GARY LOVISI The Return of Sherlock Holmes

Gary Lovisi Povratak Sherlock Holmesa

Sadržaj Američka pustolovina Studija zla Pustolovina nestalog detektiva Zloglasna ubojstva Crosbyjevih ili Slučaj krvne odgonetke Američka pustolovina (The American Adventure) Prijevod: Vida Trojak Tijekom godina mnogi moji korespondenti i oni

koji su pratili slučajeve Velikog Detektiva, Sherlocka Holmesa, tražili su od mene da razjasnim istinu koja leži u pozadini umirovljenja mog prijatelja. S 57 godina, Holmes je bio dobra zdravlja i pun snage, te je i dalje bio na vrhuncu svojih sposobnosti; odavno se riješio svojih nedaća s kokainom, a iza sebe je imao mnoštvo uspješno riješenih slučajeva. Zašto se onda tako iznenada povukao nekoliko mjeseci kasnije, 1912. godine?

U pokušaju da stišam katkad vatrena nagañanja kao i razne glasine koje često potpiruju takve razuzdane špekulacije, odlučio sam zapisati točno ono što mi je otkrio Sherlock Holmes. Negdje meñu tim skrivenim tajnama iz ranijih dana, sa samog početka karijere Velikog Detektiva, leže odgovori.

PRVI DIO Ulica Baker Bijaše rana jesenska večer u listopadu 1911.

Sherlock Holmes i ja, kao obično, sjedili smo vidljivo opušteni ispred razbuktale vatre u našim odajama u Ulici Baker. Vani je cijelog dana bila užasna kiša; lijevala je poplava protkana grmljavinom i sijevanjem, no unutra je bilo toplo i ugodno. I veoma tiho. Konzultacije su u zadnje vrijeme bile rijetke i nevažne otkako je uspješno zaključen slučaj Carfax. Nisam bio vidio Holmesa otkako su ga pozvali na sjever i on se upravo sada vratio. Bez neriješenih slučajeva, siguran sam da je trenutni nerad uzrok lošeg raspoloženja mojeg prijatelja. Sjedio je nasuprot meni nepokretan, tih, očigledno obuzet ozbiljnim razmišljanjima, no osjećao sam da ga nešto dublje uznemirava.

U trenucima poput ovog znao sam da ne treba započinjati neobavezan razgovor niti ga ometati u koncentraciji. Stoga sam sjedio u tišini, prelazeći pogledom preko naslova jutarnjeg izdanja Timesa. Nije bilo ničeg zanimljivog sve dok nisam opazio jednu obavijest za koju sam pomislio da bi mogla zainteresirati mog prijatelja, možda ga čak stresti iz njegovog tmurnog raspoloženja i sjete te kišne večeri.

"Čuj, Holmese, evo zanimljivog članka. O glasovitom doktoru Bellu", brzo rekoh. "Sjećaš li ga se? Poznati kirurg i dijagnostičar?"

Holmes me prilično oštro pogledao, ali nije prozborio niti riječi. Tmurno raspoloženje ga je doista snažno držalo, no ja sam bio odlučan u namjeri da vidim mogu li razbiti tu prepreku s nekoliko riječi koje bi ga mogle zaintrigirati i tako možda započeti razgovor.

Odmahnuo sam glavom: "Ovdje kažu da je preminuo. Prije nekoliko dana,

četvrtog u ovom mjesecu, nažalost, žena i sin su mu umrli još prije mnogo godina."

Holmes je primio vijest u tišini, nepomično. Slegnuo sam ramenima. Jasno, nisam poznavao

doktora Bella. Nisam se baš kretao u tako uzvišenim krugovima, ali mnogi iz moje struke čuli su za njega i njegove pionirske načine liječenja. Čak mi se čini da ga je Holmes usput nakratko spomenuo u jednom ili dva slučaja zbog njegovih briljantnih metoda analize i dijagnostike koje su se zrcalile u talentima mog prijatelja u daleko drugačijem području kriminalnih istraga.

"Pa kažem, Holmese ..." započeo sam odsutno, to što je i dalje bio tih natjeralo me da podignem pogled prema njemu, i odjednom su moje oči postale svjedokom najnevjerojatnijeg prizora. Iako je moj prijatelj sjedio nijemo i nepomično - oličenje nekog idola stoičke bezosjećajnosti - nešto se činilo veoma naopako. Pobliže sam se zagledao u njegovo lice i pri treperavom svjetlu zamijetio sam dvije sjajne linije koje su se spuštale niz njegove obraze i reflektirale pri slaboj rasvjeti iz našeg kamina. Sherlock Holmes je ... plakao!

"Moj Bože, Holmese! Što je?" promucao sam, dok mi se iznenañenje miješalo sa sve većom bojazni jer za svih ovih godina koliko ga poznajem nikada nisam vidio svojeg prijatelja u ovakvom stanju. Postajao sam sve zabrinutiji; njegov posvemašnji nedostatak reakcije bio je uznemirujući.

Duboko sam udahnuo, potom iznova blago rekao: "Holmese?" "Johne, napustio je ovaj svijet", rekao mi je

Sherlock Holmes tihim glasom koji je bio utjelovljenje

tuge i nije uopće zvučao kao on. "Bio je najveći čovjek kojeg sam poznavao i najbolji od svih."

"Bell?" upitao sam znatiželjno. "Ti ... poznavao si ga?"

Holmes je polagano kimnuo. "Nisam imao pojma, Holmese. Ja ... veoma mi je

žao", izletjelo mije osjećajući njegovu tugu. "Sad ga više nema", ponovio je tihim šapatom

Holmes. Duboka žalost u njegovom glasu i ozbiljno lice kao da je ispunjavalo našu malenu dnevnu sobu gotovo opipljivim pokrovom tuge. "Moram ti reći da je moj nedavni put na sjever bio do Edinburgha. S obzirom da je Josephova obitelj davno preminula, na meni je bilo da sredim pogreb i nadgrobnu ploču s doličnim natpisom."

Bojim se da nisam znao što bih rekao ne bih li ublažio tugu svog prijatelja ili kako bih reagirao na ove vijesti, no tada je uz dubok uzdah on sam nastavio razgovor.

"Nikada nikome nisam o ovome govorio, Johne", kazao je Sherlock Holmes. "Doktor Bell nije bio samo moj mentor već dobar i povjerljiv prijatelj. Žalovat ću njegov odlazak kao da mi je bio vlastiti brat."

"Nisam imao pojma, Holmese... da ste vas dvojica ..."

Holmes kimne uz nakrivljen osmjeh: "Znamo se odavno, unatrag mnogo godina, čak i

prije našeg poznanstva. Ne samo da smo se poznavali već smo jednom i radili zajedno."

Vani je oluja postajala sve strašnija, grmljavina i sijevanje bile su prikladni suputnici kiši koja je lijevala kao iz kabla u ovu mračnu večer bez mjesečine. Natočio sam još jednu čašu konjaka, velikodušna tri prsta, dok je Holmes pripalio svoju lulu. Njegovo je trenutačno prepuštanje emocijama čini se završilo pa

me sad pogledao nakrivljenog osmjeha, naizgled opet onaj stari.

"A sada ću ti, Johne, ispričati priču koju nisam rekao nikome, o dr. Bellu i meni, i našoj pustolovini", započeo je svojim uobičajenim, snažnim glasom. "Sve što jesam i što sam postao dugujem dobrom doktoru i onome što se dogodilo kad smo otišli u Ameriku."

"Bio si u Americi?" upitao sam iznenañeno. "Davno je to bilo. Tada sam bio mladić od samo

22 godine, u stvari tek sam netom završio fakultet. Bila je jesen 1876. Dobro sam odradio studij, ali sam bio u nedoumici koju bih karijeru odabrao za svoj životni put. Imao sam dobro temeljno znanje o osnovama tadašnje znanosti; meñutim bio sam mlad, emocionalan i prilično naivan u vezi života i ljubavi. Prosvijetlilo me moje druženje s dr. Bellom i njegovim metodama. Rekao mi je da bih trebao postati istražitelj, ili kako se on izrazio, detektiv savjetnik."

"Razumijem", uzvratio sam blago, ali jasno da zasad ništa nisam razumio. "Znači ti i on ste zajedno radili na nekom slučaju u Americi?"

"Ne slučaju ... to je više bila jedna mala pustolovina. Ustvari, dr. Bell je izvorno želio uposliti mog brata, Mycrofta. Nešto je bio načuo o njegovim talentima s obzirom da je upravo bio primljen u državnu službu i za njega se pročulo. Jasno, Mycroft kakav jest, iako je svakako bio počašćen - jer su čak i tada metode dr. Bella privlačile pažnju u odreñenim krugovima - istovremeno bio užasnut pri samoj pomisli na putovanje. I još k tome tako dugo putovanje! Ne, nikako. Mycroft je odmah odbio ponudu."

"Odbio!" kazao je začuñeno Watson. "Da, i to vrlo zdušno, koliko se sjećam", dodao je

Holmes uz sada već tanašni osmjeh, prisjećajući se tako dalekih dogañaja, "tada je Mycroft preporučio ... mene."

DRUGI DIO Doktor Bell, 1876. "Dobro onda, gospodine Holmes", rekao je doktor

Joseph Bell prilično oštro, nimalo ne krijući svoje razočaranje, "ako ne vas, koga da angažiram za svoj zadatak u Americi?"

Mycroft Holmes napućio je usne: "Ma, imam baš čovjeka za vas. Mlad je,

nadobudan, inteligentan i spreman dokazati se. Nitko drugi nego li moj mlañi brat, Sherlock. Baš je završio fakultet i upravo je ono što čovjeku poput vas treba za ovakvu pustolovinu."

"Uistinu?" sumnjičavo je odvratio Bell. "Čini mi se, kad već ne mogu dobiti Holmesa kojeg sam želio, da ću dobiti lošijeg u zamjenu?"

"Preklinjem vas da na to ne gledate tako. Iskreno ću vam reći, ne biste mogli bolje odabrati", odgovorio je sigurno Mycroft. Bellu je dakako preostalo da se u to uvjeri.

Sljedećeg dana je održan sastanak u sobi za posjetitelje u jednom od Mycroftovih centara za društvene aktivnosti, u neobičnoj ustanovi dostojnoj poštovanja po imenu Klub Diogenes. Bijaše to organizacija koja se dičila članovima koje nisu uspjeli pridobiti drugi klubovi u Londonu. Holmes mlañi nikada nije bio tamo, iako se činilo da onaj stariji ovih dana ondje provodi pretjeranu količinu vremena - čak više nego u svom novom stanu u Pali Mallu.

"Uskoro će biti ovdje pa te molim da ostaviš dobar dojam, Sherlock", rekao je upozoravajućim tonom stariji Holmes, "barem poradi mene. Ovo je za tebe velika prilika. Vjerujem da je dr. Bell čovjek koji će uskoro značajno doprinijeti Carstvu."

"Kod tebe je uvijek u pitanju Carstvo, Mycrofte", rekao je mrzovoljno Sherlock. "Osobno me nije briga, radije bih nastavio sa svojim studijem. Znaš da sve što me od njih odvlači smatram dosañivanjem. A ti kažeš da taj čovjek želi da, od svih mjesta, idem s njim u Ameriku?"

"Da, potreban mu je povjerljiv asistent i partner na njegovom putovanju. Pozamašno će te platiti, iskustvo će ti dobro doći - čak bih se usudio reći - u tvojem hobiju koji se odnosi na senzacionalistički tisak, možda čak i... ubojstvo."

Sherlock se pažljivo zagleda u svog brata na spomen te riječi, sada već na oprezu:

"Jesi li rekao 'ubojstvo'?" "Možda Sherlock, situacija je veoma nezgodna, ali

zasad više neću ništa reći. Umjesto toga ću dopustiti dr. Bellu da ti sve ispriča svojim riječima."

"U redu onda", tiho reče Sherlock, sad barem već voljan poslušati što čovjek ima za reći.

Nije prošlo dugo kad je dr. Joseph Bell stigao u sobu za posjetitelje kako bi sreo braću Holmes.

"Ah, dr. Bell, tako mi je drago što vas opet vidim", kazao je Mycroft Holmes srdačno dočekavši svog gosta i toplo mu stisnuo ruku.

Dr. Joseph Bell bijaše mršav i visok čovjek, vitke grañe na kojem se činilo da nema niti trunke viška nepotrebne masnoće.

Imao je duge i osjetljive prste glazbenika. Čelično sive oči posjedovale su oštru usredotočenost; mogle su svjetlucati ispunjene smijehom i uzajamnom povezanošću ili postati pronicljivo hladne. Brada mu je odgovarala šiljastom nosu. Čvrst glas imao mu je tendenciju postati kreštav kad bi se jako uzbudio. Bijaše to vrsta čovjeka koji bi, čim bi ušao u prostoriju, privukao svačiju pažnju pa je takav utisak odmah ostavio i na braću.

"Gospodine Holmes", pozdravio je Bell Mycrofta iako si nije mogao pomoći da mu pogled ne bježi prema mlañem Holmesu koji je stajao u blizini, s nelagodom iščekujući da bude predstavljen. Pažljivo je odmjeravao tog mlañeg Holmesa. Nije se činio nimalo nalik svom starijem bratu. Taj Sherlock Holmes koji je tek završio fakultet imao je zdravo rumeno lice, bijaše visok, krakat, prilično neobičan pa čak i sramežljiv. Stajao je ondje s očiglednom nelagodom i bilo je više nego jasno da ga je na ovaj sastanak primamio njegov utjecajniji brat.

Pa ipak, Bell je kod momka zamijetio nešto sasvim posebno. Njegov izgled, oštroumne i prodorne oči; letjele su posvuda, proučavajući, odmjeravajući, uočavajući sve. Tih momak, ali se činilo da mu ništa ne promiče. No ipak je bio samo mladić, veoma nalik svim mladim momcima njegovih godina, nediscipliniran, možda previše sklon bezbrižnosti mladosti.

Bell je znao za takve, pobjegao mu je gotovo nezamjetan osmjeh jer i sam je u to doba bio takav.

"A ovo je moj brat, Sherlock", rekao je Mycroft konačno predstavivši doktoru mladog čovjeka. Njih su se dvojica rukovala.

"Drago mi je što sam vas upoznao, Sherlock. Čuo sam od Mycrofta mnogo zanimljivih stvari o vama", rekao je dobronamjerno Bell.

"I ja o vama, dr. Bell", rekao je mlañi Holmes mrko pogledavši svog brata.

Bell se otvoreno nasmiješio smjelom momku. "I kako napreduje vaše istraživanje s

hemoglobinom?" Holmes se začuñeno zagleda u Bella: "Kako znate za to?" Bell se zagonetno osmjehne: "Ama, to je elementarno."

"Jesi li mu ti rekao, Mycrofte?" "Niti riječ", uzvratio je stariji brat braneći se. "Elementarno?" upitao je oštro Sherlock. "Kako

to? Molim vas objasnite?" "No, sad, Sherlock ..." umiješao se Mycroft strogo

ga upozorivši. "Ne, Mycrofte, doktor je iznio činjenično stanje i ja

bih volio znati otkud potječu njegove činjenice." Mycroft je uzdahnuo i s očajanjem odmahnuo

glavom, bojeći se da će njegov mlañi brat upropastiti čitav intervju.

Bell se popustljivo osmjehnuo jer je mladić bio pomalo arogantan, ali to mu se kod njega sviñalo, odisao je odlučnošću i inteligencijom.

"Pa, počeo bih s time da vidim dvije kemijske opekotine na vašem kažiprstu, mrlju na palcu i jednu na malom prstu. Takve su vrste da mogu biti uzrokovane samo kemijskom reakcijom s ljudskim epidermom. Na kraju krajeva, ja sam ipak čovjek liječničke struke, mladi gospodine Holmes, i primjećujem takve stvari."

Sherlock se narogušio na riječ "mlad". "Nadalje", nastavio je Bell uz smiješak, "vidim da

ste jutros bili u laboratoriju radeći s krvnim uzorcima. Na vašem desnom rukavu je zanemariva ali ipak primjetna smeña mrlja i jedna točkica je zaostala na vašem vratu, unatoč pomnim pokušajima da se operete prije nego što ste došli na ovaj sastanak. Pretpostavljam da je mrlja od ljudske krvi. Jesam li u pravu?"

Sherlock Holmes gledao je u liječnika razrogačenih očiju. Smetenost pomiješana s čuñenjem i iznenañenjem ocrtavali su mu se na licu.

Mycroft se samo nasmijao, očiju svjetlucavih od uzbuñenja:

"Vrlo dobro, doktore, veoma poučno!"

Mlañi se Holmes pažljivo zagledao u Bella. Odmjerenim je riječima rekao:

"Pokušavao sam otkriti reagens koji bi odredio hemoglobin u životinjskoj krvi."

"Vrijedan cilj", kazao je Bell. "Znači da vaš interes leži u liječničkom pozivu?"

"Ne sasvim, iako smatram da se mnogo toga iz medicinske znanosti podudara s odreñenim poljima mojih interesa", ustvrdio je Holmes.

"Pa sad", brzo se ubacio Mycroft, "ovo je sve zacijelo veoma zanimljivo, no s obzirom da moram nešto hitno obaviti, bojim se da ću vas sad ostaviti. Molim vas ispričajte me i slobodno se poslužite prostorijom kako bi raspravili svoj posao."

Trenutak kasnije Mycroft Holmes je otišao i dvojica muškaraca, okrenuta licem u lice, ostala su sama u sobi.

Dr. Bell je pročistio grlo pripremajući se nešto reći, no mladić je progovorio prvi.

"Rečeno mi je da će vam biti potrebne moje usluge za neki zadatak?"

"To je u osnovi točno", odgovorio je Bell. "Zadatak je, naime, sasvim neslužben."

Tanak, gotovo nezamjetan osmjeh pojavio se na Holmesovim usnama:

"Je li u pitanju umorstvo?" Bellov pogled se trgnuo prema Holmesovom licu,

no mladić nije pokazivao nikakve osjećaje, već jedva primjetno zanimanje, ali je doktor znao da je momak ipak zainteresiran.

"Možda", kazao je. Sjeo je na jedan kraj velikog stola, koji je uz nekoliko stolica bio jedini namještaj u prostoriji. Pokazao je Holmesu da sjedne nasuprot njemu.

"Vjerujem da bi bilo najbolje da krenem od početka."

Mladić je sjeo, opustio se, izvadio lulu i počeo je puniti duhanom. Zatim ju je pripalio i stao strpljivo puckati.

Bell se nasmiješio, mladić je bio hladnokrvan, pomalo neobičan i sramežljiv, ali to je dobro skrivao. Veoma kontroliran, ali ipak jako mlad.

"Vidite, gospodine Holmes ... Sherlock", započeo je sporo Bell, "imam jedan problem. Netko meni veoma drag našao se u nevolji u tuñini i ja sam jedina osoba na koju može računati za pomoć."

"Tko je ta osoba?" "Moja sestra, Diana. Nalazi se daleko u Americi, u

New Yorku da budem precizniji", objasnio je Bell. "A kakav je njezin problem?" "Vidite", objašnjavao je Bell, "veoma volim svoju

sestru koja je starija od mene i uvijek sam se na nju ugledao dok smo bili djeca. Razumijete, ona mi je samo polusestra, od prve očeve žene koja je davno umrla. Diana je uvijek bila crna ovca u obitelji, smiona, impulsivna ... ponešto sklona nevoljama. Otac je se odrekao kad se odlučila za karijeru na pozornici u Londonu. Izgubio sam joj trag kad je otišla u Ameriku. Od smrti moje drage žene, Edith, prije nepune dvije godine, moj mali sinčić Benjamin je u školi, našao sam se sam i željan obiteljskih veza u kojima svi toliko uživamo. Sad sam čuo tu strašnu vijest od Diane da se nalazi u nevolji. Kaže da je muž želi ubiti. Potrebna joj je moja pomoć, a meni vaša."

"A što trebate od mene, doktore?" "Vašu pomoć i društvo na mom putu u Ameriku",

rekao je tiho. "Trebam nekog na koga se mogu osloniti, nekoga kome mogu vjerovati, ali tko treba imati bridak intelekt i nije protivan akciji ako bude potrebno. Sebe osobno smatram dobrim strijelcem. Znate li se služiti revolverom?"

"Sasvim sam dobar s pištoljem."

Bell kratko kimne: "A što se tiče vašeg odabira, morate znati da je

moj prvi izbor bio vaš brat Mycroft." Holmes se blago nasmije: "Koji vas je sasvim jasno odbio!" "Upravo tako", priznao je Bell pomalo osupnut.

"Meñutim, toplo vas je preporučio i sada kad sam vas osobno upoznao, priznajem da nisam razočaran. Nadam se da ćete mi se pridružiti na mojem putovanju u Ameriku. Ja ću, dakako, platiti sve troškove i vaša novčana nagrada će biti više nego primjerena."

Sherlock Holmes zamišljeno protrlja bradu: "Putovanje u Ameriku će me odvesti od mojih

studija nekoliko tjedana, možda i mjeseci..." "Naprotiv", žustro je odvratio Bell, "jer ako mi je

moja metoda zaključivanja išta otkrila o vašem polju zanimanja, mladi gospodine Holmes, ova situacija će se savršeno poklopiti s vašim odabranim poljem studija."

Holmes se oštro nasmije: "A kako, molim vas, dr. Bell, znate koje je moje

odabrano polje, kad ga još nisam izabrao." Sad se Bell nasmije: "To je elementarno, moj dragi gospodine Holmes." Holmes ga oštro pogleda, dopuštajući da mu se

na licu vidi negodovanje. "Vaša budućnost je odabrala vas, moj mladiću",

objasnio je Bell, "i ako sam u pravu - a gotovo uvijek jesam - do kraja našeg putovanja znat ćete koji je vaš put i vidjet ćete ga jasno kao što ga ja vidim."

Holmes kimne: "U redu onda, doktore, kad krećemo?" Bell ga izvijesti da je plan puta već organiziran.

Karte su kupljene i kreću za Ameriku sutra s liverpoolskih dokova na jednom od najnovijih i najbržih parobroda kompanije White Star Line.

TREĆI DIO Na Oceanicu, 1876. "Ovo je uistinu dojmljiv brod", kazao je mladi

Sherlock Holmes dok su šetali palubom golemog parobroda.

Oceanic bijaše prekrasan prekooceanski brod s tri dimnjaka sagrañen ekskluzivno za White Star Line 1870., te bijaše prvi brod koji je luksuzno prevozio putnike na drugu stranu Atlantika. Imao je promenadne palube, pa čak i tekuću vodu s kadama za putnike, u vrijeme dok svi ostali brodovi iste namjene nisu bili ništa više doli skupljih stočnih prijevoznih plovila. Cijena karte od 12 funti tada je bila veoma razumna i 15 čvorova koje je brod mogao postići činilo je putovanje preko oceana brzim, u samo sedam dana.

"Ovo je prethodnik kvartetu ovakvih oceanskih brodova, Sherlock", rekao je Bell s poštovanjem. "Vjerujem da će jednoga dana ovakvi brodovi uvesti sasvim nov način prekooceanske plovidbe."

Šetali su duž luksuzne šetnice Oceanica malo promatrajući užurbane putnike i umirujuće spokojstvo blagih valova Atlantskog oceana. Uzburkano more i kiše od prethodna dva dana konačno su minuli i pružili prvu priliku za uživanje na sunčanoj i mirnoj palubi. Jutro bijaše smireno dok su šetali gledajući svoje suputnike.

Sherlock Holmes se nasmiješi i lagano gurne Bella:

"Ako nikad dosad nisam vidio jednu nedoličnu spodobu, evo jedne sada."

Mimoišli su se s jednim sramotnim starijim tipom koji je polagano šepao uz brodsku ogradu.

"Oh, ne vjerujem da je tako, Sherlock", odvratio je Bell dok su njegove tamne sive oči prelazile po subjektu pažnje njegovog mladog suputnika.

"Kako to mislite?" zapitao je Holmes. "Pa, čovjek je očigledno umirovljeni vojnik", kazao

je Bell, "narednik, rekao bih prema njegovom izgledu. Borio se u Indiji, bez sumnje je bio ranjen u Pobuni i žalosno je odbačen kao i mnogi naši herojski stari veterani. Zaslužuju naše sažaljenje i blagonaklonost, a ne podsmjeh. Sada je u potrazi za novim životom u Americi i ja sam prvi koji ću zapljeskati njegovoj poduzetnosti."

Holmes stane i sumnjičavo se zagleda u liječnika: "Znači poznajete ga!" "Ama, nikada ga prije nisam vidio." "Časna riječ?" "Časna riječ, Sherlock", odvratio je ozbiljno Bell. Holmes sporo odmahne glavom: "Kako onda objašnjavate sve što ste rekli o

njemu? Kako možete znati da su takve stvari točne nagañajući?"

"Ja nikad ne nagañam!" odvratio mu je Bell oštro i očigledno povrijeñeno.

"Nisam vas želio uvrijediti", Holmes se brzo ispravi. "Samo bih volio razumjeti."

"Pa, to je sve sasvim elementarno", jednostavno je odgovorio Bell dok su nastavili šetati. Liječnikovo neprestano ponavljanje riječi 'elementarno' strašno je nerviralo Holmesa.

Bell se nasmiješi mladiću, pa doda: "Sherlock, toliko sam siguran u rezultate svoje

metode kao u to da vi sad stojite preda mnom. Činjenice i dokazi govore mi sasvim jasno da sam u pravu."

"Pa, čovjek se čini prilično otrcan, možda bih trebao pozvati redara da ga makne? Siguran sam da

ne pripada ovdje u prvu klasu", rekao je Holmes, no tada je bolje promislio o svojim riječima kad je zamijetio neodobravanje na licu starijeg muškarca.

"Ja to ne bih učinio, Sherlock. Njemu nije lako pa dok i sam priznajem da ne predstavlja baš najljepšu sliku, sasvim je bezopasan. Ali mladiću, vi ga promatrate s osjećajima i više nego površno, mogao bih dodati. Čineći to, stvarate krivu sliku o njemu. Umjesto toga morate odbaciti emocije i osjećaje, te promatrati samo činjenice. Uočiti detalje. Samo prikupljanjem činjenica i dokaza možete dokučiti istinu. Osjećaji će vas svaki put izdati, moj mladi prijatelju. Pa ipak vidim, da se kao i mnogi vaših godina, prepuštate svojim osjećajima i dojmovima."

"Pjesnici nam govore da ugañamo svojim osjećajima i vjerujemo našim dojmovima", usprotivio se Holmes.

"Pjesnici? Ah, da", kazao je uz cerek Bell, "ali pjesnici su u krivu."

"Kako to možete reći?" "Osjećaji će vas uvijek izdati, upamtite moje

riječi", rekao je Bell još žešće. "I mene samog smatraju sasvim pristojnim pjesnikom i svakako cijenim ljepotu i istinitost poezije i ljudskih osjećaja. Ima u njoj mnogo dobrog, ali i mnogo lošeg, Sherlock. Strast može sasjeći na obje strane. Majka puna ljubavi može kupati svoje dijete ili isto to dijete utopiti u kadi. Vidio sam previše primjera ovog potonjeg. Oči širom otvorene najbolji su put ovih dana, moj prijatelju."

"Pa", kazao je tiho Holmes, "bojim se da se ne slažem."

Bell se lagano, ali popustljivo nasmije: "Dok uživate u opojnom mirisu ruže, nemojte

zanemariti žalac pčele koja se možda u njoj skriva." Holmes zamišljeno kimne glavom, a onda željno

zapita:

"Poučite me svojim metodama. Recite mi još o onom vojniku."

Bell se nasmiješi, sretan što ponovno može preuzeti svoju ulogu učitelja, pogotovo uz ovako voljnog mladog učenika.

"Pa Sherlock, u biti je vrlo jednostavno. Njegova odjeća sadrži dijelove njegove nekadašnje vojne odore, vjerujem da se radi o 46. pješačkoj pukovniji."

"Ah, da, sad vidim oznaku na njegovom pojasu", rekao je tiho Holmes. "Nisam je prije zamijetio, tako je malena."

"U tome i jest bit, Sherlock, uvijek morate zamijetiti malene stvari."

Mladić je kimnuo pogledavši u svog starijeg suputnika u novom svijetlu.

"Recite mi još." "Pa, ako se ne varam, povijest te pukovnije

uključuje činjenicu da je služila tijekom indijske pobune 1857. kad je, nesumnjivo, naš momak zadobio svoju ozljedu. Primjećujete šepanje u desnoj nozi? Čovjek izgleda gotovo dvadeset godina stariji od vremena umirovljenja pa je logično zaključiti da je u penziji otada. Nadalje, očigledno je sam i bez obitelji. Vjerujem da je na putu u Ameriku kako bi počeo svoj život iz početka, kao i mnogi u Novom svijetu. Zašto bi ovakav čovjek inače bio ovdje?"

"Kako znate da nema obitelji?" "Pogledajte ga, njegovu otrcanu odjeću, njegove

loše manire. Niti jedna žena puna ljubavi, ili bilo koja žena, ne bi dopustila da vide njezinog muža u ovakvom stanju. Vidite li negdje ženu? Ne, ovo je usamljeni čovjek, davno odbačen", jednostavno je rekao Bell.

Holmes promisli o tome. "A što je s činjenicom da ste rekli da je bio

narednik?" Bell se nasmije:

"Desni rukav njegove otrcane, stare jakne još uvijek nosi sjene traka koje su davno skinute.'1

Holmes s nevjericom odmahne glavom. Teško je bilo prihvatiti ovo odjedanput. Iznenada on odšeta i hrabro priñe šepajućem čovjeku pa se upusti s njim u kraći razgovor. Kad se Holmes vratio lice mu bijaše pepeljasto, a potom zarumenjeno od uzbuñenja.

"Onda, što sad mislite o mojim metodama?" upitao je Bell svojeg mladog prijatelja.

"Bili ste u pravu u svakom pogledu!" reče Holmes ne mogavši suspregnuti strahopoštovanje u svojem glasu.

"Pa, dobro je znati da dijagnostičke tehnike koje sam razvio za svoju liječničku profesiju imaju širu primjenu", reče Bell kreštavo se nasmijavši. "Zašto i vi ne biste pokušali, Sherlocku?"

"Ja? Oh, ne znam, Doktore. Niti poznajem vaše dijagnostičke tehnike, niti imam strpljenja za detalje."

"Tad učite, mladiću! Promatrajte", strogo će Bell. "Hajde, što je s onom skupinom koja sjedi na palubi u ležaljkama?"

Sherlock Holmes slegne ramenima: "Majka i njezina djeca?" Bell odmahne glavom. "Iznosite očigledno, pogledajte dublje, Sherlocku.

Proučite ih, sakupite činjenice u svojoj glavi, razvrstajte detalje!"

Holmes se podrobnije zagleda u četvorku: "Zanimljivo, majka i njezina djeca, a s njima nema

muža ili oca? Ona je plemenita ..." "Kako to?" ponukao ga je Bell. "Prema njezinoj haljini, odjeći i odjeći njezine

djece." "I njezinom ponašanju?" dodao je Bell. "Da, točno, pa gdje je onda suprug? Mrtav?

Poginuo u vojnoj službi?"

Bell progunña: "Sad nagañate. Pogledajte bolje." "Visi nad malenim dječakom", kazao je Holmes,

promatrajući ih sada pomnije. "Čini se bolestan. Vjerujem da boluje od sušice. Moj Bože ... dječak umire!"

"Da, Sherlocku, to je veoma tužno. Jasno, s obzirom da sam liječnik odmah sam to primijetio. Viñam to veoma često. A sad, što je s mužem?'1

"Žena visokog roda nikada ne bi putovala sama bez dolične muške pratnje", rekao je tiho Holmes. "Znači da mora biti na brodu."

Bell se nasmiješi svojem mladom štićeniku: "Nastavite." "Ne znam, nema dovoljno dokaza da doñem do

valjanog zaključka o mužu", izjavio je oprezno Holmes. Bellov kreštavi glas se veselo začuo: "Točno! Što se radi kad smo suočeni s

nedostatkom činjenica i dokaza?" Sad se Sherlock Holmes nasmiješio: "Potražimo ih." "Moj dječače, bili biste izvrstan liječnik!" kazao je

ponosno Bell. Sherlock Holmes je uživao u komplimentu. Dok su hodali, Bell je nadodao: "Jasno, ovo nije egzaktna znanost, Sherlock, ali

moje metode pružaju mjesto od kuda započeti svaku dijagnozu ili istragu. Stoga, priznavši da nemamo činjenice, što zaključujete o mužu?"

Holmes je zanijemio, razmišljajući. U tišinu su obišli brodski pramac.

"Bliska obitelj, voljena žena i djeca, i bolesni dječačić", započeo je tiho i zamišljeno Holmes. "Nisam siguran, ali moja najbolja pretpostavka je ..."

"Nikad nemojte pretpostavljati, Sherlocku. Načinite dijagnozu izdvajajući činjenice koje su vam dostupne."

Holmes kimne: "Posvañali su se oko dječaka koji umire?"

"Možda, čini se vjerojatno", ustanovio je Bell. "Primjećujem napetost i suze na njezinom licu zbog sina, no jeste li zamijetili kako neprestano pogledava preko ramena kao da očekuje nekoga. Pa ipak ne iščekuje smireno kao da čeka muža da im se pridruži, već zabrinuto, žudeći da im se pridruži. Svañali su se."

Holmes pažljivo pogleda prema Bellu, zatim je pogledom prešao po ostalim putnicima na palubi i onda je opet uputio oštar, prodoran pogled Bellu.

"Što sada proučavate?" upitao ga je Bell. "Vas", jednostavno je odgovorio Holmes. "Mene?" "I o tome kako su vaše metode veoma precizne." "I što ste odlučili?" upitao je Bell. "Da bi se mogle pokazati veoma korisnima u

mojem poslu." Bellove pronicave oči zasjaše i on se osmjehne s

ponosom: "Hvala vam, Sherlock." Holmes duboko izdahne i upravo je htio odgovoriti

kad je njihovu pažnju privukao čovjek koji je vikao, a pokazalo se da se radi o brodskom časniku.

"Doktore Bell!" Bijaše to krupni redar, Thorson, koji je trčao drvenom palubom prema njima. Čovjek je ostao bez daha i očito je bio bijesan.

"Ovdje sam, gospodin Thorsone", zavikao je Bell. "Što je?"

"Potrebni ste ovaj čas!" povikao je čovjek, a onda stišavši glas oprezno dodao: "Dogodila se strašna nezgoda. Jedan čovjek je mrtav!"

"Povedi nas, dobri čovječe", kazao je Bell i požurio zajedno s Holmesom hitro za njim.

Kad su stigli do gornje razine broda, u hodniku ih je dočekao ozbiljni kapetan Charles Morrow.

"Gadna stvar, i to na mojem brodu. Hvala vam što ste došli, doktore."

"Što je?" upitao je Bell. "Tamo, unutra", pokazao je Morrow prema

obližnjoj brodskoj kabini čija su vrata bila otvorena i Bell uñe.

"Ime mu je John Martin, Jenki koji se vraćao u Ameriku. Objesio se."

Bell i Holmes stupe u kabinu i pažljivo priñu tijelu koje je visjelo odozgo sa instalacije.

"Niti jedan od njih nije ništa dotaknuo, ali su obojica stajala i napeto kao opčinjeni promatrala tijelo. Remen je bio zakačen za luster i omotan čovjeku oko vrata. Visio je opušteno, očigledno mrtav, nježno se njišući u ritmu broda.

"Jackson ga je pronašao", objasnio je Morrow, pokazujući prema stjuardu koji je nervozno stajao iza njega.

"Istina, i kakav je to šok bio, moram vam reći", ubacio se Jackson. "Skoro sam na licu mjesta izbacio objed i onda sam odmah otrčao obavijestiti kapetana."

"Dobro si učinio, momče", kazao je Morrow. "White Star ne želi da se ovakve stvari pročuju. Samoubojstvo na brodu je loše za posao."

Kapetan Morrow mahne redaru: "Molim vas spustite ga dolje, gospodine

Thorsone." "Ne, čekajte!" odjednom je poviknuo Bell,

pogledavši Holmesa tražeći potporu. "Mislim da bismo trebali pregledati tijelo."

Holmes potvrdno kimne: "Dakako, doktor je u pravu."

Potom se Bell bacio na posao pregledavanja trupla iz različitih kutova, a zatim i ostatka kabine. Izvadio je veliko povećalo i još pomnije proučio tijelo, nakon toga pod i na kraju je stao na stolicu i pogledao pojas oko mrtvačeva vrata. Holmes ga je napeto promatrao.

"Uistinu, dr. Bell!" protestirao je Morrow čije je strpljenje dolazilo kraju. "Ovo je sve veoma neumjesno."

"Još koji trenutak, molim vas, kapetane", odvratio je Bell iako je više zazvučalo kao nareñenje i kapetan nevoljko kimne pristajući. Morrow je promatrao liječnika i njegovog pomoćnika kako proučavaju truplo koje je visjelo ispred njih. Kad su bili zadovoljni onim što su vidjeli, Bell pogleda Holmesa: "Jeste li spremni, Sherlock?"

Holmes kimne. "U redu, kapetane, sad ga možete spustiti, ali

oprezno i neka ga vaši ljudi polože ondje na stol. Želim ga pogledati izbliza."

Kapetan Morrow izda naredbu i Thorson, uz pomoć Jacksona i još jednog muškarca spustiše Johna Martina i položiše njegovo tijelo na kratki stol za ručanje.

Sada se Bell bacio na posao, odradivši poman pregled tijela kao i čovjekove odjeće, dok ga je mladi Holmes pozorno promatrao.

"Sherlock, doñite ovamo i pogledajte ovo", kazao je Bell vidljivo uzbuñen.

Kad se Holmes primaknuo, Bell primi mladića za ruku i stavi mu je ispod mrtvačeve glave, točno na potiljak. Mjesto bijaše prekriveno Martinovom dugom, crnom kosom.

"Primjećujete li išta?" upitao je Bell. Holmes kimne, raširivši oči od iznenañenja.

"Mokro je. Ne mnogo, sasvim malo, ali je vlažno. Krv?"

"Da, ali ne toliko da bi se zamijetilo bez pobližeg pregleda", odvratio je Bell.

Sherlock Holmes pogleda liječnika pa opet u tijelo na stolu. Lice kapetana Morrowa je plamtjelo i on brzo naredi svojim ljudima da izañu iz prostorije. Kad su otišli zatvorio je vrata i zagledao se u Bella i njegovog mladog pomoćnika.

"Što ovo znači?" želio je znati. Bell je samo promrmljao, pregledavajući oprezno

Martinove oči i lice, te potom izjavio: "Ovaj čovjek je udaren u potiljak. Udarac je bio

tako jak da ga je trenutno ubio." "Nemoguće!" izlanuo je kapetan Morrow. "Ovaj se

čovjek očigledno objesio, to je samoubojstvo i tako će biti zavedeno u brodskom dnevniku."

"Čovjek je udaren i gotovo odmah je preminuo", ustrajao je Bell. "Potom je obješen kako bi izgledalo kao samoubojstvo."

"Jasno je da je gospodin Martin ubijen", dodao je Sherlock Holmes.

"Ovo je neviñeno!" povikao je sad Morrow, užasnut. "Kažem vam da je samoubojstvo. Ne mogu dopustiti da se čuje jedna riječ o ovome, to bi značilo grozan skandal."

"Ono što je više skandalozno, kapetane Morrow, je to što odbijate priznati da meñu posadom imate ubojicu kojeg treba privesti zbog njegovog zločina prije nego ubije ponovno. Razmislite o tome", reče Bell svojim kreštavim glasom koji je bio ispunjen samopouzdanjem.

Holmes se znatiželjno zagledao u svog prijatelja: "Zašto mislite da je ubojica član posade?" Bell je naizgled zanemario pitanje, te umjesto toga

rekao:

"Ako bi kapetan pozvao unutra gospodina Jacksona rado ću vam demonstrirati."

Kapetan Morrow se zapjenio; već je odvagivao posljedice takvog skandala na svoju karijeru u White Staru.

"Pozovite čovjeka!" zatražio je Bell. Kapetan nevoljko poñe do vrata, otvori i pozove

Jacksona da uñe u kabinu. Kad je ušao, dr. Bell ga pozove: "Kažete da ste otkrili gospodin Martina kako visi

kad ste došli obaviti svoje dužnosti poslužitelja?" "Tako je", odvratio je Jackson ukočeno. "I kažete da je bio mrtav kad ste ušli u kabinu?"

ponovno ga Bell upita. Šetao je oko njega proučavajući pozorno poslužitelja pronicavim očima.

"Tako je, lijepo sam vam rekao", kazao je Jackson postajući živčan od Bellova prodorna pogleda.

"Odakle vam onda, ako smijem pitati, ovo!" Kad je Bell izustio te riječi, gurnuo je ruku u čovjekovu jaknu i izvadio zlatan sat.

"To je moj sat!" povikao je Jackson pokušavajući ga zgrabiti, ali Bell je bio previše brz za njega, te ga je držao izvan njegova domašaja.

Holmes je ostao nijem, ali je gledao u sat kao da se pojavio uz pomoć čarolije.

Jackson je poblijedio tresući se sad od straha. Bell preda lijep i vrijedan sat kapetanu Morrowu.

"Vjerujem, ako proučite ovaj sat, da ćete otkriti kako pripada ubijenom čovjeku."

Morrow ga okrene: "Ama, tako je, Martinovo ime je ugravirano na

poleñinu i čak piše 'Poklonjeno gospodin Johnu Martinu za dvadeset godina vrijedne službe'."

"Ne!" povikao je Jackson.

"Gospodine Thorsone, uhitite ovog čovjeka!" naredio je kapetan i Jacksona je ubrzo uhvatio krupni redar.

"Kako ste znali?" upita Holmes liječnika. "Jednom kad sam ustanovio da je čovjek doista

ubijen bilo je sasvim jednostavno razlučiti ubojicu temeljeno na činjenicama", kazao je Bell namignuvši mladome Holmesu.

Promatrali su dok je redar Thorson odvodio stjuarda Jacksona niz hodnik u pritvor.

"Htio sam reći, kako ste znali?" ustrajao je Holmes.

"Sve je stvar dostupnosti", objasnio je Bell. "Amerikanac koji putuje sam, nikoga na brodu ne poznaje, onda njegov osobni stjuard mora biti glavni osumnjičeni."

"Obećao mi je platit tim satom!" blebnuo je Jackson iz hodnika kabine."Bio mi je dužan preko stotinu funti."

"Kockanje?" upitao je Holmes. "Upravo tako", odvratio je Bell. "E pa, kapetane,

sad imate svog čovjeka i umorstvo je riješeno." Kapetan Morrow polako kimne, iako nije bio

nimalo sretan. "Ubojstvo na mom brodu, to je još gore nego što

sam mislio, i to od ruke mojeg člana posade. Ovo će izazvati veliki skandal kad pristanemo kući u Liverpoolu."

"Ne bojte se, kapetane Morrow", tješio gaje Bell. "Ubojica je priveden i pravda je zadovoljena. Nitko od brodske kompanije White Star ne može tražiti više od toga."

Morrow napusti prostoriju zamislivši se duboko nad tim riječima.

"Onda, doktore", kazao je Holmes kad su ostali sami, "odgovorite mi sad na ono pitanje. Kako ste znali za sat?"

"To je zbilja sitnica", odgovorio je Bell. "Kad smo pregledavali tijelo, nisam mogao pronaći muškarčev sat iako je lanac bio ondje. Pomislio sam kako je to neobično. Tražio sam po kabini, čak i na podu, ali ga nisam mogao pronaći. Nisam ga uspio naći ni u njegovoj odjeći. Stoga sam znao da nedostaje jer ga je netko zacijelo uzeo. To me samo podsjetilo da moram otkriti tko. Stjuard Jackson bio je logični osumnjičenik, a grba u džepu njegove jakne to mi je potvrdila."

"Pretpostavljam, doktore, da ćete sada reći kako je to sve sasvim elementarno?" rekao je Holmes uz lagan osmjeh.

"Ama da, bih, Sherlock." Holmes se nasmije: "Bili biste izvanredan detektiv." "Ne bih", meko odgovori Bell, "iako medicina nije

toliko različita od detektivskog posla, više volim rješavati probleme dok je žrtva još uvijek živa. Vi, meñutim, imate smisla za to i vjerujem da biste trebali krenuti tim putem."

ČETVRTI DIO Amerika, 1876. "New York, Sherlock! Pogledajte ga samo!"

promucao je uzbuñeno Bell kad su se iskrcali s broda na West Side doku. "Amerika!"

Amerika je slavila svoju stogodišnjicu, ali 1876. mlada nacija nije bila raspoložena za slavlje koje je pomutio krvavi Custerov masakr na Zapadu samo tri mjeseca ranije. Tragični dogañaj odigrao se točno na dan roñenja nacije. Dnevne novine bile su ispunjene vijestima o lovu vojske za divljim Indijancima koji su za to bili odgovorni, dok je ovaj istočnjački grad nastavio sa životom kao i uvijek, obilujući poslovima i trgovinom. S preko milijun stanovnika, New York je bio velik i svjetski kao i London. I isto tako opasan.

"E pa, evo nas i uskoro ćete upoznati moju sestru Dianu. Svidjet će vam se, Sherlock. Neobično je inteligentna i veoma privlačna", kazao je Bell pun ponosa.

"Gdje ćemo je pronaći?" pitao je Holmes. "Na pozornici, gdje drugdje?" odgovorio je Bell.

"Požurimo sada, unajmit ćemo taksi i odvesti se do Criteriona. To je glazbeni teatar i jedina njezina adresa koju imam."

Holmes nije odgovorio, ali je izraz na njegovom licu pokazivao naznaku odbojnosti jer je Bellova sestra povezana s takvom ustanovom.

