Predrag Raos

Mnogo vike nizašto

1.

»Globula u osmom heksadekantu. Dimenzionalno težište oscilira disharmonično. Difuzna disperzija alef-koncentrata 18 241. Profil tipa G diferencira se rezidualno s koeficijentom semidi-menzionalnog rasprostiranja 2,83 paraprostornih radijana.«

Komandant uzdahne olakšano. Bitka je, dakle, izgubljena.Obuzima ga naglo teška neka tupost. Pred očima magla. U glavi ravnodušnost. Sve je bilo

uzalud, sve je propalo. Dvadeset sati nadljudskog napora — i ništa. Sad je sve u rukama slučaja, odgovornosti je nestalo. Kakvo olakšanje!

Prije dvadeset sati mislio je kako je lijepo boriti se za svoju sudbinu. Kako se čovjek brzo mijenja!

Ruke nepomično počivaju na pultu, teške, kao nalivene živom. Oči zure u brojčanike koje više ne razaznaju. Na njima nema više ničeg. Računar je rekao svoje: »Dimenzionalno težište oscilira disharmonično«.

Kako je sve najednom hladno, mračno, nepomično. Zvuka je nestalo. Operateri na širokom podu kontrolne dvorane i u njenim visokim galerijama, njih dvije stotine i trideset na broju, šute. Sporazumijevaju se šaptom, gestom, pogledom. Tek se povremeno poneki bezglasno sruši, pokošen umorom. Zašto nitko ne izgubi živce, ne zaurla?

Neka se i dalje trude nepotrebno. Krivi su. Mogli su pobijediti, a nisu. Kako ih mrzi! Da bar nisu dali sve od sebe!

Xan-Xan ne dopušta da se misao razvije. Pušta je da nedisciplinirano teče. Misao o svemu i ni o čemu. Postoji li on uopće? U glavi je samo mutež. . .

Kako se to dogodilo? Zar je moguće da se desetogodišnja rutina prekinula naprasno, neočekivano, upravo nelogično?

Ne, nije došla naglo. Kataklizma se uvukla polako i podmuklo, poput kuge. Jučer, to je bio tek mali poremećaj, kvržica na čistoj sinusoidi. Ujutro, rečenica u biltenu: »Došlo je do oluje u paraalef-transportnom polju«. Oko podneva bio je to alarm čitavoj posadi — crvena zvonca i zavijanje sirena. Oluja je postala uragan.

Uragan.U trodimenzionalnom prostoru oko njih sve je čudesno mirno. Zvijezde i dalje nepomično

sjaju. Sunce je bijelo i ukočeno. Ali oni ne postoje samo u tri dimenzije.Postoje i kao točka u imaginarnom prostoru, predočivom tek formulama i grafikonima.

Svaka je njegova točka u svakoj točki našega svijeta, i svaka ta njegova točka sadržava čitav naš svemir.

S njim nas povezuje energija. Kolika? Tolika da je sve što se sada zbiva posljedica tek jednog njezinog hirovitog iskrenja izgubljenog u eonima. Sad se ta energija ponovno uzjogunila. A oni? Navukli su kape za komuniciranje, posjedali za pultove, osvijetlili ekrane i brojčanike. Okretanjem dugmadi htjeli su je svladati!

I svladali bi je da je bilo više sreće ili više pameti, jer, iako su energije gorostasne, ravno-teže su suptilne. Ali sada jest ovako kako jest, i zato . . .

Xan-Xan se trgne. Vrijeme protječe, treba. . . Treba odlučiti. Što?»Opasnost konačne blokade«, svijetle slova na izlaznom ekranu centralnog računara.

»Potencijal alef-polja u stalnom rastu, druga derivacija pozitivna. Interspacijalni napon opada eksponencijalno.«

Šef interspaci jalne rezonancije traži vezu. Komandant mu je daje.»Na koliko da dignem interspacijalni napon?« pita. Njemu je računar dostavio rezultat tek

sada.»Spustite ga na nulu.« »Na nulu? To . . . «

2

»Na nulu. Pustit ćemo ga da protutnji. Izdržat ćemo.«»Zapovjedit ću da otvore sve kanale.« »Učinite tako.«Zar je odlučio? Jest. A dilema? Dileme nije bilo.Ali, radilo se o važnoj odluci — s jedne je strane bilo pitanje nesmetanog razvoja jedne

mlade i potencijalno vrlo zanimljive civilizacije, s druge — pola milijuna života.Sad mu se činilo smiješno da o tome ozbiljno razmišlja.»Šefu dekompresijske zaštite. Pristupite havarijskom hermetiziranju.«Zašto je odlučio staviti na kocku živote svojih ljudi? Možda zato što mu se činilo da ima

više prava raspolagati sudbinama onih koji znaju za njegovo postojanje.»Pripremite se za pražnjenje. Počinje countdown.«Xan-Xan najednom shvaća kako je sve to što se zbiva nestvarno. Prostor koji ih želi

progutati, raznijeti svojim primordijalnim energijama zapravo uopće ne postoji!Gdje se taj prostor uopće širi? I ovdje o ondje i nikuda i svakuda? Prokleti prostor! Neka

svega nestane! I ovih prokletih umornih lica, i ove tamne i hladne dvorane, i ove mračne, tupe, sumorne ravnodušnosti!

Svega je ionako već nestalo. Ta sjajna stanica ionako više ne postoji. Sanjao je čitavog života da dobije vlast nad njom, nad lijepom i velikom, moćnom stanicom. Ona više ne postoji. Ubijena je poniženjem, koje je druga riječ za nemoć.

»Sto, devedeset i devet, devedeset i osam, devedeset i sedam. . . «Prokleta tupost, ah prokleto, prokleto, prokleto . . .

2 .

JOŠ PET MILIJUNA KILOMETARA DO MARSA

HOUSTON,... lipnja. Interplanetarni brod Orest ušao je noćas u 2,33 po srednjoevropskom vremenu u poslednju jazu leta, jer je do Marsa ostalo još samo pet milijuna kilometara puta. Prekjučer su izvršene manje korekcije putanje pa se, kako se pretpostavlja, manevarski motori neće paliti sve do nekoliko sati prije ulaska u satelitsku orbitu. Svi mehanizmi funkcioniraju besprijekorno i već više od dva mjeseca nije bilo većeg kvara ni na jednom vitalnom sistemu. Fizičko i psihičko stanje posade zadovoljava. U posljednjem je medicinskom biltenu saopćeno da su simptomi dekalcifikacije, koja je prošlog mjeseca uzrokovala određene smetnje, uklonjena prigodnom terapijom.

3.

GRADIT ĆE SE ALEUTSKA CENTRALA

MADRID, ... lipnja. Jučer je u Madridu potpisan sovjetsko-američki protokol o zajedničkoj izgradnji aleutske termonuklearne centrale. Centrala bi trebala imati nominalni kapacitet od 35 gigavata, a predviđeno je da se s izgradnjom počne koncem iduće godine. U protokolu je zaključeno da će u investicijama SSSR sudjelovati s 27, a SAD s 83 posto, što otprilike odgovara planiranoj raspodjeli električne i toplinske energije. Centrala će električ-nom energijom snabdijevati veći dio Aljaske i krajnji istočni dio Sibira. »Udruživanjem sredstava«, rečeno je u zajedničkom komunikeju, »postići će se znatne uštede i omogućiti izgradnja objekta koji bi bio prekapacitiran za potrebe bilo kojeg od partnera.«

4.

KNJIGE UZ POPUST

Ljubitelje dobre i zanimljive knjige sigurno će obradovati vijest da je zagrebačka izdavačka kuća »Svemir« ovog mjeseca priredila prigodnu prodaju uz popust knjiga iz oblasti

3

znanstvene fantastike i znanstvene publicistike. Sniženje iznosi najmanje pedeset, a u pojedinim slučajevima čak i više od osamdeset posto! Raspodaja je upriličena u povodu desete obljetnice osnutka poduzeća.

»Organizirajući ovu prigodnu rasprodaju na Zagrebačkom velesajmu«, izjavio nam je direktor poduzeća, drug Vinko Zmajević, »imali smo prvenstveno na umu prijatelje ove vrste literature koji svoje želje ne mogu ispuniti radi skromnosti materijalnih mogućnosti. Kao što je poznato, knjige su u nas skupe napose zbog dugog ležanja po skladištima, a leže po skladištima zato što su — skupe. Ovim smo potezom željeli izaći iz tog začaranog kruga koji ne koristi ni nama ni našim čitačima.«

Na čitalačkoj je javnosti da sada tu inicijativu podrži.

5.

Buđenje je tako naglo da je Gustav Denis zbunjen samom činjenicom vlastitog postojanja. On postoji! Taj je osjećaj tako jak da zaglušuje sve ostale. Čak i čuđenje, veliko čuđenje pred nevjerojatnom pojavom koja mu se zbiva pred očima.

Prsti su mu prozirni, svijetli, kao izliveni iz fosforescentne smole. Svjetlo, žućkasto i toplo, dolazi iz same njihove unutrašnjosti, raste i širi se čitavim tijelom. U tami njegove sitne kabine, u kojoj tinja tek kobaltnomodra noćna žarulja, ruke imaju svoj nezavisni, ponosni život. One svijetle, razgrađuju mrak.

Ne, to nije san, jer se u snu tek napola postoji. A on osjeća svaku žilicu svog bića, sve su pregrade svijesti otvorene, te se čini da jednim pogledom, kao kroz niz otvorenih vrata, može prodrijeti u spremište svakog svog znanja, svakog sjećanja i svake uspomene.

Sam je i osjeća kako je lijepo biti sam. Zar oko njega, u kabinama odijeljenim od njegove tek tankom saćastom aluminijskom pregradom, ima još ljudi? Ne, nikoga nema. On i brod su sami, jedini u stotine milijuna kilometara širokom bezljudnom bespuću. Koliko ga prostora dijeli od najbližih ljudskih bića, od Zemlje? Dvije stotine, dvije stotine i pedeset, tri stotine milijuna kilometara?

Ali ne, ni na Zemlji nikoga nema. Jer nigdje nitko u svemiru ne postoji osim njega, samog i jedinog.

Ni brod mu više nije potreban. Svemir mu neće naškoditi. Vakuum, tvrde ultraljubičaste zrake i subatomske čestice ne mogu ga ubiti. On isuviše jasno postoji da bi se njegovo postojanje moglo zamisliti.

Gleda svoje prste. Sve su svjetliji, sve prozirniji. I dlanovi počinju gubiti svoje tamne mase. Skida pidžamu brzo i nervozno, da bi na čitavom tijelu mogao pratiti tu čudesnu, radosnu pojavu. On živi! Čini mu se da tek sada prvi put uistinu postoji.

Već se mogu nazrijeti i kosti, a malo iza toga one su još jedine jasno razaznatijive. Mišići su postali nejasna sivkasta zamagljenja, sve tjelesne žilice lamele u staklu.

Gustav Denis pomiče udove i divi se skladnom funkcioniranju organizma. Zar on, liječnik, nije o tome ranije ništa znao?

Ne, ništa on nije znao. Nikad on ništa nije znao.

6.

Jučer je sve bilo drukčije. Ne, »jučer« nikad nije bilo.Jučer je interplanetarni brod — prvi interplanetarni brod — Orest plovio inercijski po

silaznoj trajektoriji. Mars, odredište njihovog puta već odavno nije bio svijetla točka — postao je crvenkasti disk. I rastao je svakodnevno. Ali to je ujedno bilo sve što se događalo — jučer.

Samo rutina, rutina. Rutinska istraživanja, rutinska promatranja, rutinska snimanja i rutinska mjerenja. Rutinski kvarovi i rutinski popravci. Rutinske kontrole stanja tehnike i zdravlja posade.

Rutinski izvještaji. Rutinski razgovori sa Zemljom — s polsatnim pauzama među replikama. Rutinske vježbe, rutinski ručkovi. Rutinski satovi odmora i čitanja.

4

Za one na Zemlji to je uzbudljiva avantura. Oni znaju!Želio je da se nešto dogodi. Sad se dogodilo.Ne, ništa se nije dogodilo. »Jučer« ne postoji, toga nema. Ovako je oduvijek bilo — ništa

se nije dogodilo. On samo nije oduvijek znao da ovako jest — to je sve. I to nije važno.On nije znao ni da je svemoćan, niti da je jedini — tako jednostavne stvari nije znao. Eto,

on može sve . . . Gustav Denis ustaje iz postelje i hvata kvaku na vratima. Stišće je, i aluminij brizga između prstiju poput razmočene gline. Eto, on i to može, tako jednostavno . . .

I što još može? Može sve.Želi li se odbaciti nogama, može se u jednom skoku naći na Zemlji — vrlo, vrlo

jednostavno. Ali on to ne želi. I što još želi? Ništa ne želi.On ima tijelo. Prvi put. Dosad je tijelo imalo njega. Da se brine o njemu, da podilazi svim

njegovim mušicama. Ono se umaralo, ono je ljenčarilo, ono je zakazivalo. Imalo je neke svoje ideje. Trebalo ga je hraniti i prati.

Postao je gospodar svega, pa i vlastitog tijela. Ima li ta svemoć kraja? Nema.Gustav Denis stoji nasred malog brodskog salona, gol poput mramornog boga, sad već

gotovo posve proziran. Iz njega zrači čudna energija koja, čini se, prodire u sve kutke velikog zakrivljenog svemira. Svemira koji se omotao oko te svijetle, radosne, voljne točke. Svemoći kraja nema.

A onda, bez ikakvog nagovještaja, pred očima se stvara tama. U tisućinki sekunde njegova nemoć postaje jednako apsolutna kao što je maločas bila njegova svemoć.

7.

»Pustit ćemo ga da protutnji. Izdržat ćemo.« Hoćemo li?U tom obliku, »pustit ćemo ga da protutnji«, odluku je čuo samo šef interspacijalne

rezonancije. Do drugih je stigla u mnogo službenijoj, formalnijoj verziji. Pola milijuna ljudi shvatilo je do čega će doći tek kad su zvučnici rekli svoje:

»Svima. Pripremite se za havarijsko pražnjenje rezonatora. Poduzmite sve mjere antidetonacijske i antidekompresijske zaštite. Počinje countdown.«

Pola milijuna ljudi, ako ljudima nazovemo inteligentna bića bez obzira na provenijenciju, pokrenulo se savršeno sinhronizirano. Da je bilo ukloniti sve zidove što su ih razdvajali, stekao bi se dojam velikog sleta ili parade.

Svi su u isti čas pritegli pojaseve što su ih vezali za naslonjače; istim kretnjama, istim redoslijedom, svi su u isti čas povukli poluge koje su njihova sjedala digla na pomoćne, izuzetno meke amortizere; svi su u isti čas spustili vizire svojih skafanderskih šljemova, i svi su u isti čas zauzeli propisani položaj. U svm ugroženim sekcijama u istom su trenutku zašištali izlazni havarijski ventili — milijuni tona zraka rasplinuli su se u vakuumu. U blizini centra očekivane eksplozije nije smjelo biti plina, elastičnog fluida koji bi mogao prenijeti udarac opasniji od sviju — onaj koji kontuzira, pretvara u kašu unutrašnje organe.

Dok se nižu silazni brojevi countdowna mnoge su oči prikovane za kazaljke. Mnogi shvaćaju da se nula pod kazaljkom neće poklopiti s nulom kronometarski točnog odbrojavanja. Koliko će biti zaostajanje? Nitko to ne može znati, jer kazaljka se spušta po nekoj složenoj, dobrim dijelom nepoznatoj funkciji. Ipak se zna da će je monotoni glas brojača preteći. I zna se da o veličini te razlike ovisi njihova sudbina. Razlika će odrediti kolika će energija protutnjati njihovim dijelom prostora.

Energija koja će u svakom slučaju biti veća od one koja bi se dobila anihilacijom čitave galaksije.

» . . . dvanaest, jedanaest, deset, devet. . .«Ta golema snaga neće proći bez otpora. Jedan mali, nemjerljiv, zanemarljiv njen djelić

zaostat će u njihovom aparatu. Jedan mali dio. Ali će možda i on biti dovoljan da raspline zvjezdane sisteme.

» . . . osam, sedam, šest, pet, četiri.. . «

5

Možda će se za nekoliko trenutaka t u stvoriti supernova. Neće biti umiranja — u bilijuntinki sekunde toga nema. Moguće je tek nestajanje.

» ... tri, dva, jedan . . . «Dakle?» . . . nula.«U idućem trenutku dvadeset kilometara široko kuglasto tijelo planulo je čudesnim

bljeskom. Oko njegovog pasa stvorio se ognjeni bijeli prsten za koji se činilo da će ga prepoloviti. A zatim je prsten (sve se odigravalo u mikrosekundama) prerastao u golemi žućkasti disk prepun usijanih plinova, subatomskih čestica, oštrog elektromagnetskog zračenja. . .

Na Zemlji, u svim radioprijemnicima, začuli su snažan prasak, nalik na udarac groma. Iza toga je opet zavladao mir, kao da se ništa nije dogodilo.

A daleko negdje u svemiru, tamo gdje je do maločas stajala dvadeset kilometara široka metalna kugla, blistao je oblak isparene kovine. Boja mu je od blještavo bijele prešla u žućkastu, iz žućkaste u narandžastu, da bi na koncu postala zagasito crvena. Oči nekog hipotetskog promatrača uzalud bi se naprezale da dokuče sudbinu svemirske stanice inteligentnih nezemaljskih bića — oblak je svuda bio neproziran i gust. I tako velik da bi se golemo kuglasto tijelo izgubilo u njemu poput nemjerljive točke.

8.

GENERAL AIRCRAFT PRED STEČAJEM

DETROIT, ... lipnja. Na godišnjoj skupštini ak-cionara multinacionalne kompanije General Aircraft konstatiran je deficit od blizu četiri stotine milijuna dolara. Iako je firma i ranijih godina poslovala uglavnom »u crvenom«, ovo je najveći poslovni gubitak u proteklom desetljeću. Stanje je do te mjere zabrinjavajuće, da se u dobro obaviještenim krugovima spominje čak i mogućnost stečaja. Prošlih su godina kompaniju, kao »privredno poduzeće od nacionalnog interesa«, spašavali izdašni državni krediti, no pitanje je hoće li se (i može li se) takva politika nastaviti i u budućnosti. »Neposredan uzrok gubicima«, kaže se u izvještaju upravnog odbora, »bilo je smanjenje opsega vladinih narudžbi.« Kompanija je, kako se navodi, bila uglavnom orijentirana na narudžbe američkih zračnih snaga, pa je sad oštrim skresavanjem vojnih budžeta ugrožen i sam temelj njene egzistencije. Jedini izlaz iz sadašnje teške situacije upravni odbor vidi u povećanom sudjelovanju u svemirskom programu, a upravo je takvim narudžbama, veli se u izvještaju, federalna vlada dosad »posvećivala premalo pažnje«. Ugledni ekonomski komentatori upozoravaju da bi eventualni bankrot General Aircrafta mogao imati dalekosežne posljedice na privredni život Amerike, jer postoji opasnost da bi doveo do lančane reakcije u čitavoj privrednoj grani. »Gorka iskustva tridesetih godina mogla bi se ponoviti«, zabrinuto proriče uvodnik Economic Newsa. Promatrači bliski Bondovoj administraciji tvrde da je vlada već »pokazala spremnost da poduzme odgovarajuće mjere«.

9.

POSLJEDNJA VIJEST

HOUSTON,... lipnja. Noćas je u 21,37 sati po srednjoevropskom vremenu došlo do prekida veze s interplanetarnim brodom Orest. U trenutku prekida stanje je na brodu bilo »uredno« — brod je plovio po noćnom režimu i sva je posada spavala. »Vjerojatno je posrijedi neki sitniji kvar na telekomunikacijskim uređajima«, izjavio je doktor Roberts, šef operativne službe za vezu, »i gotovo je sigurno da će se ubrzo otkloniti. Članovi posade obučeni su za svaku vrstu popravka, a na brodu ima dovoljno alata i rezervnih dijelova.«

10.

6

»Postoji li vrijeme?« prostrujalo je Gustavu Den isu kroz glavu kad je otvorio oči. Bila je to prva misao.

Ležao je na mekom podu njihovog malog salona. Što se dogodilo? I koliko je vremena prošlo? I odakle najednom, od svih mogućih osjećaja, upravo stid?

Polumrak je. Ali mrak ne na j eda ju tek uobičajena modra noćna svjetla. U n j su još jače zasjekla narandžasto-crvena, oštra i treperava. Ali ako ona gore, morao bi se čuti i zvuk. Zašto ga nema?

I tada ga prvi put čuje. Prodoran je, histeričan. Ne, čuo ga je i ranije, ali nije bio svijestan da on postoji. Kao da mu je legao na slijepu pjegu sluha.

Alarmno svjetlo, alarmna sirena. Zašto je onda sve tako mirno? Nježnu brodsku konstrukciju ne potresaju udarci teških skafanderskih čizama, nitko ne trči. Sve je mirno. Grobnica.

Zašto on leži dok alarmi gore i zuje?Zato što nema naređenja.Gustav Denis leži dugo i ravnodušno. Zuj i svjetlo ne uzbuđuju ga više. Što se dogodilo?

Zašto je sve tako mirno? Čemu alarm?Pogled mu se zaustavlja na brojčanicima instrumenata za kontrolu ambijentalnih

parametara. Tu počiva dugo i lijeno, čekajući da spoznaja sama prodre kroz moždanu koru. Gravitacija 0,95 g. U granicama normale. Parcijalni tlak kisika 215 milibara. U granicama normale. Parcijalni tlak ugljičnog dioksida 2 milibara. U granicama normale. Štetni sastojci u atmosferi — ispod dozvoljenog minimuma. Monoksida nema. Tek malo metana. Ekosistem neugrožen.

Fluks ionizirajućih čestica? Geigerov brojač šal j e svoje bljeskove lijeno, lijeno, oklijevajući. Opasnosti nema i on je miran, miran, neuzbuđen.

Što se dogodilo? Zar je alarm samo zbog te grobne tišine okolo?Gustav Denis dugo skuplja snagu da ustane, i mnogo puta odlaže tu neugodnu operaciju.

A onda ustaje naglo, tako naglo da je na nogama i prije no što shvaća što je učinio. Začuđen je što stajanje ne iziskuje napor kojeg se plašio.

Zašto brodski kapetan, pukovnik Semjonov, ništa ne poduzima? Zašto nema naređenja?»Kapetane Semjonov! Kapetane Semjonov!«U praznoj prostoriji, njegovi uzvici djeluju poput bljeskova.Svi su u komandnom centru, kako i nalaže havarijska situacija, samo su njega ostavili

ovdje. Zašto? Gustav Denis odlučuje poći gore, prema pilotskoj kabini — i zastaje.Zla slutnja. Svi su oni gore — i svi su mrtvi. Ne želi gledati mrtvace.Pritišće dugme interfona. »Kapetane Semjonov, kapetane Semjonov« — ali odgovora

nema. Svi su mrtvi.Gustav Denis prislanja čelo na hladni zid i drži ga tako umorno i dugo. »Možda mrtvi leže

u svojim kabinama?«Nema straha, postoji samo znatiželja. Otvara prva vrata. George Adams leži na svom

krevetu, tih i ukočen, nepomičan. Prsa se ne dižu, ne čuje se disanje. Gustav Denis otvara druga vrata. Jeremiah Kendall u istom je stanju, u istom položaju. Treća vrata. Sergej Grizenko. Četvrta. Zapovjednik broda i ekspedicije, pukovnik Andrej Semjonov . . .

»Vsja pogiblo, vsja pogiblo . . . «Odakle taj glupi operni motiv? Semjonov je to često slušao, tu, u salonu. On mu je i rekao

što to znači.»Vsja . . . pogiblo.«Gustav Denis pušta da ga sama njegova težina spusti niz dovratak. Odakle toliki umor?

Smrt? Možda.Treba javiti Zemlji. Nešto se dogodilo. Nešto neobjašnjivo. Ekosistem neugrožen. I svi

mrtvi. Nešto se dogodilo.Ali Gustav Denis isuviše je umoran da bi se pokrenuo. A i zašto da zove? Što oni na

Zemlji mogu kazati? Što on može sam — s tolikim brodom?»Umrite dostojanstveno — mi smo s vama.«

7

U dostojanstvu, ne u smrti. Oni će živjeti.Pokrast će ga. Ne, ne želi razgovarati ni s kim. Želi umrijeti sam, u tišini. Smrt je samoća

— je li to jasno?Gustav sjedi u dovratku dugo. Tek tada ustaje i preplavljen nekom čudnom tupošću penje

se u komandni centar. Put je dug, vodi kroz tanku metalnu cijev u kojoj gravitacija najprije vrtoglavo pada, da bi se potom opet vrtoglavo popela. U komandnom je centru, smještenom u drugoj gondoli, što se, uravnotežena prvom, iz koje je došao, okreće oko uzdužne brodske osi.

Gustav prebire po dugmetima i tipkama, ali osim šuma, u slušalicama i zvučnicima nema više ničega. Polako shvaća da s vezom nešto nije u redu, da je prekinuta posljednja nit što ga je spajala s drugim ljudskim bićima.

Ne ispunjava ga to ni očajem ni strahom. Umorno se spušta na pult obuzet željom da svijest nestane polako, polako, i da se nikad više ne vrati.

11.

»MORAM PRIZNATI DA ME SVE TO VRLO ZBUNJUJE«

Ironija je tehničkog napretka da se ljudi njime često počnu zanimati istom kad ih razočara. Čini se da nijedan ljudski pothvat ne može izazvati toliko uzbuđenje svojim uspjehom koliko svojom propašću.

Ni »Projekt Orest« nije mogao izbjeći takvoj sudbini. Dok se sve odvijalo po planu, interesa je bilo neshvatljivo malo. Sada, kad je nešto zakazalo, prva čovjekova interplanetarna ekspedicija postala je senzacija dana.

Možda bi ovdje čitaoce trebalo podsjetiti na razgovor što sam ga još prije sedam godina vodio s Granvilleom Cormacom, ondašnjim šefom NASA--inog Odjela za interplanetarna istraživanja.

Upitao sam ga kako je moguće da se na ozbiljnim planovima za spuštanje ljudi na Mars počelo raditi tek u to vrijeme. Poznato je, naime, da su čisto tehničke mogućnosti dopuštale da se tome pristupi i znatno ranije.

»Kao što ste i sami dobro zapazili«, odgovorio je Cormac, »razlozi nisu tehničke naravi. Stvar je mnogo jednostavnija: moglo bi se gotovo kazati da to nikog više ne zanima. Ljudi su se spustili na Mjesec, i to je svima, čini se, dovoljno. Prosječni laik neće vidjeti nikakvu bitnu razliku između spuštanja na Mjesec i spuštanja na Mars, čak će mu se možda ovo prvo učiniti spektakularnije, jer Mjesec je tu, Mjesec se vidi, a Mars je nešto daleko, mutno i nejasne, a u to nešto mutno i nejasno prosječni laik, koji je ujedno i prosječni porezni obveznik, neće uložiti svoj novac. Njemu nije jasno čemu je to potrebno, tim više što je, nakon što smo počeli surađivati sa Sovjetima, čitav taj program prestao biti pitanje nacionalnog prestiža. Javnost naprosto nema više zanimanja za takve stvari.«

Doista, u slučaju »Projekta Orest« interes je javnosti naprosto zakazao. Kao da se svijet zasitio svemirskih istraživanja. Istina, u početku je bilo nešto zanimanja, najviše zbog bučnog novinarskog senzacionalizma, ali je to brzo splasnulo. Vijesti su sišle s naslovnih strana da bi se na koncu pretvorile u sitne bilješke u znanstvenim republikama.

Sada, međutim, sve su novine opet pune »Oresta«. »Veza prekinuta« naslov je na kojem se ne štedi prostor. »Projekt Orest« uvukao se opet u naše svakodnevne razgovore, a teorije o uzrocima prekida veze množe se kao gljive poslije kiše. Ne treba posebno isticati da je svaka nova pretpostavka fan-tastičnija od prethodne.

Da bih našu javnost upoznao s pravim stanjem stvari, otputovao sam u Houston da tamo razgovaram s čovjekom koji zacijelo o svemu tome može najviše reći — s šefom »Projekta Orest«, profesorom Theobaldom Wolkensteinom.

FANTASTIČNE PRETPOSTAVKE

Profesor Wolkenstein je čovjek markantnih crta lica i žustrih pokreta. Njegove hladne, čelično plave oči koje tek ponekad bijesnu grozničavim sjajem, odaju osobu nesumnjivo

8

visoke inteligencije. U razgovoru je urođeno pristojan i odmjereno srdačan, sklon živahnoj gestikulaciji.

Primio me u svom kabinetu, skromno no ukusno namještenoj prostoriji u kojoj pustinjačku jednostavnost narušava tek nekoliko vaza sa svježim poljskim cvijećem i desetak polica na kojima je smještena skrpmna, no probrana stručna biblioteka.

»Profesore Wolkenstein«, obratio sam mu se pitanjem, »Vi vjerojatno znate zbog čega sam došao k vama. Uzbuđenje javnosti poprimilo je neslućene razmjere, prave se kojekakve fantastične pretpostavke o uzrocima prekida veze sa svemirskim brodom Orest. Kakvo je vaše mišljenje o svemu tome?«

Wolkenstein: Iskreno da vam kažem, moguća su tek nagađanja. Jedino što se u ovom trenutku pouzdano zna, jeste činjenica da se pred četiri dana prekinula veza i da je u međuvremenu nismo uspjeli uspostaviti. To je sve što o tome može kazati znanost.

Pitanje: Pa ipak, možda bi se nešto dalo zaključiti. Koliko mi je poznato, a čitao sam to u vašem izvrsnom članku što je izišao u Scientific Americanu, na brodu su postojala dva mikrovalna i jedan laserski odašiljač. Smatralo se da je isključena mogućnost da sva tri istovremeno zakažu. Takvo je bilo i vaše mišljenje.

Wolkenstein: Da, takvo je bilo mišljenje stručnjaka, i ja sam ga prihvatio. Vjerojatnost da se tako nešto dogodi zaista je vrlo mala, praktički zanemarljiva.

Pitanje: Ipak, veza se prekinula. Nije li to neobično?Wolkenstein: Svakako. Moram priznati da me sve to vrlo zbunjuje.Pitanje: Je li moguće da se radilo o nekoj čisto tehničkoj smetnji? Moglo je, recimo,

otkazati snabdijevanje energijom.. .Wolkenstein: Teško moguće, jer svaki uređaj ima i svoj havarijski sistem napajanja,

vlastitu nuklearnu bateriju i potpuno autonoman sistem odašiljanja poruke. Kao i svi ostali vitalni brodski sistemi, i sistem je komuniciranja tripliran. Na svaki uređaj u upotrebi dolazila su dva u rezervi. Sigurnosti smo posvetili veliku pažnju.

Pitanje: Jesu li kozmonauti ikad ranije imali problema s komuniciranjem?Wolkenstein: Rijetko. A i tada se radilo o sitnijim neugodnostima.

VELIKI METEORIT ILI POSJETIOCI IZ SVEMIRA?

Pitanje: To su čudni događaji, zar ne? Ako uređaji za vezu nisu zatajili, što se onda moglo dogoditi? U javnosti se sve češće čuje pretpostavka da se dogodila teška nesreća. Što vi mislite o tome?

Wolkenstein: Ne mogu zamisliti nikakav uzrok. Sve je bilo u redu, sve se odvijalo po planu, posada se nije ni na šta žalila i nije bilo nikakvih smetnji. Na brodu su, s druge strane, bile provedene, i to vrlo pedantno, sve sigurnosne mjere. Baš je zbog toga što tu nismo željeli praviti nikakve kompromise, ekspedicija kasnila nekoliko godina. Ovo nije bila ni utrka ni avantura, išlo se na sigurno. Uostalom, da se posadi što i dogodilo, instrumenti bi to sami javili na Zemlju.

Pitanje: A što ako je došlo do katastrofe koja je u trenutku uništila i brod i posadu?Wolkenstein: Ja ne mogu ni zamisliti tako nešto.Pitanje: Moglo je doći do sudara s kakvim vrlo velikim meteoritom?Wolkenstein: Moglo je doći — jednom u deset milijardi godina. Takva pretpostavka za

mene nema nikakve težine.Pitanje: Ali ako stroga znanost, znanost u najužem smislu riječi, ne nudi nikakvo

objašnjenje, možda ga je moguće potražiti u pretpostavci koja se sve češće čuje u javnosti. . .Wolkenstein: Ne mogu vam zabraniti da to pokušate, no bojim se da ste u tom slučaju

izabrali pogrešnog sugovornika. Za hipoteze takve vrste zaista nemam sluha.Pitanje: Dopustite. U javnosti su se pojavile mnoge pretpostavke. Možda biste mogli

objasniti...Wolkenstein: Ako je javnost izvoljela iznijeti nekakve svoje hipoteze, neka se onda i

potrudi da ih objasni. Ja sam šef svoje ekipe, a ne nekakve »javnosti«.

9

Pitanje: Neki tvrde da bi to moglo imati nekakve veze čak i s famoznim UFO-ima. Što vi mislite o tome?

Wolkenstein: Iako sam stručnjak za interplanetarne letove, moram vam priznati da dosad nisam imao nikakvih praktičnih iskustava s gradnjom i eksploatacijom letećih tanjura.

Pitanje: Vjerujete li da oni postoje?Wolkenstein: U glavama nedovoljno upućenih svakako da.Pitanje: Ipak, oko te ekspedicije mnogo je »mutnog«. Već i sama činjenica da se

ekspedicija uputila prema Marsu mnogo govori. Poznato vam je koliko je raznih teorija postojalo o Marsu i mnogim neobjašnjivim pojavama vezanim uza nj... .

Wolkenstein: Mogu li to protumačiti kao vašu želju da razgovaramo o Marsovim kanalima?

Pitanje: Zašto ne? Na kraju krajeva ...Wolkenstein: Onda da zaključimo: veza je prekinuta, to je utvrđena činjenica. Kako je do

toga došlo, još se nije uspjelo razjasniti. Vjerojatno će se vremenom otkriti uzroci tog prekida. To je za sada sve što bih vam mogao reći.

Pitanje: Profesore Wolkenstein, mnogo vam hvala što ste mi spremno pomogli.

IMA LI JAVNOST PRAVO ZNATI?

Iskreno da kažem, izišao sam iz kabineta profesora Wolkensteina pomalo razočaran. Ipak, nisam se mogao othrvati dojmu da profesor zna više no što je želio pokazati. Iako je čitavo vrijeme tvrdio da ništa ne zna, bio je neobično miran — kao što ne mogu biti ljudi koji su doista u nedoumici ili iščekivanju. Nigdje ni traga nervoze, napetosti, uzbuđenja — svega onog čime je danas obuzet gotovo svaki stanovnik zemaljske kugle. To je u najmanju ruku neobično.

Kakvi razlozi stoje iza te šutnje? Zašto neke činjenice moraju ostati obavljene velom tajne, nedostupne očima šire javnosti? Mislim da imamo pravo tražiti da nam se odgovori na to pitanje.

12.

Orest,... lipnja.Pišem dnevnik da ne poludim. Ne znam što se dogodilo. Ne znam zašto ovo pišem.

Možda da doznam kako je do svega toga došlo. A zapravo me sve to uopće ne zanima.Mučnina me progoni već danima, mučnina i vrtoglavica. Pijem lijekove ali ne pomaže.

Pijanstvo nekakvo od koga nikako da se rastrijeznim. Ne znam sanjam li ili sam budan, i jesu li se izgubile granice između ta dva stanja.

Je li Zemlja postojala ili sam i nju izmislio? U kojem smo vremenu kad je eter tako bezdušno prazan? Uređaji za komuniciranje izgledaju ispravni, pregledao sam sve spojeve. Kvar ne mogu naći. Zašto nema nikakve poruke, zašto smo odsječeni?

Poslao sam izvještaj na Zemlju. Hoće li ga itko primiti? Postoji li uopće Zemlja?Vjerujemo li brodskom teleskopu, postoji. Ali koja Zemlja? U kom smo vremenu?

Postoje li u tom vremenu telekomunikacije?Fantastične mi misli dolaze. Pokušavam shvatiti što se dogodilo, ali ne ide. A zrapavo me

to uopće ne zanima — zašto bi me zanimalo? Zaboravit ću sve, to je najjednostavnije.Kako me boli glava, kako me boli — prsnut će! Sve mi crno dolazi pred oči. . .Sad se malo smirilo. Da bar nisam sam na brodu, ovako postaje neizdrživo. Lutam bez

cilja. Klin se klinom izbija. Mars je sve bliži.Mars je crven. Postao je jasan crveni disk. Zemlja je modra točka na nebeskom svodu.

Plavo i crveno. Duhovito. Od plavog prema crvenom, od crvenog prema plavom. Zašto više volimo crveno? Zašto nismo ostali na Zemlji?

Moji su se plašili da se neću vratiti s ekspedicije — svi su se plašili. Ali da nema tog straha, u čemu bi bio čar putovanja?

10

Mjerenja su prekinuta, rade još samo automatski instrumenti. Ekspedicija je propala — to je šteta od pedeset milijardi dolara. Pokušavam predočiti koliko je to. Mnogo, mnogo. Pedeset vlakova dolarskih novčanica. Koliko bi se ljudi za te novce pobilo, koliko bi se života tim novcima spasilo! Koliki ne bi morali protraeiti život na glupe poslove . . . Dolje na Zemlji, sigurno nitko ne spominje novce, svi misle na nas. Oni su humanisti! Cinično.

