12 BROJ 7/ 1017 • 1. APRIL 2014.Preporod

“Zaista je vjera lahka. Niko neće poku-šati da se nadmeće sa vjerom, a da ga ona ne savlada. Pa budite umjereni i ustraj-ni...” (Buhari)

Shvatajući suštinu kur’anske poru-ke protkane postulatom da su lju-di i džinni stvoreni jedino radi iba-deta Uzvišenom Gospodaru svje-

tova pojedini ashabi su pokazivali ozbilj-nu zabrinutost i zapitanost da li je ibadet-sko opuštanje koje s vremena na vrijeme osjete i različit osjećaj intenziteta imana kad su u prisustvu Resulullaha, s.a.v.s., od onoga kada nisu sa njim prirodna stvar. U trenucima takvih dvojbi Poslanik, s.a.v.s., kod ashaba promiče ideju srednjeg puta - vesatijje, ideju koja, ustvari, predstavlja paradigmu vjernikovog ponašanja u hodu kroz ovodunjalučki život.

Jasan primjer te paradigme pronalazi-mo u Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., odgovo-ru jednom od ashaba – pisara Resululla-ha, Hanzali, r.a. Naime, Hanzalu je zaoku-pila misao, odnosno slutnja da možda ni-je postao licemjer (munafik) pa se požalio Ebu Bekru, r.a., čija reakcija je bila: “Sub-hanallah, šta to govoriš?” Hanzale odgo-vori: “Boravimo kod Božijeg Poslanika, s.a.v.s., pa nas on podsjeća na Džehennem i Džennet do te mjere da ih osjećamo kao da ih svojim očima vidimo. A kada ode-mo od njega zabavimo se ženama, djecom i imanjima, te mnogo toga zaboravimo.” Tada je Ebu Bekr rekao: “Tako mi Allaha, i mi, zaista, to isto osjećamo!” A kada su otišli do Resulullaha, s.a.v.s., i prenijeli mu svoje bojazni i strahove, Vjerovjenik im re-če: ‘Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja du-ša, da vi ostanete onakvi kakvi ste u mo-me prisustvu i u stalnom sjećanju na Alla-ha, bili biste u mogućnosti da se rukujete sa melekima i dok ste u vašim posteljama i dok idete putem. Ali, o Hanzale, malo ovo, a malo ono.” (Poslanik mu je to ponovio tri puta). (Muslim, Tirmizi i Ibn Madže)

Upravo je ova poruka: „O Hanzale, ma-lo ovo, a malo ono“ ta vjerovjesnička, Vahjom nadahnuta, ideja vodilja koja se, primijetit ćemo, proteže tokom dvadeset tri godine poslanstva. Ideja srednjeg pu-ta podrazumijeva, kako se iz prethodnog hadisa vidi, uokvirivanje potreba čovjeka, koji kao dualno biće, ima svoje duhovne i tjelesne potrebe.

U tom kontekstu posmatramo i predaju Enesa, r.a., koji nam pripovijeda da je do Poslanika, s.a.v.s., došla vijest o trojici lju-di od kojih je jedan rekao da se neće ženi-ti, drugi da neće spavati (cijelu će noć pro-

voditi u ibadetu), a treći da će neprestano postiti, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., nego-dujući, rekao: “Šta je ljudima pa govore ta-ko i tako?! Ja i postim i ne postim (iftarim), i klanjam navečer i spavam, i ženim se. Pa kome je mrzak moj Sunnet i ko ga ne slije-di, taj nije od mene!” (Buhari i Muslim)

Dominantna osobina islama je uravnoteženost

Imajući u vidu navedeni savjet koji Re-sulullah, s.a.v.s., upućuje Hanzali, r.a., sa-svim jasnom postaje kur’anska deskripci-ja Ummeta posljednjeg Božijeg Poslanika kao ‘središnjeg Ummeta’ ili ‘Ummeta sre-dine’. Dr. Jusuf Karadavi, navodeći osobe-nosti islamske kulture spominje i karakte-ristiku srednjega puta, te pojašnjava da se na taj način ona izdiže iznad lijevih i de-snih ekstrema drugih zajednica. “ Ia-ko ponekad na oba ta ekstrema nai-lazimo i unutar nje same, ostaje za-paženo da je njena generalna odli-ka i dominantna osobina uravnote-ženost i umjerenost, koje svoje kori-jene vuku iz islamskoga učenja o sre-dišnjem položaju muslimanske za-jednice. Ova se osobina jasno manife-stira u stavovima ove kulture prema umu i objavi, nauci i vjeri, materiji i duhu, pravima i dužnostima, indivi-dualizmu i kolektivizmu, predavanju samointuiciji i pridržavanju Šeri’ata, tekstualno potkrijepljenoj evidenci-ji i idžtihadu (ličnom intelektualnom naporu), idealizmu i realizmu, napajanju sa izvora prošlosti i okrenutosti ka buduć-nosti.” (Časopis Al-Qafila, januar, 1994. Preveo: Ahmet Alibašić)