"Nemojte biti previše oštri u osuñivanju, mladiću", dodao je Bell dok su ulazili u taksi i davali vozaču željenu adresu. "Moja se sestra morala izboriti za sebe u teškom i okrutnom svijetu. Siguran sam da se morala snalaziti u onome što bismo mi smatrali doličnim ponašanjem za jednu mladu damu, ali njezina krepost je besprijekorna. "

"Dakako", odgovorio je Holmes, nije imao želju povrijediti liječnikov ponos niti blistavu sliku koju je gajio prema svojoj sestri.

Putem je mladi Holmes upitao Bella što će ondje činiti.

"Ni sam nisam siguran, Sherlock", odvratio je zamišljeno Bell. "Primio sam samo jedan telegram od

Diane. U šifriranoj poruci me preklinjala da odmah doñem jer je u smrtnoj opasnosti od svog muža. Nisam niti bio svjestan toga da je udana, nismo ostali u vezi otkako je prije mnogo godina otišla u Ameriku. Meñutim, poznajem Dianu, i ona takvu poruku ne bi poslala olako. Nisam se čuo s njom nakon te jedne poruke."

Sherlock Holmes se zavali u sjedalu, nijem i duboko zamišljen. Taksi je bučno nastavio po popločenim ulicama.

"Znam o čemu razmišljate, Sherlock", dodao je blago Bell. "Zašto bih ostavio sve i prešao Atlantik na osnovu takve površne informacije? Pa, poznajem Dianu, ako ona kaže da joj je potrebna moja pomoć i da se radi o životu i smrti, onda takav zahtjev ne shvaćam olako."

"A što je sa mnom?" upita Holmes. "Znao sam da bi bilo najbolje kad bih putovao s

pouzdanim pratiteljem i to onim koji će mi znati čuvati leña ako se poduhvat ispostavi opasnim."

"Ja nisam tjelohranitelj", kazao je Holmes. Bell sa smiješkom kimne: "Jasno da niste, samo sam mislio da je pametno

putovati s nekim kome vjerujem." Holmes zadovoljno kimne. Uskoro se taksi zaustavio na njihovom odredištu i

oni se nañu na širokom nogostupu prikladno nazvanom Broadway (engl.-širok put) kojim su nastavili prema golemoj zgradi na kojoj je velikim upadljivim slovima pisalo Teatar Criterion.

Holmes je bio začuñen grañevinom, čak je i Bell ostao blago iznenañen veličinom zgrade. Lijepa grañevina od cigle zauzimala je cijelu četvrt i činila se središtem svih vrsta aktivnosti, ukusnih i neukusnih.

Bell krene prema pročelju zgrade.

"Evo me za minutu", kazao je ulazeći unutra. Nekoliko trenutaka kasnije izašao je sa smiješkom na licu. "Imamo sreće, ona je ovdje, u svojoj svlačionici."

Jedan od vratara poveo je dvojicu muškaraca iza pozornice. Ove večeri nije bilo predstave, ali je unutra ipak bilo prisutno mnogo ljudi, onih odjevenih u kostime za probu, kao i onih koji su se onuda samo motali. Mjesto je bilo živo, s pregršt lijepih žena i dobro odjevenih mladih ljudi koji su priželjkivali njihovu pažnju.

"Ovdje je ona", rekao je vratar vodeći ih u stražnji dio kazališta i pokazao prema crvenim vratima sa zlatnom zvijezdom okačenom po sredini. "Ima mnogo obožavatelja, stoga se nemojte previše nadati."

Mračan izraz zavladao je na Bellovom licu na ovakvu ne baš prikrivenu uvredu pristojnosti i moralu njegove sestre. Holmes dade vrataru dva novčića i brzo ga otpravi.

"Neotesanog li čovjeka", promrmljao je Bell, s nadom da se svi Jenkiji neće pokazati tako bezobraznima, no raspoloženje mu se odmah popravilo iz razloga što će konačno nakon toliko godina vidjeti svoju sestru. Nježno je pokucao na Dianina vrata.

Nije bilo odgovora. Pokucao je još jednom snažnije. "Odlazite!" povikao je iznutra jak ženski glas. "Diana! Diana, to sam ja, tvoj brat Joseph. Došao

sam čak iz Engleske kako si tražila", kazao je Bell otvarajući vrata i ulazeći unutra.

Diana Strickland pogleda dvojicu muškaraca koji su tako drsko ušli u njezinu svlačionicu. Isprva se njezin bijesni pogled pretvorio u srdžbu, ali onda se brzo smekšao shvativši tko je jedan od njih.

"Josephe?" zapanjeno je uzviknula, pritrčavši bratu. "Jesi li to uistinu ti?"

"Da, Diana", odvratio je blago Bell kad su se njih dvoje zagrlili ispunjeni osjećajima zbog kojih je Holmes nakratko iskusio ljubomoru. Jer Diana Strickland bijaše čudesna žena izvanredne ljepote i na vrhuncu života. Holmes je od njezine pojave ostao bez daha i kad su njezine oči kratko zasjale prema njemu, učinilo mu se kao da se od tog pogleda topi. Zarumenio se kad mu se nasmiješila, nakon čega je svu svoju pažnju posvetila bratu.

Sherlock Holmes duboko udahne promatrajući tu krasnu ženu. Nikada prije nije vidio stvorenje tako puno života, iz nje su izbijali apsolutno blještavilo i senzualna energija.

"Oh, Josephe", zaplakala je bratu. "Jesi li to uistinu ti? Nakon toliko vremena."

"Da, Diana, došli smo čim smo prije mogli", dodao je Bell držeći svoju sestru u naručju.

Naposljetku se pobliže zagledala u pratitelja svog brata i toplo se nasmiješila:

"A tko je ovaj zgodni mladi gospodin?" "Ja sam Sherlock Holmes." "Sherlock je moj dragocjeni asistent i suputnik,

Diana", objasnio je Bell. "Imali smo nevjerojatno putovanje o kojem ću ti sve kasnije ispričati, ali sada želimo čuti o tvojim nevoljama i kako ti možemo pomoći."

Diana odmahne glavom u vidljivom očajanju, uzimajući si trenutak da sabere misli.

"Oh Josephe, nisam te trebala kontaktirati. Bojim se da sam se uplela u užasnu situaciju koja može samo loše završiti."

"Možeš slobodno govoriti pred Sherlockom", ponukao ju je Bell. "Bezuvjetno mu vjerujem."

Holmes ugodno iznenañen pogleda Bella. "Ne znam kako bih vam to rekla", započela je

Diana. "Znam da ćete ti i gospodin Holmes zbog ovoga

misliti sve najgore o meni i možda zaslužujem svu zlu sudbinu koja me je zadesila."

"Dopusti da mi presudimo oko toga", blago je rekao Bell.

"Zašto ne biste počeli od početka, gospoño Strickland", predložio je Holmes.

Sestra Josepha Bella se nasmiješi i kimne: "Dakako, to bi bilo najbolje, gospodin Holmese.

Upravo ste me nazvali gospoñom Strickland i otuda izviru svi moji problemi. A sad ću vam reći da se tamna sjenka nadvila nad moj život otkako sam upoznala tog čovjeka."

"Tog čovjeka?" zapitao je Holmes. "Vašeg muža?" "Da, mojeg muža Ruperta Stricklanda. Vidite, on

je veoma bogat, iz plemenite obitelji i oni me svi strastveno mrze. Iako me Rupert obožavao, ubrzo nakon vjenčanja se promijenio; odjednom je tražio da napustim pozornicu. Žestoko smo se oko toga posvañali i otada je to meñu nama kamen spoticaja."

"Pa", ponudio je Holmes, "ne možete ga zbog toga kriviti. Samo želi da žena koja nosi njegovo prezime bude prava supruga."

"Ali gospodin Holmese", strogo će Diana, "Rupert je znao za moj posao na pozornici i da sam glumica ovdje u Criterionu. Srčano je podupirao moju karijeru i bio je moj najveći obožavatelj. Nikad nije propuštao predstave, te je jedan od razloga što sam pristala na njegovu prošnju bio taj, jer je obećao da će mi dopustiti da se nastavim baviti svojim zanimanjem glumice."

"Ali, uistinu, Diana!" prosvjedovao je Bell. "Ne možeš biti ozbiljna. Sada si udata žena i trebala bi se povinovati željama svojeg supruga. Zacijelo si svjesna nedolične strane svoje profesije? Pa te 'žene s pozornice' često nisu ništa više od običnih ... prostitutki."

"Zar tako misliš o meni, Josephe?" "Jasno da ne!" zarumenio se Bell jer mu je čitav

razgovor bio veoma neugodan. Holmes pročisti grlo: "Vjerujem da je vaš brat želio reći da morate

priznati da vaša profesija ima odreñen nedoličan aspekt u javnosti - kod onih koji ne znaju drugačije."

Dianin bijes se smekša: "Da, gospodin Holmes, ima takvih nedoličnih

osoba, ali uvjeravam vas da nismo svi takvi." "Jasno da niste", kazao je Holmes uz smješak. "E pa onda", nastavio je Bell, "u čemu je problem?

Tvoj telegram je bio dosta nejasan i nedostajali su mu detalji."

"Moj telegram? Primio si samo jedan?" Bell kimne. "Josephe, poslala sam ti tri telegrama i pet, ne,

šest pisama tijekom mnogih tjedana opisujući ti situaciju", rekla je Diana dok joj je taman oblak smračio lice. "Nisam bila svjesna da se njegov novac i utjecaj protežu i na telegrafski ured i Poštu Sjedinjenih Država."

Bell i Holmes su čekali. "Dobro onda", rekla je, "našla sam se u prilično

nezavidnoj situaciji." "Recite nam sad sve", kazao je Holmes. "Ništa

nemojte ispustiti." Diana kimne. "Moj život još kod kuće nije bio lagan, Joseph

može tome posvjedočiti. Moj otac me izopćio, te me se odrekao zbog mojeg zanimanja i nakon što je majka umrla odlučila sam otići u Ameriku i početi iz početka. Ovdje u New Yorku sam našla što sam tražila, malenu ali jaku kazališnu kulturu u kojoj mi je bilo dopušteno pjevati i glumiti u različitim predstavama. Mnoge od njih bile su prilično razuzdane i priznajem da se na

mnoge djevojke vrši pritisak kako bi zabavljale važne muškarce, ali ja nikada nisam popustila. Sve dok nisam upoznala Ruperta. On je mlad i zgodan, a nije škodilo ni to što je bogat. I najbolje od svega je bilo to što ga nikad nije smetao moj posao na pozornici - do nedavno. Sumnjam da se to dogodilo zahvaljujući pritisku njegove obitelji. Oduvijek su bili protiv nas, oduvijek su ga pokušavali odvući od mene. Mrze me i prijete da će ga zbog mene razbaštiniti."

"Pa, što želite da mi učinimo u vezi toga, gospoño Strickland? Mi teško da smo stručnjaci za bračne veze ..." kazao je Holmes.

"Možda ako ja porazgovaram s tim Rupertom?" ponudio se Bell.

"Otišlo je mnogo dalje od toga, dragi brate", tužno će Diana. "Vidiš, razvod nije opcija za takvu obitelj i ja se sada bojim ... znam da me Rupert pokušava ubiti."

U prostoriji je nastala posvemašnja tišina. Holmes i Bell pogledaše jedan u drugoga i potom natrag prema Diani.

"To je ozbiljna optužba, gospoño Strickland", rekao je Holmes.

"Diana, kako znaš?" upitao je Bell. "Dogañaji se brzo odvijaju, gospodo. Rupert je već

bio uhićen i pušten uz jamčevinu. Pretpostavljam da sada živi na obiteljskom imanju u Southamptonu, ili u svom hotelskom apartmanu."

"Uhićen?" pitao je Bell. "Da, prije mjesec dana je platio dvojici muškaraca

koji su došli ovamo u kazalište. Pojavili su se ispred vrata svlačionice s cvijećem kao i mnogi obožavatelji dama koje ovdje rade. Zatražili su da me vide i nakon što su podmitili jednog od radnika kako bi ušli unutra, provalili su u moju svlačionicu i pokušali me zadaviti. Da nije bilo redatelja i Burta, jednog od radnika, ubili bi me. Ja sam se uspjela izvući i dvojica napadača su

zadržana dok nije stigla policija. Kasnije sam čula da su dvojica muškaraca tijekom ispitivanja u lokalnoj policijskoj postaji priznala kako ih je moj muž unajmio da me ubiju."

Holmes i Bell oprezno su razmotrili tu informaciju.

Bell se razbjesnio. "Ta životinja!" progunñao je. Sherlock Holmes je izvana djelovao manje

uzbuñeno, no iznutra su mu osjećaji proključali. Kako bi itko mogao poželjeti smrt ovako krasne žene?

"Kako sad stvari stoje?" konačno je upitao Bell. "Jasno da je Rupert sve porekao i obitelj mu je

priskočila u pomoć. Pokušali su me podmititi prilično velikom svotom ne bih li odbacila optužbu", rekla je Diana prelazeći pogledom sa svog brata prema Holmesu. "Vidite, još uvijek smo u braku. Prema zakonu ove države, iako je dosta liberalan, žena nema puno više prava od obične imovine. Prije jedva deset godina u ovoj se zemlji vodio krvavi rat kako bi se ukinulo ropstvo, ali bojim se da žene nikad nisu bile uzete u obzir. A udana žena je najčvršće vezana zakonom i običajima. Ne mogu svjedočiti protiv svojeg muža i ne mogu se od njega rastati. Nisam imala izbora nego odustati od optužbe i nadala se da će me ostaviti na miru."

Sherlock Holmes odmahne glavom zbog takve nepravde.

"Ovo je veoma loše", zarežao je Bell. "Ali bojim se da to nije najgore od svega, dragi moj

brate", tiho je rekla Diana. "Vidiš, susrela sam se s Rupertom prije jedva dva tjedna kad je došao u moju sobu u pansionu gospoñe Shay.

Ona vodi čistu kuću za pristojne mlade dame i ja sam si ondje unajmila sobu nakon što sam ga bila prisiljena napustiti, bojeći se za vlastiti život.

Zahtijevao je da se vratim kući i budem poslušna žena. Odbila sam. Tada se zakleo, ako mu se ne vratim, da će me radije vidjeti mrtvu. Bojim se da se nemam kome obratiti, nikoga tko bi mi pomogao. Policija na to gleda kao na privatnu stvar izmeñu muža i žene. Obiteljski problem u koji se ne žele miješati sve dok se, kako oni kažu, ne počini stvarni zločin."

"Ali stoje s dvojicom ubojica koje je na vas poslao vaš muž?" upitao je Holmes.

Diana se nasmiješi: "Znala sam da ćete se usredotočiti na njih,

Sherlock. Mogu li vas zvati Sherlock? Dvojica muškaraca su promijenila svoj iskaz. Njihova nova priča je takva da sam ih ja izazvala opscenim ponašanjem u želji za seksualnom vezom. Ne mogu zamisliti što im je dalo takvu ideju. Optužili su me da sam ih okrala i da su samo pokušavali doći do svojeg novca. To bi značilo veliki skandal za kazalište pa sam bila prisiljena odustati od svih optužbi ako i oni odustanu od svojih. Tada ih je policija pustila i tako sada stoje stvari."

"Pa to je strašna nepravda!" rekao je Holmes. "I sada znate, Josephe, Sherlock. Život mi je u

opasnosti od vlastitog muža i nema ničega čime bih ga mogla zaustaviti. Sve dok se ne počini zločin, s truplom - mojim - policija ne želi ni čuti za problem. Ne želim čekati da se dogodi taj fatalni trenutak."

Nakon toga nije bilo mnogo toga za reći. Bell i Sherlock otpratili su Dianu natrag do njezine sobe kod gospoñe Shays i potom se uputili u svoje sobe u hotelu Union Square.

Kad se našao u svojoj sobi, Bell zapita svojeg mladog prijatelja:

"Onda, Sherlock? što mislite? Što možemo učiniti da bismo joj pomogli?"

Holmes podigne pogled:

"Nisam baš siguran." "Pa, ja ću kao prvo posjetiti tog njezinog muža

odmah ujutro", izjavio je Bell. "Diana mi je dala adresu njegovog hotela."

Holmes potvrdno kimne: "A što mislite o svemu što nam je ispričala?" "Strašno, Sherlock, strašno da je moja slatka

sestra pala u ruke takvom čudovištu", kazao je Bell dok mu se na licu opet nazirao gnjev. "Pretpostavljam da ste primijetili stare modrice na njezinom obrazu i ramenu?"

Holmes kimne: "Mislio sam da nije primjereno da ih spomenem, s

obzirom da nije ni ona." "Da, i ja sam pomislio isto iako me veoma

razljutilo", rekao je gnjevno Bell. "Primijetio sam i više od toga kad smo se zagrlili, mogao sam osjetiti nešto što se činilo kao otekline na njezinim leñima. Kažem vam, Sherlocku, ona životinja je zlostavljala moju slatku sestru i zbog toga će platiti."

"Polako, doktore", upozorio je Holmes, "najprije moramo razgovarati s mužem. Moramo poslušati i njegovu stranu priče, a ja bih volio vidjeti kakva je vrsta čovjeka."

"Dobro znam kakav je to čovjek, Sherlock", Bell je sada već mucao od bijesa.

Holmes je samo pušio lulu i razmišljao o draženoj Diani Strickland. Još je bilo rano pa su se Holmes i Bell odjenuli i izveli Dianu na večeru. Bijaše to krasna večer uz dobru hranu i društvo, a Bellova sestra je šarmirala obojicu muškaraca. Mladi gospodin Holmes je otkrio kako je ostao sasvim očaran njezinom ljepotom i osobnošću.

Sljedećeg su jutra Bell i Holmes unajmili kočiju na dva kotača koja ih je odvezla do veoma otmjenog hotela na Petoj aveniji na Manhattanu kako bi

porazgovarali s Rupertom Stricklandom. Otkrili su da imaju sreće kad im je vratar rekao da je gospodin Strickland uistinu u svojim prostorijama. Nakon što je poslužitelj poslan gore, rečeno im je da će ih gospodin Strickland primiti. Zauzimao je apartman na petom katu.

Bella i Holmesa poslužitelj je uveo u novotariju koja je upravo postala modernom u New Yorku, Otisovo dizalo na parni pogon. Proces im je opisan kao okomita željeznica s postajama na svakom katu zgrade.

"Uñite, gospodo, to je sada jako popularno!" rekao je momak uvodeći ih u drvenu kabinu.

"Nevjerojatan izum!" uzviknuo je Bell proučavajući neobičnu napravu kad su se vrata zatvorila, a on i Holmes su se počeli uspinjati prema petome katu.

"Čuo sam da se prva ovakva naprava trenutno koristi na jednom drugom mjestu u gradu, u zgradi telegrafa Western Union. Priča se da dizalo ide do samog devetog kata na vrhu zgrade", kazao je Holmes.

"E pa onda se moramo potruditi da se u njemu povezemo prije nego naše putovanje ovdje završi, Sherlock", rekao je Bell postajući ozbiljniji, "ali sada imamo posao koji moramo obaviti."

Otkrili su da je Rupert Strickland visok, mršav i mlad čovjek tamne kose i s poput olovke tankim brčićima. Bio je odjeven u jutarnji ogrtač, pušio je cigaretu i odisao izvještačenom otmjenošću. Crni sluga doveo je dvojicu posjetitelja pred njega.

"Bell, Holmes", kazao je. "Drago mi je što sam vas upoznao. Došli ste izdaleka koliko sam shvatio. Čak iz Londona."

"Edinburgha", ispravio gaje Bell. Dvojica su se muškaraca rukovali, ali je atmosfera bila napeta i zategnuta.

"Pa sad ste ovdje, ali iz kojeg razloga?" smiono je upitao Amerikanac.

"Iz kojeg razloga?" izlanuo je Bell jedva vjerujući drskosti nitkova. "Kako bih zaštitio svoju dragu sestru od takvih kao što ste vi!"

Strickland se uistinu nasmijao: "E ta vam je dobra, gospodine. Zaista dobra! A tko

će mene zaštititi od takvih kao što je ona?" Primjedba je uhvatila Holmesa i Bella nespremne,

ali iz sasvim drugih razloga. Dok se Bell pjenio zbog onog što je smatrao

nevjerojatnom drskošću, Holmes se brzo snašao i zapitao:

"Čini mi se da imate sasvim drugačiju priču od one koju smo čuli od vaše žene?"

"Itekako", ponudio im je objašnjenje Strickland američkom otvorenošću. "Reći ću vam živu istinu, a to je da toj ženi ne treba vjerovati niti jednu jedinu riječ. Lijepa je kao grijeh, ali prava vještica, zla skroz na skroz."

"Neću samo stajati i slušati kako vrijeñate moju sestru", promucao je Bell, očigledno se pokušavajući svladati. "Došao sam ovamo razgovarati kao jedan gospodin s drugim kako biste ostavili moju sestru na miru i kako je više ne biste ozlijedili."

"Ja ozlijedio nju? Strickland se nasmije hinjenom iznenañenošću. "Ova je dobra."

Bell je trenutačno ostao bez teksta i zbunjen; pokušavao je ne dopustiti svom gnjevu da ga svlada uslijed posvemašnjeg bezobraznika tog zločinca. Iako nije bio nasilan čovjek, Bell se iznenadio koliko je želio udariti tog momka. U tom je trenutku osjetio Holmesovu ruku na ramenu i osjećaj ga je minuo.

Prije nego što je Bell uspio izustiti išta drugog, Holmes se brzo ubacio:

"Gospodine Strickland, jeste li unajmili dvojicu muškaraca da ubiju vašu ženu?"

"Znači, čuli ste za to", odgovorio je ovaj tiho. "Ne, jasno da nisam. Nisam pokušao dati ubiti Dianu."

"Znači, niječete!" zahtijevao je Bell. "Više nego snažno, doktore Bell!" Holmes nadoda: "Mogli bismo pronaći te ljudi i ispitati ih ..." "Ako ih uspijete naći", rekao je Strickland s

podsmjehom. "Ako? Mislim da biste se trebali izjasniti", strogo

je rekao Bell. "Ono što želim reći", objasnio je Strickland, "jest

to da ih nećete naći jer ih je Diana zacijelo otpravila. Vjerojatno su sada opet u Five Pointsu. Vidite, to su njezini ljudi. Bojim se da mi je obitelj bila u pravu vezano za moj odabir žene, na moju veliku žalost. Diana je pustolovka u potrazi za novcem. Zakačila se za mene kako bi se domogla mog nasljedstva i gotovo, je uspjela. Bojim se da je to jedini razlog zbog kojeg me je zavela i oženila."

"Ona je zavela vas!" reče Bell sad već neobuzdano. "Razumijem", dodao je Holmes uz smiješak.

"Znači da se niste zanimali za nju?" Strickland se osmjehne: "Da, jasno da jesam, svojevremeno. To priznajem.

Ona je krasna žena i kad nešto time želi postići može biti veoma šarmantna. I dalje smo oženjeni, ali živimo odvojeno."

"Da, znamo. Morala vas je napustiti, pobjeći od vaših zavjera", rekao je Bell.

Strickland odmahne glavom. "Doktore, bojim se da sam ja taj koji je ostavio

«nju«." Bell je bezizražajno zurio u njega, na njegovom je

licu ogorčenje bilo sve očitije.

Holmes brzo progovori: "A što je s njezinom karijerom na pozornici?" "Istina,, trebala ju je napustiti nakon što se

vjenčamo", rekao je Strickland. "Mislio sam da je tako i učinila jer je obećala, ali je u tom svijetu uspostavila neke kontakte koje nije željela izgubiti. Bojim se da su previše utjecali na nju."

Holmes odmahne glavom. Bell se zagleda od jednog čovjeka do drugog, a

potom natrag do muža svoje sestre. Činilo se da ga taj čovjek vuče za nos.

"Ne vjerujem vam! Nimalo, gospodine!" kazao je Bell svojim uzbuñenim kreštavim glasom. "Vi ste prljavi lažac!"

Stricklandove oči se zažare od uvrede. Odjednom njegova stisnuta šaka poleti prema Bellovom licu - ali isto tako je iznenada u pola zamaha zaustavi čvrsti stisak ruke Sherlocka Holmesa.

"Nasilje vam s nama nije potrebno", rekao je Holmes snažno držeći čovjeka na odstojanju.

Kad Strickland više nije pokazivao znakove nasilja, Holmes mu pusti ruku.

"Nisam ga uistinu mislio udariti", ponudio je Strickland slabu ispriku Holmesu.

"Bla!" otpuhnuo je Bell bijesno i sad sasvim ozlojeñeno. "Baš kao što ne biste ozlijedili niti moju sestru!"

Ovo ih nigdje nije vodilo. Ne samo da čovjek nije ništa priznao; činio se najprirodnijim lažljivcem koji je ikad živio na Božjoj zelenoj Zemlji. To što je njegova sestra bila udana za čovjeka s tako divljom naravi još je više zabrinulo Bella za Dianinu sigurnost.

Našli su se u slijepoj ulici i uskoro Bell i Holmes poñoše. Spuštali su se dizalom dolje prema hotelskom predvorju, obojica duboko zamišljena. Holmes je

mogao vidjeti bijes na Bellovom licu, ali i sve veću zabrinutost za sigurnost svoje sestre.

"Djelujete uznemireno, doktore", rekao je meko Holmes.

"Jasno da sam uznemiren", odvratio je Bell tihim glasom, "taj čovjek je zao i prefrigani vrag, te opasan kao bijesan pas. Više nego ikad strepim za Dianinu sigurnost. Bila je u pravu što me pozvala ovamo, Sherlock, udana je za čudovište."

Sherlock Holmes je za sebe zadržao svoje misli. "I Sherlock, momče, želio bih vam se zahvaliti za

ono što ste ondje učinili. Nisam ni shvatio što slijedi. Imate oštar instinkt. Vjerujem da takav imaju samo najbolji policijski detektivi."

Holmes kimne, ali ga je Stricklandovo nasilje previše zabrinulo da bi mogao cijeniti liječnikov kompliment.

Izašli su iz dizala i hotela kako bi uhvatili taksi koji će ih odvesti natrag do njihovih soba. Bell putem zatraži od vozača da stane pred Criterionom.

"Mislim da bismo trebali porazgovarati s nekim unutar kazališta, da vidimo što možemo iskopati o Stricklandu", rekao je Bell.

"To je dobra ideja", kazao je Holmes. "Ako nemate ništa protiv, najprije bih volio porazgovarati s vašom sestrom. Imam nekoliko pitanja oko kojih bi mi mogla pomoći."

Kad su stigli do kazališta, svaki se uputio svojim putem, Bell da porazgovara s osobljem i radnicima, a Holmes u svlačionicu Diane Strickland.

Lagano je pokucao na zatvorena vrata. "Uñite, Sherlock", zazvao ga je iznutra veoma

ženstven glas. Neznatni osmjeh zatitrao je na Holmesovim

usnama dok je polako otvarao vrata i ušao u

svlačionicu gdje je ugledao oličenje ljupkosti koja mu je gotovo oduzela dah.

"Očekivali ste me?" znatiželjno je pitao Holmes. "Drago mi je što ste ovdje bez Josepha", rekla je

Diana. "Željela sam razgovarati s vama, vidjeti vas opet, nasamo."

Sherlock Holmes uñe u prostoriju, lutajući pogledom po licu i tijelu Diane Strickland. Sjedila je za stolićem pred golemim pozlaćenim ogledalom. Bila je odjevena u bijelu čipkastu haljinu, njemu okrenuta leñima dok je marljivo češljala svoju gustu dugu crvenu kosu. Činila je to polako, gotovo lijeno, dugim senzualnim pokretima koje je mladi čovjek smatrao posve zamamnim.

Sherlock Holmes je bio opčinjen. Duboko je udahnuo kad se Diana naglo okrenula prema njemu. Dopustila je da joj se sjajan osmjeh otme s napućenih crvenih usana i mladić si nije mogao pomoći da se previše uzbuñeno ne osmjehne kao kakav školarac. Diana je bila sve što je ikada sanjao ili želio u žene. Mladić je stajao pun strahopoštovanja, zaboravivši na trenutak i razlog zbog kojeg ju je došao vidjeti.

"Jeste li Joseph i vi razgovarali s Rupertom?" upitala je blago.

"Da, prije niti sat vremena." "Sigurna sam da vam je ispričao svakojake ružne

stvari o meni, Sherlock." "Ne, samo što je njegova strana priče drugačija",

reče Holmes dok su se njegove oči čudile njezinoj puti nalik na alabaster, bujnim grudima koje su se nadimale kako je disala i sjajnoj privlačnosti njezinih dubokih plavih očiju. Čovjek bi se mogao izgubiti u tim očima. Tiho je dodao: "Obično je tako kad se muž i žena razdvoje."

"Priñite, Sherlock", rekla je laganim glasom, primamljiva držanja. "Sjednite kraj mene i recite mi što Joseph misli."

Holmes je bio više nego sretan udovoljiti njezinom zahtjevu i podijeliti s njom divan ispred toaletnog stolića. Osjetio je kako mu je srce brže zakucalo kad je sjeo kraj nje. Blizina njihovih tijela proizvodila je toplinu koja kao da se medu njima povećavala.

"Vaš je brat veoma uznemiren ovom situacijom", kazao je Holmes ne znajući baš što bi sad rekao, ili što se od njega očekuje. "Boji se za vašu sigurnost... kao i ja."

"Oh, Sherlock, tako ste slatki", rekla je dodajući, "znači vjeruje mojoj priči?"

"Sasvim." Diana se okrene kako bi pogledala Holmesa,

napućenih usana i očiju usmjerenih njegovima: "A vi Sherlock, vjerujete li mi vi?" "Zar vam je važno da vjerujem?" "Više nego što si možete zamisliti", odvratila je. "Onda da, Diana, vjerujem vam", rekao je Holmes

zagledan u duboko plavetnilo njezinih očiju, osjećajući njezinu blizinu kraj sebe. Usuñuje li se staviti svoju ruku oko njezina vrata i privući te sočne usne svojima? Vrućina je kipjela u njemu, strast je ključala kao vatra. Sherlock Holmes je bio iznenañen tim osjećajem, šokiran koliko bi mu bilo lako odbaciti sva ograničenja koja mu nameće džentlmenski kodeks ponašanja i prepustiti se divljoj raskalašenosti. Diana je u njemu izazivala takve osjećaje, a on je istovremeno u njima uživao i bojao ih se.

Kao da mu čita misli, Diana odjednom ustane i odmakne se od njega.

"To je veoma lijepo čuti, Sherlock. No, što vi i moj brat namjeravate poduzeti u vezi svega toga?"

Holmesov ljubavnički plan je ispario dok ju je promatrao kako se odmiče od njega.

"Učiniti?" zapitao je znatiželjno. "Kako biste me zaštitili od tog čudovišta",

odvratila je. Holmes nije razmišljao toliko unaprijed, pa opsuje

samog sebe jer je budala. Trebao je učiniti nešto čime će pridobiti Dianu, stoga je sada razmišljao o njezinom pitanju. Očigledno je da Strickland neće ništa pokušati dok su on i Bell ovdje. Meñutim, jednom kad napuste New York i vrate se u Englesku, Diana će se ponovno naći u opasnosti. Rješenje je, dakle, bilo jednostavno; Diana se s njima mora vratiti u Englesku. Tada će biti sigurna i izvan domašaja divljeg bijesa i osvete svog muža. Tako joj je sada i rekao.

Diana to nije dobro primila. "Mislim da ne, Sherlock", rekla je oštro, čak

nepopustljivo. "Ne idem u Englesku. Možda jednog dana, ali ne sada."

"Pa, ne možete ostati u New Yorku, ovdje je previše opasno za vas", kazao je Holmes. "A mi ne možemo ostati ovdje i štititi vas zauvijek."

Diana ga pogleda sa značajnim smiješkom: "Dragi Sherlock, doista vam je stalo do mene, zar

ne?" Holmes je izgledao povrijeñeno: "Jasno, Diana." "Tada morate uvjeriti Josepha da

učini nešto kako bi mi pomogao." "Pomogao vam? Kako?" "Zaštitivši me od Ruperta", rekla je meko.

"Pobrinuti se da me više nikada ne može ozlijediti." Na trenutak je zbunjeni izraz prešao licem mladog

čovjeka. Što je uistinu ona tražila od njega? Štoviše, razumio je značenje njezinih riječi, ali ne i da, od svih ljudi, takvo što potekne od nje.

Tada mu je Diana prišla i polako ovila ruke oko njegovog vrata privukavši njegove usne k svojima. Bilo je kao stoje Sherlock oduvijek zamišljao da će biti. Ljubili su se dugo i strasno prije nego stoje ona odjednom prekinula kontakt.

"Ajme meni", rekla je, "Ne znam što me obuzelo da to učinim. Tako mi je žao ..."

"Meni nije ..." brzo je odgovorio Holmes. "Pa, samo sam ... oh, Sherlock, osjećam vezu

meñu nama. Osjećate li je i vi? Tako je snažna, posve me obuzela. Ne bismo se trebali odupirati tim osjećajima."

"Da, Diana, i ja je osjećam." Potom se opet odmaknula od njega: "Možda se ne bismo smjeli ... spetljati? To bi samo

zakompliciralo situaciju." "Ne, Diana, i sami ste rekli da se ne bismo smjeli

odupirati tim osjećajima", začuo se Holmes kako izgovara na glas iako mu je unutarnji glas govorio drugačije.

Diana se nasmiješi: "Joseph će uskoro biti ovdje i ne želim da nas vidi

ovako. Doñite kasnije, večeras nakon moje zadnje predstave u uličicu gdje je stražnji ulaz."

Holmes podigne pogled ne mogavši prikriti razočarenje.

"Razvedrite se, dragi Sherlocku", rekla je uz obećavajuće namigivanje, "provest ćemo noćas dovoljno vremena zajedno. Ne zaboravite, pričekajte me u uličici gdje je stražnji ulaz i donesite mi cvijeće, Sherlock. Djevojke vole kad im zgodan muškarac donese cvijeće. A sada idite, dragi."

Sherlock Holmes je izašao iz Dianine svlačionice i krenuo niz hodnik iza pozornice kao u grozničavoj izmaglici. Ljubav i požuda pomiješali su mu se u umu, a Diana je bila nagrada. Činjenica da je ona udana

žena bijaše odavno zaboravljena, kao i to da je ona sestra njegovog prijatelja i mentora. Zaboravljena bijahu i pitanja koja joj je želio postaviti nakon njihovog ranijeg susreta s njezinim mužem.

Holmes potraži doktora Bella, ali mu jedan scenski radnik reče da je odavno otišao iz kazališta pa je mladić sam odšetao do hotela, dok su mu se u glavi kovitlali osjećaji kakve nikada prije nije iskusio. Osjećaji s kojima se još manje znao nositi. Sve što je mogao bilo je brojati sate do kraja Dianinog večerašnjeg nastupa kada će je ponovno vidjeti.

Bell nije bio u svojoj hotelskoj sobi kad se Holmes vratio. Liječnik je došao nekoliko sati kasnije i njih su dvojica otišli u jedan otmjeni newyorški restoran na večeru i razmjenu bilješki.

Delmonico je bio poznat u New Yorku još od 1825. Imao je reputaciju mjesta gdje se može najfinije i najotmjenije večerati, te se činilo da može konkurirati najboljem što London može ponuditi. Prije je bio smješten na Wall Streetu, a nešto ranije ove godine najpoznatiji newyorški restoran otvorio je svoja vrata na novoj lokaciji na križanju 14. ulice i Pete avenije. Holmes je čak razmišljao o tome da napravi rezervaciju i jedan dan odvede ondje Dianu na oproštajnu večeru prije nego što se vrate natrag u Englesku, ali to tada nije spomenuo doktoru Bellu.

"Onda, jeste li razgovarali s mojom sestrom?" upitao je Bell svojeg mladog pomoćnika. "Kako se ona drži?"

"Prilično dobro s obzirom na okolnosti. Želi našu pomoć i strahuje da bi Strickland mogao uskoro nešto pokušati", rekao je Holmes skrivajući osjećaje u svom glasu.

"Da, dobro je što je zabrinuta", rekao je Bell. Tada se zagledao u svojeg mladog prijatelja i ogorčeno

odmahnuo glavom. "Jednostavno to ne razumijem, neke stvari mi nemaju smisla."

"Takoñer sam se danas malo raspitao kod osoblja u kazalištu. Ne samo kod radnika, nego i meñu glumicama i inspicijenta, i svi su mi ispričali istu priču o tom Rupertu."

"Da je opasan čovjek opake naravi." "Da, tako mi je potvrñeno." "Tako je. No, to svakako odgovara slici koju nam

je Diana opisala", rekao je Bell. "Jasno", rekao je Holmes tiho bez mnogo

uvjerenja. "Ali nešto vas muči?" upitao je Bell. "Ne znam. Možda je ovako nešto previše za mene i

više u rangu vaših metoda, ali sve mi se čini nekako previše savršeno. Nimalo mi se ne sviña taj Rupert i nesumnjivo ima divlju narav, ali imam neki dosadan osjećaj da je sve nekako veoma stručno osmišljeno."

"Shvaćate li što implicirate?" reče Bell iznenañen Sherlockovim riječima. "Zacijelo je onako kako je Diana rekla, dokazi tako ukazuju."

Holmes brzo kimne: "Dakako, doktore." "Sherlock?" Holmes blagonaklono pogleda svog prijatelja

pokušavajući ga razumjeti. "Vaša sestra je dražesna, talentirana i pametna.

Mislim da je nevjerojatna žena. U pravu ste, moramo učiniti sve što možemo kako bi joj pomogli u ovom trenutku kad joj je potrebno", kazao je Holmes s obnovljenom energijom, svaka sumnja koju je imao sad je nestala.

"Upravo tako, Sherlock, dobro ste to rekli, moj momče", odvratio je Bell. Tada je s iskrom u očima pobliže pogledao svog mladog pomoćnika i kao da je po prvi put nešto primijetio. "A vidim da je nešto njezine čarolije ostavilo traga i na vama."

Sherlock Holmes se zarumenio; Bell se samo osmjehnuo i dobronamjerno nasmijao.

Dvojica muškaraca nastavila su s jelom. Čikaški goveñi odrezak bio je mekan i ukusan. Kad su završili s glavnim jelom, opustili su se uz odličan konjak i počeli razgovarati o svojim planovima u budućnosti.

"Jasno, nikako joj se ne smije dopustiti da ostane u New Yorku", izjavio je Holmes.

"Ne", složio se Bell. "Mora se vratiti s nama u Englesku, ili Edinburgh."

"Dotaknuo sam se te teme danas s njom i jasno mi je dala do znanja da se ne želi uskoro vratiti u Englesku. Bojim se da nam se neće pridružiti na povratku kući."

Bell uzdahne; "Oduvijek je bila jako tvrdoglava djevojka i

siguran sam da se to nije ublažilo kad je postala žena." "Kako ćemo je onda uvjeriti da poñe s nama?"

upitao je Holmes, dok je u glavi već razmišljao o ugodnom putovanju kući u Dianinom društvu. "Ne može ostati ovdje u New Yorku i ne možemo je štititi svake minute. Siguran sam da se Strickland suzdržava sve dok smo mi ovdje, ali ne možemo ostati vječno u New Yorku."

"Da", priznao je Bell. "Bojim se da će Strickland, kad jednom krenemo kući, slobodno djelovati. Tada će zasigurno ubiti moju jadnu sestru."

Sherlock Holmes je kimnuo, lica mračna i namrgoñena.

"Moramo je uvjeriti da napusti New York." "Možda bih je mogao nagovoriti", predložio je Bell,

ali u njegovim riječima je bilo malo vjere. Dobro je poznavao svoju sestru, pa nije imao velikih očekivanja u uspjeh.

Te je večeri Diana bila zaposlena u kazalištu pa je Bell ostao u svojoj sobi proučavajući Američki

liječnički časopis. Holmes se izvukao iz njegovog društva rekavši da navečer ide pogledati predstavu.

"U Criterion?" upitao je Bell uz vragolasto namigivanje.

Holmes nije odgovorio, ali je rumenilo koje je oblilo mladićevo lice kazalo starijem muškarcu sve što je trebao znati.

"Pozdravite Dianu, Sherlock. I Sherlock?" "Da?" "Moja sestra je posve zamamno stvorenje, ali ja si

ne bih dopustio da postanem previše sklon njezinom šarmu."

Na putu prema Criterionu mladić je kupio buket cvijeća od jednog od brojnih prodavača na ulici. Tucet crvenih ruža sigurno će mu pomoći na putu k Dianinom srcu. Njegov hod prema kazalištu bijaše veseo, neopterećen, kretnje mladog zaljubljenog čovjeka.

Te je večeri Criterion bio blistav i šarolik s mnoštvom svjetala i raznobojnih zastavica. Ulaz je bio nakrcan i sve je vrvjelo od džentlmena koji su izlazili iz kazališta. Sherlock Holmes se brzo zaputio u pokrajnju uličicu. Na kraju se nalazio stražnji ulaz koji je bio otvoren, a svjetlo iznutra obasjavalo je okolno područje.

Mladi pomoćnik dr. Bella ostao je iznenañen što ta uličica u ovo kasno doba nije uopće bila prazna. U stvari, ondje se nalazila malena skupina od pola tuceta dobro odjevenih muškaraca od kojih je svaki držao buket baš kao i on.

Kad se Sherlock Holmes primaknuo bliže grupi pobliže ih je osmotrio. Neki su bili stariji, neki mlañi, ali su svi očigledno bili dobro stojeći ili iz bogatih obitelji. Svi su bili besprijekorno odjeveni. Promatrao je kako su dočekivali razne mlade dame iz kazališta koje su maloprije nastupile na pozornici Criteriona.

Žene su izlazile uzbuñeno razgovarajući i odjevene za živahne večeri u gradu. Svaka se pridružila jednom od muškaraca koji su čekali i uskoro su nestali. Sve se odigralo tako brzo, sve je bilo unaprijed smišljeno i isplanirano da se trenutak kasnije Holmes našao sam.

"Hej, Johnny, dečko? Koga čekaš za 'pokupit'?" Holmes je mislio daje sam, ali sada je ugledao

dječaka kako sjedi na jednoj kutiji, nesumnjivo je to bio dežurni vratar stražnjeg ulaza.

"Kako si me to nazvao?" oštro je upitao Holmes, znao je da je žrtva prostog američkog slenga i nije mu se nimalo svidjelo kako je zvučalo.

"Nazvao sam te Johnny", odvratio je dječak drsko uz posprdan smijeh. "Još jedan Johnny na stražnjem ulazu koji je došao vidjeti ženske. Onda, koga čekaš? Sve su dosad otišle i ja mislim da nemaš sreće."

"Dianu Strickland", odgovorio je Holmes. "Oh, samu Princezu!" dječak se znalački

nasmijao. "Takve kao što je ona nećeš osvojiti samo cvijećem ..."

"Bezobrazni lopove!" zarežao je Holmes na dječaka.

Mladac se samo nasmijao: "Odavno je otišla, gospon, sa svojim prijateljem

profesorom." Sherlock Holmes zagleda se natrag u dječaka: "Ona nije ... ovdje?" "Otišla je prije sat vremena, vidio sam je." "Trebao sam se s njom ovdje sastati, imali smo

dogovor nakon predstave", rekao je tiho Holmes, više sebi nego dječaku. Odjednom mu je vrućina oblila lice i on se osjeti kao budala. Crvene ruže koje je tako ponosno držao u rukama sada su postale barjak njegove gluposti.

"Imaš li djevojku, mladi prijatelju?" upita Holmes dječaka.

"Naravno", drsko odvrati ovaj. "Clarissu Wells iz ulice Warren."

"Dobro", Holmes mu pruži buket ruža, "onda ovo daj njoj." Prije nego što je dječak uspio prozboriti i riječ, mladi, dobro odjeveni džentlmen tutnuo mu je buket cvijeća i nestao iz uličice.

Te je noći Sherlock Holmes sam hodao usamljenim ulicama New Yorka. Glava mu je bila puna oprečnih misli koje su uistinu činile loše društvo. Osjećaji su mu bili ranjeni, strast potpirena i osjećaji povrijeñeni. Zašto mu je to učinila? Dogovorila je sastanak i onda otišla s drugim muškarcem! Osjećao se užasno. Analitički dio njegovog uma bio je istinski začuñen količinom boli koju mu je to izazivalo. Želio je da može o tome porazgovarati s Mycroftom, zacijelo bi njegov stariji, svjetski brat znao što učiniti u takvom slučaju.

"Sigurno je zaboravila na naš dogovor", začuo je Holmes samoga sebe, hvatajući se za slamke. Hodao je mračnim, usamljenim ulicama polako kao u transu. "To je zacijelo to! Možda se dogodilo nešto izvanredno ili je sastanak s tim profesorom bio važan? Zaboravila je sasvim na 'nas', ali sam siguran da će biti jako uznemirena i da će joj biti žao kad je podsjetim."

No ipak, nešto ga je podbadalo duboko u njegovom mladom srcu, tanašni glasić kojeg nije mogao utišati, ali kojeg si je dosad uspijevao objasniti.

"Gdje ste sinoć bili?" upitao ga je Bell kad su se idućeg jutra našli na doručku. Znao je da je njegov mladi pomoćnik bio odsutan veći dio noći. "Zabrinuo sam se. Čuo sam da ovaj grad po mraku može biti veoma opasan."

"Bio sam u šetnji", rekao je oprezno Holmes. "Čitave noći?"

"Razmišljao sam", odvratio je Holmes i Bell je mogao osjetiti bol u glasu svojeg mladog prijatelja pa ga više ništa nije pitao.

"I ja sam razmišljao, Sherlock", priznao je Bell mijenjajući sada temu. "U stvari, učinio sam mnogo više. Pošao sam danas rano ujutro do sobe moje sestre kod gospoñe Shay kako bih s njom porazgovarao. Nikada nećete pretpostaviti koga sam ondje vidio."

