekonomija. Potkraj 19. st. teorija klasične ekonomije napala je nova generacija reformskih

orijentiranih znanstvenika, članova Američkoga ekonomskog udruženja AEA (American Economic

Association). Do tada laissez faire nije bio samo test gospodarske ispravnosti, nego kako je

primijetio prvi predsjednik AEA, bilo je korišten da bi se vidjelo je li neki čovjek uopće ekonomist.

Ekonomisti teorije laissez faire u Sjedinjenim Državama jako su se oslanjali na Adama Smitha.

97

Laissez faire znači da njima upravlja Bog svojim općim zakonima, koji uvijek dugoročno

rade za dobro. I vodeći su ministri tvrdili da je laissez faire i znanstveni i Božji zakon. Protestantsko

je ustrojstvo na društvo primijenilo i Darwinovu teoriju.

U početku uznemireni tom teorijom evolucije, potkraj 19. st. istaknuti su crkveni

dostojanstvenici nacije otkrili njezine „spasonosne ciljeve“ i spremno kao i drugi pripadnici njihova

društvenoga sloja, prihvatili društveni darvinizam. U toj teoriji „opstanka najsposobnijih“,

Spencerovoj adaptaciji darwinovske prirodne selekcije, branitelji statusa quo našli su znanstvenu

potvrdu vrijednostima natjecateljskog individualizma. No doktrine teorije laissez faire i društvenog

darvinizma, koje su podučavali politički ekonomisti i propovijedali svećenici, pozivali su se i

pravnici.

1880-ih i 1890-ih godina Vrhovni je sud postupno razradio jedno tumačenje Četrnaestog

amandmana koje je i taj amandman pretvorio u tvrđavu kapitalizma. „Sloboda“ je protumačena kao

sloboda ulaska u ugovorene odnose, a „osoba“ je mogla značiti poduzeće. Je li nešto razumno,

ovisilo je o postavkama kapitalizma laissez faire. Prema toj je logici Vrhovni sud primijenio

feudalni zakon da bi ograničio štrajkove radnika, ali ne i rast divovskih poduzeća.

PREPOROD REFORME

Nisu svi Amerikanci bili pobornici društvenog darvinizma, iako su do 1890-ih klasična

ekonomija i darwinovski individualizam bili u usponu. Neka zla toga razdoblja, poput čestih

korupcija u vladi i prevara u poslovanju, nisu potaknula nikakve nove moralne probleme. Sličan je

problem bio i monopol. Prvu su paljbu privukle željeznice. Pojavili su se krajnje jaki zahtjevi za

donošenje nacionalnih zakona o željeznicama. Proces stvaranja predgrađa, omogućen novim

oblicima javnoga prijevoza, sve je više izolirao povlaštene slojeve od problema građanskog života.

Među prvima koji su pokazivali zabrinutost za gradsku sirotinju bila je jedna nova vrsta

protestantskog svećenstva koje se nije moglo suprotstavili sapetoj etici teorije laissez faire svetim

pravilom. Taj je pokret Društvenog evanđelja bio vrlo sličan Vojsci spada, a proizašao je iz

svećeničke zabrinutosti zbog sumnjanja posjećenosti metropolitanske crkve. Glavnina pokreta

Društvenog evanđelja nije vidjela nikakva unutrašnjeg sukoba između kapitalizma i kršćanstva i

nastojala je poboljšati društvene uvjete primjenom svojih vjerskih uvjerenja na vlastito djelovanje.

Nešto spremnije od protestanata i Rimokatolička je crkva vjeru povezala s reformom.

Gotovo nedirnuta kalvinističkom teorijom saveza između poslovanja i vjere, i pod utjecajem

pape Leona XIII, Rimokatolička je crkva u Americi službeno zagovarala „jednakost bogatih i

98

siromašnih“ i poznavala „moralnu obvezu poslodavaca da daju poštene plaće“. Tako je, kad im je

porasla svijest, mnogim Amerikancima bilo nemoguće prihvatiti teoriju laissez faire. Na mračnoj su

strani napada na laissez faire bili doseljenici. Tijekom 100 godina nakon 1820. došlo je oko 38

milijuna doseljenika. Većina je tih ljudi bili su rimokatolici ili pravoslavci, ali i Židovi. Često su bili

izgubljeni, nisu poznavali jezik i činilo se da se doseljenici protive amerikanizaciji. U mnogim su

gradovima organizirali vlastite zajednice i kulturna društva, zadržali su materinji jezik, vjerske

običaje i tisak i držali su se običaja i načina života Staroga svijeta.

Bez obzira na to je li zahtjev za ograničenjem doseljavanja došao od reformatora ili

konzervativaca, rezultirao je nizom vladinih poteza. 1882. Kongres je isključio doseljavanje Kineza,

iste godine zabranjen je ulazak osuđenicima, siromasima i kriminalcima.1885. zabranjen je uvoz

radnika na ugovor. 1907. izvršnim su sporazumom potpuno isključeni Japanci. Kongres je uveo

uvjet pismenosti za doseljenike. Između 1921. i 1927. Kongres je donio zakone koji su ograničavali

doseljavanje prema nacionalnim kvotama sa svrhom da se ograniči dolazak romanskih naroda i

Slavena.

