1

AMAZONSKA PRAŠUMA Cijelo porječje Amazone — prostor velik gotovo kao Evropa — nalazi se pod neprekidnom, divnom, okrutnom prašumom. Iako se čini nevjerojatnim u današnje vrijeme radija i aeroplana, ipak se cijeli taj prostor do danas — s malim izuzecima — odupro napretku civilizacije i još je gotovo isto tako tajanstven, divlji i neistražen kao što je bio prije sedamdeset godina, a mjestimice kao i za vrijeme prvih istraživača prije četiristo godina. Na cijelom tom prostoru nema doslovno nijednog kilometra željezničke pruge, a vezu s civilizacijom održava samo dvadeset i nekoliko parobroda na Amazoni i na nekim njenim pritocima. Već od Atlantskog oceana neprekidno nas prati šuma. Zeleni je zid tako čudesan, kao da je to neki nezemaljski prizor pomahnitalog kazališta. Palme, povijuše, bambusi, epifiti, drveće ravno i grbavo, drveće koje raste vodoravno, grmlje veće od drveća, raznoličnost oblika i boja, lišće bijelo kao snijeg i crveno kao krv, svakih sto metara posve drukčiji pogled, novo drveće, novo bilje i tako se već tri tjedna proteže pred nama danju i noću neumorno, neprekidno, amazonska prašuma, najviši i najbujniji oblik prašume na Zemlji. Amazonska prašuma! Netko je rekao da čovjek koji posjeti prašumu doživljava samo dva lijepa dana. To je prvi dan, kad omamljen njenom čarobnom raskoši i snagom misli da ulazi u raj, i posljednji dan, kad gotovo lud bježi iz tog »zelenog pakla« u civilizaciju. Okrutna, vlažna žega vlada neprekidno cijele godine, golemi prostori prašume poplavljeni su devet mjeseci u godini; tisuće nepoznatih strašnih bolesti vrebaju u močvarama: mravi i termiti koji proždiru sve što im je na putu; oblaci moskita i komaraca koji ucjepljuju otrov u krv; otrovnice zmije, ubojiti pauci, smrtonosno drveće. Zato je amazonska prašuma proklet kraj za čovjeka, naročito za bijelca koji hoće da se tu stalno nastani. Naprotiv, ta je šuma snivani raj za prirodoslovca koji, ušavši u taj pakao, otkriva najdivnija čudesa prirode: cvijeće čudnovatih boja, orhideje opojna mirisa, leptire šarenije od ikojeg cvijeta, ko- libriće manje i šarenije od leptira, neke druge ptice čudesnih oblika, životinje za koje se držalo da su izumrle u davna vremena itd. Prirodoslovca okružuje tu razularena, raspojasana, mahnita bujnost svih pojava života u prirodi. Biološke zagonetke, koje drugdje treba naporno razotkrivati iz skrivenih oblika, tu na Amazoni leže kao na dlanu: valja ih samo sakupiti kao zrelo voće.

2

3

Danas je na svijetu malo toga ostalo što se još može otkriti, ali u

amazonskoj prašumi postoji neotkriven još cijeli veliki svijet. U toj prašumi još uvijek ima tisuće zagonetaka i tajni koje su dosad uzalud nastojali riješiti i otkriti požrtvovni istraživači.

Evropljanin koji nije vidio amazonsku prašumu ima uopće o njoj pogrešan pojam. Dakle, kakva je ta čuvena šuma? Prije svega, razmjerno je svijetla. Razdioba zelenila je takva da visokog i sjeno- vitog drveća ima vrlo malo. Sunce može obasjati niže slojeve i doprijeti do tla. Tu je dosta rijetko polumrak kao u našim bukovim šumama, a ako ga i bude, tada je u prašumi gotovo mrak. Ali to su izuzeci.

Amazonsko drveće ima mnogo drveta, a razmjerno malo lišća koje je tvrdo, svjetlucavo i neprozirno, pa služi kao dobra obrana od previše žarkih sunčevih zraka i od jakih kiša. Golemo lišće, kao u banane, nije značajno za prašumu. Banana je slikovit, ali umjetni ukras tropskih predjela u blizini ljudskog naselja.

Neobična je i prividna nestašica cvijeća. Kod nas se cvijeće gomila u jedno godišnje doba, u proljeće, obično na jednom mjestu, po livadama, a u tropskoj prašumi nema naročitog cvjetnog razdoblja. Biljke cvatu cijele godine, a cvijeće se gubi u poplavi zelenila, većinom po krošnjama drveća.

U prašumi zapravo rastu dvije šume: jedna na zemlji — to je drveće i gusta

šikara grmlja, bambusa i šipraga, a druga šuma raste iznad zemlje, po drveću i po grmlju — to su biljke na biljkama ili, kako ih botaničari zovu, epifiti. Oni su zapravo najneobičniji dio prašume: njihovo veliko mnoštvo, čudesan oblik i često neopisivo lijep cvijet daju im neodoljiv čar. Među njima šarene orhideje pokrivaju katkada cijela debla: rastu iz granja kao čarobne velike rozete i vise kao dugi šareni uvojci niz debla.

A povijuše? Čini se kao da je netko drveće prašume povezao konopcima, sputao ga i opasao povijušama. Konopci se svijaju po tlu, penju se na debla, preskakuju s grane jednog drveta na granu drugog drveta, spuštaju se na zemlju, gube se u guštari. Ne može im se naći na početak ni kraj. Girlande i vijenci vise sa stabala. Druge povijuše stežu stabla tako snažnim kliještima da drveće nakon nekog vremena pogine u tom smrtonosnom zagrljaju, a na njihovu truplu buja povijuša da se i sama kasnije pretvori ni u što.

Amazonska prašuma je zemlja povijuša. Neke su od njih kao konci, druge krupne kao čovječje tijelo. Čovjek se na svakom koraku o njih spotakne i okrzne...

Želiš li, smjeli čovječe, da se za svoju zbirku domogneš nekoliko ptica koje se čudnim glasom javljaju u dubini prašume? Ponesi pušku i nož za sječenje biljaka pa sijeci i uđi. Pazi na drvo kojemu iz povrijeđene kore cure kapi bijele smole! Ako ti jedna kap padne u oči, lišit će te vida zauvijek.

Palma pačuba širi kao piramida svoje čudnovato nadzemno korijenje, oboružano dugačkim bodljikama. Ubod tog trnja izaziva bolne rane koje tjednima ne zacjeljuju.

Iz neke biljke dopire miris koji izaziva naglu glavobolju i tjera na povraćanje. Začas prestaje neugodan miris i nestaje glavobolje.

U blizini plaču neka djeca. Pravi pravcati plač gladne deriščadi koja nariče. To se po svoj prilici javljaju žabe.

Izdaleka se čuje kako se približava vlak. Obmana je tako savršena da razabiremo čak siktanje pare koja izlazi iz ventila. Ne znaš tko proizvodi te glasove, i u čudu želiš da pogledom pronikneš zelenu divljinu oko sebe. Najbliža je željeznica dvije tisuće kilometara daleko.

Od bure povaljano drvo leži na putu. Zakoračiš na drvo i propadneš do pojasa u trulež. Iz njega se pomole dugačke stonoge, opasne i otrovne životinje. Odjednom nasrnu na stonoge orijaški mravi insule, veliki preko dva centimetra, i kraj tebe se zapodjene žestoka bitka. Bježi jer se u žestini borbe ti člankonošci mogu baciti i na tebe: od uboda stonoge ćeš bolovati nekoliko tjedana, a od uboda mrava imat ćeš sigurno pet dana vrućicu.

4

5

Bježeći zapleo si se u bodljikavu guštaru i padaš na zemlju. Valja prijeći preko močvarne crne vode. To je jedan od milijuna rukava

Amazone, dugačak, ali širok tek nekoliko metara. Je li dubok, ne nalazi li se u njemu kakva otrovnica ili električna riba koja će te elektrizirati i izvrći opasnosti da utoneš u kaljužu? Prelaziš oprezno.. Nema ništa od toga. Samo se nekoliko pijavica prilijepilo o čizme. Streseš ih i pogledaš na pregaženi rukav. Kočiš se od groze. U crnoj, neprozirnoj vodi nešto vri tajanstveno i kobno. Da nije neka neman nanjušila tvoj trag? Hvataš se za najbližu granu i penješ se na obalu.

Jadniče, nisi se trebao hvatati grane! Na ruci su ti iskočili bolni mjehuri, a dok stigneš kući, nateći će ti ruka i svrbjet će te paklenski.

Prašuma je pakao ili raj, vreli kotao bujnosti i mahnitosti života. Tu se preko mjere proždire i rađa. Izlaziš iz prašume smućen, izmoren prejakim dojmovima i doživljajima, potišten neprijateljskom tuđinom. Ipak, na kraju zastaješ očaran i zanesen otkrićima, shvaćaš da je bilo vrijedno doći u ovaj kraj svijeta.

RUŽA — KRALJICA CVIJEĆA

Vrtovi suvremena čovjeka puni su različita cvijeća. Tu su karanfili,

maćuhice, šeboj, dragoljub, pelagonije, begonije, horten- zije, krizanteme, lijerovi, tulipani, gladiole, ruže itd. Unatoč velikom broju ukrasnog cvijeća ruža se još i danas ubraja u najljepše i najplemenitije.

Ružu su uzgajali već stari Grci. Toliko su je cijenili da je narod njezino porijeklo doveo u vezu s bogovima. Grčka priča veli da je ruža niknula na obali morskoj kad je tamo došla božica ljepote. Miris ruže opjevali su već najstariji pjesnici. Oni su je nazvali kraljicom cvijeća.

Stari su Rimljani još više cijenili ružu. Svaki je njihov ljetnikovac bio okružen stotinama grmova ruža. Kad zimi nije bilo ružina cvijeća, onda ga je bogati Rim dovozio brodovima čak iz Egipta. Rimljani su prvi izgradili staklene kućice u kojima su uzgajali ruže u toku zime. Pisci toga vremena navode da u zimskim staklenim vrtovima ne cvate manje ruža nego uz Nil.

Ruža je bila znak veselja, i nije bilo slave, a da se nije ona na njoj isticala. Vjerska, politička ili bilo koja druga svečanost nije se mogla obaviti bez cvijeća, bez ruža. Kad je Rimljanin išao na neku slavu, stavio bi na glavu vijenac od ruža, a kosu namazao mirisnim ružinim uljem. Vjerovalo se da miris ruže brani čovjeka od pijanstva. Budući da su vijenci ruža bili nespretni i preteški za nošenje, nizali su ružine latice na nit i tako ukrašavali čelo, ruke i vrat. Stolovi, s

kojih se jelo, bili su posuti ružama, a vrčevi, iz kojih se pilo vino, bili su okićeni ružinim vijencem. Podovi carske palače bili su za svečanosti puni ružinih latica po kojima su gosti hodali ili ležali. Spominje se da je car Neron platio tonu zlata za ruže koje su mu za jednu svečanu gozbu zimi dopremili iz Egipta.

Rimljani su ukrašavali i životinje koje su prinosili bogovima za žrtve. Ovjenčavali su ružama i njih i kipove bogova i glave svećenika. Ružinim su vijencima kitili i nevjeste i vojskovođe. Mrtvace su mazali ružinim uljem, a cvijeće su bacali i na lomaču na kojoj su spaljivali mrtve. Ruže su sadili na grobovima i njima ih kitili, kao što mi to i danas činimo. Jedan dan u godini (11. svibanj) bio je posvećen ružama. Toga su dana Rimljani posjećivali grobove rođaka i prijatelja, kitili ih vijencima, a spomenike mazali ružinim uljem.

Iako poslije sloma Rimskoga Carstva ruža nije bila više nikad tako cijenjena, ipak je sve do danas zadržala prvenstvo među ukrasnim cvijećem. A kome ruža duguje to svoje prvenstvo? Tko je učinio da je ona postala onakva kakvu poznajemo iz gradskih cvje- tarnica i s vrtlarskih gredica?

Svu svoju ljepotu dobila je ona od ljudskih ruku. Dok je rasla na slobodi — po živicama i šumama — imala je svega pet latica, kao i njezini rođaci: jabuka, kruška i jagoda. Davno je tome kako su ljudi posijali sjeme divlje ruže na

6

7

obrađeno i zagnojeno tlo. Tu je biljka rasla brže, a pojavili su se iznenada i cvjetovi s većim brojem latica. Neki potomci ovih prvih vrtnih ruža bili su još ljepši. Na njima se još veći broj prašnika pretvorio u latice. One biljke koje šu imale najbrojnije, najveće i najmirišljivije latice vrtlari su dalje razmnožavali. Tako su do danas uzgojene tisuće različitih odlika (sorta). One se toliko razlikuju ljepotom i mirisom cvijeta od svog skromnog divljeg pretka kao da ne potječu od njega. Od blijedog cvijeta s pet latica vrtlari su uzgojili pune cvjetove prekrasnih boja i raznovrsnog mirisa. Tako su ljudske ruke od ne-ugodne bodljikave divljake stvorile vrtnu ružu — kraljicu cvijeća.

PRIČA O KOZLACU

Nevjerojatne nam se čine priče o začaranim dvorovima koji vabe u sebe

junake, priče o labirintima, o vješticama i o sirenama. Mi ne razumijemo kako je ljudska mašta mogla izmisliti događaje o dalekome gradu koji svojim sjajem privlači pustolovnog junaka; kad ovaj dođe u blizinu, ne može više napolje, začaran je — i teškom će se mukom osloboditi. Ipak, slični događaji zbivaju se i u prirodi. Svuda vrve pustolovni junaci koji traže doživljaje. I tu ima »začaranih gradova«. Vi ne vjerujete? Onda čujte moju priču o kozlacu. O našem običnom kozlacu koji cvate u proljeće po vlažnim šikarama i uz rubove šuma. Vi ga poznajete, ima neugodan miris i čudnovat oblik. Pričat ću vam pustolovine jedne mušice đubrare, pa ćete vidjeti da se stare priče o začaranim gradovima još i danas ponavljaju. Takav začarani grad je kozlac, a pustolovni vitezovi su mušice, kornjaši i drugi kukci...

Na proljetnom suncu stajala je mala mušica velikih mrežastih očiju na

pokretnoj glavi; na prsima ispod prozorskih krila bila je pokrivena s nekoliko dlačica, a zadak joj se bliještio prelijevajući se metalnim sjajem, u svim bojama. Nije se divila plavome nebu ni prolistaloj šumi. Cvijeću, što je provirivalo iz trave, nije poklanjala pažnje. Ta ona je danas prvi put ostavila svoju čahuricu, danas je prvi put progledala jer je kao ličinka bila slijepa. Prvi put je osjetila slast letenja i zato se samo divila sama sebi.

Osjećala je toplinu sunca. To joj je tako godilo. I ovo jako, jako svjetlo upravo ju je uzdizalo. Sve što je svijetlo, to ju je privlačilo, a tamni su je predmeti odbijali. Ali ipak, kadgod bi proletio kraj nje koji kukac, poletjela bi za njim. Oh, kako joj je godilo da u slobodnom letu nađe još nekoga od svoga roda. I opet je mirno sjedila, a s prve dvije od svojih šest nogu gladila je i ure-đivala svoju glavu. Ipak ju je nešto uznemirivalo. Ni sama nije znala što je to. U utrobi se nešto bunilo, tjeralo ju je na kretanje. Njezino sisalo samo se od sebe spuštalo opominjući je da treba utažiti glad. Ali kako? Gdje? Ta ona je danas prvi put na svijetu. Dok je bila ličinka, hranila se lako jer je živjela u gnoju u izobilju hrane. Ali sada treba tu hranu potražiti. Najedanput osjeti da je zrak zasićen nekim slatkim i opojnim mirisom. Isprva nije vjerovala sama sebi. I zaista, taj se miris širio sve više i jače. Poletjela je svom snagom svojih krila u taj opojni zrak. Da, to je ono što nju privlači. Tako je zazujala od radosti da je zujanje uznjihalo sitne čestice toploga zraka. Bliže, bliže, cilju, bliže izvoru tog opojnog mirisa.

Presjek kozlacova cvata,gdje se mogu vidjeti svi njegovi dijelovi,a i nekoliko lukaca na dnu

8

9

Kozlac je stajao mirno na toplom suncu. Njegovo kao sulica šiljasto lišće sa

smeđim pjegama požudno je upijalo sunčeve zrake. Svoje cvjetove poredane na klipu pomno je zavio u veliki ovojni list. Tako se izvana nije vidjelo ništa osim velikog smotanog ovojnog lista koji je pri dnu zatvarao duboki i prostrani kotao. Stršio je dugački nastavak klipa na kojem su pri ulazu u kotao izrasle zašiljene tvorevine, koje ostavljaju samo male otvore kuda se može unići u kotao. Naoko mirni kozlac bio je u punoj djelatnosti. Osobito njegov klip. Toplina je isijavala iz njega, a uz to su napolje izbijali mirisi opojni za mnoge kukce.

Veselo zujeći mušica je doletjela do kozlaca. Obletjela ga je nekoliko puta da se uvjeri je li baš to izvor zamamnoga mirisa, Napokon je sjela na ovojni list. Pokušala je zabosti svoje sisalo. Bez uspjeha. Tada osjeti da miris dolazi odozdo. Polako počne silaziti, ali osjeti da joj je tlo pod nogama sklisko. Stane se pre- domišljati da li da pođe tim skliskim putem ili ne. Nagon ju je tjerao, miris ju je vabio. Svlada svoj strah i oprezno pođe još niže. Ali odjedanput izgubi tlo pod nogama, oklizne se i padne. Pokušala je u padu poletjeti, ali prekasno. Našla se najedanput zatvorena sa svih strana u tamnom i uskom prostoru.

U kotlu je sve vrvjelo od upalih kukčića i mušica. Gužva je bila velika. Svi su osjećali da su na izvoru opojnog mirisa, i htjeli su naći hranu u koju će zabosti svoje sisalo. Ali hrane nije bilo. Njihovo je zujanje bilo nesnosno, zvučalo je kao prigovor i uzbuna protiv prijevare i izgubljene slobode. Tražili su izlaz napolje. Pokušavali su uspeti se. Ali klip je vrlo klizak, pa je svaki pokušaj uspinjanja uzaludan. Jedino mogu šetati po dnu, a tu im se najviše i sviđa jer je to najsvjetliji dio tamnice. No ovdje ih ima već toliko da se ne mogu zapravo ni micati, a svaki čas upada još po koji plačidrug. I opet su se uznemirili, stali su tražiti izlaz, bučili su i bunili su se. Njihovo je zujanje strahovito odjekivalo u kotlu, ali to nije nitko čuo. Poslije uzaludnih pokušaja svi su se uhvaćenici smirili izmoreni na dnu. Skupljali su snage u mirovanju očajno gledajući preda se. Nastojali su utažiti glad bar mirisom, ali to nije bilo moguće jer ih je miris upravo još jače uzbuđivao. Svi su osjećali čežnju za slobodom.

Odjedanput se dogodilo nešto što nitko nije očekivao. Zemlja se počela tresti. Zrak je odjekivao veselim mladenačkim glasovima. Kozlac je i nadalje mirno proizvodio svoj miris ne sluteći ništa. Najednom ga je ščepala neka ruka, izvukla ga iz zemlje i nemilosrdno počela kidati. Uhvaćeni u kotlu još su se više uplašili. Učinilo im se da je došlo ono najstrašnije, da je to posljednji čas. U

strahovitom zujanju počeli su tražiti spas. Ali odjednom je u kotlu sinulo jako svjetlo. Osjetili su da su na slobodi. Brzo su se razle- tjeli na sve strane da što brže ostave mjesto pogibelji. Tek neki ne- spretniji kornjaši nisu mogli smjesta poletjeti. Najedanput su se našli u bočici punoj papirnatih odrezaka, gdje su brzo zapali u vječni san, san potpune zaboravi kakav kukcima priređuje octeni eter...

Stari je profesor desnom rukom poravnao zlatne naočare na nosu, a u lijevoj ruci držao kozlac. »Spremite bočicu s octenim eterom«, rekao je jednome đaku, »sad ćete vidjeti čudnovatu stvar.«

Nestašni đaci okupili su se oko njega, gurajući se. »Ovo je naš o b i č n i k o z l a c«, počeo je profesor svoje tumačenje.

»Naoko vrlo čudnovata biljka. Na njoj se doduše odmah opaža da spada među jednosupnice, ali je u našim krajevima dosta rijedak predstavnik velikoga reda koji je u tropskim krajevima predstavljen s mnogo porodica.

U kozlaca ima vrlo mnogo zanimljivih pojava. Za vrijeme cvatnje disanje je tako živahno da se klip u sredini jako zagrije. Osim toga, oblik njegova cvata zaslužuje da se njime pozabavimo. Svakako je najzanimljiviji način prenošenja peluda.

»Ako rastvorimo ovaj omotni list« — nastavio je profesor rastvarajući cvat, — »onda ćemo vidjeti... Ah, pogledajte koliko kukaca i mušica ima unutra«. — Đaci su se začudili. .Mušice su se smjesta razletjele, a nespretniji kukci smirili su se u boci s octenim eterom.

»Vidite, ove je kukce i mušice privabio kozlac svojim mirisom. Taj miris je nama neugodan, ali svi ti kukci, koji su bili unutra, traže svoju hranu u otpacima, na izmetinama i u gnoju. Za njih je taj miris ugodan, a razvija se u ovome klipu na kojemu su poredani cvjetovi muški i ženski.«

» Uh, kako smrdi«, primjećivali su đaci. »Sasvim na dnu klipa nalaze se tučkovi cvjetovi. Iznad njih je jedan red

čekinjastih dlaka koje dijele donji dio kotla od gornjega. Gore su smješteni prašnički cvjetovi, a iznad njih su ponovo čekinjaste dlake koje zatvaraju cijeli kotao. Kad kozlac procvate, ne dozrijevaju istoga dana i prašnički, i tučkovi cvjetovi. Tučkovi cvjetovi dozore najprije. I kad su zreli, a to je prvoga dana cvatnje, tada klip proizvodi u svom donjem dijelu ovaj neugodan miris. Gornji dio klipa služi samo kao ukras i vabilo.«

»Ove čekinjaste dlake sigurno služe kao mišolovka da kukci ne mogu uteći«, primijetio je jedan đak.

»Da, tako se donedavno mislilo«, nastavio je predavač tumačenje, »dok nije

10

11

profesor Knoll tačno istražio način oplodnje kod kozlaca. Svoja istraživanja izvodio je na jednoj vrsti koja raste samo u našim krajevima u južnoj Dalmaciji i u Hercegovini. To je c r n i k o z l a c . Tu je ustanovio da je čitav ovojni list, pogotovu u svom donjem dijelu, tako građen da se kukac, koji god ovamo dođe, mora okliznuti i pasti u kotao.«

»Kako to kad muhe mogu hodati po staklu?« upitao je netko iz grupe đaka. »Neki kukci imaju na svojim nogama pored pandža još posebne prianjaljke.

Njima mogu hodati i po sasvim glatkoj površini, npr. po staklenoj ploči, jer se pričvršćuju tako da istisnu zrak pa ih pritisak zraka drži uza zrakoprazan prostor. Većinom su to muhe. Drugi kukci imaju samo pandže kojima se zabadaju kod hodanja. Površina ovojnog lista i klipa i unutrašnjost kotla gra-đena je od tako pruživih i sitnih stanica da ni jednome kukcu pandže tu ne mogu pomoći. Ipak ni s pomoću prianjaljke ne mogu hodati jer se na stijenama nalaze sitne kapljice ulja koje se mogu vidjeti tek mikroskopom. Ove kapljice ulja prihvate se muhama na prianjaljke, i tada je njihov aparat za hodanje pokvaren. Svaki kukac koji sjedne ili na ovojni list ili na klip mora se okliznuti i pasti u kotao. A iz njega se nikako ne može popeti napolje jer je čitava površina klipa i kotla jednako glatka. Tako kukci plaćaju svoju lakomost gubitkom slobode...

U tom ropstvu moraju ostati do drugoga dana. Preko noći se u cvatu dogode velike promjene. Klip postane prohodan, a prašnički cvjetovi dozore. Više klip ne izlučuje miris i toplinu. Iz zrelih prašničkih cvjetova prosipa se mnoštvo polena (peluda) na dno kotla tako da su svi zarobljeni kukci posve žuti od cvjetnoga praška. Sada mogu jedan po jedan izlaziti preko klipa napolje, prolazeći preko zrelih prašničkih cvjetova gdje se još više napraše. Kad su ovako prašni kukci izletjeli, privabit će ih opet miris kozlaca koji su tek toga dana procvali. Oni će opet upasti u stupicu, ali će sa sobom donijeti polen na tučkove cvjetove koji su prvi dan cvatnje zreli za primanje polena. Iz oprašenih tučkovih cvjetova razvijaju se kasnije crvene bobe. Sada ste vidjeli ovu zanimljivu biljku. Iako smo je rastvorili, ona će se dati spremiti za herbar.«

»Druže profesore, u travi sam našao jednoga kukca, koji je to?« »To je zujak. Njega također privlači miris kozlaca jer i on traži hranu na

izmetinama. Samo je prevelik da bi mogao uljesti u kozlačev kotao. Zato se obično zaustavi negdje u njegovoj blizini i naslađuje se mirisom.«

»Žao mi ga je, ali ću ga ipak staviti u bocu s eterom«, rekao je jedan đak i bacio zujka u bočicu. »Dobro će nam doći za školsku zbirku.«

ZAJEDNIČKI ŽIVOT — SIMBIOZA

Različita živa bića mogu se kadšto dopunjavati kao da su dijelovi jedne više

cjeline. Da, događa se i to da se takvi organizmi sjedine u jednu jedinstvenu cjelinu.

Svatko poznaje lišajeve, koji neki puta nadaleko prekrivaju kamenje, oskudno šumsko tlo, a i drveće. Lišajevi su zapravo dvostruka bića, nastala sjedinjavanjem nekih vrsta gljiva sa najjednostavnijim algama. Danas znamo da slučaj lišajeva nije u prirodi jedinstven. Ne samo različite biljke nego čak i životinje stopile su se s biljkama u organizme višeg reda.

Životne zajednice lišajeva mogu nam dati mnoge podatke o pravilima takva zajedničkog života; ona vrijede, uvijek u nešto izmijenjenom obliku, i za sve ostale slične životne zajednice. Životni savez između gljiva i algi zasniva se na izmjeni hranjivih tvari. Zelena alga opskrbljuje gljivice šećerom i škrobom. Materijal za izgradnju te hrane dobiva alga, jednako kao i sve ostalo zeleno bilje, u prvome redu iz zraka. Gljivica opet daje algi vodu i rudne tvari. Taj zajednički život osposobljuje obje biljke da izdrže u uvjetima u kojima ne bi mogle izdržati ni same gljive ni same alge. Na upravo tajanstven način svaki od tih sudionika u zajednici navodi drugoga, da zataji vlastitu prirodu i da se

12

13

prilagodi načinu života koji mu je prvotno bio posve stran. Ta stvaralačka snaga proizlazi začudo od onog partnera koji je u mnogom

pogledu znatno slabiji, od alge. Gljive su zapravo bića koja se klone svjetla. U zajednici s algama šire se, međutim, u susret svjetlu, te razvijaju po mogućnosti što veću površinu. Premda je alga posve uklopljena u pletivo gljive, koje sačinjava kudikamo najveći dio lišaja, ipak ona određuje oblik te zajednice. U životnoj zajednici lišaja imaju naime stanice algi da izvrše zadaću, koju zrnca klorofila ispunjavaju u listovima biljki na višem stupnju razvoja. Alge asimiliraju ugljični dioksid iz zraka, a tvari dobivene na taj način (šećer, škrob) provode u zajednički organizam. U tu svrhu trebaju što više svjetla. Zato su se lišajevi veoma razgranali i poprimili najrazličitije oblike.

Premda alga u životnoj zajednici s gljivom određuje oblik cijele zajednice, ipak po mnogim znacima možemo naslutiti da je alga zapravo zarobljenik gljive. Međutim, taj zarobljenik ne trpi nikakve oskudice. Mnoge od tih algi mogu živjeti bez gljiva, ali su gljive koje izgrađuju lišajeve ovisne o algama. Mlade niti gljivica moraju, dakle, u pravom smislu riječi uhvatiti takve alge da bi mogle dalje živjeti.

Lišajevi su razvili i druge sposobnosti kakve nemaju ni alge ni gljive, od kojih su lišajevi sastavljeni. Takve gljive i alge ne mogu, svake za sebe, živjeti bez vlage. Kad su sjedinjene u obliku lišaja, postaju pioniri, koji kao prvi od svih živih bića prodiru u kamene pustinje i u pećinasta područja planina. S njima počinje i ponovno naseljavanje onih prostora na Zemlji, što su ih prirodne katastrofe pretvorile u pustoši. Alga daje onda gljivi mogućnost da se naseli na golom kamenju, jer je opskrbljuje hranjivim tvarima. Gljiva opet rastvara rude pomoću sokova što ih izlučuje, pa ih zajedno s vodom što je usiše za vrijeme kiše, dovodi algi, koja na takvim mjestima ne bi sama mogla doći do potrebnih rudnih tvari. Budući da se lišajevi neprestano naseljuju u prostorima kojih se inače klone svi drugi organizmi, oni postepeno pripremaju tlo za život. Pod njihovim napadajima mrvi se površina kamenja u pijesak, na kojem se mogu naseliti i druge jednostavne biljčice malih zahtjeva. Oni i dalje nastavljaju svoje razaračko djelo, pa se i sami pretvaraju u zemlju. Tako je taj životni savez između sićušnih organizama iz biljnog svijeta postao važan događaj u po- vijesti života.

Na korijenju djeteline i drugih mahunarki nalaze se odebljanja, koja bi neupućen čovjek smatrao bolesnim izraslinama. No i ovdje se radi o skladnom zajedničkom životu. U nježne korijenove dlačice prodrle su bakterije i izazvale spomenute kvržice. Djetelina ili druga biljka — domaćin čini sve što može da

pomogne pri razmnožavanju uljeza, tj. bakterija. Zbog toga ti se uljezi u go-moljastim odebljanjima korijenja upravo tove stvarajući neobične oblike.

Zašto biljke mahunarke tove bakterije nametnike vlastitim sokovima? One to čine zato što te bakterije mogu vezati veliku količinu dušika iz zraka i upotrijebiti ga za izgradnju svojeg organizma. (U zraku ima 78% dušika!) Pomoću životne zajednice s tim bakterijama, koje uzimlju dušik iz zraka, mahunarke raspolažu s obilnim količinama toga za život neophodnog elementa. Biljka- domaćin pruža bakterijama šećer i škrob, a ove skupljaju za nju potreban dušik. Kad su »utovljene« bakterije stvorile dosta dušika, onda mahunarka »guta« i dušik i sve »pozajmljene« tvari.

Dušikove su bakterije iz početka bile nesumnjivo čisti nametnici. Pa i danas se može dogoditi da oštete biljku ako ih ima previše. No mahunarke su se s vremenom prilagodile da razmnožavanje tih sustanara ograniče na onu mjeru koja je za njih korisna. Odnos između tih dvaju partnera s vremenom se pomaknuo toliko da biljke gostoprimci očito imaju u tom odnosu prednost. Mahunarke možemo s pravom nazvati biljem koje »jede« bakterije. One »mame« svoj plijen, dobro ga hrane i konačno ga proždiru. Ovdje se očito iz čistog nametničkog života razvio zajednički život — simbioza, u kojoj je onaj partner koji je isprva bio iskorištavan postao dijelom koji određuje i vlada životom zajednice.

Tanki krajevi korijenja gotovo svega bjelogoričnog i crnogoričnog drveća redovito su opleteni gustom mrežom gljivičinih niti. Te niti prodiru čak i u koru korijenja, pa iz njih sišu hranu, jednako kao i bakterije u korijenju mahunarki. I to je, međutim, samo protuusluga za mnogo veće usluge. Pokazalo se, naime, da gljivi- čine niti dovode korijenju vodu, a s njom i rudne tvari. Te su niti preuzele, dakle, zadaću najfinijih korijenovih dlačica. Njima je, štaviše, uspjelo da tu službu vrše i mnogo bolje od tih dlačica. Posljedica je toga da korijenje više uopće ne proizvodi one najtanje dlačice i da njegovi vrhovi ostaju tupi i nerazgranati. U tom obliku korijenje ne bi moglo ni u najpovoljnijim okolnostima obavljati svoj posao. Umjesto toga postaju ti zakržljali vrhovi korijenja prihvatilišta za spletove gljivica, koje na taj način preuzimaju zadaće biljnog organa — korijena.

Gljivice koje žive na korijenju vrše još jednu ulogu. Biljka ih, naime, iskorišćuje i za to da zasiti svoju glad za dušikom. Gljivice zapravo rastapaju dušične tvari skupljene u lešinama bilja i životinja, koje trunu u tlu, te ih dovode u korijenje drveća. Osim ovdje spomenutih ima u prirodi još mnogo primjera zajedničkog života. U životne zajednice udružuju se po dvije biljke ili dvije

14

15

životinje, a i biljke sa životinjama. Tako mogu različite struje života, koje su bile jedne drugima daleke i strine, poteći istim koritom. Struja cjelokupnoga života neprekidno se dijeli u nove rukave, a drugi se rukavi opet sjedinjuju. Na taj se način gasi njihov odvojeni život.

ŠTO JE HETEROZIS

Prije drugoga svjetskog rata samo je malen broj stručnjaka znao odgovoriti

na pitanje što je heterozis. Danas se međutim o heterozisu piše ne samo u naučnim časopisima nego i dnevnim novinama. O njemu se govori ne samo u znanstvenim zavodima nego i na ulicama gradova i po selima. Heterozis je veliko otkriće biologije, velika tekovina nauke. U nekim je zemljama već preporodio poljoprivredu. Za desetak godina usavršeni će heterozis zauvijek ukloniti glad s našeg planeta.

Sasvim gore su klipovikukuruza dobiveni samooprašivanjem, u sredini su njegovi znatno plodniji potomci,a dolje je klip

nastao križanjem tih potomaka Evo kako je došlo do otkrića heterozisa. Početkom dvadesetog stoljeća dva

su američka učenjaka pokusima ispitivala kakvo će sjeme dati kukuruz ako se

ono dobije samooprašivanjem. Radi toga su klipove sa ženskim cvjetovima i muške metlice na vrhu stabljike obavili pergamentnim kesicama. Na taj su način spriječili da oprašivanje izvrši vjetar. Kad su prašnici na metlici sazreli, a zreli se pelud skupio u kesiti, sasuli su ga na njuške tučkova iste biljke. Sjeme koje je nastalo tim samooprašivanjem zasijali su iduće godine. Biljke koje su iz njega izrasle bile su mnogo slabije od roditelja. Tim su pokusom potvrđena davna iskustva biologa. Ustanovilo se da se samooplodnjom dobiva kržljavo potomstvo, a ako se samooplodnja vrši u toku više pokoljenja, biljka se sasvim izrodi i ugine.

Istraživači su nastavili s radom. Oni su dalje križali dva kržljava križanca dobivena od različitih odlika (sorta) biljaka. Tada se pokazalo da takva dva izrođena križanca daju potomstvo znatno bolje od vlastitog roditelja. I još više od toga. Ovi su križanci po snazi rasta i veličini klipova natkrilili i svoje praroditelje. Neki su bili rodniji od praroditelja za 30—50%. Ova pojava da su potomci bolji od predaka nazvana je h e t e r o z i s (vidi sliku na str. 21).

Otkriće je otvorilo nove putove poljoprivrednicima. Trebalo je samo još pronaći način kako da se heterozis iskoristi u praksi. U tu svrhu vršena su mnoga križanja i ispitivanja različitih odlika kukuruza. Trebalo je naći upravo onakve parove među brojnim odlikama koje daju osobito bujni heterozis. Američkim je učenjacima i to uspjelo. Za kratko je vrijeme nauka poklonila čovječanstvu znatno rodnije odlike. Danas se u Sjedinjenim Državama sije samo heterozis-kukuruz. Godišnji višak prinosa iznosi oko dva milijuna vagona. Kad bi svaki vagon bio dug samo 5 metara taj bi se razgranjuje. Zbog toga heterozis može rasti i na slabom tlu jer i iz njega izvuče dovoljno hranjivih tvari.

Iz svega što smo nabrojili vidi se da je heterozis-kukuruz prava blagodat za poljoprivrednike. Nauka nije stala kod tog velikog uspjeha. Učenjaci su pokušali uzgojiti heterozis i od drugih biljaka. To je s osobitim uspjehom učinjeno kod rajčice, krumpira, patlidžana i još nekih biljaka.

Osobito su povoljne prilike za dobivanje heterozisa kod onih biljaka koje možemo vegetativno razmnožavati. Takav je slučaj s krumpirom (koji razmnožavamo gomoljima), vinovom lozom i različitim voćkama (koje razmnožavamo cijepljenjem).

Heterozis će poslužiti i preporodu šumarstva. Križanjima je već dosada dobiveno heterotično drveće koje raste znatno brže i bujnije od praroditelja. Ono daje nekad i za 100% više drveta nego obično drveće. U skoroj će budućnosti u uzgajanim šumama rasti samo heterotična stabla.

Usput ćemo napomenuti da su biolozi započeli uzgajati i he- terotične

16

17

životinje. U Sjedinjenim Američkim Državama postoje već heterotične kokosi, svinje, kunići i druge domaće životinje odličnih osobina.

I kod nas su vršeni pokusi s uzgojem heterozisa. Već je prije drugoga svjetskog rata zagrebački profesor Tavčar križao domaći kukuruz hrvaticu i jednu drugu domaću odliku. Uspjeh je bio vrlo dobar jer je prihod bio veći za 22%.

Sada se u novoosnovanim zavodima za unapređivanje poljoprivrede ispituje sjeme američkih heterozisa. Nije međutim mnogo vjerojatno da će ono dati tako velike prinose kao u Americi. Mi ćemo morati od naših odlika križanjem uzgojiti heterozis koji će dobro uspijevati u našim krajevima, na našem zemljištu. Kad to učenjacima potpuno uspije, onda će se stostruko odužiti svome narodu koji uzdržava naučne zavode širom naše domovine.

NAŠA BITKA ZA PŠENICU

U Jugoslaviji je u punom jeku borba za pšenicu. Ta je borba utoliko važnija

što je pšenica najvrednija poljoprivredna biljka. Primjena pšenice je mnogostrana, jer se od nje dobiva ne samo najbolji kruh nego i tjestenine, kolači itd. Zbog toga pšenica postepeno, ali sigurno osvaja polja čitavog svijeta i potiskuje ostala osnovna hraniva.

Pšenica pripada u najstarije kulturne biljke. Uz nju su vezani i počeci poljoprivrede. Praroditelj je današnje pšenice jedna divlja trava. Kad bismo posijali sjeme te divlje trave od koje je nastala naša pšenica, uz najbolju obradu tla i na najboljoj zemlji dobili bismo po hektaru 200—300 kg lošeg zrnja. Nasuprot tome, od suvremenih visokorodnih odlika (sorata) pšenice dobivamo i pedeset puta više. Za tu golemu razliku dugujemo zahvalnost nizu bezimenih odabirača, koji su, što nesvjesno a što svjesno, usavršavali pšenicu, a i stotinama naučnih radnika. Odlike pšenice neprestano se usavršavaju, a isto tako i obrada tla. Zbog toga prinosi pšenice rastu upravo vrtoglavom brzinom. Prije sto godina, kad je započela primjena rudnih gnojiva i stvaranje novih odlika, najveći su prinosi bili 2000 kg po hektaru, dok današnji najpovoljniji prinosi iznose pet puta više. Zar to nije upravo čudesni napredak? Ne vidi li se iz toga da suvremena biologija po svojim uspjesima ništa ne zaostaje za tehnikom?