Kako je moj život u svemu tome beznačajan! Što to prije shvatim, to bolje.Zašto ja sve to pišem? Ruka će klonuti, eto, sada. . .

13.

Orest,. .. lipnja.Danas sam bacio onu glupu kvaku. Koju kvaku? Nikakve kvake nije ni bilo.Naravno, onu kvaku koju sam one noći stisnuo u šaci, stisnuo tako jako da mi je aluminij

briznuo između prstiju. One noći kad sam počeo svijetliti, kad je počelo sve ono.Ovo moram poderati. Ovaj zapis ne smije ostati.Kvaku sam zaboravio — pisat ću o nečem drugom.Kvaku sam pomno pregledao. Metal je deformiran u hladnom stanju, to je jasno. Ostali su

u njemu i otisci prstiju. Moji. Sve sam usporedio.Možda to netko pravi viceve? Možda mi je netko podvalio odljevak? Nije. Sve je jasno.

Bacio sam je napolje, kroz izlaznu komoru. Nikakve kvake nema niti je ikad postojala.Samoća je sve teža, i padam u čudne, crne depresije. Čudi me što nema straha.Straha bi, napokon, trebalo biti. zar ne?Semjonovu je puls malo porastao, pa opet pao. Sergeju isto tako. Adamsu polako pada.

Kod Kendalla je stalan. Ne, ne, nisu mrtvi, u komi su. Dva udarca u minuti, ili tako nešto. A sasvim su hladni. To me je zbunilo. Kako će sve to završiti?

Mars je blizu. Dijeli nas od njega još svega sedam dana. Što će se dogoditi? Sam ne mogu ništa. Možda automatika bude djelovala dobro, možda nas uvede u orbitu. Možda nas i strovali dolje, možda nas provede kraj njega — u beskraj, u ništavilo.

A onda?Brod ima uređaje za regeneraciju zraka, vode, djelomično hrane. Živjet ću još tri-četiri

godine. I tada? Tada ću umrijeti.Što ću s tolikim brodom? Ja sam liječnik. Nisam pilot. Nisam vezist. Nisam mehaničar.

Dođavola i s brodom!Bože, kako me boli glava!Ako se brod i zaustavi kraj Marsa, što dalje? Tamo čekaju rezervoari s gorivom,

dopremljeni još davno automatskim raketama. Gorivo za povratak.Što će biti s. nama?Ja ih ne znam, ja ih ne mogu priključiti za naš brod, te glupe rezervoare. Ne mogu sam. Ja

ne znam vratiti brod. Ni o čemu ništa ne znam. Zašto sam takva neznalica?Kad bih mogao doznati što se zapravo dogodilo! Ma tko mi to stalno govori da ne smijem

znati, da me se to ne tiče? Unutrašnji glas! Kakva glupost!Neka se sve to nazove »svemirskom bolešću«, pa da je s tim gotovo.

14.

KOME TREBAJU PRETPOSTAVKE (KAD POSTOJE ČINJENICE)?

Poštovani druže uredniče,nedavno je u vašem listu počeo izlaziti feljton »Zagonetni Mars — enigme tajanstvenog

planeta«, pa me to ponukalo da se javim, kako čitaoci ne bi ostali bez nekih objašnjenja koja su u tom tekstu zaobiđena. Čitanjem tog feljtona mogu se, naime, steći određene predodžbe koje sa suvremenim shvaćanjima znanosti nemaju baš nikakve veze, pa mislim da je dužnost nas stručnjaka da na to upozorimo neupućenog čitaoca.

11

No idemo redom, ako je tako nešto uopće moguće kad je riječ o jednom tako zbrkanom, zbrda--zdola i očito na brzinu pisanom tekstu.

Nizanje besmislica počinje već uvodnom autorovom tvrdnjom da je interplanetarni brod Orest »nestao«. Znamo da je veza prekinuta, no znamo i to da svemirski brod naprosto ne može »nestati«. Niti može potonuti, niti ga mogu oluje odnijeti, niti sam — zbog ograničenih zaliha goriva — može po volji mijenjati svoj put. Kad jednom krene, brod je posve nalik topovskom tanetu — u svakom trenutku znamo njegov točan položaj. A ono čemu znamo položaj, po definiciji nije nestalo.

Ali očito je da taj »nestanak« (a u biti jednostavni kvar na komunikacijskim uređajima) služi samo kao isprika da bi se napisao feljton. »U čemu je zagonetka? Možda u tajnama crvenog planeta«. Iza toga slijedi... Sramota što slijedi. Uvrede inteligencije. Ne samo stvari koje nemaju baš nikakve veze samo s Orestom (po istoj bi logici prilikom neke prometne nesreće pred mesnicom mogli pisati o problemima mesne industrije), već ni sa malo-čim drugo.

Da odmah kažem — nikakva »tajna« Marsovih kanala ne postoji — danas, bar, više ne. Isto vrijedi i za njegove satelite.

Evo kako ide istinita priča o tim famoznim »kanalima«. Godine 1877, za vrijeme velike Mar sove opozicije, kad nam se taj planet izuzetno približio, između svih ostalih promatrao ga je i talijanski astronom Giovanni Virginio Schiaparelli (1835—1910) i pri tom na njemu opazio određene geološke pojave koje je nazvao »kanalima«. Da odmah razjasnim — ime je u početku bilo samo ime »i canali« nisu implicirali ništa slično zemaljskim kanalima. U životu i znanosti to je posve uobičajeno, da se nove stvari nazivaju imenima starih, na koje one makar i na prilično dalek način asociraju. Svako je, naime, ime metafora.

Zbrka oko tih »kanala« nastala je tek kasnije, kad su ljudi to Schiaparellievo ime počeli shvaćati doslovno. Po istoj su logici mogli, recimo, Saturn proglasiti prstom — jer prolazi kroz »prsten«! Uglavnom, počeli su razvijati teze da su ti »kanali« dio golemog irigacijskog sustava koji je trebao dopremati vodu s Marsovih polarnih kapa u sušne ekvatorijalne predjele!

Mnogi su znanstvenici poslije Schiaparelli ja promatrali Mars i tamo, također, vidjeli kanale. Bili su to ozbiljni ljudi motivirani isključivo željom za istinom. Vaš suradnik govori istinu kad o tome piše. Međutim, vaš suradnik pri tom zaobilazi jednu drugu istinu, bar jednako važnu: da su mnogi drugi, podjednako stručni, podjednako čestiti, podjednako objektivni, promatrali Mars — i da nisu vidjeli ništa. Taj podatak sasvim sigurno baca sasvim novo svjetlo na taj problem.

Vaš autor, također, ne znam zašto (ili to isuviše dobro znam), zaobilazi jedno drugo vrlo značajno ime — ime američkog astronoma Edison Pettita, koji je čitav taj astronomski problem 1939. sveo na — fiziologiju. Ako jedni vide kanale, a drugi ne — razlog razmimoilaženja treba potražiti u ljudskom oku. Oči jednih građene su tako da točkice spajaju u crte, drugih da crte razdvajaju u točkice.

Vaš suradnik ne griješi kad tvrdi da se problem nije mogao riješiti objektivno, tj. fotografijom. ZemIjina je atmosfera prilično nestalan optički medij — razlike u vlažnosti ili toplini pojedinih slojeva izazivaju neželjene lomove svjetlosne zrake, a kako ekspozicije pri astronomskim snimanjima traju minute, pa i sate, na koncu se na fotografskoj ploči dobiva slika mnogo mutnija od one koju vidi promatrač. Promatrač vreba trenutke razbistrenja slike (ili dijela slike), pa svoja opažanja baca na papir.

Vaš je suradnik očito imao pravo kad je to konstatirao, ali je pri tom zaboravio istaći jedan vrlo važan detalj — da svi ti zaključci vrijede samo kad se govori o promatranjima s a Z e m 1 j e. A to smo već odavno prerasli, zar ne?

Orbitalni teleskopi poslali su nam uvjerljive fotografije, a i automatske interplanetarne sonde kazale su svoju riječ. Već dvadeset godina stvar je jasna — sve teorije o irigacijskom sustavu otpadaju naprosto zato što Marsovi kanali, u bilo kojem obliku, naprosto ne postoje!

I način na koji vaš autor govori o »čudnovatim« Marsovim satelitima, Phobosu i Deimosu, u najmanju je ruku — čudnovat.

Istina jest, dva Marsova satelita spadaju među najmanje koje poznajemo, ali što je u tome neobično? Golema većina nama poznatih tijela u Sunčevu sistemu manja je od njih! Istina jest

12

da Phobos, veći i niži od njih, obilazi matični planet za svega 7 sati, 39 minuta i 13,85 sekundi, što obzirom na činjenicu da Marsov dan traje 24 sata i 37 minuta znači da taj satelit izlazi na zapadu i zalazi na istoku, što je slučaj bez presedana, no svakako n i j e istina da se tome ne može naći nikakvo »prirodno« objašnjenje. Vaš suradnik ne govori neistinu ni kad tvrdi da je ta dva satelita, Phobos i Deimos, još 1726. u Guliverovim putovanjima opisao engleski pisac Jonathan Swift (1667—1745), dakle sto godina prije no što su oni (zbog nesavršenosti optičkih instrumenata) mogli biti otkriveni, odnosno sto i pedeset godina prije nego što ih je američki astronom Asaph Hali 1877. uistinu opazio, međutim se od istine udaljuje kad tvrdi da se to predviđanje može objasniti tek »komuniciranjem s vanzemaljskim inteligentnim bićima«! Istina je, na koncu i to, da su 1954. Kerr i Whipple utvrdili da se ta dva satelita anomalno brzo usporavaju zbog sudara s česticama vrlo razrijeđenog plina i da je sovjetski znanstvenik Šklovski iz toga izveo zaključak da su oni šuplji, no također je istina da su ta mjerenja kasnije potpuno obezvrijeđena.

Dopuštam da je vaš suradnik postupio u redu kad nam je izložio hipotezu izvedenu iz svih tih premisa, no ne dopada mi se tvrdnja da je to »jedino moguće objašnjenje«.

Doista, ako ćemo fantazirati. . . U mašti je, hvala bogu, uvijek sve jasno. Budući da se Phobos okreće oko Marsa brže no što je to moguće za tijelo koje se od njega u geološkoj prošlosti odvojilo, budući da ima gotovo savršeno kružnu i gotovo savršeno ekvatorijalno položenu putanju, a uz to je još i šupalj, on mora da je umjetni Marsov satelit!

Budalaština. Phobos i Deimos mogu biti i zalutali asteroidi zahvaćeni Marsovom gravitacijom, pa da se svi opaženi fenomeni sasvim elegantno objasne.

Marsova je putanja vrlo blizu putanjama velikog broja asteroida iz asteroidnog pojasa, pa je jedan takav zahvat prilično moguć, a veličina Phobosa i Deimosa sasvim odgovara uobičajenoj veličini tih tijela. U opisanom bi slučaju njihovo vrijeme obilaženja zaista moglo biti kraće od Marsova dana, putanje bi im zaista mogle biti gotovo savršeno kružne i, uz to, vrlo niske.

Kočenje je, naime, u perigeju (najnižoj točki putanje) jače nego u apogeju (najvišoj točki putanje), jer tu satelit prolazi kroz gušće ionosferske slojeve; posljedica je smanjenje ekscentriciteta orbite.

Isto tako ni Jonathan Swift nije do svojih »satelita« morao doći ni na kakav »nadzemaljski« način. Swift je živio u doba metafizičkih astronomskih teorija koje su u broju planeta i njihovih pratilaca tražile »harmoniju« i iskaz božje volje. Zemlja je imala jedan satelit, Jupiter četiri tada vidljiva, Mars, koji je ležao između njih, morao ih je imati dva! Što se pak tiče činjenice da im je veličinu predvidio podjednako točno, tu je podloga za mistifikaciju još manja. Da su bili veći, morali bi se dati opaziti suvremenim teleskopima!

Ali sve te rasprave imaju danas samo još povijesno značenje. Nakon što su astronomske sonde toliko puta izbliza snimile Phobos i Deimos i jasno pokazale da se uistinu radi o prirodnim tijelima, tko se još može zanositi fantazijama o satelitima!

Zaista, razvijati u današnje doba teorije o nekakvim marsijancima koji su, kad su vidjeli da im se planet isušuje, izgradili najprije fantastični irigacijski sustav, a zatim, kad ni to nije pomoglo, i satelite, preko kojih su se iselili na neki drugi planet (Zemlju!), ako je i za novine, previše je! Može se u idejama kasniti koju godinu, ali čitavo stoljeće .. .

Da se razumijemo — nisam protivnik objavljivanja znanstvenopopularnih tekstova u glasilima namijenjenim najširoj publici; smatram, dapače, da ie to ozbiljan, odgovoran i koristan posao, no također mislim da se ovakim pisanjem popularizaciji znanosti čini medvjeđa usluga.

Ako vam je već i bilo do senzacionalizma, kome su bili potrebni ti zaboravljeni duhovi s prašnjavih tavana, ti zakopani misteriji iz ropotarnice znanstvene misli? Ta zar u suvremenoj znanosti nema toliko toga zanimljivog, neobjašnjivog i fantastičnog o čemu bi se dalo pisati? Kakva se čuda danas zbivaju po laboratorijima i opservatorijima — a vi pišete o kanalima, o Phobosu i Deimosu, što više ni psu s maslom ne bi išlo u tek!

Potražite nekog prirodoslovno obrazovanijeg suradnika, valjda bi se našao. Da bi bili zanimljivi, novinski tekstovi ne moraju biti — bedasti.

S poštovanjem inž. Mišo Horvat

13

15.

Kendall se probudio iz kome četiri dana prije ulaska u Marsovu orbitu, Sergej Grizemko dva dana iza njega. Oba su buđenja bila nagla — puls se popeo na normalu za manje od sata, a kad su otvorili oči nije bilo ni glavobolje ni vrtoglavice, tek neki slatkasti odjek daleke snenosti, kao iza dugog, krepkog sna.

Nekako se u isto doba i u Gustavovoj glavi razišla magla. Nestalo je pijanstva. Sve je opet postalo realno.

Kad je Kendal došao k svijesti, Gustav mu je sve ispričao. Zapravo, ipak ne sve. Izostavio je svijetljenje, izostavio je gnječenje kvake. Što je, dakle, ispričao? Ispričao je o naglom buđenju, o mučnini i vrtoglavicama koje su uslijedile, o njihovoj čudnoj komi, o prekidu veze sa Zemljom. Sve ono ostalo, prekrio je kao crnim tušem, konstatacijom: »Imao sam halucinacije«.

Lagao je samo napola, jer je i sam u to napola vjerovao.»Dakle?« upitao je Kendall na kraju Gustavove priče.»Najgore je prošlo. U glavi je sve u redu, i. . . Sada smo dvojica. Ti znaš upravljati

brodom. Prvi put počinjem vjerovati da ćemo se možda izvući.«»Mene bi ipak zanimalo«, rekao je Kendall zamišljeno, »što se zapravo dogodilo.«»Objašnjenja, čini se, nema. O svemu sam razmišljao, sve sam provjerio. Ništa nisam

otkrio. Radi se o posve novoj bolesti. Što mogu sam protiv nje? Možda prođu godine prije no što se otkriju uzroci i terapija.«

»Postoji li bar nešto od čega bismo mogli poći?«»Ne znam«, slegnuo je Gustav ramenima, »možda nešto u atmosferi. . . «»Sam si rekao da je s njom sve u redu. I zapisi pokazuju. . . «»Atmosfera je kompleksnija no što misliš! Mi mislimo da čovjek iz nje uzima samo kisik,

a tko zna da li je to istina? Možda i u atmosferi postoje nekakvi 'mikroelementi', možda pojedini plinovi ili pare pojedinih tvari imaju nekakvu, makar i sporednu ulogu u metabolizmu . . . «

»Kao recimo. . . ?«»Možda se čovjek za svog dugog postojanja navikao, recimo, na cvjetni pelud! Možda u

njemu ima tvari. . . «»Možda! Možda!«»Pazi, ja sam se odmah ogradio — to nisu ni hipoteze, ja samo pokušavam nabrojiti sve

što nije apsolutno nemoguće. Možda sumporni dioksid u tragovima utječe na rad živčanog sustava . . . Katalizatori mogu biti značajni i kad je riječ o koncentracijama od jedan prema milijun, jedan prema milijardu, prema sto, tisuću, deset tisuća milijardi. . . Jedan jedini atom u kakvoj makromolekuli može biti zaslužan za funkcioniranje čitave stanice, a jedna stanica, ako je na odlučnom mjestu . . . «

»O tome bi se moralo nešto znati.«»Ne bi se moralo. Ima otrova koji ubijaju u minimalnim koncentracijama; jedan gram,

recimo, može pobiti milijun ljudi. Ako postoje tvari koje s mikrogramom mogu zaustaviti život, vjerojatno postoje i one koje ga s mikrogramom mogu pokrenuti . . . A mikrogram rasplinut u nekoliko tisuća kubičnih metara zraka, koliko ga udahnemo za samo mjesec dana. . . Ne postoji način da se te tvari odrede, a o tome da bi se utvrdila njihova fiziološka funkcija. . . «

»To su sve nagađanja.«»Naravno da jesu. I ovo što sam ti rekao nije plod pokušaja da objasnim što se dogodilo,

već plod pokušaja da ti prikažem kako je teško i pomisliti da bismo mogli utvrditi što se zapravo dogodilo. A i čime da to otkrijem? Stetoskopom? Mikroskopom? Kakvim mi instrumentima raspolažemo? U našem se laboratoriju može izvršiti tek nekoliko jednostavnih kliničkih pretraga, i to je sve. Pa kad bi se i moglo . . . ja nemam znanja. Ne zaboravi, nisam samo ja brodski liječnik — ja sam samo jedini liječnik na brodu. Kod bilo kakve

14

komplikacije, ja bih samo izvršavao naređenja specijalista sa Zemlje, provodio terapiju koju su oni odredili . . . «

»Znam, znam, sve ja to znam. . . « A onda ja zamišljeno dodao: »Onaj prekid veze još mi je nejasniji. Kakva je to .svemirska bolest koja izaziva prekid veze?!«

»Iz njihove istovremenosti ne moramo odmah izvoditi kauzalnu povezanost.«»Pregledat ću sve podsisteme.«I pregledao ih je. Čitavo je jutro sjedio nad rasklopljenim instrumentima, ali ništa nije

otkrio. »Sve je u redu, sve je u redu«, mrmljao bi sluđen kvarom koji se naprosto nije dao otkriti. Koliko je puta pritiskao dugmad u jalovoj želji da misteriozni kvar nestane isto onako misteriozno kako se i pojavio. Ali veze nije bilo.

»Ovo se ne da objasniti, ovo je zagonetno.«Popodne, poslije obilnog ručka (neobični događaji nisu negativno utjecali na tek), zapali

su u dug razgovor koji se satima vrtio u krugu. Najprije brzo i nervozno, pa sve sporije, pospanije. Protiv bolesti, protiv kome opasno je bilo što poduzimati. Bog nas sačuvao od terapije prije dijagnoze!

»Stvari se - same od sebe neće riješiti!« konstatirao je Kendall.»Stvari će se riješiti same — ili nikako.«»Stvari, ostavljene same sebi, idu uvijek od z l a na gore. Murphyev zakon.«»Koma se riješila baš na taj način — sama od sebe.«»Davao si i lijekove. Možda su pomogli.« »Da je to od lijekova, djelovali bi i na ostale. Ti si se jedini probudio.«»Valjda će se i veza uspostaviti sama od sebe!« »Moguće.«Gustav je zatvorio oči. Kako je sve to djetinjasto! Kad je imao deset godina, zaradio je

jednom u školi drugi red. Glupost je neka bila. I što je učinio? Nije uzeo knjigu, ne, ne, nije učio. Zatvarao je oči i nije želio misliti o tome. Samo bi ponekad fantazirao kako bi to lijepo bilo da jedinica naprosto nestane, naprosto iščezne iz imenika. Kako je došla, tako lijepo i da ode, kao da je nikad nije ni bilo. Ako je sama mogla doći, zašto sama ne bi mogla i otići? Bilo je to sasvim logično.

Ali jedinica je ostala u imeniku. Ostala dugo, dugo, sve dok se otac nije razbjesnio i, posve u suprotnosti sa svim učenjima moderne pedagogije, isukao dobri stari, klasični remen. Bilo je suza nad rastvorenom knjigom. Ali tek su one otplavile jedinicu. Ali što sada učiniti, kad nema ni oca ni remena da pokažu put?

16.

DOWDEN OPTUŽIO SOVJETE

WASHINGTON,... lipnja. Kako javlja Associated Press, jučer je u Kongresu zastupnik iz Zapadne Virdiinije Richard M. Dowden podnio zahtjev da se ispita odgovornost članova vlade angažiranih u svemirskom programu. Nakon što je prekid veze sa svemirskim brodom Orest okarakterizirao kao posljedicu »kriminalne nemarnosti«, zatražio je da se oformi specijalna kongresna komisija koja će svestrano ispitati sve okolnosti događaja. Mnoge su se stvari radile, tvrdi Dowden, »kako nije trebalo«.

To se u prvom redu odnosi na završnu montažu komunikacijskih uređaja, koja je izvršena pod nadzorom sovjetskih znanstvenika. »Za vrijeme te važne operacije, našim je stručnjacima pristup bio praktički zabranjen. Bili su sistematski šikanirani i na svaki mogući način ometani, samo da ne bi mogli steći uvid u napredovanje radova.« Pogreška onih koji su dopustili da se tako nešto dogodi, kako je izjavio Dowden, još je teže naravi kad se uzme u obzir da im je »poslovična sovjetska nesposobnost u proizvodnji i montaži elektronske opreme« bila dobro poznata. Tako odgovoran zadatak, zadatak o kome ovise životi američkih građana, naprosto se nije smio dati u ruke stručnjacima tako sumnjive reputacije. »Netko je«, kazao je dalje Dowden, »radi svojih političkih probitaka zaigrao igru koja se ne odlikuje poštenjem. Ljudi kojima su idući izbori važniji od života američkih građana nisu se skanjivali

15

da pod parolom nekakvog .svjetskog mira i prijateljstva' stave na kocku ljudske živote i novac naših poreznika i birača, a sve zbog nekakvih sumnjivih ustupaka.«

Zahtjev je dočekan oštrim negodovanjem vladinih delegata, no ipak je proslijeđen. Senator Williamson tom je prilikom izjavio: »Ograđujem se od Dowdenova istupa, i ne smatram da njegova izjava, unatoč tome što u njoj ima i elemenata koje bi svakako trebalo ispitati, predstavlja ujedno i mišljenje stranke.« Poslanik Jefferson je reagirao oštro: »Mislim da su ovakve izjave sramota za čitavu Ameriku!« Predsjednik Bond odbio je da dade bilo kakvu izjavu ograđujući se kratkim »no comment«.

17.

NEODGOVORNI SENZACIONALIZAM

Poštovani drugovi,ne znam čemu vodi objavljivanje članaka poput »Eksplozija u svemiru« koji se pojavio u

vašim novinama od ... lipnja ove godine. Čudim se što se autor (»Č. R.«) nije potpisao punim imenom i prezimenom jer se svojih »hipoteza« očito ne stidi; čudi me, ali ne mislim da je pogriješio. Vjerujem da će mu jednog dana moći biti samo drago zbog toga.

Njegove su teorije, naime, samo skup pogrešnih premisa povezanih nakaradnim logičkim postupkom. Iz toga je onda lako izvući zaključak o zaključcima.

Dakle, taj anonimni »Č. R.« iznosi »hipotezu« da je do »praska« koji je opažen. .. lipnja u 23,33 sata po srednjoevropskom vremenu, i koji su registrirali svi radio-prijemnici, došlo zbog eksplozije interplanetarnog broda Orest s kojim se veza prekinula otprilike sat ranije. Bilo bi smiješno, kad ne bi bilo žalosno, da baš ne velim glupo. Istina jest, znanstvenici su izjavili da je uzrok tom neočekivanom prasku u radio-prijemnicima vjerojatno nekakva »eksplozija u svemiru« koja se odigrala u »dijelu neba oko Marsa«. Dakle, ne »oko Marsa« nego »u dijelu neba oko Marsa«. Za svakog pametnog to znači da je udarni val eksplozije došao iz tog smjera, a ne da je njen centar bio negdje u blizini tog planeta. Razlika prilično značajna, zar ne?

Napomenimo usput da se u tom trenutku i Sunce nalazilo u blizini tog sektora neba, a kako se o smjeru rasprostiranja vala može samo nagađati, zaključak se nameće sam od sebe...

No pretpostavimo za trenutak da je sve baš tako kako je to rekao »Č. R.« Pokušajte izračunati kolika bi se energija morala osloboditi pri toj eksploziji. Riječ je o tisućama megatona! Odakle ju je brod mogao stvoriti? Moram priznati da nemam ideje. Vaš člankopisac, istina, spominje »sudar s meteoritom od antimaterije« (!!!), no o tome pričati.. . Neka bude dovoljno kazati da bi se takav hipotetski meteorit raspao prije no što bi uspio prijeći nekoliko kilometara ili, čak, stotina metara kroz interplanetarni vakuum koji je (ipak!) sve prije no posve prazan prostor.

Ako želi zadržati svoju »hipotezu«, autor mora pronaći jače argumente. Jedino ako ne smatra da je brod pogodila kakva »marsijanska nuklearna granata« ... Istina, bilo bi to posve u stilu, no za moj ukus — ipak malo previše.

inž. Marko Tomašić, Zagreb

18.

OGORČENJE MOSKVE

MOSKVA,... lipnja. U Kremlju je jučerašnja izjava predstavnika Dowdena, koji je za smetnje u »Projektu Orest« okrivio nekompetentnost sovjetskih stručnjaka, primljena s velikim ogorčenjem. Poslovična oprezna moskovska Pravda objavila je uvodnik koji, iako direktne optužbe nisu pale, jasno pokazuje stav sovjetske vlade. »Ne vjerujemo da je poslanik Dowden izrazio mišljenje američkog naroda, pa čak ni američke vlade, no ipak djeluje uznemirujuće sama činjenica da se takve izjave daju otvoreno i da im se daje toliki publicitet.«

16

Nakon konstatacije da bi »pobijanje izjava Richarda Dowdena bio ne samo predugačak, već i suvišan posao, jer činjenice za sebe govore dovoljno«, u uvodniku je dalje izraženo mišljenje da takvi istupi mogu ozbiljno naškoditi daljnjem razvoju prijateljskih sovjetsko-američkih odnosa i, uopće, miru u svijetu. »Takvi ispadi ne koriste nikome«, tvrdi se dalje, »i nisu u interesu, vjerujemo, ni američkog naroda.« Pravda se s velikom žestinom obara na Dowdenovu tvrdnju da su prekidom veze ugroženi životi američkih građana, ističući da se time želi stvoriti potpuno pogrešan dojam da se radi o isključivo američkoj a ne zajedničkoj ekspediciji. »Ako su ugroženi životi američkih, ništa manje nisu ugroženi ni životi sovjetskih građana, kao ni građana Evropske zajednice.« Sovjetska se vlada uvijek i svim silama zalagala za očuvanje života pojedinca, bez obzira na njegovu narodnost, državljanstvo i vjeru, navodi se dalje u uvodniku. »Iako Dowden nije govorio u ime američke vlade, sovjetska bi javnost kao logičan potez trebalo očekivati izjavu američke vlade i predsednika Bonda kojom bi se osudio neodgovorni istup predstavnika Dowdena. Neograđivanje američke vlade moglo bi izazvati posljedice koje ne bi bile ni u čijem interesu, osim možda u interesu svjetske reakcije koja koristi krizne trenutke da bi opet digla glavu«, zaključuje se na kraju članka.

U istom je broju Pravda donijela i veliku fotoreportažu »Uspjesi sovjetske elektronike«. Poznavaoci prilika tvrde da je to nemoguće ne povezati s nedavnim događajima, jer je to jedinstveni slučaj da je Pravda posvetila toliko prostora jednoj tako općoj temi.

19.

Kad se dva dana prije ulaska u Marsovu orbitu probudio i Sergej, Gustav i Kendall nisu imali volje da mu o svemu naširoko raspredaju. Događaje su već toliko puta isprevrtali da su se srodili s njima. Prestali su im izgledati neobični.

Sergej a su o svemu obavijestili samo u najkraćim crtama, preskačući potankosti. On nije mnogo zapitkivao, niti se trudio objasniti nevjerojatne događaje. Znao je da postoje stvari o kojima ne valja misliti, kao što ne valja ni pokušavati guranjem pomaknuti brda.

Jedino kvar na komunikacijskim uređajima nije primio zdravo za gotovo. On je bio glavni brodski elektroničar i zato je mogao posumnjati da su Kendall i Gustav, mnogo nestručniji, previdjeli neke stvari koje njemu neće promaći. Digao je zaštitne ploče i proveo popodne nad rasklopljenim krugovima. Vrtio je glavom, mjerio, ispitivao — ništa nije našao. Sve je funkcioniralo da nije moglo bolje — tek veze nije bilo.

»Ovo je neobjašnjivo«, ponovio je nebrojeno puta, kao da otkriva veliku istinu. Gustav i Kendall slijegali bi ramenima — njima je to već odavno bilo jasno.

Ubrzo se morao okaniti jalovog posla — pripreme za ulazak u satelitsku orbitu zahtijevale su sve ljude, pogotovo sada kad je gotovo polovica posade bela u komi. Provjere rada motora, stanja goriva, proračuni, sve ih je to zaokupilo toliko da nije bilo vremena misliti o neobičnim događajima. Kad je sve bilo gotovo i Orest u preciznim krugovima zaplovio oko Marsa, događaji, odvojeni vremenom i naporom, činili su se još nestvarnijima. Jednolični brodski život potekao je opet svojim mtinskim tokovima, baš kao da svakodnevno primaju upute sa Zemlje, kao da dva člana posade ne lebde između života i smrti.

Pod njima je smireno tekla crvenkasta Marsova površina. Poslednji se preobražaj dogodio. Mars, isprva rubinska točka, postao je vremenom poslije Sunca najmarkantniji objekt na nebeskom svodu. Od točke je postao rumenkasto kuglasto tijelo, svakim danom sve veće. Sada, tako bliz, Mars je prestao biti tijelo — izgubio je zaobljenost, postao površina.

Pred njima, u mraku, jedva tisuću kilometara dalek, nepomično je plutao kruškoliki tamni Phobos. Orbite Oresta i tog satelita nisu slučajno bile gotovo identične.

Za laika, čitava se eksplozija svodila na spektakularno »spuštanje na Mars«. »Prvi put ljudska noga. . . « i tako dalje, bez mnogo razmišljanja o tome zbog kakvog se razloga ona tu našla. Međutim, spuštanje na Mars i istraživanje njegove površine (»skupljanje uzoraka«) činilo je tek dio obimnog znanstvenog programa.

Trebalo je, najprije, istražiti funkcioniranje tehnike, dati zamjerke i predložiti nova rješenja; provjeriti, dalje, ponašanje ljudskog organizma kao i organizma pokusnih životinja i biljki pri uvjetima dugotrajnog interplanetarnog leta. Što se pak tiče »vanjskih istraživanja«,

17

ona su počela već u trenutku izlaska iz Zemljine orbite. Mjerio se sastav i stanje najviših slojeva Zemljine atmosfere — onih slojeva koji se još samo teško mjerljivim parametrima razlikuju od okolnog interplanetarnog vakuuma, proučavao se sunčev vjetar i istraživala koz-mička zračenja, željelo se sakupiti što više podataka o mikrometeorima i kozmičkoj prašini, gravitacijskim i magnetskim poljima i utjecajima . . . Sada, napokon na odredištu, trebalo je obaviti još mnogo posla prije planiranog spuštanja na Mars — o kome je sad bilo teško i misliti.

Za vrijeme kruženja moralo se doznati što više o Marsovoj okolici te snimati u koloru, crno-bijeloj tehnici i kroz najrazličitije filtere, što veći dio njegove površine. Tek kad bi se napravile karte Marsova reljefa moglo se početi s razrađivanjem planova za spuštanje. A prije te operacije trebalo je istražiti Phobos i Deimos, što bi ujedno predstavljalo »generalnu probu« za spomenutu najosjetljiviju fazu eksploatacije.

Za znanost, ti sateliti jedva da su bili nezanimljiviji od Marsa. U skladu s važećim hipotezama, oni su odbjegli asteroidi, predstavnici desetaka, možda stotina tisuća sličnih tijela. Nikad još čovjek nije s njima imao izravnog dodira: do nas su došli tek rijetki njihovi odlomci, meteoriti, isuviše sitni da bismo, osim kemijskog i mineraloškog sastava, išta drugo o njima doznali.

Phobos i Deimos moći će reći neusporedivo više o procesima koji su ih stvorili, pokazat će mnoge tragove prolaska kroz prostor i vrijeme. Možda će oni otkriti jednu od najvećih tajni Sunčevog sistema — tajnu nastanka asteroidnog pojasa.

Paralelno s istraživanjem satelita, koje je trebalo potrajati gotovo tri tjedna, trebalo je provesti i preliminarno istraživanje Marsove površine pomoću automatskih sondi. Spustile bi se na četiri zanimljiva mjesta i tu iskrcale pokretne robote namijenjene geološkim istraživanjima, potomke drevnog »Lunohoda«.

Prvi bi boravak ljudi bio kratak: trajao bi manje od dana. Zadaća bi se svela na provjeru funkcioniranja opreme i skupljanje ograničene količine geoloških uzoraka. Tek po povratku, štab na Zemlji odredio bi mjesta za daljnja spuštanja, zadatke i vrijeme predviđeno za njihova istraživanja. Pri drugom slijetanju s ljudima bi vjerojatno krenulo i lagano terensko vozilo kao i pneumatska nastamba, kako bi se mogli udaljiti desetke, a možda i punu stotinu kilometara daleko od sletne točke. Tek bi tada počela prava istraživanja.

Ali, o svemu tome sada se nije moglo ni misliti. Nakon ulaska u Marsovu putanju održano je kratko savjetovanje — kratko ne zato što nije bilo problema, već zato što su većinom bili nerješivi.

»Spuštanje na Mars možemo odmah otpisati«, kazao je Kendall. »Već sam prekid veze bio bi razlog dovoljan za odustajanje, jer nismo dovoljno stručni da bismo mogli razraditi plan istraživanja bez pomoći onih glavonja sa Zemlje . . . A kad su dva člana posade u komi, to je posve nemoguće. Po planu, trojica su trebala poći dolje, a dvojica ostati na brodu. 'Mrtvaci'«, (ovdje je došao do izražaja Kendallov pomalo bizaran smisao za humor), »nisu upotrebljivi ni za jedno ni za drugo. Dakle, prema onom kako sada stvari stoje, od Marsa — ništa.«

Nitko ovom nije imao što dodati — stvari su bile isuviše očite.»Prekinuti istraživanja i vratiti se na Zemlju također ne možemo. Treba čekati dok

konstelacija bude povoljna za povratak.«I to je svima bilo savršeno jasno.»Preostaju, dakle, samo istraživanja u vakuumu i na satelitima. To je, mislim, jedino o

čemu treba raspraviti —da li da pokušamo bar tu nešto napraviti ili da prekinemo sve programe i prilagodimo se havarijskoj situaciji.«

Nakon kratke rasprave prihvaćeno je da se nastavi s istraživanjima i to tako da se što je moguće manje remeti početni plan.

»Dok mi obavimo taj dio posla«, zaključio je Sergej, »koješta se može izmijeniti. Semjonov i Adams mogu se probuditi iz kome, a možda nam uspije i ukloniti t a j nevidljivi kvar na komunikacijskim uređajima. . . U najgorem slučaju vratit ćemo se na Zemlju bar s nekakvim rezultatima.«

18

U najgorem slučaju nećemo se uopće vratiti na Zemlju, pomislio je Gustav, ali nije rekao ništa.

»Ostaje još jedna stvar«, rekao je Kendall. »Rezervoari.«»Njih ćemo, naravno, odmah priključiti«, odgovorio je Sergej. »Ako se držimo plana —

to je po planu. Ako ga se ne držimo, opet je pametno.«Bez spremnika se nije moglo ni misliti o povratku. Na Orestu je bilo još svega nekoliko

tona goriva, dovoljno tek za najnužnije manevre. Trebalo ih je spojiti s Orestom i tako njegovim motorima vratiti snagu.

Nije ih bilo teško naći: rakete-nosači koje su ih još pred godinu dana dopremile ovdje, precizno su im odredile orbitu. Male redovite korekcije spriječile su da je vremenom izgube. Poput interplanetarnog broda, i oni su slijedili Phobosov let, kako bi se u trenutku njihovog dolaska našli u Orestovoj blizini.

Trebalo im je manje od pola sata da se nađu u njihovoj neposrednoj blizini. Još istog popodneva Sergej Grizeuko navukao je skafander da izvrši poslednji dio operacije.

Izišao je kroz izlaznu komoru napolje, u vakuum. Gustav Denis, i sam u skafanderu, pratio je preko internog televizijskog sistema sve njegove pokrete. Pravila su, što se toga tiče, bila jasna: dok je jedan član posade vani, bar još jedan na brodu mora biti u skafanderu, :kraj televizijskog ekrana, uvijek u toku zbivanja, uvijek spreman da priskoči.

