PREDVORJE BIJELE TIŠINE

Jadranka Varga Predvorje bijele tišine

http://shadowofsoul.blog.hr

2010. – 2012. 1

http://shadowofsoul.blog.hr/


Autorica: Jadranka Varga

Naslov: Predvorje bijele tišine

Naklada: vlastita naklada

Tisak: Redak d.o.o., Iločka 19, 21000 Split

Urednik: Nenad Grbac

Recenzent: Damir Maras

Lektura: prof. Olgica Smolčić

ISBN: 978-953-7889-28-9

Objava: http://www.digitalne-knjige.com/

2010. – 2012. 2


O autorici

Moje ime je Jadranka Varga. Rođena sam 5.5.1957. u Zagrebu, gdje

sam završila osnovnu školu, gimnaziju općeg smjera i Ekonomski

fakultet, stečena stručna sprema VŠS. Od 1976. godine sam zaposlena,

živim i radim u Zagrebu, udata sam, bez djece.

Poeziju pišem od 1969. godine kad sam napisala moje prve tri pjesme i

od tad se nisam zaustavila.

Ova druga zbirka pjesama, «Predvorje bijele tišine», nastajala je u

razdoblju od 2010. do 2012. Godine, kao nastavak prve knjige poezije

„Sjena duše“ i prožima 2 godine mog života, okrećući me meni samoj, u

taj jedinstveni izričaj refleksivno-ljubavne poezije, čije objavljivanje je na

na web stranici

http://shadowofsoul.blog.hr

2010. – 2012. 3


http://oi47.tinypic.com/rwqkc3.jpg


Z A H V A L A

Kako je ovo moja druga knjiga, željela bih se zahvaliti sljedećim

osobama koje su mi bile velika pomoć oko stvaranja te izdavanja

Predvorja bijele tišine:

1. moja mama, koje više nema, uvijek je vjerovala u mene i

podržavala moje pisanje,

2. moj tata, kojeg isto više nema, vjerovao je u moju upornost i

temeljitost,

3. suprug Davor, inspiracija svih tekstova Predvorja bijele tišine, uz

čiju pomoć i vjerovanje mogu prolistati ovu knjigu,

4. gospodin Zlatan Gavrilović Kovač, bez čije nesebične poruke i

njegovih poruka bi ovo Predvorje bijele tišine bilo zakinuto za i

ostalo bez svjetla i bez čije velikodušne donacije objava knjige bi

čekala još dugo vremena,

5. gospodin Damir Maras, recenzent moje knjige koji ostavio trag

čitajući ove pjesme,

6. moj blog http://shadowofsoul.blog.hr gdje su i nastajali ovi

stihovi kad sam ulazila u moj noćni svijet mašte i snova,

7. web stranica www.magicus.info gdje su i počele nicati ove

pjesme,

8. moj izdavač, gospodin Nenad Grbac sa web stranice

www.digitalne-knjige.com gdje je objavljena i prva knjiga poezije

„Sjena duše“, da bi je slijedila i ova druga knjiga,

9. ... i na kraju... Ljubav, kao Ljubav, koja mi se poklonila u svojoj

uzvišenosti...

Jadranka Varga

Španjolska 1, 10090 Zagreb

091 555 92 88

2010. – 2012. 4

http://www.digitalne-knjige.com/

http://www.magicus.info/



R E C E N Z I J ADragi čitatelji,

velika mi je čast i vrlo me veseli što sam dobio priliku napisati osvrt na knjigu Jadranke Varga „Predvorje bijele tišine“ i od srca joj zahvaljujem na povjerenju.

Ova knjiga, satkana od djela pisanih u poeziji i prozi, ostavlja duboki utisak i govori nam da ruka, koja je pisala redove u njoj otisnute, pripada osobi koja dubokoumno promišlja život, donoseći zaključke i odgovore na svoja, često vrlo zagonetna pitanja, nakon vrlo temeljitog i dubokog promišljanja, koja bih se čak usudio usporediti sa meditacijama, što se može uočiti već pri prvom pogledu na njene stihove:

Tamo gdje Zemlja sa Nebom se spaja,a na straži vječnosti stoji moje srce

otvaraju se nova vrata beskrajai svjetlost obasjava moje tužno lice.

Vrata beskraja i vječnosti može otvoriti jedino tužno lice, srca ispunjenog bolom, tim savršenim, neumoljivo strogim učiteljem, koji nas, u trenutku kad postane nesnosno jak, natjera da se pokrenemo i potražimo odgovore na postavljena pitanja, koja se uporno ponavljaju sve dok na njih ne odgovorimo.

Na isti način na koji promatra ovozemaljski svijet, ne propuštajući ni najmanju priliku iz njega naučiti lekcije životne mudrosti koje joj pruža, autorica, na isti način, ni jednog trena ne zanemaruje ni onaj drugi, onostrani život, neraskidivo spojen i utkan u ovu našu zemaljsku realnost, bez kojeg ni mi, kao ni zemaljska realnost, ne bismo mogli postojati.

U delti života, koja se tako fino razdijelila ovog jutra, astralni svijet moje duše nije uzburkan niti uznemiren...

Poruke njenih pjesama su vrlo upečatljive i duboke, prodiru duboko u našu suštinu, dodirujući ono najljudskije u nama, često puta, na žalost,

2010. – 2012. 5


duboko potisnuto i skriveno, što djeluje vrlo moćno na dušu čitatelja, uspavanu monotonijom svakodnevnice, utopljene u sivilo ovog našeg licemjernog, u laži ogrezlog pokvarenog svijeta, donoseći novu nadu, istovremeno učvršćujući, kod mnogih već poprilično uzdrmanu vjeru da ljubav nikad ne umire, što vrlo nedvosmisleno i jasno, bez uvijanja iskazuje, postavljajući sebi vrlo težak, ali i iznimno plemenit zadatak:

Moj život je kao orao u letušto se vine pod nebo i kružiti stanedonoseći mir ovom čudnom svijetu

da zemaljska suza iz oceana ne kane.

Prozirna stvarnost ne vidi krajaonome što je tako vidljivo i jasnokad se dotaknu usne pakla i Rajaza neke radost, a za druge kasno.

Mora se priznati, s dubokim poštovanjem, toliko je mudrosti izrečeno u ovim i još nekim njenim minijaturama, da bi se, proučavajući ih i o njima razmišljajući, mogla napisati cijela knjiga.

Svaka stranica i svako slovo ove knjige, željom njene autorice, odiše čarobnim ritmom magičnog plesa pitanja i odgovora, koji iz trenutka u trenutak zamjenjuju mjesta, provocirajući jedni druge, navodeći na duboko razmišljanje, poistovjećuje nas sa samom sobom, što u konačnici svi mi to i jesmo – jedno, jedinstveno jedno, razdvojeni okovima tijela, kao kapi kiše koje lutaju nebom, svaka u oblaku svom, dok se jednom ne stope sa bezbrojem ostalih kapi i zajedno sa njima ne postanu more.

Dubina Duše je tamno more,i kao aura obavija moj lik

sa zlatnim sjajem rane zoreuči me kako da pišem života stih.

Ljubav, kao imperativ njezine životne stvarnosti i pogleda na svijet, vrlo je jasno naglašena u svakoj rečenici u knjizi zapisanoj. Ljubav kao čežnja, ljubav kao nada, ljubav kao vjera u bolje i sretnije sutra, u kojem

2010. – 2012. 6


će napokon pronaći sreću u zagrljaju srodne duše, jer svjesna je da srodnu dušu nije tako lako naći, pogotovo kad u srcu nosi tako visoke i plemenite ideale, koje srdačno želi podijeliti s nama, kroz izražaj mudrosti u svojim uratcima.

Isto tako ona vrlo dobro zna da sreća, kao ni nesreća, nikad ne dolazi sama, ali ni kao plod puke slučajnosti.Jasno joj je da se sreća stvara, iz trena u tren, iz dana u dan, kroz uzajamno razumijevanje i nesebičnu ljubav dvoje ljudi, koji su je zajedničkim snagama odlučili ugraditi u svoj zajednički život, poštujući jedno drugo, ali i svoju osobnu slobodu, u kojoj se uzajamno potpomažu i podržavaju.

Ljubavlju smo jednom spojeniu trenu nepredvidljive sudbine

kad si svoju dušu vezao uz mojuzlatnim trakama životne istine.

Zato me uvijek dušom pomiluj izdalekanek' je dodir tvoj mekan kao krilo anđela,jer takvog sam čovjeka oduvijek željela

i takvu sam ljubav oduvijek ja htjela

Proživjevši mnoga životna iskustva, shvatila je dragocjenu istinu o tome koliko je važno unutar sebe pronaći mir, tu nepobjedivu snagu, koja je temelj srećom ispunjenog života, gdje prepreke i problemi postaju tek zanimljiva igra u kojoj je neprekidno svjesna da će svaki put na kraju iz nje izaći kao pobjednik.

2010. – 2012. 7


Na kraju, otkriva nam nesebično, zašto su svi pjesnici sanjari, zašto vjeruju u svoje snove, zašto su snovi njihova najveća ljubav i ponos te zašto se nikad iz njih ne žele probuditi:

Snovi su Božja pisma neotvorenai zato ih uvijek čitati trebamo,

jer će nam njegova poruka pomoćida svoju Dušu nikome ubiti ne damo.

Lutajući bespućima tame neznanja ovoga svijeta, dižući se uporno i još odlučnije nakon svakog novog pada, naučila je hodati, ne saplićući se. Naučila je najveću mudrost života.

Jer, znati biti i ostati svoj, čak i onda kad se ne zna kako, a ni kamo dalje, odlika je hrabrih, odlučnih i mudrih, koji vjeruju u sebe i svoju sposobnost da pronađu svoj put i odgovore na sva postavljena pitanja, što potvrđuju slijedeće Jadrankine riječi:

Otići ću opet putem Mjeseca, zatvorit ću srce u predvorje bijele tišine i neću se bojati te istine, jer me srebrni Mjesečev sjaj vodi u

apstraktnu stvarnost gdje se ne snalazim kao nekad, ali iz podzemlja mojih želja progovara Vestalka što se javlja uvijek kad

sam najtiša i najčudnija.

Pri tome nikad ne zaboravlja na svoje bližnje. Ma koliko joj bilo teško, oni su, bez obzira na sve teškoće i probleme, uvijek prisutni, kao što će uvijek biti, u njenom srcu, mislima i molitvama.

Na raskrižju kod predvorja tišine i bijele neistine, zaustavit ću se, sa nemirom u duši i blagoslovom za tebe.

Kad napokon dođe kraj, kad se čini da propada svijet, da nema više dalje, da će preostala postavljena pitanja ostati bez odgovora, izgubljena putem kroz bespuća tame, ona je pronašla izlaz, želeći nam dokazati, u čemu je svakako i uspjela, da je moguće naći rješenje, čak i za naizgled nemoguće probleme:

2010. – 2012. 8


Nema me, opet me nema, odlutala sam u moju čudnu poeziju, zatvorila sam stari svijet, razvezala savez Neba i Zemlje i opet

načinila gordijski čvor snova gdje na predvorju bijele tišine pokušavam odgonetnuti put za dalje.

Čitajući njenu knjigu, pokušavajući proniknuti u suštinu njenih misli, shvatio sam da Jadranka u ovom periodu svog života, iako misli da ne vidi put, ona ipak sigurno i čvrsto korača njime. Stoga sam siguran da će joj, najzad, što joj od srca želim, na kraju tunela zasjati svjetlo, za kojim toliko teži i žudi, svjetlo koje je svakako svojim radom i nastojanjima i više, nego zaslužila.

Možda je i moja malenkost, ako dopusti, na kraju, može podsjetiti na veliku istinu, koju ona sigurno već zna, ali je ponekad, kao i većina nas, jednostavno na trenutak zaboravi, da svjetlo na kraju tunela za kojim svi toliko očajnički tragamo i žudimo, nije ništa drugo do mi sami.

Zato, dušo moja srodna, ma koja jesi,dobro došla u život moj,

znam da se nikad ne pitam gdje sijer u zrcalu života vidim odraz tvoj

Damir Maras

2010. – 2012. 9


S A D R Ž A J

POLETI, PTICO NEBESKA

PRIČA O ČAROBNOJ LJUBAVI DVIJE NEROĐENE DUŠE

DOLUTALA

DELTA ŽIVOTA

NA PUTU ŽIVOTA

TRAGOM MJESEČEVOG SVJETLA

HVALA TI

NIKAD ME NEĆEŠ ZABORAVITI

SRODNE DUŠE

TIHO JE

MEKANA RUKA LJUBAVI

VRIJEME U DALJINI

SNOVI, NEOTVORENA BOŽJA PISMA

RAZDVOJENO JUTRO

POGLED

MAJSKO JUTRO

BESKRAJ

UZMI RIJEČI IZ OBLAKA

PERSPEKTIVA

NAJLJEPŠI SVIJET

O, TUGO

ČEŽNJOM MILUJEŠ MI DUŠU

VIRTUALA

POKORA

GALEB

NEŽIVI TRENUTAK

U BIJELOJ CRKVI

2010. – 2012. 10


ZALUTALA ZVIJEZDA

U LABIRINTU

SAMO NE PRIČAJ O NAMA. ŠUTI

BILO JE DIVNO

„A ŠTO BI MI RADILA?“

ČEKANJE

ČUDNO VRIJEME

TRAŽENJE

MUDROST TIŠINE

ZID ŠUTNJE

KAD SE DUŠA U DUŠU ZALJUBI

PREDVORJE BIJELE TIŠINE

2010. – 2012. 11


POLETI, PTICO NEBESKA

Tamo gdje Zemlja sa Nebom se spaja,a na straži vječnosti stoji moje srce

otvaraju se nova vrata beskrajai svjetlost obasjava moje tužno lice.

Snena je moja tiha dušaiz oceana snova sad je došlanečiji tihi šapat pozorno sluša

kao da je kroz vrata raja prošla.

Zvuk taj što ga čuje tako je tihda se duša sama u sebi pronašla

i ne bi nastao ovaj čudan stihda se nisam svog bića dotakla.

Jedna čudna ptica raširila je krilaiz vječnosti mene otkud je poteklapodsjeća me da sam i ja tamo bila,dok nisam haljinu zemaljsku stekla.

Kad sam se vratila otkud sam i otišla

2010. – 2012. 12


drugačije gledam sada na ovaj krajkoji nekad davno sam pohodilaove divne planete izabrani raj.

Moj život je kao orao u letušto se vine pod nebo i kružiti stanedonoseći mir ovom čudnom svijetu

da zemaljska suza iz oceana ne kane.

Prozirna stvarnost ne vidi krajaonome što je tako vidljivo i jasnokad se dotaknu usne pakla i Rajaza neke radost, a za druge kasno.

Zato, poleti ptico divna i kraljevska,iz mog srca u daljine plave

dok se ocean u daljini bljeskaja ne zaboravljam one vrijednosti prave.

Polako sada završavam ovaj stih,a netko nešto uvijek želi rećipa hoće li ta riječ doći do njihi hoće li nove spoznaje steći?

Moj put će poći onim pravcimašto je jednom zacrtala sudbina,

tiho idem njenim koracimadok srce prekriva nijema tišina.

2010. – 2012. 13


PRIČA O ČAROBNOJ LJUBAVI DVIJE NEROĐENE DUŠE

Zatvorila su se vrata njene male sobe i mama je otišla, zazivajući tatu da je pričeka.

Otputovali su na par dana, bit će sama cijeli vikend i duže. Bio je 3. svibnja, imala je 18 godina.

Udobno se namjestila u svom krevetu, uzela ''Gričku vješticu'' i nastavila je čitati.

Sve je bilo baš onako kako treba: mir, vani sunce, maj u svom kraljevsko proljetnom ruhu caruje planetom, a Light leži u svojoj sobi, sama, sa

knjigom u rukama.I dok je čitala kako Nera, prerušena u vješticu, prvi put susreće Sinišu i

dok je čitala sve te vatrene riječi, krilati prijatelj se polako spustio i pomilovao njene lijepe zelene oči.

Između tihog uzdaha, između tanke crte stvarnosti i sna, ušla je u plavu šumu neobičnih cvjetova, neobičnog drveća i neobičnih bića. Još uvijek

držeći u ruci ''Gričku vješticu'', magično ju je privlačilo cvijeće koje je svijetlilo.

2010. – 2012. 14


Zadržala se kraj jednog, dotaknula ga, ali je isti tren nestao. Dotaknula je i drugi cvijet, i on je nestao, a Light se nasmiješila osjetivši kako joj dah

miluju zlatne zvjezdice što su se odjednom počele spuštati na njenu dugu plavu kosu.

Zapitala se: «gdje se nalazim?», a odgovor je stigao isti tren: «nalaziš se u svom snu».

Osjetila je da treba krenuti dalje, a neobično plavo lišće doticalo je tlo, njene ruke, odjeću, kosu. Iz nebeskih sfera su dopirali zvuci harfe, a kroz

Light je prostrujala milina osjećaja da baš tamo pripada, u tom svijetu svog sna.

I dok je polako hodala plavom šumom, nailazila je na drveće neobičnog oblika i ploda, oko nje su oblijetali šereni leptiri, veliki kao ptice, a ptice su

sjedile na srebrnim granama i pjevale ljepše od anđela, ljepše od morskih sirena, a najljepše što je u životu ikad čula, bila je udaljena

glazba iz harfe.Iz tog božanskog instrumenta se čula toliko zanosna glazba da je Light u

tren zastala kako bi što bolje čula prekrasnu melodiju. I kao da je razumjela taktove glazbe bez riječi, koji su govorili o čarobnoj ljubavi

dvije nerođene duše.Iz tog magičnog trenutka probudio ju je šum, okrenula se i pogledala:

ispred nje su stajale dvije nerođene duše, dva astrala, nježno se držeći za ruke i smiješeći se međusobno jedno drugom i njoj.

U duši je osjetila milinu, raskoš boja i toplinu bezvremenske ljubavi kad je vidjela svoju dušu sa voljenom osobom. Točno je znala da je to njena duša i duša voljene osobe, koje je srela u tom čarobnom svijetu plave

šume.I jedno i drugo su joj se naklonili, pozdravili je i bez riječi uputili rečenicu: «sad nas vidiš, kakvi smo, a bit ćemo takvi i kad dođemo k tebi i njemu. Zato, ostavi ovaj trenutak u svom srcu, tako da možeš prepoznati njega,

a da i on po tom tragu može prepoznati tebe!»Znala je da je to poruka za nju, za njenu budućnost, ali i za njenu

prošlost.Dva astrala, te dvije nerođene duše, ispričale su joj da će dugo, dugo

lutati sama i da već dugi niz stoljeća luta sama, ali i kako je došao trenutak kad su svijetli anđeli odlučili da je došao kraj tom lutanju.

Iz dubokog mira, otkud dolaze njihove odluke, svijetli anđeli su dogovorno usmjerili put njene sudbine prema sudbini druge duše koja je

isto tako dugo lutala sama i koja je tražila nju, kao što je i Light tražila njega.

Light je zadrhtala u sebi na takve neizgovorene riječi, znala je da je to oduvijek spavalo u njenom srcu i znala je da nešto nedostaje u njenom

životu.

2010. – 2012. 15


Sjećala se svojih prošlih života, sjećala se svog lutanja, čudnih ljudi s kojima je dijelila sudbinu i sjetila se svoje duše, kako je u tamnim noćima prolila biserne suze i zarekla se da više nikad, neće lutati, nego čekati.Dvije duše su se nasmiješile, jer su točno razumjele njene misli i vidjele

njen životni put u kaleidoskopu sjećanja.Nije ih pitala kad će se to dogoditi, hoće li to biti u ovom ili drugom životu, jer joj to nije bilo važno. Bio je važan taj trenutak viđenja, taj trenutak je bio tako blistav i dragocjen, da budućnost uopće nije bila važna, već taj

trenutak spoznaje, taj trenutak sjećanja i taj trenutak objave.Light je znala i osjećala tu ljubav koju su dvije duše osjećale jedna za

drugu i prema njoj.Zakoračila je, naklonila se lagano prema dušama i krenula dalje, a u tom trenu je začula prekrasnu glazbu harfe što je bila sve jasnija, opojnija i

mekša.Kad je otvorila oči, knjIIa «Grička vještica» je ležala na njenom srcu, a Light je osjećala da su se sve te divne riječi iz knjige slile u njeno srce i

krenula je putem zvijezda do zlatnih vrata svoje sudbine.Ne znam što se dalje dogodilo s njom, ne znam je li srela dušu iz svog sna, ne znam je li živa ili nije. Znam samo da je zauvijek ostavila trag u

meni, jer svaki put kad zakoračim u čarobni svijet mašte i snova, sretnem nju i dvije duše kako pričaju i slušaju nebesku glazbu božanstvene harfe.

U tom trenutku osjećam kako svatko od nas zaranja u čarobne dubine svog podzemnog oceana i tamo može naći prekrasne trenutke i

inspiracije, kao što sam ih i ja našla baš tog dana, 24.11.2010. godine.

2010. – 2012. 16


DOLUTALA

Ja sam samo trenu treptaju nemirai sitna zvijezda

na rubu Svemira.

Ja sam samo onašto je na Zemlju došla

i kao čista dušakroz Ljubav sam prošla.

Ja sam samo onašto čeka svoj čas

kad ću čutiumilni Božji glas.

Ja sam samo ovdje dolutalašto jutarnji stih piše,ja sam samo sada,

ovdje sada - i nikada više.

2010. – 2012. 17


DELTA ŽIVOTA

U bijelom svjetlu probuđenog oka ne razmatram više tragove tame.

Ostavila me, zaboravila me.

Današnji dan počinjem novim ciklusom razarajućih tema koje će se spojiti u mom centru.

Provjerila sam znakove neba: naklonjeno mi je ovih dana, opet sam u modi svim zvijezdama noćne misterije.

Kad iz delte života izuzmem onaj trak što vodi prema vječnosti, noć će opet zauzeti svoje mjesto u kutu sobe i čekati.

Čekat će me, a iz bijelog svjetla probuđenog oka odletjet će crne ptice i formirati pentagram moje samoće što se još uvijek tako zavodljivo vrti

oko moje duše.

Što je to od mene ostalo, što je to od mene postalo?

Uz pozitivne konsonante i indiferentne vokale sklapam ovaj stih, zatvaram knjigu Duše i čekam nove rijeke koje se slijevaju u deltu života.

2010. – 2012. 18


NA PUTU ŽIVOTA

Na put života je krenulajedne noći djevojka mlada

i u daljini tamnog neba je vidjelakako sjajna zvijezda u ponor pada.

Život joj puno pružio nije,dok je hodala stazama života,

znala je da hladno nebo tamu krijei da je od nje skrivena Ljubavi ljepota.

Ipak se djevojka sa Ljubavi srelau sunčanom danu kasnog ljeta,došetala je do čarobnog vrela

mirišući opojan miris ljubavnog cvijeta.

Do kraja dana ne znamo što će bitihoće li djevojka, a sada ženabiti sretna ili gorke suze liti,

sjati u svjetlu ili ostati tek sjena?

Kako bilo, nek' bude što biti mora,jer svako iskreno srce osjeća

da se Ljubav ne krije iza tamnih gorai da se dobro uvijek dobrim vraća.

2010. – 2012. 19


TRAGOM MJESEČEVOG SVJETLA

Mjesečarila sam noćas po malom balkonu iznad kojeg je rasuto svjetlo polovice Mjeseca.

To lutanje me dovelo do napuštanja hrama duše i odlazak u astralnu rapsodiju južnih vjetrova, toplih kiša i čudnih sanjarenja.

Iz dubine uzimam dragocjenu kap životne želje i prosipam je na pijesak moje mašte što se rasteže u nedogled i beskraj.

Na licu poljubac jutarnjeg neba najavio mi je raskošan početak ovog početka od sedam dana, a kad se Suton i Zora rastaju, bol na trenutak

zauzima moj dah i prati cijelu dramu, koju su stari Druidi opisivali kao dar bogova.

Ne znam skladno napisati stih koji spava u duši, ali znam osjećaj ljepote kad pogledam u plavo nebo i vidim boju tvojih očiju.

Vrijeme prolazi, stvara mir odnoseći noćni nemir i nesanicu, besciljno lutanje stazama Mjesečevog svjetla.

U ove rane jutarnje sate nanizala sam moju poetsku ogrlicu i posvećujem je plavoj boji Neba i tvojim iskrenim plavim očima.

2010. – 2012. 20


HVALA TI

Dubina Duše je tamno more,i kao aura obavija moj lik

sa zlatnim sjajem rane zoreuči me kako da pišem života stih.

U dubinama Duše nešto mirujei daje nam onu ljudsku dragost,

a njena svjetlost kad me dodirujena mene se prelijeva Božja blagost.

Ne znam, Dušo, što mi nosišpa ne čujem zvuk tvojih koraka,

ali znam da mi dah pronosiškroz guste predjele ljudskog mraka.

Hvala ti, Dušo, što si tako brižnai zauvijek čuvaš moje srce malo,

a mnogima si bila nedostižnai do tebe im baš nije bilo stalo.

2010. – 2012. 21


Svaki put kad mi dušom takneš srcei oduzmeš onaj titraj života,ljubavlju obasjaš moje lice

pokazujući mi što je prava ljepota.

Uvijek si sa mnom, tamna kao more,zaustavljena sjećanjima u jednom trenu

objavljena zlatnim sjajem rane zorepokazujući mi moju tamnu sjenu.

Lijepa je ta moja sjenašto se igra sa mnom svaki puta

pa ne znam, jesam li dijete ili ženašto pustim životnim stazama luta.

U svakom slučaju, hvala ti, Dušo moja,što u meni ono dijete skrivaš

i kad se pojavi sjena tvojakao anđeo čuvar me ljubavlju pokrivaš.

2010. – 2012. 22


NIKAD ME NEĆEŠ ZABORAVITI

Obuci svjetlost, zaogrni ljubav, udahni proljeće i daruj mi osmijeh.

Iza tamne zime, koja je svojim ledom držala moje srce u okovima šutnje, izronila sam u ovo čudno proljeće, toliko mi blisko i toliko daleko.

Razvezala sam ostatak vremena u zlatni titraj srca koje još uvijek preskače svoje poznate ritmove i, ponekad, zaluta u uspomene.

Mislila sam da je moja stvarnost samo mit, ali pokazala se s druge strane zrcalne opsjene kako je predivna, obasjana svjetlošću i nezavršena tugaljivom poezijom što mi srce ranjava svaki put kad je pročitam.

Zapalila sam svjetlost u srcu, otvorila joj vrata duše i izašla je, obasjala i tebe i mene pa se neće skrivati iza crnog odraza u zrcalu.

Oblikovat ću te u anđela, obasjat ćeš me svojom ranjivom dušom i nikad me nećeš zaboraviti.

2010. – 2012. 23


SRODNE DUŠE

Srodna mi je svaka dušau ovom kutku Svemirakoja moju dušu sluša

sa istom dozom nemira.

Takve duše sam u životu srelapodijelila sa njima sve ljepote,

poneka je ostala, a poneka je odletjela,tražeći sebe dalje, u druge živote.

Kad se srodna duša priljubi uz tvojuznaj, to je pravo Božje blaženstvo,jer fantastično razumije dušu moju

i s njom dijelim nebesko prostranstvo.

Zato, dušo moja srodna, ma koja jesi,dobro došla u život moj,

znam da se nikad ne pitam gdje sijer u zrcalu života vidim odraz tvoj

2010. – 2012. 24


TIHO JE

Ispod mog malog balkona raste mlada trava, neiscrpljena karakternom osobinom mog postojanja na ovom globusu.

Nisam se izuzela iz ovog čudnog dana što mi najavljuje novi početak početka i baca jutarnji sjaj na oči neopterećene blagom svjetlošću.

Noćna stihija se bavila sa mnom na teži način i uronila sam u san teškim mislima, ali zvuk prekriženih bedara me probudio i nisam mogla zaploviti

u dubine snova, jer se Zora polako najavljivala, dok se noć opraštala i povlačila svoje tamne haljine prema beskraju, otkud će opet doploviti i

zauzeti svoje mjesto u kutu moje sobe.

U delti života, koja se tako fino razdijelila ovog jutra, astralni svijet moje duše nije uzburkan niti uznemiren.

Tiho je.Volim takve jutarnje sate kad polako odlazim iza zrcala u polusvijet

iluzornih rečenica, zabranjenih osjećaja i čudne slobode skidanja moje male maske, koja je prkosno srasla sa licem moje duše i, ne strepeći od skidanja, onako bezimena i slobodna, živi svoj život i to baš u ovoj mojoj

mističnoj i nerazumljivoj poeziji.

Nebo boje tvog izdaha naklonilo se, pozdravilo me i otpratilo u trijadu igre ja i ne-ja.

2010. – 2012. 25


MEKANA RUKA LJUBAVI

Kad me pomiluješ dušom izdalekanek' taj dodir bude mekana ruka

koja ne simbolizira snagu biča krutogi na duši da ne bude teška muka.

Život naš je još uvijek neispričana pričadok god tvoja duša uz moju sniva

a kad srce tvoje uz moje mirno dišenaša ljubav nikome nije kriva.

Ljubavlju smo jednom spojeniu trenu nepredvidljive sudbine

kad si svoju dušu vezao uz mojuzlatnim trakama životne istine.

Zato me uvijek dušom pomiluj izdalekanek' je dodir tvoj mekan kao krilo anđela,jer takvog sam čovjeka oduvijek željela

i takvu sam ljubav oduvijek ja htjela

2010. – 2012. 26


VRIJEME U DALJINIU daljini stoji vrijeme i čeka me.

Duša živi u hramu satkanom od praha i Sunca, od nedoživljenog i prohujalog vremena.

Oči duše su osjetljive i još uvijek se daju zavesti riječima, tim moćnim zavodnicama.

Snovi su donijeli poruke, ta neotvorena Božja pisma, otkud pokušavam odgonetnuti tajne šifre i pozitivne konsonante.

Iz vječnog hlada gdje se na tren zaustavljam, prošla sam bezbolno u ovaj dan predkraja niza od sedam dana.

Kako li me je noćas san hipnotizirao, kako me je odveo u prazninu iluzije, magične opsjene Mjesečevog sjaja!

Iznad mog balkona opet lete bijele ptice u nepovrat sjećanja i vremenu koje u daljini čeka.

Iz srca sam otkinula komad oštrog bola, koji je još zataknut kao najljepši broš izrađen od zlatnih suza što si ih prolio za mnom, tih suza koje se

nisu vidjele, a koje sam osjetila poput nestvarnog Sunca što me hladnim sjajem zarobljava u putanju otkud nema povratka vremenu koje stoji i

čeka.

Koga čega vrijeme u daljini?

Slomljeno zrcalo kratkih rezova ništavne radosti ili dubokih spoznaja sadašnje neodređenosti?

Gdje je to vrijeme u daljini, je li izvan Mjesečevog sjaja koje obasjava ovaj tren ili me još uvijek tvoje oči opijaju iz uzaludnih daljina tvog

postojanja?

2010. – 2012. 27


SNOVI, NEOTVORENA BOŽJA PISMA

Cvijeće se noćas sklopilo do dnada pričamo ja i moja Duša,

nježno me odvelo u beskraje snadok Bog naš tihi šapat sluša

Pročitala sam Njegova pisma neotvorenai odgonetnula sam ta zlatna slova,

a Duša je opet saznala za što je stvorenapa se zato i niže pjesma ova.

Cvijeće će danas opet mirisatikao što je mirisalo onog jutrakad sam pogledala u tvoje oči

i u njima vidjela moje bolje sutra.

2010. – 2012. 28


Snovi su mi te najavili,jer mi je Bog poslao pismo neotvoreno

prepuno tajnih rečenica o ljubavida je tvoje srce za moje stvoreno.

Snovi su pisma Božja neotvorenai zato ih uvijek čitati trebamo,

jer će će nam njegova poruka pomoćida svoju Dušu nikome ubiti ne damo.

Iz takvih pisama neotvorenihčitala sam mnoge zanimljive tajne

zato sad kroz život kročim slobodnoi Bog uvijek gleda u moje oči sjajne.

Hvala ti, što si ušao u njegova pismakad ni sam nisi znao gdje si,

hvala ti što si dolutao do mog domai hvala ti što postojiš i što baš takav jesi.

2010. – 2012. 29


RAZDVOJENO JUTRO

Duga lomi jutarnju svjetlost, a u meni zakopane šifre žive i nose poruke iz svijeta otkud sam dolutala i nasukala se na tvoje obale.

U sivom kamenu prepoznajem tvoje lice izvan sfera snova, a negativni vokali žude za pozitivnim konsonantima i pričaju svoju realnost.

Crkveni zvonik započeo je svoju jutarnju molitvu ljudskom uhu da ga posluša i ne zaboravi pozitivan predznak današnjeg dana.

Sunce je obasjalo mjesto gdje si otvorio svoje plave oči, udaljen od mene samo tih šesnaest sati, ali kao da je nebo ugasilo svaki plamen svijeće kad nas razdvaja život i zora zatiče odvojene u posebnim molitvama

jutarnjih anđela.

2010. – 2012. 30


POGLED

Bože, zaustavi drhtaj tla gdje stojimi umiri njenu utrobu vrelu,

dozvoli da sunčane dane brojimi osjećam Sunce na svom čelu.

Bože, umiri njen vapaj tužnikojim nas sve upozoriti želii donesi joj topli vjetar južni

da joj rana vrela što brže zacijeli.

Bože, umiri je i izliječi joj tu vrelu ranujedina je ovdje u ovom svemirskom beskraju

gdje se noć uzvišeno priklanja danu,a ona je tako krhka u tisućljetnom treptaju.

Bože, ovo je samo moj mali glas Tebi, koji možeš izliječiti ovu planetu,

njoj još nije došao posljednji časjer je naljepša u ovom svemirskom svijetu.

Pjesmicu ovu napisah kao od šaledok sam sa sobom u sebi pričala,

ali želje moje nisu nimalo malejer nam je svima samo ona ostala.

Ako je izgubimo ni nas neće bitiu Svemiru velikom ostat će tama

a ti ćeš, Bože, suzu prolitii duša će tvoja bez nas ostati sama.

2010. – 2012. 31


MAJSKO JUTRO

Izronila sam iz tamne kišne noći u jutro prepuno majskog mirisa bagrema budeći zakopane šifre genetskog „kȏd“-a, koje su odavno prosule pregršt

riječi iz gorkog kaleža tuge što ga moja duša toči.

Na tamnoj pučini životnog oceana, čudnim slovima ispisana je sudbina proteklog života da bi se objavila u onom trenu baš kad je potrebna i to

uvijek na istom mjestu.

Nebo bez zvijezda, Mjesec skriven u šuštavom plaštu odbjegle svijesti i jutro u pratnji sramežljivog Sunca skrivaju noćne anđele i objavljuju mi

početak ulaska u novo razdoblje razdvajanja noći od jutra.

Ruže će zamirisati jednog jutra i opit će mi dušu više, nego bilo čiji plavi pogled bilo čijeg života, darovanog mi od nečije smrtne majke i još

smrtnijeg oca.

Do tada, iz tijela žene neka se izvije anđeoska duša i pozdravi blagim naklonom ovo Nebo što tako milostivo i pitomo zagledava u moje zelene

oči.

I tamo gdje sam snivala i tamo gdje sam te darivala najljepšim darovima što ih stih može opisati, ostalo je jedno plaho srce spavajući snom čiste

duše i iskrenog plavog pogleda.

2010. – 2012. 32


BESKRAJ

Što je vječnost prema meni,koja plovim ovim Svemirom

i poput zvijezde lutalicezaogrnuta sam najtišim nemirom?

Što je nebo plavo u daljinikoje tako bolno dušu obavija

i vraća me samoj menikao list što se na vjetru savija?

Što je beskraj Neba kad sam samau sebi pronašla mir i ljubav,ne dotiče više hladna tamai ispunjen mi je život sav?

Tko će čitati ove silne stihove,ako nećeš ti?

I tko će listati ove stranice,i tko će pobjeći sa mnom opet,

jednog petka, na jedan otok u Jadranu,ako nećeš ti?

2010. – 2012. 33


UZMI RIJEČI IZ OBLAKA

Razdvoji oblake, uzmi iz njih pregršt riječi i prospi ih po ovom zlatnom jutru da dolete tamo gdje se duša probudila i tiho doplovila do očiju kako

bi i slijepom životu podarila blaženstvo.

Nisam zaspala mirnim snom, nisam se doticala noćne tame što me obavijala i sakrivala i od mene same. Nisam. Samo sam osjetila tiho disanje i znala sam da to diše ovo mlado proljeće, toliko različito od

dosadašnjih, a toliko milostivo.

Praznina se napunila pa se prelijeva iskrama ovog čudnog ništavila koje ispunjava svaku sekundu proteklih i dolazećih dana.

Ukrast ću komad neba, zarotirati ga prema Suncu neka se zaledi na njegovoj ledenoj zraci i ispisati pod dušom tvoje ime.

Život se ocrtao u ovoj poluplavoj zori, iskidano titrajima čudnih konsonanata koji su se, poput ptica tamnih krila, nadvili iznad temelja trošnih nadanja pa zauzeli svoje mjesto u zapisu koji čeka tren da me

obuzme.

Završavam ovu čudnu pjesmu da ostane urezana u misli dok je zapisujem polako i tiho nastavljam slijediti ovaj život, čitajući zagonetne

šifre iz genetskog koda što će mi donijeti poruku Neba sa pozitivnim predznakom.

Kao stranac, tiho zatvaram vrata ove duše i puštam je da me vodi svojim tajanstvenim stazama prema onom mjestu gdje sam te oduvijek čekala.

2010. – 2012. 34


PERSPEKTIVA

Uđi u moje cipelei reći ću ti kako je ovdje

gdje ja živim i dišempa ćeš shvatiti kako je,

a za ono što ti jasno nijesaznat ćeš zašto ti ovo pišem.

Moje cipele su drugačijemožda su crvene, možda i crne

i dok šećem sunce me grijea srce mi drhti

kao kod plašljive srne.

Znaš da ti nikad više neću reći,ono što sam rekla mnogo puta,a sunce i dalje zlatne zrake lije

i mjesec tamnim nebom beskrajno luta.

Sve je drugačije iz perspektive mojesvijet nije ono što gledaš ti,

ne mogu ga gledati kroz oči tvojejer ne možemo biti isti svi.

2010. – 2012. 35


NAJLJEPŠI SVIJET

Otkupi dah Božji i zaustavi vrijeme u ledenoj kapi ove majske kiše što me vjetrom donijela na tvoj put.

S one strane zrcala breze listaju tisućama listova, a vrijeme ne teče krivudavom linijom, već se provlači kroz srca duša i mjeri svaki udisaj

svojim trajanjem.

Kroz takav beskraj čudne praznine ponekad prošetam u snovima i povjerujem da je to moja stvarnost, a ne san što mi ga daruje noćna

tama.

Na nebu se oblaci razmaknuli da bih ušetala u ovaj čudan ponedjeljak i tihim disanjem poremetila taj neskladni vjetar što cijelu noć obilazi moj

mali balkon.

Znaš li da sam mislila da svijeća života tek zatreperi i nestane, ali treperenje se nastavlja i mi živimo ukroćeni u njenom sjaju treperavog

drhtaja kako bismo udahnuli još poneki Božji dah.

Otkupi za mene Božji dah, promiješaj ga sa svojom dušom i zaustavi to vrijeme sa one strane gdje dani nemaju kraja, a ptice zauvijek miruju u svom letu, jer to je svijet ljubavi koji je najljepši na bilo kojem svijetu.

2010. – 2012. 36


O, TUGO

Zašto o tebi kad pišemriječi iz mene samo teku

i suze iz očiju zelenihkao rijeka poteku?

Zašto o tebi kad pišemimam u sebi neiscrpno more

što se prelijeva iz menekao da ga tužne riječi tvore?

Zašto o tebi kad pišemsuza u oku sjaji jačii cijeli svijet je tužniji,

kao da nebo sa mnom plače?

Zašto o tebi kad pišemu srcu mira nemam ja

i ne vidim blistavu zvijezdušto na noćnom nebu sja?

2010. – 2012. 37


Zašto o tebi kad pišemsrce mi u kristale lomiš

zaustavljaš njegov drhtaji sjenovitim putem me vodiš?

Zašto kad o tebi pišemu sebi sreću ne osjećam,ali znam – nisi mi vječna

jer knjigu tvoju baš zatvaram?

Tugo, pratiteljice moja,bila si mi najvjernija mrtva duša,

ali sad moj život ide daljei tvoju bolnu pjesmu srce ne sluša.

Odlazi i ne vraćaj se neko vrijeme,jer sad u ljubav vjerujem

plavim velom sam se pokrilai za srećom više ne čeznem.

Odlazi, ne vraćaj se više u moj san,zaboravi da si me ikad poznavala,

a ja ću te se ponekad sjetitijer si me do moje ljubavi samo ti dovela.

2010. – 2012. 38


ČEŽNJOM MILUJEŠ MI DUŠU

Što je preostalo od trenutaka izgubljenih u dubini srca, što je ostalo od crnog vokala kad glas u daljini ostavlja svoj trag i ne zaustavlja se?

Hoće li se vitka breza zaustaviti na vjetru, hoću li svoju dušu umotati u svileni veo i pokloniti daljinama?

Čežnjom miluješ mi dušu, u progonstvo je zoveš, u hladnoću je skrivaš i u srcu je oplakuješ.

Kao što se mrtvog mora ne mogu napiti, tako ne mogu ni pred Mjesečinom zastati i ostati, a da me ne obasja taj blijedi sjaj mekane

svile Svemira.

Ne želim se skrivati iza srodne duše, ako u toj instituciji intime nema toplog dodira, ne želim biti slika bez očiju, u zrcalu neka bezimena

kontura što se polako kreće kroz vrijeme.

Ne želim iz molitvenika pročitati pozitivan predznak, jer znam da ga nema, ne želim toplu halucinaciju, ni nepoznatu viziju.

Iz karata sudbine ne vidi se ništa, ispod balkona razlila se noć i unijela trenutni mir u svjetlom obasjani grad.

2010. – 2012. 39


Ponudit ću sjeni svojoj mir, izuzet ću je iz vanjskog prostora, zavezat ću joj pogled, neka stoji ispred mene i neka udahne taj spokoj kojeg čuvaš

na dnu tamne duše.

Zaveži pogled uz tu čežnju kojom miluješ mi dušu pa živi tako, jer nema čvrste granice između nas, a savez Neba i Zemlje još nije prekinut.

Opet iz očiju lete bijele ptice, odnoseći maleni sjaj ovog čudnog dana što me tako bolno u srce dira jer ta čežnja, kojom miluješ dušu, meni više ne

da mira.

2010. – 2012. 40


VIRTUALA

Virtuala me je zavelasvojom divnom čarolijom

i na čudne putove me dovelasvojom posebnom magijom.

Pronašla sam Magicus stranicugdje provodim dane svoje

i ostavila je kao zadnju stanicuda na njoj nižem lijepe pjesme moje.

Neću ostaviti Magicus-raj,jer ovdje ću ostati,

a kad dođe opet mjesec majrođendanska čestitka će mi opet zasjati

Zato, dragi moji prijatelji virtualni,krenimo svi stazom snova,

budimo uvijek promjenljivi, ali stalnijer Magicus se uvijek rađa iznova.

Kažu da je lijepo u rajuto svi anđeli znaju,

ali "u paklu je prava ekipa",nitko ne zna tko koga pipa

jer se sve događa munjevitopaklenski strelovito

da ne možeš uhvatiti nikog za rep,jer u paklu si ionako slijep.

2010. – 2012. 41


Tako je, virtualo, draga moja,neka bude to i volja tvojakao što će biti i moj izbor

da mi je vrijeme napustit' ovaj zborgdje se nekad tako lijepo pjevalo,

gdje se nekad tako slobodno disalo,ali vrijeme mi je poći mom snu,

jer predugo sam bila tu.

Zato neka sada neke nove rimeispišu nekog anđela ime,

a ja ću malo odmoriti od virtualei konačno uloviti krijesnice malešto su mi jednom na čelo sletjele

i zauvijek svoj trag na srcu ostavile.

Zato, draga moja Partnerice,nabaci osmijeh na svoje lice

zabaci kosu iza ramenai ponekad se sjeti mog imena

kako smo nekad ovakve vjenčiće plelei daleko prijateljstvo ispleleu jedan lijepi pjesnički niz

i bez lazanja ugriz :)…Lijepo smo se družile

i dosta toga dobrog iza sebe ostavile.

Zato, draga moja Partnerice,puno pozdrava od tvoje daleke

virtualne prijateljice i adio.

pjesma ispisana kao komentari na www.magicus.info

2010. – 2012. 42


POKORA

U odmaku od vremena što prolazi, ljubav je spavala, udomljena i sretna, pomalo zaboravljeno sjetna.

Vratit ću te opet u moje pjesme, opet ću zavezati ovaj globus uz Mjesec što Svemirom plovi, opet ću utamničiti onu tajnu koju sam čuvala i od

sebe same.

Iz svakog detalja prepoznala sam oblik, znanje, moć, iz svakog tvog pogleda dobila sam noć.

Bez glasa, u tišini, dozvat ću opet tvoje ime u moje pjesme, opet ću uspavati srce i umotati ga u finu svilu nemira i otpustiti u dubine zlatne

zore.

Tonem opet u Mjesečev sjaj, srce osjeća da nema te u pjesmi, da nema te u životu... opet negdje lutaš sam, zaustavljen stoljetnim dahom postojanja i oduzimaš se sam od sebe, misleći gorko na mene.

2010. – 2012. 43


Živ izvana, mrtav iznutra, sa leđima od bjelokosti i bez daha, poguren i zaboravljen, dolutao si opet na moj put i poput urne pune praha neživog

stvora pogledom mi govoriš: „i to se voljeti mora“.

Ostala sam pokora tvog života, iz glazbenih sfera dolutam ti u kutak sna, a iz nežive nule nikad nećeš udahnuti život vrebaču ljubavi.

Tek kad sve poderotine svoje duše skupiš u ruke, odlutaš na hrid i baciš ih daljinama, shvatit ćeš koliko si me krao u tim silnim životima.

Odlutaj iz mog kraljevskog nemira, zaustavi opet vrijeme na 14.20h i kreni iz početka.

Držat ću te tako u vremenu i prostoru zavezanog poput ovog globusa što ga vežem za Mjesec koji Svemirom plovi sa utamničenom tajnom koju

sam čuvala i od sebe same.

2010. – 2012. 44


GALEB

U plave visine kad se bijeli galeb vine

zaustavit će na tren svoj leti poklonit će ti svoj daleki svijet.

U tom trenu galeb vidjet ćejednu lijepu ženu

kako ispred Neba stojii života se ne boji.

Kad se galeb iz visina vratineka lijepoj ženi srce pozlati

svojim umilnim pogledomi anđeoskim dodirom.

za Auroraisu

2010. – 2012. 45


NEŽIVI TRENUTAK

Mene više nema u toj čudnoj poeziji koju izlijevam iz duše vremena, dok potrošene sate brojim u igri sunčane svjetlosti koja obasjava ovo

prohladno i neživo jutro.

Iz nijeme tišine, toliko nijeme da se zauzima sama od sebe, planete rotiraju svoje sablasne elipse, a moj nemir se zaustavlja ispred mirnog

čela nemirnih misli i poručuje, da je sve potonuće u trenutak i da je trenutak život koji se živi.

Opet pregledavam konture lica u zamagljenom zrcalu, zaustavljajući pogled na očima, gdje u tom bezdanu ne prepoznajem uzvraćen pogled moje duše pa se sve opet vraća na onaj početak neživog trenutka, koji

klizi kroz mrtvilo ove zamršene poezije i mog još čudnijeg života.

Može li mi tarot pretkazati, postoji li u meni ona iskra koja se uvijek javlja kad je ne očekujem ili će se sve odigrati baš kako biše u genetskom

„kod“-u sudbine?

Tamne sjene zaplesale su svoj ples, uspavale me i odnijele preko granica stvarnosti, gdje sam opet susrela samu sebe i mrtvom molitvom

još umrlog srca zaspala tim neživim snom.

2010. – 2012. 46


Sad je tako. Ovo jutro mi ne obećava pozitivan predznak, a elipsasta putanja tih čudnih planeta ugasit će sjećanja na one mrtve trenutke

kojima se uvijek vraćam i to baš onda kad srce osjeti pogled, drugačiji od onog plavog pogleda što je odnio dušu u nepovrat zaborava pa joj neda

da u bijeloj crkvi tuge zapali svijeću samo za taj neživi trenutak

2010. – 2012. 47


U BIJELOJ CRKVI

Moji stihovi ne teku više tako često kao prije, duboko se kriju negdje u metaforama sna, čekajući da se objasne i meni samoj pa da poteku kroz

tu moju čudnu poeziju. Svaku kap života, koju skupljam iz sekunde u sekundu, može zauzeti tamna sjena i odnijeti je od mene, čekajući da je

zaboravim i okrenem se površnosti i da odem od svoje duše.

Ponedjeljak, dan za još jedan udisaj kišnog jutra, dan kad neću vjerovati ljudima, dan kad ni podsvijest ne isprepliće te moje čudne stihove i ne

šalje ih da kao tamne ptice prolete na obzorju mog plavog neba.

To je čin stvaranja između mene i duše, to je trenutak kad se plamen svijeće zaigra na povjetarcu, to je trenutak kad moji čudni stihovi čekaju baš onaj pravi trenutak kako bi se objavili na plavom obzorju mog neba.

A negdje daleko, u bijeloj crkvi, jedna duša se moli za moju, noću zaziva sanjare da se okupe oko moje sjene i stvara ples stihova, samo za mene

rođenih, samo za mene odabranih.

Ispila sam jutros te čudne konsonante što su se kao mrtva straža dalekih sjećanja nadvili iznad moje duše i neću oplakivati nikoga tko u bijeloj

crkvi zaziva moje ime, ne znajući da su sve to hladni trenuci kad nisam uz tebe.

Čekam opet pun Mjesec pa ću odšetati do mrtvog jezera pokopanih stihova, koji će se opet jednog jutra objaviti na plavom nebu moje duše i zauzeti svoje mjesto u bijeloj crkvi gdje jedna duša moli samo za mene.

2010. – 2012. 48


ZALUTALA ZVIJEZDA

„Samo ne pričaj o nama, još toga se bojim“, stih je poznate pjesme, a ja lovim lirsku metaforu, koju ću zavezati za prepun Mjesec da me odvede kao zalutalu zvijezdu u zabranjeni svijet iluzornih događaja nestvarne

stvarnosti gdje živim i trajem.

Samo mi ne pričaj o nama. Šuti. Obići ću noćne ulice, zaustaviti se ispod ulične svjetiljke, a sjena će zaplesati svoj nestvarni ples gorkog meda

kojeg ispijam i odmah se zaboravljam.

Kažu da se taj krug ponavlja u raznim amplitudama, kažu i znam da ne lažu, ali gorki med kojeg ispijam, zaveo je zalutalu zvijezdu i odnio je u zabranjeni svijet. Potonula je u svoj bezdan kojem je uzvratila pogled i

nestala bez riječi.

Samo mi ne pričaj o nama. Šuti. Uskrsni u kišnom oblaku ponovljene zore, zatvori me u svoju šutnju i, molim te, šuti i budi tajanstveno more

koje ni skitnica poput mene ne može razumjeti.

Noćas sam ti nemirisna, nečujna, zaustavljena u gorkom medu, koji je gori glasnik smrti, nego sama smrt trenutka kad god pomislim na tebe.

2010. – 2012. 49


U LABIRINTU

Iza mene je čudna noć još čudnijih snova i nemirnih breza, koje su se povijale ispod mog balkona.

„Najtamnije je pred svitanje“, rekao je Soltec u davna vremena, najbolnije je mjesto gdje je Longinovo koplje proparalo kožu, ostavilo neizbrisiv

otisak na tijelu i duši.

Ispod neba boje čelika rasplamsao se jutarnji san, pred svitanje, onaj najtamniji san obojen u bijelo i upleo me u svoje bijele magle labirinta

otkud još uvijek pokušavam odgonetnuti gorku šifru nečijeg imena, koje mi se opet prikrada zaboravljajući, da su zvijezde postavljene po točnoj

elipsi putanje i da je moja čudna poezija spremna baš za takve savršene opsjenare.

Ono najtamnije pred svitanje, što se uvijek prikrada kao tiha sjena, taj san obojen u bijelo, zamrsio je moju duhovnu mrežu u paučinastu

koprenu i podigao dušu u taj čudan labirint.

U kišnom jutru, zablude su se povile iznad mojih očiju pa mi daju poruke koje ne želim čitati, poruke koje ne želim odgonetnuti, poruke čijeg se

sadržaja bojim.

2010. – 2012. 50


I dok si spavao, moja duša je pokrenula svoj duhovni razvoj, kao svakog jutra, potonula je u bezdan tvoje duše i završila taj poetsko-filozofski

ritual, kojim uvijek dolazim do tebe.

Iz ovog čudnog stiha još čudnije moje poezije, utonut ću u jezero ovog kišnog dana, malo snena i malo prevarena tim snenim porukama, koje

dolaze iz labirinta neriješenih misterija.

2010. – 2012. 51


SAMO NE PRIČAJ O NAMA. ŠUTI

Samo ne pričaj o nama. Šuti.

Zakoračit ću bosonoga u svijet prepun mineralnih posjekotina što mu se zabijaju u tkivo duše, zakoračit ću iz šutnje u duboki nemir i ostati tamo,

zaustavljena metalnim pogledom hladnog neba, koje se poput čelika nadvilo iznad tijela nepostojeće sjene.


Šuti taj tren kad mi pogled sretneš, šuti i kad nemaš što reći, šuti i kad zaborav prekrije racionalni konsonant koji se tako lijepo vrti oko

izgubljenog srca. Šuti.

2010. – 2012. 52


Čeka li me solarni nemir kad pogledam u to jarko svjetlo, koje tako bolno ranjava osjetljive oči ili ću rastjerati sve zaborave svijeta, pokupiti ih pa kao krhotine razbacati preko pokretnog mosta stidljivosti i u sebi opet

pokopati onu, koja još nije rođena?


Ne vrijedi ništa što racionalni trenutak servira poetskoj duši, ne vrijedi ni trenutak zaustavljanja u lutanju, ako nema tvog praskozorja da mi najavi

pozitivan predznak jutarnjeg neba.

Tko li mi je u modi ovih dana?

Tko će govoriti, a tko zašutjeti?

Bacit ću kocku sudbine visoko u nebo pa neka solarni nemir donese one tvoje riječi koje mi samo šutnjom možeš izreći, neka sve zašuti, neka se i

uzavreli konsonant mog života zaustavi u zauzimanju mog daha kojeg darujem šutnjom.

2010. – 2012. 53


BILO JE DIVNO

Bilo je divno u tvojim rukama, bilo je divno u nebu tvog pogleda.

Bilo je pretamno u dubini tvog srca, da bih znala koliko solarni pogled zaustavlja dah i odvodi u prividni sjaj iluzornih nadanja.

Bilo je divno na tvojim usnama ostaviti svoj trag, izazvan novom zorom nekog čudnog vremena što se tako tiho privuklo pa se kao zlatna nit

zavuklo u srce i osmijehom ozarilo lice.

Bilo je divno odabrati težinu sjevernog vjetra u vrućoj lipanjskoj noći više nego imati sjećanja na sve medne poljupce nevoljenih usana.

Bilo je divno otkupiti od Boga riječ milosti za onu lakoću tvog plavog pogleda više nego primiti sve blažene konsonante nevoljenih usana.

Bilo je divno u toj jednoznačnosti obnoviti vitalnost duše i otpustiti stražu, koja se tako žestoko protivila da bi ipak utonula u svoj beskraj i zašutjela.

Bilo je divno osjetiti bol žestine tvojih usana, toliko divno da se i mirna molitva tog trena užarila pa me svjetlosnim zagrljajem podarila i obujmila

kao najljepše svjetlo, koje sam ikada osjetila.

Bilo je divno tvoje pitanje, a još će biti divniji moj odgovor…

Da, bilo je divno…

2010. – 2012. 54


„A ŠTO BI MI RADILA?“

Šaptao si mi: “a što bi mi radila? reci, što bi mi radila?'' i nježno me ljubio, grlio.

Je li to poziv na stranputicu ili put?

Je li to onaj nijemi odgovor moje duše koji se javlja na tvoj poziv?

Pitanja pitanja…

Osjećaj je još uvijek pulsirajući, nemiran, divan…

Dan više nije u mladom satu, solarni pomak svijesti nije se dogodio, jer me ne zanima ništa solarno, već ono tamno duboko plavo, potamnjeno

plavo lunarno, polu zavedeno i ostavljeno.

Zvijezde su me ispratile sinoć u polusvijet sjena, želje za tobom, nepobijeđene požude nerasplamsajućeg bića, koje se još uvijek odaziva

na zov tvog poziva.

Možda ne volim onaj mir, već ovaj nemir, taj zaboravljeni osjećaj, opet probuđen i uznemiren?

Opet zavirujem u predvorje tog mirišljavog svijeta, opet se ne osjećam sakralno tiho, jer davni pulsar zavodi tvojim šapatom i obnavlja novo

Sunce toplih srpanjskih noći.

2010. – 2012. 55


ČEKANJEMoja duša još uvijek sjedi na nečijem grobu i čeka.

Iz plavih očiju procijedilo se more u daljine i otplovilo tijelo, ali duša je ostala, čeka na nečijem grobu odlazeću dušu, da se vrati.

Čiji je to grob na kojem sjedi i čeka?

Iz ponoći otkucava zvono sudbine, glas zamire, rađa se novi dan, a duša moja iz te propasti komunicira nijemo i bez konsonanta zaokružuje čisti

piktogram ledenog pepela što se raspršio kroz živote i nestao.

Styx još uvijek teče, prevoze se duše u jednosmjerno-dvosmjernim pravcima, ali nekoga nema, jer moja duša još uvijek sjedi na nečijem

grobu i čeka.

Prsten mladog mjeseca zataknut mi je na ruci, ogleda se lice u vodi sudbine, a zemlja teško diše baš na tom mjestu gdje stojim i zauzimam

goruće stope, koje odvode i mrtvu dušu mi ne dovode.

Milosrdno gledam u prazno nebo, ispod mene kameni spomenik nečije duše čija trošna haljina ne miruje i pada još dublje u prah i pepeo.

Čovjeka trebam, da mi šapne život u dušu, čovjeka zazivam na tom mrtvom svijetu i jednoličnim glasom odbijam crne ptice koje još uvijek

kruže iznad mog balkona i padaju u svoje bezdane.

Čiju tajnu čuvam, dok mi duša još uvijek sjedi na nečijem grobu i čeka?

Slomljenih krila završavam ovu čudnu poeziju i priklanjam se drhtaju dana na odlasku.

2010. – 2012. 56


ČUDNO VRIJEME

Čudno je ovo vrijeme, čudna je moja poezija.Vrijeme tone u sebe i ponovo se rađa.

Bljesak sunčanog sutona na susjednom prozoru ne pokazuje smjer, ali stvara mir.

Hoću li stradati u miru, hoću li nestati u nemiru?Kad zazvoni zvono na crkvi blizu mog malog balkona, kao da se otvore

vrata raja i pozivaju u one dane beskraja kad smo šetali starim hramovima, čitali odsjaj patine sa starih ikona i držali se za ruke, poput

čudno dvoje ljudi, koji su zalutali u staru crkvu i na tren zaustavili vrijeme na oltaru vječnosti.

Često se kolebam, često bacam snove u bezdan prošlosti, često iz one zadnje misli izvlačim potok, koji juri prema izvoru života i pitam se: “gdje

si?”Ispod srebra duše Mjesec me pokriva, čuva, zaogrnuo me u svoju

prozračnu svjetlost i odvodi do sjajne zvijezde, koja svojim zlatom lije treperavi vrtlog pa na ušću Neretve čeka moju dušu da se vrati iz ovog

bijelog grada i mirnim strujama odahne u smiraju.

2010. – 2012. 57


TRAŽENJE

A što tvoje misli traže?

Otkud su iznikle, gdje su tragove ostavile, gdje su nestale i kad su o meni sanjati prestale?

Niz čelo se spušta tanka misao, prepuna konsonanata, zbrkanih i utješnih, gladnih i beživotnih, dok ih tvoja ruka ne dotakne i ne oživi taj

beskrajni duboki ocean bezdana.

Imala sam sjaj u oku, imala sam daleku istinu zataknutu u daljini neprohodnih staza.

Imala sam sve, a u srce sam zatvorila ništa i pustila ga u svilenu tamu Svemira.

Zablude su hranile život, lažni natpisi su bili kao najljepše bajke svih vremena, a čudna zbrkana glazba hladnih konsonanata je zvučala neskladno i zatvarala tu sliku kaosa i neživota onog neživog u meni

toliko, da sam iz slike ispadala i ništavilom se pokrivala ne bih li nekako preživjela.

2010. – 2012. 58


A što tvoje misli traže?

Mene, neku drugu dušu ili možda neku sličnu meni, sjenu nečeg što je blisko, a opet slomljenim linijama ispisane riječi na dlanu ne odvode te

nigdje?

Mogu li od jedne duše nastati veće riječi, nego su one koje su rečene u kasnim noćnim satima, sa bezvremenim izrazom na licu, kad noć nestaje

u sebi i poklanja se dubini ljudskog srca, koje još uvijek luta između svjetova tražeći u pijesku vremena svoj otisak na duši?

2010. – 2012. 59


MUDROST TIŠINE

Dok se noć topi u svom plavetnilu, ja se topim u ljubavi s tobom.

Sa mog ramena odlaziš u mudrost tišine gdje samo rijetke zvijezde imaju svoj sjaj.

Zaveo si me tihom pričom svoje duše, bila sam tako lagana meta za tvoje hladno srce, a ipak tako gorko medeno da opet poželim baš onu

mudrost tišine gdje živiš.

Bijeli snovi iz vizije postaju stvarnost, a mramorni ponos se istopio, anđeo oprosta ga je odnio, u ocean ga potopio.

Riječ može biti kamen, ako nije iz srca izrečena, a moćna je zavodnica kad iz ljubavi izroni i obavije te poput jesenje magle i odvede u svoj

tajanstveni svijet.

Znaš li da još uvijek želim doći u tvoju mudrost tišine, gdje bih pokraj te tajanstvene oceansko-plave rapsodije zauzela ono mjesto kad sam

zastala na raskrižju života i pokupila te, oduzela te samoći i udomila te u tajanstvenoj šifri mog genetskog „kod“-a?

Još samo ponekad osjetim onaj nemir na sceni života, još samo ponekad moja duša zadrhti zbog lošeg konsonanta, koji remeti ovu mudrost tišine

gdje ti dolazim polako, vrlo polako.

2010. – 2012. 60


ZID ŠUTNJEIzmeđu mene i neba ne vlada mir.

Ponovo krećem sličnim putem, ali sjenoviti bagrem ne šumi proljetnim dahom, već se jesenja elegija uvukla u njegove raspuštene grane i

stvara zid šutnje između Mjeseca u očima i plavih daljina.Poznatim putem krenula je sjena, kliznula niz cestu i otišla daleko ispred

mene.Na vlažnim usnama zatitrao je osmijeh, ali zid šutnje prekrio je

ranojutarnji susret i zaogrnuo me plesom ove moje čudne poezije.Zavezala sam srce trakama svjetlosti što je dolazila sa oblačnog neba,

iako nema mira između neba i mene.Znala sam da ću zalutati iza tvog plavog pogleda, otkud dolaze vedrina,

radost.Još uvijek sam u sebi vezana zidom šutnje, glazbom dalekog oceana,

koji sa južnog neba održava vrijeme u pravilnim horizontalnim vidicima i onim otiskom duše, kojeg ostavljaš svaki put kad me pogledaš.

Za jedan dan, kad zid šutnje otopi onaj led što još uvijek spava u srcu, neka se daleki ocean južnog neba pomiri sa ovim mojim čudnim stihovima i zarotira vrijeme, koje još uvijek stoji tamo gdje si ga

zaustavio.

2010. – 2012. 61


KAD SE DUŠA U DUŠU ZALJUBI

Kad se duša zaljubi u drugu dušu, jedna zvijezda zasja jačim sjajem na tamnom baršunu neba.

Duša se ne zaljubi u plave oči, već u ono što se iza njih krije, u onaj duboki pogled, koji ništa drugo nije, nego oči druge duše što sa ljubavlju

sve uzvraćaju.

Jedna kap žive strasti gori u tom pogledu iza oka, jedna traka svjetlosti se proteže do kapi drugog oka, da bi se u tom spoju se zaledilo i zauvijek

sve povezalo.

Na tragu sam nečeg mističnog, na tragu sam nečeg beskrajnog.

Iz knjige života izbijam gorku šifru tvog imena, bacam je daljinama da se zauvijek tamo zaustavi pa kao nova zvijezda izroni i zasja novim sjajem u

trenu kad se druga duša u dušu zaljubi.

Svijeća je dogorjela, vatru je ugasila, svjetlost mi je darovala.

Bio je to čin stvaranja i umiranja, bio je to tren kad se pustinja u duši zazelenila, bio je to tren kad sam se sa planetom spojila.

2010. – 2012. 62


Svaku misao potapam u duhovnu rijeku, koja teče nepovratno do ušća života i odnosi želje prema bijelom gradu zlatne mladosti.

Zaustavljeni konsonant u početku riječi neka se razlije ovim globusom i preko sjevernog neba donese onaj simbol, koji gasi žeđ i obnavlja lunarni

sjaj životnog ciklusa.

Kad jednog dana ovo tijelo darujem zemlji, kad se prah iz praha ponovo rodi, znam, čekat ćeš me negdje na obzoru, povest ćeš me opet preko pustinje života i zaljubit ćeš se opet u ovu dušu što te stoljećima čeka.

To su relacije davno zacrtanih koridora gdje nema nejasnoća, gdje se pomiješane krvi zajedno izvlače iz ispisanog vječnog „kod“-a i

hazarderski ulaze u nove neispisane linije na dlanu.

A ti, kad me prepoznaš, budi nomad, koji će ovu pustinjsku dušu zarotirati prema bezdanu vječnosti, da bi se tamo zauvijek spojili, na tamnom nebu zasjali onog trena kad se druga duša u dušu zaljubi.

2010. – 2012. 63


PREDVORJE BIJELE TIŠINE

Pitanja lome dan, prelama se sve i odlazim polako u san, jer negdje u iluziji iz duše izlazi proročanstvo satkano od zelene trave i uvelog lišća,

da bi me sakrilo u ovim melankoličnim jesenskim danima.

U kasni sat ovog poslijepodneva, kad se ne čuje dah ocvale breze i kad me na pučini života nitko ne očekuje, crveno Sunce se užarilo, u

daljinama se pokazalo i pitanje mi postavilo.

U toj poslijepodnevnoj kompoziciji melankolije i elegičnih slova, praznina se objavila u bjelini tišine, zauzela mjesto u kutu iza očiju pa me doziva

svojim sablasnim zazivom.

Otići ću opet putem Mjeseca, zatvorit ću srce u predvorje bijele tišine i neću se bojati te istine, jer me srebrni Mjesečev sjaj vodi u apstraktnu stvarnost gdje se ne snalazim kao nekad, ali iz podzemlja mojih želja progovara Vestalka što se javlja uvijek kad sam najtiša i najčudnija.

Na raskrižju kod predvorja tišine i bijele neistine, zaustavit ću se, sa nemirom u duši i blagoslovom za tebe.

Nema me, opet me nema, odlutala sam u moju čudnu poeziju, zatvorila sam stari svijet, razvezala savez Neba i Zemlje i opet načinila gordijski

čvor snova gdje na predvorju bijele tišine pokušavam odgonetnuti put za dalje.

2010. – 2012. 64


ISBN 978-953-7889-28-9

2010. – 2012. 65

Documents

PREDVORJE BIJELE TIŠINE