"Profesora?" izletjelo je Holmesu. "Profesora? Ne, ne profesora, bio je to Strickland." "Zbilja?" Holmes sada reče iznenañeno unatoč

svojem mračnom raspoloženju. "Za jedan par u čiji su odnos upletene optužbe za

pokušaj ubojstva činili su se kao da se vole. Promatrao sam Dianu kako je Ruperta poljubila na odlasku, čuo sam je kako mu govori da ga jako voli."

Mračan oblak prešao je licem mladog Sherlocka, nije riječima odgovorio na tu vijest, nije uspio. Bell zamijeti namrgoñeni izraz svojeg prijatelja.

"Moji su osjećaji isti", izjavio je Bell. "Nešto ovdje nije u redu."

Holmes kimne: "Mislim da moramo razgovarati sa Stricklandom i

izvući iz njega istinu." Bell je taman htio odgovoriti kad se začulo glasno

kucanje na vratima. Bell otvori i ugleda hotelskog poslužitelja na ulazu i iza njega momka u radnom odijelu. Holmes ga prepozna iz Criteriona.

Poslužitelj se makne s puta i onaj drugi momak reče:

"Molim vas oprostite, gospodine, ali jeste li vi doktor Bell?"

"Da, ja sam Bell", nestrpljivo će liječnik. "Pa, mene je poslao gospodin Jacobs iz Criteriona.

Rekao je da odmah odem po vas. Dogodila se strašna nesreća. Desilo se ubojstvo."

Bell pogleda užasnuto Holmesa, obojica su se bojala izustiti ono što im je palo na pamet. Bell brzo izrekne:

"Znaš li tko?" "Ne, gospodine", nervozno je odgovorio dečko. "Pa je li bila žena?" oštro upita Holmes. "Ne znam, gospodine, nisam bio ondje. Gospodin

Jacobs mi je rekao da otrčim i odmah vas dovedem. Samo znam da se dogodilo u svlačionici gospoñe Strickland."

Bell prigušeno opsuje: "Moj Bože, konačno je to učinio, Sherlock!" Holmes ne reče ni riječ, ali mu se duša utapala u

moru mračnog očajanja. Bell i Holmes pohitali su u Criterion gdje ih je

dočekao gospodin Jacobs, ravnatelj koji ih je brzo poveo iza pozornice. Sve je bilo u kaosu i policija je bila posvuda.

"Znao sam da biste željeli da vas odmah pozovem."

Bell kimne, mračna sjeta mu zakrije lice na ravnateljeve riječi dok su on i Holmes zašli za ugao i žurno ušli u Dianinu svlačionicu.

Na podu je ležao Rupert Strickland s rupom od metka na prsima. Bilo je očigledno da je mrtav. Diana Strickland je plakala za svojim toaletnim stolićem, okružena dvojicom muškaraca koji su izgledali kao detektivi newyorške policije.

Doktor Bell odahne s olakšanjem kad je vidio da mu je sestra živa. Potom je prišao Stricklandu; nakon kratkog pregleda proglasio ga je mrtvim. U meñuvremenu je Holmes odmah prišao Diani i pokušao je utješiti. Osjetio se poraženo kad je shvatio da je jedva zamijetila njegovu prisutnost. Dvojica detektiva dovršavala su svoje ispitivanje.

"Diana!" povikao je Holmes pokušavajući privući njezinu pažnju, no ona ga je i dalje zanemarivala.

"Oh, Josephe, pomozi mi!" zaplakala je čim je ugledala svojeg brata.

"Što se ovdje dogodilo?" uspaničeno je zapitao Bell. Brat i sestra su se dugo zagrlili. Još je uvijek jecala kad su se odvojili i kad je napokon ugledala Holmesa pa zagrlila i njega: "Oh, Sherlock."

"Što se dogodilo, Diana?" brzo je upitao Sherlock. "Oh, bilo je strašno. Bojim se da sam za sve ja

kriva, načinila sam groznu pogrešku", zaplakala je. Stariji detektiv je rekao kako je zadovoljan

Dianinim objašnjenjem dogañaja i zapitao tko su pridošlice. Kazala mu je. Detektiv je kimnuo i rekao da će kasnije možda biti ispitana na sudu, ali svjedoci su potvrdili njezinu priču te je stoga bila slobodna.

"Hvala vam", promucala je Diana dok su dvojica detektiva napuštala prostoriju.

Bell i Holmes su stajali spremni i nestrpljivi kako bi čuli objašnjenje.

"Oh, Josephe, bilo je strašno. Sherlock, ne smijete misliti loše o meni", zamucalaje, sada opet plačući. Bell ju je pokušao umiriti. Sherlock joj je donio čašu vode iz obližnjeg vrča. Zahvalno i brzo je popila, a zatim se činilo kao da se pribrala.

"Reci mi što se ovdje dogodilo", ustrajao je Bell. Diana kimne, duboko udahnuvši kako bi sabrala

misli. "Uopće ne mogu pojmiti kako je sve završilo ovako

naopako. Rupert me kontaktirao preko jednog svojeg prijatelja, profesora u posjeti, koji ga je uvjerio da bi se trebao pokušati sa mnom pomiriti. Taj me profesor sinoć posjetio i uvjerio me da primim Ruperta. Sherlock, znam da ste razočarani, ali se nadam da razumijete kako sam morala prihvatiti ovu zadnju priliku da spasim svoj brak. Rupert je moj muž. Znam

da me voli i ja ... mislila sam kako i ja volim njega. Profesor me odveo da se sastanem s Rupertom i mi smo se susreli na neutralnom terenu, poznatom restoranu po imenu Delmonico."

Holmes negdje duboko u sebi osjeti žalac. "Sama si se našla s Rupertom? Je li to bilo

pametno?" zapitao je Bell. "Možda nije, ali sjedili smo zajedno, jeli i

razgovarali i nakon nekog vremena činilo se kao da su nevolje meñu nama nestale i završile. Vidite, pomirili smo se. Josephe, stvari su konačno izgledale svijetlo nakon toliko mraka. Rupert je došao sa mnom u moju sobu iako gospoda Shay to nikada ne bi dopustila da je znala, no bili smo diskretni. Na kraju krajeva, oženjeni smo ... i proveo je noć sa mnom. Bilo je kao na ... drugom medenom mjesecu."

Bell kimne, a Holmes ostane nijem, izvana smiren, ali saznanje ga je iznutra razdiralo.

"Doista sam mislila da ćemo ponovno biti zajedno i da je konačno sve dobro izmeñu nas. Ujutro sam ga otpravila samo s ljubavlju u srcu", rekla je Diana.

Bell se okrene k Holmesu i uhvati njegov pogled, svaka sumnja sada je nestala kad je shvatio što je rano ujutro vidio ispred kuće gospoñe Shay.

Tada je Diana opet započela: "Ali ubrzo je sve krenulo naopako, Josephe. Zbog

njegove ljubomore. Rupertov gnjev i žestina ne mogu se obuzdati. Došao je ovamo ponovno zahtijevajući da napustim kazalište. Rekla sam mu da možemo o tome razgovarati kasnije, ali on nije htio ni čuti. Posvañali smo se ... . udario me."

Bell je pobjesnio kad je po prvi put primijetio nove masnice na rukama i vratu svoje sestre. Holmes ih je odmah zamijetio, ali nije ništa rekao iako je u sebi kipio. Prisjetio se kako je Rupertova narav brzo planula kad su se s njim susreli ranije tog dana.

"Povrijedio me, Josephe", dodala je, bol na njezinom licu zrcalila se na licima Bella i Holmesa. "Potom je izvadio pištolj i uperio ga u mene. Kazao mi je da bi radije da sam mrtva nego da me mora dijeliti s drugim muškarcima dok sam na pozornici. Neki scenski radnici su utrčali, nema sumnje privučeni vikom. Odgurnuli su Ruperta unatrag, ispao mu je pištolj. Otkoturao se do mene i ja sam ga podigla i usmjerila ga u njega. Rekla sam mu da me se kloni, preklinjala ga da me ostavi na miru, ali on je samo nastavljao hodati prema meni sa životinjskim pogledom u očima. Rukama je posegnuo prema mojem vratu. Ubio bi me, zadavio na licu mjesta, sigurna sam. Mislim da nije vjerovao da mogu povući okidač, kao ni ja sama, ali kad sam pogledala u hladnu crninu njegovih očiju znala sam da nemam izbora. Dogodilo se tako brzo. Povukla sam okidač i otposlala metak koji ga je ubio ravno u njegovo srce."

Svi su na trenutak ostali tiho. "Tko su ti svjedoci?" oprezno je upitao Holmes. "Dvojica scenskih radnika, i profesor je bio ovdje.

Sve su vidjeli i potvrdit će moju priču", uvjereno je kazala Diana.

Činilo se da se više nema što reći ili učiniti. Holmes je pošao razgovarati s radnicima i oni su poduprli Dianinu priču. Činili su se pouzdanima. Nije mogao naći profesora; čovjek je očigledno otišao odmah nakon što je razgovarao s policijom. Meñutim, kako je i on potkrijepio Dianinu priču, činilo se da nema nužne potrebe pronaći ga.

Stvar je, što se policije ticalo, bila završena i Bell i Holmes su morali priznati da im je veoma laknulo što Rupert više ne predstavlja prijetnju Diani. Barem zasada, Diana će biti na sigurnom i cijeli incident je bio završen.

"Nikada s nama ne bi otišla kući", rekao je Bell Holmesu kad su se vratili do svojeg hotela te noći nakon što su ostavili Dianu kod gospoñe Shay. Činilo se da se dobro drži s obzirom na okolnosti, ali je željela biti sama i oni su poštovali njezine želje.

Bell je i za nju imao karte za Oceanic koji je kretao sljedećeg jutra prema Liverpoolu i Engleskoj. Sreća i dobro izabrano vrijeme dozvolili su im da iskoriste te karte, radije nego da čekaju tjednima na sljedeće povratno putovanje. Jasno, to im nije ostavilo vremena da ga provedu s Dianom, ali obojica su odahnuli jer je sve završilo i sada je ona bila na sigurnom.

"Barem je sve dobro završilo", rekao je Bell spremajući svoju torbu.

Holmes je odsutno kimnuo. "Veoma mi je laknulo što vam je sestra sigurna.

Meñutim, pronalazim da je zanimljivo to da je Diana, ubivši svojeg muža, iako u samoobrani, naslijedila sve njegovo bogatstvo. Mislim da je to nevjerojatno ironično."

Bell kimne. "Ironično ili ne, Sherlocku, ja sam samo zahvalan

što je zvijer mrtva, a Diana živa. Sad možemo otići kući čiste savjesti i sa saznanjem o uspješnom putovanju. Bojim se da sam vas predugo odvojio od vaših znanstvenih studija."

"Nipošto", rekao je Holmes uz brzo kimanje glavom. "Čitava ova afera je bila vrlo poučna i prosvjetljujuća. U stvari, značajno je pobudila moje zanimanje za kriminalna istraživanja; toliko da sad vjerujem da je takva karijera moj budući poziv."

Violina je svirala brzo i snažno, glasno s

mahnitom improvizacijom; pjevala je iza solidnih

hrastovih vrata goreći žestokom strašću. Zvuk je prestao kad je prvi put zakucao i ona ga pusti unutra.

"Znala sam da ćete doći", rekla je jednostavno. "Nisam znao da svirate violinu", započeo je

promatrajući je kako odlaže instrument i prilazi mu. "Često sam razmišljao da je jednog dana i sam počnem svirati."

"Uistinu bi trebali, Sherlock. Smatram je dobrim usmjerivačem procesa razmišljanja i može biti veoma opuštajuća", rekla je uz osmjeh, uzimajući njegovu ruku u svoju. Povela ga je do divana u uglu njezine sobe kod gospode Shay.

"Odlazimo rano ujutro pa sam vas želio posljednji puta vidjeti", rekao je tiho, pokušavajući prikriti strast u svojem glasu.

Sjeli su. Ponudila ga je čajem. Odbio je odmahnuvši rukom. Ništa više nije rekla, samo ga je gledala.

"Što će sada biti?" upitao je. "Vi i Joseph vratiti ćete se kući, a ja ću nastaviti

svoju kazališnu karijeru ovdje u New Yorku", rekla je jednostavno.

"Ne mislim na to", kazao je. "Mislio sam na nas?" "Sherlock, molim vas nemojte mi ovo činiti težim

nego što već jest. Toliko toga sam prošla s Rupertom. Doista mi se sviñate. Pametni ste i dobri i svaka bi žena bila sretna da vas ima. Znam da ćete jednoga dana, ako se potrudite, biti veoma uspješni u poslu kojeg god odabrali. U to sam sigurna."

Te su ga riječi snažno pogodile, iako je bio uvjeren da joj to nije bila namjera. Napokon je naučio kakvi su putovi ljubavi. Bilo mu je rečeno da su vrata do njezinog srca čvrsto zatvorena, zauvijek. Što mu je bilo gotovo previše strašno za prihvatiti.

"Koliko je Rupert Strickland vrijedio?" rekao je skrećući na drugu temu.

"Ne znam pouzdano, milijune dolara ili čak funti. Imao je dosta vlasništva kod kuće, rudnike zlata u Južnoj Africi, previše da bih sada mislila o tome", odvratila je.

"Sada je sve vaše", rekao je. To je bila konstatacija, a ne pitanje.

"Da, Rupert je bio jedini nasljednik", objasnilaje. "Kao njegova žena nasljeñujem sve što posjeduje. Oh, postoje neki članovi obitelji, bratići, tetka udovica, svi su sami po sebi bogati, ali nitko ne nasljeñuje po Rupertovoj nesreći."

"Nesreći?" znatiželjno je pitao Holmes "To je neobičan izraz. Vi ste ga ubili."

Nakostriješila se, ali se brzo pribrala i odgovorila: "Nisam imala izbora." "Žao mi je, 'ubiti' je bio loš odabir riječi", reče

Holmes i ugleda olakšanje u njezinim očima. "Ono što sam želio reći je da ste ga smaknuli."

Dianine oči su se na trenutak širom rastvorile, u njima se ogledao bijes, čak gnjev, ali ne i strah. Lice joj se smekšalo i ona ga čeznutljivo pogleda.

"Oh, Sherlock, kako možete biti tako okrutni. Zar ne želite da budem sretna nakon svega što sam prošla?"

"Pričajte mi o profesoru." "Nemam vam što reći", kazala je. "Koja je njegova uloga u ovome?" Dianino se lice smračilo, usne na trenutak

napućile, ali nije odmah odgovorila. Holmes je znao da se premišlja što će mu reći, preokreće u mislima, pokušavajući odmjeriti svoj odgovor odredivši koliko on već zna. Lagano se nasmijala, veselo:

"Upoznala sam ga prošle godine kad je došao ovamo održati predavanje, sada se vratio i nastavili smo naše prijateljstvo."

"Volite li ga?"

Kimnula je i smiono dodala: "Da, volim ga i on voli mene. Nemate pojma koliku

snagu ima njegov um i osobnost, što sve može postići. On je briljantan čovjek."

"I ja bih mogao biti briljantan za vas, Diana", začuo je Holmes samoga sebe kako govori. "Samo kad biste mi dopustili."

Diana se nasmiješila, očigledno taknuta riječima mladog čovjeka. Premda Holmes u njezinom odgovoru nije mogao nazrijeti podsmjeh, nije mogao vidjeti ni ljubav prema njemu. Potom je skrenula pogled, skrivajući lice od njega. Nije mogao reći plače li ... ili se smije.

Mladi Sherlock sagne tužno glavu. "Bojim se da je sve odlučeno, Sherlock", rekla je s

konačnošću koja nije dopuštala raspravu. "Idite kući s mojim bratom. Učite od njega. On je briljantan čovjek, na svoj način. Nadam se da ćete pronaći u životu sve što tražite i uistinu trebate."

"Sve dok vaš brat ne shvati?" proturječio joj je Holmes.

"Shvati što?" oprezno je upitala. Holmes se mračno osmjehne: "Znate već." "Sherlock, dragi, zašto sumnjate u moju riječ?" "Smeta me to što tvrdite da su u vašu svlačionicu

ušla tri muškarca kad je Rupert izvukao pištolj. Kazali ste da su mu izbili pištolj iz ruke, ali ga sva trojica nisu mogla spriječiti da vas napadne? Ma hajde! Recite mi istinu."

Diana se samo nasmiješila, slegnuvši ramenima: "O svemu ovome, o planu da ukradem

Stricklandove milijune? Oh, ne gledajte sad tako šokirano, Sherlock, ne brine me što ću vam priznati. Vi niste nitko važan. Sad me više nije briga. Mogu vam reći sve ako poželim. Znala sam da sumnjate."

"Da, ali jednostavno nisam vjerovao da biste to mogli biti vi", rekao je tiho i pomalo tužno.

Pobjedonosno se nasmiješila. "Zato je niste željeli vjerovati, Sherlock. I na to

sam računala." Kimnuo je, u sebi povrijeñen ali sada i ljut na nju

i na samoga sebe. "Čitam vas, Sherlock, kao otvorenu knjigu. Sada

više nije važno. Slobodno mogu priznati pred vama, a ni vi ni itko drugi ništa ne može u vezi toga učiniti. Ako to iznesete pred službenike zakona, sve ću zanijekati. Nemate dokaza, dok ja imam svjedoke. Nitko ne može promijeniti ishod. Sada ne."

"Onda mi recite istinu. Što se dogodilo u vašoj svlačionici?"

"Luckasti dječače, bojim se da sam obrlatila jadnog Ruperta od samog početka. Njegova ga je obitelj pokušala upozoriti, ali njegova strast ga je vezala uz mene i kad je došlo pravo vrijeme - kad ste stigli vi i moj brat - udarila sam. Vidite, vas dvojica ste bili posljednji djelići ove slagalice. Rupert je pomislio da ćemo se konačno pomiriti. I jesmo. Profesor i njegovi ljudi doveli su ga k meni i ja sam ga ubila. Trebali ste vidjeti iznenañenje na licu jadnog Ruperta!" Nasmijala se prisjećajući se njegovog ubojstva.

Holmes ne reče ništa, u glavi su mu bili pomiješani oprečni osjećaji.

"Oh, Sherlock, nemojte izgledati tako šokirano. Uistinu, ovo je sve iznad vas. Izigrala sam vas i svog brata kao što sam to učinila i s jadnim Rupertom. Bilo je tako lako. Poslala sam po Josepha znajući da će kao dobar brat potvrditi moju priču. I ako išta krene po zlu, on je moje osiguranje. Vidite, to što je tako glasovit liječnik moglo se samo pokazati korisnim, uvjerila bih ga da svjedoči u moju korist, možda čak i krivotvori dokumente. Meñutim, ništa od toga nije bilo potrebno.

Sada je sve gotovo. Isto kao i vi, Joseph nikada nije mogao vjerovati išta loše o meni, dragi čovjek - draga budala! A vi, Sherlock? Ma vi ste samo još jedna, manje važna i beznačajna bena! Mislili ste osvojiti moju naklonost" - gorko se nasmijala i njezina ružna reakcija zasjekla gaje kao nož - "Imam daleko boljeg čovjeka nego što biste vi ikada mogli biti. Čovjeka koji me posve razumije do same dubine moje duše."

"Ako je uopće imate", grubo joj proturječi Holmes. "Oh, ogorčeni dječače! Isti ste kao i svi muškarci,

želite ono što ne možete imati i ljutite se kad to ne možete dobiti!" odvratila je divlje se smijući, "Bili ste iskorišteni, Sherlock Holmese! Priznajte, svirala sam vašim osjećajima kao i onom violinom!"

Holmes je bio šokiran dužinom i opsežnošću njezine drskosti, njezine zloće.

"I znam da nikome nećete reći niti jednu riječ o ovome - pogotovo ne mom dragom bratu, Josephu. Vidjela sam kako ga gledate, kako mu se divite, čak ga i obožavate", rekla je Diana potpuno uvjereno. "Ako mu ikada kažete istinu o meni i onome što sam učinila, sigurna sam da vam nikada ne bi povjerovao."

Holmes je ostao šutjeti, zamišljen, no jedan mali dio njega analizirao je pomno njezine riječi i shvatio da je čitava situacija veoma poučna, bez obzira što je osjetio bol i povrijeñenost kakvu nikada dosad nije iskusio.

"A da vam nekako i povjeruje", dodala je, "uvjeravam vas da bi ga te vijesti ubile. Onda biste umorili jadnog Josepha isto kao što sam ja sirotog Ruperta."

Holmes dopusti da njezine riječi prelete preko njega.

Čedno se nasmiješila:

"Vidite, Joseph je dobar brat pun ljubavi i znam da će stajati uz mene i pružiti mi dobrodošlicu kad se vratim kući i položim pravo na svoje bogatstvo."

"Planirate se vratiti u Englesku?" upitao je Holmes.

"Jednog dana ćemo se profesor i ja vratiti kako bi preuzeli Stricklandovu imovinu", jednostavno je rekla. "On ima neke zamisli o osnivanju odreñene organizacije i Stricklandov imetak će se pokazati više nego koristan u tom nastojanju."

"Kako ste mogli, Diana!" Sherlock Holmes je svom žestinom izrekao svoje osjećaje moralnog zgražanja.

Diana Strickland se na njegove riječi stala nekontrolirano smijati, njegova ćudorednost bacila ju je u histerično veselje.

"Oh, nezreli mladiću od samo 22 godine, vi ste neprocjenjivi! A sada me Sherlock morate ostaviti. Požurite! Jer će uskoro stići moja jedina istinska ljubav. Neka vam je siguran put natrag u Englesku."

Otpustila ga je kao što bi to netko učinio s nižim slugom ili djetetom.

Holmes je ostao na mjestu: "Imam još jedno, posljednje pitanje i volio bih

dobiti odgovor." Diana se slatko nasmiješi čekajući. "Odakle modrice i otekline? Znam da su prave.

Jeste li si ih sami izazvali?" "Oh, to? Ne, nisam sam si ih sama zadala niti su

od Ruperta", zahihotala je, oblizujući usne. "Vidite, ljubav mog profesora stremi krajnostima. Katkad se toliko zanese u svojoj strasti, a katkad i ja sama."

Holmes tužno spusti pogled. "Oh, Sherlock, nemojte samo stajati i sažalijevati

se", pokudila ga je. Holmes je smiono pogleda: "Jedini koga žalim ste vi, Diana. Zbogom."

Putovanje do Liverpoola i Engleske bijaše preko sumornog i uzburkanog mora. Toplo prijateljstvo izmeñu Holmesa i Bella zapalo je u slično raspoloženje. Mladi je Holmes imao mnogo toga na umu. Divio se doktoru Bellu i ponosio se time što ga može zvati prijateljem. Znao je da mu mora reći mračnu istinu o njegovoj sestri, ali se bojao kako će to utjecati na njihovo prijateljstvo. Što mu je činiti?

I s time je američka pustolovina dr. Josepha Bella i Sherlocka Holmesa došla svome kraju, iako je ostavila utjecaja na obojicu muškaraca sve do kraja njihovih života.

PETI DIO Ulica Baker, listopad, 1911. Sherlock Holmes uzdahne, povuče još jedan dim

iz lule i pogleda gore u Watsona. "Onda, Holmes?" izvalio je Watson nestrpljivo. "Ne

možeš tu stati! Što se dogodilo?" "A što misliš da se dogodilo, stari prijatelju?" Watson je trenutak sjedio u tišini razmišljajući.

"O moj Bože, rekao si mu! Rekao si doktoru Bellu sve o njegovoj sestri i kako je isplanirala ubojstvo vlastitog muža?"

"Jesam", priznao je Holmes. "Morao sam. Bili smo drugovi, prijatelji, veoma sam mu se divio. I dalje mu se divim, Johne. Volio sam tog čovjeka kao brata. Nikada ne bih mogao skrivati istinu od njega i tvrditi dalje da sam mu prijatelj."

Watson nervozno pročisti grlo: "Pretpostavljam da to nije dobro primio."

"U pravu si", reče tiho Holmes prisjećajući se. "Rekao sam mu te prve večeri kad je naš brod napustio New York. Nije htio povjerovati niti riječ. Kazao je da je to sve zbog toga što sam zaljubljen u Dianu i ljut na nju jer mi nije uzvratila osjećaje. Pokušao sam ga urazumiti, Johne, da uvidi logiku ili u najmanju ruku razmisli o tome što mi je ona rekla vlastitim riječima, ali nije bilo koristi. Bilo je užasno. Rekao sam mu da je njegova slatka i draga sestra koju je obožavao vodila tajni život pun prevare, izdaje, ubojstva i zla. Rekao sam mu da mu je sestra čudovište."

Watson uzdahne, tužan što vidi bol na licu svog prijatelja.

"Preklinjao sam ga, Johne", prisjećao se Holmes tiho. '"Kako možete biti tako slijepi?' rekao sam mu. On mi je odvratio 'Sherlock, kako možete biti tako tvrdoglavi i nepopustljivi prema njoj!"'

Watson je tiho sjedio upijajući sve. "Vidiš, on i ja se od tog trenutka nismo mogli

složiti ni oko čega", dodao je tužno Holmes, "a ponajmanje oko Diane. Ona je tada bila jedina čvrsta točka u njegovom i mojem svijetu. Naposljetku sam digao ruke i rekao mu ako se pokaže točnim što sam rekao za nju da bih radije uzgajao pčele i proučavao ptice u Sussexu, nego povrijedio njegove osjećaje. Odgovorio mi je da bi to bio mnogo bolji odabir karijere za mene jer dopuštam da mi osjećaji pomućuju činjenice. Optužio sam ga za istu pogrešku. I ne mogu ga kriviti. Volio je Dianu - kao i ja - a ona je svoje planove dobro napravila. Nakon toga me više nije htio slušati i odbijao je dalje čuti ijednu riječ, iako se više nije imalo što reći."

"Oh, Holmese." "Sljedećeg dana doktor Bell je zatražio od

kapetana da mene i moje stvari premjesti u drugu

kabinu. Joseph više nikada sa mnom nije progovorio niti riječi."

"O Bože, Holmese, tako mi je žao. Mora da ti je bilo strašno. I sve ove duge godine vas dvojica niste razgovarali?"

"Nikada više, i sada ga nema", rekao je Holmes, lica blaga i tužna. "Toliko je toga ostalo neizrečeno. Nisam mu imao priliku reći ni pravo zbogom prije nego što je preminuo."

Watson je promatrao svog starog prijatelja osjećajući njegovu veliku žalost i gubitak. Bijaše to gubitak, za koji je sada znao da je složen od desetljeća propuštenih prilika i izgubljenog prijateljstva.

"A što je s tim profesorom kojeg si spomenuo?" upitao je blago Watson, pokušavajući promijeniti temu. "Gotovo se bojim pitati je li to ..."

"Da, bio je", s gorčinom je odvratio Holmes, ne želeći čak ni spomenuti čovjekovo ime.

Watson je od šoka samo odmahnuo glavom, sve mu je to bilo odjednom previše. Poznavao je Holmesa, bio mu je desetljećima najbliži pouzdanik i prijatelj, i sada je saznao za svu tu bol i povrijeñenost toliko rano u njegovom životu - bilo mu ga je žao što to tako dugo nosi u sebi. Holmes je bio tako mlad čovjek kad je pronašao i izgubio svoju pravu ljubav, saznao istinu o njoj i istinu o njezinoj zloći. Povrh svega je izgubio svaku vezu sa svojim najboljim prijateljem i mentorom. Bijaše to gorka pilula koju je trebalo progutati s tako malo godina.

Watson je otkrio još jedan komadić zagonetke koja je sačinjavala kompleksnu osobu njegovog prijatelja. Jer sada je shvatio da je ova američka pustolovina čini se zacementirala Holmesov pogled na ženski rod mnogo prije nego što se na sceni pojavila Irene Adler - još jedna zgodna i talentirana pustolovka

koja ja nesumnjivo podsjetila Holmesa na Dianu Strickland.

"I sada ga više nema", rekao je tiho Holmes. John Watson nije znao što bi rekao. "Doktor Bell je bio najmudriji i najplemenitiji

čovjek kojeg sam poznavao", rekao je Holmes, a onda uz nahereni smiješak dodao, "osim naravno Johna H. Watsona."

"Ama, hvala ti, Holmesu", promucao je Watson istinski dirnut lijepim riječima svojeg prijatelja.

"Sada su svi mrtvi", zaključio je Holmes. "Bell je bio posljednji. Moriarty je otišao prvi, potpomognut mojoj rukom. Diana je počinila samoubojstvo nedugo nakon što je profesor pao niz slapove. Da sam samo znao ... Nikada se nije njome oženio, ali ona mu je ostala vjerna i nepokolebivo je stajala uz njega cijelog svog života, njegova ljubavnica do samoga kraja. Njezino nasljedstvo činilo je izvor financija za njegovo kriminalno carstvo."

"Nevjerojatna i tragična priča, Holmesu", rekao je tiho Watson. "Znači, tako sve završava. Što će se sada dogoditi?"

Sherlock Holmes se pomirljivo osmjehne i izvadi nešto iz džepa svojeg ogrtača.

"Ma, Holmes. Što to imaš? Pismo?" "Hoćeš li biti dobar, Johne i pročitati ga na glas." Holmes preda tajanstvenu kuvertu svojem

prijatelju koji je oprezno primi u ruku. "Ovo mije dala gospoña Abernathy, dvorkinja, kad

sam bio na sjeveru prošli tjedan kako bih zatvorio kuću dr. Bella", objasnio je Holmes. "Otad ga nosim neotvoreno."

Watson je ostao zaprepašten: "Ali kako ga nisi odmah pročitao? Da sam ja na

tvojem mjestu, ja bih ..." Holmes kimne:

"Znam, no bojao sam se trenutka kad ću ga otvoriti i onoga što ću otkriti da je u njemu napisano. Kad sam se susreo s gospoñom Abernathy, kazala mi je da je znala da ću doći. Bell ju je uputio da me pričeka."

"Zbilja?" pitao je iznenañeno Watson. "Da, i kad sam je upitao kakvog je raspoloženja

bio dok je pisao pismo rekla mi je da uopće nije bilo dobro. Rekla je: 'Ne znam, gospodine Holmes, ali liječnik je bio loše volje kad mi je predao kuvertu s uputama da vam je predam nakon njegove smrti.'"

Watson prouči kuvertu, zamijetivši kvalitetu papira dok je čitao adresu koja je na njoj stajala: "Adresirano je na tebe, 'Sherlock Holmes, Ulica Baker 221b, London' i povratna adresa je 'Dr. Joseph Bell, Edinburgh, Škotska.'"

"Otvori je, Johne", rekao je Holmes. "Vjerujem da je vrijeme."

Waston kimne, otvori kuvertu Holmesovim nožem za pisma i potom izvadi sadržaj. Samo jedan list presavijenog papira koji je nervozno rastvorio.

"Pa, pročitaj", nestrpljivo gaje ponukao Holmes. "Dakako", odvratio je Watson. Postoje pročistio

grlo, započeo je: "Dragi Sherlock, veoma sam ljut dok pišem ovo

pismo, ali ne na vas moj stari prijatelju, već na samoga sebe. Bili smo zavañeni i odbijali smo razgovarati posljednjih četrdeset godina, pogreška koju svaljujem isključivo na vlastita leña. Ponio sam se gnusno prema vama i nadam se da mi možete oprostiti.

Osjećaji ne samo što iskrivljuju prosuñivanje, već mogu i uništiti prijateljstva. Želim da znate kako nikad niste bili daleko od mojih misli. Istina je da sam pratio vašu karijeru, svaki slučaj, svih ovih godina s velikim zanimanjem i velikim zadovoljstvom. Radovao sam se

svakom vašem uspjehu, osobito protiv onog zlog čovjeka koji je zasluženo završio u slapovima. Žalim jedino, a znam da se i vi slažete, što je posljedica toga tako utjecala na moju sestru, Dianu.

Eto, spomenuo sam njezino ime. Njezina zlodjela više neće biti prepreka meñu nama. Sada ću vam reći da ste sve vrijeme bili u pravu vezano za nju. Katkad je teško jednom starom Škotu priznati svoje pogreške. Skloni smo tome da svoje pogreške u životu predugo nosimo sa sobom, pa čak i u grob.

Sherlock, ponosan sam kakav ste čovjek postali. Ponosan sam što sam vas poznavao i zvao svojim prijateljem, s velikom naklonošću se prisjećam naše američke pustolovine. Pratio sam vaš život i karijeru makar izdaleka, i sada vam iskreno i uz duboko poštovanje mogu reći: bravo, Sherlock Homese! Uistinu bravo!"

Watson je zamijetio veliku nježnost koja se

pojavila na licu Sherlocka Holmesa. Jedna usamljena suza, zatim još jedna, pronašle su svoj put niz njegov obraz, ali kad je vidio da ga je Holmes pogledao i nasmiješio se s olakšanjem, znao je da to nisu bile suze žalosti nego od veselja.

Watson otare suzu iz vlastitog oka. Nastala je duga tišina.

"Naravno potpisano je sa, 'Ostajem vaš najodaniji sluga, dr. Joseph Bell, Edinburgh", dodao je Watson meko, stisnuta glasa i grudom u grlu.

"E pa, prijatelju moj", nastavio je Holmes djelujući kao da mu je laknulo, "bojao sam se što će stajati u ovom pismu, ali s obzirom na to da smo se Joseph i ja konačno složili oko Diane, možda bih ipak mogao održati obećanje koje sam mu dao i okončati svoje dane kao detektiv savjetnik. Vidiš, doista bih volio lutati brežuljcima Sussexa, uživajući samo u

uzgajanju pčela i promatranju ptica nakon toliko mnogo godina napornog rada."

"Ma zbilja, Holmes!" oštro je podviknuo Watson. "Ne vjerujem u to ni minute."

Veliki detektiv nije odgovorio. "Holmese?" ponukao ga je Watson. "Hoćeš li mi

reći što si napisao na njegovu spomen ploču?" "Citat iz Biblije, Daniel 10:11. Znaš li ga?" "Žao mi što moram reći da ne znam." Sherlock Holmes se toplo nasmiješi pa reče: "Pa, uistinu je veoma jednostavan. Zaključio sam

da često najkraća fraza ima najdublji smisao. Tri riječi sve opisuju, moj prijatelju: ‘Čovjek veoma voljen.'''

Studija zla (A Study in Evil) Prijevod: Vida Trojak PRVI DIO Prvi dan Bijaše to nakon proslave mojeg vjenčanja, u

vrijeme kad nisam živio u svojoj bivšoj sobi u ulici Baker i sa svojim prijateljem, Sherlockom Holmesom. Mjesecima nisam vidio Holmesa jer sam bio zaposlen u svojoj liječničkoj ordinaciji. Mary, moja žena, otputovala je brinuti se za postariju tetku i tako sam navečer ostao sam. Bio sam sasvim spreman uživati u

zadovoljstvu pristojnog konjaka i zadnjeg izdanja Strand Magazina kad sam začuo glasno kucanje na donjim vratima.

"Gospodo Hudson?" bio sam posve iznenañen kad sam na ulazu otkrio svoju staru i pouzdanu gazdaricu sa 221b.

Nije rekla ni riječ. "Što je?" upitao sam zabrinuto i uveo je u

predvorje. "Gospodin Holmes." "Sherlock?" "Da, doktore." "Je li dobro?" Pogledala me zastrašujuće tužno i uznemireno.

Zabrinuti izraz njezinog lica rekao mi je sve što sam trebao znati.

"Dajte mi trenutak da uzmem torbu i evo me odmah s vama."

Ruka stare gospoñe iznenada je zgrabila moju snagom za koju nisam mislio da posjeduje.

"Nije medicinski problem." "Pa onda, što je?" "Gospodin Holmes je uhićen." "Uhićen?" izletjelo mi je. "Radi čega?" "To je ... zamršeno." No, nakon što sam brzo načrčkao poruku Mary,

pograbio sam svoj kaput i pošao za gospoñom Hudson u kočiju koja je čekala. Vozač je gospoñu Hudson odveo kući, a mene potom u Scotland Yard gdje se pojavio Lestrade očekujući me. Strogo lice policijskog inspektora odavalo je njegovu potištenost i loše raspoloženje.

"Znao sam da ćeš saznati za ovo, čak i prije tiska."

"Što se dogodilo?" upitao sam oprezno.

"Bojim se da je ovog puta pretjerao, doktore Watson", rekao je Lestrade dok me vodio da sjednem u njegovom osobnom uredu, zatvorivši za sobom vrata. "Sherlock Holmes je otišao predaleko; od rješavanja zločina do toga da je jedan konačno počinio."

"Lestrade, to je besmislica", uzvratio sam uzbuñeno.

"Ovoga puta nije besmislica, doktore. Oh, nisam ja tako tupav kao što me vi i gospodin Holmes prikazujete. Znam da on katkad izvrće pravila. Katkad to čini sasvim dobro i ja okrenem glavu - radi pravde."

"Ali ... ?" "Ali sad je prešlo svaku mjeru. Priveden je radi

umorstva." "Umorstva? To je smiješno! Sherlock Holmes ne bi

mogao ubiti nekoga baš kao ni vi ili ja!" Lestrade mi se iskrivljeno nasmiješi zbog čega

sam se silno uznemirio: "Tko zna što bilo koji čovjek može učiniti u

odreñenoj situaciji? Bez obzira, gospodin Holmes je priznao ubojstvo, doktore, ili bih trebao reći napad koji je uzrokovao smrt lorda Alberta Wilfreyja."

"Priznao je?" upitao sam dok je moj bijes splašnjavao.

"Da, i to prilično otvoreno, uvjeravam vas." Uzdahnuo sam, ne znajući što da si mislim o tako

ozbiljnim novostima, no odlučio sam odmah posjetiti svojeg prijatelja i saznati sve detalje priče.

"Mogu li ga vidjeti?" "Naravno, doktore, sad ću vas odvesti dolje u

njegovu ćeliju." "Holmese!" povikao sam pritrčavši hladnim,

čeličnim rešetkama koje su nas razdvajale. Vidio sam da moj prijatelj sjedi mirno na zatvorskom madracu kao da čita knjigu.

"Watsone, znao sam da ćeš doći."

"Što se dogodilo? Zašto si ovdje? Zasigurno je došlo do neke zakonske zablude. Greške?" brbljao sam dok je Lestrade otključavao vrata Holmesove ćelije pa smo on i ja ušli.

"Bojim se da je onako kako ti je Lestrade bez sumnje već ispričao", kazao je Holmes svojim uobičajeno hladnim analitičkim načinom, no mekoća oko očiju i neznatan drhtaj usana davao mi je do znanja da je uistinu dirnut mojom prisutnošću i brigom.

"Molim te", promucao sam. "Treba mi neko objašnjenje."

Holmes se nasmiješi: "Jasno, dobri moj Watsone, i dobit ćeš ga baš kao

što ga je dobio i ovaj ovdje inspektor." "Sve je priznao, doktore", ubacio se nadobudno

Lestrade. "Uistinu i jesam, a i zašto ne. Prilično je jasno i

bistro. Bio sam pozvan u dom lorda Alberta Wilfreyja zbog istrage. Sjetit ćeš se, Watsone, da je lord Wilfrey kraljevski plemić i dosta utjecajan, čovjek velikog bogatstva i moći. Kad te takav čovjek pozove radi pomoći ili savjeta uputno je brzo se odazvati."

"Mrtav je?" upitao sam nervozno. "Oh, definitivno je mrtav, u to te uvjeravam

Watsone, ali molim te, žuriš pred rudo. Dopusti da objasnim."

"Mislim da vas moram upozoriti, gospodin Holmese, sve što ovdje kažete može biti upotrijebljeno protiv vas na sudu", izjavio je Lestrade.

"Jasno, inspektore, i cijenim to što ste me podsjetili na tu činjenicu, ali ono što ću sada reći neće biti ništa više ili manje od onoga što sam vam rekao na službenom ispitivanju kad sam vas pozvao u Wilfreyjev dom."

"Nastavite onda, gospodin Holmese", kazao je Lestrade.

"Prilično je jednostavno i izravno. Izmeñu lorda Wilfreyja i mene došlo je do nesuglasice koja je veoma brzo eskalirala. Rečene su neke stvari, situacija se izmakla kontroli i ja sam ga u svojem bijesu i srdžbi udario. Pao je i udario glavom o rub kamina jer je zateturao unatrag. Kad sam pregledao njegovo nepomično tijelo otkrio sam da je mrtav. Odmah sam poslao jednog od slugu po inspektora."

"Nakon što smo proučili tijelo, doktore, otkrili smo da lord Wilfrey na glavi ima ranu koja je odgovarala Holmesovoj priči, i nekoliko kapi krvi je bilo na kaminu gdje je udario glavom", objasnio je Lestrade.

Bio sam zapanjen. Holmes ubojica? "Zacijelo se radi o samoobrani? Napao te prvi?" "Ne, Watsone, ja sam uputio prvi i jedini udarac." "Onda se radilo o nekakvoj vrsti nesreće? Siguran

sam da ga nisi namjeravao ubiti." "Ne", kazao je Holmes polako, "ali posljedice

govore same za sebe." "To je sve na sucu i poroti da odluče, doktore, ali

za sada se bez sumnje radi o slučaju ubojstva, ubojstvu čistom i jednostavnom", ubacio se Lestrade.

"Besmislica!" povikao sam. Holmes se nasmiješi: "Oh Watsone, ti jesi istinski prijatelj." "A ti nisi ubojica!" Holmes je ostao šutjeti. "No, što je sa svjedocima? Jesu li sluge vidjele išta

što bi ti moglo pomoći?" upitao sam s nadom. "Lord Wilfrey i ja smo bili sasvim sami kad se

dogodio nesretni slučaj", tiho je rekao Holmes. Odjednom sam ostao bez riječi, svjestan

izjedajuće praznine duboko u mojem želucu.

"Dakako, pružit ćemo gospodinu Holmesu ovdje sve udobnosti do suñenja, doktore", ponudio je Lestrade.

"Do suñenja. Zar ne možemo očekivati da će biti pušten prije dana suñenja?" upitao sam inspektora.

"Bojim se da ne", kruto je rekao Lestrade. "Na koncu konca radi se o slučaju umorstva. Lord Wilfrey je bio čovjek priličnog utjecaja i moći. Jednom kad se o ovome dočuje u tisku ... pa, znate i sami kakve su novine sa senzacijama? Yard teško da može dopustiti ubojici ... hoću reći čovjeku optuženom za takvo ubojstvo da slobodno odšeta, razumijete. Kad sam odveo Holmesa natrag do njegovih odaja da uzme neke osobne stvari i knjige, njegova je gazdarica bez sumnje otkrila što se dogaña i obavijestila vas."

Frustrirano sam odmahnuo glavom i zagledao se u Holmesa koji je samo slegnuo ramenima kao da je čitava stvar samo manja neprilika, a ne mogući kraj njegove briljantne karijere a možda slobode i samog života.

"Holmese, što je s tvojim odvjetnikom? Zašto nije ovdje?" upitao sam.

"Nisam ga ni pozvao", rekao je jednostavno Holmes. Bio sam zaprepašten pa sam rekao: "Onda ćemo ti odmah nabaviti jednog."

"Ne, Watsone." "Ne?" oštro sam zapitao. "Ne, sam ću voditi svoju obranu. Posve sam

sposoban. U meñuvremenu ću se posvetiti čitanju vrijednih knjiga."

"Čitanju? I nisi zaposlio odvjetnika za obranu? Optužen si za umorstvo, tvoj život visi o niti! Pa kažem, Holmese, čini se kao da imaš nekakav kavalirski stav prema gnusnoj nepravdi!"

"Dobri, stari Watsone! Vidim da si uspaljen kao i obično pravednički osjećajnim ognjem kojeg posjeduješ

u izobilju", reče Holmes uz osmjeh. Potom je široko zijevnuo: "A sada, gospodo, bojim se da morate otići."

"E pa, ne vjerujem ni na tren u ovu cijelu situaciju!" zalajao sam.

Holmes se nasmiješi: "Znao sam da nećeš, Johne, i hvala ti." Tada sam se pomno zagledao u svojeg prijatelja

trudeći se uočiti neki znak da njegove riječi možda ne sadrže neki dublji smisao, ali lice mu je bilo stoičko i nedokučivo kao i uvijek kad nije želio ništa odati.

"Nešto je ovdje svakako sumnjivo", rekao sam otvoreno.

Holmes je samo odmahnuo glavom: "Tako je kako je. Doñi me posjetiti sutra, Johne." Zatim se Sherlock Holmes okrenuo od nas i sjeo

na svoj ležaj. Promatrao sam ga kako uzima jednu od mnogih knjiga koje mu je Lestrade dopustio donijeti u ćeliju i započeo čitati. Iznenadio sam se kad sam vidio da je naslov knjige Zločin i kazna glasovitog ruskog pisca, Fjodora Dostojevskog.

DRUGI DIO Ta noć i sljedeći dan Mogu iskreno reći da sam te noći spavao malo,

ako uopće i jesam. Čak je i moja žena, Mary, bila odsutna, a ja sam bio sam u našem stanu gdje je tišina postajala otužna i uznemirujuća. Kao da su se sami zidovi zatvarali oko mene - kao što su se to zasigurno oko mojeg prijatelja, Sherlocka Holmesa. Kako se ta lakrdija dogodila? Nisam mogao dočekati

sutra kad ću opet vidjeti Holmesa ne bih li dobio objašnjenje. Po mozgu su mi se vrzmale svakakve neobične teorije i pretpostavke. Zašto je Holmes priznao zločin? Zašto nije angažirao pravnog savjetnika za svoju obranu? Bio sam siguran da tu ispod površine ima još nečega, pa ipak se činilo jasnim i bistrim baš kao što je Holmes izjavio i to me veoma zabrinjavalo.