Glavna osnova pšenične rodnosti je klas. Što je klas veći i što ima više zrna, to je pšenica rodnija. Velik rodan klas mora stajati na čvrstoj i jakoj vlati i zato suvremene odlike imaju redovito nisku i čvrstu slamu. Što je veći i teži klas, to

slama mora biti jača i niža jer bi težak rodan klas na dobro pognojenom zemljištu brzo slomio tanku slamicu starih primitivnih odlika i u prvoj oluji polegao i povaljao se po zemlji.

Klas se sastoji od klasića koji ima više cvjetića s po jednim zrnom. Naše stare zaostale odlike imale su najviše 2 zrna u klasiću, a one najbolje tek ponegdje i treće zrno. Starije oplemenjene odlike imale su već 3—4 zrna, a nove visokorodne čak 4—5 zrna. Stanici za selekciju bilja u Brezovici uspjelo je da znatno poveća broj zrna u klasiću, najprije od 4—5 na 6—7 zrna, a u posljednje vrijeme uzgojili su odlike koje imaju i po 8 zrna u klasiću. Time se, dakako, proizvodna moć pšenice jako povećala — podvostručila, pa čak i potrostručila. Treba samo usporediti 2 sitna zrna stare domaće i 6—7 krupnih zrna visokorodne pšenice da se shvate dostignuća selekcije (odabiranja).

Klas pšenice na klasnoj osi ima izmjenično poredane klasiće. Naša stara zaostala pšenica imala je 10—12 klasića. Starije oplemenjene odlike imale su već oko 20 klasića,-a novije 22—23 klasića. U našoj zemlji uzgojila se pšenica koja ima i preko 30 klasića u klasu, pa se sada proučava na poljima.

Zaostala seljačka pšenica rijetko je imala više od 20 do 30 zrna po klasu, a

naše najnovije odlike imaju i preko 100 zrna. Dakako, za ovakvu pšenicu treba i posebna obrada tla, kojom će se dobro nahraniti i potpuno izgraditi ovoliki broj zrna. Svaki kraj, svako područje zahtijeva svoju posebnu odliku (sortu) pšenice, naročitu obradu tla i obilato gnojenje da bi se dobili najveći prinosi. Osobito treba naglasiti da nije glavno postići trenutno rekordan prinos, nego stalne, sigurne, jeftine i vrijedne žetve. To mogu dati samo domaće, kod nas uzgojene odlike i naša agrotehnika (obrađivanje polja strojevima). Njih moramo prvenstveno uzgajati, jer nam strane odlike i tuđe iskustvo mogu pomoći samo u početku. Suvremena nauka pruža nam velike mogućnosti, i to treba iskoristiti.

18

19

Na tome rade sada mnoge poljoprivredne naučne ustanove i imaju već odlične uspjehe. Naše su odlike (sorte) na našem tlu bolje od najboljih stranih i već se razmnožavaju i siju na velikim površinama. Zato s pravom vjerujemo da naskoro nećemo više uvoziti, nego izvoziti pšenicu.

ZAŠTO CVIJEĆE POSLIJE KIŠE JAČE MIRIŠE

Od najdavnijih vremena čovjek uživa u ljepoti cvijeća. No on osobito cijeni upravo one biljke koje imaju mirišljivo cvijeće. Dobri promatrači su već odav-no primijetili da poslije kiše cvijeće jače miriše.

Kemičari su objasnili zašto je tako. Cvijeće miriše zbog toga što s njegovih latica hlape različita mirišljiva ulja. Kad padne kiša, onda njezine kapljice prodru do hlapljiva ulja. Kišnica se s njima pomiješa. Nastala smjesa hlapi brže nego što je hlapilo samo ulje. (Učenjaci su naime otkrili da se smjesa dviju tekućina brže isparava nego svaka tekućina napose.) Kad poslije kiše

grane sunce, onda mirišljivo ulje u vjenčićima cvjetova pomiješano s kišnicom jače hlapi. Dakle, oko cvijeta ima više mirišljivih para pa zato cvijeće poslije kiše jače miriše.

VRBA

Postoji mnogo vrsta vrba. Neke od njih tako malo nalikuju jedna na drugu da čovjek posumnja pripadaju li istoj porodici. Ima ih vrlo niskih i jadnih koje puze po zemlji. Takve vrbe rastu po bregovima i u hladnim krajevima. Zimi ih potpuno pokrije snijeg, a ljeti se jedva svojim vrhovima izdižu iznad poljskog cvijeća.

Nalik su na ljude koji se kriju zato što su vrlo neugledni. Glupo je, međutim, da se netko stidi što je sićušan, pa se ni ove patuljaste vrbe ne stide što su male. Znaju one da je slaba zemlja u kojoj rastu, i da od njih nikada neće postati pravo drveće. Kad bi uzrasle uvis kao npr. njihovi otmjeni rođaci jablanovi, i one bi mnogo toga doživjele.

Jest, jablanovi su njihovi rođaci, najplemenitiji od svih vrba. 1 svjesni su toga, a to može svatko i da uoči čim ih pogleda kako se ponosno dižu uvis.

Bukva, hrast i breza pružaju smireno jednu granu na jednu stranu, a drugu granu na drugu stranu. Kod jablanova je sve drugačije. Tamo kao da je sve po zapovijedi: »Sve grane ravno uvis i sve se pripijte uza stablo.«

I sve grane, od najdonje do najgornje, strše uvis i daju stablu uspravan i ponosan izgled. Da li je još netko vidio kićenije drvo od jablana? Stoji uspravan kao vojnik, visok kao toranj.

Patuljasta vrba i jablan istog su roda. Prva je najobičnija među običnim, druga najponosnija među ponosnim rođacima. Osim njih postoje još i druge vrbe. U nekih je lišće s jedne strane srebrnasto, u drugih ono sjetno podrhtava i na najmanjem ljetnom povjetarcu, pa o tome pjesnici pjevaju u svojim pjesmama. Ima vrba kojima grane tužno vise sve do zemlje pa ih ljudi sade po grobljima. Neke vrbe imaju grane toliko žilave i vitke da se od njih pletu košare. A ima i takvih od kojih se mogu praviti pištaljke. Osim toga ima još mnogo vrba o kojima se ne može reći ništa naročito.

Vrba, o kojoj ću vam pričati, pripada baš ovoj vrsti, ali njezin je život bio neobičan, pa je stoga vrijedno da se o njoj govori.

Priča počinje onoga dana kad je strašna oluja oborila jedan stasiti jablan u lijepom drvoredu koji je vodio u neko veliko gospodarstvo. Jablan se prelomio pri dnu, blizu samog korijena, a kad su radnici iskopali panj, ostala je rupa. U

20

21

rano proljeće došao je šumar sa sadnicom i usadio ju je u zemlju na istom mjestu gdje je rastao stari jablan. Šumar je mislio da je zasadio jablanovu mla-dicu. Međutim, u zabuni uzeo je običnu vrbu i ubrzo je cijela stvar izišla na vidjelo.

»Kakva je ovo nakaza?« reče šumar. »Treba je odmah iščupati.« »Ama pusti je, neka raste, kad je već tu«, naredi vlasnik koji je toga dana

bio dobro raspoložen. »Hoćemo li je trpjeti u svome društvu?« — zapitaše jablanovi iz cijeloga

drvoreda.

Dugo su šuštali i savjetovali se o tom događaju, i jer nitko nije znao kako bi

se riješili vrbe, složiše se đa je otrpe. Ipak je ona bila u nekom srodstvu s njima, iako ne baš po istoj lozi.

»Bar se potrudi pa se izvij uvis koliko god možeš«, dobaci jablan koji je rastao kraj nje. »Dospjela si u otmjeno društvo, znaš li ti to? A tebi je mjesto pokraj bare u kakvom zapuštenom društvu, a ne u drvoredu ovakvog urednog gospodarstva. Ali kad je već učinjena pogreška, treba da se bar koliko toliko prikrije. Što se tiče nas ostalih, mi ćemo još više narasti i nadajmo se da ljudi, kad budu prolazili, neće obraćati pažnju na tebe.«

»Učinit ću sve što mogu!« odgovori vrba. Godine su prolazile. Nizalo se proljeće i ljeto, jesen i zima. Padala je kiša,

snijeg, sijalo je sunce, prohujala je oluja. Bilo je lijepih i ružnih dana. Cvijeće je cvjetalo i venulo, drveće je listalo i gubilo lišće kad mu je vrijeme dolazilo.

Vrbova je sadnica rasla. Rasla je brzo kao što je to već red u njezinoj porodici. Od nje postade čitavo drvo s debelom i granatom krošnjom. Ali je

ostala vrba. Nije se pretvorila ni u kakav jablan. Jablanovi u drvoredu nisu joj to mogli nikako oprostiti.

»Ona kvari čitav drvored«, bunio se najbliži jablan. »Kvari čitav drvored... čitav drvored...«, šumjeli su jablanovi. Jednog toplog ljetnog dana prolazio je tuda vlasnik. Ugrijan skide šešir i

stade rupčićem brisati znoj s čela, pa sjedne pod vrbu u njen hlad.

»Neka ti je hvala za ovu hladovinu, moja dobra vrbo«, reče. »Ovi prokleti jablanovi samo strše uvis i nemaju hlada ni koliko je moj

dlan. Čini mi se da bi ih trebalo posjeći i zasaditi vrbe na njihovo mjesto.« Toga dana bio je, eto, u takvu raspoloženju. Poslije žarkih dana naiđoše kiše i oluje. Putovi su se pretvorili u bare, i

teško je bilo po njima voziti. Jedino se put kroz drvored i poslije najveće kiše brzo osušio. Jablanovi nisu davali hlada, pa ga je sunce moglo brzo osušiti. Jablanovi nisu štitili ni od vjetra, pa su se na vjetru lokve brzo sušile.

Naiđe u to vrijeme vlasnik sa svojom ženom u kolima. Kad kola dospiju do mjesta gdje je rasla vrba, blato poprska svilenu haljinu ponosite vlasnice.

»Uh«, viknu ona. »Kakva je to prljavština?« — zagrmi ljutito vlasnik. Šumar, koji je sjedio na boku pored kočijaša, samo pokaza na vrbu. »Ona tamo svemu je kriva«, reče. »Zabunom je posađena i sad smeta vjetru

i suncu, pa je uvijek oko nje mnogo vode i onda kad je u ostalom dijelu drvoreda odavno suho.«

»Strašno«, reče vlasnik. »Ona kvari cijeli ovaj divni drvored. Šumaru, pobrinite se da joj se već sutra skine čitava njena krošnja.«

22

23

Toga dana bio je u takvu raspoloženju. Sutradan dođoše ljudi i pilom podrezaše vrbu u visini čovjeka. Preostade

samo deblo, golo stablo. Na njemu ostade svega još pet listića na maloj grančici blizu zemlje.

»To je nečuvena sramota«, grdio je najbliži jablan. »Najbolje bi bilo da te ljudi sasvim odnesu da nam više ne sramotiš porodicu. Ti gadni uveli panju!«

»Porodična sramota... sramota... sramota!« šumjelo je duž drvoreda. »Začudo, ja se ne osjećam ni najmanje uvelom«, reče vrba. »A ne znam da

sam bilo što učinila zbog čega bih se trebala stidjeti. Ja sam bila ovdje zasađena i sve sam učinila da izvršim svoj zadatak. Nisam mogla postati jablan, ali ipak pripadam toj porodici, a porodica ima sigurno i drugih osobina osim svog ponosa. Još ćemo vidjeti što će biti sa mnom.«

I na proljeće vrba je opet nosila na sebi mnogo krasnih dugih, zelenih, vitkih grana koje su stršile uvis, dok je na njima lepršalo svježe zeleno lišće.

Vrbi su još nekoliko puta posjekli krošnju. Ona se međutim uvijek oporavljala. Gore u vrhu krošnje, usred vijenca zelenih grančica. nalazila se rupa koja je nastala pri sječi stare krošnje. Kad je pala kiša, tu se nakupila voda, a vjetar i ptice donosile su sjemenke koje su proklijale. Izrastao je tu maslačak i ljubica, a zatim jagode, pa i ribiz. Na »glavi« vrbe nalazila se prava bašča. Jagoda je imala velike cvjetove koji su sazrijevali u crvene teške plodove, a i ribiz je već bio toliko narastao da je ponio plodove. Jednoga dana prolazio je tuda vlasnik sa sinom. Šumar, koji je bio s njima, dogura kamen kako bi se vlasnik mogao popeti i pogledati vrh vrbe.

»Zaista, ovako nešto nisam još vidio«, reče on. Tu se gore nalazi pravi vrt. Čak

su tu gore i moje najmilije jagode. Ovo je najzanimljivije drvo na cijelom imanju. Šumaru, pobrinite se, da se gore stavi gvozdeni obruč, a onda postavite i ogradu da vrbu zaštitimo. Nastojat ćemo održati staru vrbu što duže u životu.« A vrba je ostarjela i malo-pomalo trunula. Jednoga zimskog dana digla se tako velika oluja da su se ponosni jablanovi sagibali poput rakita. Vrba se prelomi sasvim pri dnu. Vjetar rasu na sve strane njezinu bujnu bašču. Ribiz, jagode, maslačak i ljubice, sve se razasulo. S vrbom su i oni pošli u smrt. Idućeg proljeća iskopaše stari panj. Vlasnik naredi da se na tom mjestu ne smije posaditi nijedno drugo stablo. Koliko se god puta vozio, uvijek bi pričao svojim gostima o čudnoj staroj vrbi koja je na glavi imala čitavu malu bašču. Isto je to pričala i divlja ruža pticama koje priču o skromnoj vrbi razniješe po čitavom svijetu. Visoki jablanovi stoje i danas u dugom drvoredu i šume ponosito, ali duboko uvrijeđeni.

KOMPASNE BILJKE

Već je i maloj djeci poznato da na sjevernoj strani šumskih stabala rastu mahovina i lišaji. To je znanje koristilo mnogom zalutalom putniku ili lovcu i spasilo ga od nezgoda, a katkad i od smrti.

Lijevo je prikazana biljka gledana s juga ili sa sjevera.Desno se vidi položaj listova

gledan s istoka ili zapada.Slika prikazuje našu kompasnu biljku—divlju loćiku No kako da sebi pomogne onaj koji se izgubio u kraju gdje nema stabala?

Može li se snaći netko pri zastrtu nebu ako se nalazi na travnjaku bez ikakva drveća?

24

25

Američki su lovci primijetili u preriji neobičnu biljku koja se u nauci zove Silfium. To je glavočika s naročitim položajem listova. Listovi su na stabljici tako postavljeni da im je jedna strana okrenuta prema istoku, a druga prema zapadu. Zbog takva položaja listova čini se kao da smo biljku stlačili u herbaru i ponovo je posadili u zemlju, i to tako da je cijela biljka svojim lišćem postavljena u pravcu od sjevera prema jugu. Taj položaj zauzima i magnetska igla na kompasu. Zbog toga su ovu biljku i nazvali kompasnom biljkom (vidi si. na strani 31). Noću i za tmurnih dana Silfium je lovcima pokazivao strane svijeta na travnjacima bez drveća. Lovci su se njime pomagali da pronađu cilj.

Kad su učenjaci saznali za ovu zanimljivu biljku, prenijeli su je u evropske botaničke vrtove. No tu nije pokazivala svoju neobičnu osobinu. Listovi su joj rasli u različitim smjerovima. Mnogi su tada pomislili da je vijest o kompasnim biljkama samo zgodno izmišljena priča. Pa ipak nije tako. O tome se može svatko od nas lako uvjeriti.

Naime i kod nas raste takva kompasna biljka. To je divlja loćika. (Vidi sliku!)

U prirodi ćemo je lako naći jer je vrlo rasprostranjena. Nađemo li je na suhu

tlu, gdje nema drugoga višeg bilja ni hlada, plojke su njezinih listova položene u smjeru sjever — jug. Zbog toga se čini kao da smo je s istočne i zapadne strane stisnuli. Naprotiv, ako je nađemo među višim biljkama, listovi su joj različito položeni.

Iz ovoga se vidi da se kompasne biljke položajem listova brane od prevelika isparivanja. Ako su na osami, onda im se listovi postave u smjeru kompasne igle. Tada ih pogađaju samo sunčane zrake s istoka i zapada kad je njihova

snaga najmanja. U podne, za najveće žege, okrenuta je prema suncu uska strana listova i ono ih jedva ugrijava. Tako biljka ne gubi previše vode.

Položaj listova na kompasnim biljkama lijepo nam pokazuje kako se biljke prilagođuju svojoj okolini.

NARODNI PARK U YOSEMITE DOLINI Amerika daje sjajan primjer cijelome svijetu kako se čuvaju prirodne

ljepote. Gdje god postoji kakav predjel koji se odlikuje romantikom ili bilo kakva znamenitost iz biljnog ili životinjskog carstva — to se odmah proglašava narodnim parkom i postaje narodna svetinja. Nitko ne smije pod prijetnjom najvećih globa oštećivati biljke ili ubijati životinje... sve se čuva da i daleka potomstva mogu uživati u tim krasotama.

Sjedinjene Američke Države imaju preko sto ovakvih parkova razasutih po

cijelome svom teritoriju. Najpoznatiji su Yosemite National Park [Jousemiti nešnel park] i Yellowstone park [Jeloustoun],

Yosemite Park leži pet sati vožnje autom od San Francisca [San Francisko], u istočnoj Kaliforniji, a zaprema 1125 engleskih četvornih milja* Glavni je njegov dio glasovita, 13 kilometara dugačka Yosemite dolina koja se prostire na zapadnim padinama velikoga zaleđenog granitnog gorja Sierra Nevade. To je dolina prepuna prirodnih ljepota. Visoka brda uzdižu se vertikalno prema nebu i okružuju dolinu, stvarajući predivne kanjone (sutjeske) kojima se provlači rijeka Merced [Mersed], skačući preko katarakta i bacajući se u velikim vodopadima u

26

27

dubinu. Žubor slapova i valjanje vodenih masa preko kamenja izvode divnu simfoniju koju čovjek sluša bez daha...

Već na ulazu u ovaj krasni predjel vidi se da u njemu vlada savršen red. Sve

su ceste i staze očišćene, isklesane su stepenice za penjanje, ograđene rijetke biljke...

Vozeći se dubokom dolinom odjednom se nađemo u slobodnom prostoru okruženom golemim brdima strmim kao Sjeverna stijena na Triglavu. Najveći je vrh E1 Capitan ([El Kapiten] 2800 m) koji se izdiže uza samu cestu kao zid. Morali smo leći u kola da možemo bolje sagledati vrh. Čovjek se ne može oteti strepnji da će se vrh svaliti na njega, tako strmo visi...

Vozeći se dalje čuli smo još izdaleka mukli šum koji je bivao sve jači dok nam pred očima ne zabljesnu veliki vodopad Yosemite. Ne bi se ni najhladniji stvor mogao oteti jakom uzbuđenju gledajući gdje sa 470 metara visine padaju mase vode i stvaraju strahoviti huk. Niagarin vodopad djeluje masivnije, ali ovu visinu, s koje se baca Yosemite, čovjek ne može sebi predstaviti dok ne vidi... Ovaj je vodopad devet puta viši od Niagarina... Stotinu metara unaokolo pada sitna kišica sa slapa. Kad smo htjeli jedan drugome nešto reći, morali smo

pisati. Buka je bila nepodnošljiva, kao da smo u avionu. Jedva smo se otkinuli od ove nezaboravne slike i krenuli prema visokim

jezerima kad nam se prestravljen pogled zaustavi na nekim crnim četvoronošcima koji su nam prepriječili put... To su bili medvjedi kojih ovdje ima nekoliko stotina... Premda sam zr.ao da neće napasti čovjeka ako ih ne dira, ipak — blizina divljih zvijeri ulijevala je neki osjećaj nesigurnosti... Pravilo doduše kaže da medvjed neće gladan napasti na čovjeka, ali što ako baš jedan od njih postupi po onoj: izuzetak potvrđuje pravilo... Kad smo im se približili, jedan se medvjed — vjerojatno šaljivčina — prope na zadnje noge i udobno nasloni na blatobran našeg automobila... »Evo izuzetka«, pomislih i zaustavih dah. Šofer se prvi snašao i počeo medvjedu dijeliti naše sendviče*... Zavedeni primjerom počesmo i mi brže bolje »gostoljubivo« nuditi nestašnoj zvijeri sve do čega stigosmo: meso, kolače, naranče, a jedan se prijatelj toliko zanio, dijeleći milostinju, da mu je ponudio i kožnatu novčarku...

Na kraju smo se riješili svoga »gosta« i s osjećanjem olakšanja krenuli divnom cestom prema Grand Canonu [Gran kanjonu]. Trebalo bi pero jednoga Kiplinga da se opiše divlja romantika koju pruža Veliki kanjon u parku Yosemite. Hiljadu metara visoki bre- govi zatvaraju usku dolinu, kojom teče rijeka i vodi cesta... Kao da su neki divovi probijali kanale kroz neprohodno gorje. I tako se za cijeli sat vožnje kanjonom neprestano mijenjaju slike... Već su nas zaboljeli vratovi od gledanja u strme kose bregove... Na jednoj okuci pretrča ispred nas stado srna... Otkasaše sasvim polako ne pokazujući ni najmanjeg straha... Vidi se da ih nitko ne plaši... Kazne su stroge. Za smrt jedne srne plati se tolika globa da bi se mogao kupiti dobar automobil.

Da bismo imali cjelokupan pregled, popeli smo se na najviše mjesto s kojega se može vidjeti cijela dolina Yosemite. Neopisiv je pogled na četiri do pet hiljada metara visoka brda Sierra Nevade... Spuštanje bregova prema prodolicama i blistanje vodopada predstavljaju najljepše »kulise« što ih je priroda poklonila Americi... Moja misao lebdi prema mojoj domovini, gdje naša Plitvička jezera, iako u manjim razmjerima, obiluju sličnim krasotama, i kad bi se uredila bar približno kao ovaj park ovdje, ne bi za njim zaostajala. Drugi dan smo se odvezli na mjesto gdje raste najveće drveće svijeta. Od Glacier Pointa [Glesje Point] popeli smo se na 2000 m visoko u divnoj prirodi...

Osjećao sam čudnovato uzbuđenje približavajući se kraju gdje ću vidjeti ove divove. Ima ih tamo još oko 400. Neka su stabla široka u promjeru do 13 metara, a visoka blizu 80 m. Starost im procjenjuju na preko 4000 godina. To su mamutovci.

28

29

Iznad običnog drveća nadvile su se neobične visoke krošnje kao da su htjele svojim golemim udovima obuhvatiti cijelu šumu... Poustajali smo i nijemo uživali u neviđenu prizoru... Za nekoliko minuta približili smo se samim stablima...

Jako je to uzbuđenje nalaziti se pred najstarijim živim bićima na svijetu... Živjeli su i nestajali narodi, cvale su i gubile su se cijele civilizacije, vodili

su se krvavi ratovi, bilo je strašnih uništavanja, i sve je to prohujalo, za neke se već ni ne zna, a ovi su divovi sve nad- živjeli, i danas im još rastu i listaju grane, i tko zna koliko će još živjeti.

Pedesetini najvećih dali su Amerikanci imena slavnih ljudi... Washington

[Vošington], La Fayette [La Fajet], Mark Twain [Mark Tven]... Svako je drvo ograđeno bodljikavom žicom, a nedaleko imaju posebni čuvari kuću, odakle paze da ih tko ne ošteti.

Najveći je Grizzly Giant [Grizli Džaient] 13 m u promjeru, a procjenjuju ga na preko 4000 godina starosti... Najviše slikano drvo je Wawona Tree [Vavona Tri]... Tako je široko da su kroza nj proveli cestu kojom prolaze široki automobili... Stablo unatoč tome živi jer je još dobar dio debla izvan ceste... To je jedini živi tunel na svijetu. (Vidi sliku na 36. strani.)

Na tihom vjetriću treperili su njihovi listovi i izvodili tajanstvenu pjesmu vjekova... Cijela je planina odjekivala i sa strahom i poštovanjem tiho pratila praiskonsku melodiju.

Nekoliko orlova lebdjelo je u malim lukovima nad ovim prijestoljem kao da su i oni htjeli odati poštovanje starcima svijeta.

MAMUTOVCI — NAJSTARIJI STANOVNICI ZEMLJE Najveći mamutovac bio je visok 142 metra. Pri dnu je imao opseg 36

metara. Stablo mu je u sredini bilo šuplje. Kad je oboreno, u šupljinu je mogao ujahati čovjek na konju, projahati 65 metara i bez sagibanja izaći kroz otvOT koji je nastao od slomljene grane. Prve, najniže grane, koje se račvaju od veličanstvenog stabla, bile su tako visoko da bi se ispod njih mogla nalaziti dvanaestorokatnica. Računa se da je ovakav gorostas težio više od 6000 tona. Samo za jedno drvo, da se natovari, trebalo bi 600 vagona. A ipak se taj kolos razvio iz sjemenke, manje od glave žigice.

U panju jednog slomljenog stabla neki je lovac izdubio stan od nekoliko soba u kojima je godinama vrlo udobno stanovao.

ZAŠTO CVIJEĆE VENE

Ima biljaka kojima cvjetovi traju po nekoliko dana, ali ima i takvih kojima

latice venu nakon nekoliko sati. Poznato je da su npr. cvjetovi kaktusa kratkog života. Nasuprot tome ima u prirodi biljaka s dugotrajnim cvjetovima. Vrtlari se upravo trude da uzgoje cvijeće što ljepših oblika i boja, a koje bi se odlikovalo i većom trajnošću. Zato ih naročito zanima zašto neko cvijeće brže, a drugo sporije vene. Naučnim ispitivanjem je utvrđeno da cvjetovi venu zbog kemijskih promjena koje se zbivaju u laticama. U njima se razgrađuju bjelančevine, tvari najvažnije za život, a zatim se i stanice brzo raspadaju. Takvo se razgrađivanje ne vrši kod biljaka koje odbacuju latice, a da ove prije toga nisu posve povenule. Naša naj-poznatija takva biljka je ruža.

30

31

Što je naprijed rečeno vrijedi samo onda kad cvijeće prirodno vene. Kod

cvijeća, koje smo stavili u vazu, uzroci su drugi. To cvijeće vene obično zbog toga što su mu se dovodne cijevi za vodu začepile bakterijama truljenja i si., pa se osuši zbog nedostatka vode.

POBJEDA ŠTETNOGA

Već od najdavnijih vremena ljudi traže sredstva koja će im uljepšati život i

rastjerati brige. Najstariji grčki povjesnik Herodot napisao je prije 2400 godina o stanovnicima uz rijeku Volgu ovo: »Često se sastaju, zapale vatru, sjednu oko nje i bacaju u nju plodove neke biljke. Udišu li dim od bačenog ploda, sve su više pijani dok ne počnu plesati i pjevati.« Ovaj opis, kako se čini, odnosi se na paljenje plodova omamljujuće biljke indijske konoplje.

To je jedan od najstarijih zapisa o dražilima koja prenose čovjeka u carstvo sanjarenja. Svaki kraj imao je od pamtivijeka svoja omamljujuća sredstva. U Sibiriji su se služili otrovnim gljivama, na istoku opijumom i indijskom konopljom, u južnoj Aziji betelom, u Americi kokainom i duhanom itd.

Od svih tih sredstava najrašireniji je duhan. Ta se biljka uzgaja sada u svim

zemljama gdje god može uspijevati, a njezin se dim stalno vije u siromašnim pozemljušicama kao i bogataškim palačama. Proizvodnja i potrošnja duhana u neprekidnom su porastu. U posljednjih dvadeset godina potrostručile su se. Tako je 1953. godine u svijetu ubrano 327 000 vagona duhanskog lišća. Taj su silni duhan, pretežno popušili pušači sirom svijeta. Jedan dio je upotrijebljen za žvakanje, a nekoliko tisuća vagona poslužilo je i za šmrkanje, pa je naprosto iskihano iz nosova uživalaca.

Gospodarska i društvena važnost duhana danas je vrlo velika. Zato i jest zanimljivo sve ono što se zna o porijeklu, osobinama i upotrebi te biljke u toku stoljeća.

Kad je Kolumbo 1492. godine došao na američki otok Kubu, našao je Indijance kako puše smotano lišće duhana, baš kao što to danas čine pušači cigara. I drugi istraživači toga vremena opisuju da američki »divljaci« uvlače dim iz lula, a ispuštaju ga na usta i na nos, pa se time omamljuju. I u najstarijim grobovima nađene su lule uz mrtvace. Pušenje je, prema tome, prastari običaj u tim krajevima. Američki Indijanci nisu išli ni u lov ni u rat bez duhana. Duhan se upotrebljavao kod vjerskih i pogrebnih svečanosti jednako kao i kod državničkih poslova. Za domoroce je duhan bio sveta biljka koju su dobili

32

33

neposredno od samih bogova. Kad je neprijatelj pružio neprijatelju upaljenu »lulu mira«, to je značilo da će neprijateljstvo

iščeznuti kao što se izgubio dim iz lule pomirenja. No domoroci nisu duhansko lišće samo pušili nego su ga i žvakali i šmrkali. Tako su utažili glad i gasili žeđu na bojnim pohodima.

Prve sjemenke duhana donio je u Evropu jedan španjolski istraživač. Francuski poslanik u Lisabonu N i c o t [Nikot] zasadio ih je, i one su se lijepo razvile. Po njemu je duhan dobio naučno ime Nicotiana. Priča se da je poslanikov kuhar oblogom od duhanskog lišća izliječio ranu na ruci. To je bilo dovoljno da Nicot povjeruje u ljekovitost duhana. Odmah je sjeme poslao u Pariz na kraljevski dvor. Francuska kraljica Katarina Medici [Mediči] liječila je otada duhanom svoga bolesnog supruga Franju II, i to je potaklo mnoge da duhan smatraju osobito ljekovitom biljkom. U jednom ljekarničkom djelu iz 1565. godine piše da »duhan rastjeruje bol i umor, čisti usta i glavu, ublažuje zubobolju i podrigivanje, čuva od kuge, rastjeruje uši, liječi kraste, otekline i rane, te dovodi san«.

Duhan je po svojoj ljekovitosti došao toliko na glas da su učenjaci sedamnaestog stojeća uvelike raspravljali o tome da li je bolji hladan ili vruć, vlažan ili suh. Preporučivali su ga kao sredstvo za otvaranje, lijek protiv bubrežnih kamenaca, protiv vodene bolesti, crva, astme, padavice, glavobolje, bolesti pluća i mozga, krvarenja itd. Neki su čak pisali da duhan povećava dobrotu i pamet čovjeka. Općenito se smatralo da duhan liječi glavobolju, pa se zbog toga posvuda proširilo šmrkanje duhana. Tako je ta nimalo ljekovita biljka u kratkom vremenu osvojila Stari svijet.

Kad se upotreba duhana već vrlo proširila po svim evropskim zemljama, došlo je do prvih zabrana pušenja. Engleski kralj Jakob I strogo je zabranio pušenje 1604. godine. Siromašni svijet koji je uhvaćen da puši ili da šmrče duhan dao je izbatinati, a plemiće ostrići i bose protjerati iz Londona. Sam je kralj napisao i knjigu protiv pušenja, žvakanja i šmrkanja, u kojoj kaže da je »taj običaj oduran za oko, odvratan za nos, škodljiv za želudac, opasan za pluća, da otupljuje mozak, da smrdljivi duhanski dim nalikuje posve na zagušljivu paru đavolskoga pakla. Od duhana se čovjek opija i biva lud. Tko puši, taj se ne može okaniti pušenja, dakle je očaran. Ako u vas, građani, ima stida, napustite pušenje.«

I u drugim je zemljama započela hajka na pušače. Ruski je car 1633. godine

zabranio sadnju, prodaju i pušenje duhana. Tko se ogriješio o tu naredbu, razrezali su mu nos, odrezali usnicu, istukli ga knutom i prognali u Sibiriju.

Turski sultan Murat IV najstrože je zabranio pušenje. Da bi pokazao koliko je to ružan običaj, naredio je da se jednom Turčinu lula provuče kroz nos. i da se takav vodi po ulicama. Vojnike koji su pušili dao je načetvoro rasjeći ili objesiti pa ih je izložio na cesti.

U borbu protiv upotrebe duhana ušle su i crkvene vlasti. Godine 1624. papa Inocent VIII udario je prokletstvom svakoga tko bude u crkvi šmrkao duhan. Tu je zabranu ponovio 1690. njegov nasljednik, a skinuta je tek 1724. kad je na papinsku stolicu došao Benedikt XIII, veliki ljubitelj šmrkanja.

Unatoč svim zabranama i kaznama upotreba duhana sve se više širila. Za muškarcima su se počele povoditi i žene. One su se osobito prihvatile šmrkanja. Godine 1713. piše unuka češkoga kralja svojoj prijateljici: »Gnusna je stvar s tim duhanom, i ja se nadam da ga vi ne uzimate. Vrlo me ljuti kad vidim ovdje sve ženske kako dolaze s prljavim nosovima kao da su ih u blatu natrle i svoje prste zabadaju svakome muškarcu u burmuticu. To mi je tako odvratno da moram odmah povraćati. Ništa mi se na svijetu više ne gadi od burmuta. Ljudi dobiju ružan nos, govore kroz nos i užasno smrde. Poznajem ljude koji su

34

35

najdivnije mirisali, a kad su stali šmrkati za šest su mjeseci smrdjeli kao jarčevi.«

I kod nas je u Hrvatskoj bilo zabranjeno sađenje »te opasne i škodljive biljke«. Zabrana je izdana 1689. godine. Ali te su se zabrane ljudi baš tako slabo držali kao i papine. To se vidi po tome što su vojnici u policijskoj službi svakome koji je pušio na ulici morali oteti lulu, a pušači su pored toga bili kažnjavani. Dakle, pušilo se i na javnim mjestima.

Budući da zabrane i kazne nisu pomagale, a državne su uprave trebale novaca, preuzele su same prodaju duhana. Najprije su Englezi, za njima Portugalci, pa Mlečani, a onda i drugi otkupljivali od sadilaca duhan i prodavali ga potrošačima. Tako je duhan postao najvažnije vrelo prihoda. Danas donosi milijarde svim državnim upravama.

A što danas zna nauka o duhanu? Znanstvenim je istraživanjima dokazano da duhan nije uopće ljekovita biljka. Naprotiv je pronađeno da sadrži nekoliko otrovnih tvari, a osobito nikotin. U nekim vrstama duhana ima nikotina i do 6%. To je izvanredno žestok otrov. Dovoljno ga je uzeti svega 30—60 miligrama da kod čovjeka izazove smrt. Toliko je nikotina u jednoj lakoj cigari ili u pet cigareta.

U Australiji se dogodilo da su konji popasli malo duhana pa ih je četvrtina

oslijepila. Ako se otruje nikotinom, čovjek najprije osjeća potištenost, a zatim klijenut

nekih živaca. Krvne se žile najprije stegnu a zatim prošire. Od nikotina se suzuje zjenica, stežu se crijeva, a izlučuje se mnogo pljuvačke i znoja. Nikotin izaziva proljev i katar dušnika, štetno djeluje na srce, a čini se da pospješuje ovapnjenje

žila. Na sreću pušača oko 80% nikotina ne izgori pri pušenju pa mnogi od njih popuše puno duhana bez trenutno vidljivih posljedica. Ipak, kad se prijeđe granica, dođe do trovanja. Posljedice su neuredna probava, slabljenje vida i pamćenja, nepravilan rad srca, bolesti organa za disanje, a nakon dugotrajnog obilnog pušenja različita živčana i duševna poremećenja.

Radnici u tvornicama duhana trpe od slabokrvnosti, besanice i proljeva. To nije ni čudo kad znamo da mlade ptice odmah uginu ako im se pred kljun metne vata natopljena nikotinom.

U najnovije su vrijeme mnoge medicinske ustanove vršile ispitivanja kako pušenje djeluje na zdravlje čovjeka. Na osnovi statističkih podataka sigurno je utvrđeno da pušači mnogo češće obolijevaju od teške bolesti srca (angine pectoris) i od raka na plućima nego nepušači. Dakle dim cigarete ne sadrži samo otrovne tvari nego pored toga izaziva jedno od najtežih oboljenja — rak.

Nijedno sredstvo za uživanje nije se tako naglo proširilo kao duhan. Danas je on zarobio preko polovine čovječanstva. Žrtve toga »kralja naslade« postale su i mnoge žene. Iako je moć navike dosad bila jača od svih zabrana, kazni i razuma, nadajmo se da će naučna otkrića u vezi s rakom mnoge spasiti od velikih izdataka, teške bolesti i mučeničke smrti.

DA LI JE PRIRODA RASIPNICA

Glasoviti švedski učenjak Linne [Line] je kazao: »Tri muhe mogu gotovo

jednako brzo pojesti konja kao i lav.« U prvi čas zvuči to nevjerojatno. No uzmimo papir i olovku pa počnimo računati. Za pet dana dat će svaka ženka muha preko dvadeset tisuća ličinaka koje ljudi obično pogrešno nazivaju crvima. Tri muhe imat će za pet dana 60 000 ličinaka. Kad se te ličinke prihvate posla, možda će zaista prije izjesti konja nego što bi to učinio lav.

Muhe se zaista brzo razmnožavaju, ali nisu u tome ni izdaleka među prvima. U životinjskom kao i u biljnom svijetu ima osobito plodnih vrsta. Navest ćemo dva primjera iz biljnoga svijeta koje opisuje ruski matematičar Pereljman:

»Zrela makova glavica (tobolac) puna je sitnih zrnaca. Iz svakog zrnca može izrasti biljka, a jedna glavica maka sadrži oko 3000 zrnaca.

Što iz toga proizlazi? Kad bi oko naše makove biljke bila dovoljno velika površina prikladne zemlje, i kad bi se svako palo zrno razvilo, idućeg bi ljeta na tome mjestu izraslo već 3000 makovih glavica.

36

37

Promotrimo sada što bi bilo dalje. Svaka od 3000 biljki donijela bi bar

jednu glavicu (često i nekoliko) koja bi sadržavala 3000 zrna. Kad bi niknula, zrnca svake glavice dala bi 3000 novih biljki, i— prema tome — druge godine već bismo imali bar

3000 x 3000 = 9 000 000 biljki. Lako je izračunati da bi treće godine broj potomaka našeg jednog maka već

dosegao 9 000 000 x 3000 = 27 000 000 000, četvrte godine 27 000 000 000 x 3000 = 81 000 000 000 000, pete godine maku bi već postalo tijesno na Zemljinoj kugli jer bi broj biljki

iznosio 81 000 000 000 000 x 3000 = 243 000 000 000 000 000, a površina cijele plodne suhe zemlje, tj. kopna i otoka Zemljine kugle,

iznosi samo 135 milijuna kvadratnih kilometara ili 135 000 000 000 000 kvadratnih metara, tj. približno 2000 puta manje nego

što bi izraslo primjeraka maka. Vidimo, dakle, kad bi sva zrnca maka izrasla, potomstvo jedne biljke već bi

za pet godina moglo potpuno prekriti svu suhu površinu Zemljine kugle gustim bujnim rastinjem, po dvije tisuće biljki na svakom kvadratnom metru.

Kad bismo izveli sličan račun i za bilo koju drugu biljku koja donosi manje sjemena od maka, došli bismo do istog rezultata, samo što njezino potomstvo ne bi pokrilo Zemlju za pet godina nego u nešto duljem roku. Uzmimo npr. maslačak koji godišnje daje oko 100 sjemenki. (U jednoj glavici maslačka bilo

je nabrojeno i do 200 sjemenki.) Kad bi sve one niknule, imali bismo u 1.godini…………… …………… 1 biljka u 2.godini ………… ……………..100 biljki u 3.godini……… … …………..10 000 biljki u 4.godini……… ………….1 000 000 biljki u 5.godini…… … ……….100 000 000 biljki u 6.godini… …………10 000 000 000 biljki u 7.godini… …… 1 000 000 000 000 biljki u 8.godini… … 100 000 000 000 000 biljki u 9.godini… ..10 000 000 000 000 000 biljki Eto, oko 70 puta više nego što ima kvadratnih metara na cijelom kopnu. Prema tome bi devete godine kopno Zemljine kugle bilo pokrito

maslačcima, po 70 na svakom kvadratnom metru.« Mogli bismo ovdje nabrajati mnogo arugih primjera. Pokušajte sami

računati koliko bi bilo bunika ako jedna biljka može imati i deset tisuća sjemenaka. Ili, koliko bi bilo trešanja da iz svih koštica vaše trešnje svake godine niknu nove biljke. No za račune nećete doskora imati dosta papira ako uzmete da jedna pečurka ima bar milijun, a samo jedan list paprati nekoliko milijuna spora!

Na prvi pogled se čini da je priroda rasipnica. Ženka bakalara izleže godišnje oko 4 milijuna jaja, a stablo velikih šumskih biljaka daje na stotine tisuća sjemenaka. Što se zbiva s njima? Golema množina mladunčadi ugine, a mali broj sjemenki pada na prikladno tlo. Pa i oni koji odrastu imaju svoje neprijatelje. U borbi za svjetlo zasjenit će ih biljke koje rastu brže. U borbi za hranu izjest će ih biljožderi. Neke će sjemenke sagnjiti u vodi. Druge će propasti na golom kamenu. Neke će prigušiti korov. Mnoge će pasti na neprikladno tlo. Od stotinu sjemenaka maslačka razvit će se samo nekoliko njih, a trajno se održati najvjerojatnije samo jedna. Priroda dakle nije rasipnica! Ona je samo »dobra majka« koja velikom plodnošću osigurava život svoje »djece«. Što je veća opasnost za neku vrstu, to je veća i njezina plodnost. U borbi za opstanak živa su se bića prilagodila svojoj okolini i načinu života. Velika plodnost jedno je od mnogih takvih prilagođivanja.

38

39

BILJKE SU DALE PRVE DOBRE LIJEKOVE ČOVJEKU BEZ KININA NE BI BILO PANAMSKOG KANALA

Medicina je zacijelo najstarija znanost. Njezino je porijeklo povezano s

vračevima i svećenicima. Tadašnji liječnici nosili su uvijek uza se svoju ljekarnicu. A kakvih je sve tu bilo lijekova! Popis ljekarija koje su propisivali egipatski liječnici pobuđuje na povraćanje. I sredovječne ljekarije nisu mnogo prijatnije.

Biljke su bile jedina svijetla tačka negdašnjeg ljekarstva. Evropski su se liječnici služili odiskona svim onim raslinstvom do kojeg se moglo doći. Upotrebljavali su kamilicu, lipin cvijet, metvicu, kadulju i mnoge druge »trave«. Zarana su se počele uvoziti biljke iz stranih zemalja. Ricinusovo ulje moglo se doduše proizvoditi iz domaćih biljaka, ali se rabarbara uvozila iz Kine.

Nakon otkrića Amerike u Evropu su se uvozile i druge ljekovite biljke. Novi je svijet obdario Stari biljkama od kojih se prave ljekovite masti, pilule, oblozi i čajevi. Nijedna se od svih ljekarija ne može takmičiti s korom drveta koja sadrži otrov poznat pod imenom k i n i n .

Negdje u današnjem Peruu raste drvo za koje su znali već stari Inke upotrebljavajući njegovu koru u ljekovite svrhe. »Čaj« od kore ovog drveta može izliječiti čovjeka koga je uhvatila groznica.

Kad su Inke opazili da je groznica jedina moć koja bi mogla svladati neželjene španjolske osvajače, pomno su krili dragocjenu koru kininovca. Gotovo stotinu godina nisu Španjolci imali pojma o tom drvetu. Tek 1638. god., kad je grofica Chinchona, supruga španjolskog

potkralja, oboljela od groznice, pojavio se u gradu Limi neki vojnik koji je izjavio da bi mogao groficu izliječiti. Po- slušali su ga, ali mu zapravo nisu vjerovali pa je svaki put morao sam okušati mješavinu koju je davao bolesnici. Ova otopina nije baš bila slatka, ali je grofica ozdravila i stala hvaliti i slaviti lijek koji joj je vratio zdravlje. Poslala je koru kininovca u Evropu. U visokom društvu nije se govorilo ni o čem drugom nego o čudotvornoj kori iz Amerike, a neki Englez, koji je nabavio veću zalihu, skupo ju je prodavao u Parizu.

Kad je švedski botaničar Linne, koji je otkrio bezbrojne biljke, došao do kininovca, odlučio je da ga tako prozove u čast grofice Chinchone koja je Evropu upoznala s ovom dragocjenom ljekarijom.

Do sredine devetnaestog stoljeća trgovali su kininovom korom isključivo Španjolci. Tu su robu dobavljali u Južnoj Americi isto tako kao i kaučuk: Indijanci bi je donosili na obalu, a da stvar bude jednostavnija, posjekli bi čitavo drvo. Tako se kininovac prorijedio, a Englezi i Francuzi uzalud su pokušali u svojim kolonijama uzgojiti ovo drvo. To je uspjelo tek Nizozemcima uz pomoć botaničara Hasskarla.

Iako njegovo ime nije općenito poznato, ipak je taj čovjek izvršio veliko djelo. Njemu treba zahvaliti da su sve ljekarne svijeta dobile dosta kinina. Stanovnici sjeverne Evrope ne mogu zapravo ocijeniti tu činjenicu, ali Italija, Španjolska, Balkan, Kavkaz i čitava južna Azija dobro znaju što to znači, a da i ne govorimo tropskim zemljama. Bez kinina ne bi bilo moguće sagraditi Pa-namski kanal, kopati bakar u Katangi, zasaditi plantaže čaja u Assamu, podići petrolejske tornjeve u Venezueli ili na Borneu, graditi željeznice kroz džunglu.

Hasskarl je već kao dječak snivao o dalekim zemljama i o pustolovinama. Ipak nije postao pomorac nego botaničar. Radio je u različitim botaničkim vrtovima, a napokon se njegov san ostvario. Nizozemska vlada htjela je uzgajati kininovac. Za svoj plan trebala je pomoć stručnog botaničara. Izbor je pao na Hasskarla.

40

41

Poput pustolova krenuo je u Peru. Snabdjeven krivotvorenim ispravama vršio je ondje »industrijsku špijunažu«. Pri tome je stavio glavu na kocku, ali je uspio u svom pothvatu. Godine 1854. izvezao je 21 sanduk pun sadnica kininovca. Hasskarl je presadio kininovac na Javu. Odonda je Java počela opskrbljivati čitav svijet kininom. Nizozemci su uzeli monopol kinina u svoje ruke.

No ni druge zemlje nisu mirovale. Njemački su kemičari pokušali proizvesti kinin u laboratoriju — bez kininovca. Umjetnom kaučuku, kamforu, octenoj kiselini, indigu, salitri itd. pridružio se tada umjetni kinin. On je doduše drugačije nazvan (afebrin, pla- smohin); ali djeluje protiv malarije kao i prirodni kinin.

NEŠTO IZ POVIJESTI VINOVE LOZE

Uzgoj vinove loze započeo je vrlo davno. Već u sojenicama iz kamenog

doba nađene su njezine sjemenke. Prema tome vinova loza uz žitarice pripada u najstarije kulturne biljke. Prvi pisani podaci o vinovoj lozi nalaze se u babilonskim zakonima koji su stari gotovo četiri tisuće godina. Već su u to vrijeme ljudi trgovali vinom. To je bilo omiljelo piće Asiraca, Babilonaca, Egipćana i svih drugih starih naroda. Plodovi vinove loze cijenili su se iznad svih drugih. Baš su zbog toga ljudi starog vijeka vjerovali da loza nije prirodni dar niti da ju je čovjek oplemenio. Narodne priče opisuju da su je sami bogovi poklonili čovječanstvu. Egipćani, Grci i Rimljani klanjali su se bogu vina. Grci su u vinovoj lozi vidjeli najveću svetinju. Od svih bogova najdraži im je bio bog vina i zemaljske plodnosti — Dioniz.

Kudgod dođe Dioniz, nastupa radost. U svim je legendama Dioniz usrećitelj ljudi, zbližava ih i sprijateljuje. Prema narodnim pričama uz Dioniza se čak i divlje zvijeri — lavovi i tigrovi — vladaju kao krotka janjad. Grčki su i rimski pisci opjevali vinovu lozu u tisućama pjesama. Vino je podsticalo njihovu maštu i podizalo raspoloženje. Nije bilo veselja ni slave bez vina. Berba grožđa bila je najveća svetkovina. Kad je Julije Cezar htio osobito obradovati puk, onda mu je podijelio 44 tisuće bačava vina.

Teško je sigurno reći u kojem su kraju ljudi najprije oplemenili vinovu lozu. Vjerojatno je to bilo tamo gdje i danas ima divlje loze koja daje dosta dobro grožđe. U području Prednje Azije ima takvih loza. Tu je vjerojatno i pradomovina današnjih plemenitih odlika.

Oplemenjena loza bila je dugo vrijeme samo voćka koja donosi sladak plod. Trebalo je mnogo vremena dok ljudi nisu počeli cijediti iz grožđa sok koji su stavljali u mješine ili u glinene posude da tamo provri.

Iz područja Male Azije uzgoj vinove loze rasprostranili su trgovci —

Feničani. Raznosili su i prodavali vino i oplemenjenu vinovu lozu na Cipar, Kretu i u Grčku. Grci su uzgoj loze prenijeli najprije na Siciliju, a zatim u južnu Italiju. Odatle je loza prenesena u sve pokrajine Rimskog Carstva. Kad su Rimljani naučili izrađivati drvene bačve, vino se moglo lako prenositi i na veće udaljenosti. Dotada su Rimljani, kao i Grci, držali vino u kožnatim mjehovima i u zemljanim posudama koje bi iznutra premazali smolom. Vino je od toga dobilo naročiti miris koji bi današnjim potrošačima bio odvratan. Unatoč tome što tadašnja vina nisu bila ni izdaleka tako dobra kao današnja, berba je svake godine bila općenarodna svetkovina. Od rujna do studenog orila se radosna pjesma uz kožnate mjehove u kojima je vrio slatki grožđani sok i pretvarao se u vino. Na pijankama i na gozbama ljudi su se kitili vijencima i držali su zdravice. Vijenci su tako postali oznake za gostionice. Uz zdravice Dionizu, Zeusu i drugim bogovima ispijali su se mnogi vrčevi vina dok se od prekomjernog pića ne bi veselost pretvorila u svađljivost, razigranost i živost u umor, ludost i razuzdanost.

Kad su u Galiji (današnjoj Francuskoj) zasađeni mnogi vinogradi i unaprijeđeno vinogradarstvo, Rimljani su malo prodavali svoga vina. Zato su zabranjivali sađenje vinove loze. Rimski car Domicijan dao je silom iskrčiti polovicu vinograda. Uspjeh je bio slab, i car Prob ukinuo je zabranu. On je ujedno zasadio prve vinograde u Hrvatskoj, i to u Srijemu. Prob je vinovu lozu

42

43

dao donijeti iz Grčke, i loza je odlično uspijevala. O tome svjedoče pjesme rim-skog pjesnika Klaudija koji u svojim pjesmama hvali »vinovom lozom nakićeni Srijem«.

Poslije raspada Rimskog Carstva i u toku velikih seoba naroda opustošena su obrađena polja i stradali su mnogi vinogradi. Međutim, vlasti su različitim odredbama očuvale vinogradarstvo. Kod nas je npr. kralj Tomislav izdao propis o uzgoju i čuvanju vinograda. Za kneza Domagoja plaćao se porez u vinu. Pa i Mlečani su našem Domagoju u vinu plaćali danak da mogu ploviti našim Jadranom. Iz toga se vidi da je vino bilo na visokoj cijeni, a vinogradarstvo važna grana privrede.Iz Evrope su Francuzi lozu prenijeli u južnu Afriku i u Australiju. U Americi su rasle neke vrste loze. Tako je ovo plemenito voće već u devetnaestom stoljeću raslo u toplim krajevima svih pet kontinenata.

Ljudi dvadesetog stoljeća znaju kako je opasno uživanje alkoholnih pića. Zbog toga se grožđe danas sve više iskorištava kao izvanredno hranjivo voće. Sadrži 14—26% šećera i velike količine vitamina. Ako se u slatkome grožđanom soku obustavi vrenje, onda taj dobro spremljeni slatki mošt može služiti cijele godine kao izvrsno i zdravo piće. Ne treba zaboraviti da u čaši slatkog mošta ima toliko hranjivosti i vitamina kao u pet jabuka! Suvremeni i napredni vinogradari uzgajaju sve više stolne vrste grožđa za jelo, proizvode voćne sokove i suho grožđe, a sve manje misle na vino. Na taj se način čuva zdraylje i osigurava sretnija budućnost idućim pokoljenjima.

CVIJEĆE U DOMU Svaki čovjek voli prirodu i uživa u njezinu zelenilu i cvijeću. Pogotovu u

gradu, daleko od prirode, među pustim zidovima, veseli nas i mala biljka koju

uzgajamo na svom prozoru i promatramo kako se razvija, kako raste i cvjeta. Ljubav prema cvijeću vrlo je razvijena u mnogim krajevima naše domovine, pa često možemo vidjeti na malim prozorima naših seljačkih kućica po koji cvijet u loncu — žeravac, netik, fuksiju, miomirisni karanfil ili ružmarin. Ta ljubav prema cvijeću pokazuje plemenit osjećaj naše seljačke žene i djevojke i smisao za ljepotu.

U suvremenom domu sobno bilje ima važnu ukrasnu zadaću. Mi danas nastojimo svoj stan urediti što jednostavnije, a istovremeno lijepo i udobno. U suvremeno uređenu sobu s velikim glatkim plohama namještaja ukrasno bilje unosi živahnu promjenu svojim prirodnim oblicima. Oveće stablo gumijevca (fikusa) ili filodendrona čini udoban kutak kraj prozora još prijatnijim i mami nas da se ondje ugodno smjestimo s kakvom zanimljivom knjigom u ruci. Kako obični zemljani cvjetni lonci nisu baš nikakav ukras, stavit ćemo radije biljku s njezinim loncem u nešto veću ukrasnu posudu od pocakljene gline, kakve danas umjetni obrt izrađuje u različitim oblicima, bojama i veličinama. Ima ukrasnih posuda i od kovine (pa i pletenih od lika), a svrha im je da prikriju običan glineni lonac koji je inače biljci prijeko potreban da bi dobro uspijevala. Manju biljku možemo u takvoj posudi postaviti i na pisaći stol, na policu za knjige ili na koji drugi komad pokućstva, a ne moramo se bojati da bi vlaga mogla prodrijeti kroz pocakljeni vanjski lonac i oštetiti ulaštenu površinu. Pri zalijevanju maknut ćemo, dakako, biljku s pokućstva; još ćemo bolje učiniti ako je izvadimo iz ukrasne posude i prenesemo u koju nusprostoriju gdje ćemo je zaliti i pričekati dok ne upije potrebnu vodu.

Lončarski obrt izrađuje u novije vrijeme posebnu vrstu posuda koje se mogu na prikladnu mjestu objesiti na zid. Kakva zgodna biljka padačica, kao šarenolista podorka, karvica ili asparagus, zasađena u takvu posudu, lijepo će svojim dugim vriježama i vitkim grančicama ukrasiti golu plohu stijene. Kad biljku smještamo u sobu, moramo uvijek paziti na to da dobije dovoljno svjetla. Svjetlo je jedan od najvažnijih uvjeta da biljka uspijeva u sobi. Izuzevši suvremene stanove s velikim prozorima, ostali stanovi imaju redovno premalo Svjetla. Zato treba biljke smještati što bliže prozorima.

Najpovoljniji je položaj za sobne biljke na prozoru i na prozornici između dvostrukih prozora. Ipak se tu za jake zime biljke mogu smrznuti. Osim toga je prostor između prozora pretijesan za nešto veće biljke, a neprilika je i sa zračenjem sobe. Među prozorima možemo gajiti samo manje biljke kao tustike i kaktuse koji nemaju velike zahtjeve.

Pri uzgajanju cvijeća u sobi moramo dobro paziti na to kakvu toplinu

44

45

zahtijeva pojedina biljka. To je osobito važno zimi kad je zrak u loženoj sobi (18 do 20°C) za većinu biljaka odviše suh, a za mnoge osim toga i pretopao. Mnoge vrste uspijevaju najbolje na umjerenoj toploti od 12°C, npr. aspidistra, asparagus, žutosljez, gumijevac, sobna ciklama, sobni jaglac, reks-begonija, mnoge palme. Napokon lovorika i mrča, limun i naranča, oleander i ružmarin najbolje prezime u svijetloj hladnoj neloženoj sobi (5 do 8°C). Prema toploti sobe ravna se i zalijevanje. Što je soba hladnija, rjeđe zalijevamo, obično samo jedanput u tjednu ili dapače svakih deset do četrnaest dana. U toploj sobi treba biljke češće zalijevati, i to prema zahtjevima pojedine vrste, po dvaput u tjednu, neke i češće. Od vremena do vremena treba biljkama oprati lišće mlakom vodom, a osobito to vrijedi za biljke u toploj sobi.

Napokon još jedan savjet: ne pretrpavajmo sobe i prozore biljkama! Bolje je

imati samo nekoliko dobro njegovanih i lijepo razvijenih biljaka koje svojom bujnom i zdravom pojavom ukrašavaju naš dom nego mnoštvo biljaka koje ne dospijevamo valjano njegovati.

U DVJESTA I PEDESET GODINA

DVIJE TISUĆE ODLIKA SAMO JEDNE BILJKE

Prije dvjesta i pedeset godina rasla je u Južnoj Americi divlja biljka — rajčica. Tada su je uzgajatelji prenijeli u vrt. Pobrinuli su se za nju i zasadili je na obrađenu tlu. Tu su je gnojili, okapali i čistili je od korova. Rasla je sve bujnija, a plodovi su joj bivali sve veći i veći. Danas ta kulturna biljka raste u svim toplim krajevima, ali je uzgajaju i u polarnim oblastima u staklenicima

Islanda i u drugim zemljama. Brigom uzgajatelja plodovi su rajčice dobili različite oblike, nove boje, drugačiji okus i sastav. Računa se da su vrtlari u dva i po stoljeća proizveli oko dvije tisuće odlika (sorta) rajčice. Ne može li se dakle s pravom reći da suvremeni čovjek upravlja životom na Zemlji, da je pobijedio prirodu?

NEKOLIKO ZANIMLJIVOSTI IZ BILJNOG SVIJETA

• U kapljici groždanog mošta može biti oko 25 milijuna kvaščevih gljivica.

• Svake se minute u svijetu prosječno popije 25 000 litara vina, isto toliko piva i milijun šalica kave.

• U jednoj minuti popuši se I 270 000 kg duhana, a pojede 1 600 000 kg šećera.

• Proizveden je papir od vlakanaca koja su nastala kao proizvod plijesni.

ŠEĆERA, ŠEĆERA…

Zamislite što bi se dogodilo da jednoga dana u svijetu posve nestane šećera. Danci ga troše svaki dan oko 16 dekagrama po stanovniku, Amerikanci i Britanci oko 14 dekagrama, a i Nizozemci, Francuzi, Nijemci i drugi narodi također vole slatko... Domaćice bi se našle u velikoj neprilici što da kuhaju i kako da spreme hranu bez šećera. Šećer spada danas u najomiljeniju hranu. Pijemo ga u kavi, čaju, kakau i u

46

47

različitim voćnim sokovima, jedemo u pekmezima, džemovima i u kolačima. Suvremenom je čovjeku šećer zaista zasladio život. Kad danas griskamo bombone, i ne pada nam na pamet da su se slatkišima od šećera u Evropi još u sedamnaestom stoljeću sladili samo crkveni dostojanstvenici i visoko plemstvo. Ni imućno građanstvo, ni seosko stanovništvo nije upotrebljavalo šećer; oni su jela zaslađivali samo medom. Ta prva evropska tvornica šećera proradila je tek 1801. godine! Evropljani su dugo vremena samo znali za šećer, a nisu ga okusili.

Već u starome vijeku stigle su u Evropu vijesti o tome da u Aziji raste neka

trska iz koje se dobiva sok slađi od meda. No prošla su mnoga stoljeća prije nego što je šećer donesen u Evropu. Šećerna trska, od koje se najprije dobivao šećer, poznata je u Aziji od najstarijih vremena kao kulturna biljka. Kad su vojnici Aleksandra Velikoga prodrli u Indiju, našli su polja zasađena šećernom trskom. No Indijci su je već mnogo prije uzgajali. Najstarija indijska pjesma spominje šećernu trsku i poslastice koje se od nje priređuju. Indijci, kao i drugi azijski narodi, griskali su i sisali slatku trskinu stabljiku, ali nisu znali prirediti šećer. Prvi su to učinili Kinezi. Oni su proizveli šećer. Nekome od njih dosadilo

je žvakanje trske pa je zdrobio i iscijedio sok. Drugima je uspjelo da iz toga soka odstrane neke neugodne sastojine, a za stotine godina je napokou pošlo za rukom da se iz trskina soka izluči slatki bijeli prah koji danas zovemo šećer.

U zapadnim dijelovima Azije Arapi su prvi'znali priređivati šećer. Oni su ga

počeli i razvoziti i prodavati. Kako je cijena šećeru bila visoka, sađenje trske se isplatilo. Arapi su je prenijeli u Siriju, a zatim na Cipar, Kretu, Siciliju i u Španjolsku.

U devetom i u desetom stoljeću glavno je tržište za šećer bilo u Aleksandriji. Odatle su Mlečani razvozili šećer u evropske luke. Budući da je taj šećer bio vrlo skup, jeli su ga samo bogati plemići. Pa i oni su ga uzimali najviše uz neugodne lijekove, a manje su ga jeli kao poslaticu.

Za vrijeme križarskih ratova došli su križari 1173. godine u Siriju. Tu su naišli na velika polja zasijana trskom. Križari su i opisali da Sirijci dobivaju šećer na taj način što trsku tuku u stupama, a zatim je cijede u prešama. Dobiveni sok stavljaju na vatru i griju sve dotle dok se voda sasvim ispari, a šećer izluči. Križari su se navikli na šećer pa su poslije povratka potakli sađenje

48

49

trske. Kratko vrijeme zatim Mlečani nisu razvozili i prodavali samo azijski i egipatski šećer nego onaj koji je dobiven na Siciliji, Malti i u Španjolskoj. Uzgoj trske u tim krajevima prestao je tek onda kad je ona prenesena u Ameriku.

Kad je Kolumbo pošao drugi put u Novi Svijet, ponio je sa sobom šećernu trsku. Na otoku St. Domingu ona je tako dobro uspijevala da je nakon četrdeset godina sagrađeno preko trideset šećerana koje su dugo vrijeme snabdijevale šećerom daleku Evropu. Sa St. Dominga prenijeli su trsku na otok Kubu gdje je doživjela nezapamćen procvat. Plantaže trske na Kubi davale su prije drugoga svjetskog rata 2 617 600 vagona šećera godišnje.

Trska je nastavila svoj pobjedonosni put po svijetu. Prenijeli su je u Meksiko i u Brazil, a potom u sve krajeve gdje može dobro uspijevati.

Potrošnja šećera rasla je u Evropi sve više, a doprema iz dalekih zemalja bila je vrlo skupa. To je navelo njemačkog kemičara Margraffa da pokuša naći drugi izvor šećera. Trebalo je naći biljku koja može s uspjehom rasti u »hladnoj« Evropi. Margraff je ispitivao sastav različitih biljaka i utvrdio da šećerna blitva (repa) ima u svome korijenu sasvim isti šećer koji se dobiva od šećerne trske. Njegovo je otkriće tek za pedeset godina iskoristio njemački kemičar Achard [Ahard]. On je 1799. god. zamolio kralja Vilima III da mu država pokloni veliko dobro za uzgoj šećerne blitve. Kralj se oduševio Achardovom namjerom i dodijelio mu je državno dobro za uzgoj blitve. Achard je tada počeo uzgajati blitvu. Već prve godine dobio je preko trinaest tisuća kilograma blitve iz koje je izlučio oko 800 kg vrlo dobrog šećera. Budući da je pokus uspio, Achard dobiva novac i kupuje veliki posjed za uzgoj blitve. Na njemu je 1801. god. podigao i prvu tvornicu šećera u Evropi. Sreća bijaše kratkotrajna. Nastao je rat pa je tvornica izgorjela. Podignuta je doduše nova, ali ona nije postizavala velike uspjehe jer je blitva u ono vrijeme sadržavala malu količinu šećera.

Daljem uzgoju blitve pomogle su političke prilike u Evropi. Na početku devetnaestog stoljeća Francuska je pod Napoleonom bila najsnažnija evropska zemlja. To je vrijedilo samo za kopno.

Velika Britanija bila je gospodar mora. Njezino je brodovlje prenosilo preko mora i oceana sve što se moglo prodati. Iz Amerike su Englezi prevozili šećer. Da bi im oduzeo zaradu i spriječio trgovinu, Napoleon je zatvorio evropske luke pod svojom vlašću. Tako je prestala i doprema šećera. Nastala je nestašica, i cijene su mu naglo porasle. Tada 1811. god. Napoleon izdaje naredbu da se u Francuskoj započne sadnjom blitve na veliko. Istovremeno su pre- udešene

tvornice za rafiniranje (čišćenje) američkog šećera u škole za izobrazbu stručnjaka koji će se baviti uzgojem blitve i dobivanjem šećera iz te evropske biljke. Blitva je zasijana na sto tisuća hektara zemljišta, a podijeljeno je odmah pet stotina dopuštenja za gradnu tvornica. Tvorničari su bili oslobođeni poreza a i sama je država gradila četiri tvornice. U početku je blitvin šećer bio slabiji od šećera iz trske. No postepenim usavršavanjem strojeva i oplemenjivanjem blitve posve ga je dostigao. Blitvin šećer imao je međutim veliku prednost. Bio je mnogo jeftiniji. Čim se ostvario taj Margraffov i Achardov san, industrija blitvina šećera započela je naglo napredovati. Mnoge su evropske zemlje izgradile nove tvornice. Proizvodnja je tako rasla da je 1914. god. proizvedeno samo deset posto manje blitvina šećera. No prvi je svjetski rat umanjio proizvodnju blitve. Trska ju je pretekla. Godine 1952. proizvedeno je četiri puta više šećera iz trske nego iz blitve. U utakmici, koja se vodi oko stotinu godina, čini se da je trska odnijela konačnu pobjedu.

Šećer je izvanredno zdrava, hranjiva i lako probavljiva hrana. Osim toga najveći broj ljudi vrlo rado jede zaslađena jela. Tko god jednom okusi šećer, zavoli ga. Zbog toga potražnja za šećerom stalno raste. Uz tvornice šećera podignute su nove grane tvorničke radinosti: industrija ukuhanog voća, pekmeza, želea, bombona, keksa, džema, voćnih sokova itd. Zbog velike potražnje proizvodnja je šećera dostigla nevjerojatne količine. Tako je 1952. god. u cijelom svijetu proizveden 351 milijun tona šećera. Da natovarimo u va-gone sav taj šećer, trebao bi nam vlak koji bi na ekvatoru gotovo šest puta opasao Zemlju.

Velika je nepravda što šećer ne uživaju podjednako svi narodi. Dok Danci prosječno potroše 60 kg godišnje po stanovniku, Kinezi ga pojedu samo 2 kg. Proizvodnja šećera je gotovo usavršena. Kad budu odnosi među ljudima tako napredovali kao što je industrija šećera, onda neće djeca nijednog naroda uzalud čeznuti za slatkišima.

CRNOGORIČNA I BJELOGORIČNA ŠUMA

Crnogorična je šuma crna i tužna, kako joj to i samo ime kaže. Lice joj je

svečano i ozbiljno. Stablo se do stabla gusto stisnulo i kao svijeća ravno uvis uspravilo.. U visini splele su se grane u krov u kome su se združile sitne grančice i tanki igličasti listovi. Vjetar, koji se probija kroz milijune tankih iglica, ne šušti nego nekako muklo »svira«. Pod tamnim svodom crnogorične šume ne zeleni se grmlje. Zemlja je posuta uvelim žutim iglicama, a samo

50

51

mjestimice pokrile su je mahovine i lišajevi između kojih se diže po koja sitnatrava ili druga zeljasta biljka koja raste najradije u hladu. U toj šumi nema ništa što bi putniku zakrčilo put. Mekani sag, po kome stupa, i mirisni zrak mame čovjeka da što dalje prodre u šumsku tminu.

Crnogorična je šuma uglavnom jednolična. Nju tvori najčešće samo nekoliko vrsta četinjača: smreka, jela, bor, ariš i omorika. Kad je gledamo, čini nam se kao da slušamo neku blagu turobnu pjesmu.

Kad stupimo iz crnogorične šume u bjelogoričnu, obuzme nas posve drugo osjećanje. Mrtvi i ukočeni oblici zamijenili su se ovdje s drvećem vesela života. Krošnje su široke, pa zato stabla nisu tako stisnuta kao u crnogorice. Zbog toga ima na tlu dovoljno prostora da na njemu raste bujno grmlje i različite zeljaste biljke. Obilje prekrasnog šumskog cvijeća razveseljuje nam oko. I vjetar u toj šumi šumi umiljatije jer široko lišće trepeće. U listopadnoj šumi nema jednoličnosti što smo je vidjeli u crnogoričnoj. Na svakom koraku susrećemo novu lijepu sliku. Drveće se okuplja svaki čas u drugačije skupine, a goleme grane savijaju se u nove čudnovate oblike.

Crnogorična šuma ima i zimi ozbiljno lice kao i ljeti. Naprotiv, listopadna se šuma zaodjene u novo ruho čim se lastavice presele na jug. Dva puta mijenja svoju odjeću. Ljeti se prelijeva sad svjetlijim, sad tamnijim zelenilom, a u jesen najživljim bojama. Mjesto zelenila pojavilo se na jednom stablu prekrasno žutilo, a na drugom crvenilo. Pri zapadu sunca šuma pliva kao u zlatu, a iz toga

žutila uzdižu se stabla obasjana rumenilom kao da su u plamenu Nakon nekoliko hladnih noći ljepota jesenske šume iščezne. Ostaje samo

pusto granje, prava slika smrti. Kad golo granje prekrije ledeno inje, teško je čovjeku vjerovati da tu tinjaju iskre skrivena života koji će se u proljeće opet prikazati u novom, krasnom ruhu.

ŠUMA ŠESTOROKATNICA Lutajući šumom svaki čas prelazite nevidljive zidove. A kad se penjete po drveću, probijate glavom nevidljive stropove. Čitava šuma razdijeljena je poput zoološkog vrta na nevidljive odjele i pregrade, na pregratke i na prijekleti. Istina, šetajući šumom opažate da se ona mijenja: da borovu šumu zamjenjuje omorikova, da su omorike sad više sad niže, da na jednom mjestu pod nogama šušti mahovina, na drugom raste visoka trava, a na trećem opet mahovina, ali druge vrste. Za izletnike sve je to šuma. No upitajte šumara, pa će vam reći da to nije jedna šuma nego da su to četiri šume. U vlažnoj nizini je dugomahovinska omorikova šuma s debelom mahovinskom prevlakom poput meke perine. Dalje je, na pjeskovitom obronku, omorikova — zelenomahovinasta šuma u kojoj je tako mnogo borovnica brusnica i crnih borovnica. Još više, na pjeskovitim bre-žuljcima nalazi se — bjelomahovinasta crnogorična šuma. A ondje gdje je opet vlažnije — prosulja. Nismo ni opazili, a prošli smo kroz tri zida koja dijele četiri različita šumska svjetića, četiri različite prijekleti. A u svakoj prijekleti su posebni zarobljenici. Kad bi u šumi, kao u zoološkom vrtu, yisjele daščice s imenima životinja, vidjeli biste na rubu omorikove šume na drveću daščice s ovakvim napisima: »krstokljun omorikaš«, »zimovka«, »sjenica«, »djetao troprsti«, »kraljić«, »vjeverica«, šumski miš«.

52

53

Na rubu bjelomahovinaste crnogorične šume pročitali biste posve druge nazive. Ondje biste našli kozodoja, svračka, velikoga šarenog djetla, muharicu, drozda bravenjaka, kraljića... U brezovoj šumi našli bismo opet posebne zarobljenike koje ne nalazimo ni u omorikovoj ni u borovoj šumi. Eto, na primjer, tetrijeb ružovac ili brezovac. Adresa te ptice je u njenu imenu. Po imenu se poznaje da tetrijeb brezovac može živjeti samo u brezovoj, u bjelogoričnoj šumi.

Svaka šuma takva je krletka. Ta se krletka opet dijeli na krletke i krlečice.

Uzmimo da je svaka šuma kao visoka zgrada razdijeljena na katove. Ima šuma dvokatnih, trokatnih, pa i šestorokatnih.

Borova šuma ima dva, a katkada i tri kata. U prvom katu raste mahovina ili trava. U drugom katu raste grmlje. U trećem raste bor.

Hrastova šuma ima čitavih šest katova. Gornji, šesti kat, diže se u nebo vršcima hrastova, jasena, lipa i klenova.

Njihove kudrave krošnje stvaraju nad šumom krov: ljeti — zelen, u jesen — šaren, raznobojan.Niže — hrastovima do pojasa — sežu vršci oskoruše — jare- bike, divlje jabuke i kruške. To je peti kat.

Još niže, u četvrtom katu, ispreplelo se granama i lišćem grmlje lijeska,

glog, svibovina. Pod grmljem rastu trave i cvijeće. Ali i ono se smjestilo u nekoliko katova.

Iznad sviju dižu se zvončići. To je treći šumski kat. U drugom katu cvate među paprati đurđica i urodica. U prvom katu stanuju ljubice i jagode. U prizemlju, po samoj zemlji, stere se lisnata mahovina.

Ispod prizemlja, pod zemljom, nalazi se još i podrum kamo prodire korijenje šumskih trava i šumskog drveća.

U svakom katu su posebni stanari — životinje i ptice. Negdje u šestom katu, usred granja, živi u svom gnijezdu jastreb. Nešto niže

naselio se u duplji djetao. U četvrtom katu — u grmlju — žive najobičniji stanovnici koji šumu ispunjavaju zviždanjem i pjesmom. To su slavuji, sjenice, striježi palčići i crveno- repke kovačice. Po zemlji lutaju stanovnici prizemlja — šljuke. Pod zemljom, u podrumu, ruju svoje hodnike i sobice šumski miševi.

Stanovi su u toj golemoj zgradi najraznovrsniji. U gornjim katovima je toplo, suho i svjetlo, u nižima — tamno, vlažno i hladno. Ima u kući hladnih stanova u kojima se može živjeti samo ljeti; ima i toplih u kojima se može živjeti čitave godine.

Rupa, izrovana u zemlji, zimski je stan. Izmjerena je temperatura rupe zimi u dubini od podrug metra. Na smrzavici od osamnaest stupnjeva ispod ništice u rupi je bilo osam stupnjeva iznad ništice — bez umjetnog grijanja!

U duplji je mnogo hladnije. Zimi se u njoj smrzava. Zato je ljeti prava blagodat, osobito za sove i šišmiše koji noću izlijeću na »noćni rad«, a danju drijemaju u kutu podalje od sunca.

Ljudi često mijenjaju stanove prelazeći iz kuće u kuću, iz kata u kat. U šumi ne može stanovnik jednoga kata izmijeniti stan sa stanovnicima drugoga kata. U šumi ne žive stanovnici nego zarobljenici, to nisu stanovi nego krletke.

Šljuka, koja stalno živi u prizemlju, ne može promijeniti svoje vlažne i mračne prostorije sa suhim i sunčanim potkrovljem.

A stanovnik potkrovlja — jastreb — ne bi mogao živjeti u prizemlju kad bi mu i došla u glavu takva luda namisao.

U čemu je stvar? Kakvi su to nevidljivi zidovi i stropovi koji dijele šumu na krletke i krlečice? Koji je razlog da životinje i ptice, koje žive u slobodi, nisu slobodne? Što veže krstokljuna omorikaša u omorikovoj, krstokljuna borikaša u borovoj šumi, šljuku u prizemlju, a djetla ili jastreba pod samim krovom?

54

55

U GOSTIMA KOD KRSTOKLJUNA OMORIKAŠA Hajdemo u goste krstokljunu omorikašu i pogledajmo kako živi i što radi.

Najbolje će biti zatečemo li ga pri doručku ili pri objedu. Uostalom, teško je reći kad krstokljun svršava doručak, a kada počinje s objedom. On troši na jelo mnogo više vremena nego bilo tko od nas.

Pri objedu se ne služi ni nožem ni viljuškom. Njegov stolni pribor

sačinjavaju kliješta kojima vrlo spretno otvara omorikove šiške vadeći iz njih sjemenke. Krstokljun se nikad ne rastaje od svoga stolnog pribora pa ni onda kad spava — s jednostavnoga razloga što mu njegov kljun služi kao stolni pribor. A kljun mu je isto tako prilagođen za omorikove češere (šišarice) kao što su kliješta za krhanje oraha udešena za orahe ili otpušač za vađenje čepova.

Razlika je jedino u tome što je kliješta za razbijanje oraha izradio čovjek, a krstokljun se sam u toku tisuća godina prilagodio omorikovoj šumi da iz omorikovih češera vadi sjemenke. Tako se on prilagodio da sada omorika treba krstokljuna kao i on omoriku.

Razbacajući, dok jede, iz češera izvađene sjemenke, sije ih unaokolo i stvara zalihe za buduće krstokljune. To je uzrok stalnom »savezu« između krstokljuna i omorike.

Krstokljun omorikaš ne bi, štaviše, mogao zamijeniti obitavalište ni sa svojim najbližim rođakom borovim krstokljunom jer kljun omorikaša, koji služi za otvaranje omorikovih češera, nije dosta jak da otvara tvrde borove češere. Ljuštenje sjemenki borovih češera — naročito je svojstvo borova krstokljuna.

To i drži borova krstokljuna u borovoj, a krstokljuna omorikaša u

omorikovoj šumi.

Nije postao krstokljun omorikaš zarobljenikom i saveznikom omorikove

šume iz obijesti nego iz nužde. On nije slobodan, ali nije ni gladan. Češera ima u omorikovoj šumi koliko želi — i zimi i ljeti. Krstokljun ni zimi ne napušta svoje omorike. I zimi se hrani njezinim češerima.

ŠUMSKI ZAROBLJENICI

Kad bismo se pobliže upoznali s ostalim šumskim zarobljenicima, uvidjeli

bismo da je svaki od njih vezan za svoju šumu i za svoj kat lancem koji se ne da lako raskinuti.

Šljuka, na primjer, živi zbog toga u prizemlju jer se njezino jelo nalazi u podrumu. Njezin dugi kljun prilagođen je za vađenje crvi ispod zemlje. Na stablu šljuka nema što da radi. Zbog toga je i nećemo nikada naći na vrhu drveta. A djetao opet nema što da traži na zemlji. Čitave dane vrti se oko stabla omorike ili breze.

Što kuca, što traži na kori ili pod korom stabla? Zderemo li s prve omorike, na koju naiđemo, koru, vidjet ćemo pod njom

vijugave hodnike. Njih je progrizao stalni stanovnik — potkornjak omorikov. Svaki hodnik svršava kolijevkom, i u toj se kolijevci potkornjakova ličinka pretvara u kukuljicu, a onda u kukca. Potkornjak se prilagodio omorici. A djetao se prilagodio potkornjaku. Djetao ima tako dug i gibak jezik da njime bez muke vadi potkornjakove ličinke iz najudaljenijih i najtamnijih hodnika i zakutaka.

56

57

To je već trostruki lanac: omorika — njezin. potkornjak — djetao. Naučenjaci nazivaju takve lance »hranidbenim lancima«. Svi šumski

zarobljenici vezani su među sobom hranidbenim lancima. Uzmimo na primjer šumsku kunu. Zašto je ona šumska? Zato što lovi šumsku životinjicu — vjevericu. A zašto živi vjeverica u šumi?

Zato što samo u šumi može sebi naći hranu. Jednom su naučenjaci otvorili

nekoliko želudaca vjeverica koje su bile ubijene u lovu. Učinili su to da tačno vide njezin jelovnik koji je bio ovakav: gljive i omorikove sjemenke.Prema tome dobiva se lanac: kuna — vjeverica — gljive — omorikove sjemenke.

Ali taj se lanac može i produžiti. Znamo zašto u šumi žive kune i vjeverice. Ali zašto rastu gljive u šumi?

Svaki je od nas brao gljive. Ali nije se svatko pitao: Zašto gljive rastu u šumi, a ne u polju ili, recimo, na morskom žalu.

Gljive su također prisiljene da rastu u šumi jer ih šuma hrani. Gljive žive na pripremljenom tlu — hrane se onim što su sabrale biljke. Šumsko tlo zasićeno je trulim ostacima trava, lišća i mahovine. Tim ostacima se gljive i hrane. Zbog toga okolina, gdje rastu gljive, zaudara na gnjilež i na trulež.

Iz svih tih karika nastaje lanac: kuna — vjeverica — gljive trule biljke. Kuna ne jede gljive, a ipak je vezana s njima jednim hranidbenim lancem. Hranidbeni lanac je onaj lanac kojim sunčeva energija s jednoga bića

prelazi na drugo, kojim se prenose tvari sabrane, pohvatane biljkama. No šumske zarobljenike ne drže u šumi samo hranidbeni lanci. Ima i drugih

lanaca.

Kalifornijskoga djetla vežu uz šumu dva lanca: jedan vodi hrastu koji ga obilno snabdijeva žirom. Drugi vodi žutom boru. Djetao ne jede borove češere. On treba bor za nešto drugo. Služi mu za smočnicu. U svakoj udubini na borovu stablu pohranjuje djetao žir za crne dane, za zalihu.

ODIJELA OD MLIJEKA I OD KIKIRIKIJA Još u početku dvadesetog stoljeća ljudi su se odijevali u tkanine koje su

dobivali od pamuka, lana, vune, svile, konoplje i jute. No nauka je napredovala. Biolozi su pronašli nove biljke. Kemičari su ispitali njihov sastav. Tada je trebalo učiniti samo jedan korak i stvar predati tehničarima da od prikladnih sirovina načine vlakna, a od ovih satkaju nove tkanine.

Tako su talijanski kemičari od bjelančevine, koja se nalazi u mlijeku (zove

se kazein), dobili vlakna slična vuni. Poslije njih su britanski i američki učenjaci usavršili njihov postupak i također od mlijeka satkali haljine.

Poslije prvih uspjeha počeli su učenjaci ispitivati sjemenke biljaka koje u sebi sadrže bjelančevine. Tako je jedan britanski istraživač proučavao bjelančevine iz konopljina sjemena. Pošlo mu je za rukom da dobije kao smola

58

59

gustu masu koju je zatim istiskivanjem kroz sita pretvarao u vlakanca. Vlakanca su bila po osobinama vrlo nalik na vunu.

Orašac. Ispod zemlje vide se plodovi Nakon tih uspjeha počeli su ispitivati sjemenke orašca — kikirikija.

Njegove sjemenke sadrže 28% bjelančevina, 50% ulja i oko 11% drugih hranjivih tvari. Kod prerade sjemenaka najprije se iz njih vadi ulje koje služi za jelo i za proizvodnju biljnog maslaca margarina. Vlakno se dobiva od lužnate otopine oraščeve bjelančevine. Nju potiskuju kroz posve sitne rupice sita u otopinu soli, solne kiseline i formalina. U toj se otopini masa odmah skruti i pretvori u vlakna.

Od tone orašca dobiva se oko 500 kg ulja, 100 kg hrane za stoku i 250 kg vlakna. Vlakno dobiveno od kikirikija žućkaste je boje, kovrčavo i elastično (pruživo). Pronalazači su mu dali ime ardil. Tkanine koje sadrže 50% vune i 50% ardila imaju iste osobine kao i tkanine koje su satkane samo od vune, a osim toga nekoliko prednosti. Sukna od vune i ardila ne izgrizu moljci, a što je najvažnije mnogo su jeftinija.

Kao što se vidi, upotreba oraščevih sjemenki je vrlo raznovrsna. Kikiriki nije više samo zdravo i hranjivo voće nego i važna tekstilna biljka. Svjetska proizvodnja orašca iznosila je 1952. godine 950 000 vagona, ali stalno i dalje raste. Orašac se sadi sve više i kod nas, i to u našim južnim krajevima.

Ta je biljka porijeklom iz tropske Amerike. Cvjetovi su joj žućkastocrveni, a već se na prvi pogled vidi da su leptirasta oblika. Prema tome orašac pripada u istu porodicu s grahom i graškom. Orašac je neobično zanimljiva biljka. Odmah poslije cvatnje dno plodnice cvijeta produži se u dugi držak koji se svine prema zemlji. Zatim držak raste i dalje i ugura u zemlju mladi plod. Tek ovdje plodovi posve dozore. Plod je duguljasta hrapava mahuna u kojoj se nalazi jedna do četiri sjemenke. Zrele mahune prodaju se u trgovinama sirove ili pečene.

Kao što smo vidjeli, ta zanimljiva biljka sama sadi svoje sjemenke, a njima ne samo hrani nego i odijeva milijune ljudi.

RAT ŠUMSKIH NARODA

Šumski narodi vječno ratuju jedni protiv drugih. Poslali smo naročite

dopisnike na mjesta vojnih događaja. Naši izaslanici su prije svega došli u zemlju smrekova naroda u zemlju

stogodišnjih divova. Svaki njihov ratnik je visok kao tri brzojavna stupa postavljena jedan na drugi.

Mračna je to zemlja. Stari ratnici stoje uspravljeni, sumorno šute. Njihova stabla su gola od zemlje do vrha; samo gdjegdje vire iz njih čvorasti suharci.

Visoko nad zemljom divovi su isprepleli svoje grane. Sunčeve zrake ne mogu se probiti kroz taj debeli veo. Ispod njega je zagušljivo i mračno. Miriše na vlagu, trulež i plijesan. Tamo vene svaka mlada zelena biljka koja slučajno iznikne. Samo su lišaji i mahovine zadovoljni svojim biljnim životarenjem u toj mračnoj zemlji.

Kad nema vjetra, u zemlji smrekova naroda vlada mrtva tišina. A kad počne puhati vjetar, jaki uspravljeni gorostasi Ijutito zašume ljuljajući svoje četinjaste krošnje.

Veliki smrekov narod je najviši, najjači i najbrojniji u staroj šumi. Iz zemlje smrekova naroda naši su izaslanici stigli u zemlju brezova i

jasikova naroda. Zelenokudrave breze s bijelim stablima i jasike sa srebrnim stablima

pozdraviše ih ljupkim šuštanjem. Mnoštvo ptica pjevalo je u njihovu lišću. Sunce se probijalo kroz lišće krošnji, tamo je zrak bio prošaran i kroza nj su neprekidno protrčavale sunčeve zrake pa su kao neki zečići, zmijice, loptice, polumjeseci, zvjezdice titrale na glatkim stablima. Po zemlji se širio narod šumskih zeljastih biljaka ništa rasta i, vidjelo se jasno, osjećao se kao kod kuće pod zelenim šatorom svojih domaćina. Miševi, ježevi i zečevi istrčavali su ispod

60

61

nogu naših izaslanika. Velika se graja dizala u ovoj veseloj zemlji kad bi popuhnuo vjetar. Ali i kad nije bilo daška, nikad nije bila potpuna tišina, ni danju ni noću nije prestajao šum, šapat i šuštanje drhtava lišća jasike.

Ova je šuma graničila s rijekom iza koje se prostirala čistina prostrana krčevina. Iza te čistine opet se dizao kao mračan zid smrekov narod divovskoga rasta.

Naše je uredništvo znalo da ta krčevina neće više postojati čim se snijeg u

šumi otopi i da će se pretvoriti u bojno polje. Čim se oslobodi neka nova zemlja u blizini, svaki narod žuri da je što prije zauzme.

I evo što su vidjeli naši izaslanici kad su prešli rijeku i nastanili se u šatoru na krčevini.

Jednom se u toplo sunčano jutro iz zemlje smrekova naroda čulo kao neko puščano čarkanje.

Činilo se da je šumski narod već otpočeo napad; slao je svoju zračnu flotu da zauzme zemlju koja se tek oslobodila.

Sunce je zagrijalo velike smrekove češere i nastao je prasak. Češeri su praskali jedan za drugim. Svaki put se pri tom čuo pucanj kao iz malog dječjeg pištolja. Čvrste ljuskice češera odmah bi se odvajale. Češeri su se otvarali i iz njihovih njedara, kao iz tajnog vojnog skladišta, izlijetale su sitne jedrilice — smrekovo sjeme. Njih bi dohvatio vjetar i kovitlajući ih, čas spuštajući, čas dižući, nosio ih zrakom.

Na svakoj smreki bilo je stotinu češera. U svakom češeru krilo se stotinu jedrilica — sjemenki. Nepregledno ih se mnoštvo vrzlo po zraku i spuštalo na krčevinu.

Međutim, smrekovo je sjeme teško i ima samo jedno krilo. Slab vjetar nije ga mogao nositi daleko, i sjeme je padalo na zemlju ne doletjevši ni do polovine široke krčevine. Tek za nekoliko dana kad je počeo puhati jak vjetar uspjele su smrekove jedrilice zauzeti cijelu slobodnu zemlju.

Naši su dopisnici uvjereni da je smrekov narod konačno zauzeo novu zemlju, drugi šumski narodi su zakasnili.

Čini se da neće biti rata. Prođoše tople kiše, i jednog divnog jutra krčevina ozeleni. Ali tko je izvirio

iz zemlje na svjetlost? To uopće nisu bile mlade smreke. Njih je preteklo bujno pleme šumskog

korova koje su tu našlo tko zna otkud. Pleme šumskog korova raslo je brzo i gusto. Iako su mlade smreke počele

složno rasti iz zemlje, ipak su već zakasnile: krčevinu je već bilo zauzelo pleme šumskog korova.

Tu je i počeo prvi okršaj. Male su se smreke jedva probijale kroz gustu gomilu korova svojim

vrhovima oštrim kao koplja. Oštro pleme korova bacilo se svim svojim malim snagama na sitno drveće.

Bitka se pooštravala i na zemlji i pod zemljom. Kao bijesne krtice otporni korijeni korova i mladog drveća rili su zemlju. Prepletali su se i previjali, pritiskivali i gnječili jedni druge u borbi za hranjivom podzemnom vodom punom soli.

I mnoštvo malih smreka nije tako nikad ni ugledalo sunčevu svjetlost: propale su, pod zemljom ih je ugušilo sitno korijenje korova, vitko i jako kao tanka žica. A one koje su uspjele da se probiju iznad zemlje našle su se u zagušljivu zagrljaju stabljika korova.

Korov se hvatao za snažna stabla smreka. Smreke su se trudile da se probiju naviše razmičući oštrim vrhovima savitljiv splet malih stabljika korova. Korov im nije dopuštao da izbiju na sunce.

Tek su se gdjegdje pojedine smrečice uspjele uzdignuti iznad snažnog plemena korova.

U jeku bitke na krčevini preko rijeke tek što su počele cvjetati breze. Ali jasike su već bile spremne za napad: da počnu let preko rijeke. Njihove su se rese raširile. Iz svake izletješe stotine sićušnih jednonogih padobranaca — sjemenki s bijelom kićankom — padobrankom iznad glave. Vjetar ih veselo dohvati za kićanke, okrene ih u zraku lakše nego paperje i kao bijeli oblak odnese ih preko rijeke. Spusti ih i

62

63

rasu široko po cijeloj krčevini — do same granice smrekova naroda. Jednonogi padobranci spustiše se kao snijeg na glavu smrečica i korova. Već prva kiša ih je isprala i utisnula u zemlju. Kao da ih nije ni bilo. — Tekao je dan za danom. Bitka se na krčevini nastavljala. Ali već se vidjelo da se pleme korova ne može boriti protiv smrečica. — Korov je zapeo svom svojom malom snagom da se probije, ali je brzo zakržljao. A smreke su i dalje rasle. — Tada nastadoše teški dani za pleme korova. Mlade smreke raširiše nad njihovim glavama svoje široke mrke grane i oduzeše mu svjetlost. Pleme korova brzo je malaksalo u hladovini i nemoćno lijegalo na zemlju. — Međutim, iz zemlje se dizala druga vojska — mlade jasike. Izlazile su na svjetlost dana u grupicama, plašljivo se pripijale jedna uz drugu i drhtale od glave do pete. I one su zakasnile, pa više nisu bile kadre da se bore protiv smreka. — Smreke su pružile nad njima svoje mrke grane, jasike su zaostajale, brzo gubile snagu u hladovini i venule. — Jasike su narod koji mnogo voli svjetlost. Uopće ne mogu živjeti bez sunca. — Smreke su pobijedile. — Onda se na krčevinu spusti nov neprijatelj na dvokrilnim padobranima pa isto tako odmah nestade pod zemljom. To je bilo sitno sjemenje breze. Kao od šale preletjelo je rijeku i rasijalo se po cijeloj krčevini. — Mladim se brezicama desilo isto što i korovu i jasikama: ugušile su ih smreke. — Sada pljačkaši nisu imali više neprijatelja na krčevini. — Naši su dopisnici podigli svoj šator i prešli na drugu krčevinu gdje sječa nije bila obavljena prošle, već pretprošle godine. Tamo su svojim rođenim očima vidjeli što se desilo pljačkašima u drugoj godini rata. — Narod smreke je vrlo jak, ali ima dvije slabosti. — Prva je u tome što smreke svoje korijenje puštaju u zemlju, istina, široko, ali ne duboko. U jesen se na velikoj prostranoj krčevini razbješnješe jaki vjetrovi. Mnogo je mladih smreka iščupala i oborila bura. — Druga slabost naroda smreka je u tome što se boji hladnoće dok je još mlad i nejak. — Sve pupoljke mladih smreka ubio je mraz, a još slabe grančice sasjekao je ledeni vjetar. I sada, pred dolazak novog proljeća, gotovo u cijeloj već zauzetoj zemlji nije bilo nijedne smreke. — Sjemenje smreka ne rađa se svake godine. Stoga se desilo da je narod

smreke, postigavši u početku brzu, ali nesigurnu pobjedu, morao izaći iz borbena reda. — A bujno pleme korova, čim se pojavilo s novim proljećem iz zemlje, odmah se opet upustilo u borbu. Sad se moralo tući s jasi- kama i s brezama. Ali mlade su jasike i breze rastući skidale sa sebe tanka i vitka tijela trava. Samo su iskoristile susjedstvo korova. Mrtva lanjska trava pokrivala je zemlju debelim sagom, zaklanjala je i davala toplotu. A novi korov pokrivao je nježno, tek proklijalo drveće iz zemlje i štitio ga od opasne slane. — Korov niska rasta nije se mogao takmičiti u rastenju s mladim jasikama i brezama koje rastu brzo. Zaostao je. A čim je zaostao — nije mu bilo spasa. — Svako mlado drvo, uzdigavši se iznad trave, odmah bi pružalo iznad nje svoje grane. Ne smeta što jasika i breza nemaju guste i tamne čekinje kao smreke. Zato imaju lišće koje daje veliku sjenu. — Pleme korova moglo bi izdržati kad bi drveće bilo rijetko. Ali mlade breze i jasike dizale su se u gustoj gomili preko cijele krčevine. Složno su ratovale, pružale su jedna drugoj svoje grane kao ruke i zbijale redove. Tu je već svuda bila gusta sjena. Ispod nje je bez sunca umiralo pleme korova. — I uskoro su naši dopisnici utvrdili da je druga godina rata završena punom pobjedom breza i jasika. — Onda su naši dopisnici prešli na treću krčevinu. — Treća krčevina je bilo mjesto gdje je šuma bila posječena prije deset godina. I ta je krčevina bila još pod vlašću jasikova i brezova naroda. — Pojedinci nisu puštali nikoga u svoju zemlju. Svakog je proljeća pokušavalo pleme korova izaći iz zemlje, ali se brzo gušilo ispod gusta lisnata šatora. — Svake dvije-tri godine rađalo je smrekovo sjeme, i smrekov je narod slao nove padobrance na krčevinu. Ali sjeme nije uspijevalo da proklija: mlade breze i jasike ugušile su ga. — Mlado je drveće raslo vrlo brzo. Dizalo se iznad krčevine u gustoj gomili, bilo mu je tijesno. I počelo je ratovati među sobom.

Svako je drvce htjelo zauzeti što više prostora pod zemljom i nad zemljom. Svako se drvce rastući širilo i pritiskivalo je, guralo susjede. Na krčevini je nastala gužva, gušenje.

Jako drveće prestizalo je slabije, a ima i otpornije korijenje i duže grane. Podigne se jako drvo, pruži granu-ruku iznad glave svojih susjeda, i oni pokleknu pod njegovom rukom. A ako pokleknu, nek se oproste sa suncem.

Jaki je brat lakom. Gle, već su pružili jedan drugom ruke iznad glave slabijih. Uhvatili su se za ruke, zbili redove, pokrili su kao šatorom zaostale

64

65

susjede. U ovoj borbi jakih i slabih ne gleda se mnogo na to tko je svoj, tko tuđinac.

Jaki rod je lakom: jaka breza — jakoj jasici, jaka jasika — jakoj jasici, breza — brezi. I sve zajedno guše slabe. Ugušile su ih, i nikoga se više ne boje pobjednici.

U gustoj sjeni poumiralo je posljednje slabo drveće. Nisko pleme korova izašlo je najzad iz zemlje. Ali nije više bilo opasno za visoko drveće: neka se koprca pod njegovim nogama, neka ih grije. I sam naraštaj pobjednika — njihovo sjeme — pada u taj tamni i vlažni podrum, guši se i propada.

A smrekov je narod strpljivo slao svake dvije-tri godine svoju zračnu flotu na obraslu krčevinu. Pobjednici nisu čak ni obraćali pažnju na tu sitnicu. Baš ih briga: neka se i oni koprcaju tamo, u podrumu.

Napokon se male smreke pojaviše iz zemlje. Težak je bio njihov život u mraku i u vlazi, ali je ipak bilo dovoljno sunčeve svjetlosti da nekako rastu. Rasle su tanke, boležljive.

No zato ih tu nije uznemirivao vjetar. Nije ih čupao iz zemlje. Čak i za vrijeme jake oluje, kad su breze i jasike cvilile i savijale se, u podrumu ispod njih bilo je tiho.

Hrane je bilo također dovoljno, i bilo je toplo. Tu su male smreke bile dobro zaštićene od opasne proljetne slane i jakih zimskih mrazova, a ne kao na goloj krčevini. U jesen je opalo lišće breze i jasike, trunulo na zemlji i stvaralo toplinu. Toplinu je stvaralo i pleme korova. Trebalo je samo strpljivo podnositi vječitu pomrčinu podruma.

Mlade smreke ne vole svjetlost kao mlade breze i jasike; one su se mučile i rasle.

Našim dopisnicima bješe ih žao gledati pa prijeđoše na četvrtu krčevinu. Evo što su saznali naši dopisnici na četvrtoj krčevini gdje je šuma bila

posječena prije trideset godina. Kad su sve zakržljale breze i jasike uginule od ruku svojih jakih sestara, u

donjem katu šume ostale su živjeti samo smreke. Dok su one polako rasle u sjeni, velike i jake breze i jasike i dalje su se

gostile i tukle na katu. Ponavljala se stara priča: kad bi koja od njih izrasla iznad susjeda, pobijedila bi i nemilosrdno uništavala pobijeđene.

Pobijeđene su se gušile i padale. Onda bi kroz otvor u šatoru kao pljusak prodirala u podrum sunčeva svjetlost — ravno na glave mladih smreka.

Smreke su pobolijevale od svjetlosti i propadale. Trebalo je proći dosta vremena da se naviknu na bujice svjetlosti. Polako su se oporavljale i mijenjale

iglice. I onda su počele brzo rasti da njihovi neprijatelji nisu stizali zakrpiti nad njima probušeni šator.

Te sretne smreke prve su izbile na visinu breza i jasika. Poslije njih su i druge jake smreke provukle svoje vrhove, oštre kao koplje, kroz gornji kat.

Tek sad se pokazalo kakve su strašne neprijatelje ostavili da žive u svom podrumu nemarni pobjednici, jasike i breze.

Naši su dopisnici vidjeli svojim očima strašnu bitku prsa o prsa između neprijatelja.

Podigao se jak nejednak jesenski vjetar. Vrlo je uznemirio sve šumske

narode koji su se tu skupili. I lisnato je drveće navalilo na smreke. Šibalo je i tuklo svoje neprijatelje rukama-granama. Čak i plašljive jasike, koje uvijek trepere i šapuću glupo mašući granama, nastojale su se uhvatiti ukoštac s mračnim smrekama da im polome grane.

Ali jasika je — slab borac. Nije vitka, i grane su joj lomljive. Za jake smreke one nisu strašne.

Drugo je nešto — breza. Taj je narod kršan, jak, vitak. Njegove otporne elastične grane-ruke pokreću se čak i od daška. A kad se već breza počne njihati, neka se čuva sve živo oko nje. Njezin je zagrljaj strašan.

Breze su se uhvatile ukoštac sa smrekama. Svojim vitkim granama šibale su smreke i sjekle njihove četine. Gdje breza uhvati granu smreke, tamo otpadaju četine.

66

67

Kako će se završiti rat između razjarenih šumskih naroda, naši dopisnici nisu mogli saznati na tome mjestu; da bi vidjeli kraj, trebalo bi da ovdje žive mnogo godina. Zbog toga su otišli da potraže takvo mjesto u šumi gdje su završene sve borbe između šumskih naroda.

Naši su dopisnici pronašli mjesto gdje je rat između šumskih naroda bio završen.

To je bio onaj dio smrekove šume u koji su naši izaslanici stigli na početku svoga putovanja

Evo, što su oni saznali o završetku toga strašnog rata. U borbama prsa o prsa protiv breza i jasika nastradale su mnoge smreke. Pa

ipak su one pobjeđivale. Bile su mlađe od neprijatelja, a i vijek jasike i breze kraći je od vijeka

smreke. Ostarjele jasike i breze nisu više mogle rasti tako brzo kao njihovi neprijatelji. Smreke su ih pristizale, pružale iznad njihove glave svoje strašne čupave grane, i lisnato, drveće, koje voli svjetlost, počinjalo je kržljati.

A smreke su neprestano rasle i rasle, i sjena ispod njih postajala je sve gušća, podrum ispod njih sve dublji i mračniji. Tamo su pobijeđene čekali lišajevi, mahovina, kukci-potkornjaci i drvotočci. Tamo je pobijeđene čekala polagana smrt.

Prolazile su godine. Prošlo je sto godina otkad su ljudi posjekli staru mračnu smrekovu šumu.

Sto godina je trajao rat za oslobođenu zemlju. I sad na istom mjestu stoji ista onakva stara, sumorna smrekova šuma.

Ptice u njoj ne pjevaju, ne seli se zvjerad, i svaka zelena biljčica koja je slučajno dospjela onamo, vene i brzo umire u mračnoj zemlji smrekova naroda.

Dolazi zima — redovno godišnje primirje u ratu šumskih naroda. Drveće spava. Spava tvrđe od medvjeda u jazbini. Spava — kao da nije živo. U njegovim se žilama prestao kretati sok, drveće se ne hrani, ne raste, samo sanjivo diše. Slušajte — mrtva tišina.

Pogledajte oko sebe — to je bojište, posijano mrtvim tijelima boraca. Njiho-va će tjelesa poslužiti najprije kao hrana za niže biljke — gljive, a zatim za korov, grmlje i napokon za nova ponosna stabla visoka i četrdeset metara.

Naši su dopisnici saznali da će zimus ta mračna smrekova šuma biti uništena: tu je prema planu određena sječa.

Iduće godine bit će nova krčevina. I opet će na njoj početi rat šumskih naroda.

Ali sad nećemo mi dopustiti da pobijede smreke. Umiješat ćemo se u taj

strašni vječni rat, preselit ćemo na krčevinu nove, tamo još neviđene šumske narode. Zasadit ćemo biljke koje su nam potrebne, pratit ćemo njihov razvoj i, kad ustreba, napravit ćemo na krovu prozore za jaku sunčevu svjetlost.

I uvijek će tu ptice pjevati svoje vesele pjesme.

JESENJE BOJENJE LIŠĆA Posljednji su dani kolovoza. Još je uvijek vruće i sparno. No evo mjeseca

rujna. Dva je dana lijevala obilata kiša. Uveče se razvedrilo. Zahladnjelo je. Ujutro je prvi put bila magla kad se digosmo. Prošlo je nekoliko hladnih noći. Bio je praznik, i mi smo išetali u šumu u kojoj smo bili prije desetak dana. No koliko li promjena! Već iz daljine vidimo da se šuma prelijeva u različitim bo-jama. Tamno i sočno zelenilo izblijedjelo je, a mnogi su listovi požutjeli ili pocrvenjeli. Neki su već klonuli, otkinuli se i otpali. Ispod ogoljelih krošanja satkao se od njih šarolik šuštav sag. Stigla je jesen.

Svaki se ljubitelj prirodnih ljepota u to vrijeme zapita: »Kakve su se promjene dogodile u lišću? Zašto najprije mijenja boje i uskoro zatim otpada?«

Mnogobrojni su istraživači pronašli odgovor na to pitanje. Mi danas znamo što uzrokuje promjene u boji i što se sve zbiva u stanicama listova prije nego što se zauvijek odvoje od materinskog stabla. Ispitan je sastav listova u kemijskim radionicama i njihova građa mikroskopom, pa je tajna riješena.

Poznato je da je u toku proljeća i ljeta list najvažniji organ biljaka. U njemu se od neživih tvari vode i ugljičnog dioksida stvara

68

69

živa tvar škrob. To je tzv. asimilacija ugljičnoga dioksida. U asimilaciji djelotvorno sudjeluju zelena tjelešca — klorofilna zrnca. Samo u prisutnosti klorofila može se stvarati škrob. Škrob i druge hranjive tvari ne ostaju trajno u listu nego se preko noći preobražavaju. Tako se škrob pretvara u šećer i lisnim žilama odlazi u grančice, grane, plodove, deblo i u korijenje biljke. Stvaranje i pretvaranje hrane teče bez smetnji dok su listovi mladi. No što se više približava jesen, a listovi postaju stariji, hrana se u njima sve polaganije stvara, a sve brže razgrađuje. Prvi hladni jesenji dani još više uspore stvaranje hrane. Međutim, njezino odvođenje teče nesmanjenom brzinom dalje. Mogli bismo slikovito reći da listovi u jesen nalikuju na tvornicu koja postepeno smanjuje proizvodnju. Budući da se njezini proizvodi i nadalje razašilju potrošačima, skladišta se naglo prazne. Time se mijenja kemijski sastav listova. U njima sasvim nestane škroba i šećera. I druge se korisne tvari »otpremaju« iz listova. Biljka ih smješta u ostale organe.

Kad u listu gotovo više nema šećera, počinje se stvarati biljno mastilo antocijanin koji je najčešće crvene boje, ali može biti ljubičast ili modar. Od sastava sokova u listu zavisi koja će boja prevladavati. Kako pojedini dijelovi istoga lista nisu jednako »kiseli«, nisu ni jednako obojeni. Zbog toga dolazi do poznatog prelijevanja boja na istom listu.

Ovako mijenjanje boja listova ne vrši se kod svih biljaka. Žuta boja lišća nastaje na drugi način. Da bismo to shvatili, treba nešto reći o lisnom zelenilu — klorofilu.

Zelena boja klorofila sastoji se od dvije tvari: zelene i žute. Ljeti prevladava zelena boja. Tada su i listovi zeleni. Kad u jesen nastupi hladno vrijeme, klorofilna zrnca gube svoj oblik, a klorofil se raspada. Zelena

bojena tvar odlazi i povlači se u trajnije biljne organe, a žuta, koja je otpornija prema hladnoći, ostaje i dalje u listu pa mu daje značajnu žutu boju.

Na promjene u sastavu lista i na količinu šećera djeluju prilike u okolini

biljke. Lišće naših šuma nije svake godine u jednakoj mjeri šareno. Ima lijepih i manje lijepih jeseni. Odavno se zna da je šarenilo šumskog drveća najljepše onda kad je jesen lijepa, tj. dani vedri i sunčani, a noći hladne. Naprotiv, za kišovite i tmurne jeseni, bez sunca, nema lijepih jesenskih boja. Prema tome se vidi da na bojenje lišća utječe količina i sastav tvari koje su u njemu, toplina uzduha, množina vlage i sunčana svjetlost.

RUDNIK GLJIVA U ŠKOTSKOJ

Svatko se od nas mnogo puta uvjerio da gljive rastu i po mračnim

podrumima i spiljama. Za svoj opstanak njima ne treba sunčeva svjetlost jer žive od gotovih živih tvari. Ne moraju, kao pšenica ili jabuka, same stvarati hranu. Uzgajači gljiva znaju to iz iskustva pa u toplim podrumima i u toku zime uzgajaju pečurke, vrganje i druge gljive. No najneobičnije uzgajalište gljiva nalazi se u blizini grada Glasgowa [Glasgou] u Škotskoj.

Poduzetni Škot Pinkerton iskoristio je pet napuštenih rudnika i pretvorio ih u podzemne vrtove za uzgoj gljiva. Oko dvadeset metara ispod zemlje nalazi se ovdje uzgajalište gljiva na tri hektara plodne zemlje. S njih ubire Pinkerton svaki dan oko stotinu kilograma gljiva. Budući da mu posao ide izvanredno dobro namjerava proširiti svoja podzemna polja na 45 hektara rudničkog

70

71

zemljišta.

Radnica s električnom svjetiljkom na glavi obilazi tamnim rovom rudnika i bere gljive

Gljive ovdje rastu u potpunoj tami, jame su samo na raskršćima osvijetljene

slabim električnim žaruljama. Radnice koje gnoje zemljište, zalijevaju, beru i otpremaju gljive, nose na glavi kape sa svjetiljkama. Tako mogu bez spoticanja prolaziti između pravilnih redova u kojima su posijane gljive, i to od jednog rudarskog hodnika do drugog, iz jedne jame u drugu. Gljive se uzgajaju na stajskom gnoju, pa kako u njemu ima mnogo bakterija, Pinkerton upotrebljava posebne komore u kojima s pomoću vruće vođene pare ubija štetne mikrobe u gnoju, a također i u zemljištu na kojem uzgaja gljive. Prema tome su gljive iz podzemnih Pinkertonovih vrtova sterilizirane, tj. lišene opasnih bakterija. To im svakako mnogo povećava cijenu na tržištu.

Rudnik gljiva radi cijele godine, pa i za vrijeme zime. Tada se u suhe rudarske jame usisava zrak ugrijan do 18°C. U takvim uvjetima gljive uspijevaju izvanredno dobro.

Eto, kako je poduzetni Škot napušteni rudnik najprije pretvorio u najmodernije uzgajalište gljiva, a zatim u rudnik zlata za sebe.

Nedavno je i kod nas osnovano uzgajalište gljiva pod zemljom. Ono se nalazi u spilji kraj Portoroža u Istri. Gljive se uglavnom izvoze u inozemstvo.

LIJEK IZ PLIJESNI SPASA VA LJUDSKE ŽIVOTE Bilo je to 1928. godine. Istraživač bakterija Alexander Fleming došao je

kao i obično u svoju radnu sobu. Kad je ušao, najprije je pregledao plitke staklene šalice u kojima je uzgajao bakterije. Nekoliko je po- sudica brzo odložio, jer su se bakterije, uzgajane na hranilištu, razvijale upravo kao i ranije. Tada je uzeo novu posudicu. U njoj je primijetio nešto osobito. U jednom dijelu hranilišta razvila se neka zelenkasta plijesan. To ga je vrlo naljutilo. »Kako je mogla ovamo prodrijeti ta plijesan kad sam — kao i uvijek — pazio da hranilište i šalica budu čisti. Da nije netko otvorio posudicu i usput ubacio i spore (truske) plijesni?«

Iako uzbuđen, Fleming se nije digao od stola niti je pozvao poslugu da je izgrdi. Upravo obrnuto. Sve je pažljivije promatrao baš ono mjesto gdje je bila plijesan. Na hranilištu su se vidjele gomilice bakterija koje izazivaju gnojenje rana. Svuda su se te bakterije dobro razmnožile, osim u blizini plijesni. Tu kao da je neko pusto područje. Nije bilo bakterija. — Što to znači? »To se ne može drugačije objasniti nego tako da plijesan izlučuje neku tvar koja uništava bakterije zbog kojih se gnoje rane« — zaključio je Fleming.

Taj je zaključak trebalo provjeriti pokusom. Radi toga je najprije presadio plijesan u hranilište s tekućom hranom. Uskoro je ta tekućina požutjela od izlučine plijesni. Sada je u nju stavljao različite bakterije koje uzrokuju upalu pluća, gnojenje, difteriju itd. I ovoga puta se žuti proizvod plijesni pokazao čudesno djelotvoran. Bakterije, koje bi se inače u hranilištu razmnožavale velikom brzinom, zastale bi u svom razvoju. Pa i onda kad je ovu žutu tekuću podlogu razblažio preko 500 puta, bakterije su mirovale. Dakle plijesan Penicillium (tako se naučno zove) izlučuje neku tvar koja zaustavlja razmnožavanje bakterija. Tu je tvar prozvao Fleming po plijesni — penicilin.

72

73

Alexander Fleming otkrivač penicilina

Ovaj zaslužni učenjak ispitao je djelovanje penicilina na životinjama i

utvrdio da je neškodljiv i da bi se mogao upotrebljavati kao odličan lijek protiv nekih bolesti. Ali prije toga morao bi se iz otopine izlučiti čisti penicilin. U dogovoru i u suradnji s Flemingom to su i pokušali neki kemičari. Ustanovili su da je penicilin vrlo zamršeno građen spoj i da se vrlo brzo raspada. Zbog toga je nakon mnogih neuspjeha napušten rad na njegovu dobivanju.Deset godina nakon otkrića penicilina dolazi do najveće nesreće u povijesti čovječanstva. Njemačka je započela drugi svjetski rat. Na bojištima i u bolnicama Evrope umirale su tisuće ljudi. Jedne su ubile bakterije koje truju krv, drugi su izdahnuli od upale pluća ili neke druge bolesti koja bi se možda mogla izliječiti penicilinom.

Razmišljajući o strahotama rata, profesor Oxfordskog sveučilišta Florey [Flori] sjeti se Flemingova otkrića i sa svojim suradnicima ponovo započne rad na dobivanju i čišćenju penicilina. Nakon ustrajnog rada dobivena je najprije njegova gusta otopina. To je bio golem korak naprijed. No veselje nije bilo dugotrajno. Naime, pokazalo se da već poslije nekoliko dana ova otopina gubi djelotvornost. Trebalo je dobiti suhi penicilin koji bi bio postojan i ne bi se kvario. Napokon, jednog je dana cijela skupina biologa i kemičara slavila svoj veliki uspjeh. Iz izlučina plijesni dobiven je penicilin u prahu koji se mjesecima nije kvario.

Tek se tada pristupilo ispitivanju praška u koji su se polagale velike nade. Pokusi, koji su vršeni penicilinom, pokazali su njegovu upravo čudesnu

aktivnost. Dovoljan je u 50 milijuna dijelova vode samo jedan dio penicilina da bi u toj otopini prestalo razmnožavanje mnogih vrsta bakterija. U laboratoriju je ustanovljeno da penicilin koči u razvoju bakterije koje uzrokuju upalu pluća, sifilis, trovanje krvi, bedrenicu, upalu srčanih zalisaka i još neke druge.

Pokusi su sve dotad vršeni samo na uzgajalištima bakterija i na životinjama. Trebalo je učiniti posljednji i odlučan korak. Umjesto na miševima ili na kunićima valjalo je nov lijek prvi put iskušati na ljudima. Dva danas slavna istraživača Abraham i Chaine [Čein] potrošili su više od deset litara dragocjene tekućine u koju je plijesan izlučila ljekovitu tvar da bi dobili samo nekoliko grama suhog žutog praška. Pažljivo su ga spremili i pošli u bolnicu. Tu su ležala četiri bolesnika. Trovanje krvi iscrpio je visokim temperaturama svu snagu njihova tijela. Znalo se da im više nema pomoći. Još jedan sat, najviše dva, i oni će izdahnuti u bunilu.

Hoće li se u ljudskom tijelu pokazati onako čudesno djelotvoran kao u miševima, kao u boci za pokuse? Hoće li i ovdje odjednom zaustaviti razmnožavanje bakterija koje truju krv i tako omogućiti bijelim krvnim tjelešcima da ih redom unište? Mogu li se spasiti životi ovih ljudi iako im je srce već tako smalaksalo da su tako reći na izdisaju? Hoće li poslije toga prvog liječenja ovaj prašak započeti svoj pobjedonosni put po svim kontinentima, ze-mljama i bolnicama svijeta? Hoće li današnji dan ući u povijest medicine kao dan velike pobjede nauke nad mnogim bolestima, ili, ili...? Takva i slična pitanja vrvjela su u glavama Abrahama i Chaina, dok su priređivali otopinu penicilina i spremali se da četvorici umirućih bolesnika dadu prve injekcije.

Neizvjesnost je bila na sreću kratkotrajna. Tjeskobu je zamijenila velika nada. Bolesnici su se osjećali bolje već kratko vrijeme poslije prve injekcije. Kad su ubrzo primili još nekoliko injekcija, stanje im se sve više popravljalo. Temperatura se približavala normali i zaustavila se između 36° i 37°C. Nauka se nalazila pred novom pobjedom, a učenjaci pred trijumfom. Velika očekivanja su se ispunila. Bolesnici su se osjećali sve bolje. Već se mislilo da su posve ozdravili. Sve liječnike bolnice i sve njezine bolesnike zahvatio je zanos oduševljenja. To je bio krajnji čas jer je već dana posljednja injekcija. Sva zaliha, a ona je iznosila svega nekoliko grama, potrošena je. Penicilina nije više bilo.

Trojica bolesnika osjećala su se i dalje dobro premda nisu više primali injekcije. Četvrtome se stanje ponovo pogoršalo, i bolest se razmahala punom snagom. Iako su se i kod njega pojavili znaci ozdravljenja, on je zbog nedostatka lijeka ipak umro.

74

75

Premda je ta smrt bacila sjenu na blistav uspjeh otkrivača penicilina, ona je ipak dala živ poticaj da se neumorno radi dalje. Ta nisu li tisuće branilaca slobode čovječanstva upravo svakog časa umirale na bojištima od trovanja krvi? Nisu li hiljade žena, majki i djece tih branilaca obolijevale i umirale u pozadini, po svim bolnicama svijeta?

Sada više nije bilo sumnje. Nakon prvih upravo čudesnih uspjeha bilo je jasno da je otkriven izvanredno djelotvoran lijek.

»Treba nam samo dosta penicilina pa ćemo istrijebiti uzročnike mnogih smrtonosnih oboljenja«, govorili su otkrivači žutog praška.

»Dajte nam penicilina«, tražili su liječnici Engleske. »Penicilina!« molili su umirući bolesnici u Velikoj Britaniji. »Spasite naše živote penicilinom«, govorili su ranjenici na bojištu.

Gore:tri kušalice s hranjivim tvarima za uzgoj bakterija.

Dolje:staklena šalica s hranilištem na kome se pojavila plijesan. Grupa učenjaka na čelu s profesorom Floreyom izradila je planove za

izgradnju tvornice penicilina. Međutim baš u to vrijeme Velika je Britanija ostala sama u borbi za slobodu Evrope i čovječanstva. (To je bilo 1940. godine.) Njezini su saveznici bili redom pregaženi i pokoreni. Da bi i nju slomio, neprijatelj je započeo teška bombardiranja Londona i drugih britanskih gradova. Svakoga dana ginule su tisuće građana, a desetine hiljada bile su ranjene, osakaćene, ili žive zakopane pod ruševinama vlastitog doma.

Istina, trebalo je spasavati ljudske živote, ali sada je bilo u opasnosti nešto što je još vrednije od toga. Trebalo je izdržati i spasiti slobodu čovječanstva. U takvim se prilikama nije moglo ni pomisliti na gradnju tvornice. Zbog toga profesor Florey odlazi u Ameriku i ondje organizira izgradnju prve tvornice penicilina. Iz te je tvornice 1943. godine započeo pobjedonosni put toga lijeka kome dotad nije bilo premca. Najprije su njime liječili samo bolesne borce na bojištima i u vojnim bolnicama. Tek nakon svršetka rata penicilin spasava

živote svima kojima je potreban. Čim se pročulo za velike uspjehe liječenja, svaki je bolesnik želio penicilin.

Neupućeni su vjerovali da liječi sve bolesti. Pokusima je, međutim, utvrđeno da penicilin sprečava razmnožavanje samo onih bakterija koje se s anilinskim bojama bojadišu plavo. Na bakterije tifusa, hripavca, kolere, griže i na mnoge druge penicilin ne djeluje pa se zato ove bolesti ne mogu njime liječiti.

Penicilin nije doduše lijek za sve, ali se samo jednom njegovom injekcijom može bezbolno izliječiti bolest gonoreja koja se prije morala mjesecima bolno liječiti. Od trovanja krvi, od upale pluća, upale mozgovne opne, bedrenice, angine, difterije, sifilisa umrlo bi od 1943. god. do danas više milijuna ljudi da nije otkriven penicilin. Stotine tisuća drugih izliječeno je od gnojnih čirova, od upale srednjeg uha, različitih gnojnih oboljenja itd.

Ljudi obično misle da penicilin zato brzo liječi jer smjesta uništava bakterije. Penicilin, međutim, ne ubija bakterije nego samo sprečava njihovo razmnožavanje, jer se u njegovoj prisutnosti ne mogu dalje dijeliti. Ako to potraje nekoliko dana, onda bijela krvna tjelešca bolesnika unište bakterije, i bolesnik ozdravi. Takve tvari koje izlučuju neki mikrobi (sitna živa bića), a koje sprečavaju razmnožavanje drugih mikroba, zovemo antibiotici. Penicilin je prvi antibiotik koji je upotrijebljen u borbi protiv bolesti. Pronalaskom penicilina otvoren je put u široko naučno područje na kom su već nađeni novi lijekovi, a postoje opravdane nade da će biti otkriveni još mnogi drugi.

Otkriće penicilina izazvalo je upravo golemu utakmicu u traženju novih antibiotika. Istraživači su naročito nastojali da nađu takve antibiotike koji djeluju na bakterije na koje ne djeluje penicilin. Već je 1944. god. prof. Waksman dobio streptomicin. Njime se uspješno zaustavljaju oboljenja od tuberkuloze.

Istraživač Burckholder izlučio je iz jedne gljivice iz tla kloromicetin. Taj antibiotik uspješno liječi pjegavac, paratifus, maltešku groznicu itd.

U srpnju 1948. god. biolog Duggar [Dagr] dobio je iz jedne plijesni aureomicin. Već u 1949. god. njime su liječene neke bolesti pluća, očiju itd.

Svake godine pronalaze učenjaci nove antibiotike. Danas ih već ima nekoliko desetaka. Flemingovo otkriće penicilina otvorilo je neslućene mogućnosti u medicini. Suvremena nauka iskorišćuje zasad samo nekoliko antibiotika pa ipak je i ovima u desetak godina spasila milijune ljudskih života. Istraživački rad razmahao se na tom području u golemim razmjerima tako da čovjek sve više steže obruč oko različitih bolesti koje napadaju njegovo zdravlje i ugrožavaju život. Postoje opravdane nade da ćemo najveći dio bolesti naskoro

76

77

svladati i tako čovječanstvo osloboditi teških bolova i prerane smrti. Nauka će tako poljepšati život i produžiti vijek čovjeka što je jedan od njezinih glavnih ciljeva.

ZAŠTO LISTOPADNO DRVEĆE ZIMI ODBACUJE LIŠĆE Listopadno drveće i grmlje odbacuje lišće u jesen. Biljke se na taj način

brane od sušenja. Snažni bi vjetrovi i preko zime s listova odnijeli mnogo vodene pare. Budući da je zemlja smrznuta, korijen ne bi mogao nadoknaditi gubitak vode i biljka, bi se osušila. Prema tome odbacivanje lišća štiti biljke od smrti koja bi ih stigla od »žeđi«.

Da je to istina vidi se najbolje po biljkama koje žive i u hladnim i u toplim

krajevima. Tako npr. crnogorični ariš raste u Alpama na velikim visinama. Na planinama gdje hladnoća nastupi prije, otpada mu lišće mjesec dana ranije nego arišima koji rastu u toplijim dolinama.

Platana gubi kod nas lišće potkraj listopada, a u toplim krajevima Grčke ostaju neke jedinke zelene cijele zime.

Kod nas jorgovan ogoli u jesen, a na obalama Crnog mora u georgijskoj luci Potiju trajno je okićen lišćem. Breskva kod nas odbacuje lišće svake jeseni. Naprotiv breskve koje rastu u vrućim afričkim oazama zadrže lišće cijele zime. Kad u proljeće cvatu afričke breskve, onda im se cvjetovi ne razvijaju na goloj stabljici kao kod nas nego među prošlogodišnjim lišćem.

Iz ovih se primjera vidi da su se listopadne biljke prilagodile vremenskim promjenama. Kad nastupi »suha« zima, biljke odbace lišće i tako se brane od sušenja.

PUTUJUĆI LIŠAJ — MANA S NEBA U našim primorskim krajevima rastu neke grmolike vrste lišaja. Ti su lišaji

prirasli za golo kamenje gdje zbog suše i pripeke ne mogu živjeti nikakve druge

biljke. Otkinemo li ih od podloge i ostavimo tako, oni će i duže vrijeme izdržati bez veze sa zemljom. Ovako ih često otkidaju jaki vjetrovi i odnose u kotlinasta udu- bljenja našega krša. Tu ih se katkad nakupe čitave hrpe.

Ipak su ti naši lišaji samo slučajni i izuzetni putnici. U nauci je mnogo

poznatiji putujući lišaj koji raste u zemljama istočnog dijela Sredozemnog mora: u Izraelu, Siriji, Egiptu itd. Tu živi u velikim nakupinama na stijenama i na zemlji. Kad padne kiša, vrlo se bujno razvija. Steljka mu ima grozdast oblik, a slabo je pristala uz tlo. U doba suše vjetar otkida cijele steljke ili njihove dije-love i prenosi ih na velike udaljenosti. Krupne nakupine grozdasta oblika raspadaju se putem na sve manje dijelove dok ne budu male kao pšenično zrno. Gdjegdje vjetar nanese i do 20 cm debele naslage tog »zrnja«. Narodima tamošnjih krajeva već je odavna poznato da je taj lišaj dobar za jelo. Pa još i danas ga miješaju s brašnom i od te smjese mijese kruh. Zbog toga je u nauci dobio ime jestiva Lecanora, a obično ga zovu i mana-lišaj.

Poslije jakih kiša bujice otkidaju i odnose velike količine manališaja u kotline nižih krajeva. U takvim se kotlinama lišaji osuše i tvore debele naslage. Neupućenu se svijetu činilo kao da je ta »hrana« pala s kišom s neba. Tako je došlo do različitog praznovjerja. To je ona mana o kojoj govori Biblija. Mana je prema biblijskoj priči spasila Izraelce od gladi. I danas katkad nahrani siromašni narod pustinjskih krajeva. Međutim, nauka je objasnila da se ne radi o nebeskoj kiši nego o zemaljskim lišajima koje je nanijela voda.

78

79

ISLANDSKI LIŠAJ — ŽITARICA DALEKOG SJEVERA

Naši se voćari s pravom ljute na lišaje. Često im obrastu koru voćaka. Tada se u njima zadržavaju različite štetočinje, a vlaga, koja se tu skuplja, olakšava truljenje i raspadanje.

Ima, međutim, vrlo korisnih lišajeva od kojih neki žive i u našim krajevima. Kod nas po planinama raste islandski lišaj. Njega narod skuplja i upotrebljava kao lijek. I naučno se ljekarstvo također služi njime. U sjevernim krajevima islandski lišaj ima mnogo veću važnost. Tamo služi kao krma za domaće i za divlje životinje. Kao što se kod nas skuplja i suši sijeno, narodi hladnoga Sjevera sabiru lišaje i spremaju ih za zimu. Islandskim se lišajem hrane goveda, konji, ovce i svinje. Osim toga mnogo ga jedu i ljudi. U skandinavskim zemljama i na Islandu miješaju ga s brašnom žitarica i s krumpirom. Od te smjese mijese kruh, dobivaju kašu, salatu i hladetinu. Kuhaju ga i u mlijeku i tako dobivaju juhu. Upravo je nevjerojatno kako se od tog lišaja dadu prirediti ne samo hranjiva nego i vrlo različita i ukusna jela. Kad kuhanjem i ispiranjem odstrane iz lišaja gorke tvari, onda sluzavi hladetinasti ostatak izmiješan sa šećerom, limunom ili čokoladom daje poslastice koje oduševljavaju i razmažene sladokusce. Dodamo li još i da se u islandskom lišaju nalazi tri puta više škroba nego u krumpiru, onda možemo s pravom reći da je taj lišaj pšenica i riža dalekog Sjevera. Kako je u našim višim planinama islandski lišaj vrlo rasprostranjena biljka, šteta je da ga dosad nismo iskorištavali za hranu nego samo u ljekarstvu. U šumama planinskog bora propadaju zasad svake godine velike količine hranjivih tvari koje bi

se mogle lako iskoristiti.

MOŽE LI TUTANKAMENOVA PŠENICA PROKLIJATI

Ponekad se u novinama može pročitati kako je prigodom otvaranja grobnica egipatskih kraljeva pronađeno sjemenje koje je — zatim zasađeno i proklijalo. Ljudi željni uzbudljivih vijesti čitaju to, poneki i vjeruju. Međutim svaki stručnjak koji se bavi poljoprivredom zna iz prakse da sjemenje svih biljaka s vremenom gubi sposobnost klijanja. Što je sjeme starije, sve je manji postotak zrna koje će normalno isklijati.

Zanimljivo je da je trajanje klijavosti vrlo različito kod različitih biljaka. Tako npr. sjeme vrbe, topole, brijesta i nekih javora izgubi klijavost već za nekoliko dana. Sjeme ječma i pšenice još će nakon deset godina proklijati u 70—90% slučajeva. Od povrća najduže sačuvaju klijavost krastavci, buče i mahune, tj. osam godina. Sjeme peršina čuva klijavost samo godinu dana, sjeme luka tri godine, mrkve i graška četiri godine, rotkvice, salate i špinata četiri do pet godina, a rajčice šest godina. Dobro spremljeno sjeme može proklijati i nakon tih rokova, ali u vrlo malom postotku.

Jedan je francuski istraživač proučio pet stotina različitih vrsta sjemenja staroga od 25—135 godina i dobio ove podatke: Sjemenje biljaka iz porodica lepirnjača, sljezova i usnača zadrži vrlo dugo klijavost. Npr. sjemenka djeteline stara 68 godina još može proklijati. Ispitivanjem je utvrđeno da se klijavost u nekih lepirnjača može održati i do dvjesta godina. Ipak, to su velike rijetkosti i samo izuzeci.

80

81

Kad u novinama pročitate da je »tri tisuće godina star grašak pronađen u grobnici Tutankamona proklijao i donio plod«, onda znajte da je to samo novinarska priča. Međutim, može se zaista dogoditi da »mumijsko sjeme«, iz spomenute grobnice i proklija ako je tamo stavljeno prije nekoliko godina i skupo prodano turistima kao Tutankamonovo.

SUNCE IZVOR ŽIVOTA

Sigurno ste bar ponekad stajali pored željezničke pruge kojom je jurio vlak.

Tada vam je palo na pamet pitanje tko pokreće zahuktalu lokomotivu. Na to se pitanje odmah nadovezalo mnogo drugih: tko pokreće parobrod, auto, tramvaj ili avion. Vjerojatno ste svaki put dali drugi odgovor na postavljena pitanja. Lokomotivu ili parobrod, odgovorili ste, tjera snaga vodene pare, tramvaj pokreće električna snaga, a auto i avion kreću se jer u njima sagorijeva nafta i benzin.

Takvim bi se odgovorima zadovoljila većina ljudi. No da li su ti odgovori sasvim tačni i potpuni? Ne, nisu. Odgovor koji bi mogao zadovoljiti malo oštrije prosuđivanje morao bi glasiti posve drugačije. Što je najzanimljivije, na sva navedena pitanja može se dati jedinstven odgovor, i to mnogo tačnije nego što su ovi pojedinačni. Taj odgovor glasi: lokomotivu, parobrod, tramvaj, auto, avion, kao i strojeve po svim tvornicama pokreće zapravo snaga Sunca.

To je u prvi čas dosta teško vjerovati, ali je ipak istina. Sunce ne pokreće samo sve strojeve na Zemlji nego se upravo može reći da se na Zemlji gotovo ništa ne kreće ako tome pokretanju ne daje snagu Sunce. Izuzetak su potresi, vulkani i strojevi koji se pokreću na atomski pogon. Sve drugo što se oko nas kreće, leti, raste, osjeća i pokazuje znakove života čini to s pomoću Sunčeve snage.

Kad iz sjemenke klija nova pšenica, kad se rascvjetavaju pupovi jabuke i rastu njezini plodovi, kad iz dimnjaka naših peći suklja dim, kad leti lasta, pjeva slavuj, kad netko svira ili sluša muzičko djelo, ili čita ove retke, tada se za svaku od ovih radnji troši energija. To je Sunčeva energija. Što je najčudnije, to je snaga Sunca koja je kao Sunčeve zrake padala na Zemlju možda prije stotine tisuća, a nekad i prije mnogo milijuna godina.

Ruski učenjak Kliment Timirjazev još je na početku dvadesetog stoljeća

pokusima utvrdio da sav život na Zemlji zavisi od zelenih biljaka, odnosno od asimilacije plina ugljičnog dioksida što je ove biljke vrše.

Svim živim bićima treba hrana u obliku složenih kemijskih spojeva. Jedino se zelene biljke zadovoljavaju plinom ugljičnim dioksidom i vodom. Od toga same proizvode svu potrebnu hranu za sebe, a onda i za sve živo na Zemlji. Žive biljne stanice s lisnim zelenilom proizvode škrob iz soda-vode (vode i ugljičnog dioksida) s pomoću Sunčeva svjetla. Ta se prijetvorba naziva asimilacija ugljičnog dioksida.

Ugljični dioksid je plin koji se nalazi u velikoj količini u mineralnoj vodi. Odatle izlazi u sitnim mjehurićima kad vodu natočimo u čašu. Pivo i mošt se u vrenju pjene isto tako od ugljičnog dioksida.

Biljka prima ugljični dioksid iz zraka. Iz zemlje crpe vodu. Od te vode i od ugljičnog dioksida nastaje škrob s pomoću Sunčeva svjetla. Škrob je po sastavu vrlo sličan bijelom brašnu, »nu- lerici«. Prema tome mogli bismo reći da zelene biljke iz soda-vode proizvode »nulericu«, a pri tom izlučuju kisik. Škrob koji je nastao asimilacijom pretvara se nakon toga u šećer i u druge hranjive tvari s pomoću kojih biljka raste, donosi plodove, sjemenke itd. Kisik koji nastaje pri asimilaciji služi za disanje svih živih bića. Sve bi životinje, kao i mi, izginule da se asimilacijom u zraku ne održava stalna količina kisika (21%). I zelene biljke brzo bi prestale asimilirati da im životinje disanjem ne proizvode ugljični dioksid. Dakle, jedne bez drugih ne bi mogle živjeti.

Biljke uzgajane u tami poslije kratkog vremena poblijede, zakržljaju i uvenu, i to zbog toga što bez Sunčeve svjetlosti biljka ne može pretvarati hranu.

82

83

Za pretvaranje vode i ugljičnoga dioksida u škrob potrebna je energija. Nju biljka dobiva od Sunčevih zraka, upija je i nagomilava kao škrob, šećer, celulozu, ulje, mast itd. Zato se lišće biljaka okreće prema Suncu.

Hrana proizvedena u biljci predstavlja zapravo nagomilanu Sunčevu energiju koju mi iskorišćujemo na različite načine. Za sva kretanja i rad koji vršimo potrebna nam je energija koju dobivamo »sagorijevanjem« hrane u nama. Hrana »gori« u nama (tj. spaja se s kisikom), a pri tom se opet oslobađa ona snaga koju je Sunce dalo pri njezinu nastajanju, tj. pri asimilaciji. Dakle, biljke asimilacijom sakupljaju energiju Sunca, a mi je disanjem oslobađamo i trošimo. Tako energija Sunca prelazi u sva živa bića i pokreće sve živo na Zemlji.

Fosilni ugljen, tj. onaj ugljen koji vadimo iz Zemlje kao i sve što je nastalo od biljaka, nastao je također asimilacijom uz sudjelovanje Sunčevih zraka.

Kad ložimo stroj lokomotive trbovljanskim ugljenom, onda vlak zapravo »vuku« Sunčeve zrake koje su padale na Zemlju otprilike prije šezdeset milijuna godina. Isto tako sve automobile na svim cestama svijeta, kao i sve avione koji lete zračnim oceanom, pokreće Sunce. Nafta (odnosno njezin proizvod benzin), koja je nastala od uginulih životinja, puna je Sunčeve energije koja je prije stotine milijuna godina sa Sunčevim zrakama pala na Zemlju i asi-milacijom prešla u škrob, zatim u životinjsku mast, a poslije smrti životinja pretvorila se u naftu, petrolej itd.

Sunce je izvor i pokretač života na Zemlji! Evo kako o tome krasno piše otkrivač asimilacije Timirjazev: »Nekada je

negdje na Zemlju pala zraka Sunca. Nije pala na neplodno tlo nego na zelenu biljku-pšenicu ili, još bolje rečeno, na zrnce lisnog zelenila. Kad se zraka s njim sukobila, ugasila se i prestala je biti svjetlošću, ali nije nestala. Utrošila se samo na unutrašnji rad, raskinula je vezu između čestica ugljika i kisika koji sastavljaju ugljični dioksid. Oslobođeni ugljik spojio se s vodom i stvorio se škrob. Škrob se pretvorio u šećer koji se lako rastvara i poslije dugog lutanja u biljci napokon se staložio u zrnu pšenice kao škrob. U jednom ili u drugom obliku Sunčeva zraka ušla je u sastav kruha kojim se hranimo. Pretvorila se u naše mišiće, u naše živce. I evo, hrana nastala u biljci spaja se u našem tijelu s kisikom koji raznosi krv po svim dijelovima tijela. Pri tome Sunčeva zraka, koja se u hrani dosada samo pritajila u stanju kemijske napetosti, ponovo poprima oblik oslobođene energije. Ova nas Sunčeva zraka grije i pokreće. U ovom trenutku ona titra u našem mozgu. Dakle, hrana služi kao izvor snage u našem tijelu samo zato što nije ništa drugo nego uščuvane Sunčeve zrake.«

BILJKE I SUŠA

Prva su živa bića nastala u vodi. Njihovi potomci — današnje biljke i životinje — ne mogu živjeti bez vode. Nema života tamo gdje nema bar malo vode.

Iako je suša vjesnik smrti, ipak ima mnogo vrsta biljaka koje su se građom svoga tijela prilagodile nestašici vode. Zbog toga nema takve pustinje u kojoj ne bi bilo baš nikakvih znakova života.

Prilagođivanje teškim prilikama u pustinji ponekad je posve preobrazilo

izgled biljaka. Neki su se njihovi organi toliko izmijenili da ih je gotovo nemoguće prepoznati. Ta tko bi na primjer i pomislio da su bodlje na kaktusu zapravo izmijenjeni listovi? Te su se pustinjske biljke izvanredno dobro prilagodile suhom tlu. Stabljika je na sebe preuzela zadaću lista, pa stvara — asimilira hranu. Osim toga pretvorila se u spremište vode. Kad padne kiša, kaktus iz vlažnog tla crpe vodu i napuni njome vodeno staničje koje se nalazi u unutrašnjosti stabljike. Opne tih vodenih stanica sadrže neku sluzavu tvar koja teško ispušta vodu. Te vode bude u malo većem kaktusu toliko da žedni putnici

84

85

izdubu nožem stabljiku, pa kad se u udubljenju skupi voda, napiju se. Ali kaktusima nije prijetila smrt samo od suše. Kao i druge pustinjske biljke

imali su još opasnijeg neprijatelja. To su bili različiti biljožderi. U teškoj borbi protiv pustinjske žege i životinja mogle su se održati samo

one biljke koje su sačuvale dovoljno vode i koje nitko nije popasao, obrstio ili oglodao. Kaktusi su upravo takvi sretnici. U borbi za opstanak njihovi su se listovi sasvim smanjili i uopće ne ispuštaju vodu. Osim toga, a to je bilo isto tako važno, smanjeni listovi dobili su oblik bodlji koje štite biljku od biljoždera. Eto, zato i danas u pustinjama nalazimo prave šume kaktusa. Na velikim prostorima oni su jedini vjesnici biljnog života.

U suhim afričkim savanama živi baobab. Ima vrlo debelo stablo, čak i deset

metara u opsegu. Za vrijeme suše baobab odbacuje lišće, ali se sasvim ne osuši. Njegova su debela stabla zapravo golemo spremište za vodu. Dakle, baobab je odlično prilagođen uvjetima života u suhoj okolini.

U pustinjskim krajevima Srednje Azije živi biljka saksaul. Gdjegdje nalazimo prave šume saksaula (vidi si. na str. 100). Kolike li razlike između naših i tih šuma! U njima nema sjene za odmor. Vrele sunčeve zrake ne zaustavljaju se na lišću i na krošnjama saksaula. Njegove drvenaste grane ne završavaju lišćem nego sitnim zelenim prutićima koji strše uvis poput brezove metle. Svaki je prutić obavijen sočnim zelenim prstenom koji je nastao od dva lista. Listovi su međusobno srasli i obavili grančice. Preobrazili su se u tuljce

koji obavijaju grane. Na taj im je način vrlo smanjena površina pa zbog toga ispuštaju manje dragocjene vode. Osim toga Sunčeve ih zrake ne obasjavaju neposredno nego više klize mimo njih pa je i time smanjeno isparivanje. U mjesecu srpnju, kad se toplomjer u sjeni digne iznad četrdeset stupnjeva, saksaul živi i dalje jer je građom tijela odlično prilagođen pustinjskoj žegi i suši.

Baobab je afrička biljka koja može imati opseg stabla i 30 metara U pustinjama Srednje Azije živi lepirnjača koju zovu devina trava. I za

najvrućeg ljeta ova je biljka svježa i zelena. Njezino korijenje prodire duboko u zemlju gdje se nalazi podzemna voda. Tamo gdje ona raste, sigurno ćemo u dubini od nekoliko metara naići na vodu. Dok mnoge životinje zapadaju u ljetni san ili leže nepokretne u rupama, devina trava lako podnosi i najveću žegu jer se hladi isparivanjem vode iz svoga lišća.

I kod nas ima krajeva (primorje) gdje nekoliko tjedana uzastopce sija sunce, a nema kiše. U takvim prilikama mogu rasti samo one biljke koje na neki način osiguravaju dovoljnu količinu vode, a to postižu različitim prilagođivanjem. Zbog toga biljke koje žive na suhom tlu imaju smanjenu površinu lista i debele opne preko njih. U nekih su biljaka listovi dlakavi. Dlake smanjuju isparivanje kod kuša, smilja i pelina. Katkad su listovi osobito glatki i prekriveni voskom pa tako odražavaju sunčeve zrake. Osim toga i puči na listu mogu biti vrlo udubljene pa je onda izlučivanje vode preko njih usporeno. Ima opet takvih

86

87

biljaka kojima lišće za žege otpada ili se savija pa tada ispušta manje vode, a i takvih kojima korijen prodire vrlo duboko u zemlju gdje uvijek ima ponešto vode.

Sva ta i mnoga druga prilagođivanja nastala su u borbi za vodu bez koje ne može živjeti nijedna biljka, nijedno živo biće na Zemlji.

ŽIVI ŽLJEBOVI

OKOLINA STVARA I PREOBRAŽAVA BILJNE ORGANE

Kad nas zatekne nagla jaka kiša, obično se sklanjamo pod krošnje drveća. Pod njima ostaje zemlja gotovo posve suha iako je dosta kišilo. No pogledamo li kako je uz rub krošnje, lako ćemo ustanoviti da je upravo tamo palo najviše vode. Tu je zemlja još mokrija nego na otvorenom gdje uopće nije bila zaštićena.

Ako pažljivo pogledate raspored listova na granama lipe, divljeg kestena,

kruške, jabuke ili javora, otkrit ćete da su im listovi tako položeni da odvode kapljice kiše prema vanjskom dijelu krošnje. Voda, što je pala na list visoko gore, kotrlja se niz plojku i s njezina vrha padne na idući list. I ovaj je nagnut, pa će i on kapljice odvesti dalje od debla. I tako sve dotle dok kapljica preko listova, kao preko nekih stepenica, ne dođe do ruba krošnje, a zatim padne na zemlju.

Ako raskopamo zemlju tamo gdje je najvlažnija poslije kiše, vidjet ćemo da se upravo ovdje na korijenju nalazi najviše korijenovih dlačica. Korijen se lipe iako razgranao da su mu mladi dijelovi s dlačicama upravo ispod krošnjina ruba. Tu ima uvijek najviše vlage jer oblik krošnje i raspored listova tvore žljebove kojima se voda slijeva na onaj dio korijenja koji ga može usisati.

I kod nekih je zeljastih biljaka lišće tako raspoređeno i položeno da privodi kišnicu do korijena. Na slici, koja je na str. 101, vidimo dvije takve biljke. Lijevo je kaladija, a desno rabarbara. Kaladijino je korijenje gotovo vodoravno raz- granato. Njezini su listovi položeni kao u lipe. S koso položenih plojki kaplje voda ustranu, tj. upravo na korijenove dlačice koje je upijaju.

Kod rabarbare je obrnuto. Njezino je lišće vrhom okrenuto gore. Kiša, koja padne na plojku, curi niz nju prema peteljci, izdubenoj poput žlijeba. Tim živim žlijebom teče voda na vretenast korijen koji raste sasvim uspravno. Tik uz njega nalazi se i pobočno korijenje koje zapravo svojim korijenovim dlačicama usisa-va vodu.

Na ovoj se stranici nalazi slika koja prikazuje kako listovi divizme dovode kišnicu do pobočnog korijenja biljke.

Svi nam ti primjeri jasno pokazuju da se organi biljaka prilagođuju uvjetima života. To je prilagođivanje stvorilo naročite oblike listova, krošnje i korijena. Građa i oblik biljaka u tijesnoj su vezi s okolinom u kojoj žive. Okolina stvara i preobražava biljne organe.

Cijela je priroda puna primjera prilagođenosti. U stalnoj borbi za vodu, svjetlo i zrak održale su se one biljne vrste koje su bile bolje prilagođene uvjetima života.

BILJKE MESOŽDERKE

STARE PRIČE O ČUDESNIM BILJKAMA

U davno doba, kad Evropljani još nisu dobro poznavali druge kontinente, za dugih zimskih večeri mnogi su putnici pričali priče i bajke o nepoznatim narodima, životinjama i biljkama koje žive negdje daleko u prašumskim područjima nepoznatih zemalja. Poduzetni i hrabri mornari i svjetski putnici koji su se vraćali iz tih dalekih zemalja donosili su nakon svojih dugih putovanja vijesti o čudesnim i strašnim opasnostima koje su na njih vrebale dok su se probijali afričkim prašumama ili kamenitim pustinjama Središnje Azije. Ljudi su se čudili pripovijestima Marka Pola koji im je tumačio da je tamo daleko u krajevima gdje Sunce izlazi otkrio velike i bogate gradove s dvorovima u kojima stoluju vladari žuta lica. Čudili su se i

88

89

doživljajima putnika koji su pričali o strašnim pješčanim olujama, o divljim zvijerima što su se noću šuljale oko njihovih logora, ili o garavim, žilavim malim divljacima obojena lica koji su pred svojim kolibama pekli ljudsko meso. Mnogo je u takvim pripovijestima bilo istinskih doživljaja, no mnogo je toga bilo uveličano ili izmišljeno. U to doba, a možda još i prije, raširile su se svijetom priče da u dalekim zemljama rastu čudne i opasne biljke koje svojim granama hvataju sve živo što se nalazi u njihovoj blizini. Govorilo se da u mračnim i vlažnim prašumama ima biljaka koje omamljuju osamljene i zalutale ljude, da ih onda uhvate u smrtonosan zagrljaj o ispijaju kao što pauk ispija malu mušicu koja se zaplela u njegovu mrežu. Ljudi su s čuđenjem i sa strahom slušali ovakve vijesti ne znajući zapravo da li da to vjeruju ili ne. Sredovječne bajke o biljkama mesožderkama i o njihovim zlodjelima bile su doista nevjerojatne i iskićene. No donekle moramo ipak i njima dati pravo jer je čak i znanost ustanovila da takve biljke zaista postoje. Ne hvataju one doduše velike šumske životinje ili čak i ljude nego se zadovoljavaju mušicama, mravima, leptirima i drugim sličnim životinjama. Zanimljivo je da takve biljke ne rastu samo u tropskim i drugim dalekim krajevima nego ih možemo naći i u našoj domovini.

HVATANJE ŽIVOTINJICA NA LJEPAK

Rosika je uhvatila muhu i sada sluznim glavicama poklapa žrtvu

Na vlažnoj i močvarnoj zemlji, na cretovima i tresetištima gdje voda stalno podvire, raste mala, nježna i, naoko, bezazlena biljka rosika. Biljčica je to koja ne naraste veća od desetak centimetara. Pri dnu stabljike ima uokrug poredane male listove lopatasta oblika. Kad sunce upre u ovakav list rosike, čini nam se kao da su na njemu doista mnogobrojne sitne kapljice rose. No ako pažljivo gledamo, opazit ćemo da to nije rosa nego da su na površini lista izrasle mnogobrojne jake dlake koje na vršcima imaju glavice, a te izlučuju neku gustu bisernu tvar što blista na suncu. Sitna mušica, privučena blistanjem ovih glavica, zaleti se na list i tada se dogodi nešto neočekivano i čudnovato. Mušica se prilijepi za sluz na glavicama nekih dlaka, i dok se još grčevito i nemirno trza na njima, počnu se slobodne dlake oko nje savijati poput bezbrojnih prstiju i svojim sluznim glavicama poklapaju nesretnu mušicu. Tako se životinjica za kratko vrijeme nađe uhvaćena i sa svih strana zalijepljena pa postane plijen ove neobične biljke. Tek što se to zbilo, počnu brojne žlijezde na listu izlučivati sok koji djeluje slično kao probavni sok u našem želucu, i probave mekane dijelove mušice kao što mi probavljamo meso ili varivo. Probavljeno tijelo mušice upije list u sebe, i očito je da se biljka doista hrani na taj način. Tek nakon nekoliko dana savijene se dlake opet pomalo usprave, a na listu vidimo neprobavljene ostatke mušiceRosiku možemo uzgajati i u sobi ili u stakleniku pa ćemo je tako moći još bolje promatrati. Ako na njene listove stavimo npr. sitne komadiće mesa ili jajeta, biljka će ih tako probaviti da od njih neće ostati upravo ništa. Poznati prirodoslovac Darwin proučavao je mnogo ovu biljku pa kaže da je na pojedinim primjercima našao mnoge listove, pa čak i sve listove pune uhvaćenih kukaca. Spominje nadalje slučajeve gdje se na list prilijepio mali leptir, a jednom čak i vilinski konjic. Različite vrste rosike, kojih ima preko osamdeset, raširene su na tresetima i močvarnim tlima gotovo po čitavom svijetu. Kod nas se ta biljka može naći u Hrvatskom zagorju i Primorju.

PLIJEN U BILJNIM »KLOPKAMA«

Osobito snažno i živo hvata muhe i mušice mesožderka biljka dioneja koja

raste u Americi. Na kraju listova dioneja ima posebne lopataste klopke koje se otvaraju i zatvaraju kao kad preklapamo knjigu. Na rubovima tih klopki nalaze se jake čekinje, a iz sredine obadviju lopatastih polovica strše gore okrenute po tri jake i duge bodlje koje su na vršcima vrlo osjetljive. Kad muha doleti, privučena sjajnom, crveno obojenom površinom lista, slučajno se dotakne i

90

91

vrška koje bodlje. U tren oka zaklopi se list poput knjige, a čekinje lijeve i desne lopatice prehvate jedne između drugih kao prsti čvrsto sklopljenih ruku. Muha je na taj način uhvaćena i ne može više izaći. Ova biljka uhvati dakle muhu naglo i na osobit način, slično kao kad je mi rukom uhvatimo, dok rosika i tustika hvataju kao prave muholovke ljepkom. Kao kod rosike tako i ovdje navru na uhvaćeni plijen probavni sokovi, pa biljka životinju doskora probavi i upije.Zaista ne bi nitko rekao, da se ispod lijepih bijelih ili plavih cvjetova rosike i dioneje skrivaju tako opasne stupice za sitna živa bića.

Američka dioneja hvata kukce listovima koji su se preobrazili u loptaste klopke Dosada spomenuti »razbojnici« biljnoga svijeta žive na kopnu premda

rosika i tustika vole vlažna i močvarna tla. Njihov se plijen sastoji poglavito od mušica i od ostalih krilatih kukaca. No ima i takvih mesoždernih biljaka koje žive u vodi i ne love kao muho- lovke na lijepak nego imaju posebne naprave koje su osobito podesne za lov u vodi. Takve naprave slične su često vrećicama ili mjehurima u koje mogu zalutati sitne vodene životinjice pa onda iz njih više ne mogu izaći napolje.

Vodena biljka mješinka ili utrikularija hvata vodene račiće u mjehuriće. Prepoznat ćemo je po razgranatom lišću na kome ne možemo zamijetiti šire površine. Među grančicama ovih neobičnih rascjepkanih listova pričvršćeni su mali mjehuri. Svaki mjehur ima na sebi otvor zatvoren posebnim poklopcem

koji se vrlo lako otvara, ali samo unutra. Nad poklopcem ima nekoliko dlačica koje trepere kad se voda giba, i na taj način primamljuje račiće i vodenbuhe. Račići koji unaokolo plivaju dospiju u blizinu poklopca, nagrnu na njega i lakim ga pritiskom otvore te uđu u mjehur, ali izaći više ne mogu jer se poklopac iznutra ne može otvoriti. I njih dakle čeka jadan svršetak kao i zarobljenike drugih mesoždernih biljaka.

LIJEVCI U KOJIMA SE KUKCI UTAPLJAJU

Osobito su opasne i od svih najproždrljivije biljke koje hvataju plijen s pomoću posebnih vrčeva ili lijevaka. Žive u Americi i u tropskim krajevima, a u Evropi ih nema. Takva je čudnovata biljka npr. nepentes. Na listovima ove biljke peteljke su proširene i predstavljaju u stvari ono što mi obično nazivamo listom, a sama je plojka lista pretvorena u krasan šaren, do pola metra visok pehar s poklopcem koji stoji nešto iznad pehara kao neke vrste kišobran, a služi za to da kiša ne pada u pehar. Svaki je ovakav pehar do polovice ispunjen prozirnom tekućinom koja djeluje kao probavni sok, a gore, na osobito lijepo obojenom otvoru pehara, naći ćemo mnogo žlijezda koje izlučuju neki slatki sok. Brojni kukci, a među njima i veći leptiri, primamljeni šarenilom dolijeću vrlo rado na otvor ovog pehara da se napiju slatkog soka, no to je obično njihova posljednja gozba. Odmah ispod ruba otvora, na nutarnjoj strani, površina je pehara neobično skliska pa se životinjica koja se nešto previše nagne ili pokuša samo malo dublje ući u unutrašnjost odmah poklizne i padne u probavnu tekućinu. Veći i otporniji kukci ne uginu odmah u toj tekućini, ali svi su njihovi pokušaji da se izvuku napolje bezuspješni jer je u čitavoj gornjoj polovini pehara povr-šina glatka poput stakla. Kad bi im i uspjelo da se popnu do ruba, ne bi mogli prijeći preko njega jer se na rubu nalaze mnogobrojni oštri šiljci ili čekinje koje strše unutra i priječe izlaz svakome kukcu. Treba da se kukac koji je pao u tekućinu utopi, pa da ga sok rastvori. Zanimljivo je da u lijevku nesmetano žive neki kukci koji inače žive ili se razvijaju u vodi. Ne samo to nego se oni i hrane ostacima onih kukaca što ih je sok rastvorio.

92

93

U tropske biljke nepentesa plojke listova su se preobrazile u vrč s poklopcem u koji se hvatajukukci

Slične naprave kao nepentes imaju i neke biljke koje rastu po američkim

močvarama. Te biljke imaju velike ljevkaste vrčeve i hvataju plijen slično kao nepentes. Vrčevi su jedne biljke visoki do jednog metra, a u njih se osobito često hvataju noćni leptiri. Pripovijeda se da u mesoždernim biljkama s ovakvim napravama mogu zaglaviti i manje ptice, osobito sitni kolibrići.Osim spomenutih poznajemo danas još mnogo vrsta mesoždernih biljaka, no sve su slične bilo kojoj od ovih opisanih.

Kako vidimo, ima u starim bajkama i pripovijestima istraživača i mornara i nešto istine jer već i u našim krajevima možemo doista upoznati biljke mesožderke. Razumije se, međutim, da ove biljke nisu opasne nijednoj većoj životinji, a kamoli čovjeku pa ih možemo mirno sabirati i proučavati kao i svako drugo bilje.

ZAŠTO STABLA PUCAJU OD ZIME »E moj braco, to je bila zima! Stabla su pucala kao da gruvaju topovi.« Tako obično pričaju šumski radnici i vojnici koji za velikih hladnoća borave u šumi.

A zašto i zbog čega pucaju stabla drveća?

Svima nam je poznato da se od hladnoće tijela stežu. Tako biva i sa

stablima. Ako se zrak hladi, onda se i stabla hlade i stežu. Kad je hlađenje vrlo naglo, onda se površina stabla brzo hladi i steže, a središnji dijelovi sporije. Ako temperatura raste, onda je obrnuto. Vanjski se slojevi brže griju i rastežu, a unutrašnji sporije. Dakle uvijek postoji razlika između temperature na površini temperature u središtu stabla. Razlika je to veća što je stablo deblje i što se temperatura zraka brže snizuje ili povisuje. Prema tome, u toku dana (a osobito ako je sunčan) površina stabla je toplija nego sredina stabla. Uveče, kad naglo pada temperatura zraka, središnji je dio stabla topliji nego vanjski. Nastupi li nakon sunčanog zimskog dana naglo hlađenje zraka (npr. do —35°C), površina stabla stezat će se vrlo brzo, a unutrašnji dio stabla zadržat će prijašnji obujam. Tako će kora i vanjski slojevi stabla postati »pretijesni« za središnji dio. Vanjski će se dio stabla raspucati. Što je veća razlika u temperaturi, bit će veće djelovanje, to jest nastat će dublja pukotina i čut će se snažniji prasak. Po-nekad stablo pukne sve do sredine, a drugi put prsne samo kora. Primijećeno je da osobito često pucaju stabla divljeg kestena, hrasta, topole i trešnje.

ŽIVOT U GRUDI ZEMLJE

Zanimljivo je da sve živo na Zemlji crpe svoju hranu iz grude zemlje. To je čarobni, prirodni krug koji traje već milijune godina. Kamen se rastvara u vodi, a korijenje bilja hrani se otopinom kamenja, raste i buja. Mnoge životinje, a i sam čovjek, hrane se biljkama i njihovim plodovima, žive, rastu i razmnožavaju se da napokon uginu, polako istrunu i rastvarajući se postanu opet djelić zemlje. I čovjek od prvih svojih početaka, kad se probijao prašumom i živio u pećinama,

94

95

pa sve do dana današnjega posvećuje grudi zemlje veliku pažnju, njeguje ju, obrađuje, bori se za nju i spreman je i svoj život za nju žrtvovati. Ta gruda zemlje vezala je čovjeka, primorala ga je da napusti nomadski način života, da sagradi kuću, naseobinu, grad i da tako napokon stvori i svoju narodnu zajednicu, domovinu. Što je zapravo ta dragocjena gruda zemlje? S gledišta samoga kemijskog sastava gotovo je nemoguće odrediti što je gruda zemlje jer tvar zemlje sačinjava smjesa mnogih spojeva, smjesa žive i mrtve organske tvari, različitih kiselina itd. Ovi vrlo sitno razdrobljeni dijelovi mrtvih tijela pomiješani su s bezbrojnim sitnim živim stvorenjima, crvima, kukčićima, ličinkama i jajašcima, jednostaničnim svijetom sitnih biljaka, bakterija, resina i praživotinja. Vidimo, dakle, da u grudi zemlje postoji živi i mrtvi organski svijet u sklopu mrtvoga rudnog carstva.

Gospodarska vrijednost oranice zavisi od množine i razmjera količine živih i neživih, biljnih, životinjskih i rudnih sastavina. Tu se nalazi velika količina kristalića, različitih ruda, kremena, tinjca, lapora, vapnenca, zatim šljunka i otpadaka biljnih i životinjskih tijela.

Skup mrtve organske tvari u tlu naziva se u nauci o tlu humus. Promotrimo

malo pobliže stvaranje tog humusa koji je toliko važan. Svi smo vidjeli da u kasnoj jeseni lišće mnogih stabala pada na zemlju. U gradovima se lišće kupi i odnosi da ulice budu čiste, ali u slobodnoj prirodi lišće padne ispod same biljke, a kad nastanu prvi mrazovi, i kad bijeli snježni plašt pokrije zemlju, lišće često bude sklonište kakvom kukčiću koji prezimi pod njegovim toplim pokrivačem. Ako odgrnemo malko gornji sloj naslaga toga otpalog lišća, pružit će se pred našim očima jedan novi svijet. Kolona do kolone malih gljivica raznolikih boja smjestila se na trulom lišću, a između lišća, peteljaka i sitnih grančica ispreplela se vlakanca tih gljivica (tzv. hife) koje su protkane poput paučine vezama šare-nih boja svilena i srebrnasta sjaja. Hife spajaju i vežu dijelove uvelog lišća i stabljika. Tek pažljivo oko učenjaka uz pomoć mikroskopa ili povećala može se snaći u tom mnoštvu sitnih živih bića. Sva ta živa bića vrve i rade, rastvaraju i rascjepljuju ove nekada žive i šarene cvjetove i listove. Između gljivica i njihovih hifa ustrčali su se mali mravi, uzvrpoljili crvići i glistice. Sve je zaposleno na prerađivanju otpalih listova, uginulih dijelova životinja i uvelih biljaka. Dakako, da im se sav taj rad i nagrađuje. Pri rastvaranju nađe se i za njih slatke hrane, malo škroba i šećerne tvari. Na kraju ostane samo nešto od onih ruda, koje se nalaze u lišću i u biljčici ili u tijelu životinjica. To odmah upija korijenje viših biljaka, i tako se one hrane. Ova sitna živa bića, a s njima zajedno i crvi, kukčići, pa i veće životinje kao krtice, hrčci, žabe, miševi itd. neprestano se miču u tlu i svojim gibanjem miješaju zemlju, odvajaju grudicu od grudice pa tlo postaje šupljikavo, a zrak i kapljice kiše tada lakše prodiru u unutrašnjost zemlje. Tako se gujavice hrane organskim tvarima, usitnjavaju ih i prenose s površine u zemlju. Gutajući ih provlače se kroz zemlju i ostavljaju neprobavljene tvari za sobom u zemlji ili na površini zemlje. Prema Darvvinu prođe u Engleskoj kroz probavilo gujavica svake godine 10 tona zemlje na svakih 40,5 ara. Kako je gujavica u mnogo vrsta proširena po čitavoj Zemlji, ona u svim krajevima pomaže stvaranju humusa. Opisat ćemo samo jedan događaj koji će slikovito predočiti što se sve zbiva s tjelesima životinja nakon njihove smrti. Živahna i vesela ptica ševa, koja je u ranim proljetnim satima letjela zrakom i razveseljavala pjesmom ljude i prirodu oko sebe, pala je jednog jutra na zemlju. Krila se više nisu pokretala, noge su je izdale, a malo srce prestalo je kucati. Nekoliko sati ležala je tako na zemlji uz potok mrtva i sama. Jedino su muhe oblijetale oko njena tijela, ali se nitko nije usudio da je dotakne. Za to vrijeme počelo je njezino rastvaranje iznutra. Velika količina bakterija, koje su dotada, rekli bismo, životarile u probavilu žive ptice,

96

97

naglo se poče razmnožavati. Bakterije ulaze u sve dijelove tijela. Razvija se bujan život, sve vrvi od velike množine tih sitnih organizama koji prvi počinju rastvarati bjelančevine i druge spojeve u sve jednostavnije spojeve. Nakon nekoliko sati već su prve muhe zlatare počele šetati po tijelu mrtve ševe, pregledavale su ga i pomalo ga doticale svojim ticalima. Činilo se kao da se svi ti mali razbojnici najprije hoće uvjeriti da li je sirotica uistinu mrtva. A kad su napokon vidjeli da se ševa više ne miče nastao je juriš. Najprije su došle mušice, onda muhe zlatarke. Nakon njih dođoše različiti kukci i zajedno s muhama započeše rastvarati leš. Kukci, tzv. lešinari, dođoše među posljednjima kad se u tijelu već počeo stvarati amonijak. Ti kukci-grobari polako nastavljaju rastvaranje ševe, a dovršit će ga bakterije koje su to i započele. Ostala je tek rudna tvar koja se polako na kiši rastvara, a zemlja je pomalo upije i tako se pomiješa s grudom da postane i ona dio humusa.

Iz ovoga vidimo da život u grudi zemlje nije jednoličan, da se u maloj grudici zbivaju događaji od bitne važnosti za same biljke, a ujedno i za sve živo na Zemlji jer sve živo prima posredno ili neposredno hranu za svoj opstanak iz grude zemlje.

KAKO JE KAVA OSVOJILA SVIJET

Liječnik Rauwolf boravio je na Istoku, i kad se vratio (1582) napisao je

knjigu. U njoj navodi da je »vidio Turke koji bez gađenja piju neko piće crno poput tinte, a vruće toliko da se jedva može podnijeti«. Za Evropljane je to bila prva vijest o novom piću kavi. Rauvvolf još ne spominje njezina imena jer joj ne pridaje naročite važnosti. Nije ni slutio da će kava postati svjetsko piće i jedna od najvažnijih kulturnih biljaka.

O otkriću kave postoje različite priče. Prema jednoj od njih neki je arapski pastir primijetio da su mu koze osobito živahne i vesele stigle s paše. Da bi saznao koji je tome uzrok, idućeg ih je dana pažljivo pratio. Ustanovio je da koze brste lišće, cvjetove i plodove s nekog grma, a nakon toga veselo skakuću. I sam je tada okusio plodove te biljke i osjetio da ga obuzima dobro raspoloženje i veselost. Njegovo su iskustvo provjerili drugi pastiri, i tako je započelo prženje i pijenje kave.

Druga priča govori da su kavu otkrile koze etiopskih monaha i to na isti

način kao što kazuje arapska priča. Druga je priča bar u nečemu tačnija jer pretpostavlja da je pradomovina

kave u Etiopiji što su i učenjaci utvrdili. Još i danas raste u južnim krajevima Etiopije divlja kava, a odavle je započela svoj uspješan put oko svijeta. Kavu, naravno, nisu otkrile koze. To je samo zgodna legenda. Kavu je otkrio neki nepoznati domorodac. Primitivan čovjek, baš kao i djeca, tura svašta u usta. Kad je griskao lišće ili plodove kave, morao je osjetiti djelovanje kofeina koji se tu nalazio. Od njega je umoran živnuo i postao bolje raspoložen. To je bilo dovojno da upamti, a poslije i da njeguje tu dragocjenu biljku.

Iz Etiopije kava je najprije prenesena u Arabiju. U novoj je domovini vrlo dobro uspijevala i brzo se proširila. Mnogobrojni hodočasnici koji su dolazili u Meku upoznali su se ondje s tim izvanrednim pićem i prenijeli ga i u druge zemlje Istoka. Tako je iz Arabije kava ponovo prešla u Afriku, i to u Egipat. U početku šesnaestog stoljeća bilo je u Kairu već nekoliko kuća u kojima se kuhala i posluživala kava. To su bile prve kavane u svijetu. Kako su i svećenici postali veliki ljubitelji kave, kuhali su je i u samim džamijama. U kavanama, kojih je bilo svakoga dana sve više, skupljali su se besposličari, svirači, »čarobnjaci«, pjesnici itd.

Sredinom šesnaestoga stoljeća prenesoše kavu iz Sirije u Carigrad. Tu su otvorene dvije luksuzne kavane u kojima se sastajalo najotmjenije društvo. To su bile prve kavane na evropskom tlu. U njima se ili ozbiljno raspravljalo ili ćaskalo i ogovaralo kao što to biva i danas.

Kad su kavu mnogi počeli piti, pojavili su se i njezini prvi neprijatelji. Svećenici su se tužili da vjernici radije idu u kavane nego u džamije. Nato je muftija izjavio da Koran brani uživanje kave. Tada sultan dade zatvoriti sve kavane. No zabrana nije dugo ostala na snazi. Drugi je muftija bio ljubitelj kave pa ju je Koran sada opet dopuštao. Još je jednom veliki vezir ponovo dao

98

99

zatvoriti sve carigradske kavane, ali bez ikakva uspjeha. Ljudi su toliko zavoljeli to piće da im je ono postalo draže od svih užitaka.Kava je muslimanima zamijenila vino. Turski i arapski pjesnici pjevali su pjesme kavi kao što su evropski pjesnici pjevali vinovoj lozi.

Zanimljivo je napomenuti da su Nizozemci svojim brodovima prenosili kavu iz Arabije u Indiju, a nisu je donijeli u svoju zemlju. Za Evropljane je kava još uvijek bila neobično piće. Još u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća piše jedan nizozemski trgovac: »Kava je neka vrsta graha koji raste po brežuljcima oko Moke. Turci i Indijci piju ga prekomjerno. Taj grah spale u vatri da bude crn kao ugljen, a zatim ga istucaju i kuhaju, pa od toga piju vruću vodu dok još vri i peče.«

Pobjedonosni put kave iz Etijopije u zemlje Bliskog istoka, a zatim u Europu i na ostale kontinente

Prva kavana u zapadnoj Evropi otvorena je 1657. god. u Londonu. Otvorio

ju je trgovac koji je donio kavu s Istoka. Već pet godina nakon toga kava je postala vrlo omiljelo piće. Kako su se uz nju vodili i politički razgovori, kralj Karlo II dao je zatvoriti sve kavane jer »sumnjivi ljudi drže kavane, a svijet u njima kraljevsku vladu ogovara i time buni narod«. No bilo je prekasno. Kavopija je bilo već toliko mnogo da je kralj za nekoliko dana morao ukinuti zabranu.

U Francusku je donio kavu turski poslanik na dvoru Ljudevita XIV. Na kavu se navikao dvor i pariško plemstvo. Naskoro (1672) otvorena je prva kavana. U nju su svraćali ne samo plemići nego i učenjaci i pjesnici koji su tu čitali svoje radove. Kavane su tako postale važna središta društvenog života.

Kad su Turci bez uspjeha opsjedali Beč, Poljak Kolschitzky [Kolšicki] oteo im je veliku množinu kave. Zatražio je i dobio dopuštenje da u Beču otvori prvu kavanu. To je bilo 1683. godine.

Uživanje kave sve se više širilo. Kava pomalo postaje svjetsko piće. Kad nisu ni prijetnje ni kazne mogle zaustaviti pobjedonosni put kave, državne su vlasti udarile na nju visoke carine i poreze. Osim toga kavu su napadali i liječnici. Tvrdili su da je kava »nesumnjivi otrov koji polagano i neopazice ubija čovjeka«. Uživaoci kave nisu se dali pokolebati. Kava je nalazila sve više poštovalaca. Naročito su joj proširili slavu brojni književnici. Tako je npr. gla-soviti talijanski književnik Goldoni napisao komediju »Kava«, a ruski pisac basni Krilov komediju »Kavanica«.

Da bi pokusom utvrdio da li je kava otrovna, švedski je kralj Gustav odredio da dva blizanca, osuđena na smrt zbog umorstva, moraju svaki dan popiti veliki obrok kave odnosno čaja. Posebna liječnička komisija svakog ih je dana pregledavala i podnosila izvještaj kralju. Osuđenici su pili kavu — odnosno čaj — i živjeli dalje zdravi, a članovi komisije redom su umirali. Napokon je umro prvi od blizanaca, i to onaj koji je pio čaj. Doživio je 83 godine. Brat mu je pio kavu još pet godina poslije njegove smrti.

A da li je kava otrovna? U njoj se zaista nalazi otrov kofein. Damo li kuniću samo pola grama kofeina, uginut će u roku od dva sata. Kad bi čovjek uzeo

100

101

toliko kofeina, dobio bi naglo lupanje srca, drhtavicu i pao bi u stanje slično pijanstvu. No u kavi ima kofeina svega oko 1—1,5%. U tako malim količinama, koje se popiju u crnoj kavi, kofein ne djeluje štetno iako se neki ljudi slabih živaca loše osjećaju čim popiju kavu. Danas liječnici preporučuju jaku crnu kavu kao lijek protiv nekih bolesti srca, migrene i trovanja nikotinom. Kava također djeluje vrlo dobro na iscrpene i umorne. Prema tome kava nije samo oživljujuće piće izvanredna mirisa nego i lijek. Zbog toga nije čudo da se svakog dana povećava broj njezinih uživalaca. Da nije vrlo skupa, pili bi je još više. No i ovako se s pravom može reći da je kava osvojila svijet.

BILJKE KRATKOG I DUGOG DANA Dva su američka učenjaka prenijela sjeme jedne odlike duhana s američkog juga i zasadili ga na sjeveru. U novoj postojbini duhan je bujno rastao i dosegao visinu od dva metra. No nije cvao i nije donosio ploda. Amerikanci Garner i Allard proučili su tu pojavu i objasnili je.

Lijevo:stabljika austrijskog kukuruza izrasla u Australiji Desno:isti kukuruz izrastao kod nas do visine od 4 metra, ali bez plodova

Duhan je na jugu živio u području gdje dan ljeti traje oko 10 do 12 sati. Kad su ga prenijeli na sjever, došao je u nove prilike. Tu je dan trajao preko 15 sati.

Dok je na jugu biljka asimilirala oko deset sati, na sjeveru, gdje je dan mnogo dulji, proizvodila je hranu petnaest i više sati. Zbog toga je u njoj došlo do poremećaja.

Južna odlika duhana rasla je mnogo pokoljenja u kraju gdje je dan razmjerno kratak.Sve su se radnje u tijelu te biljke prilagodile na »radni dan« od 12 sati i na »odmor« od 12 sati. Prenesemo li takvu biljku na sjever, ta biljka asimilira (»radi«) mnogo dulje, a »odmara« se mnogo kraće. Tako nastaje nesklad u radu različitih biljnih organa. Poremećaj se vidi u tome što biljka bujno raste, ali ne cvate i ne donosi ploda. U toku svoga života jednogodišnje biljke prolaze kroz nekoliko stupnjeva razvoja. Najprije rastu brzo, a zatim sve sporije i tada cvatu i donose plod. Poslije cvatnje i oplodnje gotovo se sva hrana troši na izgradnju plodova. Kad biljku preselimo i prisilimo da dužeasimilira, onda ona suvišak hrane iskorišćuje samo na bujni rast, a dok bujno raste, ne cvate i ne donosi plodove. Na nove uvjete života biljka se mora priviknuti, a to traje mnogo, mnogo vremena. Naš učenjak Korić zasijao je kod nas sjeme nekog australskog kukuruza. Biljke su se izvanredno dobro razvijale i neprestano rasle. Na kraju su izrasle čak i četiri metra (slika na str. 117). No nisu cvale. I tome je bio isti uzrok kao i kod duhana. Kukuruz je rastao u Australiji gdje je dan kraći nego kod nas. Prilagodio se kratkom danu. Kukuruz je biljka kratkog dana. Jedan je ruski učenjak utvrdio da su mnoge vrste biljaka koje rastu u Sovjetskom Savezu također prilagođene ili kratkom ili dugom danu. On je ustanovio da je proso biljka kratkog dana i da daleko na sjeveru ne donosi ploda jer je dan tamo ljeti veoma dug. Nasuprot tome gorušica je biljka dugog dana i kad su je prenijeli na jug, nije se normalno razvijala. Biljke mogu dakle dovršiti sve stupnjeve razvoja svoga života samo onda kad se nalaze u prilikama na koje su se kroz stotine pokoljenja prilagodili njihovi pređi. U svijetu i kod nas iskorišćuju se biljke kratkog dana u područjima dugoga dana. Tako npr. kod nas poljoprivrednici uvoze i siju sjeme turske konoplje. Ta je konoplja u Turskoj biljka kratkog dana. Kod nas je ljetni dan malo dulji, pa konoplja bujnije raste i nešto kasnije cvate. Tako daje velike i snažne stabljike što je upravo cilj uzgajača. Područja dugog dana mogu izvanredno uspješno iskoristiti krmno bilje koje je prije raslo na jugu. Trave i druge vrste krme rastu samo do cvatnje. Od krmnog bilja obično nam ne treba sjeme nego samo snažne stabljike i listovi. Zasijemo li sjemenje iz područja kratkog dana u zemljama dugog dana, bilje će rasti bujno i dat će velike množine krme.

102

103

To je jedan od mnogih načina kako napredni poljoprivrednici uspješno iskorišćuju naučna otkrića i povećavaju svoje prinose.

KAKAO JE PIĆE ZA VELIKE I MALE Kad su Španjolci u Meksiku našli kakao, odmah su se zanimali za ovaj dragocjeni plod. Njihov vođa Cortez [Kortez] ocijenio ga je s vojničkog gledišta. U svom pismu caru Karlu naglašava da šalica ovoga neobičnog pića daje vojniku dovoljno snage da čitav dan maršira.

Meksikanci su kuhali kakao s vodom, a zaslađivali su ga medom ili slatkim javorovim sokom. Siromašan puk dodavao je kukuruznog brašna (da bi kakao bio hranjiviji) i crvenog papra! Ovo se piće zvalo »chokolatl« [čokolatl] što znači kakaova voda. Ta se »voda« vrlo cijenila, a kakaovo zrnje je služilo kao novac. Njime su se plaćali i porezi. Grad Tobago davao je caru Montezumi godišnje 160 milijuna kakaovih zrna. Španjolski povjesnici onoga vremena tvrde da su Montezumi svakoga dana kuhali 50 šalica čokolade (valjda za njega i za njegovu porodicu) i 2000 šalica za dvorjanstvo. Početkom šesnaestog stoljeća poslali su Španjolci kakao u svoju domovinu gdje ga isprva nisu mnogo cijenili. Najviše su se protiv ove novotarije bunili svećenici. No kad su Španjolci pripremali vruć kakao i dodali mu šećera, nije ni Sveta inkvizicija mogla spriječiti širenje »čokolatla« u Evropi. Iz Španjolske je stigao u Francusku kao dar francuskom kralju, a zatim se pojavio na austrijskom dvoru kamo ga je uvela Marija Terezija. Čokolada, koja je tako prijala austrijskoj carici, nije onakva kakvu mi danas pijemo. Isprva se kakao kuhao od prženog zrnja, pa je tako nastala vrlo masna i gusta masa. Da bi ublažili gorčinu čokolade, prvi su tvorničari miješali kakao sa škrobom praveći tako prve pločice čokolade. U toj čokoladi bilo je još vrlo mnogo masti, a imala je malo mirisa. Tek početkom devetnaestog stoljeća izumio je Nizozemac Van Houten način kako će kakau oduzeti maslac, a da se očuva mirišljivi teobromin koji je najdragocjeniji dio kakaovca. Teobromin ugodno uzbuđuje čovjeka i vraća mu snagu, a nalik je na tein (u čaju) i kofein (u kavi). Van Houten je prvi proizveo kakao u današnjem obliku, tj. u obliku praška koji se topi u vodi ne" ostavljajući taloga. Tada su počeli kuhati i pripremati čokoladu od toga praška: dodavali su šećera,

a poslije i mlijeka.

ZAŠTO PSI I MAČKE JEDU TRAVU

Tko god drži pse i mačke, sigurno je primijetio da koji put žderu neke određene vrste trave. Neupućeni narod i mnogi lovci drže da psi jedu travu upravo onda kad se očekuje promjena vremena. Međutim, razlozi su drugi. Savjesni su promatrači opazili da psi redovito povraćaju pošto su »pasli« travu. S travom izbace i gustu sluz iz želuca. Prema tome trava im služi kao dražilo za izbacivanje. S pomoću trave rješavaju se nekih otrovnih tvari i ozdrave.

104

105

Osobito je zanimljivo da psi (kao i mačke) biraju određene biljne vrste. Na neki način osjete (najvjerojatnije njuhom) da upravo te vrste imaju ljekovito djelovanje za njihov želudac.

ČAJ — KINESKO NARODNO PIĆE Jedan kineski pisac napisao je o čaju ovu pohvalu: »Čaj je najvrednija biljka na svijetu. Pij čaj i tvoj će duh biti živ i bistar. Čaj izgoni iz čovjeka svaku nečistoću, rastjeruje san, čuva i liječi od glavobolje pa ga zbog toga cijeni cijeli svijet.« Čaj je kinesko narodno piće. Kinezi ga piju cijeli dan i sa svakim jelom. Čaj im služi za gašenje žeđi. U močvarnim nizinskim krajevima voda je puna zaraznih klica, i tu je čaj izvanredan nadomjestak za vodu. Što je Francuzu vino ili Turčinu kava, to je Kinezu čaj. Svakog dragog gosta ponudit će čajem. Dobro odgojeni Kinez mora znati skuhati fini čaj. U Kini se čaj ne prodaje samo po hotelima i po gostionicama nego i na ulicama kao kod nas pečeni kesteni ili u Mađarskoj kuhani klipovi kukuruza.

O porijeklu čaja kaže jedna japanska priča ovo: U Kinu je došao iz Indije neki svećenik koji je propovijedao budizam. Kad se noću dugo molio, sklapale su mu se oči i spopadao ga je san. Svećenik se razljuti zbog svoje slabosti i za kaznu odsiječe sebi očne vjeđe s trepavicama i baci ih na zemlju. Iz njih izraste grm. Kad je svećenik okusio lišće toga grma,

osjetio se svjež i preporođen. Prošla ga je pospanost, a duh mu se sasvim razbistrio. O tom je otkriću obavijestio svoje učenike, pa je novo piće ubrzo naišlo na mnogo pristalica. Od Kineza su preuzeli čaj ostali azijski narodi. Zanimljivo je da samo Japanci poput Kineza piju čaj bez ikakvih dodataka. Mongoli ga miješaju s mirodijama i s maslacem. Englezi mu dodaju šećer, mlijeko ili skorup. Mi ga obično pijemo s rakijom, rumom ili limunom, a uvijek mo dodajemo šećera. I tu vrijedi poslovica da svatko sprema jelo i piće »po svom ukusu«. Čaj su u Evropi najprije proširili Nizozemci, a zatim Englezi. Iz Azije su ga najprije dopremali brodovima. Kad se proširilo mišljenje da morski zrak kvari čaj, donosili su ga u Evropu karavanama preko Rusije. Zbog toga ga još i danas nazivamo »ruskim čajem«. »Razvrstavanje i miješanje čaja veliko je i teško umijeće. Samo vještim miješanjem različitih vrsta dobiva čaj pravi miris. Stručnjak, koji to radi, mora imati neobično razvijen okus i njuh. Ima ljudi koji će na osnovi jednoga gutljaja čaja tačno kazati koje je vrste, odakle potječe, i kolika mu je cijena. Drugi će samo pomiri- sati i ustanovit će to isto. Ovakvi su stručnjaci dobivali nekad od velikih ruskih tvrtki basnoslovne plaće.« »Početkom prošlog stoljeća stali su Englezi osnivati čajne plantaže najprije u Asanu, zatim u Bengaliji, a Holanđani su sadili čaj na Javi. Holanđani su u Kini provodili upravo pravu pravcatu špijunažu da bi se domogli potrebnih mladica i naučili kako se uzgaja čaj. Već prije sto godina Java je proizvodila oko milijun kilograma čaja godišnje. Do tog vremena bilo je uzgajanje čaja državni monopol, ali je tada monopol ukinut.« »Na Ceylonu je počelo sistematsko uzgajanje čaja pred osamdeset godina, nakon što su uništene plantaže kave. Nemilosrdno su krčene divne šume da bi se napravilo mjesta kulturama čaja.« »Kineski monopol čaja, protiv kojeg su se nekad borili Englezi i Holanđani, odavno više ne postoji. Iako kineska žetva iznosi isto toliko koliko ukupna žetva čaja svih ostalih zemalja, Kina ga malo izvozi. Kinezi ga potroše sami. Indija i Ceylon izvoze sami preko 60% svega čaja.« (Semjonov).

KRATKA POVIJEST »NAJVAŽNIJE ROBE NA SVIJETU«

Za vrijeme školskog sata učenici se služe gumom za brisanje. Za vrijeme

106

107

odmora zabavljaju se gumenom loptom. Brisaljka i lopta od gume imaju svoju povijest.

Prva vijest o gumi stigla je u Evropu kad su učenjaci misionari početkom šesnaestog stoljeća stali javljati da Indijanci posjeduju neke čudne lopte koje skaču kad udare o zemlju.

No nitko se nije obazirao na takvu sitnicu. Tek je u osamnaestom stoljeću

jedan francuski učenjak opisao da Indijanci prave tu tvar od nekog posebnog drveta: zarežu koru i hvataju sok koji se cijedi iz zareza, a nalik je na mlijeko. Kad se taj sok zgruša, Indijanci ga osuše i mijese. Tako dobivaju pruživu masu od koje izrađuju izvrsne boce koje se ne mogu razbiti. Osim toga šiju i ne-propusne cipele koje im odlično služe u močvarnim prašumama. Indijanci zovu taj materijal — kaučuk.

Mislio bi čovjek da će Evropljani taj novi materijal objeručke prihvatiti. No to se nije dogodilo. A zašto bi i prihvatili? Djeca su imala dosta igračaka pa što će im gumene lopte. Tko nije imao dosta novaca da kupi grčku spužvu, otirao bi se otiračem od lika. Poštanske kočije nisu imale gumenih obruča, a skoroteče su nosile »brzojavke« pješke pa su imali vremena još i da putem svrate u krčmu. A podzemnih i podvodnih kabela nije onda bilo.

Samo botaničari i kemičari zanimali sti se za kaučuk. Jedan od njih, Englez

Priestly [Prišli], slučajno je pri tom otkrio da tragove olovke na papiru možemo izbrisati gumom.

To se dogodilo 1770. godine. Te je godine kaučuk postao trgovačka roba. Pola stoljeća kasnije jedan je Englez stekao slavu time što je slučajno

otopinom kaučuka zaprljao odijelo. Tom se zgodom uvjerio da je tkanina postala nepromočiva.

Englezi su odavno trgovali tkaninama. A kako kod njih često pada kiša, jasno je što se dalje zbilo. Spretni je trgovac obukao engleske gospođe i gospodu u nepromočive ogrtače. Začudo, nitko se nije bunio što su ti ogrtači bili zimi tvrdi poput limenih kablica, a ljeti su se isparivali i smrdjeli kao pripaljena guma. No najgore je bilo to da su postali i ljepivi. Kad bi gospodin uzeo damu ispod ruke, ne bi se mogli više rastaviti.

Tada se pojavio nekit Američanin koji je odstranio sve te nedostatke kaučuka. Pojačao je pruživost, odstranio ljepljivost, i kaučuk se nije više ni stezao ni talio.

Sve je to izmudrio Charles Goodyear [Čarlz Gudjir], dosjetljiv i pametan

čovjek, ali loš trgovac. Njegova je radionica bila u kuhinji, a sastojala se od jednog štednjaka. Na njemu je Goodyear pravio pokuse. Proizveo je bezbrojne preparate i izradio svakojake predmete od gume. Nosio je gumenu kapu, gumeni ogrtač i gumeno odijelo. U džepu je uvijek imao gumenu novčarku u kojoj nikada nije bilo ni prebite pare.

Jedanput se na njegovu kuhinjskom stolu nalazila papirnata vrećica sa sumpornim praškom. Razgovarajući s prijateljem, Goodyear je štavio na štednjak lonac s otopinom kaučuka. Ne misleći mnogo primiješao je u tu otopinu malo sumpora. Tako je riješio zadaću svoga života. Otkrio je kako se sirovi kaučuk pretvara u pruživu i otpornu gumu. (Stručno se to zove

108

109

vulkanizacija.) Za svoje otkriće Goodyear je dobio najviše francusko odlikovanje, a 1858.

god. izdao je knjigu koja je bila tiskana na kaučuky i uvezana u gumu. U njoj nabraja pet stotina različitih upotreba gume. Da je živio samo pedeset godina duže, broj bi se povećao valjda i preko tisuće jer...

Guma prati suvremenog čovjeka od kolijevke do groba. Dojenčad pije mlijeko kroz gumenu »dudu«. Ljudi se peru gumenim spužvama. Djeca se voze na trokolicama s gumenim obručima. Bicikli, motocikli, automobili i traktori dobili su gumene »potkove«, a ljudi gumene pete na cipelama.

I u svome zvanju ljudi neprestano nailaze na gumu. Kirurg oblači gumene rukavice, ljekarnik stavlja gumene čepove na svoje bočice.

Ronilac oblači gumeno odijelo, a kemičar spaja svoje posude gumenim cjevčicama. Englez ne može živjeti bez gumene kišne kabanice, Rus bez gumenih kaljača, a Amerikanac bez gumene kese za duhan. Pa kad je ispušio lulu, žvače gumu, a da ne bi pojeo svoju duhan-kesu, kupuje gumu za žvakanje. Prodajom ove »poslastice« sagradio je neki tvorničar u New Yorku neboder koji je do godine 1931. bio najveći u Sjedinjenim Američkim Državama.

A kad dođe čovjeku vrijeme da ostari, nataknut će na štap gumeni nastavak, grijat će se gumenim termoforom, a možda će mu poslužiti i mekani obruč od gume kako bi udobnije sjedio.

Nije dakle mnogo pogriješio jedan tvorničar kad je na nekom skupu svečano kliknuo: »Guma je najvažnija roba na svijetu.« Samo je malo »nategnuo« pravu i živu istinu, a to nije čudo ako pomislimo da se taj čovjek svoga čitavog vijeka bavio gumom.

TRAGEDIJA KAUČUKA

Kad je Ford proizveo prvi automobil, stanovnici brazilske prašume živjeli

su polugoli, jeli su sirovu ribu iz rijeke i jedva su znali što se događa na svijetu. Kad je Ford sagradio svoj tisući automobil, počeli su nasijecati kaučukovo drveće. Kad je Ford sagradio pola milijuna automobila, kaučero (sakupljač kaučukova soka) opijao se francuskim šampanjcem i pušio havanske cigare.

Poslije različitih groznica zlata i dijamanata čovječanstvo je uhvatila i groznica kaučuka. Na Amazonu stadoše sa svih strana padati milijuni dolara, funti i franaka. Počeli su padati tako brzo i u tolikoj množini da kaučero doista nije znao kamo bi s njima. Kaučuk se trošio na vino, na oštrige, na veličanstvene palače, na spomenike, na škole itd. Kao gljive rasli su gradovi na

rijekama, a kaučuku je cijena stalno rasla potkraj devetnaestoga stoljeća. Brzo se obogatila zemlja velika kao Evropa. A onda odjedanput...

Neki je skromni engleski botaničar vršio pokuse s uzgojem kaučukovca na

otoku Ceylonu. Pokus je iznad očekivanja uspio. Interes Velike Britanije je tražio da se Brazilu otme iz ruku monopol u uzgoju kaučukovca. Zbog toga na Ceylonu i u Africi nastadoše velike plantaže kaučukovca.

Brazilski kaučero nije imao ni pojma o tome što se zapravo zbiva. I nadalje je nasijecao kaučukovo drveće i dopremao kaučuk u gradove gdje je bio navikao da mu robu grabe iz ruku i da plaćaju najvišu cijenu.

Prošao je prvi svjetski rat. Cijena kaučuka padala je postepeno, ali stalno. Kaučero to nije razumio i čudio se. Kad je to dulje potrajalo, razabrao je da valja stegnuti remen. Više se nije isplatilo dopremati robu u grad. Nitko više nije kupovao kaučuk.

Opustješe i zamuknuše u prašumi staze i puteljci. Pokrila ih guštara kao što se sakrivaju mrski tragovi. Utihnuše vesla na vodenim putovima. Krupna divljač, protjerana iz šume, vratila se na svoje stare ležaje. U Amazoni su se ponovo počeli noću kupati tapiri, a nad njenim se obalama sve češće orio jaguarov urlik.

Tako su umjetno otvorene plantaže kaučukovca u Africi, Aziji i u drugim tropskim krajevima oduzele gotovo svaku privrednu važnost stablima koja su izrasla po brazilskoj prašumi.

110

111

PRADOMOVINA KULTURNIH BILJAKA ^ Iz Središnje Azije i zapadne Kine potječu: goli ječam, proso,

heljda, soja, dud, breskva, mandarina i razno voće. Iz Indije i Malaje potječu: riža, šećerna trska, banana, kokos, različiti začini.

^ Iz Srednjoazijskog gorja: pšenica, raž, zob, mak, grašak, sezam, pamuk sitni, dinja, leća, bob.

^ U gorju Prednje Azije domovina je: različitih vrsta pšenice, lucerne, grahorice, vinove loze, kruške, jabuke, badema, trešnje, višnje, šljive, kajsije, dunje, graha, smokve.

^ U sredozemnom području Evrope domovina je: hmelja, blitve, cikle, masline, rogača, luka, salate.

^ Iz Etiopije potječu kava, neke odlike pšenice i ječma kao i lan za jelo.

^ Amerika je pradomovina kukuruza, kakaa, duhana, paprike, krupnog pamuka, krumpira i rajčice.

BAKTERIJE - UBOJICE I DOBROČINITELJI LJUDI

Čovječanstvo oduvijek pati od zaraznih bolesti. U četrnaestom stoljeću u tri je godine umrlo u Evropi dvadeset i pet milijuna ljudi od kuge. Kuga je pokosila svakog četvrtog čovjeka! U Carigradu je umiralo preko deset tisuća ljudi svaki dan. Nije bilo dosta kopača grobova pa bi mrtvace natovarili na lađe i otisnuli ih na more. Ljudi su napuštali svoje domove, bježali su iz gradova, da se spasu od nevidljiva neprijatelja. Užas je zahvatio cijelo stanovništvo. Čitava su sela i gradovi opustjeli. I kolera je pokosila Evropu. Samo u Rusiji je 1848. godine umrlo 700 000 ljudi. Kolera još i danas caruje u Indiji gdje se uz »svetu rijeku« Ganges svake godine gasi mnogo tisuća ljudskih života. Kugu, koleru, tuberkulozu, tifus, grižu, difteriju, tetanus i mnoge druge bolesti uzrokuju sićušne biljke — bakterije. To su strašne ubojice ljudi. Bakterije su se prilagodile najrazličitijim okolinama. One borave gotovo u svim uvjetima života. Na milijune ih živi u našim ustima. Milijarde i bilijuni njih nalaze se u našem probavilu. Ima ih u besplodnim pustinjama kao i na najvišim planinama. Pune su ih rijeke, potoci, bare i mora. Nema mjesta na Zemlji u kojem one ne obitavaju. Ima ih i u polarnim ledenim predjelima kao i u tropskoj prašumi.

Kad je 1818. godine jedan engleski brod plovio duž Grenlanda, pomorci su primijetili da je snijeg na nekim mjestima crven. Mornari su mislili da je to krvavi snijeg i htjeli su se vratiti kućama. Tu su boju izazvale bakterije crvene boje.

»Postoje bakterije koje stvaraju crne, žute, zelene, bijele kolonije. »Krvave

bakterije« ne rastu samo na snijegu. U vlažnim crkvama često se na hostijama razviju bakterije. U srednjem vijeku praznovjerni je svijet ovo tumačio kao božju srdžbu koja traži žrtve. Tako su zbog »krvavih« hostija bili okrivljeni Židovi. Godine 1329. u Njemačkoj je zbog toga spaljeno preko deset tisuća Židova.« (Butorac).

Ljudsko neznanje i praznovjerje tako je tražilo i kosilo svoje žrtve. Bakterije su bile posredni krivci nepotrebnih patnji.

Pa ipak mi zaboravljamo da su nam neke bakterije pravi dobročinitelji i suradnici.

S pomoću bakterija kiselimo mlijeko. Pri muzenju bakterije padnu iz zraka u mlijeko i tu se razmnožavaju. Zapravo pretvaraju šećer u mliječnu kiselinu, a od toga se mlijeko ukiseli. S pomoću bakterija kiselimo kupus i dobivamo ocat. U novije vrijeme ljudi ih iskorišćuju za pripremanje dobre stočne hrane — silaže.

Stoka naprednog gospodara ne mora više jesti tvrdu suhu slamu ili samo sijeno. Gospodar sprema za zimu pokošenu i to nesušenu krmu. Da mu ne bi sagnjila, stavlja je u silose u kojima nema dovoljno zraka za razvoj bakterija truljenja. Međutim u tim se prilikama dobro razvijaju bakterije koje uzrokuju vrenje šećera. Te bakterije pretvaraju šećer trava i drugih biljaka u mliječnu

112

113

kiselinu koja ih čuva od kvarenja. Stočna hrana postaje vrenjem ukusno kisela. Zbog toga je stoka vrlo rado jede. Sve napredne poljoprivredne zemlje grade silose i u njima spremaju zeleni kukuruz, stočni kupus, lišće blitve, suncokret u doba cvjetanja, krumpir i druge gomoljaste biljke.

Učenjaci su s pomoću mikroskopa otkrili bakterije i upoznali njihov način života. To je bilo od neprocjenjive koristi za čovječanstvo jer nauka može danas uništiti štetne bakterije, a druge staviti u službu ljudi. Otkriće toga nevidljiva svijeta omogućilo nam je da savladamo bolesti, otklonimo smrt, poljepšamo život i da mnogo dulje od svojih predaka uživamo životne radosti i sudjelujemo u napretku svoga vremena.

SNOVI I LEGENDE OSTVARUJU SE I U BIOLOGIJI Mi smo danas svjedoci »čuda« na različitim područjima nauke i tehnike.

Naši pradjedovi smatrali bi prije 150 godina luđakom onoga tko bi ozbiljno tvrdio da će jednoga dana ljudi iz Zagreba razgovarati sa znancima u Koprivnici, Beogradu, Parizu ili čak u Americi. Pa ipak se ljudi već vrlo dugo služe telefonom.

Zar nisu suvremenici smatrali glasovitog Leonarda da Vincija [Vinčija] ludom jer je gradio planove za letenje i vjerovao da će ljudi jednom letjeti zrakom. Danas, međutim, avijatičari lete nadzvučnom brzinom, tj. brže od 333 metra u sekundi. Lete tako brzo da čujete zvuk njihova motora tek onda kad je već proletio iznad vas. Nevjerojatno, ali istinito! A što da kažemo o radiju i o televizijskim aparatima. Ne bi li se čovjek koji je umro prije pedeset godina danas prosto snebio od čuda kad biste mu mogli reći da u Zagrebu slušate i gledate koncert Zagrebačkih solista koji se istovremeno izvodi u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku? Zar i nama, koji smo suvremenici i svjedoci svemirskih letova sovjetskih i američkih kozmonauta, ne zvuči nevjerojatno, da se čovjek otisnuo u svemir i sretno vratio na Zemlju? Nauka i tehnika su u posljednjih pedeset godina toliko napredovale da bismo mogli nanizati još mnogo »čuda« za one koji ih nisu doživjeli.

I u području biologije postignuti su takvi uspjesi koje bi naši djedovi smatrali čudima. Čovjeku je pošlo za rukom da deset i više puta poveća prinose s polja. Povećao je plodove biljaka i dvadeset puta. Od kokoši koja je nosila 25 jaja na godinu uzgojio je pasmine koje daju više od 300 jaja na godinu. Od divlje guske teške 3 kg uzgojena je domaća od 12 kg...

U najnovije vrijeme uspjeli su botaničari u nečemu, što je bio samo san

prošlih pokoljenja. Stare su legende pune snova o takvim biljkama koje u toku jedne noći posve izrastu i donesu plodove. Čovjek »čudotvorac« po svojoj želji upravlja rastom biljaka. Nešto od toga ostvarili su biolozi današnjice.

Učenjaci su ustanovili da je najbrži rast biljke tamo gdje pritječe više

hranjivih tvari. Prema tome, nešto upravlja većim ili manjim pritjecajem hranjivih tvari. Istraživač Bottomly utvrdio je 1920. god. da postoje tvari-upravljači, tvari rastenja. Njih je prozvao auksini. (Auksanein grčki znači rasti.) Auksina ima osobito u mladim klicama i u vršcima biljnih organa. Ako se ti vršci odrežu, rast se zaustavi, a opet se nastavlja ako se auksin makar i umjetno stavi na vrhove. Istraživač Kogl uspio je 1934. godine izlučiti auksin iz kukuruznih klica. Auksini se proizvode u tvornicama i služe kao sredstvo za ubrzanje rasta biljaka, a osobito njihova korijenja.

Uzgajači južnog voća davno su primijetili da naranče, limuni, mandarine i masline pri rasađivanju puštaju korijenje polako i sporo. Poprskaju li se mladice tih biljaka umjetnim aksinom, stvaraju vrlo gustu mrežu korijenja već nakon pet do deset dana.

Kad su na jednom dobru rastopinom auksina poprskali džbunove rajčice, dobili su tri puta veći prinos nego od neprskanih biljaka. Ne samo da je prinos bio veći nego je u plodovima bilo više šećera i drugih hranjivih tvari.

Auksinima prskaju krošnje voćaka. Pod utjecajem tih tvari rastenja plodovi ne opadaju prerano, bolje izrastu i sasvim sazru. Zanimljivo je da auksini pospješuju rast u vrlo razrijeđenim otopinama. Čim je gustoća otopine prevelika, djeluje obrnuto i koči rast. Prema tome čovjek je uspio otkriti tvari koje pospješuju rast biljaka, sazrijevanje i popravljanje plodova. Dakle, nije

114

115

daleko dan i naša će polja, voćnjaci i vrtovi davati berbu o kojoj su naši preci samo sanjali. Tada će se ostvariti snovi i legende čovječanstva. Nauka će odstraniti glad i bijedu iz ljudskog društva.

MIČURIN NAJVEĆI VOĆAR SVIH VREMENA

U nizu velikih ljudi koje je ruski narod dao čovječanstvu ime Ivana Vla-

dimiroviča Mičurina zauzima jedno od najčasnijih mjesta. Danas gotovo nema obrazovana čovjeka kome nije poznato ime ovog glasovitog voćara, koji je pre-obrazio mnogo bilje, pobjednika prirode i najvećeg stvaraoca novih voćaka. Njegov rad na preobrazbi biljaka imao je toliko uspjeha da ga s pravom sma-traju ocem novog, naprednog i suvremenog voćarstva. Mičurin je u toku svog šezdesetogodišnjeg plodonosnog rada uspio uzgojiti više stotina novih odlika (sorta) biljaka koje mogu rasti i u vrlo studenim krajevima, na neplodnu tlu, a usprkos svemu tome daju dobar plod. Križanjima koje je vršio, odabiranjem i drugim načinima uzgoja dobio je trista novih odlika biljaka.No veličina Mičurina nije samo u tim njegovim uspjesima. Još je više zaslužan zbog toga što je pronašao nekoliko novih metoda (načina) kako se uzgajaju biljke. Tako je omogućeno da stotine njegovih učenika i tisuće učenjaka drugih zemalja nastave tamo gdje je smrt prekinula rad najvećeg voćara svih naroda i svih vre-mena.

Jedna je od najvrednijih osobina Mičurina što je uvijek nastojao da prirodu što više podredi svjesnoj volji čovjeka. Po cijelom su svijetu poznata dva njegova životna gesla: »Mi ne smijemo čekati milosti od prirode; uzimati od nje to je naš zadatak.« — »Čovjek može i mora stvarati nove oblike bilja bolje

nego sama priroda.«

Lijevo:američka jabukabelfer,desno sibirska kitajka. U sredini križanacbelfer-kitajkacima dobra svojstva oba pretka

Mičurin se rodio 1855. godine. U Rjazanu je išao u gimnaziju. Iz gimnazije

je bio isključen jer zbog bolesti uha nije skinuo kapu kad je pozdravljao direktora škole. Još u najranijoj mladosti pokazivao je veliku ljubav prema prirodi i slobodno vrijeme najradije je provodio u vrtu, na livadi ili u šumi. Siromašna plemićka porodica, iz koje je ponikao, imala je samo mali vrt u kojem je Miću- rin već kao dječak uzgajao cvijeće i hranio ptice. »Otkada se sjećam« — piše on — »uvijek sam se želio baviti uzgojem biljaka.

Ta je želja bila tako snažna da gotovo nisam primjećivao mnoge druge pojedinosti života.«

Već u sedamnaestoj godini života radio je zbog siromaštva u željezničarskoj službi gdje je vršio dužnost nadziratelja signalnih aparata. S dvadeset godina

116

117

uzeo je u najam neobrađeno gradsko imanje na kojem je započeo uzgoj voćaka, a uz to je otvorio i urarsku radionicu u Kozlovu jer je valjalo zaraditi novac, koji je trebao za nabavu pribora, za najam i obradu zemlje, za sjemenje i sadnice. Mičurin je u kratko vrijeme svog rada postigao već neke vrijedne uspjehe i ohrabren njima, a pritisnut siromaštvom, zamolio je tadašnju carsku upravu da njegov rasadnik pretvore u državnu voćarsku školu. Dvije godine nije bilo odgovora. Kad je odgovor ipak stigao, bio je nepovoljan. Carsko ministarstvo poljoprivrede nije smatralo da je Rusiji potrebna voćarska škola, a ni rasadnici, ni Mićurinove voćke. U to doba znalo se za Mićurina i za njegove uspjehe čak i u Americi. Amerikanci su mu ponudili da dođe onamo i da kod njih nastavi s radom. Poseban brod trebao je da u Ameriku prenese učenjaka i sve njegove pokusne biljke. Unatoč lijepim ponudama i sjajnim uvjetima koje su mu Amerikanci nudili Mičurin ih je odbio i dalje je nastavio rad u svojoj domovini i među svojim narodom.

Novčanim neprilikama priključile su se nove. Uzrok su im bile carska i crkvena vlast. Mičurin ih ovako opisuje:

»U toku svoje dugogodišnje djelatnosti na poboljšanju voćarstva za vrijeme carizma nisam dobio nikakvu plaću, a još manje potporu ili državnu pomoć. Radio sam kako sam mogao, svojim sredstvima koja sam dobivao ličnim radom. Stalno sam se borio sa siromaštvom i podnosio sve moguće nestašice šuteći.

Oktobarsku revoluciju dočekao sam kao nešto nužno. Odmah 1918. prešao sam u službu Komesarijata za poljoprivredu, a godinu dana kasnije moj je rasadnik uz moju iskrenu suglasnost proglašen državnim vlasništvom. Zbog mojih uspjeha u radu državna je vlast ustanovila nekoliko naučnih ustanova i zavoda, među njima i rasadnik na površini od 5000 hektara koji je kao i grad Kozlov dobio moje ime.«

Do veljače 1935. god. Mičurin se osjećao sasvim zdrav i rukovodio je svim radovima u svom rasadniku. Pod njegovim su vodstvom radili novi naučni zavodi u kojima je stalno rastao broj njegovih učenika i suradnika. I kad je sve bilo spremno za proljetne radove, sijedi se osamdesetogodišnji Mičurin razbolio. Kratko vrijeme nakon toga specijalisti upućeni iz Moskve utvrdili su da veliki preobrazitelj bilja, nedostižan učenjak i rodoljub, boluje od raka na želucu. Sedmog lipnja 1935. Mičurin je umro ostavivši iza sebe baštinu od neprocjenive vrijednosti. Pokopan je na trgu grada koji sada nosi njegovo ime.

Danas u Mičurinsku postoje Akademija za voćarstvo, Voćarski institut, Genetički laboratorij i voćnjaci koji zapremaju 16 tisuća hektara. U rasadnicima Mičurinska proizvodi se godišnje 50 tisuća komada novih odlika voćaka i sto

milijuna podloga za sadnju. Osim toga širom cijelog Sovjetskog Saveza, od Crnog do Ledenog mora, i od Baltika do Tihog oceana rade tisuće voćara da bi stvorile nove, bolje, ljepše, rodnije i otpornije biljke. Postoje deseci naučnih zavoda, stotine pokusnih stanica i rasadnika u kojima učenjaci i voćari-praktičari iskorišćuju Mičurinove metode rada. Djelo Ivana Vladimiroviča nije nestalo njegovom smrću nego živi i razvija se dalje, postalo je svojina svih naroda. Zato je, kao i Mičurinovo ime, besmrtno.

Križanac između sibirskog gloga i oskoruše U želji da svojoj domovini daruje nove voćke, Mičurin je sebi postavio ove

ciljeve: 1. proširiti granicu gajenja voćaka bliže sjeveru, a vinovu lozu, kajsije i breskve prenijeti u srednju i sjevernu oblast Rusije; 2. pretvoriti neke divlje i otporne biljke u korisne; 3. stvoriti nove odlike biljaka.

Da bi postigao postavljene ciljeve, služio se različitim načinom uzgoja. Prije svega pokušao je strane i domaće južne voćke prilagoditi uvjetima surove klime u Kozlovu. Cijepio je strane odlike na domaće podloge nadajući se da će pod utjecajem podloge postati otporne. Nekoliko godina nove su se odlike lijepo držale, ali ih je jedna oštra zima sve uništila.

»Učinio sam veliku pogrešku« piše Mičurin, »i izgubio u svom radu deset godina dok se nisam uvjerio da se nikakva vrsta inozemskog porijekla ne može prilagoditi novoj klimi prenošenjem biljaka, grančica ili cijepljenjem ako nije već u svojoj postojbini imala sposobnost da izdrži veliku hlanoću. Svaka se biljka može prilagoditi novoj okolini samo dok je vrlo mlada, u vrijeme klijanja i prvog rasta.«

Čim je stekao prva dragocjena iskustva, Mičurin, je pošao novim putovima. Za pokuse je birao biljke koje su odrasle u najtežim prilikama. Da bi još više

118

119

povećao njihovu otpornost, uzgajao je podloge iz sjemenaka. Tako su se biljke već na prvom stupnju razvoja prilagođivale novoj okolini. Da bi dobio kajsiju otpornu hladnoći, odabirao je najprikladnije primjerke između onih koji su doprli najdalje na sjever. Nakon toga je provodio odabiranje u nekoliko pokoljenja.

Da bi uzgojio lako prilagodljive križance, umjetno je oprašivao mjesne otporne i nježne strane odlike. Imao je veza s voćarima širom svijeta i dobivao je sjemenke i kaleme iz dalekih zemalja. Njih je međusobno križao. Na taj je način Mičurin dobio jednu od svojih najpoznatijih jabuka. Križao je sibirsku kitajku otpornu prema mrazu i bolestima s američkom odlikom odličnog okusa — žutom belfler (belle-fleur) jabukom. Uspjeh je bio izvanredan. »Mati« belfler i »otac« kitajka dali su novu vrlo otpornu odliku belfler-kitajku (slika na str. 135 gore).

Na isti je način križanjem divlje azijske kruške i francuske bereroajal (beurre-royal) dobio novu odliku kruške koja je izvanredno rodna i otporna prema mrazovima. To je zimski bere (beurre) (slika na str. 135. dolje).

Križanjem divlje azijske i američke konkord (concord) loze dobio je prvorazrednu otpornu vrstu stolnog grožđa.

Mičurin nije križao samo pripadnike iste vrste biljaka. Počeo je i međusobno oplođivanje različitih vrsta. Tako je križao jabuku i krušku, ogrozd i ribiz, šljivu i crni trn, kupinu i malinu, višnju i trešnju, itd. Križanjem višnje i japanske srezme dobio je novu voćku koja ima grozdast plod poput sremze, a koji je po teku nalik višnji. Od oskoruše i od sibirskog gloga dobio je novu voćku dalekog sjevera koja je prikazana na str. 136.

U želji da omogući i u sjevernim krajevima Rusije uzgajanje bresaka, Mičurin se poslužio svojom posebnom metodom. U srednjoj i sjevernoj Rusiji tražio je otpornog srodnika breskve s kojim bi se mogla križati breskva i tako dobiti otporna odlika bresaka koja bi uspijevala i u hladnim krajevima. Našao je da je jedino divlji badem bobovnik od svih breskvinih bližih »rođaka« toliko otporan na zimu da se može iskoristiti za križanje. Međutim, taj se badem nije mogao križati s breskvom. Da to križanje postigne, Mičurin se poslužio metodom »posrednika«. Križao je ruski badem bobovnik s mongolskim. Njihov se križanac — »posrednik« — mogao križati s breskvom. Križanjem s jednom američkom breskvom posrednik je dao novu odliku breskve koja može podnijeti hladnoću od 46°C, a vrlo je plodna. Tako je stvorena mogućnost da se gajenje bresaka proširi i daleko na sjever.

Mičurin je otkrio nekoliko novih načina križanja i u tome je uspio više nego

ijedan uzgajač prije njega. Međutim, njemu nije bio cilj da dobije samo što više križanaca. Mnogo više je davao važnosti na to da preko različitih načina križanja pronađe kako da se uzgoje »plastični« križanci, tj. takvi koji će se lako preobraziti u željenom smjeru. Kad je htio da svojstva nekog roditelja pre-vladaju, onda je križancu dopremio i zemlju iz onoga kraja u kome je njegov roditelj rastao. Pored svega stalno se služio i odabiranjem. Za sjetvu je upotrebljavao krupne sjemenke, a poslije toga je odabirao snažnije klice i one biljke koje su pokazivale neka dobra svojstva: brzo dozrijevanje, otpornost prema zimi, veličinu, okus i ljepotu ploda itd.

Za šezdeset godina rada Mičurin je uzgojio preko trista novih odlika voćaka: 62 nove odlike jabuka, 40 odlika ribiza, 26 višanja, 14 šljiva, 14 krušaka, 9 kajsija, 9 maslina, 24 vinove loze, 3 trešnje i mnogo drugih. Osim toga uzgojio je i nove odlike (sorte) riže, duhana, lubenica, dinja, krastavaca, luka, cvijeća, itd. Njegove su kajsije izvanredno izdržljive na hladnoći, pa ima i takvih odlika kojima drvo izdrži —50°C, a mraz im ne može ofuriti cvjetove. Jedna odlika grožđa osobito je rodna, a izdrži hladnoću do —40°C. Osim toga osobito je otporna prema filokseri, brzo dozrijeva, a donosi po čokotu i do pet kilograma grožđa. Njegova jabuka »reneta (Reinette) — čudo ljepote« nadmašuje sve jabuke na svijetu: izdržljiva je na hladnoći, otporna prema bolestima, raste na svakom zemljištu, rađa svake godine, plodovi su joj krupni i izvanredno lijepi; dozrijeva u listopadu, a može se očuvati u zdravom stanju do ožujka. Mičurin je uzgojio novo voće »aktinidiju« s pomoću jedne divlje biljke koja raste u Kini. Od aktinidije se pravi pekmez i vino. Ona ima u sebi pet puta više vitamina nego limun, a podnosi hladnoću od —45°C.

Mičurin je dalje uzgojio ribiz velik kao trešnja, goleme plodove krušaka, naranči, bresaka, maline sedam centimetara duge, jagode kao džbunove (da spriječi njihovo truljenje zbog dodira s vlažnom zemljom) itd. Da spasi voćke od glodavaca, uzgojio je voćke gorke kore koju zečevi neće glodati.

Zaista se može s pravom reći da je Mičurin otac suvremenog voćarstva i najveći voćar svih naroda i svih vremena.

BORBA OTROVIMA IZMEĐU BILJAKA

Već je 1832. god. jedan francuski botaničar ustanovio da mlječika sprečava

razvitak lana, a osjak izaziva kržljanje zobi. Odonda pa do danas nađen je velik broj biljaka koje se međusobno »ne podnose«. Tako se npr. zna da će se rotkvica i špinat vrlo slabo razvijati ako ih zasadimo u istu posudu. Ljubica

120

121

svojim prisustvom štetno djeluje na klijanje, rast i razvoj pšenice, a grah zaustavlja rast lana i pšenice, itd.

U vezi s tim učenjaci su vršili ispitivanja i utvrdili da neke biljke izlučuju

otrovne tvari koje osobito štetno djeluju na neke druge biljke. Ovo izlučivanje otrova vrši se preko korijenja. Evo kako je to ustanovljeno.

Na nekom su zemljištu posijali travu vlasulju crvenu. Poslije toga posijali su repu. Primijetili su da je repa slabo isklijala i polako se razvijala. Naprotiv, isto je sjeme na drugom zemljištu normalno niklo i vrlo dobro uspijevalo. Prema tome, pretpostavlja se da su od preorane vlasulje ostale u zemljištu neke tvari koje sprečavaju razvoj repe. Kemičari su ispitali sastav tla na kome je rasla vlasulja, i ustanovili da se u njemu nalaze neke tvari koje je vlasulja izlučila. Kad su stavili te tvari u najplodniju zemlju i tu zasadili repu, ona ipak nije dobro uspijevala. Tako je bilo dokazano da korijenje crvene vlasulje izlučuje otrove koji štetno djeluju na repu.

I među nižim biljkama ima takvih međusobnih »trovateljica«. Neke plijesni sasvim obustavljaju razmnožavanje bakterija. To je već odavno bilo poznato, ali se tek u drugom svjetskom ratu počelo iskorišćivati. Odonda se iz plijesni dobivaju otrovne tvari koje plijesni izlučuju, a upotrebljavaju se kao lijek. To su danas glasoviti lijekovi: penicilin, streptomicin, kloromicetin, ambramicin itd. Osobito je zanimljivo da se ponekad oštećuju otrovima i jedinke iste vrste. Tako je npr. ustanovljeno da je na nekim poljima pšenica vrlo slabo rodila. Nije pomagalo ni obilato gnojenje kao ni druge mjere. Kad su kemičari iz toga tla izlučili neke tvari, pa dobivenom tekućinom polili drugo tlo, pšenica je i ovdje slabo uspijevala. Ista je pojava ustanovljena i na tlu na kome su rasli limuni i naranče.

Limuni su sprečavali razvoj limuna, a naranče razvoj naranči. Kako učenjaci objašnjavaju ove pojave?

Gotovo sva zemlja obraštena je biljnim pokrovom. Tlo je sasvim isprepleteno korijenjem biljaka. Između njih vodi se borba za vodu i za rudne tvari ispod zemlje, a za sunce iznad zemlje. U toj su borbi bolje uspijevale one biljke koje su pustile duže korijenje, koje su brže rasle, donosile više sjemenaka, razmnožavale se izdancima, itd. Tu i tamo nastale su u borbi i takve biljke koje su iz korijenja izlučivale otrovne tvari za svoje suparnice. Takve su biljke imale prednost pred ostalima. Osvajale su više zemljišta. U borbi za opstanak dobile su novu korisnu osobinu, koja im je osigurala život. I biljke iste vrste bore se za vodu, zrak i sunce. Zbog toga je došlo i među njima do trovanja, kao što je utvrđeno kod nekih vrsta pšenice, naranči i limuna. Dakle, borba za opstanak vodi se između različitih vrsta, a također između pripadnika iste vrste

KAKO UČENJACI RENDGENOM STVARAJU NOVE BILJKE

Naši su vrtovi, voćnjaci i polja puni različitih kulturnih biljaka. Bez njih ne bismo mogli živjeti. U toku tisuća godina mnogobrojni su uzgajači odabiranjem, cijepljenjem i križanjem uzgojili biljni svijet koji danas hrani, odijeva i liječi čovječanstvo. Međutim, ljudi današnjice nisu zadovoljni s onim što im daju kulturne biljke. Oni žele žitarice plodnije i otpornije prema bolestima. Vlakna pamuka nisu im dosta

122

123

duga, voće nije dovoljno slatko, krupno ili lijepo, nema dosta vitamina ili brzo trune. Povrće je previše osjetljivo na hladnoću, cvijeće ima premalo latica, ne miriše dovoljno i ne drži se dugo, itd.

Ljudske su ruke u toku tisuća godina odabiranjem stvorile nove,bolje i rodnije vrste kulturnih biljaka

Kako je rastao broj novih biljaka, tako su se usporedno povećavali zahtjevi i

želje uzgajača koji neprestano traže bolje, rodnije, ukusnije, otpornije, ljepše... A priroda je tako škrta! Potomci divljih i kulturnih biljaka gotovo uvijek su jednaki kao i njihovi roditelji. Između jednakih ne može se ništa novo odabrati, a onda novo dobiti. Na sreću ni u prirodi kao ni u vrtu čovjeka, nikad svi potomci nisu sasvim jednaki kao i njihovi roditelji. Bar u nečemu i bar u maloj mjeri razlikuju se od predaka. Među mnogim tisućama nađe se poneka jedinka koja upravo odgovara našim potrebama i željama. Ako ju je dobar promatrač našao, tada vješti uzgajač iskorištava tražene osobine, pa odabiranjem i križanjem dobiva novu odliku.

U prirodi se vrlo teško nađu takve promjene koje zadovoljavaju naše želje. Priroda mijenja živa bića vrlo, vrlo polako. Pa i kada ih promijeni, promjene su obično male. Priroda je spora, a čovjeku se žuri. Suvremeni čovjek želi brze, mnoge i snažne promjene. A želi i više od toga: hoće da ih sam stvara.

Učenjaci su ustanovili da se u jezgri spolnih stanica nalaze tvari kojima se prenose osobine s roditelja na potomke. Prema tome hoćemo li dobiti novo drugačije potomstvo, moramo nekako izmijeniti te nosioce nasljedstva. Posljednjih tridesetak godina otkriveno je više različitih sredstava koje

mijenjaju nasljedne tvari i daju nove odlike biljaka ili nove rase životinja. Među tim sredstvima osobito su djelotvorne rendgenske zrake.

Osvjetljavamo li stanice za razmnožavanje rendgenskim zrakama, među potomcima se javlja vrlo velik postotak nasljednih promjena. Dok se u prirodi među stotinama tisuća nađe po jedna nasljedna promjena, iz sjemenaka, koje su rendgenizirane, ponekad je i svaka treća izmijenjena. To je upravo ono što žele uzgajači. Njima treba mnogo raznovrsnih biljaka da između njih mogu odabrati onakve kakve žele. Među dobivenim promjenama većina je nepovoljna, ali na svu sreću ima dosta i takvih koje mogu poslužiti za popravljanje starih i za stvaranje novih odlika. U prirodi bi trebalo pretražiti milijune biljaka da se nađe koja promjena. U vrtu, među rendgeniziranim biljkama, između nekoliko tisuća nađe se mnogo takvih koje nam odgovaraju. Evo zbog čega postoje danas u svijetu mnogi naučni zavodi u kojima se biljke podvrgavaju rendgenskom zračenju da se od njih dobije izmijenjeno potomstvo. U posljednje vrijeme služe se učenjaci i drugim vrstama zraka i tako preobražavaju biljke.

Već dosad je učenjacima na taj način pošlo za rukom da dobiju mnogo novih odlika biljaka. Poljoprivrednici nekih gospodarski naprednih zemalja siju već na velikim površinama mnogo bolje kulturne biljke nego što smo ih poznavali prije dvadeset godina. Samo u dva desetljeća postignuti su veliki uspjesi. Postoje opravdane nade da ćemo s pomoću naučnih otkrića i dalje mijenjati i poboljšavati stare odlike i stvarati mnogo bolje nove sorte i vrste biljaka.

DA SU ŠUMSKE JAGODE TAKO KRUPNE KAO VRTNE…

124

125

U glavi vrtlara već su se davno morale roditi ovakve misli: »Šumske jagode imaju izvanredno lijep miris. Vrlo su slatke, a i okus im je odličan. No vrlo su sitne. Naprotiv, vrtne jagode imaju i trideset puta krupniji plod, a ipak se ne mogu po teku, slatkoći i okusu usporediti sa šumskima.

Eh, da mi uspije križati šumsku i vrtnu jagodu, pa da u novome križancu dobijem samo dobre osobine oba roditelja! Tako bi se ispunio jedan od snova mnogih uzgajača biljaka...«

Pokus je učinjen. U prvi čas činilo se da je uspio. Križanci su lijepo rasli. Kad je trebalo da procvjetaju i da daju plod, vidjelo se da su — neplodni. (Slučaj je bio isti kao i kod križanaca konja i magarca. Mula i mazga također nisu plodne.) Zbog neplodnosti križanaca pokusi su obustavljeni.

Po različitim naučnim zavodima rade tisuće učenjaka. Neki su od njih

otkrili da se nasljednje tvari u sjemenkama šumske jagode mogu promijeniti. To su učinili na taj način da su ih stavili nekoliko dana u rastopinu otrovne tvari koja se dobiva iz biljke mrazovca. Otrov se zove kolhicin. S pomoću njega ostvaren je san vrtlara — uzgojene su prve krupne vrtne jagode odlična mirisa i okusa.

LUTHER BURBANK

AMERIČKI PREOBRAZITELJ BILJA U toku pedesetgodišnjeg rada Luther Burbank [č. Berbenk] je uzgojio preko

tisuću novih odlika biljaka. Po tome je najuspješniji uzgajač svih vremena. Svojim nesebičnim i plodnim radom stekao je svjetsku slavu i zahvalnost svega

kulturnog svijeta. O njegovu životu i radu napisani su mnogobrojni članci i mnoge knjige. Zaista je vrijedno promotriti njegov životni put i upoznati se s njegovim uspjesima.

Burbank se rodio u siromašnoj seljačkoj porodici. U rodnom mjestu svršio je osnovnu i neke vrste srednju školu u kojoj se obuka vršila samo preko zime. »Već kao dijete« piše on, »zavolio sam cvijeće, kako su mi majka i sestre kasnije pripovijedale. Ne smatram da sam bio »čudo od djeteta« koje bi u kolijevci bilo neki prirodoslovac, ali kažu da sam se smirio kad bi mi u ruke dali cvijet.«

Mladi je Burbank, zbog siromaštva roditelja, morao samostalno zarađivati, pa je radio u tvornici kao radnik. I ovdje je pokazao svoju darovitost usavršivši stroj na kome je radio. Sigurno bi i u tehnici imao uspjeha da je ostao u tvornici. No po neobično velikim i brojnim uspjesima koje je postigao kao uzgajač bilja vidi se da je u njemu tinjala iskra rođenog prirodoslovca. Razumljivo je zato što je Burbank, čim mu se pružila prilika, preselio svoju djelatnost iz tvornice u prirodu.

»Kad sam počeo raditi, nisam imao nikakve spreme. Sve što sam imao bio je komadić zemlje, motika i par hlača. Nisam dapače dobio ni neko sustavno obrazovanje.«

Prva mu je briga bila da proširi zemljište na kojem je radio. Zato je trebalo novaca. Da dođe do njih, morao je postići neki uspjeh. Zbog toga Burbank odluči uzgojiti dobru novu odliku krumpira. Sve vrste koje su se uzgajale u njegovu kraju imale su većinom male gomolje i nisu se dobro održavale preko zime. Burbank se dao na posao i uspio.

126

127

»Pokušao sam križanjem, ali sam malo postigao. Tada sam iz mnoštva gomolja odabrao dva primjerka koji su bili osobito veliki i od njih sam dobio berbenk-krumpir. Po njemu sam postao poznat. Donio mi je ime, a i nešto novaca. Tada sam se preselio u Kaliforniju.«

Kalifornija je osobito zgodna za uzgajače biljaka. Zbog povoljnih klimatskih prilika tamo dozrijevaju dvije berbe u godini dana. Tako da se dva puta brže mogu vršiti pokusi i utvrditi uspjesi.

Burbank je u mjestu Santa Rosa kupio zemljište i na njemu započeo s radom. Mnoge je pustolovne duhove u Kaliforniju dovela težnja za otkrićem zlata, a Burbank je radio kao tesar i kopač zemlje da svoj mali rasadnik od pola hektara proširi i osposobi za preobražavanje biljaka. Kad je za nekog poduzetnika u roku od devet mjeseci proizveo više od 20 000 stabala šljiva, pronio se nadaleko glas o njemu. Prozvali su ga »čudotvorcem biljaka«, »čarob-njakom odabiranja«, »genijalnim vrtlarom« itd. Njegove su odlične sadnice bile na dobroj cijeni, a rasadnik se proširio na površinu od pet hektara. Sa svih strana počele su stizati narudžbe i radoznali posjetioci. Dolazili su ne samo iz svih krajeva Sjedinjenih Država nego dapače i iz daleke Evrope. Svi su bili oduševljeni njegovim rasadnikom. U tom »vrtu iz bajki« rasle su ruže svih boja, lijerovi s dvostrukim cvjetovima do 30 centimetara u promjeru, šljive bez koštica, kaktusi bez bodlji, niski suncokreti s oborenim glavama, neobično ukrasno grmlje, križanci različitih voćaka itd.

Glasoviti nizozemski botaničar De Vries putovao je tri puta u Ameriku da bi se upoznao s najuspješnijim uzgajateljem biljaka i njegovim načinom rada. On piše: »Zoran promjer o tome kako radi Burbank vidi se iz načina kojim on dobiva novu odliku s boljim osobinama. Proizveo je četrdeset tisuća križanaca kupine i maline i čekao je njihove plodove. Iz golemog broja dobivenih plodova izabrao je samo jedan vjerujući da je taj najbolji. Danas je poznat pod imenom Phenomenal. Sve je ostale iščupao i spalio. Od tog skupog pokusa nije ništa ostalo osim matične biljke nove odlike«. Plodovi Phenomenala dugi su preko 7 cm!

Sam Burbank ovako opisuje svoj način rada: »Kad uzgajač konja, goveda, svinja ili ovaca želi dobiti novu rasu, nastoji

stvoriti jednu ili dvije nove osobine. Uzgajač konja želi, recimo, snažnog i brzog ili paradnog konja ponosna držanja. Uzgajač goveda želi, recimo, kravu koja daje mnogo mlijeka ili koja daje mnogo mesa. Ja, međutim, težim da kod svih svojih biljaka dobijem lijep oblik i veličinu, snažni i ravnomjerni razvoj listova i grana, izdržljivost i otpornost prema vremenu, bez obzira koja je to biljka.

K tome dolaze sada još i moje naročite želje: možda želim biljku koja bujno cvate ili biljku s malim cvjetovima; moja nastojanja mogu ići za dobivanjem mirišljivih cvjetova ili jarkih boja; možda želim plod s tankom ljuskom koji se lako kuha, ili plod koji se dugo čuva i lako otprema. Želje i potrebe koje mi se nameću u radu gotovo su bezgranične. Od nekoliko biljaka želim brižnim uzgojem dobiti samo jedno obilježje, a iz druge čitavo tuce. Iz toga se vidi da moram stalno odabirati i opet odabirati.«

Dakle glavno sredstvo kojim se Burbank služio bilo je odabiranje onih jedinki koje su odgovarale postavljenu cilju. Ostale je uništavao. U tom svom radu oslanjao se na svoja savršena osjetila. Oštar vid, izvanredan okus i vrlo osjetljiv njuh tako su mu dobro služili da uopće nije pravio pogreške.

Ipak se Burbank nije složio samo odabiranjem nego je također međusobno oprašivao različite biljke, tj. vršio je križanja. Križanjem se povećava raznovrsnost potomaka, i tako ima mnogo više prilike za odabiranje.

Za pedeset godina neumornog rada Burbank je stvorio preko 1200 novih oblika biljaka. Dakle, doživio je preko 1200 pobjeda nad prirodom. Sve te pobjede nisu jednake vrijednosti ni za njega ni za nauku. Neke su od njih takve da su izazvale najveće priznanje i divljenje i stručnjaka i nestručnjaka. Njih ćemo zbog toga i ovdje prikazati.

Najčuveniji je Burbankov uspjeh njegova šljiva bez koštice. Koštunjavo

voće ima tvrdu košticu koju valja ili izbaciti ili (kao kod breskve durancije)

128

129

voće oprezno jesti da ne slomimo koji zub. Da bi uzgojio šljivu bez koštice, Burbank je najprije križao otprilike pedeset različitih odlika šljiva. Tada je saznao da u Francuskoj raste divlja šljiva koja ima košticu samo s jedne strane sjemenke. Naručio je plemke te šljive, cijepio ih je na svoje odlike i nestrpljivo očekivao kad će procvjetati. Cvjetove dobivenog križanca umjetno je oprašivao s različitim odlikama pitome šljive. Dobivene sjemenke sijao je i dobio biljku krupnih plodova koji su imali samo mali dio koštice. Između ovih daljnjim je odabiranjem vršio izbor onih primjeraka koji su se odlikovali krupnim plodovima, a imali su manji dio koštice. Poslije četrnaest godina strpljiva rada Burbank je imao dvije biljke koje su mnogo obećavale.

»Kad su mi ove biljke donijele plod« piše on, »bio sam ushićen jer sam se osvjedočio da su se moja domišljanja ostvarila. Plodovi 0 kojima je riječ bili su gotovo sasvim bez koštica i samo pažljivim istraživanjem mogli su se otkriti njihovi neznatni ostaci. Uz to je plod imao prijatan okus, pa je bio jednako vrijedan kao plemenita šljiva. Osim toga, kako se često događa s križancima kojima je jedan roditelj divlji, nova je biljka bila vrlo rodna.«

Kaktus bez bodlji drugi je izvanredan uspjeh ovog učenjaka. Burbank je na temelju iskustva došao do spoznaje da se teže mijenjaju one osobine koje dulje postoje u nekoj vrsti. Baš zbog toga je teško bilo uzgojiti šljivu bez koštica. »Koštica šljive postoji već tisuće godina. Zaista je važna, gotovo najvažniji dio šljive, a čovjek bi je htio odstraniti za dva do tri mjeseca.«

I bodlje na kaktusu rastu već mnogo hiljada godina. Bodlje su kaktusima osigurale život u borbi za opstanak. Biljožderi pustinjskih krajeva već bi davno istrijebili ove biljke da nisu zaštićene oštrim bodljama koje su nastale preobražajem listova.

Mnogo godina prolazile su kroz Burbankove ruke tisuće biljki 1 izbole ga često do krvi. Dugogodišnji i naročito naporan, upravo krvav rad doveo je napokon do uspjeha. Novi kaktus bez bodlji, koji može rasti i u pustinjskim krajevima, postao je dragocjena krmna biljka. No Burbankov kaktus ima još jednu sjajnu osobinu. Njegovi plodovi imaju veliku hranjivu vrijednost i vrlo su tečni. Po mirisu i okusu nalikuju na naranče (vidi sliku na str. 147).

S gledišta biologije osobito je zanimljivo nastojanje Burbanka da uzgoji orah bez ljuske. Dugotrajnim odabiranjem dobio je takve orahe kojima je ljuska bila tanka kao papir. No tada se pokazalo zašto je u prirodi nastala ljuska, zašto je debela i čemu služi. Burbankove orahe s tankom ljuskom napadale su ptice

čim su im se raspucali gorki zeleni ovoji i lako su ih prokljuvale i uništavale. Tada mu nije ništa drugo preostalo nego da odabiranje vrši u protivnom smjeru i da

se zaustavi tek onda kad ljuska bude dovoljno debela da je ptice ne mogu lako prokljuvati, a toliko tanka da je lakim pritiskom ruke može probiti. Poslije oraha uzgojio je Burbank i lješnik tanke lupine.

Pedeset godina nizao se uspjeh za uspjehom. »Voćar čarobnjak« uzgojio je mnogo novih odlika šljiva, jabuka, kajsija, bresaka, krušaka, dunja, oraha, kestena, malina i kupina. Osim toga mnoge odlike (sorte) povrća, žitarica i osobito cvijeća.

Križanjem kajsije i šljive stvorio je novu vrstu biljaka kojoj je dao ime plumcot [plamkot] (od engl. plum = šljiva i apricot = kajsija). Križanjem kalifornijskog i perzijskog oraha dobio je takve križance kojima stablo raste naročito brzo. Stabljike tih biljaka služe u industrijske svrhe. Od njih se. dobivaju prvorazredni furniri za pokućstvo.

U osobito poznate uspjehe Burbankove ubrajaju se još niski suncokreti spuštene glavice (da ptice ne mogu do sjemenki), patuljasti kesteni, dunje s mirisom na ananas, georgine s mirisom na magnolije, kupine bijelih krupnih plodova, ljiljani s dvostrukim cvjetovima, kukuruz različitih boja, križanci sorga i kukuruza, luk mirišljivih cvjetova itd. U njegovu je rasadniku bilo istovremeno oko pola milijuna lijerova!

Sav je rad ovog zaslužnog i skromnog čovjeka bio usmjeren samo tom cilju da čovječanstvu dade što više takvih biljaka koje će mu život olakšati i uljepšati. Zbog toga je sve svoje prihode upotrebljavao samo za usavršavanje već stvorenih odlika i za stvaranje novih biljaka. Zbog njegova nesebična rada buduća će se pokoljenja zahvalno sjećati velikoga preobrazitelja biljaka — Luthera Burbanka.

OD DIVLJE GOMOLJIKE DO NAJVAŽNIJEG POVRĆA

SVIJETA Od mnogih darova koje je Novi svijet — Amerika — poklonio Starome

krumpir pripada u najvrednije. Uzgoj krumpira u Evropi pripada u najvažnije događaje u njezinu gospodarskom životu. Postao je svakidašnja hrana nebrojenih milijuna ljudi. Danas je gotovo nemoguće zamisliti jelovnik Evropljanina u kome se ne bi pojavio krumpir bar u nekom obliku. Osim toga krumpir je važna industrijska biljka jer iz njega dobivamo škrob, alkohol i šećer. Njime se hrani i tovi stoka, dakle »proizvodi« meso, mlijeko, maslac i sir.

130

131

Od najveće je važnosti upravo to što se krumpir može uzgajati i tamo gdje ne raste riža, kukuruz ili pšenica, a krumpir sadrži veliku količinu škroba koji je glavna hranjiva tvar u tim žitaricama. I još nešto! Na jednom hektaru zemljišta u Evropi izraslo je 1952. godine prosječno 1550 kg pšenice. Iste je godine na istoj površini ubrano prosječno 13 700 kg krumpirovih gomolja. Dakle, krumpir je dao gotovo devet puta veće prinose nego pšenica. Odbijemo li veliku količinu vode što je sadrži krumpir, ustanovit ćemo da je ipak u njegovu lišću stvoreno oko tri puta više škroba nego u lišću pšenice. Dakle, krumpir daje te hranjive tvari s iste površine tri puta više nego najviše cijenjena žitarica — pšenica. No ovdje treba osobito naglasiti da su tu uspoređeni prosječni, a ne najveći prinosi. U Belgiji je npr. 1952. god. ubrano prosječno preko 30 000 kg krumpira, tj. tri vagona od deset tona na jednome hektaru! Uz takve prinose krumpir potpuno zaslužuje ime hranitelja Staroga svijeta.

Krumpir se u Europi najprije uzgajao u loncima kao ukrasna biljka Prije više milijuna godina krumpir je rastao negdje u planinskim krajevima

Južne Amerike. Bila je to sitna i neugledna biljka. U borbi za opstanak, u kojoj se nalaze sva živa bića u prirodi, održao se i u teškim uvjetima života. Čini se da mu je to upravo zato uspjelo, što se dobro »brinuo« za svoje potomstvo. Divlji se predak krumpira nije razmnožavao samo sjemenkama. Na mnogo-

brojnim izdancima ispod zemlje izrasle su u njega sitne kvržice s klicama novih biljaka. To su podzemne stabljike — gomolji. Mnogi su cvjetovi stradali, sjemenke su propale, ali su se ispod zemlje, zaštićeni od zime i od žege, sačuvali pupoljci na gomoljima. Idućeg je proljeća iz njih niknula nova nadzemna stabljika s listovima i cvjetovima. Tako se dvostrukim načinom razmnožavanja krumpir prilagodio teškim uvjetima života u planinama i održao se dok se na Zemlji nisu razvili i ljudi.

Američki domoroci iskopavali su gomolje krumpira i njima se hranili. Počeli su ga i sami saditi. Kad su evropski osvajači stigli u Južnu Ameriku, uzgajanje krumpira bilo je tamo dosta razvijeno. Međutim, gomolji toga krumpira bili su vrlo sitni, a ni okus im nije bio naročit.

U Evropu je krumpir donesen najprije u Španjolsku oko 1500. god. U početku je uzgajan kao ukrasna i ljekovita biljka. Dva puna stoljeća krumpir je rastao samo u perivojima bogataša i u vrtovima ljekarnika. Prošlo je dvjesta godina dok ga nisu počeli upotrebljavati za hranu. To su najprije učinili Irci, a zatim Nijemci. Sađenje krumpira počelo se u Njemačkoj tek onda širiti kad su u toku tridesetogodišnjeg rata nastupile teške godine gladi. (Samo u Šleziji umrlo je 1770. god. preko sto tisuća ljudi od gladi.) Tako je glad postala glavni razlog što su počeli saditi krumpir.

U toku rata zarobili su Prusi francuskog ljekarnika Parmen- tiera [Parmantje] koji je u zarobljeništvu naučio jesti krumpir. Kad se vratio u Francusku, preporučivao je sađenje krumpira. Francuski kralj Ljudevit XVI dao je Parmentieru pedeset jutara zemljišta za sadnju krumpira s namjerom da potakne i seljake na sađenje. Kralj i kraljica dolazili su na dvorske zabave okićeni krumpirovim cvijetom. Plemstvo je od njih primilo taj običaj. Sam Parmentier prodavao je najprije vrlo jeftino krumpir. Kad ga je malo ljudi kupo-valo, počeo ga je dijeliti badava. Tada je zanimanje za nj posve prestalo.

Kad nisu pomogla nagovaranja, preporuke i pokloni, Parmentier se poslužio varkom. Objavljena je naredba da će svatko tko ukrade krumpir s Parmentierovih polja biti strogo kažnjen. Po danu je postavljena i straža oko krumpirišta. Kad se straža noću povukla, radoznali seljaci iz okoline pobrali su krumpir, a zatim su ga i sami sadili.

Varka je iznad očekivanja uspjela. Kad je osim toga bilo još nekoliko nerodnih godina, sađenje krumpira se naglo proširilo. Što je još važnije, među sadiocima je došlo do natjecanja tko će od njih uzgojiti bolje odlike (sorte). Francuzi su u tome imali mnogo uspjeha. Sve krupniji i sve tečniji gomolji bili su otada najbolji propagatori krumpira.

132

133

U Hrvatsku su krumpir donijeli vojnici koji su se vratili iz Njemačke i Češke. Bilo je to 1780. godine. Ni kod nas nije krumpir naišao na bolji prijem nego u ostaloj Evropi. Vojničke su vlasti u početku morale prisiljavati seljake na sadnju jer su tu »stočnu hranu ugledni ljudi jeli samo kriomice da im se svijet ne ruga«. Tada je poslije 1812. zaredalo pet nerodnih godina. Nerodica je izazvala glad, pa su i naši seljaci počeli saditi krumpir.

Suvremenu je čovjeku zaista teško shvatiti zašto se krumpir tako polako uveo u evropsku poljoprivredu. Zašto su morala proći dva stoljeća prije nego što su ga Evropljani počeli saditi u većoj mjeri? Zašto su ga tek u devetnaestom stoljeću sijali na velikim površinama? To nam je utoliko teže razumjeti ako se sjetimo da se sada svake godine proizvede u cijelom svijetu oko dvjesta mi-lijuna tona krumpira. Kad bismo tu jednogodišnju proizvodnju natovarili u vagone od deset tona, onda bi za to trebalo pet vlakova koji bi na ekvatoru opasali cijelu Zemlju.

Kao što smo vidjeli, nerodne su godine i glad dali najvažniji poticaj za

sadnju krumpira. Glad je zapravo dao samo snažan povod za uzgoj te biljke. Uzgajanje krumpira preuzelo je maha tek onda kad je uzgajačima pošlo za rukom da dobiju dobre odlike. Krumpir, kakav mi poznajemo, bitno se i vrlo

razlikuje od krumpira koji i danas sade indijanska plemena u Andama. Prema tome su i prvi gomolji koji su izrasli u Evropi bili sitni i slabe kakvoće. Nije dakle čudo da su Evropljani krumpir u prvo vrijeme sadili samo za ukras ili kao ljekovitu biljku. Kad je nova biljka došla u gospodarski naprednije krajeve, i kad su je ovdje počeli oplemenjivati vještiji uzgajači, njezina je važnost naglo rasla. U Americi je izvršeno otkriće i »pripitomljavanje« krumpira. U Evropi su vješti uzgajači odabiranjem i križanjem različitih odlika preobrazili divlju gomoljiku i pretvorili je u hraniteljicu čovječanstva. Unatoč tome što je divlji krumpir davao loše gomolje, domoroci su ih jeli. Kad su ga sami sadili, kakvoća mu se popravila, ali je još uvijek bio tako loš da ga Evropljani u početku nisu nimalo cijenili. Tek onda kad su uzgajači odabiranjem odstranili neke loše njegove osobine, a razvili dobre, sadnja se krumpira počela sve više širiti. Tako je porastao i broj njegovih uzgajača. Posljednjih stotinu godina stvorili su preko tisuću različitih odlika. Od divljeg andskog krumpira uzgajači su dobili, tako reći posve novu biljku. Današnji krumpir djelo je čovječjeg uma i ljudskih ruku. Na uzgoju krumpira pokazala se u punoj mjeri stvaralačka snaga čovjeka. Dugotrajan rad i ustrajnost pobijedili su prirodu. Vještim vrtlarima uspjelo je križanjem posve preobraziti neuglednu i jedva korisnu biljku u najvažnije povrće. Od sitnih i nepravilnih gomolja dobiveni su krupni i pravilni. Tvrda kora postala je sasvim tanka kožica. Duboko smještene klice (»oka«) zamijenjene su sasvim plitkima da se gomolj lakše može čistiti. Dugi su izdanci skraćeni, pa su gomolji skupljeni sasvim uz stabljiku. Kad su bili razdaleko, mogli su se vaditi samo ručnom radnom snagom, a i tada ih je dosta ostajalo u zemlji. Okupljeni uz stabljiku, mogu se vaditi strojevima što je mnogo brže i jeftinije. Od gorkastih gomolja uzgajači su dobili vrlo ukusne. Od nerodnih stvoreni su nekoliko puta rodniji potomci. Pa i to nije sve. Otkako je krumpir postao jedno od najboljih povrća, uzgojene su odlike koje dozrijevaju vrlo rano, usred ljeta, ili kasno. Učenjaci su istražili sastav gomolja i odabiranjem dobili odlike (sorte) s mnogo škroba iz kojih se u tvornicama dobiva alkohol i šećer. Za jelo su dobivene odlike s mnogo bjelančevine, pa je tako povećana njihova hranjiva vrijednost. Stvorene su odlike za salatu koje kuhane ostaju tvrde, a i takve koje se lako raskuhaju i služe za »pire« (puree). Varate se ako mislite da se čovjek današnjice zadovoljio s tisuću različitih odlika krumpira! Naučne ekspedicije otišle su u njegovu pradomovinu da nađu među tamošnjim vrstama i takve koje možda imaju neku dobru osobinu. Ta bi se

134

135

onda mogla križanjem prenijeti na uzgajane odlike. Istraživači nisu išli badava. Pronašli su odlike koje se osobito odupiru bolestima, koje lako podnose zimu, imaju drugi sastav gomolja, dugo vrijeme mirovanja i klijanja itd. Svi ti novi oblici upotrijebit će se za križanje i za oplemenjivanje pa će još više podići vrijednost krumpira. Otprilike za pedeset godina današnje će se odlike smatrati slabima jer će nove imati još bolja svojstva. Stvaralački rad čovjeka nastavit će se u budućnosti sve bržim tempom. Kao i dosad, uzgajači će naići na mnoge zapreke, ali je sigurno da će njihovi plemeniti napori biti okrunjeni uspjehom. Tada će povijest o uzgoju krumpira postati veličanstvena himna čovječjem radu i njegovoj stvaralačkoj moći. To će biti jedna od mnogih pobjeda ljudskoga uma nad prirodom.

IZMEĐU DOBRA I ZLA

Već više od šest tisuća godina ljudi uzgajaju mak. Njegove su se cvjetne

glavice njihale i u vrtovima starih Egipćana, a dobro su ga poznavali Grci i drugi narodi. Egipćani su makom umirivali nemirnu djecu, uspavljivali ih i ublažavali boli. Na rimskom novcu nalaze se otisci maka jer je mak i za Rimljane bio izvor sna i zaboravi.

Dakle, poznavanje opojnog djelovanja maka prastarog je datuma. Vjerojatno su ljudi slučajno, iz radoznalosti, okusili sok Što je procurio iz ozlijeđene zelene makove glavice. Taj mliječni sok ima omamljujuće i opojno djelovanje. Kad se na zraku stvrdne, zovemo ga opij.

U opiju se nalazi nekoliko različitih otrovnih tvari. Dvije su najvažnije:

morfin i kodein. Kodein se upotrebljava kao izvrstan lijek protiv kašlja. Morfin, koji se dobiva iz opija, daje se sam ili se kombinira s drugim lijekovima, a ubraja se u najraširenije i najvažnije lijekove u suvremenoj medicini. »Bez morfina ne bih htio biti liječnik«, izjavio je jedan glasoviti profesor medicinskog fakulteta u Beču. Mak je, prema tome, osobito važna ljekovita biljka.

Pa ipak mak nije donio čovječanstvu samo dobro. U težnji da nađu olakšanje za svoje bolove i patnje posegnuli su mnogi ljudi za opijem kao sredstvom zaboravi. Teški uvjeti života, koji su vladali u mnogim azijskim zemljama, naveli su milijune bijednika da jedu ili puše opij. Kad se siromašni Kinez osjetio preslab da izmijeni teške uvjete života i da odstrani patnje, onda je pokušao da ih bar ublaži, stiša i potisne. Opij mu je služio zato da trenutno odstrani umor, glad, bolove i sva zla kojima ga je život bio. Opij ga je prenosio u stanje u kome je i on uspijevao, pobjeđivao, doživljavao časove zanosa i sreće. Tako je bilo bar u početku. A tko da misli na kraj kad mu je život ionako pun očajanja i strave?

Uživalac opija — morfinist — prolazi više različitih stanja. U početku se čovjek osjeća preporođen, lak i sretan. Uopće ne osjeća nikakvih briga ni životnih tegoba. U tome se stanju nalazi 6—8 sati. Evo kako jedan liječnik opisuje djelovanje opija:

»Čim sam uzeo dovoljnu količinu, osjetio sam neko blaženstvo. Sva su mi osjetila oživjela, a snaga mi se povećala. Sve što sam motrio kao da je raslo. Bdio sam, ali sam ipak krasno sanjao. Iz kavane, u kojoj sam uzeo opij, pošao sam kući. Pri svakom sam se koraku bojao da ću učiniti neku ludoriju. Dok sam hodao, jedva sam osjećao tlo ispod sebe. Činilo mi se da me neka nevidljiva ruka nosi ulicom, da mi se krv pretvorila u neku električnu tekućinu, pa da mi je zato tijelo lakše od zraka. Čim sam došao kući legao sam. Cijelu sam noć sanjao najljepše snove. No ujutro evo nevolje. Bio sam blijed kao krpa, a glava me užasno boljela. Duh mi je omlitavio, a tijelo tako oslabilo da sam morao nekoliko dana ostati u postelji.«

Ljudi koji dulje vrijeme uzimaju opij liše se začas svih briga. Međutim, ostaje im zauvijek jedna: kako da ga se opet dokopaju. Posve otupe i postanu sasvim neosjetljivi i za svoje najsvetije obaveze. Ne brinu se za porodicu, napuštaju ženu i djecu. Kad mor- finist nema novaca da nabavi morfij, služi se lažima, krade, prodaje najdraže uspomene i upotrebljava sva sredstva da pribavi škodljiv otrov. Postao je potpuno rob opojne strasti. Morfij je sasvim slomio njegovu volju i poslije kratkotrajnih trenutaka sreće morfinist pada u tešku

136

137

duševnu klonulost koja je sva prožeta nepodnošljivom patnjom. Izgubi apetit, naglo mršavi i postane živi kostur.

Odučavanje od morfija traje dugo i težak je zadatak. Otrov je slomio volju bolesnika koji se bez tuđe pomoći ne može više spasiti. Tek pod najstrožim nadzorom liječnika može se sputati nepodnošljiva žeđ za otrovom.

Engleski pjesnik Coleridge [Koulridž] koji se najprije liječio opijem postao je morfinist. U punoj je mjeri osjećao svoju golemu nesreću i ovako ju je opisao: »Za mene više nema nade. Najbolje bi bilo kad bi me smjestili u kakvu bolnicu jer je moja bolest neko ludilo koja se od običnog ludila samo po tome razlikuje što sam izgubio i snagu i volju, a ne razum. Vi me molite da se sam pridignem. Pođite i recite čovjeku koji ne može rukama micati da će ozdraviti ako udari rukom o ruku. Zamislite jadno, kukavno, propalo tijelo koje već mnogo godina traži da zaboravi muke, ali se one iznova javljaju jer se ne može otresti strasti koje ih stvaraju. Zamislite najveću nevolju, slabost i izgubljenu nadu pa ćete onda bar donekle razumjeti moje stanje.«

Morfij kao opojno sredstvo strašan je neprijatelj čovjeka. Morfij kao lijek prava je blagodat i sreća. Teški bolovi od kojih ljudi trpe poslije operacija ublažavaju se injekcijama morfija. Napadi žučnih i bubrežnih kamenaca strahovito su bolni. Morfij ih stišava. Utišava i bolove od reumatizma, sušenja hrptenjače ili išijasa, umiruje i mnoge bolesnike koji boluju i umiru od raka ili od drugih bolesti.

Suvremena medicina služi se još nekim opojnim tvarima biljnoga porijekla. Malo je ljudi koji ne znaju za kokain. Kad su vam vadili zub ili vršili neku drugu manju operaciju, dobili ste injekciju koja je sadržavala kokain. Kokain je liječniku omogućio nesmetan rad, a vi ste bez boli podnijeli čupanje zuba.

Kokain se dobiva iz lišća koka biljke koja raste u Južnoj Americi. Kad su španjolski osvajači došli u područje današnje države Peru, našli su velike nasade koke. Brzo su zamijetili da Indijanci za vrijeme odmora žvaču lišće te biljke. To lišće je bilo u tolikoj cijeni da je služilo u prometu kao novac. Domoroci su koku smatrali svetom biljkom. Prilikom vjerskih svečanosti svećenici su bogo-vima prinosili žrtve paleći lišće koke, a istovremeno su je žvakali i svećenici i vjernici. Svi su vjerovali da ta božanska biljka »gladnoga zasićuje, iznemogloga i umornoga okrepljuje, a nesretnika lišava briga i oslobađa nevolja«.

Španjolci su u početku zabranili žvakanje koke. Kraljevski je ukaz objavio da je koka đavolski dar i da Indijance zavodi na praznovjerje. Strani su osvajači počeli sjeći i krčiti nasade koke. Indijanci su je ipak i dalje žvakali, samo kriomice. Tada su španjolski izrabljivači primijetili da uz slabu hranu, a bez

koke, Indijanci ne mogu podnositi teške poslove. To ih je ponukalo da opet dopuste sađenje i žvakanje koke. Da bi što bolje iskoristili radnike po rud-nicima, davali su im u toku rada po tri odmora za žvakanje koke. Nakon toga su radnici utješeni i osvježeni krenuli na posao.

Evo što piše jedan promatrač: »Indijanac Hatau služio je kod mene kao rudar. Pet dana i noći je teško kopao, a nije ni okusio jela. Svake je noći spavao samo dva sata. No svaka dva sata prožvakao je šaku kokina lišća. Bio sam stalno uza nj i neprestano sam ga promatrao. Kad je svršio posao, za koji sam ga najmio, pratio me 23 sata hoda. Put je vodio visoko preko planina. Premda nije usput jeo, nije ni korak zaostajao za mojom mulom. Zadovoljavao se samo kratkim odmorom da u miru prožvače koku.«

Isti pisac navodi svoja iskustva i kaže: »Kad sam boravio na visini od 14 tisuća stopa iznad mora, uvijek bih prije polaska u lov popio jak čaj od kokina lišća. To mi je pomoglo da sam se cijeli dan mogao verati po strminama i progoniti divljač. Pri tom sam upravo tako lako disao kao da sam se kretao po ravnici. To me je piće upravo zasitilo. Gladi nisam dulje vrijeme osjećao.«

Iz ovoga se vidi da kokain koke djeluje slično kao i morfin maka. Kao lijekovi su od neprocjenjive koristi. Postoji međutim opasnost da se bolesnici na njih naviknu i tada postanu žrtve morfinizma i kokainizma.

U dvadesetom je stoljeću u bogataškim porodicama na Zapadu vrlo porastao broj morfinista i kokainista. Samo u Sjedinjenim Državama bilo ih je 1956. godine preko 50 tisuća. Budući da je javna prodaja opojnih sredstava zabranjena, krijumčare ih. U težnji za visokim zaradama krijumčari prenose brodovima i avionima morfij, kokain, heroin i druge otrove koji unesrećuju pojedince, razaraju porodice i pune ludnice.

Mak i koka nisu jedine biljke s omamljujućim sredstvima. Tako reći svaki je kontinent našao izvor za opijanje u drugoj biljci. Stanovnici Male Azije skupljaju smolu koju za cvatnje izlučuju grane i lišće indijske konoplje. Taj se otrov zove hašiš. Osnivači nekih vjerskih sekti služili su se hašišem da bi pali u zanos i tako dobili što više pristaša.

Afrički domoroci kad se iscrpu radom jedu kola-orah. Plod kola-oraha sličan je kakaovu plodu. I on sadrži omamljujuću tvar — kolanin.

Kola-oraščići izazivaju kod čovjeka živahnost, zadovoljstvo i ugodne osjećaje, a odstranjuju umor, i sanjivost. Onaj tko uzima kola-preparate može bez spavanja, podnijeti naporan rad dva do tri dana. Kola utažuju žeđu i glad. Crnci mogu u tropskoj žegi prijeći 80 km na dan noseći teret od 40 kg samo ako imaju kola-orahe. Za vrijeme drugog svjetskog rata savezničke vojske, a po-

138

139

sebno avijatičari i posade podmornica, uzimali su kolu da bi mogli podnijeti velike napore.

Kola-orah upotrebljava se na različite načine: u svježem stanju, u praškovima, u alkoholnim pićima, sirupima, pilulama itd. Liječnička istraživanja pokazala su da uzimanje kola-preparata ne djeluje štetno na organizam ako se troše u razumnoj mjeri. Kako vrše vrlo povoljan utjecaj na čovjeka, nije čudo da se njihova upotreba proširila i da se još dalje širi. U Sjedinjenim Američkim Državama i u zemljama zapadne Evrope nema raskršća, nema stanica ni aerodroma gdje se ne bi nalazili golemi plakati s naslovima: »Pijte koka kolu!« Potrošnja kola-oraha stalno i naglo raste pa se to drvo danas uzgaja na velikim plantažama ne samo u Africi nego i u toplim krajevima Amerike i Azije.

U prirodi postoje tisuće otrovnih biljaka. Neke su od njih i ljekovite. To su ljudi saznali iz iskustva. Prva znanja o tome iskorišćivali su (a među zaostalim narodima i danas iskorišćuju) vračevi i svećenici. Kad je nauka dovoljno napredovala, započelo se sustavno proučavanje biljaka i njihovih proizvoda. Još i danas se vrše znanstvena ispitivanja mnogih biljaka i vade se iz njih ljekovite tvari. Liječnici dobivaju gotovo svakog dana od ispitivača biljaka poneki novi lijek. Suradnja učenjaka cijeloga svijeta ne samo da proširuje naše znanje o biljkama nego također otrove koji su nastali u prirodi pretvara u spasonosne lijekove pa time sprečava oboljenja, liječi bolesti i donosi čovječanstvu sreću.

BILJKA »HOBOTNICA« U AFRIČKOJ PUSTINJI

Ljeti 1860. godine stiglo je u London otprilike ovakvo pismo: »Kad smo

danas prolazili pustinjom Kalahari, pružila mi se iznenada izvanredna slika. Na pijesku sam opazio biljku sasvim neobična oblika. Sjahao sam i kleknuo na pijesak da je vidim izbliza. U prvi je čas nisam ni dirnuo. Bojao sam se da će me dodir probuditi iz carstva snova, da ću se uvjeriti kako samo sanjam.

Ali ipak bila je to java. Preda mnom su se pružali gotovo tri metra dugi

listovi. Kad sam bolje pogledao, vidio sam da ta biljka ima samo dva velika zelena lista koji su rasperjani na mnogo dijelova. Leže smotani po tlu kao kraci neke velike hobotnice. Zašao sam među te krakove. U sredini, odakle su se pružali, nalazilo se stablo.

To je drvenasti grmić koji vas na prvi pogled podsjeća na golemi cvat suncokreta. Na stabljici su se nalazili i plodovi. Kad sam ih pažljivo promotrio, moje je iznenađenje postalo još veće. Plodovi su bili nalik na češere jele. Iz toga sam zaključio da je ta biljka u srodstvu s našim četinjačama i da zajedno s njima pripada u golosjemenjače.

Urođenici zovu ovu čudesnu biljku n’tumbo i tvrde da živi i do sto godina, a cijelo vrijeme ima u svemu dva lista. Znam da ta biljka nije dosad opisana i mislim da bismo joj mogli dati ime tumboa.«

Pisac pisma je bio Fridrik Velvič, otkrivač čudesne pustinjske biljke. Za nas

140

141

je od osobitog interesa ne samo njegovo otkriće nego i on sam. Velvič je rodom Slovenac. U Beču je studirao medicinu, ali se više zanimao za botaniku. Kad je završio studij, otputovao je u Portugal. Tamo je u Lisabonu zbog velikog znanja imenovan upraviteljem botaničkog vrta. Kad je portugalska vlada poslala eks-pediciju da istraži biljni svijet u njezinoj koloniji Angoli, na čelu ekspedicije nalazio se Velvič. Boravio je više godina u Africi, a zatim u Londonu i u Lisabonu. Posljednjih deset godina života proveo je na radu u Londonu gdje je umro 1872. godine. Na njegovu je nadgrobnom spomeniku isklesana slika biljke koju je otkrio u dalekoj Africi, a koja je po njemu prozvana Welwitschia [Velvičia] mirabilis*

Kasnija su istraživanja pokazala da velvičija ima neke osobine golosjemenjača, ali i kritosjemenjača. Prema tome je »prelazni oblik« između golosjemenjača i kritosjemenjača. Naime, njezini sjemeni zameci nisu posve otvoreni na plodnim listovima nego su njima donekle obavijeni. Dakle, građa njezina cvijeta pokazuje da su se krito- sjemenjače razvile iz golosjemenjača. U tome je osobita važnost ove neobične pustinjske biljke i Velvičeva otkrića.

*Mirabilis znači na latinskom divna, čudesna

VELIKA LJEKOVITOST ČEŠNJAKA U starom Egiptu smatrali su češnjak (bijeli luk) svetom biljkom. Već tada je

služio za hranu, ali je na visokoj cijeni bio upravo zato što se vjerovalo da je osobito ljekovit. Židovi, Grci i Rimljani upotrebljavali su češnjak također za hranu i kao začin. I naš narod vrlo cijeni ljekovitost češnjaka i vjeruje da sprečava i liječi mnoge bolesti: jača čovjeka, pospješuje probavu, čisti krv i crijeva, tjera crve, pospješuje tek, umiruje i ublažuje grčeve, smanjuje krvni tlak itd.

Suvremeni učenjaci proučili su sastav i ispitali ljekovitost češnjaka. Utvrdili

su da se taj luk može preporučiti kod griže, crijevnih katara, za obranu od zaraznih bolesti, za umirenje i za čišćenje crijeva. Čini se da češnjak odstranjuje iz crijeva štetne bakterije, a pomaže u razvoju za probavu potrebne mikrobe. U češnjaku se nalazi tvar zvana aliin koja sprečava neke bakterije u razvoju, slično kao i glasoviti lijek penicilin. Smatra se da češnjak osobito povoljno djeluje na rad probavnih organa duševnih radnika koji se malo kreću.

PAMUK ODIJEVA ČOVJEČANSTVO Danas je pamuk najvažniji od svih biljaka koje daju predivo. Pamukom je

zasijano oko 27 milijuna hektara zemljišta. Milijuni ljudi uzgajaju ga po svim kontinentima osim na Arktiku i na Antarktiku. Cijele flote trgovačkih brodova prevoze pamučno vlakno po svim morima i oceanima.

142

143

Stotine tisuća vagona razvoze bale pamuka od proizvođača do prerađivača.

Stotine milijuna tvorničkih preslica vrte se danju i noću, a tkalački strojevi izbacuju milijarde metara različitih pamučnih tkanina. Milijuni ljudi zaposleni su u tvornicama tekstila. Mala sela, u kojima su izgrađene tvornice pamučne industrije, prerasla su u gradove, a gradići su postali milijunski velegradovi. Danas gotovo i nema čovjeka koji ne nosi na sebi bar komadić pamučne tkanine. Pamuk zaista odijeva čovječanstvo. Njegova je dakle važnost upravo golema.

Ljudi iskorišćuju pamuk već više od 2500 godina, ali veću gospodarsku važnost dobio je tek onda kad je bio prenesen u Evropu. Pamuk je započeo svoj pobjedonosni put u Indiji. Odatle je prenesen do obala Sredozemnoga mora. U Evropu su ga prenijeli Arapi, i to najprije u Španjolsku i Italiju. Na Balkanski poluotok i u naše krajeve donijeli su ga Turci.

Kad je Kolumbo došao u Ameriku, urođenici su mu predali na dar pamuk koji je rastao kod njih. Stanovnici Meksika — Azteki — uzgajali su pamukovac, istkali su od pamuka tkanine i bojili su ih. Španjolski se doseljenici nisu nimalo brinuli oko uzgoja pamuka pa je već nakon nekoliko desetljeća njihova gospodarenja gajenje pamuka gotovo sasvim prestalo.

Tek u osamnaestom stoljeću razmahala se proizvodnja pamuka u svijetu, a

osobito u Americi. To je bilo u vezi s napretkom tehnike i s pronalaskom strojeva. Dotada se pamuk ne samo brao rukom nego su se rukama odvajale i sjemenke od vlakanaca. Otkako je pronađen stroj koji odvaja sjemenke pamukovca od vlakanaca što služe za predivo, proizvodnja pamuka naglo je porasla. Kad su zatim u Engleskoj proradili i tkalački strojevi, potražnja za pamučnim vlaknima bila je tolika da je proizvodnja u roku od pet godina porasla dvjesta puta.

Prvi tkalački stroj imao je samo osam vretena. Malo zatim ga je izumitelj usavršio tako da je jedan radnik mogao posluživati 120 vretena. Zbog toga su proizvodni troškovi pali, pa je i cijena pamučnih tkanina vrlo snižena. Sada se njima moglo odijevati i siromašnije stanovništvo.

Rad prvih izumitelja nastavili su novi. Pronašli su strojeve na parni pogon, izumili su novi način čišćenja, bojenja i tkanja. Proizvodnja je bila sve jeftinija, pa je potrošnja sve više rasla. Potražnja za pamučnim vlaknima rasla je usporedo s time. Uzgoj pamuka širio se sve više.

Plodovi pamukovca dozrijevaju postepeno, i obično se moraju izvršiti tri berbe. Berba se nije mogla obavljati strojevima nego rukama jer stroj ne može razlikovati zrele plodove od nezrelih. Na plantažama pamuka trebalo je sve više radnika. Njih su silom dovodili iz drugih kontinenata, a osobito iz Afrike. Arapi i Turci organizirali su prave hajke i hvatali crno stanovništvo afričkih pokrajina. Naselja su im razarali, a one koji su se odupirali nemilosrdno su ubijali. Uhvaćene crnce preuzimali su Portugalci i Španjolci i prevozili u Novi svijet. Budući da je prodaja zarobljenih bijednika donosila velike prihode, toga su se sramotnog posla prihvatili i pomorci drugih zemalja. Englezi, Francuzi i

144

145

Holanđani proširili su dalje trgovinu robljem i tako svoje zemlje okaljali jed-nom od najvećih sramota čovječanstva.

S crncima u Americi i u drugim zemljama postupali su gore nego sa stokom. Posjednici plantaža izrabljivali su ih do krajnje mjere i iscrpljivali radom. Nitko nije smio crnca naučiti čitati ili pisati. Njih je trebalo dresirati samo za određeni posao, npr. za rad na plantaži pamuka.

Kad je neko zemljište bilo iscrpeno zbog stalnog uzgoja iste biljke, onda bi vlasnik selio dalje. Sa sobom bi poveo i svoje crne robove ili bi ih preprodao drugom izrabljivaču. Crni je čovjek postao pokretnom svojinom bijeloga. Obrađivao mu je plantaže pamukovca, šećerne trske i duhana. Zgrtao je golema bogatstva u rukama bijelaca, a ipak je njegov život bio samo patnja puna po-niženja, gorčine i suza.

Još i danas, dvjesta godina odonda, Crnci Sjedinjenih Država nemaju ista prava kao njihovi bijeli sunarodnjaci. Crna povijest bijelog pamuka piše se tako već stoljećima. Na sramotu čovječanstva još nije sasvim dovršena iako smo već dobro zakoračili u atomsko doba.

MORSKE ALGE — INDUSTRIJSKE BILJKE

Sjeverno more obiluje velikim mnoštvom morskih alga. Zbog toga se u tom

području zadržavaju i love velike množine riba. Oko Orkneyskih [Orkniskih] otoka i uz obale sjeverne Škotske ima morskih alga u velikim količinama. Već dosada su ove alge služile za dobivanje tzv. algične kiseline. Ta je kiselina izvanredno vrijedna tvornička sirovina. Od nje se prave lake vunene tkanine, različiti plastični materijali, proziran papir, topljivi konac za šivanje rana pri operaciji, ljekarničke kapsule, cement za zubarsku upotrebu, a stavlja se i u sladoled i u pivo. Iz ovoga se vidi da je potražnja za algičnom kiselinom sve veća. Već danas postoje brojne tvornice koje ju prerađuju.

U novije vrijeme vrše se opsežna ispitivanja kojima će se utvrditi rasprostranjenost i gustoća algi u pojedinim dijelovima Sjevernog mora. Osim toga istražuje se i njihova vrijednost. Dosad je ustanovljeno da se svake godine može dobiti oko tisuću vagona algi koje sadrže algičnu kiselinu. Na osnovi toga sastavljeni su planovi da se osnuje industrija za preradu morskih algi. Tvornice će tako dobiti odličnu sirovinu (kiselinu), a ostatak će se preraditi za hranu ovcama, svinjama i živadi.

BILJNI GOROSTASI Najveći broj biljnih vrsta živi kratko vrijeme. U proljeće niknu, malo

porastu, procvatu i donesu plod, pa onda uginu. Za kratka života ne stignu mnogo porasti. To su patuljci u biljnom carstvu.

Osim njih u prirodi rastu i takve biljke koje dožive starost od nekoliko stotina, a neke i od više tisuća godina. Budući da cijelo vrijeme života rastu, mogu doseći veliku visinu. Njihova su krupna stabla izrasla i preko stotinu metara visoko i stoje tako već stotine ili tisuće godina. To su najljepši živi spomenici iz daleke prošlosti.

Najviši crnogorični divovi žive u Americi. Tamo su pronađeni neki borovi, visoki preko devedeset metara. No i ti divovi nisu dorasli najvišim mamutovcima koji mogu biti i 140 m visoki.

I među hrastovima ima pravih divova. Jedan od takvih živi kod nas u Bosni, dva sata južno od Travnika. Taj je hrast visok oko 36 metara, a opseg mu je pri dnu 21 m. Drži se da ima oko dvije tisuće godina. Stablo mu je iznutra šuplje. Šupljina je tako velika da je u nju stalo 66 učenika kad su tamo bili na izletu.

Među najveća evropska stabla ubraja se pitomi kesten. Kod Orahovice je 1925. god. posječeno stablo koje je u promjeru imalo preko 3 metra. To je stablo dalo 17 hvati drva. No to je pravi patuljak prema glasovitome kestenu koji raste na Siciliji, a zovu ga »kesten stotinu konja«. Ime je dobio zbog toga što se vjerovalo da se u njegovoj sjeni može istovremeno odmarati stotinu konja. Evo kako ga jedan očevidac opisuje:

146

147

»To glasovito drvo gorostasna promjera iznutra je šuplje. Drži se tako reći

samo na svojoj kori. Šupljina stabla tako je velika da su tamošnji ljudi od nje načinili kuću i tamo postavili peć u kojoj suše kestene, orahe, bademe i druge plodove. Drvo sam mjerio najvećom tačnošću i utvrdio da ima u opsegu 48 metara.« Ovaj kesten zaista pripada u najkrupnija stabla na svijetu. Međutim, sastavljen je od pet sraštenih stabala koja su izrasla iz jednoga panja. Veličina toga orijaša živo se doima svakoga pa ga već pisci staroga vijeka spominju u pjesmama posvećenim prirodi.

I na kraju spomenut ćemo najviše biljke na Zemlji. To su australski eukaliptusi koji svojim rastom natkriljuju i same ma- mutovce. Neki su izrasli više od 150 metara! Najniže grane izbijaju iz debla 100 metara nad zemljom.

Eukaliptus od 160 metara viši je za 14 metara od Keopsove piramide i 55 metara od zagrebačke katedrale.

Stabljike eukaliptusa rastu vrlo brzo. U toku jedne godine mogu porasti 2—3 metra. Ova se njihova dobra osobina iskorištava u šumarstvu. Vrste eukaliptusa koje rastu u močvarnim krajevima iscrpu svojim korijenjem velike količine vode pa isušuju močvare. Osim toga komarči ne podnose miris njihova lišća pa tamo gdje su šume eukaliptusa nema malarije.

Naši su pomorci donijeli i zasadili kod nas sjemenke tih divova. Na poluotoku Pelješcu uspješno rastu mladi eukaliptusi. Kad dosegnu visinu od 150 metara, imat će buduća pokoljenja prilike da se dive najvišim gorostasima u biljnom svijetu.

kraj

148