Povijest Venecije - skripta

POČECI MLETAČKE POVIJESTI

Kad se govori o mletačkoj povijesti vremenski se okvirno obuhvaća doba 5.–15. stoljeća. Kao i svako društvo, ni Mlečani nisu od samoga početka poznavali društvene i političke institucije koje su s vremenom usvojili i razvili. U samom početku, negdje do 1000. g. Mlečani su bili ribari da bi se nakon toga okrenuli pomorstvu što im je donijelo razvijenu trgovinu Sredozemljem. To je doba kada se stvarala aristokracija i kada su se počeli razvijati obrti.

Najbolje je proučena povijest iza 1000. godine jer su tada Mlečani počeli nizati pomorske pobjede. Već 1095. g. je počeo Prvi križarski rat koji nije zaobišao niti njih, a 1204. g. doživjeli su svoj vrhunac kad su osvojili Konstantinopol. Tada su Mlečani bili važna sila na Sredozemlju, sudjelovali su u svim važnijim događajima i imali su zavidan položaj spram ostalih talijanskih država.

Nakon otkrića Amerike, novoga kontinenta, došlo je dekadencije u mletačkoj povijesti. Otkriće novog kontinenta je dovelo do premještanja trgovine na Atlantik dok je Sredozemlje počelo gubiti na svojoj važnosti, što se odrazilo i na Mletačkoj Republici budući da im je glavni izvor zarade bila trgovina.

Diplomacija koju su Mlečani provodili bila je i više nego uzorna. Sačuvali su svoju neovisnost o drugim državama. Institucije su im sačuvale kontinuitet do 1797. g., do dolaska Napoleona.

U 17. st. vrhunac je dosegao mletački obrt.

Za vrijeme Rimskoga Carstva Mletačka je bila X. regija, da bi nakon Rimljana na njeno područje stigli Germani. Obala, odnosno Venetia je bila uprava Rimskoga funkcionara, tj. egzarha iz Konstantinopola koji je imao svoje sjedište u Ravenni.

U to vrijeme laguna se prostirala na prostoru od Akvileje do Ravenne. Oba grada su bile bitne luke, a Akvileja se nalazila na potezu ceste koja je vodila preko Alpa do Jadrana. Lidi su imali funkciju zaštite lagune od djelovanja mora, a ujedno su to bile i ljetne rezidencije aristokracije iz Padove i Akvileje.

Prvi stanovnici Venecije su bili ribari. Kasiodor (5./6. st.) je donio opis načina života prvih stanovnika Venecije do 6. stoljeća. Opisuje ih kao dobre pomorce, napominje kako bogati i siromašni žive zajedno, te se slično hrane. U tom razdoblju nema delte rijeka Po i Adige, a lagune Venecije i Comacchio (suparnik Venecije) tada su bile spojene.

Godine 568. došlo je do invazije Langobarda, do migracije iz kontinentalnih gradova i to je dovelo do promjene društvene strukture. Tih godina područje grada Venecije je obuhvaćalo 118. skupina otoka od kojih je najveći bio Rialto. Najveći gradić je bio Torcello koji je ujedno bio i najveće trgovačko središte, dok je na SI najveći vjerski centar bio gradić Grado.

Stoljeće nakon invazije Langobarda, 697. g. lagune su se organizirale u samostalne organizacije na čelu sa duždom (dux). Prvi dužd je bio Paulutius kojega su izabrali stanovnici laguna. To je doba kada je Venecija bila dio Bizanta.

Langobardi su 751. g. osvojili Ravennu i od tad se bizantski utjecaj počinje sve više širiti na umjetnost.

Godine 810. Karlo Veliki je poslao svoga sina u osvajanje Venecije i tom pohodu je opljačkan Malamocco, tadašnja prijestolnica. Nedugo iza toga Franci su se povukli i Bizant je opet učvrstio svoju

vlast. Dvije godine nakon pokušaja osvajanja Venecije došlo je do sporazuma tzv. Aachenski mir po kojem je Venecija ostala Bizantu kao mletački dukat.

Nakon arapskih osvajanja Sirije, sjeverne Afrike, Španjolske i Sicilije, Venecija se počela polako otvarati prema Levantu. Venecija koja se tada nalazila na granici bizantskog i muslimanskog svijeta na Istoku, te između latinskog i germanskog na Zapadu prilagođavala se objema stranama.

Isprva su glavne luke bile Aquia i Ravenna koje su u Langobardskim ratovima izgubile na važnosti. Primat je tada dobila luka Comacchio koja je naslijedila Ravennu, a nalazila se u posjedu Langobarda. Godine 866. došlo je do mletačkih pljački Commachia zbog kontrole riječnih ušća i to je pravi početak Venecije, tj. njenoga gospodarenja Jadranskim morem.

Što se kopna tiče svu vlast je imalo Svetorimsko Carstvo koje je dalo Muslimanima pravo trgovanja.

U 9. st. bila je raširena trgovina robovima. Robovi su se prvenstveno prodavali Arapima. Pape su to osudile, pa su mletački duždevi donijeli odredbe o tome koje se nisu poštovale. Osim te vrste trgovine, još je jaka bila i trgovina drvom, opet s Arapima što su pape također osudile. Pape su te trgovine osudile jer se trgovalo sa Arapima koji su u pogledu Crkve nevjernici, ali poslovi su bili važniji od crkvenog stava i zabrana. Mlečani su od Arapa kupovali i zlato i željezo i ostalu luksuznu robu koja je bila vrlo tražena na Zapadu. Trgovali su još i solju i ribom što pokazuje koliku su važnost dali prirodnim resursima. Osim toga, razvijena im je bila i brodogradnja. Nakon 1000. g. politički uspjesi su se proširili i dalje od Jadrana što je otvorilo i nove mogućnosti mletačkim trgovcima.

Jezgra grada bila je tržnica na Rialtu u blizini duždeve palače. Specifičnost Venecije jest činjenica da kuće bogatih i siromašnih slojeva društva nisu bile odvojene.

Oko 1200. g. bilo je oko 60-ak gradskih zajednica. Svaka je zajednica imala svoga sveca za kojeg su se održavala slavlja. Već oko 1300. g. grad je bio gusto naseljen, i bio je jedan od tri najveća grada u zapadnoj Europi. Svaka četvrt imala je svoju individualnost, ali je njihova integracija u jednu cjelinu postala temelj društvene stabilnosti u gradu.

Oko duždeve palače nalazile su se kuće nobila kojima je odgovarala blizina centra vlasti i najvažnije građevine, a to je crkva Sv. Marka koja je ujedno bila i privatna duždeva kapela. Crkva nije katedrala. Sagrađena je u 9. stoljeću. Prijevarom su donesene relikvije Marka Evanđelista iz Aleksandrije. Crkva nije zadržala svoj prvotan izgled. Naime, crkva je kroz naredno vrijeme bila nadograđivana isto kao i duždeva palača. Godine 1150. sagrađen je zvonik, čija je visina iznosila 60 m, na kojemu se nalazio sat i svjetionik za brodove. Trg sv. Marka je u doba svečanosti bio središte procesija.

Canal Grande je glavna prometna arterija i do 14. st. na njegovim obalama su se nalazile male radionice za gradnju i popravak brodova. Godine 1333. brodograditelji se sele iz Canal Grandea, a obale se počinju naseljavati. Brodogradilišta su počela nicati u istočnom dijelu grada, prema Lidu. Godine 1104. izgradio se Arsenal koji se kasnije pretvorio u tvornicu oružja, a brodogradilišta su bila uz obalu od duždeve palače do Arsenala, ali i po otocima u laguni. Na najbližim otocima su bila smještena industrijska predgrađa. Na otok Murano se 1292. seli tvornica stakla. Chioggia je bila glavni proizvođač soli.

Prostor u blizini Rialta je prvotno bila tržnica, a kasnije je to postalo mjesto susreta trgovaca iz raznih gradova, zemalja.

Mlečani su vjerovali da miješanje slane i slatke vode uzrokuje malariju. Upravo je zbog malarije propala trgovina na Torcellu, da bi vlada nakon toga poduzela korake za sprječavanje malarije. Promijenili su riječne tokove zbog odvajanja slane i slatke vode.

Tri su glavna ulaza u Veneciju : Lido, Malamocco i Chioggia. Postojala su dva čuvara Lida, tj. sagrađena su bila dva svjetionika.

Godine 1407. svi su lučki poslovi potpali pod admiralitet za luku.

Za brodove u nevolji su postojale posebne lađe s 28 veslača. To su tzv. brodovi piloti, a sjedište im je bilo u Poreču.

Od 1423. postojao je otok Lazareta, tj. otok gdje su se smještali oboljeli. Od 1485. uvedena je bila karantena, odnosno imperativ da se 40 dana blokiraju brodovi koji su bili sumnjivi da su zaraženi kugom. Kuga je odigrala veliku ulogu u venecijskoj povijesti. Naime, 1200. g. Venecija je imala 80 000 tisuća stanovnika, a 1400. g. samo 12 000 tisuća. Postojala su dva oblika kuga, plućni i bubonski, iako oni tada nisu poznavali razlike. Često su se javljali zajedno. Plućna je kuga nastala iz bubonske. Na bubonsku kugu karantena nema utjecaja jer ju prenose buhe putem štakora. Bubonska kuga je stigla sa Istoka, iz luke Kaffa na Krimu koju su najviše koristili Venecijanci i Đenovežani. U roku od pola godine (1347./48.) došlo je smanjenja broja stanovništva za 3/5. Nova epidemija je dovela do novoga pada stanovništva tako da je 1500. g. bilo otprilike stanovništva koliko je bilo i 1300. godine. Najveći broj stanovnika je bio 1570. g., a iznosio je 190 000 tisuća. Epidemije iz 1575.-1577., 1630.-1631. smanjile su broj stanovnika za 1/3. Kasnije je bubonska kuga nestala iz Europe. Posljednja epidemija kuge bila je 1720./1721. g. i dovela je do masovnog preseljavanja stanovništva. Tada je smrtnost djece bila veća od nataliteta. Na selu su mlađi od 20 godina činili 50% stanovništva. Doseljenici koji su stizali pretežno su bili iz kopnenoga dijela mletačkih posjeda. Gradski sloj stanovništva – nobili uspijevali su se obnoviti nakon epidemija. U vrijeme epidemija nobila je bilo 1 200, zapravo oko 150 obitelji. U 16. st. bilo ih 2 500 da bi nakon toga počeo opadati njihov broj.

Oko 1330. g. kao Venecija veliki su još i gradovi Palermo, Napoli, Milano i Firenca. Važnost kontrole Jadrana su brzo uvidjele talijanske obitelji, pogotovo važnost sjevernoga Jadrana. Obitelj Candiano uspostavila je kontrolu sjeverno od crte Ravenna – Pula u 10. st. i time su uspostavili kontrolu nad Mletačkim zaljevom. Pietro II. Candiano je osvojio Kopar, a Pietro III. Candiano se sukobio sa Akvilejom. Nakon propasti Ravenne niti jedan grad nije se mogao suprotstaviti Veneciji. Po srednjem Jadranu su harali gusari na što je Venecija tražila zaštitu Bizanta. Gusarstvom su se bavili Neretljani. Prvi dužd Candiano ubijen je od njihove ruke. Neretljani su bili i trgovci tako da su do 1000. g. mogli stvoriti flotu jednaku mletačkoj. Prvi dužd koji je uspješno ratovao protiv Neretljana bio je Pietro II. Orseolo (991.–1009.) koji je želio zadržati naklonost bizantskog i njemačkoga cara radi ravnoteže između Istoka i Zapada. Pietro je imao važne trgovačke ugovore sa Bizantom i tako je htio afirmirati svoju snagu. Venecija je postala zaštitnikom trgovine na srednjem Jadranu. Neki su dalmatinski gradovi zvali Veneciju u pomoć protiv Neretljana. Dodatni problem je bio taj što su dalmatinski gradovi ovisili o Ugarskoj te je Venecija zato ratovala s njima. Pietro II. Orseolo obranio je mletačku vlast i na južnom Jadranu.

Godine 1002. došlo je spašavanja Barija od nevjernika, a prije toga je bila ekspedicija protiv Arapa pri čemu su pomogli Bizantu. Godine 1080. došlo je ponovo do mletačke intervencije u obrani Bizanta, radi trgovine s Konstantinopolom. Normani koji su 1071. g. zauzeli Amalfi i Bari, htjeli su zauzeti i Bizant i južnu Grčku. U isto vrijeme Bizant je otvoren je provalama Turaka Seldžuka iz Azije. Tada je bizantski car pozvao u pomoć Veneciju koju ne zanima teritorij već pomorska premoć. Venecija se nadala smanjenju daća i željela je spriječiti Normane da zauzmu tri važne strateške točke Krf, Valonu i Drač jer bi tada mogli kontrolirati ulaz u Jadransko more. Normani su već imali nekoliko

luka u svojim rukama, a to su Bari, Otrant i Briudisi. Normani su pokušali 1031. g. osvojiti Drač no tada je stigla mletačka flota pod zapovjedništvom dužda. Ta je bitka opisana u kronici Ane Komnen (kći Aleksija) gdje se napominje kako su Mlečani imali duge i brze brodove na vesla koji su bili preveliki te su onemogućivali manevriranje, ali su bili jako dobro naoružani. Mletačke lake galije su bile brze te su imale samo 20 – 30 klupa za veslače sa svake strane. Pobjeda Mlečana samo je odgodila osvajanje Drača, ali je jako koristila Veneciji. Godine 1082. car Aleksije je donio zlatnu bulu u kojoj je Mlečanima dodijelio važne trgovačke povlastice. Te su bitke ujedno bile i dokaz da je pomorska obrana Bizantskoga Carstva ovisila o Mlečanima.

Krajem 11. st. došlo je do važne promjene u pomorskoj politici Venecije. Do tada je flota služila za obranu Bizantskoga Carstva i za trgovinu Jadranom, a nakon 1100. g. flota se okrenula srednjem i istočnom Sredozemlju. U tome su veliku ulogu imali križarski ratovi. Godine 1095. papa Urban II. pozvao je na Prvi križarski rat. Odazvali su se mnogi talijanski i francuski plemići koji su krenuli u oslobađanje Svete zemlje, a zauzvrat su dobili povlastice, odnosno određeni zemljoposjed. Đenova i Pisa su u križarske ratove kretale isključivo zbog interesa. I prije njih oni su se obogatili pljačkanjem Arapa u sjevernoj Africi, a sada su htjeli povlastice na istočnom Sredozemlju. Venecija je imala veliki interes za Palestinu, ali je u svemu tome igrala i njena tradicionalna uloga zaštite Bizanta. Godine 1098. zauzet je Krf, a 1099. križari su stigli na Rodos.

Sljedećih 20. godina Venecija je pokušavala spriječiti Ugarskoga kralja da preuzme vlast u gradovima Dalmacije. Križarima su pomagali i Đenovežani. Godine 1123. desio se pohod mletačke flote u Palestinu (bitka kod Jaffe) pod vodstvom dužda Domenica Michiela koji je završio pobjedom Mlečana.

Bizantski je car 1118. g. poništio trgovačke povlastice Mlečanima koji su počeli pljačkati po carstvu, ali je sve to kratko trajalo. Manuel Komnen sklopio je savez sa Venecijom; njegovi nasljednici obnovili su Mlečanima povlastice, ali su ih dali i protivnicima.

Sebastian Ziani, novi dužd, usredotočio se na jačanje mletačkih pozicija na moru. On je prvi dužd iz te obitelji.

Krajem 12. stoljeća gusarenje je bilo općeprisutno : Saraceni, Grci, Đenovežani, Ankonitanci, Sicilijanci.

Najvažnije pomorske bitke 12. st. odigrale su se pred obalom Palestine i rezultat je taj da su samo neki pomorski gradovi ostali u rukama kršćana i kako bi se ostale gradove spasilo krenulo se u treći križarski rat pod vodstvom francuskog kralja, Filipa Augusta, i engleskog kralja, Rikarda Lavljeg Srca. U tom trećem križarskom ratu nema osobitih zasluga Venecije iako se nastojala ojačati na moru. Vojna i politička situacija bila je nestabilna i uspjeh je ovisio o sposobnosti prilagodbe. Venecija se istakla u četvrtom križarskom ratu.

