Relaciones Socialespreventeenos presenta

Autorica fotografije naslovnice: Azra Šahinović

preventeenos presentaRelaciones Sociales

2 preventeen

Travel guy from Balkan ....................................4 Azra Berbić, dipl. pravnica, Kakanj

Crno - bijeli svijet,ali šareni ...............................7 Jovana Đurić, dipl. psihologinja, Doboj

FAQ ......................................................................9 Tarik Kovač, BA inžinjer građevinarstva, Vareš

Postajemo ambasadori i ambasadorice kroz putovanja ......................11 Nermana Suša, studentica komunikologije, Visoko

Znanje je moć ..................................................15 Azra Berbić, dipl. pravnica, Kakanj

Prijateljstvo s roditeljima ................................19 Slađan Tomić, student komunikologije, Pale

Samo se srcem dobro vidi, suština se očima ne da sagledati ...................23 Katarina Tomanić, učenica tehničke škole, Bijeljina

Prijateljstva na malim ekranima ....................24 Barbara Kustura, studentica ekonomije, Zenica

Papir duginih boja ...........................................27 Aleksandar Vidović, student njemačkog jezika i književnosti, Doboj

Barefoot Ballerina ...........................................28 Ernad Mahmić, student engleskog jezika i književnosti, Zenica

Komšijski odnosi ..............................................29 Emina Sarajlić, studentica anglistike, Vareš

Ljubav nije samo riječ, ljubav je dar od Boga .......................................30 Nejla Bajrović, studentica orijentalne filologije, Goražde

Samo da vidim ko mi je pogledao stori! ........35 Aleksandar Vidović, student njemačkog jezika i književnosti, Doboj

Bijeg od realnosti .............................................38 Elma Opačin, studentica stomatologije, Breza

A sad, adio .......................................................40 Dalibor Kraišniković, student sigurnosnih i mirovnih studija, Bijeljina

Nickname, al’ da se ne naljutiš .......................43 Nedim Puriš, student komunikologije, Zenica

Osjeti život ........................................................45 Tijana Vujinović, studentica ekonomije, Vitez

Anfolou me iz života ........................................49 Emina Sarajlić, studentica anglistike, Vareš

Treskavica mi je zatresla srce .........................50 Jasmila Talić-Kujundžić, MA psihologije, Sarajevo

We all laugh in the same language - IKS time .54 Amina Lulić, studentica zdravstvenih studija, Vareš Azra Zahirović, studentica međunarodnih odnosa i diplomatije, Novi Travnik

sadržaj

IMPrEsUMUrednički tim: Tarik Kovač, Jasmila Talić-Kujundžić | Redakcija: Nejla Bajrović, Azra Berbić, Jovana Đurić, Dalibor Kraišniković, Barbara Kustura, Nedim Puriš, Emina Sarajlić, Nermana Suša, Katarina Tomanić, Slađan Tomić, Aleksandar Vidović, Tijana Vujinović | Gostujući dopisnici: Amina Lulić, Ernad Mahmić, Elma Opačin, Azra Zahirović, Udruženje Nova generacija iz Banja Luke | Naslovnica: Azra Šahinović | Ilustracije i fotografije: Amar Čolaković, Dženeta Kudumović, Mirza Mašić, Berina Omerdić, Elmedina Palić, Anesa Spahić, Minela Viteškić, Gotiva Fest, last-copy internetLektorice: Aldijana Bihorac-Mujičić, Maja Sijerčić | Projekt-koordinatorica: Andrea MijatovićProjekt-asistentica: Azra Halilović | Izdavač: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE | Za izdavača: Amir Hasanović Dizajn i DTP: Selma Mutapčić

PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE | ISSN 1840-2461 | OKTOBAR | LISTOPAD 2017. | GODINA XI | BROJ 38.Preventeen promovira rodno korektan jezik. U sadržajima/tekstovima u kojima se koristi samo jedan rod, a iz konteksta je jasno da se odnosi na oba roda, razlog korištenja jednog roda je ustupak radi lakše čitljivosti teksta.

kontaktirajte nas:Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i HercegovinaTel.|Fax: +387 (0)33 223-285 | e-mail: preventeen@prevencija.ba | www.prevencija.ba | Facebook: Časopis “Preventeen”

3preventeen

UREDNIŠTVO: JASMILA TALIć-KUJUNDžIć TARIK KOVAč

U sadašnjoj seriji Preventeenosa možete gledati raznorazne međuljudske zavrzla-me. Imate epizodu o odnosu s roditeljima i braćom i sestrama. Potom onu putničku kad naša srca dotiču neočekivani ljudi. Po-tom onu beskrajnu u kojoj za prijateljstva nema geografskih granica, nacionalnih ili bilo kojih drugih barijera. Imate i uzbudljive epizode o vječnim lju-bavima Malog princa i Ruže, te Rumija i Šemsa, koje su utisnute u srce univerzuma. Možete i slikovno opipati tu ljubav univer-zuma u mandalama i kružnim tokovima u našoj rubrici Kreativa. Imate i napete epi-zode o prekidima veza preko društvenih mreža, o cyberbullyingu i zaštiti od njega. Gledajte i epizodu o razlikama u osobno-stima i tome kako doživljavamo odnose s drugim ljudima kao introverti ili ekstroverti. Imate slikovnu epizodu o odnosima s kom-šijama, šaljivu ali realnu. Pogledajte i epi-zodu o nadimcima kojima se šalimo jedni s drugima, a koji možda mogu i povrijediti.Volite gledati serije o ekipama prijatelja i prijateljica koji vas nekad nasmiju do suza a nekad čak i rasplaču? Gledajte epizodu i o njihovim epizodama i zapitajte se jesu li oni stvarni ili smo mi stvarni. Naša stvar-nost je prožeta puno dubljim smijehom i dubljim suzama. Naša stvarnost je prožeta stvarnim doti-canjem ljudskih srca, stvarnim razočare-njima, stvarnim samoćama, stvarnim gu-žvama, stvarnim prijateljstvima. Jesmo li zaboravili na tu stvarnost i na našu vezu s prirodom i našu vezu jednih s drugima? Gledajte i te epizode u Preventeenosu, i zapitajte se možete li provesti jednu noć pod zvijezdama, jedan dan u kolibi, je-dan dan na kiši, bez mobitela, bez lažnih veza, samo vi i oni koje volite i oni koji vam

znače i s kojima osjećate da ste živi. Na naš konkurs za fotografiju stiglo je mno-go divnih fotografija, pa smo našu seriju prošarali njihovim epizodama i ljepotom međuljudskih odnosa. Listajući ovaj broj, naići ćete na nekoliko fotografija koje smo jednostavno morali objaviti u njihovoj pu-nini. Na naslovnici vidite fotografiju 24-go-dišnje Azre Šahinović iz Bihaća. Fotografija je nastala pomoću self timera, u Lisabonu, i na njoj se nalazi i sama Azra zajedno sa svojih četvero prijatelja. Za fotografiju Azra dalje kaže: Naša priča je specifična jer smo se upoznali na putovanju i momentalno po-stali najbolji prijatelji koji su uvijek tu jedni za druge. Naša skupina je raznolika, studi-ramo različite oblasti, imamo različite hobi-je, ali veže nas ljubav prema putovanjima i avanturi, i u svemu se držimo zajedno. Poza na fotografiji simbolizira podršku koju nala-zimo jedni u drugima. U našoj grupi vlada zakon međusobnog poštovanja i uvažava-nja, kao i potpuna sloboda da svako bude baš ono što jest. Razlike među nama nas zabavljaju i obogaćuju naš odnos. Učimo jedni od drugih i u svemu uspijemo pronaći razlog za smijeh. O našem prijateljstvu bih mogla pisati u nedogled, ali kažu da slika govori hiljadu riječi, pa ću se uzdati u to.Preventeenos presenta: Relaciones sociales zvuči kao prava telenovela od ovog broja koji je pred vama. Ali nema tog ekrana, ma koliko svijetlio, koji može osvijetliti vaša srca kao što mogu vaši životi, ljudi oko vas, vaše porodice, vaši prijatelji, partneri, vaši ljubimci. To je čisti talas života koji vas zapljusne pa se vrati, pa vam je nekad hladno od njega a nekad vam baš to treba: da osjetite da ste živi dok vam se stopala usijecaju na pje-ščanoj obali. Baš vam to treba, da se pokrenete, da ne propadnete u pijesak nego da trčite, trčite i beskrajno sretni, beskrajno tužni znate da ste živjeli.Ñ

4 preventeen

AZRA BERBIć, DIPL. PRAVNICA, KAKANJ

Sve teče, sve je vječni putnik, vječna želja za putovanjima i kao što putuje u nama

nemirna krv poput vode na zemlji, kao naša misao

što leti snagom vjetra i brzinom svjetla, tako se cijeli naš svemir nalazi na vječnom putova-nju. (Antun Gustav

Matoš)U Pragu sam boravio

preko couchsurfinga kod Matijasa. Upoznao

sam ga prošlog februara, kada sam prvi put došao u Prag. Preporučio mi ga je couchsurfer iz Zagreba. Ono što je zanimljivo jeste da tečno govori naš jezik i da je zaljubljen u zapadni Balkan. Kada je bio mlađi, početkom 2000-ih stopom je obilazio naše krajeve. Kaže, uzmem 500 maraka i cijelo ljeto provedem na Balkanu. Po zanimanju je vojnik, bio je u jednoj misiji u Afganistanu i veliki je poznavalac kako svjetske, tako i naše skorije historije.Ova priča sa pratećom fotografijom ispod nje, jednog julskog jutra se pojavila u mom inboksu, poslao mi je prijatelj sa komentarom da ću ja sigurno biti oduševljena, i bila sam. Travel guy from Balkan je stranica na kojoj Aleksandar Krečar dijeli sa svojim pratiteljima i pratiteljkama utiske, iskustva i doživljaje sa neobičnih putovanja. Običan student iz Banje Luke koji stopom obilazi svijet, tako stoji u opisu njegove stranice. On je zaista pravi putnik, ne samo obični turista, na svojim putovanjima isprobava nove stvari i upoznaje mnoge neobične i obične ljude, sklapa poznanstva i gradi prijateljstva,

gleda iza onog što je ispred njega i možda otkriva ključ razumijevanja svijeta u kojem živimo, a bio je ljubazan podijeliti sa nama neka od svojih zapažanja i iskustava.Kada i kako si prvi put došao na ideju da bi mogao putovati autostopom i koliko dugo ti je trebalo da ideju sprovedeš u djelo i kreneš na putovanja?Prvi put sam o stopiranju i coucshurfingu čuo prije neke četiri godine od hrvatskog putopisca Tomislava Perka, koji je u to vrijeme bio na turneji i promovisao svoju knjigu 1000 dana proljeća. Tu se probudila prva iskra, mada se nisam još usuđivao, ali sam samostalno počeo putovati po srednjoj Evropi i Italiji i koristiti couchsurfing. Prošle godine sam putovao na jednu konferenciju iz Banje Luke do Mostara sa tri djevojke i opet se stopom vratio u Banju Luku.Kako su tvoji prijatelji i porodica reagovali kada si sa njima podijelio ideju? Da li su ti pružili podršku?Sada starci ne znaju, mada kontam da mama pretpostavlja i imam neko njeno prećutno odobrenje. Prijateljima je to

Aleksandar Krečar stopira za Njemačku

travel guy from Balkan

5preventeen

uglavnom cool, posebno jer u Bosni i Hercegovini nema toliko stopera kao naprimjer u pojedinim zemljama Evrope, kao što su Poljska i Njemačka, gdje je to sasvim normalna stvar, ali svi vole slušati priče sa puta.Sada, nakon što si putovao autostopom, možeš li reći da li je putovanje više stvar hrabrosti nego novca?Novac definitivno ne igra tu ulogu, ali ne bih rekao ni da je hrabrost toliko presudna. Bitno je usuditi se prvi put, a to je, kao i za sve, najteže. Sjećam se kada sam stopirao prvi put i pitao se: “Šta radiš, budalo, kojeg đavola?”. Sada sa društvom sasvim opušteno stanem na put, pa odemo u autu koje naiđe.Kažu da nas putovanja ne oblikuju toliko koliko ljudi koje usput srećemo. Ti si zbog načina na koji putuješ na svojim putova-njima sretao mnogo ljudi. Kakvi su bili ti susreti i da li si sa nekima od njih ostao u kontaktu?

Različiti. Ne mogu reći da sam ostao u kontaktu sa svim tim ljudima, ali obično čovjek zna biti daleko opušteniji sa potpunim strancem i pričati o svemu i svačemu što možda ne bi bio spreman govoriti ni najbližim prijateljima i porodici.Možda zato što negdje podsvjesno misliš da tu osobu nećeš više vidjeti. Bilo je svakakvih susreta, od ustopanog kuvajtskog bogataša kod Rajlovca, mame i tri kćerke hipija negdje u Češkoj, žigola koji se bavi mutnim poslovima negdje kod Gradiške, koji nas je odvezao do Graca.

Aleksandar Krečar (prvi lijevo) sa stoperskom ekipom u Pragu

Selfie s rajom

travel guy from Balkan

6 PrEvEntEEn

Ostao sam dobar sa couchsurferom u Pragu, Matijasom, i čujemo se tu i tamo.Koliko se često susrećeš sa drugim mla-dim ljudima koji putuju kao i ti? Kakva su oni iskustva, ili kakve su savjete dijelili sa tobom?Tokom ljeta često se desi da sretnem stopere, jer često stopiramo na istoj lokaciji, obično su to ulazi i izlazi iz grada, ili pumpe. Kada naiđem na njih obično pričamo odakle je ko i kuda putuje, nekad stopiramo zajedno, a nekad se razdvajamo ako shvatimo da nas je previše, jer tada su nam veće šanse da će nam neko stati.Da li su ta mjesta, ljudi i sveukupno neiz-mjerno vrijedna iskustva sa putovanja, koja sa sobom nosiš, učinili da sebe upo-znaš bolje?Postao sam samostalniji sigurno, ali sam i naučio da više cijenim našu zemlju, da sve ne gledam crno i negativno, već da naročito vrednujem pozitivne stvari u našoj zemlji.Svaki susret sa drugim ljudskim bićem u našem životu ima svoju svrhu, prepoznali je mi ili ne. Nekada se okrećemo godinama unazad i prepoznajemo ono što u datom trenutku nismo mogli, ili nismo znali, jer ništa nije slučajno. Svaki čovjek je mali univerzum u velikom i svaki sudar naših galaksija ima svoje zato. Nekad su to sudari i spajanja za cijeli život, nekad su tu sudari samo da nas nečemu nauče, ili da oni od nas nešto nauče, nekad smo tu da primamo i dobro i lijepo, možda i manje lijepo, nekada smo tu da pružamo, a nekada samo da svjedočimo. Bitno je da uvijek, ako to uistinu znamo, dajemo ono najljepše i najbolje od sebe drugom ljudskom biću i tek tada možemo očekivati isto nazad, biti čovjek čovjeku, ne tražeći i ne očekujući uvijek nešto zauzvrat.Ñ

Putujući upoznaješ ljude sa različitim ži-votnim pričama i stavovima. Koji od tih susreta je na tebe ostavio najveći utisak i zašto?Zanimljiv mi je bio taj žigolo koji nas je po-vezao od Gradiške do Graca, a sada radi kao estradni menadžer. Moja dva druga i ja smo bili zaintrigirani njegovom biografi-jom i pričama o estradi, bogatašima, poli-tičarima, domaćem jet setu, a on s druge strane sa, da tako kažem, tri budale koje su odlučile da putuju bez ikakvih planova. U jednom trenutku je čak rekao da bi najra-dije ostavio auto i krenuo s nama.Da li bi s nama podijelio neke zanimljive anegdote ili situacije sa svojih putovanja?Kada smo stopirali u Češkoj neki čovjek nam je stao i rekao da ide svega 10 kilometara dalje, a ja sam pitao ima li na putu neka benzinska stanica da nas do nje odbaci. On je rekao da je bila, ali da misli da je zatvorena i otišao, ali se vratio za nekih pola sata govoreći da je njegova greška, jer nije dugo tuda prolazio, da benzinska ipak radi i povezao nas. Bukvalno se vratio samo zbog nas.Koliko imaš priliku i želju da putujući sti-češ nova prijateljstva i da li si izgradio neko prijateljstvo sa nekim od ljudi koji su ti na tvojim putovanjima ponudili smještaj ili prevoz?

Aleksandar Krečar na putu prema Beču

7preventeen

Crno - Bijeli svijet, ali šarenikati da se jedan “klasični introvert” opusti i raspriča na nekoj žurci. I tako na kraju dobijete situaciju da su jedan introvert i jedan ekstravert najbolje prijateljice, kao naše sagovornice..Šta na ovo sve kažu jedan ekstravert i je-dan introvert?Dragi čitaoci i čitateljke, predstavljam vam našeg introverta – Nikolinu Đ., koja je u slobodno vrijeme glavna i odgovorna za komunikaciju u Erasmusu, u Novom Sadu, i ekstraverta – Janu P., koja u slobodno vri-jeme voli da se izležava sama u sobi, sluša-jući pjesme omiljenog benda.