Što sam više o tome razmišljao, Lestradeove riječi su mi se vraćale na pamet - kako je Holmes često kršio pravila u svojim slučajevima — ponekad sam i sam mislio da je otišao predaleko. Zar je moguće? Može li Sherlock Holmes biti ubojica? Zar su ga razmirica i bijes koji je osjetio prema Wilfreyju mogli nagnati da zada udarac s takvim strašnim posljedicama? Činilo se tako ne-nalik mojem prijatelju, no ipak ... ipak ... nije li čak i sada čitao mračnu priču Dostojevskoga u svojoj zatvorskoj ćeliji - priču za koju sam znao da je glavni junak čovjek koji je preuzeo na sebe ubiti opako i beskrupulozno čudovište - i time osloboditi svijet od jednog zlog parazita. Zar se Holmes upustio u sličnu osvetničku zabludu? Pobojao sam se da bi me takve sumnje mogle obuzeti.

Otresao sam paučinu iz svoje svijesti kad se približio prvi tračak zore i novog dana. Oprao sam se, obrijao i odjenuo, odlučan da ću tog jutra sam postaviti neka pitanja, mnogo prije nego što tog poslijepodneva odem u posjetu Holmesu.

Uzeo sam kočiju do Wilfreyjeve rezidencije. Bijaše to impozantna grañevina s prostranim ograñenim posjedom. Dočekao me James, dugogodišnji obiteljski sluga. Dobrano smo raspravili o dogañajima tog kobnog dana. Ništa nije priznao, ali sam jasno vidio da nešto skriva, pa sam ga žešće pritisnuo.

"Je li lord Wilfrey za sobom ostavio udovicu?" upitao sam.

"Ne, gospodine, umrla je nažalost prije mnogo godina tijekom poroda."

"Znači nije imao djece?" "Imao je jedno, dječaka. Mladi gospodar Ronald je

gore u svojoj sobi, neraspoložen za razgovor. Ne možete ga vidjeti."

"Jamese, molim vas, treba mi vaša pomoć", preklinjao sam.

"Kažete da ste prijatelj gospodin Holmesa?" prošaptao je naposljetku James.

"Dakako", uvjerio sam ga. "Onda se ostavite ove istrage, doktore. Tako bi

želio gospodin Holmes." Eto ga, nešto se naopako ovdje svakako dogañalo

i sad sam bio odlučan više nego ikada da doñem do srži stvari.

"Neću se ostaviti! Sherlocku Holmesu prijeti suñenje i osuda za umorstvo - umorstvo za koje sam siguran da nije počinio. Presuda će mu uništiti karijeru, a možda i privesti kraju njegov život! Imat ćete njegovu krv na svojim rukama - i uvjeravam vas, moju najžešću osvetu - ako mi odmah ne kažete sve što znate."

Jamesova odlučnost pokleknula je pred mojim prijetnjama. Odjednom se slomio i ispričao mi cijelu priču. Kasnije je doveo još dvoje slugu, sobaricu Gloriju i poslužitelja Ricarda koji su oboje bili svjedoci dogañaju. Ostao sam zapanjen onime što sam saznao. Holmes je imao tri pouzdana svjedoka, ali ih je sve obvezao na šutnju.

Kasnije tog dana posjetio sam Holmesa u njegovoj ćeliji u Scotland Yardu. Kad nas je Lestrade ostavio nasamo izložio sam svojem prijatelju što sam jednostavnije mogao ono što sam otkrio.

"Bio sam kod Wilfreyja i razgovarao sam s Jamesom, Glorijom i Ricardom. Imaš tri svjedoka koji

mogu potvrditi tvoju nevinost. Sad mi reci o čemu se radi?"

"Watsone, postao si prava kombinacija energije i domišljatosti otkako si ostario."

"Učio sam od najboljeg." Tada se Holmes nasmiješio: "Nisi posumnjao u mene ni na trenutak?" "Dostojevski? Zbilja, Holmese, to je bio pravi potez

i gotovo da sam pomislio nezamislivo, ali to je baš to, zar ne? Nezamislivo je — ti, ubojica - nikada!"

"Bravo, Watsone!" "Koga onda štitiš? Tvoji svjedoci nisu željeli

priznati sve detalje. Kad misliš okončati ovu gadnu šaradu?"

"Uskoro, stari prijatelju. Moram mu pružiti još jedan dan da pobjegne iz zemlje prije nego mu potjera bude za petama. Onda mogu dopustiti Wilfreyjevim slugama da istupe i ispričaju čitavu priču koja će me osloboditi."

"Ali zašto, Holmese? Zašto me držiš u mraku?" "Strpljen spašen, Watsone, žao mi je. Nikada mi

nije bila namjera da sve ovo ode tako daleko i izmakne kontroli. Dobra stara gospoda Hudson se uzrujala kad me Lestrade doveo u moju sobu kako bi uzeo neke osobne stvari i knjige, kako bi mi boravak ovdje bio što podnošljiviji. Otkako si se odselio u svoj stan s Mary, nisam te htio nepotrebno uzbunjivati svojim planom. Gospoña Hudson te kontaktirala prije nego što sam ti uspio išta reći. Sada ću ti sve ispričati."

TREĆI DIO Sherlockova priča "Tog mračnog jutra doista sam pošao u

Wilfreyjevu rezidenciju. Lord Wilfrey me zaposlio radi nekakve sitnice vezane uz nestanak dragulja koji su pripadali njegovoj pokojnoj ženi, a navodno ih je ukrao kuharski pomoćnik, Morrow. E pa, doveo sam momka na ispitivanje i potom sam pozvao Ronalda, sina lorda Wilfreyja. To je brzo razjasnilo stvari. Vidiš, sin je sakrio predmete i to je spremno priznao kad je Morrow bio optužen. Izgleda da su dječak i Morrow postali bliski prijatelji za kratko vrijeme koje je ovaj radio u njihovom domu. Dječak je svakako sklon nestašlu-cima, ali nije htio da njegov prijatelj bude otpušten ili uhićen radi krañe."

Kimnuo sam napeto slušajući i upijajući činjenice priče.

Holmes je nastavio: "Meñutim, dok sam bio u Wilfreyjevom domu, žao

mi je što to moram reći, svjedočio sam užasnoj okrutnosti koju mogu nazvati samo njezinim pravim imenom. Zlo."

"Što je bilo Holmese?" "Znaš moje osjećaje naspram onih mračnih tajni

koje se čuvaju u tim krasnim ladanjskim kućama, Watsone? Kako sam često govorio da vjerujem da najprostije i najopakije uličice u Londonu ne predstavljaju takvu skupinu grijeha kao nasmiješena i divna ladanjska imanja."

Kimnuo sam. "Zamisli djela paklene surovosti, skrivene

podmuklosti koje se mogu nastaviti iz godine u godinu na takvim mjestima i nikome ništa", dodao je Holmes.

"Da, govorio si o tome svojedobno i prilično detaljno koliko se sjećam tijekom slučaja koji sam prije nekoliko godina objavio u Strandu kao 'Pustolovina Bakrenih plaža.'"

"Pa, zadrži tu misao na pameti dok ti ne kažem da čim su u knjižnicu doveli kuhinjskog pomoćnika Morrowa ne bi li se suočio s Wilfreyjem i sa mnom zbog krañe, ja sam ga prepoznao kao Johna Batinaša Morrowa, mladu ništariju i opasnog prijestupnika."

"Sada razumijem, Holmese!" izvalio sam svjestan kriminalne povezanosti.

"Ne baš, dobri moj prijatelju, a nikako ne i cijelu priču. Dopusti mi da objasnim. Odmah sam prepoznao Morrowa, kao i on mene. Vidiš, nas dvojica imamo zajedničku povijest. On jest grubijan i divlji momak, pa ipak to nije sve. Znam ponešto o njemu, njegovom obiteljskom životu. Iskreno, kao mlad je bio žrtva okrutne majke ubojice. Žena je ubila svojeg muža i izvukla se, potom je sustavno mučila dječaka. Na kraju su joj ga oduzeli i smjestili ga u sirotište. Nedugo nakon toga je umrla, a dječak je zaglibio u okrutnost i zločin."

Holmes je nastavio: "Mladi je Morrow napao čovjeka. Morrow ga je

vidio da tuče ženu. Taj je čovjek bio svodnik, a žena noćna dama u njegovoj službi. Bez obzira, napad je bio divlji i krvav te je zahtijevao kaznu. Za Morrowa je to značilo zatvor. Pratio sam njegovu karijeru tijekom godina, promatrao njegovu borbu i napredak. Tijekom boravka u zatvoru se popravio, toliko da mu je sam upravitelj dao preporuku pa je ovaj uspio naći pristojan posao. Upoznao je lorda Wilfreyja koji mu je ponudio mjesto kuhinjskog pomoćnika u svojem domu. Odluka koja je na kraju Wilfreyja stajala života."

"Okrutnog li čovjeka! I to nakon što mu je Wilfrey iskazao takvu dobrotu i primio ga u svoj dom."

"Hah! Ne baš, Watsone. Vidiš, Wilfreyjev sin i Morrow su se odmah sprijateljili - činilo se da je Morrow u dječaku vidio nešto od sebe samog iz tog vremena-i k tome, odmah je zamijetio zlostavljanja ..."

"Zlostavljanje, kažeš?" "Batinanje najgore vrste koje je dječak trpio od

vlastitog oca. Izgleda da je žena umrla pri porodu, no dijete je preživjelo - Ronald- otac je zauvijek krivio sina za smrt svoje žene. Iskaljivao je to na dječaku uz najužasnije posljedice. Kažem ti, Johne, da ti kao liječnik pregledaš to dijete otkrio bi tragove užasnih radnji počinjenih na njegovom tijelu. Vjerujem da je dječak, s vremenom, imao polomljenu svaku kost u svojem tijelu radi tog zlostavljanja. Udarci su bili toliko ozbiljni; mladi Ronald je već nekoliko puta trebao umrijeti. No, tolika je snaga njegovog upornog karaktera i herojska želja za preživljavanjem da je poživio toliko dugo. To je čisto zlo, Watsone. Ono što je otac činio svojem vlastitom sinu nije ništa drugo nego zlo."

Neko je vrijeme Holmes bio tiho, a ja sam uzdahnuo i ozbiljno probavio te činjenice. Kao liječnik bio sam više nego svjestan takvih okrutnosti i nažalost sam se nagledao mnogih kad su mi uznemirene majke dovodile svoju djecu nakon "nezgoda" u Sv. Hart. Nezgode koje su jasno bile posljedice udaranja pa i čega goreg.

Holmes je nastavio: "Jasno, odlučio sam prijaviti slučaj zakonu kad se

situacija odjednom izmakla zauvijek iz mojih ruku." "Moj Bože, je li to bio Morrow?" "Kad sam se suočio s dječakom i on je priznao

krañu, Wilfreyja je uhvatio ñavolski gnjev i napao je dijete kao luñak. Okrutnik je zgrabio svojeg sina i

počeo ga udarati šakama. Bijaše to toliko tragično, šokantno i toliko iznenadno i neočekivano. Wilfrey je bio krupan čovjek, visok metar i osamdeset i težio je preko devedeset kilograma; a dječak lak kao pero. To nije bio uobičajeni roditeljski bijes, niti opravdana kazna za nevaljalo dijete, već pretjerana okrutnost najgore vrste. Istinski sam se pobojao za dječakov život. Kao i John Morrow. S obzirom da je on bio bliži Wilfreyju od mene, prvi ga se domogao. Morrow je golemom šakom udario Wilfreyja u bradu toliko snažno da je plemić popustio svoj stisak nad sinom i pao unatrag. Tada je udario glavom o rub kamina. Wilfrey je odmah umro i moj pregled tijela je to potvrdio."

Pogledao sam pobliže Holmesa i ugledao tragediju ocrtanu na njegovom licu.

"Što se dogodilo sljedeće?" upitao sam. "No, jasno cijela strka je privukla čitavo osoblje.

Glavnog slugu Jamesa, sobaricu Gloriju i slugu Ricarda koji su svi posvjedočili dogañaju."

"Kakva tragična priča. A dječak? Kako je on?" "Bojim se jako natučen. Naredio sam osoblju da

ga što prije maknu i natjerao ih da mi obećaju kako neće reći niti riječ policiji."

"I tako si ti preuzeo krivnju. Ali zašto?" "Kako bih zaštitio dječaka, dao mu vremena da se

utješi, ali isto tako kako bih pružio Johnu Morrowu vrijeme koje mu je potrebno da pobjegne iz zemlje. Vjerujem da je toliko zaslužio. Vidiš, on je uistinu promijenio svoj život, mnogo je godina živio časno, ali nakon onoga čemu smo on i ja bili prinuñeni svjedočiti tog dana ne mogu ga kriviti za ono što je učinio. Neka mi je Bog svjedok, Watsone, da sam ja prvi stigao do Wilfreyja, a ne Morrow, napravio bih upravo isto - vjerojatno s istim posljedicama."

Nakon toga nisam imao mnogo za reći. Pogledao sam Sherlocka Holmesa i hladne željezne rešetke njegove zatvorske ćelije.

"I što ćemo sada?" "Ti nećeš ništa. Ne govori ništa o tome što si

saznao. Sutra ujutro će, kao što je planirano, sluga James posjetiti Scotland Yard i izložiti sve inspektoru Lestradeu. Reći će mu čemu su on i osoblje bili svjedoci i tada će početi istinska potraga za Johnom Morrowom - koji će dotada već debelo biti izvan zemlje, možda u Americi ili Australiji ili sam Bog zna gdje. A ja mu želim sve najbolje."

"Hoću li onda sutra doći po tebe?" "Hoćeš li? Bio bih veoma sretan da te vidim kad

se ovaj slučaj završi i zgotovi", reče Holmes sa smiješkom. "No, molim te, nemoj doći previše rano, Johne. Želim dugo spavati jer večeras planiram dovršiti Zločin i kaznu.'"

ČETVRTI DIO Dan poslije Lestrade me poveo u podrum gdje su bile

smještene zatvorske ćelije gdje smo našli Holmesa kako nas čeka već odjeven.

"Sherlock Holmese", rekao je mrzovoljno Lestrade, razočaranje mu je bilo ispisano na licu. "Jedan je svjedok istupio s novim dokazima koji vas rješavaju svih optužbi. Puštamo vas na slobodu."

"Hvala vam, inspektore", rekao je Holmes spreman na odlazak s primjerkom klasika od

Dostojevskog pod miškom. "Dobro jutro i tebi, Watsone."

"Dobro jutro, Holmese", rekao sam tiho. "Da, siguran sam da je svima jutro dobro",

ukočeno je rekao Lestrade. Nešto ga je mučilo i nije mogao izdržati da ne progovori: "Puštam vas, gospodin Holmese, ali još jednom ste se upleli u policijski posao. Vaše priznanje zločina prikrilo je Morrowovo ubojstvo i omogućilo mu potrebno vrijeme za bijeg. Nisam siguran da ćemo ga sad ikada uspjeti privesti."

Holmes kimne: "Ne mogu reći da mi je žao, Lestrade. Znam da ste

ljuti na mene i s pravom me možete sudski goniti radi mojeg uplitanja ..."

Lestrade se smekša i blago položi ruku na rame Sherlocka Holmesa. Bijaše to gotovo nježna gesta koja me toliko osupnula da nisam znao što bi si mislio.

"Vidio sam dječaka, gospodine Holmes", rekao je jednostavno Lestrade. Jesam li to primijetio suzu koja se skupljala u oku tvrdokornog policajca? "Pretpostavljam da je katkad zločin prihvatljiv kako bi se porazilo još veće zlo."

Moj prijatelj kimne, ništa više nije trebalo biti rečeno.

"E sad, Watsone, idemo odavde. Hoćeš li me otpratiti do 221b i možda pojesti sa mnom više nego zasluženi ručak?"

"Apsolutno, Holmese." "Onda vas pozdravljam, Lestrade", zacvrkutao je

Holmes na izlasku. "I ja vas, gospodine Sherlock Holmes ..." nasmijao

se sada Lestrade, "do sljedećeg puta. "

Pustolovina nestalog detektiva (The Adventure of the Missing Detective) Prijevod:

Ana Levak Sabolović Donosim ti neobičnu priču, dragi čitatelju —

možda najfantastičniju pustolovinu u čitavoj karijeri Sherlocka Holmesa. Ostavio sam je svome potomstvu zajedno s posebnim dokumentima pohranjenu kod odvjetničke tvrtke Cox&Co. uz uputu da je otvore u budućnosti i učine s njome što moji nasljednici budu smatrali najprikladnijim.

Evo okolnosti te priče onako kako sam ih onomad čuo iz Holmesovih vlastitih usta...

Kao što i sam znaš, Watsone, moj povratak u London nakon dogañaja koji su se odigrali na Slapovima Reichenbacha nije se zbio 1894. kao što si ustvrdio u svojoj zabavnoj priči o slučaju Moran namijenjenoj popularnom tisku*( Aluzija na priču "The Adventure of the Empty House" Arthura Conana Doylea. (nap. prev.)). Sad ću ti ispričati pravu priču o svemu što se dogodilo tijekom tih nestalih godina, dok ste me ti i ostatak svijeta držali mrtvim.

Sve je počelo za vrijeme dogañaja na Reichenbachu. Moriarty je bio mrtav. Uništila ga je bjesomučna snaga Slapova Reichenbacha. Vidio sam kako se njegovo tijelo survalo na oštre litice podno slapova. Vidio sam kako se njegova glava razbila na tim istim stijenama. Tad sam neobjašnjivo izgubio ravnotežu, zahvaćen nekakvim iznenadnim zapuhom vjetra, bez sumnje, koji me strmoglavio u tajanstveni vrtlog uskovitlane magle i vodene izmaglice poda mnom. Atmosfera u koju sam ušao bila je hladna i prenabijena, nimalo nalik na ništa što sam dotad iskusio. Činilo se kao da sam padao polako, lijeno, kolebao se, gotovo kao da se moj pad odvijao u stupnjevima. Nisam ništa razumio. Moj je pad bio

posve neprirodan i nimalo nije nalikovao onome u kojem je prije svega nekoliko minuta zasluženo skončao profesor Moriarty. Priroda mog silaska bila je pomalo transcendentalna. Možda je čak bila i čudesna, budući da je njegova neobičnost dosegla krajnje granice i naizgled zaobišla sve što znam o zakonima fizike i ravnoteže u našem svemiru.

Nakon tog posljednjeg susreta s Moriartyjem dugo sam se oporavljao od ozljeda koje sam pretrpio. Da nije bilo ljubazne brige jednog para koji je živio izoliran na planini, vjerojatno bi nakon komatoznog stanja uslijedila smrt. Ovako kako je bilo, proveo sam mnogo vremena u snenom stanju bliskom smrti, izgubljen u omaglici misli, dok se moj vlastiti um okretao protiv mene i noćne more mi izjedale mozak, bez obzira na to što je moje tijelo ležalo mirno u tišini u stanju koje se naizgled doimalo kao potpuna vegetativnost.

Nakon nekog vremena probudio sam se iz kome i počeo se polako oporavljati, sve dok se nisam osjetio dovoljno dobro da bih ispitao svoje švicarske spasitelje. Kao što možete i zamisliti, imao sam mnogo pitanja. Hans i Gerda bili su jednostavan bračni par poljoprivrednika koji je obrañivao malu česticu zemlje podno Interlakena. Ispričali su mi kako me je Hans našao na dnu neke usamljene gudure, na prvi pogled neozlijeñenog. Isprva je pomislio da spavam, ali je ubrzo otkrio da se nalazim u nekom neobičnom umnom stanju. Pozvao je Gerdu i par me je odveo u svoju kolibicu i njegovao me.

Jednom kad sam povratio svijest, otkrio sam kako sam izgubio mnogo na težini i strašno oslabio. Nakon što sam uspio povratiti dio svoje prijašnje snage, s velikim sam zanimanjem poslušao Hansovu i Gerdinu priču. Nisam im ispričao o Moriartyju niti o svom padu s litice u blizini Velikih slapova. To bi se činilo u neskladu s činjenicom da sam zaradio svega nekoliko

lakših modrica. Bile bi to prelake ozljede za nekoga tko je navodno pretrpio tako strašan pad. Nije imalo smisla, no uskoro ćete vidjeti kako je to bio tek početak čitavog niza dogañaja i radnji kojima u to vrijeme nisam shvaćao smisao, no koje će do kraja ove neobične priče biti u potpunosti objašnjene.

Zapravo sam prilično rano počeo vjerovati da bi se u svemu ovome mogla skrivati neka dublja tajna, na prvi pogled nevidljiva. Vidite, kao što je Moriarty skončao od pada niz slapove - a vlastitim sam ga očima vidio kako je poginuo prije nego što sam se i sam survao u provaliju - i ja sam trebao poginuti od vlastitog nevjerojatnog pada. Meñutim, u onoj je magli bilo nečeg, vjetra, možda različitih strujanja zraka? Ne znam sa sigurnošću, no nešto me je spasilo i naizgled s velikom nježnošću položilo na bujnu zelenu tratinu na dnu gudure gdje me Hans kasnije pronašao.

Nisam imao nikakva objašnjenja za sve to. Nisam mogao objasniti niti svoju nepovrijeñenost niti komatozno stanje. Nisam poznavatelj znanosti, osim u dijelu koji se tiče zločina. Možda bi moj prijatelj, ugledni profesor Challenger*( Još jedan lik kojeg je stvorio Arthur Conan Doyle, tvorac Sherlocka Holmesa, u svojim kasnim godinama kad se počeo zanimati za spiritualizam. Challenger je ludi znanstvenik koji se bavi najnevjerojatnijim istraživanjima, primjerice, prapovijesnim životinjama ili kozmičkim katastrofama, (nap. prev.)), mogao to malo bolje objasniti. Recimo samo da sam barem bio zadovoljan ishodom čitave situacije. Moriarty je bio mrtav, a ja sam bio živ.

Prije nego što sam napustio područje podno Interlakena, pitao sam svoje ljubazne domaćine sjećaju li se oni ili stanovnici obližnjeg sela da se netko dolazio raspitivati o meni. Takoñer sam ih pitao je li možda prijavljen nestanak kakvog turista ili je možda bilo vijesti o nekome tko je poginuo u nesreći kod slapova. Hans i Gerda nisu znali ništa o tome, no kad sam rekao Hansu da se poñe raspitati u selo, vratio se s

uistinu zanimljivim novostima. Dok moj nestanak, čini se, nitko nije primijetio, neki je Englez, koji je možda ondje bio na odmoru, poginuo survavši se sa slapova istog dana kad sam ja doživio svoj pad. Rečeno mi je da je po tijelo došao prijatelj iz Londona i pokopao ga na lokalnom groblju.

Uzdahnuo sam od olakšanja. Moriarty, bez sumnje. Jedino mi se činilo čudnim što me ti, dobri moj Watsone, ili moj brat Mycroft niste došli tražiti.

Nekoliko mjeseci kasnije, oprostio sam se od Hansa i Gerde i odlučio na nekoliko dana odsjesti u maloj sobi u seoskoj gostionici. Bilo je to pitoreskno mjestašce, jedno od onih ljupkih alpskih odmarališta, i ja sam se počeo osjećati dijelom svijeta od kojeg sam toliko dugo bio odijeljen tijekom svoje bolesti. Hans i Gerda, oboje utjelovljenje dobrote i velikodušnosti, živjeli su povučenim i usamljenim životom na izoliranom mjestu. Sad sam se našao u selu meñu ljudima i njihovim djelatnostima i počeo sam se ponovo osjećati kao onaj stari. Čak sam se uspio dokopati i engleskih novina kako bih nadoknadio što sam propustio glede dogañaja u svijetu i kod kuće. Radilo se o primjerku londonskog Timesa i ja sam ga počeo bezbrižno čitati.

Bio je dobar osjećaj ponovo osjetiti Times pod prstima, omirisati tisak, vidjeti velikim slovima kojih sam se tako dobro sjećao otisnute naslove i ispod njih mnoštvo uskih stupaca otisnutih sitnim i zbijenim slovima koja su donosila različite vijesti iz čitavog svijeta.

Meñutim, jedna vijest na dnu stranice privukla je moju pažnju kako još nikad ništa nije privuklo moju pažnju. Pročitao sam je sa zaprepaštenjem i nevjericom. Užas koji sam osjetio, strah i zbunjenost, bili su nešto što nikad prije nisam iskusio. Zavrtjelo mi se u glavi, koljena su mi stala klecati, a srce mi je

počelo sumanuto udarati. Pročitao sam vijest ponovo, ovaj put vrlo pažljivo. Sam članak bio je prilično jednostavan i držao se činjenica. U osnovi, u njemu je pisalo sljedeće:

Britanski monarh, kralj Albert Christian Edward

Victor, nekadašnji vojvoda od Clarencea i Avondalea i unuk pokojne kraljice Viktorije, dodijelit će gospodinu Jamesu Moriartyju vitešku čast. Proslavljeni i ugledni profesor matematike koji je donedavna predavao najednom od naših najprestižnijih sveučilišta autor je nekolicine zapaženih znanstvenih djela, meñu kojima valja istaknuti 'Dinamiku asteroida', koja je vrlo dobro primljena u akademskim krugovima. Viteška čast bit će mu dodijeljena zbog golemih zasluga za Krunu. Svečanost će se održati 24. dana mjeseca travnja godine Gospodnje 1892. u Buckinghamskoj palači.

Pomislio sam kako je ovo morala biti nekakva bizarna vrsta šale ili čak tiskarska pogreška, ili kako sam možda najednom postao poremećen i potpuno izgubio razum od posljedica svojih ozljeda. Viktorija, mrtva? Edy, novi kralj? Zar u mračnim krugovima nisu kružile glasine da se njega sumnjičilo za Trbosjekova ubojstva? I, povrh svega, Moriarty živ! To je bilo neshvatljivo! Vlastitim sam očima vidio kako je umro! Njegovo je tijelo bilo pokopano. A sad, ako je bilo za vjerovati ovom novinskom članku, ne samo da je bio živ, već mu je, od svih stvari na ovom svijetu, trebao biti dodijeljen viteški naslov! Bilo je to nečuveno i besmisleno. Novosti su me ostavile u stanju potpuna šoka, zbunjenog i smetenog, a opet su mi pružile mnogo hrane za misli - hrane koju nikako nisam uspijevao probaviti.

Odmah sam pažljivo pročitao novine od prve do posljednje stranice. Bilo je to strašno iskustvo, mogu ti reći, prijatelju. Bit svega jest da se činilo kako je čitav

svijet kojeg sam poznavao cijelog svog života neopozivo i neobjašnjivo poludio. Sve je bilo naopako i krivo!

Dakle, evo ponešto od onoga što sam doznao iz čitanja jednog jedinog izdanja novina. Naša ljubljena kraljica, Njeno Veličanstvo Viktorija, doista je bila mrtva, a njen sin i nasljednik Edward takoñer je bio pokojni. Pronašao sam članak o istražnom sudu koji je nedavno otklonio svaku sumnju da je njihova smrt bila išta drugo doli nesreća u kočiji, iako su izgleda kružile glasine da se uopće nije radilo o nesreći! Na tijelima članova kraljevske obitelji nije izvršena autopsija, što je bio uznemirujuć detalj, s obzirom na okolnosti. I na drugim područjima su me zaskakale vijesti koje su bile u potpunom neskladu sa svim činjenicama koje sam znao. Jedna od najbizarnijih bila je da je vojna diktatura preuzela vlast u Sjedinjenim Državama i da je pet zapadnih država prijetilo odcjepljenjem od unije. Činilo se kao da se grañanski rat ponavljao. U Rusiji je vladao kaos, u Francuskoj je pala vlada, a iz pepela Bismarckove Pruske najednom se uzdigla ujedinjena Njemačka koja se, činilo se, spremala za svjetski rat.

Bilo je još toga, no neću ti dosañivati s detaljima mnogih naizgled trivijalnih vijesti koje su se na prvi pogled činile beznačajnima, no mojim izvježbanim očima i osobi s mojim poznavanjem povijesti samo njihovo postojanje nije zato bilo ništa manje uznemirujuće niti fantastično.

Nešto vrlo veliko i dalekosežno zahvatilo je čitav svijet. Sve je bilo krivo. Nisam to mogao razumjeti, no da nisam znao da je to bilo nemoguće, bio bih prisiljen priznati da bi se moglo raditi o nekakvom triku kojeg je pokrenuo Moriarty. Bila je to svakako fantastična pomisao i posve neosnovana, s obzirom na to da je Moriarty bio mrtav. Ipak, dok mi je logika govorila to je moralo biti istinito, moja intuicija govorila mi je nešto posve drugo. Znaš da se rijetko oslanjam na osjećaje;

u mom poslu njima se ne smije vjerovati. Ipak, jedno pitanje me opsjedalo. U novinama je pisalo da je Moriarty bio živ. Kako je Moriarty mogao biti živ - i primiti viteški naslov - kad sam ja znao da je bio mrtav?

Najednom me obuzela uznemirujuća pomisao - je li bilo moguće da se netko posve drugi survao s litice? Netko tko se prerušio u Moriartyja? Malo razmislivši o tome, znao sam da je takvo što jednostavno bilo nemoguće, ali ipak je ovo zahtijevalo odreñenu istragu.

Sad sam znao da sam morao potražiti onaj grob ovdje u selu i doznati tko je ležao unutra.

Sljedeća je noć bila oblačna i bez mjeseca, alpska verzija onih večeri kojih se možda sjećate, a koje su prije toliko godina prekrivale vrištine oko Baskerville Halla potpunom tamom*( Aluzija na djelo Arlhura Conana Doylea pod naslovom "Baskervilski pas" (The Hound of the Baskcrvilles, 1901.-02.), u kojem se Sherlock Holmes pojavljuje kao glavni lik. (nap. prev.)). Večer je bila savršena za mračni posao koji sam morao obaviti sa svojim neprijateljem - koji mije naizgled izmicao u smrti baš kao stoje to činio i u životu.

Angažirao sam ljubaznog Hansa za pomoć u svojoj noćnoj istrazi, rekavši mu tek toliko koliko je bilo dovoljno da shvati koliko mi je važno bilo vidjeti truplo koje je ležalo u tom lijesu. Isprva se pomalo ustezao od takvih aktivnosti, no, budući da je nekoć studirao medicinu, pristao mi je pomoći kad sam mu objasnio koliko mi je to bilo važno.

Sad mi je preostalo još jedino uvjeriti se da je u Moriartyjevu lijesu uistinu ležalo njegovo tijelo!

Već je bila prošla ponoć i čitavo je selo već čvrsto spavalo dok smo se Hans i ja iskradali kroz stražnja vrata malog svratišta u kojem sam odsjeo kako bismo se uputili prema malenom groblju na rubu sela.

U tišini smo prošli ispod izrezbarenog drvenog luka i našli se na maloj, ograñenoj čestici zemlje punoj grobova nad koje su se nadvijali nadgrobni spomenici i kipovi od kamena i drva. Hans me poveo k jednom usamljenom grobu na izoliranome mjestu na samom kraju groblja. Bio je označen tek jednostavnim drvenim križem s natpisom kojeg mi je Hans preveo.

"Piše: 'Englez, umro u svibnju 1891prošaptao je Hans.

Kimnuo sam. Pažljivo sam se ogledao oko sebe. Na vidiku nije bilo nikog. Sve je bilo tiho i mirno. Hans i ja počeli smo kopati.

Ne mogu ti opisati uzbuñenje koje me je preplavilo dok se moja lopata zabijala u tvrdu hladnu zemlju, kao ni ono koje je uslijedilo kad se napokon sudarila s poklopcem borova lijesa u kojem se nalazilo ono što sam tražio.

Došao je trenutak istine. Hans i ja brzo smo raščistili i posljednje ostatke zemlje kako bismo si otvorili put do poklopca jednostavnog drvenog lijesa. Hans me pogledao i ja sam kimnuo. Poslužio se polugom i počeo otvarati lijes.

Uz glasnu škripu zahrñalih čavala, poklopac se napokon podignuo i mi smo pred sobom ugledali ispruženo truplo muškarca umotano u pokrov. Pokretom ruke pokazao sam Hansu da se odmakne. Brzo sam se spustio na koljena pokraj trupla. Okretno sam odmaknuo pokrov sve dok nisam sasvim dobro vidio lice.

Njegovo je meso bilo djelomično nagrizeno truljenjem i prirodnom aktivnošću parazita, no hladna klima pobrinula se da ostane više nego dovoljno kako bih mogao pokojnika identificirati sa stopostotnom sigurnošću. Ukočio sam se od zaprepaštenja i straha, a krv mi se smrzla u žilama, jer lice koje sam pred sobom ugledao uopće nije bilo lice profesora

Moriartyja. Bilo je to lice Sherlocka Holmesa! Moje vlastito lice!

Hans me je upitao je li sve u redu. Rekao je kako sam loše izgledao. Hans nije htio bolje pogledati mrtvačevo lice, dok ja nisam bio u stanju skinuti pogleda s njega. Možeš zamisliti moju reakciju. Nisam znao što bih o svemu tome mislio. Isprva sam pomislio kako bi se moglo raditi o kakvom triku ili šali. Na kraju krajeva, bio sam živ, zar ne?

Moje su ti metode poznate. Stoga znaš da nikad ne kujem teorije prije nego što doznam sve činjenice. Toliko sam puta ponovio da se rješavanje slučajeva u osnovi svodi na eliminaciju nemogućeg - nakon čega ono što ostane, koliko god se nevjerojatnim činilo, mora biti istina. Uplašio sam se da je ono što sam tog trenutka gledao pred sobom imalo implikacije koje će ubrzo moj moto iskušati do krajnjih granica. Vidiš, truplo preda mnom bilo je nijemi svjedok istine o ovom neobičnom dogañaju i ja sam se zakleo da će mi reći sve stoje o njemu znalo prije nego što se ova mračna noć završi.

"Hans", naredio sam, "približi mi tu svjetiljku. Moram pregledati truplo."

Potom sam započeo nešto što se može opisati jedino kao vrlo metodična i detaljna pretraga trupla, čiji je cilj bio isključiti sve pretpostavke sve dok ne uspijem prodrijeti do istine o ovoj stvari.

Ono što sam otkrio bilo je mnogo bizarnije i šokantnije od ičeg što bi ti ikad mogao ubaciti u svoje pričice o mojim slučajevima namijenjene popularnom tisku. Prije svega, truplo je uistinu bilo posmrtni ostatak ljudskog bića, a ne kakav kip ili krojačka lutka. Po svemu sudeći, činilo se da je mrtvac stradao tijekom protekle godine. Odmah sam uočio nekoliko gadnih modrica i prijeloma kostiju koje je zaradio od pada. Meñutim, fizičke karakteristike bile su ono što

me je najviše zanimalo. Činilo se da je mrtvac bio mojih godina, moje visine, moje težine, odjeven u moju odjeću i u svakom drugom pogledu fizičkim izgledom posve odgovarao mojem. Bio sam šokiran i zapanjen. Podrazumijeva se da sam truplo pregledao što je detaljnije bilo moguće pod svjetlom svjetiljke koju mi je tako mirno držao moj vjerni Hans. Što sam više gledao, sve više mi se nametao jedan jedini zaključak. Bio sam to ja! Nije bilo nikakve sumnje. Pregledao sam čak i taban mrtvačeva desnog stopala. Ondje sam pronašao ožiljak, točnu kopiju ožiljka kojeg sam i sam ondje nosio od najranijeg djetinjstva. Nitko osim Mycrofta i mene nije znao za njega. Kažem ti, bilo je nevjerojatno. Mrtvac nije bio tek netko tko je nalikovao na mene ili koga su uredili tako da nalikuje na mene. Nije to bila nikakva kopija, već original. Bio sam to ja! Pred sobom sam gledao truplo Sherlocka Holmesa!

Bilo je to otkriće koje je moj svijet izokrenulo naglavce na više načina. Prije svega, dopuštalo je, zahtijevalo čak, da se moje misli pozabave mnoštvom pitanja koja sam do toga trenutka ignorirao. U Reichenbachu me je svakako zadesilo nešto tajnovito. Ona izmaglica, moj pad, koma, sad je sve počinjalo dobivati nekakav smisao. No što je to zapravo značilo? Nešto neobično, bez sumnje, možda i natprirodno. Sama ta pomisao uvelike me je iznenadila.

Iako sam bio iznenañen otkrićem i pitanjima koje je ono postavljalo, zasad sam sve to morao odložiti u stranu. Zasad je sve što sam sa sigurnošću znao bilo sljedeće: budući da je Moriarty očigledno bio živ, morao sam se vratiti kući u London, i to odmah.

Bio sam siguran da su svi koje sam poznavao bili u velikoj opasnosti. Svijet koji sam poznavao više nije postojao. Na neki način, svijet u kojem sam se našao bio je nov, ili drukčiji, možda, ili čak alternativni svijet. U ovom sam svijetu ja poginuo kod Reichenbacha, dok

je Moriarty nekako preživio i ostao slobodan kovati svoje planove i spletke.

Sad sam se počeo bojati za Mycrofta. Bojao sam se i za tebe, Watsone. Bojao sam se za Englesku, za Carstvo, za čitav

svijet. Lučki vlak dovezao me na kolodvor Victoria

Station u središtu Londona točno na vrijeme, kao i uvijek. Zgrada mi je bila poznata, no sad je bila prekrivena crnim tkaninama u znak žalosti i sjećanja na našu dragu pokojnu kraljicu. Nije to bio veseo povratak kući.

Prerušio sam se u starog mornara. Znao sam da bi najbolje bilo najprije snimiti općenitu situaciju, da se tako izrazim, a onda odlučiti što sljedeće poduzeti prije nego što obznanim svoju prisutnost.

Da budem posve iskren, u tom trenutku nisam bio siguran što bih trebao učiniti. Po prvi put u svom životu našao sam se u situaciji koja me nadilazila, ali sam znao da je u mojem svijetu, ili svjetovima, postojalo jedno sigurno sidro, a to si bio ti, dragi moj Watsone, u našim sobama na broju 221 b. Stoga sam se uputio prema Baker Streetu, na prvi pogled se doimajući poput postarijeg mornara u penziji pomalo pod utjecajem pića kojeg su zadesila teška vremena. Potonji dio moje maske bio je istinitiji nego što sam si želio priznati.

Preda mnom se otvorio pogled na Baker Street isti kao i uvijek, ali kad sam se približio zgradi na 221b sve moje nade su potonule i obuzeo me strašan osjećaj očaja. Kuća je bila zatvorena, a prozori prekriveni daskama. Činilo se da je čitavu grañevinu prije mnogo mjeseci uništio požar velikih razmjera.

Potrčao sam do našeg stana i s nevjericom se zablenuo u daskama prekrivene prozore, a potom u ljude koji su prolazili ulicom, očajnički tražeći

prijateljsko ili bar poznato lice. Gospoñu Hudson, Billyja, Wigginsa, bilo koga!

"Dobri moj čovječe!" obratio sam se nekom susjedu. "Možete li mi reći što se dogodilo s ovom kućom i ljudima koji su ovdje živjeli?"

"Mogu, djedice", odgovorio je, tužno odmahujući glavom. "Zapravo se i nema previše toga za pričati. Prošle godine dogodio se strašan požar. Kakva šteta."

"Što se dogodilo s doktorom?" izlanuo sam. "Ah, doktorom? Doktor je otišao. Nitko ne zna

kamo. Čuo sam da gospoña čija je kuća bila sad živi sa sestrom u Kentu."

Ispustio sam uzdah olakšanja. Barem je gospoña Hudson bila živa. Ali gdje?

"A što se dogodilo s gospodinom Sherlockom Holmesom?" upitao sam s više uzbuñenja nego što sam mislio da mogu osjetiti.

"Ah, s onim detektivom? Umro je prošle godine. Sirotom doktoru je to slomilo srce, mogu vam reći."

Kimnuo sam, osjećajući se kao da sam se nalazio u kakvom snu. Ili noćnoj mori. Ovo jednostavno nije bilo moguće. Bacio sam još jedan posljednji pogled na stan koji smo tolike godine dijelili u sretnijim vremenima, pa pošao dalje svojim putem.

Bojim se da sam u Klubu Diogenes čuo još gore vijesti. Nakon Baker Streeta, istog trena sam zaustavio kočiju i uputio se prema Pali Mallu. Ondje sam ušao u tu časnu ustanovu, gdje su me pustili tek u prostoriju za posjetitelje i gdje me je u livreju odjeveni batler obavijestio kako gospodin Mycroft Holmes više nije bio član Kluba Diogenes.

"Zašto?" upitao sam, još uvijek prerušen u umirovljenog starog mornara.

Batler me pogledao s očiglednom razdraženošću koja je potjecala odande što je jedan pripadnik niže klase od njega zahtijevao da mu objašnjava takve

stvari, ali je ipak slegnuo ramenima i dodao: "Umoren je prošlog svibnja, nedugo nakon što je njegov slavni brat poginuo na odmoru u Švicarskoj, kako sam čuo."

"Umoren", prošaptao sam. "Oh, Mycrofte, sad shvaćam ..."

"Gospodine?" upitao je batler. "Ništa", odgovorio sam. "Uskoro odlazim." Na ulici pred Klubom Diogenes zastao sam

smrznut, omamljen, jer činilo se kako je sve bilo izgubljeno. Moj brat Mycroft mrtav? Umoren? Nije bilo sumnje da su ga umorili Moriartyjevi pobočnici čim se ovaj vratio u London iz Reichenbacha. Watsone, ti si nestao. Kamo? U čitavom je svijetu vladao kaos, a Moriarty je u meñuvremenu primio vitešku titulu i sad je bio Sir James! Bio sam osupnut bezočnošću svega toga.

Tad sam shvatio, Watsone, da te moram pronaći, a tad ćemo možda zajedno uspjeti nekako riješiti ovaj neobični i katastrofični razvoj dogañaja. Pokušao sam te pronaći u svim tvojim uobičajenim skrovištima: bolnici St. Barts, tvom uredu u St. Anne Streetu, čak i u starom okupljalištu tvoje regimente. Nitko te nije vidio mjesecima. Negdje su mi ispričali tužnu priču kako su te snašla teška vremena, kako te vijest o mojoj smrti gadno pogodila, kako si se odao piću. Bio sam zapanjen. Šokiran, zapravo. Uopće nije bilo nalik na tebe, stari prijatelju, da pretjeruješ s uživanjem u piću. Kako si samo dopustio da postaneš ovisan o alkoholu do te mjere do koje su mi pripovijedali, bilo mi je nerazumljivo. Isprva nisam uopće u to vjerovao. Ipak, glasine koje sam čuo na svojim putovanjima odreda su pripovijedale o nekoć ponosnom doktoru medicine koji je duboko ogreznuo u neizvjesnu utjehu koju pruža boca.

Te su vijesti zahtijevale promjenu taktike, pa sam te počeo tražiti u malo manje respektabilnim lokalima

koje posjećuju oni stanovnici našeg dragog grada kojima je namjera utopiti prošlost, zajedno sa svojom vlastitom ulogom u njoj, u piću.

Mogu ti reći da sam se onako odjeven u nevoljnog starog morskog vuka uspio prilično dobro uklopiti meñu svijet koji posjećuje takva mjesta i doznati mnoge zanimljive detalje dok sam te tražio. Najviše uznemirujući od njih bio je da je obični puk vjerovao kako je naša dobra kraljica Viktorija bila umorena, a zločin zataškan. Ljudi su mrzili kralja Eddyja. Bili su nemirni i prestrašeni. Mnogi su vjerovali da je želio monarhiji vratiti njenu nekadašnju moć i da je namjeravao uskoro raspustiti parlament i zatražiti premijerovu ostavku i ukinuće njegove funkcije. U svakom slučaju, takve sam glasine smatrao nevjerojatnim i pripisivao ih praznovjerjima običnog puka i slabije obrazovanih klasa. Ipak, mogu ti reći da su oni u njih posve čvrsto vjerovali. Na naš grad kao da se spustio taman pokrov - taman pokrov, okladio bih se, po imenu Moriarty.

No ne brzajmo s pričom. Morao sam te pronaći, Watsone, i slučaj je htio da sam dan kasnije u istoj toj iznimno učinkovitoj masci nabasao na Pijetla i vranu, ruševni pub na East Endu. Ondje sam ugledao prizor koji sam mislio da nikad u životu neću vidjeti. Ugledao sam poznati lik kako sjedi za usamljenim stolom, pognut i očevidno onesviješten od previše pića.

Polako sam prišao i gurkanjem te probudio. Razdraženo si podignuo pogled, očiju crvenih od

alkohola, i zalajao: "Pusti me na miru! Poñi dalje! Zar ne vidiš da

želim biti sam u svom jadu?" Srce mi se slomilo kad sam te ugledao takvog,

prijatelju moj, prljavog, neobrijanog, raskuštrane kose, zamagljena pogleda i izgubljenog izraza lica. Pretvorio

si se u običnu beznadnu pijanicu. Teško da bi gore prošao i da si se prepustio opijumu.

Sjeo sam ti nasuprot i dobro te pogledao. Nisi se mnogo promijenio za vrijeme moje odsutnosti, a opet si se promijenio podosta i to na gore. Izgledao si očajno, no nadao sam se da se nije radilo o ničem što kupka, brijanje i dobar obrok ne bi mogli izliječiti.

"Barmen! Barmen!" pozvao sam. "Donesite nam lonac svoje najjače kave."

"Može, prijatelju, stiže", odgovorio je barmen. Tad se tvoja glava podigla s ploče stola, a ti si

učinio junački napor kako bi usredotočio svoj pogled preko malenog stola i vidio tko sam.

Dakako, bio sam prerušen i nisi me prepoznao. "Odlazi! Ostavi me na miru!" zalajao si. Potom se

tvoja glava ponovo spustila na ploču stola. Jedva da si bio pri svijesti.

Barmen nam je donio lonac kave koja se pušila. Natočio sam veliku šalicu i položio je pred tebe.

"Pij", naredio sam. Ponovo si me pogledao, pa opsovao i pokušao

dohvatiti bocu viskija koja je stajala odmah pokraj tebe na stolu, ali sam je ja istog trena zavitlao na pod, gdje se razbila u tisuću komadića.

"Hej! Što ...?" "Pij kavu, Watsone", rekao sam čvrsto. "Trebam te

trijezna i prisebna uma." Pa, to je privuklo tvoju pažnju. Podignuo si glavu i

malo bolje pogledao starog morskog vuka koji je sjedio pred tobom. Glava ti se zanjihala pod utjecajem prevelike količine alkohola, ali si uspio usredotočiti pogled dovoljno dugo da prozreš moju masku.

"Holmese?" prošaptao si tiho i prestrašeno. "Je li to moguće?"

"Da, dragi Watsone, ja sam, no nemojmo razotkriti moju masku. Ne želim da nitko dozna za moju prisutnost", rekao sam.

"Ali ... ti si mrtav", promucao si. "Još nisam", pokušao sam te razuvjeriti. "Onda se vjerojatno radi o nekakvoj halucinaciji?" "Watsone, doista!" odgovorio sam oštro. Tad su se tvoje oči širom rastvorile, a na tvojim

ispucanim usnama pojavio se sićušan osmjeh. Niz obraze su ti potekle suze.

"Holmese", prošaptao si. "Holmese." "Tiho!" upozorio sam te. "Da, razumijem." Pronašao sam te, dragi moj Watsone, moje

uporište u ovom svijetu! Nakon pola tuceta šalica barmenovog jakog, ali

okrutnog bućkuriša, tvoje držanje i mentalno stanje polako su počinjali nalikovati Watsonu kojeg sam poznavao i volio.

"Holmese! Ne mogu vjerovati!" "Tiše, prijatelju moj. Obojici nam je u interesu da

odreñeni ljudi nastave vjerovati u moju smrt. Zovi me ... Sigerson."

Kimnuo si, pokušavši razbistriti misli, pa naposljetku upitao:

"Ali ti si živ. Reci mi, što se dogodilo?" Nasmiješio sam se. "Nadao sam se da ćeš ti to reći meni." Dosta si dugo šutio, zamišljen. Potom si rekao: "Da, mnogo toga se dogodilo otkako si otišao. Ali

kako je to moguće? Ti si mrtav! Što se dogodilo u Švicarskoj?"

"Očigledno sam posve živ i zdrav, Watsone. Bilo kako bilo, tu pustolovinu ću ti ispripovjediti u cijelosti nekom drugom prilikom. U ovom trenutku mi moraš odgovoriti na samo jedno pitanje."

"Svakako." "Watsone, po nekim standardima nije me bilo

dugo vremena - no zacijelo ne toliko dugo da su se za to vrijeme u svijetu - u Londonu - mogli odigrati takvi fantastični dogañaji."

"Pretpostavljam da si bio na 221b?" upitao si posramljeno.

"Tako je. Na onome što je od njega ostalo." "Dakle, vidio si ..." "Vidio sam posljedice požara. Znam takoñer i za

Mycroftovo ubojstvo." "Žao mi je." Neko vrijeme sjedili smo u tišini. "A sad, Watsone", upitao sam, "reci mi iskreno:

što se ovdje dogañalo dok me nije bilo?" Smirio si drhtanje svojih ruku otpivši još jedan

umirujući gutljaj vrele kave. "Situacija je strašna. Kraljica je mrtva, a novi

kralj, Eddy, je pohotnik i propalica. Da samo čuješ kakve glasine kruže o njemu - ako je samo polovica istinita, čovjek je čudovište."

Kimnuo sam. Tad si se oprezno ogledao oko sebe i došapnuo

mi: "Čuvaj se. Kralj posvuda ima svoje špijune.

Agente tajne policije." "Doista?" To su za mene bile novosti. U svakom

slučaju, mirisale su na Moriartyja. Potom si prestrašeno prošaptao: "Engleska, čitav svijet, čini se da smo se svi našli

u stisku neke strašne dileme i ja se bojim kamo bi nas sve to moglo odvesti."

"Uzrok ove konkretne dileme je Moriarty", rekao sam tihim glasom. "S obzirom na moju odsutnost i navodnu smrt, nije bilo nikog tko bi se mogao suprotstaviti njemu i njegovim planovima. Budući da

je Mycroft mrtav, naš neprijatelj mogao je slobodno kovati svoje najhrabrije i najizopačenije spletke. Čini se da mu je pritom vrlo dobro išlo. I to u svjetskim razmjerima."

"Što želiš da učinim ... Sigersone?" "Imaš li još uvijek svoj revolver, Watsone?" "Dakako", odgovorio si, živnuvši jednom kad ti se

ukazala mogućnost akcije. "Gdje trenutno stanuješ?" upitao sam. "Imam malu sobu u krčmi Zvižduk i topot, četiri

ulice odavde." "Izvrsno. Poñi u svoju sobu i odmori se. Sutra ću

doći k tebi", rekao sam. "I, Watsone, ostani trijezan." "Sad se više ne moraš brinuti za mene. Vidjeti

tebe živog i zdravog pred sobom jedini je istinski lijek za moj bolesni i izmučeni duh."

"Dobri stari Watsone. Zajedno ćemo pronaći način da se izvučemo iz ove zbrke."

Ponovni susret s tobom, stari prijatelju, učinio je mnogo za oporavak mog vlastitog klonulog duha, no stanje u koje si se doveo prekomjernim uživanjem u piću nije me samo rastužilo, već me je i iznenadilo. Navelo me na razmišljanje. To doista uopće nije nalikovalo na tebe.

Zapravo, počelo mi se činiti da mnogi dogañaji, čak i s obzirom na Moriartyjevo nesmetano djelovanje, nisu imali smisla. Mycroft mrtav? Ubijen? Jednom kad sam prevladao početni šok, što sam više razmišljao o tome, to mi se više činilo nemoguće. Naš stan na broju 221b izgorio i zatvoren? Pa, i to je bio šok, ali je postojala realna mogućnost da se takvo što doista dogodi. Ono što nikako nije bilo moguće jest da sam, činilo se, u isto vrijeme bio i živ i mrtav. Onda je tu bila kraljičina smrt. Je li doista bila ubijena? Moriartyjev viteški naslov i kaos u Americi i drugdje. Moje tijelo u Moriartyjevu lijesu. Svi ti dogañaji nikako

se nisu slagali s činjenicama koje sam znao o svom svijetu.

Jednostavno nije imalo smisla. Sve to što sam spomenuo nikada se ne bi moglo dogoditi u svijetu koji sam poznavao. Nešto nije bilo u redu, Watsone, a bojim se da si i ti bio jedan od faktora, još jedan dokaz za tezu koju sam i protiv svoje volje počeo razrañivati kao vjerojatno objašnjenje za sve te neobične dogañaje. Do ovog trenutka ustezao sam se od ozbiljnog spominjanja svoje teze u ovoj priči. Shvati, ja te poznajem. Znam da čovjek kojeg poznajem nikad ne bi mogao postati beznadna pijanica. Ne u mom svijetu. Stoga se nametao zaključak da ti nisi bio čovjek kojeg sam poznavao. Možda si bio Watson, ali nisi bio moj Watson. Bio si ... neki drugi Watson. Ta činjenica, zajedno s mojim tijelom koje je ležalo u onom grobu i činjenicom da je Moriarty bio na životu, nametala je zaključak da sam ja bio neki drugi Holmes!

U skladu s tim zaključcima, znao sam da ni Moriarty nije bio moj Moriarty. Znao sam takoñer da ću od tog trenutka morati postupati s krajnjim oprezom. Morao sam o mnogo toga promisliti. Ovo se doista počelo pretvarati u pravu zbrku.

Kad smo se sljedećeg jutra susreli u tvojoj sobi, izgledao si mnogo bolje, a ja sam ti objasnio dobar dio svoje teze. Ispričao sam ti svoju teoriju. Dodao sam: "Vjerujem da me moj pad kroz onu maglu u Reichenbachu nekako prebacio u drugi svijet. Tvoj svijet. Svijet koji je gotovo identičan onome kojeg poznajem, ali s uznemirujućim razlikama."

Isprva si reagirao u potpunosti kako sam i očekivao.

"To se čini besmislenim, Holmese, i krajnje nevjerojatnim. Siguran sam da sam pokopao tvoje tijelo."

"Nisi pokopao moje tijelo, već tijelo drugog Holmesa. Kažem ti da sam nekako ušao u tvoj svijet, koji postoji odvojeno od mog. Ako ne vjeruješ u to, Watsone, vjeruj barem da su takve stvari moguće. Jer kako inače objašnjavaš činjenicu da stojim ovdje pred tobom?"

Razmislio si o tome, znajući da sam mislio ozbiljno kad sam ti to ispričao. Mogao sam vidjeti da si želio povjerovati u moju fantastičnu priču, čak i ako ti to nije u potpunosti uspijevalo.

"Bilo kako bilo, stari prijatelju, kad eliminiraš nemoguće, ono što ostane, koliko se god nevjerojatnim činilo, mora biti istina", rekao sam. "Kažem ti, tvoj svijet i moj svijet ne mogu biti isto mjesto. To je nemoguće. Stoga ta dva svijeta postoje odvojeno."

"Ne znam, Holmese. Iskreno, u životu sam vidio i čuo mnoge neobične stvari u svojoj liječničkoj službi i dok sam boravio u Afganistanu i na Dalekom istoku. Meñutim, ovo je jednostavno nevjerojatno."

"Jest, ali sama ne vjerojatnost ne negira istinitost moje tvrdnje. U Reichenbachu se dogodilo nešto neobično. Moriarty i ja smo se hrvali. U mom svijetu, kao i u tvom. U mom svijetu, on je pao s litice i poginuo. U tvom svijetu, ja sam pao s litice i poginuo. U isto vrijeme, u svom svijetu sam pao u onu maglu, ali nisam poginuo. Umjesto toga, nekako sam prebačen ovamo, u tvoj svijet. Paralelni svijet, alternativni svemir, Challenger bi to sigurno znao objasniti bolje nego ja. To mora biti razlog zašto, kad sam otvorio lijes Engleza koji je poginuo u Reichenbachu, ondje nisam pronašao Moriartyja kao što se trebalo dogoditi - kao što se moralo dogoditi da sam bio u svom svijetu. Pronašao sam sebe! Mogu ti reći da sam u ono vrijeme bio u popriličnom šoku, no znao sam da je ta činjenica vrlo značajna. U lijesu je ležalo moje tijelo! Po svakoj logici, ondje je trebalo

ležati Moriartyjevo! To je bio ključ koji me je uputio u ovom smjeru i iz kojeg su se izrodila tolika neobična pitanja. Sve što se nakon toga dogodilo samo me je prisililo da ozbiljnije razmotrim ovu tezu", zaključio sam. "Ne znam što bih rekao."

"Onda nemoj reći ništa, ali razmisli o tome", nastavio sam. "Koliko god fantastičnom se činila, moja teza mora biti istinita. Koliko god nevjerojatno zvučala, ona se jedina uklapa u sve činjenice. Kad sam vidio tebe, pronašao sam posljednji komadić slagalice. Vidjevši koliko si se nisko spustio nakon moje 'smrti', uvidio sam jednu jednostavnu, no neporecivu činjenicu. Iako nema sumnje da si ti moj dobri prijatelj John H. Watson, nikako ne možeš biti onaj John H. Watson kojeg sam poznavao tolike godine. Iz toga slijedi zaključak da ni ovaj svijet nije isti onaj svijet kojeg sam poznavao tolike godine. Stoga sam ja ovdje autsajder, izgubljen, nasukan u tvom svijetu."

"Holmese, ali ako je to što govoriš istina, onda ..." "Da, Sherlock Holmes je doista poginuo u

Reichenbachu. Tijelo koje sam vidio uistinu je bilo njegovo, tijelo koje si ti vidio uistinu je bilo njegovo - mogu ti reći da tu nema pogreške - bilo je to doista tijelo Sherlocka Holmesa. Tvog Sherlocka Holmesa."

Uslijedila je duga tišina. Napokon si kimnuo u znak slaganja, a ja sam

primijetio da se na tvoje lice opet prikrala duboka tuga. Naposljetku si me odlučno pogledao, uspjevši se čak i slabašno nasmiješiti.

"Ti si dvojnik mog Watsona, ili, ako ti je tako draže, ja sam dvojnik tvog Holmesa. To i nije toliko važno dokle god to obojica razumijemo i shvaćamo što znači. Razvedri se, nije sve izgubljeno.

Upravo suprotno, zapravo. Na primjer, vjerujem da je tvoj problem s pićem zapravo možda pomogao

našoj stvari, jer je to svakako bilo ono što te je održalo na životu."

"Kako to misliš?" upitao si. "Jednostavno rečeno, siguran sam da se Moriarty

nije žurio osvetiti ti se jer je uživao u tvom samouništenju. To bi se uklapalo u njegov ego i izopačeni smisao za pravdu i to te je spasilo od njegovih pobočnika. Dakle, evo nas, obojica smo živi i zdravi."

"Pa, Holmese, drago mi je što si se vratio, bez obzira odakle si došao", rekao si, uspjevši mi se srdačno nasmiješiti.

"Dobri moj Watsone. Čini se da je igra još jednom započela. A ova konkretna igra zove se Moriarty. Sad prihvaćam činjenicu da ovo nije moj svijet i da ne pripadam ovamo. Više od bilo čega drugog želim pronaći način da se vratim u svoj vlastiti svijet. Ali, prije svega, savjest mi brani da ostavim ovaj svijet da se sam snalazi s povampirenim Moriartyjem bez da učinim išta kako bih ga zaustavio. Jesi li uz mene?"

"Znaš da jesam, Holmese." "U tom slučaju, najprije moramo utvrditi kakvu to

igru Moriarty igra. Prije svega si moramo postaviti to pitanje, jer mu jedino tako možemo pokvariti planove i privesti ga pravdi", rekao sam.

"Još zločina?" predložio si, prilično neuvjerljivo, bojim se.

"Ne pukih zločina. Čini se da je sad već debelo nadišao tu fazu, ako si u tijeku s napisima u popularnom tisku. Osobno svaki dan proučavam novine. Stvar je nevjerojatna. Nevolje u čitavom svijetu i još gore nevolje koje se tek spremaju upućuju na nekakav faktor koji upravlja čitavim svijetom. To može biti jedino Moriarty. Doista moram reći kako je Moriarty iz tvog svijeta daleko zasjenio mog Moriartyja u pogledu hrabrosti i postignuća."

"Pa, u svakom slučaju nikad nisam očekivao da ćeš mu dijeliti komplimente, Holmese."

"A zašto ne bih? Postigao je mnogo u kratkom vremenu. Bojim se da imamo puno posla."

"Tako se svakako čini." Dobacio si mi odlučan pogled, pa rekao: "Pripravan sam ti pomoći kako god mogu."

"Bravo!" Tad sam dodao: "No moramo biti pažljivi. Čini se da smo Moriarty i ja povezani na neki način koji još ne razumijem, no koji je povezan s načinom kako sam došao ovamo. Moram biti siguran da štogod poduzmem kako bih ga zaustavio neće otkloniti mogućnost da se vratim u svoj svijet."

"Ne razumijem, Holmese." "Jednostavno je", odgovorio sam. "Moriarty i ja

smo povezani. Mogao bih zaustaviti njegove planove tako da ga jednostavno ubijem, no bojim se da bih onda mogao zauvijek ostati zarobljen ovdje. To ne želim. Bojim se da ću, ako ga namjeravam ubiti, to morati učiniti na vrlo specifičan način. Možda ga moram nekako izmamiti na otvoreno i navesti na posljednji okršaj."

"Što ćemo onda učiniti?" "Najprije imam za tebe jedan mali zadatak", rekao

sam. Nedugo nakon toga uputio si se u Scotland Yard,

a ja sam sjeo i napisao pismo tajanstvenom posjetitelju s Dalekog istoka za kojeg sam iz novina doznao da je nedavno stigao u London.

S velikom zebnjom sam saslušao novosti koje si donio sa sobom kad si se dva sata kasnije vratio iz Scotland Yarda. Bio si blijed i šutljiv, pa sam bio prisiljen pomalo nestrpljivo te potaknuti da mi kažeš što si doznao.

"Dakle, govori već jednom! Što je s Lestradeom i Gregsonom?" pitao sam. Sjedili smo u tvojoj maloj sobi

na East Endu. Bila je to bijedna zamjena za naš luksuzni smještaj na broju 221b, no morali smo se i time zadovoljiti. "Jesi li ih vidio i pozvao da doñu ovamo?"

Pa, ono što si doznao, štogod to bilo, očigledno te jako uzrujalo. Tvoje držanje budilo mi je crne slutnje glede čitave stvari.

"Watsone?" pitao sam. "Jesi li dobro?" "Holmese", odgovorio si, "uopće nisam vidio ni

Lestradea ni Gregsona. Nisu bili u Yardu. Kad sam pitao za njih, rečeno mije da su otpušteni."

"Otpušteni!" izlanuo sam. Iznenañenje je utjecalo čak i na moje uobičajeno smireno držanje.

"Da, nova administracija, Holmese ..." "Kakva nova administracija?" Počeo sam koračati

gore-dolje po malenoj prostoriji, žudeći za svojom lulom, ili čak za kokainskom iglom.

"Vidiš, malo sam se raspitao, vrlo diskretno, ni u jednom trenutku ne spominjući tvoje ime ili svoje. Uopće ne razumijem što se dogaña! Njegovo Veličanstvo kralj imenovao je novog načelnika Scotland Yarda. Isprva sam doznao da je novi čovjek ratni junak, časnik u mirovini, čak i lovac na krupnu divljač, pa sam pomislio ..."

"Da, pa, reci već jednom o čemu se radi, Watsone!" "... ali ne, rekli su mi da je njegovo ime ... pukovnik Sebastian Moran."

Morao sam sjesti. "Moran?" prošaptao sam. "U tome je Moriarty

imao svoje prste, u to nema nikakve sumnje." "I to nije sve. Moran je čitav Yard okrenuo

naglavce, otpustio je Lestradea, Gregsona i druge s kojima si tijekom godina uspostavio dobre odnose. Čuo sam da proširuje odjel tajnih policijskih agenata i daje im posebne ovlasti. Bojim se da je potpuno upropastio Yard."

"Doista. Sad kad smo sigurni da su vuka postavili za čuvara kokošinjca, počinjem strahovati za dobre ljude našeg dragog Londona."

Više se tu nije imalo bogzna što za reći. Dugo vremena sjedili smo u tišini, zamišljeni.

"Što želiš da učinim, Holmese?" "Potražit ću Lestradea i Gregsona. S obzirom da

su nezaposleni, trebao bi ih naći kod kuće. Najprije ću pokušati s Lestradeom", rekao sam. Potom sam ti dodao omotnicu koja je sadržavala pismo koje sam napisao nepunih sat ranije. "Ovu poruku ćeš osobno dostaviti našem uglednom posjetitelju. Odsjeo je u sobi 600 u Hotelu Grand. Takoñer ćeš pričekati njegov odgovor."

Kimnuo si i sumnjičavo pogledao omotnicu na kojoj je bilo napisano neobično ime. "Thubten Gyatso, Ocean Mudrosti? Što to znači, Holmese?"

"Dostavi ga, Watsone. Večeras ćemo se ponovo sastati ovdje."

Inspektor Giles Lestrade živio je u malom stanu nedaleko Great Russel Streeta. Uputio sam se onamo londonskim ulicama. Nastavio sam nositi svoju masku: sijedu bradu, ofucanu sijedu periku i široko odijelo zbog kojeg se činilo da imam dvadesetak kilograma više. Što se bilo koga ticalo, bio sam stari umirovljeni mornar koji je vidio i boljih dana. Hodao sam pomalo nesigurno. Nitko na ulici mi nije prišao niti obratio ni najmanju pažnju na mene, baš kao što sam i želio. Oprezno sam se uputio iz tvoje sićušne sobice na East Endu prema središtu Londona i okolici Great Russel Streeta.

Činilo se kao da se London uopće nije promijenio za vrijeme moje odsutnosti, barem na površini. Meñutim, ispod svih tih prelijepih zgrada i kipova, užurbane gomile, gustog prometa i kočija, sve te vreve velegradskog života, s velikom zebnjom sam počeo

primjećivati uznemirujuće sitnice koje su činile tamni pokrivač koji kao da se spustio na čitav grad.

Iako nije bilo nikakvih značajnih promjena, ja sam ipak primjećivao da su se neke stvari promijenile. Na licima ljudi video sam neku novu zlobu, a iz njihovih očiju provirivao je strah. Takvo što nikad prije nisam uočio kod dobrih stanovnika Londona. Ljudi su se bez sumnje bavili svojim svakodnevnim poslovima kao i uvijek, no sad su više nego ikad prije to činili bez da su obraćali pažnju na ljude oko sebe. Poput konja kojima su bili navučeni štitnici za oči, nisu razgovarali sa strancima, nisu jedni druge čak niti gledali u oči. A što se tiče policajaca i pozornika - pa, bilo je očito da su ih se ljudi sada bojali više nego ikad prije - a još više su se bojali detektiva u civilu iz Scotland Yarda. Kao što si rekao, Watsone, činilo se da su ovi potonji bili organizirani u nekakvu tajnu policiju.

Sve sam to vidio vlastitim očima dok sam kročio londonskim ulicama. Po novom je policija u bilo koje doba dana privodila ljude na ulici i odvodila ih na ispitivanje ako je postojala i najmanja sumnja da su izrekli kakvu negativnu opasku o kralju. Čuo sam priče da se neki od njih više nikad nisu vratili. Londonska kula ponovo je otvorena, ali se sad koristila za posebni soj zatvorenika - takozvane "neprijatelje krune". Sve je to odredio kralj još jednom posebnom uredbom. Rečeno mi je da su tamnice pod Kulom bile prepune zločinaca koji su bili zatvoreni zbog političkih zločina protiv krune bez da je protiv njih ikad podignuta ikakva optužnica i bez da im se ikad sudilo. Bilo je to nešto što naša draga kraljica Viktorija nikad ne bi odobrila za svih dugih godina svoje vladavine. Činilo se da je naš novi kralj želio proširiti monarhove ovlasti. S Moriartyjem kao saveznikom u pozadini, činilo se da su njih dvojica otpočeli provedbu plana

koji će ugušiti naš narod. Bojao sam se do čega bi to naposljetku moglo dovesti.

Još sam jednu vijest čuo tijekom svojih lutanja gradom tog dana: u Hyde Parku trebao se održati protestni skup na kojem će ljudi iznijeti svoje pritužbe protiv monarhije. To bi mogao biti početak velikih grañanskih nemira u našem gradu. Bio sam odlučan pojaviti se na tom skupu kasnije tog dana i vlastitim očima vidjeti situaciju koja je vladala u tom drugom Londonu u kojem sam se protiv svoje volje našao.

U meñuvremenu sam stigao do Lestradeova stana u blizini Great Russel Streeta i na svoje iznenañenje kroz prozor ugledao kako je bivši inspektor Scotland Yarda već imao jednog posjetitelja. Nasmiješio sam se vlastitoj sreći kad sam shvatio da taj posjetitelj nije bio nitko drugi no inspektor Tobias Gregson, još jedan bivši zaposlenik Yarda. Doista sam dobio priliku jednim udarcem ubiti dvije muhe, da se tako izrazim.

Još jednom sam se oslonio na svoju masku starog mornara, Sigersona. Još nisam želio odati svoj identitet, a nijedan od ove dvojice ionako vjerojatno ne bi u njega povjerovao. Za njih, kao i za čitav ovaj svijet u kojem sam se našao, Sherlock Holmes bio je mrtav. Namjeravao sam ih još neko vrijeme ostaviti u tom uvjerenju.

Morao sam se stalno podsjećati da zapravo i nisam bio njihov Sherlock Holmes, već da sam došao iz drugog svijeta, drukčijeg od ovog, i koliko god suosjećao s problemima koje sam ovdje uočio, moje srce je čeznulo za povratkom u svoj pravi dom. Ovaj svijet sve mi je više i više počinjao nalikovati na kakvu noćnu moru.

No, nemojmo brzati s pričom. Lestrade i Gregson uskoro će dobiti posjet.

Vrata mi je otvorio Lestrade. Sitni je čovječuljak nalikovao na detektiva jednako kao i uvijek, sa svojim

brčićima i nosom koji se nabrao od gañenja kad me je ugledao.

"Ne primam prosjake, dragi moj čovječe. A sad odlazi", rekao je i pripremio se zalupiti mi vrata u lice.

Moja noga u vratima sasvim je to lijepo spriječila. Odgovorio sam mu moćnim rezanjem: "Lestrade, donosim ti novosti od neprijatelja tvog neprijatelja. Jesi li zainteresiran?"

"Hej! Što?" promrmljao je Lestrade zbunjeno, no Gregson, koji je stajao odmah iza njega, položio je ruku na rame svog prijatelja i rekao: "Mislim da bismo trebali poslušati što ovaj čovjek ima za reći."

Lestrade je slegnuo ramenima i odmaknuo se od vrata. "U redu." Potom se obratio meni: "Smiješ ući, starče, i odmah nam objasni o čemu se radi."

Nasmiješio sam se i mirno rekao: "Služim neprijatelju tvog neprijatelja. Moj

gospodar mora ostati anoniman sve dok ne doñe vrijeme kad će moći bez bojazni otkriti svoj identitet."

"Sherlock Holmes je mrtav, starče", rekao je Lestrade drsko.

"To ćemo još vidjeti, dragi moji inspektori", zarežao sam ljutite "No na to pitanje nećemo još tražiti odgovor. Ono što je u ovom trenutku važno jest da se moramo suprotstaviti Moriartyju i njegovoj organizaciji. Moramo mu stati na kraj. U suprotnom su Engleska i čitav svijet osuñeni na propast!"

"Moriartyju?" ponovio je Lestrade. "Ali on je sada kraljev čovjek."

"I ujedno čovjek koji stoji iza njegove tiranije i tvog vlastitog problema, Lestrade", drsko sam mu odgovorio.

Obojica muškaraca dugo su vremena stajala u tišini.

"Lijepo zboriš, starce, tkogod bio, no nas dvojica smo otpušteni, kralj je Moriartyjeva pobočnika Morana

imenovao načelnikom Scotland Yarda, a mi više nemamo nikakvih službenih ovlasti", progunñao je Gregson.

"Bez obzira na to, postoje načini", rekao sam jednostavno. "Moj gospodar želi znati sljedeće: jeste li zainteresirani?"

"Dakako", zalajao je Lestrade. "Mogu ti reći, u ovom trenutku me nije toliko briga za povratak na moj stari posao koliko bih se želio osvetiti onima koji su mi ovo učinili. Gregson i ja baš smo o tome razgovarali prije nego što si se ti pojavio, no nismo imali nikakvu ideju što učiniti."

"Vjerujem da to mogu ispraviti u dogledno vrijeme", rekao sam s osmjehom.

Potom sam ispripovjedio Lestradeu i Gregsonu što sam zamislio, a oni su pristali ponovo se naći sa mnom kasnije te večeri.

Na povratku u tvoju sobu na East Endu, Watsone, prošao sam pokraj Hyde Parka. Park je svega nekoliko ulica udaljen od našeg starog stana u Baker Streetu, a ondje sam ugledao mnoštvo ljudi kako sluša govornike iz raznih političkih stranaka koji su javno iznosili svoje pritužbe protiv kralja. Takav je običaj vladao u Londonu i u Parku već naraštajima, iako se često dogañalo da govornicu uzurpiraju raznorazni luñaci. Ali ne i ovaj put. Ovaj put bile su prisutne tisuće i tisuće grañana svih staleža i društvenih položaja koji su tijekom protekle godine osjetili na vlastitoj koži okrutni jaram tiranije novog monarha. Torijevci i laburisti ujedinili su se u nesvakidašnjem naporu da od krune zahtijevaju pravdu. Prišao sam govornici kako bih čuo neke od pritužbi i s velikim zanimanjem poslušao jednog govornika za drugim kako opisuju čine koji su našim dobrim starim engleskim zakonima pljuvali u lice. Jedva da sam mogao povjerovati što sam čuo, pa sam se morao

podsjetiti da, unatoč svoj simetriji i podudarnosti, ovo nije bila moja Engleska i ovo nije bio moj svijet.

Na tu činjenicu nemilosrdno su me podsjetili odredi krupnih londonskih bobbyja, koji su, primijetio sam, sad nosili vatreno oružje, što nije bilo nimalo tipično, a koji su pristigli kako bi rastjerali gomilu.

"Ovaj skup je nezakonit. U skladu s kraljevom odredbom, obvezni ste smjesta se razići", naredio je policijski zapovjednik okupljenom mnoštvu.

Pa, govornici su počeli huškati okupljene ljude da se suprotstave policiji i mnoštvo je uskoro počelo zviždati i vikati im da odu. Na svoje zaprepaštenje, ugledao sam laku konjicu koja je mogla potjecati jedino iz kraljevske garde kako se skuplja na obali jezera. To nikako nije slutilo na dobro.

I na licima okupljenih ljudi sad su se počeli primjećivati rastući strah i zabrinutost. Policijski zapovjednik još jednom je pozvao:

"Nareñeno vam je da se odmah raziñete. U suprotnom ćete se suočiti s posljedicama."

Pa, mogu vam reći da je ovo slutilo na gadnu nevolju, no situacija se još više pogoršala kad su neki od okupljenih ljudi prešli s pukog zviždanja policajcima na bacanje kojekakvih predmeta. Ono što se potom dogodilo u povijesnim je knjigama moglo ostati zabilježeno jedino kao dan krvavog masakra. Pripadnici kraljeve garde izvukli su svoje sablje, približili se gomili i najednom krenuli u sumanuti juriš s ogoljenim oštricama uperenim u ljude. Učinak je bio dramatičan i katastrofičan. Nakon desetak minuta kaosa, vidio sam desetke poginulih i stotine ranjenih.

Ostatke gomile, zajedno s pojedinim govornicima, policija je okupljala poput stoke i uhićivala. Ja sam uspio pobjeći na sigurno uz obalu jezera. Meñutim, mnogi drugi nisu imali tu sreću. Samo Bog zna kamo

su bili odvedeni ljudi koje su uhitili i što se dogodilo s njima.

Dok sam koračao londonskim ulicama na putu natrag u tvoju sobu, nisam mogao shvatiti kakav je ovo svijet iz noćne more bio. S Moriartyjem bez kontrole, činilo se da je i sama civilizacija bila osuñena na propast.

Kad sam se napokon vratio u sobu, ti si me već čekao ondje.

"Holmese! Moj Bože! Što ti se dogodilo? Izgledaš kao da si prošao bitku kod Waterlooa!"

"Ne bitku kod Waterlooa, Watsone, već bitku u Hyde Parku. Vjerujem da ćeš u sutrašnjem Timesu moći pročitati sve o masakru koji su počinili kraljevi odredi", rekao sam, istovremeno se počevši prati i presvlačiti u čistu odjeću. "No reci mi, prijatelju moj, jesi li posjetio Thubtena Gyatsua i odnio mu moje pismo?"

"Da, jesam. On je vrlo star čovjek. Neki dječak mu je morao pročitati i prevesti tvoju poruku."

"Doista? Vrlo zanimljivo." Nisam si mogao pomoći; morao sam podići obrve od znatiželje zbog te nepodudarnosti.

"Holmese?" "Nije bitno", odgovorio sam. "No reci mi što je

odgovorio?" "Njegov odgovor sastojao se od jedne jedine riječi:

da." Duboko sam uzdahnuo. Zapravo sam se nadao da

ću dobiti drukčiji odgovor, jer, poznavajući činjenice kao što sam ih poznavao, morao sam otkriti koja je bila uloga koju je naš posjetitelj izdaleka trebao odigrati u ovim neobičnim dogañajima.

"Moramo odmah krenuti, jer vjerujem da bi mogao biti u opasnosti. Thubten Gyatso takoñer bi mogao biti jedina osoba na ovom svijetu koja mi može

dati odgovore na moja pitanja i možda mi pomoći da se vratim u svoj svijet. Moramo odmah s njim razgovarati."

Morali smo dobar komad puta prijeći pješice prije nego što smo uspjeli pronaći kočijaša koji nas je pristao odvesti na drugi kraj grada do hotela Grand. Hotel je bio impozantna grañevina - sa svojih šest katova, bio je jedna od najviših zgrada u Londonu. Odvezli smo se novim "liftom", ili, kako ga u novije vrijeme običavaju zvati, "dizalom", do najvišeg kata. Čitav kat zauzimao je jedan jedini apartman koji je stajao na raspolaganju isključivo Njegovoj Svetosti i prilično velikoj pratnji koja se sastojala od mnogobrojnih redovnika i slugu.

Jedan od redovnika, koji je po svemu sudeći obavljao funkciju majordoma, odveo nas je u malo predvorje da pričekamo dok Ocean Mudrosti, kako su Njegovu Svetost iz poštovanja zvali, razmotri naš zahtjev da nas primi.

"Ocean Mudrosti, Holmese? Tko je taj neobični čovjek?"

"Nije uopće čovjek, Watsone, već dječak od svega šesnaest godina. Njegovo smrtno ime je Thubten Gyatso, no bolje je poznat kao Njegova Svetost Dalaj Lama iz Tibeta. On je trinaesti u nizu dalaj lama koji su svi navodno reinkarnacije prvog Dalaj Lame, koji je živio u petnaestom stoljeću."

"Ali tko je onda bio onaj starac s kojim sam razgovarao?"

"Taj starac, koji ti se predstavio kao Njegova Svetost, bio je njegova zamjena. Očigledno je na sebe preuzeo ulogu svog gospodara kako bi ga zaštitio i spasio mu život, sam postavši meta eventualnih pokušaja ubojstva."

"Shvaćam. Prilično tajanstveno, zar ne?"

"Svakako. Taj šesnaestogodišnji dječak proputovao je tisuće i tisuće kilometara kako bi stigao ovamo u London. Takvo je putovanje vrlo neobično za nekog visoka statusa i podrazumijeva veliku opasnost u ovom ili onom obliku. Vjerujem da zna nešto o mojoj situaciji. Ne znam kako je to moguće, no imam osjećaj da će mi moći pomoći."

"Kako to, Holmese?" "Tibetanski oblik budizma snažna je sila mira i

ljubavi, kao i duh sklada i pravde u svijetu. Posjeduju bogatu duhovnu povijest i poznaju mnoge ezoterične teme, te su u stanju otkriti promjene u tijeku dogañaja u svijetu", dodao sam.

"Pa, što je pisalo u poruci koju si mu poslao po meni? Jesi li ga pitao zna li kako se možeš vratiti u svoj svijet?"

"Nisam. Kad sam u Timesu pročitao da je Njegova Svetost doputovala u London, znao sam da to ne može biti puka slučajnost. Na kraju krajeva, i Moriarty i ja smo u Londonu. London je središte svih ovih dogañaja. Stoga sam ga pitao je li doputovao ovamo jer je otkrio odreñene anomalije u tijeku dogañaja u svijetu. Kao što si rekao, odgovorio je potvrdno. To priznanje nalazim vrlo zanimljivim. Takoñer sam mu napisao da bi, ukoliko je njegov odgovor potvrdan, trebao poduzeti odreñene mjere opreza, jer bi mu život mogao biti u opasnosti. Zato smo večeras došli ovamo."

"Što mi možemo učiniti, Holmese?" "Ne boj se, imamo saveznike koje sam kradomice

postavio na skrovita mjesta i koji će nam na vrijeme otkriti svaku opasnost. Ali, hej, evo našeg majordoma. Vratio se kako bi nam priopćio da ga slijedimo. Njegova Svetost će nas primiti."

Središnja prostorija hotelskog apartmana bila je velika i bogato ureñena u dalekoistočnom stilu kao prostorija za primanja. Velike i luksuzne thankya

tapiserije koje su u živim bojama prikazivale Budu visjele su sa zidova. Na kraju prostorije nalazilo se elegantno, no prazno prijestolje, a pokraj njega je pred velikim prozorima stajao mladić obrijane glave odjeven u finu žutu svilenu namsa halju. Oko njega se vrzmalo desetak tibetanskih redovnika, odjevenih u narančaste halje i obrijanih glava poput svog gospodara, strastveno raspravljajući o nečemu dok smo im se približavali.

Thubten Gyatso ugledao nas je i pokretom ruke ušutkao svoje pratitelje. Oni su se na brzinu postrojili u dva duga reda s obje strane Njegove Svetosti, dok smo mu mi pošli u susret.

"Vaša Svetosti, ja sam Sigerson, a ovo je moj prijatelj, doktor John H. Watson, koji vam je danas dostavio jednu poruku", rekao sam. Pozdravili smo se na zapadnjački način, rukovanjem. Bio sam pročitao kako su Njegovu Svetost jako zanimali moderni svijet i zapadnjački običaji.

Njegova Svetost Dalaj Lama dobrohotno se nasmiješio. Bio je tek dječak, no na njegovom licu čitala se odreñena dubina, koja je najuočljivija bila u njegovim očima i zbog koje smo imali osjećaj da se nalazimo u prisutnosti mnogo starijeg i mudrijeg čovjeka. Vjerovalo se da je taj dječak bio reinkarnacija posljednjeg dalaj lame u liniji koja se protezala sve do njihovog osnivača i ja sam gotovo mogao povjerovati da je to bila istina.

Iznenadio nas je progovorivši engleski s primjetnim britanskim naglaskom.

"Dobrodošli, dragi prijatelji. Da, gospodine Si-gersone, govorim engleski. U samostanu sam u mladosti imao engleskog učitelja. Sve što je britansko i što pripada modernom svijetu nalazim fascinantnim, pa mi se najpametnijim činilo naučiti jezik modernog svijeta kako bih sve to mogao iskusiti iz prve ruke. No,

vratimo se vašem pitanju. Odgovor je, dakako, da. U pravu ste. Vidite, moj narod već stoljećima doživljava vizije budućnosti u svetom jezeru Lhamo Lhatso u Chokhorgyalu. I sam sam doživio jednu takvu viziju, te vidio sve što se već dogodilo i mnogo od onog što će se tek dogoditi." Dalaj Lama najednom je utihnuo. Okrenuo se svojim pratiteljima i nešto im signalizirao pokretom ruke, a oni su odmah jedan po jedan počeli napuštati prostoriju. Nedugo potom našli smo se sami s Dalaj Lamom.

Kad smo sjeli jedan nasuprot drugome na suprotnom kraju prostorije, Thubten Gyatso oštro se zagledao u mene i rekao:

"Vi ste jedan od dvojice muškaraca koje sam vidio u svojoj viziji. Vaši postupci koji su se u objema svjetovima odigrali točno u isto vrijeme uzrokovali su procjep, otvaranje prolaza izmeñu ta dva svijeta."

Pa, činilo se da sam dobio dodatnu potvrdu svoje teorije, a čak i ako ni sam nisam u nju u potpunosti vjerovao, znao sam daje ovo morala biti istina. Unatoč tome, upitao sam: "Kako je to moguće?"

"Bolje se upitajte kako takvo nešto ne bi bilo moguće." Njegova Svetost odgovorila mi je na moje pitanje protupitanjem. Na trenutak je utihnuo, pa nastavio: "Dva potpuno jednaka dogañaja koja se u isto vrijeme odigraju u različitim svjetovima - ali sa suprotnim ishodima - mogu otvoriti prolaz izmeñu ta dva svijeta. U tom slučaj u moguće je propasti iz jednog svijeta u drugi. Sigersone, kako ste se u ovom svijetu prozvali, vi vidite daleko, mnogo dalje od većine ljudi. Što vam vaš razum govori? Što vam činjenice koje poznajete govore?"

"Da bi to što govorite mogla biti istina", odgovorio sam tiho.

"Mogla biti istina?" upitao je. "Mora biti istina", ispravio sam se.

Dalaj Lama kimnuo je svojom mladenačkom glavom, dobrostivo se smiješeći, pa nastavio:

"Drugi čovjek kojeg sam vidio bio je vaš neprijatelj. Sve sam to vidio u svojim vizijama zajedno s još mnogim drugim stvarima i bojim se za naš svijet ako vaš neprijatelj ostane bez kontrole. Moj posjet ovamo, ako se izuzme posve sebična želja da vidim moderni svijet, motiviran je željom da pokušam upozoriti sudionike ovih dogañaja da isprave ovu pogrešku."

"Koju pogrešku?" upitao sam. "U vašem svijetu, Sigersone, vi ste ubili svog

neprijatelja. U mom svijetu, ovdje, on je ubio vas. To se nije smjelo nikad dogoditi. Kombinacija činjenice da je on preživio i činjenice da ste vi poginuli u meñusobnom srazu izazvala je kaos u mom svijetu. A taj je kaos omogućio zlu da se nametne u najvećoj mogućoj mjeri. Ravnoteža se poremetila. Vi je morate ponovo uspostaviti."

"Želim se vratiti u svoj vlastiti svijet, Vaša Svetosti, no ako je to što govorite istina, tad mi savjest ne dopušta da svog neprijatelja pustim da uništi vaš svijet. Znam za što je sve sposoban jer sam vidio rezultate njegova djelovanja. Slažem se s vama da moram nešto poduzeti kako bih ga zaustavio", rekao sam.

"Postoji samo jedan način da to učinite i istovremeno si osigurate povratak u svijet kojem pripadate. Obojicu vas povezuje prolaz. On je još uvijek otvoren i čeka na vaš povratak ..."

"Slapovi! To mora da je to!" izlanuo si ti, Watsone, pa odmah dodao: "Ispričavam se, Holmese."

"U pravu ste, doktore", nastavio je Dalaj Lama. "Gospodine Holmes, još jednom morate odigrati onaj prvi susret, ali ovaj put morate odnijeti pobjedu. Potražite maglicu. Ona je prolaz koji tražite."

Pogledao sam u duboke oči Thubtena Gyatsoa i na njegovom licu ugledao gotovo blaženi osmjeh. Izmeñu tog mladenačkog lica i tih starih, mudrih očiju vladao je takav nepojmljiv nesklad.

"A sad, Sigersone, recite mi što vam ta vaša vizija govori o meni?"

Bio sam zatečen njegovim zahtjevom, ali sam automatski odgovorio: "Ocean Mudrosti čini mi se kao prikladno ime, a kako je vaša mladost neki znak, vidim da se vama i vašem narodu u budućnosti smiješe velike stvari. Vaša vladavina bit će duga. Mudri ste. Dobri ste. Razumijete zlo."

Stoički izraz na licu Dalaj Lame ni u jednom trenutku nije se promijenio dok je ustajao i govorio: "Audijencija je završena. Želim vam uspjeh u vašoj potrazi, Sigersone."

Dok smo ustajali i spremali se na odlazak, Njegova Svetost je dodao:

"Doktore Watson, ostanite još trenutak, molim vas."

Obojica muškaraca uočila su iznenañeni izraz na mom licu. No napustio sam te, Watsone, i izišao iz prostorije kako bih te pričekao u malom predvorju u kojem smo prije ne tako mnogo vremena zajedno čekali na audijenciju.

Redovnik koji je obavljao dužnost majordoma odnekud se pojavio i rekao:

"Vaš prijatelj ubrzo će ponovo biti s vama." Zahvalio sam mu i nastavio strpljivo čekati. Pitao

sam se o čemu je to Dalaj Lama želio razgovarati s tobom u četiri oka i bez moje prisutnosti.

Dok sam čekao, začuo sam galamu u vanjskom hodniku i iznenada su Lestrade i Gregson banuli u prostoriju, praćeni osmoricom krupnih londonskih bobbyja. Sa sobom su u lisicama vodili nikog drugog doli pukovnika Sebastiana Morana, a Lestrade je u

rukama držao pušku neobična izgleda. Bila je to zloglasna Moranova zračna puška.

"Baš kao što si rekao, pronašli smo ga sa suprotne strane ulice kako se sprema još jednom pucati u starca pokraj prozora", rekao je Lestrade. "Starca za kojeg si rekao da će biti meta."

"Je li starac dobro?" upitao sam. "Zaradio je površinsku ranu, no to će biti dovoljno

da Morana i njegovu pušku povežemo s pokušajem ubojstva", odgovorio je Gregson s osmijehom.

"Ne možete me uhititi! Ja sam načelnik Scotland Yarda!" protestirao je Moran s popriličnom pompom.

"Nije baš tako", rekao je Gregson trijumfalno. "Mi možda više nemamo službenih ovlasti, no još uvijek postoje zakoni koji zabranjuju ubojstvo. Ovo je takozvano grañansko uhićenje, posve u skladu sa zakonom. Uhićeni ste za pokušaj ubojstva Njegove Svetosti, tibetanskog Dalaj Lame. Zahvaljujući svojim moćnim prijateljima sud vas možda i neće za to strpati u zatvor, ali je s vašim danima na čelu Scotland Yarda gotovo!"

"Vodite ga!" naredio je Lestrade pozornicima i Moran nam se ubrzo izgubio iz vida.

"Crno mu se piše, a Lestradea i mene sad očekuje malo svjetlija budućnost", rekao je Gregson. "Tko zna, možda nas čak vrate na naš stari posao?"

Nakon što su Lestrade i Gregson otišli, nije prošlo dugo i ti si se vratio, Watsone, iz svoje privatne audijencije kod Dalaj Lame.

"Dakle? Moram priznati da sam znatiželjan. Što ti je rekao?" upitao sam, kipeći od znatiželje.

Ti si se doimao neobično šutljivim, no naposljetku si mi se jednostavno nasmiješio i prebacio svoju ruku preko mog ramena u vrlo dirljivoj bratskoj gesti.

"Ništa se ne boj, Holmese. Njegova Svetost mi je sve objasnio. On doista vidi gotovo jednako daleko

poput tebe. Moramo pronaći način da Moriartyja namamimo da se vrati na Slapove Reichenbacha."

Kimnuo sam. "Nešto si mi prešutio." Ignorirao si moje pitanje, pa sam odlučio ne

inzistirati. Umjesto toga, moje misli počele su se baviti problemom koji je stajao preda mnom.