Francuski križari planirali su se okupiti u Veneciji 1202. godine u brojci od oko 33 tisuće ljudi. U zamjenu za 85 tisuća srebrnjaka Venecija je trebala osigurati prijevoz do Orijenta. Ekspediciji je trebalo 200 brodova. Mletački dužd je sklopio važan politički dogovor u zamjenu za sve što bi se osvojilo na moru i kopnu. Mlečani su se obvezali dati 50 naoružanih galija sa 6 tisuća ljudi koji su se trebali pridružiti križarima u godini dana. Mlečani su gradili brodove i do ljeta 1202. godine su bili spremni. Križari nisu našli novce, a umjesto 33 tisuće ljudi došlo ih je 10 tisuća. Dužd Enrico Dandolo koji je bio slijep i star oko 80 godina predložio je da se plaćanje duga odgodi, a da križari za Veneciju osvoje Zadar, suparnički grad na dalmatinskoj obali. Ta ideja predstavlja obrat jer je Zadar kršćanski grad što je izazvalo nezadovoljstvo kod križara, ali to je bio jedini način da križari dođu do Orijenta. Dok su se flote kretale prema Zadru došlo je do promjene koja je odgovarala Veneciji, ali je imala

velike posljedice. Odlučilo se krenuti na Konstantinopol da bi se na Bizantsko prijestolje postavilo križarskog pretendenta. Da bi dobio podršku zapada on je Bizantskog cara trebao dovesti pod papinsku vlast i dobiti vojsku za rat u Svetoj Zemlji. Mnogim križarima se ideja nije svidjela pa su krenuli direktno u Palestinu. Dandolo je odlično vodio ekspediciju, Konstantinopol je opljačkan, srušene su crkve i kuće. Tada su Mlečani od križara dobili novac u obliku relikvija iz Konstantinopola. Križari i Mlečani podijelili su osvojeno. Dužd je postao gospodarom jedne i pol četvrtine Bizantskog Carstva. Zemljišni posjedi su podijeljeni na feude, a svi feudalci, osim dužda, zakleli su se na vjernost carstvu. Tako je stvoreno Latinsko Carstvo koje se održalo nekoliko desetljeća ; 1261. godina je kraj carstva. Vlada novoga carstva je radila u interesu Mlečana. Sve povlastice i teritoriji koje su Mlečani dobili potvrđeni su u njihovu vlast. U dijeljenu teritoriju bilo je važno dobiti posjede koji su omogućavali morsku kontrolu. Godine 1205. dužd Dandolo umire, a nasljeđuje ga Pietro Ziani koji se trudio ojačati položaj Venecije u dijelovima koji su bili strateški važni, pomorske baze kao što su Konstantinopol i Kreta iliti Candija. Da bi dobili suverenitet i kako bi zagospodarili Kretom morali su platiti i boriti se sa đenovežanskim gusarima. Venecija je dobila i dio Moreje ( Peloponez). Osvojeno područje s trgovačkim povlasticama, upravljanje nad Konstantinopolom te pokoravanje Zadra označavalo je prevlast Venecije na Istočnom Sredozemlju.

Mletački brodovi su temelj moći. Galije su građene u vojnoj službi. Srednjovjekovni gusari koristili su zarobljenike u galijama. Trgovačko-vojni brod nije koristio vesla. Takvi brodovi bili su velikih dimenzija. Galije nisu mogle nositi veliki teret i bile su dosta spore. Galija na vesla zove se bucintoro iliti zlatna lađa koja se za vrijeme svečanosti posebno ukrašavala. Od Venecije do Poreča putovalo se jedan dan i jednu noć. Brodove je mogla graditi država ili privatne osobe. Godine 1104. mletački arsenal služio je kao spremište za brodove, oružje i popravak brodova. Od 13. st. brodovi se nisu više gradili u arsenalu. Dužd je mogao izdati naredbu da svi radnici u privatnim brodogradilištima dođu raditi u državna. Naoružani brod se od nenaoružanog broda razlikovao po broju posade. Galija je napravljena kao vojni brod, ali se nije smatrala naoružanom lađom ako je na njoj bilo manje od 60 ljudi. Za plovidbu u ratu ili trgovini koristili su se često isti brodovi. Postojao je običaj da se luka zatvara u zimsko doba zbog manjeg broja brodoloma. Otvaranje u proljeće ovisilo je o vremenu i političkim prilikama. Ponekad su svi brodovi dobili zapovijed sudjelovati u važnoj vojnoj ekspediciji. Vlada je određivala dimenzije broda, opremu, oružje, broj članova posade. Prije polaska iz luke brodovi su se morali obvezati da neće napadati prijateljske lađe. Svu vlast na brodovima ima kapetan. Bio je još i notar koji je brinuo o plaćama i teretu. Na brodu je uvijek bilo puno trgovaca i nižih slojeva ljudi. Iz 1255. godine postoji Pomorski kodeks Ranieria Zena. Po Pomorskom kodeksu kapetan je mogao postati zakupac broda, opremač i voditelj ekspedicija. Ponekad su mornari bili bogati pa su sami kupovali oružje, a ponekad su se zaduživali kako bi krenuli na brod. Velike obitelji su ponekad vladale morem kao na primjer obitelj Contarini.

VLAST VENECIJE NAD JADRANOM

Važna je ceremonija za vrijeme koje se mletačkog dužda na posebno ukrašenoj galiji doveze ispred lida. Ta galija se zove bucintoro. Dužd baca zlatni prsten u more. Prema legendi titulu dužda i zlatni prsten duždu je dao papa 1177. godine. U legendi se spominje mletačka pobjeda nad carskom flotom Friedricha Barbarose koji se došao u Veneciju pokloniti papi. O samoj bici ne zna se ništa, ali je točna povijesna činjenica da je 1177. g. mletački dužd Sebastiano Ziani primio papu i cara koji su tada sklopili mir na kraju neuspjele faze njemačkog cara da zagospodari sjevernom Italijom. Ta godina označava mletačku afirmaciju na Jadranu.

Dok su druge sile križarske ratove koristile da bi zaposjele teritorije, Venecija je pomoću njih htjela povećati snagu na moru. Veliki dio mletačkih prihoda dolazio je od soli. Mletački proizvođači morali su sol staviti na raspolaganje posebnom uredu koji je davao upute gdje će se i po kojoj cijeni

sol prodavati – Camera del sal. Proizvodnja soli koncentrirana je oko Chioggia. Protivnici Veneciji u proizvodnji soli su Ravenna i Cervia koje su još i međusobno protivnice. 1238. g. Ravenna je prihvatila izvoziti žito i sol samo u Veneciju. Cervia je opasan mletački suparnik, ali je Venecija uspjela postati centar trgovine žitom na čitavom području sjeverne Italije. Kada urod nije bio dobar žito se uvozilo iz Grčke, Egipta, Balkanskog poluotoka i sa Sicilije. Svaki srednjovjekovni grad je htio biti trgovački centar koji bi isključivao ostale gradove. Ured je branio da se roba donosi i prodaje na drugim mjestima. To nije značilo da su Mlečani monopolizirali trgovinu na način isključivanja stranaca već suprotno, strancima su davali povlastice i zaštitu. Osim za vrijeme ratnih sukoba Mlečani su primali brodove konkurenata čak i iz Bizanta i Đenove. Mletački zakoni nisu direktno ograničavali trgovinu stanovnika Dalmacije, Ancone, Pulje sa Istokom ili pak međusobnu trgovačku razmjenu već se radilo o tome da su nastojali usmjeriti sve preko Venecije.

Značajan je sukob koji je trajao od 1308. do 1313. godine između Ferrare i Venecije. Taj sukob je poznatiji pod nazivom Rat za Ferraru. Venecija je pokušala politički i trgovinski opkoliti Ferraru. Smrt feudalca koji je gospodario gradom prouzročila je građanski rat u kojemu su sudjelovali njegovi nasljednici Venecija i papa. Kada je Venecija odbila predati jednu utvrdu, papa je izdao bulu kojom je mletačke podanike oslobodio poslušnosti prema Veneciji i zabranio je svako trgovanje s njom. Papa nije imao vlastitu vojsku kojom bi protjerao Mlečane iz Ferrare, ali njegove prijetnje ohrabrile su mletačke susjede koji su se aktivirali. Unatoč vojnom porazu u Ferrari, Venecija nije htjela uzmaknuti pred papinim zahtjevima, a imala je i zaštitnicu u Veroni. Godine 1313. papa je povukao bulu i uklonio prokletstvo koje je bacio na Mlečane. Rat za Ferraru bio je veliki vojni obrat za Veneciju jer nije uspjela zagospodariti utvrdom, niti trgovinom izvan Jadranskoga mora, tj. na Istočnom Sredozemlju. Nije niti uspjela organizirati potpunu dominaciju nad Sredozemljem jer nije imala tehnička sredstva za takav pothvat. Kopneni trgovački putovi u Orijentu išli su preko Kaira – Damaska – Bagdada - Meke i dalje do Indije. Iza 1250. godine kontrola Venecije nad tim trgovačkim putovima kao i premoć na moru bili su u suprotnosti Đenove. Đenova do tada (sredina 13. st.) nije nikada imala više od polovice stanovnika Venecije. Iza 1102. g. doživjela je veliki procvat. Od zaleđa Đenova je bila izolirana planinskim lancem. U to vrijeme njemačke careve u borbi protiv pape podržavala je Pisa, a Venecija i Đenova bile su na papinoj strani. Nakon poraza i smrti cara Friedricha II. 1250. godine, Pisa je za Veneciju postala drugorazredna sila.

Prvi mletačko-đenoveški rat nastao je iz serije incidenata u Palestini. Trajao je od 1257. do 1258. g. i u presudnoj pomorskoj bici ispred Palestinske obale Venecija je pobijedila, a Đenova je izgubila polovinu brodova. Važni događaj preokrenuo je situaciju. 1261. g. bizantski car Mihovil Paleolog preuzeo je vlast nad Bizantom i nestalo je Latinsko Carstvo i počela je obnova Bizantskog Carstva. Mihovil je sa Đenovom sklopio savez prema kojem se obvezao protjerati Mlečane i povlastice dati Đenovi, dok je Đenova obećala staviti caru na raspolaganje pomorsku vojnu flotu da bi pomogla njegova nastojanja za obnavljanjem carstva. Đenova nije imala puno uspjeha, ali i Venecija je unatoč pomorskim pobjedama imala velike troškove i još je uz to izgubila trgovačke pozicije. Đenovežani su stvorili svoj dio grada u Carigradu, pa su sljedećih dvadeset godina povećavali ekonomsku i pomorsku moć. Bitna bitka se dogodila 1284. godine kada je nakon poraza Pise Đenova dobila prevlast na Tirenskom moru.

Tih godina u mletačkoj povijesti imaju bitnu ulogu Mongoli. Mongolsko carstvo najveće od dotadašnjih nalazilo se u Aziji. O Mongolima govore pripovijesti Niccoloa i Mattea Pola. Jedan dio govori o Pekingu kao mongolskoj prijestolnici. Braća Polo prvi su Europljani koji su prešli kineski zid. Mongolski vladar nosi titulu kana. Slabo je poznavao kršćanstvo pa je braću Polo poslao po kršćanske misionare. Nakon deset godina su se vratili, 1271. g. vodeći sa sobom Niccolovog sina Marca Pola. Marco Polo je ostavio dobar dojam na cara i članove dvora i u sljedećih dvadeset godina puno je

putovao po Kini i Mongoliji zbliživši se sa ondašnjom civilizacijom. Vrativši se u Veneciju Marco je ispričao svoja putovanja i ljepote koje je posjetio. U Veneciju se vratio preko Indije i Perzije te Konstantinopola. U ratu između Đenove i Venecije 1291. g. Marco Polo je uhvaćen i bačen u zatvor gdje je upoznao Rustichella di Pisa koji je njegovim pričama dao književni stil.

Godine 1291. ponovo su na Crnom moru počeli sukobi (Levant) između Venecije i Đenove. Rat je počeo 1294. g. i trajao je pet godina, tj. do 1299. godine. Bitka kod Korčule dogodila se 1298. g. i to je najveća bitka između Venecije i Đenove u kojoj je unatoč gubitcima pobijedila Đenova. Nakon poraza kod Korčule Venecija je priznala dominaciju Đenove u Likurskom primorju.

DRUŠTVENA POVIJEST – OD DUKATA DO KOMUNE

Andrea Dandolo 14. st. – kroničar i dužd; nije znao da je prvi mletački dužd bio bizantski službenik stvoren u vrijeme kada je Venecija bila dio Bizanta. Dandolo pripovijeda da su 697. godine Mlečani odlučili imenovati vođu – dužda – duxa. Tu odluku donijeli su plemići i narod. Kult sv. Marka dao je jačinu odluci o nezavisnom suverenitetu. Sv. Marko je za vrijeme prve oluja donesen u mletačku lagunu gdje je osnovao Akvilejsku crkve i tako je nastao i Mletački patrijarh. Po dolasku u Veneciju relikvija sveca nije odnesena patrijarhu ili biskupu već duždu. Kao i ostali kršćani srednjega vijeka smatrali su se religioznima, ali za vrhovnog poglavara zajednice su smatrali dužda, a ne crkvu. Crkva nazvana po sv. Marku sagrađena je bila za dužda i bila je privatna kapela, i nikada nije bila katedrala. Ulogu katedrale imala je crkva sv. Petra u četvrti Castello. Središte društvenog života bio je Rialto i San Marco. Castello je imao drugorazredni položaj, čak i u crkvenim pitanjima jer je patrijarh stanovao u udaljenom gradu. U većini srednjovjekovnih gradova upravni autoritet bio je biskup, dok u Veneciji nije bilo tako. Patrijarh nije bio biskup grada i crkva sv. Marka nije bila njegova crkva.

Drugi poznati mit vezan za Veneciju odnosi se na vjerovanje da svi stanovnici grada zajedno rade za njegovu dobrobit i slavu. Taj je mit procvao u 16. stoljeću i svakako je zasjenio mnoge epizode otvorenog nasilja u prvim stoljećima mletačke povijesti.

Dužd Pietro IV. Candiano pozvao je u Veneciju strane vojnike da bi bio ojačao svoju vlast. Za pomoć se obratio njemačkom caru Otonu. Odluci dužda suprotstavili su se gradski moćnici koji su podržavali Bizant i 976. g. su zapalili duždevu palaču i ubili njega i sina mu. Dramatična je epizoda obračuna sa duždevom obitelji, ali je činjenica da su u Veneciji u 1. st. mnogi duždevi bili poubijani. Venecija je manje – više bila dosta pogođena svađama moćnih obitelji u gradu.

Kasnije, u posljednjim stoljećima života Mletačke Republike nastao je još jedan mit o mletačkoj vlasti koji je bio negativan i utjecao je i na sam pad Venecije. Predstavljao je Mletačku vlast kao tiransku oligarhiju koja se održala pomoću sile koristeći se špijunima i trovanjima. Taj mit nastao je u vrijeme protureformacije, ali se najviše razvio u 18. stoljeću. Vrhunac pada je doba Napoleona i njegove promidžbe za rušenjem Venecije.

U srednjem vijeku postojale su dvije koncepcije po kojima je vlast mogla biti legitimna i pravedna :

· ona vlast koja je od Boga dana i papi i caru ;

· politička vlast koja pripada zajednici koja bira svoje predstavnike; zakoniti vladari su predstavnici zajednice i njoj su odgovorni za rad.

Te suprotne izjave vrijedile su i u Veneciji. U Veneciji je bila prihvaćena druga koncepcija, ali niti prva nije bila u potpunosti odbačena jer su Mlečani vjerovali Bibliji prema kojoj sva vlast je od Boga. U Veneciji je kombinacija prve i druge koncepcije vlasti bila na snazi, što je značilo da samo zajednica

daje vlast duždu, a ta vlast je Božja institucija. Do 11. st. mletački dužd bio je monarh sa neograničenom vlasti, kasnije je ostao samo kao simbol jedinstva i autoritativne vlasti. Vodio je vojsku, sudstvo i vanjsku politiku, a njegovu su vlast još od 1032. godine počeli ograničavati posebni savjetnici. Svakog dužda okruživali su njegovi pomoćnici – ljudi sa iskustvom koji su sredinom 12. stoljeća djelovali kao predstavnici komune.

ODNOS DUŽDA I KOMUNEPostavši komuna Venecija je slijedila razvoj ostalih talijanskih gradova, ali njezina komuna bila je jača. U Padovi, Milanu i Firenci komune su nastale kao organi koji su se neprestano borili da bi biskupu ili feudalcu oduzeli vlast. Mletačka komuna bila je nastavak ustanove dužda pod novim imenom. Ona se dodatno učvrstila povodom pobjede dužda Vitale II. Michiela 1172. godine protiv Bizanta. Te je godine došlo i do unutarnjih sukoba pa je dužd ubijen, a vlast je preuzeo savjet. Vitale je ulogu dužda shvaćao na tradicionalan način kao vrstu osobne monarhije, makar i izborne. Njegovi nasljednici shvaćali su je kao republičku magistraturu. Godine 1172. stvoreno je službeno povjerenstvo koje je trebalo predlagati dužda. Sebastian Ziani prvi je dužd kojega je formalno izabralo službeno povjerenstvo. Vrhunac Zianijeve političke karijere bio je 1177. godine kada su se susreli papa Aleksandar III. i njemački car Friedrich Barbarossa. Nedugo zatim on je umro u samostanu u koji se povukao. Njega je naslijedio Orio Mastropiero koji je abdicirao prije smrti, vjerojatno jer su Mlečani tako željeli. Njega je pak naslijedio Enrico Dandolo koji je stvorio srebrni groš. Nakon njegove smrti duždem je postao Pietro Ziani koji je vratio mletačku slast nad Levantom.

DRŽAVNA STRUKTURA MLETAČKE REPUBLIKE

Mletačka Republika nije imala pisani ustav. Postojala je duždeva zakletva koja se kasnije sa ostalim zakonima uvela u statute. Možemo govoriti u mletačkom ustavu koji nije kodificiran u prvim dokumentima nego se sastoji od više statuta i na vrijedećim običajima od prije.

Središnji organi vlasti pravili su piramidu na dnu koje je narodni zbor iliti assemblea popolare, a na vrhu se nalazio doge. Između je bio veliki savjet, 40–torica i senat i duždev savjet. Mlečani su imali puno povjerenje u razne savjete i povjerenstva, pri čemu je svako povjerenstvo i savjet kontroliralo više savjeta i povjerenstava i to je bila garancija za poštivanje zakona.

Narodni zbor se okupljao u crkvi sv. Marka. Sazivalo ga se zbog ratifikacije glavnih zakona i prilikom biranja dužda kojeg je povjerenstvo predložilo.