JOVANA ĐURIć, DIPL. PSIhOLOGINJA, DOBOJ

Vjerujem da je većina nas, možda i mno-

go češće nego što smo to želje-li, čula za jednu od najstarijih opisanih po-djela ličnosti

na ekstraverte i introverte. Ukrat-

ko, riječ je o oso-binama ličnosti koje

čine: druželjubivost, komunikativnost, lako sklapanje prijateljstava i generalno okrenu-tost ka društvu – što važi za ekstraverte. Dok introverte karakterišu osobine suprotne od ovih: izolovanost, želja za samoćom, okre-nutost ka sebi i sopstvenim unutrašnjim procesima. A sadašnjost?Iako je ova podjela masovno zastupljena i možemo čuti rečenice kojima deklarišemo sebe ili druge kao ovakvog ili onakvog (po-put: Ja sam ekstravert, Ma, on je klasičan introvert i slično), novija istraživanja zapra-vo pokazuju da nije sve tako crno i bijelo. To znači da su prevaziđene ove kategorijal-ne podjele ili-ili, odnosno one podjele koje podrazumijevaju pripadanje ili jednoj, ili drugoj grupi, a zamjenjuje ih jedna dimen-zija na čijim su krajnostima prethodno opi-sane karakteristike ličnosti. To dalje znači da postoji ova naša dimenzija ličnosti na čijim su krajevima ekstravert i introvert, a mi se po toj dimenziji tokom života kreće-mo. Tako, na primjer, određene situacije mogu biti takve da zahtijevaju od nas da smo više zatvoreni, da se preispitujemo i da nam ne prija ničije društvo (to mogu biti neke tragedije, ili recimo životne krize), a s druge strane nije tako nemoguće doče-

Nikolina Đ. i Jana P.

istorija je majka znanja

8 preventeen8 preventeen

Zbog čega ste se prvobitno prepoznale u osobinama ekstraverta/introverta?Nina: Generalno zbog toga što volim da razmišljam, možda nekad i previše. Volim da sam kod kuće, rijetko izlazim, na pri-mjer ljeti me nećeš naći napolju. Uopšte.Jana: Što se tiče druženja i izlazaka, to je nešto što volim i uživam u tome. Naročito ako su ljudi oko tebe “tvoji ljudi”. E sad, po ostalim karakteristikama nekad ni sama ne vidim razliku.Zašto? Koje su to karakteristike zbog kojih biste sebe opisali kao suprotan tip ličnosti?Jana: Selektivna sam pri upoznavanju no-vih ljudi – naročito napornih i nametljivih. A ponekad više volim ostati sama i gledati seriju, ili slušati dobru muziku dok se izle-žavam na kauču.Nina: Menadžerica za komunikacije ESN-a (Erasmus Student Network) u Novom Sadu. Toliko.Da li mislite da su vam u nekim situacija-ma primarne osobine odmogle? Nina: Uuuuuuf, mnogo puta, i previše. Mnogo puta desilo mi se da sam htjela ne-koga da upoznam, ili da se sprijateljim, ali

nisam imala dovoljno hrabrosti da bilo šta kažem, ili da započnem razgovor. Jana: Obično kad upoznam novu osobu nemam osjećaj kada treba da prestanem da pričam. I onda ne znam da li smaram osobu, ili trebam da održavam komunika-ciju nekako, a u isto vrijeme želim toliko toga da podijelim s tom osobom, naročito stvari koje su nam zajedničke, pa nekad zna biti samo previše čudno.Kako izgleda prosječni izlazak?Jana: Plesanje, dosta plesanja, obično praćeno pjevanjem, praćeno još boljim doživljajima na putu do kuće. Nina: Ne izađem. (A ovo, dragi čitaoci, ne može biti tačnije, jer se više puta desilo da upravo Nina organizuje izlazak na kojem se na kraju ne pojavi op. a.).Da li biste mijenjali vaše osobine za ove druge? Nina: Generalno, ne. Istina, da, htjela bih da sam nekad opuštenija, umjesto što ve-ćinu vremena mislim da ću smoriti i sebe i druge, pa na kraju odustanem od svega. Ali, u suštini, komunikativna sam i društve-na kada to želim, ili moram to da budem. Jana: Ne. Jednako uživam u vremenu koje sam provela s drugim ljudima, kao i u ono-me kada sam sama sa sobom. Mislim da svako treba da sluša sebe i ono kako se tre-nutno osjeća i da se tako i ponaša.Ñ

U kojoj god da ste se skupini pronaš-li, ili niste, nadam se da vam je pribli-žilo svijet jednog introverta i jednog ekstraverta, ali i ovaj realan svijet u kojem većina definisanih stvari nisu samo to, već i ono drugo. Iako je lak-še funkcionisati u strogoj, definisa-noj realnosti, ponekad je baš to ono što ne moramo uraditi, jer definisati znači ograničiti. A ovom svijetu, sva-kako treba više boje.

Nikolina Đ.

9preventeen

TARIK KOVAč, BA INžINJER GRAĐEVINARSTVA, VAREŠ

PasjalukDjelo (ili češće ne-

djelo) karakte-ristično isklju-čivo za homo sapiensa čiji je cilj nekome se dobro i neslano

nasmijati ili mu napakostiti. Po-

nekad predstavlja i nenamjeran akt unište-

nja nekog dobra, privatnog ili javnog, “iz čista mira” ispitujući granice mogućnosti ili izdržljivosti tog dobra. Izvršilac je pasja-lučar, a glagol je pasjalučiti.Platonska ljubavVrsta ljubavi koja ne podrazumijeva fizički kontakt već predstavlja duhovnu i emocio-nalnu povezanost. Treba reći i da ne isklju-čuje fizičku privlačnost, ali se fizička konzu-macija iz nekog razloga ne može ostvariti.Ko te ima – taj te nema, ko te nema – taj te sanja, ko te sanja – taj te ljubi, a ti o tom poj-ma nemaš.Socijalna/emocionalna inteligencijaSposobnost tumačenja osjećaja i pokazi-vanja svojih osjećaja u raji. Znati kad šta reći i kome. Znati sa svakim. Aristotel kaže: Naljutiti se na pravu osobu, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, zbog valjanog razloga i na pravi način.AtribucijaPripisivanje određenih karakteristika, uspjeha ili neuspjeha sebi ili nekome dru-gome. To je ono kad s rajom igraš fudbal pa kad pobijedite, onda kažeš za sebe da si u dobroj kondiciji, fazonu i da si utreni-ran i nedosanjani san FC Barcelone, a kad izgubite onda pljuješ po ekipi i govoriš im da su klocevi.ProjekcijaPripisivanje vlastitih negativnih osobina drugim osobama. Npr. mahaluša ili maha-lac koji često trača smatra i da druge oso-be nju ili njega uvijek tračaju.

Etiketa (izvor: Vukajlija)To je ona jedna stvar (obično negativna) po kojoj te ljudi upamte, bez obzira na sve što si ostavio čovječanstvu i kolika si bio legenda ili ne.Da Vinci – onaj što je naslik’o Mona Lisu (neko će čak spomenuti i Posljednju večeru).Kurt Cobain – onaj narkoman što se drogir’o.Isaac Newton – onaj što mu je jabuka pala na glavu pa se nečeg sjetio.Albert Einstein – onaj genije što je imao keca iz mate.AsertivnostUkratko rečeno: osobina da se lijepo, fino i kulturno iskaže kritika ili mišljenje a da se sagovornik ne uvrijedi. Jedno je od obi-lježja emocionalne inteligencije. Element je nenasilne komunikacije i suprotno je agresivnom ponašanju.Ñ

10 preventeen

Autorica: Berina Omerdić 18 godina Prva gimnazija u Zenici, Zenica

11preventeen

Postajemo amBasadori i amBasadoriCe kroz Putovanja

NERMANA SUŠA, STUDENTICA KO-

MUNIKOLOGIJE, VISOKO

Putovanja su u stvarnosti mno-go drugačija

nego prema de-finicijama. Mnogo

su više od upozna-vanja drugih kultura,

naroda i prelijepih građevi-na. Ona su zapravo korijen promjene u jed-noj osobi i predstavljaju spoznaju samoga sebe. Zbog toga i jesu neodoljiva. Bivaju korijen promjene stavova i razmišljanja a donesu i nezamjenjiva prijateljstva. Naša zemlja ima mnogo strastvenih ljubitelja pu-tovanja, onih koji se usude otići predaleko. Oni imaju svoja imena i bitni su u jednom redu, jednako. Njihovi životi zapečaćeni su u pasošima. Njihove uspomene su tu, a nji-hovi prijatelji i prijateljice svugdje u svijetu. Mnogo drugačiji od onih stalnih prijatelja i prijateljica s kojima svaki dan piju kafu. On je Samir Beharić, a ona je Milica Gata-rević. Samira nekada i sretnemo u BiH, u rijetkim trenucima kada je bez kofera. A za susret s Milicom možemo otići i u Japan.Savršeno je imati sve potrebne uslove da bismo pošli na putovanje, ali s kim poći? Sam? U društvu?Samir: Što manje saputnika, to bolje! Isku-stvo mi govori da dodatni saputnici oteža-vaju plan obilaska znamenitosti, troše vri-jeme na šoping a nekada znaju upropastiti i cijelo putovanje. Kad putujem sam, od tačke A do tačke B dolazim brže, za svaku dobru odluku znam da je moja, a za svaki promašaj znam da ne mogu kriviti nikog drugog osim sebe. Manje saputnika, ma-nje problema.

Samir u Amsterdamu

Milica mnogo voli putovati sama. Ipak smatra da je tu više prednosti.Milica: Ja lično volim putovati sama, jer volim sama organizirati svoje vrijeme i vo-lim mogućnost spontane promjene plana u bilo kojem trenutku. Volim ponijeti svoj telefon koji nema Google mape i na ulici pitati prolaznike za smjerove. Volim posje-ćivati više, čak i ako to znači spavati kraće.***Korisno je putovati sam jer imamo mnogo više vremena za razmišljanja i priliku za upoznavanje novih ljudi, reklo bi se. Mladi smo, a toliko tek treba da budemo bogati novim ljudima u svojim životima. Sklapa-nje interkulturalnih prijateljstava je neop-hodno u vremenu u kojem živimo.Samire, ima li prostora za takva prijatelj-stva?Samir: Takva prijateljstva, Nermana, šire horizonte, razbijaju predrasude i bogate naš život. To je raznolikost koju nije moguće drugačije iskusiti, osim u društvu s osoba-ma koje govore drugi jezik, i možda imaju drugačiji sistem vrijednosti. U 21. stoljeću se takva prijateljstva sve lakše održavaju kako

12 preventeen

zbog tehnološkog napretka u komunikaciji, tako i zbog sve jeftinijih metoda transporta. Možemo otići na kraj svijeta.***Ne samo da vam osobe koje ste upoznali na razmjeni ili seminaru mogu postati naj-bolji prijatelji, već i životni saputnici. Od 1987. godine, kada je pokrenut Erasmus program, pa do danas, rođeno je preko mi-lion beba od parova koji su se upoznali na Erasmusu. Ovo nije patetika, već čista sta-tistika. Milioni drugih studenata s razmjene su prijatelji već godinama. Zbog toga Sa-mir i Milica preporučuju svima da se “oti-snu” na takvo iskustvo jer nije moguće ni slutiti šta će vam ono donijeti.U poređenju s ljudima s kojima svaki dan popiješ kafu, vrijede li prijateljstva koja si stekao negdje?Samir: Postoji više ljudi s kojima onlajn “pijem kafe” jer nismo u geografskoj blizini, nego onih s kojima izlazim u svom gradu. Postoje bar 2-3 osobe s kojima se čujem

svaki dan porukom na WhatsAppu, a da su iz druge zemlje i da se dug period nismo vi-djeli. Milica: Na neki način smo uspjeli održati kontakt, pronašli smo zajedničke teme i dobro se razumijemo bez obzira na to ko-jim jezikom pričamo i u kojoj smo zemlji. Možda je čak nekada i neke stvari lakše na-pisati nego reći licem u lice, pa je možda i to naša prednost pri dopisivanju. To što sam ih upoznala “negdje” ne umanjuje nji-hovu vrijednost i potencijal da budu prija-telji kao i svi drugi.Jesi li negdje zatrebao pomoć a da si znao da je tu raja s raznih seminara koja bi rado došla za tobom?Samir: Prije nekoliko mjeseci sam putovao na seminar u Budimpeštu. Putovao sam iz Jajca autobusom preko Beča, tu noć noćio kod prijatelja kojeg sam upoznao na semi-naru u Pragu, nekoliko godina ranije, te su-tradan nastavio putovanje. Proteklih šest mjeseci sam boravio na studentskoj raz-mjeni u Rimu, te sam tokom putovanja po Italiji noćio kod prijatelja i prijateljica koje sam upoznao na nekim konferencijama. Ne samo da dobijete besplatan smještaj nego i lokalnog vodiča!Japan? Zašto i kako? Koju količinu snage i upornosti si morala imati i s čime se boriti da odeš? Milica: Moj profesor japanskog jezika je jed-noga dana donio poziv za učešće na Ljet-noj školi na Saitama univerzitetu u Tokiju. Ja sam se prijavila i dobila sam stipendiju. Problem je bio što se stipendija dobijala tek po dolasku, te sam se za troškove aviokarte i osiguranja morala boriti. U tom periodu sam našla i dva posla pored faksa koji su mi pomogli da pokrijem dio troškova. Za drugi dio troškova sam pisala Ministarstvima ob-razovanja, mladih, kulture, prosvjete, finan-sija... te svim bankama u Srbiji, svom gradu Bijeljini i na preko 50 molbi da mi se finan-sijski pomogne u bilo kojem iznosu i nisam Samir sa prijateljicom Azrom. (Vatikan, februar 2017)

Samir (Reichstag)

13preventeen

dobila niti jedan pozitivan odgovor. Japan je predivna zemlja, odlično uređena i prije svega sigurna. Svi stereotipi koje smo čuli o Japanu, tačni su. Ljudi spavaju u vozovima, vozovi jesu tačni, suši i hrana jesu neobič-ni, cijene jesu previsoke, život jeste mnogo brži nego naš. Mjesec dana sam studirala japanski jezik, japansku historiju i globalnu agendu na njihovom univerzitetu. Bila sam smještena u studentskom domu i bila sam jedina iz Srbije i prva koja je učestvovala na ovom programu iz naše regije. Dodala bih još da su ostali studenti na ovom programu bili iz SAD-a, Velike Britanije, Italije, Indije i Kazahstana. Studenti iz SAD-a su dobili od svojih fakulteta džeparac za mjesec dana, te obavezu da pripreme prezentaciju, a ja od odgovornih za program na svom fakultetu nisam dobila ni pitanje kako je protekao či-tav proces, da li sam zadovoljna i da li je sve prošlo u redu. Mnogo je toga s čime sam se morala izboriti da bih tako daleko došla, ali da mogu birati, ponovo bih sve isto uradila.***Da bi dospjeli tamo kamo već idu ili gdje su bili moraju se prije svega izboriti sa samim/samom sobom i ljudima koje vole. Probija-nje komfor zone nije samo riječ na papiru. Iako, Milica kaže da nije osjetila da ulazi u drugačije procese, Samir ipak smatra da je to proces koji traje cijeli život. On kaže kako nekoliko godina putovanja ipak nije dovolj-no da možemo reći da smo vidjeli nešto. Postoji uvijek sredina u koju možemo otići i ne možemo se sporazumjeti ili je sve na prvu tako čudno i daleko našim vidicima.Isplati li se ulagati u putovanja i upozna-vanja, šta dobijamo time?Milica: Vjeruj mi da ja sebe pokušavam natjerati da od ušteđevine jednom kupim i nešto od garderobe, a ne da skupljam za sljedeće putovanje. Ne drži me mjesto, već se spremam za Argentinu sljedeće godine i sav novac koji mogu zaraditi odvajam za to i sigurna sam da su mi putovanja do sada

bila najbolja investicija. Sve više slušam naše ljude, komšije i prijatelje. Mnogo smo potcijenili prirodne ljepote koje imamo, ba-štinu koju su naši preci čuvali i kulturu koju često prilagođavamo Zapadu, umjesto da sačuvamo ono što je jedinstveno kod nje. Putovanjima i upoznavanjima proširujemo krug kontakata, svoje opće obrazovanje i svijest o tome da nismo sami na svijetu, a u nekom trenutku počnemo shvaćati koliko zaista volimo mjesto i ulicu iz koje dolazi-mo.***Na isto ovo pitanje, Samir kaže da itekako smatra da vrijedi ulagati u putovanja jer nas to čini velikim ljudima.Piši mi o svojim najzanimljivijim putova-njima, Milice...Milica: U Njemačkoj sam imala domaćinsku porodicu s kojom sam, naravno, još u kon-taktu. Nakon razmjene sam ih posjetila jed-nom, a oni mene dva puta. Drugi put smo zajedno otputovali na more. Drugaricu koju

Hammamet (Tunis)

Bornholm Danska

14 preventeen

sam upoznala u Njemačkoj sam već srela u Novom Sadu, a jednu očekujem uskoro da me posjeti. Kostarika je za mene ipak jedna od najljepših zemalja. U određenim zalivi-ma, voda na plaži je tako topla da bi se u njoj moglo satima plivati i uživati. Tamo sam posjetila i dva vulkana, pri čemu sam vulkanu Irazu mogla prići do samog kratera i prvi put izbliza vidjeti ono što sam gledala u udžbeniku iz geografije. Kostarikanci su najsretniji ljudi na svijetu. Za njih ne postoji stres, briga, nemir, užurbanost. Kod njih ne postoji kašnjenje, oni jednostavno ne oče-kuju da dođeš na vrijeme. Jednom sam na rođendan čak došla i prije slavljenice, koja je posljednja došla na svoju žurku. Cijene režija i goriva su niske, ali je hrana izuzetno skupa. Saobraćaj je divlji, na mnogim pute-vima nema podijeljenih traka, saobraćajni znakovi su uglavnom ispisani na cesti i brzo izblijede, a od ostalih znakova opasnosti od srna, jelena, medvjeda, divljih mačaka i ostalih životinja koje se mogu susresti na putu. S domaćinima sam još u kontaktu. U Gentu postoji trg s rasvjetom koja kada se upali cijeli trg aplaudira. Rasvjeta je spo-jena na dječije porodilište i svaki put kada se rodi nova beba, upali se rasvjeta na trgu i svi aplaudiranjem pozdravljaju dolazak mladih na svijet. U Japanu sam se prili-kom izlaska u grad osjećala kao poznata ličnost. Školske trupe japanske djece po-zdravljaju sve strance na ulicama u znak dobrodošlice. Ima još mnogo toga.Samir se bavi tzv. tematikom odliva moz-gova. Samim tim smatramo da najbolje vidi sliku Bih negdje mimo njenih granica. Samire, kako ljudi vide mlade iz Bih i ze-mlju kao takvu?Samir: Ne vide ih. Najčešće i ne znaju gdje je BiH. Mislim da trebamo razbiti tu famu o “bosnocentričnosti”, o tome kako su mladi iz BiH “najbolji kad odu u Evropu”, kako su naši univerziteti najbolji u Evropi, o tome da svi znaju o Bosni. Ako neko i zna nešto o Bo-

sni, tu su inače reference na rat. Kao student na razmjeni sam studirao u Njemačkoj, Tur-skoj i Italiji. U Njemačkoj smo najčešće po-znati po ratu, a u Italiji uopće nismo poznati. Najinteresantnije je bilo u Turskoj. Otprilike trećina sagovornika nema pojma o Bosni. Trećina sagovornika nas i danas smatra svojim vazalima i potomcima osmanskih vojnika, te se čude što ne pričamo turski. Ona treća trećina govori emotivno, ponaj-više zbog rata. Upravo takav narativ, koji uopće nije dominantan u Turskoj, o ljubavi Turaka prema Bosni dopire putem medija u našu zemlju, od čega se i stvorila lažna slika o turskoj podršci i ulaganjima u BiH.***Iz BiH ne treba odlaziti nego stvarati novu budućnost i nadu još mlađima koji dolaze. Najčešće naši ambasadori ne čine ništa da promoviraju našu zemlju bilo gdje vani. Kad god odete van BiH, znajte da ste vi u tom momentu glavni ambasador ili amba-sadorica svoje zemlje, te da od vas zavisi kako će drugi gledati na mlade iz BiH, ali i samu BiH. Možda će to biti generalizacija, ali ako time nekoga inspirirate da otputuje iz BiH, upozna ljude i razbije te predrasu-de, već ste učinili ogroman korak da BiH približite Evropi.Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme. Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čo-vjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihva-ta sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čo-vjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnu-te uslove, kazao je Meša Selimović.Ñ