Gustav Denis je vidio kako se Sergej, vezan dugom tankom uzicom, udaljava prema rezervoarima. Bila su tri, duguljasta, bijela i pomalo nestvarna, nalik na goleme krastavce. Plovili su u savršenoj formaciji koja je djelovala neprirodno: niti što su ih spajale bile su pretanke da bi bile opazive.

Sergej se primakao jednom i vezao ga za uzicu brodskog vitla.»Vuci«, čuo se u slušalicama Sergejev glas. Gustav je pokrenuo poluge i brodom se

pronio jedva osetljiv trzaj. Rezervoar je bio sve bliži. Rastao je.»Stoj! Polako!«Gustav je zaustavio stroj. Nošen inercijom bijeli se cilindar nastavlja jednako približavati.

U trenutku kad ga od Oresta dijeli još svega nekoliko metara, Sergej uskače u procijep. Nogama se opire o brodsku oplatu a ruke podiže visoko iznad glave. Stotinu tona teški spremnik dočekuje na dlanove. Masa se približava a Sergejeve se ruke u naporu svijaju. Bijeli valjak pada mu na pleća.

»E, baš si ga pretjerao«, dopire iz zvučnika Sergejev glas zgrčen od napora. Gustav vidi kako se ovaj još više povio, kako prelazi u čučanj, pada na koljena, kao da ga drobi velika masa. A onda se sve zaustavlja. Uspio je savladati njegovu brzinu, i rezervoar sad lebdi niti metar udaljen od broda.

Sergej diže kapke, izvlači crijeva, odvrće ventile, namješta spojnice.»Gotovo«, izvještava kratko. Zatim se čitava operacija ponavlja s drugim, pa s trećim

spremnikom. Na koncu, odebljao, okružen s tri cilindrična, bijela rezervoara, Orest dobiva oblik kakav je imao na dan kad su pogonski motori obustavili rad, davši brodu posljednji impuls potreban da na vrijeme stigne do Marsa. Eksplozijom lakog barutnog naboja odvojili su se tada takvi lagani metalni mjehuri od broda. Udaljavali su se polako — protekli su sati prije no što su se izgubili iz vida. Tko zna gdje su sada!

»U redu je«, rekao je Gustav, »vrati se na brod.«»Vraćam se«, odgovorio je Sergej, »vraćam se.« Ali njegova djela nisu slijedila njegove

riječi. Opruživši se lijeno u svemiru, plutao je, bestjelesan i lak, kao da mu se nikamo ne žuri.»Sergej, vrati se!«»Razumijem, odmah.« Ali se nije pomakao.

20.

»Sergej!«Kako je lijepo, pomisli Sergej, kako je lijepo — kao kad se roni s dihalicom.Doista, baš je tako bilo. Kao dječalk — a od tada nije proteklo mnogo vremena — znao bi

se zaustaviti nad nekim dijelom podmorskog krajolika. Vidi dolje, prekriven mrežom

19

žućkastih šara stvorenih igrom valnih kliješta i sunca, svijet mukao i težak. Podmorske biljke žive svoj život, mekušci plutaju i gmižu. Ribe lebde. Voda je ispunila sve, kao jedina konstanta. Ona je granica života, iz nje se ne može. Ona određuje ritam svemu što živi pod njenom prozirnom masom.

Jedino je on izvan svega toga; lebdi nad svime kao promatrač, bez straha i bez želje da u tom svijetu išta mijenja. Ruga se zakonima prirode — oni za njega ne važe. Ruga se visinama, ruga se provalijama i hridinama što ispod njega zjape i pokazuju svoje oštre rubove . . . Gravitacija je izgubila svoju univerzalnu važnost. Ali što bi bilo da vode najednom nestane? Ali vode neće nestati, zna on!

Isti takav osjećaj, osjećaj opijenosti vodom i nedostatkom težine, obuzima ga i sada. Lebdio je, istina, nekoliko puta tako i iznad Zemlje, odvojivši se od orbitalne stanice, ali to nije bilo isto. I leb-denje iznad Mjeseca djelovalo je drukčije. Zemlja je imala oblake, i ti su oblaci uvijek davali znati kolika ga daljina od nje dijeli; Mjesec nije imao ništa, njegov je okoliš bio slobodan od svakog plina: zbog toga se osjećaj udaljenosti posve gubio. Hladan i oštro izrezan; u vakuumu, Mjesec je uvijek djelovao kao slika, upravo kao minijatura.

Mars je bio poseban. Njegova tanjušna atmosfera davala je krajoliku zamućenje kakvo podmorskom reljefu daje deset metara debeli sloj modre vode. Zbog toga je pričin da ga od površine dijeli deset ili najviše dvadeset metara, bio potpun. Dostajalo bi, zaroniti, da pod prstima osjeti mekani crvenkasti pijesak.

»Sergej!«Tko to neprestano tako smiješno viče? Ali zašto da roni? On je promatrač. On će

promatrati.»Sergej, čuješ li me? Sergej, odgovori!«Tko to opet vrišti? Čemu je potrebna vriska u životu koji je tako lijep, jednostavan i

miran?I tada shvaća da u blizini postoji nešto ljepše od Marsa, nešto što je dosad zahvaćao sam

periferijom vidnog polja. Phobos. Okreće mu se licem. Evo ga — kako je lijep!»Sergej, izvršio si zadatak!«»Zadatak. . . ? Tko je izvršio zadatak nije izvršio . . . «Zašto govori? Zadatak? Što je to zadatak?»Sergej, pokušaj se koncentrirati — slušaj što ti govorim. Puls ti pada, čuješ li? Ponovi

što sam rekao!« Ali odgovora nema. »Koma, Sergej, koma . . . «»Kad bi znao kako je lijepo!« odgovara Sergej. »Puls ti pada!!« »Lijepo je.«I tad se pred Gustavovim očima događa nešto nevjerojatno. Vidi kako Sergejeve ruke u

teškim, nespretnim rukavicama, kreću prema pojasu. Prtljaju tamo dugo. . .»Sergej, što to radiš?!« I zla ga slutnja obuzima.Sergej ne odgovara. Rukavice se odmiču od pojasa.»Sergej, miruj . . . ne miči se — dok ne dođem po tebe!«Sergej širi ruke, kao da će zaplivati. Nešto se od njega udaljava, nešto nevidljivo što tek

povremeno bljesne. Gustav zna što je to — kuka uzice kojom je mladi Rus bio vezan za brod.»Lijepo je, iziđi. . . «Sergejeve ruke spuštaju se ponovno prema pojasu. U idućem trenutku sve je puno bljeska.

Rakete!»Ne, ti to ne razumiješ«, dopire iz vakuuma njegov bunovni glas. »Ti to . . . lijepa slika . . .

Phobos je. . . lijepa slika. Zašto mi ne vjerujete? Gonite se do đavola, vi. . . ne postojite. Vi ne postojite, postojite, postojite . . .«

Glas se gubi istovremeno s ognjem sapnica koji se sužuje u svijetlu točku. U točku koja plovi prema Phobosu.

»Plivam preko Helesponta, onta, ponta, Helesponta. . .«To je bilo poslednje što je čuo. Već trenutak iza toga sve je preklopio mračni kozmički šum.

21.

20

Gustav Denis postupa mahinalno. Bez razmišljanja ponavlja toliki bezbroj puta uvježbavane pokrete. Spušta vizir, provjerava ventile i kreće prema ljestvama što vode k izlaznoj komori.

»Preuzmi komandu, otvori vrata«, govori Kendallu. Zaikoračuje na prečku i tek tada rubom oka opaža da se Kendall nije ni pomakao. Stoji posred pilotske kabine s rukama prekrštenim na prsima. Stav je demonstrativan.

»Kendall. . . ? !«»Ja zapovijedam ovim brodom.« Glas je miran. »Preuzmi komandu, otvori vrata«, zbunjeno ponavlja Gustav.»Vrati se i skini šljem. Ne ideš nikamo.« »Sergej se otkačio! Koma. . . « »Sjedi i smiri se.«»Ako ga izgubimo . . .« — i tu Gustav zastaje. Shvaća da uopće nije riječ o tome, da je

sve to Kendallu poznato bar koliko i njemu. Kendall. sve vidi, ali ne želi shvatiti . . . U tom trenutku Gustava potresa trzaj neočekivane mržnje.

»Kendall. . .« pokušava još jednom. Treba djelovati brzo! Već sad Sergej, tko zna gdje je Sergej . . . Da obori Kendalla, da pokuša izaći silom . . .?

»Sergeju više ne možemo pomoći.«Ništa ne može. Kendall je jači. I ne sputava ga taj nespretni skafander.»Sergej će umrijeti!«»Da, vjerojatno.«Ta j posve neshvatljivi mir u Kendallovu glasu ruši ga s nogu. U njemu više nema želje

da išta pokušava.»To gotovo sigurno znači smrt«, nastavlja Kendall mirno. »Sve mi je jasno, ništa ne treba

objašnjavati.«»Ali zašto?«»Zato što ne smijemo ići naslijepo. Eto zašto.« »Bio je to napad kome. . . Trebalo ga je samo prihvatiti. ..«»Čime to možeš jamčiti?« »Puls . . . «»Koma je došla naglo i ne kao pijanstvo. I pokosila nas je sve odreda.« »To je recidiva . . .«»Ništa mi o tome ne znamo! Mogao si i ti zaglaviti, a onda?« »Onda. ..« »To bi bio kraj.«Blago ga je gurnuo u jedan naslonjač, a zatim siam sjeo u drugi.»Treba najprije shvatiti što se dogodilo, a zatim djelovati. . . Da počnemo redom. Nešto se

s njim dogodilo, nešto ga je omamilo. Buncao je kao da se opio. To nije moglo biti zbog kvara na uređajima za autonomno disanje?«

»Ne, to sigurno nije bilo«, odgovorio je Gustav naglo smiren. Kendallove su replike bile logične, što njegovo uzbuđivanje nije bilo. »Pratio sam sve parametre. Sve je bilo u redu. Ničeg nije bilo u plinskoj smjesi. Njemu nema spasa.«

U glasu je zatitrala patetična nota.»Ne cvili kao baba!« najednom je u Kendallovim očima planuo čudan bijes. »Nema

spasa, pa nema spasa! Znao je u što ide!«Gustav je šutio. Ni sam nije znao je li to demonstrativno.»Slušaj me dobro — tu se nekakve gadne stvari kuhaju i to treba razmrsiti. A ne kao

muha bez glave. Je li ti to jasno?«Gustav je samo progutao slinu.»Da si ti otišao za Sergejem, možda bi i tebe uhvatilo pijanstvo, i onda. . . Je li ti to

jasno?«Gustav je slegnuo ramenima.»A ja, sam na brodu, što bih mogao? Vjerojatno ni ja ne bih još dugo živio.«

21

»Vjerojatno«, napokon je progovorio Gustav.»A kad bih zaglavio ja, vjerojatno bi zaglavila i ona dvojica u komi. Je li i to jasno?«»I to je jasno.«»I onda? Četiri života za jedan — priličan dobitak, zar ne?« »Dobitak!«»Da, dobitak. Čista računica. Događaju se čudne stvari i zato ne smijemo biti

impulzivni.«»Jedan život manje«, konstatirao je Gustav.»Jedan život manje! Slušaj me dobro — postupio sam na jedini ispravni način. Nisam

mogao i nisam smio postupiti drukčije.«»Recimo.«»Ne 'recimo' nego upravo tako. Htio bih da shvatiš kako ja nemam prava slobodno

raspolagati ni tvojim ni svojim životom — jer naši životi nisu samo naši. Oni pripadaju i našim ženama, i našoj djeci, i svim onim ljudima koji su nas ovdje poslali. Radi njih, mi se moramo vratiti. Nemamo prava nestati bez traga.«

Gustav nije ništa odgovorio. Uzalud je tražio argumente, iako je bio siguran da je Kendall u pravu. Pred očima mu je Sergej Grizenko, elektroničar, svega dvadeset i šest godina star. Vidi ga kako se razbuđuje iz pijanstva i otkriva da ga sa svih strana okružuje goli vakuum. Pokušava se snaći, pokušava se orijentirati, no sve je uzalud . . . Vratiti se ne može, jer je svo gorivo protraćio. A sad polako nestaje i kisika.

Gustav vidi Sergejevo lice zgrčeno ispod pozlaćenog vizira, zgrčeno u naporu da izvuče kisik iz zraka u kojem ga više nema. Postoji li argument jači od tog zgrčenog lica?

»Kendall, stavi se u njegov položaj!«»Neću i ne mogu! Postaviti se u njegov položaj! Iracionalno, bapski! Ja sam ovdje

kapetan, i moja je dužnost da na Zemlju vratim što veći dio posade, da spasim brod i donesem znanstvene podatke. Nije moje da slinim i stavljam se u nečiji položaj . . . Moje je da radim i djelujem, ne da imam razumijevanja. Shvaćaš li da ja nemam prava na samilost i ljudske obzire?«

»Phobos je . . . lijepa slika. Zašto mi ne vjerujete? Gonite se do đavola, vi. . . ne postojite. Vi ne postojite, postojite, postojite . . . «

»Plivam preko Helesponta, onta, ponta, Heles-ponta. . . «Kendall je okrenuo dugme i Sergejev je glas izčezao — tko zna po koji put u ovo

zlosretno popodne. Digitalni su zapis razgovora s izgubljenim kozmonautom preslušavali već čitav sat.

»Dakle?« upitao je Kendall.»Čini mi se sve jasnije«, odgovorio je Gustav. »Čini mi se da slutim o čemu je riječ.«»Pijanstvo?«»Ne, Phobos«»Ne razumijem.«»Somnambulizam.«»Djelovanje punog Phobosa'?« nacerio se Kendall — i smjesta se uozbiljio. Sergej

Grizenko možda je već mrtav. Treba imati pijeteta.»Nazovi kako hoćeš. Recimo da se radi o hipnotičkom djelovanju.«»Ali kako?«»Ne znamo kako. To ne znamo ni za Mjesec, s kojim ipak imamo više iskustva. Znamo

samo da to djelovanje postoji.«»Argumenti?«»Vidio si što se dogodilo! Phobos ga je hipnotizirao, izvukao mu iz glave ideju . . .

Phobos mu je uspio očistiti čitavu svijest i iskristalizirati samo jednu ideju!«»Koju?«»Pokušaj otkriti. 'Lijepa slika', mi koji 'ne postojimo', 'Helespont'.. .« »Dođavola i Helespont!«»On je najznačajniji. Slušaj me pažljivo. Mi ne postojimo. Kad mi ne postojimo? Mislim,

kad nitko oko nas ne postoji?«

22

»Kad smo pijani, kad smo drogirani. . .«»Ne, ne. Pijani grle svakog tko naiđe. Pijanci ne vole samoću. A narkomani se najčešće

drogiraju u grupi.«»Vjerujem ti kad kažeš.«»Svi drogirani su braća i sestre — makar i incestuozno nastrojeni. Bitno je da se gubi

razlika između 'ti' i 'ja'.« »U redu. Dalje?«»Ostali ljudi ne postoje kad je čovjek zaljubljen.«»U koga? U mene? Ili u tebe?«»Ne, mi ne postojimo. U nas sigurno ne.«»U koga? U Phobos? Čezne da mu digne rep?«»Sergej se zaljubio u 'lijepu sliku'«, nastavio je Gustav ne obazrijevši se na upadicu koju

nije držao posebno duhovitom. »Sve su dragane 'lijepe slike'. One postoje kao odvojeni kadrovi, bez prave i stvarne veze s ostalim svijetom. Bar u klasičnom slučaju. . . «

»Ali odakle ta 'lijepa slika'?«»Ne znam. S Phobosa.«»Kako?«»Ne znam. Ja samo slutim da ona postoji. Ja je otkrivam u psihi i vidim da je to u vezi s

Phobosom. A kako . . . to još uvijek nije jasno . . .«»Dakle, hipoteze, ništa čvrsto . . .« uzdahnuo je Kendall razočarano.»Hipoteze s jako mnogo indicija. Recimo, 'Helespont'.. . Znaš tko je plivao preko

Helesponta?«»Byron?«»I Byron. A prije njega — onaj koga je Byron oponašao. Leandar. Ljubavnik. Plivao je

preko Helesponta svojoj dragani. I utopio se.«Kendall se zamišljeno počešao po glavi.»Recimo da jest. Ali kako? To nije jasno . . . «»Mamac.«»Kakav mamac?«»Hipnotički. Phobos je hipnotički mamac. Nije jasno?«»Baš ništa!«»Znaš li kako se divlje patke najlakše dovabe pred puščanu cijev?«»Zviždaljkom«, začuđeno je odgovorio Kendall.»A ta zviždaljka oponaša ljubavni zov. Nije jasno?«»To je smiješno . . . « trgnuo se Kendall.»A insekti, koji se ne daju drukčije istrijebiti, privuku se sintetskim ljubavnim mirisima.

Poslije mirisa dolazi otrov.«»Mi bismo, dakle, trebali biti ti insekti?«»Moguće. Koji se nisu dali drukčije utamaniti.«

23.

NIJE KRIVA TEHNIKA?

Veliko uzbuđenje u Sjedinjenim Državama izazvao je članak što ga je nedavno objavio poznati rasistički Alabama News, a koji su ubrzo prenijeli ili se na nj osvrnuli svi vodeći američki listovi. Autor članka, dotad malo poznati Samuel Clemens, postao je preko noći popularna figura kojoj svakodnevno stižu tisuće pisama najrazličitijeg sadržaja.

»Prijete mi ubojstvom«, izjavio je Clemens u nedavnom televizijskom intervjuu, »ali se ja takvih ne bojim. To su sve kukavice i slabići. Drago mi je što je mnogo više onih koji su me shvatili.«

Ukratko, evo što tvrdi Clemens: Za prekid veze sa svemirskim brodom Orest nisu krivi nikakvi »tehnički« ili »izvanzemaljski« uzroci, već je tu riječ o »sramotnoj i opasnoj« zavjeri

23

Sovjeta. On ne vjeruje da su i oni izgubili vezu s Orestom. »Sovjeti su bez našeg prisustva montirali vitalne uređaje za vezu«, tvrdi i dodaje da nitko ne može jamčiti da su se oni striktno držali zajednički dogovorenih elektronskih shema i da nisu »montirali nešto drugo«.

»Nijednom elektroničaru«, izjavljuje Clemens, »ne bi bilo teško tako preurediti uređaj da on može kontaktirati samo s Rusima.«

Clemens je u članku također kazao da smatra kako je sasvim moguće da članovi Orestove posade nemaju pojma da je veza sa Zapadom prekinuta, i da još uvijek žive u zabludi da razgovarajući sa Sovjetima razgovaraju ujedno i s Amerikom. Clemens je čak razvio i teoriju zbog čega to Sovjeti čine: da bi sve znanstvene podatke prigrabili za sebe i tako doveli Ameriku u podređen položaj. Da prikriju tragove, kad se brod jednog dana približi Zemlji, naprosto će ga »likvidirati« ili posadu uzeti u doživotno zatočeništvo. »Takav bi postupak«, tvrdi Clemens, »bio posve u skladu s poznatom sovjetskom maksimom da cilj opravdava sredstvo.«

Iako je članak izazvao ogorčenje u lijevim krugovima i mada stručnjaci takve »teorije« odbacuju kao apsurdne, sovjetska je ambasada već zasuta prijetećim pismima, a jučer su tisuće američkih građana izašle na ulice noseći transparente s natpisima: »Hoćemo poštenu igru« i »Ubojice, vratite nam naše sinove«.

24.

SUMNJIVE BROŠURE

Poštovani druže uredniče,Redovit sam čitalac vašeg lista i mogu vam reći da mi se jako dopada. Javljam se s

jednim prijedlogom kako da postane još bolji. Mislim da biste mogli pisati o jednoj temi koja bi čitaoce jako zanimala. Naime, u posljednje vrijeme učestale su brošure koje nenaručene stižu građanima preko pošte, i koje mnogi pojedinci, neupoznati s propisima, preuzimaju i plaćaju iako na to nisu obavezni. Radi se o brošurama sumnjive kvalitete, izdanim uglavnom u vlastitoj nakladi a posvećenim kojekakvim »čudesnim«, »tajanstvenim« i sličnim »zanimljivim« temama. Možda biste se mogli pozabaviti tim problemom i poslati reportera da o tome napiše reportažu. Građani bi o tome trebali biti obaviješteni kako im se ne bi događalo da kupuju rog za svijeću.

Posljednja brošura koja mi je nenaručena stigla posebno me uzbudila. Kupio sam je iz znatiželje, iako baš nije jeftina (2 000 dinara). Autor joj je neki Petar Mašković, a tiskana je u Donjem Vakufu. Naslov joj je »Što je to DRMAŠ«. Unutra se otkriva da je taj zagonetni »DRMAŠ« zapravo kratica za Društvo marsijanskih spasilaca. Detaljima vas ne želim zamarati, jer znam da vam je prostor ograničen. Želio bih vas samo upozoriti da u njoj ima stvari po kojima slutim da bi moglo biti riječi i o raboti koja sa zakonom ne stoji u najboljim odnosima. Bilo bi dobro da ispitate što se tu kuha i upozorite čitaoce kako ne bi nasjeli podvali.

prof. Mirko Kovačić, Zagreb

25.

SOVJETSKI STAV OKARAKTERIZIRAN KAO UCJENA

WASHINGTON, ... srpnja. Jučer se u Kongresu vodila žučna debata oko Pravdina uvodnika za koji se, ne bez razloga, smatra da predstavlja mišljenje sovjetske vlade. Kongresmen Whitemore ocijenio je stavove izražene u uvodniku kao »čistu ucjenu« i dodao da »nacionalni ponos Amerike ne dopušta da se na takav ton ne odgovori tonom koji bi mu bio primjeren«. Vođa opozicije Barth je spominjanje »neželjenih posljedica« ocijenio kao »klasičan primjer zveckanja oružjem«, i izjavio kako smatra da se Amerika ne bi smjela dati tako lako zaplašiti. »Ne želimo ničije neprijateljstvo, ali ga se i ne bojimo«, kazao je tom prilikom Barth, »a što se tiče međunarodnih trvenja, bojim se da im takvim tonom Sovjeti

24

samo doprinose. Sovjetska bi se vlada, koja do sada nije dala nikakvu službenu izjavu, ipak trebala ograditi od stavova izraženih u Pravdinom uvodniku. Ako i u službenom dokumentu bude onako oštrih izraza, sumnjam da će se sukob moći lako izgladiti, a posljedice koje bi pro-izašle iz zaoštravanja američko-sovjetskih odnosa mogle bi biti dugotrajne i bolne.« Predsjednik Bond sa svoje strane i dalje uskraćuje svaku izjavu, osim već poznate da su SAD »demokratska zemlja u kojoj svatko sam stoji iza vlastitih riječi«, te da je stvar svačije osobne slobode i savjesti kakvo će mišljenje izraziti ili prihvatiti. »Američka se vlada ne može ograditi od izjava koje nije dala, kao što se ne može ni osvrtati na poluslužbene sovjetske stavove iza kojih ne stoji nikakav diplomatski dokument.« Iako su jučerašnje debate završene u duhu smirivanja, poznavaoci prilika tvrde da je to stišavanje samo prividno i »privremenog karaktera«.

26.

WOLKENSTEN SE OGRAĐUJE

HOUSTON,... srpnja. Kako javlja Asociated Press, sinoć su na konferenciji za štampu profesor Wolkenstein, šef »Projekta Orest« i profesor Zabrov, glavni projektant telekomunikacijskih uređaja, dali slijedeću izjavu:

»Zbog neodgovornih tvrdnji koje su se ovih dana pojavile u javnosti, smatramo svojom dužnošću izjaviti slijedeće:

1. Bilo čija tvrdnja da za prekid veze s brodom Orest snose odgovornost isključivo sovjetski stručnjaci nijednim se svojim dijelom ne osniva na činjenicama.

2. Tvrdnje da je američkim stručnjacima bio zabranjen pristup pri pojedinim fazama izrade i montaže telekomunikacijskih uređaja također ne nalaze potvrdu ni u jednom stvarnom događaju.

3. Iako su pojedine dijelove telekomunikacijskih uređaja samostalno izradile kako sovjetske, tako i američke odnosno evropske tvrtke, završna montaža i kontrola odvijala se pod nadzorom stručnjaka iz sviju zemalja, a sheme su uređaja bile svima dostupne.

4. Izbor profesora Zabrova za glavnog projektanta telekomunikacijskih uređaja bio je uvjetovan razlozima isključivo stručne naravi. Taj položaj, međutim, nije dopuštao nikakav »uvid u tajne« koje bi drugima bile nedostupne.

5. Konstatacija da je netko mogao steći »monopol« nad informacijama odaslanim s broda »Orest« mogao je poteći samo od ljudi čijem je nepoznavanju političkih prilika ravan jedino njihov potpuni analfabetizam u prirodoslovnim znanostima.

6. Ako je zbog ispitivanja uzroka prekida veze s inter planetarnim brodom Orest potrebno formirati komisiju, smatramo da bi izbor njenih članova trebalo prepustiti sudionicima projekta, koji su svakako najkvalificiraniji da o tome odlučuju.

7. Odbijamo i unaprijed osuđujemo bilo čiji i bilo kakav pokušaj da se ova izjava iskoristi za bilo što drugo osim za smirivanje novonastale zategnute i apsurdne međunarodne političke situacije. Također upućujemo apel svim ljudima dobre volje, zdravog razuma i čiste savjesti, bez obzira na rasu, nacionalnu pripadnost ili političko uvjerenje, da ulože sve snage kako bi se suzbilo širenje besmislica koje mogu imati tragične rezultate.«

27.

Rasprava o hipnotičkom djelovanju Phobosa otegla se do duboko u noć — završila se, kao jedinim zaključkom, tvrdnjom da bi to djelovanje trebalo eksperimentalno dokazati.

Pokus je bio zamišljen jednostavno. »Eksperimentator« je trebao zavezati »pokusnog kunića« za naslonjač postavljen pred velikim oknom pilotske kabine. Okno je, naravno, moralo biti zastrto. Tada je »eksperimentator« trebao razmaknuti zaklopce, ostajući leđima okrenut Phobosu, pa sjedeći sučelice promatraču, pratiti njegove reakcije i u slučaju potrebe, intervenirati.

25

»Tako je i Uliks«, rekao je Gustav kad ga je Kendall rano ujutro prvi put vezao, »sputan za jarbol slušao sirenske glasove. Veslačima je uši zalio voskom. Prasac.«

»Mani se Uliksa i bulji u tu gromadu. Gledaj da što prije do nečeg dođemo.«Ali ni do čega nisu došli. Gustavu su se oči zacrvenile od zurenja, no simptoma nije bilo.

Povremeno tek blaga ošamućenost, no bilo je jasno da je ona posljedica pretjeranog duševnog naprezanja.

Onda su se uloge izmijenile, no rezultata i opet nije bilo.»Čini se da je to ipak bilo nešto u Sergejevoj glavi«, rekao je Kendall. »Tvoje su teorije

bile krive.«»Mogli smo ga, dakle, spasiti«, uzdahnuo je Gustav. Onda je pocrvenio. Nije vrijeme za

predbacivanje. Kendall je postupio po svojoj savjesti.Ali kad su uveče legli, nakon dana utrošenog na jalove pokuse, Gustav dugo nije mogao

zaspati. Najednom mu se pred očima pojavio Sergej. Na glup se način tu našao.Mogao je zaspati mirno, no onda se zastidio te svoje ravnodušnosti. Sergej je mrtav,

njegovom krivicom, a on mirno spava! Da umiri savjest, izazvao je grizu. A kad je griža došla, nije je se više mogao otresti.

Da se smiri, pokušao je svu krivicu prebaciti na Kendalla, ali nije pomoglo sve dok nije dao maha mržnji. Kendall je ubojica, ubio ga je namjerno, tek tako, da se napravi važan, da svima pokaže kako on to može — oduzeti život ili ga dati. Ah, kako ga je mrzio! I onda mu je od te iracionalne mržnje postalo još gore. Mržnja koju ničim ne može izdovoljiti, koju ne može čak ni nečim pametnim opravdati . . .

Tek pred zoru san je potopio sve nemirne misli. Dan je, srećom, bio prenaporan — živci su popustili, kapci su se sami sklopili.

Ujutro, za doručkom, Kendall je rekao neugodnu novost:»Gubimo gorivo.«»Mnogo?«»Mnogo. Dovoljno da nam ne ostane ni kapi za povratak.« »Perforacija?«»Ne. Sergej je bio traljav, nije dobro spojio vodove. Izaći ću i dovršiti posao.«Gustav ne zna zašto je tada rekao to što je rekao: »Vući ćemo šibicu.«»Zašto?« tobože se začudio Kendall. Ali čuđenje nije bilo uvjerljivo.»Zašto? Zar si tako brzo zaboravio što se dogodilo?«»O bože . . . Eksperimenti. . . Tvoje su teorije krive. Phobos nema s tim veze. Koma se

vratila neočekivano, to je sve . . . Čuj, Gustav«, pogledao ga je naglo u oči, »čitavu sam noć razmišljao o Sergeju.«

»Što se tu ima razmišljati?« slegnuo je Gustav ramenima. »Njega se još samo možemo sjećati.«

»Ne, u tome i jest stvar! On je vjerojatno još uvijek živ!«»S onoliko kisika?«»Da, s onoliko kisika — ali s pulsom od dva otkucaja u minuti. Podijeli, pomnoži, pa ćeš

vidjeti.«»O tome nisam razmišljao . . . «»A za to vrijeme . . . Slušaj dalje, njegova se putanja ne može bitno razlikovati od naše, a

radar ga može napipati na sto kilometara uokolo . . . Osim toga, možda se 'usidrio' na Phobosu. To bi pojednostavilo stvari.«

»Ili zakompliciralo. Phobos ima površinu od nekoliko stotina kvadratnih kilometara. Igla u plastu sijena!«

»Srebrenasta igla u plastu crnog sijena.«»Možda«, slegnuo je Gustav ramenima.»Sredit ćemo rezervoare, a onda krenuti u potragu. Velim ti, nešto mi govori da ćemo

njegovu facu još jednom vidjeti.«»Osim toga«, dodao je Gustav nakon zamišljene stanke, »ako se probudi i shvati gdje je,

može nešto pokušati. Poslati SOS ili se vratiti ako mu je ostalo goriva. Zna gdje smo — i nismo nevidljivi.«

26

»Počinješ misliti.«Sve se najednom razvedrilo. Doista, Kendall ima pravo. Sergej nije mrtav, ne bi j o š smio

biti mrtav. Kendall je postupio ispravno — nije se smjelo ići »naslijepo«.»A sad, na posao«, ustaje Kendall. »Ja idem van, a ti znaš što ti je raditi.«»Mislim da je ipak poštenije da vučemo šibice«, kazao je Gustav nakon oklijevanja.»Na ovom brodu ja zapovijedam!«Uvrijedio ga je ton. Da njega nije bilo, možda bi i popustio.»To nema veze sa subordinacijom. Vući ćemo šibice. U suprotnom — odbijam

poslušnost. Ti me tuži sudu časti!«Kendall je na koncu ipak morao pristati. Vukli su šibice. Kendall je izvukao kraću.

Gustav će izaći u svemir i utvrditi spoj rezervoara s brodom.Dok je navlačio skafander, glavom su mu se rojile zle slutnje koje nije uspijevao

odagnati.»Od Phobosa nema opasnosti«, govorio je Kendall, »tvoje su teorije bile krive. Ipak, kako

smo se dogovorili — nemoj ga gledati.«Gustava je nerviralo to Kendallovo umirivanje; umjesto da ga smiri, uzbudilo je slutnje.

Čudna razdraženost.»Što je sigurno, sigurno je. Za izgubiti glavu uvijek ima vremena.« »U redu je, u redu je.«Izišao je u svemir. Kako već dugo nije bio u slobodnom prostoru — od prije, mnogo dana

prije kataklizme. Kako je sve čisto i kako je sve lijepo! Uvijek su se otimali tko će van i tražili najmanji povod da to učine. A kad bi otišli, namjerno bi otezali — nije im se htjelo u skučeni prostor Orestove unutrašnjosti.

Dojam naglog širenja prostora bio je tako jak da je u jednom trenutku potisnuo sve ostale. Ali ne zadugo. Ljepote je nestalo kao zvuka zaustavljenog zvona — potisnuo ju je studeni predosjećaj. Sve se ukočilo. Zvijezde su se sledile, čitav se svemir zgrčio. Strah.

Phobos? Da, Phobos. Ali gledaj pred sebe, pred sebe, pred sebe, ponavlja Gustav, i ničeg se ne boj. Upire oči u jednu zvijezdu, negdje kraj vrha rezervoara. Phobos mu je stalno za leđima, izvan vidnog polja.

Pokušava svladati taj iracionalni, naglo došli strah, i stid ga je što u tome ne uspijeva. Diše teško i čelo mu se znoji.

»Je li sve u redu?« pita Kendall zabrinuto. »Nije ti dobro?«»Sve je u redu«, odgovara Gustav. Da je u tom pitanju bar bilo poruge — ljutnja ili stid

nadvladali bi strah. Ali je zabrinutost bila iskrena.Ipak, kad dolazi do kritičnog ventila, posao ga toliko zaokuplja da zaboravlja na prijetnju

koje se do tada nije mogao otresti. Operacija je jednostavna, ali glomazni skafander otežava posao; potrebna je maksimalna koncentracija.

»Kako to nije vidio?« mrmlja Gustav u bradu.»Molim?« pita Kendall.»I slijep bi to vidio! Koliko pare izlazi odavde!«Doista, iz slabo pričvršćenog spoja izlazi pjena koja se razbija u magličastu perjanicu i

nestaje u vakuumu. Kako je to mogao previdjeti?»Hoće li?«»Gotovo je«, s uzdahom odgovara Gustav. »Sad je sve redu.«»Okrenut ću brod. Fiksiraj pogled.« »U redu je.«Malo kasnije, Orest se počinje polako okretati oko svoje poprečne osi. Tako je bilo

dogovoreno. Dok je Gustav išao krmi, brod je pramcem bio okrenut prema Phobosu. Sad, kad se treba vratiti, Kendall će Orest zaokrenuti za sto i osamdeset stupnjeva. Pri povratku, Phobos će opet biti Gustavu za leđima.

Gustav upire pogled u zvijezdu koju je slijedio pri dolasku. Stopalima opisuje mali polukrug dok mu se čitav brod okreće pod nogama. Polako, iz vidnog polja nestaju rezervoari i umjesto njih, poput goleme kazaljke, dolazi prednji dio brodskog trupa. Debelo cilindrično tijelo sužuje se u perspektivi u svega tri metra široku cijev. Na njenom kraju, na samom

27

kljunu, počiva veliki čipkasti cvijet sletnog modula. Sa strane, čitavih pedeset metara razmaknuti od uzdužne brodske osi, miruju cilindri. Dva su, oko petnaest metara duga i četiri široka, spojena s brodom parom metar širokih cijevi; postavljeni su kao protuteža jedan drugome. U jednom su prostorije za život, u drugom za rad. U lijevom su njihove kabine, mali salon, kuhinja. U desnom je pilotska kabina, ambulanta, radionica i laboratorij. U normalnim prilikama okreću se oko broda, stvarajući surogat gravitacije. Sad miruju — oni i brod ne mogu se okretati istovremeno.

Manevar mijenjanja brodskog položaja završava se u trenutku kad sjena sletnog modula zatamnjuje zvijezdu po kojoj se Gustav orijentira. Orest se zaustavlja, no sad se pokreću cilindri. Gravitacija se vraća u nastanjene odsjeke.

»Kreni«, veli Kendall. »Sve je u redu?«»Krećem. Sve je u redu.«Straha je nestalo i Gustav se čudi što ga je ikad bilo. Sigurnim korakom Gustav kreće

prema vratima izlazne komore, negdje pri dnu suženog dijela broda.Cilindri se okreću sve brže, nečujno. Pri pogledu na njih Gustava obuzima blaga

vrtoglavica. I tada — rađa se misao . . .Oni već mjesecima žive u tom vrtuljku — možda je koma posljedica tog besprekidnog

okretanja? Normalni, nepripremljeni ljudski organizam to ne bi mogao podnijeti, njihov to može samo zahvaljujući svojoj izuzetnoj konstituciji, treningu i medikamentima. Što ako to nije dovoljno?

Kako je objašnjenje jednostavno!»Kendall, zaustavi okretanje!«»Molim?«»Zaustavi okretanje! Pronašao sam!I tada, u tom trenutku uzbuđene nade kao da ga malj udara o potiljak. Netko je iza njega!Gustav nema vremena da misli, nema vremena da se svlada. Ne okreće se zato što je

popustila volja — pokret je posve mahinalan.Ali za leđima nema nikog. Na nebu je samo Phobos.Čega se trebalo bojati?I tada shvaća kako je besmislen bio njihov strah od Phobosa. Na njemu nema ništa. . .

Phobos je lijep. Sergeja je opila njegova ljepota.»Gustav, zaboga!«Sergej je tamo, Sergej je sve vidio! Zašto da ne ode potražiti Sergeja? Kendall tvrdi da je

on živ! Na Phobosu su svi živi, tamo se ne umire. . . Tko bi mogao umrijeti na tako lijepom mjestu?