U 13. st. centar vlasti bio je veliki savjet, odnosno consilium maggiorum koji je birao članove ostalih savjeta, glasovao o zakonu i davao amnestije. U njemu je bilo 300 – 400 osoba svih značajnijih stanovnika grada. Takav savjet bio je prevelik za donošenje odluka raspravljanjem i tu funkciju je preuzelo vijeće 40-torice koji su bili ujedno i vrh sudstva. Kasnije je savjet 40-torice zasjenjen ulogom senata iliti consiglio dei pregadi ili consilium rogatorum, odnosno vijećem umoljenih. U početku je senat bio tijelo od 60 članova kojima je zadaća bila pripremati dekrete koji su se odnosili na trgovinu, veleposlanstvo i pomorsku flotu. Iznad je bio duždev savjet. Od 1178. godine duždevih savjetnika bilo je 6 i bio je još jedan za svaku četvrt. Službu su obavljali jednu godinu i nisu mogli biti ponovo izabrani prije isteka od dvije godine od prethodnog mandata. Sastajali su se pod presjedanjem dužda i nazočnosti tri člana iz savjeta 40- torice. Tih deset članova zajedno sa duždem i tri člana 40- torice zvali su se signoria i predstavljali su vladu u užem smislu. Pod vodstvom dužda signoria se trebala suočiti sa krizama, formulirati prijedloge i sazivati savjete, i uz to se bavila i sudstvom. Početkom 13. stoljeća signoria je imenovala zapovjednika flota i galija što je kasnije prešlo velikom savjetu. Duždev savjet ostao je glavna izvršna vlast sa zadaćom da prisili dužda da ne djeluje suprotno odlukama velikog savjeta. Kako je neki dužd pokazao sklonost nepoštivanju odluka savjeta 6 –torica su mu se mogla oduprijeti i spriječiti ga. Članovi svih tijela često su mijenjani, jedino je dužd bio doživotan ili je

sam mogao odstupiti sa vlasti. U 13. stoljeću duždevi su presjedali signoriom, senatom, velikim savjetom i iz te činjenice proizlazi njihova velika moć, vlast i autoritet.

Lokalna vlast bila je gotovo jednako birokratizirana kao i centralna. Njezini nositelji su imali drugačije nazive. Podestati = Chioggia, Murano, Burano, veliki dio istarskih i dalmatinskih gradova (Labin, Savičenta, Bale). Izvan Jadranskog područja postojali su upravitelji koji su bili suvereni – Palestina i mletačke utvrde na Kreti. Konstantinopol je bio poseban slučaj; imao je jednog upravitelja, koji je kasnije postao lokalni upravitelj – Bailo a bio je slan iz Venecije.

Mletačka vlada bila je aristokratska u smislu da se radi o vlasti manjine i bila je oligarhijska u smislu uskoga kruga ljudi. Uvijek je od velikog značaja omjer procjene jesu li mletački nobili vladali u interesu zajednice ili su gledali vlastitu dobrobit.

MLETAČKI UMJETNICI I POMORCI

Nakon što je Venecija postala pomorski centar od trgovine je dobila nove poticaje za daljnji razvoj. Gotovi svi tipovi manufakturalnog rada odvijali su se u kući majstora-radnika što je imalo svoje prednosti. Sam majstor može si odrediti ritam rada, može zaposliti obitelj i mlade pripravnike. Najznačajnija srednjovjekovna industrija bila je tekstilna. U Veneciji su znatno bile razvijene i druge industrije kao što su kemijska, proizvodnja stakla, cigli. Za te industrije bile su potrebne peći i bunari.

Požar iz 1291. g. prouzročio je toliku štetu da su se proizvođači preselili izvan grada na otok Murano. Uglavnom su proizvođači bili vlasnici peći gdje se staklo pravilo. Poznata je priča o staklaru Giorgiu Ballarinu, emigrantu iz Splita, koji je radio u vrijeme stare staklarske obitelji. Jednoga dana je našao tajne formule za pravljenje stakla, ukrao ih i dao suparničkoj obitelji. Pretpostavlja se da priča potječe iz 15. stoljeća, a pokazuje dva važna elementa potrebna za uspjeh: početni kapital i tajnost posla.

Venecija je bila poznata i po proizvodnji leća za naočale, boca, pladnjeva. Najveće industrijsko središte bio je Arsenal. Pomorska industrija nije imala cehove jer su mornari bili jako brojni. U 12. i 13. st. teško je razlikovati pomorca od trgovca. U prvim desetljećima 14. st. tehnički napredak prouzročio je povećanje radnih mjesta na brodu. Mnogi mornari radili su i kao veslači na galijama. Veslanje u početku nije bio ponižavajući rad. Veslač je tako zarađivao za život, kasnije je došlo do inferiornosti, ali i tada je to bio tražen posao. Smatra se da je trećina veslača dolazila iz Dalmacije. Veslači su često napuštali brod tako da 1392. g. donesen zakon po kojem onaj tko ode s broda mora u zatvor dok ne plati kaznu. Time su se zatvori popunili jer ljudi nisu imali novca za plaćanje kazne, pa je donesen drugi zakon prema kojem su morali radom na galiji isplatiti kaznu. Kuga iz 13. st. smanjila je br. stanovnika tako da je prouzročila nestanak radne snage.

RAZDOBLJE SLABLJENJA MLETAČKE MOĆI

U većem dijelu Europe sredina i druga polovica 14. st. predstavlja krizno doba. Nakon urote Tiepolo Querini 1310. g. ekonomska kriza 40-tih godina povećala je nezadovoljstvo. U Veneciji nakon kuge 1348. g. prepolovljen je broj stanovnika. Uskoro su počeli ratovi s Đenovom. Đenova se kao i Venecija prilično obogatila za vrijeme tehničkog napretka u 13. st. i zato je u 14. st. bila najopasnija protivnica Venecije. Ratni sukob se dogodio u dva navrata : 1350-1355. g. III. đenoveški rat; 1378-1381. g. IV. đenoveški rat. U tim ratovima važnu ulogu ima nesposobnost dobivanja apsolutne premoći nad morem. Ni Venecija ni Đenova nisu bile u mogućnosti poraziti protivnika na način kako je to Đenova učinila sa Pisom, a Venecija sa Comacchiom. Obje su sile mislile da mogu doći do pobjede, ali su događaji pokazali suprotno. Ratovi s Đenovom imaju nekoliko značajnih poglavlja u

mletačkoj povijesti zbog hrabrih vojnih akcija te posljedica koje su donijele ili poraz ili pobjedu a odrazile su se na društvenu strukturu i politički sustav u Veneciji.

U trećem ratu su dvije se sukobile dvije sile oko Crnog i Egejskog mora. Na tom području nakon II. rata s Venecijojm Đenova je dobila primat zahvaljujući trgovačkim kolonijama na otoku Khiosu i lukama Kaffa na Krimu. Nakon 20-tih godina 14. st. Venecija je odustala od obnavljanja Latinskog Carstva i počela je njegovati prijateljske odnose s Bizantom. Bizantskom caru je ponudila pomoć protiv Turaka i Đenove. Ponovo je došla do izražaja njezina uloga zaštitnice Bizanta. Događaj iz prve godine rata, tj. 1350. g., pokazuje koliko se Venecija promijenila. Flota od 35 galija naoružala se pod zapovjednikom Marcom Ruzzinijem. Nakon kuge 1348. g. bilo je teško naći posadu za galije. Shvativši da ne može opremiti flotu dovoljno veliku za pobjedu Venecija je počela tražiti saveznike koji bi se borili za nju. Na zapadnom Sredozemlju kao pomorski narod bili su važni Katalonci, protivnici Đenove koji su se s njom sukobili oko Sardinije. Venecija je isplanirala zauzeti đenoveške posjede na Levantu, Khiosu i Peru vratiti Bizantu, te u Likurskom moru uništiti đenovešku flotu. Venecija je ukupno uspjela naći oko 80 galija kada je započeo sukob. Đenova je opremila 64 galije i zapovjednik je bio admiral Paganino Doria, a Venecija je promijenila zapovjednika i postavila Niccoloa Pisanija. Početkom 1352. g. došlo je do bitke kod Bospora i bilo je mnogo žrtava. Obje su sile tvrdile da su pobjednice. Strateški je pobijedila Đenova jer su se Mlečani i Katalonci povukli. Osim toga turski Sultan pomogao je đenoveškim vojnicima. Mir iz 1355. g. ostavio je mnoga pitanja otvorenima. Malo prije kraja III. rata umro je mletački dužd Andrea Dandolo, vojni zapovjednik, član ugledne obitelji iz koje je u dobi od 22 godine bio zabran za prokuratora sv. Marka. Sa 36 godina izabrali su ga za dužda. Svojim pravnim spisima htio je pokazati da je Venecija uvijek bila u pravu. On je autor i poznate povijesne kronike zbog koje je uživao ugled. Naslijedio ga je Marino Faliero koji je tkđ. bio vojni zapovjednik i koji je ugušio pobunu u Zadru. Osim po toj pobuni ostao je zapamćen i po uroti protiv građanskog plemstva. Nakon što je otkrivena bio je giljotiniran u duždevoj palači. Nije objašnjeno zašto je on bio odlučio provesti urotu protiv države kojoj je bio na čelu. Jedno od mogućih objašnjenja je da se nalazio na čelu ratoborne struje koja nije bila zadovoljna rezultatom rata s Đenovom. Mletačka povijest je bila obilježena važnim događajima i u intervalu između ratova.

Godine 1355. ugarski kralj je posegnuo za Dalmacijom tako da ju je Venecija iste te godine predala Ugarskom Kraljevstvu. Do 1409. g. Venecija nije imala Dalmaciju. Novo poniženje dobili su i na Cipru s kojeg su nakon svađe s Đenovom morali povući svoje trgovce. Zatim je na Kreti došlo do pobune mletačkih doseljenika protiv velikih poreza nametnutih od Venecije. Vođe pobune udružile su se sa grčkim plemenima na otoku. Za pomoć su se obratili Đenovi. Vojska je ugušila pobunu. Unatoč gubitku Dalmacije, mletački brodovi i dalje su dominirali Jadranom, osobito sjevernim. Godine 1374. g. Venecija je došla u posjed luke Famaguste koju je koristila za plovidbu u Palestinu i Siriju.

Četvrti rat s Đenovom trajao je od 1378-1381. g. i dokaz je povezanosti mletačkog društva i snage njegovih republičkih institucija. Protiv Venecije je stvorena koalicija u kojoj su sudjelovali Padova, Đenova i Ugarska. Rat je izbio vezano uz nastojanja oko kontrole trgovine na Crnom moru i u ratu su veliku važnost odigrale dvije ličnosti: Carlo Zeno kojemu je bila pretpostavljena karijera crkvenog velikodostojnika u Padovi, no završio je kao trgovac u Grčkoj; mletački pomorski general Vettore Pisani koji je puno plovio na trgovačkim galijama stekao je veliku popularnost. Kada je izbio rat on je odlučio napasti đenovešku flotu u Likurskom moru. Po relativno malim dimenzijama flote koje su sudjelovale možemo uočiti posljedice kuge i oskudice tijekom stoljeća. Nakon što je dobio bitku Pisani se vratio u bazu na Jadranskom moru, u Pulu. Imao je 24 galije, a Đenova 22. U bitci koja je uslijedila đenoveški general je ubijen, a Pisani je pobjegao, nakon čega je Venecija izgubila. Padova i Đenova su 1379. g. napale Chioggiu nakon čega je Venecija odlučila blokirati ulaz u luku. Zbog bježanja iz bitke Pisani je završio u zatvoru optužen da je vodio bitku neorganizirano. Postojao je

zakon o smrtnoj kazni za zapovjednika flote koji se povuče prije kraja bitke. Dužd je predložio da se kazna ograniči na globu i da se Pisani trajno isključi sa visokih funkcija. Kompromisna je kazna bila 6 mjeseci zatvora i isključenje sa funkcija. Plemstvo je bilo ljubomorno na Pisanija i nije im se svidjela popularnost kod mornara. Tek nakon pada Chioggije plemstvo je shvatilo da je za obranu grada Veneciji potrebno imati stanovništvo na svojoj strani. Tada su odlučili osloboditi Pisanija iz zatvora i vratiti mu vrhovno zapovjedništvo nad flotom. Mletački dužd je tada bio Andrea Contarini. Pisani je izradio izvanredan plan za poraz Đenove kod Chioggije. Osamdesetogodišnji dužd pružio mu je podršku kao i Zeno koji se vratio u pomoć s Egejskog mora. Mlečani su uskoro zagospodarili čitavom lagunom, a Đenovežani su se našli opkoljeni u Chioggiji. Taj IV. Rat poznatiji je pod nazivom «rat za Chioggiju». U njemu je Venecija prvi put koristila topove montirane na galiju. Oni su u početku bili neprecizni, ali đenoveški zapovjednik Doria je poginuo baš od topa. Rat je poznat i po tome što je sudjelovalo jako puno plaćenika. Završen je porazom Đenove. Mirom u Torinu 1381. g. Venecija je priznala Đenovi povlastice na Cipru. Da bi ojačala svoje povlastice morala se obvezati plaćanje poreza Ugarskoj koja je i dalje imala Dalmaciju.

Nakon sklapanja mira u Torinu 30 novih obitelji dobilo je nasljedno pravo pripadanja velikom savjetu. Tih 30 obitelji imale su posebne zasluge u ratu s Đenovom. To dodavanje obitelji dovelo je do povećanja broja i snage sloja nobila. Do tada su duždevi bili pripadnici starih obitelji Dandolo, Michiele, Morosini, Contarini, Zeno, Gradenigo, Faliero te Cornaro (Cornero). Nakon 80-tih godina ta imena i dalje nalazimo na važnim položajima, ali nisu više na mjestu duždeva. Duždevi sada postaju pripadnici iz novih obitelji. Nisu u potpunosti poznati uzroci te društvene promjene. Radilo se vjerojatno o zavisti 30 novih obitelji koje su smatrale da su stare obitelji već dovoljno poznate i nagrađene visokim funkcijama.

Da bi nadoknadila Dalmaciju, Venecija je dobila Krf. Prvi put ga je zauzela 1204. g., a konačno ga je dobila 1386.g. i stalno ga je imala do pada 1797. g. Krf je temeljito utvrđen kulama i kaštelima. Tih godina značajnu ulogu imaju Turci – Otomani. Turci su 1386.g. u bitci kod Nikopolja porazili kršćansku vojsku. Njihova vojska je na kopnu bila nepobjediva, ali pomorsku flotu nisu uspjeli izgraditi. Venecija je htjela izbjeći rat sa Turcima, ali nije željela propustiti priliku doći u posjed važnijih luka (Levant, Drač, Patras, Atena). Za mnoge od tih luka razlog za posjedovanjem je bila želja da ih Đenova ne dobije.

Za vrijeme rata za Chioggiu padovanski moćnik Francesco Carrara ustao je protiv Venecije iako mu je ona pomogla doći na vlast. Obitelj Carrara je vodila agresivnu politiku. Od Austrije je kupila grad Treviso, a zagospodarila je dijelom Furlanije. Protiv nje Mlečani su se udružili sa milanskom obitelji XXXXX. Obitelj Carrara je uništena, a posjedi su podijeljeni između Venecije i Milana.

U 14. st. mletačka vladajuća struktura doživjela je jednu promjenu. Vlast se koncentrirala u rukama senata čiju je moć povećala međunarodna diplomacija. Opadanjem moći Pruskog Carstva porasla je i snaga Venecije i 1409. g. ona je kupnjom ponovo dobila Dalmaciju. Unatoč postojećim problemima Mletačka Republika čvrsto je držala trgovinski monopol na Jadranu. Hegemonija trgovačkog plemstva kao vladajućeg staleža još je ojačala. Samo su plemićki nobili mogli ući u bilo koji državni savjet. Od 14. st. senat je upravljao financijama, diplomacijom, ratovanjima, trgovačkom i pomorskom politikom.

MLETAČKA UMJETNOST

Umjetnost se stoljećima inspirirala Orijentom. Najznamenitija građevina jest bazilika Sv. Marka otkriva orijentalno podrijetlo najstarije mletačke umjetnosti. Vrlo je uočljiva sličnost sa crkvama u Bizantskom carstvu, tj. istoka. Trg ispred crkve u 12. st. je stvorio dužd Sebastian Ziani. Mletačke su

palače bile građene isto u bizantskom stilu. Od 30-tih godina 14. st. koristi se gotička struktura gradnje za religijsku arhitekturu. Mletački gotički stil doživio je vrhunac u duždevoj palači koju su više stoljeća gradili različiti majstori.