15preventeen

znanje je moć bilo sa njim razgovarati o nauci, obrazo-vanju, politici, dilemama i našoj borbi do uspjeha u društvu u kojem živimo. Stoljeće koje smo ostavili za nama nam je donijelo dramatično ekspanzivan razvoj nauke u mnogim poljima, posebno na po-lju biotehnologije. Sve nove revolucionar-ne ideje i otkrića sa sobom uvijek, pored uzbuđenja i znatiželje, kod ljudi donose i strah od novog i nepoznatog. Danas, na pragu novog milenija, s pravom se može-mo pitati šta nam taj napredak donosi? Mnogi znanstvenici se slažu u tome da je ljudska vrsta odavno prešla prag djelova-nja u pravcu u kojem bitno utječe na daljnji proces evolutivnog razvoja sebe kao vrste. Uporedo s tim, intervencije homo sapiensa na ovoj planeti svrstali su ga definitivno u

AZRA BERBIć, DIPL. PRAVNICA, KAKANJ

Ono što mi znamo je samo jedna kap - što ne znamo je okean. (Isaac Newton)Profesor Damir Marjanović jedan je od najcjenjenijih bosanskohercegovačkih na-učnika. On je izuzetno inspirativan primjer mladog i uspješnog čovjeka, koji je isklju-čivo svojim trudom i radom ostvario mno-ga dostignuća važna, ne samo za njega, već za cijelu državu. Iako je uvijek krajnje profesionalan, pristupačan je i cool, jer od problema, bilo da se radi o znanstvenim, ili društvenim, ne pravi tabu, već o njima sa-svim iskreno i otvoreno razgovara. Cijenjen i vrlo uspješan profesor, rektor Burch uni-verziteta, na njegovu biografiju, sve uspje-he i dostignuća možemo potrošiti mnogo stranica teksta, ali je mnogo zanimljivije

Damir Marjanović

16 preventeen

tinjsku vrstu, tj. izgubiti sav onaj genetički potencijal koji ta vrsta nosi, a koji nismo imali vremena da spoznamo. S jedne stra-ne moramo se pomiriti s činjenicom da je povijest ove planete prepuna nastajanja i izumiranja biljnih i životinjskih vrsta, uk-ljučujući i naše pretke, pa i druge nestale vrste roda homo. No, čini se da nikada kao dosad nijedna vrsta nije tako bitno i tako negativno utjecala na taj proces kao što to posljednjih nekoliko stoljeća radi čovjek. Stoga, neophodnim se čini da se svijest o značaju genetičkoga diverziteta što efika-snije i agresivnije širi, te da se pojasne sve potencijalne opasnosti u koje sami sebe dovodimo pretjeranim izlovljavanjem, uništavanjem staništa i svime onim čime uništavamo biološku raznolikost. S druge strane, modifikacija biljaka i životinja, kao strogo kontrolirana znanstvena aktivnost i ne mora da bude prevelika opasnost. No, ovdje nije problem u genetičkim modifi-kacijama samim po sebi, nego u njihovoj kontroli i svrsi sprovođenja.Danas ljudi strahuju od prisustva genetski modifikovane hrane, iako zapravo postoji korist od stvaranja genetski modifikova-nih organizama. Međutim, sve više se u medijima piše i govori o mnogim istraži-vanjima genetski modifikovanih oblika hrane i njenog utjecaja na zdravlje ljudi, testnih istraživanja, slučajeva gdje istra-živanja nisu dosljedno sprovedena ili ukazuju na štetne posljedice na ljudsko zdravlje, a ipak je dostupna. Pored toga, sve češće se ističe problem objektivnih i kvalitetno sprovedenih naučnih istraživa-nja, jer najveći broj istraživanja finansiraju biotehnološke kompanije i postavlja se pitanje kako vjerovati tim rezultatima, ali i kako znati razdvojiti senzacionalističke vijesti od pravih upozorenja?Spadam u onu skupinu ljudi koja može i mora sagledati kreiranje i upotrebu ge-netski modificiranih oblika hrane s više pozitivnih i negativnih aspekata i koja

skupinu faktora koji oblikuje i njenu bu-dućnost. Nažalost, to oblikovanje, iako je dobrim dijelom zasnovano na razvoju zna-nosti, nije uvijek bilo mudro. Naime, neri-jetko je ono što mi nazivamo napretkom dovodilo do nekontroliranih intervencija, koje nisu mnogo toga dobroga donijele Zemlji i ostatku živoga sistema s kojim je dijelimo. Ipak, napredak u znanosti je ne-pobitan i sve ono što nas danas okružuje, od daljinskoga upravljača, do mobitela, solarnih panela, ali i najvećih zagađivača – sve je to rezultat razvoja znanstvene misli. Danas, kako vi kažete, na početku novoga milenija, od neprocjenjive je važnosti da naša vrsta izađe iz tog “egocentričnog tri-pa” i svoja znanstvena istraživanja usmjeri ka dobrobiti ne samo ljudi, nego i cjeloku-pnog živog svijeta i planete. Jedino na taj način možemo osigurati naš opstanak na ovoj “trećoj stijeni od sunca”. U bliskoj budućnosti bogatstvo jedne ze-mlje će se mjeriti raznolikošću i potencijali-ma sadržanim u genetičkim resursima bilja-ka i životinja, raspoloživa genetička razno-likost predstavlja izuzetan resurs i moćan potencijal u proizvodnji zdrave i kvalitetne hrane. Iako Bosna i Hercegovina još nema dovoljno konkretna i efikasna zakonska rješenja, čija bi svrha bila zaštita biodiverzi-teta, prisustvo autohtonih biljaka i životinja različitih pasmina i sorti na našem tlu još je na zavidnom nivou. Koji je najefikasniji na-čin da se očuva postojeći biodiverzitet i ge-netički resursi koje imamo? Da li je to uopće moguće pored sve prisutnijih genetski mo-difikovanih oblika biljaka, te favorizovanja oblika biljaka i životinja nastalih dirigova-nom selekcijom, koji direktno ili indirektno potiskuju autohtoni geofond? Genetički resursi, tačnije diverzitet gene-tičkih resursa, jedno je od najvećih blaga određenog prostora, nacije, države, po-pulacije, zovite to kako hoćete. Nažalost, ponekad je široj javnosti teško pojasniti šta znači izgubiti samo jednu biljnu ili živo-

17preventeen

ciji i tužiteljstvu doslovno otimate moguć-nost da kroz te baze podataka već u ranoj fazi istrage uspije definirati potencijalnog počinitelja krivičnih djela. S druge strane, bez ove baze podataka vi omogućavate počiniteljima krivičnih djela, pa i onih najgorih, da mirnije spavaju, jer znaju da su šanse da budu uhvaćeni i da budu spriječene njihove dalje kriminalne aktivnosti značajno manje. Stoga, svi oni parlamentarci, ministri i oni koji sprečavaju donošenje jednog ovakvog zakona mogu se smatrati osobama koje su svojim nedjelovanjem pomogle u kreira-nju nesigurne sredine u kojoj sada živimo.Vi ste među rijetkima u Bosni i hercegovini koji se jednako uspješno i odgovorno bave naukom i obrazovanjem, jedno vrijeme ste se jednako odgovorno bavili politikom obnašajući funkciju ministra za obrazova-nje, nauku i kulturu Kantona Sarajevo. Na neki način ste nauku i učenje učinili popu-larnim i privlačnim, danas ste uzor mno-gim mladim ljudima. Sa svim tim znanjem i iskustvom, možda trenutno nema kom-petentnije osobe koja bi nam odgovorila na pitanje – koji su to najveći izazovi u bavljenju naukom i obrazovanjem u Bosni i hercegovini? Prije svega hvala Vam na lijepim riječima, mada morate znati da većina rezultata koje na kraju prezentiram, posebno u zna-nosti, su u biti uspjesi znanstvenih timova koje imam čast voditi, ili u kojima imam sreću sudjelovati. S druge strane, recept za takve rezultate je vrlo jednostavan – samo treba raditi svoj posao. Biti znanstvenik i profesor u Bosni i Hercegovini je uistinu jedan veliki izazov i stoga bih poručio mladim ljudima koji pla-niraju da krenu tim profesionalnim voda-ma da se pripreme na mnogo rada, truda, znoja, ali i da budu hrabri i odlučni, te da ne upadaju u zamke koje im se pripremaju na svakom koraku.

ima obavezu da pojasni i benefite i po-tencijalne opasnosti. S jedne strane imate ogromne benefite, poput činjenice da bez genetičke modifikacije ne bismo imali bak-terije koje proizvode ljudski insulin i mnogi životi ljudi koji žive sa dijabetesom bi bili upitni i mnogo teži. S druge strane, nekon-trolirano zasijavanje velikih površina ge-netski modificiranih oblika soje, kukuruza ili neke druge biljne vrste značajno može umanjiti genetički diverzitet tih životnih sredina. To je, ako ćemo iskreno, mnogo veći problem nego sporadični negativni utjecaji na zdravlje čovjeka. U potpunosti se slažem sa intonacijom Vašeg pitanja i slobodno mogu reći da većina problema nastaje onda kada znanstvena istraživanja potpadnu pod utjecaj profita i kontrolu ra-zličitih neznanstvenih, ali izuzetno bogatih institucija. Nažalost, htjeli mi to priznati ili ne, znanost je često usmjeravana u različi-te pravce potrebom da neko znanstveno dostignuće pronađe što širu primjenu i donese profit onima koji finansiraju znan-stvene studije. Ovdje velika odgovornost pada na znanstvenika, ali i na institucije koje vode društvene tokove koji u zajed-ničkoj aktivnosti trebaju usmjeriti istraži-vanja genetski modificiranih oblika hrane u pravcu dobrobiti i spriječiti njihovu zlo-upotrebu. Da ne bude zabune i da budem konkretan, snažno podupirem ispitivanja genetičkih modifikacija, ali još više podu-pirem i strogu kontrolu tih ispitivanja, koja bi trebala spriječiti njihovu zloupotrebu.često u razgovorima s medijima ističe-te činjenicu da Bosna i hercegovina još nema DNK bazu podataka, još nije usvoje-na adekvatna zakonska regulativa da bi se taj problem riješio. Kolika je to šteta i koje bismo koristi mogli imati od formiranja jedne takve baze? Forenzična DNK analiza je uistinu moćno oruđe, koje značajno, i do 80%, gubi na svojoj snazi ako nemate državnu forenzič-nu DNK bazu podataka. Na taj način poli-

18 preventeen

Najveći izazov će im biti da ubijede i jav-nost, ali i odgovorne ljude da svaka marka koja se investira u obrazovanje ili nauku nije potrošnja, nego ulaganje u budućnost znanosti, društva i Bosne i Hercegovine kao države. Da li će im biti lako na tom putu? Pa, narav-no da neće. No, stoga će svaka pobjeda biti mnogo slađa!činjenica je, nažalost, da se u Bosni i her-cegovini neravnomjerno i nedovoljno ulaže u nauku. Daleko smo od onih pre-poručenih 3% BDP-a, koje bi svaka država trebala ulagati u nauku. Da li ima nade za napredak i razvoj nauke u ovakvim uslo-vima i kako motivisati mlade naučnike/naučnice u Bih da ne odustaju od svojih

ideja, da dalje rade na njihovom razvoju ako ih država ne podržava? Dolazim iz generacije kojoj prethodnici nisu ostavili mnogo toga. Moja generacija je, nažalost, ratovala zbog političke ostav-štine prethodnika i dozvolili smo da nas često iskorištavaju i manipuliraju nama. Nadam se da će generacija moga sina uspjeti izbjeći takve zamke. Jedna od tih zamki, i to najvećih, jeste da se stvari ne mogu promijeniti nabolje. Ta teza se plasira svakoga dana i u potpuno-sti je podržavaju pripadnici vladajuće elite kojima i ne treba da stvari idu nabolje, jer se odlično snalaze u ovom neredu. Zamolit ću mlade ljude da svoje uzore i idole traže u onima koji su uspjeli ostvariti svoje snove i postići velike uspjehe upravo ovdje, upravo u Bosni i Hercegovini! Ima ih mnogo, kako u oblasti znanosti, tako i u oblasti biznisa, sporta ili kulture. Tako će se uvjeriti da i sa 0,3% izdvajanja od BDP-a za nauku mogu postići velike stvari i tako će doći u priliku da, kada oni preuzmu vlast, taj procenat značajno po-većaju.Da li se možemo nadati da će ljudi koji odlučuju o tome konačno shvatiti da bri-ljantne ideje i umove moramo podržati i prodavati ih drugima, a ne da ih kupuje-mo od drugih država koje imaju mudrije i odgovornije lidere? Nemojte se zavaravati, shvatili su oni sve, ali, kako sam već rekao, većina naših tzv. lidera cijeli svoj radni opus prvenstveno zasnivaju na ostvarivanju osobne dobiti i u tom modelu djelovanja mladi i pamet-ni ljudi im predstavljaju samo nepoželjnu konkurenciju. Iskreno, od njih ne očeku-jem ništa! Međutim, od briljantnih mla-dih umova, koji vole ovu našu domovinu, očekujem da ne čekaju da im se nešto da, nego da to nešto uzmu sami i da što prije postanu lideri/liderice svoje generacije i ovoga društva!

19preventeen

Postoje li realne šanse da se u obrazovni sistem ugrade metode kojima ćemo pod-sticati kritičko razmišljanje i razmišlja-nje van zadatih i izgrađenih okvira kod mladih? Kako privući mlade nauci pored ovako izgrađene pogrešne slike u cijelom društvu o naučnoj zajednici u Bosni i her-cegovini, kome u najvećoj mjeri pripada ta odgovornost? To je najbitniji dio svake buduće reforme obrazovanja. Nažalost, u trenutnom siste-mu vrijednosti najviše se cijeni ponavljanje naučenog i citiranje tuđeg mišljenja.

Stoga se treba fokusirati da u planovima i programima od osnovnog, preko srednjeg do visokoškolskoga obrazovanja što više promoviramo kritičko mišljenje i model procesuiranja podataka.

Da li je to realno da će se desiti? Sa ovim ljudima na vlasti – ne! Da li je to izvodivo da se desi u budućnosti! Itekako, kada se uklone prepreke koje nas već dvadeset godina okružuju i koje samo mi možemo sami ukloniti!

Moderni programi i obrazovanje zasnova-ni na najmodernijim principima će onda sami po sebi uraditi svoj posao i vratiti po-ziciju znanosti tamo gdje i treba da bude u bosanskohercegovačkom društvu.

Kako objasniti ljudima da je konstruktiv-nije podići kredit da bi uložili u svoje obra-zovanje i sticanje znanja, nego da bi kupili najnoviji telefon ili auto, da bismo ih pod-stakli da počnu razmišljati na taj način? Kratko i jasno – ako mi nismo spremni da ulažemo u našu budućnost, zašto bi to netko drugi to uradio! Stoga, svi oni koji nisu spremni uložiti svoje vrijeme, trud i novac u samoga sebe, ne mogu očekivati da će to neki drugi uraditi za njih i gube pravo da kritiziraju i vladajuće elite, koje ih upravo ubjeđuju da ne trebaju ulagati u sebe, već u njih!Ñ

Prijateljstvo s roditeljimaSLAĐAN TOMIć, STUDENT KOMUNIKOLOGIJE, PALE

različitim stavovima do znanja, ne do konflikta Mersiha Beširović poznata je kao borkinja za prava radnika.Svakodnevne obaveze i problemi sa kojima se susreće ne utiču na njen privatni život, kao ni na odnos s djecom, za koji kaže da je obostrano brižan. Mersiha je majka šenaestogodišnjeg Benjamina i dvadesettrogodišnje Berine. Berina i ja smo veoma slične. Rođene smo na isti dan. Ona je moj najbolji rođendanski poklon ikada.

Mersiha na raftingu sa porodicom

20 preventeen

Njena kćerka za ovu neobičnu situaciju kaže: Znači da naša obitelj ima dvije neodlučne vage koje su pomalo  control  freaks. Ponekad pomislim da je ona zapravo rodila malu verziju sebe. Zbog toga smo zaista vezane i dosta smo slične. Iako nerijetko imaju različite stavove, nikada ne ulaze u sukobe, kaže Mersiha. Često imamo različita mišljenja o nekim stvarima, posebno kada je riječ o politici, ali su naše rasprave argumentovane i usmjerene ka tome da obje iz toga nešto naučimo i izađemo bogatije. Na naše pitanje da li se ponaša kao većina roditelja i da li je uvijek njena “posljednja” odgovara:Ne, bojim se da je to kao u onom vicu “Da, draga!”. Moja je možda posljednja, ali je uvijek kako oni žele. Ne bojim se i ne ustručavam priznati kada nisam u pravu i ne libim se poslušati mišljenje djece. Svaki dan od njih dvoje nešto naučim i strašno sam popustljiva prema njima. Nekad bih voljela da sam u svom odnosu prema svojoj djeci bila strožija i da nisam baš uvijek stavljala njihove želje na prvo mjesto.