Vidjet će tamo Sergeja — u čudesnom, čarobnom svijetu, Sergeja zdravog i nasmijanog.»Gustav!«»Šuti, Kendall, ti to ne razumiješ.«Gustav se okreće prema Phobosu, širi ruke kao da ga želi zagrliti, a zatim mu se rukavice

spuštaju prema opasaču. Treba se otkačiti, odlijepiti i poletjeti. . . Nespretnim prstima napipava kopču . . . Poletjeti, poletjeti, poletjeti. . . i tada . . .

Sve je najednom puno vatre, oči su mu pune rastaljenog olova. Sve je bijelo, bijelo, bijelo. . .

»Aaaaaaaaaa. . . ! ! ! « vrišti Gustav izbezumljen od bola i straha. Vrišti i pada u vrtoglavi ponor iz koga nema izlaza. Zar je to kraj, kraj, kraj . . . ?

28.

U glavi se najednom sve razbistruje, ali oči ništa ne vide. Sve je puno svjetla, i on je slijep. Gdje je? Na Phobosu?

Pred očima je samo svjetlo, bijelo, jednolično i hladno. Diže i spušta kapke, ali se ništa ne mijenja. Svjetlo je u samom oku, ne da se istjerati. Uvuklo se kroz zjenicu, iskristaliziralo u staklenim i sad ne može van. Tvrda gruda svjetla.

28

Slijepilo gore od sljepačkog. Na crnoj pozadini slijepci mogu zamisliti slike, na bijeloj je to nemoguće. Povratak vida za njih bi bio povratak svjetla, no za njega? Dvostruko sljepilo — kao da se mrak ad infinitum zgušnjavao, i kad više nije mogao postati od najgušćeg gušći, prerastao u vlastitu suprotnost. Bilo je to svjetlo s onu stranu mraka.

Tko je na Phobosu, i što ga čeka?Leži dugo nepomično, sa spuštenim kapcima, bez želje da ih otvori, zgrčen strahom.

Slijep i u nepoznatom. Svoju nemoć doživljava kao poniženje.I zbog tog poniženja u njemu se rađa bunt. Ne, nije nemoćan. On još uvijek može. Ako su

oči bespomoćne, još uvijek ostaju uši, ostaju jagodice prstiju. . .Osluškuje, ali zvuka nema. Svaka tišina ima boju, no ova je bezbojna.Tijelom opipava podlogu na kojoj leži. Tvrda je, ne prepoznaje je. Polako po njoj prelazi

prstima. Tkanina. Mekana, fina.Prsti se pokreću, dlanovi krišom klize, šuljaju se. Dolaze do oštrog ruba. Leži na nekakvoj

ploči. Što je ispod ploče, kolika ga visina dijeli od dna?»Gustav!«Glas dolazi iz daljine. »Sergej ?«»Ja sam, Kendall.« »Zar i ti? Na Phobosu?« »Phobosu?«»I tebe je privukao. Što će biti s nama?« »Gustav, mi nismo na Phobosu!« Kendallov je glas začuđen. »Na Orestu smo.«

29.

»Slijep sam«, konstatira Gustav. Govori li Kendall istinu?»To će proći.«»Što je to bilo?«»Sve je u redu, sljepilo je prolazno.« Zašto Kendall laže? »Kendall, zašto lažeš?« »Ne lažem. Proći će. To je zasljepljenost.« »Tko me vratio na Orest?«»Ja.«»Tko me zaslijepio?«»Ja.«»Čime?«»Laserskim odašiljačem.« »Zašto?«»Da te zaustavim.«»I nisam na Phobosu?«»Ne, nisi na Phobosu, na Orestu si. Još ti se uvijek nije izbistrilo u glavi?« »Ne.«»Dat ću ti nešto za spavanje. Kad se probudiš, sve će opet biti u redu — i vidjet ćeš.«»Ne, ne. . . « Gustav ustrašeno zamlatara rukama. Ne opet u mrak, ne, ne . . . »Nemoj me

uspavljivati, Kendall!«»Kako želiš. Bilo bi ti lakše.«»Reci mi sve. Pri svijesti sam, sve ću razumjeti. Samo me nemoj uspavljivati. . . «»Nema se tu što pričati. Počeo je na tebe hipnotički djelovati. . . «»Tko?«»Magarac svetog Josipa! Phobos, tko drugi!«»U redu je, u redu je«, zabrza Gustav pomirljivo.»Upravo si se htio otkačiti. . . Bojao sam se da bi se to moglo dogoditi, zato sam već

unaprijed sve priredio.«»Što?«

29

»Laserski odašiljač! Držao sam te svo vrijeme na nišanu. Kad sam vidio što se zbiva, pritisnuo sam dugme. Izbacio sam te iz stroja.«

»Mogao si me spaliti!«»Ublažio sam impuls.«»Lud si!«»Nisam, jer si živ.« »I vidjet ću?« »Vidjet ćeš.«»Neću«, obuzima Gustava najednom neobjašnjivi bijes. »Spalio si mi oči. Kendall, vrati

mi moje oči!« »Bože. . . Dat ću ti nešto za umirenje.« »Neću sedative, hoću svoje oči!« »Oči su zdrave.«»Nisu. Spalio si mi ih. Ništa ne vidim.« »Pregledao sam ih. Opekotina nema, sve je u redu. Zaboga, ti kao liječnik . . . «»Hoću svoje oči! Hoću svoje oči!« Gustav se uspravlja, pokušava ustati.»Gustav, smiri se! Još si uvijek pod utjecajem!«»Vrati mi moje oči, životinjo! Hoću svoje oči!«Gustav ustaje i baulja. Shvaća gdje je. Po opipu prepoznaje svoju ambulantu.»Vrati mi moje oči!«Kendallove ruke najednom ga obujmljuju. »Lezi!«»Vrati mi moje oči!« Gustavu dolaze suze, a zatim ga lomi glasno jecanje.Rvu se. Gustav je slabiji, a i slijep je. Očaj mu, međutim, daje čudesnu snagu.»Smiri se!«»Želiš me ubiti! Oči ti nisu bile dosta!«Gustav gubi ravnotežu. Panično grabi rukama, ali oslonca nema. Kako je strašan pad kad

slijep čovjek pada! Svaki trenutak prepun je sraha goreg od najstrašnijeg bola.Udara glavom o pod. Muklo zvoni. Kendallova mu težina počiva na prsima.A što ako to nije Kendall?»Smiri se, smiri se, ne budi lud!«»Kendall, molim te, nemoj me ubiti«, glas najednom postaje plačljivo molećiv,

»Kendalle, nemo j . ..«No igla već prolazi kroz kožu.»Kendalle, nemoj, Kendalle . . . «Ugodna se toplina razlijeva čitavim tijelom. Kendall ga je ubio. Imao je i pravo.

30.

Već uveče, Gustav je bio pri punoj svijesti. Moć rasuđivanja vratila se zajedno s vidom. Oči još peku i glavobolja je jaka, ali je najgore prošlo.

Kendall kao da se izmijenio. Čudna mu je samosvijest u očima. Istina, nikad nije patio od skromnosti, ali. . . Gustav shvaća — Kendallu je sve j a sno — odatle takvo držanje.

»Sad znamo da nam netko radi o glavi.« Tom je rečenicom Kendall otpočeo razgovor o proteklim događajima.

»Kendall. . . « Gustavov uzvik i nehotice je zazvučao sažaljivo.»Sam si rekao da nas žele utamaniti kao insekte!«»To je bilo u jednom trenutku . . . «»Imao si pravo. Netko nam radi o glavi. Netko nas, ne znam tko, želi zatući — ne znam

zašto. Do sad smo znali samo da Phobos djeluje hipnotički, ali nismo znali zašto, nismo znali kako. Sad znamo da iza toga stoji netko jer taj ne tko ima određene namjere.«

»Ja više nisam siguran ni u Phobosovo hipnotičko djelovanje. Mislim da sam našao logičnije i naravnije objašnjenje.«

»Ovo je jedino moguće. Zašto Phobos djeluje hipnotički samo na čovjeka koji je vani? Zato što je to njegovo djelovanje samo tada opasno!«

30

»Kendall, to s Phobosom, nema veze. O svemu sam razmislio i mislim da imam rješenje. Nisam ti rekao. . . Dok sam bio napolju, nešto mi je palo na um. Ovaj naš 'vrtuljak', mislim, naseljeni dio broda stalno se okreće oko središnje osi — možda je to zbog toga.«

»Misliš da nam je to od toga pozlilo?«»Da. Vrtimo se bez prestanka; ljudski to organizam, bez obzira na vježbe i kemoterapiju

ne može podnijeti.«»Može. Pokusi su dokazali da može.«»Recimo da ti pokusi nisu provedeni dovoljno dosljedno i da nisu interpretirani dovoljno

pažljivo.«»Ako je vrtoglavica zbog okretanja, kako to da je do nje došlo tek kad si izišao, kad si se,

dakle, prestao okretati?«»Pa sve se slaže! Možda se organizam navikao i . . . «»Nije mogao bez okretanja?« »Da.«»Čudan neki organizam. Ali slušaj dalje — dok si ti bio u svemiru, valjci se nisu okretali.

I ja sam izgubio težinu. Zašto kod mene nije bilo simptoma?«»Ljudi se razlikuju.«»A koliko smo puta zaustavljali okretanje da bismo mogli izvršiti neka mjerenja ili

otkloniti kvar?«»To je bilo ranije, dok se još nismo navikli.«»I kad smo satima promatrali Phobos, pokusa radi, i onda smo zaustavili okretanje da

nam ne pleše pred očima. Satima je to trajalo — i ništa.«»Možda je uzbuđenje pripomoglo . . . « »Možda! Možda! Čemu vratolomne hipoteze kad . . . «»Ne znam može li biti vratolomije od te koje ti. . . Uvodiš li marsijance u priču ili

pretpostavljaš da nam madagaskarska svemirska flota . . . «»Hipoteze ne pravim. Konstatiram činjenice.«»Konstatiraš besmislice. Sve se da objasniti — ako ne fiziologijom, ono psihologijom.«»Psihologijom? No, da čujemo još i to!«»Vrlo jednostavno. Želio sam se kazniti.«»Moram priznati da sam zbunjen.«»Slušaj, čitavu sam se noć okretao po krevetu. Razmišljao sam o Sergeju, sanjao sam

ga. . . Osjećam se krivim za njegovu smrt. Želio sam se kazniti. Sve ostalo je posljedica sugestije.«

»Ako je tko kriv za Sergejevu smrt, onda sam to isključivo ja.«»Logično gledano, nitko nije kriv. Ali čovjek nije baš jako logično stvorenje. Pazi, za nas

je liječnike normalno da ljudi oko nas umiru — ali nije normalno da mi ta umiranja promatramo skrštenih ruku.«

»Za Sergeja nisi mogao ništa učiniti.«»Možda i nisam, vjerojatno nisam, ali dio je naše etike da nastojimo, bez obzira ima li

izgleda za uspjeh. Ja nisam nastojao, šutke sam ti se pokorio. . . Da sam se s tobom potukao, vjerojatno bih bio miran. Ovako savijest. . . podsvjesno sam se želio kazniti. . . «

»Dakle, psihonaliza?«»Nazovi to i tako, ako te veseli.« Gustav je znao koliko Kendall mrzi sva

psihologiziranja. »I želja da sebe kazniš?«»Da, vjerojatno. Da napravim nešto što sam morao prije, da uklonim posljedice... Eto,

halucinirao sam da je Sergej na Phobosu — zar to nije dovoljno?«»Nije.«»Išao sam ga tamo potražiti — umiriti savijest. . . « »A ventil?« »Kakav ventil?«»Onaj što si ga išao namjestiti, onaj ventil koji Sergej nije sredio...? «»Kakve to veze . . . ?«

31

»Ima, ima. Sve sam na ekranu pratio, sve sam vidio. Ključni zavrtanj se odvrnuo, nije li tako? Nije bio osiguran i zato . . . «

»Vjerojatno, ali. . . «»Ali Sergej je stavio taj osigurač, nije li tako, on ga je stavio! Sjećaš se toga, moraš se

sjetiti. A ako se ne sjećaš, mogu ti odmah reći — sve je ostalo na video-disketi. Pregledao sam je, sve je jasno. A sada osigurača nema.«

»Ti misliš . . . ?«»Da, ja mislim. Netko ga je uklonio.«

31.

»Mislimo logično i bez predrasuda. Suviše se toga dogodilo što se ničim nama poznatim ne može objasniti. . . Prvo ta slavna ' svemirska bo l e s t ' . . . Patiš od profesionalne deformacije — imenovati nije isto što i objasniti.«

»Ja nemam sredstava . . . «»Znaš li za išta slično?«»Ja baš nisam neki veliki znalac . . . «»Ali za takvu bi stvar čuo, to je sigurno. Takve se čudne bolesti ne zaboravljaju, čak ni

kad su opisane u udžbeniku.«»Mnogo je toga neobjašnjivo . . . «»Otkrivaš mi Ameriku! Objašnjenja nema ni u čemu zemaljskom, treba ga dakle

tražiti. . . «»O ljudi!«»Ti si tvrdio da je Phobos mamac! Zašto bježiš od vlastitih riječi?«»To sam rekao u jednom stanju, u jednom posebnom psihičkom stanju. Sergej je propao,

morao sam naći krivca . . . «»Onda te misao na marsijance nije uznemiravala?«»Na ovaj način ne možemo razgovarati. . . «»Misliš valjda da je prirodno i kad čovjek usred noći počne svijetliti? Igra se krijesnice,

što li?«Denis se trgnuo. Kendall ga je gledao u oči. I čudno se smješkao. Odakle zna?»To. . . to je bila halucinacija. Ništa zapravo nije bilo. To sam ja sve prosanjao. . . «»To nije bila halucinacija, i ti to znaš.«»Ja to ne znam, nitko to ne može znati.«»Dosta igre skrivača, karte na stol. Dok si ti spavao, prelistao sam tvoj dnevnik. Bio sam

nepristojan i imaš se pravo ljutiti. Ali mi žao nije.«Gustav se nije ljutio — pocrvenio je umjesto toga. Kakve djetinjarije! Glupo.»Da se razumijemo, nisam to učinio zato što sam čeznuo za tvojim mudrostima i slatkim

tajnama. Želio bih da shvatiš, kad se na brodu počnu zbivati takve stvari, kapetan mora sve znati.«

»No dobro, dobro«, odgovorio je Gustav umireno. »Ne ljutim se, sve je u redu. . . Ali, dnevnik ništa ne dokazuje. Halucinacije ostaju halucinacije bez obzira jesu li zapisane. Zašto ne bismo pretpostavili da smo prohalucinirali dobar dio svega što mislimo da se dogodilo?«

»A zašto ne bismo pretpostavili da haluciniramo i da živimo? Zašto ne bismo pretpostavili da je život samo jedan dugi san?«

»Pa zapravo, da nije tako ničim ne možemo dokazati.«»Krasno! I zbog toga što nema dokaza da živiš, dopustit ćeš da te netko ubije, pokrade, jer

na koncu, u snu, sve je tako malo važno . . . «Kendall je uzdahnuo. Objašnjavanja, objašnjavanja, a sve je zapravo tako jednostavno.»I kvaku si također ishalucinirao?«»Kvaku . . . ? Da. Što drugo?«»Jedna kvaka nedostaje u spremištu. Na brodu je nema.«»Mogao sam . . . mogao sam u nastupu halucinacija baciti s broda nedirnutu kvaku.« »Mogao si — ali nisi.«

32

Gustav je šutio. A Kendall je iz džepa izvadio komadić metala. Bio je to mali opiljak, grudica ne veća od kukuruznog zrna.

»Ovo sam našao u kutu. Otpadak. Netko je nešto mijesio. Mijesio je aluminij!«Gustav je problijedio. »To ništa ne dokazuje . . . « I tu se smeo. Usred rečenice postalo mu

je jasno da to koješta dokazuje.Kendall je uzdahnuo. Što stoji iza te tako uporne tvrdoglavosti? Ako se događaju čudne

stvari, treba priznati da se događaju. Ako ih ne možemo objasniti, treba i to konstatirati. Uostalom, što je nemoguće? Nemoguće je ono o čemu nemamo nikakva iskustva. Po čemu je prirodno da voda teče nizbrdo? Samo zato što uistinu teče nizbrdo. Contra factum non est argumentum.

»Gustav, dosta glupiranja. Ovdje se događaju stvari kakve se nikad nisu događale. Mi imamo posla s nečim i s nekim s kime nitko. . . Misliš li da je prekid veza slučajan? Neobjašnjivi prekid veze?«

»Pa dobro, možemo priznati naše neznanje . . . «»Neznanje o uzrocima, ne o posljedicama! Zbiva se štošta što se ne bi smjelo zbivati i što

se ničim ne da objasniti. A znam da je to opasno . . . Ni radar više ne radi. . . Misliš li da i radar može halucinirati?«

»Radar? Što je s radarom?«»Znaš li kako izgleda Phobos? Kruškolik, grbav?«»Znam. Što veli radar?«»Veli da Phobos ima oblik kugle — gotovo savršene. I da je gladak kao jaje.

Halucinacije, veliš?«

32.

»Dakle i radar . . . «»Samo kad je Phobos u pitanju!«»Ti si siguran?«»Radarski je zapis nedvosmislen. Njegova se zraka odbila od sferne površine, u to ne

može biti sumnje.«»Sad tek ništa ne razumijem.«»Ni ja ništa ne razumijem, i to odavno. Ali priznati svoje neznanje početak je spoznaje. A

tvrditi da razumijemo i ono što zapravo nikako ne možemo objasniti. . . Treba prvo razvezati mozak, da bi se moglo misliti.«

»Onda smo zapravo na početku . . .«»Da, na početku, a ne na kraju ćorsokaka. I nešto znamo — da se događaju opasne stvari.

Sto znamo? Znamo da Sergeja više nema, da Semjonov i Adams vise između života i smrti, da je netko skinuo osigurač i tako nas dobio napolje, i da te zatim hipnotizirao . . . Netko nam radi o glavi!«

»I što mi imamo od te spoznaje?« »Svijest da se trebamo boriti.« »Protiv koga?«»To se ti nemoj brinuti. Nagledat ćemo se neprijatelja i više no što budemo željeli.«»Č ime da se borimo? Zubima?«Kendall ga je gledao ravno u oči. A onda je polako, sasvim polako posegnuo u džep i

pokretom sračunatim na efekt izvukao tešku modrikasto-crnu pištoljčinu. Ta stara velikokalibarska pucaljka na bubanj djelovala je zastrašujuće.

Gustav se trgnuo. Kako? Odakle? Na brodu nije bilo, nije smjelo biti nikakvog oružja. Letni kodeks nije to dopuštao.

»Ne zubima. Ovo je bolje.«»Odakle?«»Dobio sam to od oca na osamnaesti rođendan. Od starih se prijatelja nerado rastajem.

Prošvercao sam ga — kontrola je bila traljava. Možda ničem neće poslužiti, no vjeruj mi — čovjek se osjeća mnogo bolje kad ima t o u rukama.«

33

Kakva glupost! A onda je pogledao oružje. Dotaknuo ga je, osjetio pod prstima njegovu hladnu, tvrdu masu, logičnu u svojoj opasnoj moći. Smirivao ga je taj dodir. Ima Kendall pravo.

»To je za mene. Znam ga u dušu. S tim promašiti . . . a-a. A i da promašim — ostaje ovo.«Na stolu se našlo nekoliko noževa. Gustav ih je jedva prepoznao. Pitome kuhinjske

noževe Kendall je vješto izbrusio u bodeže.»Ne boj se, oružja će biti«, govori Kendall i na stol stavlja par signalnih pištolja. »Mislim

da će ovo funkcionirati. Zamijenio sam u raketama barut dinamitom izmiješanim s čeličnim opiljcima. Ne dao ti bog da ih upotrijebiš u bliskoj borbi! Kad ovo grune, ima da ode glava!«

Kendall je govorio sa strašću, kao da se već dugo spremao na ovako nešto. U očima mu čudan žar.

»Ti kao da se spremaš za pravi rat«, pokušao se bezuspješno nasmijati Gustav.»Rat? Dakako! Neka dođe tko hoće, sada. Ali na vlastitu pogibelj. Dosta je bilo!

Uostalom, još ti nisam sve pokazao.«Kendall baca na stol hrpu dinamitnih patrona. Eksploziv je bio predviđen za geološka

ispitivanja, njime je trebalo dobiti seizmičke valove po čijem bi se odbijanju i širenju moglo zaključiti o položaju slojeva. Sad je na svaki naboj bio navučen komad debele čelične cijevi. Iz svakog je virio fitilj s improviziranim upaljačem. Izgled baš nije mnogo obećavao, ali je Gustav znao da izgled vara.

»Ručne bombe, sinko dragi! Aktiviranje jednostavno, zapališ, baciš, za četiri sekunde — bru-uuum!!«

Vidjelo se da sve to Kendalla neobično zabavlja. »Oružje imamo«, rekao je Gustav, »nedostaje nam još samo jedno.«

»Što?«»Neprijatelj.« »Brigu ostavi meni.«»Po Orestu ćemo baciti te silne bombe?« »Ne po Orestu. Po Phobosu.« »Po Phobosu?«»Tako je. Željeli su nas dolje — i tako mi svega, imat će nas!«

33.

KOME KORISTI ZVECKANJE ORUŽJEM?

Nikad čovječanstvo nije s toliko optimizma gledalo u budućnost kao pri početku provedbe »Projekta Orest«. Zajednički rad Sovjeta i Amerikanaca, kojemu se kasnije pridružila i Evropska zajednica, mnogo je pridonio razvijanju atmosfere suradnje i međusobnog povjerenja. Pa i samo ime, Orest, dano prema legendarnom, do smrti vjernom prijatelju, trebalo je simbolizirati taj novi duh.

Inter planetarni brod Orest trebao je predstavljati kulminaciju plodnog dvadesetogodišnjeg zajedničkog rada započetog još sedamdesetih godina susretima u prizemaljskoj orbiti, a nastavljenog zajedničkim istraživanjima u širem prostoru i uspostavljanjem prve stalne istraživačke baze na Mjesecu.

Zajedničko osvajanje Marsa, prvog planeta na koji se trebala spustiti ljudska noga, imalo je na neki način označiti početak nove ere ne samo u svemirskim istraživanjima, već i u međunarodnim odnosima. Iako se ne bi moglo kazati da za pripremanja ekspedicije nije bilo nesporazuma, mora se konstatirati da su svi na zadovoljavajući način riješeni zahvaljujući obostranom iskrenom zalaganju.

Sada se, međutim, čini da su rezultati dvadesetogodišnjeg nastojanja pali u vodu. Odnosi među velesilama gori su no ikad u posljednja dva decenija. Iako obadvije vlade, i sovjetska i američka, neprestano ističu kako ulažu maksimalne napore u pravcu popravljanja situacije, nemoguće je ne opaziti da su odnosi svakodnevno sve hladniji, dapače neprijateljski. Nakon neopreznih izjava što su pale s obadvije strane, bilo je teško povući se.

34

Situacija je bila već prilično zagrijana kad se na sceni pojavila Kina, što je izazvalo nelagodno komešanje u obadva tabora, i još više uneravnotežila sadašnje opasno, politički labilno stanje. Mišljenja o mogućim posljedicama kineskog uplitanja na isovjetsko-američke odnose prilično se razlikuju. Dok neki smatraju da će to pridonijeti ponovnom američko-sovjetskom zbližavanju, drugi drže da će nedavne događaje Kina iskoristiti da do kraja isprovocira razdor među velesilama kako bi pokupila dodatne poene za sebe. Desničarski »Der Streich« išao je čak dotle da je Kinu optužio za pokušaj izazivanja trećeg svjetskog rata »za koji se osjeća dovoljno jakom«. Ovakve su tvrdnje nesumnjivo pretjerane, ali unatoč tome u današnjoj situaciji mogu biti vrlo opasne.

U svakom slučaju politička situacija u svijetu, koja je još donedavno davala povoda i za najneumjereniji optimizam, sada je postala takva da se nad njom moramo ozbiljno zamisliti. Ne spominju se samo diplomatske i ekonomske sankcije, već i »krajnje mjere«. Ponovno se u svijetu počelo zveckati oružjem. Nameće se pitanje: kome to koristi? I mora li nesvrstani dio svijeta mirno gledati kako »veliki« odlučuju o njegovoj sudbini i o sudbini svijeta uopće? Zadatak je svih naprednih svjetskih snaga da pokušaju učiniti nešto u cilju smirivanja novonastale situacije. Nedavni zaključci izvanredne konferencije šefova neangažiranih zemalja jasno pokazuju dobre namjere i volju da se nešto učini, no zalaganje »malih« u ovom trenutku nije dovoljno. Ako se u vrhovima velesila nešto ne učini, svijet bi mogao ući u krizu iz koje bi izlazak bio veoma težak.

34.

»SVIJETA VISE NEĆE BITI«

Neki se dan u pariškim izlozima pojavila već više puta najavljivana knjiga Emila Berikena Svijeta više neće biti i odmah izazvala veliko uzbuđenje u javnosti. Prvo izdanje od sto i pedeset tisuća primjeraka rasprodano je za jedno popodne. Veliki su dio pokupovali preprodavači koji su već podveče nudili knjigu po trostrukoj cijeni. Iste je noći potpisan nalog za tiskanje drugog izdanja.

Emil Beriken je inače strukom modni krojač, no kako veli, tim se poslom bavi samo zato da bi namakao sredstva za svoja »istraživanja«. Tvrdi da je knjigu napisao, na izdavačevo navaljivanje, za nepuna četiri dana. »Bilo je naporno, ali se isplatilo. Knjiga je plod mog dugogodišnjeg istraživanja problema komuniciranja s izvanzemaljskim civilizacijama«, izjavio je na konferenciji za tisak. Tvrdi da se prvi put počeo ozbiljno zanimati tom problematikom za svog godinu i pol dana dugog boravka u zatvoru kamo je dospio »zbog nekih nesporazuma«.

Uglavnom, tvrdnje iznesene u Berikenovoj knjizi u najmanju su ruku interesantne. Tvrdi da je uspio stupiti u kontakt s jednom izvanzemaljskom civilizacijom. Kontakt je, doduše, samo jednosmjeran, jer on čuje »njih« a »oni« ne čuju njega. Već nekoliko godina prisluškuje njihove razgovore. Svoja je istraživanja počeo, kako veli, proučavanjem zujanja telefonskih žica, a to je pojava »koju nitko (prije njega) nije znao objasniti«. Pomoću posebno konstruiranog aparata, čiju shemu drži u tajnosti, otkrio je, kako veli, da je taj zuj posljedica »njihovog« komuniciranja. Počeo je prisluškivati i strpljivo snimati i bilježiti sve što je čuo. Poruke su spočetka bile posve nerazumljive, ali ih je vremenom uspio dešifrirati. To ga je stajalo golemog truda no, kako veli, »bila je to zadaća vrijedna svakog napora«. Evo što je navodno otkrio.

Mi smo, ljudi, zapravo umjetno naseljeni na naš planet. Prije pedeset tisuća godina tu su nas dopremili predstavnici »Civilizacije X« (koje on bez mnogo oklijevanja zove naprosto »Gazdama«) i ostavili nas da se u miru razvijamo. Zemlja nije jedini planet na kome se to dogodilo — sličnih je bezbroj. »Gazde« tako naseljavaju pojedine »kulture« i kad se one dovoljno razviju, dođu da »obe-ru plodove«, tj. pokupe sve što je civilizacija stvorila. Mi se danas nalazimo u stadiju završnog dozrijevanja. Pokušaj leta na Mars bio je odlučujući pokazatelj stupnja naše tehničke razvijenosti. Nakon prvog interplanetarnog leta civilizacija postaje zrela za »berbu«. Zato se »Gazde« sad spremaju da nas napadnu. Da je invazija na

35

pomolu •sluti se po mnogo čemu, no najjasnija je indicija nestanak svemirskog broda Orest. Beriken tvrdi da je posada morala »vidjeti nešto« po čemu je shvatila što se sprema. »Gazde« su zato uništile svemirski brod kako Zemlja ne bi ništa doznala.

Beriken upozorava da bi do invazije moglo doći u najskorijoj budućnosti, možda već za koji dan. »Zbog toga sam toliko i žurio s objavljivanjem svoje knjige«, objašnjava on. Točan datum napada nije uspio utvrditi, no siguran je da on nije dalek. Predlaže li kakvo rješenje? Protiv takvog se neprijatelja, tvrdi on, ne možemo boriti, jer mi nismo tehnički dorasli. Invaziju možemo spriječiti samo na jedan način: moramo sve porušiti i tako planet napraviti neinteresantnim za osvajača. »S tim treba požuriti«, upozorava on, »da nas neprijatelj ne pretekne. Ne zna se ni dan ni čas kad će početi invazija.«

Beriken ne zna kakvim oružjem »Gazde« raspolažu, no vjeruje da se radi o nekakvim »zrakama smrti« koje ubijaju ljude ali ne uništavaju materijalna dobra. One djeluju veoma brzo, tako da bi osvajanje Zemlje bilo gotovo »možda već za nekoliko sati«. Kad jednom osvajanje počne, bit će prekasno za rušenje — treba odmah početi razarati, ako već i sad nije kasno.

Poduzetni krojač na kraju knjige izjavljuje da sve svoje tvrdnje može potkrijepiti »sigurnim i jakim« dokazima, i da ih je spreman predočiti bilo kojoj »kvalificiranoj grupi stručnjaka«. Sebe smatra optimistom i vjeruje da će se čovječanstvo spasiti, no samo ako bude »djelovalo brzo«. Priznaje da bi to značilo vraćanje u kameno doba, no tvrdi da drugog izlaza nemamo.

Berikenova je knjiga izazvala negodovanje u znanstvenim krugovima, no on ga proglašava »posljedicom profesionalne zavisti.« Profesori su, tvrdi on, »ne samo kruti, konzervativni i zatvoreni za sve novo, već često glupi i nesposobni. Uplašili su se za svoje položaje, pa me zato žele ukloniti. Što to može izazvati propast čovječanstva, malo ih brine«.

Francuska akademija reagirala je među prvima tražeći da se Berikenova knjiga sudski zabrani, jer može »izazvati opasnu paniku među nedovoljno obrazovanim ljudima« što može imati »tragične posljedice«. Beriken se poziva na slobodu izražavanja i slobodu znanstvenog rada, te takve zahtjeve proglašava »srednjovjekovnim i inkvizitorskim«.

Uglavnom, mišljenja su o knjizi podijeljena. Dok je mnogi doživljavaju šaljivo, ne mali broj je shvaća krajnje ozbiljno. No, bilo kako bilo, drugo će se izdanje već za koji dan pojaviti u knjižarama. Bez obzira na vjerodostojnost iznesenih tvrdnji, jedno je sigurno: Beriken i izdavač zadovoljno trljaju ruke.

34.

NAPADNUT RIBARSKI BROD

MOSKVA, ... srpnja. Kako se doznaje iz sovjetskih izvora, jučer je oko 20 sati po srednjoevropskom vremenu nedaleko od Aleuta napadnut sovjetski ribarski brod »Visarion Bjelinski«. Napad su izvršila dva mlazna lovca tipa Thunderbolt za koje se naknadno utvrdilo da pripadaju američkoj pacifičkoj floti. Prije no što je otkrivena zabuna, brodu su nanesena lakša oštećenja. Ranjena su četiri mornara. U povodu tog incidenta sovjetska je vlada uputila protestnu notu u kojoj je izrazila čuđenje zbog ovog »ničim isprovociranog napada«. Američki ambasador u Moskvi, George Maxwell, izrazio je žaljenje u ime svoje vlade na-zivajući napad »nesretnom zabunom do koje je došlo zbog ulaska broda .Visarion Bjelinski' u manevarsku zonu američke pacifičke flote«. Također je obećao da će se okolnosti pod kojima je došlo do incidenta svestrano razmotriti te da će krivci biti pozvani na odgovornost.

36.

U pilotskoj je kabini mrak. Svijetle samo ekrani i brojčanici koji nestvarno lebde na crnoj pozadini. Za pultovima sjede Jeremiah Kendall i Gustav Denis. Divlji Američanin je

36

pobijedio, uspio je Francuza nagovoriti na vratolomiju. Duga mu je neizvjesnost pri tome pomogla — pasivnošću razdraženi živci tražili su akciju da bi se smirili.

Slabašnim izbojima manevarskih motora Orest narušava suptilne ravnoteže kozmičkih sila i polako se približava Phobosu. Raste njegova slika na ekranima. Sva su okna zamračena. Pri manevriranju pouzdaju se u monitore, koji ne prenose hipnotičko djelovanje Phobosa.

To nije bila pretpostavka, već dokazana istina. Kad je Gustav onaj put izišao napolje, Kendall je, sluteći što bi se moglo dogoditi, uperio brodski teleskop prema Phobosu i njegovu sliku zabilježio na magnetoskopskoj vrpci. Želio je otkriti hoće li satelit opet pokazati svoje magično djelovanje i, ako bi do toga došlo, imati nekakav zapis podložan analizi.

Gustav je izgubio moć rasuđivanja, no na magnetoskopskoj vrpci nije ostalo ništa. Uzalud su je pregledavali — mirna zrnasta slika ostavljala ih je posve ravnodušnima. Objašnjenje nisu mogli naći — ali su zato tu spoznaju mogli praktično primijeniti.

»Samo kad bismo mogli biti sigurni da to nije klopka«, prekinuo je Kendall dugu šutnju. »Klopka?«»Možda baš žele da dođemo, možda je sve to smicalica.«Na njima su bili teški skafanderi, na glavama hermetičke, okrugle kacige. Za opasačima

signalni pištolji, municija, improvizirane ručne bombe, noževi . . . Izgledali su smiješno, anakronistički. Tehničko savršenstvo i dotjeranost svemirskih kombinezona nasuprot gruboj, priprostoj izradi oružja. Gustavu se činilo da su u sličnom odnosu i njihove sadašnje namjere prema prvotnom c i l j u ekspedicije.

»Na koncu, možemo to i provjeriti.« »Ne znam kako.«»Jedan pogled na Phobos i sve će biti jasno. Opet ću te morati vezati.«Gustav se šutke prepustio. Uvezan kao salama zurio je u zakriveni prozor. Kendall ga je

naglo raskrilio. I u tom je trenutku Gustav počeo vrištati . . . Oči su mu od užasa iskočile iz duplji, a u licu nije bilo kapi krvi.

Dogodilo se to tako naglo da Gustav nije imao vremena skupiti snage da se suzdrži, a kad ga je u jednom trenutku panični, užasni vrisak prenio u prostor iracionalnog, volja i razum nisu više ništa mogli učiniti.

Kendall je zatvorio kapak.»Ne idimo, ne idimo. . . « mumljao je Gustav blijed i zadihan dok mu se od nenadane

slabosti maglilo u glavi.»Dakle, sve je jasno.«Gustav je teško disao, a zatim kao da se zastidio svog postupka:»Ne znam što mi je bilo, ja. . . «»Ne trebaš se opravdavati — dogodilo se kako sam očekivao.«»Došlo je tako naglo i ja . . . «»Jedno je jasno — oni nas ne žele tamo. Zato treba ići. Jasno?«»Moram priznati da sve to skupa sve manje razumijem.«»Oni su naši neprijatelji, nije li tako?« »Moguće.«»Ne 'moguće', nego upravo tako. Oni su naši neprijatelji i ne žele nas tamo — zato nas

pokušavaju zastrašiti. I zato se mi moramo spustiti. Da citiram Fridriha Velikog — uvijek treba činiti ono što neprijatelj najmanje želi da učinimo, ili tako nekako.«

»Ti govoriš kao da zaista znaš s kim imamo posla!«»Znam. S neprijateljem. To je dovoljno.«»Ti krećeš u borbu protiv nevidljivog neprijatelja, o kome ne znaš ništa. Čak ni to da li

postoji.«»Ni o jednom se neprijatelju ništa ne zna. Svaka je borba borba protiv nepoznatog

neprijatelja. Ni u jednoj borbi ne znamo što će protivnik poduzeti, i ishod je svake bitke neizvjestan. U ratu je siguran samo riziko. Ova se naša borba ni po čemu ne razlikuje od svih drugih borbi iz ljudske prošlosti.«

Kendall je opet bio za svojim pultom, miran i staložen.»I veliku smo stvar napravili — postigli smo da nas se boje.«

37

»Neprijatelji?«»Da, oni. To znači da ipak imamo šanse.«»Po čemu znaš da nas se boje?«»Po tome što nas žele zaplašiti, što izbjegavaju otvoreni sukob, što se služe lukavstvom.«»U svakoj borbi ima lukavstva.«»Ne u svakoj. Kad smo nadmoćni, toga nam ne treba. Da nas mogu jednostavno uništiti,

ne bi se služili smicalicama.«»Meni sve to zajedno nije baš suviše jasno — suviše je apstraktno . . . «»Svaka je vrhunska znanost apstraktna — pa tako i vojna. I što je neka spoznaja

apstraktnija, dopušta nam da je primijenimo na veći broj slučajeva. Ovo je najneobičniji slučaj, jer ratujemo protiv protivnika o kome ne znamo ništa doli da nam je protivnik — zato treba strategiju razraditi na najdubljim, najfundamentalnijim, najapstraktnijim spoznajama vojne znanosti.«

Kendall se bio zanio, no Gustav ga više nije slušao. Čemu i kome su potrebne sve te priče? Njegov je pogled prikovan za Phobos, tu jajoliku gromadu izbrazdanu udarcima meteorita kroz bezbrojne milenije. Protiv koga se bore?