MLETAČKA POVIJEST U 15. STOLJEĆU

U tom razdoblju za Mletačku Republiku postala je važna kontrola nad kopnenim dijelom države. Glavno pitanje vezano uz povijest 15. st. jest jesu li se Mlečani držati dalje od tzv. talijanske politike sve dok neka jaka država nije počela ugrožavati trgovinske interese. Prva opasnost za Veneciju došla je sa Zapada od gospodara Verone, tj. obitelji Scaligeri. Kratkim ratom 1339. g. pod mletačku vlast je došao Treviso, a Scaligeri su potjerani iz Padove. Pomoću Venecije u Padovu su došli predstavnici obitelji Carrara. Kada su i Carrare postale opasne za Veneciju, ona se protiv njih udružila sa gospodarima Visconti. Carrare su uništene pa je od 1404. do 1406. g. Venecija pod svoju vlast dobila Padovu, Vicencu i Veronu. Mlečani nisu jednako postupili sa Carrarima i Scaligerima. U Veroni su Mlečani očuvali spomenike obitelji Scaligeri želeći se prikazati njihovim nasljednicima. Obitelj Carrara bila je optužena da je zatrovala padovanske zdence i zato su članovi te obitelji bili zadavljeni nalogom savjeta desetorice. Način na koji se Venecija obračunala sa Carrarima pokazuje da je njezin republikanski državni aparat bio u stanju voditi nesmiljenu političku borbu. Od kuge je 1402. g. umro posljednji nasljednik obitelji Visconti i u Milanu počinje građanski rat. Dvadesetak godina poslije, Visconti se uspješno vraćaju u Milano i Lombardiju. Milano počinje ugrožavati Firencu koja se za pomoć obraća Veneciji. Humanisti iz plemićkih redova jako su se zalagali za savez sa Firencom, a vodio ih je Francesco Foscari ( agresivna politika). Njegov protivnik bio je stari dužd Tommaso Mocenigio. Kada je dužd umro Foscari je postao dužd, ali je savez sa Firencom protiv Milana označio početak tridesetogodišnjih tzv. Lombardijskih ratova. U trenutku kad se angažirala u ratovanju u Padskoj nizini Venecija je počela znatno manje trošiti za obranu prekomorskih posjeda. Vrlo kasno je uočila svoju kobnu pogrešku. Rat sa Milanom je prilika za uništenje Đenove. Godine 1431. može se govoriti o petom đenoveškom ratu. U njemu je Venecija zaposjela Bresciu i Bergamo i proširila je vlast prema zapadu na Lombardiju. Ali, obitelj Visconti udružila se sa Aragoncima, a aragonski kralj postao je vladar Napuljskog kraljevstva na jugu Italije. Da bi održala ravnotežu na strani Firence i Venecije stala je i papinska država. Čitav je Apeninski poluotok bio u ratu, ali je središte operacija bilo u Lombardiji. Lombardijski ratovi bili su jednim dijelom riječni zbog važnosti kontrole rijeka Po i Adige. Za rat na rijekama pravili su se posebni brodovi. Mletačka riječna flota ni u čemu nije zaostajala za pomorskom. Tako je poznata obrana Brescie koju je izveo Francesco Barbaro. Za takav oblik rata sve su talijanske države i Venecija imale plaćenike – condottiere. Može se općenito zaključiti da je Venecija imala puno više uspjeha sa plaćenicima više od drugih gradskih država, ali je imala i problema jer su condottieri vrlo često pravili tajne ugovore sa neprijateljima. Poznati je plaćenik Francesco Bussone zvan Caramagnola koji je bio protjeran 1432. g. (grad dobio ime po njemu). Od mletačkih plaćenika najpoznatiji je Bratolomeo Colleoni koji je Mletačkoj Republici za rat sa Turcima ostavio 100 000 dukata, a za uzvrat je tražio da mu podignu kip na trgu Sv. Marka. Kip jest podignut, no ne na trgu već ispred crkve Sv. Ivana i Pavla. U talijanskim okvirima najslavniji je bio plaćenik Francesco Sforza – milanski vojvoda koji je ratovao sa Venecijom i koji je 1447. g. nakon smrti posljednjeg nasljednika obitelji Visconti oženio njegovu kćer i tako dobio titulu milanski vojvoda. Pomogla mu je Firenca, tj. firentinski vojvoda Cosimo (De') Medici. Firenca je željela zadržati mletačku ekspanziju i Sforza je 1454. g. sklopio mir u Lodiju. Tim mirom se odredio savez pet najjačih država na poluotoku: Mletačka Republika, Milansko vojvodstvo, Firentinsko vojvodstvo, Napuljsko Kraljevstvo, Papinska država.

Venecija je postala najjači član saveza. Osim na Apeninskom poluotoku ona je trebala misliti na posjede na Levantu. U svojoj borbi protiv Turaka Venecija nije bila sama. Pape su često pozivale na

križarske pohode protiv Turaka, ali talijanske države su Veneciju optuživale da potiče mir sa Turcima kada to odgovara njenim interesima. Savez koji je papa sklopio trebao je spriječiti Tursko osvajanje Konstantinopola do čega je ipak došlo 1453. g. Deset godina kasnije 1463. g. stvorena je koalicija na čelu sa humanistom Enejom Silviom Piccolominijem (papa Pio II) koji je rodom iz mjesta Corsignano koji je kasnije preimenovan u Pienzu. Taj je plan propao jer je papa umro za vrijeme pohoda. Mletačka Republika je nastavila rat protiv Turaka, ali je imala mali uspjeha. Pape su davale nesigurnu potporu, a Zapadne sile su joj još manje pomagale. Šezdesetih godina Venecija je dobila Albaniju, ali na žalost je zavladala samo nekim utvrdama jer su ostale došle u ruke Osmanlijama. Tako je bila stvorena Taljinaska Albanija. Turski sultan je 1470. g. osvojio mletačku luku Negropont na Egejskom moru. Mirom iz 1479. g. Venecija je trajno izgubila luku, a za svoje povlastice morala je platiti 10 000 dukata godišnje. Osmanlije su se dočepale i albanske utvrde Skadar. U posljednjoj fazi rata sa Osmanlijama Mlečani su podržali dolazak plemkinje Katarine Cornaro na ciparsko prijestolje u nadi da će otok postati mletački posjed. Tako je i bilo, no vrlo kratko vrijeme. Godine 1482. g. nakon smrti turskog sultana papa je zatražio Mletački savez protiv Napuljskog Kraljevstva obećavši im za uzvrat utvrdu Ferraru. Milano i Firenca bile su protiv toga, Venecija se morala povući iako je ugovorom iz 1474. g. zadržala teritorij na ušću rijeke Po. U to je vrijeme Venecija bila najveća država Apeninskog poluotoka jer nije htjela promijeniti institucije da bi time stekla naklonost drugih talijanskih država. No i dalje je njena slaba točka bila ovisnost o plaćenicima.

STVARANJE TALIJANSKIH REGIONALNIH DRŽAVA

Prijelazom iz gradske u regionalnu državu u pojedinim provincijama Fjorentinske Republike u 14. i 15. st. feudalne seoske gospode gotovo više i nema. Ako i postoje forme političke organizacije autonomne od gradskih vlasti one se odnose na tzv. federacije seoskih zajednica ili manjih gradova bez biskupske ili municipijalne prošlosti, ali su samostalnije od većine gradova pa ime je organiziran contado (okolni prostor).

Provincija Toskana u regionalnu državu ulazi sa jakim urbanim karakterom. To obilježje ako i ima paralelu na primjer u drugim talijanskim područjima ne vrijedi za sve dijelove poluotoka. U Padskoj nizini gradska komuna regionalnoj državi nije u nasljedstvo ostavila jedinstven i kompaktan contado. Urbani centar je proširio svoj utjecaj na selo, ali je sposobnost da selo kontrolira bila slaba. Na području od rijeke Po do Apenina postojali su mnogi kašteli – centri seoskih feudalnih obitelji iz kojih su feudalci mogli dobro kontrolirati sela i okolicu. Seoski feudalci ponekad su bili vojno i politički vrlo jaki i njihova moć nije uvijek oslabjela stvaranjem regionalnih država. Unatoč tome što regionalna država nije oslabila seoske feudalce činjenica je da je samo takva država mogla kontrolirati središta seoske moći i vlasti. Obitelj Visconti često je izdavala naredbe gospodi raznih kaštela. Iako rezultati nisu izostajali seoski feudalci čuvali su svoju političku moć. Čak i kada se stvaranjem regionalnih država smanjila obrambena moć tih seoskih kaštela, njihovi gospodari su dobili važnu ulogu kao zaštitnici svojih podanika kod porezne politike. Gradska i državna cijena koja se morala platiti da bi se mirnim putem feudalna gospodstva na selu uključila u instituciju feudalnu državu bila je da im se morala priznati velika autonomija. Tako je Lombardija stvorena kao zbroj više autonomija koju su dobili manji gradovi, sela i seoski feudalci. Snaga tih partikularizama bila je takva da su se u vrijeme stvaranja regionalnih država na Apeninima rađale mlade državice oko kaštela. To su nepravilne političke tvorevine koje postoje kao elementi smetnje i svađa sa susjedima koje žele privući i pokoriti svojim administrativnim strukturama.

Lombardija i Toskana došle su do stupnja regionalne državnosti različitim putovima i sa različitom političko-institucionalnom tradicijom. Ali ipak, ponovno pojavljivanje feudalnih ustanova u Lombardiji i drugdje ne treba gledati kao korak unatrag u procesu feudalizacije. Nastanak regionalnih država predstavlja obrat u odnosu selo – grad. Osobito su važnu ulogu odigrale gradske povlastice

koje je trebalo proširiti na contado. Za mnoge dijelove Padske nizine namjera vladara da podijeli više vlasti već postojećim obiteljima izvan gradskog područja podrazumijevala je jačanje feudalaca i feudalnih gospodara u kaštelima na izvangradskim područjima. Nije bila rijetka pojava da su plaćenici dobivali feudalne posjede umjesto plaća. Radilo se o paralelnom procesu koji je išao zajedno sa stvaranjem regionalnih država.

Obično je bila naglašena sklonost vladara da što više kontrolira kaštele stvarajući time perifernu birokraciju. Ponegdje je postojala i namjerna politička sklonost da se gradovi oslabe tako da im se smanje područja utjecaja. Na taj se način između gradova i okolice otvara nova faza konflikata. Gradska vlast postala je slabija na poluotoku. Nastaju svađe oko nadležnosti gradskih magistrata izvan grada, svađe oko fiskalnih nadležnosti gradske uprave i oko granica autonomskih seoskih zajednica. Nakon ratne faze u prijelazu 14/15. st. u novom sustavu regionalne države grad i gradski slojevi pokušavaju naći prostora za ponovnu afirmaciju i konsolidaciju svojih povlastica. Tada seoske zajednice na području sudstva prestaju ovisiti o gradu. Postoje iznimke u kojima su i dalje na snazi statutske norme koje određena komuna davno prije stvorila i prema kojima sa i dalje afirmira vlast nad contadom. Sudska aktivnost raznih rektora u gradu koliko god usmjeravana iz prijestolnice nije mogla ne biti pod utjecajem lokalnih običaja. Nije ju se moglo obaviti bez pomoći nižih gradskih magistrata. Gradske vlasti prilično su dobro očuvale svoje prerogative na područjima financija. Može se zaključiti da iako gradska komuna nije u potpunosti mogla obavljati punu vlast nad teritorijem koji je bio pod njenim nadzorom, gradske su povlastice ipak bile dosta očuvane. Npr., u selu gdje je zemlja bila u vlasništvu građana, feudalac je izgubio potpuno pravo sudske vlasti. Stvaranjem regionalnih gradskih država na početku 15. st. u Italiji nastaje kompletan institucijski sustav koji je sposoban zamijeniti gradske države. Upravo takvi sustavi zbog naglašenih raznolikosti dali su snagu partikularizmima nad kojima stoje. Tada stvorene strukture se održavaju stoljećima kasnije. U mnogim, ali ne svim, područjima Apeninskog poluotoka to je vrijeme kada grad u novom državnom ustrojstvu postaje jači od contada. Ali, on gubi svoju bitku sa centralnom vlašću koja mu nameće svoje odluke. I dalje ostaje živa želja građana za donošenjem odluka neovisno o carskoj vlasti zbog čega dolazi do borbi protiv vladarevih odluka. Unatoč svemu ne može se negirati da je grad našao veliki prostor za svoju autonomiju i da je bio privilegiran u odnosu na teritorij koji ga je okruživao. Grad postaje institucija i to moćna sa velikim ovlastima i mogućnostima da takve ovlasti obavlja. Odnosi između grada i teritorija koji ga okružuje bit će vrlo neujednačen.

MILANSKO VOJVODSTVO

Feudalni ugovori su postali zastarjela forma, dok su darovanja postala tipičan oblik za koncesiju davanja u 15. stoljeću. Uslijed toga javila se potreba za definiranjem sadržaja koncesije. Polovinom 15. st. došlo je do prvog vala feudalizacije i Milansko vojvodstvo dobiva karakteristike koje ostaju nepromijenjene tijekom stoljeća.

Izdana su bila dva dekreta :

1437. g. odredio se iznos fiskalnih davanja feudalcima (imali su neke fiskalne povlastice), a od 1437. g. pripadaju im samo daće za kruh, vino i meso; financije.

1441 g. ograničena su jurisdikcijska prava feudalaca nad građanima. U vojvodini su magistrati mogli dobiti sve pritužbe protiv feudalnih sudova. Ušle su i neke stare forme npr. obaveza prisege vjernosti koja se treba obaviti unutar jedne godine i jednoga dana čime se pokazivala superiornost vojvode nad bivšim carskim feudima, tj. lokalnim seoskim feudalcima. Time su povećali političku vlast vojvode.

Sve su to znakovi feudalizacije koja je znak slabosti tadašnje politike, odustajanje od direktnoga teritorijalnoga suvereniteta. Pojava feudalnih ugovora nije upropastila političku vlast milanskoga vojvode. Njemu dolaze same optužbe protiv feudalaca (antifeudalna politika ob. Visconti), ali to nije upereno protiv čitavoga feudalnog sustava i time se ne ugrožava postojanje milanske države.

Pravna forma je najprikladnija za stavljanja partikularizama pod nadzor kad ih se već nije moglo uništiti. Visconti kao milanske vojvode priznavali su feudalnu superiornost, podvrgavajući se određenoj feudalnoj disciplini.

Novi oblici feudalizma negativno djeluju na vlast komuna, ali ne predstavljaju opasnost suverenitetu vojvode. Ograničava se politička moć gradova, a to znači sve veću stabilnost vlasti milanskog vojvode. Afirmacija njegove feudalne superiornosti nad carskim feudima znači jačanje teritorijalne države i nadilaženje partikularizama s ciljem stvaranja još snažnijih državnih struktura.

U 15. st. javlja se težnja za stvaranjem ravnoteže na Apeninskom poluotoku. Novi zahtjevi za ravnotežom dolaze i u suprotnost s posebnostima malih država. Predstavljaju konstantni faktor političkih nestabilnosti. Najmanje državne tvorevine uglavnom postaju postupno inkorporirane u veće i time nastaje nova hijerarhija vlasti s novim zonama utjecaja na talijansku ravnotežu. Godine 1454. došlo je do mira u Lodiju (Lombardija) te su nakon toga vojni i politički aspekti partikularizama morali otići u službu ravnoteže kojoj je težio čitav Apeninski poluotok.

U drugoj polovici 15. st., točnije 1476. g. došlo je urote u kojoj je ubijen milanski vojvoda Galeazzo Maria Sforza. To i vrijeme kada neke obitelji nestaju sa scene, npr. Rossi nestaju 1482., a Palavicino 1457. nestaju sa političke scene, odnosno nisu više autonomni već postaju feudalno ovisni o drugima.

Rolando Palavicino svoju snagu temelji na vojnoj i političkoj moći. Osjeća se neprekidno natjecanje s drugim talijanskim feudalcima u Padskoj nizini. Stvaraju se savezi uz zadržavanje samostalnosti. Nasljednik mu je bio Gian Francesco Palavicino i potpuno je bio u službi milanskog vojvode koji mu je davao feude i unitete Milanski dvor je postao mjesto okupljanja tzv. nove aristokracije.

Iluzija o samostalnosti feudalne države uvijek se javlja u doba kriza jer i dalje postoji davanje feuda od njemačkoga cara. Stari feudalni partikularizam uklapa se u novu državu, ne traži više političku autonomiju već je vezan uz administrativno središte, tj. milanski dvor.

SPECIFIČNOSTI FEUDALNE DRŽAVE 13-15. STOLJEĆA

Očita je postala afirmacija principa feudalne superiornosti milanskog vojvode nad bivšim carskim feudima i ostalim seoskim lokalnim feudalcima iz čega je proizašla povećana politička vlast vojvode. Ta se pojava ne može uvijek smatrati pozitivnom u stvaranju moderne države jer feudalizam je na neki način znak slabosti u politici. I na neki način odustaje od direktnog teritorijalnog suvereniteta. Pojava stvaranja feudalnih ugovora nije uništila političku vlast milanskog vojvode. Dokumentacija tog vremena jasno razlikuje ono što je po feudalnom pravu legitimno od onoga što se smatra zloupotrebom i uzurpacijom. Mnoge odredbe su se tumačile kao antifeudalistička politika. Obitelj Visconti je bila protiv partikularizama u vojnom ili političkom smislu. U nemogućnosti da unište partikularizme uvođenje feudalnih odnosa nudi jednu pravnu formu koja je najprikladnija da se partikularizmi stave pod kontrolu.

Carska investitura više nego što definira podčinjeni odnos vazala prema feudalnom gospodaru postaje legitimna forma koja daje pravnu osnovicu vlastitoj autonomnoj vlasti. Nešto

drukčije predstavlja feudalna investitura dobivena od ob. Visconti. Iako se čini da je ona u suprotnosti s težnjama male države za autonomijom to je zato jer priznati feudalnu superiornost milanskom vojvodi znači prihvatiti odnos ovisnosti o njemu i podvrgnuti se određenoj feudalnoj disciplini. To znači ući u teritorij države koja u svoje strukture želi primiti i čisto feudalna područja. Nove feudalizacije mogu poniziti teritorijalne pretenzije gradskih komuna, a mogu čak i štetiti životu feudalnih podanika, ali ne predstavljaju opasnost za suverenitet vojvode i zbog toga se može reći da afirmacija te superiornosti milanskog vojvode nad carskim feudima i lokalnim seoskim feudima znači jačanje te teritorijalne države. Još predstavlja i nadilaženje partikularizama s ciljem stvaranja još jačih državnih struktura. Novi zahtjevi za ravnotežu na poluotoku sada prelaze u suprotnost s posebnostima malih država koje predstavljaju stalni čimbenik političke nestabilnosti koja se svakog trena može pretvoriti u rat. Najmanje državice uglavnom su postupno bile inkorporirane u veće. Nastala je nova hijerarhija vlasti s novom zonom utjecaja na ravnotežu. Nakon mira u Lodiju vojni i politički aspekti partikularizama odlaze u službu sustava ravnoteže kojoj teži čitava Italija. Ponekad je ravnoteža bila naprasno prekinuta kao npr. 1476. g. kada je bio ubijen milanski vojvoda Galeazzo Maria Sforza.