Roditelji često brinu, nekada bez razloga, nekada opravdano, iako djeca na to gledaju uglavnom kao na ovo prvo. Svjesni su toga i Mersiha i njen suprug, pa koliko god mislili da su u pravu, uvijek prepuste djeci da donesu konačnu odluku. Pa, makar ona bila doživotna. Sjećam se jednog ozbiljnog razgovora kada je Berina trebala donijeti odluku o fakultetu koji će upisati. Njena želja je bila politika, ali se bojala da ćemo njen otac i ja reagovati na to “nepopularno” i “neegzistencijalno” zanimanje. Nikada nisu vršili pritisak na mene kad je riječ o odlukama koje se tiču mog života - biranje fakulteta, partnera, izlazaka i mislim da je to i jedan od razloga što se vremenom stvorio takav odnos da bez straha mogu otvoriti bilo kakvu temu, dodaje Berina. I porodična putovanja mogu biti zabavnaUspomene su najvrednije stvari koje čovjek može posjedovati. Mersiha je to osjetila iz ličnog iskustva. Ostala je mlada bez roditelja i ono čega se najbolje i najradije sjeća nije materijalno, već su to putovanja, izleti i iznenađenja. To je razlog što umjesto da ulažemo u materijalne stvari, što bi možda i bilo mudrije, mi ulažemo u zajedničke uspomene koje će naša djeca imati i kada nas ne bude. Ja sam veoma sretna što njih dvoje još ne misle da smo nas dvoje (njihov babo i ja) dosadno društvo i trudim se obezbijediti im nešto vrijedno sjećanja. S druge strane, želim da oni dožive neke stvari u godinama koje priliče tome. Ja sam na primjer svoj prvi roller coaster doživjela kada je Berini bilo tri godine.Da putovanje sa roditeljima može biti zabavno, te da na porodična putovanja ide dobrovoljno, a ne zbog obaveze, uvjerava nas Berina: Sa njima je uvijek zabavno. Mama dosta radi, brat je u pubertetu, a ja Mersiha na ljetovanju sa porodicom

21preventeen

sam prezauzeta fakultetskim obavezama, tako da nam te dvije sedmice dođu kao vrijeme da nadoknadimo sve ono vrijeme koje smo izgubimo u toku godine kada se “mimoilazimo” po kući. Dosta smo slični i mnogo volimo turizam i upoznavanje drugih država. Trudimo se da naši odmori uvijek uključe i neko novo mjesto ili muzej u kojem nismo bili, tako da je interesantno, pored toga što je family building. Mislim da s tim ima veze i to što su moji roditelji relativno mladi, a brat i ja smo već “veliki”, tako da je kao da idemo sa društvom. Često sa nama ide i moj momak, ili mamina sestra. Mi nekako ne volimo samoću i jedino nas zajednički odmor doista ispunjava, dodaje Berina nadajući se da će i ona sa svojim partnerom nastaviti tradiciju porodičnih putovanja. Kaže da često kroz šalu kažu da će nadograditi sprat kuće da bi uvijek bili skupa. I, onda kada zasnuju vlastite porodice. Možda zvuči nestvarno, ali mi se skoro nikada ne svađamo. Ne sjećam se baš u pubertetu kako je bilo, mislim da je bilo ok. Ali sada zaista nemamo razloga. S druge strane, nikada nisam imala zabrane, zabrane izlaženja ili probleme sa roditeljima i sve smo uvijek rješavali dogovorom. Skoro nikada...Njena najveća vrlina je što je savršena majka i mnogo se brine za nas. Ali, toliko je osjetljiva na porodicu da je to nekad pretjerano i zbog sitnice kao što je “da ja vozim auto po mraku” i slično mnogo se brine i ima napade panike, koji su uglavnom antiproduktivni i opasni za, na kraju krajeva, njeno zdravlje. Tada je pomalo “naružim” da ne smije toliko da se brine i da pretjeruje, ali uvijek dobijem isti odgovor: “Vidjet ćeš kad budeš svoje imala”.

Studentica master studija na Fakultetu političkih odnosa prepričala nam je i neke zanimljive situacije u kojima se našla njena porodica. Doživljaja i provala ima mnogo. Brat i ja smo ih “navukli” na Game of Thrones i sad su pravi fanovi, pa je mnogo smiješno kad te babo ili mama označi na neki “meme” iz GoT-a. Prošle godine, na povratku iz Italije slučajno smo pritisnuli nešto na navigaciji tako da smo isključili opciju za glavni put, pa smo otišli makadamom. Kako to nismo shvatili na vrijeme, čitav dan smo proveli lutajući po talijanskim selima gdje se jedva mogu mimoići dva bicikla brzinom od 15 km/h. Roditelj – jedini pravi prijateljDjeca, poslije i tinejdžeri i mlađi punoljetnici nerijetko imaju loše odnose sa roditeljima. Kao razlog za nesporazume navodi se sloboda, od onih opravdanih razloga do potpuno neuređenog života koji mogu voditi mladi ljudi. Ipak, nailazimo na pozitivne primjere. Dino Bajrović, student treće godine glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, kaže da njegovi odnosi s roditeljima nisu uvijek bili idealni. Probleme je, priča nam, počeo rješavati kada je postao zreliji...Što više sazrijevam trudim se da imam što bolji odnos sa roditeljima, koji je naravno prijateljski, jer sam shvatio s godinama da su jedino oni uvijek iskreni i jedini pravi prijatelji. Naravno, tu je i period života kroz koji mislim da prođe skoro svako od nas, pubertetski dani kada se stidimo svojih roditelja, mislimo da su glupi i da ne treba njih da slušamo, jer sve najbolje znamo sami. Danas s roditeljima priča o svemu, iako, ne krije, ponešto zadrži i za sebe. Otkriva

22 preventeen

nam i da prepoznaje prijateljske namjere roditelja.

Prijateljske namjere roditelja najčešće prepoznajem u našim razgovorima. Preciznije, kada nam se kose mišljenja ne napadaju me, već pokušavaju na razne načine da mi dokažu i objasne gdje ja to griješim.

Prepoznajem želju da mi pomognu i shvatam koliko njih kao roditelje boli neka moja pogrešna odluka, ipak su oni ti koji imaju više iskustva.

Kada pokušavaju da mi pomognu prepričavaju mi neke intimne priče i slične situacije koje su oni doživjeli, te na taj način pokazuju razumijevanje.

Iako uglavnom sve radi na svoju ruku, jer se osamostalio i naučio samostalno funkcionisati, cijeni mišljenje roditelja, bez obzira na svu njegovu, kako kaže, tvrdoglavost. Isto tako naučio sam s vremenom da ne donosim svojeglave, ishitrene odluke, nego da pustim da se slegnu emocije i razmotrim njihov prijedlog, koju je najčešće bio ispravan kada sam ga poslušao. Također smatram da sam zrela osoba, tako da se ne ustručavam da kažem svoje mišljenje njima i skrenem pažnju ako mislim da griješe.Dino dodaje da ne smatra da su odnosi između oca i sina lošiji od odnosa sina i majke, jer je odnos roditelja i djece uslovljen trudom s obje strane bez obzira na to da li se radi o relaciji sin-otac, ili sin-majka, samo se ljubav i povezanost u tim odnosima drugačije manifestuju.Djeca ostaju djeca i kada postanu roditeljiDvadesetpetogodišnja mama iz Rogatice, Ana Radović, kaže da je nakon udaje njen odnos s njenom majkom postao još bolji.Kada pravim ručak ili kuvam neko novo jelo, uvijek zovem mamu. Daje mi savjete, otkriva sastojke. Sada mi pomaže u mnogim stvarima u kojima nekada nije. Ipak, kaže da joj je odnos s ocem kvalitetniji. Sličnog su karaktera, imaju slične navike i njihova mišljenja gotovo su identična. Tata i ja smo uvijek ravnopravni sagovornici, za razliku od mame on me gleda kao drugaricu. Kod mame je to malo drugačije, ja ću zauvijek biti njeno dijete. S tatom uvijek mogu pričati o svemu, pitati ga o svemu, a ni njemu nije problem da me pita za savjet. Šetnja sa ocem, dodaje Ana, uvijek je ugod-na, a na mene ima i psihoterapeutsko dej-stvo. Komentarišemo događaje, planiramo zajedničke stvari, razmjenjujemo iskustva. Ponekad i ljetujemo skupa, kada poželim malo mira, tata je uvijek tu da zabavlja unuke.ÑDino Bajrović

23preventeen

KATARINA TOMANIć, UčENICA TEhNIčKE ŠKOLE, BIJELJINA

Prošlo je više od 70 godina od prvog

izdavanja knji-ge Mali princ, a do danas ona je preve-dena na 230

jezika i proda-ta u više od 80

miliona primje-raka, što je čini jed-

nom od najprodavanijih knjiga svih vremena. Ovom romanu se često vraćaju odrasli jer nas baš on tjera da postavljamo sebi ključ-na pitanja o životu, ljubavi i prijateljstvu.Upravo jedna od tih odraslih je Ljubica Mlađenović, šefica Odsjeka za ljudske dje-latnosti Gradske uprave Bijeljine. Ona i sama još od studentskih dana piše kratke priče. Do kraja ove godine će izdati i svoju drugu knjigu pod nazivom Francuskinje u izlogu, dok je prvu knjigu Magija noći izda-la još 2014. godine. Dosta radi s mladima i bori se za njihov bolji položaj u društvu, za sebe kaže da je prava prijateljica omladini u našem gradu. Nedavno je ovu knjigu pročitala zajedno sa svojim sinom i shvatila da je svako od nas barem nekada bio poput Malog princa. Da li nekada pronađete Malog princa u sebi?Da, mislim da bi ga svako našao unutar sebe samo kada bi malo dublje zavirio unutar svoje duše. On za mene predstavlja dio života na koji mi odrasli često zabora-vimo, djetinjstvo.

Svi smo mi nekada bili Mali princ i tražili u ljudima ono najbolje, ali smo s vremenom postali zaokupljeni svojim poslovima i po-stali kao ljudi koje je Mali princ sretao na drugim planetima. Naši poslovi su nas na neki način natjerali da zaboravimo na Ma-log princa unutar nas.Kakva u Vama osjećanja budi sjećanje na Malog princa i ružu?U romanu se prepliće mnogo osjećanja i pun je višeznačnosti. Ljubav je jedno od najjačih osjećanja koje se javlja, jer je Mali princ odgojio ružu i ona je za njega bila

samo se srCem doBro vidi, suština se očima ne da sagledati

Ljubica Mlađenović

24 preventeen

specifična, posebna i drugačija. Mali princ se po meni može reflektovati na veliki broj muškaraca koji se nalazi u našoj okolini, jer on, kao i većina, ne vidi odmah ljubav koja im se pokaže. Tek kada ode negdje drug-dje, dodirne neku drugu sredinu, upozna druge ljude, tek tada shvata koliko je nje-gova ruža posebna. On odlazi i posmatra polje ruža i nijednu ne vidi kao što bi nju vi-dio, jer za nju ima “posebne oči”. Mislim da je jedno od ključnih pitanja ove priče šta je za Malog princa ruža? Da li ona stvarno predstavlja tu njegovu pravu ljubav ili pak jedinog pravog prijatelja kog je on imao?Kako Vi tumačite kraj ove priče?Sam kraj je nejasan jer on nestaje, a pisac razmišlja gdje je on. Neko moje viđenje je da je on svoje putovanje završio i vratio se na svoju planetu. Ja se nadam da je ova priča slična antičkim pričama u kojima se muškarac na kraju vraća voljenoj ženi, koja ga čeka ma koliko vremena prošlo. Iskreno se nadam da priča Malog princa i ruže ima isto tako srećan kraj.***Šta vi mislite? Da li ova priča može imati srećan kraj, ili pak svi mi vidimo i zamišlja-mo to na svoj način? Pronalaziš li ti Malog princa u sebi? Razmi-sli, zaviri u dubinu svoje duše, kažu da se on krije u svima nama.Ñ

BARBARA KUSTURA, STUDENTICA EKONOMIJE, ZENICA

Prijatelji, Kako sam upoznao vašu maj-ku, Teorija velikog praska i još mno-ge. Mnoge serije koje su snimane, što bi mi rekli, “na isti fazon”.Skupina mladih koja se upoznala u različitim periodima života, proživljava lude i nezaboravne trenutke, najčešće humori-stične. Neki od likova se poznaju od malih nogu, pojedini su se upoznali za vrijeme studija, a neki od njih nakon dolaska u veći grad. Je li nastupila suša u Hollywoodu kada je riječ o idejama za nove sitcome, ili je nešto drugo u pitanju?Na prvom mjestu “zajedničkih motiva” koji se provlače kroz gore spomenute serije mo-ram navesti humor, koji je često sarkastičan. Kakve bi to bile serije kada ove zanimljive skupine prijatelja ne bi upadale u razne ne-prilike. Zdrav humor je upravo ono što nas osvaja kao gledatelja. To je ono zbog čega nakon napornog dana (u školi, na fakultetu ili na poslu) jedva čekamo doći kući, presvu-ći se u najudobniju odjeću, napraviti kokice i uživati pred malim ekranom. Struktura grupe - svaka “ekipa” ima: a) Vječitog optimistu (onaj koji je uvijek raspoložen za šalu i kojeg ostatak “muš-ke ekipe” želi imati za najboljeg prijatelja)

Prijateljstva na malim ekranima

25preventeen

kraju i ostane bez obzira na sve probleme i situacije koje im se dese u međuvremenu. Česti su slučajevi kada baš ta “najatraktiv-nija” djevojka započne vezu sa nekim dru-gim muškarcem (pripadnikom “družine”) i nekoliko epizoda, možda čak i cijelu sezo-nu slama srce onom koji je u nju zaljubljen od prve epizode. Ipak, ne smijemo se bu-niti, sve dok nam redatelji na kraju serije, kao šlag na tortu, serviraju poljubac para za koji smo sve te sezone navijali. Tu su i emotivni trenuci. Ponekad se budi i osjećaj tuge kod gledatelja. U svakoj od navedenih serija, imamo priliku vidjeti emotivne trenutke kada suze ne idu od smi-jeha (što je inače slučaj), nego iz potpuno suprotnog razloga. Nekad se radi o prekidi-ma, smrtnim slučajevima ili je riječ o nečem drugom. Ovo nam pomaže da se s likovima naših omiljenih serija poistovjetimo na je-dan drugi način. Na kraju krajeva, znamo da život nije baš uvijek roza boje i ne čine ga samo smijeh, provodi, ludovanje i zabava.Američke serije kod nas često stvaraju sliku “idealnog” društva. Izlasci, opijanja, slabo plaćeni poslovi, a stanovi pored Central Parka. Prijateljstva se sklapaju i raskidaju u minuti, veze također. Izgledaju li tako pro-sječna društva i u stvarnosti, ili su ona ipak nešto drugačija?Ñ

Prijateljstva na malim ekranima

b) Glavnog zavodnika u grupi (on ima “najoriginalnije” upade, obožava žene i zbog njih često upada u razne neprilike) c) “Mamu grupe” (ona će se pobrinuti za savršen ručak na svaki Dan zahvalnosti i često će dijeliti savjete ostatku ekipe) e) “Štrebera” (osim u Teoriji velikog praska, gdje su gotovo svi likovi visoko obrazovani) f) Osobu koja “ganja” karijeru (najčešće su u toj stereotipnoj, moram priznati meni ni malo dragoj, ulozi žene koje su predstav-ljene kao osobe koje trče za novcem, zane-maruju partnera i često propuštaju okup-ljanja skupine zbog obaveza na poslu). Kafići su, također, jedna od poveznica. U njima se odvija veliki dio scena i pred-stavljaju omiljeno mjesto družina za od-mor nakon napornog dana. (Central Perk, MacLaren’s Bar i Cheesecake Factory). U prvoj epizodi jedan od likova se zaljubi u najljepšu djevojku iz grupe s kojom na

Kako sam upoznao vašu majku

preventeen

Autorica: Anesa Spahić, 16 godina, Kalesija. Na fotografiji je predstavljena porodična ljubav moje sestre, njenog muža i njihovog sina.

27preventeen

PaPir duginih BojaALEKSANDAR VIDOVIć, STUDENT NJEMAčKOG JEZIKA I KNJIžEVNOSTI, DOBOJ

Sigurno ste više puta htjeli naći svoj

sopstveni kutak u kojem ćete pobjeći od ne-gativne ener-gije koja vas okružuje i svo-

ju kreativnost pretočiti u jedno

pravo umjetnič-ko djelo. U nastavku

vam donosim priču moje sagovornice Alexandre Babić (23), studenti-ce druge godine psihologije, koja je bijeg od svakodnevnice pronašla u izradi mandala. Možeš li nam objasniti šta je zapravo man-dala?Mandala je jedan od najstarijih i univerzal-nih simbola. Mandala na sanskrtu znači “krug”, a možemo je naći svugdje od paleo-litskih gravura do srednjovjekovne alkemije i tibetanskog budizma. Na najosnovnijoj razini, mandale predstavljaju cjelovitost,

jedinstvo i sklad. Međutim, svaka manda-la ima jedinstveno značenje. Širom svijeta, mandalama su portretirali sve, od psihološ-ke ravnoteže i kozmičkog reda, do religijskih uvjerenja i prolaznosti života. Mandala,  ta-kođer, predstavlja simbol fizičke energije, emocija, vladara, kozmičkih principa i du-hovnih autoriteta.Kada i gdje si prvi put vidjela mandalu?Sa mandalom sam se prvi put susrela to-kom učenja o meditaciji, taoizmu i budiz-mu, ali i tokom samog izvođenja meditacije.Kada si počela da ih i ti kreiraš?Prije godinu i pol tijekom jedne meditacije sam dobila inspiraciju i želju da se iskušam i ja u izradi mandala. I nisam se pokajala. Kako je izgledao prvi pokušaj?Veoma zanimljivo. Naravno, moja prva man-dala nije bila sjajno urađena, ali sam se osje-ćala veoma sretno i lijepo. Poslije je svaki put, kada sam je izrađivala, bila sve bolja i bolja.