RADNIČKI POKRET

Učinkoviti se odgovor radnika na industrijalizaciju sporije razvijao u Sjedinjenim Državama

nego u većini drugih industrijaliziranih zemalja. Osim niske plaće, radnici su se suočavali s

nezdravim i nesigurnim radnim uvjetima u rudnicima i tvornicama, koji su donosili visok postotak

smrtnosti i nesreća. Budući organizatori radničkog pokreta prolazili su kroz velike poteškoće. Na

kraju je heterogenoj radnoj snazi, sastavljenoj od mnogo nacionalnost, nedostajala solidarnost

radničkog sloja koja je, čini se bila neminovna za učinkovito organiziranje radništva.

Prvi su sindikati, nastali nakon građanskog rata. Nacionalni radnički sindikat i Vitezovi

radništva bili su široko reformistički, industrijski sindikati, koji su nastojali ujediniti sve dijelove

radne snage i zamijeniti nadnički sustava „proizvođačkim kooperativama“ u vlasništvu radnika.

Sindikat je izgubio članove i nestao u rijeku depresije 1890-ih.

Njegov je glavni suparnik i nasljednik bio Američki radnički savez. Samuel Gompres, koji

je osnovao AFL 1880-ih se zauzimao za „čist i jednostavan sindikalizam“, pod čime je razumijevao

rješavanje pitanja poput viših nadnica, kraćega radnog vremena i sindikalne zaštite, uključujući po

mogućnosti zatvoreni dućan (koji zapošljava samo članove sindikata). Pod njegovim se vodstvom

AFL držao dalje od radikalnih organizacija poput skupina Molly Maguire i nešto kasnije

Industrijskih radnika svijeta.

99

Te su dvije organizacije predstavljale najugroženije radnike i bilu su metama napada

industrijalaca i vlade. AFL je opstao u tom neprijateljski raspoloženom svijetu 19. st. Izdržao je

depresiju iz 1890-ih i 1900. imao je milijun članova. Mnogu su članovi željeli promijeniti prirodu te

organizacije, željeli su dodati metodama sindikalne borbe i političku djelatnost, napustiti strukovno

udruživanje za industrijske sindikate i iznad svega „organizirati neorganizirane“. Povijest toga doba

obiluje pričama o nasilnim borbama između radništva i uprave.

U dva desetljeća poslije 1880. bilo je oko 23.000 štrajkova u kojima je sudjelovalo 6,5

milijuna radnika. Iako su štrajkovi uglavnom bili usredotočeni na nasušna životna pitanja poput

nadnica i radnog vremena, mnogi su nemiri toga doba proizašli iz radničkog nezadovoljstva

modernim gospodarstvom. Obrtnicu su uznemireno promatrali dok je njihov status padao, a njihova

umijeća postajala suvišna zbog strojne proizvodnje. Veliki je dio narodnog očekivanja

nezadovoljstva Zlatnog doba proistekao iz sukoba između stranih navika i novih očekivanja i bio je

dijelom društvene cijene gospodarskog napretka.

FARMERI I POPULIZAM

Farmeri su također pogođeni modernizacijom. Iako su njihovi problemi tijekom triju

desetljeća nakon 1865. bili raznoliki i komplicirani, najgorljiviji su problemi po svojemu dometu

bili međunarodni. Američki su farmeri postali komercijalizirani uzgajivači specijalnih tržišnih

usjeva za vrlo promjenjivo međunarodne tržište.

Proces je bio ubrzan pojavom gospodarstva nacionalnoga tržišta u ranim danima republike, a

sazrio je u dobe nakon građanskog rata, doba pare i električne struje. Na tom je tržištu ponuda ubrzo

premašila potražnju pa su cijene poljoprivrednih proizvoda pale. Svoje su proizvode prodavali na

slobodnome tržištu, a njima potrebne tvorničke proizvode kupovali su na tržištu zaštićenu carinama.

To je dovelo do kronične zaduženosti i snažnog nezadovoljstva farmera.

Farmeri svih regija nisu oklijevali organizirati se niti tražiti od vlade da im olakša poteškoće.

Njihovi su zahtjevi bili dvojaki: inflacija koja bi podigla njihove cijene, i regulacija koja bi smanjila

njihove troškove. Dosegnuvši vrhunac snage 1874. s više od jednog milijuna članova, većinom na

jugu i srednjem zapadu, Majur je dao svoje ime državnim zakonima koji su regulirali željeznice i

silose. Te su organizacije zagovarale reforme poput slobodna kovanja srebra, saveznog poreza na

prihod, izravnih izbora za senatore. Taj pokret je dvije godine kasnije osnovao Narodnu stranku, a

prva je platforma te stranke, tj. populista načinjena na prvoj nacionalnoj stranačkoj konvenciji u

Omahi 1892. Tražila je oduzimanje zemljišnih darovnica željezničkih poduzeća i zabranu

100

posjedovanja zemlje strancima. Platforma je uzdizala inicijativu i referendum i zatražila je izravno

biranje senatora.