U drugoj polovici 15. st. neke feudalne obitelji više ne nalaze prostora za sebe i zato nestaju sa političke scene u smislu da više nisu autonomni već postaju feudalci ovisni o državi. Iluzija o maloj feudalnoj državi ako samostalnoj i neovisnoj stalno se vraćala u periodima političkih kriza i to najviše u vrijeme talijanskih ratova.

OBITELJ PALLAVICINI I NASELJE MERCATO

Mercato je planinsko područje na granici između Parme i Piacenze. Povratak Parme pod obitelj Visconti označava dolazak energijskog obnavljanja njihove centralne vlasti. Na Parmskom području snage partikularizama su dobivale poticaj zbog slabosti centralne vlasti i tu u znatno dubljem razdoblju nego bilo gdje u milanskom vojvodstvu. Upravo se zbog toga činilo potrebnim i na Parmu proširiti teritorijalnu pravnu reorganizaciju koju milanski vojvoda Maria Visconti Filippo u drugim dijelovima već obavio, ali Parma je dugo čuvala želju za samostalnošću i bila je protiv centralne politike Viscontijevih. Od 1421. g. kada je potpala pod vlast Viscontijevih tražila je vraćanje teritorijskog poretka od prije. Vojvoda Filippo Maria Visconti obećao je da će to učiniti pa je Parma pomislila da je došao pravi trenutak za pokretanjem pitanja o svojem pravu nad nekim selima na području Apenina (Mercato, Careno, Canesio, Mariano, Serravalle). Sela su u planinama i teško su pristupačna i zato su njihovi odnosi s gradovima bili nezdravi u ranom srednjem vijeku. Ta mjesta su imala autonomiju u odnosu na Parmu i Piacenzu.

U 15. st. sposobnost Parme i Piacenze da kontroliraju ta sela i to je vrijeme kriza. Tada se na tom području pojavila politička snaga markiške obitelji Pallavicino iz Pellegrina. Između godina 1404.-1406. Pallavicini su zauzeli Carento, Canesio, Serravalle i Mariano. Njihova vlast trajala je do 1420. g., a da Parma i Piacenza nisu pokušale to usporiti. U sklopu nove plime, Parma je željela potvrditi svoje pravne i porezne ovlasti nad tim mjestima. Na tom području je bila velika tržnica u istoimenom naselju Mercato ispod kaštela Pellegrino na obali rječice Stirone. Između ostalog tu su se prodavali i konji za prenošenje tereta i po planinama. Seljaci iz okolnih mjesta su često dolazili na tržnicu sa svojim proizvodima.

Godine 1421. Parmi su vraćeni Mariano, Serravalle i možda Canesio, a markiz iz Pellegrina je zadržao Careno. Mercato su prepustili službenicima Parmske komune i tada je izbila svađa između Parme i Piacenze. Sudski proces od 2.9.1421. g. završio je. Parmski arhiv čuva zapise sa procesa. Iz dokumenata se može vidjeti da je vlast markiza nad Mercatom bila legitimna. Nije postojala koncesija koja bi se mogla pokazati kao dokaz za obavljanje sudskog prava. Parmska komuna osporila je

markiška prava po kojima su Pallavicini vršili nad mjestom po kojem su dobili ime. Samo po svojem obitavalištu oni bi bili markizi, tj. njihov status ne bi bio povezan sa teritorijem. Vlast obitelji Visconti nije bila dovoljna za dobivanje fiskalnih i jurisdikcijskih ovlasti. Izneseni argumenti su u prvi plan stavili pitanje : Sporni teritorij se nalazi unutar ili van Parmskog distrikta? Područje oko kojeg su se posvađali parmske komune i komune iz Pellegrina se nalazio između brda Sant'Antonio i Santa Cristina, tj. gdje rječica Stirone (izvor) u jakom zavoju silazi prema sjeveru. Danas to područje spada pod naselje Pellegrino Parmesse i još se vide ostaci starog kaštele Pellegrina na brdu. Odmah upada u oči nepostojanje naselja Mercato. Staru utvrdu u idućim su stoljećima često popravljali i prepravljali tako da su danas znatno promijenili i veličinu i oblik.

Fizionomija kompleksa promijenjena je 1430.-1450. g. kada su dodani obrambeni objekti i to po želji vlasnika Niccoloa Piccininija. Osim o utvrdi postoje i vijesti o naselju Pellegrino, ali ondašnje naselje pod tim imenom ne odgovara današnjem koje je smješteno niže i na desnoj obali rječice. Dokumenti iz 14. st. ga stavljaju na lijevu obalu blizu kaštela. Dokazana je da ondašnji Mercato odgovara današnjem naselju Pellegrino Parmesse. Naziv Mercato koristi se do kraja 18. stoljeća. Glavni problem je predstavljala biskupska granica. Parma je smatrala da granica ide po rječici Stirone. Po tome su Careno i Mercarto spadali pod Parmu, a Pellegrino i dvije planine (Antonio i Cristina) pod Piacenzu. Rječica Stirone predstavljala je i granicu između notarskih okružja Parme i Piacenze. Svi svjedoci pozvani na sudski proces prihvatili su takvu granicu. Bez temelja je ostala tvrdnja da je Parma nad Mercatom imala jurisdikcijske i fiskalne ovlasti. Predstavnici Parme inzistirali su na biskupskim granicama jer su smatrali da se poklapaju sa granicama gradske komune Parme. Nepotrebni su drukčiji teritorijalni oblici. Vrlo su oskudni bili dokazi da je Mercator nekada spadao pod parmski porezni distrikt, ali to ne znači da je jurisdikciju nad njim imala Piacenza. Piacenza je pokušala proširiti kontrolu preko Stirone, ali je nesigurna granica biskupije žiteljima omogućila obranu njihovih imuniteta.

Nakon 1420. g. žitelji su se branili od oba grada pa je pokušaj Parme da pokori Mercato izazvao veliku opoziciju. Iz sudskih akata bilo je vidljivo da su pravi gospodari Mercata bili markizi Pallavicini. Oni su 1347. g. dobili povlasticu s jurisdikcijskim i fiskalnim pravima nad Mercatom. Malobrojni dokazi koji postoje za sljedeća stoljeća pokazuju da im je vlast bila čvrsta (stabilan element vojne i političke vlasti na području). To najbolje dokazuje zauzimanje i rušenje utvrde Mariano 1380. g. u dogovoru s milanskim vojvodom. Parmska komuna je za vrijeme sudskog procesa htjela osporiti markišku vlast i proglasiti je nezakonitom. Navela je da je do vlasti markiške vlasti došlo kad se Parma nije mogla braniti, a žitelji se morali pokoriti jačemu. Zemljišni posjedi koje je obitelj imala oko utvrde bili su i na području Parme. Parmska komuna osporavala je i jurisdikcijska prava markiza nad Mercatom, ali nije dovodila u pitanje tko je vlasnik naselja.

Parma je htjela dokazati da je naselje naraslo u 40 godina, a da prije nije gotovo ni postojalo. Razvoj naselja objašnjava zašto je parmska komuna htjela energično nametnuti svoju jurisdikciju nad teritorijem na kojem se nalazila tako velika i važna tržnica. Pokušaj parmske komune da presječe prirodne veze između Mercata i kaštela bio je neprirodan. Stanovnici Mercata htjeli su obraniti ekonomski procvat mjesta i zato su htjeli ostati izvan gradskog distrikta i prihvatiti feudalce Pallavicine. Pallavicini su uzurpirali nasilno jurisdikcijske i fiskalne ovlasti. Parma na sudu tvrdi da su tirani i da je vlast nelegitimna. Dokumenti sa sudskog procesa ne spominju sukobe između markiza i lokalnih vlasti. Čini se da je jačanje države dovelo i do jačanja partikularizama. Fiskalni imunitet koji su stanovnici htjeli imati da bi se obranili od Parme mogli su dobiti samo uz podršku markiza.

Godine 1427. g. markizi su dobili svečanu potvrdu posjeda i otada je pripadnost Mercata Pellegrinu stalno potvrđena i u izvorima, zato nije bilo nikakvih posljedica kada su stanovnici Mercata doživjeli propast političke uloge obitelji Pallavicini.

Kao i drugi lokalni moćnici i oni su se našli u igri tajnih pregovora i saveza sa jačima od sebe. Godine 1427. g. pali su u nemilost vojvode, poslije su se pomirili, ali su intrige ponovile pa je vojvodina vojska zauzela utvrdu markiza. Obitelj je neko vrijeme ovisila o Milanu, a onda prešla u posjed Niccoloa Piccininija nasljednika. Kasnije su sa novim milanskim vojvodom Sforza sklopili nove ugovore kojima se garantirao teritorijalni integritet i kojima je priznata autonomija u odnosu na Parmu i Piacenzu. Ali, markizat je stavljen pod direktnu vojvodinu vlast. U toj je fazi Parma pokušala iskoristiti priliku jer nije bilo feudalnog gospodara koji bi branio posjede i htjela je priključiti si sela. Uspjela jedan dio priključiti, ali nije dobila Mercato, Careno i Mariano. Takva teritorijalna podjela 1472. g. je potvrđena kada je investiturom poznatom plaćeniku condottieru obitelj Sforza Ludovicu Foglijaniju dodijelila feud Pallavicino.

Godine 1530. g. Parma je posljednji put neuspješno pokušala doći do nekih sela. Čitavo 15. st. broj stanovnika se povećavao, a 1502. g. stanovnici Mercata dobili su kontrolu nad tržnicom. Tek krajem 18. st. tržnica počinje propadati, a tada nestaje i ime Mercato.

Drugi primjer je obitelj Anguissola i naselja Riva, Grazzano i Montesanto. Za te posjede vezuje se Giovanni Aguissola plemić iz Piacenze koji je bio jedan od prvih nobila svoga grada, a okoristio se politikom davanjima feudalnih koncesija od strane milanskog vojvode F. M. Viscontija. Tridesetih godina 15. st. on je milanskim vojvodom bio rodbinski povezan. Zahvaljujući rodbinskoj vezi 1438. g. dobio je Rivu i Grazzano, a nešto kasnije Montesanto i Castione. Obitelj Anguissola je imala posjede u rivi, ali je zemlja pripadala crkvi. Tako je nastao njegov kompaktni teritorijalni posjed, od čega je Grazzano najveći posjed, a najutvrđenija je bila Riva. Obitelj Anguissola je imala i selo Cassano. U tim selima je bilo 250-300 tzv. homines (muških osoba). Giovanni je od podanika dobio zakletvu vjernosti te je imenovao podestata i počeo ubirati poreze. Obitelj Anguissola je za te posjede (Riva, Grazzano i Montesanto) bila i prije vezana. Iz ta tri mjesta su u 12. st. članovi obitelji došli u Piacenzu da bi se bavili bankarstvom i trgovinom. Stvorili su društvo Societas anguxolorum koje se našlo na vrhuncu početkom 14. stoljeća. Obitelj se jako obogatila i povezala sa piacenskim plemićima te počela sve aktivnije sudjelovati u političkom životu. Nakon dolaska milanskih vladara sklopili su savez sa F. M. Viscontijem i ušli u službu na njegovom dvoru, okrenuvši se nakon toga starim posjedima. Godine 1435. dobili su Rivu, a 1488. g. Grazzano. Te povlastice su bile fiskalnog karaktera i odnosile su se na zemljišne posjede. Godine 1438. potvrđena su kao feudalno vlasništvo priznato od strane milanske države.

Pitanje je do kada je vlasništvo obitelji nad zemljom i kaštelima ostalo odvojena od vlasništva nad stanovnicima? Piacenza je ustala protiv koncesija milanskom vojvodi jer je smatrala da nisu legitimne. Feudalci su htjeli iskoristiti postojeće neprecizne klauzule da bi ostvarili prava. Piacenza je ustala protiv obitelji Anguissola smatrajući nepostojećom vlast obitelji prije koncesija od milanskog vojvode. Giovanni Anguissola priznao je 1438. g. kao početak svoje jurisdikcije nad spornim područjem, ali bez toga stanovnici su bili na njegovoj strani. Jesu li stanovnici stali na njegovu stranu dobrovoljno ili prisilno? Koji su temelji feudalne vlasti? Ako je bilo dobrovoljno zašto su pristali? Obitelj je štitila podanike i prihvaćala ih za vrijeme ratova i opasnosti. Feudalna prava Giovannija A. išla su i izvan granica njegovog vlasništva, obuhvaćala su i seljake koji nisu ovisili o njemu, pa čak i cijela sela u kojima nije imao posjede, a to je zbog fiskalne zaštite koje je on davao. Branio ih je od Piacenze, a to je uz vojnu zaštitu bio glavni uzrok da mu se stanovnici priklone. Smatra s eda je imao veće posjede u 14. nego u 15. st., ali vlast nad zemljom nije uvijek predstavljala temelj za političku moć.

Ugovor sa selom Castione imao je za cilj širenje političke vlasti u selu gdje do sada nije imao nikakvu političku moć. Do tada je jurisdikcijsku vlast nad Castionem imala obitelj Fulgosi. Snaga obitelji je znatno oslabila dolaskom Aguissola. Četrdesetih godina 15. st. obranio je i druga sela od

poreza iz Piacenze. Do 1430. g. daće se daju u zakup i redovito se ubiru, a nakon toga su stanovnici odbili plaćati te daće zato što je optužen Anguissola. Na sudu je Anguissolu zastupao Antonio Satoreli i sve je išlo u prilog Anguissoli pa je komuna Piacenza morala priznati jurisdikciju. Godine 1436. Anguissola je zauzeo sela Cadeo, Luzzano i Graffignano te je svoje povlastice proširio na ta mjesta. Godine 1439. donijeta je uredba da se stare povlastice mogu potvrditi nakon što ih potvrdi vojvodin magistrat i nakon što se plati određena svota. Grof Anguissola je to i učinio, međutim utjecaj Viscontija je bio sve jači.

Postojanje jake feudalne vlasti izvan milanskog vojvodstva omogućilo je seoski feudalizam. Razvio se ugovor da kada su seljaci u opasnosti mogu skloniti u feudalčevu utvrdu. Međutim i feudalci ovise o pojedinim feudalcima. Tako su djelovali i Anguissole, a to je željela uništiti komuna Piacenza želeći stvoriti vlast koju bi obavljale gradske komune.

Godine 1459. Francesco Sforza potvrdio je sve povlastice Anguissoli. Feudalizam potpuno završava 1481., tada su Riva i Grazzano potpuno feudalizirani, a gradska komuna nije mogla spriječiti politički utjecaj trgovine nad utvrdama. Dolazi do suradnje sa svim oblicima vlasti, dan je imunitet podanicima.

OBITELJ ANGUISSOLA I NJIHOVO VLASNIŠTVO U PADSKOJ NIZINI

Giovanni Anguissola sklopio je sporazum sa stanovnicima sela Castione. U početku nije imao prava nad tim naseljem jer je pripadalo obitelji Fulgosi iz Piacenze. Ne zna se točno na temelju čega je jurisdikcija uvijek pripadala Piacenzi. Poznato je da su osjećaji vjernosti prema starim gospodarima oslabjeli snagom vlasti obitelji Anguissola. On je intervenirao i oslobodio neka druga mjesta od nasrtljivosti piacenskih poreznika. Sve do 1430. g. čini se da nije bilo problema u prikupljanju poreza, ali kasnije stanovnici nisu htjeli plaćati, a Giovannija Anguissolu su optužili za to. Učinjena je i sudska arbitraža tijekom koje je ispitani svjedoci i njihove izjave išle su u prilog obitelji Anguissola. Osim ovih mjesta Anguissola je obratio pozornost na Cadeo (zauzeo 30-tih godina 15. st.), Graffignano i Luzzano je zauzeo 1436. g., a 1455. g. je zauzeo Veano. Može se reći da je lako proširio povlastice na nova naselja i zato što je to u milanskom vojvodstvu bila uobičajena pojava. Giovanni je tada dobio potvrdu starih povlastica plativši ih novcem, tj. iskoristivši utjecaj koji je imao na milanskog vojvodu 1431. godine. Dokumenti iz sukoba između Piacenze i obitelji Anguissola pokazuju postojanje oblika feudalne vlasti izvan institucijskih struktura milanskog vojvodstva pri čemu je ta vlast bila vrlo jaka.

Taj tzv. seoski feudalizam u 14. i 15. st. postojao je posvuda u sjevernoj Italiji, a najvitalniji je bio u Padskoj nizini. Valja uočiti reciprocitet usluga i automatski ugovor koji nastaje kada se seljaci u opasnosti sklanjaju u utvrdu feudalca. Jaki feudalac koji ima utvrdu u kojoj štiti podanike daje zapovijedi. Piacenza je htjela uništiti takav sustav osobne ovisnosti i stvoriti javnu vlast koju bi obavljale gradske komune. Godine 1459. je milanski vojvoda Francesco Sforza potvrdio povlastice Anguissoli i time je proces potpune feudalizacije posvuda je završio. Gradska komuna željela je spriječiti veliku političku moć koju su Anguissole imale nad svojim podanicima i utvrdama.

Sljedeći primjer za partikularizme je Emilia. U Emiliji postoji stara razdvojenost između bizantskog i langobardskog dijela. Nedostatak jedinstvene političke organizacije i nepostojanje velike i jake regionalne države i zbog toga je partikularizam bio nestabilan što se vidi u vremenu talijanskih ratova početkom 16. stoljeća. U Emiliji ne postoji veliki gradovi koji gravitiraju centru i contado. Najjači grad Bolonja zadovoljio se uništavanjem starih seoskih feudalaca. Bolonja nije uspjela postati gravitacijsko središte i time započeti proces stvaranja regionalne države. Pokrajina Emilija u 15. st. obilježena je nepostojanjem jake vlasti pri čemu je postojala vlast komune Bologne i vojvodstva obitelji Este, a to nisu čvrsti elementi. Političke organizacije zbog toga na području Emilije širile su se susjednom državom milanskog vojvodstva na dio do Parme, Firence, na planinski dio Apenina i

mantovanski markizat na području rijeke Po. Zbog toga je Emilija granična zona i razlog svađe velikih talijanskih moćnika (Venecija, Milano, Firenca, Papinska država). Nastala je naglašena slabost državnih struktura. U Emiliji je društvo počelo tražiti oslonce partikularizama izvan državne strukture jer su bile nedovoljno jake i to je obilježje svih tih država u 15. st., a najviše se uočava na primjeru Emilije, tj. njenog zapadnog dijela. Od predstavnika stare i nove feudalne aristokracije obitelji Visconti i Este dobili su feudalnu vlast nad gradovima. Cijena koju su platili bilo je priznanje koncesija, posjeda i utvrda. Godine 1331. obitelj Este je od starih vlasnika obitelji Pio dobila Modenu, a za uzvrat priznaje vlast obitelji Pio nad utvrdom Santo Felice i Carpi. Godine 1335. Reggio u Emiliji iz obitelji Fogliani prelazi u ruke obitelji Gonzaga, a Fogliani dobivaju Scandiano. Iste godine obitelj Visconti od obitelji Scotti dobiva Piacenzu, a daje utvrdu Fiorenzuola. Osobito brojni bili su feudalni ugovori Ferrare i Milana sa malim udjelima lokalne vlasti koji su često imali često loše definiran pravni položaj oko legitimnih vlasti. Razni vladari stalno su željeli usmjeravati i disciplinirati partikularizme, ali tek kad su partikularizmi poprimili politički i vojno opasne oblike. Tek su tada intervenirali silom gušeći lokalne pobune. Uspjesi do kojih su došli, slavljenje pojedinih feudalnih oblika uz učvršćivanje vlasti regionalne države najčešće ne označavaju definitivno raspadanje feudalne strukture. Nastaju samo novi feudalni oblici pa je tako zapadni dio Emilije bio pokriven gustom mrežom feudalnih jurisdikcija. Tako je u parmskoj komuni ¾ teritorija bilo feudalizirano, tj. odvojeno od jurisdikcije gradskih magistratura.

U Emiliji je utjecaj grada na contado bio manji nego u drugim talijanskim komunama. Mnogi građani u Lombardiji, Toskani ili Venetu ako su i izgubili političku autonomiju uspjeli su spasiti dosta široke fiskalne i administrativne ovlasti na svom teritoriju. Te ovlasti sankcionirale su povlašteni dio građana u odnosu na njegovo okružje. Na to su pretendirali i građani u Emiliji, ali im je nazočnost feudalca predstavljala smetnju. Neki feudalci željeli su biti privilegirani unutar države, ali su priznavali vrhovnu vlast milanskog i ferarskog vojvode. Unatoč tome težili su dobiti velike autonomije koje bi njihove posjede pretvorile u male feudalne države. Bilo je jako puno feudalnih obitelji s takvim pretenzijama. Nisu u tome uspjele obitelji Terzi, Fogliano, da Sassuolo i Cavalcabo. Propao je i pokušaj Niccoloa Piccinina, ali su uspješne bile obitelji Rossi, Pallavicini, Landi i Torelli, a utvrda Guastalla na rijeci Po. Autonomija vlasti vidjela se i u zahtjevu za stvaranjem posebne jurisdikcije i određivanjem njenog odnosa prema Milanu i Ferrari. Taj odnos nije smio biti prečest. Bilo je dosta feudalaca koji su odbili razne službe i time onemogućili pretvaranje starih političke aristokracije u birokraciju u službi vojvode. Može se reći da su feudalne obitelji manje težile dvoru u Milanu i Ferrari, a više okretanju prema vanjskim državama sklapajući saveze. To se najbolje vidi u politici sklapanja brakova kada su se tako htjele povezati i sa čak vrlo udaljenim vladarskim kućama. Međusobne veze vidjele su se i na području ratova. Svaka važnija obitelj imala je barem jednog condottiera u službi najvažnijih moćnika i izvan Italije. Takav način razmišljanja bio je suprotan ideologiji toga vremena kada velika regionalna država hoće što direktniju vlast nad svim stanovnicima na svom području. Eliminirajući posebne feudalne jurisdikcije misao male feudalne države općenito se temelji na utvrđenoj političkoj strukturi. Obitelji Pio, Pallavicini, Rossi i ostali nisu nikada negirale superiornost milanskog ili ferarskog vojvode. Milanski vojvoda bio je vrhovni gospodar teritorija na isti način kao što je car bio vrhovni gospodar milanskog vojvodstva. To nije odnos između vladara i podložnika već su to dva moćnika poredana po autoritetu.

Postoji niz obitelji čija sudbina potvrđuje takve tendencije. Veliku prekretnicu predstavljaju talijanski ratovi kada ravnoteža na poluotok opet dolazi u pitanje.

TOSKANSKO VOJVODSTVO – FIRENCA

Toskansko vojvodstvo je primjer sporog jačanja regionalne države. Toskanske (firentinske) vojvode bili su promotori nove centralističke politike koja je bila u suprotnosti sa starim partikularističkim

elementima. Najvažnije su godine one na kraju 14. i početkom 15. st. kada se Firentinska Republika brzo širi. Razlikuje se nekoliko cjelina, npr. contado Pise, Pistoiae, dolina rijeke Arno i Val di Nievolo. Od 80-tih godina 14. st. do 20-tih 15. st. Firenca, tj. Toskana se proširila na područje Pise, Arezza, Livorna i Cortonea. Područje Pistoiae bilo je karakteristično za procese koji su se tada odvijali. Još na početku 15. st. unatoč tome što je tu desetljećima bila nazočna firentinska vlast na području sudstva i administracije nije došlo do velikih promjena u contadu. Čini se da Firenca nije bila sklona uplitanju pa je Pistoii prepustila svaku jurisdikciju. Sudac za najvažnije parnice u Pistoi bio je i dalje podestat. Stanovnici Pistoie upravljali su svojim contadom pomoću gradskih službenika i magistratura. Sve do 1399. godine. Podestata je bio savjet građana te Pistoie. Početkom 15. st. je došlo do promjena. Neki kancelari iz Pistoie povezali su se sa milanskom vojvodom i podigli pobunu pa je izbila opasnost da Pistoia počne podržavati Viscontijeve. Firenca je poslala vojnike 1401. godine. Savjet građana Pistoie vlast je povjerio Firentincima koji su to iskoristili i komuni oduzeli njene slobode. Tada je određeno da se contado Pistoie treba smatrati firentinskim teritorijem. Za građane sa slavnim i starim komunalnim tradicijama to je bilo veliko poniženje. Od 15. st. podestati i službenici Pistoie morali su biti Firentinci. Vrlo slično bio je uređen i contado Pise tkđ. odmah nakon firentinskog zauzimanja. I to područje je kao i Pistoia bilo podijeljeno na manje distrikte na čelu s podestatom, a s dolaskom firentinske dominacije područje Pistoie je priključeno contadu Firence. Teritorijalna jurisdikcija pistoijskih podestata smanjena je. Podestati, notari i kapetani morali su biti Firentinci kao i u Pistoi.

Pisanski distrikt na jugu se prostirao do utvrde Campiglie i dijeli o se na tri dijela, tri vikarijata : Val dera, Colline i Val di Serchio i Valdarno (južno od Livorna). U 13. st. vikarijati su imali obilježja izvanredne magistrature, uglavnom privremene s policijskom i vojnom funkcijom. Ta se institucija stvarala u nesigurnim graničnim područjima. Vikari su službovali nekoliko mjeseci i bavili su se pobunama, razbojnicima i zločincima. Bilo ih je i u 14. i 15. st. i kada je riječ o Toskani tada su stvoreni i neki novi. Godine 1373. stvorena su dva nova vikarijata u firentinskim Alpama. Godine 1404. sjeverno od Firence stvoren je vikarijat Bagno di Romagna, godine 1415. vikarijat Mugello sjeverno od Firence i Val d'Elsa sjeverno od Firence. Vikarijati su bili magistrature između centralne vlasti i manjih upravnih jedinica na čelu s podestatima. U to vrijeme dobivaju i političko-administrativnu ulogu.

Na firentinskom području bile su zanimljive i seoske zajednice koje su imale statute. Firentinska vlast je tražila da se i seoske i gradske zajednice i dalje upravljaju pomoću vlastitih statuta. U sastavljanju statuta sudjelovali su i firentinski službenici koji su došli na lice mjesta, tj. lokalnu zajednicu. Statuti su funkcionirali prema vlastitim odredbama, ali prema državnim. Treba reći da je ponekad sustav ureda, savjeta i magistratura djelovao kao težak birokratski aparat koji je postojao zato što ga je zahtijevala Firenca.

Politički je Firenca stvarala sustav magistratura koje je vezivala za sebe, ali u lokalnim okvirima to je stvaranje moralo podrazumijevati određenu autonomiju. Firenca je intervenirala i promijenila odnose grad – contado s ciljem afirmacije svoje vlasti i dosta često na štetu gradova čija se vlast smanjila. Posebno područje firentinske države predstavlja sjeverozapad, tj. pokrajina Lunigiana (podijeljena između Firence i Milana). To područje karakteristično je po dugotrajnim feudalnim ostacima. Feud na firentinskom području nema onu snagu koji ima drugdje. Firentinska republika smanjila je i uništila političku moć feuda vezavši ga za područja daleko od urbanim središta, npr. kao što su Apenini i Maremma u južnoj Toskani. Firenca je uvela direktnu vlast pomoću službenika bez nazočnosti feudalnog gospodara. To je bilo bitno drugačije ponašanje od obitelji Visconti u milanskom vojvodstvu koja je feud koristila kao element u stvaranju države, ili od ponašanja obitelji Este ili od Venecije koji su bili skloni primiti u svoje ustroje feudalne elemente koji su još preživljavali.

Rat s milanskim vojvodom bio je prilika za sređivanje područja Pistoie i pružio je mogućnost da se unište dvije važne feudalne obitelji u Apeninima Guidi i Ubertini koje su htjele pobunu. Na području Pise priznata su neka feudalna prava grofovima obitelji Gherardesca i Montescudaio. Ti primjeri su iznimka.

Godine 1440. pokoren je grof Poppi, vlasnik Casetina u sjevernoj Toskani. Nakon toga Firentinci su se okrenuli Lunigiani. Do oko 1450. g. samo su potvrdili svoju vlast nad nekim selima i markizatima. Sve do duboko u 16. st. u Lunigiani su markizi iz obitelji Malaspina čuvali svoje feudalne karakteristike i široke autonomnosti. Firentinski dio Lunigiane po tome se razlikovao od milanskoga u kojemu je feud bio potpuno priznat i uklopljen u državnu strukturu. Toskana je početkom 15. st. promijenila svoj ustroj koji je zadržala i kasnije. Umjesto gradova i njihovih contada nastale su upravne jedinice na čelu kojih su bili službenici iz Firence. Osim u Lunigiani, u Toskani nije bilo za razliku od Veneta i Lombardije nikakvih ostataka feudalizma.

PODRIJETLO KOMUNE. ODNOS GRADA I BISKUPA

Postoje brojne teorije o podrijetlu komune kao npr. pravne teorije unutar koje spadaju teorija o gradskom municipiju, teorija o kontinuitetu ustanova iz starog vijeka u rani srednji vijek, teorija o podrijetlu komune iz veza koje su formirali njeni podanici, teorija trga i tržnice, teorija o ruralnoj komuni koju karakterizira stvaranje komunalnih ustroja u gradu iz ustroja slobodne seoske zajednice. Osim pravnih teorija postoje i druge teorije kao što je teorija četiriju čimbenika u talijanskoj povijesti. Ti čimbenici su rimski (predstavljaju grad), germanski (feud), kršćanski (crkva) i talijanski (gospodarski razvitak). Zanimljiva je i teorija koja komunu tumači kao izraz ekonomskoga napretka u Europi oko 1000. godine. Tu je i teorija koja tumači sklonosti grupiranja u zajednicu što je poznata karakteristika srednjega vijeka. Puno su sadržajnije teorije o stvarateljima gradova u srednjem vijeku u liku trgovaca. Oni su imali svoje sjedište u vicusu izvan gradskih zidina ili u feudalnom predgrađu. Prema ocjeni talijanskih povijesnih stručnjaka ta teorija je stvorena za objašnjavanje nastanka gradova u Porajnju, Flandriji i sjevernoj Francuskoj, ali na talijanske komune nije primjenjiva. Zato je bila podložna mnogim kritikama. Trebalo je objasniti na koji se način vicus stopio sa gradom, podgrađem, tj. na koji je način došlo do stvaranja trgovišta iz vicusa s teritorijalnom organizacijom grada u kojem je vladao feudalac iz čega je onda nastala vlast komune. Pri tumačenju povijesti talijanske komune nije toliko važno odrediti uzroke njezinog nastanka i faza razvoja koliko naći način na koji se gradski život organizirao unutar feudalne države, tj. treba uočiti koje je puteve slijedila talijanska komuna u rješavanju svojih problematičnih odnosa sa Carstvom i Crkvom. U Italiji se grad nije izgubio u okolnom seoskom području, nije izgubio gospodarsku ulogu koja je u starom vijeku grad razlikovala od okolnog područja. Još je H. Pirenne naglasio otvorenost prema orijentalnom svijetu bizantskih gradova na Jadranu i Tirenskom moru. Talijanski grad je uvijek bio središte trgovine i industrije i način život u gradu bio je drugačiji od načina života izvan njega.

Postajanje grada nije istodobno značilo i postojanje gradske autonomije. U centru gradskih zbivanja stoljećima se nalazio biskup. Još od vremena prvih invazija oko njega su se okupljali građani u molitvi i obrani. Budući da javni red nije poznavao dijeljenje Crkve i države biskup je imao zadaće i oko crkvenog i oko javnog prava. Država je očekivala suradnju s biskupom da bi se obranio javni mir. U procesu feudalizacije države Crkva se odlično uklopila u postojeće strukture i borbom se znala osloboditi svih veza koje su mogle kompromitirati njeno postojanje. Biskup u gradovima preuzima inicijativu oko popravka zidina i obrane od invazije barbara. On dobiva ovlasti za držanje tržnice, a može i kovati svoj novac. Zato se i govori o vlasti biskupa u gradu u punom smislu te riječi. Situacija nije svugdje ista. U Toskani je biskupska vlast bila slaba, u Milanu je biskup imao vlast u gradu, ali ju je dijelio sa visokim i nižim plemstvom. Oni su predstavljali gradsku aristokraciju. Grad je osobito bio zanimljiv nižem plemstvu koje je u biskupu vidjelo suradnika u borbi s višim plemstvom. Budući da je

biskup morao birati suradnike stvorio je sloj ljudi koji je ponekad djelovao i protiv biskupa. U religijskim borbama, kao i u borbama carstva i pape sudjelovali su i pojedini gradski slojevi.

Komuna je nastala u trenutku kada su građani mogli, tj. postali sposobni sami upravljati gradom. Komuna se nije javila da bi biskupu ili knezu oduzela dio vlasti nego da bi garantirala mir unutar zidina. Nastala je na temelju javnog, a ne privatnog prava. Njen prvobitni karakter bio je aristokratski zbog inicijativa na koje je taj sloj poticao. Aristokracijski sloj u komuni je sudjelovao u onoj mjeri u kojoj je za sebe znao vezati ostale slojeve. Najkritičniji trenutak iz komunalnog života je onaj kada su stvoreni problemi između komune i carstva. Njemački car je htio obnoviti državu na feudalnim temeljima i sukobio se sa talijanskim komunama. One su ga pobijedile u bitci kod Legnana iako je konačni mir sklopljen znatno kasnije.

TALIJANSKE KOMUNE 11. I 13. STOLJEĆA. OBILJEŽJA TALIJANSKOG KOMUNALNOG ŽIVOTA U GRADOVIMA U ODNOSU NA EUROPU

Početkom 20. st. time se bavio Ernst Mayer. On je naglasio da investitura biskupa koju je vršio vladar s obzirom na institucijski razvoj gradova u Italiji nije imala ono značenje koje je imala u njemačkim gradovima, između ostalog i zbog rijetke nazočnosti vladara u Italiji. Samo u Italiji i u južnoj Francuskoj gradovima su vladale osobe koje su poznavale pravne zakone.

Tu je i pitanje kontinuiteta talijanskih gradova?! Mayer je smatrao da u Italiji nije bilo novih gradova i da su svi talijanski srednjovjekovni gradovi imali svoj kontinuitet iz rimskog doba. Naglasio je da se ta osobina najbolje vidi iz usporedbe s Njemačkom. Ako je nakon 1000. g. u Italiji i postojalo demografsko povećanje ono se odnosilo na povećanje već postojećih gradova. Nije bilo kao u Njemačkoj naseljavanja pojedinih područja osim u slučaju posebnih kolonizacija koju su vršile talijanske pomorske države, kao npr. Venecija, Đenova i Amalfi (Afrička i Azijska obala uz jadransko more). Drugi autori nisu se složili s Mayerom. Oni su naglasili da na Njemačkom području nastaju novi gradovi npr. Munchen (Bavarska) ili Frigbourg (Švicarska), te francuski primjer grada Aigues-Mortes. Takvi slučajevi postoje u i Italiji: Udine (Furlanije), Cuneo (Piemont), Ferrara (Emilia), Alessandria (Piemont) za koju se točno zna da je nastala u borbi lombardijskih komuna i njemačkog cara 1164- 1168. godine. Smatrali su da bez razvoja u rimsko doba spadaju gradovi L'Aquila, Viterbo (Lazio), Fabriano, Macerata, Catanzaro, Foggia i Lecce. Može se pretpostaviti da su neki od ovih gradova nastali iz malih sela kao što je slučaj sa Montepellierom.

Usporedno s pojavom nastanka gradova ide i pojava nestanka gradova. To nije tipično talijanska pojava, ali je najraširenija u Italiji. Zahvatila je sjevernu i južnu Italiju najviše, a srednju nešto manje. Najpoznatiji slučaj je Akvileja koja kao crkveno središte i povremeno središte patrijarha nije nestala, ali se smanjila u broju stanovnika i postala nevažno naselje. Važan je Zuglio (Iulium Carnicum) koji je danas malo selo. Pored njega još su važni: Altinum (Quarto D'Altino), Concordia sagittaria, Comacchio i Opitergium (Oderzo danas). Gradovi Ostiglia, Este, Adria na Po propadali su još na kraju postojanja Rimskog Carstva. U ranom srednjem vijeku južna Italija je bila definirana kao groblje gradova koji se nakon 1000. g. nisu obnovili i nisu sudjelovali u općem procvatu gradskog života. To su gradovi: Alba Fucens ( blizu Avezzana danas), Corfinium (danas Corfinio). Središnja Italija je poseban slučaj jer u njoj uočavamo pojavu novog grada nastalog iz napuštenog naselja i tako da je prvobitno naselje bilo primorsko, a ono nastalo iz njega u unutrašnjosti. Primjer tomu su: Sarzana (iz Lunija), južnije Massa marittima (iz Populonije). U većini slučajeva nastali grad je barem na neko vrijeme naslijedio biskupiju prvoga naselja. Tako je u ranom srednjem vijeku Italija doživjela promjenu u smještaju svojih gradskih naselja.

Treba spomenuti da stari rimski gradovi koji su se očuvali nakon 1000. g. nisu imali intenzivan komunalni život, ali gradovi u Italiji nikada se nisu smanjili na minimum dimenzije 5-10 ha kao što su

francuski gradovi. Površina nekog grada nije uvijek bila mjerilo za brojnost žitelja u njemu. Mnogi gradovi su imali unutar zidina velike nenaseljena površine. Ponekad, u slučaju Orvieta, površina i oblik grada određivali su se prirodnim zemljopisnim položajem. Veliki dio talijanskih gradova u 12. st. nakon demografskog procvata počeo je graditi druge zidine unutar kojih se našla i katedrala koja je bila izvan prvih zidina i mala predgrađa kao npr. Arezzo i Firenca. Talijanski gradovi kao i oni iza Alpa nisu imali pravno-administrativne osobitosti različite od okolnog područja. Talijanski grad je unatoč tomu uvijek bio središte političke pravne i administrativne vlasti, čak i u doba Langobarda i Franaka. Kad se govori o komuni gradu onda se misli na biskupski grad. Treba reći da nisu svi biskupski gradovi postala važna komunalna središta, iako ni jedan grad koji nije bio biskupsko središte nije doživio visoki razvoj komunalnog života. Izvan grada feudalne snage suprotstavljale su se gradu i u nekim slučajevima nisu se nikad asimilirale s gradskim svijetom, ali za razliku gradova sjeverno od Alpa takvi slučajevi nisu nikad došli u središte povijesnog života. Jedino s eto ne odnosi na akvilejske patrijarhe i na feudalnu obitelj Savoia i Monferrato. Ali ipak talijanska komuna nije nastala iz sukoba s feudalnim svijetom već iz stalne preobrazbe feudalnog društva. Gradsko plemstvo nije bilo u suprotnosti s tom preobrazbom već je sudjelovalo. Između nositelja vlasti u komuni i biskupa postojala je pravne veza feudalnog tipa i zato su u 11. i 12. st. u mnogim gradovima buktale borbe protiv biskupa kao npr. Milano, Firenca, Modena, Mantova, Siena. Vlast biskupa željela se eliminirati da bi se stvorila vlast gradskih slojeva, ali konačni ishod borbi bio je različit za mjesta. U Trstu, Trentu i Aosti vlast biskupa nije sasvim uništena. U Volerri je komunalni razvitak bio spor i stalno ometan od biskupske vlasti.

U 12. st. političko širenje talijanskih gradova na okolno područje već je bilo dovršeno osim na nekim područjima gdje se feudalne ostatke nije moglo lako uništiti. U takvim slučajevima gradovi su poveli ratove protiv suparnika kao npr. Firenca – Fiesola, Milano – Como/Lodi, Ravenna – Cervia/Comacchio, Treviso – Caneda/Belluno. U 13. i 14. st. veći će gradovi pokoriti manje i takav razvoj stvorit će pojavu nazvanu comitatinanza koja nema istovjetni primjer na području sjeverno od Alpa. Talijanski grad ima drukčiju društvenu strukturu od njemačkih gradova. Njemački grad je trgovački i obrtnički grad, a talijanski je još i agrarni. Zbog te razlike u unutarnjim odnosima nastaje drukčiji razvoj. Gradom sjeverno od Alpa uvijek je upravljalo vijeće. U Italiji je vrlo poznat sustav podestata. Podestat je isprva bila domaća osoba, a kasnije stranac.

RAZVOJ SEOSKIH ZAJEDNICA

U 11. i 12. st. uočava se nastajanje komunalnog života i u nekadašnjim bizantskim pokrajinama na Apeninskom poluotoku, a tkđ. i u južnoj Italiji gdje postoje universitates – gradske zajednice koje se međusobno udružuju, sklapaju trgovačke ugovore i zajedno se vojno brane. U tom razdoblju nastaje i mletački komunalni ustroj. Universitates su se brzo uklopile u Normansko kraljevstvo sa sjedištem u Palermu koje je postalo jače od Italskog kraljevstva. U njemačkim rukama gradovi postaju središta moći i u stanju su upravljati lokalnim područjem, ali ipak ne stvaraju snažne teritorijalne tvorevine, barem ne do trenutka skretanja prema oligarhijskim ili monarhijskim oblicima vlasti.

Od 10-12. st. seosko stanovništvo dobiva zaštitu feudalnog gospodara koji organizira obranu sela. Pri tome gradnja utvrde predstavlja put ka stvaranju feudalnog vlasništva nad selom. To vlasništvo obuhvaća vlast nad žiteljima i njihovu zaštitu bez obzira obrađuju li ili ne zemlju feudalnog gospodara. Utvrda uvijek pomaže da se središte administrativne zemljišne vlasti afirmira kao centar lokalnog političkog života. Uočava se upornost lokalnog feudalnog i zemljišnog vlasnika da ne prihvati ulazak novih društvenogospodarskih snaga na selo, ali se uočava i sposobnost stvaranja snažnih i discipliniranih struktura na selu. Feudalni gospodar želi izvući maksimalnu korist od zaštite koju je pružao stanovništvu, i u tome mora uzeti u obzir i konkurenciju ostalih feudalaca. Ugrožavale su ga razne krize, crkvene ako je Crkva feudalac ili obiteljske vezane za podjelu imovine. Upravo je to doba kada je seoska zajednica počela imati određenu političku ulogu u obrani svojih prava. Godine 1058.

stanovnici Monantove dobili su od opata izjavu u kojoj se unatoč priznanju pravnih prerogativa opata garantira integritet njihovih dobara. Seoske su zajednice s gospodarima sklapale ugovore koji su određivali granice feudalnih zahtjeva. Tražilo se smanjenje daća, biranje vlastitih upravitelja koji su dobili ovlasti lokalnog sudstva i odbijalo se ugošćavati feudalnu pratnju. Također se zaklinjalo na solidarnost. U 13. st. seoske zajednice nerijetko su otkupljivale čitavu sudsku jurisdikciju feudalca i predavali ih u ruke pobijeđenih gradskih vlasti. Na taj su način stare vicinie pretvorene u seoske komune koje su dobile tako pravnu formu, a s njom i autonomiju koja se nalazila između gradske i feudalne jurisdikcije. Utvrda je zapravo komplicirala uvjete života seoske zajednice. Kaštel je bio sredstvo feudalne vlasti, ali isto tako i feudalna sila. Podizanje kaštela uvijek je privlačilo stanovnike i tako se broj uvijek povećavao. Najbolji je primjer komuna Bugellae (Biella danas) koja je nastala iz seoske vicinie , ali je nadmašila seosku komunu i prilagodila se shemama gradskog naselja u društvenom i političkom smislu.

KOMUNA U TALIJANSKIM IZVORIMA U 11. I 12. STOLJEĆU

Pitanje podrijetla talijanske komune među znanstvenicima stručnjacima za srednji vijek izazvalo je velike historiografske polemike. Raspravljalo se o problemima kontinuiteta ili prekida i onda stvaranja ex novo institucija i oblika političkog života iz starijeg razdoblja. U proučavanju komune ne smije se zanemariti pitanje tradicije i okružja u kojem je komuna nastala i razvijala se. Od samoga početka komuna se razvijala na području javnog prava i imala je karakteristiku teritorijalnosti poistovjećujući se sa terminima civitas i homines. U povijesnim izvorima ne možemo naći hijerarhijski oblikovanu organizaciju u predkomunalnom razdoblju. Različita pisma careva i papa nikad se ne obraćaju predstavnicima nekog grada već građanima – cives, stanovnicima – habitatores ili ljudima – homines. Civitas ne postoji kao pravni subjekt i nikad nije uklopljen u hijerarhiju feudalne države. Postoje samo gradske institucije koje predstavljaju građane. Gradovi su si morali sami organizirati vlast, odnosno složili su se oko stvaranja nove komunalne vlasti kojom su trebali zamijeniti državnu koja nije bila efikasna. U stvaranju komune zajednička je inicijativa pripadala biskupu i sloju koji je upravljao gradom.

Izvori 11. i 12. st. koriste naziv civitas pod kojim se podrazumijeva grad i gradsko stanovništvo, ali i javna vlast koja autonomno upravlja gradom pomoću magistrata i zakona. Ta vlast ima značenje komune. U 11. i 12. st. ne postoji izraz komuna te se iz toga zaključuje da je za izbor gradskih magistrata potrebna suglasnost čitavog gradskog stanovništva. Komuna je naziv koji je označavao ukupnost i bio je sinonim za totum populum i comunem populum. Sam prijelaz iz predkomunalne institucije i oblika gradske organizacije u one komunalnog tipa bio je polagan i postupan što potvrđuje i sama promjena značenja naziva komuna.

BANKARSKA AKTIVNOST OBITELJI (DE') MEDICI

Bankarska aktivnost obitelji Medici obuhvaća razdoblje 1397.-1494. godine. Moderni kapitalizam temeljen na privrednom vlasništvu ima svoje porijeklo u srednjovjekovnoj Italiji. Od križarskih ratova pa do velikih otkrića Italija je bila dominantna sila ondašnjega svijeta. Talijanski trgovci raznosili su raznu robu, a Talijani su bili glavni bankari pri čemu je Crkva bila najbolji klijent tih udruženja. Talijanska prevlast temeljila se na boljoj organizaciji poslova. Talijanski trgovci prvi su počeli primjenjivati bankovnu mjenicu i pomorsko osiguranje brodova. U 14. i 15. st. najveća prometna središta su: Venecija, Đenova i Firenca.

Firenca, za koju se vezuje obitelj Medici, bila je bankovni centar sa razvijenom industrijom svile i vune. Godine 1406. osvojila je Pisu i Porto Pisano i time dobila direktan izlaz na more. Godine 1421. od Đenove je za 1 000 zlatnih florina kupila grad Livorno. Glavno obilježje firentinske trgovinske organizacije je postojanje trgovačkih i bankarskih udruženja. Takva udruženja počela su se

osnivati u Sieni u 13. st., a od 1298. g. propalo je glavno sijensko udruženje Gran tavola dei bonsignori. Ulogu Siene tada preuzima Firenca. Do 1345. g. najvažnija firentinska udruženja bila se ona obitelji Bardi, Peruzzi i Acciaivoli. Sva tri udruženja su propala uoči velike kuge 1348. g. zato jer su imala velike dugove koje su davali vladarima. Iza 1348. g. postojalo je udruženje obitelji Alberti, a ono se podijelilo u nekoliko grana zbog obiteljskih svađa i tako je oslabilo. Neki članovi obitelji nisu uživali naklonost firentinske vlasti pa je od 80-tih g. 14. st. do 30-tih g. 15. st. čitava obitelj bila poslana u progonstvo. Tada su se afirmirale tri nove obitelji: Pazzi, Strozzi i Medici. Bez obzira što su Medici uspjeli potisnuti protivnike, nisu uspjeli nikada dosegnuti onu važnost koju su u 14. st. imale obitelji Bardi i Peruzzi. Osnivanje banke Medici dogodilo se 1347. g. kada je Giovanni di Bicci de'Medici svoju banku iz Rima preselio u Firencu. Banka je postojala do 1494. g. kada su Medici bili otjerani iz Firence uz zapljenu dobara. Za vrijeme tih devedeset i sedam godina banka je doživjela širenje koje je završilo smrću Cosima Medicija 1494. godine. Nakon toga slijedi propadanje banke koje je osobito pojačano nakon urote obitelji Pazzi. Godine 1488. banka je propala zbog lošeg vođenja poslova, ali i zbog smanjena prometa u međunarodnoj trgovini zbog situacije na Levantu, pa i zbog problema u reguliranju kredita. Osobni dokumenti obitelji Medici jasno pokazuju sve probleme banke iako postoje razdoblja koja su lošije pokrivena dokumentima. Izvore koji nam govore o banci dijelimo u dvije skupine

do 1451. g. – tajne knjige s točnim iznosima na računima i rezultatima poslovanja;

1457.-1494. g. – pisma iz kojih se može vidjeti propadanje.

Postoje još i ugovori društava, mjenice, potvrde o depozitu i slično tome.

Medici su poznati kao zaštitnici umjetnosti i književnosti, a puno manje kao bankari. Baš zbog gospodarske snage oni su se dokopali političke vlasti, te su postali promotori humanističkih studija i stvorili su poznatu Laurenzianu, biblioteku koja i danas postoji. Bili su najbogatija firentinska obitelj. Povijest njihove banke znatno poboljšava spoznaju o podrijetlu današnjih. Banke Medici imale su problem zbog loše međusobne koordinacije i zbog neslaganja upravitelja pojedinih filijala koji nisu uvijek bili sposobni suočiti se s pojedinim problemom. Banka Medici je bila jedna od najvećih postojećih banaka svojega vremena, ali nije dosegla važnost banke obitelji Pazzi i Peruzzi jer uvjeti nisu bili više povoljni za razvitak banaka. Povjesničari 15.-sto st. smatraju kriznim vremenom, a i bančini dokumenti to pokazuju. Uspon obitelji jako dobro pokazuju i bračne veze, najprije sa članovima važnijih obitelji u Firenci, zatim sa visokim plemstvom po Italiji te sa vladarskim kućama po Europi.

Kapitalizam banke obitelji Medici je bio trgovački. Medici su više obilježili uspon bankarstva nego trgovine, iako su obje djelatnosti dobro povezane. Za razliku od obitelji Peruzzi i Bardi, Medici nisu radili na Levantu. Oni su bili ograničeni na Zapadnu Europu izuzev Španjolsku i Portugal. Banke tog vremena mogle su biti male i velike. Bankari su se u Firenci zvali tavolieri jer su obavljali poslove za stolom ili za klopom. Male banke toga vremena nisu toliko važne, a većinom su se bavile prodajom dragulja na kredit ili plaćanje na rate. Banka Medici je bila velika banka i treba spomenuti da su bankarske operacije zahtijevale odnose sa drugim bankama. Svi bankari bili su upisani u udruženje Arte del cambio. Članstvo u jednom udruženju nije bilo prepreka da se postane članom u drugom.

Važan izvor za društvenu i gospodarsku povijest Firence tog vremena je katastar. On je napravljen 1427. g. kada su se zbog ratova trebale popuniti financijske praznine. Njime je glava obitelji trebala podnijeti popis pokretnih i nepokretnih dobara uz izjavu o financijskome stanju udruženja u kojem su se članovi obitelji nalazili. Katastar je imao mnogo preinaka, tj. revizija npr. '42., '44., '46., '51., '57., '69….Ukinut je 1494. g. nakon pada obitelji i zamijenila ga je 10-ina koja se plaćala samo za nepokretna dobra i zadržala se do 18. stoljeća. Dokumenti iz katastra pokazuju kako

je bogatstvo bilo raspoređeno i kakva je bila društvena i financijska pozicija pojedinih firentinskih obitelji. Godine 1427. Medici još nisu bili najbogatija obitelj, ali su 1457. g. svakako bili.

POČECI BANKE MEDICI

Osnivatelj banke je bio Giovanni di Bicci. Ta je banka nastala iz banke nekog rođaka koji je umro 1395. g., ali je zbog maloljetnosti sinova banku ostavio Giovanniju. Sjedište je preneseno u Firencu 1397. g., a par godina kasnije u Rimu je osnovana prva filijala. Filijala u Veneciji je otvorena 1402. godine. Budući da je Firenca bila tada središte industrije vune čime su se bavile gradske obitelji, Medici su otvorili trgovinu za proizvodnju vunenih tkanina. Trgovina je dobila ime po sinu Cosimu. Godine 1408. otvorena je još jedna trgovina koja je nazvana po sinu Lorenzu. Upravo 1408. g. označava kraj prvog razdoblja širenja banke. Osim sjedišta u Firenci, banka je imala i dvije filijale, jednu u Veneciji i jednu u Rimu. Filijala u Rimu je kontrolirala podfilijalu u Napulju i Gaeti. Status tih agencija iz dokumenata nije jasan. Dokumenti su tajne knjige koje je držao jedan član udruženja u zaključanoj škrinji. Tu su bile zabilježene plaće radnika, depoziti klijenata i slične stvari. Tajnu knjigu imale su i filijale. Knjige su bile dragocjene i pisale su se na pergameni. Agencija u Napulju je loše poslovala, pa je 1425. g. bila zatvorena. Što se tiče Venecije i Firence, one su dobro stajale, ali su bile manje važne od rimske filijale. Giovanni di Bicci je povećao imovinu obitelju kupnjom posjeda oko Firence i to najviše u Mugellu. Di Bicci se 1420. g. povukao iz poslova, a naslijedili su ga sinovi Cosimo i Lorenzo.

Kapital banke je iznosio 32 000 florina. To je dosta malo. Od tada do smrti Giovannija di Biccija, 1429. g. situacija se nije mijenjala. Giovanni je postupno prepuštao poslove oko banke Cosimu. Upravo je vrijeme Cosima vrhunac razvoja banke. Tridesetih godina 15. st. osnovana je filijala u Bruggeu u Nizozemskoj. Godine 1440. umro je Lorezno, a nekoliko godina kasnije osnovana je filijala u Londonu. Pedesetih godina 15. st. osnovana je još jedna filijala i to u Milanu. Taj je slučaj zanimljiv jer je to bio politički potez obavljen na zahtjev milanskog vojvode Frnacesca Sforze koji je oženio Biancu Visconti i tako dobio titulu 1450. g. i to uz pomoć Cosima Medicija. Cosimo je napustio savezništvo sa Venecijojm i povezao se sa Milanom, tradicionalnim neprijateljem Firence. Nakon njegove smrti, Giovanni i Piero Medici su brzo propali.

Firentinska bankarska udruženja mogu se podijeliti u sva tipa:

ona temeljena na centralnoj organizaciji;

ona nastala kombinacijom samostalnih udruženja.

U 13. i 14. st. češći je prvi tip, dok kasnije takav sustav poslovanja propada. Banka Medici imala je jedno centralno udruženje i podređene filijale. Bila je sustav udruženja kontroliranih od strane središnjega. Svaka filijala bila je ustanova sa vlastitim imenom, kapitalom, knjigama i administracijom na čelu s upraviteljem. Za razliku od njemačkih Fuggera, Medici nisu imali posebne inspektore za kontrolu knjiga što je možda bio nedostatak. Odnosi između centralnog središta i filijala regulirali su se ugovorima. Ti su ugovori bili slični, a nije beznačajno da su mnoge klauzule ugovora počele vrijediti tek u slučaju problema. Najviše informacija ima o filijali u Bruggeu. Centrala i filijale su komunicirale putem pisama i u tim pismima su se komentirali ondašnji politički događaji. Treba spomenuti da su na Apeninskom poluotoku najpoznatiji bankarski centri bili: Bolonja, Firenca, Milano, Napulj, Đenova, Pisa, Rima, Venecija. Posebno je zanimljiv Rim kao bankarsko središte. On je zapravo bio središte samo za vrijeme papinskog boravka u Rimu. Papa je bio na glasu da u mjestima u kojima boravi povećava troškove života. Bankarski centri u Europi su s obzirom na važnost Talijana bili u onim gradovima gdje su postojale naseobine inih: Barcelona, Ženeva, London, Istanbul, Brugge, Pariz.

Obitelj Medici je osim po bankarstvu zanimljiva i po još jednoj činjenici, a to je trgovanje određenim artiklima. Srednjovjekovnu trgovinu karakterizira nepostojanje specijaliziranosti za jednu vrstu proizvoda. Medici u tome nisu bili iznimka, ali su prednost davali luksuznim proizvodima koji su se tražili u trgovini kao što nakit i svila.

U 15. st. često se trgovalo stipsom koja se koristila za proizvodnju stakla i u tekstilnoj industriji za skidanje masnoća sa vune. Najviše je stipse bilo u Maloj Aziji. Od 70-tih g. 13. st. do sredine 15. st. te su rudnike kontrolirali Đenovežani, a onda dalje Osmanlije. Zapadnije je stipse bilo u Ischii i na Lipru. Već 60-tih g. 15. st. ti su rudnici bili iscrpljeni, ali su otkrivena nova nalazišta kod Rima, Civitavecchia. Tu se papa Pio II. htio domoći monopola. Medici su imali puno problema prije nego su zagospodarili trgovinom stipse. Osim toga Medici su se zanimali i za monopol trgovine željezom kojeg je bilo na otoku Elbi. Otok je bio u vlasništvu feudalaca iz Piombina. Krajem 70-tih g. 15. st. Medici su dobili monopol nad trgovinom željeza. Treći proizvod koji jako zanimao obitelj Medici je bila svila, ali njihove trgovine svilom i vunom nisu bile industrijska središta nego su bile organizirane kao kućna industrija. Materijal se obrađivao u kući. Svilom i vunom su Medici opskrbljivali Veneciju i Aragonski dvor u Napulju. Manufakture obitelji Medici su postale sekundarna pojava, manje važna od bankarstva.

POJEDINE FILIJALE

RIM

Neki kažu da je postojala dok se druga skupina povjesničara ne slaže s time. Budući da su bankari slijedili papu, svako je mjesto tada ne određeno vrijeme postalo bankarsko središte. Papa je prvi srednjovjekovni vladar koji je novac dobivao iz čitave Europe. Crkveni koncili su privlačili velikodostojnike pa su se povećavale financijske operacije. Medici su otvarali privremene urede gdje su se koncili održavali. Medici i papa su uglavnom dobro surađivali. O filijali u Rimu od kraja 30-tih g. - 60.-tih g. 15. st. ne znamo ništa zbog nedostataka dokumenata.

FIRENCA

U Firenci je postojalo sjedište čitave banke i posebno mala filijala. Ona je bila slaba i za nju nemamo dokumentacije od 30-tih godina na dalje. Ta mala filijala se bavila uvozom vune i izvozom tkanina. Godine 1494. je propala banka, a poslije je oživjela, ali na novim temeljima.

VENECIJA

Filijala u Veneciji je stvorena 1398. g. kao podfilijala rimske. Godine 1402. stvorena je prava filijala. Dobro je poslovala, iako je bila u krizi za vrijeme rata Firence i Milana protiv Napulja i Venecije. Čak i prije početka rata Venecija je bila otjerala firentinske trgovce sa teritorija i konfiscirala im je imovinu. Cosimo Medici nije bio iznenađen time pa je dokumentaciju bio sakrio na vrijeme. Nakon mira u Lodiju 1451. g. Firentinci su se vratili u Veneciju. Mletačka filijala je ukinuta 1470. g. , a zatim je '71. g. opet otvorena da bi po drugi put '79./'80. g. bila opet zatvorena.

NAPULJ

Ova je filijala osnovana među prvima, ali do 1420. Napulj i Gaeta (podfilijala) su manje važne za razliku od rimske ili venecijske filijale. Napulj je više bio povezan sa Đenovom nego sa Firencom. Od 1426. – 1471. g. banka Medici nema filijalu u Napulju. Godine 1471. je Lorenzo opet otvorio ured u Napulju kao pomoćni za rimsku filijalu. Ured je zatvoren 1483. zbog dugova i lošeg poslovanja.

MILANO

Otvorena je 1452. na zahtjev Francesca Sforze, saveznika obitelji Medici jer su oni podržavali njegove pretenzije u Milanu. Milano je najviše bio povezan sa Đenovom i Venecijom, koje su bile prirodne luke. Ova je filijala važna zbog opskrbe dvora obitelji Sforza. Filijala je dobro poslovala dok su posudbe milanskom vojvodi bile financijski ograničene. Ova filijala je zatvorena nakon urote obitelji Pazzi. Zatvorio ju je Lorenzo Veličanstveni 70-tih godina 15. stoljeća.

PISA

Pisa je osvojena početkom 15. st. zbog pristupa moru (dolina Arno koja je tada bila plovna). Do 1442. Livorno je bio u rukama Đenove, pa filijala nije bila prije otvorena. Tek 1442. je otvorena filijala i u Pisi, a ukinuta je već 1460. godine. Ponovo je bila otvorena 1480. godine. O njenom poslovanju ima jako malo podataka.

FILIJALE IZVAN APENINSKOG POLUOTOKA

Obitelj Medici su imali filijalu i u Ženevi koja je bila u vlasti savojskih vojvoda. Ženeva je bila raskrižje putova koje je bilo poznato po sajmovima stoga ne čudi činjenica da su mnoge bankarske kuće tamo imale svoje predstavnike. Medici su 1420. g. otvorili filijalu koja je postojala do 66. g., do premještanja u Lyon. Lyon je bio veliki konkurent ženevskoj filijali. Kada je Ženeva 1462. podržala pobunu protiv savojskog vojvode, rođaka Luja XI. Francuskog kralja, kralj je Firentincima zabranio posjećivanje sajmova, pa je na taj način Lyon došao u prvi plan. Kad je Karlo VIII. 1494. počeo pripremati invaziju na Italiju, firentinski vojvoda Zabrano mu je zabranio prijelaz preko njegovog teritorija, na što je kralj naredio da službenici banke moraju napustiti filijalu u Lyonu. Tako je 1497. g. filijala u Lyonu bila zatvorena.

Avignon je bio trgovački i bankarski centar, pa su Medici tamo 1446. osnovali filijalu, ali o njenoj aktivnosti ima jako malo podataka. Postojala je agencija u Montpellieru 1460.-1479. godine. Osim ovih gradova bili su bitni i Brugge i London koji je slovio za drugorazredno bankarsko središte i bio je u sjeni Bruggea. Brugge je poznat po tome što je davao Engleskoj kredite za kupnju vune. Filijala u Bruggeu je osnovana 1436. , a u Londonu 1446. godine. Od samih svojih početaka to su bile dvije uspješne filijale. Filijalu u Bruggeu je uspješno vodio Tommaso Portinari koji je bio poznat i po tome što su ga slikari slikali zajedno sa suprugom Mariom Baroncelli (šešir u obliku stošca). Londonska filijala je ušla u krizu u razdoblju 1455. – 1485. g. kad je trajao tzv. rat ruža. Međutim, ona je i nešto prije proživljavala krizu jer dužnici nisu plaćali svoje dugove.

FAZA PROPASTI (1464. – 1494.)

Smrt Cosima dovela je do protjerivanja obitelji Medici. U trenutku njegove smrti banka je već prošla svoj vrhunac i počela je lagano propadati. Osim što je centar same banke propadao, propadale su i njene filijale. Pretpostavlja se da je Cosimo Medici mogao usporiti propast banke da je ostao živ, jer njegovi nasljednici nisu bili sposobni za takve poslove. Sin Pietro je bio jako bolestan, pa je posljednjih pet godina proveo u krevetu. Pietro je umro 1469. g., a naslijedili su ga Lorenzo i Giuliano. Lorenzo je postao jedan od vodećih talijanskih državnika svoga vremena, ali je puno ovisio o savjetnicima i nije imao smisla za poslove oko banke. Urota obitelji Pazzi iz 1478. u kojoj je ubijen Giuliano imala je za cilj propast banke i potpuno uništenje obitelji Medici. Međutim, neuspjeh urote je naveo papu Siksta IV. da poveća napore za uništenje banke. Situacija se pogoršala 1492. g. smrću Lorenza Veličanstvenoga. Sin Pierro nije bio sklon administrativnim poslovima, a Giovanni je pak bio sklon trošenju novca što je ubrzalo propast banke. Treći sin, Giuliano je tada bio još dječak da bi mogao išta učiniti. Nasljeđe je palo u ruke Pierra. Zatvorene su mnoge filijale, a nakon što su Medici

otjerani njihova dobra su bila zaplijenjena. U ocjeni razdoblja postojanja banke političko kalkuliranje za obitelj Medici je uvijek bilo važnije od gospodarstva. To se vidi u otvaranju filijala u Milanu. Od početka je to bio politički čin koji je trebao pomoći milanskome vojvodi Francescu Sforzi, a bio je u suprotnosti s točno određenom gospodarskom politikom koju je vodila obitelj Medici. Povjesničari se slažu da posljednje godine 15. st. označava kriza. Uzroci krizama su zemljopisna otkrića, epidemije, kuga, ratovi, monetarna nestašica. Banka Medici je oskudno sudjelovala u gospodarskom napretku i umjesto u proizvodnju svoje je novce ulagala u financiranje dvorskih trošenja ili vojnih plaćeničkih eskadrila, pa i ne iznenađuje da novce nisu mogli povratiti. Banka Medici nije prva žrtva ekonomske krize. Obitelj Medici se 1512. g. ponovo vratila na vlast u Firencu.

TALIJANSKI PEJZAŽ

Pejzaž je poseban termin koji mnoge discipline nastoje definirati i odrediti svoj osebujni pristup. Povijesno proučavanje pejzaža samo se manjim dijelom svodi na direktno opažanje, a većim dijelom se odnosi na arhivska proučavanja međusobnog djelovanja različitih čimbenika kao npr. stari opisi ambijenta, organizacija prostora, stvaranje naselja, obradivo tlo, uzgoj stoke, ratovi, prirodne katastrofe… Talijanska historiografija je istraživala mnoge pojave preobrazbe pejzaža na svome području. Talijanski nakladnici obogatili su znanstvenu literaturu prijevodima knjiga i članaka stranih stručnjaka. Osim toga, organizirani su i brojni znanstveni skupovi na temu pejzaža.

Čovjek stvara i mijenja prostor oko sebe po svojim trenutnim potrebama. Srednjovjekovno razdoblje karakterizira spor tijek tog procesa. Dok je u Francuskoj u 9. st. postojao velik broj seljaka koji su radili na prostranim posjedima u Italiji nije bilo takvih posjeda. U Padskoj nizini su samostani imali šume i močvare velikih površina. Od 11. st. organizirana kolonizacija je te terene pretvorila u obradiva polja.

Znamenita tema povijesti srednjega vijeka je propadanje gradskog života. Veliku promjenu u gospodarstvu, društvu i pejzažu prouzročilo je seljenje Langobarda u 6. st. na područje Italije. Langobardi su bili vezani za poluprimitivnu ekonomiju čije je obilježje šuma u kojoj su se bavili lovom. Po dolasku su naišli na pejzaž različit od onog koji su napustili u staroj postojbini.

Klima u Europi je doživjela velike promjene. Hladna i kišovita ljeta, oštre zime su vrlo utjecale na promjene pejzaža, na povećanje močvarnih područja i šuma. Na promjenu pejzaža su utjecale i pljačke, ratovi i pustošenja, epidemije i raznorazne oskudice. Loša prehrana praćena glađu, bolest učinila je čovjeka neotpornim, pa se broj stanovništva smanjio. Smanjenjem broja stanovnika nestajale su i obradive površine što je uzrokovalo širenje močvara po europskom tlu.

Pojedina područja Apeninskog poluotoka su bolje proučena kao što je primjer Emilije. Emilija se dijeli na zapadni i istočni, langobardski i bizantski dio. Zapadnim dijelom dominiraju šume, a istočnim dijelom pašnjaci. Brežuljci u nizinskome dijelu bili su naseljeni i bolje obrađivani jer su bili oko velikih gradova, oko velikih potrošača poljoprivrednih proizvoda.

Glavna obilježja u srednjovjekovnom pejzažu:

· vegetacija je prirodna, a odnos čovjek – ambijent je uravnotežen;

· planine su prepune životinjskih vrsta;

· obrađivanje zemlje i uzgoj stoke su djelatnosti zajednice, seoskog i gradskog stanovništva, ali ne u potpunosti podjednako;

· gradovi su slični selima i po broju stanovnika;

· u 10. i 11. st. niču nova sela.

Alat za obrađivanje je bio primitivan. Veliki zemljoposjednici su više držali do površine nego do načina uzgoja određenih kultura. Produkti su uvjetovani vrstom tla i način uzgoja.

U 11. i 12. st. šume su češće u planinskom području, a močvare u nizinskome. Površine je trebalo zaštititi od poplava, pa su statuti sadržavali odredbe o održavanju vodenih tokova. Termin pejzaž etimološki je povezan sa prostorom. Pejzaž je znak čovjekove opstojnosti u prostoru i oblik njegovog svjesnog djelovanja na prirodu. Čovjek humanizira prostor, ali se prostor i dehumanizira kada se nađe pod utjecajem čimbenika koji izmiču čovjekovom nadzoru.