Poraz nervoze i PoBjeda kreativnosti kroz izradu Mandala

Alexandra i Aleksandar

28 preventeen

Zašto su ti bile toliko zanimljive da si i to počela? Na Tibetu mandale su stvorene kao medi-tacijsko pomagalo za budističke redovnike koji su ih dizajnirali, ali spominje se dosta i u Jungovoj psihologiji. S obzirom na to da se bavim i meditacijom i da sam studentica psihologije nekako me je sve to zaintrigiralo, pokrenulo, da se i ja upustim u izradu man-dala.Koliko dugo traje proces izrade? Vrijeme izrade mandale je relativno. Ovisi o tome koliko netko može da odvoji vremena i koliko ima inspiracije, pa tako da izrada jedne mandale može da traje nekoliko sati ili nekoliko dana.Koji je najzanimljiviji dio izrade?Podjednako je zanimljiva svaka etapa u izra-di mandale, jer ona predstavlja jednu cjelinu.Da li te opušta izrada mandala i pomaže li da pobjegneš od svakodnevnice? Mandala predstavlja tri svijeta – tijela, uma i duha, omogućuje da vizualno dođem u kontakt s univerzalnim duhovnim energija-ma i autoritetima, tako da svaka mandala nosi u sebi određene energije, koje blago-tvorno djeluju na mene. Tako npr. medi-tacija ili izrada mandale me povezuje sa suptilnim energijama i višim autoritetima, koji stoje u pozadini njene geometrije, i pru-ža mi smirenost, balans, umni rast, odmor i, naravno, bijeg od svakodnevnice. Svaka nova mandala koju izrađujem mi sve više pruža svoje blagotvorno djelovanje. Uživam u izradi i to me doista čini sretnom.Ñ

Barefoot BallerinaERNAD MAhMIć, STUDENT ENGLESKOG JEZIKA I KNJIžEVNOSTI, ZENICA

She winks at me as she dances upon a thousand shattered glass shards in the old, sandy-floored playground, full of slides who suffer from a bad case of cannonball holes, and chainless, limbless swings, where children don’t swing anymore.Crimson rivers now web her feet, but she still smiles her white, red-rimmed smile, riding recklessly upon the toy castle-provided shade, and she keeps winking her winks away as the sunset burns the world orange.The sand takes flight with the breeze, and a splash is heard from where a foot lands into a muddy puddle that blushes red on contact.She winks at me still, and smiles as the tears roll off her cheeks and fall headfirst down her neck and to the floor.So in a minute or two I’ll leave, and another will take my place upon this pedestal of spectatorship, and rest assured she’ll smile, wink and smile her bloody smile, as a thousand tears and sunsets say goodbye, until he makes his peace with the sound of breaking glass and she, in nothing but her snowy skin and a tutu woven of pretend, remains to wink and smile and bleed for the next.Ñ

29preventeen

komšijski odnosiEMINA SARAJLIć, STUDENTICA ANGLISTIKE, VAREŠ

30 preventeen

NEJLA BAJROVIć, STUDENTICA ORIJENTALNE FILOLOGIJE, GORAžDE

Neke ljude poznajemo i prije nego što smo se

upoznali, neki lju-di su tu ali nismo

svjesni njihovog prisustva, sudbi-na nas spoji, spo-znajemo jedni

druge, žudimo za novim susretom.

Sviđa nam se miris duše. O ovakvom mirisu

duša i sudbinskim susretima u ime Boga govori i djelo 40 pravila ljubavi autorice Elif Shafak u kojem je ispričala dvije priče koje se ne razlikuju mnogo iako su jedna od druge udaljene čak više stoljeća, tač-nije sedam. Jedan dio romana veže se za kritičarku, majku i domaćicu Ellu Rubin-stein, njene nedostatke i čežnju za pravom ljubavi u braku. To su bili i “glavni krivci” upoznavanja s njenom srodnom dušom, modernim sufijom A. Z. Zaharom. Akte-ri romana su bili u potrazi za ljubavlju jer ipak ona pokreće svijet, život, sve nas.Potraga za Ljubavlju nas mijenja. Među oni-ma koji traže Ljubav ne postoji nijedan tra-gač koji putem nije sazrio. Čim počneš tražiti Ljubav, počinješ se mijenjati izvana i iznutra.

ljuBav nije samo riječ, ljuBav je dar od Boga

dželaludin mevlana rumi i šems iz taBrizaDželaludin Mevlana Rumi bio je sufijski učenjak, teolog, porodičan čovjek. Mario je za ugledom, ljudi su ga voljeli zbog nje-govih pozitivnih podučavanja. Znao je od-govore na sve, iz odgovora bi ljudi tumačili mudre pouke i mnogo vremena bi provo-dili u razmišljanju nakon njegovih riječi. Živio je u Konji sa svojom suprugom, dva sina i kćerkom. Miran život ga je pratio sve dok se nije pojavila vizija. Isti san svake noći sanjao je i Šems iz Tabriza. Njihove duše su se željele upoznati ali tre-balo je mnogo strpljenja i čekanja. Rumi i Šems su sanjali kako Šems umire, tako da Rumiju nije bilo svejedno što će se upo-znati jer su obojica znali ishod priče. Šems je bio putujući derviš, iz Tabriza je došao u Konju. Upoznao je grad, ljude i onda Rumija. Njihov susret je bio očekiva-no neočekivan, Šems je tražio Rumija i na-šao ga, Rumi ga nije poznavao ali je negdje duboko u sebi znao da je to njegov najbolji prijatelj, zapisan u sudbini, njegova srodna duša. Od tog dana Rumijev život se okreće naopačke. Od tog događaja, dane su provodili u Ru-mijevoj biblioteci. Rumijeva supruga, dje-ca, pa čak i stanovnici Konje su bili iznena-

31preventeen

ljuBav nije samo riječ,

u grad. Te noći Rumi i Šems su razgovarali o Sunčevom sistemu, Zemljinoj rotaciji i ostalim nebeskim ljepotama koje hrane dušu i tijelo.

Šems se počeo okretati, desnom rukom upućenoj ka nebu traživši Allahovu mi-lost koja se preko čovjeka spušta na ze-mlju. Tako je nastao duhovni ples vrtećih derviša – sema. Ljudi su bili oduševljeni semom. Neki su bili nadahnuti pravilima ljubavi, neki su bili ljubomorni kako neko kao što je Šems iz Tabriza ima toliki utjecaj

ljuBav je dar od Bogađeni Rumijevom odsutnošću. Obojica su upotpunjavali jedan drugog, disali su kao jedno, vjerovali jedan drugom. Voljeli su se u ime Boga, zahvaljujući Nje-mu su se pronašli. Ne zaboravi, samo u srcu druge osobe mo-žeš uistinu vidjeti sebe i nazočnost Boga u tebi.Koliko je Rumi vjerovao i poštovao Šemsa iz Tabriza pokazuje mnogo činjenica. Zbog njega je Rumi otišao u krčmu i družio se s običnim ljudima, iz nevolje ugostio bludni-cu, razgovarao s bolesnima i siromašnima, bacio sve knjige u vodu, zanemario porodi-cu i to sve zbog prijatelja. Rumijeva supruga Kerra bila je u šoku kada je vidjela da Šems u prisustvu Rumija baca knjige i rukopise u vodu, te iste knjige koje ona nije smjela ni očistiti ni namirisati ru-žom. Mlađi sin Aladdin nije mogao vjerovati da je njegov otac učinio naklon Šemsu kada ga je upoznao. Porodica nije mogla vjerovati koliko se Rumi promijenio, svi su primijetili drugači-jeg, novog Rumija. Navečer su otišli izvan grada, bili su ispod stabla, a Šems je pri-znao da je s tog mjesta posmatrao grad i dozivao svece za blagoslov. U svaki grad u koji je ušao, Šems je tražio blagoslov sveta-ca, kao da riječima otključava kapiju i ulazi

32 preventeen

na ljude oko sebe. Ljubomora se s vreme-nom pretvorila u bolest i zauvijek izbrisala Šemsa s ovozemaljskog svijeta, ali nikada iz duša mnogih. Uvijek će u nekom vremenu postojati bar jedan Šems koji će voljeti u ime Boga i poštovati svijet oko sebe, proučavati ga i svakim danom razmišljati o Bogu, običnim ljudima, prosjacima. Većina problema u svijetu potječe od jezič-nih pogrešaka i jednostavnih nesporazu-ma. Nikad ne uzimaj riječi zdravo za gotovo. Kad zakoračiš u područje ljubavi, jezik ka-kav poznajemo postaje zastario. Ono što se ne može pretočiti u riječi može se spoznati samo kroz šutnju. (Šems)Zbog jezičkih pogrešaka i jednostavnih nesporazuma Rumi je izgubio Šemsa, Aladdin je zauvijek izgubio oca. Tek tada je shvatio očeve riječi: Kad se jedna posu-

da razbije, razbije se i druga. Od tuge za svojim duhovnim drugom, Rumi je postao pjesnik. Svaka istinska ljubav i prijateljstvo priča je o neočekivanoj preobrazbi. Ako smo ista osoba prije i nakon što smo voljeli, to znači da nismo voljeli dovoljno. S upućivanjem u pjesništvo, glazbu i ples, veliki dio Rumijeve preobrazbe je dovršen. Nekoć krut učenjak koji nije volio pjesništvo i propovjednik koji je uživao u zvuku vlastitoga glasa dok je propovijedao drugima, Rumi se sad pretva-ra u pjesnika, postajući glas puke praznine, iako on to možda još nije u cijelosti shvatio. I ja sam se također promijenio i još se mi-jenjam. Iz postojanja prelazim u ništavnost.

Iz jednog godišnjeg doba u drugo, iz jedne faze u drugu, iz života u smrt. Naše je prija-teljstvo bilo blagoslov, dar od Boga. Rasli smo, radovali se, cvjetali i uživali u među-sobnom društvu, uživali u apsolutnoj pu-noći i sreći. Sjetio sam se što mi je jednom rekao Baba Zaman.

33preventeen

Da bi svila napredovala, dudov svilac mora umrijeti. (Šems)Duše traže jedna drugu u ovom svemiru, potraga može trajati dugo. Osoba koja nam je potrebna u životu može doći i sasvim slučajno. U snovima, u raznim izvanze-maljskim znakovima. Prijateljstvo između Rumija i Šemsa iz Tabriza je baš bilo takvo. Izvjesno, očekivano negdje u dubini njiho-vih srca. Pojave na ovom svijetu, koje nam nikada neće biti jasne, bile su dio života dvojice derviša. Kako ljetni povjetarac puše i nosi mirise, tako je povjetarac nosio snove od jedne duše do druge. Obojica su sanjala isto, obojica su znala jedan za drugoga ali se nisu poznavali. Viša sila ih je spojila, nji-hove sudbine su bile sa zajedničkim krajem, krajem koji je bio početak vječnosti.Svemir je jedno. Sve i svi međusobno su povezani nevidljivom mrežom priča. Bili mi

toga svjesni ili ne, svi smo u nijemom razgo-voru. Ne naudi. Budi suosjećajan. I ne govo-ri nikome iza leđa − čak ni naizgled nedužnu primjedbu! Riječi koje iziđu iz tvojih usta ne nestaju, nego bivaju zauvijek pohranjene u beskonačnom prostoru i vratit će ti se kad za to bude vrijeme. Bol jednog čovjeka sve će nas povrijediti. Radost jednog čovjeka u svima nama izazvat će osmijeh, promr-mljao je. Na to nas podsjeća jedno od četr-deset pravila.

Biljka iznad zemlje može biti kriva ili prava, ali njen korijen ostaje isti. Svaki nedostatak se nadomjesti, život je jedan balans, izme-đu duše i tijela, uma i osjećanja. Sve se mi-jenja ali ipak ostaje isto.

Na svakog sufiju koji umre, negdje se rodi novi.Ñ

34 preventeen

Autorica: Berina Omerdić 18 godina Prva gimnazija u Zenici, Zenica

35preventeen

samo da vidim ko mi je Pogledao stori!

izostaje neverbalna komunikacija na koju se, inače, tokom komunikacije oslanjamo u većoj mjeri nego na verbalnu. Pored toga, izostaju karakteristike prave bli-skosti kao što su osmijeh, zagrljaj i drugo.Koja je zapravo uloga virtuelnog svijeta u našem društvenom životu?Danka: Društvene mreže su dio naše sva-kodnevnice, htjeli li mi to ili ne. Možda pripadamo grupi ljudi koja se odupire prekomjernom uticaju virtuelnog svijeta, ali moramo biti svjesni da su mlade gene-racije bukvalno u kontaktu sa društvenim mrežama od samog rođenja. Te generacije se satima dopisuju, komen-tarišu, objavljuju različite sadržaje ili bar listaju stranice društvenih mreža. Ovakav način korištenja interneta je plodno tlo za sajberbuling i pedofiliju, te trebamo biti oprezni.

ALEKSANDAR VIDOVIć, STUDENT NJEMAčKOG JEZIKA I KNJIžEVNOSTI, DOBOJ

Lajk je na društvenim mrežama postao simbol potvrde vlastite vrijednosti, što sa sobom nosi i neke negativne strane.Jedan običan odlazak na kafu s prijatelji-ma nije isti kao onaj prije nekoliko godina. Odlučio sam malo razgledati oko sebe. Sjeo sam za sto u jednom kafiću i posma-trao ostale goste oko sebe, oko 80% njih je za vrijeme druženja bilo “na svojim telefo-nima”. Da li ja to isto radim, da li je to sve svjesno ili nesvjesno, sve me to pomalo začudilo, pa sam odlučio da o određenim promje-nama razgovaram sa Dankom Stojanović (23), studenticom drugog ciklusa psiholo-gije, kao i sa svojim prijateljicama: Marijom Jakovljević (21) i Draganom Vučković (22).Postoji li objašnjenje zašto se mladima lakše družiti preko društvenih mreža, a ne uživo?Danka: Postoje različiti činioci koji druže-nje na društvenim mrežama uveliko olak-šavaju mladima. Naime, dosta njih nije za-dovoljno svojim izgledom, niti ima razvijen osjećaj vlastite vrijednosti. Ovo su stvari koje se uspješnije mogu prikriti putem društvenih mreža. Korisnici se na ovaj na-čin slobodnije dopisuju, stupaju u kontakt s drugima, djeluju privlačnije i otvorenije. Na taj način dobijaju osjećaj sigurnosti, pripadnosti i prividne bliskosti. Ono što ovu bliskost čini prividnom jeste to što prilikom komunikacije na ovaj način

36 preventeen

često ispoljavaju kao zanemarivanje oba-veza, prijatelja, problemi u školi kao i na-rušavanje porodičnih odnosa. Potrebno je istaći da danas nije jednostavno usposta-viti ravnotežu između vremena provede-nog u virtuelnom i stvarnom životu. Pred ovim izazovom sa nalaze kako stari, tako i mladi i njihovi roditelji. ***A o prednostima, nedostacima i mogućno-stima koje društvene mreže pružaju razgo-varao sam sa Marijom i Draganom.

Plavi telefon je savjetodavna linija za djecu i mlade do 18 godina, ali mogu da nas nazovu i odrasli koji imaju neki problem u vezi s djete-tom ili znaju da neko dijete ima pro-blem.Plavi telefon je linija putem koje možeš da se obratiš kada imaš neki problem, kada se ne osjećaš dobro i kad imaš potrebu da pričaš o tome kako se osjećaš i šta te muči. Osobe koje će ti se javiti će te saslušati i za-jedno sa tobom pokušati da riješe problem, da ti daju savjet kako da se postaviš u određenoj situaciji ili da te usmjere kome da se obratiš.Linija je prvenstveno namijenje-na djeci koja osjećaju da ih neko iz njihove okoline na bilo koji na-čin zlostavlja (tuče, vrijeđa, naziva

Sajberbuling (eng. cyberbullying) je nasilničko ponašanje putem elektron-skih oblika komunikacije, a može biti nasilničko ponašanje jedne osobe ili grupe. Ono je s namjerom izvršeno, kontinuirano i žrtva nije u stanju da se lako odbrani.

Da li i koliko mogu tzv. lajkovi uticati na samopouzdanje mladih? Danka: Ono što je je jedno od istraživanja pokazalo (Valkenburg P. M. i sar., 2005) jeste da Fejsbuk utiče, između ostalog, i na samopouzdanje njegovih korisnika. U ovom istraživanju ispitivan je uticaj razli-čitih aktivnosti na Fejsbuku (komentarisa-nje, objavljivanje postova, lajkovanje...) na psihološke konstrukte. Pokazalo se da Fejsbuk pozitivno utiče na samopouzdanje, posebno kada su kori-snici objavljivali novi sadržaj ili mijenjali informacije na svome profilu. Na pitanje zašto lajkovi pozitivno utiču, jednostavno je odgovoriti. Lajkovi funkcionišu po principu pohvale, kao vrste nagrade. Lajk je na društvenim mrežama postao simbol potvrde vlastite vrijednosti, što sa sobom nosi i neke nega-tivne strane. Koliko je opasna opsjednutost društve-nim mrežama i koje su posljedice?Danka: Ovisnost o internetu predstavlja prekomjerno “konzumiranje” različitih sa-držaja na internetu koje može da dovede do različitih teškoća u svakodnevnom ži-votu. Pored toga, može da naruši kako fi-zičko, tako i psihičko zdravlje ovisnika. Ovi-snosti o socijalnim mrežama, kao i online igrama, posebno su podložni mladi i djeca koja su nesigurna u sebe, anksiozna i ima-ju niske socijalne kompetencije. Ako ova populacija razvije ovisnost izosta-će mogućnost cjelovitog psihosocijalnog razvoja osobe kao mogućnost prevazilaže-nja problema. Posljedice ove ovisnosti se

37preventeen

Marija, koje su, po tebi, prednosti i mane druženja na društvenim mrežama?Marija: Prednost je, naravno, što može-mo veoma lako i brzo stupiti u kontakt sa osobama koje su fizički udaljene od nas, a mana je ta što gubimo sve prednosti fizič-kog druženja (sama draž druženja se gubi, izostaje svaki vid “prave komunikacije”) i kontakta s prijateljima, te tako druženje i ne bude onakvo kakvo je bilo prije.Dragana, šta nam to društvene mreže omogućavaju?Dragana: Smatram da su društvene mreže korisne u smislu da olakšavaju komunikaci-ju, međutim svjesna sam i negativnih aspe-kata njihovog korištenja, kako god to zvuča-lo, teško bih se mogla zamisliti bez njih. One nam omogućavaju kontakt sa osoba-ma koje su previše fizički udaljene od nas.Ñ

pogrdnim imenima, prilazi im na seksualno neprihvatljiv način...) ili zanemaruje, i za one koji znaju ili su vidjeli da je neko dijete zlostavljano i zanemareno. Pored problema nasilja, linija je otvorena za sve probleme koje dje-ca imaju, a o kojima nemaju sa kim da razgovaraju i od koga da zatraže podršku i pomoć.Plavi telefon je anonimna linija, što znači da ne moraš da ostaviš podat-ke o tome kako se zoveš, u kom gra-du živiš ili bilo koje druge podatke koji se tebe tiču, tako da se možeš osjećati slobodno da pričaš o čemu god želiš i da znaš da će to ostati iz-među tebe i osobe koja ti se javila. Takođe, linija je povjerljiva i sve što kažeš u toku razgovora ostaje izme-

đu tebe i Plavog telefona. Putem Plavog telefona možeš da prijaviš nasilje nad sobom ili nad nekim drugim djetetom, a da se pri tome ne otkrije ko je prijavio, odnosno da sačuvaš svoju anonimnost.

