Univerzitet u SarajevuFilozozski fakultetOdsjek za historiju

Pravatvo u Dalmaciji do kraja Prvog svjetskog rata(prikaz knjige)

Mentor: Student:

doc. dr. Edin Radui Amar ulovi

Sarajevo, 2012.

Marjan Dikli, Pravatvo u Dalmaciji do kraja Prvog svjetskog rata, Matica hrvatska, Zadar, 1998.Ovaj nauno-istraivaki rad predstavljen u knjizi, bavi se temom koja je navedena u samom naslovu. Djelo je podjeljeno na pet velikih poglavlja od kojih svako zasebno obrauje jednu cjelinu. Bazira se, kako je sam autor naveo, na podacima iz literature koja obrauje historiju pravake ideologije, te na arhivskoj grai. U ovome radu obradili smo dio navedene knjige koji govori o politikim prilikama i odnosima u Dalmaciji tokom druge polovine 19. stoljea i poetkom 20. stoljea. Posebna panja je stavljena na politike prilike i djelovanje ostalih stranaka, pored pravakih, te njihov meusobni odnos unutar razliitih dravnih struktura. Politike prilike i odnosiDalmacija je 1861. godine prvi puta dobila svoj pokrajinski parlament Dalmatinski sabor. Bio je to najvii predstavniki organ pokrajinske autonomije, koji je ak mogao i donositi pojedine zakone, ali tek onda kada ih odobri kralj i car Franjo Josip. Austrijski dravni parlament (Carevinsko vijee) se sastojao iz dva doma: Gospodarskog doma i Zastupnikoga doma, u koji su ulazili izabrani zastupnici iz pojedinih pokrajina. Dalmacija je u zastupniki dom Carevinskog vijea od 1861. do 1873. godine birala pet zastupnika, od 1873. do 1896. devet, a od 1896. do 1918. jedanaest zastupnika. Uvedeni izborni sistem za pokrajinske sabore i Carevinsko vijee u Habsburkoj monarhiji bio je dosta skuen, vrlo kompliciran, veoma nepravedan i na tetu siromanih sirokih narodnih slojeva. Ta nepravda se moda i najbolje mogla vidjeti u Dalmaciji gdje je 400 000 Junih Slavena imalo 20 a 15 000 Italijana 23 zastupnika. Izbori za Dalmatinski sabor vrili su se po kurijama, izbornim razredima. Taj kurijalni izborni sistem najvie je favorizirao najbogatije i najobrazovanije graane, a loije je prolazilo siromano seosko stanovnitvo u vanjskim optinama i najnii gradski slojevi. Na prvom zasijedanju Dalmatinskog sabora 1861. g. bio je izabran i formiran zemaljski odbor, koji je kontinuirano radio sve do Rappalskog ugovora 1920. g. Zemaljski odbor bio je najvaniji upravni i izvrni organ Dalmatinskog sabora koji je pripremao njegove sjednice, upravljao pokrajinskim zakladama i zavodima, kontrolirao rad slubemnika i o svemu tome podnosio izvjetaje Saboru. Pored Dalmatinskog sabora i Zemaljskog odbora, najvanijih predstavnikih organa, pokrajinske autonomije, najvii austrijski organ inovnike uprave u Dalmaciji bilo je Namjesnitvo (Vlada). Na elu Namjesnitva stajao je namjesnik, najee general u ijim je rukama sve do godine 1902. sva civilna i vojna vlast.Poslije naputanja apsolutizma i uvoenja ustavnosti, te otvaranja Carevinskog vijea i poetka rada pokrajinskih sabora u Dalmaciji je naglo oivio politiki ivot, a kljuno pitanje oko kojega su se lomile i grupisale novopokrenute politike snage bilo je i ostalo sve do raspada Monarhije pitanje ujedinjenja Dalmacije s hrvatskom. Iz politikih borbi koje su se vodile oko tog bitnog pitanja hrvatske politike iznikle su 1861. g. dvije politike struje: prva, aneksionistika, koja se zalagala za prikljuenje i ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, i druga, autonomaka, koja je bila protiv tog ujedinjenja i koja se zalagala za autonomiju Dalmacije. Iz prve je nastala narodna stranka, glavni subjekt, pokreta i nositelj hrvatskog narodnog preporoda u pokrajini, ai iz druge Autonomaka stranka, koja se od poetka grevito borila da uz pomo austrijskih dravnih organa zadri u svojim rukama pokrajinsku vlast, i na taj nain ouva autonomiju i