Karakteristiku srednjega puta vjere isla-ma pronalazimo u svim njenim manife-stacijama: kroz doktrinu (akaid), obredo-slovlje, politiku, ekonomiju, moral i sva-kodnevne aktivnosti ljudi. U vjerovanju, recimo, islamska dogma monoteizma je srednji pravac između zanijekanja posto-janja Gospodara svjetova (kufra, ateizma) i vjerovanja u više božanstava (širka). U odnosu prema vjerovjesnicima, recimo, srednji put se očituje kroz vjerovanje i pri-hvatanje svih vjerovjesnika, za razliku od zastranjivanja u smislu ubijanja nekih vje-rovjesnika ili uzdizanja nekih na nivo bo-žanstava.

S obzirom na to da Sunnet Resulullaha, s.a.v.s., predstavlja pretakanje kur’anskih postulata u praksu, kroz život posljednjeg Božijeg Poslanika kristalno jasno može-mo uočiti ideju srednjeg puta u svim sfe-

rama života. Muhammed, s.a.v.s., nedvoj-beno možemo konstatirati, tu ideju prak-ticira, promovira i energično osuđuje ek-stremizam i zastranjivanje u svemu, pa čak i u ibadetu.

Poslanik, a.s., usmjerava i poučava zauzimanju odmjerenog stava

Pogledajmo, naprimjer, kako Vjerovje-snik, s.a.v.s., osuđuje ili korigira postup-ke pojedinih ashaba kada ulaze u okvir pretjerivanja ili pak jednostranog posma-tranja stvari. Kada je Usama b. Zejd u to-ku borbe stigao i kopljem usmrtio mušrika koji je, nakon što je vidio da mu nema spa-sa, izgovorio Šehadet, i kada je to spome-nuo Poslaniku, s.a.v.s., on mu je rekao: “O Usama, zar si ga ubio nakon što je rekao:

‘La ilahe illallah?!’” Usame reče: “Allahov Poslaniče, on je to rekao samo da bi se spasio.” Vjerovjesnik, s.a.v.s., ispravlja taj jednostrano, brzopleto i nepromišljeno iskazan stav: „Jesi li ti otvorio njegovo sr-ce pa da znaš zbog čega je on izgovorio Še-hadet?!“ Toliko je Poslanik, s.a.v.s., po-navljao te riječi da je Usame poželio da je islam primio tek toga dana. (Muslim)

Poslanik, s.a.v.s., upućuje i Aišu, r.a., da zauzme umjereniji stav u odgovoru ne-kim Jevrejima koji su došli kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa mu rekli: „Es-samu ‘alejkum!“ („Otrov neka je na vas!“) Na-ime, ona je razumjela te riječi, pa rekla: „Neka je na vas i otrov i prokletstvo!“ Na to Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: „Polah-ko Aiša, zaista Allah voli blagost u svemu!“ Rekla sam: „Allahov Poslaniče, pa zar ni-si čuo šta su kazali?!“ Poslanik, s.a.v.s., re-če: „Odgovorio sam im riječima: ‘We ‘alej-kum!’ (Neka je i na vas!)“ (Buhari i Muslim)

Princip srednjeg puta se nazire i u Vje-rovjesnikovoj poduci Muaza, r.a., kada ga šalje u Jemen da bude kadija i namje-snik, pa mu, u kontekstu prikupljanja ze-kata, veli: „Dobro se čuvaj najboljeg dije-la njihovog imetka (prilikom uzimanja ze-kata) i čuvaj se dove (kletve) onoga kome je učinjena nepravda, jer, zaista, između nje i Allaha nema nikakve prepreke.” (Bu-hari i Muslim)

Neumjerenost i nedostatak osjećaja imama koji pretjerano oduže sa učenjem na namazu, također, izaziva Vjerovjesni-kovu, s.a.v.s., žestoku reakciju. Kada je neki čovjek došao Poslaniku, s.a.v.s., i re-kao mu: “Božiji Poslaniče, tako mi Allaha ja (svjesno) kasnim na sabah namaz zbog toga i toga što dugo uči (kao imam).” Ve-li Ebu Mes’ud: “Nikada nisam vidio Vjero-

vjesnika da nas ljuće savjetuje od to-ga dana. Tada je rekao: ‘Zaista me-đu vama ima onih koji rastjeruju! Ko god od vas bude klanjao kao imam ljudima, neka skrati, jer zaista među njima ima i nemoćnih i starih i onih sa kojekakvim potrebama.’” (Buha-ri i Muslim)

Princip srednjeg puta prepoznat-ljiv je i u svakodnevnom ponašanju Resulullaha. Recimo, ashabi prenose da je Poslanik bio vrlo često nasmi-jan, ali, kada bi se smijao, to ne bi bi-lo neumjereno smijanje grohotom, glasan smijeh koji umrtvljuje srce,

već osmijeh. Abdullah b. el-Haris, r.a., ve-li: “Poslanik se nikada ne bi (glasno, gro-hotom) smijao, već bi se smiješio.” (Tirmi-zi) Ebu Hurejre prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Nemoj se puno (neumjere-no) smijati, jer pretjeran smijeh umrtvljuje srce.” (Tirmizi)