Plavi telefon je dostupan na broj 080 05 03 05 svakog radnog dana od 9 do 17 h. Linija je besplatna za pozive iz cijele Bosne i hercegovine bez obzira na mrežu iz koje osoba poziva.

Plavom telefonu možeš da se obra-tiš i putem elektronske pošte.

Ako ti je lakše da pišeš o onome što ti se dešava i što osjećaš, možeš da pošalješ e-poruku preko www.pla-vitelefon.ba i da u roku od 72 sata dobiješ odgovor.

38 preventeen

Bijeg od realnostiELMA OPAčIN, STUDENTICA STOMATOLOGIJE, BREZA

Realnost nekada zna biti sumorna, a često

zna stvarati stres, pa tako mladi di-ljem svijeta traže svoje utočište i bježe u svoj mali

kutak.Kada se spomene

bijeg od realnosti, on se obično veže za druš-

tvene mreže koje su percipi-rane kao imaginarni mali kutak odmora. Međutim, ja o internetu ovaj put ipak neću pisati nego ću pisati o onom pravom bije-gu. Bijegu koji vas tjera da razmišljate i koji vam zaista pruža odmor. Nalazi se u sva-kom kutku vašeg gledišta. Da vam dozvolim da pogodite? Svaki od-govor je tačan, ali moj bijeg je bijeg u pri-rodu.Najbolje što jedan srednjoškolac/sred-njoškolka za sebe može učiniti jeste da odabere atmosferu koja će njegov rad upotpuniti i motivirati ga da korača dalje ka svojim ciljevima. Danas se mladima u Bosni i Hercegovini pruža mogućnost da učestvuju na mnogim edukativnim radionicama, a sve češće te radionice budu organizirane na mjestima koja su udaljena od užurbanog gradskog života i prividno odmarajućih društvenih mreža. U slučaju manjka interesa, mladi sami “uzmu posao u svoje ruke” i organizi-raju sebi izlet u prirodu koji je često i edu-kativan. Takav bijeg je podržan i od rodite-lja i od profesora, budući da je ovisnost o internetu sve češća, a interes za prirodom sve manji.

Međutim, uvijek postoji neko ko ne želi kre-nuti za masom. Grupa učenika završnog razreda Gimnazije “Muhsin Rizvić” iz Breze samoinicijativno je organizirala bijeg u prirodu. Da bi taj bijeg bio zanimljiv, pozvali su pro-fesore svoje škole, ponijeli teleskop za po-smatranje zvijezda i uputili se u avanturu vrijednu svake minute. Krenuli su ka mje-stu odakle će posmatrati zvijezde i odma-rati dušu. Izabrali su da svoje uspomene sačuvaju na izletištu koje se nalazi u blizini Breze, na nadmorskoj visini od 1183 metra. Društvo, gitara, prostrano nebo ispunjeno zvijezdama, šetnja kroz šumu... Sve je to bilo dovoljno da se taj izlet prepričava da-nima i mjesecima poslije.Idealan bijeg s društvom na planinu i noćno promatranje neba s teleskopom. Svakod-

Adnan Tihić

39preventeen

nevni dosadni ritualni trenuci iščeznu, a pred nama se pojavi nebesko prostranstvo s prošaranim svijetlim tačkama. Ko može biti ravnodušan? Tada se vode razgovori s prijateljima i pretražuju nebeski likovi koje su vidjeli naši preci. Trenuci puni nezabo-ravnog iskustva i sjećanje za cijeli život, za-ključio je profesor fizike, Adnan Tihić, koji je svoje znanje tu večer dijelio sa srednjoš-kolcima, svojim, sada već, prijateljima.

Sve se može kad se hoće, a izgleda da je i profesorima trebao bijeg od svakodnevnih obaveza. Svi smo mi srednjoškolci/sred-njoškolke u duši. Kako živimo u državi koja je puna prirodnih bogatstava trebamo biti svjesni da imamo mogućnost ista ta bogatstva i iskoristiti. Često prolazimo a da ne zastanemo i po-gledamo zašto mnogi ljudi iz susjednih nam zemalja odvajaju svoj godišnji odmor da svoje vrijeme i uspomene upišu na tom mjestu. A kako god se ne trudimo upoznati

šta se to nalazi u našoj okolini, isto tako ne iskorištavamo priliku upoznati ljude koji se nalaze oko nas. Zato, put svakog mladog čovjeka se tre-ba temeljiti na istraživanju i upoznavanju novog. Ako ne upoznaš nekoga novog, ili ako si svu prirodu oko sebe već upoznao i bježao do nje stalno, onda ćeš makar upo-znati onog čije upoznavanje najduže traje, upoznat ćeš novog sebe, a kud ćeš većeg poznanstva!Ñ

40 preventeen

a sad, adio posebno promijenilo u životu otkako su im kofer i pasoš postali saputnici.Predrasude svedene na minimumAnte Pereza (21) iz Zagreba smatra da su putovanja po drugim zemljama, a poseb-no bivšim jugoslovenskim republikama, doprinijela njegovom boljem razumijeva-nju i toleranciji prema osobama druge na-cionalnosti i vjere.Ante: U Sarajevu sam bio više puta, a u srpnju sam prvi put posjetio Goražde, Vi-šegrad, Foču, Mostar i Konjic. Također, posjetio sam i Prizren povodom Filmskog festivala Dokufest. Volim posjećivati nova mjesta, no i starima se rado vraćam. Dovoljno je reći da sam samo Beograd posjetio već tri puta u po-sljednjih nekoliko mjeseci.

DALIBOR KRAIŠNIKOVIć, STUDENT SIGURNOSNIh I MIROVNIh

STUDIJA, BIJELJINA

Inspirisani puto-vanjima, željom

da ih iskoriste što više, pod-staknu druge ljude da putuju,

Ante, Blaženka i Ivan ispričaće

svoje priče o raz-bijanju predrasuda ili

stereotipa, a iskustva koja su doživjeli u svojim životnim avanturama možda postanu i tvoja stvarnost!Provedite ljeto u magičnom Parizu, romantičnoj Veneciji ili glamuroznom Londonu, jedan je od senzacionalnih naslova na koji sam naišao listajući početnu stranicu Fejsbuka. Putovanje odavno više nije luksuz za koji se, kako kažu stariji, “odvaja od usta“. Niz ponuda kreiran je za stanovnike plićeg, a s druge strane i za one dubljeg džepa. Ipak, prosječan stanovnik Bosne i Hercegovine najprije će uzeti geografsku kartu (više će ih koristiti Google) i podsjetiti se gdje su nam se rasuli braća, sestre, rođaci, rođake, ujaci, svekrve, tašte, nećaci... Ekonomičnost prije svega! Dakle, na putovanjima možete posjetiti rodbinu i upoznati mjesto gdje žive, ali putujući možete ostvariti i brojne druge prednosti. Na osnovu ličnih iskustava, moji sagovornici će vam pokušati dočarati kako su na njih uticala putovanja i šta im se Ante (s lijeve strane) tokom seminara u Rožajama, Crna Gora

41preventeen

Ne mogu zamisliti kakvi bi bili moji stavovi da nisam putovao po regiji. Iako sam odra-stao u okolini koja mi nikad nije nametala nikakve stavove, moram priznati da mi nije bilo svejedno prilikom prvog putovanja u Beograd. Ali, čim sam upoznao prvog domaćina, prošetao prvom ulicom, sve to je palo u vodu. Složit ćemo se da nije isto doći u grad u kojem imaš prijatelje i otići u mjesto gdje ne znaš nikoga. Upravo ta prijateljstva kod kojih su nacio-nalnost i vjera nebitni, po meni su najveće bogatstvo putovanja.Antina poruka mladima glasi: Granice nisu nepremostive, iza njih su mladi koje vesele iste stvari kao i tebe, te ih muče isti proble-mi. Zato putujte, gradite prijateljstva, uspo-mene, jer to je najveće bogatstvo.Obrazovanje u tuđini: hm, pa možeDonijeti odluku o studiranju u inostranstvu je težak korak. Ako ste već hodali i švrljali svugdje pomalo, svakako da će vam biti lakše. Blaženka Kenjić (26) iz Istočnog Sarajeva već duže vrijeme živi u Rusiji i brzo se prilagodila na ruski način života (osim na hladnoću). Blaženka: Putovanja su bitna, jer nam pomažu da se razvijamo i širimo svoje vidike. Daju nam priliku da neke stvari posmatramo iz drugačije perspektive. U Rusiju sam dospjela slučajno, nakon razgovora s jednim poznanikom. To je bila jedna od najhrabrijih odluka u mom životu. Tamo sam jednu godinu učila ruski jezik, završila osnovne i magistarske studije, a na jesen mi počinje doktorski studij. Na fakultetu ima dosta stranaca, pa mi je kao jednoj od njih lakše bilo uklopiti se. Rusija daje mogućnost mnogima koji tamo dođu da osjete da su porodica i podrška najbližih osoba naše najveće bogatstvo i najvažnija stvar koju ne cijenimo, dok ne odemo daleko od svoje kuće.

Međutim, imala sam motivaciju otići tamo i zato sam uprkos svemu, bez većih problema napustila državu, porodicu i prijatelje. Trenutno sam na Tajlandu, jer sam oduvi-jek maštala posjetiti Aziju i na licu mjesta upoznati se s njihovom kulturom. Poslije sedam godina smrzavanja u Moskvi, posao nastavnice engleskog jezika na Tajlandu, za osobu koja obožava sunce i toplinu je upravo ono što je potrebno. U Moskvi je atmosfera užurbana i malo ko obraća pa-žnju na one koji su se doselili.Jednom prilikom sam se u medicinskom centru pokušavala sporazumjeti na engle-skom, jer tada ruski nisam znala, ali sam dobila odgovor: Go to England and speak in English!Rusi na jednu Blaženku ne gledaju blago-naklono, već na strankinju koja se svalila u Moskvu, jer je pobjegla iz siromašne ze-mlje. Ako ćemo upoređivati Rusiju i Taj-land, na Tajlandu su ljudi mnogo brižniji i rukovodstvo škole gdje radim se prema meni odnosi s velikom pažnjom i roditelj-skom brigom.Čitaocima i čitateljkama Preventeena Bla-ženka poručuje: Izađite iz zone komfora i

Fotografija nastala povodom Dana prijateljstva u Moskvi (Blaženka s desne strane)

42 preventeen

osjetite neopisivi osjećaj osamostaljivanja, jer studiranje u inostranstvu i putovanja su toga vrijedni. Brodu je udobnije i sigurnije u luci, ali nije on za to napravljen.Kako kreirati neraskidivu nit između puto-vanja i posla?Ono što je najprimamljivije mnogim mladim osobama u Bosni i Hercegovini je posao. U inostranstvu, poželjno. Ivan Trifunović (24) iz Bijeljine ostvario je dobitnu kombinaciju. Putujući, tačnije krstareći, Ivan obavlja posao za koji se profilisao, a to je kuvar. Razočarenje zbog nepovoljne situacije u državi i dobra poslovna prilika uticali su na to da Ivan zaplovi okeanima. Ivan: Glavni razlog zbog kojeg sam otišao iz zemlje i potražio posao u drugoj državi je nepovoljan položaj kuvara u Bosni i Hercegovini. Imao sam priliku posjetiti Japan i to je bila posjeta isključivo turističkog tipa.

Poslije toga sam shvatio da želim putovati po cijelom svijetu i ubrzo se pojavila prilika za kruzer.

Ovo je prilika da upoznate ljude sa svih strana svijeta, učite nove jezike, a za moj posao korisno je što učim nove kulinarske specijalitete.

Raditi s ljudima koji su različitih nacija i kultura je veoma zanimljivo, ali u neku ruku i teško, jer navike koje imamo u Bosni i Hercegovini nisu i navike svih drugih ljudi, kao npr. gestikuliranje rukama ili riječi koje su nama normalne, za njih su tabu ili uvredljive.

Što se tiče nostalgije ka svojoj zemlji, svakako da mi je drago vidjeti svoju rodbinu i prijatelje, ali ipak sam svjestan da mi je tamo daleko bolje i da sam za posljednje dvije godine naglo napredovao.

Rad jeste naporan, ali se isplati, jer danas si u Los Anđelesu, a već sutra u San Francisku.

Stranci uglavnom znaju da je Bosna i Hercegovina nesređena država, a tome doprinose i priče Bosanaca i Hercegovaca koji žive u inostranstvu i prenose pretežno negativna iskustva o zemlji porijekla.

Ne želim da savjetujem mlade da napuštaju Bosnu i Hercegovinu, međutim s našim standardom i stanjem u kakvom se nalazi zemlja, odlazak je postao potreba.

Kruzeri mogu biti dobra prilika svakome, ali problem je što su u Bosni i Hercegovini kruzeri i dalje tabu tema.

Pokrenite se. Blaćenje zemlje u kojoj ste rođeni neće vam donijeti previše promjena, jer nismo mi toliko moćni da promijenimo kompletnu zemlju, ali zato možemo našu budućnost oblikovati onako kako želimo.

Idite svugdje po svijetu, makar i na kratko i život će vam zasigurno biti ljepši.Ñ

Ivanove kolege sa kruzera (Ivan je treći s lijeve strane sa zele-nom maskom na čelu)

43preventeen

niCkname, al’ da se ne naljutiš

NEDIM PURIŠ, STUDENT KOMUNIKOLOGIJE, ZENICA

Period srednje škole svi-ma ostaje u dragom

sjećanju. Mnogi kažu da prijatelji iz srednjoškol-skih klupa osta-ju za cijeli život. Svi imaju razne

anegdote, drage uspomene, lijepa

sjećanja na te dane. Nastojali smo provje-

riti kako je danas u srednjim školama i da li se šta promijenilo u vezi s deklariranjem mladih da su “ovakvi ili onakvi”. Vjerujemo da danas, kao i ranije, postoje neki nadim-ci, obilježja koja ostaju i poslije tih sred-njoškolskih dana. Ako zavirimo u bilo koje odjeljenje primijetit ćemo ili izrazito veliku povezanost učenika u razrednoj zajednici ili izmiješanost u stilovima i stavovima, zbog čega razredna zajednica izgleda kao mjesto na kojem je svako “u svom svijetu”. Ali nije tako. Iskustva pokazuju da učenici dobro sarađuju kad je zajednički interes u pitanju. Sredina u kojoj se nalazimo utječe na to da li ćemo se uklopiti u okruženje ili se izolirati od školskih drugara. Bolje je naći zajednič-ki jezik i upoznati druga/drugaricu pored nas. Najveće bogatstvo je imati nekog svog, ma gdje god bili. Kakvo je stanje u njenom odjeljenju i kakav je stav naše sagovornice otkrila nam je Adelisa Mulabdić, učenica IV razreda Medicinske škole u Zenici.

Adelisa, kada govorimo o razredima, pri-mjećuje li se povezanost učenika ili raz-dvojenost? Da li je to zbog stilova, stavova? Kakvi se stilovi mogu naći u tvom razredu?Smatram da je povezanost svih nas itekako bitna. Mi smo prije svega kolege, drugari, i htjeli ili ne upućeni smo jedni na druge. Ako nema te kolegijalnosti teško da možete op-stati u bilo kojem društvu, a da ne govorimo o jednoj odjeljenskoj zajednici. Pojedinaca koji se ističu uvijek ima i, ako je pozitivno isticanje tipa učenik/učenica generacije ili prvak/prvakinja na takmičenjima, treba ih podržati jer nesebično doprinose svojim sposobnostima razvoju razreda koje poha-đaju. Međutim, ako je namjerno isticanje da bi ispali neki dominantni ili dominan-tne, to ne prolazi i ne budu prihvaćeni u društva mladih, jer se većina nas ne voli osjećati inferiorno ni po kojem osnovu.