Razmišljao sam o vezi izmeñu Moriartyja i mene. Sve se činilo smislenim, a riječi Thubtena Gyatsoa kao da su potvrdile činjenice koje sam i sam znao. Bilo kako bilo, namamiti Moriartyja još jednom u Reichenbach, i to samog, bez njegovih pobočnika, moglo bi se pokazati kao teška, ako ne i nemoguća zadaća. Sad je bio moćan, postao je kraljeva desna ruka, a osim toga je bio i briljantan zločinac. Moj plan bit će gotovo nemoguće ostvariti, no ipak ću morati pronaći načina da to učinim.

"Je li to moguće, Holmese?" upitao si me kao da mi pročitao misli.

"Ne znam", odgovorio sam. Potom sam ti ispripov- jedio dogañaje koji su se zbili u proteklih pola sata i sve o tome kako su Lestrade i Gregson uhitili Morana.

"Morana?" ponovio si, ne krijući iznenañenje. "Da, Morana s njegovom zračnom puškom,

savršenim, nečujnim oružjem za atentate", odgovorio sam oštro.

"Ali zašto baš Moran, Holmese? Zna li on nešto?" "Ne. Moran ne zna ništa, Watsone, već Moriarty.

Sigurno sumnja. Pitam se u što? Pa, bilo kako bilo, sad će sigurno biti na oprezu kad dozna da je Moran izbačen iz igre."

"To se čini kao ključan potez", odvažio si se primijetiti.

Pogledao sam te dok si stajao ondje - Watson iz nekog drugog svijeta, a ipak toliko nalik na mog dragog prijatelja.

"Doista, u pravu si. Izbacivanje Morana iz igre je uistinu ključni dogañaj. Potez preko kojeg Moriarty neće moći olako prijeći. Koliko poznajem Moriartyje, a mislim da ih poznajem posve dobro, ovaj dogañaj beskrajno će ga uznemiriti. Možda bismo iz toga mogii izvući kakvu korist."

"Pa, Gregson i Lestrade su ti koji su to izveli..." "Moriarty zna da Lestrade i Gregson sami nikad

ne bi mogli izvesti takvo što. Posumnjat će u nešto, vidjeti nagovještaj mojih prstiju u svemu tome. Poslat će svoje agente da se raspitaju o starom mornaru koji se predstavlja kao Sigerson. A to je dobro. Možda mu iz tih sumnji uspijemo pobuditi strahove koje neće moći zanemariti."

"Kako to misliš, Holmese?" "Držim da su glasine o mojoj smrti uvelike

pretjerane i da smo ih predugo pustili da se šire bez kontrole", rekao sam s osmjehom. Imao sam zamisao, zamisao koja bi mogla riješiti ne samo probleme ovog svijeta i moje vlastite, već i tvoje probleme, Watsone. Zbog moje smrti si se odao piću i izgubio svoj dobar glas i svoju čast. Mislio sam kako sam pronašao način da ti ih vratim.

"Watsone", rekao sam, "iskoristit ću odreñene krugove da kod Moriartyja pobudim sumnju da sam zapravo živ. Time ću ga izmamiti na otvoreno. Neće moći odoljeti porivu da dozna istinu i jednom zauvijek ovo riješi."

"Bravo, Holmese! Ali kako ćemo to postići?" Dugo nisam ništa odgovorio. Morao sam razmisliti

o mnogim stvarima. Počela mi je nedostajati moja lula i kovitlajući oblaci duhanskog dima koji su mi u takvim situacijama uvijek pružali smirenje. Znao sam da ovo moram izvesti kako treba. Nisam smio pogriješiti pristupivši čitavoj stvari previše hrabro, no nisam smio biti ni previše strašljiv. Naposljetku sam

izvukao naliv-pero i papir i napisao tri pisma. Prva dva bila su gotovo identična. Jedno je bilo namijenjeno Lestradeu, a drugo Gregsonu, te sam ih adresirao na njihove domove. U pismima sam im priopćio da sam doista bio živ i da sam ja bio taj koji sam ih usmjerio na Morana prerušen u starog mornara, Sigersona. Potom sam im objasnio tvoju ulogu u svojim planovima, Watsone. Rekao sam im kako si u svakom trenutku postupao u skladu s mojim izravnim naredbama.

Treće i najvažnije pismo bilo je upućeno profesoru Jamesu Moriartyju. Poruka je bila kratka, jednostavna i izravna. U njoj je pisalo: "Ako tražiš istinu, provjeri što počiva u grobu Sherlocka Holmesa." Ostavio sam je nepotpisanu.

Tad sam ti dao sva tri pisma i zamolio te da prva dva dostaviš Lestradeu i Gregsonu. Takoñer sam te uputio da treće pismo ostaviš u jednom pubu na West Endu kod barmena, Reynoldsa. Znao sam da će poruka pronaći svoj put do onoga kome je bila namijenjena i da će pobuditi njegovu znatiželju. Nakon toga sam, unatoč tvojim prosvjedima, iskamčio od tebe obećanje da ćeš ostati u Londonu i čekati moj povratak.

Potom sam se odmah još jednom ukrcao na lučki vlak i uputio prema kontinentu i Interlakenu, sam.

Uvečer prvog dana doputovao sam u maleno selo

podno moćnih slapova i unajmio sobu u lokalnom svratištu. Ondje sam počeo svoj plan provoditi u djelo. Javio sam se svom vjernom Hansu, pa smo se te noći zajedno odšuljali na groblje i otvorili jedan od grobova. Tijelo koje je ondje ležalo premjestili smo na jedno drugo mjesto i ponovo zatvorili grob. Sad je bio prazan ako se izuzme jedan jedini maleni predmet koji je ostao ležati u lijesu.

Sljedeću noć sam probdio, sa skrovitog mjesta uz pomoć svog dalekozora konstantno držeći na oku grob Sherlocka Holmesa.

Kao što sam i očekivao, nakon ponoći sam ugledao visok, mršav lik kako se prikrada groblju s prekrivenom svjetiljkom. Bio je sam, a u ruci je nosio lopatu. Promatrao sam ga sa zanimanjem dok je uklanjao zemlju s groba "Engleza koji je umro u svibnju 1891.". Što je dulje kopao, bio je sve brži i brži. Čim je njegova lopata udarila u drvo jednostavnog lijesa, stao je, približio svoju svjetiljku i munjevito rukama raščistio ostatak zemlje. Napokon je uspio otvoriti poklopac lijesa, a nakon što je to učinio, ostao je stajati ondje tih i nepomičan poput kakvog kipa. Mogao sam vrlo dobro zamisliti njegovo zaprepaštenje, budući da u lijesu više nije bilo trupla. Bilo je to u svakom slučaju šokantno, no, s druge strane, lijes nije bio ni posve prazan. Visoki je lik polako primaknuo svjetiljku otkopanom grobu i približio se kako bi bolje pogledao nešto što je unutra ležalo. Najednom je gurnuo ruku u lijes i iz njega izvukao malenu omotnicu. Bila je to ista omotnica koju sam večer prije stavio onamo. Na njoj je pisalo jednostavno "Moriarty". Sadržavala je malu cedulju koju je izvukao iz omotnice, pažljivo razvio i počeo čitati. Ceduljica je takoñer bila kratka i jednostavna. Na njoj je pisalo: "Naći ćemo se u zoru na liticama iznad Slapova Reichenbacha." Bila je potpisana mojim inicijalima, S. H.

Moriarty je zgužvao ceduljicu i omotnicu i u svom bijesu ih zavitlao natrag u prazni lijes. Ogledao se po tami oko sebe, pa brzo ugasio svoju svjetiljku i iznenada ispustio glasan, prijeteći krik ispunjen čistim životinjskim bijesom. Nikad u životu nisam čuo ništa slično. Njegov krik izmamio mi je mračan osmjeh.

Već je bila prošla ponoć, pa sam skupio stvari i započeo uspon do litica koje su gledale na Slapove Reichenbacha, gdje ću pričekati Moriartyja i našu zajedničku sudbinu.

Zora u Reichenbachu je prekrasan prizor, Watsone, i menije bilo istinski žao što si ga taj put propustio. U mom vlastitom svijetu pošao si na slapove sa mnom, ali onda si u posljednji trenutak morao otići zbog lažnog poziva kojeg je izmislio Moriarty kako bi se našao nasamo sa mnom. Ovaj put neće biti potrebe za takvim smicalicama jer će se u Reichenbachu susresti samo Moriarty i Holmes kao što je čitavo vrijeme i trebalo biti. Dvije praiskonske sile u vječnoj borbi izmeñu dobra i zla.

Više nisam nosio svoju masku. To je sad bilo nepotrebno, pa sam bio odjeven u svoju uobičajenu odjeću, zajedno s teškim planinarskim čizmama i jaknom. U Reichenbachu je bilo prilično hladno, unatoč suncu koje je upravo izlazilo.

Bacio sam pogled prema slapovima podno litica kako bih utvrdio gdje se nalazila ona neobična maglica s kojom sam se bio susreo za svog prvog posjeta ovom mjestu prije više od godinu dana. Nije bilo sumnje, bila je još uvijek ondje, izmaglica koja je svjetlucala i naizgled se pomicala po rubu slapova. Počeo sam nagañati da je, ako je neobična maglica posjedovala pokretljivost - ili ako je barem bila sposobna premjestiti se s jednog mjesta na drugo - upravo to možda bio razlog zašto je za našeg prvobitnog susreta u mom svijetu Moriarty poginuo pri padu, dok sam ja pao u maglicu i bio prebačen ovamo. Maglica je morala predstavljati prolaz. Sve se to činilo posve mogućim i ja sam počeo uživati u očiglednom logičnom rješenju ovog najneobičnijeg od svih problema koje sam jednom zasvagda pronašao, kad sam iza sebe iznenada začuo korake.

Bio je to Moriarty! Istog trena je nasrnuo na mene, zgrabivši me u nesmiljeni stisak koji mi je ruke prikovao uz tijelo, i munjevito me počeo vući prema rubu litice.

"Dakle, gospodine Holmes, znam da je ovo nemoguće, ali ipak! Čini se da ćeš me gnjaviti dovijeka! Zar te se nikad neću osloboditi? Pa, riješit ću se ja tebe, Holmese. Već sam te jednom ubio, u to sam bio siguran, pa ću te ubiti i opet, a ovaj put ćeš ostati mrtav!"

"Moriarty!" zarežao sam, zaprepašten čovjekom s kojim sam se hrvao, koliko sam ga uspio vidjeti. Jer ovaj Moriarty nije bio pognuti starac i knjiški crv kakvog sam poznavao iz svog svijeta. Ovaj muškarac se doimao mlañim i, u svakom slučaju, mnogo snažnijim. Nisam mogao razumjeti zašto je bilo tako - no, s druge strane, zašto ne bi bilo? Dalaj Lama mi je rekao kako se ovaj svijet, unatoč svoj sličnosti s mojim vlastitim svijetom, istodobno od njega i razlikovao. Nisam li se u to uvjerio vlastitim očima? Odjednom sam shvatio da je ovaj Moriarty ubio Holmesa iz ovog svijeta kad su se prvi put sukobili. Vrlo lako bi isto mogao učiniti i meni. Bio je krupniji i snažniji od Moriartyja iz mog svijeta. Osjećao sam kako me neumoljivo vukao prema rubu litice. Čuo sam huku zapjenjene vode koja se s golemom snagom obrušavala u ponor pod nama, osjetio sam njene kapljice na licu, a sunčeva me svjetlost zaslijepila dok me moj protivnik vukao sve bliže i bliže mojoj propasti.

"Ovaj put mi nećeš pobjeći, Holmese! Ovaj put ćeš pasti s litice i umrijeti!" zarežao mi je Moriarty u uho.

Pokušao sam mu se oduprijeti, no bio je jači i čvrsto me držao. Nisam uspijevao osloboditi ruke koje mije bio prikovao uz tijelo. Nisam se mogao osloboditi njegova stiska. U tom sam trenutku shvatio da ću

doista umrijeti. Još jednom će me ubiti! Gurnut će me s litice u slapove da se smrskam na stijenama u dnu.

Tad sam osjetio snažan udarac nalik na posljedicu nekakvog snažnog sudara i Moriarty i ja obojica smo se okrenuli za 180 stupnjeva. Potom sam, dragi Watsone, ugledao tvoje lice dok si se hrvao s Moriartyjem.

"Holmese, došao sam jer je Dalaj Lama znao da ćeš trebati moju pomoć!"

"Rekao sam ti da ostaneš u Londonu!" izlanuo sam dok sam pokušavao osloboditi ruke.

"Ha!" nasmijao si se, zasipajući Moriartyja udarcima svojih šaka i pokušavajući nas razdvojiti.

U tom trenutku sam se uspio osloboditi Moriartyjeva stiska. Odmah sam se umiješao izmeñu vas dvojice kako bih te zaštitio od njegovih udaraca. Udario si ga ponovo i još jednom, uslijed čega je zakoračio unatrag i na trenutak ondje zastao. Činilo se da je gubio ravnotežu. Dok je Moriarty padao s litice, s užasom sam ugledao kako je odjednom zgrabio tvoj kaput i povukao te sa sobom.

"Watsone!" zaurlao sam. "Holmese, nema veze. Drago mi je da je gotovo ..."

i tvoj je glas utihnuo kad si tresnuo na stijene podno litice.

Stajao sam i gledao u ponor u koji ste se survali ti i Moriarty i u stijene na kojima vas je obojicu zadesila trenutačna smrt.

Sve je bilo gotovo. Ugledao sam tvoje i Moriartyjevo tijelo kako isprepletena leže na stijenama, no zapjenjene vode rijeke ubrzo su vas obojicu povukle u svoje dubine. Još trenutak i nije vas više bilo.

"Moriarty je napokon mrtav", prošaptao sam, drhteći od tuge, "ali pod koju cijenu? Moj dobri Watson, mrtav! Što ću sad?"

Tad sam se prisjetio riječi Thubtena Gyatsoa: "Potraži maglicu. Ona predstavlja prolaz."

Pogledao sam u dubinu i ugledao maglicu na udaljenosti od nekih dvadesetak metara. Uputio sam se prema njoj kao u snu. Svjetlucala se na posve neprirodan način i sad sam bio u stanju povjerovati da bi ona doista mogla predstavljati nekakav transcendentalan ili natprirodan prolaz izmeñu dvaju svjetova kao što mi je Dalaj Lama rekao.

Moriarty je napokon bio mrtav, u ovom svijetu kao i u mom vlastitom. Moja misija bila je izvršena. Počeo sam se pitati nije li to zapravo bio razlog zašto sam bio doveden ovamo? Bilo je to pitanje na koje nisam imao odgovora. Možda je Thubten Gyatso znao više no što je rekao? Možda je tebi rekao više, Watsone, i možda je to bio razlog zašto si se, dragi momče, oglušio o moju naredbu da ostaneš u Londonu? Tvoj neposluh spasio mi je život i omogućio mi da svoju misiju privedeni kraju.

A sadje došlo vrijeme da se vratim kući u svoj vlastiti svijet, kamo sam pripadao. Prolaz me je čekao. S tugom u srcu sam ostavljao za sobom svijet u kojem nisu bili mrtvi samo Holmes i Moriarty, već i tvoj dvojnik. A ipak sam u tom trenutku više nego ikad prije čeznuo da se oslobodim ovog svijeta iz noćne more i vratim se kući u moj vlastiti London gdje su me čekali moj dobri Watson na broju 221b, Mycroft, gospoda Hudson, čak i stari tvrdoglavi Lestrade.

Uputio sam se prema maglici. Kad se našla točno ispod mene, pažljivo sam se zagledao u nju. Znao sam što moram učiniti. Nisam mogao nastaviti živjeti u ovom svijetu. Ne u svijetu u kojem je moj najbolji prijatelj bio mrtav jer je žrtvovao svoj vlastiti život kako bi spasio moj. No ono o čemu sam razmišljao takoñer je bilo neshvatljivo. Ako sam griješio, lako sam mogao

sam učiniti ono u čemu Moriarty upravo nije uspio. Mogao sam se sam ubiti, počiniti samoubojstvo.

Pogledao sam svjetlucavu izmaglicu pod sobom. Duboko sam udahnuo. Svjetlucanje kao da me je dozivalo. Sjetio sam se tebe, dragi prijatelju, doma i svih ljudi koje sam želio ponovo vidjeti, pa sam se bacio dolje u zamućenu maglicu prema svojoj sudbini.

"Jeste li dobro, gospodine?" začuo sam iznad sebe

nečiji glas. Polako mi se počela vraćati svijest. Udisao sam

hladni planinski zrak i osjećao zemlju i travu pod sobom. Osjetio sam kako mi ramena i čitavo tijelo drhte. Otvorio sam oči i sagnutog nad sobom ugledao dragog Hansa.

"Jeste li dobro? Malo neobično mjesto za zaspati, ne mislite li?"

"Hans?" upitao sam. "Da, to mije ime. Ali otkud znate kako se zovem?"

odgovorio je on oprezno. "Zar me ne poznaješ?" "Ne, gospodine. Zar bih vas trebao poznavati?

Nikad prije u životu vas nisam vidio." Kimnuo sam. "Ne, dakako da me ne poznaješ. To je savršeno

logično."

* * * Na putu u London sam kupio primjerak Timesa i

čitao ga s obnovljenom radošću. Tako sam doznao o pripremama za proslavu roñendana naše drage kraljice Viktorije. Zajedno s njom proslavi se trebao pridružiti i njen sin Edward, nasljednik prijestolja. Ispustio sam uzdah olakšanja. Svijet koji sam poznavao, svijet kojem sam pripadao, ponovo je bio ovdje i ja sam zauzeo u njemu svoje mjesto koje mi je po pravu

pripadalo. Sa zanimanjem sam čitao o nedavnom izboru novog američkog predsjednika. Nigdje nije bilo ni slovca koje bi nagoviještalo vojnu pobunu ili državni udar. Francuska vlada bila je u kaosu, kao i obično, ali još nije pala, a u Njemačkoj i Rusiji je vladao mir. Činilo se daje sve bilo baš kako je trebalo biti.

Takoñer sam primijetio i sitni člančić o Eddyju, gurnut negdje pri kraju novina. Ovdje Eddy nije bio kralj, već samo jedan od članova kraljevske obitelji. U članku je pisalo jednostavno da je Albert Christian Edward Victor, vojvoda od Clarencea i Avondalea i unuk kraljice Viktorije, bio smješten u bolnicu zbog ozbiljne bolesti od koje je naposljetku iznenada umro. Sad su kružile glasine da se poznati pohotnik zarazio sifilisom, te da ga je ta bolest polako otjerala u ludilo. Činilo se da je opaka bolest u mladom članu kraljevske obitelji pronašla još jednu žrtvu. Sad više nije bilo nikakve šanse da ikad postane kralj.

Sklopio sam novine i odložio ih u stranu. Vlak je pristajao na Victoria Stationu. Ne mogu ti opisati radost koju sam osjetio nakon toliko dugog izbivanja. Sad sam se napokon vratio kući. Odmah sam dozvao kočiju i naredio kočijašu da me odveze do Baker Stre-eta i našeg stana na broju 22 lb.

Epilog Promatrao sam te dok si tiho ulazio u naš stari

stan, Holmese. Znao sam da me nisi želio preplašiti. Spustio si se u svoj omiljeni naslonjač, onaj udobni, i dopustio da ti s usana pobjegne uzdah. Nisam mogao pojmiti da si se vratio.

"Holmese, jesi ti to ti? Holmese! Vratio si se!" povikao sam iz susjedne sobe. Unatoč svemu što su mi

moje oči govorile, uputio sam se u našu dnevnu sobu i zastao u dovratku kao da sam vidio duha.

"Watsone, tako te je lijepo opet vidjeti, staro momče", rekao si, a meni se učinilo da si veliki napor uložio da glas održiš mirnim i ne pokažeš što si osjećao.

"Holmese! Ne mogu vjerovati!" izlanuo sam, požurivši k tebi. Najprije smo se rukovali, a potom i zagrlili. Obojici su nam na oči navrle suze radosnice.

"Mislio sam da si mrtav! Tjednima sam te tražio, tvoje tijelo, no nisam ga nigdje mogao pronaći", rekao sam, brišući suzu.

"To je duga priča, prijatelju", odgovorio si. "Ne mogu vjerovati! To si doista ti!" rekao sam

stišćući tvoje ruke. Jedva da sam mogao povjerovati da nisi nekakva sablasna prikaza.

"Vjeruj, dragi Watsone, ja sam. Vratio sam se!" Ponovo sam primio tvoju ruku u svoju, a ti sije snažno protresao.

"Znaš da sam prošle godine u jednoj priči objavljenoj u The Strandu pisao o tvojoj smrti. Priča je u javnosti izazvala toliku uzbunu i tugu da ... Pa, Holmese, trebao bi znati da si vrlo omiljen."

"Hvala ti, Watsone." "Ali što je s Moriartyjem?" upitao sam. "Moriarty je mrtav, Watsone. Obojica su mrtvi." "Obojica!" Tad si se blago nasmijao. "Bio je to vrlo složen slučaj, mogu ti reći. Jednog

dana ću ti ga morati napisati da ga objaviš - iako sam siguran da ti nitko neće vjerovati. No zasad mi je drago što sam se vratio kući i to je dovoljno."

"Oh, Holmese, ovo je divno, ti si živ! Jedva čekam da razglasim dobru vijest."

"Stani malo, Watsone! Ako čitav svijet misli da sam mrtav, tko sam ja da ih razuvjeravam. Zapravo,

ovo bi mogla biti prilika koju smo dugo čekali da opustošimo svijet zločina. Ja prvi neću dopustiti da nam takva prilika promakne. Nemoj još obavještavati javnost o mom povratku. Oh, svakako, možeš obavijestiti mog brata Mycrofta - kojeg žarko želim vidjeti - i Lestradea i Gregsona iz Yarda, no što se šire javnosti i popularnog tiska tiče, pusti ih da nekih godinu dana vjeruju kako sam poginuo u Reichenbachu. To im neće nimalo naškoditi."

"Pa, ako ti tako kažeš, Holmese. Meni je samo drago da si se vratio i da si dobra zdravlja, kako se čini. Trebali bismo proslaviti! Da kažem gospoñi Hudson da nam pripremi svečanu večeru?"

"Ah, Watsone, da, kako je draga gospoda Hudson? No zašto bismo je mučili?" rekao si, uzdahnuvši kao da je uistinu sa svijetom sad sve bilo u savršenom redu. "Ne, izañimo radije večeras nekamo u London. Već dugo vremena se spremam posjetiti onaj restoran u Hotelu Grand. Potom bismo mogli prošetati do Kluba Diogenes i potražiti Mycrofta. Taj punašni momak nedostajao mi je više nego što bi ikad pomislio."

"Svakako, Holmese, večernji izlazak zvuči odlično", rekao sam. "Idem po svoj kaput, a usput ću pozvati i kočiju."

Kimnuo si i s velikim se zadovoljstvom ogledao po našim poznatim sobama. Mycroft i ja ostavili smo ih u istom stanju kakve su bile kad si nas prije toliko vremena napustio; tvoju vrećicu s duhanom, tvoje voljene lule, čak i tvoju kokainsku iglu na istom mjestu gdje sije sakrio od mene. Navukao sam svoj kaput i prišao ti, a u tom trenutku začuli smo zvono na vratima.

"Dakle, Holmese, kočija je stigla. Jesi li spreman?"

"Da, Watsone, poñimo. Uz ukusno jelo i dobru bocu vina, mislim da ti mogu obećati i sve detalje jedne vrlo čudne priče, ako si raspoložen za takvo što?"

Zloglasna ubojstva Crosbyjevih

ili Slučaj krvne odgonetke

(The Notorious Crosby Murders or The Case of the

Sanguinary Solution) Prijevod: VidaTrojak Možda najstrašniji slučaj kojeg se moj prijatelj,

Sherlock Holmes, ikada prihvatio bila su ubojstva u obitelji Crosby. Bio je veoma ogorčen jer su ga pozvali na konzultacije tek kad se trag ohladio. Bez obzira na to, njegov jedinstveni način analize dokaza ne samo da je riješio slučaj, nego nas je doveo do jednog od najokrutnijih i najlukavijih ubojica nakon Jacka Trbosjeka, čak je stavio svoju i Lestradeovu karijeru u smrtnu opasnost.

Inspektor Lestrade iz Scotland Yarda tog hladnog

dana u zimi 1894. već se nalazio u domu Crosbyjevih u Marleyboneu iščekujući naš dolazak. Njegovi redarstvenici zatvorili su kuću za javnost budući da su ubojstva privukla značajnu pažnju znatiželjnika. Započela je najmorbidnija i najodvratnija fascinacija koju je popularni tisak uzburkao u posvemašnju mahnitost meñu odreñenim dijelovima javnosti.

"Lijepo od vas što ste došli, gospodine Holmes i doktore", rekao je Lestrade dok smo se rukovali. "Drago mi je što ste uspjeli doći tako brzo."

"Ne zamarajte se time, Lestrade", kiselo reče Holmes. Vidio sam da mog prijatelja još uvijek peče to što ga nisu pozvali na samom početku slučaja. Meñutim, zamijetio sam sjaj u njegovim očima sada kad se konačno spremao baciti na posao. "Onda, što imate za nas?"

"Bojim se da je ovaj put gadno", rekao je Lestrade, vodeći nas u kuću. "Jasno, čitali ste o tome u novinama?"

Kimnuo sam. Londončani nisu bili toliko šokirani ili fascinirani zločinom još od Trbosjekovih ubojstava osamdeset osme. Jezivi slučaj u obitelji Crosby dostaje u zadnje vrijeme bio u popularnom tisku, a okrutna umorstva natjerala su cijeli London na priču. Strašan slučaj, dobro poštovani bankar i poslovni čovjek okrutno je ubio čitavu svoju obitelj. To što se takva stvar mogla dogoditi meñu dobro odgojenom višom klasom uzdrmala je samo središte našeg civiliziranog Carstva.

Dogodilo se u nedjelju po noći. Stravično ubojstvo Marie Crosby ubadanjem nožem i gušenje njihovo dvoje male djece koje je počinio njezin muž, Alexander Crosby. On je nakon svojeg jezovitog čina pobjegao i još uvijek je veoma tražen čovjek. Tijela žene i djece otkrila je sljedećeg dana rano ujutro služavka, Jose-phina. Zasad je opsežna potraga Metropolitanske policije bila neuspješna u otkrivanju zločinca koji se skriva ili je već možda, kao što mnogi tvrde, napustio zemlju uputivši se u Ameriku, Kanadu ili čak Australiju.

"Dokumenti kažu da se radi o zločinu iz strasti, Holmesu, da je Crosby bio ljubomoran na pažnju koju je njegova žena dobivala od drugih muškaraca.

Uhvatio ga je nekontrolirani gnjev pa ju je ubio. Bila je mlaña od njega i prilično lijepa a čini se kao da žele natuknuti da je bila Španjolka vrele krvi, kao što se za njih govori da jesu."

Holmes se blago osmjehne: "Argentinka", ispravio ga je. "Pa dobro, Argentinka. Onda, što mislite?" upitao

je. "Ništa. Baš ništa. Watsone", odvrati Holmes, na

moju nesreću. Nadao sam se da neće opet postati težak. Katkad je uistinu znao nategnuti tuñe živce.

"Znači, još niste uhvatili Crosbyja, Lestrade", s prizvukom sarkazma reče Holmes inspektoru.

Lestrade stane na trenutak, zagleda se pažljivo u mog prijatelja i reče:

"Pa ne, ne još. U stvari, ne znamo gdje bismo ga tražili. Zato su mi nadreñeni u Yardu nevoljko dopustili da pozovem vas, gospodine Holmes. Od početka su naredili da pri ovome ne smije biti ometanja."

Holmes je ostao tiho, ali ja nisam mogao dopustiti da takva izjava proñe bez komentara.

"Ometanja?" upitao sam dopustivši da se primijeti moja ljutnja. "Kako se usuñujete obraćati Holmesu na takav način!"

Lestrade zakorači unatrag: "Oh ne, nikada! Ne ja, doktore, moji nadreñeni.

Ovo je od samog početka bio čupav slučaj, oni gore žele da se brzo zaključi."

Zagunñao sam, i dalje uzrujan. Lestrade je nastavio: "Vijesti su se proširile zemljom, sada je prošlo već

tjedan dana, a nemamo niti jedan jasan trag. Tisak i javnost su se uzbunili i zahtijevaju akciju, ali Crosby kao da je nestao s lica zemlje."

"Gotovo je sigurno da je napustio London", ubacio sam se pokušavajući biti od pomoći.

Holmes me tada pogleda, dajući mi jasno i bez riječi do znanja da sam nepotrebno iznio očigledno, ali bez ikakvog razloga ili dokaza.

Kimnuo sam prihvativši pokudu. Holmes je tada zamijetio da je na ulasku u hodnik

policija označila nekoliko kapi krvi i još nekoliko koje su vodile uz stube.

Lestrade je objasnio: "Crosby je zacijelo bio prekriven krvlju svoje žene

nakon što ju je ubio. Složit ćete se s time kad vidite na katu mjesto zločina. Ostavio je nepogrešiv trag krvi do ulaznih vrata kroz koja je umaknuo. Sve je prilično jasno. Kapljice krvi se pojavljuju ovdje u predvorju, nekoliko na stubama i nekoliko gore na katu u hodniku koji vodi do sobe u kojoj je počinjeno umorstvo. Sve sam ih dao označiti."

"Odlično", rekao je Holmes dodajući, "barem ste to napravili ispravno."

Lestrade uzdahne i povede nas uz stube: "Dakako policija ga traži u svim gradovima i

pokrajinama. Otisnuli smo letke s njegovim likom i postavili ih na sve željezničke stanice i luke, posebno u Liverpoolu kao i na brodu-vlaku za Kontinent. Neće umaknuti, ali zasad ništa, niti na pomolu."

"Što vam to govori, Lestrade?" tiho je upitao Holmes.

Inspektor ne odgovori, premda sam mogao zamijetiti da je primjedbu shvatio kao prikrivenu uvredu upućenu pomanjkanju marljivosti u Yardu.

"Pa, siguran sam da će se pojaviti", rekao sam s nadom. "Očigledno je da se skriva. Možda ima suučesnika. Možda kod ljubavnice? Ili nekog člana obitelji?"

"Nema obitelji, doktore", objasnio je Lestrade. "Niti bliskih prijatelja, koliko smo zasad uspjeli utvrditi. I nismo čuli ništa o ljubavnici. Prema svemu sudeći čovjek je bio odan ženi i djeci, u biti i previše. Ali nema sumnje da ćemo ga uskoro otkriti."

Holmes kimne: "Mislim da bih volio vidjeti sobu u kojoj je žena

ubijena. A zatim i dječju." "Nisam ništa odatle dao maknuti, gospodine

Holmes", ponosno je rekao Lestrade. Holmes progunña: "Vidim da najvažniji element nedostaje." Lestrade se zagleda u mojeg prijatelja: "Pa, nismo je baš mogli ondje ostaviti." "Ne, ali ste me trebali odmah pozvati", izjavio je

Holmes i potom dodao, "jeste li načinili fotografije tijela prije nego što je maknuto?"

Lestradeu je bilo nelagodno: "Ne, nisam vidio potrebu. Pa, znate ... Hoću reći

slučaj je prilično jednostavan. Pitanje je samo u pronalaženju Crosbyja, to je sve."

Holmes kimne: "Da, to je sve. Ili ste nasjeli na tu očitu činjenicu,

inspektore." Lestrade je djelovao poraženo. Prema količini i položaju krvi, umorstvo je bilo

više nego okrutno. Radilo se o mnogostrukim ubodnim ranama nožem i krv je špricala posvuda.

"Pronañena je na krevetu s više ubodnih rana, vjerujem da ih je bilo deset", iznio je Lestrade pomalo previše ležerno za moj ukus. "Očigledno je bila izbodena dok je spavala, jadna žena."

Sherlock Holmes pogleda krv na krevetu, kao i onu na zidu i podu bez komentara.

Lestrade izvadi nož umotan u bijelu maramicu koji preda Holmesu. Nož je čini se bio prekriven sasušenom krvlju, očigledno gospoñe Crosby.

"Obični kuhinjski nož, gospodine Holmes, bilo je oružje kojim je izvršen zločin nad ženom. Uzet je sa stalka u kuhinji na prvom katu."

Holmes ga je pažljivo proučio uz pomoć povećala i zatim ga vratio Lestradeu.

"Ne vidim nikakve otiske", izjavio je Holmes podosta iznenañen. "Oružje je očigledno obrisano, ili je ubojica možda nosio rukavice. Još zanimljivije. Možda se sjećate da je u slučaju Bordenskog ubojstva u Fali Riveru u Massachusettsu, prije nekoliko godina, bilo rečeno da je upotrijebljena sjekira. Tada se pretpostavljalo da je oružje očišćeno i potom sakriveno. Nikada nije bilo pronañeno. Ovdje je oružje očišćeno, ali je nañeno na mjestu zločina. Točno, Lestrade?"

"Da, gospodine Holmes." "Još zanimljivije", prokomentirao je Holmes.

"Jeste li našli krvavu krpu kojom je nož mogao biti obrisan?"

"Ne, gospodine Holmes", nehajno je odvratio inspektor, "iako smo veoma pažljivo pretražili čitavu kuću i imanje."

"Znači da ju je ubojica odnio sa sobom. Zanimljivo", primijetio je Holmes dodajući, "niste otkrili nikakve krvave rukavice? Krvavu odjeću? Krvave otiske?"

"Ne, niti smo u cijeloj kući našli krvave otiske." Holmes zagunña, potom nastavi izbliza proučavati

krv na krevetu i različite krvave mrlje na podu i zidu. Lestrade i ja fascinirano smo promatrali kako

Holmes sa svojim povećalom obilazi krevet i zidove, tražeći sam Bog zna što. Tiho si je mrmljao u bradu prelazeći od jedne skupine krvavih kapljica do druge. Zatim se spustio na ruke i koljena i proučavao krvave

mrlje na podu uz pomoć leće s istim pomnim žarom, radeći bilješke ...

"Služavka, Josephina, pronašla je tijela sljedećeg jutra", objasnio mije Lestrade, ali dovoljno glasno da je i Holmes mogao čuti njegove riječi. "Dobro je poznato da je brak Crosbyjevih bio pun neprestanih svaña i da je on bio izuzetno ljubomoran čovjek. Zacijelo ga je uhvatio ljubomorni gnjev, dograbio je kuhinjski nož i ubio ženu. Na nesreću, ubio je i dvoje male djece. Meñutim, njih je zagušio u snu i potom pobjegao."

"Strašan zločin!" izletjelo mi je. "Taj čovjek je zvijer!"

Lestrade slegne ramenima: "Nije to tako neuobičajeno. Žao mi je što moram

reći da takve stvari neprestano viñam meñu East Endersima i u siromašnijim četvrtima, ali kad se to dogodi meñu elitom, onda to snažno uznemiri javnost. Zahtijevaju da se ubojica odmah privede pravdi, a zbog izvještaja novinara naši nadreñeni u Yardu nas još više pritišću da brzo zaključimo slučaj. Zato moramo uhvatiti Crosbyja. Tada ćemo tome stati na kraj. Nadam se da će nam gospodin Holmes pomoći da ga pronañemo."

Holmes se nije udostojao odgovoriti, pa sam ja uskočio:

"Pa, siguran sam da će Holmes učiniti sve da pomogne vama i Yardu pronaći ubojicu."

Holmes nas je nastavio ignorirati dok je proučavao zidove i pod i naposljetku upitao:

"Tijelo je ovdje pronañeno?" "Ne, na krevetu, gospodine Holmes. Vjerujem da

sam vam to već rekao." "Krevetu?" ponovio je Holmes, ali sada mu se u

glasu očitovalo čuñenje.

Lestrade kimne. Strpljivo smo čekali Holmesa jer smo obojica bili upoznati s njegovim metodama i ekscentričnošću.

"A sad soba u kojoj su ubijena djeca?" upitao je Holmes.

Lestrade nas povede do druge sobe na suprotnoj strani hodnika. Bila je manja, ali krasna spavaonica, veselo ureñena s raznobojnim slikama nasmijanih životinja iz zoološkog vrta na zidovima i kockicama sa slovima alfabeta. Prostorija je bila šarmantna, iako se u usporedbi s tom veselošću mračno saznanje o strašnom zlu koje je ovdje nedavno počinjeno činilo još jezovitije.

Za mene je bila prava blagodat gledati ovo mjesto zločina nakon svega, jer sada malena tijela više nisu bila prisutna. Meñutim, Holmesa je ta činjenica ozlojedila.

S druge strane, meni je veoma laknulo što sam bio pošteñen gledanja u malene mrtvace. Srećom pa oni nisu bili izbodeni kao njihova majka već ugušeni svojim jastucima, te je prizor bio manje krvav. No ipak, na mjestu zločina bilo je neznatnih količina krvi čineći svima očiglednim da je Crosby najprije izbo svoju ženu, a potom ušao ovamo i ugušio djecu koja su spavala. Kažem vam, bijaše to nemilosrdan čin i ja sam se radovao što će taj čovjek na vješalima platiti cijenu za ova bešćutna djela.

Kad je Holmes završio, reče: "Bilo bi mnogo bolje da ste me pozvali odmah po

otkriću ovih umorstava, Lestrade." "Pa, tada smo mislili da sve imamo pod

nadzorom." "Ha!" uzviknuo je Holmes. "A što je s tijelima?" "I dalje su u mrtvačnici i nitko ih nije zatražio.

Gospodin Crosby nije imao obitelj, a ženina je u Argentini. Jasno, obaviješteni su putem

meñunarodnog telegrama, ali tijela ne možemo toliko dugo držati a da ih ne ukopamo."

"Mogu li vidjeti tijela?" zapitao je Holmes. Lestrade potvrdno kimne: "Nalaze se u mrtvačnici Metropolitanske policije." "Onda odmah idemo onamo", kazao je Holmes. "Prije nego krenemo, gospodine Holmes, bio sam

toliko slobodan da dovedem ovamo sluškinju Josephinu. Znao sam da biste je voljeli ispitati."

"Odlično!" Lestrade se nasmiješi i dozove najbližeg

redarstvenika: "Neka Harris dovede sluškinju dolje u knjižnicu." Redarstvenik ode i Lestrade nas povede prema

prvom katu. Primijetio sam da se moj prijatelj čini uznemiren i nervozan pa sam ga upitao za razlog dok smo se spuštali stubama.

"Ne sada, Watsone", odgovorio mi je bez objašnjenja.

Meñutim, Holmesovo cjelokupno držanje se promijenilo kad smo ušli u knjižnicu, a redarstvenik Harris uveo je sluškinju Crosbyjevih u prostoriju.

Svi smo mogli zamijetiti da je nervozna i još uvijek veoma uznemirena nedavnim užasnim dogañajima. Holmes ju je nježno dopratio do stolice i potom sjeo točno nasuprot nje.

"Josephina, točno?" započeo je blago. "Da, gospodine", duboko je uzdahnula mlada

žena, očigledno Španjolka, ne Argentinka kao njezina gazdarica. Govorila je engleski s blagim kastiljanskim naglaskom.

"Moje ime je Sherlock Holmes i postavit ću vam nekoliko pitanja ako se slažete", rekao je smireno Holmes i sluškinja kimne. "Znam da ste već prije dali izjavu inspektoru Lestradeu, ali ja bih vas opet htio

pitati jesu li se gospodin i gospoña Crosby svañali večer prije ubojstava?"

Josephina pogleda Holmesa i odmahne glavom. "Ne, ne te večeri, premda su se inače mnogo

svañali. Gospodin Crosby je bio veoma ljubomoran na moju gazdaricu. Bila je veoma lijepa, znate, i mnogi su je muškarci primjećivali. Njemu se to nije sviñalo. Nije željela njihovu pažnju, ali si nije mogla pomoći."

"Koliko vi znate, je li Maria Crosby ikada uzvratila pažnju nekom od tih ... džentlmena?" blago je upitao Holmes.

"Uzvratila? Oh, mislite ... Oh, ne! Nikada! Moja gazdarica je bila dobra katolička žena. Supruga i majka. Nikada ne bi učinila ništa što bi donijelo sramotu njezinom mužu ili obitelji. Dios mio, imala je dvoje male djece!"

"Gdje ste vi bili u noći umorstava i jeste li čuli išta neobično te noći?" nastavio je Holmes.

Josephina se zagledala u strop prisjećajući se noći kad su se dogodila ubojstva:

"Bila je veoma ružna noć, strašna oluja i mnogo kiše. Mnogo sijevanja i veoma jaka grmljavina. Gospodar mi je rekao da se mogu povući ranije ..."

"U koliko sati je to bilo?" ubacio se Holmes. "Tek deset sati. Pošla sam u svoju sobu na

drugom kraju kuće. Gotovo sam odmah zaspala ..." "I jeste li uočili išta neobično?" "Neobično? Ne, spavala sam cijelu noć, sve dok se

nisam probudila sljedećeg dana i otkrila sav taj užas, izuzev ..."

"Da?" ponukao ju je Holmes. "Ma ništa. Sjećam se da sam se probudila negdje

iza ponoći zbog glasne buke, dva ili zapravo tri veoma oštra i glasna udara groma. Oluja je bila grozna i probudila me grmljavina. Potom sam se vratila na spavanje."

"Je li to mogao biti pucanj iz pištolja?" upitao je blago Holmes.

"Nisam se toga sjetila. Jasno, pretpostavila sam da je bila grmljavina, ali da, pretpostavljam da je mogao biti i pištolj", rekla je tiho.

Lestrade frustrirano odmahne glavom: "Bila je oluja, grmljavina, nije bilo pištolja. Oružje

kojim je počinjeno ubojstvo jest nož." Holmes se nasmiješi i potom zapita: "Nedostaje li što u kući, ili nije na svojem

mjestu?" "Pa da", odvrati sluškinja. "Gospodin Crosby je od

mene zatražio da mu u njegovu malu, crnu kožnu torbu spakiram nešto odjeće. Sljedećeg dana je trebao otputovati u predionicu u Edinburghu. Nareñeno mi je da torbu ostavim u hodniku dan ranije."

"I, jeste li?" zapitao je Holmes. "Jesam", rekla je tiho služavka. "Nismo pronašli nikakvu takvu torbu, gospodine

Holmes", prekinuo ih je Lestrade. "Jasno je da je Crosby unaprijed isplanirao ubojstvo i odnio je sa sobom kad je pobjegao. Jasno, provjerili smo s njegovim suradnicima na sjeveru. Nikad se nije pojavio na sastanku."

Holmes kimne i pogleda prema služavki: "Hvala vam, Josephina." Ona se nasmiješi mojem prijatelju pa reče: "Ima još nešto. Nisam to rekla policiji jer... mislila

sam tada da nije važno. Nisam vjerovala da je moguće, ali vaša pitanja su me natjerala da razmišljam drugačije. Ima veze s predionicom."

"Da? Kojom predionicom? Gospodin Crosby ih je posjedovao nekoliko", rekao je Holmes.

Lestrade su ubaci:

"Otkrili smo da Crosby i njegov partner posjeduju predionice tekstila u Škotskoj i Irskoj, ali imaju jednu i u blizini, u Midlandsu."

"Da, tamo su imali urede", rekla je Josephina. "Gospoña Simpson je ondje tajnica i dolazila bi katkad u kuću kako bi gospodin Crosby potpisao dokumente. Jednom mi je rekla da predradnik, gospodin Gomez ... pa ... rekla je neke grozne stvari o njemu i mojoj gazdarici ... to su sve glasine, znate?"

"Razumijem", rekao je Holmes, "a jeste li povjerovali u te glasine?"

"Jasno da ne, ali uvijek je s njom razgovarao i..." "Što još, Josephina?" potaknuo ju je Holmes. "I on

je Argentinac, gospodine Holmes." Holmes kimne. "Gospodine Holmes, nadam se da ćete uhvatiti tog

bastardo, senora Crosbyja koji je ubio moju lijepu Mariju."

Kad je Josephina ustala ne bi li otišla, Holmes reče:

"Imam samo još jedno pitanje za vas." "Da, gospodine Holmes?" "Gospodin Crosby, je li ljevak ili dešnjak?" Josephina podigne pogled, "Pa, ljevak." "Hvala vam Josephina, bili ste od velike pomoći",

rekao je Holmes služavki koju je iz sobe ispratio redarstvenik.

Kad je otišla Holmes naglo skoči sa svojeg stolca: "Hajdemo Lestrade, Watsone, idemo proučiti tijela

da vidimo kakve tajne ona još skrivaju." "Kakve tajne?" izlanuo sam, ali vidio sam da se

moj prijatelj požurio i da je već na izlasku iz sobe. U mrtvačnici Metropolitanske policije, Sherlock

Holmes je detaljno pregledao tijela Marije Crosby i njeno dvoje male djece.

"Ovo mjesto je sramota, Watsone, obično skladište u koje trpaju leševe. Ovdje se ne može naći ništa važno što bi riješilo ubojstvo, ustvari, dopuštaju da važni dokazi s vremenom istrunu", rekao je Holmes snažno uzrujan. "Očuvanje tijela je presudno za prikupljanje dokaza. Ali čini se da danas imamo sreće, hladno zimsko vrijeme prošlog tjedna lijepo je očuvalo tijela unatoč nemaru mrtvačnice i njezinih radnika."

Lestrade i ja nismo znali što bismo rekli. Mrtvačnica je mrtvačnica, takva kakva jest. Što je Holmes očekivao?

Potom smo gledali Sherlocka Holmesa kako mjeri udaljenost od nogu gospoñe Crosby do pojedinih rana. Znalački je kimnuo i rekao:

"Eto, to je nešto." Lestrade je slegnuo ramenima dok sam se ja pitao

što je to Holmes mogao otkriti. Danas svakako nije bio previše pričljiv.

