1

PETAR ŠEGEDIN

PRIČE

»Otokar Keršovani«

Rijeka — 1964.

2

P R I Č A O D V A K A M E N A

Cviti Fiskoviću Brodić, što su ga zbog njegova oblika

mještani svih naselja ovog kanala nazivali »Šilo«, pristajao je, kao i obično, uz obalu mjestanca oko jedanaest i po sati. A pristanište se tek izgrađivalo i, zbog nepoznatih razloga, radovi su bili prekinuti. Bilo je stoga i poteškoća kada se približavalo tako nedovršenom gatu. Brod je prianjao upravo uz onaj mali njegov dio što su ga smatrali već završenim, pa je kapetan morao naročito paziti da se ne okrzne o blokove kamenja, koji su bili porazbacani i još konačno nesmješteni ni dnom morskim, niti ugrađeni uz tek završeni dio obale. U takvim trenucima kapetan, malen, zbijen i sav crven u licu, držao se neobično strogo, te iz tijesne, odmah uz tanki dimnjak smještene, drvene kabine, vikao i psovao, dajući ponekad neobično stroge zapovijedi dvojici starih mornara, koji su, iako s naporom, ipak uspješno izvršavali stroga i glasna naređenja. Kabina je služila kao zapovjednički most. I ne bi se moglo reći da se uskom brodiću, s tankim dimnjakom, ikada išta naročito desilo. Držanje i glas kapetana upozoravali su svakoga da on nije uvijek zapovijedao iz ovako jadne drvene kutije, a sigurnost, kojom se snalazio, čak i za vrijeme bijesnih zimskih bura, to nije opovrgavala. Djeci, dakako, bio je najzanimljiviji onaj bijeli trak dima što se, nestajući odmah, izvijao iz malena mjedena valjka, iznad drvene kabine, i to uvijek poslije jednog, njima dobro znanog pokreta kapetanove ruke, kad bi brod odlazio i pristajao, oglašavajući se u tri maha, jednako tanko i pištavo: tuuu-tuuu-tuuuu...

3

Na prednjem dijelu brodića, gdje je bila »treća klasa«, nalazile su se gotovo uvijek porazbacane razne vreće, nabrekle i razdrte od pritiska svog bajatog sadržaja, pa kutije, košare, bačve i nerijetko velike i male damižane, na kojima su čepovi od firle bili neizbježno nasisani, ili uljem, ili vinom. Nalazio se tu, dakako, i mali drveni »mostić«, koji su dva mornara prebacivali iz broda na obalu, kada bi brod već pristao. Na stražnjem dijelu, krmi, isticala se malena i »pajcom« premazana kabina »druge klase«, s uskim vratašcima i s po dva okrugla prozorčića, obrubljena mjedenim rubom, sa svake strane, a oko nje prilično čist prostor, također za putnike »druge klase«. »Prve klase« nije ni bilo. Od mjestanca do mjestanca putovao je redovito brodićem sitan svijet: seljaci, mornari, ribari, maloposjednici i činovnici, žene i djeca, stisnuti svi uz svoje pakete, vreće i košare, a ponekad bi se našao, u maloj kabinici »druge klase«, s okruglim mjedenim prozorčićima, i kakav osobit gospodin, koji je držanjem očito naglašavao svoj viši položaj. Bio je to najčešće: ili liječnik s koferčićem neophodno kožnim i valjkastim, ili advokat sa crnom nabubrelom taškom u ruci, ili župnik u crnoj naboranoj mantiji, što mu se uvijek plela između nogu, sa brevijarom u ruci, iz kojega je provirivala i na povjetarcu lepršala svilena vrpca. Ali, ponekad, stvorio bi se tu neočekivano i kakav neznani gost, koji bi izazivao, istina, šutljivo, ali zato ne manje živo zanimanje i putnika i onih koji su ispraćali i dočekivali brod.

Mjestance gdje je upravo pristajao brodić »Šilo« bilo je nekako gospodskije od drugih naselja uz more. Odmah se to moglo vidjeti po veličini i izgledu zgrada, ali osobito vrtova, kojima su kuće bile okružene. Naročito stabalje njihovo — visoke palme i cedrovi, oleanderi i tamarisi, nešpule i

4

žižule, a uz rub zidića, što su ograđivali vrtove, i bujne agave — isticalo je takav izgled naselja. Bilo sve to, zaista, lijepo i izuzetno, ali se i već po samom takvu izgledu, upravo po takvoj »ljepoti«, naslućivalo da je i stanovništvo naročito. Jest, naselje, uz ovaj dio obale kanala, bila su gotovo sva obitavališta kapetana i pomoraca, ljudi, dakle, koji nisu živjeli ni ovdje, a ni od rada u ovom kraju. Zato su se vrlo rijetko, i nedjeljom i blagdanom, vidjeli ljudi u tom mjestancu kao u ostalim našim naseljima. Pojavljivala su se gotovo samo djeca, žene i starci, ali kako žene nisu radile u polju, ostali, stanovnici imali su uvijek čudan osjećaj kao da su vječno zatvorene u svojim lijepim kućama, punim pokućstva i drugog bogatstva, što su im ga muževi i sinovi dobavljali iz svijeta, koji su, ploveći, posjećivali.

Petak, 13. svibnja 189... godine bio je upravo jedan od onih dana kada je iz uskog brodića, s tankim dimnjakom, sišao na nedovršeni gat mjestanca neobičan putnik: ali ni župnik, ni advokat, ni liječnik...

Kako se brod pojavljivao u jedanaest i po sati, dakle pred sam objed, njegov je dolazak određivao i raspored dana u mjestancu: jutrom, poslije »Šila«, dolazi objed, a poslije njegova večernjeg oglašivanja s pristaništa — večera!

Na dočeku broda uvijek se nalazio »agent«, koji je prodavao karte i izmijenjivao s kapetanom neke žute i plave omotnice; poštar s malom vrećicom u rukama, ili, kada bi se desilo da su odašiljani i primani veći paketi, s malim žutim kolicima; nosač koji je prihvaćao »cimu« i iznosio vreće i košare, pa boljim putnicima nosio i kofere, a ljeti, ili uopće za lijepa vremena, i djeca, poneki starčić, ili kapetan na dopustu. Nedjeljom je čak i više mještana bivalo tu sa ženama ispod

5

ruke, jer je brod dolazio kad se završavala velika misa u lijepoj i novoj mještanskoj crkvi. Dakako, tu se nalazio i brkati žandar, kojemu su od sve stroge službenosti preostali samo dugi brkovi. Sav se inače pretvorio u dobrodušna, trbušasta čovjeka, koji u ovom mjestancu, zapravo, i nema što raditi. No čim bi počele prve jesenje kiše, dolazak broda ostavljao je tužnu sliku čiste izgubljenosti: kiša s vjetrom, njen neposredni pljusak na brodskoj tendi i pločnikom pristaništa, pljusak koji zastire prozirnim, sivim šumom, kao velom, dubok, gust huk vjetra našim kanalom. I poštar i »agent« i žandar u inceradi, a nosač pokriven vrećom po glavi i leđima. Sve u žurbi i sve trkom: i putnici i službeni ljudi... Odmah zatim goli, tanki zvuk sirene brodske, što ga začas proguta kišni prostor i šumor mora.

A putnik, koji je stigao taj dan, bio je zaista neobičan. Ne samo po svojoj odjeći i držanju već i po tome što nije znao naš jezik. Pokazao je nosaču svoja dva kofera, a ovaj ga je pogledao i, ne razumijevši ni jedne od svih riječi što mu ih je stranac upućivao, gledao je u nj zabezeknuto i otvorenih usta. No odmah se tu stvorio kapetan, pa i ne osvrćući se na putnika, neobično energičnim tonom objašnjavao nosaču:

— Ovo ćeš odnijeti u gospoje Amalije; razumiješ?... Ona čeka gospodina, jesi razumio, an?...

I zatim, gotovo istim tonom, »objasni« gospodinu engleskim jezikom da slijedi čovjeka koji nosi kofere. Nosač je odmah poslušao, stranac se i sam uozbiljio, slušajući jednostavne, ali tako strogo izgovorene riječi, a prisutni, za čitavo to vrijeme, prestadoše svojim poslovima i promatrahu scenu, naročito oštro i mrko držanje kapetanovo, koje je trebalo pokazati svakome od njih kako on,

6

kapetan, ni u ovako izuzetnom trenutku, ne popušta nikakvim slabostima. Oči su njihove prelazile sad s kapetana na stranca, a sad opet sa stranca na kapetana. I mora se priznati: divili su se svom čovjeku. Bravo kapetan Luka!

Putnik je bio mlad čovjek od kojih dvadeset pet, trideset godina, u laku odijelu neobična kroja: uske karirane hlače što su pristajale uz fine tamnožute cipele, smeđi redingot, vješto stisnut u pasu, i omašna slobodno vezana kravata vinaigre boje. Šešir je držao u ruci, ali se nije mogao dobro vidjeti, jer ga je prekrivao veliki karirani šal prebačen preko iste ruke. Taj karirani šal bio je toliko velik da su ga gledaoci smatrali više pokrivačem nego šalom, pa ih je to zapravo najviše i iznenađivalo: zašto pokrivač preko ruke? Možda je i bolestan... Smješkajući se dobroćudno, došljak je slijedio nosača. Za njim je krenulo, u malom rastojanju, i troje djece, kojima se stranac ukazao, dakako, neobično zanimljivim.

Kako se mjestance smjestilo uz sam rub mora, došljak je slijedio čovjeka, koji je s vidljivim naporom nosio kofere, uskom i čistom cestom, gotovo uz samu obalu. Začudio se odmah čistoći i miru naselja. Tu će se moći zaista ostati dulje i, radeći, odmarati se — pomisli.

— A šjor, vi grete u šjore Amalije?... Dobra gospoja. . . — pokušavao je nosač zapodjenuti razgovor, ne mogavši nikako shvatiti da ga stranac neće ljudski razumjeti kad mu, naime, on rekne »juski«. . .

Došljak ga pogleda, klimne glavom, svede crte svoga lica u ozbiljnu grimasu i ništa ne odgovori.

7

— A imate lipe gaće i muškardinsku pecetu. . . Je, šjora Amalija je prava gospoja. . . I dobra fameja, znate, od starine... Asti boga, kako su van teške ove valiže! Koji je vrag u njima?. . . — pokazalo se odmah da on i govori samo zbog težine tih kofera. Stranac shvati i pogleda ga zabrinuto. Osjeti se krivim i stade objašnjavati opravdavajući se bespomoćno:

— Je, je, buk-buk, oli luk, ma ja znan kako mi je!... — i jer nije mogao iskaliti svoje neraspoloženje na onome čiji je bio teret što ga je nosio, okrene se djeci: — Aj s vragon, oli je ovo procesjun... Kako vas ni sran hodit iza furešta čovika!

Ni došljak, ni djeca mu nisu odgovarali,

pa i on sam zašuti, premještajući kofere iz

jedne ruke u drugu. Tek, tu i tamo, istiskivao je stenjući:

— Buk-buk, lako njemu, asti gospe, da buk...

Koferi su zaista bili teški, i putnik se htio zaustaviti u nekoliko mahova da bi se čovjek odmorio, ali nosač nije htio. Znojio se,

stenjao, pa ipak je dalje hodao: želio je posao završiti u jednom kusu

Za desetak minuta zaustaviše se pred starim zidom jednog od vrtova na kojemu je cvalo raznoliko cvijeće. Nosač, crven i sav u znoju, jedva dišući, a došljak uznemiren i zabrinut zbog čovjeka koji mu je donio kofere, te tako jadno izgledao! Brišući velikim plavim rupcem oznojeno čelo, vrat i lice, nosač je vukao za ručku vrtnog zvonca, dozivajući gospođu Amaliju:

8

— Šjora Amalija, šjora Amalija, ovde san van dove jednega čovika! Kapetan Luka je reka da ga doveden ovde, a naški i ne zna... Govori samo buk-buk... — glasno se nasmije svojim posljednjim riječima i pogleda stranca, a ovaj mu spremno odgovori širokim osmijehom.

Iza malena zida izrasle su bujne krošnje raznovrsnog stabalja, kroz koje se jasno vidjela lijepa dvokatnica s dva niza bijelo obojadisanih grilija: po četiri u svakom redu.

Gospođa Amalija se nije odmah javljala, pa je nosač, odahnuvši već od tereta, jače i nekako auto ritati vnije zvao:

— Šjora Amalija, ovdi van je doša ovi gospar i s lipon peceton, boga mi!... — I, obraćajući se putniku: — Ona van je, znate, malo gluha. . . A šjor Nikica, njen sin, navega. U kući je još šjor Ambroz. Zakrakuna se u kuću i ne gre vanka!... Šjora Amalija, šjora Amalija... An, evo je, evo gre!...

Putnik se crvenio i smješkao; vidjelo se jasno da je to smiješak nesnalaženja i nelagodnosti čovjeka pred stranim ljudima, od kojih još i potrebu ima.

Pojavila se na vratima vrta stasita gospođa sva u crnini, meka i prijatna lica, nešto podbuhla i blijeda, sa živim, malim očicama, što su se kradom zaustavljale na sugovornika da bi ugrabile ono što ih zanima, a zatim odmah i same nestajale u blagom izrazu lica. Iznenadi se pojavi mladića stranca, ali se odmah snađe i shvati tko je to. No nikako nije uspjela doći do riječi, jer je nosač uporno htio objasniti:

— Ovo van je, šjora Amalija, čovik što je doša u vas. Reka mi je kapetan Luka da ga

9

vi i čekate... Boga mi, teške su ove valiže, ka da je kamenje u njiman!. . .

I došljak se u nekoliko mahova obraćao gospođi Amaliji slabom talijanštinom, ali kako je nosač glasno govorio, objašnjavajući neumorno ono što je sam mislio da je važno, ne gledajući ni u koga, bio je i sam prisiljen sačekati glasno objašnjavanje. Gospođa Amalija pruži mu ruku i iskoristi čas predaha u nosačevu govoru, te se nametne svojom talijanštinom:

— S'accomodi, izvolite, molim vas, unutra, čekali smo vas već dulje vremena. . . A ovaj — upozorila je glavom na nosača — i nije iz našega mjesta, tako, znate kako je... Nikica nam je pisao. . . A ti, Mikulica, ponesi valiže gore na prvi pod desno, odmah uz prozor, i ne viči puno... Si, capisco, capisco, signor Nelson, lei si chiama Nelson, non e vero? Ecco, vedi, sappiamo tutti gia! Ho piacere, tutto e preparato... Izvolite, molim, signor Nelson...

Gospodin je Nelson odmah i ušao u vrt. Ogledavao se po njemu, poređujući ono što vidi s onim što mu je Nick, tako je on nazivao Nikicu, pričao. Gospođa je Amalija zastajala čekajući ga, već sva rumena u licu od uzbuđenja.

— Lijepo, lijepo, upravo onako kako mi je pričao... Evo dvije naslonjače, slamnati stol, a tu, tu je onaj mornarski fenjer što vam ga je poslao prije osam mjeseci. . . — govorio je Nelson približivši se već zidu kuće i pokazujući na zelenkasto obojeni fenjer, obješen uz prozor da bi večerom osvjetljavao prolaz dvorištem. — Znate, zajedno smo ga kupovali. Da, bilo je to u Genovi...

U Edinburghu, svom rodnom mjestu, upoznao se s mladićem, kapetanom, iz ovog mjestanca. Poznanstvo se razvilo u

10

prijateljstvo i, eto, Nick ga je uputio da provede jedan dio svoga dugog putovanja po Italiji ovdje, u njegovom rodnom mjestu. Želio se upoznati s tom čudnom Nickovom zemljom već davno, a sada mu se pružila prilika, i on ju je iskoristio. Zemlja, koja je bila tako blizu, a opet tako daleko njima Evropljanima! Mjestance mu se ukazalo manjim nego što je očekivao, ali nije se nadao da će biti tako čisto, tiho i odmah na prvi pogled prijatno. Već se osjećao ugodno. Naviknuo se bio na mnogo gušće naseljena područja Italije, pa je očekivao i ovdje nešto slično. Planina nad mjestancem otkrila mu se ogromnom, mnogo većom nego što ju je zamišljao po riječima Nickovim. Vrt je bio nekako tješnji, zagušen raslinjem, manji nego ga je zamišljao. Vjerojatno ljubav, kojom mu je sve to opisivao prijatelj, davala je njegovim riječima snagu koja je stvorila u njemu slike većih dimenzija. Osim planine. Čudno... I gospođa Amalija izgledala mu je veća. Vratio se natrag i zaustavio se na sredini prolaza što su ga sačinjavali redovi kolona s jedne i druge strane. Gospođa Amalija se oduševila gledajući prijatelja svoga sina kako se već snalazi i osjeća ovdje, gotovo kao kod kuće.

—

— E bello qui!... Lijepo je u vas! — rekao je tihim i prigušenim glasom Nelson, a gospođa Amalija tek tada primijeti kako je njegov glas nešto promukao i davao dojam mnogo starijeg čovjeka nego što se ukazivao po svojoj vanjštini.

— A tako, tako... Sviđa vam se?

—

Nick mi je mnogo pričao o vama, o vrtu i kući.

—

Jest, primili smo i mi pismo iz Genove. A kada ste ga vidjeli?

Prije mjesec dana ponovo smo se sreli u Genovi. Dobro je. Sada putuje u Kalkutu.

11

— Govoreći Nelson je doticao kamen starih stupova kao da nešto želi provjeriti.

—

—

Izvolite, molim vas, u sobu da se odmorite, operete i presvučete, pa ćemo odmah i na objed.

Šjora Amalija, ja sam stavi sve lipo gori di ste rekli — oglasio se nosač izlazeći iz kuće.

— Dobro, Mikulice, a sad pojdi tamo u kuhinju k Žuvi. Dat će ti žmul vina. . . I ja ću odmah doći.

Nelson izvadi iz prsluka sitan novac te htjede platiti nosača, ali gospođa Amalija ga spriječi:

— Sve ću ja urediti, a ti, Mikulica, kako sam rekla. . .

Gospođa Amalija je otpratila sama gosta do sobe, pokazala mu sve nusprostorije i prepustila ga zatim samom sebi. Nelson unese kofere u sobu i, kada su se za njim zatvorila vrata male sobice, sjedne na stolicu da odahne i da se snađe... Eto ga, konačno, tu, u toj čudnoj zemlji. Sve to potraja samo časak. Ustao je, ali nikako nije mogao naći čega da se prihvati i što da počne. Opet sjedne... Kuća je bila stara i sve je u njoj to odavalo: i zidovi, i pod, i vrata, i krevet, i umivaonik, i prozori. Sve staro, ali dobro držano: čisto i uredno do najmanjeg detalja. Čak ta briga, urednost bila je također stara, i to je ono što je on odmah osjetio. Dugo to već traje ovdje. . . Učinilo mu se kako sve nosi biljeg, ili da na svemu raspoznaje lice stare gospođe Amalije. I onda taj miris starja, što se nekako čudno veže s mirisom ružmarina. Otkuda to? Ustane sa stolice i krene mehanički prema svjetlosti što je ulazila kroz prozorske grilije. Otvori ih: otkrio mu se blag i miran dan. Čudno: kao da ga do sada nije ni opazio... Mir. I vrt s mnogim krošnjama, što ih je sada gledao s prozora,

12

bijaše bez kretnje. Iznad krošanja odmah mirno, nepomično more, mliječno plavo s nizom otočića. A dalje, još dalje tamo ravna, čista crta horizonta. I nebo sivkasto plavo. Ostade tako i sam nepomičan. Dugo. Dok mu oko ne otkrije na moru plavi crtu vjetra. Širila se. Sad je već čuo i njegov šum. Ali ga u krošnjama vrta još nije bilo. Pogledao je dolje, u dvorište: sve mirno, sve onako kako je našao kada je ušao u ovaj prostor. Svidio mu se ispran pločnik. Star također. Taj osjećaj ga poveseli: spasio ga je od onog pomalo uznemirujućeg dojma što ga je u njemu probudio miris starja. Ostavio je, konačno, prozor i taj miran dan te se stao prati i preoblačiti. Gospođa Ama lija mu je rekla da će ga čekati s objedom.

—

Osvježen i lagan sišao je u vrt. No tek što se bio pojavio, oglasila se gospođa Amalija, stvorivši se odnekuda odmah tu do njega:

—

Oprostite, gospodine Nelson, mi vas čekamo... Kako nismo znali, da ćete danas stići, objed će biti jednostavan. Večeras i sutra bit će bolje.

Ah, nije to važno, gospođo, gledam vrt o kojemu mi je Nick mnogo pričao. Lijepo je ovdje, vjerujte, ljepše nego sam očekivao. . . Za jelo je lako, ja nisam izbirljiv...

Javio se tada vjetar u krošnjama i to ga poveseli: eto ga, stigao je...

— Da, moj Nikica jako voli ovaj vrt. Pogledajte one mlade bajame, on ih je posadio još kao dječak. Palme su, dakako, stare, još od pokojnog djeda. No izvolite, molim vas...

Ušao je odmah, tu u prizemlju, u malu sobicu s prozorom neposredno na dvorište. Kroz njega se mogao vidjeti i sam izlaz na cestu, pa čak i na krajičak mora što se bio zavukao među niske hridi. Veliki dio prostora sobe zauzimao je čvrst stol. Jelo se već nalazilo na njemu. Jedna kredenca,

13

sa starim porculanom i fajansom, odmah uza zid, nasuprot vratima, prekrivala je gotovo čitavu njegovu plohu, a druga, građena za uglove sobe, nalazila se odmah desno od ulaza, u samom uglu sobe: bila je manja i jednako tako ispunjena starim posuđem. Gospođa Amalija mu ponudi stolicu, nasuprot prozoru, da bi mogao vidjeti dvorište, a sama sjedne do vrata.

— Izvolite, molim vas, bez ceremonija, kao kod kuće... Žuva, molim te, vino — pozove djevojku.

Jeli su neku vrstu riblje juhe i pečenu ribu sa zeljem. Sve mu je neobično prijalo, iako je način pripremanja jela bio za njega nov. Djevojka, od kojih osamnaest godina, krupna i bubuljičava, služila ih je bez riječi.

— Nick mi je pričao da živite s kćerkom i bolesnim stricem?

— Da, Liljana je u gradu, tamo prijeko, kod moje sestre i doći će večeras. Nismo znali da ćete danas stići. . . A on je bolestan. U sobi je i ne izlazi gotovo nikada.

— Kakva tišina ovdje... Neobično mi se sviđa ovo vaše zelje.

— Da, tiho je. Ljudi nema... Zaista, a ni djece mnogo... Djeca su bučna samo kada se vraćaju iz škole. Znate, mjesto je malo, a ljudi su vani.

—

Gledao ju je Nelson kako jede, kako naređuje djevojci i vodi razgovor: sve savršeno mirno! Čisto. Otkuda im takav mir? Osjetio je on to već i u Nickovon temperamentu. To i jest što ga je odmah privuklo k njemu.

Ostao bih, gospođo Amalijo, oko dva tjedna ako me iz Milana ne pozovu, tako sam i dogovorio s Nickom. I on bi se morao pojaviti ovdje koncem drugog tjedna. To mi

14

je pisao u Milan. Pismo sam primio dva dana prije polaska.

—

—

Javio se i nama. Očekujemo ga. A vi ostanite koliko želite. No bilo bi nam drago da ga dočekate ovdje. Pisao nam je mnogo o vama... Bojim se ipak da vam objed nije prijao? Ako nije bilo dobro možete dobiti još sira, pršuta!

—

Bilo je sve u redu i, vjerujte mi, vrlo sam zadovoljan.

Možete se odmoriti, ako želite. — Ne, hvala, želim se malo prošetati mjestom. Ustao je i krenuo razgledati mjestance. Taj objed sa starom gospođom zapamtio

je u svim sitnicama, i kada bi bio samo dobar crtač, crtač oštra vrha olovke, sve bi on to zaustavio linijom, i ničim drugim nego čistom linijom! Što je to bilo? Ceremonijal neki? I to toliko neposredan da se odmah osjetio kao kod kuće. Ali u tome i jest ono, što nije bilo kao kod kuće; nije bilo šablone, sve je bilo živo i novo: riječ rečena, i kretnja, pa i hrana. Zaboravljamo mi na to što je hrana! A svjetlo, kako je samo ono sudjelovalo u svemu tome! I kada se dotaknuo bio viljuški i noža sa crnim, drvenim držalicama, osjetio je opet onaj isti miris starja, starosti. Kao u sobi: miris ružmarina. I bi mu ugodno. Po svim ovim sitnicama rješavao je i Nicka, čovjeka iz ovih predjela. Uvijek je zamišljao ove krajeve kao barbarske, divljačke, a u tom mladiću sreo je lice u kojemu je ponekad, kao u mirnoj vodi, gledao karakter, biće izvajano u staroj nekoj kulturi. Više, mnogo više mira nego što ga je sam imao, nalazio je u njemu. A Nick je izrastao ovdje i ovo što on gleda sada, odgajalo ga je. Da, pa i ti noževi i te viljuške sa crnim, drvenim dršcima. On ih je sam danas doticao svojim rukama. Čudno, čudno... Nije to ni loše.

15

Zastao je ponešto u vrtu, a onda se odlučio na izlazak. I čim se pojavio na cesti, osjeti kako ga obuhvata šum mora. Kuće se nanizale uz samu obalu i gotovo sve se smjestile sred svojih vrtova, jednako punih cvijeća i pitoma raslinja, kao i vrt stare gospođe Amalije. Odnekuda je dopirao živ žamor djece, ali nikako nije uspijevao saznati otkuda dolazi. Susreo je dva starca sa sijedim, šiljastim bradicama, jednu ženu što je pratila magarčića, i nikoga drugog. Izašavši iz mjestanca našao se na velikom morskom žalu. Obradova ga to toliko da se odmah i spustio na žal uz samo more. Vjetar i plavetnilo na pučini, a tu do njegovih nogu, blaga prozirna i bjelkasto zelenkasta voda, što neprestano i nečujno prilazi, pa opet odlazi. Kako samo dira to žalje! Nad svim se nadvila ogromna plavičasta planina prekrita bijelom kapom oblaka.

Za nepun sat vremena obišao je okolinu mjestanca i upoznao ono što je osnovno da bi se mogao snaći. I bio je već mještanin. Osjetio je vrućinu i taj ga osjećaj ispuni snagom. Uputio se stoga i na daljnja obilaženja, a pred sam suton, vraćajući se natrag, legao uz stari neki rogač u blizini velikog žala. Zanimljivo stablo. Prastaro deblo, sve razlomljeno, sasječeno, izbušeno od ljudi, sagnjilo od kiša, a po strani pustilo ipak tako bujne grane pune još zelenih nabubrelih plodova, da se on u krošnji upravo tih grana mogao skriti. Nelson se osjeti u tom danu i tu pred pučinom, pod starim rogačem, nekako tjelesno on sam. Nije bio misao, bio je samo tijelo. Sve što je vidio i doživljavao dodirivalo je njegovo tijelo, i ono je dosezalo do svega. Ležeći slušao je buk vjetra tamo na pučini morskoj i pratio svaki ma i jedva čujni njegov dolazak u krošnji rogača. Kako je ugodno vruće!. . . I

16

stale mu se javljati crne hridine oko kojih raste bujna zelena trava i mrkozelene krošnje stabalja njegove Škotske. Neizmjerni vjetrovi s oblacima niskim i sivim. Vlažno i prohladno. . . i zaspi.

Probudio se, a prvi suton dotakao se već svih stvari. Otvorivši oči nije se snalazio. Gdje je on to? Krošnja starog rogača nadvila se nad njim već tamna toliko da plodove ni razabirao nije, samo rubom krošnje mogao ih je nazrijeti. Vjetar i šum valova su se jasno čuli, ali oko njega bilo je sve tiho, bez daha vjetra. I prvi popci... Ustao je i krenuo kući. Znao je da će biti zabrinuti zbog njega. Tek je stigao, pa se već i izgubio — reći će. A ovo buđenje i san bili su iznenađenje, otkriće; upravo tim buđenjem osjeti kao da je ušao u neki novi prostor, koji se počinje izgrađivati za njega: silazi on to niz stepenice nekog zbivanja, gdje svako njegovo iščekivanje biva zadovoljeno.

Ugodno ga je iznenadio civiliziran način života ovog malog ambijenta. Prijateljstvo s Nickom ukazivalo mu se još vrednijim. Nije se žurio, hodao je lagano, kao da ne želi propustiti nešto što mu je htjelo prijateljski prići, a uz cestu su gorjeli rijetki fenjeri s petrolejskim lampama. Prolazeći uz kuće nailazio je sada na ljude i žene, što su sjedili pred vrtovima, na kamenim klupama, i razgovarali. Jasno je čuo njihov mrmor i osjećao tišinu, koja je nastajala čim bi im se približio i ponovo oživljavanje govora, kada se udaljavao. Kao i zrikavci — pomisli — i nešto mu se skupi u grlu: radost ili tuga, on to nije znao. Bio je tako zadovoljan zbog ovog dolaska ovdje.

I gospođu Amaliju je našao ispred kuće, ali ne na klupi, ona je iznijela dvije stolice: za sebe i za svoju kćerku. Predstavila mu ju je odmah. U polumraku razabirao je punu

17

djevojku, živa držanja i vesela smijeha. Zbunio se.

— Zabrinuli smo se već bili zbog8vas — rekla je brižno gospođa Amalija. — Mogli ste se izgubiti, zapasti negdje odakle se ne može ni javiti, ni iskopati...

—• Ne, ne, jednostavno sam zaspao. Iznenađenje, a zatim glasan smijeh

djevojke. Odjeknuo je čitavim prostorom, tako da se Nelson okrenuo preplašen.

— Kako?! Zaspali ste? — uzvikne gospođa Amalija. — Da, legao sam uz more, poslije

razgledanja okolice, i zaspao sam. Ulazeći u kuću gospođa Amalija mu je

objašnjavala: — Bilo bi bolje da ste se odmarali u kući.

Ja vas ne bih htjela ograničavati, ali ovdje ima i zmija, čak i brdo nad nama nazivaju neki Vipera... Treba da nam samo kažete vaš raspored, jer se ja nekako osjećam odgovornom za vas.

Šuteći Liljana je išla za njima. Nelson se okrenuo u dva maha da bi je propustio naprijed, ali mu to nije uspijevalo.

— Ne bih želio da vas prisiljavam na bilo što, gospođo Amalijo, samo ako se vi budete osjećali slobodno, i ja ću se sam tako osjećati...

— Nadam se da će vam se sviđati naša kuhinja... — primijeti gospođa Amalija.

— Ono što sam danas jeo bilo je izvrsno, i ne tražim bolje. Molim vas, ne radite ništa izuzetno. Sutra ću početi i svoj obični rad. Volim praviti skice predjela u kojima boravim.

— Drago nam je, vi ste, dakle, slikar?... Brbljajući tako uđoše opet u onaj isti

prostor gdje su danas objedovali. Dvije su visoke mjedene uljanice bile na kredencu i osvjetljavale prostor svojim dršćučim plamenovima. Sobica je u tom svjetlu postajala irealnom. I glasovi se njihovi

18

izmijeniše tu: postadoše nešto difuzniji i mekši. Sjeli su i djevojka je odmah donijela jelo. Sada je mogao vidjeti lice kćerke gospođe Amalije. Nick mu je rijetko govorio o svojoj sestri. U polumraku prije, tamo na vratima, naslućivao ju je ljepšom. Smijeh ga je njen bio zbunio: očekivao je zdravu, jedru djevojku ovih divljina. Svjetlo je otkrilo njeno i previše nabujalo lice, lice, istina, lijepo i pravilno, samo se osjećalo kako ispod te nabujalosti živi nešto što nije u skladu s takvom bujnošću.

—

Pokazalo se odmah da su ga obje žene već riješile, odgonetnule. Gospođa Amalija je otvoreno naglašavala svoj majčin ton, a poslijepodnevni san, uz more, izazvao je u Liljane njen ionako naglašen smisao za humor. Jeo je s apetitom. Šutnju, koja se u početku večere raširila i bila legla među njih, nije ni jedan predmet razgovora mogao odstraniti, nametala se ona uvijek nanovo i gutala svaki pokušaj oživljenja razgovora. Prisutnost djevojke! — pomisli Nelson. Razbio ju je ipak on, posve slučajno, rekavši kako mu se sviđaju viljuške i noževi sa crnim, drvenim držalcima. Obje se žene lecnu i nasmiješe.

—

Zbog drva, ili zbog crnine? — upitala je Liljana zadržavajući smijeh.

—

Prvo da vam reknem i zbog jednog i zbog drugog...

Zanimljivo! — kratko odvrati djevojka.

—

— Vi se šalite, ali vidite, to i jest

zanimljivo!

—

Donio ih je stric Ambroz iz Brindizija... Odmah poslije svog prvog putovanja brodom! — rekla je ponešto tužno gospođa Amalija.

To je onaj stric koji je bolestan? — upita Nelson.

19

— Da, on! — ubaci brzo Liljana.

—

— Na žalost, on ne voli dolaziti u dodir s drugim ljudima. Zivi u svojoj sobi i vrlo rijetko izlazi — opet objasni gospođa Amalija.

—

I nećemo vas moći upoznati s njim! — dodade odmah Liljana.

—

Da, on živi na gornjem katu, u dvije svoje sobe. I ako noću čujete hodanje nad vašom glavom, nemojte se tome čuditi. To on šeće, a ponekad i glasno razgovara. . . Izlazi tu i tamo večerom. Ako ga sretnete bilo na stepenicama, bilo u dvorištu, nemojte se iznenađivati što vas ne pozdravlja.

A od kada živi tako? — Već gotovo više od dvije godine! —

odvrati Liljana kao da se žuri objasniti stvari prije svoje mame.

— A velite razgovara? S kim?... Šutnja. —• Oprostite što se toliko zanimam za

tog čovjeka. Nisam želio biti neprijatnim... Oprostite!

—

— Ah, pa i nije to toliko neprijatno koliko je žalosno! — uzdahne gospođa Amalija.

— A što vele liječnici? Ništa! — odvrati Liljana.

Nelson osjeti da je daljnje nastojanje suvišno i da treba biti diskretan.

— Ja pijem sam ovdje. Mi Škoti pijemo. . . — reče, da bi opravdao što pije dobro crno vino.

— I spavaju uz more . . . — ubaci Liljana. Nelson je pogleda iznenađen, ali se ipak

osmjehne i ostade bez riječi. Pet plamičaka na uljanici, što se nalazila odmah uz prozor, uzdrhta jače nego obično. Pomaknu se i sjene na stolu. To zaokupi njegovu pažnju.

— A zašto vam se sviđaju viljuške sa crnim dršcima? — upita Liljana namjerno

20

oštro. Majka je pogleda začuđeno. — Vidite, mama me prijekorno gleda, jer drži da se šalim, a ja mislim posve ozbiljno.

— —

Reći ću vam, ali ne odmah . . .

— Treba dugo čekati?

—

Ovisi o mnogo čemu. Možda vam ni reći neću, a možda ću vam čak i pisati to...

Ah, kako je to što govorite zamršeno i — žalosno!

Gospođa Amalija pomisli da je njena kćerka, kao obično, odvela razgovor krivim smjerom i rekne:

— Dobro, a da li ćete poslije večere šetati, ili ćete ići u sobu? Ostavila sam vam gore i petrolejku i uljanicu, izaberite što vam se više sviđa...

—

— I nemojte se bojati strica! — ubaci Liljana.

—

Spavao sam!. . . Izaći ću svakako malko prošetati.

—

Uzmite, molim vas, tu, iza vrata ključ. . . — reče gospođa Amalija, ali je kćerka prekine i sama nastavi:

—

Samo ga nemojte nositi sa sobom ako se ne mislite usidriti negdje!

Da, zaista, ključ je velik, ali ga ne morate nositi sa sobom, možete ga ostaviti ovdje, tamo u vazi, pored kolone. Pokazat ću vam gdje! — objasni gospođa Amalija okrećući se nervozno zbog novih netaktičnosti svoje kćerke.

Digoše se od stola. Liljana uzme uljanicu i ode prema kućnim vratima, a gospođa Amalija pokaže gdje je ključ. Bio je zaista velik! Kada ga je Nelson dotakao rukom, Liljana se opet nasmije, istim zvonkim smijehom kao i prije, pred vratima vrta. Gospođa Amalija otvori vrata i odvede Nelsona do druge kolone u dvorištu gdje se nalazila zemljana vaza sa vijećem.

— Evo, ovdje ga ostavite i pokrijte lišćem.

21

Liljana je ostajala na vratima s uljanicom. Glas gospođe Amalije čudno se izmijeni u dvorištu. Nelson sjeti kako muk biva ogromnim oko njega. Kao da je htio vidjeti koliko je ta tišina narasla, pogleda oko sebe i gore, prema krošnjama: otkri mu se jasno, tamno nebo puno velikih zvijezda. — Koliko je sati? — upita i začudi se svom

vlastitom glasu. — Nešto preko devet — odvrati gospođa

Amalija. —• Dobro, hvala vam, sve sam razumio! — odgovori ispunjen osjećajem, koji mu ukaza sve to zbivanje biblijskim: i večeru, i dvije žene, i taj ogromni ključ, i ovu duboku tišinu, te izmijenjene glasove, i ogromno nebo iznad njega. Došavši ovdje, on je to zaista ušao u neku priču... Pogleda Liljanu s uljanicom na vratima i njegov osjećaj dobi još jednu potvrdu: je li to pametna, ili luda djevica?

— O stricu ne vodite brigu, on ima svoj ključ! — rekne Liljana i uljanica se zanjiše u njenim rukama.

—

Ušute. On pogleda gore uz lice kuće. Zaista, jedan je prozor bio osvijetljen.

—

To je njegov prozor? — upita, pokazujući glavom gore.

Da, to je njegov prozor. . . — odvrati gospođa Amalija, ali tada Liljana pođe s vrata u kuću, i tama što je nastala prekine njenu riječ. Zastane načas, a zatim nastavi u tami: — A vi, sada kako znate: možete u sobu, u šetnju, a i ovdje s nama... Na žalost, u našem mjestu nema ni kavane, ni drugih lokala koji bi vam pružili zabavu.

U mraku njene riječi dobiše čudno značenje. Iznenadi se. Sve počne prekrivati začaravajući veo. Osmjehne se tome i rekne:

— Zanimljivo, postaje zanimljivo ovdje!...

Zaželješe laku noć i Nelson se povuče u svoju sobu. Htio je srediti knjige, bilježnice,

22

skicirati svoje prve dojmove, pregledati blokove. Još u Edinburghu razgledali su, on i Nick, zgrade i trgove, koji su bili građeni pod utjecajem arhitekta Adama, jer ga je mladi kapetan bio upozorio da je taj njihov arhitekt radio i u njegovoj zemlji. Htio je sam voditi zabilješke sa svojih putovanja i popratiti ih svojim crtežima. Treba se za sve to pripremiti. Upalio je petrolejku da bi bolje vidio. Soba se ukazala nešto malenom: i krevet i stol i umivaonik, kao i mala stalaža za knjige, bili su preveliki za taj prostor. Prišao je odmah k stalaži i pogledao knjige. Sve talijanska izdanja s konca osamnaestog i početka devetnaestog stoljeća. Nije se snalazio. U desnom uglu, odmah uz knjige, bio je i skup nekih bilježnica istrošenih hrbata. Uzeo je jednu i pogledao: brodski dnevnik. Druga isto, a u trećoj su već bili pokidani listovi i pisani — čini se — tu nedavno. Osjetio se indiskretnim i sve ponovo metnuo na staro mjesto. Ogleda se oko sebe: činilo mu se da ga i samo pokućstvo promatra... Sredio je zatim svoje knjige na pisaćem stolu, blokove metnuo uz sam krevet. I šta sada? Osjeti upravo fizički otpor prema radu. Mora gledati, slušati... Pošao je k prozoru, otvoriO ga i zagledao se u noć. Dolje, dvorište je osvjetljavalo svjetlo iz male sobice gdje su večerali. Nikakva drugog svjetla do velikih zvijezda na tamnom nebu. Ne. nigdje se ovdje, na jugu, nije nalazio u tako čistoj osamljenosti. Čudna kuća: dvije same žene, čovjek što se zatvorio u sobu i još jedan jedini muškarac, ali taj plovi morima. . . I njemu se Nick ukaže blijedim nekim vitezom. Naslonio se na prag prozora i stao osluškivati. Ni glasa nigdje. Samo ponekad riječ gospođe Amalije, kojoj kratko odgovori Liljana, a vrlo, vrlo rijetko objavi se i slab glas njihove djevojke. Ništa nije razumio što su govorile, te sve postade još čudnije u

23

ovoj noći. Učini mu se da su njegove uši neki duboki ponor u koji se utapa ono što čuje i vidi, da bi na dnu postalo sve mrklom tišinom. Zatvorio je prozor od straha što ga je počeo obuzimati i sjede za stol da bi u svoj dnevnik ipak unio prve dojmove. Ali nikako mogao naći prave riječi. Sve što je počinjao izgledalo mu je smiješnim pred ovom čistoćom ovdje: pred čistoćom noći, mora, zvijezda. Ustao je i legao na krevet, te zatvorio oči: čistoća svega! Samo ipak Ijudsko lice? Čisto, ili nečisto?! On se, zaista, već nalazi u priči... Ali ubrzo se izgube misli i on ostade sam mrak koji diše, tmina u kojoj kuca srce: jednako, odmjereno i uporno. Ostao je tako dugo vremena ne misleći gotovo ništa više. Rasplinjavao se sav u toj neizmernoj tamnoći oko sebe. Onda su opet doprli glasovi razgovora iz dvorišta. Gospođa je Amalija pričala sa svojom kćerkom. Razgovor rijedak, ispresijecan, tu i tamo, kratkim smijehom Liljane. Možda se to čak i njemu izruguje. . . I sam se osmjehne tome. Stade ga jako zanimati to što te dvije žene govore. Ali i razgovor se ubrzo utrne. Čuo je kako se vrata zatvaraju. Opet muk sa zrikavcem negdje u blizini, tu odmah iza prozora. Gdje se on to sada nalazi i zašto je tu? Što je njemu taj Nick?... Povezali su se jače zbog tog čudnog susreta u Edinburghu. A sad, ta stara kuća sa crnim dršcima noževa i viljuška. Spopane ga onaj isti osjećaj osame i panike zbog kojeg mu je i bilo savjetovano da ode na dugo putovanje po Evropi. Trebalo je pobjeći od tog osjećaja... I on ustane. Htjede se upravo približiti prozoru kada dopre do njega mukao, dubok jek. . Nije se snalazio. A glas je potrajao, prekinuo se, pa opet započinjao. Da, sine mu, to se brod neki Oglašuje. Jek je ispunjavao čitav prostor: sve je uzvibriralo od njega. I onda, odjednom, opet prestane:

24

tišina. Ali ubrzo se jave iz daljine zvona, zatim novo muklo oglašivanje, koje je postajalo sve jače i jače. Uskoro se začu i sam šum broda: mogao je jasno razabrati kako krila propelera udaraju o more. Javio se i neki daleki glas koji je nešto dovikivao. Otvorile se grilije na prozoru obližnje neke kuće, i začuje glasan govor. I sam otvori prozor. Brod se opet oglašavao, ali sada u neposrednoj blizini. Jek je bio tako jak da mu se činilo kako se i sama kuća potresa od njega. Iznad krošanja, u vrtu, iskrsnu sada već i svjetla brodska. Sve ispuni šum mora, svjetlost i ponovo oglašivanje broda. Čim se ono utihlo, čulo se dozivanje s broda i daleki glasovi koji mu odgovaraju. Eto, i neka su se svjetla javila na prozorima. Nelson osjeti kako čitavo mjestance počinje živjeti. Dolje, cestom, glasan govor i smijeh.

Brod je vrlo brzo otplovio i za sobom još dugo vukao mukli, duboki jek. I život u mjestancu utihne. Od broda ostade samo valovlje, koje je tek sada stalo stizati i udarati o obalu šumno i bučno. A zatim opet bude čista tišina svuda. I iz te mračne tišine začuje kako se neki neobični glasovi javljaju gore ispod planine. Čudni jauci. Potrajaše dugo isprekidani, tu i tamo, psećim lavežom.

Nelson je ostajao na prozoru ne mičući se. Jasno se osjeti strancem. Brod je otplovio — kao da je i njega samoga napustio. Ova tišina i osama koja ulazi u njegove uši, oči i rastače ga, ovi jauci pod planinom... Hoće li moći ostati ovdje dulje vremena? Vratit će ga ovo naselje onim stanjima od kojih je pobjegao iz svoje Škotske. Mali talijanski gradići su ipak nešto drugo. Tamo je sve ispunjeno čovjekom. Veliki elementi prirode

25

nisu tako čisti, tako opasno prisutni. Tamo je čovjek osvojio prirodu... Ostat će nekoliko dana, ali neće moći sačekati Nicka. Sluti on to!

Sjeo je nanovo za stol i upravo htio zapisati te misli o razlici između naselja ljudskih, između onih gdje je čovjek podredio sebi sve i onih gdje je neizmjerna priroda na svakom pragu, kada su se oglasili koraci gore iznad njegove glave. To je on... I nije mogao ništa započinjati. Slušao je te korake i prema njihovu ritmu, smjeru i težini udaraca mislio riješiti čovjeka. Sve ispadne smiješno. Najbolje je ipak da izađe vani i prošeće mjestancem. Dotle će koraci prestati. Ostavi sve i spusti se u prizemlje. U maloj sobici gdje su večerali još uvijek je gorjela uljanica: gospođa Amalija i njena kćerka su plele.

— Vi još uvijek radite? — rekne Nelson provirivši na vrata. — A ja ću u šetnju...

— Samo nemojte zaspati negdje uz more... Čuli ste čaglje!

— Kako?! Molim! — Pa čaglje, gore ispod planine . . . — Hajde, hajde, što se šališ, ludo! —

primijeti gospođa Amalija, ustane i otprati Nelsona do vrata, dade mu ključ, pokaže kako se otvaraju i zatvaraju vrata objašnjavajući: — Možete zatvoriti, mi ionako nećemo izlaziti, a bude li potrebno, otvorit ćemo stražnja vrata. Dođite kada hoćete, ali bi bilo ipak dobro da ne ostanete dugo, barem prvu večer... Ako nemate žigice, tu su naše...

I već u vrtu, kada je ostao sam, osjetio je taj mali razgovor kao nešto tužno, gotovo kao jadanje. Ali o svemu tome nije htio misliti. Prepustio se vrtu. Neposredno. Zatim

26

izađe na cestu. Još uvijek su gorjela dva petrolejska fenjera. Vjetar je posve prestao; tek na mahove javljao se prohladan lahor gore s planine. Krenuo je nesigurna koraka onim istim putem kojim je danas već bio prošao. To mu se učinilo najboljim. Tamna površina mora pružila se mirna prema pučini, a gore, nad mjestom, razotkrila se mračna planina. Nikakva svjetla u kućama. Sakrili se ljudi pred ovim morem, pred planinom i pred ovom tajnovitom noći koja je prodrla u sve njihovo...

Išao je prema rogaču tamo. neposredno uz dugi žal. Sjeo je i gotovo zaboravio na to mjesto. Prepustio se sjećanjima što su ga stala preplavljivati:

Trebalo je da kupi kuću nekog edinburškog slikara. Jako mu se svidjeli veliki prozori te zgrade s pogledom na park. Volio je sivilo dana svoje škotske i zelenu travu travnjaka. Dva elementa: sivo i zeleno... Nigdje u Evropi nije vidio tako divne travnjake kao u Engleskoj, u Škotskoj naročito. I teške, bujne krošnje... Jasno i neposredno mu se nametne zelenilo travnjaka edinburškog parka pred kućom koju je trebalo da kupi. . . A tamo, gore je tvrđava Marije Stuart: crna hridina što je obilaze veliki, sivi vjetrovi puni niskih i surih oblaka. Crno, zeleno i vjetar... Bi mu to odjednom prijatno, a zna. vrlo dobro kako je sve to mrzio dok je tamo boravio.

Trgnuo ga je udar vesala; zatim dopru do njega potmuli, hrapavi glasovi. Otvori oči: pored njega je prolazila crna lađa. Na pramcu je imala pričvršćene željezne rašlje pune gorućeg drva. Žar i plamen obasjavali su dva čovjeka: jednog na veslima, drugog s ostima, i uski krug mora oko lađe, tako da se jasno razabiralo dno morsko. Veslač je bio gotovo sav u tami, a onaj što je držao osti u rukama kupan je plamenim svjetlom s rašlja. Pucketanje gorućeg drva, rijetka

27

riječ i tu i tamo udar ostiju o morsko dno. Zanese ga slika: kao da se to u ovoj noći otvorila negdje rupa i ukazala se spilja neka s neobičnim prizorom: sjedinili se ljudi, vatra, more, noć i smrt... Homer — pomisli. Žarom ozaren lik udari ostima o dno, pa još jednom... Lađa stane i hrapavi glas veslača ispuni prostor. Ugasne odmah zatim. Lovac izvuče iz mora velikog polipa koji se nekim svojih krakovima ovijao oko polja, a drugim širio bespomoćno zrakom. Čovjek obasjan vatrom pruži osti prema veslaču, a ovaj odmah stao lupati polipa drvenom toljagom. Ubrzo životinja ispadne s ostiju i lovac se okrene nanovo k moru. Dometne još dva komada drva u rašlje, i lađa se izgubi obavita žarom svjetla. Nelson ostane začaran neobičnom vizijom, no najviše ga iznenadi zelenilo morsko što se na mahove otkrivalo u tom svjetlu - vatri. Zatvori ponovo oči da bi slika ostala što dulje u njemu. I tada opet začuje mukle udarce u lađi i glasove jednako tako mukle i neobične: kao zatvorene u samima sebi. To je opet bila smrt — prošapne. Unijeti mora i to u svoj dnevnik, ali ne smije zaboraviti napisati: »... kao da se tamna noć odjednom rastvorila i ukazalo se grotlo neko u njoj, spilja gdje su se sjedinjavali ljudi, vatra, more, noć i smrt. . . « Za kratko vrijeme postane opet sve obično kao i prije. Ali on se više nije mogao smiriti. Ustane, skine cipele: volio je prilaziti bos k moru, stupiti bosih nogu na njegov prag. Kada se njegova noga dotakla tog pomičnog ruba neizmjerne vode, obuhvati ga čudna radost. Zašto je mislio otputovati?... Naprotiv, treba ostati, toliko je tu novih i neposrednih stvari, onih koje ne zamagljuju vid, već ga otvaraju širom. Dodirujući neposredno golim stopalom tanki rub mora što se neprestano pomicao — dolazio i odlazio — li tjedne viknuti, ali se svlada i tek se

28

glasno nasmije. Žal je bio dug, a odmah su nad njim rasli ogromni borovi. I nikoga; on sam pred raskriljenom planinom na pragu neizmjerna mora. Kako ga samo lagano dotiče!... Da. to more nije bilo ono surozelenkasto, vjetrovito, hladno more njegove Škotske. U svoj neizmjernosti ove tamne nemani, pred njim, bilo je nečeg domaćeg, pitomog. Sagnuo se i zagrabio šakom mirnu vodu koja je zadržavala još u sebi neko čisto svjetlo. (Zašto mu se tada nametnula misao o jagnjetu? Ah, tko će ići tragom svih misli...) I bilo je toplo... Posve neočekivano pojavi se pred njim malen psić, kuštrav, s uzdignutim repom. Onjušio ga, stao načas i zagledao se u njega, a onda krenuo dalje. Iznenadi se tome toliko da se nije sjetio ni zaustaviti ga. Pozove:

— Koman, koman. . . — pas se okrenuo, ali se nije htio vratiti. Potrčao je, odbacujući stražnji dio tijela nekako postrance, prema velikim borovima i tamo, u mraku, nestao. Taj došljak ga zanese. Obuče na brzinu cipele i potrči za njim. Našao se u tamnoj mrkloj, sjeni velikih borova, ali psića više nije bilo. Mrak je pod borovim krošnjama bio tolik da se pobojao toga. Vrati se natrag k moru, pa odmah krene i prema mjestancu. Zaustavi se još jednom pred rogačem kao pred znancem, ali samo na trenutak, i pođe lagano kući. Mehanički, gotovo bez misli, kretao se prema onom vrtu i onom prostoru u kojem je trebao prvi put prenoćiti. Fenjeri više nisu gorjeli. Veliko zvjezdano nebo jedino je sipalo neku blagu svjetlost što se zadržavala na stvarima i tek naslućivala. Pred vratima vrta zastane iznenađen: iz njih je upravo izlazila visoka, tamna neka pojava. Zastala i ona, načas, a onda krenula pored njega bez riječi, upravo onim smjerom otkuda je on dolazio. Nije jasno nazreo lice, ali mu se ipak učinilo da je bilo bradato. Da, to mora biti bolesnik,

29

on, stric Nickov. Na vratima se i sam okrene za njim. Jedino što je mogao zapaziti bilo je to da nosi također redingot. Hodao je lagano i teško. Pratio ga je okom sve dok nije nestao u tmini. Progutala ga tmina — pomisli i okrene se prema tamnom dvorištu.

Uzeo je ključ iz vaze i s osjećajem neke čudne uznemirenosti otključa vrata teškim ključem. Sve je odjekivalo od škljocanja masivne brave. Upalio je uljanicu i popeo se u svoju sobu, praćen sjenama što su bježale ispred, da bi se odmah i sakrile iza njega.Otvorio je prozor. Legavši u krevet, još dugo nije mogao zaspati. Gdje je to on i zašto uopće putuje? Zar ne bi bilo bolje da se preda nekom poslu u svom rodnom gradu? Sve se to vrzlo njegovom glavom dok ga nije prekrio san siv kao siva magla njegove Škotske.

Tri dana je već proboravio Nelson u ovom malom naselju. Prvi živi dojmovi počeše ustupati mjesto navikama. Jutrom je obično ostajao u sobi pišući i sređujući svoje crteže. Pred objed je obično obilazio mjestance, okolicu, a kako sunce još nije bilo jako, mogao je i crtati, skicirati detalje koji su mu se činili karakteristični za mjesto, kao i potrebni njegovim bilješkama. Stari je rogač već bio skiciran u nekoliko varijanata, kuća i vrt također. I ne može se reći da je bio nezadovoljan. Poslije ručka se odmarao, a pred večer opet izlazio i crtao. Uvečer, zbog slabe svjetlosti, rijetko je radio. Ostajao bi ponekad u razgovoru s ukućanima. Gospođa Amalija znala je vrlo dobro pričati, a Liljana je svojim humorom i zajedljivošću oživljavala razgovor.

— Pa dobro, mama, zašto pričati kada i sami znate da nitko pravo ne zna kako se to zbilo!

— Eto, opet ona... Ali on je stigao živ, a drugi su se potopili skupa s brodom... —

30

poslužila se stara gospođa dokazom kojega se i sama bojala.

—

—

To, to svi znamo, ali kako se desilo da je on otišao s broda — to, zaista, nitko ne zna. On nije nikada ništa kazao, a oni koji su bili s njim, mrtvi su, i što onda?...

—

A koliko mu je sada godina? — upita Nelson da bi prekinuo prepirku.

—

Bogme, tačno i ne znam, ali mi se čini četrdeset, četrdeset dvije, tri... — odgovori gospođa Amalija.

—

Mlad čovjek još... Pa i nije nezanimljivo ni ono što se priča! — primijeti Nelson.

—

Vi ste vjerojatno sakupljač narodnih priča — dometne Liljana.

I to, ako hoćete!

—

U odrini, nad njihovim glavama, oglasio se vjetar prolazeći. Svjetlo uljanice osvjetljavalo ih je sve troje jedva vidljivim svjetlom.

—

Promijenit će vrijeme. Čuješ jugo u odrini! — naglasi gospođa Amalija.

—

Mene, zaista, zanima taj čovjek i, ako vas to ne oneraspoložuje, rado bih čuo razlog, pa i onaj koji se priča, njegova otuđenja od ljudi — reče Nelson ponešto i previše ozbiljno.

Neka vam Liljana ispriča. . . — starica ustane. — Jugo će noćas i moram pregledati prozore. . . A ti ispričaj gospodinu!

—

Otišla je, činilo se, pomalo uvrijeđena. I kada je nestala u kućnim vratima, Liljana rekne:

—

Uvrijedila sam je... Uvrijedila je zapravo samu sebe!

—

A zašto, zaista, ne bi trebalo ispričati tu priču?

Zato što to nije samo priča već i živa tragedija u našoj kući. Priča, priča, ali ovo što se događa gore na drugom katu, znači umiranje. Sve je u njegovoj šutnji, ako on šuti, ima i neki razlog zašto on šuti... Zašto

31

tu šutnju tumačiti i objašnjavati nesigurnim razlozima!

Vjetar se ponovo javi u odrini, ali sad jače i dulje; čulo se jasno i kako gospođa Amalija posprema po kući.

— Vidio sam ga dva puta. Prvu večer kad sam se vraćao kući, upravo ovdje pred vratima vrta, i sinoć. Sinoć je posve neočekivano došao, te sjeo tamo, pored rogača. Nije me opazio i čuo sam ga kako govori sam sa sobom. Bilo mi čudno, i da me ne primijeti, izvukao sam se i izgubio... Čudno, razumio sam samo neke riječi. Čini mi se da se svađa s nekim...

—

— Ne govori on sa samim sobom nikada.

On uvijek s nekim razgovara. . . Ne znam, ja ga se bojim. Govorila sam samo nekoliko puta s njim. Mami je rekao da o vama ne želi čuti ni riječi. Kao da vas nema . . . — Liljana je govorila sada, začudo, meko, bez zajedljivosti. Svjetlo što se širilo s prozora osvjetljavalo joj je samo kosu, veliku i bujnu, spletenu u punđu na potiljku. Nelson osjeti prvi put ženu u njoj. Pline njim toplo neko uzbuđenje. Kako ove žene žive ovdje? — objavi mu se, sada, prvi put to pitanje. Gotovo da i nema muškaraca ovdje. Nakašlja se.

—

I nikada se nije ženio? — upita plaho i odmah se zbuni. Zaželi da se još više sakrije u tminu.

Ne, a sve se ta toliko pričana priča i vrti oko toga. Ženidba i udaja ovdje su neobično važne stvari. . .

— — Stvari? — rekne Nelson.

—

Ne hvatajte me za riječi. . . I duhovit treba biti duhovito!

—

Oprostite! Ali sada biste mi mogli ispričati tu priču.

Prije tri godine, na putu od Odese prema Patrasu, negdje odmah iza Bospora, prikazala mu se ona, njegova vjerenica,

32

kako pričaju jedni, golubica, ili sveti Spiridion, kako opet govore drugi. Nitko ne zna pravo tko se, ili što prikazalo. I to noću, kada je sam bio na komandi broda. More mirno kao ulje — kako se kod nas kaže. I reklo mu to što mu se prikazalo da će brod doživjeti strašnu oluju i da će stradati. Ako želi spas, neka odmah skače u more i neka bježi. Uzeo je novac; eto, tako vele, uzeo je novac i skočio; skočio i spasio se, ali napustio brod... Brod nikada nije doplovio u Patras. On je doplivao do obale i za nekih desetak dana stigao kući. I zatvorio se. A ona koju je još od djetinjstva volio, otišla zbog toga od njega i udala se. I to je bio, valjda, jedan od razloga zašto se konačno osamio. . . To je, eto, ta priča, ali zaista samo priča. Mama veli da ju je ona, njegova vjerenica, ispričala, a on se nikada nikome nije povjerio. Barem su mene tako uvjeravali, a koliko i sama znam, tako je. Zašto govoriti o tome kao o istini kada je prosto nemoguće zamisliti da se tako desilo. . . Ja ne volim to! Jedini se dokumenat... Hm! Sada svi govore o dokumentima! Nikica je uzeo od njega jednu bilježnicu. Ja ne volim gledati tuđe stvari! Ali Nikica je govorio o nekoj priči koja mu se svidjela. Izgleda da je to neki njen dnevnik, njegove vjerenice naime.., Možda vam je smješna riječ »vjerenica«, ali mi tako govorimo...

— —

što su kazali liječnici? Pa jedva da je i bio liječnik. A i zašto?

On se vlada pristojno. Ne uznemiruje nikoga. Polovina ove kuće je njegova i mnogo posjeda oko kuće, pa i tamo, gore, odmah ispod planine. Što da ga i uznemirujemo s liječnicima koji bi ga poslali ne znam gdje i vladali se prema njemu svakojako. Ajte molim vas! I bila su dva, ali to je na njega tako djelovalo da smo mislili ubit će se. A ovako, mami se

33

nije teško pobrinuti za njega, a imamo i ženu u kući...

—

Zašutjela je i Nelsonu se učini da je njen glas podrhtavao pri koncu, pa se nekako i ugasio ne završivši objašnjenje.

— Žao vam je mnogo strica? Žao, možda; on ipak nije običan

čovjek... — Znam, sigurno, ali ako mi dozvolite,

kapetan ipak ne bi trebao prvi skakati u more! A sud?...

— Šutjela je.

—

Nisam htio biti sudac. Oprostite. Rekao sam to samo zato da bih dobio neko objašnjenje od vas.

Pa i nemam objašnjenja, ako objašnjenje nije ovakav život kakav on provodi...

— To su posljedice, ali ne i objašnjenje. — Vi ste strogi. Ali posljedice i služe,

barem ponekad, kao objašnjenje. Ušutio je gotovo postiđen. Zaista, nije

želio biti strog, ali nikako nije mogao zamisliti da je taj tajanstveni čovjek mogao biti obična kukavica. Htio je stoga takvim odgovorima izazvati tačnija objašnjenja. Ispalo je sve grubo.

— Oprostite, ali ja smatram to nemogućim. . . — nadodao je da bi prekinuo šutnju. — Tamo, pod rogačem, razumio sam neke psovke, ali uzroke nisam shvatio. S kim se on svađa?

— Nikada ga nisam slušala. Mama veli s morem. I drugi su ga čuli kako se svađa s morem...

Vratila se i gospođa Amalija. — Još ste ovdje. Večeras bi moglo udariti

jako jugo. Ilija, planina nad nama ima veliku kapu. . . — Kako nitko nije odgovorio,

34

upita: — Onda, jesi li objasnila gospodinu Nelsonu?

U krošnjama i u odrini nad njima obilato je već šumorilo lišće. Nelsonu se učini kao da je gospođa Amalija i donijela tako jak šum.

— Rekla sam mu, ali on nije zadovoljan i ne razumije...

— Kako? Što ne razumije? — Kaže da kapetan ipak ne skače prvi u

more... Šutnja. On je gledao Liljaninu kosu, na kojoj se dršćući igralo svjetlo s uljanice, i prepuštao se onom istom ugodnom osjećaju što je već bio iznikao u njemu.

—

— Ne, priča nije zaista dobra, ona ne objašnjava ništa! — reče Nelson da bi se opravdao.

A vas zanima jako naš ujak? — Iskreno da vam reknem i zanima me...

Gospođa Amalija pogleda Liljanu. Vidjelo se da ima neku misao, ali se boji: sve će opet ispasti neumjesno... Liljana to osjeti i osmjehne se.

— Pa što? — rekne gospođa Amalija. — Ako se toliko zanima, pokaži mu onu bilježnicu što ju je Nikica...

—

— Kakvu bilježnicu?... Ah da, da... Ali što ona objašnjava?

— Ništa, samo tako, pade mi na um... Ah, pa i rekla sam mu...

Gospođa Amalija sjedne i sama. Kao da više nije bilo teme razgovoru. Nabuja, među njima, sama, gola tišina, kroz koju se šetao vjetar sa svojim već gustim šumovima u krošnjama i odrini. I odjednom se opet jave iz daljine jauci čagalja. Nametnu se svima. Gospođa Amalija ne izdrža šutnju već objasni:

— Kako oni ćute jugo! — Kao da negdje plaču ljudi i zavijaju

djeca... — primijeti Nelson.

35

Ne odgovori mu nitko. Izgledalo je da obje žene nisu razumjele njegovu primjedbu. Nelson ustane:

— — Idem, prošetat ću prije spavanja.

—

Ključ ćemo vam ostaviti u vazi — rekne gospođa Amalija. — Laku noć.

Laku noć! — odvrati Nelson i htjedne zahvaliti na priči, ali odmah shvati da bi to bilo neumjesno, pa stoga šutke krene prema izlazu. Ove dvije same žene u kući i taj bolesnik ispuniše ga tjeskobom. A večeras je prvi put osjetio uzbuđenje gledajući Liljaninu kosu. Već na vratima vrta javi mu se slika njena tijela tako jasno i živo da se zaustavio i okrenuo. Tijelo koje živi u mraku! I pobojao se toga. Dok je izlazio iz vrta, učini mu se kako se spašava. Zašto mu se ovdje sve čudno otvara? Eto, ta Liljana. I kako je misao o njenu tijelu u noći obsedantna! Nikada mu se žena do tada nije tako objavljivala. Izoliralo se sve i svelo na nekoliko osnovnih elemenata: noć-dan, more-planine, tišina-vjetar, stara nijema kuća i tragedija ljudska u njoj, žena-noć... Sve, zaista, kao da se plete u neku sjevernjačku legendu. Zato je i taj Nick pokazivao uvijek naročitu ljubav za njegov sjever, za tu Škotsku. Volio je, na primjer, više od njega zelenilo trava, crninu hridi i duge vjetrove prepune niskih oblaka.

Išao je kao obično putem uz more. Vjetar je odjednom prestao i teška se tišina pružila i legla njegovom površinom. Pritisla sve olovnim mukom. Osjećalo se kako se more povuklo negdje u sebe i pritajilo. Tek tu i tamo oglasilo bi se pljuskom, ili sitnim šumom na žalu među hridinama. A nad planinom se zaista nadvili mrki, teški oblaci. Vidjelo se sve to u svjetlosti za koju se nije znalo otkuda dolazi: s istoka, sa zapada... I on je sama sebe osjećao teškim.

36

No izvor što ga je u njemu probudila Liljanina kosa ostajao je živim.

Došao je pod »svoj« rogač te legao kao i obično: leđa planini, a lice moru. Volio je gledati mrku mirnu površinu te velike vode. Eto, to je to, mislio je, ovdje je čovjek sam pred velikim elementima. Čist... Zatvorio je oči i prepustio se olovnom miru, ali njegova misao nije nikako mogla krenuti iz onog dvorišta gdje je ostavio dvije žene. One su isto takvi elementi pred kojima se stoji čist! I ovaj mrak ovdje i onaj tamo, u dvorištu, sakriva ono do čega se dolazi, ili što samo prilazi... Priču bolesnikovu je gotovo i zaboravio, ali dvije žene su se nametale. I ovdje, pred ovom tamnom vodom. Osjećao je živo oba njihova tijela, zavita tamnim haljinama u mraku noći dvorišta, kao nešto, eto, tu, što pored njega postoji. Znao je da bi njegove misli mogle sada lutati najfantastičnijim mogućnostima i odvesti ga u priče o pričama, ali kako se bojao toga! Dugo je tako ostao zatvorenih očiju, a kada ih je otvorio, svjetlo je bilo još svjetlije. I nije dolazilo s istoka. Nad krošnjama borova, uz veliki žal, otkrio se mlad mjesec i tamne krpe oblaka nad pučinom. Tada se oglasi hod iza njegovih leđa. Pritaji se i legne posve u džbun žuke. Gotovo na četiri koraka od njega ukazao se on, Ambroz. Vidio je njegovu visoku pojavu u tamnu redingotu, u šeširu i sa štapom u ruci. Zaista, lice je bilo obraslo gustom bradom. Sjede uz rogačevo deblo. Nelson je jedva disao. Što će biti ako ga otkrije? I sve se poremetilo u njemu: nestalo saznanje o dodiru s velikim elementima, o čistoći; nestade i Liljanina kosa i njeno tijelo u tami. Javio se čovjek — kao opasnost! Sve obuhvatio on.

A došljak je sjedio, nešto gestikulirao, zatim naslonio glavu na koljena i dugo šutio. Čim je prvi dojam njegova neočekivana

37

dolaska prošao, Nelson se osjeti sigurnijim, te stade mirno gledati i osluškivati: došljak kao da se pripitomio... Ali kada je naglo dignuo glavu. pokazao prstom prema moru, Nelson se nanovo uznemirio. Došljak je govorio:

— Eto, kako se samo prituljilo, zatvorilo oči i pokrilo tišinom!... Zvijer, zvijer si ti!... — zatim opet naslonio glavu na koljena, te dugo šutio.

Nelson zaboravi na sebe. Postade samo oko i uho. Šutnja došljaka potraje više nego je očekivao. Nelson se počne ponovo sakupljati i snalaziti, razmišljati o događaju, kada se Ambroz naglo trgne i glasno izgovori:

— Ja ne razumijem tu tvoju perfidnu mirnoću! Ne podnosim je više! Što vrijedi to?... Eto, kako se sada vladaš, a sutra ćeš opet govoriti glasno protiv svega što sada radiš. I kako se tu preda mnom držiš! Ali kada bih ja samo snage imao! Kakav, reci kakav je smisao tog tvog vječnog varanja: i kad mukom mučiš, i kada brbljivo pričaš, i kada grgoćeš i urlaš. Uvijek laž. Eto, znam, sve što ti govorim izvrćeš i podmuklo se smiješ. Što, što će ti to, što to vrijedi, jest vrijedi?!... Reci. Zar nije bolje jednom reći istinu, pa i propasti, nego kao ti, vječno varati...

Nelson je bio osupnut. Sve Ambrozove misli nije uspio slijediti zbog jezika, ali je smisao shvaćao. Zaista je to govorio moru. Gledao je Nelson netremice u tog čudaka, i kada je zašutio, učinilo se Nelsonu da se i sam izjednačuje s njegovom šutnjom: zajedno su šutjeli i gledali more. I čim je sebe uhvatio u tom stanju, preplaši se.

Ambroz se naglo prene i krene prema moru. Gotovo bez svjesne odluke, automatski, Nelson se izvuče iz džbuna žuke i odšulja prema cesti. Spašavao se. Sakrivši se u sjenu jednog tamarisa,

38

kojima je cesta bila obrubljena, on je sa čuđenjem i s nekim paničnim strahom promatrao Ambroza kako se već vraća od mora i kako se približava starom rogaču. Govorio je i sada, ali Nelson nije mogao razabrati što govori. Razgori se u njemu neki jad: što je to i tko je to? Taj čudan osjećaj kao da ni tražio nije odgovor, sam se u sebi zadovoljavao i sagorijevao. U jednom času okrene se od toga čovjeka i odluta cestom bez cilja, prepuštajući se sav osjećaju koji ga je ispunjao. Išao je, a pored njega se naslućivala laka sjena što ju je stvarala mjesečina. I nikakva jasna misao nije se mogla otkriti u njemu: sve je oduzimao hod... A to mu je bivalo i ugodnim: kao da se pobojao jasnih misli. Hodati, samo hodati.

I bilo je već kasno kada se vraćao. Pred rogačom nije bilo nikoga. Pa ni u samom mjestancu; čak ni fenjeri nisu gorjeli. Po prvi put osjeti čistu golotinju naselja. Sve je golo: i kuće, i cesta, i planina gore, pa i samo uspavano more. . . Ni u vrtu nije bilo nikoga. Preplavi ga nejasan strah. Sam svjesno diše u ovom prostoru. Kako je ovdje priroda neizmjerno velika, a ljudi sa svojim kućama sitni. On je ovdje sada sama svijest; tko je još drugi sama svijest ovdje?... Uzeo je ključ iz zemljane vaze, rastvorio glasno vrata kuće i poveselio se tresku što ga je proizveo. Ali samo načas. Ono van čovjeka ukaza se još većim, ogromnijim... Uzeti ključ, otključati vrata, otvoriti ih, opet ih zatvoriti, upaliti lojanicu, popeti se gore na prvi kat, sve su to bile radnje kojima je — činilo mu se —

prevladavao neke opasne zapreke, i kada se našao u svojoj sobici, odahnuo je. Upalio je petrolejku, legao obučen na krevet i zatvorio oči. Nije mislio: tonuo je u neki šumni mrak... Ali mu se odmah stala nametati i misao o razlici između ovih naselja ovdje,

39

gdje je priroda neizmjerno velika, a ljudska naselja tako slaba, i onih tamo u talijanskim malim gradićima, gdje je boravio, gdje su se ljudske skupine jasno nametnule prirodi. To je tema koju bi on mogao dokumentirano braniti i obraniti. Jest, odnos čovjeka i prirode u raznim predjelima zemlje...

Ustade i priđe k stolu s namjerom da

započne taj posao. Tu je već bio papir, dobro zašiljena olovka, pa pak nikako nije mogao krenuti: ni jedna od rečenica kojima je htio započeti nije bila ono što je htio. Konačno odbaci olovku i napusti taj posao. Stao se šetati sobom. Sve mu postane neuvjerljivo. To je zato jer je on sam sebi neuvjerljiv... Ali od svih misli koje su se plele u njegovoj glavi na tu temu, zadržavala se ipak jedna. I to bijaše više slika nego misao: vrata kuće, upravo ove kuće u kojoj se on nalazi, i čista mjesečina na pragu! Sve tako jasno, stvarno, tu pred njim... Nikako da se toga oslobodi. I jedna misao odmah uz tu sliku: mjesečina, to je priroda koja je došla do praga, ali dalje ne može... Priroda je na pragu kuće ljudske! Hm... Opsjednut tom slikom šetao se sobom i zaustavljao sad pred stolom, sad pred prozorom, a sada opet pred malom stalažom za knjige. Jedino sveske brodskog dnevnika bile su zanimljive. Da, zaista, i govorili su mu o knjižici koju je Nick uzeo bio od Ambroza. Osluhne. I on je gore hodao; po svemu je izgledalo iz jednog u drugi ugao sobe... Inače, nikoga nije bilo čuti. Prevrne ponovo dnevnik i zaustavi se na onoj

40

bilježnici kojoj su listovi poispadali. Veliki dio njen bio je prazan, a i onaj ispunjeni bio je nekako nemirno ispisivan: sad kosim: a sad opet uspravnim rukopisom. Sjedne ponovo za stol i stane pažljivije ispitivati bilježnicu. Omot je bio prepolovljen, a rukopis ženski. Tekst je pisan talijanskim jezikom, ali prilično nepravilno. I sve neke zabilješke o haljinama i o hrani. Naišao je čak na jedan opis izleta, koji je počinjao:

»Svi smo krenuli veselo, ali je veselje bilo kratka vijeka. Ha, ha, ha . .. Zar ja znam pisati!«

Bio je tu i jedan razgovor s tetkom Amalijom, ali posve beznačajan, i ništa više. Nikakva teksta koji bi bio u vezi sa slučajem Ambroza. Tek pri kraju našao je nekoliko listova preklopljenih, koji su mu se učinili zanimljivi. Netko ih je istrgao iz teke. Zašto? Stao ih je čitati, ali rukopis se već bio tako izlizao da je morao primaknuti bliže petrolejku. Tekst je započinjao nekako aljkavo i posve jednostavno:

Ovo ću napisati za ono vrijeme kada budem velika. Da ne bih zaboravila. Ja sam čekala tatu kada je bio pošao u Mariupol. Rekla sam i teti Amaliji da ću pisati. Od kada mi je mati umrla, tetka Amalija mi je kao mama. Sinoć smo sjedile u vrtu i toga sam se sjetila i pričala. Lijepo je pričati, ali pisati je dosadno. I uvijek izgleda važno. Ali tatu volim iznad svega. Iz Mariupola je donio mnogo stvari i malu ventulu za mene i kolajnu za mene. Donio je i jedan kamen pa ga stavio na svoje knjige. A ja sam se čudila kamenu. Zašto je donio kamen? I

41

ovdje ima dosta kamena, Imala sam, se-dam godina. I pitala sam ga zašto je donio kamen. Smijao se i uzeo me za ruku. Kao sada se sjećam kako me je uzeo za ruku i poveo za veliki kameni stol u našem vrtu. Ti ne razumiješ to, govorio mi je. Pa reci mi ipak, pitala sam. I gledao me je dugo, ali mi nije objašnjavao. A zatim je i rukopis i sama pismenost

bivala pravilnija, no još uvijek je odavala nekog tko rijetko piše. Čitao je mnogo lakše:

Rekao mi je samo da je to priča. A ja od tada nisam, mogla više ni prolaziti cestom, ni našom šumom, a da ne gledam kamenčiće. Svi su kamenčići postali važni za mene. Gotovo tajna. Jer tata tako radi. Izabrala sam jednom, kada srno se šetali s našim razredom plavi kamenčić jedan i donijela ga kući. Stavila sam ga pored, njegova kamena. To ga je jako iznenadilo, pa me počeo i čudno gledati. Učinila sam, nešto tako bez misli, a on je govorio da sama ne razumijem što sam učinila. To treba napisati, jer mi se svidjelo i moj tata mi se učinio kao neki novi tata. Znala sam da me voli, jer nemam majke, ali sam, tada. .. Teško je objasniti, bolje je reći što se dogodilo onda kada me je našao gdje gledam naša dva kamena. A ja nisam znala odgovoriti. Tako, rekla sam. Onda je on rekao da ni sam ne zna zašto je donio ovaj kamen iz Histrije. Tada sam prvi put čula tu riječ. Kako čudna riječ. Histrija,! A gdje je Histrija, ja sam ga pitala. Daleko, daleko je to, on mi je govorio. A gdje je to Daleko, Daleko je to? Uvijek je odgovarao samo, Daleko, daleko je to. I više nije mogao sa mnom razgovarati a da se ne spomene kamenčić, ili naša dva kamena. Pa mi je rekao da sam tek donošenjem svoga kamena otkrila i njemu samome zašto je donio svoj kamen iz Histrije.

42

Nisam sve ni razumjela što je govorio. Čudno, rekao je jednom, donijeli smo dva kamena i eto, ne znajući, stali smo saznavati. Tako je on rekao: stali smo saznavati. To ga je uzbuđivalo. Pa mi je i rekao da je to priča, jer da je sve priča... Bili smo u našoj sobi. Tako smo zvali njegovu sobu. A on me držao među svojim koljenima. Gladio mi kosu, a dva su naša kamena bila ispred nas. Uvijek se toga sjećam i moram se sjećati. A tko će napisati ono što je on govorio? Ja to ne mogu reći. Kako mu je glas bio topao i činilo mi se ponekad da bi mogao i zaplakati. A sve samo o dva kamena, o susretu dvaju naših kamena. Sada mi se čini da gledam njegove oči. Hoće da mi rekne, a sve mi se čini da ga ja neću razumjeti. Možda ću i razumjeti ja, ako mi rekneš priču... A on je onda uzeo svoj kamen i držao ga u ruci. Kada ga prislonim na uho, veli on meni, počinje on pričati svoju priču, a tvoj? Pokušaj tvoj staviti na uho. Prislonila sam svoj uz uho, ali ništa nisam čula. Kako je to bilo tužno. Kako ću ti pričati priču o mom kamenu, veli on, kada ne čuješ priču svoga kamena! Nelson se nije snalazio: priča, zaista

priča, ali i još nešto drugo. Privlačila ga je tema, otvaralo mu se područje koje ni slutiti nije mogao. A pričanje je teklo tako nepretenciozno da ga je odmah osvojilo. Samo ipak, što je to? Rečeno nije zapravo ništa, a nameće neke čudne slutnje... Svi su tu elementi jedne priče, ali same priče ipak nije bilo. Stade osluškivati oko sebe. Nikoga, čak ni on gore više nije hodao. Javi mu se golo mjestance osvijetljeno slabom mjesečinom onako kako ga je vidio neposredno prije dolaska u vrt. I opet ga preplavi strah neki. Da bi ga se oslobodio, stade ponovo čitati:

43

Nisam ništa čula i tada sam ga pogledala: učinilo mi se da on nije svoj, da nije kao drugi ljudi, i pobojala sam se toga. A on me je gladio po kosi i rekao: ispričat ću ti ja priču mog kamena i možda će ti tada progovoriti tvoj kamen. I počeo je držeći me sveudilj među koljenima i gladeći me po kosi. Zemlja je ovo, a nije kamen, govorio je. Zemlja-kamen. Bio je ništa, sama rasuta zemlja zemljom, a onda su tu zemlju skupile ne-čije ruke, pomiješale je s vodom, stvorile vrč, vazu, ispekle je, i od tada počinje živjeti ona. Razumiješ li? Iz ništa postala je vaza, a onaj koji ju je uskrisio prešao je prstima njenim dnom, da bi ostavio znak. Znak, znaš li ti što znači znak? Počela je živjeti vaza. Stvari žive. I kada prislonim uho uz ovaj djelić što sam ga donio, on mi odmah stane pričati svoj život-priču. A ja sam ga slušala i gledala kao opijena. I svu ti priču svoga života priča, pitala sam. Sve mi kaže. To, kako je noću slušala kiše, kako je u kutu mirovala na suncu, pa opet, kako je dugo ostajala u vlažnim podrumima, kakve su bile ruke koje su je dodirivale. Riječi ljudske su je ponajviše čudile. Zašto toliko govoriti? Riječ čak ni dostojna nije oblika, reče mi jednom. A kako su je razbili, neće da mi priča, ili se ne sjeća toga više, tko zna. A beskonačne bi mi priče mogla pričati o tome kako se sada vraća natrag u zemlju. Put iz zemlje u oblik i zatim povratak u zemlju. Gledam ja i sada njegove oči i smiješak što se rađao poslije svake rečene misli. Što je rekao? Kakva je to priča? Nikakva, ali ja sam bila potresena. Samo to: nastati iz zemlje, biti, i kao oblik izabrati šutnju, pa onda nestati, a sve nekako sudbonosno, bez svoje volje...

44

Nelson ustane i sam potresen, a ljutio se,

jer mu se činilo da ga potresa nešto banalno, nedovršeno, nezbiljno. Stade ponovo šetati sobama i osluškivati neće li se netko javiti. Nikoga. Čista šutnja oko njega i ona se odjednom u njemu izjednači

oblikom... Kakav savršen oblik ta šutnja! I dah mu zastane. Ali još nije bio završio rukopis i vrati se k stolu te se preda čitanju:

Uzmi sada svoj kamen i osluhni. Ali

ništa. Po prvi put sam osjetila šum u uhu i tog sam se šuma pobojala. Bojala sam se i toga da mi moj kamen počne pričati priču. Ostavimo ga sada, reče mi on, i vratit ćemo mu se drugi put. Progovorit će ti on već, znam ja to, znam vrlo dobro, jer ga je dotakla tvoja ruka. On više nije svaki kamen, on je sada ovaj kamen, tvoj kamen, i samo mu ime možeš dati. Više nije bilo mira za mene. Kada nikoga nije, bilo dolazila sam u pohode svom kamenu i prislanjala ga puna strepnje uhu očekujući priču. Ali ništa. Tada mi se počeo javljati i u snu moj kamen te mi počeo zaista pričati. Ali odmah sam sve i zaboravljala što mi je kazivao. Kao da mi je pričao o tome što je radio nepomičan u šumi gdje sam ga našla okružena travama i visokim stabaljem, o mravima, crvima i leptirima, ali o svom rođenju mi ništa nije znao reći. Kako me to rastuživalo! Njegov kamen zna svoje rođenje i svoju smrt, a ovaj šuti o tome. I kada me drugi put pozvao tata, stavio među koljena, pa počeo razgovarati sa mnom, rekla sam mu da mi se u snu javio kamen. On se poveselio tome. Znao sam ja, rekao je, znao i pričao ti je svoju divlju

45

priču, zar ne? I ne sačekavši mog odgovora, sam je počeo pričati, Jer on ima svoju divlju priču... Njegova je priča šumska priča, a mog je kamena priča o čovjeku kamenu. Jer sve je čovjek: i kamen je čovjek i oblak je čovjek... Tako je govorio i meni se opet ukazivao kao čovjek koji nije svoj... Ali noći su bile moje. I ja više ne znam kada sam sanjala a kada budna budne snove pratila. Hodala sam svojom šumom i gledala moje šumske kamenčiće, čitala njihove divlje priče. Htjela sam ih nositi sobom kao i prvi svoj kamen, ali kako su se ražalostili ostali kada bih jednog digla u namjeri da ga ponesem. I zato sam, ih sve ostavila. A sada čuj pravu njegovu priču, što mi ju je sam ispričao... Ali tu je rukopis prestao. Nelson stane

prevrtati ostale sveske, pregleda i druge knjige, ali nikakva lista više nije našao. Skupio je papire, sredio ih i sve metnuo na svoje mjesto tako da nitko ne može raspoznati da je dirao bilo što na maloj stelaži. Priča ga je ponijela, ali ne svojom zatvorenošću, gradnjom, već upravo svojom nedorečenošću. Odluči da je prepiše i objavi u svojim zapisima, pa i to mu se učini konačno smiješnim, jer nikako nije mogao dokučiti dna, pravog smisla. Ima li nekog smisla to što je pročitao? Osjeti se strašno samim u tom mrtvom muku što je vladao oko njega. I opet, kao jedini spas javilo mu se poređenje tog mrtvog, mrklog muka s oblikom vaze, ali i taj se spas ukaza ubrzo kao neka strašna opasnost... Utrne lampu i stane se svlačiti u mraku. Kada je već bio u krevetu, oglasila se u dvorištu ptica neka krikom. On pomisli: da, brzo će jutro...

Zaspao je pred samu zoru i probudio se čim je sunčana svjetlost pala na njegov prozor. Osjetio se umornim i nije ustajao.

46

Gledao je malu stelažu i sveske u gornjem desnom uglu. Smijeh i tuga neka su ga obuzimali. Od kakvih sve sitnica zavisi ljudsko raspoloženje. Misao njegova pređe i na čitavo naselje. Svaki detalj počinje bivati važan, odsvuda izvire ponešto značajno za njega. To može postati i opasnim. Kako da se obrani od toga? Eto, u toj bilježnici je pisalo »i kamenje su ljudi, i oblaci su ljudi!« Ali dosta toga, neće on o svemu tome misliti. Okrenuo se prema zidu i, začudo, brzo je nanovo zaspao.

Probudilo ga je kucanje na vratima. Bila je Žuva, koja ga je smiješnim pokretima obavještavala da je brzo podne i da ga oni ne žele smetati, samo toliko da ga obavijeste koliko je sati i zapitaju nije li bolestan. Ustao je te odmah izašao prošetati se. Krenuo je ravno prema rogaču u želji da po danu izvidi mjesto gdje se sinoć susreo s Ambrozom. Prepoznao je mjesto gdje se bio smjestio, odredio tačno kako se Ambroz kretao, do kuda je dopro kada je išao prema moru i kako se vratio natrag. Sjeo je ponovo u džbun žuke te stao obnavljati ono što je sinoć pročitao. I nije uspijevao naći nikakve veze između onog što je pročitao i sudbine ovog čudaka s kojim se sreo i koji ga je počeo zaokupljati tako da evo istražuje i mjesto kuda se kreće noću. A ipak to mora biti u nekoj vezi! Odluči saznati što taj čudak govori. Ta ga odluka uspravi. Pregleda ponovo čitavo malo područje u namjeri da nađe sigurnije i pogodnije skrovište za večer. Pronađe zaista drugi, pogodniji džbun za svoje skrovište: grm žuke iz kojega se mogao do potrebe spuznuti u jarak i nevidljivo nestati. Čak je i legao u taj džbun, pa se i spustio u sam jarak. Sve mu je izgledalo savršeno. Postade i pomalo smiješan: to su već i strateški potezi što on radi!...

47

Vratio se zadovoljan, vidjelo se to čak i na njegovu licu. Sjeo je za stol i tajanstveno šutio. Gospođa je Amalija govorila mnogo. Pričala je dugo o odgoju svoga sina, ali i ona se ubrzo zamorila, pa, vidjevši da sama govori, postidi se:

— A ja govorim sama... Liljana se glasno nasmije, a Nelson

primijeti uljudno: — Govorite o mom prijatelju, i to me

neobično zanima. Zahvalan sam vam. — Kako je gospodin Nelson pristojan

čovjek, a kako smo mi divlji! Zar ne?. . . Nelson se snebi, učini mu se kao da ona

zna sve ono što je noćas radio. Riječ »divlji« poveže s »divljom pričom« iz teksta u svesci. Pogleda Liljanu ispitljivo i reče u neprilici:

— Kako to mislite? — Tako, jednostavno, upravo onako kako

govorim...

—

— A znate li vi priču o »divljoj priči«? Liljana se iznenadi:

—

Ne! — reče — Možda ti znaš nešto, mama?

Ne, ne znam... Tim se i završio ručak, istina nekako

čudno i brzo, tako da se gospođa Amalija, dižući se, sve okretala i tražila razlog tako neočekivanu završetku. Nelson odmah izađe u namjeri da čitavo poslijepodne provede izvan mjestanca; želio je, zapravo, da mu što prije prođe vrijeme i da se opet susretne s Ambrozom. Krenuo je odmah prema planini, ali nije dugo išao. Legao je uz džbunje pod granatom krošnjom, nekog bora. Veliki mir ga obuhvati, pa mu se čak učini da ga pritišće uz zemlju. Jedva da je nešto i mislio, no čim bi se i ukazala neka misao, bila je uvijek vezana s pričom, zapravo s nedovršenom pričom što ju je sinoć pročitao. Iskrsla tako i ona: riječ nije dostojna oblika!... Kako da to razumije?

48

Nikako! Nije dosizao značenje te riječi. Ili je to tek tako rečeno... Zatvorio je oči i počeo osluškivati: otkrije mu se tada mnoštvo najčudnijih glasova što su dopirali tu odmah iz same trave oko njega, iz džbunja, gore iz krošnje borova, a dolje iz mjestanca stizahu na krilima vjetra također najrazličitiji zvukovi. I opet se protka njegovim mislima pitanje: kao to: riječ nije dostojna oblika?... Ali sve je ostalo bez nekog rješenja i izgubilo se u velikom prostoru oko njega.

A šetao je dugo i kada je stigao na večeru, osjetio se umornim. Liljana se ogrnula šutnjom, a gospođa Amalija nastojala oživjeti razgovor. Večeras je pričao on sam. Objašnjavao je razliku između sjevernjačkog pejzaža Škotske i ovog ovdje. Obje su ga žene slušale sa zanimanjem.

— Znači, dakle, da ste sretniji ovdje nego tamo? — upitala je Liljana.

— Sreća, i biti sretan! Nije to jednostavno... — Ili ovdje vam se više sviđa? — Zašto si tako oštra? — upita gospođa

Amalija, osjetivši zaista čudnu oštrinu u glasu njene kćerke.

— Ona ima pravo! — reče Nelson. —

Zapravo sviđa mi se više ovdje nego tamo na sjeveru...

Poslije večere odmah se oprostio i krenuo prema i rogaču. Želio je što prije vidjeti i čuti Ambroza. Našao se ubrzo pod rogačem i u džbunu što ga je danas izabrao kao skrovište. Ali Ambroz se pojavio prilično kasno i na njegovo iznenađenje ništa nije govorio, tek se ponekad glasno nasmijao. I tek sutradan se desilo ono što je očekivao. A ista teška tišina s krpama tamnih oblaka nad pučinom pred njim. Ambroz je iskrsao kao i obično, samo je ipak izgledao nešto uznemiren i užurban. Sjeo je pod sam

49

rogač i stao mumljati nešto što je dopiralo do Nelsona kao pjesma. . . Ubrzo se nanovo ustane i krene k moru. Sada se jasno mogao čuti njegov glas:

— Koliko te već molim da me jednom pustiš na miru, pa zašto to i ne učiniš?... I to, vidiš, bilo bi vrlo jednostavno, ali ne, ti to nećeš! Zavuklo si se u sve moje, u svaki moj trenutak, u svaku moju misao... Koliko si ti neizmjerno, a koliko sam ja jadan. Zašto ti to sve treba? Eto, kako si moj život, moju sudbinu izvitoperio. . . — Došljak se opet uznemiri: — Eto, kako ja njemu, ali ne, neće ono, ono hoće da me do kraja uništi. Zločinac, prokleti, podmukli zločinac!

Neizmjerna pučina stajala je pred njima mirna i nepomična. Razlila se po njoj bljedunjavo-olovna svjetlost i otkrivala je, zaista, kao zaspalu, gotovo nepostojeću. Tek tu i tamo oglašavala se u sitnim škrapama hridina pod njima, laganim pljuskom, grgotom. Nelsonu se učini da ga ta olovna površina sluša i razumije.

— Eto, tako, ono već govori... Da, ono, lice tvoje, Adrijansko more! I ja se ne mogu oduprijeti, znam, opet ću ti morati pričati iste priče, ono će ovako golemo, neizmjerno oglašavati se jednako zapljuskivanjem, grgoljenjem...

Pružio se na zemlju licem, i Nelson pomisli da plače. Srce mu i samom stade jače udarati: ne, to nije ni san, ni priviđenje, to je realnost. Da ustane i da priđe tom čovjeku? Ali nije se mogao micati. Došljak sam ustane i ubere grančicu rogača:

— Hvala ti! — reče rogaču. — Ruke će mi biti zaposlene lijepom igrom. Lakše ću proživjeti nekoliko trenutaka. Eh, ti se ni micati ne možeš, jadniče moj! Moj starče! A onaj zločinac tamo, dolje, samo se pritajuje...

50

Nelson je mogao sada jasno vidjeti kako se igra grančicom među prstima: okretao ju je, prenosio iz ruke u ruku, prinosio usnama, licu, očima, pružao je na dlanu ispred sebe, polagao je na zemlju, opet je dizao. Dugo tako.

— A sve je oživjelo u ta dva kamena, kamenčića zapravo! — počeo je gotovo šapatom, ne gledajući nigdje, zureći samo u grančicu na svom dlanu. — Od onda, od kada mi je to ispričala ona i pokazala njih, ta dva kamenčića, počinje sve to. Tada je izniklo ono. . . Svi smo to običavali nazvati ljubav. A što je to? Ne znam! Nitko i ne zna! Ali tada su se i otvorila vrata svih tih prostora iz kojih ne mogu više vani... Gdje je to lice njeno sada? Ono lice s rastvorenim očima i s kuštravom kosom vrh čela, oko ušiju, niz ramena? Kako je samo tiho govorila! U kutu svoga dvorišta, nad kamenim stolom. Otvarajući svoja usta otvarala je nove putove, nove predjele. Kakva priča!... Priča nad kamenom trpezom punom sunca. Ah još, još i sada gledam ta usta i ćutim mukli žar sunca u uhu. Čuj male riječi:

— Ova olupina ovdje. To je, vidiš, pečena

zemlja! Pečena zemlja! Moj tata ju je donio iz Histrije! Daleko, daleko je to... I čista, pečena zemlja!... Takav je bio moj tata, on je uvijek govorio: »Daleko, daleko je to!« Stavio ju je na svoje knjige, a ja sam je svaki dan gledala i uvijek mislila: »Daleko, daleko je to...« Goli kamen i ništa više! Gdje je to, »daleko, daleko«, ta Histrija? Nikada do nje doći neću, do te priče!. . . Ja neću njemu moći donijeti goli takav kamen... Kamen, pečenu zemlju!

Nelson nije odmah shvatio: tko je to ona,

tko je to njen tata i čija je to priča, ali mu se ubrzo stalo objašnjavati sve: to došljak

51

priča priču svoje vjerenice istu onu priču što ju je sinoć čitao... Otac njen je bio u Histriji i donio joj olupinu neke vaze...

Otvorila se ogromna tišina oko njega i mada su se opet javile riječi Ambrozove, bile su posve čiste. Slušao ih je Nelson i činilo mu se da sluša staru priču što je neki sjeverni vrač jaučući priča. Taj dojam je pojačavao i jezik kojim je Ambroz govorio.

Zašto je bilo potrebno da i ja sama nađem

kamen i da ga donesem njemu, da ga stavim pored njegova kamena? Daleko, daleko je Histrija... Zato sam svoj kamen tražila u šumi i našla sam ga. Jedan mali, plavi kamen. Goli kamen... Pa ipak to nije bio obični kamen, bio je plavi kamen, bijelim crtama išaran. I stavila sam ga pored njegova kamena, kamena pečene zemlje. Ali vrata su se otvorila priči i stala sam svagdje gledati kamenčiće, te misliti o njima. Moji kamenčići u šumama, zatureni, sami, kamenčići u moru potonuli i izgubljeni... Kakvo neizmjerje! Htjela sam ih još donijeti, ali mi je postalo tužno, jer sam morala izabirati. Tko bi sve kamenčiće donio kući? A kako je žalosno izabirati kamenčiće!... Odneseš jednog, a svi drugi stanu gledati za tobom, pa neki i zaplaču. I tako sam ostavila sve tamo gdje su bili, samo se uselio k nama onaj plavi, bijelim crtama išaran. Prvi kamen što sam ga našla! A kako se tata poveselio plavom kamenu! Više, više nego ja njegovu. Počeo tada i pričati gotovu priču...

Javio se vjetar s mora: prvi znakovi juga

koje je počelo nailaziti. No more se još nije pomicalo. Teško i tromo, nije se prepuštalo lakim udarima lahora. Samo su se veliki, tamni oblaci, što su do prije čas visili

52

daleko nad horizontom, već približili uvali. I dalje su lebdjeli nad mrtvom vodom kao obješene stare, razdrpane krpetine. No i taj lagani udar vjetra bio je dovoljan da skrene došljakovu pažnju na more. Odvrati pogled s grančice rogača u svojoj ruci i svrne ga prema moru:

— Ahan! Eto ga, eto ga! Mijenja se i sada će početi. Znam, znam, poznam ga ja!... Pustiti ga treba, zločinca. On će svoje učiniti bez obzira! Pa i mi treba da uradimo svoje. Priča dvaju kamenčića jednako je tako vrijedna kao i sve tvoje, i svi tvoji oblici. Kako divna priča. Očarala me tim i, eto, ne mogu više izaći otuda, iz tog labirinta. Arijadno, Arijadno, gdje si, gdje si, Arijadno!... igrao se opet grančicom rogača. —Pričala mi je tu priču, a ja sam je neprestano i molio da mi je priča. Uvijek!... Priča ju je poljepšavala i ona je priču ukrašavala. Oči, usta, nosnice i kosa među lišćem... Sve nad starim kamenom trpeze njena dvorišta. Priča dvaju kamenčića! Ah, kako je sporo teklo vrijeme u toj priči, kako je ono uopće nestajalo... O Arijadno, nisu samo ljudi živi, nisu samo ljudi život, nisu samo ljudi ljudi! I mravi su ljudi, i psi su ljudi... Među svim tim životima njen mali život i njene priče, Arijadno, njen glas, njena riječ. Evo je:

— Uzeo me moj tata, onda kada se

osamilo poslijepodne u našem dvoru. To što sam mu plavi kamenčić donijela zanijelo ga i pričao je: »Donijela si kamenčić iz šume, kamenčić divlji, kamenčić plav, oblika čudna, oblika gotovo bez oblika, ali takla ga je tvoja ruka i on je oživio. Dahnula si mu dušu svoju i oživjela je u njemu njegova divlja povijest. Prisloniš li svoje uho na njega, pričat će ti veliku, neizmjerno dugu povijest svoju, divlju svoju povijest... A kamen što sam ga ja donio, drugo je to! On

53

uopće i nije bio kamen, bio je zemlja... Došao je od zemlje! Shvaćaš? Zamisli malo: bio je zemlja i nije znao sebe, nije se imao, nije bio on, jer je rasut živio ne živeći... Kakva je samo to priča! I onda su neki, bogzna koji ljudi, uzeli tu zemlju, napravili od nje zdjelu, vazu, i da bi se vidjelo kako su je baš oni radili, povukli prstima na njoj znak. On se još vidi i na krhotini tu... Ispekli su zdjelu od meke, vlažne zemlje i ona je postala čvrsta kao kamen. Onda su je ljudi upotrebljavali, koristili se njome; slušala je ona sve njihove jade i radosti, poznavala ruke i jednih i drugih, i o svemu šutjela. Šutjela u žarkom suncu podneva negdje u kutu dvorišta, nijema, posve nijema bivala u mraku. Pa i onda kada su kiše brbljale čitave noći i svađale se s vjetrovima, ona je ostajala sama i bez riječi. Ima li čišćeg muka od vaze!... A vidiš, i ovaj odlomak je sve to od nje naučio! Vaza je prezirala riječ, i on to radi. A onda su je ljudi razbili: bila je osuđena da se opet vrati zemlji, da se izgubi i nestane kao ona... Vrijeme, eh vrijeme, ono je razbilo vazu, razrušilo gradove, progutalo i ljude... Tisuće godina, ali na tom djeliću kamene zemlje ipak — se vidi čovjek. On, moj zemljani kamen, nije kao tvoj divlji kamen, on je zapravo čovjek-kamen, i ako prisloniš uho na njega, pričat će ti on dugu, čisto ljudsku priču.«

— I oboje smo prislanjali uho na kamenčić osluškujući njihove priče. Branila je ona svoj plavi kamen. Da ti pričam njegovu divlju priču? Eh, priča divljih trava... Arijadno, i trave su ljudi!. . . A plavi kamenčić što je bijelim crtama išaran, nalazio se među ogromnim deblima, pod krošnjama širokim i bujnim, što se nad njim njišu i šume u vjetrovima, a on je sam i nijem. Trava ga obuhvatila neka: raste i cvjeta — a on uvijek jednako sitan i nikada

54

procvjetati neće... Ptice i crvi. . . Ali što? Jedino svjetlost, ona sama je prema njemu mati, ona ga obasjava i oblači u plavu haljinu njegovu, išaranu bijelim crtama... Tko je moja svjetlost? Hoćeš li ti biti moja svjetlost? Takve su njene riječi pale na sunčani kamen trpeze. . . I otputovao sam tako, Arijadno, putovima, stazama i gustišom otkuda bez tebe, povratka nema!

Prilazili su već jaki zamasi vjetra i more se javljalo svojim bukom, a tu, ispod njih, jasno se čulo kako zapljuskuje hridi mekim, veselim šumovima. Oblaci zastrše gotovo čitavo nebo. Postalo mračnije. Nelson je nepomično gledao čovjeka pod starim rogačem. Ušutio je došljak načas, a zatim se obratio krošnji rogačevoj:

— Dakako, sad si se i ti oglasila. Kao i ono tamo... Sama brbljarija, ništa drugo. Tihe priče nisu za vas... Znam, treba šutjeti kao kamenje! — ustao se i Otišao naglo, kao da je svadljivo prekinuo razgovor s nekim koji ga ne razumije.

Nelson odahne. Raširi ruke i sav se predade zemlji. Dok je slušao došljaka, bio je toliko obuzet pričanjem da nije mogao misliti ni o sebi, ni o njemu, ali sada ga stadoše pohađati sve te misli i on nije znao što da uradi: da li da se smije, ili da ustane i potrči za njim... Gdje je on to?. . . A vjetar je bivao sve jači. Čuo je već kako i borovi šume, pa se tamo slijeva javio i žal svojim bijelim žamorom, i hridine ispod njega, grohotavim zapljuscima, a nad njim otkrila se i krošnja rogačeva sva uzlepršala kao da je htjela izjednačiti se sa svim tim glasovima. Prepuštao se raznolikoj bujnosti šumova sve dok se nisu javile prve kapi kiše. Ustane tada i krene kući. Stigavši u dvorište, našao je na njegovu pločniku pravu, čistu kišu. Pružio je ruke i prepustio se njenim dodirima. Bio je sam, posve sam s njom. Kakvo divno društvo!

55

Legavši u krevet, slušao je Nelson dugo kako potrkuje kiša dvorištem, kako se provlači krošnjama i cijedi sumorno i mrtvo negdje nekim limenim žlijebom. A u daljini bučilo je more. Osjećao se tako čudno samim i napuštenim u ovoj kući, koju mije voda sada sa sviju strana i obilazi ovaj veliki, vlažni vjetar što s daleke pučine dopire udarajući u njegov prozor. I sve mu se misao vrti u široku krugu oko ovih ljudi ovdje, koji su ga tako ugostili, ali se nikako ne može odlučiti spustiti u neposrednu blizinu njihovu. On neće da misli o tom čudaku, jer se u prostoru te legende ne osjeća prijatno. Boji se, ali ni otići od nje ne može. Sada leži ovdje, u jednom starom krevetu, tamo prijeko, u drugim dvjema sobama, leže gospođa Amalija i njena kćerka, gore čudan onaj čovjek sa svojim pričama. I nikoga nije čuti. Svi leže kao i on, pa i budni su — kao i on, i misle jedni o drugima, prepuštaju se letu svojih misli... Kuda? Svako za sebe, na svoj način osamljeno, osluškujući svoje unutarnje izvore, a vani pada kiša jednako obilato, monotono. I jedino taj vjetar što ponekad udari jače . . .

Priča dvaju kamenčića! Kakav mu se tu neočekivani prostor otkrio i kako ga je potreslo to! Kakav je to čovjek izniknuo ovdje?. . . I nestat će, a da nitko ni čuti neće o njemu, nikada nitko neće saznati priče njegove. . . I onda Liljanina kosa. Ne može zaboraviti njenu kosu... Da počne s igrom oko te djevojke? A za deset dana će otputovati... Kako onda da dočeka Nicka? I kako da otputuje, ako se zaplete u tu igru? U njemu buja crna napast. Sve: i to dvorište, i ta kiša, i ta noć, i to more — sve se stalo isprepletati, plesti oko njene kose, u svjetlu uljanice, i oko tijela njena, koje je sakrivala jednako tako noć kao i ruho, što ga je uvijek osjećao kada je mimo nj

56

prolazila. Ući u sve to bilo bi isto kao što je bio ulazak u ovo naselje, u ovaj dan i u ovu kišnu noć ovdje. Tko zna što bi sve tamo otkrio? Tko zna kakve priče i kakva saznanja bi mu izašla u susret.

Ni slutio nije da će ovdje, u ovom dvorištu, otkriti tog čovjeka koji se svađa s morem i moru priča najnježniju priču o dva kamena... Tko zna što ga još čeka i s tom ženom? Kako je kiša bila uporna, a tišina te kuće, u kojoj se nalazi, duboka! Čudak u crnom redingotu ima svoju priču o dva kamenčića i živi u njoj, s njom, živi onu koju je izgubio i koje više nema... Kako je morala biti krasna ta djevojčica što joj otac priča takve priče! A, eto, i on stoji sada pred vratima svoje priče! I već čuje smijeh, onaj njen smijeh što ga je zapljusnuo pri susretu s njom prvoga dana. Učinila mu se odjednom krasnom i jednostavnom, ta Liljana, kao i ova kiša, i ova noć, i tišina sama... On ništa ne zna što će se desiti. Prepustit će se zbivanju, kao i ovoj kiši... Vrijeme će izgraditi već priču! Jedino Nick, on se javlja kao razbijač. Tko će biti jači, Nick, ili oni sami u svojoj priči. Jest, simpatičan je taj Nick, ali zapravo naivan. Volio je tu njegovu naivnost, ipak: naivnost je naivnost.

Vrzle su se u njemu tako misli i zanosile ga, a svaki put kada bi jači zamah vjetra udario o njegov prozor, on se okretao i osluškivao: nije li to netko prošao dvorištem, nije li se netko, tamo u hodniku, oglasio, nisu li to nečije bose noge pred njegovim vratima?... Liljana možda, a valjda i onaj gore što nježne priče priča moru, a iza leđa krije krvavi veliki nož... Tko zna kakvu mu je on sam otvorio priču svojim dolaskom ovdje! Ta došao je kao stran čovjek u njegovu kuću, opsjeo njegove žene i sada se želi obračunati s njim...

57

Usnuo je ne zna ni sam kako i kada. A probudio ga strašan tresak. Skočio je iz kreveta, misleći da se ruši stara kuća nad njim. Bila je oluja, jedna od onih proljetnih oluja što se naglo začnu i naglo nestaju. Kiša je još uvijek padala. Prišao je prozoru i oprezno ga otvorio. Bljesnulo je i opet se javljalo muklo gromotanje gore nad planinom, da bi se zatim otkotrljalo desno i lijevo mračnim noćnim gudurama i prokletijama. Sumporno svjetlo groma jasno je obasjavalo dvorište među krošnjama i more tamo nad njima, što se pjenilo i bučilo muklom daljinom. Očekivao je da će se netko ustati i javiti, ali se prevario. Nikoga. Poslije buke groma još olovnija i mrtvija tišina. Vjetar je u dvorištu posve prestao, samo tihi hod kapalja krovom,odrinom u lišću i dvorištem. Tako je želio nekoga da mu priđe, da ga vidi i ima pored sebe. Ta Liljana... Da krenu svi bosi dvorištem i da počnu govoriti, pričati sve jedno drugome...

Usnuo je ponovo pred zoru kada je oluja prestala. Kasno se probudio. Sunce je već bilo na njegovu prozoru. Otvori prozor posvema i dočeka ga jasan i svjež dan. Sve što se desilo sinoć i noćas ukaže mu se čistim snom. Legne ponovo u krevet. Muka i tuga neka nabuja u njemu. Kako bi bilo dobro da je Nick tu — pomisli.

Kasno je ustao i ništa od svega što je doživio nije zabil ježio. A vrijedno je to bilo. Naročito događaj s njim, s Ambrozom. Psihološki je to neobično zanimljivo. Primjer koji otkriva mnoge stvari. Kada se čovjek obraća stvarima kao živim bićima... Neka vrsta animizma ipak, ma i ne bile to životinje, nego stvari. Pa i njegovo vlastito stanje. Naročito ono do njegova dolaska ovdje, a i sam dolazak. Čudno, kako mu se jasno ukaže odnos čovjeka prema svijetu što ga okružuje. Samo kada bi mogao

58

prevladati taj osjećaj što ga je počao goniti da otpočne igru s Liljanom. Osjećaj! Bila je to više neka sudbonosna snaga, koja je bila jača od njega i pretvarala sve ono što se u njemu javlja u neku sladostrasnu muku.

—

Sišavši iz sobe sa svojim blokom i malim stalkom za slikanje, susreo se s njom, pred sobicom, gdje su obično jeli: napravljala je stol.

— No, jeste li se preplašili noćas? Zašto?

— Pa oluja. . . Ja se uvijek bojim gromova. Čini mi se da će se naša planina srušiti na nas...

— Ah, ja se ne bojim toga. . . — gledao ju je kako uređuje stol i prohtjelo mu se reći, pa i reče: — Drugih se stvari ja bojim. . .

— Ona ga značajno pogleda.

—

Ja se, na primjer, bojim vilica i noževa s drvenim i crnim držalcima. . . — reče i sam se iznenadi tome.

Da ih, dakle, ne metnem? I da ih zamijenim drugima?

— Ah, ne, ne! Ja volim ono čega se bojim! Ona prestane s poslom oko stola i

pogleda ga. Ne izdrža i nasmije se glasno: — Ostaje nam, dakle, da saznamo: ili

čega se bojite još, ili što volite još! — Zanima vas to? — Zašto ne?!... Ali danas ćete vidjeti dan,

pravi naš dan, dan poslije kiše, najčistiji dan!

Učini mu se da ga tim riječima o danu tjera van i da želi prekinuti razgovor započet s doskočicama. Osmjehne se, pozdravi i ode.

Dan je bio zaista neobično čist, svjež i proziran, tako da su se i najudaljenije stvari, predjeli objavljivali u jasnim konturama. Sve tu, gotovo na dohvat ruke. Radio je mnogo i vratio se sa zakašnjenjem.

59

Jeli su bez mnogo riječi. Izbjegavao je poglede Liljanine, a gospođa Amalija je bila vidljivo neraspoložena i tužna: nije primila pismo od Nicka, kako je očekivala. Razgovor se nikako nije odvijao. Susreo se s pogledom Liljaninim samo jednom, i to odmah u početku objeda, kada je uzeo viljušku sa crnim drvenim držalcem. I od toga on se, zaista, počeo bojati tih predmeta, Držeći ih u rukama, činilo mu se da nešto opasno živi među njegovim prstima. I ništa im nije rekao o svom sinoćnjem susretu s ujakom Ambrozom. Nije mogao. Izgledalo mu je, povrijedit će ih, a ni pričati se to nije moglo. Kako? Primilo se to samog njega i postalo njegovim: samo za njega.

Digao se od stola prvi put s osjećajem da se nešto neugodno desilo među njima. Zar je taj jedva vrijedan pažnje razgovor, između Liljane i njega, mogao biti tome razlogom? Legao je obučen na krevet i ubrzo zaspao. Spavao je duboko, do pred samu večer. Izlazeći iz kuće nikoga nije sreo. Danas je krenuo drugim smjerom. Vrijeme se nije mijenjalo: još uvijek je bilo svježe i jasno. To je, eto, pravi jug. Kako su jasne linije. Popeo se dosta visoko u planinu i s užitkom gledao jasan horizont, tamo gdje se nebo doticalo plavetnila morskog, otoke i otočiće posijane čistom površinom mirne vode. Vratio se kući kada su svi već bili u dvorištu i čekali ga. Pohvalio se odmah da je bio u planini:

— Krasno, zaista je bilo krasno. Toliko novih stvari otkrije čovjek. Oprostite što sam zakasnio!

— Doprli ste do crkvice? — upita Liljana, — Ne, izgubio sam se među šikarjem, ali

ne žalim to. — Dobro da niste zaspali negdje!

60

—

On je pogleda i ne odgovori ništa. Bila je opet na istom mjestu, istim svjetlom uljanice obasjana. Odluči se i odgovori:

—

Ne, nisam mogao, mislio sam na... na vas, na to, naime, kako biste mi se opet rugali.

— Ih, kako ste samoljubivo osjetljivi!

— Da. . .

—

A da li vam je obećao Nikica pisati? — upita gospođa Amalija.

—

On mi uvijek piše na moju milansku adresu i ne vjerujem da će mi iz Milana slati poštu ovdje. Istina, znaju gdje sam, ali i znaju da ću ostati najviše dva tjedna...

—

Čudno, nije se javio, a morao je! — uzdahne gospođa Amalija.

Gospođo, javit će se... Nisu to više brodovi na jedra!

—

I poslije večere su sjedili, kao i obično, u dvorištu. Između njega i Liljane razvila se neka napetost i onemogućavala obične razgovore. Riječi su bile rijetke, tako da je gospođa Amalija sama vodila glavnu riječ. Slušali su je. Nju i svježi vjetar u odrini nad njima. I, dakako, opet je bila riječ o njemu, stricu Ambrozu.

—

Pravi razlog, velite, pravi razlog!. . . A tko će to znati? Ostao je prvi mjesec posve zatvoren, ne puštajući nikoga k sebi, osim mene, i to samo radi vode i radi kruha. Jeo je samo kruh i pio vodu... Napustiti brod svakako nije dobro. I svi poginuli. Roditelji i djeca njihova nisu to mogli razumjeti. Shvatljivo. Ali sve bi se ipak bilo preživjelo da ga ona nije napustila. Nije ga više htjela. Svi razlozi? A tko to zna?... Govorili su brod, bijeg iz broda... Udala se u Splitu i više se nije vratila ovdje. Od tamo su i doprli glasovi o prikazanju, o čudu...

— A od kada su se poznavali? Od djetinjstva, pa i u dalekom su

srodstvu nekom... Ona nije imala majke, otac se brinuo za nju.

61

—

—

A ljudi se žene ovdje često s djevojkama koje znaju još iz djetinjstva?

Vrlo često. Htio je pitati i o kamenčićima, ali je

odustao od toga. — Ah, mama, ne treba sve pretvarati

odmah u priču! — Pričam ono što sam čula, drugo i ne

znam... Razgovaramo! Objasni ti gospodinu, ako nisi zadovoljna. . .

— Gospodin će od svega toga zaspati! Ima on svojih briga. . .

—

Bilo je nešto tvrdo, pa i uvredljivo u njenu odgovoru. Osjetila je to i gospođa Amalija:

— Što je tebi, Liljana? Ništa! Što bi mi bilo?

Tišina; mučna, duga tišina poslije toga. Otišao je kao i svaku večer što je odlazio.

Nešto neugodno i gotovo mučno izraslo je ipak u njihovim odnosima. Samo da se to ne razvije i ne razruši ovo što sada živi među njima. Mjesec je bio već pri zapadu. More živnulo u večernjem maistralu i igralo se uz obalu, a na pučini bučilo i ljeskalo se u mjesečini. I sam je lakše hodao. Nije se mogao odlučiti da li da i večeras ostane pod »svojim« rogačem i sačeka njega, strica Ambroza. Opet će se sigurno pojaviti. Priča će rasti, razviti se — pomisli — pa i nije nezanimljiva. Govorio je tako sebi, a zapravo je i išao radi njega, radi te priče. Otkrio mu se u njoj takav neki život o kojemu ni sanjati nije mogao dolazeći ovamo. Sjeo je kao i obično. Kada je osjetio da zemlja nije više vlažna od noćašnje kiše, legne posve u žuku. Kakva razlika od sinoćnje večeri. Kako živa igra mora večeras, tu pred njim, među hridinama, i kakav šum tamo na žalu. I krošnja rogača se čula nad njim veselije, življe, a tamo uz žal hujale su krošnje borova duboko i

62

tamno. Pratio je te raznolike šumove kao dionice nekog orkestra. I otkri mu se neizmjerno bogatstvo u variranju i prelijevima. Muzičar bi trebalo biti, a ne crtač kao on. . . To nisu njegovi sjeverni, škotski vjetrovi. Tako je nešto čuo samo u Sorentu, prošle godine. I ni sam ne zna kako, stao je izgovarati njeno ime: Lilia, Gilia i Liliana. . . Htio je to ime uplesti u te šumove. . . No njegov se šapat otkri i njemu samome stranim. Kao da nije bio prikladan velikim elementima oko njega. Ne, nije se njegov glas mogao uskladiti sa svom raznolikošću i bujnošću šumova što su bujali u prostoru gdje se nalazio. Pa mu čak, taj njegov šapat, i pobriše glasove oko njega... Slušao je sama sebe: Liliana, Lilia. . . Gilia, Gilia... Liliana... Sve je to samo ona, njena kosa, njeno tijelo u mraku dvorišta, u mraku ruha, njena priča, ta zatvorena priča, koju treba otkriti, otkrivati... Stojiš pred rastvorenom škrinjom na mjesečini i premišljaš se... Nije li i ona priča divljeg kamena?

Prepustio se tako nabujalom osjećanju nekom, pa ni opazio nije kada se i ujak Ambroz stvorio na svom mjestu. Sjeo je kao i obično. Ali se nije javljao odmah. Dugo je gledao u pučinu i konačno počeo odmahivati rukom i smijati se:

— Eto, vidite ga! Ha-ha-ha... Žena, ili dijete, ili dječak... Kako se samo igra! Kako je to grozno s njim! Ah. . . I ne pušta vas ni ovakav! — Okrenu se rogaču: — I ne trebam više tvoje grančice. Kako si se samo i ti uz njega razglagoljao!

Nelson zaboravi na sebe. Slušao ga je i ne mičući se. Jasno se razabiralo njegovo lice na mjesečini obraslo gustom bradom. Pravilan nos i visoko čelo: sve natkrito crnim šeširom.

— Obećao sam joj. — Ušuti zatim i Nelsonu se učinilo da se više ni javiti neće,

63

ali se prevari: Ambroz uzvikne još jače: — Jest, tada još za trpezom kamenom punom sunca: svojim brodom ću posjetiti Histriju i ja!

I ovdje, pod tobom, starče moj, obećao sam joj to... Sjećaš se njenih riječi: »Ali ne priča samo kamen, plavi, moj divlji kamen i kamen-zemlja mog oca. Sve priča, sve govori... Čuj, čuj to tamo što se javlja s pučine. . . I kada mene ne bude više, čut ćeš me u glasu s pučine!« Tako je govorila... A sada ja pričam i slušam. Odgovor čekam... Večeras je sve jasno i veselo, a noćas, kada je oluja bila najbješnja, dirao sam dva njena kamena. Bogato carstvo u dodirima! Zar nije tako? I kome danas više pričati mogu, ako ne tebi? Ti si ona, ona mi je i vrata otvorila k tebi.

Ustao je i zašutio. A ispred njega ljeskala se neizmjerna površina morska sva u pokretu, šumu, brbljava i razdragana. Kao i bijeli šumovi nizali su se valovi jedan za drugim i rašumljivali se žalom, sva raznolikost mrmljavine i štropota tu pod njim, među hridinama, a nad svim mlad, proziran vjetar što prilazi s pučine i odmah odlazi među borove krošnje hučeći dugim hukom šumnim. Nelson je slušao i odjednom mu se učinilo kako je sve to tako kako treba da bude, i drukčije ne bi ni moglo biti. On mora govoriti tako kako govori u ovom prostoru što se tako bujno i raznoliko oglašavao.

Ambroz je dugo ostao nepomičan i onda se javio glasnim govorom:

— Eto, kako je sve to beskrajno i bogato u istini i u varci!... Da li je istina da si ti toliko veliko, tako bujno, ti što se veselo ljeskaš na ovoj mekoj svjetlosti, i to da si ti ona, ona koja je otišla od mene? A ona je tako rekla. . . Pa ipak, varka si ti! O lijepa varko moja. Kako si beskrajno zanimljiv ti, varalico i zločinče. . . Priča dvaju kamenčića

64

i ti tako mlad, veseo, neizmjerno bogat i ogroman. . . A ja ni velik, ni bogat, ni veseo, ni mlad, ja sam održao obećanje. Koliko ti već to puta pričam? Pa i opet moram, moram da bih je uskrsnuo sebi. Vidjeti je! Osamiti se zbog nje i ne imati je... Doći će, zar ne, ako ti budem pričao? A ti, dozvolit ćeš joj da mi se približi tu, na domak samo. Evo još jednom kako se to zbilo:

— Na povratku iz Odese... Sve ti to treba? Eh. . . — Zašuti, kao da se premišlja hoće li nastaviti, ili posve ušutjeti. Bio je samo privid; opet se javio njegov glas: — Stigli smo u Konstancu. Koliko puta smo već prošli pored tog grada, a zaustaviti se nismo mogli. I, eto, bila je sreća. Usidrili smo se. Kako si tamno zelenkasto, pa opet sivo i smeđe, da postaneš ponekad iznenađujuće plavo. . . U toj daljini gdje je Ovid boravio prognan. Tamo te zovu Cara Denghiz, Crnim morem... Kako si drukčije ovdje, Cara Denghiz! Ali nisi bio ti, Cara Denghiz, moj cilj. Histrija je bila moja meta, Histrija, domovina njena kamena, Mauro Thalassa, jer te i tako zovu. U posjete njenoj priči. Onoj što ju je pričao kamen kada smo na njega uha svoja naslanjali i kada su se obrazi naši dodirivali, a kose njene pokrivale moje lice... Mauro Thalasse...

— I oktobar, mjesec listopad, tu na svakom koraku. Niski oblaci. Suri, nad tobom, Cara Denghiz, oblaci, još više suri nad izoranim poljima. Čovjek je malen između tih oblaka i zemlje zemljane, smeđe, žive u svom opranom licu, preko kojega se ustalasala uska cesta. Čovjek i cesta: na cesti čovjek. . . A nigdje grma, krošnje — sama razgaljena zemlja crnica, gnjila sva u svom vlažnom tijelu, što je nabubrilo sjemenom. Nad njom plove guste mase olovnih oblaka. Cara Denghiz oblaka!

65

Nelson je slušao tu riječ i bio zaista omamljen njom. To nije običan čovjek! To nije ludo, to je čista rijeka mašte! Otkuda to ovdje? I baš tako. A Ambroz je nastavljao kao da se, zaista, u pričanju takmiči s morem:

— Takav je put do Histrije. . . Ja nisam znao što je to Histrija. Utopio sam se u tom kretanju za nju, za sebe, za djetinjstvo naše! Histrija-priča, Cara Denghiz-priča! Kakve daljine na tom prostoru gdje sam se našao na putu u domovinu zemljana kamena! Osjeti tu cestu usku i čovjeka sitna, malena što ide u pohode jednoj priči »daleko, daleko — u domovinu zemljana kamena«! Osjeti to! Čovjeka na uskoj cesti, samog, između palih nebesa i te zemlje rastvorene i puste. Ide čovječuljak tamo gdje je stanovao mali kamen, ispečen iz zemlje; kamen, preko kojega je prešla davno, davno ljudska ruka i ostavila trag... Davnina, vjetar i prostor izjednačuju se tu!

Nelson je gotovo ustao da bi bolje čuo. U posljednjem trenutku uhvati sebe kako namjerava to. Slušao je čovjeka i to more, dolje pod njima. Bilo je zaista kao da se natječu: jedan u svoj svojoj radosti mladenačkoj, punoj bljeska s nebesa, a drugi, čovjek, u svom ogorčenom zanosu:

— Cesta ga je odvela, konačno, u travu, staru travu što umire svaku jesen i opet se u proljeće rađa. U travu što je prekrivala brežuljak, koji su gotovo doticali olovni oblaci u svom niskom letu. Vjetar, kakav vjetar!... Znao sam: vjetar s mora... Thalassa Mauro, sivozelen vjetar s mora. Kako si skroman bio tamo, iza brežuljka, na kojemu su se otkrili prastari zidovi, građeni od golemih mrkih stijena. Bio si čist dlan, Cara Denghiz, lice oprano, što šapat u uho prima! I začas sam bio među kamenjem prastarim: to je bila Histrija pred tvojim licem, Cara Denghiz. Spuštala

66

se Histrija do tebe, do tvog lica. A ti si skrivao sebe među šašjem; nisam mogao naći praga tvoga sakrita! Voda ili more? To je, dakle, dom zemljana kamena njena. Ogledao sam se i, zaista, krhotine pečenog kamenja posvuda, mnoštvo onih kao što je i njen bio... Sve je obrasla trava — ona što s jeseni umire, da bi s proljeća opet bila mlada. I nikoga: sam čovjek do nebesa... Tada mi se nametnuo on sam: kamen pečene zemlje. Otkrio se u travi... Uzeo sam ga!

I odjednom, kao da se nečega važnog sjetio, sjeo je okrećući se starom rogaču što je šumio tu, pored njega, sam, nepravilno i uzdrhtalo. Šuštanje njegovo odudaralo je od svih šumova što su se razbujali bili oko njih.

— I bolje je s tobom, moj starče, razgovarati nego s njim. Vidiš kako se samo uzšumorio i uzbljeskao. Toliko je ohol, da ni riječi moje neće čuti više. Vidiš kako svejedno huči, brboće i šumi, pljuska i žamori ne mareći za to što sam pao na zemlju. Ah, znam ga ja, poznam dobro. A ti, poput hromog starkelje, brbljaš kada i svi brbljaju. . . Bit će ipak jednostavnije s tobom! Jest, bilo je to staro naselje histrijansko. Išao sam sam samcat uz to prastaro ziđe dok čuvarevu kućicu nisam našao. Čuj, ma kako moja riječ bila jednostavna i slaba, ali ako osluhneš, otvorit će ti se ponor...

— Čuvar je bio star, hrom kao i ti što si. Vidi, pogledaj lice njegovo pred stijenama obraslim već suhom travom! I ono je bradato: sam vjetar u bradi nosi. . . Sjeo sam na zemlju, među sitno kamenje, među braću i sestre njena kamena. A starac, čuvar, počeo je bio pričati priče. I odmah se javili starci sjedobradi, starci vjekovi! I koliko ih je bilo!... Ali sve to mene nije zanimalo... Otkopali su grad. Prastari. To

67

je osnovno bilo u njihovoj staračkoj riječi. Prešli smo ziđe i ušli među zidove. Veliki paklenski vjetrovi poharali su sve, ostalo samo kamenje uz zemlju. Grad samog korijenja zgrada, grad što mu skute dotiče prozirno-zelenkasta voda. More u šašju i šaš u moru, Cara Denghiz... Trgovi, stupovi i daljine. . . To je, dakle, domovina njena kamena, kamena-čovjeka. Ali nigdje čovjeka. Stražar? Ah, to je kamen-čovjek... Kakav zeleni vjetar s mora, što sve pokreće trave. Starac-vijek bio je pored mene, u bradatoj maski njegovoj nastanilo se vrijeme. Kakvo čudo od usta što se otvaraju i zatvaraju, ispuštajući riječ... Slušao sam je: njegovu vjekovnu riječ i htio se grohotom nasmijati. Zamolio sam ga da me pusti sama. Kradom sam tada već dodirivao trave, stijene i šaptao riječi da me on ne čuje i da se obojica ne stanemo smijati glasno. Jer ja znam zašto bi se on smijao, ali zašto se ja tu smijati mogu, to ne znam, vjeruj, ne znam, Cara Denghiz! I tako, kradom sam govorio samo male riječi svoje, pričajući kamenju, travama o njoj koja ima mali kamenčić njihov tamo daleko, neizmjerno daleko. . . Spustio sam se dolje, do bokova grada, tamo gdje ga je samo more opasalo. Zaista, starče — obra-ćao se on rogaču — ti to ne možeš shvatiti! To, tu prozirnu vodu s tankim vlatima šaša i s pijeskom-dnom i s pijeskom-obalom. Živa prozirnost... Tu sam i ja jasno vidio njeno lice, ono isto lice s raskuštranom kosom iznad čela i ušiju, kosu što se spustila ramenima, i pao sam svojim licem na taj prag vode i zemlje. . . Kuda treba krenuti s ta dva praga? Kakve mogućnosti nam otvara taj svijet? Viknuo sam i pomislio: i moja će se riječ pretvoriti u kamen te vječno ostati tu, ali prevarih se — pretvorila se i ona u vjetar i prođe, ode. . . Zar nema kamene riječi? Tada se opet po-

68

javilo i lice starca u kojemu se nastanilo vrijeme. Ah, kada bi ti znao kako je to lice bilo puno svega, samo ne onog zvuka što ljudskošću odzvanja. Puno zemlje, oblaka, vjetra... Puno samog vremena i prostora vječna... Sakrio sam se od njega. Htio sam naći kamen, riječ-kamen, kamen ljudskosti. Velika stvar: ne mudrosti, već ljudskosti kamen. Tražeći izgubio sam se među prastarim zidinama. Nigdje nikoga. Ah, da sam našao tu kamenu riječ, sve bi bilo spašeno, sve, pa i njeno lice!. . . Ali umjesto njega otkrio sam stabalce jedno. Krošnju! Krošnju... Starče! — dignuo je on ruke prema rogaču — ti to zaista nećeš shvatiti!

Ustao je i opet se obratio moru, što je sada još jače šumjelo i još svjetlije se bljeskalo.

— Mada se u svojoj veselosti uspneš i raširiš do nebesa, nećeš zašumjeti kao što je krošnja ta šumjela na zelenom vjetru s pučine Crnoga mora — i zastao je, kao da izaziva to more, tu beskrajnu pučinu što se sva ušumjela i razljeskala.

Nelson ga je gledao i sam u nekom zanosnom stanju. Jasno je čuo gotovo svaku riječ, ali, zaista, kao da je više nije razlikovao od šuma žala u daljini, od grohota i brbota tu, dolje, među hridinama i huja hučna u borovim krošnjama. Nelson osjeti kako se sav prostor, sve stvari i sva bića objavljuju u ovom času, i preplaši se tog otkrića. Činilo mu se da će to i on sam prijeći prag neki, iza kojega se više neće moći vratiti u sebe sama, u onog sebe što ga je do sada imao. Zadrhti. A Ambroz je i dalje izazivao pučinu:

— Šum blag i bujan, razgovjetan i šuman, u sebi samom zatvoren, sam sebi dovoljan... Od tada i nema vremena za mene. Lice prozirne vode među šašjem, lice neizmjerna vjetra, što s pučine dolazi, bilo je njeno lice. I javljalo se u toj krošnji. Priča

69

dvaju kamenčića! Priču svakog kamena počeo sam razumijevati. Stao ,sam pred tom krošnjom, digao ruke u vis predavajuć: se sav. Mati, žena, kćerka! Eto me. . . Ne shvaćaš ti to, veliki razmetljivče!... Tu se otkrila vječnost i sva doba u meni. Nestalo je vremena. Nema od tada vremena za mene. Sve sam vidio i o svemu sam mogao pričali kao i ona što je pričala: blago i bujno, razgovjetno i šumno, zatvoreno u sebe. Sve sami šumni hram... Koliko sam ostao tu pred njom?

— Pronašao me starac i odveo. Uzeo me za ruku i izveo iz grada opasana mrkim, ogromnim kamenjem, poveo me u travu, među sitno kamenje, i kada sam htio uzeti još jednog od tog mnoštva, starac mi nije dao. »U zemlju se vraćaju ovi otkuda su i došli« — reče! Kakve oči, kakve riječi! Izveo me na cestu usku, što se razvrludala zemljom natkritom nebom niskih i surih oblaka. Zemlja i oblaci su se već dodirivali, a ja sam ostao na cesti, u zemlji zemljanoj, punoj sjemenja. Tu me ostavio starac i vratio se svom gradu. Okrećući se, vidio sam kako njegovo lice, gdje se vrijeme samo nastanilo, nestaje. Hod... Prastari grad, on i jest čista kamena riječ. Ne, razmetljivče, u bljesku, ti to ne shvaćaš...

— Ah, eto, opet sam ti sve ispričao, sve sam rekao, ispovjedio se... Daj sada, neka se pojavi, neka izađe iz tvoga ljeska, kao i onda, da je vidim i čujem! Veliko, Duboko, Neizmjerno, učini da se objavi Ona! Učini to, učini to!

More, ogromna pučina svjetla, uzavrela je bljeskom i bukom, ali nitko se nije javljao. Ambroz je još dugo čekao, očekivao, a onda uzviknuo:

— Prokletniče, zvjerinje ćudi!... — mahnuo rukom i otišao.

70

Nelson se nije odmah snašao. Učinilo mu se da je to prestao jedan od šumova kojima je bio opijen. Ali nestankom Ambrozovim prestali su i drugi šumovi da budu ono što su do sada bili. I on ustade te potrči, namjeravajući slijediti čovjeka. Pomisli da je krenuo kući, pa pojuri tim smjerom, ali ga tamo nije mogao nazreti. Vratio se natrag i, uz sami žal, vidio je njegovu pojavu kako kreće samim rubom mora. Zaustavio se i gledao čovjeka kako zastaje ponekad, diže ruke. zatim se sagiba dotičući more...

Nelson je zaspao tek pred jutro i spavao je do kasno. Probudilo ga je oglašavanje nekog broda koji je prolazio kanalom. Ali nije želio ustati. Sinoćnja večer je legla na njega kao mora. Čudno, upravo neshvatljivo — kao da je uzimao hašiš i, eto, sada se tek budi. Javljala se u njemu znatiželja; zaželi odmah saznati konac tog čudnog pričanja. . . . A istovremeno ga je odbijalo nešto od svega toga što ovdje doživljuje i sa čim se susreće. Bježeći od teškoća koje je imao u Edinburghu, on već godinu dana putuje, ali nigdje nije naišao na takva nešto kao što je to ovdje našao... Tko je to i kakvi su to ljudi? Ostane li dalje ovdje sluti kako bi se mogao razviti između njega i Liljane onaj odnos kojega se naročito bojao: prijelaz iz časovite strasti u ono bijedno stanje podnošenja jedno drugoga. A čini mu se, ni izbjeći to neće moći, već se i dešavaju neke sitnice, pa i ne samo što se »dešavaju« već ih i on sam nameće ovoj uskoj sredini. Jasno najavljuju one kuda će to dovesti. Ali neposredno, intimno, on i želi takav razvoj, ne može sebi to zanijekati. . . Sinoć, videći kako on dolazi u dvorište, nestade netko sa naslonjača. Jasno je to vidio. Osluškivao je dugo zatim neće li se netko javiti. Bila je

71

ona, zna to pouzdano! Po čemu to zna? Ni po čemu, ali to je tako!... Čekala je da se popne u svoju sobu. Dobro, a zašto ga je čekala, ako ga je pustila da se popne u sobu? I on se povukao. Igrao je onoga koji ne mari i neće da vidi. Zašto? Počinje igra onih koji znaju što hoće, ali ono što hoće mora i za jedno i za drugo da se desi »slučajno«. Trebaju opravdanje, izlaz... Nije mogao usnuti i čuo je kada se Ambroz vratio. A kada je opet bilo sve tiho, otvorio je prozor i razgledavao dvorište očekujući neće li se pojaviti ona. Nikoga nije bilo. Posumnjao je tada i u to da ga je sinoć čekala. Sve je to zato jer je nadražen onim što je čuo od njega, od tog čudnog čovjeka. Više i nije mislio o njemu, on, stvaran, posve se izgubio, a Nelson ga je gledao samo u njegovim pričama. Bio je to čitav jedan otkriveni svijet, no tako neočekivan za njega da ga se jednako tako bojao kao što ga je i privlačio. Zato se rado prihvaćao bilo kakve misli koja ne vodi do njega, da bi se zapravo spasio od tog svijeta.

Izlazeći nije susreo nikoga. Djevojka mu je objasnila, više znakovima nego riječima, da su gospođa i gospođica morale u gradić. Danas će sam biti za stolom. I odahnuće i neko razočaranje: kao da je izbjegao nesreću neku, ali jednako tako je i želio vidjeti njeno lice, hod! Čudno, ne toliko nju, kao Liljanu, već njene kretnje, njeno vladanje, njenu kosu... Ali nju, kao čovjeka, želio je izbjeći. Vidjeti njeno pretvaranje, ono njeno nastojanje da bude onakva kakva nije. . .

Bilo mu je neobično jesti samom i gledati kako se djevojka, što ga je posluživala, muči da mu ugodi. Danas je i ona uskrsla u ovom prostoru svojim bićem. Otkuda mu to da je sve počeo gledati kao igru za sebe! Svi igraju njemu? Jedino ti crni, drveni držalci

72

njegove viljuške i njegova noža bili su stranci, pa čak i neprijatelji...

Poslije ručka zatvorio se u svoju sobu. Spavati nije mogao kao što je očekivao. Pisao je neka pisma svojim prijateljima i znancima u Edinburgh i Milan. Hvalio se: otkrio je zemlju gdje se dešavaju čuda, i žao mu je što tu nema sagrađenu kuću, što ne može u ovu čistoću dolaziti redovito svake jeseni. I lagao je: ne bi se on mogao ovdje snaći! Došao je ne znajući gotovo ništa o ovom kraju i o ovim ljudima, desilo se sve tako da on osjeća kako će se morati nešto krupna desiti i kako će otputovati i nikada se više neće ovdje moći vratiti. On nije vjerovao u fatalitet, ali sada mu se ponekad javi misao kao da je sve to što se s njim zbiva već planirano.

Gospođa Amalija i Liljana su se vratile kasno poslije podne lađicom. Nije ih vidio, jer je već bio izašao na svoju poslijepodnevnu šetnju. Vjetra nije bilo. A nebo se prekrilo plaštem tankih oblaka. Smirilo se i more, pa potamnjelo. Jugo se moralo javiti. Takva su se stanja — znao je već to — javljala pred samo jugo. I sam se osjećao nekako tužnim u sebi. Došao je i neopazice na svoje mjesto, pod rogačem. Dugo je stajao tu, ne mogavši dokučiti kako se to moglo desiti sinoć ovdje, na ovom mjestu. Zaista kao san... Kako je uopće moguć takav čovjek! Kakva igra: Priča dvaju kamenčića... Histrija: kamena riječ... Starci-vjekovi... Daleki mrtvi gradovi. . . Pa i ovo gdje je on došao, gdje boravi sada, otkrilo mu se kao neka mrtva zemlja u dalekoj daljini. Sve se događa zaista kao u snu i da li će se on više ikada vratiti ovdje!...

Krenuo je uz žal i sjetio se psa što mu se prvu večer približio. I tome pridade neko osobito značenje: kao i »Priča dvaju

73

kamenčića«. A sve je to zato što on nema pravog životnog cilja, pravog zanimanja. Kada bi se on već jednom sredio, stao zanimati trgovinom, kako je i trebalo, sam bi posao vršio svoj izbor zbivanja i sve bi izgledalo drukčije, slika bi njegova života bila posve druga. A ovako, sve je prepušteno nekoj slučajnosti, koja i nije slučajnost... Tko je ta Liljana, a tko je on? Našao ju je tu i izgleda mu ukletom, privezana uz majku i strica koji je lud... Što se s njom treba desiti? Udaja. . . I kako sam ništa ne radi, njegova će misao oko nje isplesti najčudnije mitove. On već i ulazi u to i slijedi svoju misao... Vodi ga onaj njegov poznati osjećaj da otkriva, jest da otkriva ženu... Varka? Ali svoje postojanje otkriva se samo tako. Ljubav? On nikada nije upoznao taj mit, on je samo znao za draž otkrića. Za draž te bitke između spolova. Volio je doživljavati sebe u tome. Pa i sada već kreće tim putem.

Sjeo je na žal i uzeo blok. Htio je crtati mali poluotočić na kojemu se nalazio stari rogač. Nije uspio. Pokušao je još jednom. Opet nije uspio! Legao je na žal i stao nasumce slikati. Iza započetih crta počela se odmah nazirati glava žene... Prebriše to odmah. Crtao je sada dvorište kuće u kojoj je stanovao. I konačno dva kamenčića... Tada se sjeti kako je sinoć Ambroz govorio o kamenoj riječi. Što mu je to, zaista, ta kamena riječ! Legenda o dva kamenčića, nije li to kamena riječ?. . . I ispod svih svojih skica napiše: kam e n a r i j e č . Onda odbaci blok i stade promatrati glatku površinu mora, koja se jedva vidljivo pomicala uz samu obalu. Kako je sve bilo čisto i pravilno tu na pragu morskom, a kako je tamo, u daljini bilo sve teško i puno neke mučne fatalnosti. Pojavila se i neka lađa tamo iza rta. Čulo se udaranje vesala i nerazumljiv govor ljudski. Gledao je lađu

74

kako klizi nepomičnom površinom morskom i ostavlja tanak trag za sobom. Za drugim rtom i ona nestade. I opet bi mir i težina metalna. Kakva razlika od jučerašnjeg dana. Pužući privukao se neposredno uz more. Počeo je, ni sam ne zna zašto, doticati rub morski što se jedva vidljivo primicao i odmicao od obale. I tada mu se počela ukazivati priča neka: evo tu, takav je: tih, nečujan! Sam živi dodir onog tamo mračnog, gluhog i podmuklog, neizmjernog, što se sav povukao u sebe i mrtvo smirio. Dotakne licem to žalo i tu vodu... Ali tada zaista osjeti da će se s njim desiti ono isto što se desilo s Ambrozom, i tako se prestravi toga da odskoči od vode. Pograbi svoje stvari i počne mehanički, trkom, kretati prema kući.

A danje svjetlo već je zamjenjivala mjesečina što se nečujno rasipala, dopirući iza mrene oblaka kojima je bilo prekrito sve nebo. Neočekivano, gore pod planinom, javili se krikovi i jauci, oni isti što ih je slušao i prvu večer, poslije zvukova zvona. Uistinu, i sada je čuo kako se iz daljine oglašuju zvona: meko i tužno... Zaustavi se slušajući ih. Miješahu se s jaucima čagalja. I opet mu iskrsne slika onog sitnog osamIjenog psića... Otići će, mora otići što prije, inače će potonuti ovdje jednako kako bi bio potonuo gore u svojoj domovini.

—

Za večerom je saznao da je pismo od Nicka stiglo, ali ga je pošta u gradiću nepažnjom zadržala. I gospođa Amalija i Liljana bile su razgovorljive i dobro raspoložene.

—

Kako ste se osjećali bez nas? Niste valjda opet negdje zaspali?

Zašto si ti tako zla prema gospodinu?... Ali ne vjerujte joj, ona. . . A, eto, sama se i pobrinula da vam donese i sladoled samo

75

zato da vam može pokazati kako i mi imamo...

— Jest, jest, samo neće, na žalost, biti ni sladak, ni led!... Led se izgleda rastopio!

— Glavno su dobre namjere! — primijeti Nelson. — Da, ali se kaže kako one vode često u

pakao! — Pakao? Zašto odmah ta misao. . . Vi,

valjda, nemate namjeru da nas odvedete u pakao?

Ona ga pogleda nešto dulje i ne odgovori odmah.

— Tko zna, tko zna? — primijeti konačno.

—

— Nikica javlja da će mu biti nemoguće stići kako je mislio. Piše, ako ste stigli, da vas zadržimo sve dok on ne stigne!

— Ah, žao mi je, ali neće mi biti moguće...

— Boji se on, mama, pakla!

—

Kako?! — iznenadi se Nelson i pogleda je ispitljivo.

—

Pa gospodin Nelson ne voli viljuške i noževe sa crnim i drvenim držalcima...

Liljana, pa što je tebi? Kakav je to pakao? — upita začuđeno gospođa Amalija.

— Ta sjećaš se, mama? Nelson stane gledati vilicu u svojoj ruci. Liljana prsne u smijeh. Nelson se još više zbuni, a i gospođa se

Amalija stade nešto čudno ogledavati. — Pogledaj, mama, molim te, kako gleda

gospodin Nelson u svoje ruke, koje drže crne, upravo paklenske viljuške... I nož još k tome! Kao da smo već u paklu! — govorila je smijući se Liljana.

—

— Molim te Liljana, gospodin će se još i uvrijediti!

—

Ah, mama, gospodin Nelson je čovjek dobrih namjera. Ne mogu ja njega uvrijediti.

Meni se čini da vi znate što je pakao! — ubaci Nelson dajući naročito značenje svojim riječima.

76

—

—

Znači: oboje to znamo! — dometne odvažno Liljana.

— Kako?

—

Ako vi znate da ja znam, onda i sami morate znati!...

—

Ja ništa ne razumijem! — čudila se gospođa A-malija. — Što vam je to taj vaš pakao?

To

—

je, mama, mjesto kamo vodi put popločan dobrim namjerama!

—

Samo kako vi znate da ja imam dobre namjere?

—

A što onda imate dobro? — upita Liljana i opet zbuni Nelsona.

Imamo dobar sladoled — ubaci gospođa Amalija i sama se nasmije svojoj duhovitosti. Za čas joj se pridruži Nelson, pa i Liljana. Više iz pristojnosti.

Sladoled i nije bio tako loš. Jeli su ga smijući se.

Poslije večere, kao i obično, izađoše u vrt, Još uvijek prostor bez vjetra. Tamnije nego je očekivao. Uljanica se otkrivala jače, pa i kosa Liljanina upijala više svjetlosti.

—

— Ah, opet će jugo! — uzdahne gospođa Amalija.

Ja volim ovakvo vrijeme. Čini mi se uvijek da se mora nešto važno desiti. Ovo je vrijeme očekivanja. . . — govorila je Liljana, i svi su te riječi shvatili dvosmisleno.

Nelson je šutio. Ispala njegova šutnja gotovo izazivačka.

— Pa što se ima desiti? — upita gospođa Amalija zbunjeno.

— Ništa, govorim o vremenu koje u meni stvara osjećaj iščekivanja. Ne velim da se nešto i mora dogoditi.

Gospođa Amalija ustane: — Zaboravila sam Žuvi reći kako treba

urediti meso za sutra! — reče i otiđe u kuhinju.

77

—

Ostadoše sami. Nelson se pobojao i previše slobodnih izjava Liljaninih. Njegovo se raspoloženje pomuti. Šutio je. I Liljana je šutjela. Uporno! Nelson ne izdrža i gotovo ne misleći reče:

— Sreo sam vašeg strica. . . Kako?! Ah, da, vi izlazite kasno... Pa?

—

— Ništa! Ali sinoć, ulazeći u vrt, još sam vidio nekoga i nisam mogao razaznati tko je to bio...

— Bojite se?

— Ne, ali. . . Ali vas je strah!. . .

— Vi nekako uvijek trčite ispred. Opasno je to.

— Zar? Nisam znala... Ali ja ne vidim da trčim, naprotiv: zastajem!

Nelson ušuti. — Pričajte kako ste vidjeli strica. — Vi se istrčavate, kao da želite što prije

u pakao! — rekne Nelson. Liljana ne odgovori. Čuo se iz kuhinje

razgovor između gospođe Amalije i djevojke.

— Zašto ste vi tako nekako nemirni? — upita gledajući njenu kosu. Bila je dovoljna njena kratka šutnja da se ponovo vrati u ono raspoloženje koje se već bilo udomaćilo u njemu kada je o njoj mislio. Da je sada bio bliže toj kosi, možda bi se bio usudio i dotaći je rukom. — Ženama je dovoljna ljepota i mir... Riječima često kvare ono što su bez njih već postigle.

— Kako? O, to su teške izjave!... Pomalo naivne! U prvom redu ja nisam lijepa, a u drugom, što sam ja tu postigla?

To je bilo izazovno. Nelson osjeti da ispred sebe ima nekoga koji ne poznaje granice. Osjeti se ugroženim od nečega što se u toj ženi javljalo. Da li je to bila samo

78

otvorenost? Ipak se odluči ići strminom koju je upravo ona otvorila:

— —

Put u pakao! A vi, što ste vi postigli?

Nelsonu se učini da je gonjen i da bi mogao prije nego što je mislio stići tamo kuda je namjeravao.

— To da sam otkrio priču o vašem stricu. . . — reče, želeći svrnuti razgovor na drugu temu.

— Ona ušuti.

— Žao vam je strica? Vi pitate kao da sam dijete!

— Možda! Oprostite! Poznata vam je priča o dva kamena?

Ušla je gospođa Amalija.

—

— Mama, gospodin Nelson je sreo strica Ambroza.

— A!... Ali s vama nije razgovarao?

—

Ne, on mene nije ni vidio, tek prvu večer, čini mi se da me je zapazio tu, na vratima.

A sinoć ste ga čuli i kako govori? — upita Liljana. — S kim je govorio?

— S morem i sa stablima... — Da, da — rekne gospođa Amalija. —

Događa se da govori ponekad i sa stvarima vrlo običnim. Prvi put sam ga vidjela kako razgovara s predmetima kada je počeo govoriti s onim viljuškama i noževima sa crnim drvenim držalcima. Sam ih je donio iz Italije.

— A što je pričao? — upita Liljana. — Rekao bih, to se može nazvati »Pričom

dvaju kamenčića«, ili »Priča o kamenoj riječi«!

— Ušute obje žene. Konačno se javi Liljana:

Gospodin Nelson će nas otkriti kao strašan svijet.

79

—

—

Gospodin je Nelson i sam strašan, jer da takav nije, ne bi se ni nalazio ovdje! — rekne Nelson.

—

Kako vi odmah prihvaćate! Ali ja nisam kazala da smo mi strašni, rekla sam samo da ćete nas vi otkriti strašnima...

—

Rekli ste, dakle, da sam ja strašan, a ja nisam ništa drugo učinio nego to potvrdio...

Svi imamo svoje tragedije! — odgovori pomirljivo gospođa Amalija. — Kad ste već tu, morali ste ga i vidjeti. On je takav i, na žalost, ne dade se ništa izmijeniti. Nije on loš čovjek, a nesreća se desila. I svakome se to može desiti...

Nelson se začudi. Pogleda je pomnjivije. Kao da je znala što mu se danas desilo na žalu:

— Nemojte me krivo razumjeti! Čini mi se da je to morao biti zanimljiv čovjek...

I razgovor se utrne nekako sam od sebe. Prvi dolazak vjetra u odrini nad njima sjeti ih kako više nemaju ili ne mogu ništa reći. Gospođa Amalija ustane:

— Jugo će opet noćas. I vrijeme je, Liljana, da se legne. Danas smo se prilično zamorile u gradu.

Ostavši sam, Nelson se osjeti pobijeđenim,

pa stoga i neraspoloženim. No kosa Liljanina, u svjetlu uljanice, nije mogla nestati iz njegove svijesti. Dakle Nick neće doći, on će prije njega krenuti. Poradova se tome i osjeti se kradljivcem. Krene dvorištem i izađe pred vrt, na cestu. More se nije čulo. Ležalo je tamno uz obalu kao da se pritajilo u svojoj tamnoći. Nelson osjeti vlagu u zraku. Svjetlo mjesečevo jedva je prodiralo kroz mrenu oblaka, a u daljini, sred kanala, čuli se ljudi kako govore, ali se nitko nije vidio. Ribari bez svjetla?... Petrolejski fenjeri, uz cestu, bili su jedino svjetlo. Zaželi, odjednom, da

80

dirne tu kosu što ju je već treću večer promatrao, i to ga tako obuzme da se vratio u dvorište. Ali tamo nikoga nije bilo, a i da je bilo, sve bi ispalo smiješno — pomisli i utješi se. Pođe lagano istim putem, kao što je radio svaku večer. I večeras će se sigurno javiti on, tamo pokraj starog rogača. Bijaše mu zapravo čudno kako su malo čuđenja i iznenađenja pokazale obje žene za njegov susret s Ambrozom.

Kretao se lagano. Pade mu na um da bi ga večeras mogla slijediti jedna od njih, stoga se u nekoliko navrata okretao, ali nikoga nije mogao nazreti. Sjeo je na isto mjesto, u isti džbun, i osjetio se umornim. Ni ćuha vjetra, ni glasa. Čak i oglašivanje noćuraka bilo je prigušeno vlažnom težinom ovog metalnog mira. Posta mu sve oko njega neobično opasnim, prijetećim. Pojavio se konačno i Ambroz. Sjeo i šutio. To potraja dugo. Ali ni ovaj čudan čovjek tu, pred njim, nije mu se ukazivao nečim naročitim večeras. Sve prijeteći pritisla i svemu se nametnula ta olovna, mukla težina. Nelson, u jednom času, pomisli da se i sam oglasi, te pokuša izazvati tog čudaka pod rogačem, ali se odmah i postidi toga. Osjeti se stranac svemu i zatvori oči. Lagani ga lahorić pomiluje po licu. Iznenadi se tome... Ne potraja dugo i javi se drugi, treći, pa opet nastane mukla, gluha tišina. Sad osjeti šumor i u krošnji rogača: javio se jedva čujno isprekidanim tepetom lišća. Otvori oči i pogleda u Ambroza. On je već bio digao glavu i pružio ruku. Konačno se oglasi glasnim smijehom. Krošnja rogača mu odgovori uznemirenim i brzim lepetom lišća, a odmah zatim dopre do njih i pljusak valova o hridi... Tamna, olovna površina mora se pomakla.

— Eto ga, eto ga, zločinca, javlja se!... Nije mogao izdržati u svom mraku, zatvoren u svojoj utrobi. Hoće nekoga i

81

nešto... A za koji čas će se razgoropaditi... Zašto? Ah. . . To su tek prvi znakovi, oni vjesnici što dolaze s pučine; eto ga tamo, u daljini, već huči. Kako smo jadni mi, prepušteni njemu. Sve je prevara...

Zaista, nailazili su sve jači i jači zamasi vjetra. I šumor sa žala se čuo. Opet se javljao kao bijeli, kićeni šum. Nametao se i rogač. Tada Nelson razabere kako Ambroz zaziva nekoga glasom neke bolne patetike:

— Mar de Marmora, Mar de Marmora, o Mar de Marmora, tko si ti? Vrati mi, vrati mi, o Mar de Marmora, i nju i mene, vrati mi, vrati, o Mar de Marmora. . . — činilo se da će to tužno zazivanje, što se već i samo otkrivalo kao mrmorenje, pretvoriti svaki čas u plač i jauk. Ali Ambroz odjednom zašuti i prekri lice rukama. Ni to ne potraja dugo: energično skine ruke s lica i obrati se moru pred sobom:

— Ali s kim da razgovaram ako ne s tobom, s jedinim svjedokom?

Nelsonu se učini kao da zaista šumovi valova odgovaraju Ambrozu, tako se naglo bio pojačao njihov šum. I to mu se ukaže tako uvjerljivim da se usplahiri. Čas što ga je proživio danas, poslije podne, na žalu, oživi živo u njemu, i sluh mu postade čistiji:

— Ali nikakav bijes ne pomaže. Nikome, pa ni tebi. Kakav si ti varalica! Sam u sebe ne vjeruješ. . . A sada, opet isto bugarenje ćemo početi; počinjat ćemo ga iznova, sve dok ne otvoriš vrata njoj i ne pokaže se meni tu, kao i onda što mi se pokazala!... Mar de Marmora, o Mar de Marmora, vrati mi nju i mene samoga meni...

Nelson zaista začuje jecaje, glasan grčevit plač:

— Vrati me meni samome, o Mar de Marmora... Eto, sve ću iznova, po ne znam koji put reći, Mar de Marmora, ali otvori vrata svoja... — utihnuo se zatim grčevit

82

plač i prešao u uznemiren, razlomijen govor-jad: — Kako je bilo kada smo krenuli iz Konstance?... Hm... Ipak s malim kamenčićem što je nastao iz pečene zemlje: bila je to ručka stare neke vaze, ona koju su držale ruke nečije. Kakav zeleni vjetar u jedrima! I što sve nisi govorio tada u svoj raskriljenoj širini svojoj. Punih smo jedara došli do Carigrada. Čitav je dan bio za nama, pun tvojih šumova, tvojih glasova. A nad tobom, o Mar de Marmora, bila je noć. Počelo je sve kao i večeras. Jednako tako mrko, olovno, bez daha vjetra. Ipak tako brzo, kao večeras, nije se bio zanio zločinac, ne, ne tako kao što se večeras zanosi. Sam sam bio ostao na kormilu. Drugi su pozaspali. Znalo se: nije bilo nikakve opasnosti... Čekao sam vjetar, ali nije dolazio tako brzo kao večeras. Otegao se metalni mir tvoj do dugo u noć. Gledao sam te, varalico, kako se prelijevaš na mjesečini. Bilo je lijepo, o Mar de Marmora, što boju očiju svojih tako brzo mijenjaš! A kada su zalepetala jedra i udarile lantine, te zaškripao čitav brod, takva se radost javila u meni da sam stao pjevušiti pjesme stare moje bake. Tada je tako to: brod si ti i ti si brod! Nikada to više nisam osjetio: kormilo u ruci, a brod sav napet leti, leti... Htio sam probuditi mornara, ali je vjetar naglo pao. I ja sam opet ostao sam s tvojim srebrnim šumorom na mjesečini. Gledao sam te i slušao kao i krošnju u Histriji. Znao sam da si mračan, da si opasan, Mar de Marmora, ali nisam tada znao da možeš i ljepotom varati. Priča naivnosti! Sada znam sve: a čim se lakše varati može nego ljepotom?... Kakva je to bila tvoja riječ na mjesečini. Ja više nisam znao da li je to mjesečina-riječ, ili riječ-mjesečina, šum vjetra, ili si to bio sam ti, Mar de Marmora! Sjećaš se kako si govorio tada ti u riječi-mjesečini:

83

— Kad sam ti već toliko mio ja sam, zašto nju trebaš?

— Od mojeg je djetinjstva, od mojeg je dječaštva učinjena ona. I mene nema bez nje...

— Ja imam hiljadu djetinjstava, tisuće dječaštava, neizmjerno mnoštvo mladosti! Kakva dubina, kakvi prostori su se otvorili u riječi-mjesečini tvojoj, o Mar de Marmora, u šumu tamnog noćnog vjetra nad tobom...

— Ali nju mi nitko neće zamijeniti! — I nju ću ti dati... Ustao tada Ambroz, napustio rogač, te

krenuo prema moru: — Zar nisi i to rekao? Kakva je to bila

riječ-mjesečina, šumor tvoj i vjetar što dira riznicom dodira svojih... Bez toga dodira možda ničega ni bilo ne bi. Dirnuo me je, a riječ-mjesečina je šaptala: »Čuj i vidi, čuj i vidi, čuj i vidi, izvest će ti je on i dovesti... « Ali kako je jadan čovjek kada voli, Mar de Marmora, kakva prastara škrinja, učinio si se tada meni ti! Ne samo ona, već i ona-čudo... Kako je jadan čovjek kad voli!. . . I zaista: njeno se lice javilo iz bljeska mjesečine, a zatim čitava ona i počela mi šaptati:

— Dođi, dođi. . . I ne zaboravi kamenčić, ručku, ručka nam i treba kao prsten. . . Ti si moj otac, brat i ljubavnik... Dođi! Ti si ja...

Vjetar je u času jednom prosuo riznicu dodira svojih po meni, a ti si se toliko bujno i široko raspjevao, o Mar de Marmora, da sam poslušao i krenuo pružajući joj ruku.

— Ne zaboravi kamenčić — govorila je vodeći me.

— Kamenčić, kamenčić pečene zemlje je u mene. Ne napuštam ga, ja sam i starca

84

što je vrijeme nastanio u svom licu prevario. . . Ne napuštam ja njega!

I krenuo sam! Kako si me primio, varalico! Šaptao si mi da sam i sam varalica. I sav u bijesu izbacio si me u jutro na obalu. Brod više nikada vidio nisam. I svi su nestali... Sve si progutao, samo si mene ostavio na onom žalu, Mar de Marmora, bez ičega: bez nje, bez mene samoga, pa i bez kamenčića. . . A bijeli tvoj šum na žalu je bijelo, bijelo šumorio:

To je san, samo san,

Ti si mjesec, Ti si mjesec-čar . . .

Nelson je vidio tada kako kreće prema

moru vičući: — A što sada, a što sada? Prokleti

zlikovče! Nikada nikoga ne čuješ do sebe sama. . . — Dignuo je šaku i stao prijetiti, ali se odjednom, izgleda, i prekinulo u njemu nešto. Okrenuo se, te gotovo plačući vikao:

— Sve je jadno, sve je bijedno, sve je ukleto... A najbjednija je ta ruka i ta riječ ljudska... Arijadno! Arijadno!...

Vratio se mjestu otkuda se digao, ponovo sjeo i zašutio. Nedugo zatim izvio se opet bolan glas iz njegovih prsiju:

— O Mar de Marmora, o Mar de Marmora, vrati mi moje, vrati mi nju i mene samoga. . . I ti. Arijadno, daj mi nit da se vratim onom času svom... O Mar de Marmora, o Mar de Marmora...

Vjetar se javljao u dugim, neizmjernim zamasima: u huku borova nad žalom, a žal se oglašavao bijelim žamorom svojim, u najstrašnijem grohotanju, tu odmah do njih, pod hridinama. I stari se rogač javljao, odmah nad njima, mekim šumovima, što su se prekidali, pa odmah iznova započinjali. Nelson je bio toliko uzbuđen da je htio ustati i prići tom čudnom čovjeku, reći mu

85

riječ, ali Ambroz se opet javio, te Nelson ostane na svom mjestu, osluškujući kao prikovan:

— Eto me tako... Oduzelo si me i od nje i od ljudi. Sada svi oni, kao i ti, pričaju svoje priče: i nitko nikoga ne čuje i ne razumije. Mene si uz same stvari prikovalo da bih ti pričao uvijek istu priču. Pa što je od svega toga? Jedno te isto pričamo i ti i ja. . . Je li jedino moguće pomirenje?. . .

Ustao je i krenuo, kao i obično, prema žalu, uz samo more, što šumom bijelim šumori. Zastajao je i sagibao se. Nelson pomisli da bi svaki čas i u samo more mogao krenuti. Obuzme ga neko čudno osjećanje: potreba da i sam rekne riječ, da urlikne i, zaista, okrene se samoj zemlji oglašavajući se nekim uzvicima, koji su podsjećali na zavijanje čagalja, gore pod planinom. Zašto je on to radio, ni sam ne bi znao objasniti, ali jaučući tako, činilo mu se kako se i sam opravdava među svim ovim elementima što su ga okruživali u ovoj noći. A kada je i to prestalo, stao izvirati iz njega plač jednostavan i miran, onaj što ga je spopadao u dječaštvu njegovu kada bi se našao sam među hridinama hladnim škotskim.

Bilo je već kasno kada se vraćao kući. Sav izgubljen i dotučen. Otputovati treba odavde i doći među ljude, među mnogo ljudi, i izgubiti se u njima. Glupa je ova civilizacija gdje se priroda prokrijumčarila među ljude i ponovo zavladala čovjekom! Ovdje čovjek nema svoga hrama, hram je priroda... Čovjek se ovdje nije osamio, zaštitio,

on se ovdje prepustio... Ušavši u dvorište, on više i nije mislio ništa drugo nego kako treba otputovati. I dvorište se otkrilo puno šumova. Zastane časkom na vratima da osluhne. Novo, čudno Ijudskije, mnogo toplije oglašavao se taj šum gust i tako blizak. Osjeti se neposredno obuhvaćen od nekoga: zaista — kao da ga je

86

obujmio netko. . . Išao je sada već ponesen. Tek kada je bio pred vratima, opazi kako netko sjedi u naslonjaču, gdje se obično nalazila Liljana.

— Tko je to? — upita plaho. Nitko se nije javio. Sačeka i sam šuteći. Javila se konačno ona: — Bojite se? — rekla je i glas se njen izgubi

u šumu krošnje. Nabuja u njemu toplina neka i sve postane

goruće: ništa nije mogao reći. Šutnja potraja dugo. Krene prema njoj. — Sjednite! — rekne ona kao da se brani.

—

On se zaustavi i sjedne u naslonjač koji je obično i pripadao njemu.

— Večeras ste dugo ostali...

— Zar vi znate kada se ja vraćam?

— Da... Čekam strica! Razumijem,

— Ne, ne razumijete! Čini vam se samo da razumijete...

— Kako?!

—

— To se ne objašnjava. Uostalom, bit će da ipak razumijete...

— Vratio se već?

— Da! Pa zašto čekate?

— Rekla sam da vi ne razumijete... — Žao mi je što nema uljanice. Šutnja. — Ne vidim vašu kosu... — Ah, molim vas, pa vi ste i zavodnik! — Ja ne znam tko je od nas veći zavodnik. Šutnja. — Liljana! —

—

Vi ste sentimentalni. Liljana!. . . Pa i banalno je to!

—

Vi ste pakao. . . — rekne i osjeti odmah kako je glupo to što je rekao.

A vi, vi ste nešto mnogo gore. Mislila sam o tome...

Gusti šum lišća u odrini postane još gušći. Kako Nelson nije odgovarao, ona nastavi:

87

—

—

Da, mislila sam o tome. Vi ste, vi ste: prolaznik...

— Ima nas svakakovih, pa i prolaznika.

— Znam, znam. . . I to znam. Liljana, htio bih dotaći vašu kosu... šapne

i zagrcne se.

— Bez odgovora. Nelson ustane.

— Sjednite! Zar se ne bojite?

—

Bojim se, zapravo se užasno bojim, ali to je tako. . . — reče i sjedne.

—

Poslušni ste i to je dobro. Prolazniče, vi ste u jednom starom domu i budite pametni. Opasno je ovdje...

— Zašto ste me čekali?

— Nisam vas čekala!

— Mene ste čekali, ja to znam.

—

Dobro, lagala sam. Istina, čekala sam vas radi igre...

—

Sve je to podjednako opasno i za mene i za vas!

—

Da, samo još mnogo opasnije za onoga tko ne vara u igri. Vi morate varati, a moja je igra ozbiljna.

—

Zašto? — upita Nelson ne shvaćajući odmah njene riječi.

To ni sama ne znam, ali je tako. . . Ja i ne volim tu, takvu sebe, no to je jače od mene... Shvaćate li?

—

Nelson ustane, priđe joj i spusti se do njenih koljena.

—

Sjednite, molim vas, i budite pametni, ovdje i noći jasno vide.

— Tim bolje!

— Nelsone, ne budite naivni!

—

Lijepo ste izgovorili to: Nelsone!... Hvala vam! — on nasloni glavu na njena koljena i obujmi njene noge.

— Ustanite, jer ću inače pozvati mamu.

—

Vi niste djevojčica, Liljana, vi znate što ste učinili čekajući me...

— Znala sam, pa ipak ustanite. Ne mogu...

88

—

—

Ali otići ćete moći... Ustanite, molim vas! — ona ga odgurne. — Ja govorim ozbiljno! — Nelson se uspravi zbunjen:

— Vi ste strašno razumna!

—

Ah, čak i to... Igra se ne vodi kako sam ja htjela.

Vi znate što hoćete? A ja sam sredstvo, znam...

— Nelsone, ne igrajte naivčinu!

—

Sve ispuni glasan šum vjetra u krošnjama i u odrini nad njima. Nelson se okrene oko sebe:

—

Gdje sam to ja stigao? Ovdje sve govori!... Liljana, čuo sam večeras vašeg strica... Kakav je to prostor! Vi i ne poznajete tog čovjeka! Progutala me njegova priča gotovo posvema. I čini mi se da se u vama spašavam od nje...

Zaista?... Dobro je, dakle, da ste je čuli! I poslušali ste me, ali nemojte otići daleko, ostanite tu, u blizini. . . — govorila je šaptom.

—

Nelson ze zaustavi kod vaze gdje je obično polagao Ključ.

—

Dobro, Liljana, zašto ste me čekali? Kažite!

— Ah... Reći, značilo bi biti sentimentalan...

— Zašto se bojite toga?

—

Zato jer se vi ne bojite. Zar ne vidite kako sam sama ovdje?

—

Liljana, nemojte tim putem. . . I drugi su sami tamo gdje jesu.

—

Ne tako. . . Ja imam pravo i na takav put... Svidjeli ste mi se! Oprostite na ovoj iskrenosti, Nelsone!

—

Vi imate pravo? Liljana, pravo tu ništa ne rješava.

—

Svidjeli ste mi se... — ponovi ona tako tiho da se Nelsonu učinilo kako nestaje.

Čuo sam, Liljana! Ali moram i otići od vas, samo ne posve daleko. Tako naređujete!...

— Šutnja.

U džungli smo, Liljana. Tu smo, u paklu!

89

—

—

Baš zato. To je pravo, moje pravo. . . Vi niste stric Ambroz.

Što to znači? Ni vi niste on... — Vi ništa ne shvaćate, ili nećete da

shvatite! Tko ovdje nije Ambroz?. . . I kad. . . — ona je već toliko tiho i za sebe govorila da je nije mogao čuti. Krećući prema njoj govorio je:

— Vi ste pamet, vi niste Ambroz... Nemojte tuda, tamo ne vodi vaš put!. . . I mi smo dva kamena, svaki sa svojom pričom.

— Dva kamena, svaki sa svojom pričom? — ponovi ona.

Nelson opet klekne do nje, uhvati svojima njenu lijevu ruku koja je ležala na njenu skutu i nasloni čelo na nju. Ona se ne pokrene. Nelson osjeti kako tone u sluhu. Sve postane sami tamni šum.

— Kamen? Strašno! — šapne Liljana. — I svaki kamen ima svoju priču! To sam

naučio ovdje... — Pa, kamene, koja je tvoja priča? — Ništa ne znam. Osjećam te samo...

Kako te osjećam? Kao toplotu, kao bujanje, kao put, kao tijelo, i jedino kao tijelo... Gdje si to ti? Gdje god jesi, moram stignuti, moram biti. . . — On otputuje svojim rukama do njenih bokova, zarije glavu u njene skute i osjeti gust, opojan miris njena tijela. Prepusti se tom putovanju njenim tijelom. — Ako se otvoriš i ako me pustiš, nastanit ću se u tebi... Divlji kamen, i ti si divlji kamen. Gdje je tvoja priča? Slušaš li krošnje nad sobom nepomična i sama, obavita travom što ra-ste, buja i cvjeta, a ti ukleta i sama, bez cvijeta... Liljana mu se prepusti ponijeta njegovom riječju.

— Samo to, samo to? Ah kako to miriše divlje...

90

— To je priča, a svi smo u jednoj priči. Tko gradi priče?...

— Priča, ali to nije moja priča? Ni tvoja to nije priča! Ti pričaš tuđe priče!... Tko će oživjeti našu priču? Moram li to ja biti, Nelsone?...

— Otvori se, otvori se... — šaptao je on žarkim šapatom, gladeći njenu kosu, ljubeći joj ruke. — Sama te svjetlost oblači, plavi kamene moj...

— Ja nisam od tih putova golih i nisam divlja priča! — rekne Liljana snalazeći se. Glas je njen bio pun

— Ja sam samo to! Golo tijelo. I ako se otvoriš, priča će sama iznići. Svjetlost će sinuti ovim gudurama kojima putujemo sami, ukleto sami... Otkrit ćemo se u priči. . . I to će biti himna bujnija od svih magičnih traženja Ambrozovih. Tako se ni izgubiti nećemo. I mora i planine bit će naši, a ne mi njihovi...

— Ja nisam divlja priča.. . — Priča! Što je to priča? Bez priče kamen... — Što je to priča? Ostavi, ostavi to... Ah,

da... Ali kroz priču se samo i dolazi tamo! A ti nemaš priče... Kamen si, Nelsone, bez priče. . . A moja je priča put, put šutnje koja vodi, odvodi iz osame u osvajanje onoga koga volim... Put vodi do šume iluzija i kada se uđe u tu šumu, nema iz nje izlaza... Ona je pakao, zaista, ali ja ne puštam iz njega onoga koji je sa mnom ušao u nju, jer je ključ u mojim rukama...

— Pričaj, pričaj blagom svojom riječju tu okrutnu priču, a ja ću sam otvoriti vrata i ući u...

Ona se trgne, ustane i gotovo krikne: — Odlazi!... Kud sam to pala? Nelson se iznenadi surovosti njene geste i

ostade bez riječi.

91

Liljana se izgubi iza kuće. On potrči za njom, ali je već bilo kasno. Nestala je iza malih vrata, koja su se za njom zatvorila. Nelson nasloni glavu na njih i pokuca jedan, drugi i treći put, ali se nitko nije javljao. Vrati se u dvorište. Nije se snalazio. Kuća pred kojom je stajao učini mu se opasnom: bićem koje je izraslo u čudnom obliku. Vjetar se stane javljati jakim udarcima. Gore negdje, na nekom prozoru, grilije su se oglašavale laganim lupkanjem o zid. Krene prema izlazu, osjetio je potrebu da se oslobodi tog dvorišta. Obuzet bijesom, tugom, očajem, prepusti se vjetru i cesti.

Vratio se kući pred samu zoru. Vrata su još bila otvorena. Ušao je sav vlažan od rose i prljav od zemlje. Legao je i ostao čitavo jutro u krevetu. Spustio se samo kada je bio čas objeda, više da gospođa Amalija ne primijeti nešto nego zato što bi osjetio glad. Liljane nije bilo za objedom. Gospođa Amalija se izvinila za nju: nije se dobro osjećala. Za stolom se poveo razgovor, dakako, opet o njemu, stricu Ambrozu, ali Nelson nije htio govoriti o onome što je čuo; želio je, naprotiv, saznati što se još kazivalo o njemu, kao čudaku. Kako nije bilo Liljane, starica je otvorenije pričala. Jeli su kod otvorena prozora, jer je on bio tako zaželio. Slušao je šum juga u dvorišnim krošnjama i sve mu se činilo kao da je ovdje završio nešto, a šum mu taj priča ono što se zbilo, ono što je bilo. . . I postajalo mu je lakše od toga...

— Ah ja, ja ni sama ne znam ništa pouzdano o svemu tome. Ne volim provjeravati; on je brat mog pokojnog muža! Imam dvoje djece, a on se našao u nesreći svojoj tu, i što mi preostaje drugo nego da ga gledam kao svoga? Kada ne bi nas bilo, tko zna kako bi to završilo, a ovako barem pristojno stanuje...

Sluša Nelson njene riječi i sve mu se čini da mu ona to priča neku poznatu staru legendu. Realnost ili legenda? Gledao je lice

92

te starice i sjeti se starca iz Ambrozove Histrije.

—

—

Čudna je ta priča! — rekne osjećajući se zaista već u legendi. Spopane ga jeza, ali izdrža.

—

Priča! Neki govore da mu se u Dardanelama prikazao sveti Nikola i rekao mu da bježi, jer će brod potonuti, a drugi govore o golubici, koja mu se prikazala i odvela ga. Sam o tome ne govori nikada!

— Kako? Nikada nikome nije ništa rekao?

—

Meni nije poznato. Čim se vratio, zatvorio se u sobu i ostao u njoj nekih osam dana. Odmah je stigao i glas o nestanku broda.

—

I vi ga hranite, vi mu nosite hranu? — Nelsonu se učini da se skliže ledenom nekom strminom sam ne zna kuda.

—

Ja jedina i razgovaram s njim, a djevojka mu ostavi hranu na stolu bez riječi.

—

A što radi sam gore? — zapita Nelson i, začudo, to ga pitanje vrati realnosti.

Poradova se tome. S naporom se stade održavati na toj granici.

—

Čita uvijek jednu te istu knjigu, neku staru. kozmogoniju o raznim zemljama i bićima koja je obitavaju, I igra patience. To je sve što znam.

—

A vi ne znate da on mnogo govori kada je vani? Na svojim šetnjama. . . — govorio je Nelson osjećajući se sve sretnijim što je mogao sudjelovati u razgovoru.

—

Kako ne. Govori se da su ga gledali kako se svađa s morem i sa stablima, ali kako se to događa noću. . . I nitko ništa ne razumije, a ljudi se i boje takvih ljudi. Radije se ovdje o njemu priča...

— A Nick? Nikica ga jako voli. Kada stigne, igra s

njim patience. Čini mi se i ne razgovaraju... Liljanu izbjegava, a i ona njega... Ne znam zašto!

93

— Čudno, čudno je ovo kod vas... A zašto Liljana ne otputuje nekamo, da se razonodi i da vidi ljude... — krene Nelson smjerom, koji i njemu samome postane čudnim, arogantnim, čim ga je postao svjestan: ukazao se sebi čovjekom koji izaziva ljude i gura ih u neku novu, opasnu priču...

— Gospođa ga Amalija pogleda ispiti j ivo:

Liljana?... Nije lako s njom, kao što ni s njenim pokojnim ocem nije bilo lako. Ima tvrdu glavu... Ali otputovat će u Split i ostat će tamo čitavu zimu. I

— prošle je godine bila..

—

Lijepo je sve u vas, samo nekako tužno. . . — uzdahne Nelson spašavajući se.

Da, gospodine, ali mi volimo i našu tugu. Mi smo s njom...

Nelson nije ništa odgovorio. Slušao je vjetar koji je sve jače duvao i šumor mora: sada je, eto tu, ispred dvorišta, tuklo o samu cestu.

Povukao se odmah poslije objeda u svoju sobu i počeo sređivati svoje stvari. Odluči otputovati u obližnji gradić da se raspita kada putuje brod za Trst i da prvim otputuje. Nick neće doći, i to će biti jedno od opravdanja pred gospođom Amalijom. Ostat će, dakle, samo tjedan dana ovdje.

Legao je, ali usnuti nije mogao. Obuzela ga bezvoljnost neka, pa ni ustati nije mogao. Digao se kasno, tako da nije mogao ni otići na uobičajenu šetnju. Jugo se bilo diglo, zatrpalo planinu i sav prostor ispred nje gustim, tamnim oblacima. Gledao je kroz prozor to tamno nebo i činilo mu se zaista: spustilo se na zemlju! Sišao je zatim u malu blagovaonicu, gdje je već sve bilo pripremljeno za večeru. Dvije su uljanice, kao i obično, gorjele, plamen je njihov podrhtavao na struji zraka što je ulazila u sobu i kroz zatvoren prozor: udarci su vjetra bili tako jaki. Čim je sjeo na svoje mjesto, javila se i Liljana. Pogledao ju je, ali ona nije svrtala pogled na njega.

94

— Kako ste, gospodine Nelson? — upitala je ne gledajući ga.

— Vrlo dobro, zahvaljujem na pitanju. Šutnja. Gospođa Amalija ih pogleda i

osjeti: nešto se moralo među njima zbiti! — Danas niste izlazili na šetnju! —

primijeti ona, da bi razgovor postao prirodnijim.

— Opet sam zaspao, gospođo Amalija, samo, eto, sada u sobi. Događa mi se. . .

—

— Ovdje se i ne može ništa drugo nego spavati! — dodade Liljana.

—

Tebi još uvijek nije dobro, Liljana!... — primijeti preplašeno gospođa Amalija.

—

Zašto? Osjećam se već posve dobro... Ne moram zato biti bolesna ako velim da gospodin Nelson nema zabave ovdje, u nas. Dosadno mu je i, razumljivo, stoga spava... To će mu, uostalom, koristiti. Opora vit će se barem dobro kod nas...

Bilo bi svakako korisnije po mene i po moje zdravlje da se vi tako ne zabavljate sa mnom! — nije izdržao Nelson.

Liljana se lecne. Gledala ga je dugo. Zatim nastane šutnja,

— Ja, uostalom, ništa ne razumijem! — odgovori iznenađena gospođa Amalija.

Jeli su zatim gotovo šuteći. Kada je Nelson rekao da će sutra u gradić, obje se žene pogledaju.

— Ja sam vam to htjela upravo predložiti — rekne Liljana. — Tamo ima za vas neobično zanimljivih stvari. Mnogi i slikaju nas gradić.

Nelson ju šutio. I večeras, poslije jela, izađoše u vrt, no

razgovor se nije mogao razvesti, pa se ubrzo rastadoše. Nelson nije krenuo na svoju običnu šetnju, već u sobu i, začudo, nitko ga nije pitao zašto to radi... Dakle, i gospođa Amalija je shvatila gdje su doprli. U sobi je pisao pisma u kojima je najavljivao svoj

95

povratak iz ove čudne zemlje »u kojoj je bilo krasno, ali od te se ljepote može i oboljeti«. Tako je pisao u Milan, u London i Edinburgh. I kada je napisao, zapečatio i sredio sva ta pisma, osjeti se praznim. Obuzela ga neka žalost puna osjećaja krivnje. Kao da je napustio nekoga prevarivši ga. Legao je na krevet i opet slušao jugo: dugu, neprekidnu struju zraka što tu i tamo potresa njegov prozor razmahujući tamo, u vrtu s krošnjama, obuhvaćajući čitavu staru kuću u kojoj uvijek nešto negdje škripi. Kao na brodu. Jadan Ambroz na kormilu, tu pred morem sa svojom pričom... Mar de Marmora, Mar de Marmora... Kakva sudbina! I učini mu se kao da i sam lebdi, sred tog neizmjernog vjetra, u ovoj sobici, u tom sebi samom, kao što mu se nekada pričinjalo da nestajući lebdi, tamo gore, u parku Hopetown Housea, pred zeleno-sivkastim morem Firth of Fortha, gdje se javlja sličan neki vjetar, koji nosi sve, sve... Koliko je puta ležao sam i prepuštao se tom vjetru... Bio je mlađi, neiskusniji, zdraviji, i u tom vjetru se uvijek javljala žena. Koja žena? Neka, ona, svaka žena. . . A sada ta Liljana! No što se sve desilo poslije tih njegovih dana u vjetru Firth of Fortha!... Pametna žena. Ona ima svoju priču, priču žene, a on sam nema priče... Kamen bez priče! Istina, ona ima pravo! Ukaže mu se jasno onaj čas kada ju je vidio na vratima s uljanicom u rukama i kada je pomislio: luda, ili pametna djevica? Biblija. Zaista: luda: ili pametna djevica. . . A što je on? Samoživ? Samo to? Boji se i razmišljati o tome. S glavom u njenu krilu bilo je ipak najbolje! Bolje čak nego u travi i vjetru velikog parka Hopetown Housea. Gdje će on više naći to? I trebalo bi da uđe u sferu njene priče. Ali se tada probudi u njemu neka jeza. Ne, ne, samo to ne... Ustane i prošeće sobom želeći

96

se osloboditi tih glupih misli. Bit će kao i njena mati. Žena... Taj topli miris njena skuta i znanje... Zgrabi šešir i ode iz sobe. Izlazeći iz kuće, snebi se: ona je sjedila na naslonjaču.

— —

Dobra večer. Sami? — reče.

— Da, sama sam... A ja zaželio malo u vjetar...

— Dobra vam zabava!

—

Ode energičnim korakom i dođe do vrata vrta, ali tu zastane. Nije mogao naprijed. Vrati se laganim korakom k njoj. Stane uz vazu, gdje je obično sakrivao ključ, bez riječi.

— Nešto ste zaboravili? — upita ona. Ne, svega se sjećam. . .

— Ostavite, Nelsone, vi sutra putujte u grad da pripremite odlazak, a ja ostajem ovdje... Bolje da zaboravite!

Šutio je. — Oprostite mi, čini mi se da vas optužujem,

ali nije tako! Teško je ponekad. A kadikad mi se čini da sam neka lukava ribetina koja se ne miče iz svoje rupe, vrebajući neprestano na svoju žrtvu. I sve se pitam u ime čega i zašto sve to? A jedini je odgovor: priča. Jest, dobro ste rekli, priča. . . Priča moje mame, moje bake. . . Gadno mi se čini sve to, ali tko bi drukčije i mogao živjeti? Vidite, ja sam ipak stric Ambroz! Žao mi je ponekad to... Jer je i ženi kadikad teško biti Ambroz!

— A vi ne priznajete život bez priče? — Ne, ja to bespuće ne podnosim. To je u

meni moja mati, moji. . .

—

— A jako biste rado otputovali odavde? Šutnja.

— Odgovorite!

— Pravo da vam kažem, i ne znam... Što biste htjeli?

— Ono što vam ne mogu reći... Najgluplje je, Nelsone, to što mi mislimo da ono što moramo, želimo i — hoćemo. . . A vi, što biste željeli vi?

97

— bilo je nečeg izgubljenog, slomljenog u tom odgovoru-pitanju.

— Liljana, vi znate da sam ja bez priče... Ono što želim je golo i jednostavno...

—

Otvorila su se vrata kuće i na njima se pokazao on, stric Ambroz. Zastao časak, a onda bez riječi krenuo mimo njih, prema izlazu. Prestali su disati. Još jednom, zaustavio se na vratima vrta i pogledao na njih, a zatim ga nestane. . . Pa kad biste imali to što želite? — upita Liljana.

Liljana! O čemu vi to govorite? — Zašto prepuštate uvijek meni hrabrost? —

izgovori, a glas joj se negdje u grlu prelomi. — Na riječima, Liljana! — Da, ali je na riječima ponekad mnogo teže

biti hrabar nego na djelu! — I istina je. . .

—

— Dakle, kada biste imali?. . . — zapita ona, i Nelson osjeti da je prešla sve granice. Obuzme ga strah.

— Bio bih.

— A sada niste?

— Ne. . .

— I to je sve?

—

Čini mi se... Ali riječ o tome i nije ništa! Prazna je...

—

A ja? — upita ona, i Nelsonu se učini da mu se već predala.

Vi site dokaz da se i drukčije može postojati!...

Šutnja. — Živjeli, Liljana! Laku noć. . . — on se okrene

i izađe čvrstim korakom na cestu. Još je uspio vidjeti kako je prekrila lice rukama i spustila glavu na koljena.

Sada plače — pomisli. Strašno! I sve radi priče!... A kakav sam to ja čovjek?

I nije krenuo prema starom rogaču, išao je u protivnom smjeru. Nigdje se nije zaustavljao. Želio se izgubiti i zamoriti nečim novim. Tu, u toj kući, zapleo se u glupe i nedostojne stvari.

98

Vratio se kući kada je već počinjala kiša. Nikoga nije našao u dvorištu, samo je kiša prolazila pločnikom i lišćem u odrini. Zastane u vratima osluškujući. Kiša, to je samo kiša. . . A što je to kiša?... Glupa li pitanja — pomisli — i otkrije se u sebi, zaista, glupim. Kiša je, međutim, svejedno prolazila trčeći dvorištem i lišćem u odrini. — I kada više mene ne bude ovdje, ona će svejedno prolaziti. . . Ili će ostajati sama noć ovdje, ili sunce u punom žaru. . . Objave mu se te slike tako jasno i neposredno da se nije mogao pokrenuti s praga stare kuće. Ali i to izblijedi: okrene se i uđe u kuću zatvarajući glasno vrata za sobom.

Penjući se uz stepenice znao je da je već otišao odavde.

Ujutro je krenuo u obližnji gradić, ostao čitav

dan površno razgledavajući staro mjestance. Kupio je i karte za brod što je kretao već prekosutra. Vrativši se k večeri, našao je obje žene u dvorištu vrlo zabrinute. Stric Ambroz noćas se nije vratio kući. Čekale su ga danas do podne, a onda su otišle do općine i dale ga tražiti. Nitko ga nije vidio i nitko ne zna što mu se moglo desiti. Poslije podne su i one same krenule u potragu, ali bez uspjeha. Molile su sada i Nelsona da im pokaže gdje ga je on to gledao i slušao. Odmah je objasnio sve što je znao. One su već bile tamo, ali bi možda bilo dobro da još jednom pogledaju. I otišli su; doveo ih je najprije do rogača, zatim proveo žalom. Pretražili su sve, obišli i borovu šumicu; gospođa Amalija ga je i dozivala, ali opet nikakva uspjeha! Vraćajući se kući plakala je, dok ju je Liljana držala ispod ruke nijema i stroga. Nelson je bio izgubljen: nije znao ni što da kaže, niti što da uradi. Pratio je dvije žene posve bespomoćan, mrmljajući sam ne zna zašto:

— Sad ćemo ga naći kod kuće, vidjet ćete. . . Ne, nije ga bilo ni kod kuće. Pretražili su

čitavu kuću. Vidio je tada i sobu gdje je taj

99

čovjek provodio svoje vrijeme. Uzak krevet sredinom male sobice, nad njim Djevica od sedam žalosti s maslinovom grančicom zadjevenom u željezni kolutić o koji je slika bila obješena na zidu, uz krevet noćni ormarić i na njemu svijećnjak s lojanicom već napol izgorenom. S druge strane jednostavni pisaći stol s nekim navigacionim instrumentima od mjedi. Tintarnica bez tinte i jedno veliko izdanje neke talijanske kozmogonije iz sedamnaestog stoljeća, objavljene u Milanu. Prolistao je Nelson, usput, tu knjigu desnom rukom i naišao na čudne ilustracije: sve neka monstruozna bića ljudska s dvije glave, s jednom glavom, ali i s jednim okom, ili ljudi sa četiri ruke, pa opet čovjek s nogama, koje nemaju stopala, već ptičje pandže... Odmah s desne strane nekoliko požutjelih papira i na njima dva mala kamena: jedan — zapravo krhotina stare zemljane vaze, a drugi — običan plavi kamenčić išaran bijelim prugama. Beznačajno. Nelson osjeti golotinju, ništavilo tih predmeta, a toliko ga je uzbudila njihova povijest! Uzme oba kamena u ruku... Objavi mu se isti onaj čas, isto ono stanje u kojemu se našao pred rubom morskim na žalu. Počelo se mračiti oko njega. Odloži oba kamena dršćućom rukom na njihovo staro mjesto. Nalazila se još, uz sam stol, stara neka škrinja, jednostavno izrezbarena, a na njoj nametano rublje i jedno odijelo. Do prozora stolić s posuđem i čašama; odmah uz vrata umivaonik. Ono što je upravo poražavajuće djelovalo na Nelsona bila je stara, zelena i sva izlinjala pelerina, koja je visila iza vrata. Nad njom stari, posve izobličeni smeđi šešir. To i dva kamenčića! Već su drugi bili izašli, a on je kao opsjednut gledao tu pelerinu, taj šešir i dva kamenčića na stolu. Gledao je i gledao padajući u neki čudan trans: objavljivala se u njemu i sve obuhvatala jedna jedina misao: riječ nije dostojna oblika... Činilo mu se da bi

100

zauvijek trebalo ostati nijem... Tu ga je i našla Liljana:

—

—

Vi još ovdje?... Gledate? Mislim da više nije živ...

—

Gledam... izgovori i stane je gledati gotovo nepomično.

—

Mislim da više nije živ. . . — ponovi nekako mekše i muklije.

O ovom čovjeku znam više od vas! Čini mi se da sam mu i bliži od vas... Liljana, jeste li vi mudra, ili luda djevica? — govorio je zaprepaštavajući se, jer više nije raspoznavao svoje vlastite misli, pa ni svoj glas.

Šutnja. — Liljana... —

—

Vi pričate tuđe, ali ne i svoje vlastite priče...

—

Da, tri večeri sam slušao njegove razgovore i svađe s morem. . . — govorio je Nelson s velikim naporom, gledajući je kao opsjednut. Što je to bilo na njenu licu: plač, surovost, bijeda, očaj?. . . I u jednom mu se času učini da će mu pasti sva očajna oko vrata. Ali samo načas... Odmah je čuo i njen glas:

Ah, ostavimo razgovore... Treba ga pronaći... Najužasnije je ako je negdje pao: još je živ, a ne može ni viknuti, ni pomoći sebi.. .

Nelsonu se učini da to govori netko iz drugog svijeta.

U dvorištu se tada javila neka buka. Čuli su se glasovi koje Nelson nije ni poznavao, ni razumijevao. Liljana se naglo udalji iz sobe i poleti niz stepenice. Ostao je još u sobi, gledajući šešir, pelerinu i stao mehanički dodirivati dva kamenčića, a zatim i ne misleći ništa sam izašao. Spuštajući se niz stepenice opazi kako se sve stišalo. Postade sve prazno oko njega... Našavši se u dvorištu, osjeti upravo neprijatnu gluhoću oko sebe: nikoga ni u kući, ali ni u čitavu mjestancu. Sjeo je u naslonjač i čekao. Spuštao se već mrak. Vjetra nije bilo. Promatrao je stare naslonjače, vrata i

101

kuću. . . Kako mu je to izgledalo kada se prvi put pojavio ovdje? Bilo je sve u redu, smireno, uobičajeno; onda je došao on i poremetio sve, a sada, eto, nestao i taj čovjek, pa se sve preokrenulo i gotovo srušilo. Tuđin je on ovdje ipak... Nije li to za njega bila predstava? Svako mu je lice izgledalo kao glumac.

Dotrčala je u dvorište Žuva, njihova djevojka, razmahala se pred njim rukama i govorila nešto što on nije shvaćao; poletjela odmah u kuću i za kratak se čas vratila s naručjem bijelih plahta. Bi mu jasno da su ga našli. Ustao je i slijedio trkom djevojku. Prođu pored starog rogača, prijeđoše i žal, te se za kratak čas nađoše među hridinama, gdje se skupila grupa ljudi i žena. Pustili su djevojku s plahtama, pa i njega da prođu... Među hridinama, na usku žalu, ležao je on, nekako strašno velik i nabubreo. Udavio se...— odmah mu bi jasno. Gospođa je Amalija klečala pored njega i nešto nerazumljivo šaptala. Liljana je uzela plahte od djevojke i pokrila ga njima. Virila su mu još stopala i on zapazi kako su cipele stare, poderane. . . A nije ga uspio pravo ni vidjeti: taj se čovjek i mrtav sakrivao od njega. Približio se gospođi Amaliji, te stao zamuckivati kako joj želi pomoći, ali ona ga nije slušala. Liljana ga odvede od mrtvaca i zamoli da ode kući, koja je sada sva otvorena, bez ikoga, a oni će sačekati komisiju, koja treba da stigne iz obližnjeg gradića. Uzeo joj je ruke i poljubio ih zbunjeno ne znajući ni sam što radi, i kada je osjetio da se one podrhtavajući prepuštaju njemu, on se gotovo zagrca od nabujala ushita. Krenuo je zatim brzim korakom kući. Prolazeći pored starog rogača, on se zaustavi, bilo mu je odjednom neshvatljivo da je ovo što sada radi — život sada, danas, a ne jučer ili prekjučer. . . I gotovo se izgubi u tim mislima. Ponovni trk pored njega prene ga, pa i sam potrči prema kući. Ušao je odmah u malu blagovaonicu te upalio uljanice. Osluhne, i kako se ništa nije

102

čulo, izađe u dvorište, te sjedne u naslonjač. Ostao je tako dugo slušajući ponekad trk cestom, ponekad žamor žene i krupan glas ponekog čovjeka. Nikada eto, do večeras nije osjetio da ovdje, u ovom naselju, ima toliko ljudi. Slušao je taj prostor gotovo bez i jedne čiste misli, dok mu se pločnikom nije otkrila jasna svjetlost mjesečine. Kako je samo nečujno ušla i kako se sada otkriva!... Sve tako i biva! A on je sam, bespomoćan i zapravo stran svim tim zbivanjima oko sebe. Prekriven sve jačim i svjetlijim krpama mjesečine, sjedio je tako do kasno u noć, kada su donijeli mrtvaca zamotana u bijelim plahtama. Bili su to nepoznati ljudi. Išli su bez riječi, a za njima odmah gospođa Amalija i Liljana. Digao se i htio za njima krenuti u kuću, ali mu Liljana dade znak da ostane tu gdje se i do sada nalazio.

Tek pred jutro nastala je tišina. Tijelo je bilo obučeno, uređeno, smješteno na krevet. Upaljene su bile i svijeće, a sada je trebalo bdjeti uz njega. Došao je i svećenik, jer se smatralo da se slučaj ne može gledati kao samoubojstvo. Ambroz nije bio normalan čovjek, a osim toga i ne zna se zapravo kako se to zbilo... Gospođa Amalija se nije htjela micati od njega. Došla je iz gradića njena sestra s mužem, rođaci i rođakinje, i tako se našlo mnogo ljudi koji će pomoći. . . A sprovod je trebao biti prekosutra ujutro. Kuća se tako ispunila ženama, koje su vječno nešto šaputale, ljudima u crnim odijelima i mrka lica, tako da se on osjećao posve suvišnim. Sklonio se u svoju sobicu i legao obučen u krevet. Što da radi? A kupio je već i karte i brod putuje upravo na dan sprovoda! I nikome nije još uspio ni reći da odlazi. Kako da sada otputuje, a otputovati mora, više ne može izdržati ovdje. Najradije bi otišao odmah, da ga nitko i ne vidi i ne čuje... I ova soba ga je već gušila. Ustade i spusti se u prizemlje. U sobici gdje su obično jeli, bilo je mnogo ljudi i žena.

103

Čim ga je vidjela Liljana, pošla mu je u susret i otpratila ga u dvorište:

— Oprostite, molim vas, nismo zaboravili na vas, ali

— razumjet ćete.

—

Liljana, budite tako dobri, ja bih vam želio pomoći, ali jezika ne znam, što da radim?

Ne treba ništa, Nelsone, ide već sve svojim tokom... — Tako je sve ovo neshvatljivo, Liljana, da ja

ne nam zaista što da radim... — Sve će proći, Nelsone. . . Vjerujte mi, ja se

često spašavam od sebe same zamišljajući se onako mrtva kao što je i on sam gore na krevetu. I to nije strašno. Ali ostavimo to... Djevojka će vam donijeti jelo gore u sobu. Toliko je sada svijeta ovdje...

— Hvala vam, Liljana, ali dozvolite da vam još jednom poljubim ruke. . . — i on ih uze, te stane grčevito ljubiti. — Liljana, ja bježim odavde, od tebe, mila moja, bježim, nemoj, nemoj mi to zamjeriti...

— Prošećite, prošećite malo cestom!. . . — govorila je Liljana sva dršćući i naglo se otrgne od njega, te pođe vrtom iza kuće.

Ostade sam. Kako je bila tama, ni vidio nije gdje je nestala. Izađe na cestu, ali nije mogao šetati. Vrati se ponovo u svoju sobu, legne obučen na krevet i zatvori oči.

Sada ipak mora ostati, mora ostati, mislio je. Kako da ih napusti tako same. . . A ona? Novi Ambroz... No odmah i odbaci tu misao: pridaje sebi veliko i sudbonosno značenje!

Javila su se iz daljine zvona. Eto, oglasit će se odmah i poznati mu već jauci, pomisli, te zatvori rukama uši.

Prekosutra ujutro, upravo onda kada je mali parobrodić, što su ga stanovnici svih naselja ovog kanala nazivali »Šilo«, kretao od još nedovršena pristaništa, javila su se otegnuto zvona sa crkvice na brežuljku gdje se smjestilo groblje malog mjestanca. Pokapali su

104

utopljenika. Pištavi zvižduk brodića miješao se s glasovima zvona.

A na uskom prostoru pramca, među natrpanim vrećama i košarama, uz dva svoja žuta kofera, nalazio se Nelson. Pogledavao je rastreseno u svoje kofere, prenatrpane stvarima. Kao i obično nije se snalazio, nikako da počne misliti neki povezani red misli. Čim bi se i stale ulančavati njegove misli, otkrivale su mu njega samoga kao kukavicu, bjegunca, kao čovjeka kojemu nešto krupno nedostaje. Rasut, ne mogavši se zaustaviti ni na jednoj svojoj misli, prelazio je, zureći, sa svojih kofera na jednu malu damižanu pred sobom sa čepom od firle, i nikako nije mogao da veže to: zašto je jedna tako mala damižana sama, tu na brodu... Ona sama, a on nije ni otpozdravio nosaču koji ga je jedini otpratio na brod. A mahao mu je dugo i govorio: »Buk, buk i luk...« I tek kad se mali brodić, sav ovit dimom, kao da želi i sebe i ljude u sebi sakriti od nekoga, udaljio posve od obale, te krenuo smjerom prema malom gradiću, stao se Nelson nekako snalaziti, ali svaka se njegova misao javljala ipak kao opravdanje njega i njegova postupka: on se morao spasiti da bi i nju spasio... Glupo i banalno, ali bilo je tako, i on je to morao sebi priznati. Svagdje, svagdje se njemu tako događa: ulazi u neki prostor, poveseli mu se. zaželi boraviti u njemu, pa i boravište mu mnogo obeća često, ali za kratko vrijeme otkrije ambis, provaliju: i tu, i tu... Samo među ljude, među gusto zbijenim ljudstvom moći će se spašavati, jer što drugo može i raditi on nego spašavati se.

Vjetar je raznosio dim brodića i usmjerio ga pravcem kojim su kretali. Približavali su se malom gradiću. Nelson ustane i pogleda mjestance u kojemu je proboravio svojih, zaista svojih osam dana. I kuće i visoke krošnje bivale su sve manje i sve se više približavale ravnoj crti obale. Danas, kada velikim brodom krene prema Trstu, i te kuće, i

105

te krošnje bivat će sve niže i niže, dok posvema ne nestanu u samoj ravnoj crti obale. A dolazeći, sjeća se, gledao je upravo to kako se pojavljuju iz te ravne crte. Nick ga je bio upozorio na to.