Adelisa Mulabdić

44 preventeen

Kakva je današnja klasifikacija osoba po-red tebe? Kako se mogu prepoznati “štre-beri”, “ženskaroši”, “tatine princeze”, “ba-bini sinovi”...?Zasigurno da toga ima i danas i to upravo te klasifikacije na tako neke etikete kojima društvo markira pojedince. Vjerovatno je uzrok ophođenje tih koji etikete nose pre-ma većini razredne zajednice mada i ne mora tako biti. Mišljenja su različita, i neko će vas deklarirati da ste to ili ovo a da za to nema osnova, samo zato što mu ne prija vaše prisustvo. Ako se obrati pažnja na fi-zički izgled, odjeću, način izražavanja, može se primijetiti da je neko iz dobrostojeće porodice, ali isto tako prepoznaju se i oni s manje finansijskih mogućnosti. To je surova stvarnost, mislim da je tako u većini odjelje-nja. Naravno, to za mene ne predstavlja ni-kakve “titulaše”, već realnu sliku odjeljenja. Što se ponašanja tiče imate osoba koje su posvećene školi non-stop, pa ih neki dekla-riraju kao “štrebere” i onda to ispada uvred-ljivo. Oni obično razgovaraju o nastavnim predmetima, ocjenama i ne zanima ih van školskih aktivnosti ništa drugo. To može zasmetati mnogim njihovim prijateljima jer posvećenost samo jednome baca vam fo-kus samo na to i eliminirate sve ostalo što postoji. To može biti poražavajuće za njihov daljnji život van školskih klupa jer ih može dovesti do introvertnosti. Mogu se naći i oni bez jasnog cilja i motivacije, pa još kada se zaljube u nekog momka ili neku djevojku eto problema jer od njihove nauke nema ništa. Sad postaju u razredima sve popu-larniji “gameri”, oni koji od 0 do 24 na tele-fonu ili tabletu igraju svoju omiljenu igricu bez ikakve komunikacije s vršnjacima koji ih okružuju. Oni imaju svoj virtuelni svijet i bojim se da bi takvim postupcima mogli ući u virtuelni oblik komunikacije bez žive riječi.Misliš li da je takvo nazivanje po kojeka-kvim nadimcima vrijeđanje ili šala?Pitanje je kako će to neko shvatiti i prihva-titi. Onima kojima su ti nadimci upućeni mogu se i sami s tim šaliti te po tome ostaju upamćeni cijeli život. Neki bi se odmah sva-

đali i na to naljutili iako smatram da bi to sve trebala biti šala; naravno, ukoliko se ne vrijeđa nečija čast ili njegov položaj u druš-tvu. Ne bi trebalo biti ljutnje ili negativno-sti jer to je šala i nemam ništa protiv da svi imamo neki nadimak, naravno, pristojan. Nepristojni nadimci vuku za sobom i nega-tivnosti i treba ih izbaciti iz upotrebe, mada verbalno vrijeđanje, ako bi to tako posma-trali, teško da može biti iskorijenjeno.Kako neka škola ili društvo doprinosi da se stvore nadimci ili neke etikete? Da li je to tradicija da nosimo neki nadimak iz srednje škole?Škola bi se trebala boriti s tim da, ukoliko se utvrdi da je vrijeđanje cilj u tim nadimci-ma a ne zrela šala, sankcionira disciplinski učenika ili učenicu koja se tim nadimcima ili etiketama ophodi prema drugima. To je izu-zetno teško jer ne možete nekome zabraniti u tolikoj mjeri da se izražava tako niti imate kontrolu kada će neko upotrijebiti taj nadi-mak. Društvo je opet druga stvar, ne odgo-vara niko za to kako će vas neko nazvati na ulici. Sve dok to ne vrijeđa vašu ličnost i ne prelazi elemente primjerenosti, mislim da je dozvoljeno. Ako ipak neko ima pogrdan nadimak u svom vokabularu za vas ili ne-kog drugog, nadležni organi preuzimaju tu odgovornost na sebe. To je usko povezano s govorom mržnje koji je zakonom zabranjen i ima sankcije. Svi imamo vlastito ime i pre-zime i ako se neko ne želi šaliti, poštujmo ga, takvog kakav jeste, po imenu i prezime-nu kakvo jeste. Zaista jeste tradicija da vam drugari iz škole daju nadimak i nosite to obilježje tokom svog života. Ako poznajete malo krupnijeg momka vjerovatno ćete ga zvati Buco i on će, i kad dotjera svoju liniju, ostati Buco. To je simpatično i ne vrijeđa ni-koga, izuzev ako vam taj vaš Buco ne kaže: “Meni to sada smeta”. Adelisa, imaš li ti svoj nadimak ili nosiš možda neku etiketu?Mene u razredu zovu Adel. Nadimak su mi dali po pjevačici Adele, iako mi nije uzor. Vjerovatno radi sličnog imena. Ne nosim eti-ketu, nisam deklarirana po nekoj etiketi.Ñ

45preventeen

osjeti životni za odgovorom na poruku, čime inače upotpunjuješ svoje vrijeme. Šetnje, igrice, izuzetno kreativne radionice i energizeri, prava su zamjena za to. I to ne bilo kakva zamjena, usputna, nego ona koju nećeš tako lako izbrisati iz svoje rado prihvaće-ne memorije. Šetaš da se opustiš, kroz igru tražiš prijatelje za cijeli život s kojima provedeš vrijeme za spavanje pričajući, te si primoran na jutarnji energizer da bi bio, ili bila sposobna aktivno učestvovati u pla-nu i predviđenom programu. Ali sve je to krajnje simpatično, što su i pokazale suze na rastanku na evaluaciji petodnevnog bo-ravka u domu, na taj čuveni posljednji dan održavanja kampa.Amina Jusić (17, Breza) i Đorđije Kašiković (19, Bileća), sudionici kampa, u kratkoj izjavi objašnjavaju dojam koji je na njih ostavio baš ovaj kamp, u kojem su se, zajedno s ostalim sudionicima, navikli na udaljenost od virtuelnog svijeta i shvatili koliko nisu na-učeni uživati u onome što im se nudi samo

TIJANA VUJINOVIć, STUDENTICA EKONOMIJE, VITEZ

Šatori, vreće za spavanje, priroda, zelenilo, mir

i tišina. Bez signa-la za telefon, bez

interneta, samo cvrkut ptica i zujanje kuka-ca, to je sve

što asocira na KAMPIRANJE. I to

kakvo kampiranje. Mladi već na pomen

zdrave zajednice zašute. Ako je primjetna neka reakcija, zanimljivo je, no uglavnom je negativna. Ovaj put, aktivisti i aktivistkinje mnogih lokalnih za-jednica širom Bosne i Hercegovine uživali su u onome što su im treneri i motivatori pripremili na dalekom Igmanu, nad lijepim Sarajevom. Ni slutili nisu što ih je gore če-kalo. Nova dimenzija. Novi život. Novi pre-dah i ljepša jutra. Nije to samo bila obična posjeta planini i boravak u prirodi. Naprotiv! To je samo jedna lokacija koja je odlično poslužila u unapređenju razvoja ljudskog života i pomoći mladima u vlastitom ostvariva-nju, pronalaženju sebe. A sebe pronađeš upravo onda kad se izgubiš. Na Igmanu u šumi, ili u svojim mislima poslanim dale-ko u nebo, ležeći na travi pored Čavletovog doma. Kada se nađeš u okruženju novih ljudi, na nekom mirnijem mjestu, tada i sunce posebno grije. Ni vjetar ne puše isto. Istim intenzitetom da, ali nikako istim osje-ćajem ne kola tvojim venama. Tada nemaš potrebu ni za selfijem, ni za signalom,

46 preventeen

kroz otvoren prozor, ili izlaskom bez potre-be za konekcijom, ali onom internetskom.Dani bez mobitela? Javlja li se strah na ta-kvu pomisao?Amina: Nedefinisanog izraza lica sam pri-hvatila tu činjenicu, ali ljutito svakako. Na početku sam bila spremna na tu “žrtvu”, ali ko od nas u tome nije vidio problem? Naravno da me je strah preplavio, a kako sam primijetila, ni ostali nisu opušteno to prihvatili. Vjerujem da svi pravimo rusvaj i treći svjetski rat ako nam mama i tata pokušaju oduzeti elektroniku, da budem iskrena. Ali sad trenerima i trenericama opraštam tu ideju. Čak sam ponosna na njih, pa to je za medalju. Đorđije: Malo čudo jer sam navikao da mnogo koristim mobitel, ali imao sam iskustvo iz prošle godine i nove prijatelje koji su mi pomogli da ni ne pomislim na njega. Sada već svi zahtijevamo da to bude nepisano pravilo svakog kampa!

To vas je zbližilo, ili ste se ubili od dosade? Đorđije: Totalno zbližilo. Nismo imali vre-mena dosađivati se. Shvatio sam da mi za-pravo nemamo šta raditi i čime se zabaviti, pa ubijamo dragocjeno vrijeme tipkajući. Osjećam da su mi i prsti oživjeli u ovih pet dana, hahaha. Umjesto toga, zapravo smo svi bili zajedno u sobama koje mislim da, koliko god su bile male, bile su prostrane da stane sva naša pozitivna energija i kre-ativnost. Zabavili smo se kako ni sami nismo slutili da umijemo.Kakva je reakcija tzv. prijatelja s društve-nih mreža koji su navikli na konstantno “Amina piše…”, što se tada svelo na mini-mum?Amina: Sada bih voljela da mi neko kući oduzima mobitel da bih iznova i iznova proživljavala osjećaj slobode i lagodnosti. Samo sam ustvari zaključila da te “lajk pri-

47preventeen

U periodu od 29. 06. do 04. 07. Udruže-nje NARKO-NE je organizovalo kamp za osamnaest volontera i volonterki iz programa Mladi za zdrave zajednice na Igmanu.

Kroz ovaj kamp, mladi su se sprema-li za provedbu devet mini-projekata prevencije ovisnosti i unapređenja zdravlja u lokalnim zajednicama iz kojih dolaze.

jatelje” i ne trebam, jer sa svojim društvom izađem na kafu ako mi se zaista priča s bilo kim od njih. ***A nisu uživali samo mladi i ne uče samo mladi. Nebitno koliko godina imaš, vraćat ćeš se sebi, pravom sebi, samo onda kad najviše uživaš ili najviše patiš. Kroz jednu veoma interesantnu igricu zvanu Strelice, vraćeni u daleko djetinjstvo, promatrali smo i ponašanje trenera/trenerica, onih koji su tu zbog učesnika/učesnica.

Samo želja za pobjedom, sklopljene ruke i timski rad bili su potrebni za savršenu atmosferu.U današnje vrijeme je veoma bitno podići glavu sa ekrana i pogledati oko sebe. Za to vrijeme analizirati druge ljude, a ne profile na društvenim mrežama, osjetiti i pružiti prave emocije, a ne one koje nastaju jed-nim klikom na emoji. Svijet je lijep, nijedna fotografija, snimak, status ili poruka to ne mogu zabilježiti. Samo tvoje oči i ono što osjećaš kad si svjestan svog okruženja, po-stojanja pravog pogleda, pravog dodira, iskrene riječi koja svoj smisao dobija tek kada je izgovorena.Ñ

U vrijeme noćnih igrica, kada vlada na-petost, radost, borba, natjecateljski duh, strah, netrpeljivost, čežnja za pobjedom nije mogla promaći reakcija onih najstari-jih, onih koji već i svoju djecu uče te igrice, koje su dio njihovog dalekog djetinjstva. Na kraju, ekipa koja je gubila označila je kraj igre ljutnjom trenerice. Onako rasrđe-na i pogleda mračnijeg od noći, skrštenih ruku poput djeteta, sjela je i uzviknula onu standardnu rečenicu: Ja se više neću igrati! Pri tom ju je drugi trener uvjeravao argu-mentirano u fair play i prepričavao njego-vu borbu s ciljem pobjede, za koju je, kako kaže, bio spreman u trenutku sve poduzeti. Ni straha od šume, ni zvukova, ni udaljeno-sti od doma, ni hladnoće, ni trave.

48 preventeen

Autor: Mirza Mašić, 25 godina, Sarajevo

Zovem se Mirza Mašić i iz Sarajeva sam. Imam 25 godina i po zanimanju sam Web Develo-per. Fotografijom se bavim isključivo kao hobi zadnje četiri godine. Pored fotografije, jako me interesuje tehnologija i svi gadgeti. Što se tiče fotografije koju sam poslao, nastala je spontano, na ljetovanju prošle godine u Mimicama u Hrvatskoj. Puno su mi draže spontane fotografije (kada nema poziranja i kada subjekti ne znaju da ih slikam), jer je tre-nutak, kao i emocije, prirodniji i iskreniji. Na fotografiji su moja dva prijatelja, koji su u tom trenutku pokušavali gurnuti jedan drugog u vodu s mola. A ja sam sa strane uspio da uhvatim taj trenutak bezbrižnosti i sreće.

49preventeen

anfolou me iz života

EMINA SARAJLIć, STUDENTICA ANGLISTIKE, VAREŠ

Probudiš se ujutru, i u isti mah jednom

rukom trljaš oči da progledaš a drugom otklju-čavaš mobitel. Ulaziš na Insta-

gram i počinješ da listaš naslovni-

cu istorije. “Sve dok te bude imalo, ja se

ne plašim ni malo”, govori opis tvoje rodice iz 9.c razreda na selfi sa svo-jim momkom s kojim je prohodala noć prije. Kolega s faksa je objavio sliku voćnog jo-gurta, sa heštegom “healthy life”, smajlijem koji se oblizuje i sličicom tegova, iako je još jučer na pauzi zgrabio dupli hamburger. Komšinica ti je objavila svoj “Sarahah” profil. Ona cura koju ne podnosiš al’ ste svejedno dobre je snimila svoje pijačne zlatne adidaske u bumerang, dva koraka naprijed, dva nazad. Taj rodicin novi mo-mak puši nargilu a u pozadini sviraju hitovi Mimi Oro. Ništa neobično. Onda uđeš na aktivnosti ljudi koje pratiš i počneš da skroluješ, i do-đeš do toga da je tvoj dečko lajkao tri uza-stopna miror selfija one djevojke koja radi u samoposluzi preko puta njegovog faksa. A još kad se sjetiš da on nije lajkovao niti jedan tvoj selfi unazad dvije sedmice, tvoj život počinje da se raspada. Pišeš najboljoj

drugarici na Viber, šalješ joj skrinšot. Ona tebi piše kako je on kreten, te analizira laj-kovane slike. Dolazite skupa do zaključka koliko je površan jer je ona uzela klasič-nu kičmolomeću pozu a on to vjerovatno nije skužio pa joj se pali na tijelo. Pišeš mu oproštajnu poruku, i zgrožavaš se na to što je on odgovorio sa: Ali šta sam to uradio?Nekoliko dana prolazi i otvaraš Fejsbuk. Ta tvoja najbolja drugarica je promijenila profilnu sliku na kojoj ste ona i ti, i stavila sliku sa nekom svojom kolegicom, uz opis naaajdraža na svijeetu! <3, a kolegica ko-mentariše pa ljuuubaviii. Osjećaš se izdano. Nije ti ovo trebalo, ne poslije onolike drame s momkom koji je lajkovao one slike na otključanom profilu, a ona sad na svom javnom Fejsu objavljuje tu sliku. Osjećaš se da su sve oči iza malih ekrana uprte u tvoje društvene mreže. Zasigurno svi misle da si luzerka. Zahladila si odnose s njom, prestala si da joj odgovaraš na po-ruke a ona prestaje da piše.Tvoj momak je u međuvremenu obrisao sve slike s tobom, čitave dvije. Sad bi ti tre-bala da obrišeš sve svoje, čitavu kolekciju od 375 u periodu od tri i po mjeseca. Kada

50 preventeen

si konačno to završila, blokiraš ga na Insta-gramu, dajući mu do znanja da je zauvijek gotovo. Nisi to željela da uradiš, ali duboko u sebi znaš da bi on mogao ako ti nećeš, pa mu ne daješ da se naslađuje. Zašto nam je to toliko bitno? To su ipak samo društvene mreže, samo neki od mi-lion profila. To je samo jedan lajk. Samo jedan ed. Samo jedan klik mišem ili dodir na ekranu. Koliko god željeli da priznamo ili ne, iako sve izgleda toliko naivno i pravimo se da nas ne dira, onaj ko je jako aktivan na druš-tvenim mrežama i oslikava sebe na njima, i način na koji se povezuješ s ljudima u vir-tuelnom svijetu je sve, samo ne virtuelan.Ne, nekome dati do znanja da ti se sviđa uživo nije toliko lako niti monotono kao baciti mu lajk na ekranu, ali nažalost taj djelić sekunde u današnjem svijetu stvara nama osjećaj koliko i s druge strane dani, sedmice ili mjeseci truda. Možda dijelom i zato što smo svjesni da svih naših 100, 500 ili 1000 prijatelja i pra-tilaca primjećuje takve stvari, a status u društvu nam je bitan. Ako društvo vidi da nam ta osoba sve lajkuje, komentariše i objavljuje slike sa nama, to znači da više iskačemo u paru na naslovnoj strani i to znači da smo bliski i da nas nije stid to pokazati, a to je s druge strane i nama samima lijepa i važna gesta. Važno je kako se pokazuješ, važan je tvoj status, a tvoja onlajn popularnost označa-va percepciju ljudi na tebe.U međuvremenu, ta tvoja drugarica objav-ljuje još slika na Instagramu sa tom novom drugaricom. Uđeš joj u DM i upitaš ju u čemu je furka, a ona ti odgovara s: Zašto me pratiš ako ti se ne gledaju moje slike?U pravu je, odlaziš joj na profil i pritišćeš dugme anfolou i brišeš je, brišeš iz svog života.Ñ

JASMILA TALIć-KUJUNDžIć, MA PSIhOLOGIJE, SARAJEVO

Zatresti dušu i tlo pod nogama, i nebo nad bićem, i nebo u biću – bio je moj cilj kad sam krenula na Tre-skavicu. Ipak, nisam očekivala sve ono što je usli-jedilo. Znala sam da krećem slijepo i naivno i s puno vjere i bezazlenog optimizma, ali sam mislila: Pa nisam toliko mlada i neisku-sna, znam valjda šta me čeka!I dođe i to septembarsko jutro. Asfalt mo-kar, nebo neodređeno, oblaci se razilaze ali nesigurno. Ne dolazi u obzir da odusta-nem od ovog pohoda. Nisam planinarka. Nemam opremu. Nemam štapove, gojze-rice, tu neku full opremu, hlače, vjetrovku, majicu od posebnog sintetičkog materija-la. Imam neke blijede kopije iliti imitacije svega toga. Našla sam u svom pretrpanom ormariću s obućom neke crvene patike s debljim đonom, znate. Rekoh: “Ma može to, nisu džaba na njima planina i sunce nacrtani.” Imam i neku jaknu, kao štiti od vjetra, ma ima kapuljaču, dosta. Eh sad ću iz inata ponijeti svoj šareni kožni ruksak koji sam za sitne pare zbavila u Tunisu, da makar nešto bude u mom fazonu. I omo-tat ću se svojim dugim žutim šalom. I tako, idem ja, ono kao skroz spremna za plani-

treskaviCa mi je zatresla srCe

51preventeen

dužim putem. Kiša je već žestoka, noge propadaju u blato. Mala pauza kod Hajr česme posvećene poginulima na treska-vičkom ratištu ‘92−’95. godine. Nije prošlo ni pola sata a meni su jakna, hlače i majica ispod skroz mokri. A da ne govorim o mom furačkom kožnom ruksačiću. A tek kosa! Crvenilo od tobože friško bojene kose ostalo po unutrašnjosti moje jakne “vje-trovke”. Magla se pruža posvuda, ne vidim taj pogled na daljine o kojem su govorili.