»Netko je na Phobosu«, rekao je Kendall za vrijeme jednog od mnogih dugih razgovora kad su, nemajući dovoljno premisa, dugim prežvakivanjem oskudnih spoznaja željeli iznuditi zaključke. »Netko tko odande djeluje na našu svijest. Netko tko remeti rad našeg radara i izaziva sve one bizarne pojave. Netko tko nam je prekinuo vezu, netko . . . «

»Tko?«»Najvjerojatnije izvanzemaljska inteligentna bića«, rekao je Kendall mirnim glasom.

»Jedino bi ona imala tehničkih mogućnosti da izvedu sve te svinjarije.«»I da nas unište.«»To baš nije tako sigurno. Možda nisu ponijeli oružje jer nas nisu očekivali. Tu leži naša

šansa. Trebamo napasti prije no što se snađu. Ne znamo koliko im vremena treba da se naoružaju.«

No kad se jednom spuste na Phobos, što će dalje biti? Gdje će potražiti neprijatelja? U spiljama i pukotinama jer, po fotografijama sudeći, na površini ničega nema?

Hoće li naići na neki trag koji će ih odvesti do cija? Moguće. Na takvom golom tijelu, bez vjetra, atmosfere i abrazije, svaki trag traje tisućama godina. I što ako nađu trag, ako otkriju neprijatelja? Hoće li se u spiljama boriti prsa o prsa s »malim zelenim« ili će otkriti da je neprijatelj sličan kamenu, paučini, dimu? Hoće li ga prepoznati?

Gustav zatvara oči pokušavajući zamisliti protivnika. Pred oči mu dolaze želatinasta modra stvorenja malo veća od mačaka. Odakle ta vizija? Vjeruje li u telepatiju? Posljednjih je dana počeo shvaćati da je sve moguće.

»Pripremi se za pristajanje«, upozorava Kendall. Glas mu je prigušen i napet. Ne, straha nema — samo uzbuđenje.

Phobos je tu, sasvim blizu. Brodski manevri postaju još nježniji, još sračunatiji. Phobosova je gravitacija neznatna, te se stoga čini da je brod podmornica, da se sve zbiva ispod vode. Sve je tako nestvarno usporeno. . . Phobosa se treba nježno, samo ovlaš dotaknuti. Treba izbjeći sraz, sve što bi moglo poremetiti njegovu djevičansku površinu.

Kendall mu se primiče pramcem. Stajni trapovi sletnog modula široko su razmaknuti. Brod će pristati »na nos«. Zbog neznatne Phobosove gravitacije, amortizeri će sletnog modula moći na sebi ponijeti težinu čitave konstrukcije, svih rezervoara, svog goriva i sve opreme.

Gustav promatra na ekranu odvijanje zadnje faze operacije. Stajni se trapovi približuju površini polako, polako, još ih svega nekoliko metara dijeli od nje. Još malo, još malo. . . gotovo.

Stajni su trapovi dotaknuli površinu, ali očekivanog blagog trzaja nema. I tada se događa nešto posve nevjerojatno — najprije trapovi, a zatim i čitavi sletni modul tonu u tamnu masu. Phobosova površina pri tom ostaje posve neporemećena — na njoj nema ni pukotina, ni uvijanja, ni mreškanja. Kao da je materija prestajala postojati u trenutku doticaja s Phobosovom površinom.

38

Gustav se ukočio od zaprepašćenja. Phobos ih proždire! Okrenuo je oči prema svemoćnom, uvijek tako sigurnom Kendallu, ali od njegove je samouvjerenosti ostalo samo blijedo, ukočeno lice.

»Retro! Retro!« promrmljao je hrapavim glasom. Treba uključiti retrorakete, pokušati spasiti ostatak broda prije no što ga tamna masa proguta.

Ali Kendall je paraliziran i ne može se pomaknuti.Siva masa ravnodušno proždire prednje dijelove broda. Sve je bliža, bliža. . . Kad jednom

dotakne pilotsku kabinu, za sve će biti prekasno.»Retro! Retro!«Ostao je još samo metar između njih i mase. Ništa se više ne može učiniti. Nikakav ih

manevar više ne može spasiti. Siva se površina približava objektivu njihove kamere . . . gotovo . . . i tada . . . Tada posve novi prizor zaokuplja njihove oči.

Zaboravljajući na oprez, Kendall razmiče kapke na prozorima. Ne vjeruje kameri, želi vidjeti vlastitim očima. . .

»Oh, my God! God damn it!«

37.

»Sad bar znamo od čega se zraka odbila. Radar se nije pokvario«, kazao je Kendall nakon duge, zgromljene šutnje. Onda je opet zavladao duboki muk.

Prizor je zaista bio vrijedan te tišine, i tako veličanstven da je posve potisnuo brigu za vlastitu sudbinu. Suviše se sitnom činila prema ovom što su vidjeli.

Radarska se zraka odbila od dvadeset kilometara široke kugle. Sad su tu kuglu, dotad nevidljivu, mogli vidjeti vlastitim očima. Veliku, metalnu, tamnu kuglu, za koju je odmah moralo biti jasno da je nije stvorila priroda, da je nisu mogli napraviti ljudi. Djelo inteligentnih, nama nepoznatih bića.

Lebdila je mirno, a iz mnogih njenih ostakljenih otvora dopiralo je svjetlo. Nije djelovala ni mračno ni neprijateljski. Bio je to prije grad nego tvrđava u svemiru.

»Katedrala«, rekao je Gustav Denis.Katedrala kao koncentrat ljudskog nastojanja, kao iskristalizirani red usred kaosa. Kao

mramorna čipka što lebdi iznad slamnatih krovova.U početku nisu postojali detalji — sve ih je progutao zgromljujući opći dojam. Dojam

veličine, dojam ljepote, dojam razrađenosti i smisla.Taj umjetni svijet nije imao ljepotu jednog slučajno povučenog i slučajno uspjelog poteza,

već ljepotu domišljenog, u vremenu sazrelog djela. Iza njegove jednostavne savršenosti osjećali su se pokušaji i promašaji, risanja i brisanja, nervozna deranja nacrta nad kojima su se provele besane noći. . . Osjećale su se generacije i slutila su se istoljeća. Ugrađeni ljudski životi, utrošene mladosti, nade i strahovanja.

»Zar smo došli napasti ovo?« upitao se Gustav glasno.Tada, nakon što je prošlo djelovanje prvog difuznog dojma, nahrupili su detalji. Sve se

vidjelo kao na dlanu, sva kompleksnost i veličanstvenost tog savršenog mehanizma, tog upravo mehaničkog živog organizma. Vidjela su se raznobojna jarka svjetla, debela prozirna okna neshvatljivih raspona i ponekad i stotine metara široke staklene kupole ispod kojih su se slutili spletovi cijevi, tunela i transverzala. . . Metalna kora tog okruglog svemirskog grada bila je prekrivena otvorenim i poluzatvorenim kapcima hangara i ulaznih komora, visokim jarboljem antena i manipulatora, zaustavljenim platformama liftova na kojima su počivali svemirski brodovi fantastičnih oblika . . .

Koliko je sve to bilo ispred njih, kolika su ih stoljeća dijelila, kolika tisućljeća, koliki deseci tisuća godina! Ili čak i geološka doba — tko je to mogao znati?

»Što nam je bilo!«I taj svijet je bio živ. Sve je upravo bujalo životom, osjećao se on svuda, iako se nigdje

nije mogao opaziti ni jedan pokret. Sve se ukočilo — ali kao usred skoka. Život se zaustavio njih radi — život što ih sad promatra s čuđenjem i nepovjerenjem. Možda i s mržnjom. Njih, uljeze.

39

»I mi smo pošli napasti ovo«, promrmljao je Gustav Denis. Ta mu se namjera sad činila fantastičnijoj od prizora što mu se otvorio pred očima.

38.

SOVJETSKA NOTA

MOSKVA, _ srpnja. U povodu nedavnog američkog napada na sovjetski ribarski brod »Visarion Bjelinski«, sovjetska je vlada uputila Washingtonu oštru notu u kojoj je upozorila da će sva američka objašnjenja »koja budu pokušavala svaliti krivicu na slučaj i pojedince odbaciti kao neosnovana«. »Sovjetska se vlada neće zadovoljiti takvim objašnjenjem«, kaže se u dokumentu, »koje prave krivce ostavlja neotkrivene i nekažnjene.«

Od američke se vlade zahtijeva da dade »tumače' nje prihvatljivijeg karaktera«. Sovjetska je vlada izrazila svoju nevjericu u povodu tvrdnje da je riječ o »slučajnom napadu uzrokovanom zabunom«, ističući da je napad izvršen bojevom a ne manevarskom municijom, i da su, unatoč magli, nacionalne oznake broda »Visarion Bjelinski« bile jasno raspoznatljive. »Takav ničim isprovocirani napad, koji predstavlja najgrublji oblik kršenja odredaba međunarodnog prava, nikako ne može i ne smije ostati bez odgovarajućih posljedica«, zaključuje se u dokumentu. Sovjetski je predstavnik, međutim, odbio da precizira na kakve se konkretne posljedice mislilo.

39.

POSLJEDNJA VIJEST

WASHINGTON, ... srpnja. Jučer je uveče oko 21 sat po lokalnom vremenu u sovjetskoj ambasadi eksplodirala podmetnuta bomba. Eksplozija je bila tako jaka da su popucala prozorska okna na mnogim okolnim zgradama. Prema prvim vijestima, šteta se u sovjetskom predstavništvu ocjenjuje kao »znatna«, no srećom ljudskih žrtava nije bilo. U trenutku eksplozije zgrada je ambasade, naime, bila potpuno prazna.

Na svom hitnom izvanrednom sastanku, američka je vlada odmah izrazila svoje »iskreno i duboko žaljenje« i obećala da će učiniti sve što je u njenoj moći kako bi pronašla krivce i zasluženo ih kaznila. Sovjetska je delegacija uložila protest u kome se zahtijeva »pooštrenje mjera sigurnosti« i »veća briga za sovjetske građane i imovinu«. U protestnoj je noti istaknuto da se i »nehat u svojim grubim oblicima može shvatiti kao odobravanje«.

40 .

Tema dana

SVEMIRSKA TAJNA

Pitanje nestanka interplanetarnog broda Orest već tjednima ne silazi s naslovnih stranica. Teško je naći čovjeka (pa bio on stručnjak ili obični »mali Čovjek«) koji o tome ne govori i koji o tome nema svoje mišljenje. Dok su jedni uvjereni da se događaju čudne i neobjašnjive stvari, drugi odmahuju rukom sigurni da se radi o običnom sitnom kvaru. Gdje je istina?

Pokušali smo umjesto naših čitalaca odgovoriti na to pitanje i zato smo u našu rubriku »Tema dana« odlučili uvrstiti razgovor s našim poznatim stručnjakom za pitanje kozmonautike i svemirskih istraživanja, popularnim inž. Rudolfom Totnikom, kojeg Čitaoci dobro poznaju s televizije i iz dnevne štampe. Evo što nam je on kazao.

ELEMENTI POTREBNI ZA ŽIVOT POSTOJE SVUGDJE

40

Pitanje: Druže Totnik, javnost već duže vrijeme uzbuđuje prekid veze sa svemirskim brodom Orest. Iznose se naj različiti je teorije. Neki spominju čak i leteće tanjure. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

inž. Totnik: Moje je mišljenje da je to pitanje vrlo složene naravi i da je teško na njega dati jednosmislen odgovor. Među stručnjacima i vodećim autoritetima s tog područja mišljenja su vrlo podijeljena. Ni oni se ne slažu u svemu. Iz osobnih sam razgovora, recimo, doznao od profesora Wolkensteina kako on misli da su sve to sama pretjerivanja, i da tu ima mnogo senzacionalizma. On je inače moj dobar prijatelj. Upoznali smo se prije tri godine, i odonda se vidjeli gotovo svakog ljeta. On je inače vrlo simpatičan čovjek, i meni je drago što je baš njemu povjereno da rukovodi tim složenim projektom.

Pitanje: To je, kako ste kazali, mišljenje profesora Wolkensteina, ali ste malo ranije spomenuli da ima i drugih, i drukčijih mišljenja. Na koga ste time konkretno mislili?

inž. Totnik: Teško bi ih bilo sve redom nabrojiti. Uzmite samo, recimo, Berikena, za koga mnogi tvrde da nije nikakav stručnjak, no koji recimo misli sasvim suprotno od onog što misli profesor Wolkenstein.

Pitanje: No ako načas zaboravimo prilično dvojbenog Berikena?inž. Totnik: Onda tu svakako ostaje mnogo značajnih imena. Recimo, čitao sam u dnevnoj

štampi da je ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, profesor Mantell s edinburškog sveučilišta, nedavno izjavio kako je gotovo nemoguće povjerovati da nigdje u svemiru ne bi moglo biti inteligentnih bića kad se zna da elemenata potrebnih za nastanak života — dakle ugljika, vodika, kisika, dušika i drugih — ima gotovo svugdje.

KRIVI SU »SVEMIRCI«?

Pitanje: On dakle smatra da je prekid veze s Orestom u nekakvoj vezi s tim »izvanzemaljskim živim bićima«?

inž. Totnik: Pa moglo bi se tako kazati, iako on to nigdje nije izričito izjavio. Ali ako u svemiru postoje inteligentna bića, onda iz toga nije teško izvesti odgovarajući zaključak. Naravno, profesor Mantell nije mogao riskirati svoj ugled jednom takvom tezom, što je posve razumljivo.

Pitanje: Kakvo je vaše mišljenje o tome? Vjerujem da ste vi vjerojatno najpozvaniji u Jugoslaviji da o tome nešto kažete.

inž. Totnik: Mislim da u tome pretjerujete, jer ima mnogo mojih kolega koji se bave sličnim pitanjima i koji za mnom ne zaostaju u stručnosti. Spomenimo samo akademika profesora Derjanca, da ne nabrajamo dalje, koji je inače moj prisni prijatelj. Imao sam prilike u više se navrata sresti s njim ...

Pitanje: Jeste li pristaša teze o »svemircima« ili »teorije kvara«?inž. Totnik: Ja zapravo mislim da svaka od tih teorija ima i svoje pristaše i svoje

protivnike, kao što smo mogli vidjeti i iz dnevne štampe koja nas o tome redovito informira. Teško se odlučiti za bilo koje od tih mišljenja jer iza njih stoje veliki autoriteti, ljudi za koje znam da su ozbiljni znanstvenici, jer sam imao prilike i osobno upoznati mnoge od njih.

Pitanje: No koje vam se od tih mišljenja čini najvjerodostojnije? I biste li htjeli obrazložiti svoj izbor?

inž. Totnik: Svakako da bih se najradije priklonio mišljenju vodećih autoriteta, a tu u prvom redu mislim na profesora Wolkensteina, iako ne mogu kazati da se ne može dogoditi da njegovi protivnici na kraju ipak imaju pravo... Moram odmah naglasiti da se moje mišljenje ne smije shvatiti kao nekakva kategorična tvrdnja, jer svatko, pa i najstručniji, specijalist najvećeg znanja, uvijek može pogriješiti a da time ne dovede u pitanje svoj znanstveni ugled.

Zahvalili smo našem stručnjaku inž. Rudolfu Totniku na razgovoru i obećali da ćemo ga posjetiti još koji put ako se zagonetka ubrzo ne razjasni. Nadamo se ipak da će ovaj razgovor pomoći našim čitaocima da sami odgovore na pitanje što se zapravo dogodilo.

41.

41

»Sad je sve jasno«, rekao je Kendall, »sad se sve slaže.«Od svih mogućih osjećaja Gustav je u tom trenutku ćutio tek stid. Straha je nestalo, a

poslije straha i divljenja. Što im je bilo?Bila je to neka upravo djetinjasta vrsta stida, stida pred nekim s kim smo se sprdali, i

usled tog sprdanja shvatili njegovu zrelost i moralnu veličinu.Gustav se nenadano stvorio u svijetu kojemu nije bio dorastao. Stid dolazi od spoznaje da

je svijet velik, a mi da smo mali.Dva su lakomislena dripca samouvjereno krenula u osvajanje svijeta. Njihovim je

pubertetskim činom bačena ljaga na čitavu civilizaciju.»Ono je bila samo fatamorgana, hologram. Radarska se zraka odbila od onog što je bilo

iza nje — od kugle. Zbog nje nisu željeli da dođemo.«U Kendallovu glasu nije bilo stida. Olakšanje i trunka likovanja, kao kad se riješi križaljka.»Sad znamo i zašto su nas željeli uništiti, a znamo i zašto su nam prekinuli vezu. Shvatili

su da bismo prije ili kasnije shvatili varku. Zemlja o tome nije smjela doznati ništa. I ono sa Sergejem sad se razbistruje. Phobos nije mogao djelovati hipnotički, ali je mogla njegova slika.«

»Međuslika«, dodao je Gustav nehotice.»Međuslika?« Kendall kao da tek sad opaža da u pilotskoj kabini nije sam.»U ovom trenutku to više nije važno. . . Sad će nas morati uništiti — s pravom.«»Što je međuslika?« Kendallov je glas zazvučao nestrpljivo.»Međuslika je slika koja se umeće među slike . . . Što još želiš?« »Objašnjenje.«»Međuslika. . . « Gustav je zaklopio oči. Sve je to bilo izvan njega. Puštao je riječi da

same teku, pretinci memorije sami su se otvarali. . . »Ako imamo film s dvadeset i četiri sličice u sekundi, i ako jednu od njih nadomjestimo drugom koja s ostalim nema nikakve veze, oko će vidjeti tu sličicu no mi je nećemo opaziti. Oko bilježi sve, a mozak iz toga bira.« Gustavov je glas bio umoran. »On izvlači bitno. Pamti ono što može povezati s ostalim, što stoji u nekakvoj suvisloj logičnoj vezi, ostalo odbacuje. Mi vidimo drveće ili šumu, već prema tome što želimo vidjeti, u kazalištu vidimo glumce a ne vidimo kulise. . . Shvaćaš?«

»Ponešto.«»Ako dvadeset i tri sličice stoje u međusobnoj vezi, mozak će ih stopiti u jednu radnju. A

onu dvadeset i četvrtu, nezavisnu, neće moći probaviti — naprosto zato što nema vremena da je odgonetne. Poslije nje, naime, već dolazi slijedeća koja stoji u vezi s prethodnima. Ova mu je zapela, on ne zna što će s njom, i on je naprosto odguruje, da pročisti put ostalima. Odguruje je na najgore mjesto — u podsvijest.«

»Koliko sam mogao shvatiti, oni bi u sliku Phobosa povremeno ubacivali nešto što nije bilo Phobos, što nas je privlačilo ili odbijalo . . . «

»Upravo tako 'Phobos je lijepa slika'! U Sergejevom slučaju mogla je to biti slika kakve žene, možda neke koja je ostala na Zemlji a prema kojoj on . . . «

»Moguće, moguće . . . Sergej je bio žestoki mladac.« Pobjegao mu je ironični smiješak.»A što se mene tiče, ja sam u jednom trenutku povjerovao da ću na Phobosu naći Sergeja,

i da će opet sve biti kao da ničeg nije bilo. Možda su mi ubacili Sergejevu sliku, tko zna . . . A kad su nas željeli odbiti, možda su ubacili kakvu sliku klanja. Da nam sve te slike pokažu same, možda bi nas samo malo uzbudile — jer bismo znali da su to samo slike. Ali kad vidimo a ne znamo da vidimo — mozak tu ne pomaže.«

»Na magnetoskopskom zapisu ničeg nema . . . «»Logično. Naš televizijski sistem prenosi svega šest umjesto dvadeset i četiri slike u

sekundi. Time se gubi prirodnost pokreta što za nas nije bitno, no dobiva se više detalja, što je mnogo važnije. Parazitska slika tu se gubi.«

»Onda je sve jasno.« Kendall je spustio ruke na pult. Nekoliko pritisaka na dugme, nekoliko blagih trzaja. . . Ne, oči ne varaju — prestali su se približavati velikom satelitu.

»I što sad?« upitao je Gustav.»Kako — što sad?« iskreno se začudio Kendall. »Neprijatelj se napokon razotkrio, a ti

pitaš što sad!«

42

42.

»Kendall, nemoj se ljutiti, ali. . . « i onda se više nije mogao suzdržati: »Jesi ti lud! Ti ne vidiš što je to? Kakve šanse mi tu imamo, ti. . . «

»Smiri se, molim te! Prestani se derati!«»Ma što mi možemo! Zgnječit će nas kao komarca, razmazati kao muhu po zidu! Kendall,

za ime božje, to je za kliniku!«Kendall ga je nekoliko trenutaka promatrao ironično, a zatim prasnuo u smijeh.»Bože, bože, pa mi tu imamo čitavo kazalište! Propali talenti našli su čas da pokažu što

sve znaju i mogu. . . « Pogledao je Gustava i napravio podrugljivu grimasa. Ovom se i protiv volje oteo smiješak. Kendall je pobijedio — još jedan put.

»A sad s kazališta na zdravu logiku. Mi smo ovdje već dosta dugo. I oni su ovdje već dosta dugo. I ništa nam se nije dogodilo. Ergo — za to su morali postojati neki valjani razlozi. Moguća, dapače vrlo vjerojatna pretpostavka — ako su ti razlozi postojali u prošlosti, možda postoje i u sadašnjosti, možda će postojati i u budućnosti. Ništa se bitno nije dogodilo.«

»Dovoljno je pogledati. . . «»Međutim«, nastavio je Kendall ne obazrijevši se, »i veliki se slon boji malog bacila, jer

toptao on nogama i trubio kroz nos koliko ga volja, ništa mu to ne pomaže.«Ćini se da je ono o »trubijenju kroz nos« pomoglo. Denis se i protiv volje nasmijao.»Osim toga, što da radimo? Da čekamo da nas smlave? Što borbom možemo izgubiti?

Dok se krećemo, dok je inicijativa u našim rukama, uvijek ima nade. Iskoristimo jedino u čemu možemo biti bolji od njih — smjelost i odlučnost. Hrabrosti, moj Gustave, hrabrosti!«

Ali Gustava nije kočio strah nego stid od vlastite gluposti.»Zar misliš da se ja ne bojim, i da i meni sve na prvi pogled ne izgleda beznadno? No što

— ako nije? Što ako postoji šansa? Bilo bi sramotno ne iskoristiti je.«Kendall je govorio. Pod poplavom njegovih riječi Gustav je osjećao kako se led u njemu

otapa. Bilo je nešto u tom Kendallu. . . Đavo bi ga znao što je bilo!»Neka bude kako si rekao.«»Takvog te volim!« sretno se nasmijao Kendall. I tada Gustavu pada na um čudna misao

— radi li Kendall sve to ozbiljno, ili se naprosto igra? Možda je i njemu jasno da nemaju baš nikakva izgleda, i sve to radi samo zato da bi se prije smrti dobro zabavio?

Kao onaj japanski pilot koji je, pogođen shvativši da mu nema spasa, izveo zapaljenim avionom smrtonosnu figuru o kojoj je sanjao čitava života?

Tada razmišljanje prekida jedan posve nenadan događaj. Gustav opaža da se Kendall ukočio. U njegovim živahnim očima raste metalni, ubilački sjaj . . . Kendall se sprema na skok!

Gustav je prvi trenutak zbunjen, a onda i on shvaća što se dogodilo. I on za leđima čuje šum. Sumnje ne može biti: netko stoji u vratima!

43.

Vrijeme je počelo protjecati nevjerojatno sporo. Činilo se da prolaze minute, a riječ je bila o sekundama, upravo o djelićima sekunde.

Kendalla je naprosto nestalo. Njegov je stolac ostao prazan. Gustav je tek kasnije shvatio što se dogodilo. Instinktivno se okrenuo . . .

»Ne!! Ken . . . «Prekinuo ga je prasak. Detonacija se razlegla sićušnom prostorijom. Ipak, nikakvog

pucnja nije bilo — stvorila ga je prenadražena mašta. Hladan ga je znoj probio.»Hoće li mi netko objasniti što se zapravo zbiva?«U vratima je stajao zapovjednik broda, pukovnik Andrej Semjonov. Pridržavao se za

dovratak, blijed od trotjednog ležanja — i još bljeđi zbog onog što se upravo dogodilo.Probudio se prije pola sata, kao iz dubokog sna. Sjećao se kako je »sinoć« zaspao, no ipak

mu se činilo da se to »sinoć« dogodilo u nekom pradavnom vremenu. Znao je tko je i što je,

43

znao je da je na interplanetarnom brodu Orest i da ga od Marsa dijele još tri tjedna puta, no sve mu se to činilo kao nešto nabubano, kao nešto što je nemoguće dokazati.

Kad se uhvatio za bradu i otkrio da mu guste dlake pokrivaju obraze napokon je stekao i materijalni dokaz da ga nejasni predosjećaj ne vara, da nešto odista nije u redu.

Izišao je u hodnik, pa u brodski salon. Nikog nije bilo. Obišao je redom kabine. Tri su bile prazne, tek je u četvrtoj zatekao stanovnika. Adams je, obrastao bradom, ležao ukočen i hladan. Potražio mu je puls — i nije ga našao. Za osjećanje tako slabašnog bila treba znanje veće od njegovog. Ali da ga je i napipao, teško da bi to smanjilo njegovu zbunjenost. Prije bi se moglo očekivati da bi je povećalo.

Tri nestala i jedan mrtav. Ne, da su ostala trojica na brodu, sigurno bi uklonila truplo.Semjonov kreće prema radnom odsjeku broda. Ne nada se da će tamo ikoga naći, vjeruje

ipak da će mu instrumenti možda otkriti tajnu. Malaksao je i koljena mu klecaju i često mu tek rukohvati pomažu da se ne sruši.

U kutu salona staje na malu platformu, pritišće na nekoliko dugmadi. Platforma se diže i on ulazi u metar široku cijev. Pedesetmetarski uspon traje manje od pola minute. Teže polako nestaje i kad se platforma zaustavlja na koncu cijevi, težina se još jedva osjeća.

Semjonov je u cilindričnoj prostorijici, smještenoj u centralnom brodskom trupu. U njenim bazama ugrađena su blindirana vrata koja vode prema sletnom modulu odnosno izlaznoj komori. U njenom plastu dva su metar široka otvora — grla cijevi koje vode prema radnom odnosno stambenom odsjeku broda. Kroz jednu je došao, kroz drugu će nastaviti put.

Semjonov silazi platforme koja ga je dopremila i prebacuje se na drugu koja ga čeka na koncu nasuprotne cijevi. Započinje spust za vrijeme kojeg se gravitacija polako vraća. Na dnu cijevi, pred vratima pilotske kabine, Semjonov opet osjeća svoju punu, prirodnu težinu.

Zastao je. Znoj mu je na čelu, pluća teško rade a srce divljački kuca. Kao da se čitavo tijelo pretvorilo u slabost.

I tada je prvi put začuo glasove. Odmah ih je prepoznao iako nije mogao razaznati što govore.

Nečujno je odškrinuo vrata i ugledao neobičan prizor: dva su astronauta (prepoznao ih je po natpisima na leđima), odjevena u potpune skafandere sjedila za pultovima! Svemirska su se odijela navlačila samo u trenucima izuzetne opasnosti.

I tada, u treptaju, razgovor je zamukao, a Kendall je naprosto otekao iz naslonjača. Kao živa kad se razlije. U trenutku se opružio po podu i zauzeo propisni, školski savršen streljački stav.

Golemi crni revolver ležao je savršeno stabilno u njegovim ispravno poduprtim rukama. Nije moglo biti promašaja, nije moglo biti zabune. Očekivao je hitac. Ili neka puca, ili neka makne tu strašnu, glupu cijev. . .

I odakle revolver na brodu? Kako je to moguće?Vidio je kako je Kendallovim licem prešao val olakšanja. Jeremy je polako ustao i

zatakao oružje za pojas.»Što se dogodilo?« upitao je Semjonov tražeći sjedalicu. Stajanje je postalo prenaporno.

»Gdje je Grizenko? Kako je Adams umro?«Za nekoliko minuta ispričali su mu sve u najkraćim crtama. Vrtio je glavom u nevjerici.

Pogledao je kroz prozor — zadivio se.»Dakle, majore Kendall, što bi po vašem mišljenju trebalo učiniti?«»Napasti«, odgovorio je ovaj kratko.»Napasti? Ta to su očito inteligentna bića!«»To je u svakom slučaju razlog više, a ne razlog manje.«»Ali mi u svakom sdučaju nismo vojna ekspedicija . . . «»Možda su on i !«»Majore Kendall, takve teze!«»To je najlogičnije objašnjenje, ja ne mogu smisliti ništa prihvatljivije.«»Želio bih čuti vaše argumente.«»Reći ću vam ih sve po redu. Mislimo logično — taj satelit nečemu služi, napravljen je i

postavljen ovdje s nekakvom određenom namjerom. Treba li to obrazlagati?«

44

»Ne treba. To je jasno.«»Treba dakle otkriti čemu on služi. Sasvim sigurno ne istraživanju. Ta riječ je o satelitu

od mnogo milijardi tona, sposobnom da primi milijune i desetke milijuna ljudi.«»Možda je to istraživačka postaja.«»S milijunima znanstvenika? S tolikom tehnikom? Na jednom nezanimljivom mjestu?«»Mi ne znamo koliko to mjesto može biti zanimljivo nekim drugim inteligentnim

bićima. . . «»Čak da je tako kao što velite, došli bismo na isto. Čak i da je istraživačka stanica, oni bi

bili naši neprijatelji. Prvo, tajnovitost, skrivanje i obmanjivanje ne govore o prijateljskim namjerama. Drugo, ako smo im zanimljivi, zbog određenih smo im razloga zanimljivi. Što može izazvati toliku znatiželju, znatiželju dovoljno jaku da ovdje privuče milijune znanstvenika? Očito ne neko akademsko pitanje, očito nešto od velike praktične važnosti. . . Mi sano im zbog nečeg interesantni, zbog nečeg što za njih znači probitak, a za nas, vjerojatno, štetu«.

»Prebrzo zaključujete«, odgovorio je Semjonov i tu stao. Znao je da je u pravu, ali se nikako nije mogao sjetiti ni jednog argumenta. Zašto je u glavi tolika magla, i to baš sada, kada čistoću misli toliko treba?

»Ali velim, to samo kad biste vi bili u pravu. Međutim niste. Bistro je kao sunce da se radi o vojnoj bazi!«

»Vojnoj bazi! Kojoj se vojnoj bazi možete nezvani toliko primaknuti! Da je to vojna baza, nas već odavno ne bi bilo!«

»Tko može znati kako izgleda njihovo oružje i kako djeluje! Možda smo im zašli u mrtvi kut, možda nemaju oružja koje djeluje na takvu blizinu.«

»Neobično!«»Ako se vodi svemirski rat, onda je logično da se vodi oružjem koje djeluje na udaljenost

od tisuću, od milijun kilometara . . . Možda ono nije upotrebljivo za blisku borbu. Možda je isuviše jako, možda bi, upotrebljeno protiv nas, uništilo i njih . . . «

»Ne djeluje mi uvjerljivo. No nastavite ono s »bazom'. Što vas navodi na takve apsurdne, fantastične misli?«

»Činjenice i logika. Za bazu je to prava veličina. Ona treba poslužiti vjerojatno kao odskočna daska za napad na nekog velikog neprijatelja. Moguće da spremaju invaziju na Zemlju.«

»Interesantno. Nisu mogli napasti direktno?«»Očito ne. Prema svemu što znamo, u Sunčevu sistemu nema, osim našeg, drugog

samoniklog života. Ovi su, dakle, morali doći iz nekog drugog zvjezdanog sistema. Taj put teško da može biti lak i jednostavan, a sigurno ni kapaciteti interstelarne flote nisu neograničeni. Na ovom se satelitu trupe mogu koncentrirati, odmoriti, grupirati, prekrcati u brodove za iskrcavanje . . . «

»Kao u Britaniji pred normandijsku operaciju?« upitao je Semjonov. Ironija je bila tako fina da ju je osjetio samo Gustav. Kraj Kendalla je prošla neopažena.

»Upravo tako. Paralela je na mjestu.«»Sve je to jako lijepo«, uzdahnuo je Semjonov. »Nedostaje tek jedna sitnica — motiv.«»Motiv!«»Da, motiv. Kakvog bi motiva imala tako visoko civilizirana bića da napadnu zaostale

ljude? Što bi im mogla oteti? Svemirske brodove ili staklene perle!«»Zemlju!«»Da sade krumpire!«»Naravno, ne zbog krumpira! Tko može letjeti između zvijezda, tome ne treba ni zemlja

ni sunce da proizvede hranu. Ali Zemlja im može trebati ta ko, za rekreaciju . . . «»Bože dragi!« uhvatio se Semjonov za čelo.»Što mi znamo zašto im može trebati! Znamo samo da je broj planeta ograničen i da ih

nikakva civilizacija ne može industrijski proizvoditi, štancati iz plastične mase.«»Ali zašto ne bismo, prije no što otpočnemo neprijateljstva, pokušali uspostaviti kontakt s

njima?«

45

»Tko im je smetao da razgovaraju s nama?«»Možda postoje problemi s jezikom . . . «»Ako su dovde dovukli toliki satelit, onda valjda znaju nešto i o jeziku! Ne treba milijun

ljudi da ga se svlada. I ne dolazi se s tolikim spravama posve u nepoznato.«»Možda se satelit tu stvorio zabunom, možda je zalutao. . . «»Sjeo je na pogrešan vlak! Zalutao za nekoliko svjetlosnih godina — tek tako! Čemu

hipoteze, kad je sve jasno!«»U tome i jest problem što ništa nije jasno.«»Da su željeli komunicirati, mogli su. Umjesto toga — ubili su Sergeja!«»To nipošto nije sigurno!«»To svakako jest sigurno! Prekinuli su nam veze! Pokušali ubiti Denisa! Što još želite?«»Želim da pričekamo dok njihove neprijateljske namjere ne postanu sasvim jasne!«»Ta zar već nisu?!«»Bojim se da nisu — nisu sasvim.«»Kad nas pobiju — to će valjda biti dokaz! Kad vas više ne bude, onda ćete povjerovati!

Iznenađenje je naš jedini adut, moramo udariti prije no što se priberu, a mi. . . mi trošimo vrijeme na . . . brbljarije.«

»Imate pravo. Nećemo brbljati. Prekidam razgovor. Mi nismo vojna ekspedicija. Nikog nećemo napasti. To je zapovijed.«

»Zapovijed? Zapovjedam ja vama da mi pomognete napasti taj prokleti satelit!«

44.

Gustav je vidio kako je Semjenov problijedio. Kad ga je maločas ugledao u dovratku, mislio je da ne bi mogao biti bljeđi. Sad je shvatio koliko se prevario.

Čega se toliko bojao, sad se dogodilo. Međunarodna ekspedicija! Sukob između Kendalla i Semjonova nije samo oružana pobuna, on je međunarodni incident koji može imati nesagledive političke posljedice. Dogodilo se nešto što se nipošto nije smjelo dogoditi.

»Ovo je nasilje«, progovorio je Semjonov izmijenjenim glasom. »Donijeli ste oružje na brod. . . Vi ste pripadnik američke vojske, ja — Crvene armije. Vi znate što to znači. . . ! «

»Jeremy . . . « pokušao je intervenirati Gustav Denis.»Mir!«»Majore Kendall, to je agresija!«»Tišina!« zaurlao je Kendall i začas je zavladao mir. »Nije riječ ni o kakvom nasilju. . .

Danas je deseti srpnja. Po Letnom kodeksu vaš je mandat istekao u sedam sati izjutra. Sada je pola deset.«

Letni kodeks! Taj je međunarodni dogovor jasno propisivao tko zapovijeda brodom — u zapovjedništvu su se svaka četiri tjedna smjenjivali predstavnici dviju nacija, Andrej Semjonov i Jeremiah Ken dali. U slučaju objektivne spriječenosti jednog, komandu bi preuzeo drugi, no time mandat prvog nije prestajao teći.

Semjonovljevo se lice ukočilo, a zatim prelilo rumenilom.»Majore Kendall, ja. . . zaista nisam namjeravao . . . «»Uz vaš pristanak«, prekinuo ga je Jeremy, »ne bih više govorio o tome. Morao sam vas

odmah upozoriti pa ne bi bilo nesporazuma. Sva je krivica na meni.«Nakon ovog incidenta zavladala je posve nova atmosfera. Konfrontaciju je zamijenila

obazrivost — obojica su se trudila da ljubaznošću poprave štetu.»Bojim se da me niste dobro shvatili«, nastavio je Kendall razgovor u novom tonu. »Nije

riječ ni o kakvoj agresiji s naše strane. Mi naprosto želimo vidjeti što se to zbiva. Oružje nosimo isključivo radi samoobrane. Nikog mi nećemo napasti.«

Semjonovu nije preostalo drugo no da se suglasi. Ostalo je bilo stvar dogovora. Plan je u trenutku bio gotov. Kendall i Gustav Denis krenut će sletnim modulom, a Semjonov će ostati na brodu. Bio je preslab da bi bio od kakve pomoći — možda čak ne bi mogao ni izdržati napore koji su vjerojatno predstojali.

46

Ustali su i kroz tanku cijev se, jedan po jedan, prebacili u cilindričnu prostoriju u središnjem dijel u broda. Semjonov ih je dopratio do oklopljenih vratašca što su vodila prema sletnom modulu.

»Doviđenja, pukovniče Semjonov«, kazao je Kendall i spustio pozlaćeni vizir. Semjonov je uzdahnuo i stavio mu ruku na rame. Činilo se na trenutak da će nešto kazati, ali se ništa nije dogodilo.

Riječi bi djelovale glupo, jer bi bile suvišne. I bez njih je sve bilo jasno.Kad su se za dvojicom kozmonauta zatvorila her-metička okrugla vratašca, Semjonova je

prelio val sjete. Ostao je sam — sam na napuštenom brodu.Zašto je popustio? Zašto ga nije uspio uvjeriti?A onda je shvatio — Kendalla nitko ni u što ne može uvjeriti. Kendall je kao mlado jare,

tvrdoglav i glup.Začudilo ga je što prema toj gluposti i tvrdoglavosti ne osjeća nikakvu odbojnost. Nešto je

u tom Kendallu bilo. . . sam bi to đavo znao što je u njemu bilo!

45.

TANJURI NAD ZAGREBOM

U petak podveče, oko 20 sati i 30 minuta, stanovnici Sopota opazili su na nebu neobične objekte. Poneseni znatiželjom pažljivo su ih promatrali — nekt i kroz dalekozor. Franjo Strogar ih je čak pokušao snimiti, no fotografije nisu uspjele jer je u žurbi zaboravio staviti film u aparat. Što sami kažu o neobičnom događaju koji je uzbudio javnost?

Marija Trtljević (46), kućanica: Kad sam ih vidje la, mislila sam prvo da su oblaci, ali sam kasnije vidjela da nisu. Bili su okrugli i jako neobični. Ja ne znam što je to bilo, ali su to možda, bili oni leteći tanjuri. I drugi su ih vidjeli.

Franjo Strogar (58), obrtnik. To su sigurno bili leteći tanjuri, jer i na drugim planetima ima živih bića. Sve sam jasno vidio. Baš su letjeli na jug i spuštali se kod Plesa. Tamo je aerodrom pa su valjda mislili da im je tu najzgodnije sletjeti. Trebalo bi ispitati osoblje aerodroma i vidjeti jesu li oni štogod opazili.

Petar Krčić, (21), student ekonomije: Ja se mnogo zanimam za te stvari. Čitam sve što o tome izlazi. Da li su to bili baš leteći tanjuri, ja ne bih sigurno znao reći, ali mislim da je to sasvim moguće. Neki govore da ih ima, a neki da ih nema, ali ja kažem da tu ima još mnogo nejasnih stvari koje bi trebalo ispitati. A možda se zna i više nego što mi mislimo, samo oni koji znaju ne žele govoriti. To su zagonetne stvari.

Tanja Rabuzin (17), učenica gimnazije: Ja to ne bih znala reći, možda su i bili. Ne znam.Milan Vladimirović (42), službenik: Po pitanju tih opaženih objekata imao bih za izjaviti

slijedeće: s njihovim pravim porijeklom nisam upoznat, no mislim da bi taj slučaj nadležni organi svakako trebali uzeti u razmatranje. U interesu je naše najšire javnosti da se na to pitanje što prije nađe zadovoljavajući odgovor. Odgovorni bi faktori trebali poduzeti odgovarajuće mjere.

Krsto Kopriva (28), vozač kamiona: Mislim da se preko toga ne bi smjelo prelaziti tek tako. Leteći tanjuri nisu opaženi samo u nas, nego i drugdje, u inozemstvu. Pogotovo sada, kad se s Orestom zbivaju čudne stvari, ne bi se smjelo gledati olako na njihovu pojavu.

Kao što vidimo, jedno je nesumnjivo: šestoro ljudi koje nikad nije patilo od halucinacija opazilo je neobične objekte veoma nalik na leteće tanjure. Smijemo li pred tom činjenicom zatvarati oči? Uosta lom, ako pogledamo inozemne statistike, otkrivamo da je u ovom mjesecu broj opaženih UFO-a porastao za punih 800 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine! Osobit je porast opažen nakon prekida veze sa svemirskim brodom Orest. Među očevicima bili su zastupljeni svi uzrasti i najrazličitije profesije. Medu njima je bilo čak i ozbiljnih učenjaka u čiju stručnost nitko ne sumnja. Smiju li se ignorirati sve te pojave i izjave? Smijemo li se pouzdati u tvrdnje tzv. »trezvenih znanstvenika« koji govore da leteće tanjure nitko nije vidio naprosto zato — što oni ne postoje?!

47

Kakvo god objašnjenje dali službeni znanstveni krugovi, jedno je nesumnjivo: na nebu se događaju čudne stvari. Trebalo bi se zamisliti nad time.

46.

Sletni se model odvojio od matičnog broda i polako zaplovio prema odredištu. Motori su samo nekoliko puta bacili snop blijedog plamena i to je bilo sve — njihov je posao bio gotov. U slabašnom gravitacijskom polju golemog satelita svi su manevri nalik na nježno njihanje analitičke vage.

Gustav promatra kako se Orest udaljuje, postaje sve manji. Bijel i krhak nalik je na kakvu golemu, obezglavljenu bogomoljku. Teški obli zadak koji se sužuje u štapićasto tijelo, tanki prednji ekstremiteti koji drže nastanjene cilindre . . . Glava, polukružna, gljivasta, na koncu tankog vrata bio je njihov modul. U kontrastu s metalnim svemirskim otokom kome se približavaju, brod izgleda još manji. Njegovo lomno tijelo, nastalo u naporu da se uštedi svaki suvišni gram, djeluje bespomoćno.

Još jednom, Gustav se sukobljuje s mišlju o besmislenosti i uzaludnosti njihovog pokušaja.

»Orest zove Orfej a, Orest zove Orfeja. Održavajte kontakt i javljajte o promjenama. Prijem.«

»Orfej zove Oresta. Sve se odvija po planu. Približavamo se. Nema znakova života.«Orfej! Ta je simbolika trebala značiti nešto posve drugo. Hrabro spuštanje u nepoznato,

traganje za ljepotom . . . Sada to mitsko ime sletnog modula do biva sasvim drugim smisao. Orfej se spustio na sasvim određeno mjesto.

»Majore Kendall«, progovara nakon dužeg oklijevanja glas pukovnika Semjonova, »ne bih želio da me krivo shvatite, no ako bih mogao savjetovati. . . Smijem li vam sugerirati da se ne prenagljujete? Neke prijateljske geste možete shvatiti pogrešno. Nije uvijek lako utvrditi što čini neprijateljstvo . . . I nehotice, sami ga možete otpočeti.«

»Ne bojte se, učinit ću sve da se stvari mirno srede. Ako se s njima dade razgovarati, razgovarat ću. Oružje ću upotrijebiti zaista samo u slučaju da nam se radi o glavi. . . A postoji jos jedna mogućnost. Ne zaboravite da još nismo sreli živa bića. Nije isključeno da čitavim satelitom upravlja tek nekakav golemi automat. To bi pojednostavnilo stvari.«

Da, pomisli Denis, to bi pojednostavnilo stvari. Možda je dojam životnosti bio lažan, možda dolje uistinu nikoga nema? Možda su neka daleka bića poslala k nama samo jednu visoko automatiziranu istraživačku sondu, nešto poput interstelarnog Marinera?

Čudan se scenario razvija u Gustavovoj glavi. Bi ća s neke daleke zvijezde željela su uspostaviti kontakt sa sebi sličnima. Odlučila su poslati misije u sisteme u kojima vjerojatno postoji život — i tu se sukobila s problemom brzine, energije, prostora i vremena. Brzina svjetlosti je neprekoračiva, a to znači da bi do pojedinih susjednih zvijezda morali putovati decenije, pa čak i stoljeća. S druge strane čak je i ta granica praktički nepostiziva, jer da bi se i malen brodić uputio dijelom te brzine, treba utro siti basnoslovne količine energije. Uz to, pri tako velikim brzinama i najsitniji meteorit može raznijeli svemirski brod, a čestice fantastično rijetkog interstelarnog plina izazivaju smrtonosna radioaktivna zračenja.

Sve to praktički znači da bi se moralo putovati mnogo manjom brzinom i da bi morale proći generacije prije no što bi mali, nesigurni brodić, dobrano oštećen, stigao na odredište. Teško da bi se našli dobrovoljci koji bi krenuli na takav put!

Zato su ta nama nepoznata bića odlučila na put poslati robote. Oni žive praktički vječno i nije važno koliko će put trajati. Zbog toga što su mogli putovati mnogo sporije, mogli su biti i mnogo veći od hipotetskog međuzvjezdanog broda s posadom — veliki upravo kao ovaj ovdje.

Taj veliki robot nešto je daleko više od onog što mi općenito smatramo robotom. Zahvaljujući svo joj veličini i složenosti on može donositi samostalne odluke, popravljati samog sebe i, na koncu, preni jeti na druga inteligentna bića sva dostignuća civi lizacije koja ga je poslala. Ne samo apstraktna znanja, matematičke formule i znanstvene teorije, već čitavu tehnologiju. Kakva korist ako divljaku objasnimo princip rada benzinskog motora ako

48

mu ne damo i strojeve s kojima ga može izraditi, i znanje kako da ih upotrijebi? Sve teorije ne mogu mu pomoći da kamenom sjekirom napravi tehnički tako savršenu mašinu. On bi morao najprije otkriti rudne slojeve, razviti metalurgiju i metalnu industriju, skovati prvi čelični čekić s kojim će napraviti prvu talioničku peć s kojom će . . . Dostajalo bi mu možda stoljeće da napravi ono za što je nama trebalo deset tisuća godina — no ipak bi ostalo to stoljeće.

Dakle, taj veliki automat trebao je, osim znanja, prenijeti i sredstva kojima se to znanje može primijeniti. U svojoj utrobi on krije možda čitave tvorničke pogone, sposobne za nas proizvesti stvari o kojima ni ne sanjamo da bi mogle postojati. . . On će nam omogućiti da u jednoj ili za nekoliko generacija preskočimo tehnološki jaz od mnogo stoljeća ili milenija. Nova tehnološka i znanstvena era može početi.

Ali zašto? Što je moglo nagnati ta daleka bića na tako nesebičan čin? Što ih je motiviralo da daruju tako velikodušno? Iza toga je morao stajati nekakav koristoljubivi razlog — makar ne i štetan po nas. Gustav vjeruje da ga je uspio naslutiti.

Tako visokointeligentna bića morala su shvatiti da je jedino prirodno bogatstvo čovjekova siva moždana masa. Ona ima jedinstveno svojstvo — nepotrošivost. Ono što mozak jednom stvori može se bezbroj puta umnožiti a da ne izgubi ništa od svoje vrijednosti. Opeku možemo ugraditi samo jednom, jednu jedinu formulu možemo upotrebljavati milijun godina.

Znanje je jedino dobro koje možemo drugome dati a da ga pri tom sami ne izgubimo. Znanje je, vjerojatno, zbog svojih izuzetnih svojstava, glavni proizvod visokih civilizacija. One proizvode znanje kao što mi proizvodimo materijalna dobra. Materijalna dobra samo su nusprodukt, nužna posljedica tog znanja.

Prenošenjem svog znanja na nas oni ništa ne gube. Što dobivaju? Možda našu moždanu masu. Prebacujući nas na svoj nivo znanja, oni nas uključuju u svoj proizvodni proces proizvodnje novih spoznaja. U proces na svom nivou, od kakvog jedino mogu imati koristi.

Oni od nas očekuju da ćemo obavještavati o svim svojim dostignućima — dostignućima koja njima mogu biti vrlo zanimljiva. Ne samo zbog našeg broja — odnosno broja onih koji su sposobni da stvore nove znanstvene spoznaje — već i zbog naših specifičnosti. Možda će drukčije građeni mozak, s drukčijim predznanjem, drukčijom kulturom, drukčijim naslijeđem i drukčijim društvenim zaleđem, baš zbog te svoje različitosti naprečac riješiti probleme na kojima oni zapinju stoljećima? Nema znanja bez predrasuda — i možda je upravo nama suđeno da primimo njihovo znanje i odbacimo njihove predrasude, i tako ga dignemo na viši nivo? Ta poznato je da najviša dostignuća nastaju upravo tamo gdje se dotiču različite kulture ili različite oblasti ljudskog znanja — ovo bi trebao biti jedan super-doticaj koji bi morao dati fantastične rezultate . . .

Možda oni od nas očekuju da riješimo problem interstelarnog leta? Možda je naša inteligencija, unatoč tehničkoj zaostalosti, jača od njihove i oni to sada žele iskoristiti za opće dobro?

Sve je jasno, sve se slaže! Sergeja nisu ubili. . . Ne, ne, oni su odabrali svemirski brod Orest da preko njega stupe u doticaj s našom civilizacijom.

Htjeli su najprije u miru proučiti mali broj ljudi, pokušati s njima uspostaviti kontakt, i zatim ih poslati na Zemlju kao svjedoke, poslanike i proroke. Zašto nisu nasumce uzeli nekog sa Zemlje? Zato što su astronauti kao ljudi inteligentni, psihički i fizički zdravi, intelektualci bez intelektualističkih bo-lećivosti, bili najpogodniji za takav susret.

Osim toga, tko zna koliko taj satelit tu miruje? Možda već stoljećima čeka na prve ljude? Možda smatra da tek interplanetarnim letom čovjek postaje dovoljno zreo za razumijevanje njegovih tajni!

»Kendall. . . «Ali Kendallov je pogled uprt u brojčanike. Lice mu je napeto.»Kendall, čini mi se da sam razumio. . .«I u tom trenutku shvaća poraznu istinu — Kendallu je sve to samo velika igra! Infantilno

junačenje u kojem on iz trenutka u trenutak postaje sve jači, sve pametniji, sve važniji i bolji. . . Shvaća da je ravnodušan prema sudbini satelita, prema sudbini ekspedicije, prema svojoj vlastitoj, da se posve izgubio u površnom, opijen avanturom . . .

No kako mu se suprotstaviti kad još nijednom nije pogriješio!

49

Orfej polako pada prema zaobljenoj površini satelita. Od tamnih metalnih ploča dijeli ga još jedva stotinu metara. Stajni su mu trapovi rašireni, spremni da prime slabašni udarac.

»Pogledaj!«Na mračnom oklopu bljesnula je crta. Pukotina iz koje se prolilo svjetlo.Bljesak se pojačao — pukotina se širila. Ploče su se razmicale sve brže i brže dok se pred

njima nije pokazao pedeset metara široki okrugli otvor prepun bijele svijetlosti.»Otvaraju nam put!«Doista, koliko su zaslijepljene oči mogle razabrati, iza otvora je bio stotinjak metara

duboki krater, a na dnu kratera ravna platforma. Nisu morali biti kozmonauti da bi shvatili da je riječ o sletnoj rampi.

»Vrata su nam širom otvorena«, nasmiješio se Kendall, kao da je do toga došlo isključivo njegovom zaslugom. U idućem trenutku, kao da se boji da će mu vrata zalupiti pred nosom, Orfej je opasnom brzinom jurnuo prema otvoru.

U trenutku kad se mlaz njegovih retroraketa odbio od dna hangara, istom brzinom kojom su se razdvojila, golema su se krila vratnica nad njim zatvorila. Bilo je to posljednje što je pukovnik Semjonov vidio na ekranu monitora.

47.

INCIDENT BJELINSKI

WASHINGTON,... srpnja. Kako javlja Associated Press, jučer je u američkom kongresu došlo do žive debate oko »incidenta Bjelinski«. Novi je ton raspravi dao predstavnik Cowell, koji je izrazio miš ljenje da bi svako ispričavanje s američke strane bilo »gesta ponižavajućeg karaktera« i da bi ozbiljno pridonijelo rušenju ugleda Sjedinjenih Država u svijetu, ugleda koji je, prema Cowellu, »već i danas ozbiljno ugrožen ustupcima komunizmu«. Upozorio je na podatak da su sovjetski brodovi iz serije Bjelinski »notorno dobro opremljeni elektronikom i to u opsegu koji daleko nadmašuje potrebe makar i najsuvremenijeg ribarenja«. U vezi s tim je postavio pitanje što je takav brod, koji se, osim ribarenjem, bavio i »nuzgrednim aktivnostima«, radio u manevarskim vodama američke pacifičke flote, tim više što je sovjetska vlada bila pravodobno obaviještena o predstojećim američkim pokretima. Također je izjavio kako smatra nepriličnim da se američka vlada ispričava »zbog nasilja koje je nad njom pokušano«. »To što Sovjeti u svojim namjerama nisu uspjeli«, tvrdi on, »nimalo ih ne opravdava.«

Istup predstavnika Cowella izazvao je različite reakcije u američkim lijevo i desno orijentiranim krugovima.

48.

DEMONSTRACIJE U MOSKVI

MOSKVA,.. . srpnja. Kako javlja Tass, jučer su tisuće sovjetskih građana spontano izišle na ulicu da izraze negodovanje zbog nedavne diverzije na sovjetsku ambasadu. Da bi mogli slobodno izraziti svoje ogorčenje, mnogi su radnici prije vremena pušteni s posla. Mirnim su se demonstracijama pridružili i đaci viših škola te studenti. Posebno su se isticali transparenti »Živjela borba za mir« i »Dolje imperijalisti«. Promatrači zapažaju da su demonstracije bile »neuobičajeno širokih razmjera« i kao posebno važnu činjenicu ističu da su istovremeno izbile u više sovjetskih gradova. Osvrćući se na demonstracije, moskovska je Pravda u svom uvodniku naglasila: »Sovjetski su ljudi još jednom posvjedočili svoju spremnost da se beskompromisno bore za mir, te izrazili svoje neograničeno povjerenje u vladu Sovjetskog Saveza za koju čvrsto vjeruju da ih jedina može voditi u toj borbi.«

49.

50

NEĆE SOVJETSKU ROBU

PITTSBURG, ... srpnja. Jučer je američki koncern robnih kuća »Union Best« otkazao prijem sovjetske robe u vrijednosti od 150 milijuna dolara. Svoju je odluku o odustajanju od uvoza sovjetske robe široke potrošnje obrazložio »posebno nepovoljnom ras položenju prema sovjetskoj robi kakvo momentalno vlada na američkom tržištu«. Odbijajući da tom ge stu dadu demonstrativni karakter, predstavnici su koncerna u zaključnom dokumentu upozorili da će storniranje narudžbe za njih značiti »nepredviđene i neželjene gubitke«. Raskid se ugovora nikako ne može protumačiti kao samovoljan i jednostran, tvrdi se dalje, jer je on »izravna posljedica stanja stvorenog akcijama poslovnog partnera.«

50.

Nervoza u Semjonovu raste. Već čitav sat traje neizvjesnost, od Kendalla i Denisa nema glasa. Eterom vlada potpuni muk.

Pokušao se smiriti izmišljanjem poslova. Najprije je navukao skafander. Bio je težak i neudoban, no davao je ugodni osjećaj sigurnosti. Ako ništa drugo, nagle se dekompresije nije morao plašiti.

To mu je oduzelo dvadeset minuta. Iza toga, zabavljao se pokušavajući uspostaviti vezu sa Zemljom, iako je znao koliko su takve nade prazne. Obrisao je prašinu s ekrana, strugao je nožićem mast s tipaka.

Onda je uključio muziku — i odmah je isključio. Ne zna se jesu li živi, a on sluša glazbu! Neukusno.

Zašto ih je pustio da odu, zašto nije pošao s njima? Kako bi lijepo bilo znati što se zbiva, imati svoju sudbinu u vlastitim rukama. Bespomoćnost ponižava. Ona uništava.

Veliki satelit miruje pod njim, njegova površina sporo protječe pod brodom koji ga lijeno obilazi. Zašto se ništa ne miče, zašto nema znaka života? Jesu li svi izumrli na tom avetinjskom satelitu?

I tada, gotovo točno sat nakon Orfejevog nestanka, pali se crvena signalna žaruljica. Iz zvučnika naglo dopire grubi, hrapavi šum. U trenutku, Semjonovljeve su ruke na tastaturi. Zvuk se stišava i pročišćuje.

»Orfej zove Oresta, Orfej zove Oresta . . . «Pukovnikovi su prsti zadrhtali od uzbuđenja.»Orest zove Orfeja, Orest zove Orfeja. Čujem vas odlično. Jeste li štogod pronašli?

Prijem.«»Orfej javlja Orestu: misija uspješno izvršena. Ponavljam: misija uspješno izvršena.

Pripremite se za spajanje. Prijem!«Dogodilo se nemoguće! Ta j smjeli Amerikanac je uspio! Kakva drskost, kakva prekrasna

drskost! Trebalo je glavom kroz zid, naprosto tako, bez raz mišljanja.»Što se dogodilo?«»Doznat ćete. Pripremite brod za spajanje.«Mogao je to učiniti iz pilotske kabine, mogao ih je t u dočekati. Obzirom na njegovu

slabost, nitko mu to ne bi zamjerio.Nije učinio tako. Pritisnuvši nekoliko dugmeta gotovo je istrčao do platforme lifta. Kako

mu se sporo činilo brzo uspinjanje kroz pedeset metara dugačku cijev! Ponovno u cilindričnoj prostoriji, po novno pred blindiranim okruglim vratašcima kroz koja su ga napustili.

Vidi kroz okno — Orfej je već ispružio pipke. Još malo i brodovi će se spojiti.Doticaj i jedva zamjetni trzaj. Čuje zaklapanje brave, čuje kako se spojni tunel puni

zrakom. Zuri kroz okance na vratima — u niski tunel uvlače se dvije spodobe u skafanderima. Prvi je Kendall — jasno se to vidi po natpisu na odijelu. Otvara im vrata.

»Majore Kendall!«Glas mu titra od uzbuđenosti. Kendall je imao pravo: ići u susret nepoznatom, sukobiti se

s neprijateljskim, ne bježati. . . Bježanjem ne okrećemo leđa samo neprijatelju, već i svakom pokušaju da nešto doznamo ili učinimo.

51

»Majore Kendall«, dodiruje mu skafander, »do pustite da vam pomognem!«Želio je što prije skinuti šljem, vidjeti to lice, čuti što se dogodilo. Uhvatio je kacigu

dlanovima s obadvije strane metalizi ranog, neprozirnog vizira.Što je s Kendallom? Zašto se drži tako ukočeno?Tada se Kendallove rake podižu. . . i hvataju Semjonovljeve. Napokon raekcija!

Semjonov srdačno protresa te ruke. Ali zašto ga drži tako čudno, zašto ga je uhvatio za zglavke? Zašto ga tako steže?

Što se zapravo dogodilo?Iznenada, naglo uplašen pokušava povući rake. Ali Kendallov je stisak čvrst. Njegovi su

prsti ne pomični i tvrdi kao čeljusti čeličnog škripca.»Majore Kendall?!«U tom trenutku se pokreće i Gustav Denis, do tada ukočen kao lutka. I njegovo je lice

nevidljivo, skriveno pozlaćenim vizirom.»Gustav! Što se dogodilo?«Gustav mu šutke zalazi za leđa. Najednom led panike.Vikao bi, zvao bi u pomoć — no koga da zove? Tko se krije iza zrcalnih vizira, kakva je

to čudna metamorfoza?Tada, nešto ga je u leđima pecnulo. Svijest se naglo zamaglila, koljena su popustila.

Srušio bi se da gravitacija nije bila tako neznatna. Nešto se dogodilo . . . Što se to dogodilo? Uostalom, zar je to važno . . . zar je išta više važno sada . . . kada nastupa . . . posljednja tajna.

Ničeg više nema, samo mrak . . . to je k r a j . . . nikad više.Još je zadnjim ostatkom svijesti uspio poželjeti da netko od ljudi kad-tad dozna kako je

umro i objasni kako se to moglo dogoditi, no što je mrak bivao gušći, bio je sve sigurniji da mu se ta želja nikad neće ispuniti.

51.

TRAŽE SE ATOMSKA SKLONIŠTA

GRENOBLE,... srpnja. Na internacionalnom sastanku proizvođača protuatomskih skloništa konstatirano je da je proizvodnja u odnosu na prošlu godinu porasla za punih 540 posto. »Narudžbi je toliko da im ne stižemo udovoljiti. Prisiljeni smo posegnuti za sezonskom radnom snagom«, kazao je predsjednik kompanije »Better Future« koja je posljednjih pet godina poslovala s gubitkom i nalazila se pred likvidacijom. Posebno je porasla potražnja za malim, obiteljskim skloništima, i tu narudžbe iznose čak 920 posto prošlogodišnjih. Međutim, upozoravaju proizvođači, te brojke ne daju potpunu sliku o izgradnji tih objekata, jer su sve popularnija skloništa vlastite izrade, projekti kojih se mogu naći u gotovo svakom popularnom tehničkom časopisu. »Očito je da naša privredna grana doživljava boom, ali se bojimo da bi on mogao biti tek privremenog karaktera. Zato treba poduzeti sve da se iskoristi momentalna vrlo povoljna tržišna situacija«, izjavio je predstavnik firme »Home for Tomorrow.«

52.

PETNAEST MRTVIH NA POPULARNOM PREDAVANJU

MILANO. . .. srpnja. Jučer je na milanskom stadionu San Cire došlo do teške tragedije u kojoj je poginulo najmanje petnaest ljudi a 126 osoba je teže povrijeđeno. Kod dvanaestorice ranjenih stanje je još uvijek kritično.

Nesreća se dogodila oko pet sati popodne, na dugo najavljivanom Berikenovom predavanju u povodu izlaska njegove druge knjige »Zaštititi se ili umrijeti«, za koju je već ugovoreno izdavanje u se damnaest milijuna primjeraka na trideset i pet jezika. Kako se nije mogla naći prostorija dovoljno velika da primi sve zainteresirane, predavanje je organizirano na otvorenom, na gradskom stadionu San Cire.

52

Već ujutro preprodavači su nudili karte po cijeni pet puta većoj od nominalne. Televizija je za tri stotine milijuna lira otkupila pravo izravnog prenošenja. Skupilo se oko sto tisuća ljudi.

Usred predavanja, kad je uzbuđenje doseglo vrhunac, došlo je do tragedije. Prema izjavama nekih očevidaca, metež je počeo kad je na istočnoj tribini verbalna prepirka između Berikenovih pristaša i protivnika prerasla u fizički obračun. Poput požara, nered se proširio čitavim gledalištem. Unatoč svim Be-rikenovim nastojanjima da smiri publiku, uzbuđenje i panika nisu se mogli stišati. Policija i vatrogasci pokazali su se podjednako bezuspješnima.

Beriken je u povodu tragičnog događaja izrazio svoje žaljenje, ali je istovremeno iznio i svoja nagađanja o uzrocima nereda: »Vjerujem da je riječ o sabotaži. Ne sumnjam da me 'Gazde' žele sprije čiti u mojoj misiji, iako za sada takve tvrdnje ne mogu potkrijepiti nikakvim sigurnim dokazima. Kad ih skupim, izdat ću ih u knjizi. Zvat će se 'Metode prijetnje'. Nadam se da će naići na odziv kod mojih ranijih čitalaca i svih onih koji su potreseni tragičnim događajem.« Ponovo se osvrnuo i na one koji ga nazivaju šarlatanom i kazao: »Svi profesori Evro pe ne mogu na svoja predavanja dovesti toliko ljudi koliko ja na jedno. Nije onda ni čudo da mi za-vide i da me mrze.« U znak solidarnosti odrekao se diiela honorara (milijun lira) u korist žrtava tragedije.

53.

OPET O DRMAS-u

Pozivajući se na zakon o štampi, zahtijevam da objavite ovu moju izjavu u povodu pisma čitaoca M. Kovačića iz Zagreba, objavljenog u vašim novinama od .. . lipnja ove godine.

Izjavljujem da su sve tvrdnje iznesene u tom pismu lažne i da u njima nema ni malo istine. U prvom redu moja knjiga »Što je to DRMAS« nije nikakva »brošura sumnjive kvalitete«, kako se izvolio izraziti poštovani prof. Kovačić, već ozbiljno pisano znanstveno djelo. I nije istina da je stigla nenaručena, jer ja svoje knjige šaljem samo ako je narudžbenica uredno ispunjena. U slučaju poštovanog prof. Kovačića možda se radilo o poštanskoj za buni, ili čak i o mojoj (narudžbe su tako brojne da im jedva stižem udovoljiti, pa se u toj gužvi može potkrasti i koja pogreška), no taj se pojedinačni slučaj ne smije uopćavati i prikazivati kao nečija uobičajena praksa. Treće, tvrdnja poštovanog M. Kovačića da u mojoj knjizi ima stvari po kojima sluti »da bi se moglo raditi i o raboti koja sa zakonom ne stoji u najboljim odnosima« nije samo neosnovana nego i zlonamjerna. Poštovani M. Kovačić ničim ne može dokazati svoju zlonamjernu tvrdnju, što se vidi i po tome što ne navodi što se u knjizi nalazi. To je napisao samo zato što je znao da u njoj nema ničeg protuzakonitog, kao što znaju i svi ostali koji su je s oduševljenjem pročitali. Ako čitaocima prijeti opasnost da budu prevareni, onda im ona dolazi više s one druge strane, jer su moji računi savršeno čisti.

Htio bih još na kraju poručiti svima onima koji žele doznati istinu u ovom »sporu« da će do nje lakše doći čitajući moju knjigu nego kojekakva pisma kojekakvih čitalaca. (Knjiga se može nabavili preko autora, pouzećem. Cijena joj je 2000 dinara.)

Inž. Petar Mašković, slobodni pronalazač

Zagreb, Šloserova 58

54.

Po pristajanju na satelit dogodilo se ono što je Gustav najmanje očekivao — nije se dogodilo ništa.

Pod dojmom Kendallove ratobornosti očekivao je odrede do zubi naoružanih svemirskih bića. Slijedeći vlastita razmišljanja predviđao je delegaciju strojeva, gestu, bljesak, zvuk, bilo što što može značiti započinjanje nekakve komunikacije.

Nije ih dočekao nitko. Izašli su iz sletnog modu la u praznu dvoranu i započeli lutanje koje traje sada već peti dugi sat. Za svo to vrijeme nisu sreli nikoga, nijedno živo biće. A

53

morali su ga sresti, jer je svakim korakom postajalo sve jasnije da se nisu našli u utrobi nekakvog fantastičnog, razumnog stroja već u gradu stvorenom za život njima sličnih stvorova.

Tragove života nalazila su svuda, život nigdje. Goleme dvorane, natrpane tisućama njima nerazumljivih uređaja protezale su se kilometrima, prerastajući jedna u drugu, široke, svijetle i nenapučene. Sve se u njima sledilo, skamenilo, kao da je života u jednom trenutku naprosto nestalo. Strojevi su se ukočili usred radnih operacija, sve se zaustavilo. Povremeno bi naišli na komandnu kabinu. Ulazili bi u n ju , zurili u nerazumljive pultove, tražili uzalud upravljača koji je, sudeći po neredu što ga je za sobom ostavio, otišao naglo i u žurbi. Onda su i s tim prestali. Lutali su besciljno.

Prostor u kome su se kretali kao da je naglašavao njihovu zbunjenost. Zbunjivala je veličina, zbunji vala je kompleksnost, zbunjivalo je toliko nepregledno mnoštvo detalja. I možda od svega više, zbunjivala je organizacija prostora, toliko strana zemaljskim shvaćanjima. Teža je ovdje bila tako mala da se u statici mogla praktički zanemariti. Stropovi i podovi postali su stoga suvišni, kao što su to postali i zidovi koji bi ih nosili. Dvodimenzionalni svijet naših tvorničkih dvorana zamjenilo je komuniciranje u tri dimenzije. Volumen ie zamiienio površinu, svi su pravci postali ravnopravni. Kompleksnost na koju nismo navikli.

U tom prostoru bez zidova i podova, konstrukcija n i j e morala ništa nositi ili podupirati. Njen je praktički jedini zadatak bio da sidri strojeve i opremu, da ih drži u određenom odnosu jedne prema drugima. Zbog toga se sva unutrašnja arhitektura svela na spletove debelih bijelih cijevi.

Te tri, četiri ili deset metara široke bijele niti širile su se u svim smjerovima, tkajući rijetkim vezovima kupole i pregratke, hangare i remontne dvorane, čipkaste ovojnice golemih kuglastih rezervoara i gnijezda za teške strojeve. Kretali su se kroz tu nepreglednu šikaru, taj trodimenzionalni labirint nalik na deformiranu strukturnu rešetku kristala. Ni u jednom joj smjeru nisu mogli sagledati kraja. Desetke i stotine metara puta svladavali bi jednim energičnim skokom. Bio je to fantastičan let u fantastičnim prostorima. Let u kome se mirisao poraz.

Nitko ih nije napao, no zbog toga osjećaj bespomoćnosti nije bio ništa manji. Nisu mogli, nisu smjeli učiniti savršeno ništa. Ruke su im bile vezane vlastitim neznanjem. Što učiniti kad ne znaju kakve posljedice mogu izazvati? Što učiniti u svijetu tako nepoznatom?

Smjeli su jedino lutati — beskrajno i besciljno kroz mehaničku pustinju. »Uplašili su nas se, pobjegli«, kazao je Kendall na početku zadovoljno. Sada više nije mislio tako. Shvatio je, nakon pet sati uzaludnog kruženja, da satelitu ne treba nikakva obrana. Pobijedio ih je samom svojom veličinom.

»Gustav«, kazao je Kendall sasušenim glasom nakon gotovo sat duge šutnje, »ovo je rat živaca i mi ćemo ga izgubiti ako nešto ne poduzmemo.«

Gustav Denis nije ništa odgovorio. Brisao je znoj ispod podignutog vizira. Disali su satelitovu atmosferu, za koju su odmah po slijetanju utvrdili da se sastoji od argona i kisika. Bila je zagušljivi ja od zraka, ali sasvim upotrebljiva. Rezerve plinske smjese za disanje u skafanderima, dovoljne za dvadeset i četiri sata, čuvali su za slučaj krajnje nužde.

»Znaju da smo bespomoćni. Znaju da znamo da ništa ne možemo učiniti. Čekaju da se izmorimo jalovim lutanjima. U krajnjem slučaju, jednom mora mo zaspati. I onda nas imaju. A i da nije toga. . . Hrane nemamo, vode nemamo. Ovo je za nas pustinja, mi tu nemamo nikakve šanse. Ne možemo preuzeti inicijativu. Iniciiativu protiv koga? Protiv neprijatelja kojeg nema?«

Gustav ga je jedva slušao. Razmišljao je gdje bi sada mogao biti sletni modul i hoće li ga ikad više naći. Labirint je nerazmrsiv. Labirint koji zauzima stotine, ako ne i tisuće kubičnih kilometara prostora!

Prostor je bio tako velik da mu je u jednom trenutku pala na um bizarna misao — možda su oni tako sićušni prema svemu ovom da ih stanovnici satelita naprosto nisu mogli opaziti? Misao nimalo laskava i srećom bez podloge. Jasno je bilo da su stanovnici tog satelita na brzinu napuštali svoja mjesta i da su im ostavili da se sami snalaze u beživotnom prostoru.

54

Zar su oni zaista tako strašni da ih se moglo zaustaviti samo takvom drastičnom, skitskom taktikom? Zar zaista ta bića nisu raspolagala nikakvim efikasnijim sredstvom da ih se oslobode?

Sva su im vrata bila otvorena, svi su putovi bili slobodni, sve im je bilo dostupno, nigdje nisu naišli na otpor — pa ipak, znali su da gube bitku.

»Oni nas izluđuju. Mi već pet sati ratujemo a da nismo sreli neprijatelja, da nismo ispalili metka. Prisiljeni smo na beskrajno, iscrpljujuće manevri ranje — dok sami sebe ne uništimo. Moramo iz njih izvući nekakvu reakciju. Moramo ih isprovocirati.«

»Ja se s tim ne bih igrao.«»Time ništa ne možemo izgubiti.«»Živi smo, dakle možemo.«Kendall nije odgovorio. Šutke je izvadio iz pojasa dinamitnu patronu. Štapin i upaljač —

sve je bilo uz nju.»Ovim se«, kazao je dižući naboj, »mogu učiniti čuda. Tu nema više od sto grama

eksploziva, no kad se stavi na pravo mjesto. . . «»Dinamit?!«»Dopuštam da postoji gostioničar koji svoje goste zanemaruje i ne želi ih poslužiti, no

takav koji se ne bi pojavio kad gost počne treskati čaše . . .«»Nemoj se igrati!«»Željeli su da izgubimo živce — sad će vidjeti kako to izgleda.«Gustav nije imao vremena da ga pokuša odgovoriti. Ne gubeći vrijeme na razmišljanje,

Kendall se otisnuo od šuplje grede na kojoj su stajali pritisnuti neznatnom gravitacijom i poletio prema najbližem stroju. Denis ga je vidio, sićušnog i dalekog, kako se vere uz golemu mašinu, razgledava je, ispituje. Onda ga je na trenutak nestalo, pa se opet pojavio. Plivao je u zraku. Hitao je prema njemu »Zakloni se, bit će rusvaja!«

Najprije se začula oštra i kratka detonacija koja je zašumjela bezbrojnim odjecima u spletovima metalnih cijevi. Jedan naboj nije ni mogao proizvesti glasniji prasak. Iza toga je zavladao muk.

»Ništa nisi učinio«, rekao je Gustav.»Šuti!« nervozno ga je prekinuo Kendall. Osluškivali su. »Prekinuo sam im nekakve

vodove. Nešto se mora dogoditi.«Čitavu je minutu vladao mir, a onda je tišinu probilo nekakvo tiho cičanje, kao da škripi

prenapregnuti metal. Počeli su se trati veliki nepodmazani dijelovi. Zvuk je postao oštriji. Na mjestu eksplozije upalila su se raznobojna svjetla . . . I onda se začuo strašan štropot koji je za nekoliko sekundi prerastao u grmljavinu. Šiknuo je u zrak oblak uljaste tekućine, a iza toga — prizor je djelovao nevjerojatno — golemi metalni dijelovi počeli su se svijati kao da su od plastelina.

»Bježimo!« povikao je Kendall odbijajući se dalje od razbojišta. »Ovdje počinje Sudnji dan. Treba dati petama vjetra.«

Gustav je poletio za njim. Pomagao se rukama, veslao kroz rijetki fluid. Zaustavili su se tek dobar kilometar daleko od svog prvog bojišta.

Na Kendallovu je licu titrao smiješak:»Gustav, Gustav, kako smo im zapaprili! Prva pobjeda je naša! Jedan nula za nas!«Kao da je riječ o sportskom natjecanju.»Pobijedili smo, Gustav, pobijedili!«Ali se Gustav nije osjećao nimalo trijumfalno. Osjećao se postiđeno. Tako je počeo susret

s Katedralom. Dinamitom.

55.

»Tako«, protrljao je Kendall zadovoljno ruke, »tu je moglo nastati jedno petnaestak milijuna dolara štete. Ja na to ne bih mogao ostati hladan. Ako oni mogu, zavidim im na živcima.«

Za Kendalla je izlazak iz pasivnosti bio početak preporoda.

55

»Kendall, mi zaista ne možemo znati kakva će biti njihova reakcija . . . «»Ali zato znamo kakva će biti naša ako njihova izostane. Čekat ćemo jedan sat, mislim da

je to posve gentlemanski. Iza toga. . . « potapšao se zadovoljno po pojasu. »Ima da gruva! Bit će to vatromet kakav još nisu vidjeli!«

Gustav nije ništa odgovorio. Znao je da bi bilo uzalud.»Čuj, ptico zloguka, da taj sat pametno iskoristimo — da pokušamo uspostaviti vezu s

Orestom?«»Vezu? Iz Faradejeva kaveza?« »No, no . . . «»Okruženi smo metalom, vodičem. Kroz njega ne prodiru radio-valovi.«»Nisam ni mislio tako. Ali ovo čudo ima i nekakve otvore. Sjećaš se staklenih kupola?

Proizirne su tvari dielektrici. Možemo kroz njih pokušati uspostaviti vezu . . . kratkovalnu ili optičku. Ja glasam za optičku. Zbog prisluškivanja.«

»Prisluškivanja?«»Da. Što manje znaju o nama, to bolje. Ako oni nama skrivaju svoje male tajne, nismo ni

mi na ispovijedi.«Krenuli su prema gore, prema površini satelita. Sićušna gravitacija, nedovoljno jaka da i h

sputava u kretanju, bila je ipak dovoljna za orijentaciju. Nakon dvadeset minuta uspinjanja i izviđanja ugleda l i su cilj. Kendall se zadovoljno nasmiješio — sve će biti dobro, dok je on vođa ništa ne može poći krivo.

Našli su se u kupoli pedesetak metara širokoj, prilično maloj za mjerila na koja su se počeli privikavati. Napela se iznad savršeno praznog, ispoliranog platoa. Nisu mogli ni naslutiti čemu bi mogla služiti.

Gustav ju je gledao s divljenjem. Nikad nije vidio ništa slično. Da je nije prstima napipao, teško da bi mogao povjerovati da između njega i svemira postoji prozirni zid. Bljeska nije bilo, a ni duga izloženost djelovanju kozmičkih zraka i udarcima sitnih meteorita nisu mogli pomutiti njenu savršenu bistrinu. Taj se materijal razlikovao od stakla koliko i svemirski brod od kamene sjekire.

»Mislim da će ići«, rekao je Kendall vadeći iz torbice mali optički primopredajnik. Bila je to spravica ne veća od džepne svjetiljke, a u svojoj biti jedva da je i bila što drugo. Ljudski je govor pretvarala u svjetlo, u moduliranu lasersku zraku, a primljene bi svjetlosne valove artikulirala u ljudski govor. Trebalo ju je samo usmjeriti — ostalo je bilo njezina briga.

»Sad samo treba čekati da se pojavi Orest. Ako se pojavi.«Orest se pojavio — no odgovora nije bilo. Laserska je zraka jalovo počivala na

objektivima njego vih laserskih prijemnika. Pokušavali su sve dok se brod, u svom sporom okretanju, nije izgubio iz vida.

»Pokušat ćemo još jednom. Možda je zaspao.«Čekanje je bilo dugo i zamorno, razjedalo je živce, no ostalo je bez rezultata. Orest je i

drugi put prošao ne odgovorivši nijednom rječju, n i najmanjim znakom na njihove pozive.»Možda je opet pao u komu?« glasno je razmišljao Kendall. »Nisu valjda zatajili i uređaji

za blisku komunikaciju?«Odlučili su pri slijedećem proletu poslužiti se ultrakratkim valovima. Možda oni dovedu

do rezultata.»Orfej zove Oresta, Orfej zove Oresta. Javite se, odgovorite. Orfej zove Oresta, Orfej

zove Oresta . . .«I tada, sasvim su jasno u slušalicama začuli:»Orest zove Orfeja, Orest zove Orfeja. Kontakt us postavljen. Pošaljite izvještaj.«No tu se veza ponovno prekinula. Brod je zašao za horizont. Trebalo je čekati. U kakvoj

su napetoj tišini prolazile minute!»Orfej zove Oresta . . . «»Orest zove Orfeja. Podnesite izvještaj.«Sve su mu ispričali. Šutke ih je saslušao. I tu se kontakt opet izgubio. Kad se za slijedećeg

kruga ponovno uspostavio, Semjonov je imao iznenađenje:»Uspostavio sam vezu sa Zemljom.«

56

»Kada?«»Iz dosade sam poslao izvještaj. Začudo, primili su ga. Prije minutu stigao je odgovor.« »Kakva su naređenja?«»Ako mi se javite, da vas smjesta vratim na brod. Stvar je delikatna i ne valja nagliti. Prije

svakog poteza treba se posavjetovati sa stručnjacima na Zemlji. Javit ću vam vaše koordinate i koordinate sletnog modula. Snaći ćete se.«

Veza se prekinula.»Ipak je pomoglo«, nasmiješio se Kendall samozadovoljno. »Imao sam pravo. Reakcija je

tu. Imamo kontakt sa Zemljom. Oslobodili su nam komunikacije. Shvaćaš li što se dogodilo? Prisilili smo ih na to, mi smo ih tukli!«

Denisu je izgledalo isuviše lijepo da bi moglo biti istina. Tako brzih kapitulacija nema ni u jeftinim romanima. Oni su samo dvojica . . . a ovo je život, a ne strip.

»Zemlja zna! Nemaju više motiva da nas unište! Hoće nas se riješiti. Pokazali su nam vrata. To je divno!«

Kad se Orest ponovno pojavio, Gustav je zamolio Kendalla da mu prepusti vezu. »Samo izvoli.«

Denis se nakašljao. Trenutak oklijevanja. Što ako ispadne kapitalna budala?»Pukovniče Semjonov, govori Gustav Denis.« »Izvolite«.»Kak vaše zdorovlje, polkovnik Semjonov?«S druge strane žice nije bilo odgovora.»Polkovnik Semjonov, čto s vami slučilos?«»Halo?« Glas je zbunjen.»Kto vi, nakonjec, polkovnik Semjonov?«»Halo . . . Budite malo razgovjetniji, molim . . . Kakvim to jezikom govorite?«»Zaboga, što se to zbiva?« razrogačio je oči Kendall, koji je svo vrijeme na slušalicama

pratio razgovor. »Kakve su to šifre, kakve su to konspiracije?«»Nikakve«, rekao je Denis i prekinuo kontakt s Orestom. »Stvar u najmanju ruku

neobična — pukovnik Semjonov ne razumije svoj materinji jezik !,«»To je bio njihov odgovor« zagrmio je prijekor u Denisovu glasu. »Oni su ga ubili!« »To je bio njegov glas . . . «»Kompjuterski sintetiziran! Oni su na brodu . . . Semjonova su ubili, a Adamsa je bilo

dovoljno samo malo gurnuti . . . «»Čemu ta komedija?«»Željeli su nas namamiti na brod — i zatući.« »Zašto to ne učine ovdje?«»Ne znam, ne znam, ne znam. . . Semjonova su ubili.«Prvi put Gustav je na Kendallovu licu opazio tragove zbunjenosti. Napravio je prvu

pogrešku — i to je Semjonova stajalo glave. Optužbe su jasne: on je napravio štetu, oni su ubili Semjonova. To je bio njihov odgovor, to je bila njihova reakcija.

»Nije se s tim trebalo igrati. Mi smo muhe, shvaćaš li, i mi zujimo . . . Nitko nas ne dira. Ali u tom zujanju ne smijemo biti preuporni. Možemo živjeti samo tako dugo dok je njima lakše podnositi nas nego uništiti. Mi smo ga ubili!«

Kendall je znao da ono »mi« znači zapravo »ti«. On je postavio eksploziv, on je pripalio fitilj.

Ali što činiti? Mrtve je nemoguće oživjeti. Može ih se samo osvetiti.»Ako žele rat, baš će ga imati«, rekao je tiho.»Ti još govoriš o ratu! Nije t i ga bilo dosta!«»Zar sam ga ja otpočeo?«»Jesi!«»Ja sam ubio Sergeja? Ja sam tebe pokušao ubi ti? Ja sam bacio posadu u komu? Ja sam

prekinuo vezu sa Zemljom?«Denis nije znao što da odgovori.

57

»Ja sam počeo rat? Trebali smo čekati da nas pobiju, je li? Trebali smo skrštenih ruku gledati kako nas smiču jednog po jednog, kako nam skidaju glave?«

»Kendall, nasilje nema opravdanja!«»Na silu se odgovara silom. Meni ne treba veće životne mudrosti. A Semjonova, to da ti

odmah bude jasno, nismo ubili mi, to jest, da budem precizniji, ja, nego su ga ubili oni. Po toj svojoj logici možeš optužiti svakog vojskovođu da je pobio vlastite vo j nike. Semjonova su oni ubili, i tako mi svega na svijetu, skupo će to platiti! Samo se to može ticati moje savijesti.«

»Možda, da nismo . . . «»Možda nas oni ne bi pobili, da smo mi sami sebe poubijali. Ušuti, ušuti, ušuti. . . «Kendall se polako smirivao. Živci su naglo popustili — bilo je previše uzrujavanja u

posljednje doba. Moralo je doći do izboja.»Od sada počinje ozbiljni rat.«»Jeremy!« kliknuo je Gustav iznenada.Kendall je pogledao u pravcu njegovog ispruženog prsta. Da, i on je vidio. . . Nekakva je

sjenka proletjela i zamakla iza šuplje metalne cijevi. . .Kendall je reagirao munjevito, kao i uvijek. U djeliću sekunde odbacio se prema

sumnjivom tijelu . . . Prohujalo je kraj stupa iza kojeg se krilo to ne š to i strelovito se zaokrenuo. Ruke su mu bile ispružene. I nisu bile prazne. Suknuo je plamičak . . .

57.

Čim se prolomila oštra, reska detonacija, Gustav je shvatio da se dogodilo nešto strašno. Izvršili su i posljednji drski čin: ubojstvo. Iza toga više nema povratka, nema više nade. Prvi susret s pripadnikom izvanzemaljske civilizacije završen je drastic no, kuglom u čelo.

Vidio je kako je nekakvo tijelo, veoma slično ljudskom i odjeveno u elastični modrikasti kombinezon, kliznulo polako, poneseno udarcem metka, kao polomljena lutka. Kako nije bilo ničeg što bi ga moglo zaustaviti, nastavilo se udaljavati, tonući isprva sporo pa zatim sve brže pod djelovanjem neznatne no ipak zapazive gravitacije.

»Dobio je što je tražio.«Bio je to Kendallov komentar. Pokušavao je ostati miran, ali nije išlo. Ruke su mu drhtale

dok je stavljao pištolj za pojas.Da se smiri, prebrajao je zalihe municije. Sve je bilo u redu. Pet preostalih metaka u

bubnju i četrdeset i četiri u kartonskoj kutijici. Ukupno četrdeset i devet naboja. Za pojasom devet patrona dinamita i signalni pištolj sa dvadeset raketa. Gustav nema revolvera, no zato uz signalni pištolj nosi četrdeset naboja — pozamašni zamot što ga nosi za pojasom. Uz to još i petnaest patrona. Sve u svemu, nije loše. Neće ni to potrošiti prije no što ih ubiju.

»Bit će najbolje da se brzo pokupimo. Treba izbjeći borbu na otvorenom.«Bio je posljednji čas da se krene. Teško da je ustrijeljeni bio sam. Moralo ih je biti još u

blizini.Nisu se prevarili. Uskoro su u daljini opazili roj modrih točkica. Približavale su im se.

Bili su to o n i.»Sad samo hrabro, za mnom. Pamti: na daljinu — rakete. One djeluju na nekoliko stotina

metara Na sto do dvjesto koraka — dinamit. Na blizinu— kuglu u čelo. To prepusti meni. Trebamo paziti da nam se suviše ne primaknu. Pokušat ćemo održati razmak.«

Denisu je sve izgledalo besmisleno. Kakve šanse imaju protiv toliko nadmoćnog protivnika? Kakvu milost mogu očekivati sada, kao ubojice?

»Krećemo!«»Kamo ?«»Dolje!« upro je Kendall prstom prema središtu satelita. »Tamo još nismo bili. Ovdje je

suviše zračno, prostor je brisan. Možda dolje postoji ekakav labirint, možda ima rupe u koje se možem zavući dok ne smislimo što bismo dalje.«

58

Vezali su se tankom uzicom, da se ne izgube. Kad jednom polete, i mala bi ih razlika u brzini naširoko razdvojila. Snažno su se odbili nogama i sko čili u dubinu. Čudan je to pad bio — trebala im je čitava minuta da bi na brzini dobili metar u sekundi !

Mogle su proći dvije minute prije no što su im se nad glavama stvorile modre točkice. Slijedile su ih i približavale se. Kendall je mirno procijenio udaljenost i kratko naredio: »Raketu!«

Denis je tempirao detonator — raketa je trebala eksplodirati usred neprijateljskog roja. Ciljao je dugo i strpljivo. Čudio se — nervoze više nije bilo. Mir je dolazio od rezignacije. Nije se više želio spasiti naprosto zato što je znao da za to nema nikakve nade. Želio je samo biti što efikasniji — samo to i n i š t a više. To ga je smirivalo.

»Zuutm!« šiknula je raketa ostavljajući za sobom svijetleći trag. Pratili su je očima. Čuo se oštri, kratki prasak, nalik na cilik razbijenog stakla. Gustav je dobro ocijenio daljinu. Potjera je zastala.

Punih petnaest minuta trajalo je to čarkanje u zraku, u kojem, kako se činilo, nije bilo žrtava. Osam raketa otišlo je jedna za drugom održavajući stalan razmak između progonitelja i progonjenih. Padanje se činilo beskrajno dugo, metalna se prostorna rešetka činila beskonačnom. Denis se u jednom trenutku upitao ima li ona uopće kraja. Moguće je da je čitav satelit ispunjen njome, moguće je da će se njihovo lutanje svesti na padanje sad s jedne, sad s druge strane, na titranje kroz središte goleme kugle? Možda neprijatelj upravo na to čeka — da se iscrpe beskonačnim besciljnim padanjem.

Umor je postajao sve teži. Već šest sati traje njihovo lutanje po satelitu, a prije tog lutanja bili su napori, bila su uzbuđenja. Gustav osjeća malaksalost u udovima, hladnoću u čitavom tijelu, i glad. U skafanderima imaju samo blagu, vitaminiziranu otopinu glukoze. To nije dovoljno.

Početak demoralizacije.»Pogledaj! Dno!«Prenuo ga je Kendallov usklik. Pogledao je. Doista, duboko dolje, nekoliko stotina metara

pod njihovim nogama, mogao se nazrijeti konac rešetke.

58.

»Ja sam sve to jako dobro proučio i pročitao sve što je o tome pisalo i iako nisam neki stručnjak mislim da mogu da kažem nešto o tome jer i ja znam, i ja sam čitao pa se može reći da bi ono što sam otkrio i na što sam došao razmišljajući moglo biti interesantno za nauku i za stručnjake, hoću da kažem za ljude koji se time bave.

Ja sam i sam promatrao nebo, ali ne samo zvijezde na nebu, nego sam strpljivo promatrao ne žaleći truda jer mi je jako bilo stalo do naučne istine za koju su toliki žrtvom pali protiv ljudske gluposti i ostalih predrasuda. To sam vršio tako da sam razbio jedan dobar dalekozor kroz koji se jako dobro vidjelo, jer ga je moj djed nosio u ratu i kaže da je bio najbolje, kako se to onda zvalo ojsteriše marke. Ja sam taj dalekozor očistio jer je bio pun prašine i paučine i već onog što na tavanu biva, svi znamo kakve su stare stvari, i uperio ga u nebo jer sam mislio ako je svemirski brod Orest materija a mora da jest, onda on nije mogao nestati jer materija što neki zovu masa, ne može nestati, to sam pročitao u jednoj naučnoj knjizi. Koga zanima mogu mu kazati i kojoj. Ta se knjiga zove Kemija za sedmi razred osnovne škole a može se nabaviti u svakoj knjižari. Onda ono što novine pišu došao sam do zaključka nije moglo biti istina jer kad Orest ne bi bio materija-masa, onda on ne bi mogao postojati a kamo li nestati, a kako je masa onda nije mogao samo nestati. Postojati je mogao.

Ja sam onda s otim dalekozorom pažljivo pretra živao čitavo nebo jer sam mislio da bi se taj brod morao negdje vidjeti. Znam da će sad neki reći da je on jako daleko i da zbog toga se ne može vidjeti, no ja ću mu reći da su ga i drugi vidjeli u Americi, Sovjetskom Savezu i drugdje, pa zašto onda ne bih i ja. Gledao sam po čitavom nebu, ali nigdje ga ni sam vidio niti našao. O svojim sam opažanjima vodio dnevnik jer nisam htio da netko kasnije kaže e on to nije znao što radi i radio je tek onako pa sam htio da imam sve napismeno da ljudi ne bi kasnije rekli da sam radio nestručno. Tko ne vjeruje, neka pročita.

59

Svi su moji napori da nađem mjesto tragedije i vidim što se s nesretnim ljudima dogodilo (njihova sudbina mora pogoditi u srce svakog čovjeka koji je human i koji vole ljude i koji je filantrop) i promatrao sam tako deset dana kad nije bilo mjesečine jer mjesečina vidio sam smeta i onda se mnogo slabije vidi pa naprezao oči što veli narod kao magarac, to tako narod kaže. Gledao sam kad je bilo mjeseca i po mjesecu jer sam mislio da su se možda spustili, iako je mjesec gore i tamo se ne može spu štiti, ali isto nisam ništa vidio iako zaključio sam, da su se spustili tamo sigurno bi to netko vidio jer su tamo Rusi i Amerikanci napravili bazu u kojoj stalno netko dežura jer mora tamo biti a kada to ne bi vidjeli to bi značilo da ne rade svoj posao, a to ne može biti jer poslati gore ljude znači dati se u veliki trošak, a onda ne bi slali gore lijenčine, ljude koji zabušavaju, što veli naš narod, nego ljude koji rade i hoće radit.

Zbog toga sam naporno razmišljao da zaključim što se s njima dogodilo i došao sam do zaključka da je moralo doći do tragedije. Svemirski se brod (to zapravo nije brod ali se tako zove, to pišem zbog onih koji su o tome manje čitali) sigurno raspao zbog nepoznatih razloga ali ja kažem da ti razlozi nisu nepoznati nego da su u vezi sa onim letećim tanjurima, samo tako moram kazati da su razlozi nepoznati jer nemam čvrstih dokaza, a neću da mi netko kaže da je ovo što pišem nenaučno. Leteći tanjuri pokreću se pomoću nuklearno-atomske energije i mogu da uništavaju sve što se kreće pomoću takozvanog sunčanog zraka. Tko meni ne vjeruje neka pogledaju u Astronautici je prošle godine baš izišao članak o tome i ja sam sve pročitao a to su pisali naši najpoznatiji stručnjaci. Oni su svemirski brod Orest uništili razorili pomoću tog takozvanog sunčanog zraka (što je to to nitko ne zna to se samo nagađa) i svi koji su bili u njemu poginuli pa se je brod raspao na atome, to jest hoću da kažem na vrlo sitne dijelove (djeliće) koje više nitko ne može vidjeti ni prostim okom izbliza a kamoli dale kozorom izdaleka. Ja sam sve to jako istražio i zaključujem da je to tako. Kad ne bi bilo tako onda bi se brod morao negdje vidjeti ili ja ne znam što, možda su mi već oči oslabile od gledanja pa nisam vidio ali ne vjerujem jer sam stalno ispitivao vid pa sam i svog sina koji se zove Milan molio da mi pomaže gledati, on je mlad i ima bolje oči ali on je htio malo a kasnije nije više htio, nije mu ni zamjeriti on je sada mladi dečko momak kako se kod nas kaže pa ga više zanimaju djevojke kao i mene u njegovim godinama nego nauka . ..«

».. . Još bi na kraju htio da kažem još i ovo, tako da se zna uz kakvu sam muku napisao ovu knjigu i nitko ne bi pomislio eto on je to radio tek tako nije imao pametnijeg posla dokon pop jariće krsti. Čim sam čuo što se dogodilo ja sam se odmah bacio na istraživanja i htio sam zainteresirati i svoje ukućane i prijatelje da mi oni oko toga pomognu ali nitko nije htio nego su svi rekli imaš svoj posao i što te se to tiče. Ali ja nisam mislio tako jer da su svi mislili tako onda ne bi bilo ni nauke ni napretka i svih onih čudesa tehnike što danas postoje i lete po zraku. Zato sam sve radio sam i uz najveće teškoće što mi nije htio pomoći. Nitko nije sa mnom htio razgovarati o tome jer su kazali da je to do sadno i da nema smisla da je mnogo zanimljivije o nogometu ali ja ne mislim tako. Mislim da će svi oni koji vole nauku složiti se sa mnom jer napredak ono što je napredno najzanimljivija stvar je na svijetu.

Kad sam napisao knjigu išao sam izdavaču on mi je rekao da oni takve stvari ne štampaju nego samo ono što ljude zanima. Ja sam mu onda rekao da ljude zanima nauka jer da je to jedini način za bolju budućnost. Ali on nije htio ni da čuje ma kakvi nego je rekao da oni izdaju neke druge knjige i da za moju nema mjesta da neće. To me je jako mnogo pogodilo i još sada mi srce zebe kad se sjetim. Zato sam odlučio da ju sam štampam iako sam čuo da mnogo košta ali nauka mnogo košta čitao sam u novinama. Štampanje me je koštalo ko svetog Petra kajgana, a to su jaja kako se kod nas kaže, što se misli jako puno, ali ja sam sebi rekao da je to za nauku i to nije puno svaka se škola plaća a baš sam bio prodao neku njivu što mi je ostala od strica, na njoj je inače rastao korov, pa sam imao novaca na banki i mislio sam bolje da dam za ovo nego da ga propijem. Od pića samo ludost, a od znanja mudrost. Svi su veliki učenjaci umrli bez novaca a ja da sam se htio obogatiti postao bih mesar ili automehaničar a ne bih se bavio naučnim radom kao što sada radim. Mesar laže da bi došao do novaca, a ja govorim istinu za dobrobit čovječanstva. Nisam ovu knjigu napisao zato da se obogatim iako znam da će mnogi čitaoci doći reći daj pa što košta da košta, nego sam htio svo čovječanstvo obavijestiti o onome što se dogodilo što sam zaključio, neka me pobije ako

60

tko može. Tko će bolje široko mu polje. Po jedan primjerak knjige poslao sam svim stranim ambasadama u Beogradu koje su tamo da nitko ne može kazati da nisam htio obavijestiti.

To sam napisao za čitavo čovječanstvo a ne samo za naš narod. Odnio sam i u redakcije naših novina da objave ja neću tražiti novaca. Ja mislim da će se time tajna riješiti da će se s nje skinuti veo to se tako kaže. Sve što sam radio bilo je zbog nauke a ne zbog novaca što neka posluži kao primjer mladima .. .«

(ulomci iz knjige Brije Bogića, »Tragedija Oresta«, vlastita naklada, Donji Miholjac 199')

59.

»Ne znam što čekaju«, rekao je Kendall, »nije mi jasno zašto ne napadaju. Otkriveni smo, znaju gdje jesmo. Opkolili su nas. Nadmoćni su. Ne možemo pobjeći. Što čekaju?«

Osluškivali su. Ništa se nije čulo. Bili su sami, nikoga nije bilo. Ali je samoća bila lažna, mir prividan. Šumarak su opkolile stotine neprijateljskih vojnika.

»Obišao sam okolicu. Nisu se ni pomakli, ostali su gdje su i bili. Drže nas u šahu . . . i samo to. Mat imaju u dva poteza, a ništa ne poduzimaju. Nelogično.«

»Pet su nas dana pustili na miru.«»Pet dana nisu znali gdje smo.«Prošlo je pet dana nevjerojatnog, idiličnog mira. Činilo se kao da su se nenadano našli na

nekom osamljenom, tihom i toplom pacifičkom otoku. Na kon svih borbi i peripetija, djelovalo je kao san. Svako bi jutro Denis zbunjeno trljao oči čekajući da se do kraja rasani, no slike ne bi nestalo. Sve što je ovdje vidio toliko je odudaralo od onog što se ranije dogodilo, da je Denis morao stalno naprezati pamćenje kako ne bi zaboravio kako su se ovdje stvorili.

U trenutku kad su, bježeći pred potjerom, udarili o pod, pri čemu je Kendall borno uganuo nogu, shvatili su da je njihovom bježanju došao kraj — trodimenzionalne rešetke nije više bilo. Pod njima se širio goli, neprobojni pod koji se gubio na sve strane unedogled.

»Odavde više nemamo kuda«, rekao i e Kendall.»U redu«, nastavio je mirno i odlučno, »neka ovdje bude kraj. Pripremi se. Počinje

posljednja borba.«»Možda još ima nade.«»Nema.«»Koliko ih još možeš zadržavati?«»Dok bude municije.«»Možeš li ih držati pet minuta?«Kendall je klimnuo glavom. Gustav se nasmiješio. I to se dogodilo: veliki je Jeremy

postao malodušan. Zar je jedno uganuće moglo tako djelovati na čovjeka? Da, ali to uganuće nije bilo samo bolna ozljeda — bio je to prvi poraz. Veliki Kendall počeo je sumnjati u svoju neranjivost. Izgubio je vjeru u vlastitu nepogrešivost.

»Dobro, drži ih dokle budeš mogao. Ja ću izvidjeti okolo. Možda se otkrije nekakav izlaz.«

»Nema više smisla bježati. Nećemo tako vječno. Treba muški dočekati kraj.«»Gluposti!«Gustav se odbacio. Vidio je kako Kendall ispaljuje raketu. Morao je žuriti. Nekakav izlaz

mora postojati, nekakav izlaz uvijek postoji.Letao je bjesomučno, odbijajući se od orijaških metalnih stupova, udarajući se nemilice

pri nespretnim, brzim doskocima. Izmicali su, činilo mu se, kilometri, ali su i minute nemilice tekle. U daljini je čuo detonacije. Postale su češće. Potjera se primicala, kao da se prestala plašiti raketa. A onda se prolomio snažan prasak. Gustav je znao što se dogodilo — Kendall je bacio svoju prvu patronu.

Grozničavo se ogledao — nigdje ništa. Pod je svuda bio jednako kompaktan, jednako solidan, jednako nedirnut. Pa ipak, nije to bilo logično. Ta j je pod bio ovoj oko nekakve

61

kugle unutar kugle — to je bilo očito. Unutra je moralo nešto postojati. Unutra se moralo moći nekako ući.

Ogledavao se. Uzalud . . .I tada je ugledao — da, sinulo mu je u času Stupovi! Stupovi su bili debeli, četiri, pet,

deset metara široki. Zašto? Isključivo zbog statičkih razloga? Ne! Čemu služe cijevi na Zemlji? Da se njima nešto vodi. Komunikacije!

Te su cijevi bile transverzale. Završavale su u podu. Kroz njih se, dakle, moglo proći. Ali kako u njih ući? Morali bi postojati nekakvi otvori. Gdje da ih traži? Vrijeme proriče. Misli logično, Gustav, misli logično . . . Ako igdje postoje, onda su u blizini poda — to j e s t logično. Ali on nije vidio ništa.

Počeo je grozničavo opipavati jedan stup. Odabrao ga je zbog njegove debljine. Nigdje nikakvog utora, nigdje nijedne pukotine . . .

I baš tada, dio se stupa naprosto rastvorio. Gustav je pogledao — i ugledao unutrašnjost velike, cilindrične kabine.

»Jeremy!« zaurlao je u mikrofon, »našao sam! K meni! Slijedi me pomoću goniometra. Me obaziri se. Žuri!«

»Dolazim, evo me«, čuo je Kendallov glas. Bio je bodar i radostan, kao toliko puta prije toga. Onda je čuo nekoliko revolverskih hitaca. Mora da su već prišli opasno blizu.

»Ne znam kakve su mi to trotlavce poslali«, kričao je Kendall, »ali ih je vraški mnogo. Dobit će što ih ide.«

U daljini se pojavila srebrenasta točka. Letjela je prema njemu. Duum! iza nje se stvorio oblak dima Još jedna dinamima patrona. Vidio je i potjeru, sad već zaostalu. Razabrao je i to da Kendall ne troši municiju uzalud.

Za minutu, već su bili zajedno, u kabini. Vrata su se stala zatvarati. . .»Čekaj, posjetnicu«, rekao je Kendall i bacio jednu od svojih zadnjih patrona kroz vrata.

Kabina je već krenula kad su začuli detonaciju.»Ne znam što je s njima«, mrmljao je Kendall dok je popunjavao svoje zalihe na račun

Denisovog arsenala. »Nemaju nikakvog oružja. Padaju kao snop1je. To mi nije jasno.«»Možda nas žele žive.«»Utoliko gore — i po njih i po nas.«»Zašto po nas?«»Zato što ima stvari gorih od smrti.«

60.

Dalje se sve odvijalo kao u snu. Tek kad je sve b i l o gotovo, stigli su se iznenaditi.Lift je jurnuo dolje, pa zatim zastao, pa onda opet počeo kliziti dugo se i oštro

ubrzavajući. I što se više ubrzavao, sve su jasnije osjećali vlastitu težinu. Kad se kabina napokon zaustavila obuzela ih je čudna tromost. Ako ih osjećaj nije varao, teža je bila ravna dvjema trećinama normalne. Vrata su se poslušno otvorila, i tada su ugledali . . .

Pred njima je bilo sunce!Nebo je bilo modre boje, u daljini su se zelenjele šume. Oblaci su plovili i kovitlali se. Ali

nakon prvog šoka odmah je postalo jasno — niti je to zemaljsko nebo, ni zemaljsko sunce.Sunce nije bilo okruglo, već izduženo. Imalo je oblik elipsoida i protezalo se nebom kao

golemi, usijani krastavac. Teža što su je osjećali nije bila zemaljska — bila je za trećinu manja.

Ni reljef nije bio zemaljski, ni zelenilo šuma nije bilo zemaljsko. Ni horizont nije bio zemaljski. Ho rizonta zapravo — uopće nije ni bilo.

Gustav je bio na Zemlji, i vidio je tamo daleki horizont. Bio je i na Mjesecu, gdje je nebosklon smiješno blizak. Mogao je zamisliti i asteroiđe, na kojima bi bio još bliži — možda svega desetak metara dalek — no ovdje ga nije bilo, naprosto ga nije bilo.

62

Livade, šume, polja, sve se to širilo u svim smjerovima i onda, nešto prije, nešto kasnije, naprosto skretalo uvis, penjalo se u nebo i polako prelazilo u golemu kupolu — kojoj je vrh bio skriven oblačnom sumaglicom i sunčevim bljeskom.

Bili su u golemom valjku. Koliki mu je promjer, nisu mogli u tom trenutku ocijeniti, do da se mjerio kilometrima, bilo je već na prvi pogled jasno

»Za mnom, Gustav!« čuo je Kendallov povik. Njega ništa n i j e moglo začuditi. Nil admirari — pa gotovo. Za njega je sve bilo jednostavno.

Denis je nasumce potrčao za Kendallom i tek tada opazio da stoje — na trgu. Smjestio se na uz višici s koje je pucao pogled na čitav okoliš. Vidio ie kamene ploče pod sobom, i kuće koie. iako nisu bile neobičnih oblika, već na prvi pogled nisu bilo zemaljske.

Vidio je i »marsijance«. Iz daljine ih nije mogao dobro razabrati. Bili su stasom prilično slični ljudima i odjeveni u jednostavne nošnje. Vidio ih je — ali ne kako napadaju — već kako bježe! Nitko ih ovdje nije očekivao. Trebalo je iskoristiti pometnju.

Kendall je, zaboravivši za trenutak na uganuti zglob, trčao i mahao na brzinu napunjenim revolverom. Osvrtao se povremeno da vidi da li ga Gustav slijedi. Hitah su kroz uske prolaze, kroz spletove vrludavih tiKčica. Gustav nije znao kamo je Jeremv namjerio. Pokušavao se orijentirati, no uspjeha nije bilo. Mogao je samo uočiti da se kuće razrijeđuju. Trčali su, gubili dah.

Nikog nije bilo. Tek tu i tamo bi vidjeli pokoju sjenku kako zamiče za ugao.»Slezena!« prostenjao je Gustav zastajkujući. Bol je bio oštar i grub.»Kisika! Požuri!«Gustav se naslonio leđima na zid. Spustio je vizir, pustio struju kisika iz rezervoara. Bile

su to dragocjene zalihe, no vrijeme je bilo još dragocjenije. Nekoliko je udisaja bilo dovoljno. Kendall je, čekajući da se Denis pribere, spretno poput mačke odskakivao od ugla do ugla. Nikog nije bilo.

Nastavili su trčati. Kuće su bile sve rjeđe, pa još rjeđe . . . Već im je ponestajalo snage kad su ulet jeli u šumarak.

»Ne stoj, kreći se, idemo.«Gustav se uvijek ljutio što su na treninzima morali toliko trčati. Sad mu je bilo drago zbog

toga.Trka se nastavila preko izrovanog terena, kroz guštik, kroz šikaru, u sve neprohodniju

divljinu, preko kamenja i škrapa, oštrih ulomaka i skliskih gromada. Verali su se bez daha i klecajući, pomažući se rukama i tražeći nepostojeći oslonac. Gustav je već bio blizu nesvjestici kad su se napokon zaustavili. Žeđao je opako, činilo mu se da iznutra gori. Unatoč smanjenoj gravitaciji i gipkosti skafandera, bio je to strašan napor. Oprema je bila teška, vrućina pod debelim sloiem hermetičke sintetike nepodnošljiva. Nije se konzultirao s Kendallom. U trenutku se izvukao iz skafandera, gol golcat. Bilo je divno osjetiti dašak vjetra na usijanoj koži. Pri smanjenoj gravitaciji, nakon svih napora, činilo mu se da lebdi.

Kendall nije dugo oklijevao — pošao je za nje govim primjerom. Stajali su tako, zanijemili, hvatajući dah, sami, u prijateljskoj nepoznatoj prirodi.

61.

Prošlo je gotovo deset minuta prije no što su pro govorili prvu riječ.»Gustav, pogledaj, molim te, što mi je s nogom.«Kandellovo se lice grčilo od bola. Ozljeda je morala biti bolna i ozbiljna. Uganuće nije

bilo bezazleno — a i sva su ona trčanja učinila svoje. Gležanj je natekao da je bilo gadno i pogledati. Gustav je znao: lakša se stvar nije mogla dogoditi čovjeku u civilizaciji. Teža nevolja nije mogla snaći čovjeka u divljini — napose čovjeka koji se mora boriti.

Lijek je bio jednostavan, no jedini — nekoliko dana mirovanja. Hodanja nije smjelo biti.Ovdje su bili zaštićeni. Nitko ih, čini se, nije slijedio. Ali, koliko će to trajati? To je

ključno pitanje.»Uzet ćemo nekoliko dana odmora«, rekao je Gustav kratko.

63

Bili su to najljepši i najapsurdniji dani njihova života. Nada i strah miješali su se neprestano. Svi jest da sve to neće i ne može dugo potrajati davala im je posebno jaku sposobnost uživanja u najsva-kodnevnijim stvarima, no kad bi ona naglo nadjačala, neugoda se vraćala — oni se ovdje mirno, glupo izležavaju, a već je određen i dan i čas u kome će ih mač zatrijeti!

Bilo je lijepo, točnije — idilično. Otkrili su izvor koji je mlazom iskopao mali bazen. Voda je bila ukusna, bistra, studena. Odvažili su se za jedno kupanje. Drhtali su čitavim tijelom kad su izašli, no osjećali su kako im nogama prolaze žmarci poletne snage. Bilo je to divno stanje.

Potražili su šumske plodove i gomolje. Denis se prvi razjunačio da ih proba. Pod jezikom su bili čudni, što ih je spočetka plašio (kao svaki novi okus), no kasnije su im se počeli dopadati. Nije bilo zlih posljedica, a snaga se povratila. Bili su hranjivi, okrepljujući i zdravi.

Novi je svijet bio gotovo idealan. Spočetka im je malo smetala dužina dana, no i na to su se brzo privikli. Dan je trajao samo sedamnaest sati, a sunce nikad nije zalazilo. Sunce i nije moglo zalaziti naprosto zato što u tom svijetu bez horizonta nije ni imalo za što zaci. Samo bi polako počelo tamniti, sve dok se ne bi pretvorilo u opalesciraj ući oblak što je u noćima bacao jarku mjesečinu na smireni krajolik.

Zabavljali su se promatranjem i objašnjavanjem. Pokušali su nekako protumačiti sve te neobične pojave i otkrili da u njima nema nikakve misterije. Sve je bilo jako jednostavno — sunce je bilo umjetno, teža je bila umjetna, čitav je taj mali svijet bio umjetan.

Jedan je golemi, šuplji, na krajevima zaobljeni valjak (pažljivim su mu promatranjem procijenili promjer na deset, a dužinu na dvadeset kilometara) bio osnova svega. Okretao se oko uzdužne osi, i tako centrifugalnom silom stvarao umjetnu gravitaciju. Sve što je stvaralo život — atmosfera, stijenje, tlo, voda, pa čak i samo sunce — bilo je doneseno iz vana. Netko je želio i u ovom zabitnom kutu Kumove slame imati komadić domovine.

Valjak je bio živahno napučen. Noću bi se sav zasuo svjetlima dalekih naselja i bliskoga grada. Znali bi ih satima promatrati, i sve je tada izgle dalo tako idilično da su im se sva ona pucanja i sva ona dinamitom raznesena tijela činila kao dio ružnog sna.

»Kad to gledam, ne znam. . . sve izgleda tako lirski. Ponekad se pitam kako bi takav narod« — bilo mu je smiješno kazati »narod« ali nije znao drukčije — »mogao snovati nekakavu agresiju, nekakvo osvajanje Zemlje.«

»U Auschwitzu su logoraši kraj plinskih komora uzgajali cvijeće za svoje lirski raspoložene krvnike.«

»Zaboga!«»A nacističke su glavešine sadile orhideje i plakale nad mrtvim kanarincem. Hitleru je od

svega bilo najteže, kad je vidio da se bliži kraj, ustrijeliti svog psa. Čak je bio i tankoćutni vegetarijanac. Čudio se kako netko može 'jesti lešine'! Göring se proslavio time što je zabranio eksperimente na životinjama, no to mu nije smetalo da kasnije upotrijebi ljude kao pokusne štakore.«

»Ne zaboravi da na nas. još nije ispaljen metak!«»Možda se naša koža bolje prodaje kad je neoštećena. Možda ovdašnjoj nekoj gospodi

Elsi ne bi odgovarala izbušena koža za njene dražesne abažure.«»Ne budi neukusan. To su glupi vicevi.«Međutim, da je ta ideja djelovala Gustavu suviše nevjerojatno, vjerojatno ne bi reagirao

tako uzbuđeno. Ona mu nije bila smiješna — ona ga je plašila.»Znaš što«, došao je Kendall idući put s novom mišlju, »možda nas ostave na miru. Pustit

će nas da se malo primirimo i pripitomimo . . . «» Pripitomimo ?«»Da. Da se malo discipliniramo, da se prestanemo plašiti, da počnemo jesti iz ruke . . .« »Svašta.«»Pa da. Nezgodno je to — dođe posjetilac, dovede i dječicu, kupi nam specijalne monstr-

hrane, a mi paf! — kuglu u čelo. Nezgodno. Broj prodanih ulaz nica bi opao, nitko više ne bi htio dolaziti. Jedino bi im onda još preostalo da nas strpaju u kavez, pa da nas prikazuju po cirkusima kao 'strašna čudovišta koja su za jedan dan požderala čitav razred male dječice'!«

64

»Ti si l ud !« kazao je Gustav dok su mu čeljusti podrhtavale od smijeha.»Moramo biti dobri i pitomi. Mili-gili, pi, pi, p i . . . kako su slatki! Možda nam daju da za

kocku šećera nosimo na krkačama posjetioce kroz park snova.«Denis nije ništa odgovorio — on se smijao.»Kako bi mene zvali? Flokica debeli, ovako . . . Meni bi dali, jer sam jači, nositi i debele

stare gospođe. Tebi — isključivo mladu čeljad. Bolje bi prošao. Tko zna — ljubav je slijepa.«Ali, na kraju krajeva, pomislio je Gustav, koliko god se to Kendall sprdao, ideja i nije bila

tako nevjerojatna.»Samo, neće s. nama ovakvima biti zadovoljni — trebat ćemo još štošta naučiti.« »Što to?«»Rikati!« prasnuo je Kendall u smijeh i zatulio gromoglasno. »Ovako! Da se vidi da smo

skupe beštije, da nismo istom što!«Cerekali su se kao nikad u životu. Što im je b i l o došlo?»I još nam nešto nedostaje, sinek, još nešto . . . « Denis je pogađao. »Ženke!« »Ideja. . . «»Ženkice! Jer bismo mogli postati nervozni, pa opet početi grickati publiku. Nezgodno!

Što me gledaš? Što si tako blenuo, ponosu zoo-parka?«Tog je dana osjetio i svoje prve bolove nakon onog bježanja. Bili su to bolovi u bazi

lubanje. Od smijanja.A onda je, nakon pet dana idile, došao Kendall i kazao samo: »Opkoljeni smo.«Gustavu je bio jasno da se Jeremy u jednom prevario. Nisu bili zvijerke u zoološkom vrtu.

Bili su divljač.

62.

Promatrali su kako im se spodobe primiču. Nisu im vidjeli lica pokrivena oklopnim maskama. Dolazili su u širokom streljačkom stroju, razmaknuti dva desetak metara jedan od drugog. Obruč se stezao.

»Da pucam?«»Ne! Kad zađu u guštik, pokušat ćemo se probiti«, kazao je Kendall dižući tešku toljagu.

Čitav ju je dan marljivo djeljao dok nije dobio pravi oblik i pravu težinu. Bila je savršeno izbalansirana. Iako je bila primitivna, njom je u bliskoj borbi čovjek Kendallove snage i okretnosti mogao učiniti čudesa. »Samo bez buke. Drži taj revolver — i pucaj kad ti velim. Ne boj se previše. Nenaoružani su i trapavi kao babe. Neće biti problema.«

Šunjali su se od debla do debla, približavajući se streljačkom lancu koji je već dobrano zašao u šumu.

»Sada, t r k !« prosiktao je Kendall. Potrčao je silovito, i u dva se skoka našao kod najbližeg »marsijanca«. Nije došlo ni do kakve borbe. Prije no š i o je stigao reagirati, Kendallova mu se toljaga svom silinom svalila na glavu. Čuo se tup udarac. Gustav je vidio kako mu Kendall domahuje.

Trčali su kroz šumarak. Ostali kao da ih nisu opazili. Obruč je probijen!Granje se prorijedilo, počela se nazirati čistina.»Sad samo brzo preko brisanog prostora. Tamo — do one šikare, a onda ćemo misliti.«Potrčali su. Kendall je grabio, ali ni Gustav nije mnogo zaostajao. Još sto metara, još

sedamdeset, još trideset. . . I u tom času. . . Denis se sledio od zaprepaštenja.Za sve je bilo kasno. Iz šikare je, postrojena kao za paradu, izišla desetina »marsijanaca«.

Držali su se savršeno čvrsto, savršeno kompaktno, monolitno i samouvjereno. To više nije bila ona stara, neorganizirana, nespretna rulja.

»Natrag, Kendall, natrag!«Kenadll se okrenuo — i vidio ono što Gustav nije. Vidio je da nema puta natrag. Iza

Gustavovih leđa, u istom savršenom poretku, nadirao je laganim, mehaničkim korakom, odred »marsijanaca«.

65

Osvrnuo se lijevo. . . Nekoliko stotina metara dal j e nekakva je bešumna lebdilica iskrcavala dodatne trupe. Na desno ih je druga već iskrcala. Napredovali su sporo, no neumoljivo.

»Kendall, natrag, natrag!«»Naprijed! Naprijed!« povikao je Kendall. To je bilo jedino rješenje. Njegova se toljaga

prijeteći zavijorila u zraku . . .Ali se neprijateljski redovi nisu razmakli pred nje govim gnjevom. Ostali su kakvi su i

bili: savršeni, neporemećeni i neprobojni.I tek je tada opazio. . . Prvi put otkako su došli na satelit, istom sada . . .Imali su oružje!Šest je pušaka bilo upereno u njega.Ali on je išao naprijed, i naprijed, i naprijed . . .Onda je vidio kako je šest dimova suknulo u njega. Nešto ga je zapeklo iznad koljena.

Nastavio je trčati. Bio je deset metara dalek od stroja kad ga je pogodio drugi plotun. Ubodi po tijelu. Koljena mu klecaju, no on je već tu. Toljagom lomi lubanje pod sjajnim kacigama. Vojnici su pokušavali izmaknuti, ali za njih nije bilo nade. Njihovi ih nespretni pokreti nisu mogli spasiti. Pomlatio ih je mesarski neumoljivo.

Tek je tada nestalo snage. Pred očima mu se maglilo . . . nekakva se mrena navlačila . . . K šumarku, polako, polako. . . Napravio je nekoliko koraka i srušio se. Vidio je Gustava kako posrćući trči prema njemu i škljoca ispražnjenim revolverom. Za njim su nastupali redovi koji bi se na trenutak zaustavljali da ispale plotun. Život je iz njega istjecao.

Izvukao je raketni pištolj iz pojasa. Nanišanio je, Raketa je pogodila neprijateljskog vojnika i ovaj se srušio. Druga, treća. . . Četvrtu je ispalio nasumce, kao i petu i šestu . . . Ništa više nije vidio. Revolver mu je ispao iz ruke. Skupio je još toliko snage da upali štapin. Za deset sekundi eksplodirat će dina-mitni naboj i upaliti sve ostale koji su mu za pojasom. Tko se u tom času zatekne kraj njegovog mrtvog tijela, poći će s njim. . . u pakao.

»Barem će biti. . . vatrometa«, pomislio je gubeći svijest, i kao da se u sebi nasmiješio.

63.

NEOBIČNI POLIGON

Poštovani druže uredniče!U Vašem je listu dosad izašlo već nekoliko dopisa u vezi sa samozvanim »slobodnim

pronalazačem« inž. Petrom Maškovićem. Meni je neshvatljivo da taj slučaj uzimate ozbiljno i pristajete da o njemu polemizirate, kad je više no očito da bi čitav taj »slučaj« trebao više zanimati organe krivičnog gonjenja negoli širu javnost.

Odlučio sam Vam se obratiti zato što mi je osoba inžinjera Maškovića već odavno dobro poznata, a mislim da bi ono što o njemu znam moglo zanimati Vaše čitaoce.

Prvo, titula »inžinjer« kojom se stalno producira i kojom želi pokazati da je stručno lice pozvano da sudi o sudbini svemirskog broda Orest, ne znači apsolutno ništa, obzirom da je, koliko je meni poznato, Mašković diplomirao šumarstvo, a ono, po svemu onom što se o šumarstvu zna, ima uopće jako malo veze sa svemirom i svemirskim letovima, za koje se dotični Mašković želi prikazati kao stručnjak.

Drugo. Ne znam na temelju čega on sebe proglašava nekakvim »slobodnim pronalazačem«. Nijedan njegov tehnički pronalazak nije registriran ni u jednom patentnom zavodu, što sam osobno provjerio.

Također nije član Udruženja pronalazača ili bilo kojeg analognog ili srodnog društva. Tamo, dapače, nikad nisu ni čuli za njega. Ni na jednoj izložbi pronalazaka nije izlagao, ništa nije objavio. Jedino što sam o njemu uspio pronaći, bila je još prije sedam godina u Areni objavljena reportaža u kojoj je novinarima tvrdio da je pronašao »posebni aparat za obavljanje mehaničkih radova«, no niti je želio objasniti o čemu je tu riječ, niti se o tom »pro-nalasku« kasnije ikada išta čulo.

66

Treće. Možda ne bi bilo loše upoznati javnost s činjenicom da je dotični Mašković već nekoliko puta bio na promatranju u bolnici za duševne i živčane bolesti u Vrapcu, i da je tamo u dva navrata bio zadržan u ukupnom trajanju od sedam mjeseci.

S tim sam se Maškovićem prvi put imao prilike sresti još prije četiri godine, zahvaljujući slučaju da smo putovali u istom željezničkom odjeljku. Tada se predstavlja kao »kozmetičar na putu na rad u inozemstvo«. Tvrdio je tada da mu je Ciba ponudila plaću od 10 tisuća maraka da vodi njen pogon za proizvodnju parfema. Kako sam i sam bliske specijalnosti, a on mi se odmah učinio sumnjiv, poveo sam razgovor o mirisima — i otkrio u najmanju ruku začuđujuće stvari. Po njemu se ružino ulje dobiva iz »ružinog ploda«, a kemijska mu je formula (da navedem tek jedan primjer) — H+! Mislio sam da imam posla s duševnim bolesnikom, pa sam na brzinu skratio razgovor. Kasnije sam doznao da je u inozemstvu kao besposlen pao na teret nekim našim socijalnim organizacijama.

Dvije godine nisam o njemu ništa čuo, a onda sam u novinama slučajno spazio članak o njemu. Ovaj se put bavio — gutanjem živih zmija i guštera »u estradne svrhe«. Radio je za neki lutajući cirkus i predstavljao se kao »čovjek sa gvozdenim stomakom«. Tada je izjavio da se time bavi od najranijeg djetinjstva, i da je prvi put opazio tu svoju sposobnost kad mu se još kao dojenčetu zavukla zmija u usta! Inžinjerisku diplomu tada, začudo, nije spominjao.

Sada, kad se njegovo ime ponovno pojavilo u javnosti, odlučio sam osobno ispitati što je tu istina od svega onog što se priča, a što ne. Zato sam si dao truda da marljivo proučim njegovu brošuru koju on mirne savijesti naziva »ozbiljno pisanim naučnim djelom«. Naravno, iz nje nisam mogao doznati ništa, jer je pisana nekakvim mutnim, a zapravo i jako nepismenim jezikom, koji kao da je sračunat na to da ništa ne kaže, a pobudi gotovo bolesnu znatiželju — napose među neupućenima. Jedino se dalo naslutiti da se tu radi o brodu Orest, da on zna što se zapravo dogodilo, ali da ne smije reći, i da onaj tko mu se pridruži može očekivati da će postati »popularno i situirano lice u javnosti i svojoj najbližoj okolini«. Otišao sam k njemu da osobno ustanovim u kom grmu leži zec. Učinilo mi se pametnim da prikrijem svoju naobrazbu i prikazem se kao »čovjek iz naroda«, pa sam se predstavio kao »poljoprivrednik svinjogojske orijentacije«. Srdačno me primio, napose nakon što je »doznao« da kooperacijom dobro zarađujem. Obećao je da će me odvesti do »poligona«, ali mi nije htio pobliže objasniti čemu taj »poligon« služi. Tek kad sam tamo došao, sve mi je postalo jasno — bio je to »poligon za obuku astronauta«! Pripadao je »Društvu marsijanskih spasilaca« (zvučnom DRMAS-u), kome je predsjednik, potpredsjednik, zamjenik predsjednika, tajnik, zamjenik tajnika i blagajnik (sve u istoj osobi) bio, pogađate, inžinjer Mašković!

Neću ni pokušavati opisati »poligon« jer je to manje-više stvar neopisiva, a osim toga, vrijedi doći i svojim očima pogledati, valjda kao jedan od spomenika ljudskoj gluposti! Neka bude dovoljno kazati da su se na tom »poligonu« budući »astronauti« privikavali na »odsustvo sile teže« tako da ih je Mašković ostavljao da satima vise obješeni za noge, sve dok ne bi poplavili, da ih je zatvarao u bačvu i puštao nizbrdo, da ih je tjerao da hodaju na rukama e da bi se privikli na »uvjete smanjene gravitacije« i s kamenom oko vrata spuštao u bačvu punu vode da bi vježbali levitaciju (ili kako on to zove, »levetaciju«). Sve to, dakako, bez liječničkog nadzora. Čudi me da još nitko nije (ako nije) zaglavio.

Riječ je isključivo o ljudima neukima i polupismenima, nekima čak i očito duševno zaostalima, koji su se javili da kao »dobrovoljci« sudjeluju u pothvatu i Mašković im bez kompleksa priča kako je on pozvan da spasi nesretne ljude (petoricu izgubljenih kozmonauta), kako bi ih Amerikanci mogli spasiti, »ali ne žele zbog razloga koje vam ne smijem reći«, no da će to svakako uspjeti njemu. Da je navodno već dogovorio kupovinu svemirskog broda s nekakvom »malom tehničkom greškom« ( ! ! ! ) koji da će dobiti »po smiješno niskoj cijeni, upravo kao staro željezo«, no da će ga on uz pomoć prijatelja lako dotjerati, da treba izvršiti samo nekoliko »sitnih popravaka« i »obnoviti lak koji je malo otišao« ! Nisam mogao vjerovati da netko može nasjedati na takve podvale, no kad sam na svoje oči vidio te nesretne ljude kako fanatično daju kao dobrovoljni prilog zadnje novce što su ih dobili prodavši u bescjenje čitavo imanje. . . ne samo da sam se uvjerio kako je sve na tom svijetu moguće, već mi ih je došlo i žao.

67

Kad mi je dodijala čitava ta komedija, pokušao sam intervenirati i objasniti ljudima oko čeg se sve to vrti, no znate li što mi se dogodilo? Zamalo su me linčovali! Proglasili su me za »agenta strane sile« i »sabotera«! Uspio sam se izvući samo zahvaljujući nekom automobilistu koji je tuda prolazio i susretljivo me povezao.

Čime taj čovjek uspijeva zaluditi ljude nije mi posve jasno, iako će odgovor biti ipak u tome da je u svojim lažima tako smion da naivni ljudi ne mogu ni zamisliti da bi netko bio tako drzak pa »toliko« lagao.

Da je čitav slučaj zreo za policiju više je no očito, i ne znam zašto tamo toliko oklijevaju da se njime pozabave.

Nadam se da će ovo moje pismo pripomoći da se slučaj definitivno i na odgovarajući način riješi. Nadam se također da ćete ga, unatoč neuobičajenoj i Vama svakako nezgodnoj dužini uvrstiti u Vaše novine i tako napraviti uslugu mnogom čitaocu koji se možda i sam nalazi na putu da nasjedne podvali.

Božidar Denković, dipl. inž. kemije

64.

MINISTARSTVU GALAKTICKIH TRANSVERZALA

Odjelu za planetarne terminaleUredu za Sunčev sistem

Izvještavam Ministarstvo da je »Slučaj Orest« riješen na zadovoljavajući način. Iako je bilo opravdanih bojazni da će tok operacija doći u sukob s prvim i drugim članom Galaktičkog kodeksa, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da nije prekršen ni jedan ni drugi. Broj inteligentnih bića nije smanjen, a izbjegnut je i primarni kontakt s bićima niže civiliziranosti. Zemlja ni po čemu neće moći zaključiti da postojimo.

Mislim da je ovo zgodna prilika da podnesem preliminarni izvještaj o događajima koji su po sljednjih tjedana ozbiljno ometali normalni život i rad u našoj terminalnoj bazi.

Kao što je Ministarstvu već iz ranijih izvještaja poznato, prije mjesec smo dana, kad nam se zemaljski brod Orest približio na udaljenost blisku kritičnoj, odlučili primijeniti standardnu proceduru, postupak koji je već više puta, u slučaju automatskih sondi, pokazao svoju efikasnost. Izvršili smo sve pripreme za četverodimenzionalnu izmjenu, no kad je napon polja u transportnom oscilatoru već dosegao kritične parametre, opažena je oluja u para-alef transportnom prostoru. Kako smo očekivali da će se oluja ubrzo stišati, nismo odmah ispustili tok iz kruga kao što se obično radi u takvim situacijama. Znali smo da bi ponovno nabijanje trajalo predugo i da ne bismo bili spremni na skok prije no što bi nas Zemljani otkrili. Oluja se, međutim, suprotno očekivanjima, nije stišala nego pojačala, i to baš u trenutku kad je već bila prijeđena Bedenova povratna granica. Imali smo tada samo dva izbora — ili naglo isprazniti naboj (što bi dovelo do megatonske eksplozije u samom satelitu), ili dopustiti da dođe do definitivne blokade. Odlučili smo se za ono prvo, jer bi konačna blokada dovela do kršenja drugog člana Galaktičkog kodeksa.

Ako bi došlo do blokade, naša stanica više nikad ne bi mogla izvršiti prostorni skok i zauvijek b i ostala prikovana za Marsovu orbitu, te bi, dakle, njena detekcija od strane Zemljana bila samo pitanje vremena.

Međutim, naglo pražnjenje transportnog oscilatora izazvalo je udarnim valom interesantne i neželjene efekte na svemirskom brodu Orest. Četiri su člana posade bila bačena u komu, dok je peti bio doveden u stanje hiperenergiranosti. Naglim pražnjenjem transportnog oscilatora također smo uništili i sam uređaj, tako da se o prebacivanju kroz četvrtu dimenziju nije moglo ni misliti bar idućih mjesec dana, koliko je potrebno da se proizvede i montira novi uređaj.

Mjesec dana je svakako bio predug rok, jer se Orest već za tri tjedna trebao naći u Marsovoj orbiti. Nismo, dakle, mogli postupiti kao u slučaju automatskih sondi, nismo nikako

68

mogli transportom kroz četvrtu dimenziju zamijeniti mjesto s jednim prirodnim asteroidom iz Sunčeva sistema. Morali smo pokušati zavarati Zemljane na drugi način.

Kao prvo, još prije havarijskog pražnjenja transportnog oscilatora, sluteći što bi se moglo dogoditi, prekinuli smo im za svaki slučaj vezu sa Zemljom. Kad su se približili, pokušali smo ih zavarati holografskom slikom prirodnog satelita, no odmah nam je bilo jasno da će brzo prozrijeti varku. Zato smo ih pokušali hipnotizirati hologramom, no na taj smo način uspjeli privući samo jednog astronauta, dok je drugi, koga smo izmamili napolje intervencijom na brodskim uređajima (što je bio vrlo riskantan pothvat), u poslednji čas izbjegao njegovoj sudbini. Nedugo iza toga, Zemljani su nam se, posve neočekivano, odlučili približiti. Pokušali smo ih odvratiti moduliranjem holograma, no rezultati su izostali. Na koncu su se primakli tako blizu da je slika prirodnog satelita izgubila djelovanje.

Tada je došlo do događaja koji nas je posve iznenadio, i ja smatram svojom pogreškom što nisam u planovima predvidio i tu mogućnost. Zemljani su se odlučili spustiti na satelit! Nismo ih mogli spriječiti da uđu, jer su svi uređaji djelovali automatski. Nije nam preostalo drugo no da evakuiramo njima dostupne sekcije i obustavimo rad u pogonima kako ne bi došlo do nesreće. Ali i tu su se Zemljani počeli ponašati nepredviđeno. Nismo ni slutili da bi mogli biti naoružani, no upravo je tako bilo. Osim toga, reagirali su agresivno. Eksplozivom su nam posve nemotivirano, jer ih ničim nismo ugrozili, raznijeli nekoliko dragocjenih uređaja. Pokušali smo tada stupiti u kontakt s njima. Poslali smo jednog pregovarača koji im je trebao odnijeti poruku i objasniti kako im ne prijeti nikakva opasnost jer ih prema prvom članu Galaktičkog kodeksa ne smijemo ubiti. Želimo jedino da im izbrišemo pamćenje kako ne bi mogli obavijestiti Zemlju o svemu što se dogodilo, a što bi bilo u sukobu s drugim članom Galaktičkog kodeksa. Robotu je bila zadaća objasniti da je taj član stvoren u njihovom interesu, jer kad nama zabranjuje kontakt s njima, štiti ih zapravo od svih zala koje bi donijelo takvo poznanstvo, pri čemu se u prvom redu misli na nevolje uzrokovane naglim tehnologijskim skokom do kojeg bi nužno doveo takav doticaj civilizacija. Robot im je trebao objasniti da bi jedno takvo »slijevanje« tehničkih znanja dovelo Zemljane do letargije, da bi duhovno zakržljali jer bi samo čekali da im pošaljemo gotova rješenja. Trebao im je mudrost tog člana ilustrirati i primjerima iz vlastite povijesti u kojoj se susret između civiliziranih i primitivnih naroda redovito završavao katastrofalno za ove posljednje, bez obzira na namjere prvih. Međutim, robot nije uspio prenijeti poruku, jer su ga Zeml j an i naprosto uništili. Ta j postupak nismo mogli ničim objasniti.

Vidjeli smo tada da nam ne preostaje drugo no da ih pokušamo silom spriječiti u uništavanju. Poslali smo nekoliko desetaka robota da ih zarobe, no oni su se zbog tromosti i nedostatka borbenih elektronskih krugova ponijeli izuzetno neefikasno. Na koncu su Zemljani uspjeli prodrijeti u unutrašnji dio satelita i pojaviti se usred grada, no žrtava srećom nije bilo, jer su se građani na vrijeme razbježali. Zemljani su se iza toga sakrili u divljini, ali smo ih ubrzo uspjeli pronaći U međuvremenu smo proizveli i puške za uspavljivanje i uspjeli programirati robote da ih upotrijebe, jer smo vidjeli da bez oružja neće sa Zemljanima moći izaći na kraj. Tek smo ih tada uspjeli neutralizirati.

Jednog od Zemljana koji je ostao na Orestu lako smo svladali. Poslali smo mu dva robota na zarobljenom sletnom modulu, odjevena u rezervne skafandere koje smo tamo našli. Oni su ga na kon kratke borbe uspjeli uspavati. Ta je varka savršeno uspjela. Kad smo, međutim, pokušali Zemljane sa satelita dovabiti na Orest i tamo ih uspavati plinom, prozreli su varku i nisu joj nasjeli.

Najkritičniji trenutak čitave operacije bio je kad je jedan od astronauta pokušao samoubojstvo. Uspjeli smo ga spriječiti u poslednji čas. Jedan mu je robot istrgao s pojasa već aktiviranu ručnu bombu.

Tako bi se otprilike dao opisati tok događaja koji samo čudom nisu završili tragično. Nadamo se da više sa Zemljanima nećemo imati brige. Ostalo što slijedi, rutinski je posao. Brisanje pamćenja i sugeriranje izmišljenih događaja upravo je u toku, a rekonstruktorske su ekipe već dovršile dotjerivanje broda i opreme kako se ni po kakvom materijalnom znaku ne bi moglo zaključiti što se zapravo dogodilo.

69

Kao jedino još neriješeno pitanje ostaje problem prebacivanja naše terminalne stanice kroz četvrtu dimenziju. Novi je uređaj već montiran i ispitan, no još ostaje otvoreno pitanje lokacije. Predložio bih Ministarstvu da stanicu definitivno prebacim na periferiju Sunčevog sistema, kamo Zemljani još dugo neće doći. Mislim da je to mnogo bolje rješenje od privremenog prebacivanja u asteroidni pojas. Kao što su pokazali nedavni do gađaji, ova je zona postala isuviše prometna i nezgodna, a trebalo bi svakako spriječiti da se u budućnosti ponovi »slučaj Orest«.

Novom bi se lokacijom, istina, produžio put do točke pi, zbog koje smo ovdje, no ekonomski su proračuni pokazali da će u godini dana to produženje donijeti manje gubitaka no samo jedan dan nerada, jedan od mnogih na koje nas je pri. silio incident s interplanetamim brodom Orest.

Molim da mi što prije javite svoju odluku kako bi se promet na terminalu mogao normalizirati u najkraćem roku.

Xan-Xan zapovjednik

terminalne baze GG-202

65.

»Rade li kamere?«»Rade. Silazite«, odgovorio je Gustav iz sletnog modula.Kendall i Semjonov polako su se spuštali niz ljestve. Njihovi će se koraci za petnaest

minuta, koliko radio-valovima treba da stignu do Zemlje, vidjeti na stotinama milijuna televizijskih ekrana. Obojica paze da ni za jedan korak ne zaostanu, da ni za jedan korak ne prednjače.

»Spremni? Na tri — siđite. Jedan, dva tri!«Na »tri«, dvije su hermetizirane cipele u isti čas dotakle površinu Marsa. U jednoj se

nalazila noga jednog Sovjeta, u drugoj Amerikanca. Bili su to prvi koraci po crvenom planetu.Zastali su trenutak pozirajući pred kamerama, a onda je Semjonov svečanim glasom

kazao:»Mi nismo ovdje samo u ime naših naroda, nego i u ime naprednih snaga čitavog

čovječanstva.«Kendall je zaklimao glavom (smiješak se ne bi vi dio kroz metalizirani vizir, pa se zato

nije ni trudio) i pružio mu ruku. Rukovah su se i zagrlili. Onda je Kendall spontano izgovorio riječi na kojima je osam mjeseci marljivo radila ekipa odabranih američkih literata ( uz ukupan honorar od četiri mili juna dolara):

»Obično rukovanje za čovjeka, neobično rukovanje za čovječanstvo.«(Time je htio kazati da se ljudi prvi put rukuju na Marsu i da je to velik događaj, između

ostalog i zato što su se nekadašnji protivnici našli na zajedničkom zadatku — tako su to stotinama milijuna televizijskih gledalaca objasnile stotine oduševljenih televizijskih komentatora.)

Onda su se kamere zaustavile na licu Gustava Denisa koji je ostao u modulu (Evropska je zajednica dala mnogo skromniji materijalni prilog, pa je zato on tek »u drugoj rundi« trebao stupiti na Marsovo tlo). On se ljubezno nasmiješio (njegov se smiješak vidio, pa je zato dao sve od sebe) i ispričao svoju verziju događaja:

»Nije daleko dan kad svemir više neće imati tajni.«Kazao je to je jer tako bilo dogovoreno. Ipak ga je nešto iznutra zapeklo. Tko zna zašto.

Epilog

1.

70

U ovom i u nekoliko idućih brojeva našeg časopisa objavit ćemo seriju napisa o jednoj zanimljivoj temi — prepravci i preuređenju starih protuatomskih skloništa. Nastojeći kao i uvijek biti u toku zbivanja, mi smo među prvima u svijetu načeli taj interesantni problem.

Obiteljska protuatomska skloništa redovito su li jepe prostorije koje bi se dale preurediti za korisnu namjenu. Šteta je da stoje neiskorištene, napose ako uzmemo u obzir koliko je stajala njihova izgradnja. U ovoj seriji objavit ćemo desetak praktičnih sav je ta kako da ih preuredite na najjednostavniji, najjeftiniji i najjunkcionalniji način. Posebnu ćemo pažnju posvetiti preuređenju skloništa vlastite izrade, za koja smo planove objavili prošle godine.

Vidjet ćete da trud i trošak oko njihove izgradnje nije bio posve uzaludan, jer se iz skloništa mogu napravili lijepe podzemne garaže, spremišta za zimnicu, ložionice za centralno grijanje, rezervoari za gorivo — pa čak i obiteljski bazeni za plivanje. Potrebno je samo nešto novaca, umješnosti i — bez čega nikad ne ide — malo dobre volje.

2.

VJENČANJE U JET-SETU

Gotovo pet stotina zvanica skupilo se na gala vjenčanju što je postalo centralni događaj sezone u krugovima američkog jet-seta. Do nedavno u poslovnom svijetu gotovo potpuno anonimni Emil Beriken (36) oženio se Eleonorom Carducci ( 22 ) , jedinicom industrijskog magnata Jaccopa Carduccia. Poznavaoci to tumače kao siguran znak Berikenove financijske stabilnosti. Na pitanje treba li t a j brak protumačiti kao znak njegove želje da ude u svijet biz-nisa, Beriken je odgovorio:

»Moj brak nema veze s poslovima. Oženio sam se isključivo zbog ljubavi. A što se tiče poslova, mogu vam odgovoriti potvrdno — ulazim u biznis. Došao sam do zaključka da industriju treba graditi, a ne razarati; zato ću novac dobiven od moje tri knjige uložiti u kakav ozbiljan posao. Nadam se da će se moje poslovne ideje pokazati ispravnijim od mojih znanstvenih teorija.«

3.

MASKOVIC OSUĐEN

Danas je u velikoj dvorani Okružnog suda u Zagrebu izrečena presuda Petru Maškoviću, samozvanom »slobodnom pronalazaču«, optuženom za djelo po stavu 1 i 2 člana 258 KZ-a. Optužnica ga je teretila da je »zlonamjerno iskorištavajući tuđu lakovjernost doveo sebe u položaj da lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica dovede u zabludu i održi u zabludi oštećene i time ih navede da učine djelo na njegovu korist a na štetu svoje imovine«. Optužba je uspjela prikupiti dokaze o protuzakonitom prisvajanju preko tristo milijuna dinara prikupljenih od lakovjernih građana. Na pitanje što se kasnije s tim novcem dogodilo, Mašković je u toku sud skog postupka odgovorio da ga je »uložio kao kaparu za kupovinu svemirskog broda« no da je ta kapara propala kad je zbog razvoja događaja morao stornirati narudžbu. Na podsmešljiv zahtjev tužitelja da pokaže priznanicu o tom izdatku, Mašković je ne trepnuvši okom odgovorio da ju je »negdje izgubio«.

Nakon kraćeg vijećanja peteročlana porota proglasila je Petra Maškovića krivim za djelo za koje je optužen. Osuđen je na šest godina strogog zatvora.

Kao olakotne okolnosti uzete su liječnički utvrđena smanjena uračunljivost i činjenica da ranije nije bio osuđivan, dok je kao otegotna uzeta činjenica da se novci nisu našli. Upitan nakon izricanja presude ima li što izjaviti, Mašković je odgovorio: »Imam. I to je da ću se žaliti. Jer ovo je jedna velika nepravda prema meni. Ta presuda n i j e hu mana. Ona je nehumana. Ona je nehumana prema jednom velikom humanisti kao što sam ja. Nikoga ja nisam prevario. Mene su prevarili. To je prevara.«

Upozoren od predsjednika sudskog vijeća da nema pravo na tom mjestu govoriti takve stvari niti se služiti takvim tonom, Mašković je kazao:

71

»Kako ne bih imao pravo! To je nepravda. To nije humano.«Da ne bi pravio ispade kojima je, kao što je poznato, suđenje obilovalo, Mašković je na

vrijeme udaljen iz dvorane. Branitelj je izjavio da će se žaliti, jer da njegov štićenik očito n i j e bio svijestan posljedica svojih djela. Optužba, međutim, tvrdi da je Maškovićeva uračunljivost »nebitno smanjena«, jer se Mašković, prema izjavama svjedoka, počeo abnormalno ponašati istom nakon početka suđenja, što ozbiljno dovodi u pitanje autentičnost njegove »duševne neuravnoteženosti«. U toku suđenja netko je iz publike ironično dobacio: »Kad bi ludi mogli tako lako do novaca, kako bi tek pametni!«

4.

»Jeremy«, rekla je gospođa Kendall, »pogodi što je danas!«Kendall se trgnuo. Ah, žene i njihove godišnjice! Čovjek bi morao bit' kompjutor da im

udovolji.»Ah!« lupio se po čelu da dobije na vremenu, no mozak se uzalud napinjao . . . Godišnjica

braka je upravo prošla, do rođendana i imendana treba još čekati, nikakav praznik nije . . .Vidjevši njegovu zbunjenost, gospođa Kendall je prasnula u smijeh.»Baš sam te htio iznenaditi. . . «»Ne laži, Jeremy, još uvijek ne znaš o čemu go vorim.«»Pa, da kažem istinu, pojma nemam . . . «»Danas se navršavaju dvije godine otkako je prekinuta veza s Orestom!«»Ah«, uzdahnuo je Jeremy olakšano. Kod gospođe Kendall to je izazvalo novu provalu

smijeha.»Kad bi znao kako sam se tada osjećala! Mislila sam da te više nikad neću vidjeti!«»O bože, jedan najobičniji glupi mali kvar . . . «»Ali koliko je to trajalo . . . «»Bio je tako glup, i tako sitan, da ga upravo zbog toga nismo mogli naći.«»Ali da znaš kakva je ovdje strka zavladala! Pri čalo se o svemu — o ruskoj sabotaži, o

marsijancima. . . «»Marsijancima! Dobro da nije o nosorozima! Nemaju pametnijeg posla pa trkeljaju. Od

početka do kraja, bila je to ista priča — mnogo vike nizašto.«

72