neprirodnu dominaciju italijanske manjine i jezika. Pored Narodne stranke, Autonomake stranke i Srpske stranke, koja je takoer egzistirala u Dalmaciji u ovome periodu, poetkom osamdesetih godina 19. stoljea javljaju se i prve pravake skupine od kojih se devedesetih godina formira dalmatinska Stranka prava, a malo poslije i ista stranka prava. Srpska stranka nastaje secesijom Srba iz Narodne stranke 1879. god. to znai na je od tog trenutka Narodna stranka postala po nacionalnom sastavu hrvatska stranka. Nezadovoljnika unutar Narodne stranke bilo je jo. Na elu te skupine, koja je zagovarala odluniju i radikalniju hrvatsku politiku s jaim osloncem na hrvatsko dravno pravo, nalazio se do 1887. godine Mihovil Pavlinovi, a nakon njegove smrti liberalni sveenik i urednik Narodnog lista Juraj Biankini. Narodnjako je elnitvo pred sve radikalnijim zahtjevima Biankinijeve skupine, koja je traila da se putem adrese na Cara jo jednom zatrai ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, prividno popustilo godine 1899. kada je za vrijeme zasjedanja Dalmatinskog sabora obnovilo i proirilo svoj stranaki program i u njega unijelo hrvatski nacionalno obiljeje. To obiljeje doi e do izraaja i u proirenom nazivu stranke, koja e se od toga trenutka slubeno zvati Narodna hrvatska stranka, a njezin saborski klub Narodni hrvatski klub.Potraj osamdesetih godina 19. stoljea, najvie zahvaljujui velikom zalaganju, Mihe Klaia, voe Narodne stranke, izbjegnut je rascjep u redovima narodnjaka i sprijeeno iznoenje prijedloga o sjedinjenju u Dalmatinskome saboru. Nezadovoljan sve izrazitijom oportunistikom politikom Narodne hrvatske stranke, posebice odgaanjem pitanja o sjedinjenju, katostrofalnom stanju dalmatinske ekonomije i stavom veine narodnjaka prema Srbima, Biankini je 1892. g. zajedno sa nekolicinom ljudi istupio iz saborskog kluba Narodne hrvatske stranke i utemeljio poseban Hrvatski klub. Kraje 19. stoljea i na poetku 20. Narodna hrvatska stranka, dugogodinja vodea i veinska stranka u Dalmaciji, nala se gotovo u rasulu te ostala bez mlaih politikih sila. Morala se tada vie oslanjati na dalmatinsku Stranku prava koja je ba u to vrijeme bila u najveem usponu i u kojoj nije manjkalo mlaih politikih snaga. Pribliavanje narodnjaka ipravaa intenziviralo se i nakon smrti Mihe Klaia 1896, te kada poetkom 20. stoljea voa Narodne hrvatske stranke postaje dubrovaki naelnik dr. Pero ingrija, koji pod utjecajem uspjene suradnje narodnjaka i pravaa u dubrovakom kraju postaje sklon pravakoj politikoj taktici, a u to vrijeme javljaju se i prvi prijedlozi da se u Dalmaciji osnuje samo jedna hrvatska stranka. Dalmatinska Stranka prava, iako nikada nija postala veinska stranka u pokrajinskom parlamentu, predvoena mladim Trumbiem, Supilom i Smodlakom te ve iskusnijim Biankijem, Periem i Prodanom, postie na izborima u Dalmaciji sve znaajnije rezultate. Dijelom samostalno a djelomice u savezu saNarodnom hrvatskom strankom ona preuzima upravu u mnogim vanjskim ili seoskim optinama.Od 1903. godine u Dalmaciji dolazi do politike novoga kursa koja je trebala dovesti do rjeavanja hrvatskog pitanja u okviru ili izvan okvira Monarhije.Prvi vaan preduvijet za takvu politiku u Dalmaciji bila je meustranaka suradnja. Za tu suradnju najvie su se zalagali Frano Supilo, Pero ingrija i Josip Smodlaka, a njima e se uskoro pridruiti jo neki vodei pravai i narodnjaci. Snaan poticaj suradnji dalmatinskih politikih stranaka i openito politici novog kursa dao je narodni pokret u Banskoj Hrvatskoj 1903/1904. god. Na vijesti o burnim dogaajima u Banovini i prvimrtvama, Dalmacija je, na poticaj pravaakoje su podravali narodnjaci a uz njih stali i dalmatinski Srbi i djelomice autonomai, odluno reagovala. Suradnja izmeu pravaa i narodnjaka koja je zapoela jo izbornim kompromisom 1897, nastavila se uspjeno narednih godina i sasvim se uvrstila u tijeku narodnog pokreta, tako da su zahtjevi za ujedinjenje Stranke prava i Narodne hrvatske stranke postali sve realniji. Tokom godine 1904. politika novog kursa u Dalmaciji nije bitno napredovala, nije dolo ni do kakvih stranakih fuzija, ni eventualnog saveza sa Srbima i autonomaima, pa ni do planiranom skuptinskog pokreta. Godine 1905. kada je kriza u Ugarskoj nakon izborne pobjede Maarske koalicije, politika novog kursa postie znaajne uspjehe. U Dalmaciji dolazi do fuzije pravaa i narodnjaka u jedinstvenu stranku, zatim slijedi Rijeka i Zadarska rezolucija, a u Banovini se potkraj 1905. stvara Hrvatsko-srpska koalicija. Iako je iz krize kao pobjednik izaao kralj Franjo Josip, ipak su promjene u Ugarskoj i raspad Liberalne stranke doveli do pada stare Narodne stranke u Banovini, rasputanja hrvatskog sabora i raspisivanja novih izbora na kojima je poetkom maja 1906. godine pobijedila Hrvatsko-srpska koalicija. Pobjeda koalicije nad omraenim maaronima dovela je do vala oduevljenja u Hrvatskoj i Dalmaciji. Meutim, ve u proljee 1907. pod pritiskom maarskih vladajuih krugova, ova koalicija pada, a sa njenim padom dolazi do konanog sloma politike novog kursa u Banovini, a u ljeto te godine, pod pritiskom Bea, i u Dalmaciji.Poslije aneksije Bosne i Hercegovine 1908. god i veleizdajnikog procesa politiarima Srpske samostalne stranke u Zagrebu, te Friedjungova procesa Supilu uBeu, kojima je pokuavano obezglavljivanje Hrvatsko-srpske koalicije, dolazi najprije do balkanskih ratova 1912/1913. g, a zatim i do Prvoga svjetskog rata u kojem se, nakon etiri godine krvavih borbi, konano raspada Austro-Ugarska Monarhija, a na njezinu teritoriju niu nove drave. Nakon sloma politike novoga kursa i aneksije Bosne i Hercegovine politiki ivot u Dalmaciji vraa se ponovno u staru koloteinu, dakle sitnim svakodnevnim lokalnim problemima, stranakim trzavicama i sukobima, te politikim i izbornim borbama za stranaku prevlast u opinama. Za vrijeme balkanskih ratova godine 1912. i 1913, posebno Prvoga, simpatije dalmatinskih politiara, politikih stranaka i naroda bile su na strani balkanskih saveznika (Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grke) koji su ratovali protiv Turske, iz ega se mogao vidjeti oiti neuspijek velikoaustrijske politike. Napredovanjem Saveznika raslo je i protuaustrijsko raspoloenje u hrvatskim zemljama. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji traje do 11. novembra 1918. g. u Dalmaciji je uvedeno vanredno stanje i pojaan otpor vojno-policijskih vlasti. dalmatinski sabor nije sazivan od 1912. god. do raspada Monarhije, to se pravdalo na razliite naine; blizinom balkanskog bojita, moguom opstrukcijom pravakih zastupnika, izbornom reformom za pokrajinski sabor, te novim ratnim zbivanjima. Politiki ivot u Dalmaciji, tokom rata gotovo je zamro pod pritiskom austrijskih vojnih i civilnih vlasti. Sklapanjem Londonskog ugovora 1915. godine izmeu sila Antante i Italije, kojim je Italija dobila pravo na veliki dio istonojadranske obale, imalo je teke posljedice po Dalmaciju i hrvatske zemlje uopte. ovjek koji se najodlunije borio protiv nepravednih odredbi ovoga ugovora, jo tokom rata, bio je Frano Supilo kojeg je u tome podravao i Jugoslovenski odbor na elu sa Trumbiem, to se sigurno ne moe rei za srpsku Vladu Nikole Paia. Po zavretku rata oblasti Monarhije nastanjene Junim Slavenima formirale su Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba, a kasnijom fuzijom sa Srbijom nastala je Kraljevina Srba, Hrvata I Slovenaca, pri emu je znaajnu ulogu odigrao Jugoslavenski odbor i djelovanje dalmatinskih politiara u izgnastvu unutar njega.2