Isto je i sa plačem. Nakon smrti jed-nog od njegovih unuka, Božijem Poslani-ku, s.a.v.s., su zasuzile oči. Tada je S’ad b. Ubade upitao: “Šta je to, Božiji Poslaniče?” Vjerovjesnik je odgovorio: “To je milost koju je Allah usadio u srca robova Svojih. A Allah će se smilovati milostivima.” (Bu-hari i Muslim) Primjećujemo da Poslaniku ‘suze oči’, a ne plače glasno.

Da zaključimo: princip umjerenosti i srednjeg puta primjećujemo u mnogim segmentima Poslanikovog, s.a.v.s., života – od svakodnevnog ponašanja, pa čak i u ispoljavanju osjećanja, preko raznih vrsta ibadeta, pa do poučavanja ashaba pravil-nom odnosu i pogledu na život.

PIŠE: SALIH INDŽIĆ

Princip srednjeg puta u životu Vjerovjesnika, a.s.

www.cdv.ba Kontaktirajte nas putem maila: kolumna@cdv.ba

Vesatijjin forum

15 BROJ 7/ 1017 • 1. apRil 2014. Preporod

Intervju

S povijesničarem dr.Zlatkom Hasanbe-govićem, inače članom izvršnog odbo-ra Medžlisa islamske zajednice Zagreb i autorom dviju znanstvenih monografija

“Muslimani u Zagrebu 1878-1945.: Doba uteme-ljenja” i “Jugoslavenska muslimanska organiza-cija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)”, imali smo mnogo tema za razgovor. Budući da se ove godine obilježava 100. godišnjica od tog famoznog događaja i početka 1. svjetskog ra-ta fokusirali smo pitanja na Sarajevski atentat i interpretaciju njegove pozadine.

Glavni grad Bosne i Hercegovine će tokom juna 2014. biti centar Evrope i svijeta. Naime, obilježavanje stogodišnjice od Sarajevskog atentata bit će povod okupljanja povijesniča-ra, naučnika, političara... Koliko je ovaj skup značajan?

-Svako okupljanje međunarodnog značaja u Bosni i Hercegovini ima prvorazrednu važnost budući da fokus javnosti skreće na ovdašnje ne-

sređene državne i političke prilike za koje odgo-vornosti, osim domaćih aktera, snosi i tzv. me-đunarodna zajednica kao konglomerat različitih i često suprotstavljenih interesa, koji su i doveli do oba svjetska velerata. Bosansko-hercegovač-ki gordijski čvor je prvorazredno europsko pita-nje i nikada nije bio samo mjesni problem suko-ba državno-nacionalnih koncepcija i pretenzi-ja već je svaki njegov moderni epilog, uključuju-ći i današnje stanje, bio rezultat međunarodnog konteksta, a tek na rubu stvarne volje domaćih aktera i njihova odnosa snaga. Mislim da će sa-rajevska obljetnica biti dobra prigoda bošnjač-kim političarima i javnim radnicima da podsjete europske državnike na tu činjenicu, kao i okol-nost da su Bosna i Hercegovina i Bošnjaci po-stali kolateralnom žrtvom pada Berlinskog zida i tadašnjeg suparništva između Berlina, pariza i londona koje je priječilo bošnjačku ratnu samo-obranu ili djelatnu međunarodnu vojno-politič-ku intervenciju protiv Beograda i njegovih pre-

kodrinskih ispostava, barem prema kasnijem kosovskom obrascu. iz toga proizlaze i stanovi-te europske moralne obveze prema Bosni i Her-cegovini iako je, kao što znamo, moral u među-narodnim odnosima jalova kategorija. Umjesto našeg stalnog zanovijetanja o nepravdi i geno-cidu, a na temelju dosadašnjeg iskustva, misao vodilja svakog bošnjačkog političko-nacional-nog i državnog napora trebala bi glasiti: „pomo-zi si sam, pa će ti pomoći i drugi“.

Sarajevski pucanj u međunarodnom kontekstu

Što bi to bio međunarodni kontekst moder-ne bosanskohercegovačke povijesti?

-Tek da podsjetim, svi državno-pravni preo-kreti nakon 1878., bez obzira kako ih vrjedno-vali, nastupili su bilo izravnom vanjskom in-tervencijom ili kao mjesni odjek šireg europ-

-kaže dr. Hasanbegović istučući da ulaziti u pobijanje srpske slike Gavrila Principa je gubljenje vremena, jer po njegovom sudu srpska nacionalna i kulturna misao ima pravo na svoj doživljaj prošlosti, bez obzira što o tome mislili u Sarajevu ili Zagrebu

Dr.sci. Zlatko Hasanbegović, historičar i znanstveni saradnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu

Naš odnos prema Sarajevskom atentatu u svojoj je biti odnos prema jugoslavenstvu

PucanjSarajevski pucanj bio je samo povod

koji bi se dogodio i bez Gavrila Principa i njegove družine povezane sa srpskim

urotničkim podzemljem u Beogradu.

Dr. Zlatko Hasanbegović: Istinsko suočavanje s prošlošću treba biti cjelovito i neselektivno

16 BROJ 7/ 1017 • 1. apRil 2014.Preporod

Intervju

skog vojno-političkog preokreta. Bosna i Her-cegovina se 1878. našla u austro-ugarskom državnom sklopu kao rezultat međunarodne konferencije i strane vojničke okupacije o če-mu domaće stanovništvo ni na koji način nije moglo odlučivati. S obzirom da je jedina stvar-na alternativa takvom razvitku bilo priključe-nje Bosne i Hercegovine novonastaloj srpskoj državi, gledano iz naknadne bosanske musli-manske vizure to je bio sretan i povoljan ishod. Drugo je pitanje zašto tradicionalna musliman-ska društvena elita, tek uz iznimku mlađe inte-ligencije u nastajanju, to nije mogla prepozna-ti već se u slijedeća tri desetljeća do 1908. okre-nula besplodnoj i samoubilačkoj protuaustrij-skoj oporbi i očekivanju „Godota“ osmanske restauracije i povratka sultanove „vlasti“, ia-ko je jedini „sultan“ koji je u tom trenutku mo-gao zamijeniti bečkoga „ćesara“ bio petar i. Ka-rađorđević, poznat i kao „Veliki Oslobodilac“. Ono što u historiografiji poznajemo kao mu-slimanski pokret za vakufsko-mearifsku auto-nomiju i iz njega proizašlu političko-stranačku akciju, u stvarnosti je, bez obzira na namjere i motive njegovih nositelja, do 1908. predstav-ljalo igračku u rukama srpske politike i njezi-nih protuaustrijskih državno-političkih ciljeva. Oni koji su to jasno vidjeli i tome se suprotstav-ljali, poput prvih izdanaka mlađe inteligenci-je i zagovornika modernizacije muslimanskog društva (Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Had-žić, ademaga Mešić), bez koje bi se muslima-ni pretvorili u osmanski relikt osuđen na pro-past, žigosani su kao austrijske sluge i agenti hrvatske nacionalne ideologije. Kada se konač-no shvatila sretna okolnost i vrijednost ulaska u Habsburšku Monarhiju bilo je već kasno. Mo-narhija je propala, ali ne zbog Bosne i Hercego-vine, već zbog ishoda svjetskog velerata kojem je sarajevski pucanj bio samo povod i koji bi se dogodio i bez Gavrila principa i njegove dru-žine povezane sa srpskim urotničkim podze-mljem u Beogradu.

U kojoj je mjeri međunarodni kontekst utje-cao na stvaranje obiju Jugoslavija?

-Kao i u preokretu 1878., prva Jugoslavija 1918. nije nastala kao ostvarenje navodnih te-žnji tzv. jugoslavenskih naroda, kako se učilo u školama, već kao posljedica sloma Central-nih sila i pobjede antante i s njom povezane Sr-bije koja se našla na strani pobjednika i time u mogućnosti da ostvari svoje državno-politič-ke pretenzije, koje su se morale donekle prila-goditi šarolikoj nacionalnoj stvarnosti. Niti pr-va, niti druga Jugoslavija nisu nastale kao izraz stvarne volje naroda, već kao kolateralna po-sljedica ishoda svjetskog rata i sposobnosti do-maćih aktera povezanih s pobjednikom (1918. Srbija, 1945. Titovi komunisti) da ostvare svo-je ciljeve. Kada je nestalo šire međunarodne konstelacije na kojoj je, uz silu i nedemokratski unutarnji poredak, počivala svaka jugoslaven-ska država, pokazala se i njezina prava (bez)vrijednost i činjenica da Slovence u Mariboru i albance u prizrenu u istoj državi na okupu mo-že držati samo jugoslavenska „fikcija“ oslonje-na na vojsku, tajnu policiju i represivni aparat. Zbog iracionalnog jugoslavenstva, desetljeći-ma pothranjivanog i kultom Mlade Bosne i Ga-vrila principa, jalovih sentimenata i neshva-ćanje prave naravi jugoslavenske države, Boš-

njaci su platili skupu cijenu, uz bolnu spoznaju da su mnogi naši sunarodnjaci u nesretno ljeto 1992., od prijedora do Bijeljine, ritualno ubijani i dalje kao uvjereni Jugoslaveni, nesposobni do samoga kraja dokučiti što se i zašto događa. To je i razlog zašto sam bio i ostao skeptičan pre-ma mnogim današnjim novorođenim (pan)boš-njačkim nacionalnim mesijama koji su zabora-vili na svoje držanje ključne 1991./1992. kada su kao militantni Jugoslaveni i „građanski“ ak-tivisti širili iluzije i potkopavali nacionalnu sa-moobranu. Metanoja (obraćenje) je legitimna, na njoj uostalom počiva i vjerska istina, ali ona traži i pokajanje. Osobno, draži mi je dosljed-ni Jugoslaven i ateist od novorođenog preobra-ćenika koji je u svome djelovanju zadržao sva ključna obilježja napuštene ideologije, uklju-čujući i sijanje neostvarivih nacionalno-držav-nih iluzija.