CLEVELANDOV POSLJEDNJI OTPOR

Izbori iz 1892. doveli su na mjesto predsjednika konzervativnog Grovera Clevelanda. On se

hrabro suprotstavio ne samo visokim carinama nego i inflaciji. 1894. počeo je Pullmanov štrajk,

nakon što je ta financijska tvrtka otpustila trećinu radni i smanjila plaće 30 do 40%. Loše

savjetovani Cleveland poslao je federalne trupe na zahtjev Udruženja generalnih direktora

željezničkih kompanija koje je kršilo sindikate. Pullmanov je štrajk uzrokovao strah od širokih

socijalnih nereda u vrijeme oštre depresije.

Cilj te skupine nije bio ni velik ni revolucionara, nego je željela dramatizirati nedaće

nezaposlenih i tražiti federalne programe za javne radove. Iako je Cleveland ostao nepokolebljiv u

uvjerenju da će njegova politika laissez faire ozdraviti nacionalne gospodarske probleme, uskoro će

se u njegovoj vlastitoj stranci pojaviti prijetnja statusu quo mnogo strašnija od Coxeyjeve.

BITKA IZ 1896.

Republikanski je predsjednički kandidat William McKinley bio imenovan na platformi

tvrdoga novca i protekcionizma, te je postao najpoznatiji po visokim carinama koje su dobile

njegovo ime. Prvi su put 1860. stranke bile jasno podijeljena oko jednog jedinog pitanja. Za snage

srebra, Bryan je bio vitez na konju koji je krenuo u bitku za maloga čovjeka. Njegove su značajke

„velika obična čovjeka“ bile tako besprijekorno čiste da je ušao u predsjedničku kampanju i kao

kandidat populista i Nacionalne srebrne republikanske stranke i Demokratske stranke. S druge

strane za konzervativne je bio „Demo-Pop“.

Pobijedio je na kraju McKinley. Još je jedan mogući razlog bila činjenica da 1896. snage

nezadovoljstva ili nisu bile dovoljno jake ili nisu bile dovoljno ujedinjene da bi nadjačale spretnu i

dobru financijsku oporbu. Iz Pullmanova je štrajka i drugih poraza iz 1890-ih isplivala jedna

neznatna manjina, koja je u tijeku sljedeće generacije davala artikuliranu kritiku američkoga

društva. Socijalistička je stranka, osnovana 1901. postala je nešto poput koalicije američkih radnika

pod vodstvom Eugena V. Debsa.

Malo se reformatora srednjeg sloja, koji su bili uznemireni problemima 19. st. vratilo

vjerovanju u laissez faire. Tako su 1890-e položile pravce oko kojih će se konzervativci, liberali i

101

radikali prepirati sljedećih pola stoljeća. U domaćim je previranjima, u vanjskoj politici duga

Clevelandova vlada označila kraj i početak.

102

22. ZAKLJUČAK

Ovim skraćenim prikazom Povijesti Sjedinjenih Američkih Država Sellersa, Maya i

Mcmillena, pokušali smo donijeti ne samo politički razvoj već i neke društvene, socijalne, vjerske i

etničke smjernice. Prikazali smo povijesni razvoj od prvih kolonija do bitke iz 1896. godine., ali i

društvene osobitosti novog američkog stanovništva.

Veliku ulogu u novom američkom društvu imalo je gospodarstvo, kao i u današnje vrijeme.

Ono je pružilo dobre temelje za cjelokupni razvoj američkog društva. Za napredak gospodarstva

važan je povoljan geografski položaj između dva velika oceana, koji je služio kao poveznica

između Istoka i Zapada.

To novo društvo nije bilo idealno po svom političkom karakteru, ali je to nastojalo postati.

Proglašavalo se demokratskim i naprednim, a u isto vrijeme u njihovom sustavu nalazi se ropstvo.

Također je važno pitanje i autohtonog američkog stanovništva, koje je dolaskom i «osvajanjem» od

strane kolonizatora odvedeno u rezervate i sistematski istrebljivano. Možemo reći da je novo

američko i demokratsko društvo vršilo etnički genocid nad autohtonim stanovništvom, ali ne

smijemo generalizirati da je cijelo društvo podržavalo takvo postupanje prema autohtonom

stanovništvu, a i robovima dovedenim iz Afrike.

Ukratko, povijest Sjedinjenih Američkih Država veoma je kompleksna i slojevita te je ne bi

trebalo proučavati samo iz povijesnih knjiga nego i iz nekih književnih djela koja na najbolji

mogući način mogu prikazati onu svakodnevicu novovjekovnog američkog društva koju ne

možemo iščitati iz faktografskih podataka.

103

24. LITERATURA

1. Charles SELLERS, Henry MAY, Neil R. MCMILLEN, Povijest Sjedinjenih Američkih Država, Zagreb: Barbat, 1996.

104