"Djeca su ugušena, te pomoću krvi leševa nećemo baš dobiti mnogo dokaza pa ipak mi se ta činjenica čini sama po sebi čudnom", nastavio je Holmes. "Takav ubojica bi zasigurno izbo svoju djecu kao što je i ženu. Ili bi ih sasvim izostavio."

"Ili ih poveo sa sobom?" osmjelio sam se. "Vrlo dobro, Watsone! Shvatio si", rekao je Holmes

i potom dodao: "Nema mi smisla to što ih je ugušio." "Pa, očito je, gospodine Holmes", brzo je istaknuo

Lestrade. "Htio je ubiti djecu, ali nije želio da pate." "Ne slažem se. Gušenje je nasilna, polaka smrt,

ali i kukavička. Čini se da je jedini obzir naspram patnje bio prema samom ubojici... Nešto nam govori to što nije želio gledati u njihova lica dok ih ubija", rekao je Holmes kimajući glavom.

"Gušenje, premda gnusno, moglo bi u ovoj situaciji ukazati na neki obzir spram djece", rekao sam oprezno. "Možda se Crosby nije poslužio nožem kao

kod žene jer oni nisu bili cilj njegova gnjeva za razliku od nje."

"Možda,Watsone", oprezno je odvratio Holmes. "Dobro si to zamijetio, ali vidjet ćemo."

Tada Holmes uzme oružje od Lestradea i načini mnoštvo sporih pokreta dolje i gore kraj tijela, imitirajući ubojstvo. Ponovio je te zamahe kako bi odgovarali za svih deset rana na tijelu Marije Crosby. Kad je to učinio, napravio je još nekoliko zabilješki i mjerenja, te ih usporedio s onima koje je načinio u spavaćoj sobi u domu Crosbyjevih.

Lestrade na sve to samo odmahne glavom: "Ali gospodine Holmes, mi već znamo kako je

ubojstvo počinjeno i tko je ubojica. Ono što od vas trebam je pomoć da čovjeka pronañemo."

"Pa, Lestrade", odvrati mirno Holmes, "možete biti sigurni da sam već itekako na putu pronalaska našeg ubojice."

Kad sam se probudio sljedećeg jutra otkrio sam da je moj prijatelj već naveliko ustao.

"Gospoño Hudson!" zarikao je Sherlock Holmes. "Gospoño Hudson!"

"Da, gospodine Holmes", odvratila je iz predvorja prvog kata naša već dugo napaćena gazdarica u ulici Baker.

"Kad doñe dečko iz Dulforda, svakako ga odmah pošaljite gore."

"Da, gospodine Holmes." "Ma, Holmese, što si to sada naručio?" "Crvenu boju, Watsone", rekao je s nakrivljenim

smiješkom. "Sasvim uobičajena stvar, budi uvjeren." Kimnuo sam i pripalio cigaretu. No, bilo je i

vrijeme, pomislio sam. Meni je prvom bilo drago čuti da se Holmes konačno odlučio osvježiti naše stare sobe svježom bojom. Ali baš crvenom?

Promatrao sam ga kako je počeo odmicati namještaj iz ugla naše dnevne sobe i prekrio sve starim posterima i reklamama.

"Tražio sam da mi ovo pošalju iz kazališta Regent. Trebali bi poslužiti."

"Poslužiti čemu?" upitao sam promatrajući ga kako otisnutu stranu okreće prema podu, a ostale zakucava u zid u uglu.

"Neće mi trebati dugo da sve postavim." "Ma, što to radiš, Holmese?" zapitao sam sad već

sa strahom da se zapravo ne radi o nekom njegovom ludom eksperimentu.

"Naložio sam starom Dulfordu da veoma pažljivo smiješa crvenu boju, Watsone ... na gustoću ljudske krvi."

"O Bože, Holmese ..." "Ne boj se, prijatelju, drago mi je da si danas rano

ustao jer te sada mogu zadiviti svojom malom demonstracijom. Siguran sam da iz razloga što si liječnik, tvoja će se zapažanja u ovoj hipotezi pokazati veoma značajnima."

"Kakva demonstracija, Holmese? Kakva hipoteza?" upitao sam, misleći da sam Bog zna kakav je bizarni eksperiment sad isplanirao. "Ima li to ikakve veze sa slučajem Crosby?"

"Dragi Watsone, sve će se uskoro razjasniti." Toga sam se i bojao. Dosad sam u našem prijateljstvu već postao

svjestan neobičnih poteza svojeg prijatelja i sudruga, Sherlocka Holmesa. Vidio sam ga kako izvodi mnogo bizarnih i često opasnih kemijskih pokusa baš u ovoj našoj sobi, ali nikad nisam vidio da radi nešto slično ovome što je sada izvodio u dnevnoj sobi ovog hladnog, zimskog jutra.

Holmes je nedavno zaključio svoja dva najzanimljivija slučaja, koje sam unio u svoje bilješke,

ali nisu izdane u Strand Magazinu sve do 1904. — gotovo deset godina kasnije. To su bili slučajevi koje ću nazvati 'Pustolovina opatije Grange' i 'Pustolovina druge mrlje.'

Budući da su se oba slučaja vrtjela oko odreñenih mrlja i uzoraka krvi na mjestima zločina, postao sam svjestan da je Holmes u zadnje vrijeme postao njima fasciniran. Moram priznati da uopće nisam znao što je danas pokušao postići pa sam mu to i rekao. Samo mi se obzirno nasmiješio, ne odgovorivši na moje pitanje i prešao na jednu sasvim drugu temu.

"Jednoga dana ću napisati monografiju detaljno opisujući svoja otkrića, Watsone", Holmes je čavrljao dok smo čekali dostavljača. "Jasno da ću spomenuti i tvoj doprinos."

"Baš lijepo, Holmese", odsutno sam rekao. Brzo sam shvaćao da me opet upleo u još jedan svoj tajanstveni pokus.

"Vjerujem da će takve informacije biti od neprocjenjive pomoći policiji u prevoñenju dokaza krvi kad je počinjeno ubojstvo", objasnio je Holmes.

Uzdahnuo sam, poznavajući eksperimentalnu narav svojeg prijatelja Sherlocka Holmesa ovo bi moglo biti prilično prljavo. Prisjetio sam se mnogo godina unatrag, 1887. kad me mladi Stamford upoznao s njime. Tada je opisao Holmesa kao perspektivnog cimera, ali me upozorio na njegove neobične navike, rekavši:

"Kadpočne udarati tijela u dvorani za seciranje štapom ..."

Sjećam se kako sam tada bio šokiran začuvši o tom njegovom neobičnom ponašanju. Udaranje - mrtvaca! Zašto? Iz kojeg razloga?

"Da, kako bi provjerio kakve modrice mogu nastati nakon smrti. Vidio sam ga na svoje oči", rekao mi je tada Stamford.

Nasmiješio sam se sada prisjetivši se toga, ali onda sam pokušao prikriti svoju uznemirenost jer mi je trebala soba i bio sam u teškoj situaciji. Pokazalo se da je to bila jedna od najmanje neobičnih navika mojeg prijatelja zahvaljujući njegovom detektivskom poslu. Uskoro sam otkrio da Holmes, meñu ostalim stvarima, ima veliko znanje o otrovima, ali ono uistinu golemo bilo je njegovo poznavanje senzacionalističke literature. Činilo se da poznaje detalje svake strahote koja se dogodila u proteklom stoljeću. Njegovo intimno poznavanje pucnjava, ubadanja, trovanja, sakaćenja i grozota svih vrsta znalo je biti veoma uznemirujuće.

Dok smo čekali dostavljača iz Dulforda, promatrao sam kako moj prijatelj dovršava pripreme i počinje živčano koračati i otpuhivati dim iz svoje lule koji se obavio oko njega poput guste bijele magle. Sada je bio zadubljen u misli, vjerojatno slažući detalje tko zna kakvih eksperimentalnih procedura.

"Toby bi se mogao pokazati korisnim", promrmljao je Holmes hodajući sad kraj mene kao da me i ne primjećuje.

"Eh, Holmesu? Toby?" upitao sam, odjednom se prisjetivši golemog i dobroćudnog lovačkog psa kojeg je moj prijatelj koristio u odreñenim slučajevima.

"Oh, ništa, nedavno sam naučio Tobyja novoj vještini", kazao je brzo Holmes prolazeći kraj mene.

"Istrenirao Tobyja? Za što sada?" Holmes je ignorirao moje pitanje: "Pozovi me kad doñe dostavljač, hoćeš li,

Watsone?" Kimnuo sam gledajući Holmesa kako ulazi u

svoju sobu i zatvara za sobom vrata. I što sada, pomislio sam? Odmah sam začuo strašno škripanje violine, koje

je kod mojeg prijatelja prolazilo pod glazbu. Znao sam da mu sviranje glazbala često pomaže da usredotoči

svoje misli kada je imao slučaj. Njegova improvizacija, iako nesumnjivo briljantna, često je zvučala užasno. Ulične mačketine koje se tjeraju pružale su više melodije i vatrenosti, više sklada. Uzdahnuo sam, zahvalan što su vrata njegove sobe zatvorena ne propuštajući većinu te užasne buke do mojih ušiju.

Sjeo sam u svoj omiljeni naslonjač ispred kamina i prisjetio se nedavnih slučajeva koji su uzrokovali zadnju opsesiju mojeg prijatelja. Jer kod Holmesa to se nije moglo opisati ni na koji drugi način. Često je iskazivao svoju narav koja je bila usmjerena k jednom cilju i time rezultirala neobičnom usredotočenošću na jednu stvar. Uzdahnuo sam, tako mora biti, to je Sherlock Holmes, i ako ćemo pravo ne bih volio da je drugačiji.

Razmišljao sam o pustolovini koju sam jednog dana namjeravao napisati, pod imenom 'Druga mrlja' i kako se čini da je s njom započela Holmesova nedavna opsjednutost. Bio je to slučaj sukoba, izdaje i državnih tajni, no rješenje je bio prilično jednostavno. Jednostavno, doduše, kada ga je Sherlock Holmes otkrio, te na njega ukazao meni i policiji. Sve je završilo s krvavom mrljom na sagu koja nije procurila do poda kao što je trebala. Umjesto toga, Holmes je otkrio da je mrlja na suprotnoj strani sobe od one na sagu. To je dokazalo da je sag bio pomican! Što je pak dovelo do Holmesovog otkrića skrivenog mjesta ispod parketa gdje su bila izgubljena pisma koja su ponudila rješenje slučaja.

Kod 'Opatije Grange' nedugo nakon toga bilo je drugačije, ali nikada neću zaboraviti riječi služavke, Therese Wright, kad je ispričala Holmesu kako je pronašla gospoñu Brackenstall i njezina muža. Služavkine riječi još su mi i danas odzvanjale u ušima, kad je rekla:

"Otrčala sam dolje i pronašla je, jadno janje, baš kao što je rekla i njega na podu s krvi i mozgom rasipanim po sobi .... i njezina haljina bila je njime umrljana"

Slučaj se pokazao veoma gadnim i divljim. Čovjek je bio ubijen, poprište zločina užas od krvoprolića. Kapetan Croker je priznao da je ubojica nakon što je Holmes izložio dokaze protiv njega, pa ipak je slučaj bio veoma uznemirujući. Holmes je to nazvao olakšavajućim okolnostima. Ja se baš nisam složio. Kapetan je bio ubojica, to je bilo jasno, ali smo uvidjeli da je to učinio kako bi spasio damu od njezinog pijanog i okrutnog muža. Na kraju je Holmes odlučio okrenuti glavu jer, na kraju krajeva, on nije službena policija. Nije imao nikakvu 'dužnost', nikakvu obvezu prema zakonu, osim svoje osobne prema pravdi. Holmes je vjerovao da je pravda konačno sustigla zvijer od muža gospoñe Blackenstall. I tako je slučaj bio zatvoren koliko se to njega i mene ticalo.

Sada smo bili upleteni u okrutna Crosbyjeva ubojstva i činilo se da se Holmes sprema na još jedan svoj neobični eksperiment. Cijeli kut naše dnevne sobe bio je prireñen za ni sam ne znam kakvu nepogodu.

"Gospodine Holmes!" začuo sam gospoñu Hudson kako viče odozdo. "Dečko iz Dulforda je ovdje!"

Odgovorio sam umjesto svojeg prijatelja: "Molim vas, pošaljite ga gore, gospoño Hudson."

Tada sam primijetio da je Holmesova nesretna svirka violine odjednom prestala. Trenutak kasnije vidio sam da se njegova vrata otvaraju i on brzo uñe u našu dnevnu sobu.

"Čuo sam, Watsone. Dobri čovječe, sad možemo početi."

Dečko se uspeo gore i spustio dvije velike boce crvene boje. Holmes mu plati i otpravi ga.

"Pa kažem, Holmese, čemu crvena boja?"

"Gledaj, Watsone, i sve će ti se uskoro razjasniti." Potom je moj prijatelj otvorio prvu bocu i mirno

izlio malu količinu na pod, gdje ju je zatim stao udarati žustro čekićem. I naravno da je iz krvave mlake počelo špricati po dijelu zida ispred nas. Nastao je užasan nered.

"Zbilja, Holmese!" promucao sam. "Jesi li poludio?"

Meñutim, ono što je doista izazvalo moj bijes bilo je to što sam ga vidio da uzima dugi kuhinjski nož i umače ga u crvenu boju tako da je oštrica bila potpuno potopljena.

"Holmese!" šokirano sam promucao. "To nije ..." "Ne, to nije ubojičino oružje, ali je veoma slično",

kazao je. Potom je stao nasuprot zidu i načinio niz zamaha prema gore i dolje, i ubadao istim pokretima kao što je to napravio kraj tijela Marije Crosby. Očigledni rezultat je bila crvena boja koja je još jednom pošpricala dio zida ispred njega.

Sjećam se da sam bio zahvalan što je barem toliko mislio unaprijed i pokrio mjesto plakatima i reklamama, inače bi ugao naše dnevne sobe izgledao kao da se u njoj upravo dogodilo jezivo ubojstvo.

"Holmese!" promucao sam postajući sada zabrinut njegovim čudnim ponašanjem. Je li moguće da je ponovno počeo koristiti kokain?

"Polako, Watsone, nisam poludio. Nedavno nam je skrenuta pažnja na umorstvo i ja sam pokušao rekonstruirati odreñena stajališta onog što dobri doktor Hans Gross iz Beča zove 'poprištem zločina'."

"Napravio si scenu Crosbyjevih ubojstava!" rekao sam odahnuvši što na kraju ipak nije opet podlegao onoj strašnoj drogi.

"Točno tako", rekao je jednostavno. Promatrao sam Holmesa koji je izvadio svoje

povećalo i krenuo detaljno proučavati kapljice boje na

podu, otišao je tako daleko da se spustio da ruke i koljena, te pregledavao kap po kap kao da su najfascinantnije stvari koje je ikada vidio. U takvim bi trenucima često mrmljao nešto nerazumljivo sebi u bradu, baš kao i sada kad je komentirao odreñene kapljice, rekavši da su jedne različite od drugih. Brzo je to zabilježio u svoj notes brzim potezima ili katkad pedantnim crtežima. Zatim je ponovio proces proučavajući kapi boje pošpricane po zidu.

"Pa, Holmese, što to radiš?" "Istražujem, Watsone, prije nego što počnem

teoretizirati najprije istražujem. Skupljam dokaze i to će nas odvesti do pravog rješenja ovog groznog slučaja."

"Ali što to sve znači?" upitao sam. Holmes se nasmiješi: "Kao što sam uvijek govorio, glavna je pogreška

teoretizirati prije nego imaš sve dokaze." "Znači misliš da su policiji promakli dokazi kod

Crosbyjevih ubojstava?" upitao sam. "Da, i prema onome što sam pročitao u tisku, to

predstavlja neke zanimljive činjenice", rekao je brzo Holmes, još uvijek pomno proučavajući crvene kapljice.

"I što sada, Holmesu?" upitao sam. "I sva ova crvena boja, što to znači?"

Sherlock Holmes ustane: "Prošle nedjelje je počinjeno najbrutalnije umorstvo i činjenice o kojima je izvijestila policija u tisku čine se kao gotova stvar. Meñutim, ja se pitam. Čini mi se da ovdje može biti mnoga toga naopako."

"Naopako? U vezi čega? Crosby je zacijelo počinio ta okrutna umorstva i pobjegao. Kad ga policija jednom pronañe on će priznati ili će se dokazati da je kriv i slučaj će biti zatvoren", rekao samo uvjereno i dodao: "I to će biti kraj."

"Da, svakako da će to sasvim lako zatvoriti slučaj", rekao je Holmes uz smiješak.

Pogledao sam ga, a zatim u svu onu crvenu boju koju je pošpricao po zidu i podu kako se cijedi s poleñina onih starih reklama. Doista je izgledala kao krv. "Bojim se da si stvorio nešto ravno iz Trbosjekovih ubojstava."

"Eh, Watsone, dobro si to rekao, ali ne Trbosjekovih već Crosbyjevih."

"Ali zašto?" upitao sam. "Što sada možeš dokazati? Priznajem da sam u Lancetu čitao nešto o toj novoj grani medicine. Zovu je medicinsko pravo ili zakonska medicina, ali čini mi se da je to mnogo više moje područje nego tvoje."

"Istina, Watsone, no jesi li upoznat s gospodinom Charlesom Meymottom Tidyjem i njegovom knjigom pod istim nazivom od prije nekoliko godina?" upitao me Holmes.

"Čuo sam priče o Tidyju i vjerujem da bi neke od njegovih metoda mogle biti od koristi, ali ne, nisam pročitao njegovu knjigu."

"Ja jesam, Watsone, i pruža neprocjenjive upute", odvratio je Holmes. "Samo njegovo poglavlje o analizi krvi vrijedi cijenu čitave knjige."

Kimnuo sam potvrdno iako je predmet zakonske medicine još uvijek bio veoma kontroverzan u mojoj struci. Liječnici su odbijali komentirati surova ubojstva, osuñujući nemoralne aspekte koji su često bili povezani s takvim strašnim zločinima. Čak je i istaknuti dr. Joseph Bell iz Edinburgha odbio svoju pomoć u takvim javnim slučajevima. Njegova povezanost mogla je izazvati skandal, pa čak i uništiti liječnikovu karijeru.

"Dakako, ono što sam ja ovdje danas učinio je samo pokus, puko prikazivanje umorstva", objasnio je Holmes. "Tražim specifične uzorke krvi i ono što mi

mogu reći o tome kako se ubojstvo dogodilo. Kao što sam ti rekao i tijekom slučaja 'Likovi plesača', Watsone jer ono što jedan čovjek može izmisliti, drugi može otkriti. Isti koncept vrijedi i kod ubojstva."

"Bojim se da ne pratim sve ovo, Holmese. Vidio sam što radiš, ali uopće ne znam što to znači."

"Promatraj, Watsone", rekao je vodeći me prema zidu i ukazao mi na neke jedinstvene oblike i uzorke koji su se pojavili zahvaljujući njegovim zamasima nožem prije samo nekoliko trenutaka. "Pogledaj način na koji je boja kapala. Pogledaj veoma definirane uzorke kad sam zamahivao nožem gore-dolje. Vjerujem da se ti uzorci stvaraju radi odreñenog načina zamahivanja nožem i ako je to točno odavde se može saznati pregršt informacija."

"Bojim se da meni sve izgleda isto, Holmese. Krvavi nered od crvene boje."

"Krvi, Watsone, ali pogledaj pobliže." I jesam. Privukao je moju pažnju k jednoj

odreñenoj mrlji na podu. "Ovdje imamo krv koja je kapala, kao da je

ubojica držao nož u mirnom položaju, bez kretanja. Pogledaj kako su kapljice gotovo okrugle."

"Da, vidim." "A ovdje na zidu, sjeti se da je Lestrade rekao

kako je bila ubijena u snu? Pa ipak pogledaj sličnost uzorku one velike mrlje na podu kraj zida u Crosbyjevoj spavaonici. To uvjerljivo dokazuje da Maria Crosby nije bila uopće izbodena u krevetu, već dok je stajala uza zid. Potom je smještena u krevet. E sada, prema mojim mjerenjima u mrtvačnici mogu odrediti visinu ubojice." Rekao je Holmes smiješeći se sada.

Pokušao sam sve to svariti. "Znači njezino je tijelo premješteno?" "Da", rekao je jednom riječju.

"Što to znači, Holmesu?" "Nisam siguran, stari moj", odgovorio je uz

grimasu. Zatim je nastavio svoje objašnjenje: "Pogledaj krv koja je odletjela s noža kao da je izvučen i zaboden u tijelo. Krv je u mlazovima pošpricala zid u veoma neobičnim uzorcima. Kapljice izgledaju isto ovdje kao i na zidu Crosbyjeve spavaonice. To mnogo govori."

Kimnuo sam pokušavajući slijediti njegovu logiku. "A sada pogledaj ove krvave točke koje imaju

izbočine, tj. zašiljene su najednom kraju." Nastavio je Holmes. "Vidiš kako se ti zašiljeni dijelovi pojavljuju na istom kraju svake kapi. U svakom slučaju. Izgledaju kao rep, rep koji uvijek pokazuje smjer u kojem su zadani udarci ili ubodi."

"Da, ali što to znači?" upitao sam. Holmes se sada trijumfalno nasmiješi: "To znači,

Watsone, da nam krv na mjestu zločina kao što je ubojstvo govori svojim jezikom. Pregled trupla bio je važan u kombinaciji s krvlju koju sam vidio na poprištu zločina. To mi je omogućilo da izračunam točan položaj gospoñe Crosby i njezina napadača, to mi govori koliko je ubojica visok i je li dešnjak ili ljevak."

Slušao sam začuñeno kako je Holmes sve pažljivo raščlanio.

"Siguran sam da ima još mnogo toga. Sjećaš li se moje istrage o različitom pepelu duhana?"

Kimnuo sam, Holmes je čak napisao dobro prihvaćenu disertaciju vezano za tu temu. Još ranije je bio napisao jednu o dokazima otisaka nogu u gipsu iz Pariza.

"Pa, oduvijek sam se zanimao za dokaze u krvi. Još davno si to opisao u slučaju 'Studija u grimizu', možda se sjećaš kako sam najavio da sam razvio svoj kemijski test na hemoglobin."

"Da, dobro se sjećam tvojeg oduševljenja po otkriću", odvratio sam.

"Uvjeren sam da će dešifriranje značenja nakupina krvi i kapljica na mjestu zločina pružiti informacije koje će nam možda omogućiti hvatanje ubojice."

"To je možda istina", nevoljko sam priznao. Holmesove metode, iako su mi se katkad činile nedokučive, imale su smisla i što je još važnije, dovodile su ga do rezultata.

"Čak i prije nego što bi mislio, Watsone!" "Ali što je s Crosbyjem? Zašto je pobjegao?" "Dobro pitanje, dragi moj", rekao je Holmes. "A

sad skini taj prokleti kućni ogrtač, odjeni moj ogrtač Inverness i lovačku kapu pa idemo u Crosbyjevu tvornicu u Midlandsu porazgovarati s onim

Gomezom, a onda posjetiti Crosbyjcvog partnera Rodericka Carletona."

U tvornici Crosby-Carleton u Midlandsu Holmes i

ja smo se, zajedno s inspektorom Lestradeom, susreli s tajnicom, gospoñom Miltidom Simpson. Ona bijaše jedna od onih krutih metodističkih žena za koje se čini da čitavo mjesto same vode i od vas žele da to nikada ne zaboravite. Holmes je odlučio najprije ispitati nju.

"Užasno je to što se dogodilo, ali ne i neočekivano", ponudila je nakon što ih je inspektor upoznao.

"Kako to?" oštro je upitao Holmes. "Pa, zato što je gospodin Gomez stalno oko nje

njuškao, ako shvaćate što želim reći?" "Nje?" upitao sam. "Pa, gospoñe Crosby, jasno. I oboje su Argentinci.

To znate?" "Doista?" izletjelo je Lestradeu. "Recite nam još."

"Oba vlasnika ovdje imaju urede", dodala je gospoña Simpson. "Obično dolaze jednom na tjedan. Ja vodim ured i odgovorna sam za svu papirologiju, a gospodin Gomez je predradnik i vodi predionicu. Jednom tjedno putujemo u London kako bi odnijeli papire gospodinu Crosbyju i gospodinu Carletonu na potpise ili kako bismo predali izvještaje. Nekoliko puta sam primijetila da gospodin Gomez pokazuje ono što bih ja smatrala neprikladnim zanimanjem za gospodu Crosby."

"Znate možda što je gospodin Gomez radio u Argentini?" upitao ju je Holmes mijenjajući temu.

"Da, rekao mi je da je bio učitelj. Priznajem, on je obrazovan čovjek i zbog toga je zaposlen kao predradnik", kazala je.

Holmes kimne: "Volio bih sada popričati s gospodinom Gomezom.

Gdje ga mogu pronaći?" "U prcdionici, izañete van pa iza ugla ove zgrade",

odgovorila je. "Hvala vam gospoño Simpson", rekao je Holmes,

potom smo izašli u potragu za Gomezom. Allendea Gomeza pronašli smo u predionici.

Lestrade je ušao unutra i na kratko s njime porazgovarao i onda ga izveo van kako bi popričao s Holmesom. Bio je tamnokos i crnomanjast čovjek srednjih godina, te prilično nizak i nabijene grañe.

"Gospodine Holmes, ovaj policijski inspektor mi je rekao da bih razgovorom s vama mogao pomoći potrazi za Marijinim mužem?"

"Maria? Mislite, gospoña Crosby, supruga vašeg poslodavca?" prepredeno je upitao Holmes.

"Da", odgovorio je Gomez. "Nazirem li to neuobičajenu prisnost sa ženom

vašeg poslodavca?" naglasio je Holmes. Gomez se zarumeni.

"Vi i gospoña Crosby - Maria - bili ste samo prijatelji? Ili i nešto više?" otvoreno je upitao Holmes.

Gomezovo liceje postalo žarko crveno, ali brzo se ohladio i tiho rekao:

"Ne, iako sam ja priželjkivao nešto više, ona je bila stroga katolkinja. Imala je supruga i dvoje djece. Bili smo prijatelji i to je sve. Ona je bila lijepa dama i nije zaslužila svojeg muža koji je bio ljubomorno čudovište. Nadam se da ćete ga pronaći i da će visjeti zbog njezina umorstva."

"Pa, možda da ste poklanjali manje pažnje njegovoj ženi, Crosby bi bio manje ljubomoran?" rekao sam uzbuñeno. Nimalo mi se nije sviñao taj tip.

"Mislite da sam imao vezu s njom?" upitao je Gomez sad već ljutito.

"Ne", oštro je rekao inspektor Lestrade. "Vjerujem vam kad kažete da niste imali vezu s njom. Zato jer je ona nije željela s vama."

Dodao sam: "Možda ste je zato ubili? Izraz šoka na Gomezovom licu bio je svima očit. "Ne! Nikada ne bih naudio Mariji, ja ..." "Vi... ste je voljeli." Dovršio je Holmes čovjekovu

rečenicu, dok smo se Lestrade i ja zagledali u mojeg prijatelja s iznenañenjem, a onda opet u Gomeza.

"Da, jesam", priznao je Gomez, ponos mu se u glasu borio s boli. "Ali ne razumijem, pa znamo tko ju je ubio."

Lestrade kimne. "Samo još jedno pitanje, gospodine Gomez. Jeste

li dešnjak ili ljevak?" upitao gaje Holmes. "Ma, dešnjak", odvratio je Gomez. Holmes zamišljeno kimne kao daje upravo došao

do nekog zaključka: "Watsone, Lestrade, ovdje smo završili. Hvala vam

gospodine Gomez."

Kad smo izašli iz tvornice otkrili smo muškarca kojeg bi se najlakše opisalo kao besposličara, kako se mota oko naše kočije. Pomislio sam da je džeparoš ili netko tko nema dobre namjere pa sam upozorio Lestradea.

"Maknite se odatle!" zalajao je Lestrade na mladića koji je sada objasnio kako on radi u tvornici i da bi nam htio nešto reći.

Čovjek priñe Lestradeu i spuštenim glasom reče: "Čujem da ste vi iz policije i da tražite gospodina Crosbyja?"

"To je naša stvar", rekao mu je Lestrade. "Znate li nešto?"

"Znam tko je to učinio", kazao je čovjek. "Bio je to Gomez, a ne gospodin Crosby. Gomez je želio gazdinu ženu, ali ona ga nije htjela pa ju je ubio!"

"Doñite ovamo!" povikao je Lestrade, ali je čovjek žurno otrčao. Lestrade je htio poći za njim kad ga je Holmes zadržao.

"Polako, inspektore, imamo mnogo posla." Lestrade odmahne glavom odbijajući čak i

razmotriti radnikove riječi. Holmes je bio tiho dok nam je pokazivao da

uñemo u kočiju. Dok je kočija odmicala, Holmes se zagleda u

inspektora i reče: "Oh, usput budi rečeno, Lestrade, biste li rekli da

je Crosby bio viši od metar i osamdeset?" "Pa ne, gospodine Holmes, Crosby je prije bio

prilično nizak čovjek, možda kojih petnaestak centimetara niži od metar i osamdeset", odvratio je Lestrade.

"A što je s onim čovjekom, Gomezom?" dodao je Holmes.

"Ne znam, on je svakako nizak, takoñer dosta ispod metar i osamdeset", odgovorio je Lestrade.

"Odlično, inspektore", rekao je samouvjereno Holmes. Zatim se zavalio i očigledno opušteno uživao u vožnji.

Pogledao sam ga, zacijelo je nešto smjerao, ali ako je i znao nešto držao je to za sebe.

Kasnije, kad se kočija vratila u London, Holmes je od Lestradea pokupio još informacija o slučaju.

"Crosbyjevi su, koliko čujem, bili dosta imućni?" upitao je Holmes.

Lestrade preñe po svojim bilješkama: "Crosby je vlasnik jedne naše manje banke,

pouzdan poslovan čovjek, takoñer je u partnerskom odnosu u tvrtki Crosby&Carleton d.o.o., u proizvodnji tekstila. Imaju predionice u Škotskoj, Irskoj i koliko smo vidjeli, u Midlandsu. Prema svemu sudeći posao je unosan."

"A njegov partner, Carleton?" upitao je Holmes. "Roderick Carleton je Crosbyjev partner već

desetak godina, i dobrostojeći gospodin za kojeg se priča daje pomalo neotesan i da previše vremena provodi u kartaškim klubovima, ali što se nas tiče je čist. Ima i neku nižu plemićku titulu, mislim da je baronet, ništa od velikog značaja, ali uz nju dolazi odreñeni utjecaj."

"Ipak, volio bih s njim razgovarati", rekao je Holmes.

"Pa, možemo proći mimo njegove kuće u Pali Mallu kad se Vratimo u London, ako se slažete, gospodine Holmes?"

"To bi bilo dobro, inspektore." Konačno se vrativši u London, Lestrade je naložio

da nas kočija odvede do doma Rodericka Carletona u Pali Mallu. Bila je to novija rezidencija s crvenkasto smeñom fasadom i od mramora, tipična za novu gospodu industrijalce. Livrirani poslužitelj nas je

proveo kroz dugo i zavinuto predvorje u knjižnicu gdje je Carleton primao sve svoje posjetitelje.

Nakon brzog upoznavanja Roderick Carleton mrzovoljno odmahne glavom:

"Dakako da želim učiniti sve kako bih vam pomogao privesti ubojice Marije i djece k pravdi. Samo, Crosby i ja smo godinama bili partneri pa mi je nepojmljivo da je mogao učiniti takvo što. Nadam se da ćete uskoro uhvatiti to čudovište."

"Uvjeravam vas da smo mu na tragu", rekao je Lestrade.

"Pa, to je svakako dobro čuti, inspektore." Holmes je promatrao Carletona dok je razgovarao

s Lestradeom. Čovjek se činio iskren, posve šokiran ozbiljnošću zločina kao što smo to bili i sve mi, kao i s ulogom njegovog partnera u tome.

"Pa, svejedno, gospodo, sjednite i recite mi kako vam mogu pomoći", ponudio se Carleton. Njegov je sluga donio poslužavnik s čajem i kolačićima, te smo se Lestrade i ja poslužili njegovom darežljivošću dok smo razgovarali.

"Znate li ima li Crosby nekog člana obitelji ili bilo koga tko bi ga sakrio od policije?" započeo je Holmes.

"Ne, ne koliko znam, svakako ne da bi ga sakrio. Crosby nije imao druge obitelji osim Marije i djece. A prijatelji? Ne baš, bio je veoma povučen čovjek."

"Znate lije li imao ljubavnicu?" upitao sam. Holmes me, zamijetio sam, prilično oprezno

pogledao. Jesam li pogodio žicu? Ili sam se nekako umiješao prijatelju u ispitivanje slučaja?

"Pa sad, džentlmen nikada ne bi zapravo trebao, znate ... raspravljati o takvim stvarima", rekao je tiho Carleton.

"Znači da znate da je uzdržavao neku damu?" brzo je upitao Lestrade.

"Ne, nikoga poimence, ali sam svakako sumnjao da je imao neku ženu", zamišljeno je rekao Carleton. "Ne vjerujem da bi bilo pristojno raspravljati o takvim stvarima s obzirom na okolnosti."

"Sasvim točno, gospodine Carleton", ubacio se Holmes, dodajući. "Pretpostavljam da ste vi i gospodin Crosby bili dobri prijatelji budući da ste tako dugo partneri. Možete li nam nešto reći o vašoj poslovnoj vezi?"

Carleton pogleda Holmesa i osmjehne se popustljivo:

"Crosby i ja smo partneri sad već desetak godina i posjedujemo razne predionice i proizvodne pogone. Crosby je otkupio svoj udio u mojem poslu putem svoje banke kako bi kapitalizirao i financirao buduće proširenje koje se dokazalo veoma unosnim. Radimo u različitim uredima u našoj predionici u Midlandsu i susrećemo se obično jednom tjedno kad smo obojica ondje. Gospoña Simpson vodi ured, a Gomez je predradnik. Oni obavljaju stvarne, svakodnevne funkcije i izvještavaju Crosbyja i mene u našim domovima jednom tjedno. Moj partner je ljubomoran čovjek koji je često iskazivao svoju strašnu narav. Svjestan sam nevolja u njegovom braku i žao mi je što moram reći kako osjećam da je ova tragedija nekako moja greška..."

"Vaša greška?" upitao je Holmes. "Da, trebao sam ranije primijetiti upozoravajuće

znakove njegovog bijesa. Meñutim, nikada nisam ni sanjao da bi taj bijes mogao iskaliti na Mariji i djeci."

"I sada kad su Maria i djeca ubijeni i Crosby će uskoro biti priveden pravdi i obješen - zahvaljujući zagriženoj upornosti inspektora Lestradea i Scotland Yarda ..." rekao je Holmes zastavši radi učinka prije nego stoje nastavio.

Lestrade je kimnuo i nasmiješio se komplimentu.

"... možete li mi reći kome će pripasti Crosbyjev dio vlasništva u vašem poslovanju?" upitao je Holmes.

Carletonu je bilo neugodno: "Pa, gospodine Holmes, ovo je veoma neočekivano

i nedolično s vaše strane što to spominjete, ali jasno da će mi kao jedinom vlasniku, kad jednom Crosbyja uhvate i objese, pripasti sve."

Lestrade ustane: "E pa, nema smisla da sad ulazimo u to, molim

vas nemojte se zabrinjavati, gospodine Carleton. Gospodin Holmes prolazi svaku točku, kako bismo rekli, nemojte se uvrijediti."

Carleton se srdačno nasmiješi: "Nisam se uvrijedio, inspektore, nemojte se

zabrinjavati. Samo se nadam da ćete Crosbyja uskoro uhvatiti, prije nego što ponovno ubije."

"Ponovno?" oštro je upitao Holmes. "Pa da. Ubio je svoju ženu i djecu, i prema mojem

shvaćanju on se dokazao kao opasan čovjek, ubojit i tražen."

Kimnuo sam, nisam se mogao ne složiti s njegovom logikom.

"Sasvim točno", dodao je Lestrade. "Uskoro ćemo ga uhvatiti, ne može se zauvijek skrivati i meñu nama mogu s velikim pouzdanjem reći da ga na sudu već čeka uže s njegovim imenom."

"To je svakako dobro znati", kazao je Carleton. Kimnuo sam posve se složivši. Holmes se samo nasmiješio s izrazom lica koji

sam viñao i ranije. Pitao sam se koje je činjenice i brojke spajao u tom svojem čudesnom umu, bio sam siguran da je pročešljavao slučaj iz stotinu različitih smjerova i kutova.

Tada sam, kao da je intervju gotov, ugledao Holmesa kako ustaje i prilazi Rodericku Carletonu

kako bi mu pružio ruku. Carleton mu ponudi svoju desnu ruku i stisne Holmesovu.

"Hvala vam, gospodine Carleton, ovaj razgovor se pokazao veoma poučnim."

Carleton odjednom ustukne, nakon čega sam pomislio kako je ponešto prenaglo povukao ruku. No, brzo se pribrao i kad smo mu se približili, pozdravio je Lestradea i mene srdačnije.

Holmes je pozorno promatrao. "Sve što želim je pomoći, inspektore. Što brže

uhitite tog okrutnog ubojicu i pošaljete ga na vješala, to bolje", dodao je Carleton.

"Oh, uhvatit ćemo ga, ne brinite", rekao je Lestrade, potom smo otišli.

U kočiji je pri povratku u naše sobe u ulici Baker Holmes bio tih. Lestrade nas je ostavio s izričitim nalogom:

"I obavijestite me ako imate kakve prijedloge oko toga gdje bismo mogli pronaći tog monstruma."

Holmes je bio tih dok smo izlazili iz kočije i mogao sam zamijetiti da ga nešto tišti.

"Ne brinite, Lestrade", ponudio sam. "Siguran sam da će Holmes sutra za vas imati neku informaciju, čim proñe sve činjenice slučaja."

"Pa, nadam se, doktore", rekao je Lestrade. "Volio bih privesti Crosbyja prije nego što zauvijek nestane iz zemlje."

Zatim je njegova kočija nestala, a Holmes i ja smo se uspeli uz trinaest stuba do naših soba na broju 221b.

Ostatak večeri je Holmes ostao tih, sjedio u svojem omiljenom naslonjaču, pušio omiljenu lulu, a vijugavi dim duhana obavijao ga je poput bijele magle. Zaboravljen je bio njegov jutrošnji eksperiment, ignorirao je plakate i njihove krvave poruke dok se sada koncentrirao na dotični problem.

Dobro sam poznavao raspoloženja svojeg prijatelja pa sam i sam tiho sjedio u svojem naslonjaču nasuprot njemu i čitao Times, ali nisam mogao razmišljati ni o čemu osim o onim jezivim Crosbyjevim umorstvima. Gdje je Alexander Crosby? Je li Gomez upleten? I stoje s onom porukom tajanstvenog zaposlenika predionice? Zacijelo je nešto znao! Bio sam silno znatiželjan saznati što o tome misli Holmes.

Nakon što je prošlo sat vremena shvatio sam da više nisam u stanju susprezati svoje strpljenje, gotovo sam pucao po šavovima zbog pitanja. Odlučio sam iskušati Holmesa s jednim pitanjem i vidjeti gdje će nas odvesti.

"Onda? Što misliš o tome?" izlanuo sam. Holmes me znatiželjno pogleda kao daje tek tada

primijetio moje prisustvo: "Oh Watsone, stari moj, koliko si dugo ovdje?" "Koliko dugo sam ovdje!" rekao sam začuñeno.

"Ama, preko sat vremena! Cijelo vrijeme sjedim na metar i pol od tebe."

Holmes ne reče ni riječ, i premda sam bio svjestan potrebe za dubokom koncentracijom svojeg prijatelja, ovo je bilo smiješno, no potisnuo sam svoju ljutnju i nestrpljenje dok sam oblikovao pitanje:

"Onda, što si otkrio?" nastavio sam. "Nije stvar u tome što sam otkrio, Watsone, već

što mogu dokazati. Našao sam se u nedoumici. Imam veoma malo prostora u kojem moram nabaviti dokaze u ovom slučaju i privesti ubojicu pravdi. Doista smo se našli u dubokoj vodi."

Kimnuo sam, iako sam morao priznati da sam veoma malo razumio od onog što mi je govorio i to sam mu i rekao. Nije odmah reagirao i ja sam se pobojao da me svladalo moje nestrpljenje i frustracija.

"Ma, Holmese, stvarno! Moraš li se ponašati tako hirovito?" rekao sam prilično ljutito, iako sam gotovo odmah požalio što sam bio tako otresit prema njemu.

Tada me pogledao oštrim prijekornim pogledom, kao da sam prekinuo neku grandioznu zamisao ili plan.

"Hirovit? Ponašam se kao razmaženo dijete? Vrlo dobro, Watsone, tvoj se vokabular značajno popravio. Zašto ne bi uključio koju novu riječ u neku od svojih malih pričica?"

"Sad si već snishodljiv i arogantan!" žustro sam promucao.

Holmes tada ustane i mogao sam mu zamijetiti opasan žar u očima, ali je plamen splasnuo čim je pogledao prema meni. Samo se osmjehnuo i stavio ruku na moje rame:

"Žao mi je, Johne, ponašam se neoprostivo." "Pa, ovaj ... znam da je zbog slučaja." "Nema opravdanja, imaš moju ispriku", brzo je

rekao Holmes. Zatim je dodao: "I štoviše, trebat će mi tvoja pomoć u rješavanju ovog zločina jer smo suočeni s jednim od najopasnijih i najlukavijih ubojica s kojima sam se susreo."

"Misliš na Crosbyja?" oprezno sam upitao. Holmes se nasmiješi: "Ne baš." Vjerujem da sam u tom trenu glasno zastenjao,

moja razdražljivost me savladala: "Pa tko onda?" Holmes je neko vrijeme bio tiho, a onda zagonetno

nadodao: "Možda je to netko posve drugi. Nevolja je kako

dokazati daje to on učinio. Hoćeš li mi pomoći u tome, Johne?"

Osmjehnuo sam se:

"Dakako. Ne mogu reći da posve razumijem sve tvoje metode ili razloge, ali znaš da sto posto stojim iza tebe."

"Pravi čovjek! Znao sam da mogu računati na tebe!"

Sljedećeg smo jutra pokupili Tobyja od njegovog vlasnika. Bio je to lovački pas kojeg je moj prijatelj koristio s vremena na vrijeme u svojim najzamršenijim slučajevima.

Tiho sam promatrao Sherlocka Holmesa koji je sjedio nasuprot meni u unajmljenoj kočiji češkajući Tobyjevo čupavo krzno, zatim je rekao sasvim suhoparno:

"Znaš da sam ga nedavno naučio jedan zgodan trik?"

"Oh, spomenuo si to", bilo je sve što sam mogao reći, pitajući se što bi to moglo biti i znajući da će mi reći u svoje vrijeme.

Holmes se nasmiješio: "Watsone, ne vjerujem uopće da je ubojica

Crosby, meñutim prije nego što krenemo dalje tim tokom najprije ga sasvim moramo isključiti."

"Ali kako ćemo pronaći Crosbyja da bismo ga mogli isključiti? Lestrade i čitavi Yard traže ga posvuda i ne uspijevaju ga naći uz sva svoja sredstva. Zašto misliš da će tebi to uspjeti?"

"Oni traže čovjeka, Watsone. Čovjeka koji je pobjegao", kazao je oprezno Holmes. "Bojim se, ako ikada pronañemo gospodina Crosbyja, otkrit ćemo da je bio sasvim blizu još od ubojstava."

No, svakako sam bio iznenañen i zbunjen ovom izjavom.

"Kako to?" "Upravo to ćemo pokušati otkriti", rekao je

Holmes. "Dao sam vozaču uputu da nas odvede natrag u rezidenciju Crosbyjevih. Kad smo prije bili ondje

pobliže sam proučio uzorke krvi koji su ostali od ubojstva Marije Crosby. Veoma poučno. Kasnije u mrtvačnici, njezine rane od noža bile su dovoljno jasne da sam mogao uprizoriti ubojstvo, a to mi je omogućilo da ustvrdim neke zanimljive čimbenike."

"Nastavite, Holmese", rekao sam sad već fasciniran. Čak je i Toby gledao u Velikog Detektiva svojim krupnim žalosnim očima dok se naša kočija drmusala prema kući ubojstava.

"Izmjerivši krvave uzorke i ugao rana na ženinom tijelu uspio sam ustvrditi činjenice koje su me odvele, onome što ja zovem, preliminarnom kriminalnom prikazu."

"Zbilja?" upitao sam znatiželjno. Menije to već smrdjelo na medicinsko pravo ili zakonsku medicinu.

"Ne opis našeg ubojice jasan kao naslikan ili fotografiran, Watsone", polako je rekao Holmes dopuštajući da mu riječi uhvate temelj. "Za to još nismo spremni. Ali imamo važne tragove."

"Znači ubojica nije Crosby?" želio sam znati. "Ubojica nikada ne bi mogao biti Crosby. Tragovi

u našem 'kriminalnom prikazu' nam to sasvim jasno govore. Tražimo čovjeka koji je ovaj zločin isplanirao ispočetka, koji je visok preko metar i osamdeset, koji je iznimno lukav, dobro obrazovan i, zaključujući prema ubodnim ranama na ženinom tijelu, dešnjak. Uzorci krvi na zidu sasvim jasno na to upućuju."

"Nevjerojatno, Holmese!" "Elementarno, Watsone, jednom kad izvedeš

zaključak što ti dokazi govore. Crosby ni u kojem slučaju nije mogao počiniti ubojstvo svoje žene i ja vjerujem da nije ugušio ni djecu. U stvari, čovjekovo ime je veoma, veoma okaljano. I sam si čuo kako je Lestrade spomenuo da je Crosby nizak čovjek, dobrano ispod metar i osamdeset. Sobarica, Josephina, spomenula je da je ljevak. Ne, bojim se da Lestrade i

Yard laju na pogrešno drvo u svojem uvjerenju da je Crosby ubojica."

"Onda, tko je ubojica, Holmesu? Zacijelo je onaj Gomez, on nam je rekao da je dešnjak!"

Holmes se nasmiješi: "Priznajem, on mi djeluje kao da je spreman

visjeti, mogao ju je ubiti jer je odbila njegova udvaranja i potom ubiti djecu. Volio je tu ženu i otvoreno je to priznao. No, pitam te opet, stoje s Crosbyjem? Zar je Gomez i njega ubio? To je već mnogo. Dok mi tražimo ubojicu dešnjaka, i on odgovara tom opisu, ipak nije dovoljno visok. Istodobno, znamo da je bio učitelj u svojoj rodnoj Argentini, znači da je obrazovan čovjek. Mnogo toga treba kod njega uzeti u obzir. Vidjet ćemo, Watsone."

"A što je s onim čovjekom s kojim je Lestrade govorio kod predionice? Činilo se kao da nešto zna i jasno je ukazao na Gomeza."

"Da, možda nešto zna, ili je jednostavno nezadovoljan radnik koji koristi situaciju kako bi se osvetio predradniku. Ili je podstrekač glasina? Uskoro ćemo znati", rekao je Holmes.

"Pa ako nije on, tko je onda ubojica, Holmese?" "To je moj dragi Watsone, sasvim jedna druga

stvar", rekao je oprezno Holmes. "Ne bih volio još teoretizirati bez dovoljno dokaza."

"Ali ako Crosby nije ubojica, gdje je onda?" "Uistinu, gdje je, Watsone! Možda će nam Toby

pomoći u tome." Taman sam htio još nešto pitati Holmesa, ali smo

stigli do doma Crosbyjevih. On i Toby su već izašli iz kočije i krenuli prema kući smrti.

"Budi dobar pa plati kočiju, Watsone", brzo je rekao Holmes. "Potom kreni za Tobyjem i za mnom unutra. Lov se očito nastavlja!"

Jedan od Lestradeovih redarstvenika uveo nas je u kuću Crosbyjevih. Bijaše to Harris od dana ranije. "Gospodine Holmes, inspektor mi je rekao da vas očekujem, uñite, i vi isto, doktore Watson."

Holmes uñe u rezidenciju vodeći Tobyja na povodcu. Krupni lovački pas slijedio ga je na nezgrapnim nogama njušeći sve, uvijek spreman i oran za posao.

"Holmesu, što će Toby raditi?" upitao sam. "Malo tragačkog posla", odgovorio je zagonetno i

potom više ništa. "Ama, ne mislite valjda da se Crosby skriva baš u

ovoj kući, zar ne gospodine Holmes?" upitao je Harris, iznenañen pri samoj pomisli.

Skeptično sam se zagledao u Holmesa. Je li to? Je li Holmes sumnjao da se Crosby čitavo vrijeme sklanjao u nekoj skrivenoj prostoriji ili sobi? Znao sam da su takve stvari moguće u kućama izgrañenim u srednjem vijeku, obilovale su svećeničkim izbama i drugim tajnim sobama. Postavio sam svojem prijatelju upravo to pitanje.

Holmes se zagleda u mene i Harrisa, no njegov je jedini komentar bio:

"Vidjet ćemo što ćemo vidjeti." Potom se primaknuo Tobyju i smireno mu nešto

rekao, ali sa svojom uobičajenom sigurnošću. Uputio je krupnom lovačkom psu različite zapovijedi i ovaj je odmah postao uzbuñen, navlačio je povodac spreman da bude pušten. Zatim je Holmes otkvačio uzicu i Toby je krenuo.

Pas je brzo hodao kućom, a mi smo ga svi pratili. "Dobro sam istrenirao Tobyja, može otkriti

najmanje količine krvi. Sad ćemo saznati što će pronaći. Idemo brzo!"

Toby nas je poveo uz stube, jasno, do glavne spavaonice. To je bila najgora prostorija gdje je još uvijek bilo mnogo krvi Marije Crosby kao dokaz.

Ništa još nisam htio govoriti, ali sam se bojao da su plan mojeg prijatelja i Tobyjev trening bili uzaludni. Pas nas je odveo ravno na mjesto zločina za koje srno svi već znali, ništa novoga, za čim je, siguran sam, Holmes tragao.

On pak nije izgubio povjerenje u Tobyjeve sposobnosti. Strpljivo je psu dao sljedeći niz zapovijedi da prati trag krvi u kući dalje od ovog mjesta. I Toby je opet krenuo. Slijedili smo ga.

Postao sam očajan kad sam ugledao Tobyja kako trči u dječju sobu. Prisjetio sam se da je i ondje bilo malo krvi s obzirom da je Crosby najprije umorio ženu i potom ondje otišao ubiti djecu.

Holmes je strpljivo prepustio Tobyju vodstvo, zatim mu je uputio daljnje zapovijedi i opet ga pustio, govoreći nam:

"Pas je izdresiran da nanjuši osobit bakrenast miris ljudske krvi. Prirodno da ga je najprije privuklo mjesto gdje je bilo najviše krvi u spavaonici i potom u obližnjoj dječjoj sobi. Sad, kad smo prekrižili to dvoje, vidjet ćemo što još može pronaći."

"Ne znam baš, gospodine Holmes, čini mi se da je pas izgubljen", prokomentirao je Harris.

"Vidjet ćemo", rekao sam nešto uvjerenije, ne dižući još ruke od Holmesa i Tobyja.

"Hvala ti, Watsone", kazao je Holmes zahvalan da mojoj podršci.

Toby je nastavio sa svojim uobičajenim postupkom, njuškajući, i hodajući brzo iz sobe u sobu. Slijedili smo ga hodnikom. Onda je odjednom poskočio i potrčao stubama na prvi kat. Očigledno je slijedio trag krvi po stepenicama, do hodnika na prvom katu, a onda je nenadano iščeznuo.

"Vidite, gospodine Holmes, izgubio je miris. Zanemario je kapljice krvi u hodniku i otrčao!" rekao je redarstvenik Harris. "Bolje mu je da ne načini kakvu štetu jer znate da ću ja biti odgovoran."

Holmes potrči niz stube za Tobyjem, a ja njemu za petama. Kad smo prispjeli do podnožja stuba nigdje nismo vidjeli Tobyja, ali smo ga uskoro začuli.

"Knjižnica, Watsone!" povikao je Holmes. "Hajdemo!"

Kad smo stigli do golemih kliznih vrata i odmaknuli ih, ugledali smo Tobyja koji je lajao nasred ulaštenog drvenog poda kao da je vidio duha.

"Pas je poludio!" kazao je Harris kad je opazio prizor.

Srce mi je potonulo. Harris je bio u pravu. Na podu nije bilo ničega zbog čega bi Toby trebao lajati, no očito je bio veoma uznemiren. Toby je lajao ni na što.

Holmes se primakne psu, pogleda ga znatiželjno, a potom se pozorno zagleda u pod. Nakon toga je očima prešao čitavu prostoriju veoma je podrobno proučivši kao da je nikada prije nije vidio. Neki dan smo bili baš u ovoj sobi kako bi ispitali sluškinju, Josephinu, ali Holmes je sada razgledao svoju okolinu kao da gleda u neki nepoznati predio.

"Prokletstvo, Watsone, kako sam mogao biti tako glup!"

"Što je, Holmese? Što je?" upitao sam zbunjeno, ne razumjevši to neobično ponašanje.

Meñutim, Sherlock Holmes me ignorirao, sad je već bio na rukama i koljenima proučavajući povećalom daske na podu.

"Da!" čuo sam ga kako tiho mumlja. "Jako lijepo učinjeno! Ipak, evo ga, jasno kao dan, Watsone. Prepreden je, dobro je očistio, ali nedovoljno."

Promatrao sam Holmesa kako proučava ostatak sobe. Oči su mu se odjednom prikovale za ormar s knjigama.

"Halo! Watsone, imaš li kod sebe džepni nožić?" Imao sam pa sam mu ga odmah pružio. Zatim

sam zadivljeno stajao sa strane zajedno s redarstvenikom Harrisom dok smo gledali kako Holmes vadi metak iz zida, zaglavljenog izmeñu dva ormara s knjigama.

"Dovraga!" šapnuo je Harris. Holmes je iščupao metalno zrno i uhvatio ga

izmeñu kažiprsta i palca kako bi nam ga pokazao dok ga je on izučavao:

"Ako se ne varam, pucano je iz Webleyjevog revolvera. Jedan od tri metka opaljenih u Alexandera Crosbyja te olujne večeri."

"Tri metka?" upitao sam šokirano. "Da, Watsone, sjećaš li se sluškinje Josephine?

Čula je tri snažna praska, mislila je da su udari groma!"

Kimnuo sam: "Gdje su onda ostala dva?" "Ako se jako ne varam, još su uvijek u Crosbyju",

rekao je Holmes odmičući Tobyja i stavljajući ga na uzicu. Dao je psu poslasticu i nakon toga prošaptao: "Dobar pas, Toby! Dobar pas!"

Toby je sada sjedio mirno, a Harris i ja smo za to vrijeme promatrali Holmesa koji je nastavio proučavati knjižnicu.

U tom je trenutku u sobu ušao inspektor Lestrade.

"Žao mi je što kasnim, policijskom poslu nikad kraja."

"Inspektore", pozdravio gaje Holmes. "Znao sam da ćete se vratiti ovamo, gospodine

Holmes", rekao je Lestrade. "Jeste li našli štogod?"

"Baš dobro što ste došli", rekao je Holmes, sada još više uzbuñen. "Mislim da imamo neke novosti za vas."

"Holmes je našao metak", izletjelo mi je, na što sam Holmesa upitao: "Znači misliš da je Crosby ubijen, baš ovdje?"

"Da, Watsone, Crosby je ubijen u ovoj sobi. Bila su tri pucnja; jedan je promašio, druga dva su ga ubila. Pao je i iskrvario na smrt točno ovdje na podu."

"Ali nigdje ovdje nismo našli krv, gospodine Holmes", pobunio se Lestrade.

"I to je ono zanimljivo kod ovog slučaja, Lestrade. Pobliže istraživanje otkriva nepobitne ostatke krvi u prostoru izmeñu podnih dasaka i nadalje, otkrio sam sićušne kapljice krvi na hrptovima odreñenih knjiga na obližnjim policama. Ovdje, ovdje i ondje. Siguran sam da bi moj test na hemoglobin mogao potvrditi ta otkrića."

"Počišćeno je?" upitao sam s nevjericom. "Da, Watsone, i to jako dobro, ali ne i dovoljno.

Naš ubojica nikada nije uzeo u obzir nevjerojatan organ njuha kao što je to u lovačkog psa poput Tobyja."

"Ali gospodine Holmes, to što govorite značajno mijenja čitav slučaj!" rekao je Lestrade iznenañen i vidno uznemiren. "Pa ipak, nemate Crosbyjevo tijelo. Nikakvo tijelo nije nañeno. Kao ni pištolj."

"Inspektore, mogu dokazati da je Crosby bio ubijen te nedjelje po noći, prije tjedan dana, negdje iza ponoći sa sigurnošću kao što sad ovdje stojim."

Lestrade je frustrirano odmahnuo glavom, u strahu da će mu se čitav njegov slučaj rasplinuti pred očima.

Holmes nastavi: "To je morao biti netko koga je Crosby poznavao

kako bi ga pustio u kuću u tako kasan sat. Taj isti

čovjek ga je upucao u ovoj sobi i umro je ovdje na podu. Njegova je krv potekla meñu podne daske. Dok je Crosby ležao krvareći na smrt, ubojica je - prema planu - zatim otišao u kuhinju, uzeo nož sa stalka i otišao na kat dovršiti svoj prljavi posao. Umorio je ženu zadavši joj mnogostruke rane nožem, a potom ugušio djecu na spavanju. Ostavio je kuhinjski nož za sobom jer je on poveznica s ovom kućom i samim time s Crosbyjem. Nakon počinjenih ubojstava, umotao je Crosbyjevo tijelo, očistio krv s poda u knjižnici i odnio tijelo sa sobom, vjerojatno u kočiji ili kolima u kojima je i došao."

"Ama, Holmesu, to je sasvim besmisleno!" rekao je Lestrade, pokušavajući zatomiti svoju ljutnju. "Prije nego što ste se vi upleli sve je bilo jasno i bistro u ovom slučaju!"

"E pa bili ste u krivu!" upao je Holmes. "Veoma jednostavno, inspektore. Crosby nije ubojica. U stvari, naš ubojica je mnogo opasniji i opakiji čovjek. Dobro je prikrio svoje tragove. Ubio je Crosbyja i namjestio mu tako da svi povjeruju kako je on ubojica vlastite obitelji. Kažem vam, Crosbyjevom ugledu nanesena je teška nepravda."

"Ima smisla, Holmese", rekoh, "ali zašto? Zašto je ubojica to učinio? I tko je on?"

"Da, gospodine Sherlocku Holmesu, treba nam motiv i tijelo!" dodao je Lestrade prilično razdraženo.

"Možete se zapitati tko bi se najviše okoristio ovom situacijom?" jednostavno je rekao Holmes, a potom nadodao: "A što se tiče tijela - bojim se da je za to prekasno. Prošlo je previše vremena."

Lestrade i ja smo se pogledali, a onda je inspektor samo odmahnuo glavom:

"Uh! Baš krasno! Ovo je ipak previše, gospodine Holmes!"

Lestrade izjuri iz kuće, uzevši sa sobom redarstvenika Harrisa.

Sad, kad smo Holmes i ja ostali sami, izuzev Tobyja koji je ležao u uglu i zasluženo drijemao, upitao sam svojeg prijatelja:

"Onda, što nam je sljedeći potez?" "Dobro pitanje. Imam vani nekoliko njuškala,

Watsone, i čekam vijesti. Za sada, hajdemo vratiti Tobyja njegovom vlasniku, a onda popraviti naše sobe u ulici Baker i vidjeti što su Tragači otkrili."

"A što je s Lestradeom? Teško da je povjerovao u sve ovo", usprotivio sam se zabrinuto.

Holmes se olako nasmije: "Oh, dobri inspektor će se pribrati, siguran sam.

Na koncu, on je razborit čovjek. Njegov ponos je povrijeñen jer slučaj nije krenuo kako je on htio - i iskreno rečeno, bilo je tijesno. Namjerili smo se na prepredenog i okrutnog igrača."

Kad smo se vratili u naš stan u ulici Baker, Holmes je iskoristio priliku da se opusti uz svoju lulu dok smo gospoña Hudson i ja raščistili plakate umrljane crvenom bojom koju je Holmes jutros upotrijebio na tako djelotvoran način.

"Napravili ste strašan nered, gospodine Holmes!" rekla je naša gazdarica i domaćica, prilično uznemirena prizorom.

Holmes je samo kimnuo, sad već duboko u mislima u Crosbyjevom slučaju.

Dok sam promatrao različite crvene kapljice i mrlje, pitao sam se koju su neobičnu poruku prenijele mojem prijatelju. Bio sam siguran da je Holmes otkrio nešto u oblikovanju kapi krvi i svemu tome, i činilo se kao da mogu uputiti na neke važne informacije. Dokazao mi je u raznim prilikama da takve sitnice često mogu dovesti do važnih dokaza.

"Holmesu?" upitao sam pripremajući se maknuti plakate za gospoñu Hudson, "možeš li mi reći što vidiš ovdje u toj boji -hoću reći, što ti ovi uzorci govore?"

Holmes podigne pogled i nasmiješi se jer ga je uvijek radovalo zanimanje drugih za njegovo istraživanje i metode. Prišao mi je kao mladi student medicine koji žarko želi ostaviti dobar dojam na starijeg profesora, iako je jasno u stvarnosti bilo sasvim obrnuto.

"Watsone, policija gleda, ali ne vidi. Ja sam naučio vidjeti što mi krv može reći. Otkrio sam da je to mnogo", započeo je Holmes. "Ovi uzorci krvi, mrlje, kapanje, točkice, fleke, sve to govori obučenom promatraču mnogo toga što se dogodilo tijekom ubojstva i često mnogo o samom ubojici."

"No, mogu li te informacije riješiti Crosbyjeva ubojstva?" upitao sam.

"Kao što vidiš, proučavanjem krvi ostale na mjestu zločina, čak i bez prisutnosti tijela kao što je to u slučaju Crosby, mnoge se stvari mogu ustvrditi. Kad povežemo informacije otkrivene iz krvi na mjestu zločina s onim što sam saznao tijekom pregleda ženina tijela, uspio sam ustanoviti broj rana, mjesto napadača i žrtve i visinu ubojice. Naš ubojica je visok najmanje metar i osamdeset. Crosby je daleko niži. Takoñer, sam ustanovio da je ubojica dešnjak. Crosby je ljevak. Stoga, Crosby nije mogao biti ubojica. Nadalje, nalaz krvi mije omogućio ustanoviti da je Maria Crosby stajala kad je bila ubijena i potom položena na krevet. Lestrade je mislio da je usmrćena u krevetu. Nije bilo tako. No, kad sam jednom ustanovio da je ubijena stojeći uza zid, kapljice krvi su razotkrile njezinu priču. Svi ovi podaci daju nam one osobite karakteristike koje će nas odvesti do ubojice. Oh, možda ne s toliko riječi, ali omogućuju nam da

isključimo ili uključimo osumnjičene. A to je od životne važnosti."

"Znači, ako sam razumio tvoje riječi, sve to možeš sklopiti i na neki način dobiti sliku ubojice? Shvaćam da to ne može biti potpuna slika kao ulje na platnu ili fotografija, ali nešto kao sjena, ili profil", upitao sam.

"Da, u osnovi točno. Ta prazna sjena ubojice bit će popunjena kad otkrijemo još informacija. Na taj način moja metoda djeluje poput razvijača kod fotografije - što više informacija dodamo, to će se razviti jasnija i točnija slika ubojice."

"A u Crosbyjevom slučaju?" "Još zanimljivije", zamišljeno će Holmes. Bio je

smiren, ali znao sam da postaje zabrinut jer je čekao Wigginsa i njegove Tragače da predaju izvještaj. "Uspio sam ustanoviti da Crosby nije ubio svoju obitelj kao što su svi vjerovali. Činjenica da je tijelo Marije Crosby premješteno i stavljeno u krevet nakon njezina umorstva takoñer je značajno. Pravi ubojica, koji je odličan u prikrivanju tragova, odaslao je Scotland Yard u lijepo zamišljen lov u prazno. Tražili su krivog čovjeka, čovjeka za kojeg sam sada siguran da više ne postoji."

"Onda tko je pravi čovjek?" upitao sam. "Tko je ubojica?"

Holmes kimne: "Možda bismo trebali pričekati vijesti koje će nam

donijeti Wiggins i Tragači, prije nego krenemo dalje, Watsone. Imam jednu teoriju, ali još uvijek mi treba motiv budući da nemamo Crosbyjevo tijelo."

Nije prošlo mnogo kad je gospoña Hudson pustila Wigginsa i njegova tri lopovska druga u naše sobe. U isto vrijeme nam je u posjet došao veoma natmuren inspektor Lestrade koji je prilično smrknuto otpratio dječake uz stube do naših odaja.

Lestrade priñe Holmesu.

"Razmišljao sam mnogo o tome što ste rekli. Već tjedan dana svi traže Crosbyja diljem zemlje. Imali smo tragove, nekoliko viñenja, ali su se svi pokazali lažnima. Bojim se da je slučaj previše u tisku i ljudi u zadnje vrijeme misle da ga viñaju posvuda. U meñuvremenu, čini se da je on i predobro iščeznuo. Moram priznati da ima nešto u vašoj teoriji, gospodine Holmes, i vaši se dokazi čine neosporni. No, ako nije Crosby, tko je ubojica i čemu tako okrutan zločin?"

"Na drugi dio vašeg pitanja mogu odmah odgovoriti, inspektore", rekao je Holmes i dao Wigginsu lagani znak naredivši mu da pričeka s novostima.

Holmes tada nastavi: "Brutalnost zločina je maska koju je naš ubojica

pripremio kako bi skrenuo sumnju sa sebe i svalio je na Crosbyja. Naš ubojica je vješt u krivom navoñenju i brojni su pokazatelji da ih je upotrijebio u ovom slučaju. Čišćenjem mjesta Crosbyjeva umorstva u knjižnici i odnošenjem njegova tijela prouzročio je da je Crosby odmah postao jedini sumnjivac. Muž je uvijek i bez obzira na sve logični sumnjivac kod ubojstva žene, ali naš je ubojica znao za njihove bračne probleme pa je Crosby postao lažni trag za umorstva - time zaštitivši pravog ubojicu. Činjenica što Crosbyja nisu uspijevali pronaći natjeralo je policiju da ga još više traži. No vaša potraga je bila uzaludna. Krivo navoñenje, inspektore, divno izvedeno."

Lestrade kimne: "Možda je tako, gospodine Holmes, ali ako jest,

tko je ubojica i zašto je to učinio?" "Wiggins?" Holmes pozove dječaka koji je drhtao

od uzbuñenja. "Imaš li o čemu izvijestiti?" "Imam, gospodin 'Olmese, vraški sigurno da

imam!" mladi uličar je izvalio svojim uobičajenim entuzijazmom. "Ja i dečki smo napravili kak' ste rekli.

Odnijeli smo vaše bilješke gospodi i pričekali njihov odgovor."

Wiggins preda Holmesu četiri lista papira. "Ranije jutros", objasnio je Holmes, "poslao sam

Wigginsa i ovu trojcu njegovih saveznika da predaju odreñene poruke četvorici londonskih glavešina koji se, kako bismo rekli, bave vrhunskim kockanjem i posudbom sredstava."

"Kladioničari i zelenaši?" upitao je otvoreno Lestrade.

"Upravo tako, inspektore, ali ova četvorica nisu uobičajeni ulični nasilnici i utjerivači, oni su financijeri kockanja za bogatu gospodu gornje klase. A svaki od njih mi duguje uslugu. Pitanje koje sam im postavio je iznos duga koji je napravio Roderick Carleton iz Crosby&Carleton d.o.o. Njihovi odgovori su u najmanju ruku prosvjetljujući."

Sada su sve oči bile uperene u Holmesa, čak i one Tragača koji su već znali rezultate, svi su s ushićenom fascinacijom promatrali Velikog Detektiva. Tada je započeo:

"Imamo Pattersona koji je izvijestio o dugu od 10.000,00 funti, Smythe-Jones kaže 20.000,00 funti, Filson spominje cifru od 50.000,00 funti i McGregor iz stare Moriartyjeve bande nevoljko mi je odao da Carletonov dug prema njemu premašuje 75.000,00 funti!" "Dovraga!" prosiktao je Lestrade.

"Uistinu dovraga, inspektore", ponovio je Holmes pa dao svakom Tragaču po sterling govoreći:

"Bili ste dobri večeras, momci." Zatim ih je otpravio. Inspektor Lestrade se sada zagledao u Holmesa u

novom svjetlu: "Pa, ovo sve mijenja."

"Roderick Carleton?" upitao sam s nevjericom. "Ali, Holmese, zacijelo ne misliš da je on to sve isplanirao od početka?"

"Apsolutno, Watsone", odgovorio je Holmes. "Našao se u velikom dugu prema nekim jako nezgodnim ljudima. Kockarskim dugovima, najgore vrste. Prijetio mu je stečaj i još gore, ozbiljan skandal ako ih uskoro ne plati. Možda su čak prijetili njegovoj osobnoj sigurnosti. Tada je ugledao svoju priliku. Znao je da će posao prijeći u njegovo vlasništvo ako ubije svojeg partnera. Ali s time i sumnja, osim ako ne smisli neki način kojim će umorstvo odvratiti od sebe. Bio je svjestan problema u Crosbvjevom braku, znao je raspored čovjekove kuće pa je stoga posjetio Crosbyja te mračne i kišne noći, gromovi su tukli, nitko nije bio budan tako kasno i on je izvršio svoj grozni naum."

"Ali što je s onim Gomezom?" upitao je Lestrade. "Priznajem da se činio spreman za vješala prema

nekoj računici, ali ne odgovara opisu zločinca do kojeg sam došao. Na primjer, daleko je niži od metar i osamdeset", kazao je Holmes. "I vjerujem da je volio Mariju, ali je nije mogao ubiti, pogotovo ne na tako okrutan način ..."

"Holmesu, to je fantastično!" provalio sam. "Nema ničeg fantastičnog u tome, Watsone, samo

promatranje i dokazi", odgovorio je Holmes pripalivši lulu.

"Istina, gospodine Holmes, prilično bajkovita priča, ali Carleton je ugledni poslovan čovjek s utjecajem bez obzira na kockarske dugove. Gotovo da bih prihvatio vašu teoriju, samo jedna stvar nedostaje, nemamo tijelo. Gdje je Crosby?"

"Doista, gdje je, Lestrade?" kazao je tiho Holmes. Sljedećeg jutra smo Lestrade i ja otišli zajedno s

Holmesom do Carletonove rezidencije u Pali Mallu kako bi suočili Rodericka Carletona s onim što smo

znali o ubojstvima s motivacijom, da će policija, ako prizna, ponuditi odstupanje od smrtne kazne.

"Naš dokaz se temelji samo na indicijama, ali one upućuju izravno na Carletona", rekao je Holmes u kočiji na putu onamo. "Pa ipak, shvaćam da se bez Crosbyjevog tijela nalazimo na nesigurnom tlu baš kao što je to bilo u Grimpen Mireu."

Kad smo se našli u Carletonovoj rezidenciji, sluga nas je kroz dugo predvorje uveo u prostranu vilu i odveo nas ravno kod svojeg gospodara koji nas je čekao u knjižnici. Roderick Carleton je imao ozlojeñen izraz na licu, bilo je jasno da mu nije drago što nas opet vidi.

"Jeste li već uhvatili Crosbyja?" upitao je nakon što smo ušli u prostoriju, potom nam je ponudio da sjednemo. Ovog puta nas nije ponudio čajem i kolačićima.

"Još ne", rekao je tiho Lestrade. "Ali zdušno ga tražimo."

"Pa, što onda mogu učiniti za vas, inspektore?" "Gospodin Holmes ima neke vijesti vezane za

umorstva koje bi vas mogle zanimati", kazao je Lestrade uz osmjeh.

"Doista? Uopće ne vidim kakve to veze ima sa mnom, osim činjenice da se nadam da ćete uhvatiti Crosbyja", rekao je tiho Carleton, pun samopouzdanja.

"Dakako", oponašao ga je Holmes, "no jeste li znali da smo otkrili kako Crosby zapravo nije ubio svoju obitelj?"

Carleton je pogledao Velikog Detektiva sa šokom na licu, pa u Lestradea:

"Je li to istina, inspektore?" "Bojim se da je tako, gospodine Carleton",

jednostavno je rekao Lestrade. "To je nevjerojatno", kazao je Carleton, brzo se

pribravši. "Hoću reći, prema onome što ste mi rekli

jučer i onome što sam pročitao u novinama vjerovao sam da je Crosby taj koji je počinio umorstva."

"Imamo još jednog osumnjičenog", ustanovio je Lestrade.

"Zbilja?" upitao je tiho Carleton, sad proračunato i oprezno. Nasmiješio se i dodao: "Možda netko od služinčadi? Ili neki Marijin takozvani obožavatelj? Tu je i taj predradnik Gomez s kojim bi svakako trebali porazgovarati."

"Već smo razgovarali s njime", rekao je Lestrade. "Pa zašto ste onda ovdje, a ne tamo kako bi ga

uhitili?" drsko je kazao Carleton. Nastala je stanka, trenutak napete tišine nakon

koje je Sherlock Holmes jednostavno rekao: "U stvari, naš glavni osumnjičeni, gospodine

Carleton ... ste vi." "Ja? To je smiješno!" Carleton je pocrvenio u licu i

odjednom ustao iz svoje fotelje. "Ne moram sjediti ovdje u vlastitoj kući i slušati takve nesmotrene optužbe koje širi, istaknuo bih, jedan običan amater. Zbilja, inspektore, glasno ću se o ovome požaliti vašim nadreñenima u Scotland Yardu!"

Na ovu prijetnju je Lestrade postao vidno uznemiren. Bilo je očigledno da on, a možda ni Holmes, nisu očekivali ovako snažno poricanje i moguće političke posljedice koje je Carleton unio u igru. Ipak, Holmes je ostao nepoljuljan prijetnjom.

"Sjednite, gospodine Carleton, još nisam završio", naredio je Holmes dok je ustajao i krenuo prema čovjeku gledajući ga u oči. Carleton se sabrao i ponovno sjeo.

"Sada možete sve priznati", ponudio mu je Holmes. "Ako to učinite sada, uvjeravam vas da nećete dobiti smrtnu kaznu za ova ubojstva."

Carleton napući usta kao da se sprema povikati, ali se predomislio i samo sjeo. Samouvjereno se nasmiješio.

"Nemate ništa, gospodine Sherlock Holmes!" "Imamo vaše kockarske dugove. Dugujete preko

150.000,00 funti nekim veoma sumnjivim osobama. U velikoj ste financijskoj gabuli, što govori o vašem motivu. Ubojstvo Crosbyjeve obitelji i prebacivanje krivnje na vašeg partnera riješilo bi sve vaše financijske potrebe. Sada više nije tajna da je Crosby razmišljao o razvrgavanju partnerstva zbog vaših kockarskih aktivnosti. Vaš plan bi vam pružio potpunu kontrolu nad poslovanjem i onim za čime žudite više od svega, bogatstvom koje donosi taj posao."

Umjesto da se naljuti, Carleton se samo nasmiješio:

"Čak i da je istina to što ste rekli o mojim dugovima, to vas se ne tiče i teško da ukazuje na to da sam nekog ubio. Mnogi iz više klase uživaju u dobroj okladi, to nije zločin." Potom se iznova zagledao u Lestradea: "Molim vas, inspektore, nije mi drago što suludo lupetanje ovog čovjeka vrijeña!"

Nakostriješio sam se na uvredu prema mojem prijatelju i tek što sam htio izreći svoj gnjev kad me Carleton pogledao i grubo rekao:

"Doktore, obuzdajte svojeg prijatelja prije nego nahuškam svojeg odvjetnika na njega radi uvrede časti. Uvjeravam vas da će to uništiti i njega i njegovu karijeru."

"Vaše uvrede nemaju utjecaja na mene", nastavio je žestoko Holmes. "Otkrio sam dokaze koji ovaj zločin povezuju s vama tako očito kao da ste ostavili priznanje na mjestu vaših groznih djela."

Carletonovo samopouzdanje se malko poljuljalo: "Kakvi dokazi?"

"Krv na mjestu zločina i rane na tijelu gospoñe Crosby jasno ukazuju na to da je ubojica viši od metar i osamdeset i da je dešnjak. Jer vidite, gospodin Crosby je dobrano niži od metar i osamdeset i ljevak je!"

Carleton nije rekao niti riječ, ali smo mogli vidjeti da napeto razmišlja.

Holmes reče: "Napravili ste dobar posao očistivši krv s poda

knjižnice i uklonivši Crosbyjevo tijelo - nakon što ste pucali u njega i ubili ga. Biste li nam sada rekli gdje ste sakrili njegovo tijelo?"

Carleton se neznatno osmjehnuo, ali nije ništa komentirao.

Holmes je nastavio: "Pronašao sam jedno vaše zrno u drvu police s

knjigama u knjižnici, možemo nabaviti nalog kako bismo pronašli pištolj."

"Takav pištolj ne postoji, gospodine Holmes", uvjereno je rekao Carleton.

"Možemo dokazati da je u Crosbyja pucano, sluškinja je čula pucnjeve." Holmes doda: "Usput budi rečeno, lijepo je što ste upotrijebili nož iz njihove kuhinje i onda ga ostavili tako da ga policija pronañe. Sve ste učinili tako prikladnim."

Carleton je sjedio nijem kao kip. "U svakom slučaju", mirno je izjavio Holmes, "vi

ste u knjižnici pucali na Crosbyja i ubili ga. Vaše čišćenje je bilo dobro, ali ne dovoljno dobro. Otkrio sam ostatke krvi izmeñu podnih dasaka i sićušne kapljice na hrptima nekih knjiga na policama. Crosby je ubijen u toj prostoriji, kasnije je sve očišćeno i vi ste odnijeli tijelo.

Vaš plan je bio okriviti Crosbyja kao logičnog osumnjičenog. Činjenica što je naizgled pobjegao nakon ubojstava, s unaprijed spremljenom torbom,

samo je natjerala policiju da još lakše nasjedne na vaš plan."

"Ovo je smiješno!" promucao je Carleton gnjevno, ali mislim da sam mogao uočiti i sve veću zabrinutost na njegovom licu.

"Od samog početka ste sve pripremili kako bi preuzeli kontrolu nad poslovanjem", nastavio je Holmes. "Iz prve ruke ste znali kakav je Crosbyjev brak i ćud vašeg partnera što ste upotrijebili u svoju korist. Znali ste raspored kuće. Došli ste kasno te nedjelje uvečer, vjerojatno pod nekom izlikom vezanom za jednu od predionica. Znali ste da će vas Crosby primiti, kao što i jest."

"Inspektore?" obratio se Carleton. "Gospodin Holmes je otkrio dokaze koji su

nepobitni i ukazuju na vas, gospodine Carleton. Imate li išta što može dokazati vašu nevinost?" pitao je Lestrade.

Carleton je dugo šutio, a onda rekao: "To nisu dokazi! Krv na zidu, rane na truplu!

Ama, to neće prihvatiti niti jedan sud." "Možda ste u pravu", rekao je Holmes. "Meñutim,

vjerujem da sudac i porota to budu prihvatili, kao što su to učinili Lestrade i Scotland Yard nakon što sam im objasnio."

Carleton je ostao šutjeti. "Čekamo ovdje bez daha kako biste nam rekli gdje

sam pogriješio", izjavio je Holmes. "E pa, u svemu ste pogriješili!" izletjelo je

Carletonu, zatim se njegov britak um očigledno nečeg dosjetio i on se samouvjereno nasmiješi: "Kao prvo, ni vi ni Scotland Yard niste uspjeli pronaći Crosbyja. Bojim se da bez te ključne osobe, gospodine Holmes, sve vaše izmišljene teorije i prividni dokazi padaju u vodu."

"Prividni dokazi!" provalio sam ljutito na drskost tog čovjeka, no Holmes mi mahne da budem tiho.

Tada sam po prvi put vidio kako se lice mojeg prijatelja snuždilo kao da nema odgovora. Očigledno je bio matiran i svi smo to znali. Carleton je uočio svoju prednost, te je krenuo zadati coupe de grace*( franc. -

smrtni udarac nap. prev.). "Gospodine Holmes, uskoro ćete u vezi ovoga čuti

od mojeg odvjetnika, to vam mogu obećati", kazao je Carleton čvrsto suspregnuvši bijes. "A vi, inspektore Lestrade, potrudit ću se da se protiv vas digne optužba kad se pozovem na usluge koje mi duguju mnoge moje političke veze. Sada vam obećavam da će karijere vas obojice doći svojem više nego zasluženom kraju, i, usput budi rečeno, kao i ovaj razgovor. Želim da odmah napustite kuću!"

Roderick Carleton je tada ustao i pokazao nam izlaz iz knjižnice.

Shelock Holmes polako ustane sa svoje stolice kao da mu je na ramenima težina cijelog svijeta. U tom trenutku sam bio očajan radi svojeg prijatelja. Može li Carleton uistinu uništiti njegovu karijeru? I Lestradeovu takoñer? Taj čovjek je zločinac. Ubojica žene i njezine djece, zacijelo je sposoban za sve. Da, zasigurno će učiniti štete koliko je u njegovoj moći putem veza koje je imao na visokim položajima. Ovo se pretvaralo u propast.

Žalosna je trojka polako izašla kroz vrata knjižnice. Bili smo poraženi, ostavljajući ubojicu Carletona koji je slavodobitno i zlurado uživao dok nas je promatrao kako napuštamo sobu.

Bijaše to strašna situacija, Sherlock Holmes nije uspio! A sada će ubojica, umjesto da bude priveden pravdi, sasvim izbjeći zakonu.

Požurio sam, želeći što prije izaći iz kuće tog zlog čovjeka. Holmes i Lestrade su se vukli za mnom, na

licima im se više nego očito ocrtavao poraz. Hodali su sporije, razgovarajući šapatom.

Nisam mogao podnijeti pogled na njih i gledati njihov bol i očajanje. Stoga sam hodao naprijed, do prednjih vrata gdje nam je Carletonov sluga s posprdnim smiješkom na licu otvorio vrata kako bismo mogli izaći.

Odjednom je moj pogled privukla strka na ulazu u kuću. Bijaše to redarstvenik Harris.

Harris je brzo utrčao kroz glavna vrata u kuću, mimoišavši slugu i kad me ugledao pitao:

"Brzo, gdje su inspektor Lestrade i gospodin Holmes?"

Pokazao sam iza sebe prema niši u dugom predvorju odakle smo netom izašli iz knjižnice.

Harris im je pritrčao i sva su trojica muškaraca razgovarala duže vremena. Prišao sam im, ali kad sam stigao onamo njihova je rasprava završila i Harris je iznenada opet istrčao iz kuće.

Lestrade i Holmes su me pogledali i sada sam mogao vidjeti da se smješkaju. Odmah su se vratili natrag u Carletonovu knjižnicu, a ja sam ih slijedio.

Čim nas je Carleton ugledao, dreknuo je: "Nisam li vam naredio da napustite moju kuću!" Holmes i Lestrade su samo zanemarili njegove

riječi i prišli mu bliže dok sam ih ja slijedio straga, pitajući se što se sad dogaña.

"Ovo je neviñeno!" povikao je, ali u njegovim riječima nije bilo toliko samouvjerenosti kad je vidio da redarstvenik Harris ulazi u knjižnicu vodeći na uzici Tobyja.

Harris pusti uzicu i Toby pojuri prema Velikom Detektivu koji je zagrlio i pomilovao krupnog lovačkog psa koji je skočio na stražnje noge kako bi pozdravio mog prijatelja.

"Dobar pas, Toby! Dobro obavljeno!" rekao je veselo Holmes.

"Koje je značenje ovoga?" Carleton naredi: "Maknite tog psa iz moje kuće! Svi odmah izañite!"

Holmes pogleda Carletona i široko se osmjehne, uživajući u trenutku.

"Gotovo ste nas prevarili. Jasno, sve se vrtjelo oko činjenice da Crosby nije ubojica svoje obitelji, ali vi ste znali da moramo pronaći njegovo tijelo kako bismo to dokazali."

Carleton je zastao zapanjen riječima mojeg prijatelja.

Lestrade je sada blistao od sreće dok se činilo kako se Carletonova uzvišena nadmoć i samopouzdanje polako tope pred našim očima.

"Ovaj ovdje Toby je veoma talentiran pas", započeo je Holmes. "Jeste li znali da može nanjušiti svaki miris koji mu ponudim? Ubili ste Crosbyja i odnijeli njegovo tijelo nakon umorstva. Znao sam da ćete sakriti tijelo, vjerojatno ga zakopati, ali gdje? E pa, dok smo vas Lestrade i ja zajedno s mojim prijateljem doktorom Watsonom suočavali s dokazima vaših zločina - mogao bih dodati i naše malo navoñenje - Lestradeovi ljudi su uz pomoć Tobyja pregledavali zemljište oko vaše kuće u potrazi za Crosbyjevim tijelom. I sad su ga pronašli."

Redarstvenik Harris je dodao: "Gospodine Holmes, Toby je našao tijelo

gospodina Crosbyja umotano u tkaninu i zakopano u zemlju baš kao što ste rekli da će biti. Truplo u sebi ima dva metka u prsima. Takoñer smo pronašli crnu, kožnu torbu koja je nedostajala i unutra par krvavih rukavica, krvave krpe i revolver marke Webley iz kojeg je nedavno pucano. Sve je bilo u grobu zajedno s tijelom."

Carletonovo lice se tada snuždilo. Sad sam znao da ga imamo.

Holmes je objasnio: "Crosbyjevo tijelo je kod vas od umorstva. Kad se

mislilo da je živ i u bijegu, svi su pretpostavljali da je bilo gdje u Engleskoj ili Carstvu. Njegovo tijelo vam tada nije predstavljalo prijetnju."

Carleton je slušao bez riječi. "Meñutim", nastavio je moj prijatelj, "čim sam bio

siguran da je Crosby mrtav, i da ste vi ubojica, to je značajno suzilo mjesto gdje se on nalazi. Tad sam znao da vi imate njegovo tijelo. Nije bilo drugog odgovora. Sve što sam trebao ustvrditi bilo je gdje ste ga sakrili. Znao sam da ga morate držati u blizini. Njegovo tijelo je ključ cijele ove zagonetke. Niste si mogli dopustiti da tijelo ikada bude pronañeno, ili da netko slučajno na njega nabasa. To je značilo da Crosby mora biti negdje na vašem zemljištu. Vjerojatno zakopan. Stoga je Toby odradio svoj posao dok smo vas mi držali zaokupljenim."

Činilo se kao da se Carleton smanjuje nama pred očima, ali odjednom je izvukao pištolj i uperio ga u mog prijatelja:

"E pa sad, gospodine Holmes, čini se da imate sve odgovore. Evo i mojeg. Ako ne možete okončati svoju karijeru na jedan način, ja to svakako mogu pomoću metka! Pripravite se na smrt, gospodine Sherlock Holmes!"

Carleton nanišani pištolj u mojeg prijatelja i ja brzo izvukoh vlastiti revolver iz džepa jakne. Bio mi je u ruci od trenutka kad smo se vratili natrag u prostoriju. Opalio sam kad i Carleton. Dva glasna praska odjeknula su gotovo kao jedan.

Carleton je poskočio kad je moj metak pogodio njegovu ruku i to je srećom bio razlog što je promašio

Holmesa. Ubojica je ispustio pištolj i primio se za ruku iz koje je tekla krv.

"Bravo, Watsone!" povikao je Holmes. "Dobar pogodak, doktore", nasmiješio se Lestrade

podižući Carletonov pištolj. Tada je izvukao i svoje oružje kako bi držao na nišanu zatvorenika, potom ga je redarstvenik odveo.

"Gospodine Holmes!" molio je Carleton visokim glasom dok je bio odvoñen iz prostorije. "Sve ću priznati, sve, kažem vam, samo me poštedite vješala! To ste mi ponudili! Gospodine Holmes! Inspektore Lestrade!"

Redarstvenik Harris je izveo Carletona iz sobe i nitko od nas nije odgovorio na njegove molbe.

Lestrade kimne kad su čovjeka odveli: "Svakako će visjeti i to je zaslužio." "Kad se samo sjetim što je učinio toj jadnoj ženi i

njezinoj djeci..." rekao sam kroz stisnute zube. "Baš tako, Watsone. ðavo će uskoro dobiti što mu

pripada." Vrativši se u naše sobe u ulici Baker, Sherlock

Holmes i ja proveli smo dobro zasluženu spokojnu večer. Najprije smo uživali u ukusnoj večeri koju nam je pripremila naša gospoña Hudson, nakon toga čaša vina i naposljetku dobra cigara koja je zaokružila više nego zadovoljavajući dan i svršetak jednog od našeg najfascinantnijih slučajeva.

"Gotovo se izvukao", rekao sam svojem prijatelju. "Što je bilo to što ga je odalo?"

Holmes se nasmiješio: "Krivo navoñenje, Watsone! Jednom kad sam

ugledao neobičan izgled kapljica krvi na zidu u sobi gdje je gospoña Crosby bila izbodena, posumnjao sam da uopće nije ubijena u krevetu nego stojeći uza zid. Krvave mrlje su na to jasno upućivale. Onda sam

pomislio, zašto je ubojica micao tijelo i zašto ga je stavio u krevet?"

"Zašto, Holmese?" upitao sam. "Lukavo krivo navoñenje", odvratio je Holmes.

"Policiji je zbog toga promaknuo početak ubojstava i time ih stavio na krivi trag. Carleton je isto tako upotrijebio kuhinjski nož iz kuće gdje je počinjen zločin koji je ostavio za sobom kako bi sve dodatno povezao s Crosbyjem. Još krivog navoñenja!"

Kimnuo sam slijedeći njegovu logiku. Holmes nastavi: "Jednom kad je Toby pronašao krv u knjižnici, to

je potvrdilo moje sumnje da je Crosby ubijen i to je postavilo slučaj na prave noge."

Kimnuo sam, prisjećajući se svih zamršenosti. "Watsone, svijet je pun očitih stvari na koje nitko

slučajno ne obraća pažnju. Vjerujem da pomoću tih metoda možemo mnogo više naučiti."

"Detalji", odgovorio sam, nagrañen osmjehom koji mu je zablistao na licu.

"Da, ti nevažni detalji", odvratio je Holmes. "U stvari, Watsone, vjerujem da će pravilna analiza tih krvnih uzoraka i mrlja na mjestu zločina jednog dana postati jedno sasvim novo područje medicinskog prava."

"Pa Holmese, da nije bilo tebe ovaj slučaj bi izblijedio u zaborav, Crosby nikada ne bi bio pronañen i pravi ubojica nikad priveden pravdi. Isto tako je mogao postati kraj Lestradeove karijere, tvoju i da ne spominjem."

Holmes kimne uz smiješak: "E sad, to bi bila šteta." "Da ni ne spominjem činjenicu da te Carleton htio

ubiti", oštro sam dodao. Holmes uzdahne: "Ne bojim se smrti, moj

prijatelju, samo stagnacije."

"Pa, ja sam sretan što je sve završilo." "Baš tako, stari moj", kazao je Holmes,

namignuvši. "Ispostavilo se da je ovo slučaj s krvnom odgonetkom."

Kimnuo sam kad je moj prijatelj ustao iz naslonjača i uzeo svoju obožavanu violinu.

za vas : BABACBABACBABACBABAC i ibs