treskaviCa mi je zatresla srCe

nu. Esma i Selma me čekaju, štapovi su tu, sve je tu. Nomadi nas kupe kombijem i mi idemo dalje, ja sam baš uzbuđena, nema prepreka za mene. Pa šta i ako malo pad-ne kiša, rekoh, bit će to uzbudljivo. Esma na svom pametnom telefonu gleda vre-mensku prognozu na sto hiljada aplikacija i stranica, ne bi li joj bar jedna prikazala da će danas biti sunce. Smijem joj se i kažem: Ma ja ti nikad ne gledam prognoze, samo virnem kroz prozor i tako je kako je. Vozimo se dalje, prolazimo kroz Bjelašnicu, pro-lazimo pored sela kroz koje protiče rijeka Rakitnica, drnda se kombi i ne može se dalje. Staje i parkira. Hodamo, hodamo, hodamo, super je staza. Kiša malo počinje padati. Zavrni jaknu preko ruksaka i kapu-ljaču na glavu. Još je jača. Sad već postaje teže, idemo uzbrdo, granje nas mlati i mi ga sklanjamo. Ništa, kaže vodič, vraćaj se dolje, ne može se ovuda proći. I mi idemo

Ipak, i u toj magli i kršu i stijenama ima neka čarolija. I u tome što hodam skroz mokra i nemam kamo i nemam gdje, ima neka čarolija. Ima taj trenutak kad samo gledaš kako ćeš dalje. Ima taj smijeh, kad ja otvorim jaknu a iznutra sve mokro, a Se-lma i Esma se hvataju za stomake jer sam im skroz šega. Jupi, kiša je prestala! Haj’mo malo sad na ovo udubljenje iliti zavjetrinu, kako to pro-fesionalno kažu svi ovi opremljeni plani-nari i planinarke oko mene. Malo sendviči, malo sok, neko malo kafe iz termos-boce. I idemo dalje. I kiša opet. I blato, i klizavost, i granje, i stijene, uzbrdo, uzbrdo, bole te mišići, staješ da udahneš jer misliš da ćeš izdahnuti. Koliko još ima, koliko još ima? Da samo znate još kamo smo se zaputili, po tom vremenu... Mi smo svi hrabro kre-

Selma, Jasmila i Esma

Jasmila i Esma

52 preventeen

nuli na najviši vrh Treskavice. Neki ga zovu Pakliješ, neki Đokin toranj, neki Mala ćaba. Pakliješ zbog nepristupačnosti i surovosti terena, Đokin toranj po metalnom objek-tu koji je tu sagradio neki Đoka, arhitekta, planinar, a Mala ćaba jer mještani iz sela u podnožju taj vrh posjećuju određeni dan u godini iz religijskih razloga. Kad smo mi krenuli na pohod, rekli su da idemo na Malu ćabu. Nema greške kako god vrh da nazoveš, on je isti, i čeka gore na svojih 2.088 me-tara nadmorske visine. Meni zubi već po-činju cvokotati, više mi nije smiješno to što hodam mokra i što se sve zalijepilo za mene kao da sam upravo skočila u ba-zen, a imamo još koji sahatak hoda. Ipak, idem hrabro naprijed, među prvima. Kažu meni moje drugarice: Da se ti ne baviš taj-

no planinarenjem, vidi kako furaš? A ja fu-ram jer moram dalje, ako stanem i na tren, gotova sam. Dok tako planinariš, um ti se bistri, bitno je da vrlo pažljivo gledaš na sve prepreke, da znaš kako ćeš stati, kako se uspentrati, kako udahnuti. Bistri ti se tijelo, bole te mišići ali ti je bol prijatna i sveprožimajuća. Izdišeš, staješ, ali eto ga, Mala ćaba je tu. I baš kad stigosmo do nje, zapuha žestoka oluja, kiša se nemilosrdno raspuha i zali nas, nema tog kišobrana koji može rasklopljen tu ostati. Kažu, hajde da se fotkamo svi zajedno, da se vidi da smo osvojili vrh.

Ma kome je do fotkanja, mislim se. Ja sam gotova, kažem naglas. Ipak, uspijevamo napraviti jednu fotografiju, na kojoj svi zajedno izgledamo kao neki spajdermeni, betmeni, supermeni, vandervumeni, ke-tvumeni, ali u nekim vrećastim izdanjima, s kapuljačama, kabanicama, kapama. Ne vidim taj bistri pogled za koji kažu da seže čak do Crne Gore i Jadranskog mora. Magla i oluja su sakrile sve od nas. Ipak, nemam vremena da se razočaravam, moramo se što prije spustiti s vrha na neku zavjetrinu. I opet krećemo, spuštamo se pažljivo, osta-li koriste štapove, ja mišiće i strogu pažnju. Kaže vodič opet: Ne možemo ovuda, vra-ćajte se. Izginuli bismo, ovdje je kamenje i klizavo, idemo tamo. I tako, hodamo, hoda-

Selma i Jasmila

Fotografija preuzeta sa Facebook stranice: PK Nomadi

53preventeen

Dobro nam reče vodič: Eh vidjet ćete, sutra će baš biti sunce.”Ulazim u kuću. Preven-tivno sto čajeva, sto supica, odmah sam is-pila, vrućom vodom se zalila, fenom kosu osušila. Za mene je ovo odmah bila inicijacija u planinarenje. Hiljadu iskušenja do Male ćabe. Baš simbolično.Nisam se pokajala ni sekunde ni za jedan izbor koji sam napravila. Nakon dugo vre-mena na zidu naše sobe zapazila sam veli-ku umjetničku sliku s planinskim vrhovima i osjetila da mi grije srce. Neke stvari su pred nama ali mi ih ne vidi-mo. Onda se desi da ti se zatrese tlo pod nogama, nebo nad bićem i nebo u biću i ti ponovo progledaš i vidiš koliko puteva i mogućnosti se pruža pred tobom. I nema straha. Nema razočarenja. Ima ljubav i radost za dar svakog iskustva, ma kako teško izgledalo. Ima skok u nepoznato i skok u ritam života koji kuca ljepotom, i očekivanom i neočekivanom, i prolaznom i beskrajnom.Ñ

mo, hodamo. Stala je kiša, nakratko. Jed-na starija žena mi daje potkošulju, kaže: Evo ti, presvuci se. Kažem: Kako ću Vam je vratiti? Ma ljudi smo, kaže ona, tu smo da pomognemo jedni drugima, to ti je poklon od mene. Nomadi, planinari. Posebna vr-sta ljudi. Nema tu kukanja, cendranja. Ima samo put i staza i prepreke i volja i snaga i zajedništvo. Moje crvene patike su nato-pljene, svi smo već mokri do gole kože, više nema razlike između opremljenih planina-ra i planinarki i mene. Sve zajedno mi smo po kiši prešli 15−16 km, i hodali minimalno sedam sati. Došli smo do kombija, mokri do gole kože, ko je imao šta i presvukao se. Obuzelo me je cvokotanje i hladnoća i briga kako ću sad u civilizaciju u svojim zalijepljenim mokrim zelenim hlačama. Čim sam iskočila iz kombija, hodala sam što sam brže mogla do zgrade pa onda trčala uz stepenice. Samo da me ne vidi niko od stanara ovako blatnjavu i mokru. Bogme Sarajevo bi skroz suho i sunčano.

Fotografija preuzeta sa Facebook stranice: PK Nomadi

54 preventeen

We all laugh in the same language – iks time

IKS avantura je i ove godine našla mjesto u ljetnom planu srednjoškolaca Vareša i Novog Travnika. Ovogodišnja IKS avantura počela je u Vi-sokom 15. jula, zajedničkim danom sa našim novim i starim volonterima, kao i sa studenticama pedagogije iz Švicarske: Ju-lijom, Jenny, Desiree i Judith. Projekt Interkulturalne kreativne sedmice/tjedni – IKS, ove godine je okupio 35 volon-tera iz Novog Travnika i Vareša. U Visokom smo podigli sidro i krenuli dalje. Nakon svih priprema, od 20. jula smo bili spremni da uveseljavamo djecu iz Vareša i Novog Travnika tokom edukativno-zabav-nih dvosatnih radionica, koje smo zajedno za njih pripremali.

Iako nam cifre nisu u prvom planu, treba napomenuti da se broj djece povećavao iz dana u dan, a prosječ-no se u svakom gradu dnevno s nama dru-žilo oko 80-ero djece. Dvije sedmice, ili 10 radnih dana šarenila, zabave, učenja, plesa i glume, prošle su brzo. Djeca su bila oduševljena, a njihovi osmijesi bili su poticaj našim volonterima i volonterkama da se više trude i da osmije-hom bojimo naše gradove. U međuvremenu, IKS-ovi volonteri/vo-lonterke su išli na dva izleta na kojima su napunili baterije. Jedan je bio lokalni, u vlastitom gradu, dok je drugi izlet značio ponovni susret prijatelja iz Vareša i Novog Travnika. Vrijeme provedeno u odmaralištu Krušči-ca iskoristili smo za zabavu, obnavljanje

AMINA LULIć, STUDENTICA ZDRAVSTVENIh STUDIJA, VAREŠ

AZRA ZAhIROVIć, STUDENTICA MEĐUNARODNIh ODNOSA I DIPLOMATIJE, NOVI TRAVNIK

Pripreme u Visokom

55preventeen

starih i sklapanje novih prijateljstava, te ra-zvijanje interkulturalnosti. Svi zajedno bili smo bogatiji za nove ideje koje smo iskori-stili u narednim radionicama. Na kraju, Kids festival, u oba grada održan četvrtog augusta bio je poseban događaj za naše mališane. Probudili smo grad, po-kazali da zajedništvo i interkulturalnost grade bolju budućnost za naše najmlađe. Kids festival je potvrda i vrhunac našeg rada sa djecom, koji svake godine okupi kako one najmlađe, tako i roditelje ili tek slučajne prolaznike koje zainteresira naš rad i aktivnosti. Nakon završetka plovidbe s djecom ukrca-li smo se, te krenuli prema planinarskom domu Bočica kod Kaknja. Pirati iz Bočice (tako smo se spontano nazvali op. a.) proveli su četiri dana odgo-

varajući na razne izazove koje je postavila ekipa lidera i liderica. Naš jedini zadatak je bio da zajedno završimo projekt, da zajedno provedemo još neko vrijeme, da potaknemo našu maštu, uživamo u priro-di, potvrdimo interkulturalnost, budemo ponosni na učinjeno, te evaluiramo cjelo-kupan projektni ciklus. Bilo mi je zadovoljstvo raditi s djecom i mla-dima čiji jezik ne razumijem. To je također i veliko, super iskustvo za život iz kojeg sam dosta naučila i gdje sam upoznala različite divne ljude sa različitim mišljenima o živo-tu. IKS mi je pokazao šta znači interkultural-nost i koliko je važno uložiti energiju u odre-đene stvari. (Judith)Najjače je spajanje različitih generacija kod volontera i volonterki gdje svako može ponu-diti svoje znanje o tome i na kraju dođemo

Volontersko popodne u Novom Travniku

56 preventeen

do savršene ideje za radionicu. Trud, rad, znojenje, pripremanje za djecu rezultuje na kraju onim „jedva čekam sljedeći dan“ kod djece, a zauzvrat volonteri i volonterke dobi-vaju zasluženi kamp, relaksaciju i odmor. Kids festival je pun pogodak jer podignemo bukvalno grad iz mrtvila u kome apsolutno nema nikakve manifestacije i ništa se ne de-šava. Sve je predobro ukomponirano i jed-va čekam iduće godine, akobogda! (Amina Kozlić)Prije nego što je IKS počeo, imala sam neka očekivanja. Željela sam saznati više o bo-sanskoj kulturi i prirodi. Sada, kad je projekt gotov, mogu reći da sam naučila mnogo više nego što sam očekivala. Prilika da radim s mladima iz Bosne i Hercegovine i da istovre-

meno postanemo prijatelji je sjajno iskustvo za mene. Naše kulture se dosta razlikuju, ali je dobra stvar da smo uspjeli da to prevazi-đemo i napravimo dobre stvari zajedno. Tokom pet sedmica IKS-a, osim učiteljskih vještina koje sam unaprijedila, naučila sam i neke riječi na bosankom jeziku. Bilo je teš-ko naučiti, ali veoma interesantno. Zadovoljna sam i ponosna na sve učesni-ke i učesnice u projektu. Mislim da smo svi pomogli da uspije i da su djeca bila veoma sretna na našim radionicama. (Desiree)

Kamp na Bočici kod Kaknja

Kids festival u Varešu

Kids festival u Novom Travniku

U IKS sam došla iz znatiželje. Željela sam isprobati nešto novo, otvoriti se i postati komunikativnija. Rad s djecom je prekra-san. Iako proces izgradnje odnosa između volontera i djeteta zahtijeva strpljenje, razu-mijevanje, pažnju, i nije uvijek jednostavan, u konačnici se isplati. I na kraju, definitivno nešto najljepše je kamp s volonterima i vo-lonterkama. (Dženita Čizmo)Projekt IKS je potpuno novo iskustvo za mene, posebno rad u interkulturalnoj grupi i pokušavanje da se dogovorimo i nađemo rješenje zajedno. Nije bilo lako, ali sam na-učila kako da se snađem u određenim situ-acijama i budem još fleksibilnija. Upoznala sam mnogo dragih ljudi i uživala sam rade-ći sa njima, ali i provodeći svoje slobodno

57preventeen

vrijeme s njima. Mislim da sam mnogo na-učila na ovom projektu što će mi pomoći u budućnosti. (Julia)

IKS je za mene bio nešto posebno. I zabava i učenje u isto vrijeme. Kroz projekat sam ostavila predrasude i postala odgovornija i samostalnija. (Magdalena Skopljaković)

Zaprati iks.tagram za više fotki i informacija

Kids festival u Varešu

IKS je bio dobra šansa za mene, jer nikad ni-sam radila nešto ovako - rad u velikoj grupi, rad s mladima i pogotovo u interkulturalnoj grupi. Iako smo iz potpuno drugačijih kultu-ra i iako smo se ponekad držali svojih ljudi, projekt je zahtijevao da se sve vrijeme mi-ješamo i da radimo u interkulturalnom am-bijentu. Teško je bilo navići se na način na koji planiramo, mi u Švicarskoj to radimo na potpuno drugačiji način. IKS je bio šansa za mene da naučim mnogo toga, unaprijedim svoje znanje i vrijednosti. (Jenny)

Došla sam bez ikakvih očekivanja, a sad se osjećam kao dio IKS porodice. Prvi put sam volontirala i nastavit ću. Sad me nije strah da svoje ideje podijelim i radim na njima. IKS je od mene napravio bogatiju osobu. (Ajla Duzan)

Sad, brod IKS čeka svoje novo putovanje u nemirnom moru, a do sljedeće godine posada je u pripravnosti i traži nove ideje i ciljeve prema kojima treba ići.Ñ

Volontersko popodne u Varešu

Autor: Amar Čolaković

Autorica: Elmedina Palić

Ova slika je nastala u selu Lukomir (najstarije selo u BiH), na edukativnom kampu BH COOLTOUR koji je održan u istoimenom mjestu. Cilj kampa je bio udruživanje mladih širom BiH. Ova djevojka dolazi iz Konjica i kao ostatak ekipe odlično smo „kliknuli“.

Nadam se da možete vidjeti iskreni osmjeh dvije nove prijateljice. Voljela bih da ovom fotografijom potaknemo mlade ljude da se usude upoznati nove ljude, te da se prijavljuju na edukativne kampove.

neke od fotografija i ilustraCija Pristiglih na konkurs za naslovniCu

Autorica: Dženeta Kudumović, učenica IV razreda srednje škole u Tuzli.

Život je previše kratak da bismo širili mržnju.

Širimo ljubav gdje god da idemo.

Autorica: Minela Viteškić

Mijenjajući sebe mi mijenjamo svijet. Ključno je da pobolj-šamo odnos sa samima sobom, zavolimo sebe, zagrlimo

haos u sebi i tek tada ćemo biti sposobni zagrliti haos u drugom čovjeku. Na fotografiji su prikazane dvije djevojke

koje su u procesu odgoja svojih ličnosti. Bilo mi je zadovolj-stvo posmatrati ih kako uživaju i na koji način komuniciraju

tokom zajedničke meditacije. To me je navelo na misao da sve kreće od nas jer samo mi možemo popraviti svoje stanje nabolje, a s tim neizbježno dolazi i do poboljšanja

naših međuljudskih odnosa!

Autori: Gotiva team

Ove slike su porijeklom sa festivala ljubavi, mira i dobre uživancije - Gotiva fest 2017., koji se održava već četiri godine na istoj lokaciji, na jednoj planini.

neke od fotografija i ilustraCija Pristiglih na konkurs za naslovniCu

kako Bismo saznali koliko si uz nas, koliko Pratiš i Podržavaš naš rad, naše doPisnike i doPisniCe, PriPremili smo jednu vrlo kratku anketu koja ti

neće uzeti više od nekoliko sekundi. ovo je tvoja reakCija na naš rad!

www.preventeen.prevencija.baUkoliko si imao/la priliku čitati Preventeen ili si na bilo koji način imao/la dodira sa ovim časopisom, tvoj kratki zadatak jeste da uz pomoć svog pametnog telefona očitaš QR kod

iznad ili upišeš navedenu adresu u svoj pretraživač i time nam automatski daješ podršku da sve ovo što radimo dolazi do tebe i da nastaviš besplatno primati ovaj časopis.

Potreban nam je samo jedan klik i to nam je dovoljan znak da si uz nas!Ako nam želiš reći nešto više, dati svoje ideje ili mišljenje, također ćemo ti ostaviti priliku da

nam to i kažeš kada posjetiš navedeni link.

Hvala ti!

Ovaj broj časopisa Preventeen objavljen je uz finansijsku podršku Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke i Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo.