62
MANUŠKI JUBILEJI SPLIT 2012. -obilježavanje 100 godina zgrade Manuš i 60 godina djelovanja škole-

POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

MANUŠKI JUBILEJI

SPLIT 2012.

-obilježavanje 100 godina zgrade OŠ

Manuš i 60 godina djelovanja škole-

Page 2: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

2

Izdavač

OSNOVNA ŠKOLA”MANUŠ”

Vukovarska 11

Za izdavača

Marita Guć

Urednici

dr. sc. Stanko Piplović

Arsen Duplančić

Lektura

Tamara Domić

Stručna oznaka

CIP - Katalogizacija u publikaciji

S V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C A

U S P L I T U

UDK 373.3(497.5 Split)

RELJIĆ, Dragica

Manuški jubileji : obilježavanje 100

godina zgrade OŠ Manuš i 60 godina

djelovanja škole / Dragica Reljić. - Split

: Osnovna škola Manuš, 2012.

Bibliografija.

ISBN 978-953-99067-1-7

I. Osnovna škola Manuš (Split) --

Spomenica II. Školstvo -- Split III. Split

-- Povijest školstva

140629020

Prijelom i tisak

Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju Split

Naklada

500 primjeraka

Page 3: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

3

Dragica Reljić

MANUŠKI JUBILEJI

-obilježavanje 100 godina zgrade OŠ Manuš i 60 godina djelovanja škole-

Split 2012.

Page 4: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

4

Sadržaj

Predgovor 5

Uvod 6

1. ZGRADA OŠ „MANUŠ“ 8

1.1. Namjene u prošlosti: nahodište 9

1.1.1. Obrtaljka 11

1.1.2. Splitsko nahodište u 19. stoljeću 11

1.2. Zaklada Martinis-Marchi 12

1.3. Salezijanci na Manušu 15

1.4. Zavod u Drugom svjetskom ratu i nakon njega 17

1.5. Naše useljenje 18

1.6. Kulturno - graditeljsko značenje 18

2. OSNUTAK I DJELOVANJE OŠ „MANUŠ“ U SPLITU 19

2.1.Osnutak VIII. narodne škole u Splitu 19

2.2. Prvi koraci 20

2.3. Adrese i imena 21

2.3.1. Zlata Šegvić ( 1913. - 1942. ) 22

2.3.2. OŠ „Manuš“ 23

2.4. Svaki početak je težak 23

2.5. Ratna 1991. g. 24

2.6. Naša svakodnevica 25

Zaključak 26

3. KRATKI PRIKAZ POVIJESTI SPLITSKOG OSNOVNOG ŠKOLSTVA 27

3.1. Srednji vijek - mletačka komuna 27

3.2. Francuska vlast ( 1806. - 1813.) 28

3.3. Austrijska vlast - 19. stoljeće 28

3.4. Kraljevina Jugoslavija 29

3.5. Drugi svjetski rat 30

3.6. Nakon Drugog svjetskog rata 31

DODATAK- POVIJEST MANUŠA 32

Uvod 33

Manuš je stariji od Splita 34

Ad basilicas pictas 35

Postanak splitskih predgrađa 37

Ime Manuš 38

Smještaj 39

Nastanak i razvoj 40

Sveti Roko – zaštitnik Manušana 43

Osnutak župe svetog Roka na Manušu 45

Bratovština svetog Roka 47

Težački Manuš 49

Odjeća stanovnika splitskih predgrađa 52

Car Franjo Josip I. na Manušu 56

Zaključak 56

Literatura 58

Zaboravljene riječi splitskog govora 60

Page 5: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

5

Predgovor

Ova knjižica nastala je kao još jedan u nizu događaja kojima obilježavamo

naše jubileje: 100 godina zgrade i 60 godina djelovanja naše škole. Nastojali smo na

jednom mjestu izložiti sva do danas prikupljena saznanja o bogatoj prošlosti zgrade u

kojoj je smještena naša škola i o djelovanju same škole. Pri tome su nam pomogle

mnoge kulturne ustanove grada Splita, kao i istaknuti pojedinci. Posebno se

zahvaljujemo gospodinu Stanku Piploviću, povjesničaru umjetnosti i arhitektu, koji se

i sam bavio istraživanjem Fondacije Martinis-Marchi te su njegove sugestije pomogle

u osmišljavanju i vjerodostojnosti naše knjižice. Također, u njezinu nastajanju

pomogao je i gospodin Arsen Duplančić koji nam je omogućio pristup bogatom fondu

vrijednih i rijetkih knjiga knjižice Arheološkog muzeja u Splitu čiji je voditelj. Svojim

prijedlozima doprinio je kvaliteti i točnosti podataka iznesenih u knjižici. Svojom

strpljivošću i ljubaznošću dirnula nas je gđa Hanja Mladineo, voditeljica knjižnice

Državnog arhiva u Splitu.

Ova knjižica skroman je doprinos zavičajnoj povijesti koja je, nažalost, dosta

zanemarena u našem školskom programu. U njoj je iznesena povijest zgrade i škole

od osnutka do danas. Sama zgrada i škola nisu izolirani svjetovi, već su dio lokalne

zajednice, priča o zgradi i školi, ujedno je i priča o prošlosti Manuša i Splita. U

dodatku na kraju knjižice nalazi se i povijest Manuša, nekada splitskog predgrađa

naseljenog težacima, a danas četvrti u samom središtu grada.

Knjižica je, u prvom redu, namijenjena nama Manušanima, učenicima i

učiteljima, roditeljima, djedovima i bakama, svim ljubiteljima povijesti, posebno

ljubiteljima splićanistike.

Marita Guć

Page 6: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

6

Uvod

jeca su naša budućnost. Odnos prema djeci određuje nas u potpunosti.

Povijest više svjedoči u prilog tome kako je čovjek u prošlosti

zanemarivao dijete i najčešće mu pristupao, kao maloj rastom, ali odrasloj osobi.

Krajnja nebriga obitelji i društva prema djeci jest njihovo napuštanje. Bilo da je riječ o

zakonitoj ili nezakonitoj djeci, napuštanje djece posvjedočeno je još od najstarijih

vremena. Prema istraživanjima, ono je doživjelo svoj vrhunac u razdoblju od druge

polovice 18. do kraja 19. stoljeća. Statistike pokazuju da je u tom razdoblju čak 40%

ukupno rođene djece moglo biti ostavljeno. Stoga ne iznenađuje da je u književnosti

19. stoljeće često nazivano i „stoljeće nahoda“. 1

Povijest svjedoči i o tome koliko smo kao društvo okrutni prema svima koji su

slabi. Stupanj uljuđenosti nekog društva može se izmjeriti njegovim odnosom prema

slabijima. Govoreći o hrvatskom društvu, tragove spoznaje kako je nužno pomagati

ovisnima i ugroženima, nalazimo u ranom srednjem vijeku. O tome svjedoči

nadgrobni natpis kraljice Jelene iz 976. g. u kojem između ostalog stoji: „…I ona

koja je za života bila kraljevstvu majka postade i ( majkom ) sirota i zaštitnicom

udovica…“ Kralj Zvonimir u krunidbenoj prisezi iz 1075. g. obvezuje se papi Grguru

VII.: „ Zaštićivati ću siromahe, udovice i siročad.“ I naš sugrađanin Marko Marulić u

svom Evanđelistaru izdanom 1516. g. piše kako je nužno davati milostinju jer taj čin

„čisti grijehe“.2

Zgrada u kojoj je smještena naša škola, a u kojoj je nekad bio smješten dom za

napuštenu djecu, spomenik je te tisućljetne tradicije skrbi o ugroženima. S obzirom da

u okviru OŠ „Manuš“ djeluje i skupina za djecu koja imaju poteškoća u razvoju, naša

škola posebno je senzibilizirana za dijete i njegove potrebe.

Ujedno, to je i najstarija zgrada u kojoj je smještena jedna splitska osnovna

škola. Podignuta je u razdoblju od 1911. do 1913. g., što znači da uskoro slavi svoj

100. rođendan.

Još je po nečemu naša školska zgrada jedinstvena u gradu Splitu. Ona je

kamena jednokatnica i kao takva predstavlja primjer dalmatinskog tradicionalnog

graditeljstva prepoznatljivog na prostoru čitavog Sredozemlja.

1 Bertoša, 2005., str. 17., 21., 22. 2 Raukar, 1997., str. 242. i 243.

D

Page 7: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

7

S obzirom na svoje posebnosti, zgrada je uvrštena u Registar kulturnih dobara

Republike Hrvatske.

Page 8: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

8

1. ZGRADA OSNOVNE ŠKOLE “MANUŠ”

Osnovna škola „Manuš“ nalazi se u Vukovarskoj ulici na broju 11 (bivša

Balkanska). Smještena je u staroj kamenoj zgradi čije su vizure poznate naraštajima

Splićana. To je velika kamena jednokatnica koja se sa svojim zelenim škurama

idealno uklapa u mediteranski krajobraz što ubrzano nestaje pred naletima moderne

gradnje. Ona je svjedok drugačijeg, prošlog vremena.

U travnju 1911. g. Povjerenstvo Javne dobrotvornosti raspisalo je natječaj za

gradnju nove zgrade Zavoda Martinis-Marchi. Natječaj je bio objavljen tijekom istog

mjeseca u splitskim dnevnim novinama „Naše jedinstvo“. Primljeno je šest ponuda

natjecatelja, a Povjerenstvo se odlučilo za ponudu građevinskih poduzetnika Vicka

Šakića i Lovre Lisičića i drugova,

s kojima je kasnije sklopljen

ugovor. Građevinske radove

izvodili su prema nacrtima

arhitekta Eduarda Žagara i uz

stručni nadzor inženjera Petra

Senjanovića.3

Zgrada Osnovne škole

„Manuš“ nalazi se na povišenom

platou iznad sjeverne strane

današnje Vukovarske ulice. To je slobodnostojeća kamena građevina koja ima tlocrt

pravokutnika položenog u pravcu sjever-jug. Sjeverni i južni dijelovi širi su i viši od

središnjeg izduženog dijela. Zgrada ima podrum, visoko prizemlje i kat. Također, ima

i potkrovlje čije je osvjetljenje postignuto malim prozorima od opeke u obliku elipse

na pročelju.

Građena je od fino obrađenog kamena slaganog u pravilnim redovima, jedino

su donji niži slojevi od grubo obrađenog kamena. Između katova je razdjelni vijenac.

Podrumski prozori završavaju segmentnim lukom. Krovište s pokrovom od kupe

kanalice ima isturenu drvenu strehu. Glavni je ulaz smješten na južnom pročelju te je

iznad njega terasa sa željeznom ogradom. Na sredini zapadnog i istočnog pročelja

nalaze se također dva ulaza.

3 HR DASt-87, Javna Dobrotvornost u Splitu, kutija 10., spisi, red. br.77

Page 9: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

9

Zgrada bivšeg Zavoda Martinis-Marchi monumentalna je građevina podignuta

u duhu tradicionalnog dalmatinskog graditeljstva, ali s reminiscencijama na neostilsku

arhitekturu.4 Upravo to je čini jedinstvenom zgradom neke osnovne škole u Splitu.

Zgrada OŠ „Manuš“ oko 1920. g.

1.1. Namjene u prošlosti: nahodište

Kao što je već prije istaknuto, zgrada je podignuta kako bi u njoj bio smješten

dječački dom, zaklonište za napuštenu djecu.

Mnoge su slavne ličnosti bile napuštene u djetinjstvu. Primjerice, francuski

enciklopedist D'Alembert, skladatelj Johann Sebastian Bach, pisac Lav Nikolajevič

Tolstoj, pjevačica Ella Fitzgerald, slavni svirač jazza Louis Armstrong, glumice

Ingrid Bergman i Marylin Monroe, kompjuteraš John Paul Jobs i mnogi drugi.

Napuštanje djece poznato je u europskoj povijesti još od najstarijih vremena.

U prošlosti su nezakonita djeca bila izlagana na ulici da umru od gladi i hladnoće.

Nije bilo zakona koji bi to spriječio niti su postojale ustanove za nesretnu djecu. Bilo

je i tada pojedinaca koji su izloženu djecu uzimali i odgajali. To su činile obitelji bez

vlastite djece ili zločinci koji su nahočad kasnije prodavali kao prostitutke ili robove

ili bi ih osakatili da pobude samilost kod ljudi dobra srca i iznude milostinju.

Kršćanstvo je donijelo nove nazore. Evanđelje u više navrata spominje da

čovjek na temelju dobrih djela može postići vječni život. To je poticalo ljude na

4 Rješenje Uprave za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog ureda u Splitu od 6. prosinca 2006.g.

Page 10: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

10

vršenje bogougodnih djela radi spasenja duše. Na Crkvenom saboru u Niceji 325.g.

određeno je da Crkva uzme u svoje ruke brigu za bolesne, bijedne i nemoćne, da ona

osniva bolnice, sirotišta, domove za stare, nahodišta i slično.5

Položaj marginaliziranih ljudi, kao što su bolesni, stari, nemoćni, siročad,

nešto je bolji od 13. stoljeća zahvaljujući pojavi siromašnih crkvenih redova kao što

su franjevci i dominikanci koji stižu i u naše krajeve.

Osnivanjem nahodišta započinje sustavna briga društva za napuštenu djecu.

Prvo u Europi osnovano je u Milanu 785. g., a na prostoru Hrvatske 1409. g. u

Zadru.6 U Splitu je osnovano prvo nahodište 1704. g. zahvaljujući splitskom

nadbiskupu Stjepanu Cosmiju koji je vlastitim novcem otkupio dvije kuće u blizini

stare nadbiskupije ( jugoistočni dio Dioklecijanove palače ) i uz podršku Bratovštine

Presvetog Sakramenta osnovao nahodište/ bolnicu za izloženu djecu.

Povijesna su istraživanja pokazala da je u tom pogledu posebno kritično

razdoblje bila druga polovica 18. stoljeća. Podatci govore da je u Splitu krajem 18.

stoljeća bio velik broj napuštene djece, a odnos nezakonite i zakonite bio je 1:6. Ovaj

odnos brojki govori o tome da je najučestaliji razlog zbog kojeg su roditelji napuštali

djecu u Splitu bio velika bijeda i siromaštvo. Roditelji su bili toliko siromašni da nisu

mogli uzdržavati djecu te su ih ostavljali pred vratima nahodišta. Mnoga od te djece

ostala su bez oba roditelja koji

su umrli u vrijeme epidemija

raznih bolesti što se nisu

uspješno liječile kao danas.7

Drugi razlog zbog kojega su

roditelji napuštali djecu bio je

osuda društva jer su ta djeca

često bila plod „grešne“

ljubavi.

Negdje na mostu na

Manušu

5 Krnić, Radni materijali za seminar povijesti na temu Zadarska blažena djeca, 10. i 11.

siječnja 2008. 6 Krnić, isto 7 Kečkemet, 2002., str.483.

Page 11: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

11

1.1.1. Obrtaljka

Zanimljivo je na koji su način roditelji napuštali svoju djecu. U Zadru je

zabilježeno postojanje valjka - obrtaljke. Napuštena i nezakonita djeca donosila su se

većinom noću i predavala preko valjka nahodištu. Valjak (ili obrtaljka, kolo) bila je

drvena sprava oblika polucilindra, duga, široka i visoka otprilike toliko da se u nju

moglo lako položiti napušteno novorođenče. Valjak je obično bio postavljen na ulazna

vrata nahodišta ili u njihovoj neposrednoj blizini. Upozorena zvoncem izvana,

priorica bi okrenula valjak na ulicu, a kada bi dijete bilo u nj položeno, povratila bi ga

unutra. Sve se to odvijalo noću kako netko ne bi vidio onog tko bi donio dijete. O

porijeklu nahoda nije se smjelo voditi računa ni istraživati.8

1.1.2. Splitsko nahodište u 19. stoljeću

O stanju u splitskom nahodištu 1806. g. izašao je članak u listu „Kraglski

Dalmatin“ : „ Postoji jedna kuća koju zovemo Nahodištem, namijenjena je napuštenoj

djeci. Jezite se, prijatelju. Kroz posljednjih deset godina tu su sklonjena šestotri

djeteta: svih šestotroje progutala je tu smrt: svih šestotroje tu je primljeno da bude

pokopano. Strahovito začuđujuća stvar jer je svih šestotroje pošlo tamo da jednom

postanu korisni i radni građani. Ali što? Takvo je to mjesto i tako držano, da izaziva

grozu i nije čudo da iz njega nije živa osoba izašla. Kolikogod bilo otporno živo biće,

ne može nikada odatle izići. To da je sklonište! Jedna jadna kućica bez stakla, bez

zraka. Samo dvije zipke ili mrtvačka nosila. Obično samo jedna, a rijetko dvije dojilje

koje mršavim i nedovoljnim mlijekom doje po koji čas na dan pet ili šest malenih

umirućih kostura, umotanih u poderane i zamazane krpe. To je mračna špilja, do koje

se treba verati uz opasnost života da bi se našlo nekoliko žrtava izmučenih od gladi i

osuđenih na neizbježivu smrt. Eto to je vjerna slika Kuće koja se naziva od Milosrđa

(Casa della Pieta).“9

Iz ovoga opisa vidljivo je kakvo je užasno stanje bilo u splitskom nahodištu

početkom 19. st. Imena koja su dobivala djeca napuštena od svojih roditelja i

ostavljana pred vratima nahodišta ponekad svjedoče o bezosjećajnosti osoblja koje se

brinulo o siročadi. Primjerice, njima su nadijevali imena poput : Mulica, Novembri,

Listopadka ili Decembrina.10

8 Krnić, isto 9 Kečkemet, 2006., str.36. 10 Bezić-Božanić, 2007., str.486.

Page 12: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

12

Problemom sirotišta u Splitu pozabavio se Vicko Dandolo, civilni upravitelj

Dalmacije u vrijeme francuske vlasti (od 1806. do 1813.), koji je uredio bolnicu za

nahočad i pobrinuo se za bolnicu bolesnih siromaha. Dao je unajmiti i urediti jednu

lijepu kuću blizu mora na državni trošak. Kako bi osigurao sredstva za njezino

uzdržavanje, pozvao je Splićane na davanje stalnog godišnjeg doprinosa. Od šezdeset

prijavljenih ljudi osnovao je društvo pod nazivom Pubblica pieta (Javno milosrđe -

Javna dobrotvornost ).11

U drugoj polovici 19. stoljeća nahodište je bilo smješteno u prostorima stare

bolnice koja se nalazila na mjestu današnje Galerije umjetnina u Splitu.

Mnogi Splićani, bogati i oni manje bogati, suosjećali su s ugroženima koji su

se nalazili u takvim ustanovama te su im oporučno ostavljali svoju imovinu. U tom

pogledu posebno se ističe obitelj Martinis-Marchi čiji su posljednji muški potomci

odlučili veliki dio svoje imovine namijeniti siromašnima Splita. Nakon smrti

posljednjeg muškog člana Ivana Petra osnovana je 1856. g. Zaklada Martinis-Marchi.

1.2. Zaklada Martinis-Marchi

Obitelj Martinis-Marchi bila je ugledna splitska obitelj podrijetlom s otoka

Brača. Pripadnici obitelji Marchi 1671.g. primljeni su u splitsko Veliko vijeće te su

nosili titulu conte koju su dobili od Venecije.

Najznačajniji član obitelji bio je Ivan Petar Marchi, rođen u Splitu 1663.

godine. On je 1680. g. doktorirao pravo u Padovi, a u rodnom je gradu obavljao razne

dužnosti. Bio je među osnivačima te prvi predsjednik Ilirske akademije kojoj je

zadaća bila njegovanje i razvijanje hrvatskog jezika. Ivan Petar posljednji je muški

potomak obitelji Marchi te je svojom oporukom iz 1731. g. imovinu ostavio jednom

od sinova nećakinje Vicenze i Ivana Martinisa iz Bola na Braču. Da bi sačuvao

uspomenu na obitelj, odlučio je da treba svom prezimenu (Martinis) dodati i prezime

Marchi. Tako je nastala obitelj Martinis-Marchi. Ivan Petar Marchi u svojoj je oporuci

izrazio želju za osnivanjem odgojnih zavoda za siromašnu djecu. Tu njegovu

plemenitu zamisao ostvarit će njegovi potomci.12

11 Novak, Povijest Splita III.,1978., str.1695.-1699. 12 Knjižnica obitelji Martinis-Marchi, 2001., str. 14.

Page 13: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

13

Grb obitelji Marchi

Posljednji potomci obitelji Martinis-Marchi bili su: Ante, Oktavij i Ivan Petar.

Nakon smrti posljednjeg od braće Ivana Petra 1856. g. , njegovom oporukom od 16.

studenog iste godine13

, propisani dio imovine (devet šesnaestina) pripao je Javnoj

dobrotvornosti. Kako je zapisao prof. Ante Kuzmanić: Zadužbina ili vam zapis braće

Martinišah iznenadi vas Split, jer od pamtivika nikadar nije bilo onoliko ujedan put

darovano tamo ubozima.14

Novcem Zaklade Martinis-Marchi uzdržavane su sljedeće

ustanove: Dječački dom Martinis-Marchi (Zavod Martinis- Marchi I) na Balkanskoj

cesti 25, Dom djevojčica Martinis-Marchi (Zavod Martinis- Marchi II) u Bribirskoj 6,

Dom starica u Popovićevoj 6 (Veli Varoš).15

Treba spomenuti još jednu osobu bez koje zaklonište ne bi bilo podignuto.

Riječ je o dobrotvoru Josipu de Marchiju (nije u rodu s obitelji Martinis-Marchi), koji

je bio zaposlen u službi Zaklade Martinis-Marchi. De Marchi, poduzetan i plemenit

čovjek, pokrenuo je akciju izgradnje zgrade Zavoda. Organizirao je prikupljanje

priloga jer je uvidio da se nova zgrada ne bi mogla sagraditi i održavati samo

ostavštinom braće Martinis-Marchi. I sam je oporučno ostavio Zakladi vrijednost od

6000 austrijskih florina. Kamen temeljac za radionicu i zaklonicu dobrotvornog

zavoda na cesti Split - Solin položen je 30. srpnja 1865. g. Svoje prve štićenike je

udomila 1871. g.

13 Sumarni inventar fonda Javna dobrotvornost, spisi, red. br. 85 ( DASt) 14 Grgičević, M., Javna dobrotvornost u Splitu (1807.-1946.)/1818.-1946., Sumarni inventar, DASt,Split,1998., str. 8. 15 Jelaska, Marjan, 2009., str. 437.

Page 14: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

14

Javna dobrotvornost naručila je

izradu poprsja Josipa de Marchija kod

kipara Ivana Rendića u znak zahvalnosti

dobrotvoru. Poprsje Josipa de Marchija

mnogi smatraju značajnijim Rendićevim

radom i ono se nalazilo u atriju Zavoda.

Zaklonište ( Dječački dom ) 1914.

godine premješteno je na novu lokaciju, u

novu zgradu koja je podignuta u

neposrednoj blizini prve. Riječ je o zgradi u

kojoj se danas nalazi Osnovna škola Manuš,

u Vukovarskoj 11. Također je i nova zgrada

podignuta novčanim sredstvima Zaklade Martinis-Marchi te novcem dobrotvora

kanonika Vicka Valle, Filipa Koštre, Stjepana Tomića, Ivana Brajevića, Frane

Bollandija, Marijane Zlodre i Marije Villenik iz Splita te Josipa Lubine iz Runovića.16

U zgradi naše škole, od njezina svečana otvorenja 1914. g. pa sve do 1941.,

nalazio se Zavod Martinis-Marchi u sklopu kojega je djelovao Dječački dom.

Brigu o dječacima u prvo vrijeme, sve do 1936. g., vodila je Javna

dobrotvornost.

Javna dobrotvornost, kako je već prije spomenuto, bila je humanitarna udruga

koja je osnovana u Splitu 1807. u vrijeme francuske uprave. Predsjednik Javne

dobrotvornosti uvijek je bio splitski nadbiskup, kasnije biskup. Cilj organizacije bio je

pomagati ugroženima. Novčana sredstva za svoje djelovanje prikupljala je putem

ostavština građana, darova i drugih doprinosa, kao što su dobrovoljne kazališne

predstave ili dio prohoda od javnih plesova.

Nakon Prvog svjetskog rata Javna dobrotvornost vodila je brigu o domovima

osnovanim novcem Zaklade Martinis-Marchi. Svrha Zavoda u Balkanskoj bila je da

siromasi splitske općine, otoka Brača, Hvara i Šolte budu primljeni u svojim ranim

godinama u ovu instituciju te da budu upućeni na školovanje i zanate.

Štićenici doma dijelili su se u dvije osnovne grupe: tzv. besplatne koji su se

uzdržavali imetkom Zavoda i one koji su sami plaćali smještaj ili je netko plaćao za

njih. Uvjeti za primanje djece u Zavod bili su dobro zdravlje ( umna i

16 Osnovna škola Manuš – Split 1952.-2002., 2002., str. 12.

Page 15: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

15

tjelesnsposobnost ), starost ne ispod sedam ni preko dvanaest godina, primjerno

vladanje i nedostatak novčanih sredstava za život. Kada bi zaklonjenici navršili

osamnaest godina, otpuštani su iz Zavoda.17

U dječačkom domu Javna dobrotvornost skrbila je o dvadesetak dječaka u

dobi od 6 do 18 godina. Tu su završavali pučku školu nakon koje su izučavali zanat, a

nakon završene izobrazbe napuštali su Zavod.18

U prostorima Zavoda u prizemlju

nalazile su se spavaonice, radionice, dvorane za školsku obuku, prostori za zabavu i

dr. Na prvom katu zgrade prostori su bili iznajmljeni Državnom dječjem domu.19

1.3. Salezijanci na Manušu

Starijim Splićanima zgrada naše škole poznata je i pod imenom Salezijana.

1936. g. brigu o dječacima u Zavodu Martinis-Marchi preuzeli su salezijanci.

Dolaskom salezijanaca, te zahvaljujući njihovom marljivom pedagoškom radu, Zavod

je postao važno društveno središte lokalne zajednice predjela Manuša i Lučca.

Salezijanci su rimokatolički crkveni red. Družbu svetog Franje Saleškog

osnovao je don Ivan Bosco u Torinu 1859. g. Cilj djelovanja salezijanaca je

okupljanje i odgajanje mladih ljudi, posebno onih koji su siromašni, napušteni,

odbačeni. Osnovna ideja vodilja utemeljitelja reda bila je: „ Kad nema straha jer

vlada ljubav, onda je to prava obitelj.“ Najveće djelo don Bosca je njegov preventivni

stav u odgoju djece: ljubavlju, pedagoškom obazrivošću i strpljivošću pretvarao je

zavod u pravu obitelj.

17 Sumarni inventar fonda Javna dobrotvornost, kutija 8., spisi red. br. 75., Statuto e regolamento, str. 13. 18 Jelaska, Marjan, 2009., str. 437. 19 Radica, 1931., str. 185.

Page 16: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

16

Salezijanci su stigli u Hrvatsku 1922. g. kada su u Zagrebu otvorili svoju kuću

i crkvu posvećenu Mariji Pomoćnici. U Split su stigli 1936. g. i preuzeli brigu o

štićenicima Zavoda Martinis-Marchi na Balkanskoj cesti. Tu su se zadržali sve do

1947. g. kada su ih iz zgrade bivšeg Zavoda iselile komunističke vlasti. Popuštanjem

komunističkog režima 1968. g. vratili su se u Split i preuzeli župu Kman-Kocunar,

župu Marije Pomoćnice.

U trenutku kad su preuzeli brigu o Dječakom domu, u njemu se nalazilo 40-tak

štićenika koje su nazivali martincima. U Zavodu su salezijanci razvili bogat pastoralni

rad. Postojeću kapelu su posvetili don Ivanu Boscu, svom utemeljitelju. U siječnju

1944. g., u savezničkom bombardiranju, srušena je župna crkva Svetog Petra „Novog“

te je kapelica don Bosca poslužila kao župna crkva. U njoj se redovito nedjeljom

održavala Božja služba, tu se ispovijedalo, pričešćivalo, propovijedalo i dr. Posebno

su velike vjerske svečanosti bile prilikom obilježavanja blagdana don Ivana Bosca 31.

siječnja, za blagdan Marije Pomoćnice 24. svibnja, te za Božić i Uskrs.

U zgradi Zavoda salezijanci osnivaju i konvikt.20

U konviktu su primali na

stan i hranu siromašne mladiće iz okolice Splita. Oni su u Splitu pohađali gimnazije ili

strukovne škole. U početku osnivanja konvikta bilo je oko sedamdesetak tzv.

konviktoraca o kojima su salezijanci vodili brigu. Za smještaj i hranu plaćali su 500

dinara. Neki od njih postali su ugledni stručnjaci. Primjerice, poznati zagrebački

liječnik dr. Ante Hrabar, dr. Andrija Torba, dipl. pravnik Vjekoslav Matijević jedno

su vrijeme boravili u Zavodu Martinis-Marchi.

Salezijanci su veliku pažnju posvećivali organizaciji svakodnevnog života

svojih štićenika. Dnevni život konviktoraca i martinaca bio je reguliran kućnim redom

pod nadzorom asistenata. Znalo se točno vrijeme za učenje, vrijeme za odmor i

rekreaciju, znalo se kad je ručak i sl. Pitomci su imali svoje učionice, spavaonice,

dvoranu za stolni nogomet, glazbenu dvoranu, dva dvorišta za igru…Nadzirali su ih

ne samo zaduženi asistenti, već i vanjski stariji srednjoškolci, primjerice, Jure

Kaštelan koji je bio učenik Klasične gimnazije. Pitomci su odgajani u religioznom

duhu što znači da se u konviktu redovito molilo i to ne samo ujutro i navečer, već i

tijekom dana, primjerice, prije jela. Važno je istaknuti da su djeca, koja su dolazila sa

20 Lat. zavod u kojem se odgaja i zajedno živi mladež koja inače polazi vanjske škole.

Konvikti se u organizaciji povode za organizacijom samostana; razvili su se ondje gdje je postojao utjecaj Katoličke crkve. Uzdržavaju se najčešće doprinosima i darovima donatora i njihovim zakladama. U konviktima se prefekti brinu za odgoj pitomaca i pomažu im pri učenju.

Page 17: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

17

sela i koja su lako mogla doći pod negativan utjecaj gradske sredine, u Zavodu bila

sigurna pod budnim okom svojih odgajatelja.

Nedugo nakon dolaska u Split salezijanci su počeli oko sebe okupljati vanjske

dječake i mladiće pa su osnovali dva oratorija. 21

U svojim oratorijima okupljali su

mlade, zabavljali ih, odgajali, ulijevali u njih etičke vrijednosti. Glavni cilj oratorija je

zaštititi mladež od negativnog utjecaja ulice. Jedan od splitskih salezijanskih oratorija

bio je na Balkanskoj i njegov je voditelj bio salezijanski klerik don Ivo Ljubić, drugi

je bio kod svetog Petra i njega je vodio salezijanac don Frane Babić, a ravnatelj

Zavoda je bio dr. Toma Kelenc. Ti su oratoriji okupljali 600-tinjak dječaka i mladića.

Sav taj marljivi rad salezijanaca zaustavljen je 1941. g. od strane talijanskih

okupacijskih vlasti.22

1.4. Zavod u Drugom svjetskom ratu i nakon njega

Drugi svjetski rat bio je teško razdoblje za salezijance i njihove štićenike u

Zavodu. Talijanska vojska odmah je u početku 1941. g. uzela za svoje potrebe veći

dio prostora u Zavodu i ubrzo je prestao postojati konvikt i oratorij. Talijani su

tijekom 1942. g.u prostore Zavoda smjestili talijansku školu, a kasnije su tu bili

smješteni njihovi vojnici. Salezijanci su i dalje vodili brigu za dvadesetak siromašnih

dječaka koje je slala Javna dobrotvornost.

Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943.g., u zračnim napadima na Split od

strane Nijemaca stradale su brojne kuće. Mnogi Splićani ostali su bez krova nad

glavom te su jedno vrijeme našli utočište u Zavodu kod salezijanaca.

Kako je već spomenuto, u siječnju 1944. g., u savezničkom bombardiranju

razorena je župna crkva svetog Petra „Novog“ i crkva svetog Roka na Lučcu. U

takvim okolnostima, kapelica svetog Ivana Bosca kod salezijanaca poslužila je kao

župna crkva vjernicima Manuša i Lučca.

Ulaskom partizana u Split, u listopadu 1944. g., nova komunistička vlast u

Zavod smješta izbjeglice iz Italije koje se nakon rata vraćaju kući te čekaju na

prijevoz. Tu su bili smještani i vojnici koji su čekali na trajnije rješenje svoga statusa.

Salezijanci su se i dalje brinuli za nekolicinu dječaka.

21 Lat. naziv i za katoličku udrugu, društvo ograničenog broja članova, koji su u manjim kapelama održavali molitvene sastanke. 22 http://sdl.sdb.org/gsdl/collect/salesian/index/assoc/HASHb3e7.dir/doc.pdf,10.4.2012.

Page 18: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

18

Krajem siječnja 1945. komunistička vlast grada Splita zahtijeva od salezijanca

da joj prepuste čitavu zgradu. Salezijanci preostale štićenike preseljavaju časnim

sestrama na Lovret. Nakon večernjih molitava 27. siječnja oprostili su se s djecom.

Salezijanci su pokušali odluku komunističkih vlasti o preuzimanju Zavoda

osporiti na sudu. Zbog ideoloških uvjerenja sudaca i pristranog suđenja u tome nisu

uspjeli, te 1947. g. u listopadu i posljednji salezijanci napuštaju prostor zgrade.

Poslijeratne komunističke vlasti imale su izrazito negativan stav prema Crkvi.

Sami komunisti za sebe su tvrdili da su ateisti. Na njihovu udaru posebno su se našli

salezijanci koji su svoje djelovanje usmjerili na rad s mladim ljudima. Svi režimi u

povijesti bili su jako zainteresirani za pridobivanje mladeži. Zadoje li mlade ljudi

svojim idejama, osigurali su sebi budućnost. Svjesni toga, komunisti su oduzeli

salezijancima sve njihove odgojne ustanove i na taj su način htjeli prekinuti s

tradicionalnim vjerskim odgojem u Hrvatskoj. Htjeli su uvesti novi obrazovni sustav

koji bi stvorio novog čovjeka za novo doba. 23

1.5. Naše useljenje

9. listopada 1954. g. odlukom gradskih vlasti naša škola pod imenom VIII.

narodna škola useljava se u prostore bivšeg Zavoda Martinis-Marchi. Prije toga

datuma škola je djelovala na nekoliko adresa. Prostore Zavoda dijeli sa V. narodnom

školom, danas OŠ „Bol“. Obje škole rade izmjenično u suprotnim smjenama.

Početkom školske godine 1969./70. iz zgrade iseljava OŠ „Bol“, odnosno OŠ

„Bratstvo i jedinstvo“, kako se tada zvala. U prostorima zgrade ostaje samo naša

škola, OŠ „Zlata Šegvić“ što je popravilo kvalitetu djelovanja same škole.

1.6. Kulturno-graditeljsko značenje

Zgrada naše škole kulturno je dobro Republike Hrvatske i kao takva nalazi se

u Registru kulturnih dobara na Listi preventivno zaštićenih kulturnih spomenika. Ta

kamena ljepotica svjedok je prošlog vremena i načina gradnje s početka 20. stoljeća.

Kamen kao građevni materijal mediteranskog civilizacijskog kruga nestaje pred

nemilosrdnim naletom betonizacije, i to je čini jedinstvenom zgradom neke osnovne

škole u Splitu.

23 http://sdl.sdb.org/gsdl/collect/salesian/index/assoc/HASHb3e7.dir/doc.pdf, 10.4.2012.

Page 19: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

19

2. OSNUTAK I DJELOVANJE OŠ ”MANUŠ” U SPLITU

2.1. Osnutak VIII. narodne škole u Splitu

Temeljem zapisnika 41. sjednice izvršnog odbora Narodnog odbora grada

Splita koja je održana dana 13. srpnja 1951. g., pod prvom točkom dnevnog reda

raspravljalo se o problemima školstva. Kao jedan od problema pred početak nove

školske godine 1950./1951., tadašnje gradske vlasti istaknule su problem školskog

prostora. Gradske vlasti kao primjere navode III. i V. osmogodišnju školu u kojima se

tijekom dana u nekoliko učionica smjenjuju i po tri odjeljenja. Loše rezultate koji su

postignuti u splitskim osnovnim školama na kraju nastavne godine 1950./1951.

povezuju upravo s tim problemom nedostatka prostora, odnosno prenatrpanosti

učionica. Gradske vlasti navedene probleme u splitskom školstvu odlučile su riješiti

otvaranjem nove škole. U Zapisniku stoji:“ Radi pretrpanosti i prevelikog broja viših

odjeljenja u III., IV. i V. osmogodišnjoj školi, upravitelji škola su predložili, a Savjet

Page 20: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

20

( za prosvjetu i kulturu ) je prihvatio i donio odluku, da se u cilju rasterećenja ovih

škola formira nova Osmogodišnja škola na Lučcu sa sedam viših odjeljenja.“ 24

2.2. Prvi koraci

Sam početak djelovanja naše škole početkom rujna 1952. g. popratila je

svojim člancima i fotografijama „Slobodna Dalmacija“. U članku pod naslovom Prvi

dan škole čitamo: „…Ovogodišnji priliv đaka znatno je veći nego prošle godine ( još

ne raspolažemo točnim brojem ), a to je i razumljivo, jer već prilaze poslijeratne

generacije, kada se natalitet počeo normalizirati. Na Lučcu je ove godine otvorena

Narodna osmogodišnja škola…“.25

24 HR DASt-35, Narodni odbor grada Splita, knjiga 6., Državni arhiv u Splitu 25 Prvi dan škole, Slobodna Dalmacija, 1.9.1952., str.2.

Page 21: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

21

Škola je započela djelovati na Lučcu u Radovanovoj ulici na broju 7, kao VIII.

Narodna osmogodišnja škola. Školu su pohađala djeca sa predjela Lučca i Manuša

koji su tada bili periferni dijelovi Splita. „Slobodna Dalmacija“ od 2. rujna 1952. g. i

člankom „ Na pragu“ popratila je početak nove školske godine 1952./1953. :

“…Zanimljiva su ova dječica što ih ponosne matere prvi put vode k „meštru“. Za njih

je ovo veliki sudbonosni dan. Iščešljani su, dobro oprani, pojmljivo odjeveni i tu ih na

slici vidite u dvorištu škole Lučac na prvom prozivanju. Mamice će morati da otiđu, a

mali učenici će plakati. “ Tako su novine popratile prvi dan u novootvorenoj Narodnoj

osmogodišnjoj školi na Lučcu u Radovanovoj ulici. Na jednoj fotografiji se vidi i prvi

ravnatelj, odnosno upravitelj Rikard Mišurac kako proziva učenike.26

2.3. Adrese i imena

U svojoj je burnoj prošlosti OŠ „Manuš“ promijenila nekoliko adresa i imena.

Od 1. 9. 1952. kada je započela s radom do 1. 9. 1953. djeluje u Radovanovoj 7 na

Lučcu, a onda se preseljava u

zgradu Učiteljske škole u

Zagrebačkoj ulici ( tadašnja

ulica Ive Lole Ribara ) na broj

2, dok se zgrada u koju će se

useliti preuređuje. Samo mjesec

dana, od 1. 9. 1954. g. do 8. 10.

1954. g., nalazi se u Teslinoj

ulici 12, gdje kao podstanar

dijeli prostorije sa IX.

narodnom školom, danas OŠ „Spinut“ . Nakon toga, 9. 10. 1954. podstanarski život

prestaje zauvijek i useljava se u zgradu u tadašnjoj Balkanskoj, danas Vukovarskoj

ulici na broj 11, u kojoj i danas djeluje. Prostor zgrade dijeli s tadašnjom V. narodnom

školom (danas OŠ „Bol“). Obje škole rade naizmjenično u suprotnim smjenama.

Takvo stanje potrajalo je sve do školske godine 1969./1970. kada se iz zgrade iseljava

tadašnja OŠ „Bratstvo i jedinstvo“ koja preseljava u novo sagrađenu školsku zgradu.

26 Na pragu, Slobodna Dalmacija, 2.9.1952., str.2.

Page 22: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

22

2.3.1. Zlata Šegvić ( 1913.-1942.)

Kao što je već rečeno, naša škola osnovana je pod imenom VIII. narodna

škola. To ime zadržala je sve do 3. lipnja 1960. g. kada Narodni odbor općine Split

prihvaća prijedlog Školskog odbora i Nastavničkog vijeća škole da se škola

preimenuje u OŠ „Zlata Šegvić“ Split.

Zlata Šegvić rođena je 1913. g. u Preku na otoku Ugljanu gdje su njeni

roditelji službovali kao prosvjetni radnici. Veći dio svoga djetinjstva i mladosti

provodi u Splitu. Fakultetsko obrazovanje stekla je u Beogradu gdje je diplomirala na

odsjeku za slavistiku. Predavala je hrvatskosrpski jezik kao jedna od prvih profesorica

na Muškoj gimnaziji u Splitu. Nije se dugo zadržala na tom mjestu jer ondašnja

šovinistička sredina nije mogla prihvatiti ženu na tom položaju. Pratili su je komentari

poput: „Tko joj je dao mjesto na Kraljevskoj gimnaziji?“ ili „Van s njom!“ Ubrzo je

premještena u Sinj gdje predaje hrvatskosrpski, ruski i francuski jezik. Posebno se

istaknula u borbi za prava žena, bila je u predsjedništvu Društva za prosvjetu žena u

Splitu. U Splitu je 8. 3. 1941. g. održana konferencija žena za Dalmaciju na kojoj je

Zlata Šegvić podnijela referat o stanju i zadatcima među ženama. Kao simpatizerka

Komunističke partije, često je bila na udaru vlasti u Kraljevini Jugoslaviji.

Tijekom Drugog svjetskog rata

bila je sudionica partizanskog pokreta. U

antifašističkom pokretu sudjelovala je

pod konspirativnim imenom Nora.

Partija joj je povjeravala brojne značajne

i odgovorne zadaće, između ostalog

imala je važnu ulogu u održavanju veze

između članova CK KPH i Pokrajinskog

komiteta za Dalmaciju. Na jednom

takvom zadatku početkom 1942. uhitila

ju je ustaška policija. Odvedena je u

zloglasni logor Stara Gradiška gdje je

ubijena u noći sa 27. na 28. kolovoza

1942. g. Imala je tek 29 godina. 27

27 http://www.ratnakronikasplita.com/kronika/1942, 31.7.2011.

Page 23: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

23

2.3.2.OŠ „Manuš“

Nakon raspada socijalističke Jugoslavije i uspostave Republike Hrvatske škola

ponovo mijenja ime. Odlukom Školskog odbora 1991.g. škola se zove Osnovna škola

„Manuš“. Takva je odluka donesena jer je škola smještena u splitskom predjelu

Manuš. Iste je godine odlučeno da se Dan škole Manuš obilježava 24. svibnja na

blagdan Marije Pomoćnice.28

Naime, još dok su salezijanci boravili u Zavodu

Martinis-Marchi započeli su s obilježavanjem blagdana Marije Pomoćnice.

Utemeljitelj salezijanaca don Ivan Bosco ujedno je utemeljitelj i Družbe kćeri

Marijinih Pomoćnica koje su djelovale u Splitu od 1940. do 1947. g.

2.4. Svaki početak je težak

Školski vjesnik u lipnju 1952. g. donosi članak Napredak u radu osnovnih

škola otoka Hvara u kojem između ostalog navodi glavne boljke hvarskog, odnosno

hrvatskog školstva te davne 1952. g. Autor članak navodi kako je u Hvarskom kotaru

na kraju nastavne godine 1950./51. bilo preko 90% pozitivno ocijenjenih, ali sumnja u

realnost te statistike. Navodi da đaci iz Brusja nemaju pojma o mjerama, djeca u

nekim školama ništa nisu znala o prvjenicima Petogodišnjeg plana, u Pitvama su

knjižnicu pojeli miševi te su djeca bila pod jakim utjecajem klera, a u školu su

dolazila prljava i neuredna. 29

Također, jedna je od boljki hrvatskog školstva 1952. g., kao i danas,

nedostatak financijskih sredstava za opremanje škole. „Školski vjesnik“ izvještava

kako je u našoj školi, zahvaljujući prije svega trudu učitelja i učenika u okviru

njihovih bioloških grupa, opremljen kabinet biologije. Učenici i djelatnici škole se

hvale: “ Danas, u prvim počecima rada, imamo 50 raznih knjiga iz prirodnih nauka i

40 prepariranih raznih životinja.(…) Imamo pojedine dijelove čovječjeg kostura

(glavu, ruke, noge, kralježak itd. (…) Imamo dermoplastičke suhe preparate: bijelog

miša, dugouhog šišmiša, guštera, rovca, zelenog konjica…“ 30

Osim kabineta

biologije i kabinet fizike imao je „praznu knjigu inventara“. Zahvaljujući pomoći

Industrijske škole, Škole učenika u privredi zanatskog smjera te VII. narodnoj školi

dobili smo najnužniju opremu. I sami su učenici doprinijeli opremanju kabineta,

sakupili su preko 40 novih i vrijednih aparata i učila. Primjerice, učenici grupe mladih

28 Osnovna škola Manuš –Split 1952.-2002., 2002., str. 12. 29 Napredak u radu osnovnih škola otoka Hvara, Školski vjesnik, lipanj 1952. 30 Rad biološke grupe u VIII. osmogodišnjoj školi u Splitu, Školski vjesnik, lipanj 1952.

Page 24: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

24

fizičara nabavili su 2 Burdonova manometra, galaktometar, 2 kuglična ležaja, 2

magneta, 1 akumulator, nekoliko leća i dr.31

Pored navedenih poteškoća koje su uspješno svladane, učenici i djelatnici naše

škole tih prvih godina suočavali su se s još jednim problemom, a to je derutnost i

trošnost školske zgrade. Podrumski prostor, gdje je trebalo smjestiti učionice i

kabinete, bio je u potpunosti devastiran.32

Iako su radovi na obnovi započeli i prije

našeg useljenja u listopadu 1954. g., ni dvije godine kasnije nisu bili dovršeni.33

Zgrada je temeljito obnovljena u periodu od 1987. do 1989. sredstvima doprinosa

građana Splita. Radove na obnovi izvelo je građevinsko poduzeće „Visokogradnja –

Split“, a projektant radova bio je arhitekt Emil Jovan.

I samo okruženje škole bilo je različito od današnjeg. Okolni teren nije bio

ograđen već je služio kao javni prolaz. Učenici i djelatnici oplemenili su prostor oko

škole sadnjom cvijeća i povrća. S obzirom da su zgradu dijelile dvije škole, V. i VIII.

narodna osmogodišnja škola, vrt je bio podijeljen: desna strana vrta pripadala je V.

narodnoj školi, a lijeva nama, VIII. narodnoj školi.34

Izgradnjom stambene zgrade

ispred škole ( u Vukovarskoj ulici ) 1959. g. uništen je vrt i park. Danas je prostor oko

škole ograđen i betoniran. Zahvaljujući daru JP „Parkovi i nasadi“ sa zapadne i

sjeverne strane, zasađeno je devet stabala kostele koja oplemenjuju naše školsko

dvorište.35

Kao što je već spomenuto, u razdoblju od 1954. do 1969. u zgradi su djelovale

dvije škole, a u prvom polugodištu 1957./1958. djelovala je i treća škola kao gost u

međusmjeni. U to vrijeme u zgradi je vladala velika gužva, zbornicu, koja se nekad

nalazila u prizemlju ( s desne strane ulaza u školu ), koristile su tri škole.36

U školskoj

godini 1969./1970. V. narodna škola preseljava u novu zgradu ( danas zgrada OŠ

„Bol“ ). Nakon odlaska V. narodne škole broj učenika dosegao je rekordnu brojku od

1557 u školskoj godini 1970./1971.

2.5. Ratna 1991. g.

Te ratne 1991./1992.g. škola je brojila 659 učenika u 12 nižih i 12 viših

razrednih odjela. Rad je bio otežan zbog rata u kojem je domovina napadnuta od

31 Petrić, P., Mladi fizičari i njihov rad u VIII. osmog. školi u Splitu, Školski vjesnik, lipanj 1952. 32 Školski vjesnik, br.10,1956. 33 Spomenica OŠ „Bol“, 25.,26. 34 Spomenica OŠ „Bol“, str.31.,32. 35 Spomenica OŠ „Manuš“, str. 29. 36 Spomenica OŠ „Bol“, str.38.

Page 25: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

25

strane JNA, pobunjenih Srba i paravojinh jedinica s prostora Srbije. I naš grad je

pretrpio ratna razaranja: 15.11.1991. g. stari dio Splita raketirala je ratna mornarice

JNA. Toga dana nije održana nastava. Tijekom prvog polugodišta 1991./1992. nastava

je u više navrata bila prekidana zbog ratne opasnosti, stalnih uzbuna i odlazaka u

sklonište. Jednom je prilikom nakon oglašavanja uzbune i podrum škole poslužio kao

ratno sklonište.

Djelatnici i učenici te ratne 1991. organizirali su humanitarnu akciju „Dobro je

činiti dobro“ u kojoj su skupili veću količinu konzervirane hrane, cigareta, čokolade,

higijenskih potrepština za gardiste 141. splitske brigade. Ravnatelj škole i učiteljica

engleskog jezika Nada Dvorski posjetili su pripadnike iste brigade koja je boravila na

obroncima Moseća.

2.6. Naša svakodnevica

Danas OŠ „Manuš“ broji 547 učenika u 12 nižih i 12 viših razrednih odjela. O

njezinoj kvaliteti svjedoči i podatak da je 1995. g. imenovana vježbaonicom

Filozofskog fakulteta odnosno Fakulteta prirodoslovno-matematičkih znanosti i

odgojnih područja: hrvatskog jezika, matematike i prirode i društva.37

Također, visoku

kvalitetu svoga rada dokazuje i sudjelovanjem na brojnim natjecanjima, od gradske

do državne razine, na kojima naši učenici postižu zapažene rezultate. Uspjehe naših

učenika na natjecanjima, njihove literarne i likovne radove, fotografije sa ekskurzije i

druge zanimljivosti mogu se pronaći u školskom listu „ Mravac“ koji uređuju sami

učenici novinarske grupe predvođeni učiteljicom hrvatskog jezika. Možda nekim

starijim generacijama nije poznat „Mravac“, već „Smješko“ ili „Naš put“, kako se

zvao naš školski list u razdoblju 1970.-1981./ 1982. g.

Tijekom školske godine brojna su zanimljiva događanja u školi. Neka od njih,

kao što su Dan škole, Dan kruha, Dan športa, akcija „I u mom gradu svijetli

Vukovar“, Pričigin, Memorijalni turnir Sandra Glavina postala su tradicionalna

događanja. Posebno treba istaknuti Dan škole koji se obilježava 24.5. na blagdan

Marije Pomoćnice Kršćana. Od početka školske godine učenici zajedno s učiteljima

marljivo pripremaju nastup za školsku priredbu. Svake godine posebno zapažen

nastup ostvari naša folklorna grupa čije se djelovanje dugi niz godina njeguje u školi.

Također, svake smo godine domaćini Županijskog natjecanja iz astronomije.

37 Spomenica OŠ „Manuš“, str.29.

Page 26: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

26

Kad već govorimo o tradicijama u našoj školi, djelatnici kojih je 59, svake

godine na Badnjak, na kraju prvog polugodišta, okupljaju se i druže oko blagdanskog

stola u zbornici. Pred kraj školske godine druženje se nastavlja i na našim

tradicionalnim putovanjima prilikom kojih smo posjetili: Vukovar, Sarajevo, Istru,

Zagorje, a ove školske godine planiramo posjet susjednoj Sloveniji.

Zaključak

Povijest naše škole priča je o naraštajima učenika koji su sjedili u njezinim

klupama. To je priča i o njihovim učiteljima koji su ih pripremali za život. To je priča

o nama. U toj priči, kako pjesma kaže ima „ vrića smija i šaka suza“. Sav naš trud je

usmjeren da njezinim hodnicima odzvanjaju veseli glasovi učenika i da „vrića uvik

bude puna samo smija.“

Page 27: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

27

3. KRATKI PRIKAZ POVIJESTI SPLITSKOG OSNOVNOG ŠKOLSTVA

Povjesničari smatraju da početke organiziranog školovanja u Hrvata treba

vezivati uz kneza Trpimira i gradnju prvog benediktinskog samostana u Rižinicama

kraj Solina sredinom 9. stoljeća. Benediktinski samostani diljem srednjovjekovne

Europe bili su ognjišta pismenosti i kulture pa ne postoji razlog da ne vjerujemo kako

su to isto značili i za Hrvatsku u 9. stoljeću. 38

Unutar benediktinskih samostana nalazile su se

škole, to su prve škole na tlu Hrvatske.

3.1.Srednji vijek-mletačka komuna

Za sam grad Split znamo da je u doba pune

autonomije, dakle zasigurno od 13. stoljeća, a

vjerojatno i prije, imao javnu komunalnu školu.

Upravitelja i učitelje financirala je splitska komuna.

U komunalnoj školi podučavala se aritmetika i

matematika, a učitelji su uglavnom bili stranci, s one

strane Jadrana. Djeca imućnijih Splićana, primjerice,

sam Marko Marulić vjerojatno je pored javne

komunalne škole pohađao i privatnu nastavu. Iz zapisnika sjednice Velikog vijeća

splitske komune 1352. g. doznajemo da je prvi poznati splitski učitelj po zanimanju

bio kirurg i zvao se Blaž.39

Daljnje više školovanje mladi su nastavljali izvan Splita, najčešće u Italiji na

sveučilištu u Padovi koje je bilo jedino sveučilište na tlu Mletačke Republike, kojoj je

pripadao i Split. U Splitu su djelovale i crkvene škole pri samostanima u kojima su se

obrazovali budući redovnici i pri Kaptolu gdje su se obrazovali budući svećenici.40

Mletačke vlasti, koje su gospodarile hrvatskim jugom od 1420.g. do 1797.g., nisu

pretjerano marile za razvoj školstva u našim zemljama. Jedan od najvažnijih događaja

za splitsko školstvo u to vrijeme bilo je otvaranje nadbiskupskog sjemeništa 1700. g.,

a za što je zaslužan splitski nadbiskup Stjepan Cosmi. Odlukom austrijskih državnih

38 Munjiza, 2009., str. 25. 39 Školski vjesnik, god. VI. / br.7., str. 7., 1952.g. 40 Split Marulićeva doba, 2001., str. 17.

Page 28: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

28

vlasti 1817. godine sjemenište postaje državna i svjetovna škola te prerasta u prvu

splitsku gimnaziju.

3.2. Francuska vlast ( od 1806. do 1813. g.)

Opće je uvjerenje da je kratkotrajna francuska vladavina ( 1806.-1813.)

donijela kulturni razvoj našim zemljama. Ipak, činjenice ne govore uvijek tomu u

prilog, bar kad je u pitanju razvoj osnovnog školstva u Splitu. Grga Novak u svojoj

Povijesti Splita navodi da nakon odlaska Francuza u Splitu nije djelovala nijedna

osnovna škola. Francuska vlast je imale dobre namjere u tom smjeru, ali odluka

civilnog upravitelja za Dalmaciju da općine financiraju rad škole, odnosno da roditelji

plaćaju učitelje, doprinijela je takvom, lošem stanju u osnovnom školstvu na prostoru

Dalmacije.41

3.3. Austrijska vlast- 19. stoljeće

Uskoro nakon odlaska Francuza, nova austrijska vlast, odnosno pokrajinska

dalmatinska vlada donosi odluku o osnivanju pet normalnih ( pučkih ) škola sa tri

razreda na prostoru cijele Dalmacije. Školu su bila obvezatna pohađati sva djeca od

šeste do trinaeste godine. Školske godine 1817./1818. jedna takva škola započela je s

radom u Splitu. Splitski poglavar Henrik Reha u svom je izvješću za 1822. g.

zabilježio da u Splitu osim gimnazije postoji jedna trorazredna škola. Ova škola se od

samog osnutka nalazila u samostanu dominikanaca kod Srebrnih vrata. To je bila

jedina javna škola, a pohađala su je muška djeca iz samog grada kao i iz predgrađa

Lučca, Manuša, Velog Varoša i Dobrog.42

U Splitu je tada djelovala i židovska škola,

a pri samostanu svete Klare od 1824.g. djelovala je i ženska pučka škola. Nastavni

jezik bio je talijanski.

Tijekom vremena javlja se sve veća potreba za školom u predgrađima pa je

Općinsko vijeće 9. 6. 1849. predložilo da se otvori po jedna niža muška i ženska

škola na Lučcu s Manušem i u Velom Varošu s Dobrim. Jedno desetljeće poslije u

Splitu djeluju u predgrađima dvije pučke škole sa po tri razreda: jedna muška i jedna

ženska. S obzirom da su djevojčice i dječaci odvojeno pohađali nastavu, možemo reći

da su bile otvorene još četiri osnovne škole. Također još jedan važan događaj za naše

školstvo bila je odluka ministarstva prosvjete od 1848. g. da se nastava u nižim

razredima izvodi na materinskom jeziku ili „illirico“ kako su ga nazivali. Otvorene

41 Novak, 1978., str. 42 Kovač,T., „Ženska osnovna škola- Lučac“ i „Muška osnovna škola Lučac“ (1890.-1962.), sum. inventar, DASt, 1993., str. 2.,3.

Page 29: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

29

škole bile su niže osnovne škole. U prvom razredu djeca su učila čitati i pisati na

talijanskom jeziku i na „illirico“, odnosno hrvatskom, a u drugom razredu učenici su

pisali diktate i čitali uz pravopisno tumačenje. Učiteljske plaće financirala je općina.

Treba istaknuti kako su učiteljice bile slabije plaćene od učitelja, čak su i od

pomoćnog učitelja imale manju plaću.

Podatci nam govore da je Split tijekom 19. stoljeća imao vrlo malen broj škola

u odnosu na broj stanovnika, odnosno broj djece koja su bila obvezatna pohađati

školu. Podatci za školsku godinu 1856./1857. govore da je u Splitu bilo 1029 dječaka

školskih obveznika, a školu je pohađalo samo 529 dječaka, znači oko 50%. Podatci za

djevojčice još su porazniji. Školske godine 1859./1860. bilo je 1000 djevojčica

školske dobi, a od toga broja samo je 87 djevojčica stvarno pohađalo školu. Glavni je

uzrok zašto roditelji nisu slali djecu u školu veliko siromaštvo i bijeda zbog koje nisu

mogli osigurati djeci pristojnu odjeću za školu. 43

A kako bi se popravio kućni budžet,

dječji rad se koristio u kući i na polju. S obzirom da je društvo namijenilo ženi ulogu

majke i domaćice, školovanje ženske djece i bogatim roditeljima često je izgledalo

suvišan trošak.

Još jedan događaj važan za splitsko školstvo u 19. stoljeću bio je pohrvaćenje

splitske gimnazije 1880. g. Evo što je o tome zabilježio u svojim sjećanjima učenik

Ivan Bulić: “ Veliko bijaše narodno veselje kada smo nas nekoliko mališa u oktobru

1880. g. stupili u prvi pohrvaćeni razred splitske gimnazije. Svjesni smo i ponosni bili

da nosimo nacijonalnu stečevinu i pobjedu.(…) razrednik i profesor hrvatskog i

latinskog jezika bijaše nam profesor Nikola Ivanović. On je nama dječacima znao da

ulije u srce svu ljepotu jedrog, nepokvarenog narodnog jezika.44

3.4. Kraljevina Jugoslavija

U Kraljevini Jugoslaviji sve do 1929. g. nije postojalo jedinstveno

zakonodavstvo kada je u pitanju školstvo. Iako je stara Austro-Ugarska propala

1918.g., tek je jedno desetljeće poslije, točnije 1929. g., donesen Zakon o narodnim

školama u Kraljevini Jugoslaviji prema kojem se naziv „pučke škole“, uobičajen na

hrvatskom prostoru, mijenja nazivom „ narodne škole“. Prema tom Zakonu škole se

dijele na niže i više četverogodišnje narodne škole. Školska obveza započinje u 7.

godini, a obvezatno školovanje treba trajati 4+4: 4 godine nižeg školovanja koje

43 Novak,1978., str. 1838., 2321., 2323., 2324. 44 Udžbenik iz povijesti za 7. razred, Erdelja i Stojaković, str.87.

Page 30: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

30

završava malom maturom i 4 godine gimnazije koja završava velikom maturom. I

dalje je velik broj obveznika koji izbjegavaju pohađanje škole.

Uobičajena praksa u prvoj polovici 20. st. na hrvatskim prostorima bila je

pohađanje niže četverogodišnje škole.

Za razvoj splitskog osnovnog školstva posebno je važna školska godina

1930./31. kada su splitski osnovci dobili dvije nove školske zgrade. Radi se o

školskim zgradama koje su i danas u funkciji: u jednoj djeluje OŠ „Marjan“, a u

drugoj OŠ „Dobri“ . Bile su to najmodernije školske zgrade u Kraljevini Jugoslaviji.

Pred sam početak Drugog svjetskog rata, školske godine 1939./1940. u Splitu djeluje

19 narodnih škola: u samom gradu 4 ženske i 4 muške narodne škole, a u selima

splitske općine 11 miješanih narodnih škola. Dok su u Splitu djevojčice i dječaci

odvojeno pohađali nastavu, u selima oko Splita to nije bio slučaj. O socijalnim

razlikama među djecom toga vremena ( tridesete godine 20. Stoljeća ) pisao je M.A.

Tomić, učenik Osnovne škole Lučac u svojim sjećanjima. Opisujući učeničke

bilježnice u učiteljevu ormaru, navodi da su bile dvije vrste bilježnica. Prve su bile

tanje s papirnatim plavim koricama koje su kupovala siromašnija djeca, a druge su

deblje, tvrdo uvezane u korice s mramorastim zelenim ili crvenosmeđim uzorkom i s

platnenim crnim hrptom.

Bilježnice, olovke, gumice, pera,

tintarnice i druge potrepštine

učenicima je prodavao učitelj,

koji je na taj način dopunjavao

skromne učiteljske prihode. 45

3.5. Drugi svjetski rat

Tijekom Drugog

svjetskog rata na prostoru

Hrvatske nailazimo na dva, a

možda i tri školska sustava. Na

prostoru Nezavisne Države

Hrvatske djeluje školski sustav koji je izrazito nacionalno orijentiran.

Na oslobođenom teritoriju nova narodna vlast organizira svoj školski sustav koji se

temelji na novoj socijalističkoj ideologiji. Split je tijekom rata jedno vrijeme pod

45 Jelaska, Marjan, str.304. - 308.

Page 31: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

31

talijanskom okupacijom koja provodi žestoku talijanizaciju. U samom Zavodu

djelovala je jedno vrijeme talijanska škola.

3.6. Nakon Drugog svjetskog rata

Nakon Drugog svjetskog rata u socijalističkoj Jugoslaviji naslijeđeno različito

školstvo transformirano je u jedinstvenu osmogodišnju obvezatnu školu kakvu

poznajemo i danas. Definitivno napuštanje šestogodišnje škole i njezino prerastanje u

osmogodišnju školu ostvareno je u školskoj godini 1954./55. u vidu narodnih

osmogodišnjih ( osnovnih ) škola.

Nastavni planovi iz 1958., 1965., 1972., 1989., 1991., 1998. i kasnije,

potvrđuju tezu o dinamičnom izmjenjivanju nastavnih planova zbog stručnih,

pedagoških, kulturoloških i ideoloških razloga koje proživljava naša osnovna škola od

rata do danas. 46

46 Munjiza, 2009., str. 50., 51., 55., 59., 61.

Page 32: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

32

DODATAK

POVIJEST MANUŠA

Page 33: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

33

Uvod

Naša škola, Osnovna škola „Manuš“ nalazi se u Vukovarskoj ulici, bivša

Balkanska u Splitu. Smještena je u staroj zgradi čije su vizure poznate naraštajima

Splićana. To je velika kamena jednokatnica sa zelenim škurama.

Kamen kao građevni materijal od pamtivijeka se koristi na ovim našim

prostorima. Zgrada naše škole idealno se uklapa u mediteranski krajobraz koji

ubrzano nestaje pred naletima moderne gradnje. Ona je svjedok drugačijeg, prošlog

vremena i predstavlja kulturno dobro Republike Hrvatske.

Škola je dobila ime po predjelu Manuš iznad kojega se smjestila, nalazi se

malo izvan granica samog Manuša. Manuš predstavlja povijesno predgrađe Splita.

Njegove tragove, kamene pučke kuće nalazimo u još ponekoj manuškoj ulici.

Kada govorimo o povijesti Splita, uvijek počinjemo s carem Dioklecijanom i

njegovom slavnom Palačom. I ponekad s time i završavamo. Kao da ne postoji ništa

izvan Palače i ništa osim nje. A davno je to bilo kada je Split napustio prostor unutar

zidina Palače i proširio se u njezinoj neposrednoj blizini.

Nas zanima upravo taj Split izvan Palače, Split težačkih predgrađa. Nasuprot

carevoj kasnoantičkoj vili s njezinim glasovitim Mauzolejom, Peristilom, hramovima

stoje skromne pučke kuće težaka. Njihova povijest za nas, Manušane, nije ništa manje

uzbudljivija i zanimljivija od carske.

Pučka kuća na Manušu u Zagrebačkoj 1

Page 34: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

34

Manuš je stariji od Splita

Manuš je jedna od najstarijih četvrti u Splitu koja se razvila iz nekadašnjeg

pučkog predgrađa. Nalazi se sjeveroistočno od Dioklecijanove palače.

Arheološka istraživanja na prostoru Manuša otkrila su ostatke naselja koje je

postojalo prije izgradnje Dioklecijanove palače. Stoga, s pravom možemo reći: Manuš

je stariji od Splita.

Arheolozi su na Manušu, točnije preko puta bivše Općine u ulici

Domovinskog rata, iza zgrade Vodovoda i kanalizacije, pronašli ostatke antičke

(rimske) građevine zakrivljenog tlocrta iz 1. ili 2.st. za koju se pretpostavlja da je

odeon. Odeon je bila građevina oblikom slična teatru u kojoj su se održavale glazbene

i recitatorske priredbe. S obzirom na njegovu veličinu, mogao je primiti 5 do 6 tisuća

gledatelja pa su stručnjaci procijenili da je okolno naselje brojilo između 18 i 20

tisuća stanovnika. To naselje je Spalatum i nalazimo ga na čuvenoj Tabuli

Peuntingeriani, kopiji rimske karte iz 1.st. Stoga možemo zaključiti da je naselje

Spalatum gotovo 400 godina starije od Dioklecijanove palače. 47

Tabula Peuntingeriana je karta s ucrtanim rimskim cestama, a

sačuvana je kopija iz 4. ili 5. stoljeća. Original je nastao u vrijeme cara

Augusta u 1. stoljeću. Za nas je zanimljiva jer je na njoj ucrtano naselje

Spalato.

47 Šarac, D., Ima Splita do Splita, Slobodna Dalmacija, 20.3.2005.

Page 35: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

35

Ad basilicas pictas

Iznad antičkog sloja (odeon) pronađeni su ostaci dviju ranokršćanskih bazilika,

crkava koje su podignute nad ostacima antičkog odeona. Bazilike s krsnim zdencem

izgrađene su krajem 5. ili početkom 6.stoljeća, a pronađeni ostaci podnog mozaika,

fresaka i mramornih oplata svjedoče da su bile bogato ukrašene. Zbog bogatstva

ukrasa lokalitet je poznat pod imenom Ad basilicas pictas što znači Kod oslikanih

bazilika.

Ostaci krsnog zdenca iz 5.ili 6. stoljeća i njegova rekonstrukcija ( ispod ). U to

su vrijeme krsni zdenci bili velikih dimenzija jer su sakrament krštenja primali

odrasli ljudi.

Page 36: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

36

Ostatak mozaika iz

Oslikanih bazilika i

njegova

rekonstrukcija na

slici ispod.

Istovremeno, kad su

Avari i Slaveni uništili Salonu,

početkom 7.st. uništen je i ovaj

crkveni kompleks.

U razdoblju od 9. do 11.

st. sklop je obnovljen. Splitski

kroničar iz 13.st. Toma

Arhiđakon u svom čuvenom

djelu Historia Salonitana

spominje crkvu sv. Andrije kao oslikanu. Upravo u njoj je prema arhivskim

podatcima održana crkvena sinoda 1185.g. Crkva sv. Andrije i crkva sv. Ivana

Evanđelista koja se nalazila odmah do nje, uništene su u 15. ili 16.st. u vrijeme turskih

provala. 48

Arheološki nalazi pronađeni na Manušu, točnije u blizini raskrižja Bihaćke,

Vukovarske i ulice Domovinskog rata „ukazuju na kontinuitet života i gustu

naseljenost od rane antike, 1. i 2.stoljeća, te govore o postojanju naselja prije gradnje

palače.“ 49

Arheolog Luka Jelić najstarije naselje na prostoru Splita smješta upravo na

naš Manuš. 50

48 Ad basilicas pictas, Konzervatorski odjel u Splitu, 1999., str. 7.-19. 49 Isto, str.8. 50 isto, str 9.

Page 37: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

37

Postanak splitskih predgrađa

Pomalo neobični i jedinstveni u svijetu jesu početci Splita, grada koji je nastao

iz Palače. Dugo se grad i zadržao unutar čvrstih zidina careve vile, ali s vremenom je

njegovim stanovnicima postalo tijesno. Povijesni izvori svjedoče da u 11. stoljeću

postoje brojne kuće izvan zidina palače.51

Model grada Splita u rukama svetog Duje, dio oltarne slike u franjevačkom samostanu na Poljudu, rad je mletačkog slikara G. Santacrocea iz 1549.g. Model u rukama sveca najstarija je vjerodostojna slika Splita. Predstavlja pogled iz luke na dio grada: na slici se vidi zapadni zid i dio južnog pročelja palače, zvonik i katedrala, također vidi se i Mletački kaštelet, te naselje koje nastalo uza zapadni zid, izvan palače.

52

Iz Palače se grad prvo širio prema zapadu, na današnji Narodni trg (Pjacu) i

oko njega. To naselje vrlo brzo postaje sastavni dio grada i njegovi stanovnici su

punopravni građani splitske komune.

Splitski statut iz 1312. godine razlikuje burgus kao novi grad i civitas kao stari

grad. Naziv burgus odnosio se na naselje oko Narodnog trga, nekada Trga svetog

Lovre, koji postaje novo upravno središte komune. U starom gradu - civitasu, koji se

nalazio unutar zidina Palače, Trg svetog Duje ( Peristil ) ostaje i dalje glavno crkveno

središte grada. Dakle, Splitski statut iz 14.st. ne spominje predgrađa ni njegove

stanovnike.

51 Novak, Povijest Splita II., 1978., str.848. 52 Kečkemet, 2002., str.56.

Page 38: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

38

U kasnijim povijesnim izvorima iz 15., 16. i 17. stoljeća naziv burgus ili borgo

( i suburbium) odnosio se na predgrađe koje se nalazilo izvan utvrđene gradske

jezgre, na maloj udaljenosti od njezinih utvrda. U Matrikuli bratovštine svetog Križa

iz 16. stoljeća predgrađe se naziva hrvatskom riječju zagradgie.53

To predgrađe jesu

današnje gradske četvrti u samom središtu Splita: Veli Varoš, Lučac, Dobri i Manuš.

Spomenuta povijesna predgrađa jače se razvijaju od 15.st. priljevom

izbjeglica pred prodorom Turaka. Nalaze se na maloj udaljenosti od grada, a njihovi

stanovnici nisu pripadali ni splitskom plemstvu, ni splitskim pučanima. Povijesni

izvori ih nazivaju „malim pukom“ i varošanima.54

Naselja izvan zidina dugo su bila svijet za sebe, odvojen od grada.55

Starija i naseljenija bila su predgrađa Veli Varoš na zapadu i Lučac na istoku,

dok su Manuš i Dobri kasnijeg nastanka i rjeđe naseljena. Razlog tome je njihov

smještaj u plodnom području gdje se nalaze polja i vinogradi i koje je prošarano

brojnim izvorima vode.

Ime Manuš

Ime Manuš prvi put se spominje 1427.g. u jednoj mletačkoj ispravi. U

ispravama 16. stoljeća nailazimo na isti naziv Puteus Manus što znači bunar Manuš.

Također i isprave 17. stoljeća spominju Apud puteum Manus što znači pokraj bunara

Manuš. Navedeni nazivi ne odnose se na naselje Manuš već na područje. Tek isprave

18. stoljeća izričito navode Borgo Manus što bismo mogli prevesti kao predgrađe

Manuš. S obzirom da se i danas na Manušu nalaze brojni bunari (zdenci) nije

iznenađujuće da je ova splitska četvrt dobila ime baš po izvoru vode.

Međutim, postoji još jedno tumačenje naziva Manuš. Prema njemu naziv

Manuš dolazi od imena ilirskog plemena Mani (Manijci) koje je naseljavalo ovaj

prostor prije dolaska Rimljana.56

Ovo mišljenje zastupao je arheolog don Luka Jelić.

U prilog tome možemo spomenuti pojam Sinus Manius što znači Zaljev Manuš kako

se nekad nazivao Brački kanal.57

53 Jelaska, 1985., str.126. 54 Ercegović, 2002., str.9. 55 Spli'ska grandeca, 1989., str. 13., 14. 56 Ercegović, 2002., str.29. 57 Ad basilicas pictas, Konzervatorski odjel u Splitu, 1999., str.9.

Page 39: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

39

Smještaj

Manuš se nalazi sjeveroistočno od zidina Palače. Njegove povijesne granice čine

sljedeće ulice: na istoku Tolstojeva, na jugoistoku Zagrebačka, na zapadu je Manuška

poljana i Livanjska ulica, dok sjeverna granica nije jasno izražena jer su se tamo

prostirala manuška polja. 58

Na Santinijevom planu iz 1666.g. Split je unutar zidina koje su

učvršćene bastionima, a predgrađa su bila izvan sigurnih zidina.

58 Ercegović, 2002., str.69. i 70.

Bunar u Vukasovićevoj ulici na Manušu

Page 40: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

40

Crtež Splita viđen sa sjevera iz 1666.g. S te strane grada bila su

samo polja, vinogradi i maslinici. Tu su se zatim izgradila težačka

predgrađa Manuš i Dobri.59

Nastanak i razvoj

Početak naseljavanja predgrađa nije moguće točno utvrditi. S vremenom je

njihovo stanovništvo brojem preraslo stanovništvo Grada. U 15. i 16. stoljeću

zabilježen je porast stanovnika u predgrađima zbog dolaska mnoštva izbjeglica iz

Bosne i Hercegovine, Zagore i Poljica.

Život u predgrađu bio je posebno otežan u 16. i 17. stoljeću zbog neposredne

turske opasnosti. Već početkom 16. stoljeća zaredale su se pljačkaške provale Turaka

u Splitsko polje, sve do samih gradskih zidina (1510.g.). Pljačke su bile popraćene

odvođenjem ljudi u ropstvo.

Stanje se još više pogoršalo nakon što su Turci u 17.st. osvojili važne utvrde: Klis

na sjeveru i Kamen na istoku, koje su bile zaštita gradu. Turskim nevoljama posebno

je bilo izloženo stanovništvo predgrađa koja nisu bila utvrđena: Turci bi opljačkali

njihove kuće, odnosili stoku, a katkad i djecu u ropstvo.60

59 Kečkemet, 2002., str.106. 60 Novak, Povijest Splita II., 1978., str.939., 940.

Page 41: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

41

U vrijeme turskih napada Split je bio pod vlašću Mlečana. Na slici se vide Vrata svetog

Dominika iznad kojih se nekad nalazio mletački lav, simbol Mletačke Republike.

Lavovi su otučeni u listopadu 1943.61

Broj stanovnika predgrađa tada se smanjuje: od 180 kuća, koliko ih je bilo

1553. u predgrađu, nakon Ciparskog rata, točnije nakon 1583., ostalo ih je svega 60.62

Iako je život u predgrađima bio nesiguran, ona su se neprekidno obnavljala

pučanstvom hrvatskih sela iz unutrašnjosti, koje se naseljavalo uz primorske gradove

bježeći pred turskom opasnošću.63

U 17.st., nakon što se granica s Turcima „povukla“

u unutrašnjost i tako prestala neposredna opasnost, zbog naglog povećanja

stanovništva osnivaju se za predgrađa nove župe: svetog Križa za Veli Varoš i Dobri

i župa svetog Petra za Lučac i Manuš.

Sa sigurnošću možemo reći da od 17. stoljeća postoji naselje ( borgo,

predgrađe ) Manuš kao jedno od četiriju tadašnjih predgrađa.

Iako je mletačka vlast jedno vrijeme zanemarivala obranu Splita, ipak se

tijekom 16., a posebno u 17. stoljeću podižu obrambena utvrđenja oko grada. Ona su,

posebno tvrđave Gripe i Bačvice, odigrale važnu ulogu u obrani grada od Turaka

1657.g. u vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.).

Mlečanin Girolamo Brusoni 1648. g. bilježi da su na području zagrađa Manuš

"kućerci od slame pa ih je providur Alviž Cocco dijelom dao porušiti jer su umanjivali

obrambenu vrijednost gradu".64

Predgrađa nisu bila obuhvaćena obrambenim

zidinama.

61 Duplančić, Kulturna baština, br.18, 1988., str.30. i 31. 62 Jelaska, 1985., str.127. 63 Ercegović, 2002., str.18. 64 Osnovna škola Manuš-Split 1952.-2002.,2002, str.11.

Page 42: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

42

Za vrijeme francuske uprave 1808. g. general Auguste Marmont dodjeljuje

splitskoj općini sredstva namijenjena ukrašavanju grada i poboljšanju života. Između

ostalog, naređuje se gradnja Manuškog trga, danas Manuške poljane. Također se

naređuje gradnja kanala koji će odvesti vodu s Manuškog trga u luku.

Za austrijske vladavine, u doba načelnika Vitturija od 1853. do 1859. g.,

popravljaju se ulice kako bi se osposobile za kolni promet, uređuju se i čiste bunari.

Na katastarskoj mapi i kasnijem nadopunjenom izdanju s kraja 19.st. uočava

se pojačana izgradnja u rubnim dijelovima, na prostoru današnje Manuške poljane i u

južnom dijelu Tolstojeve ulice. Ipak još uvijek prevladavaju polja i bunari žive vode

po kojima je Manuš i dobio ime.

1877.g. kroz samo središte Manuša izgrađena je željeznička pruga (do

Siverića) koja je naselje podijelila na dva dijela: zapadno od pruge ostao je manji dio,

a istočno veći dio Manuša. 65

Tek u dvadesetim godinama 20.st. Manuš se preobražava iz predgrađa u

gradsku četvrt u čijim se rubnim dijelovima grade reprezentativne zgrade kao što je

zgrada bivše Sveučilišne knjižnice u Zagrebačkoj ulici, zgrada Velike realke također u

Zagrebačkoj i drugo. Manuš se danas nalazi u samom središtu Splita i predstavlja

mirnu stambenu četvrt na korak

udaljenu od poslovnog užurbanog

središta grada.

65 Ercegović, 2002., str.71.

Most kraj Istarske ulice ispod

kojega je prolazila željeznička

pruga

Page 43: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

43

Sveti Roko- zaštitnik Manušana

Osim pljačkaških provala Turaka još je jedna opasnost prijetila Splićanima.

Riječ je o kugi: zabilježeno je da je u razdoblju od 1348.g. do 1815.g. trideset puta

kuga poharala Split.66

Posebno je bila pogubna epidemija iz 1525. godine koja je

usmrtila 6000 stanovnika .

Izvorište kasnijih epidemija kuge često je bio lazaret na splitskoj obali

podignut krajem 16. stoljeća. Tamo je pristizala roba s prostora Osmanskog Carstva u

kojemu je često harala kuga. Primjerice 1606. kuga se pojavila u Sarajevu da bi se

sljedeće 1607. trgovačkim putovima proširila do Splita.

U lazaretu se pristiglu robu raskuživalo u posebnim bazenima, a zaraženi

trgovci i putnici bili su zadržani u prostorima lazareta koje nisu smjeli napuštati kako

ne bi proširili zarazu. Ipak je kuga nalazila put iz lazareta i ugrožavala Splićane.

Veduta Splita francuskog slikara L. F. Cassasa iz 1782.g. U prvom planu,

ispred Dioklecijanove palače vide se zgrade splitskog lazareta. Ta je

građevina stradala tijekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, a

ostaci su potom uklonjeni.

66 Petrić, P., Čakavska rič br.1., 1991., str.5.

Page 44: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

44

S obzirom na sve navedeno, nije čudno da

su Splićani zarana počeli štovati svetog Roka ,

“iscjelitelja bolesnih“.

Sveti Roko rođen je 1300.g. u Francuskoj u

Montpellieru. Rano je ostao bez roditelja, s

dvadeset godina, podijelio je imanje siromasima te

krenuo na hodočašće u Rim. Na povratku iz Rima,

u Piacenzi susreće se s kužnim bolesnicima koje

njeguje s velikom ljubavlju. Njegujući ih i sam

obolijeva, a da ne bi nikog zarazio, povukao se u

šumu. Preživio je jednu vrstu bubonske kuge

zahvaljujući psu koji mu je svakodnevno donosio

hranu. Kad se vratio kući u Monpellier, nitko ga

nije prepoznao zbog lica unakaženog ranama. Mislili su da je uhoda te su ga bacili u

tamnicu. Na samrti je otkrio svećeniku tko je. U tamnici umire. Nakon 1327. godine

na njegov zagovor događala su se brojna čudesna ozdravljenja od zaraznih bolesti i

postao je jedan od najpopularnijih svetaca u Europi. Papa Urban VIII. potvrdio je

njegov kult 1629.g.

U Splitu se sveti Roko posebno časti od 1451.g. kada je osnovana bratovština

svetog Roka. Vjerojatno je njegovo štovanje u Splitu povezano s epidemijom kuge, a

u 15. st. zabilježene su dvije: 1420. i 1456.g. Zadaća bratima bila je da se brinu o

svojim bolesnim članovima, vjerojatno i o onima oboljelima od kuge. A sveti Roko je

najbolji „ primjer herojske ljubavi prema bližnjemu, prema braći koja trpe. Trebalo je

rasijecati i čistiti kužne otekline, podnositi okužena tijela bolesnih koja zaudaraju,

slušati vapaj umirućih, pokapati tijela umrlih, a sve bez straha od zaraze i od smrti. I

danas po splitskim crkvama nailazimo na nadgrobne ploče okovane i s natpisom OB

PESTEM tj. „od kuge“.“ Crkva na Lučcu nalazila se na položaju današnjeg malog

parka i prolaza iz Rokove u Ulicu kneza Mislava. Crkvu je posjetio 1578.g. splitski

nadbiskup Foconi, a 1603.g. apostolski vizitator Priuli. Prilikom prvog i drugog

posjeta spominje se bratovština svetog Roka koja brine o crkvi.67

67 Petrić, Čakavska rič, br.1., 1993., str. 6 i 7.

Crkva sv. Roka srušena u

siječnju 1944.g.

Page 45: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

45

Osnutak župe svetog Roka na Manušu

Za povijest pučkog predgrađa Manuš važan je posjet nadbiskupa Stjepana

Cosmija crkvi svetog Roka 4. siječnja 1683.g. U svom izvještaju nadbiskup navodi:

“…žele stanovnici ovog predgrađa kojih se broj dnevno povećava da se ova kapela

podigne u župnu crkvu“68

, tj. da se osnuje

župa na Manušu.

Broj stanovnika predgrađa posebno je

porastao u 17. i 18.st. dolaskom izbjeglica

pred Turcima. Za 1725. godinu imamo točan

popis stanovnika iz kojeg je vidljivo da

zagrađa Lučac i Manuš imaju 612 stanovnika,

od čega 299 djece.69

Osim zbog povećanja broja stanovnika

postojao je još jedan razlog za osnivanje župa

za predgrađa.

Zidine su štitile grad, a ne predgrađa,

koja su ostala nezaštićena. Gradska vrata su se

noću zatvarala pa se događalo da stanovnik

predgrađa umre noću bez podjele sakramenta

posljednje pomasti jer je župnik živio u gradu.

U ona vremena takvo što je bilo nedopustivo.

Nadbiskup Cosmi ispunio je želju stanovništva. Njegovim Dekretom od 12.

veljače 1692.g. osnovana je župa svetog Petra za predgrađa Lučac i Manuš. Naime

tadašnja kapela svetog Roka, koja je trebala postati župnom crkvom, bila je u rukama

siromašnih bratima i bez prihoda, stoga je odlučeno da župnom crkvom postane sveti

Petar na Lučcu koji je imao prihode.

Cosmijev nasljednik, nadbiskup Stjepan Cupilli u svom izvještaju Rimu

1713.g. ipak navodi za Split: „….dva su predgrađa, jedno svetog Križa, za Veli Varoš

68 Petrić, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1992., str.319. 69 Osnovna škola Manuš-Split, 1952.-2002., 2002., str.11.

Nadbiskup Stjepan Cosmi

Page 46: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

46

i Dobri, a drugo svetog Roka, za Lučac i Manuš.“ Cupilli spominje predgrađe svetog

Roka jer se crkva svetog Roka nalazila na granici Lučca i Manuša, dok je crkva

svetog Petra izvan samog Lučca.70

Dekret nadbiskupa Cosmija od 12. veljače 1692.g.

Tako je u 17. stoljeću zbog porasta broja stanovnika u predgrađima osnovana

župa svetog Petra koja je obuhvaćala Lučac i Manuš.

Današnja župa svetog Roka, koja uglavnom obuhvaća gradsku četvrt Manuš,

osnovana je 1983.g.

Kapela svetog Roka na Lučcu bombardirana je u siječnju 1944.g. U dvorištu

župne kuće u Glagoljaškoj 7 podignuta je 1990.g. nova crkva posvećena ovome svecu

čiji se blagdan obilježava 16. kolovoza.

70 Petrić, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1992., str.324.

Page 47: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

47

Bratovština svetog Roka

Matrikula svetog Roka iz 1762.g.

Bratovštine su srednjovjekovne zajednice vjernika laika. Razlikovale su se

vjerske od strukovnih. U strukovnima bratimi su bili povezani strukom te im je cilj

bio zaštita vlastitog obrta. Jedna od najstarijih u Splitu bila je bratovština svetog

Nikole osnovana u 14.st. koja je okupljala pomorce.71

Cilj takvih zajednica bio je pružanje neposredne pomoći u svakodnevnom

životu bratima: posebno u tegobama i bolesti, a nakon smrti sprovoditi ih do

zajedničkih grobnica.72

Svaka bratovština imala je svoja pravila ili matrikulu gdje je

bio naznačen cilj udruživanja i odnosi među bratimima. Bratovštine su nosile ime po

svecu zaštitniku i najčešće su se brinule o njegovu oltaru i crkvi.

Bratovština svetog Roka osnovana je 1451.g., a evo nekih odredaba iz njezina

pravilnika ( matrikule ) sastavljenog 4. studenog 1762.g.:

O dužnostima župana i bratima:

POGLAVLJE VI

Također hoćemo da naš Poglavica ili Župan bude dužan reći na trošak naše

bratovštine, svake godine četiri mise to jest na prvi dan Korizme, na dan svetoga Roka

našega zaštitnika, na spomen svih vjernih Mrtvih i na dan svetog Sebastiana. Na

71 Petrić, Čakavska rič, br.1, 1991., str. 3. 72 Raukar, 1997., str.237.

Page 48: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

48

navedene mise trebaju doći svi naši bratimi, i koji ne dođe bez valjanog razloga bit će

kažnjen svotom od 1 libre i 20 soldini.

U slučaju da netko od bratima umre izvan Splita, Matrikulom je predviđeno sljedeće:

POGLAVLJE VII

Također ako bi netko od naših bratima preminuo izvan Grada, a u njegovoj državi,

naši bratimi dužni su ždrijebom između sebe izabrati one koji će poći po njega. Ako je

preminuli bio bogat troškove će platiti on ( njegova obitelj ), a ako je bio siromašan,

troškove prijenosa platit će bratovština. A ako netko od bratima izostane neka bude

kažnjen librom i 16 soldina.

O primanju novih bratima:

POGLAVLJE IX

Također hoćemo kada jedan od naših bratima prijeđe u drugi život, a netko iz njegove

obitelji, od njegovih ukućana se želi upisati na njegovo mjesto mora odmah platiti 12

soldini za njegovo dobro (…)

POGLAVLJE X

Također hoćemo da ne može postati naš bratim svaki onaj koji ne može biti poslušan i

služiti našem Starješinstvu.

O ponašanju bratima na skupštinama bratovštine:

POGLAVLJE XV

Također hoćemo da na zasjedanjima Skupštine naše bratovštine ne može bez

dopuštenja Starješina nitko uzimati riječ. Kazna za to bit će 4 soldina. Kome bude

dopušteno govoriti da mu nitko ne upada (uzima) riječ ili će taj koji upada u riječ biti

kažnjen svotom od 4 soldina, i tako jedan može govoriti, …“

Evo i imena nekih od bratima koja su navedena u Matrikuli iz 1762.g.: župan Marko

Kragić, bratimi: Stjepan Todorić, Toma Lisičić, Marko Vesanović, Pavao Duplančić,

Tadija Barić, Duje Ružić, Andrija Aljinović, Luka Zorić, Jerolim Goić, Petar

Klaić,…i drugi.73

Postojanje jedne takve organizirane zajednice, kao što je bratovština na

Manušu još od početka 15. stoljeća, dokaz je da ljudi na ovom prostoru već

stoljećima nastoje vlastitim snagama učiniti svoj život boljim, sigurnijim i

kvalitetnijim.

73 Petrić, Čakavska rič, br.1., 1993., str.18.,19.,20.

Page 49: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

49

Težački Manuš

Stanovnici predgrađa bili su uglavnom težaci, u manjem broju ribari i obrtnici.

Težaci su obrađivali zemljišne posjede u vlasništvu splitskih plemića, građana,

bratovština i Crkve. Rijetki su imali vlastitu „bašćinu“ koju su obrađivali.Većina ih je

bila u kolonatskom odnosu, što znači da su na temelju kolonatskog ugovora bili dužni

vlasniku zemlje davati stalan dio prihoda. Takvi odnosi zadržali su sve do u 20.

stoljeće, odnosno do raspada Austro-Ugarske 1918.g..

Nijemac Franz Petter službovao je u Splitu kao profesor na gimnaziji od 1827.

do umirovljena 1853.g. U njegovim opisima nalazimo težački Split kojeg više nema:

“Međutim, kako su zemlje predgrađa udaljene, u proljeće i jesen vidi se neobičan

prizor - čitava stada magaraca koji u njega odlaze ili iz njega izlaze. Budući da su ti

magarci uglavnom natovareni poljodjelskim oruđem, plodovima i travom, jahač ne

sjedi na sredini, nego radije na sapima svoga magarca, a pred njim nerijetko jaši

magarca još nekoliko djece…“74

Povratak splitskih Varošana iz polja u vrijeme berbe grožđa i

pravljenja vina. Tada bi oživjeli putovi okolice grada, kao i uličice i

dvorišta predgrađa.

Tragove staroga Splita susrećemo i u opisima Ivana Kovačića ( rođen 1897.g.) u

njegovoj knjizi „Smij i suze starega Splita“ u kojoj se prisjeća svoga djetinjstva s

početka 20. stoljeća. Evo opisa težačke kuće:

74 Kečkemet, 2002., str.136.

Page 50: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

50

“ Većina kuć težaški bile su potleušice i one od jednoga poda.(…) Te boje

kuće jemale su baratule i išlo se po njima s vanjske strane u kuću. Nike baratule su

bile pokrivene a nike otvorene, a okolo baratule na podignuten zidiću cure su goile

cviće u pitarin, ol' važima od kunerola,ol' marmelade.

Pa i u tin bojim kućan težaci su manje bacilali za komore ven za konobe, jer

komore su bile puno niske…(…)

U većen dilu težaški kuć kužina je bila pri tleju, a manji dil je jema kužine u

šufitu. Kužine u šufitu su bile boje i čistije, jer je manje dima salazila po ciloj kući, ka

ča je išla onam di su kužine bile pri tleju.

U moje rano ditinstvo ni' tle naše kuće bilo popločano, ven je bila nabijena

gnjila, tako da je zimi bilo i blato po kužini i konobi (…) Da nevoja bude veća i tovara

smo tišćali u konobu šotoskale, pa niko vrime i malega praščića u jednoj staron kaci.

Dakle bilo je i smrada, sve zara velike potribe….

Ponistre su usve bile dvi, jedna u pomišće, a druga u komoru i to sa unjulim

caklima, sa škuran koje bi se po noći tvrdo zatvarale, pa i priko lita, zara mrci, da ne

bi ulizli u kuću i jude na posteju zaušili…Dočim priko dana škure su se držale ka na

po otvoreni libar, a zvalo se to u svežo, da mušice ne ulazu u komore u jata…ven

samo jedna za drugon…

Nad kominom bila je prisvođena napa, a iz njezinega neba su virili ganci i ranpini o

kojiman se obišalo komade praščevine ol' kaštradine da se na dimi i teplini od ognja

osušu i pocrnu. Iz sridine neba o' nape visila su komoštra sa verugan da si o njizi

moga zapet i obisit bronzin ol' stanjadu po reguli…Po otvorenomu kominu bilo je još

svakakvi teć i lopiž o' pečene crjenice…

Napa je za vrime juga slabo gucala dimu, pače bi je forca juga vraćala iz

fumara, koji je o' vitra grmija ka da je u njemu burat, i dima se mililila po ciloj kući i

tirala suze kroz oči i nos.“75

Atmosferu toga izgubljenog vremena možemo pronaći u Libru Marka Uvodića

Splićanina: „…i veselo je to onda sve u jono doba bilo, najskoli ako bi bilo užežin

kojega sveca, pa bi zvona sa crikav se čula izdaleka kako slavu, a povrj Varoša bi se

slega dim o' pršurat. Zvizde bi se ukazale i podikad bi ispalila po koja roketa.

75 Kečkemet, 2002., str.184., 185., 186., 187.

Page 51: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

51

Kod crikve pusto veseje, baluni od obruča, sve zelenilon narešeno, puste

bandire troglave, kupila se lemozina, molilo se Boga, pili punči i kupovali se kolači.

Tolomaška mužika bi udarala, a po ponistran su visile kuverte o' posteje s kvadriman

o' svetac i konta Tona Bajamonta. Žene su dozivale s ponistar, pune ulice dice, i sva

bi dica vikala, smijala se, skričala i plakala, a tovari bi uz put revali. Veseje je bilo

veliko, a ja na tovara priko ulice ka car Murat, kako san van reka, ka u karocu do

kuće. U kuću bi donili iz poja onu arju zdravu i frišku, vonj trave i lozja, u joni vonj o'

konobe, starežine i paučine.“76

76 Uvodić, 1973., str.89.

Balatura sa natkrivenim sularom u

Vukasovićevoj ulici

Page 52: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

52

Tragove težačkog Manuša nalazimo i danas. Na slici vidimo kameni dio

turnja za pravljenje vina

u Vukasovićevoj ulici.

Odjeća stanovnika predgrađa -

splitska narodna nošnja

Kad govorimo o splitskoj narodnoj nošnji, onda mislimo na odjeću stanovnika

predgrađa: Varoša, Dobrog, Lučca i Manuša. Kako je već prije rečeno, to je

stanovništvo pristiglo iz Poljica i Dalmatinske zagore. Oni su sa sobom donijeli svoj

način života i svoj način odijevanja. Možemo reći da splitska narodna nošnja ima

puno sličnosti s narodnom nošnjom stanovnika Dalmatinske zagore i Poljica, ali i s

mediteranskim kulturnim krugom, što se ogleda, primjerice, u crnoj suknji s gustim,

uskim, pravilnim naborima.

Glavni razlog zašto se odijevamo praktične je naravi: zaštita od klimatskih uvjeta,

okoliša, insekata…No odjeća ima i druge funkcije. U prošlosti, kao i danas odjeća je

pokazivala i pokazuje društveni status, bogatstvo, vjeroispovijest, nacionalnost ili

osobnost pojedinca. Tako, primjerice, slikovni prikazi i svjedočenja o odijevanju

splitskih varošana u 19. stoljeću ukazuju da je nošenje perčina,

Page 53: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

53

duge kose isprepletene u pletenicu i posebne

vrste kape koja se zvala osmica, predstavljalo

statusni simbol.77

Pretpostavlja se da su to bili statusni

simboli onih koji su pripadali bogatijem sloju

pučana. Također, prema svjedočenju iz

1947.g. devedesetogodišnjeg starca Tome

Kaliterne: “…Za nevjeste prvo vrijeme nakon

udaje bio je obligatan crveni korpet ( ženski

prsluk ), i kad bi ujutro išle po vodu, nosili bi

maštil samo u crvenom korpetu i bijeloj

košulji…“ Ovdje nailazimo na odjevni premet, crveni korpet koji je razlikovao tek

udane žene od neudanih, odnosno od onih koje su već duže vrijeme bile u braku.78

Ono što većina stručnjaka uočava jest da je ženska narodna nošnja bila puno

raskošnija te je makar iz daljine pratila promjene koje su se događale u

mediteranskom, odnosno europskom stilu odijevanja. Za razliku od ženske, muška

narodna nošnja bila je konzervativna i gotovo do kraja 19. stoljeća imala je velike

sličnosti s odjećom stanovnika Dalmatinske zagore.79

Dobar primjer za to kako su Splićanke bile „in“ kad je u pitanju odijevanje,

pojava je „drugog baroka“ u drugoj polovici 19. stoljeća koja se lijepo prepoznaje na

fotografijama Splićanki toga vremena. „Drugi barok“ je pojava koja u modu uvodi

punu, široku suknju i uzak struk. Ta punina i širina suknje mogla se postići pomoću

krinoline koja se pojavila 1856.g.. Jesu li Splićanke nosile krinolinu ili ne, to ne

znamo, a punoća i širina suknje mogla se postići i pomoću nekoliko šotana odnosno

podsuknji.80

Naravno, nisu sve pripadnice splitskih varoši mogle pratiti modna

kretanja. Na fotografijama su zabilježene samo pripadnice bogatog sloja.

Kada je u pitanju svečana narodna nošnja, neki znanstvenici govore čak o „kultu

zlata“. Car Franjo Josip I. 1875.g. posjetio je Split i tom je prilikom zamijetio kako

su Splićanke jako lijepo i bogato odjevene što je srušilo njegovu predodžbu o

Dalmaciji kao najsiromašnijoj zemlji njegove carevine. Splitski težak Ante Kovačić u

77 Spli'ska grandeca, 1998., str.27. 78 isto, str.20. 79 isto, str.15. 80 isto, str.18.

Tremanat- ukras u kosi

Page 54: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

54

svojoj knjizi „Smij i suze starega Splita“ prema pričanjima svoje tete Ane ovako je

opisao taj carev doček u Splitu:“…tristotinjak okupljenih cur udavač, i špoži…obične

težačice pune zlata i svile.“81

Takvo bogatstvo odjeće i nakita nije bilo pravi prikaz

gospodarskog stanja pučkih obitelji. Jednostavno, lijepo odijevanje s vremenom je

postalo prava splitska tradicija. 82

Možemo postaviti pitanje zašto je ženska narodna nošnja toliko raskošnija od

muške. Splitski pučani bili su težaci koji su čitav svoj život obrađivali vinograde i

maslinike. Oni su nasljeđivali zemlju. Za razliku od njih, u većini slučajeva, kćeri

nisu nasljeđivale zemlju, već su dobivale dotu koja je uvijek podrazumijevala i bogato

ruho.

Svečana narodna nošnja, o kojoj je

uglavnom bilo govora, izlazila je na svjetlost

dana u vrlo rijetkim prilikama kao što je

Sudamja ili posjet cara Splitu. Nas zanima

svakodnevna odjeća stanovnika splitskih

predgrađa tamo s kraja 19. i s početka 20.

stoljeća koja se sačuvala i u opisima Ivana

Kovačića u njegovoj knjizi „Smij i suze

starega Splita“.

Osnovna razlika između svečane i

svakodnevne narodne nošnje jesu materijali koji su grublji i jeftiniji kad je u pitanju

svakodnevna odjeća. Bijela košulja je osnovni, vidljivi dio svakodnevne odjeće

pučanki. Košuja seže do koljena, njezin gornji dio gusto je nabran uz vratni otvor.

Nabore podržava vrlo uska ošvica. Na košuju se oblači korpet. Korpet je prsluk bez

rukava koji duljinom seže do bokova, poput steznika je i usko priliježe uz tijelo.

Kopča se na lijevoj strani prsa s 4 srebrna filigranska dugmeta. Također, na košuju se

oblači težačka suknja, brnica na koju opet ide traversa. Evo kako Ivan Kovačići u

svojoj knjizi opisuje trud žena da postignu što oštrije pjete na svojim brnicama i

traversama.“… U stariji žen brnice i traverse bile su prostije ( težačkije ) ven u mlaji

žen, jer ča smo god odili prema mlajiman sve je to bilo za vidit šesnije i raskošnije sa

višje prigiba i soča. Te brnice od povisma nisu se šumprešavale, ven bi ji inbazdali po

81 isto, str.22 82 isto, str.33.

Page 55: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

55

sočiman i prigibiman pa stavjali pod slamnicu, ol bi ji pod platul pritiskali stinan, ka

težaci pršute, i tako pod težinon tila ol kamenja napravili bi se oštre pjete…“

Preko vrata prebacuje se svilena, kvadratna marama presložena u trokut, zvana

dubrovački šudar. Svi dijelovi svakodnevne odjeće izrađeni su u domaćoj radinosti

splitskih tkalja. Osnovna boja je modra. Jedini iskrojeni predmet je korpet, dok su

ostali odjevni predmeti izrađeni nabiranjem ravnih komada tkanina. U svakodnevnoj

nošnji ne nalazimo kurtin ni kapot. Kurtin je bio kratki haljetak dugih rukava koji

usko priliježe uz tijelo. On ostaje dio svečane nošnje. S obzirom da nisu nosile kurtin i

kapot, zimi su se žene omotavale vunenim šalovima. Obuća je bila raznovrsna od

opanaka do suvremenih geta. Gete su bile do gležnja visoke cipele izrađene od crne

boks kože. 83

Opis muške pučke odjeće možda nije tako zanimljiv kao opis ženske odjeće, ali

zaslužuje malo naše pažnje. Osnovni odjevni predmet muške narodne nošnje krajem

19. stoljeća bili su košuja na koju ide ječerma ili krožun ( krožet ), kratki prsluk bez

rukava. Ječerme se kopčaju gustim nizom filigranskih botuna. Iznad ječerme nosila bi

se zurka ili žurka, do struka kratka jakna. Zimi još i kapot. Gaće su bile na kolo jer su

pri dnu prednje strane imale urezan polukružni otvor kolo, zbog kojeg nogavice ljepše

padaju na visoke cipele gete.84

Splitsku narodnu nošnju i njezine mijene pratimo na slikama različitih autora od

18. stoljeća naovamo. Ona doživljava različite promjene tijekom kojih poprima sve

više elemenata građanskog načina odijevanja da bi s vremenom, do sredine 20.

stoljeća, potpuno nestala iz svakodnevnog života stanovnika Manuša, Dobrog, Lučca i

Varoša.

83 Spli'ska grandeca, 1998., str.223. 84 isto, str.28.

Page 56: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

56

Car Franjo Josip I. na Manušu

U travnju 1875.g. Split je posjetio kralj Franjo Josip I. Za tu svečanu priliku, na Manušu je njemu u čast bio sagrađen slavoluk

te još jedan slavoluk u gradu na Pisturi (kraj cvjećarnice „Mia“ ).

Zaključak

Manuš možda i nije najpoznatiji splitski predio. Izvan naših prostora puno

poznatiji su, primjerice, Bačvice, Firule ili neki drugi. Ali Manuš je nezaobilazan u

povijesti Splita.

Mnogo toga nas upućuje da je sve započelo baš tu, u ovom splitskom kvartu.

O tome svjedoče ostaci iz antičkih vremena na nalazištu Ad basilicas

pictas.Vjerojatno je da se baš tu nalazio čuveni Spalatum kojega je zabilježila Tabula

Peuntigeriana (1.st.). Stoga s pravom možemo reći: Manuš je stariji od Splita.

Tragovi prošlosti svuda su oko nas. Dovoljno je da se prošećete

Sredmanuškom, Vukasovićevom, Zagrebačkom ulicom i neke slike podsjetit će vas

na stari težački Manuš. Dvori, balature, kamene skaline, luminari, fumari, volti,

kapelice, kameni turanj…sve je još uvijek tu. To su svjedoci težačkog života

Manušana.

Page 57: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

57

Također, kada govorimo o početcima hrvatskog školstva u Splitu, ponovno se

moramo zaustaviti na Manušu. Povijesni izvori iz 17. st. svjedoče da se pri crkvi

svetog Roka vjeronaučna nastava održavala na hrvatskom jeziku. Nastavu vode

svećenici glagoljaši. Vrijedan je to podatak ako se prisjetimo nezavidnog položaja

hrvatskog jezika u ta mletačka vremena.

Danas je Manuš četvrt u strogom središtu Splita. Tragovi prošlosti još su

uvijek vidljivi. Ipak, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, njih je sve manje.

Moramo biti svjesni da je tu riječ o našoj kulturnoj baštini i naša zadaća jest njezino

očuvanje.

Page 58: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

58

Literatura:

1.) OŠ „Manuš“: povodom obilježavanja 100 godina zgrade i 60 godina škole

1. Arhivski spisi o djelovanju Javne dobrotvornosti u Splitu i odluke NO Splita,

Državni arhiv u Splitu

2. Ivanković, M., Salezijanci i salezijanske odgojne ustanove u Hrvatskoj 1941.-

1960.

3. Jelaska, Marjan Z., Grad i ljudi: Split 1918.-1941., Split, 2009.

4. Kečkemet, D., Borba za grad, Društvo arhitekata Splita, 2002.

5. Knjižnica splitske obitelji Martinis-Marchi, Arheološki muzej u Splitu, 2001.

6. Munjiza, E., Povijest hrvatskog školstva i pedagogije, Osijek, 2009.

7. Novak, G., Povijest Splita IV., Split, 1978 .

8. Osnovna škola Manuš Split 1952.-2002., Split, 2002.

9. Petrić, P., Bilješke o trima starim splitskim župama ( Prilozi povijesti

umjetnosti u Dalmaciji ), izdanja Konzervatorskog zavoda za Split i

Dalmaciju, 1992.

10. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997.

11. Rješenje Uprave za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog odjela u Splitu o

stavljanju OŠ „Manuš“ pod preventivnu zaštitu

12. Slobodna Dalmacija, 1. i 2. rujna 1952.g.

13. Split Marulićeva doba, Muzej grada Splita, 2001.

14. Spomenica OŠ „ Bol“

15. Spomenica OŠ „Manuš“

16. Školski vjesnik, 1952.g.,1956.

17. Erdelja, Stojaković, Udžbenik iz povijesti za sedmi razred, Školska

knjiga,2007.

2.) Dodatak: Povijest Manuša

1. Ad basilicas pictas, Konzervatorski odjel u Splitu, Split, 1999.

2. Duplančić, Mletački lavovi u Splitu, Kulturna baština, Godina XIII., br.18,

Split, 1988.

3. Ercegović, Pučka arhitektura starih splitskih predgrađa, Split, 2002.

4. Jelaska, Splitsko polje za turskih vremena, Split, 1985.

5. Kečkemet, Prošlost Splita, Split, 2002.

Page 59: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

59

6. Novak, Povijest Splita II., Split, 1978.

7. Osnovna škola Manuš-Split od 1952.-2002., Split, 2002.

8. Petrić, Pravila bratovštine svetog Roka u Splitu na hrvatskom jeziku,

Čakavska rič, br.1., 1991.

9. Petrić, Bilješke o trima starim splitskim župama (Prilozi povijesti umjetnosti u

Dalmaciji/ urednik Joško Belamarić)- 33 (1992.)

10. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997.

11. Spli'ska grandeca, Split, 1998.

12. Šarac D., Ima Splita do Splita, Slobodna Dalmacija, 20.3.2005.

13. Uvodić, Marko, Libar odabranih proza, Šibenik, 1973.

Page 60: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

60

Zaboravljene riječi splitskog govora:

antika - kultura grčko-rimskog svijeta(…),obuhvaća razdoblje od 8. st . pr. Kr. do 5.

st.

arja - zrak

bacilati - brinuti se

bandire (troglave)-barjak, zastava

baratula, balatura - u arhitekturi primorske kuće ulaz u prvi kat koji vodi s ulice ili iz

dvorišta kao stubište uz vanjski zid

bastion - istaknuti dio bedema u obliku peterokuta;kula tvrđave,grudobran

bašćina - zemljoposjed

bazilika - kršćanska sakralna građevina pravokutnog tlocrta sa 3 uzdužna prostora

(lađe) odijeljene stupovljem

bratimi - pripadnici bratovštine

bratovština - srednjovjekovna zajednica vjernika laika

brnica - suknja

bronzin - brončani kotlić u kojem se kuha nad otvorenom vatrom

crikva - crkva

dekret - pismena odluka ili naredba koja ima zakonsku moć

forca - sila, tjelesna snaga

freska - slika kao dio zida,izrađena vodenim bojama na svježoj žbuci

fumar - dimnjak

gete - cipele

gnjila – vrsta ljepljive zemlje ilovače

itinerar - putni vodič s potrebnim podatcima

kaca - vinogradarska posuda

kantun - ugao sobe

karoca - kolica; -ce - kola na opruge s konjskom zapregom; kočija, fijaker, karuca

kaštradina - sušeno bravlje meso

kolon, kolonatski odnos - zemljoradnik, nadničar,sitni zakupnik

komin - ognjište

komoštre - lanac o koji se vješa posuda u kojoj se kuha na ognjištu

konvikt - odgojni zavod u kojem gojenci imaju stan i hranu

Page 61: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

61

konviktorac - gojenac konvikta

korpet - ženski prsluk, bez rukava, nosio se ispod kurtina pripijen uz tijelo

kunerol - vrsta margarina od kokosa

kurtin- kratki haljetak s rukavima izrađen u crnoj boji. Krojen je uz tijelo od finog

atlasa. Ispod kurtina nosio se prsluk ili korpet bez rukava, dok ga je iznad krasio

svileni bogato dekorirani šudar (marama).

kuverta - dio posteljine, navlaka za poplun

kužina - kuhinja

kvadar, -ri - okvir, slika ,obično svetačka

libar - knjiga

lopiža - lonac od crvene zemlje

luminar - prozor uzdignut nad krovom

lozje - osušena loza

matrikula (bratovštine) - pravilnik

mramor - vrsta kamena

mrci - mrtvi

najskoli - osobito

napa - naprava u obliku lijevka( iznad štednjaka) koja hvata paru ili dim i odvodi ih u

dimnjak

odeon - okrugla zgrada u staroj Ateni za održavanje muzičkih priredbi

omar - odmah

oratorij - soba za molitvu,bogomolja

pitar - posuda za cvijeće

pjat - tanjur

pjete –falde, nabori na suknji ili haljini

pomišće - potkrovlje

ponistra - prozor

posteja - krevet

pot - lončić

potleušica - prizemnica, kolibica, kuća u kojoj je stanovao siromašni svijet

povisma - fino laneno platno modre boje tkanog i četkanog da tkanina postane što

sjajnija

pršurate - fritule

Page 62: POVIJEST ZGRADE OŠ „MANUŠ“ I POVIJEST DJELOVANJA ŠKOLE

62

ramina - kanta

roketa - vatromet

salezijanci - katolički crkveni red

stanjada - velik kotao (bakreni) za kuhanje, pranje robe

škancija - polica

škudela - zdjelica, lončić

škura - prozorski kapak

šotana - podsuknja

šotoskale - spremište ispod stepenica

šufit - tavan, potkrovlje

tišćati- držati

teća - posuda u kojoj se kuha

tolomaši - autonomaši, politička stranka u 19.st. koja se zalagala za autonomiju

Dalmacije

tovar - magarac

traversa - pregača

tremant - ukras u kosi

turanj - tijesak za pravljenje ulja i vina

unjulo - jednosložno

ulisti - ući

u svežo –na pola zatvoreni prozori

užežin - uoči

važ - limenka

ven - nego

veruge - lanci

volat - nadsvođeni prostor koji izgrađenim stambenim prostorom poprečno presijeca

ulice

vonj - miris

zurka ( žurka ) – gornji sloj muške splitske nošnje, kraćim haljecima koji se razlikuju

materijalom, krojem i ukrasom. Uz koporan (kaparan) pojavljuje se paralelno i žurka

(zurka ili surka)