Danas se nekadašnji službeni pogled na Sa-rajevski atentat ipak promijenio. Dok je za ne-ke atentator Gavrilo Princip ubica i terorist, za druge je i dalje heroj.

-Gavrilo princip je bio i ubojica i junak, a što proizlazi iz same činjenice da je bio spreman žrtvovati se za svoju ideju i političke ciljeve. Da je bio kukavica sigurno ne bi izvršio atentat već bi nastavio rušiti Monarhiju za kafanskim i bi-lijarskim stolom. Tek usput, bilijar mu je bila omiljena igra. Mislim da se u ocjeni principa ne trebamo gubiti u jalovim raspravama je li bio ili nije bio „terorist“, jer danas taj pojam ima sa-svim drugu konotaciju, a dok je svijeta i vijeka vrijedit će pravilo da je isto djelo za jedne tero-rizam i zločin, a za druge junaštvo i žrtva. Ta-kva rasprava je irelevantna budući da zaobilazi bitno i svodi se na sam čin atentata, a zaobilazi njegovu političko-nacionalnu, državnu i idej-nu pozadinu.

Princip kao preteča ljevičarskih egzibicionista

Što je današnji bošnjački odnos prema Prin-cipu i Sarajevskom atentatu?

-Za bošnjački odnos prema Sarajevskom atentatu i „mladobosanskom“ gibanju ključna je upravo ta pozadina budući da o njoj i njezi-nu vrjednovanju postoje i zauvijek će postoja-ti oprječna i međusobno nepomirljiva mišlje-nja. U srpskom nacionalnom imaginariju prin-cip je vječni nacionalni junak, Miloš Obilić svo-ga vremena, koji je smaknuo tuđinskog vlada-ra kao simbola strane vladavine koja je stajala na putu nacionalnom ujedinjenju cjelokupnog srpstva u zamišljenim okvirima „od Kordu-na do Soluna“. U takvom afirmativnom odno-su prema principu i Mladoj Bosni u osnovi ne-ma razlike između klasičnih srpskih nacionali-sta i beogradskih salonskih ljevičara, „Jugosla-vena“ i pseudoantiglobalista. Zato je i moguće da za principom kao simbolom posežu gotovo sve srpske kulturno-političke struje, od ocvalih akademika SaNU, preobraćenog Emira Kustu-rice, do „lijevo-liberalne“ spisateljice Biljane Srbljanović koja je nedavno napisala kazališni dramski predložak u kojem princip preuzima ulogu pravdoljubivog, romantičnog i zbunje-nog pobunjenika, otuđenog od zle i pokvarene gradske sredine, nešto kao preteča naših ljevi-

čarskih egzibicionista po sarajevskim i ostalim „plenumima“.

Siguran sam kada se ova predstava nakon Beča i Beograda pojavi na sarajevskim kazališ-nim daskama da će biti slavljena kao prvora-zredno teatarsko ostvarenje. Ulaziti u pobija-nje srpske slike principa je gubljenje vremena jer po mom sudu srpska nacionalna i kulturna misao ima pravo na svoj doživljaj prošlosti, bez obzira što o tome mislili u Sarajevu ili Zagrebu, a to naravno vrijedi i obrnuto.

Što je onda prava idejna i nacionalna pozadi-na „Mlade Bosne“ i Sarajevskog atentata?

-Ključna dvojba koja se postavlja glasi: je li princip bio ekskluzivni srpski nacionalista ili „idealni“ Jugoslaven, uostalom kao takav i slavljen u obje Jugoslavije. Činjenica je da „mladobosansko“ gibanje nije imalo vanjsko obilježje ekskluzivnog srpskog nacionalizma već je, osim ideološkog utjecaja konglomerata anarhizma, nihilizma i slavenskog rasnog me-sijanizma, baratalo pojmovima jugoslavenstva i tzv. jugoslavenskog nacionalnog ujedinjenja. ipak, supstrat, temelj i pogonsko gorivo, uklju-čujući i bombe i revolvere, toga „jugoslaven-stva“ bila je srpska nacionalna misao i držav-na predaja, te Kraljevina Srbija kao „pijemont“ jugoslavenskog ujedinjenja i „oslobođenja“. iz toga je proizlazio i „mladobosanski“ odnos prema bošnjačkoj muslimanskoj i hrvatskoj, katoličkoj baštini i predaji kao drugorazrednim reliktima tuđinske osmanske vladavine i „rim-skog“ zapadnog crkvenog utjecaja. Danas ka-da su protokom vremena barem izvana zacije-lile sarajevske ratne rane pojavili su se suptilni pokušaji prevrjednovanja i rehabilitacije „mla-dobosanaca“ i Gavrila principa u ključu ideal-nih Jugoslavena, suprotstavljenih etno-kon-fesionalnim partikularizmima i nacionalizmi-ma, boraca protiv globalizma i dekadentne gra-đanske civilizacije, nešto kao pop-ikona, pre-teča Tita, partizana, Boška Buhe, Che Guevare, Noama Chomskog i Slavoja Žižeka. U takvoj in-terpretaciji princip postaje neojugoslavenskom toljagom protiv bošnjačkog i hrvatskog nacio-nalizma, „klerofašizma“ i „svjetskog kapitaliz-ma“, te naivnom žrtvom zle i pokvarene sara-jevske čaršije, koju je prema principovu iska-zu trebalo, metaforički ili stvarno, sabiti u ku-tiju šibica i zapaliti. Koga zanima takva slika principa može se nadahnuti radovima Muhare-ma Bazdulja, Vuka Bačanovića ili Miljenka Jer-govića. Naš odnos prema principu i Sarajev-skom atentatu u svojoj je biti odnos prema ju-goslavenstvu. Svi oni koji među Bošnjacima u Jugoslaviji vide povoljan državni okvir, a u ju-goslavenstvu razrješenje kulturno-nacional-nih suprotnosti nemaju razloga ne simpatizi-rati s Gavrilom principom i ostalim „mladobo-sancima“. Svi oni koji u titoizmu vide vrhunac državničkog djelovanja, a Titove slike i danas ističu kao ikone ne trebaju imati kompleks Ga-vrila principa koji je uistinu bio duhovna prete-ča i prvomučenik svake Jugoslavije, uključuju-ći i Titovu, koja je zato s razlogom slavila prin-cipov čin i žrtvu. Osuđivati principa kao „tero-ristu“, a slaviti komunističke revolucionare i njihovog vođu koji su, ne računajući ratna i po-ratna izvansudska masovna smaknuća stvar-nih ili izmišljenih neprijatelja, i u svome pre-dratnome revolucionarnom djelovanju, nadah-

Mlado-bosanci našeg vremena

Nažalost bošnjački politički krugovi i javnost nisu dovoljno prepoznali važnost ovog povijesničarskog okupljanja i nisu dali jaču potporu Institutu za historiju, a sukladno poslovično maćehinskom odnosu prema akademskim i kulturnim ustanovama i preostalim znanstveno-istraživačkim institutima koje jedva preživljavaju i time postaju lahak plijen podivljale gomile, kao u slučaju paljevine Državnog arhiva i neprocjenjive štete o kojoj se uporno šuti kako se ne bi zamjerilo građanskim „aktivistima“, „mlado-bosancima“ našeg vremena. Žalosno je da su „građanska“ javnost, ali i političari, osjetljiviji za sudbinu sarajevskih pasa lutalica nego preostalih stožernih kulturnih, arhivskih i znanstvenih ustanova.

Cijena jugoslavenstvaZbog iracionalnog jugoslavenstva, desetljećima pothranjivanog i kultom Mlade Bosne i Gavrila Principa, jalovih sentimenata i neshvaćanje prave naravi jugoslavenske države, Bošnjaci su platili skupu cijenu, uz bolnu spoznaju da su mnogi naši sunarodnjaci u nesretno ljeto 1992., od Prijedora do Bijeljine, ritualno ubijani i dalje kao uvjereni Jugoslaveni, nesposobni do samoga kraja dokučiti što se i zašto događa.

17 BROJ 7/ 1017 • 1. apRil 2014. Preporod

nuti i principovim protorevolucionarnim uzo-rom, posezali za atentatima, bombama i likvi-dacijama je prvorazredno licemjerje. podsje-ćam na nedavnu „aferu“ oko imena jedne go-raždanske škole po Huseinu ef. Đozi. Tada se podigla halabuka iz „antifašističkih“ krugova koji su konstruirali tezu o „bošnjačkom fašiz-mu“. Dokaz za to je, prema stanovitom ame-ru Tikveši, trebala biti činjenica da nekim ču-dom u Sarajevu imaju ulice „zlikovci“ poput ahmeda Muradbegovića, alije Nametka i Mu-stafe Busuladžića, a među ostalim komunistič-kim velikanima više nema ulice revoluciona-ra i „antifašista“ alije alijagića, notornog aten-tatora na ministra unutarnjih poslova tadaš-nje države. Sve dok će naše ulice nositi imena po komunističkim diktatorima, ubojicama, te osobama i prema tadašnjim pravnim normama i konvencijama o ratnom pravu odgovornim za masovna ubojstva i zločine, nijekati pravo bilo kome da slavi Gavrila principa, Radova-na Karadžića ili Dražu Mihailovića je najobič-nije zanovijetanje. Ukoliko želimo istinsko su-očavanje s prošlošću onda ono treba biti cjelo-vito i neselektivno. Mjerilo zločina treba vrije-djeti jednako za sve, pa bili to i Josip Broz i Val-ter perić.

Kao što je poznato javnosti pojavile su se konfrontacije i opstrukcije sarajevskog obi-lježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog ra-ta. Vlasti RS planiraju organizirati skup u An-drićgradu (Višegrad). Da li biste se odazvali pozivu za ovaj skup?

-iz moje historiografske vizure najvažniji do-gađaj s tim u vezi, a izvan protokolarnih i cere-monijalnim državnih okvira, trebala bi biti me-đunarodna znanstvena konferencija u orga-nizaciji sarajevskog instituta za historiju, uz potporu i sudjelovanje Hrvatskog institu-ta za povijest i ustanova iz Slovenije, Mađarske i austrije, ali bez povi-jesničara iz Banja luke i Be-ograda koji su odbili po-zive svojih sarajevskih kolega da i oni u duhu akademskih nače-la iznesu svoje interpretacije. Nažalost boš-njački poli-tički kru-govi i jav-

nost nisu dovoljno prepoznali važnost ovog povijesničarskog okupljanja i nisu dali jaču potporu insti-tutu za historiju, a sukladno poslovično maćehinskom odnosu prema akadem-skim i kulturnim usta-novama i preostalim znanstveno-istraži-vačkim institutima koje jedva preživlja-vaju i time posta-ju lahak plijen po-divljale gomile, kao u slučaju paljevi-ne Državnog arhiva i neprocjenjive šte-te o kojoj se uporno šuti kako se ne bi zamjerilo gra-đanskim „akti-vistima“, „mla-dobosancima“ našeg vremena. Žalosno je da su „građanska“ jav-nost, ali i političa-ri, osjetljiviji za sud-binu sarajevskih pasa lutalica nego preosta-lih stožernih kultur-nih, arhivskih i znan-stvenih ustanova. Osim toga, u sarajev-skom novin-stvu i

medijima veći je prostor od instituta za histori-ju dobio nositelj opstrukcije ove međunarodne

konferencije i bivši Ekmečićev asistent, histo-riografski beznačajan Slobodan Šoja. Skup

u tzv. andrićgradu je tipična folklorna manifestacija srpskog nacionalizma i mislim da joj ne treba pridavati po-sebnu pozornost. Da su me gospoda iz tzv. andrićgrada pozvali na svo-je okupljanje možda bih i došao bu-dući da sam pristaša uljuđenog dija-loga, a svi koji me poznaju znaju da uvijek govorim ono što mislim, pa bih svoje poglede iznio na isti način bez obzira je li riječ o Sarajevu, Beo-gradu, Zagrebu ili tzv. andrićgradu. Siguran sam da bi u tzv. andrićgra-du počasno mjesto dobio i akademik

Muhamed Filipović koji je pri-je nekog vremena u nastupu za banjalučku RTRS zabrinuto ustao protiv „revizije histori-je“, podsjećajući javnost da je

Gavrilo princip, ni manje ni vi-še nego „bosanski patriot“ koji

je s ostalim „mladim ljudima bra-nio Bosnu od okupatora“. Ukoliko

i ikona bošnjačke nacionalne misli i bosanskog duha u principu vidi bosan-

skog junaka, a u crnorukaškim beograd-skim urotnicima “oslobodioce“, tko sam ja

da prozivam Emira Kusturicu i gospodu iz tzv. andrićgrada.

razgovarao: selman selHanović

Lecemjerna osudaOsuđivati Principa kao „teroristu“, a slaviti komunističke revolucionare i njihovog vođu koji su, ne računajući ratna i poratna izvansudska masovna smaknuća stvarnih ili izmišljenih neprijatelja, i u svome predratnome revolucionarnom djelovanju, nadahnuti i Principovim protorevolucionarnim uzorom, posezali za atentatima, bombama i likvidacijama je prvorazredno licemjerje.

ZanovijetanjeSve dok će naše ulice nositi imena po komunističkim diktatorima, ubojicama te osobama i prema tadašnjim pravnim normama i konvencijama o ratnom pravu

odgovornim za masovna ubojstva i zločine, nijekati pravo bilo kome da slavi Gavrila Principa, Radovana Karadžića ili Dražu Mihailovića je najobičnije zanovijetanje.

nuti i principovim protorevolucionarnim uzo-rom, posezali za atentatima, bombama i likvi-dacijama je prvorazredno licemjerje. podsje-ćam na nedavnu „aferu“ oko imena jedne go-raždanske škole po Huseinu ef. Đozi. Tada se podigla halabuka iz „antifašističkih“ krugova koji su konstruirali tezu o „bošnjačkom fašiz-mu“. Dokaz za to je, prema stanovitom ame-ru Tikveši, trebala biti činjenica da nekim ču-dom u Sarajevu imaju ulice „zlikovci“ poput ahmeda Muradbegovića, alije Nametka i Mu-stafe Busuladžića, a među ostalim komunistič-kim velikanima više nema ulice revoluciona-ra i „antifašista“ alije alijagića, notornog aten-tatora na ministra unutarnjih poslova tadaš-nje države. Sve dok će naše ulice nositi imena po komunističkim diktatorima, ubojicama, te osobama i prema tadašnjim pravnim normama i konvencijama o ratnom pravu odgovornim za masovna ubojstva i zločine, nijekati pravo bilo kome da slavi Gavrila principa, Radova-na Karadžića ili Dražu Mihailovića je najobič-nije zanovijetanje. Ukoliko želimo istinsko su-očavanje s prošlošću onda ono treba biti cjelo-vito i neselektivno. Mjerilo zločina treba vrije-djeti jednako za sve, pa bili to i Josip Broz i Val-ter perić.

Kao što je poznato javnosti pojavile su se konfrontacije i opstrukcije sarajevskog obi-lježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog ra-ta. Vlasti RS planiraju organizirati skup u An-drićgradu (Višegrad). Da li biste se odazvali pozivu za ovaj skup?

-iz moje historiografske vizure najvažniji do-gađaj s tim u vezi, a izvan protokolarnih i cere-monijalnim državnih okvira, trebala bi biti me-đunarodna znanstvena konferencija u orga-nizaciji sarajevskog instituta za historiju, uz potporu i sudjelovanje Hrvatskog institu-ta za povijest i ustanova iz Slovenije, Mađarske i austrije, ali bez povi-jesničara iz Banja luke i Be-ograda koji su odbili po-zive svojih sarajevskih kolega da i oni u duhu akademskih nače-la iznesu svoje interpretacije. Nažalost boš-njački poli-tički kru-govi i jav-

nost nisu dovoljno prepoznali važnost ovog povijesničarskog okupljanja i nisu dali jaču potporu insti-tutu za historiju, a sukladno poslovično maćehinskom odnosu prema akadem-skim i kulturnim usta-novama i preostalim znanstveno-istraži-vačkim institutima koje jedva preživlja-vaju i time posta-ju lahak plijen po-divljale gomile, kao u slučaju paljevi-ne Državnog arhiva i neprocjenjive šte-te o kojoj se uporno šuti kako se ne bi zamjerilo gra-đanskim „akti-vistima“, „mla-dobosancima“ našeg vremena. Žalosno je da su „građanska“ jav-nost, ali i političa-ri, osjetljiviji za sud-binu sarajevskih pasa lutalica nego preosta-lih stožernih kultur-nih, arhivskih i znan-stvenih ustanova. Osim toga, u sarajev-skom novin-stvu i

medijima veći je prostor od instituta za histori-ju dobio nositelj opstrukcije ove međunarodne

konferencije i bivši Ekmečićev asistent, histo-riografski beznačajan Slobodan Šoja. Skup

u tzv. andrićgradu je tipična folklorna manifestacija srpskog nacionalizma i mislim da joj ne treba pridavati po-sebnu pozornost. Da su me gospoda iz tzv. andrićgrada pozvali na svo-je okupljanje možda bih i došao bu-dući da sam pristaša uljuđenog dija-loga, a svi koji me poznaju znaju da uvijek govorim ono što mislim, pa bih svoje poglede iznio na isti način bez obzira je li riječ o Sarajevu, Beo-gradu, Zagrebu ili tzv. andrićgradu. Siguran sam da bi u tzv. andrićgra-du počasno mjesto dobio i akademik

Muhamed Filipović koji je pri-je nekog vremena u nastupu za banjalučku RTRS zabrinuto ustao protiv „revizije histori-je“, podsjećajući javnost da je

Gavrilo princip, ni manje ni vi-še nego „bosanski patriot“ koji

je s ostalim „mladim ljudima bra-nio Bosnu od okupatora“. Ukoliko

i ikona bošnjačke nacionalne misli i bosanskog duha u principu vidi bosan-

skog junaka, a u crnorukaškim beograd-skim urotnicima “oslobodioce“, tko sam ja

da prozivam Emira Kusturicu i gospodu iz tzv. andrićgrada.

razgovarao: selman selHanović

svome predratnome revolucionarnom djelovanju, nadahnuti i Principovim protorevolucionarnim uzorom, posezali za atentatima, bombama i likvidacijama je prvorazredno licemjerje.

ZanovijetanjeSve dok će naše ulice nositi imena po komunističkim diktatorima, ubojicama te osobama i prema tadašnjim pravnim normama i konvencijama o ratnom pravu

odgovornim za masovna ubojstva i zločine, nijekati pravo bilo kome da slavi Gavrila Principa, Radovana Karadžića ili Dražu Mihailovića je najobičnije zanovijetanje.

Dr. Zlatko Hasanbegović: