Priče iz budućeg rata

TREĆI A&

ZORISLAV JELENČIĆ

priče iz budućeg ratarazmišljanja o miru, pravdi i čovječnosti

ČITANKA VRŠNJAČKE EDUKACIJE

Sadržaj:

PredgovorZorislav Jelenčić: Nemogući moralni izbori

priče iz budućeg rataAleksandar Živković: Glavni junak jedne knjige

Aleksandar Živković: Konci sudbineAlen Stokuća: Kockanje

Ana-Marija Medved: Ovo je priča koju vrlo rado pričamAndrea Bogić: Kako sam pokušala spasiti seosku kravu

Andrea Bogić: Naredili su miAndrea Jakopović: OlakšanjeBruno i Vanja Kufner: Izdajica

Danijel Krstičević: HrabrostDanijel Vilček: OdlukaIva Filipović: Gamad

Ivan Neškovic: MilutinLjiljana Prša: Grijeh

Ljiljana Prša: Nema koristiMaja Radojević: Okrenula sam se i gorko zaplakala

Marina Tokić: TetkicaMatea Jakopović: Lukavstvo

Mihaela Krznarić: Dobre namjereMihaela Peić: Prije zore

Milenko Vlajnić: LiliMilenko Vlajnić: Rođendan

Sandra Boljevčan: Nepromišljeni činSara Mojzeš: Čovjek-vuk

Vanja Brkljač: TeretVedran Veger: CestaVedran Veger: Osveta

Veronika Jaković: Ne završava uvijek tako

PriloziUzroci koji dovode do rata ili do eskalacije konflikta

Mirovne strategijeLista osnovnih pravila Međunarodnog humanitarnog prava

Ilustracije:

Darko Venus - Muppet

Zorislav Jelenčić

Nemogući moralni izbori

Ovaj priručnik (čitanka vršnjačke edukacije) pokušava odgovoriti na pitanje kako mlade poučavati o ratu i zločinima, odnosno o pomirenju i suočavanju s prošlošću. Trenutačna je situacija u našoj zemlji (i šire - koliko mi je poznato) da se takve teme ignoriraju. Povremeno se provede neka anketa i onda se svi čude "nakaradnim" stavovima mladih. Postoji mnoštvo pomodnih programa sa zvučnim nazivima (stop nasilju, nulta tolerancija prema nasilju) za koje ne znamo kakav imaju učinak. Naša očekivanja su puno skromnija.

Čitanka sadrži 28 necenzuriranih, očito fikcionalnih priča srednjoškolaca popraćenih pitanjima za razmišljanje. Priče se temelje na svojevrsnom misaonom eksperimentu: Što biste učinili da se nađete u ovakvoj situaciji? Učenike se poticalo da izbjegavaju autocenzuru - odnosno da ne iznose (samo) socijalno poželjne stavove.

Namjena ovih Priča nije da mladima nametnemo neke svoje stavove, kolikogod mislili da su ispravni, nego da oni preispitaju i razmišljaju o vlastitim stavovima. Mladi su u većoj ili manjoj mjeri skeptični prema propovijedima odraslih – puno lakše prihvaćaju teme i dileme svojih vršnjaka o čemu svjedoči popularnost blogova, facebookova etc. Priče su pisali adolescenti sebi svojstvenim jezikom, asocijacijama i aluzijama – pretpostavka je da će njima slični razumjeti značenja koja, vjerojatno, izmiču starijim generacijama.

Vrijednost ovih Priča je emocionalna angažiranost učenika, uživljavanje u moguće situacije – za prakticiranje moralnog ponašanja nije dovoljno samo znati što je ispravno, a što pogrešno.

Kako su priče nastale?

Naša je škola (Srednja škola Marka Marulića Slatina) tijekom 2009. godine sudjelovala u projektu Nacionalnog programa Vlade Republike Hrvatske odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo kroz modul ,,Humane vrednote i istraživanje humanitarnog prava". Cilj ovog modula obrazovnog programa je pomoći mladim ljudima pri usvajanju načela humanosti u svakodnevnom životu te osposobljavanje za poštivanje života i ljudskog dostojanstva. Za realizaciju programa predviđena je obrada 10 tema u nastavi. Sve aktivnosti je koordinirala gospođa Ljerka Čačić iz Hrvatskog crvenog križa.

Program (modul) smo provodili kolegica vjeroučiteljica Patricija Brdar i ja kao nastavnik etike u 3. a razredu opće gimnazije (za ovu priliku spojene su, inače odvojene, grupe od 25 učenika koji pohađaju vjeronauk i 8 učenika koji pohađaju etiku). Razred je nacionalno i konfesionalno mješovit (Hrvati, Srbi, katolici, pravoslavci, protestanti, neopredijeljeni). U razredu ima 19 djevojaka i 14 mladića – svi na „pragu“ punoljetnosti (rođeni 1991/2.) Veći dio (22) pripada gradskoj sredini, a 11 stanuje u okolnim prigradskim naseljima i selima. Socijalni je status teško odrediti – 30 učenika je priključeno na Internet. U cijelom se kraju još uvijek osjećaju posljedice rata – tijekom ili nakon Domovinskog rata dio srpskog stanovništva se odselio (odnosno zamijenio kuće), a doselili su se Hrvati s Kosova, iz Vojvodine i BiH. Tijekom privatizacije „nestale“ su gotovo sve slatinske tvrtke i velik je broj ljudi ostao bez radnog mjesta.

Početna reakcija prilikom predstavljanja programa bila je donekle očekivana – „u ratu nema pravila“, „oni su nas napali, oni su krivi“. Tijekom provedbe programa stavovi su se polako mijenjali. Nakon što su upoznati s osnovnim pravilima Međunarodnog humanitarnog prava, učenici su dobili sljedeću domaću zadaću:

Scenariji: Zarobljenika ne smije biti i Četverored

NAPIŠI SCENARIJ(E) KORISTEĆI DANE ELEMENTE I(LI) DODAJUĆI NEKE DRUGE

SCENARIJ 1: Zarobljenika ne smije bitiNeposredno prije akcije tvoja je postrojba dobila naredbu (usmenu, naravno): Zarobljenika ne smije biti!

Mogući sastav zarobljenika: Jedan je od zarobljenika tvoj brat (rođak) Jedan je od zarobljenika ubio tvog prijatelja (člana porodice) Jedan je od zarobljenika išao zajedno s tobom u školu …

Na tvoju odluku utječe to što ti jea. Poznato Međunarodno humanitarno pravob. Nije poznato Međunarodno humanitarno pravoc. Nije bitno a i(li) bŠto ćeš učiniti?1. Izvršiti naredbu (pobiti ih – sve ili samo neke)2. Razoružati ih i pustiti (sve ili samo neke)3. Ipak ih zarobiti (sve ili samo neke)4. …

Koji su motivi takvog tvog postupanja?Kakve su moguće posljedice tvog izbora (po tebe, zarobljenike, postrojbu)?Kako će takvo tvoje postupanje utjecati na buduće događaje? Zašto?

SCENARIJ 2: ČetveroredKroz tvoje mjesto prolazi kolona zarobljenika. Neki od njih su gladni, žedni, promrzli, iscrpljeni, bolesni, ranjeni… Njihov sastav može biti kao u Scenariju 1.

Kako ćeš se ponašati?

Koji su motivi takvog tvog ponašanja?

Kakve su posljedice takvog tvog ponašanja:a) po tebe i tvoju obitelj?b) po zarobljenike?c) po mještane?d) po stražare?

Kako će takvo tvoje postupanje utjecati na buduće događaje? Zašto?

Scenarij(e) pošaljite na mail:[email protected]

mailto:[email protected]

Na mail je u prvi mah stiglo petnaestak korektnih radova. Naknadno su učenici dobili još nekoliko tehničkih uputa kako da dorade priče (zašto netko čini to što čini?). Reakciju na priče smo provjerili direktno čitajući ih u razredu, što je navelo i ostale (gotovo sve) da napišu svoje priče.

Rezultati iščitavanja na prvi pogled su neočekivani: učenice su zadatak odradile „štreberski“, dok su se muški više uživjeli u priče, motivacija likova u muškim pričama kudikamo je uvjerljivija. Razlog za to može biti u krivo ili pristrano postavljenom zadatku koji je prilagođen muškom načinu razmišljanja ili se stavovi djevojaka i mladića razlikuju više nego što smo pretpostavljali.

Prvi scenarij Zarobljenika ne smije biti – doslovno shvaćen – tipična je mačo tema. Djevojke ga izbjegavaju, a neke koje ga pišu – pišu ga u muškom (!?) rodu. Djevojke ratovanje prepuštaju muškima. Da li samo ratovanje? Scenarij ne mora biti shvaćen doslovno. Imamo mnoštvo analognih situacija, na primjer: kad uprava ili dioničari traže od menadžera da otpusti radnike. Dakle, radi se o pitanjima moći, „autoriteta“, strukturalnog ili pojedinačnog nasilja… Možemo li se tomu suprotstaviti u našem svakodnevnom životu? Hoćemo li? Kakve su posljedice?

Drugi scenarij (Četverored) više je ženski. Do izražaja dolazi suosjećanje, ali motivacija je i dalje slaba. Osjeća se nemoć, zbunjenost, a sama se situacija doživljava fatalistički poput elementarne nepogode. Analogne su neke svakodnevne situacije: otpušteni s posla; ili – siromašni u našem gradu, zemlji, svijetu; ili – učenici koji neće ići na maturalnu ekskurziju jer je ne mogu platiti. Možemo li pomoći? Jesmo li odgovorni? Ili se ne želimo opterećivati takvim pitanjima.

Čitanka vršnjačke edukacije

Iako većina radova možda ne zadovoljava neke literarne kriterije, ovdje nas ipak zanimaju njihovi moralni stavovi. Slučaj je postavljen tako da učenici moraju učiniti moralni izbor. Bilo koji izbor (pa čak i nečinjenje izbora) sa sobom nosi posljedice. Slučajevi su drastični, ali vjerojatni. Iz učeničkih radova mogu se iščitati njihovi sadašnji moralni stavovi.

Priče otvaraju mnoštvo pitanja: Koje su asocijacije vezane uz riječ rat? Kako izvanredne okolnosti, poput rata, mijenjaju pojam poželjnog ponašanja? Koji su nam kriteriji da bi nekome pokušali pomoći? Zašto radije pomažemo poznatima? Kako sažaljenje utječe na naše ponašanje? Kako neriješeni odnosi iz prošlosti utječu na nečije ponašanje? Što osjećamo kada strada netko tko nam je mrzak ili zbog nečega kriv? Kako se suočavamo s negativnim sjećanjima? Na koji se način može neutralizirati ili ublažiti osjećaj krivnje? Zašto osveta ne donosi mir? Kako mediji utječu na naše stavove? Kako nastaju stereotipi o drugim narodima? Kako se možemo obraniti od manipulacija? Zašto nam je važan osjećaj pripadnosti nekoj skupini? Kako vrednujemo one koji nisu naši? Zašto imamo potrebu ismijavati protivnike i što time postižemo? Kako zavist utječe na naše ponašanje? Kako se u izvanrednim okolnostima može ostati normalan? Kako žene a kako muškarci shvaćaju rat? Kako poznavanje ili nepoznavanje zakona utječe na nečije ponašanje? Tko ima pravo oprostiti zločin? Kako se nekažnjavanje zločina odražava na buduća ponašanja? Kada je amnestija opravdana? Kako ljudi pokušavaju opravdati svoje zločine? U kojim se slučajevima ne možemo pozivati na viši nalog? Zašto često ostajemo ravnodušni na patnje drugih ljudi? Kako uživljavanje u nečiju situaciju utječe na naše ponašanje? Kako dehumanizacija žrtava utječe na promatrače?Koliko smo odgovorni za postupke skupine kojoj pripadamo? U kojim slučajevima imamo pravo uzeti pravdu u svoje ruke, ako uopće imamo? Tko su hrabri ljudi? Kada neki čin smatramo hrabrim?Odgovore na ova i slična pitanja svatko mora dati pojedinačno i svaka nova generacija mora dati svoje odgovore.

Priče su neujednačene, poneke čak i brutalne – ovisno o dobi, intelektualnoj ili moralnoj razini učenika možemo odabrati priču koja nam je pogodna za uvođenje u određeni moralni problem. Čitanku, dakle, ne moramo čitati linearno, redom, ne moramo čitati sve – već ovisno o potrebi. Pitanja pored svake priče su pomoćno sredstvo – iste priče mogu otvarati i neka druga pitanja.

Naša je namjera – potaknuti na razmišljanje.

priče iz budućeg rata

Aleksandar Živković

Glavni junak jedne knjige

Ustao sam kao i svako jutro točno u 6:30 i probudio ostale galameći po sobi kako je neki kreten ostavio svoj peškir na mojoj stolici te tako izgužvao moju ˝svečanu˝ robu koju sam kao i svakog jutro oblačio prije odlaska na bojište. No ovoga jutra sam predosjećao da nešto neće biti kao i inače. Tako je i bilo, dok smo na radiju slušali Smakovu pjesmu – ljudi nije fer, došao je kapetan Baklava i dreknuo ko majmun na nas: ZAROBLJENIKA NESMIJE BITI!!! Pogledali smo se malo u čudu jer dosad nikad tako što nismo dobili naređeno.

Priznajem da nam nije bilo svejedno jer ipak mi nismo nekakve bezosjećajne svinje koje idu okolo i kolju što stignu. Svatko od nas je imao svoj običan život iz kojega je bio prisilno izveden zato da bi nekome ispunjavao bolesne želje, prije svega mislim na one s vrha koji nemaju pametnija posla nego maltretirati sve oko sebe.

I tako smo došli do gradića koji se zvao Novotrpimirogradovsk i kao i uvijek uletjeli smo naoružani do zuba, i gledali odakle da počnemo. Većina stanovnika je tad već bila otišla u neko sigurnije mjesto, uglavnom na južni Tibet, ali svejedno je bilo onih tvrdoglavih koji uvijek govore da ne idu nikud makar sijevalo, pucalo. Tako je i bilo. Izvukli smo ih iz kuća i postrojili pred jedan zid na kojem su pisali grafiti ˝Together we stand, devided we fall.˝ Ironično, zar ne? Svezali smo ih a ispred njih se postrojio red snajperista koji su bili tu da im skrate muke. Prošetao sam se posljednji put kroz te ljude i primijetio jednog čovjeka kojeg sam znao još od djetinjstva. Mislim da se zvao Adolf ili tako nekako. Kad sam ga vidio sjetio sam se da ga možda mogu i izvući na način da se pravim blesav pred kapetanom da on kao ima neke korisne informacije ili da je neki tajni vrag. Ali dok sam ga gledao sjetio sam se da mi je on oteo najveću ljubav u srednjoj školi i da je on bio taj koji me uvijek ismijavao i omalovažavao pred drugima. U tom trenu mi je pao mrak na oči. Okrenuo sam se i dao znak snajperistima da pucaju. Oni su tako i učinili. Bilo mi je tako svejedno na koncu jer sam znao da će kapetan odgovarati za ovu gluposti a ja sam uspio izmiriti neke račune iz prošlosti. Nakon toga vratili smo se u bazu i nastavili odbrojavati dane do kraja ovog besmislenog rata.

Nakon 6 mjeseci vratio se sa doma, rat je završio, poduvali smo naravno... ali što ćeš, to ti je lutrija u kojoj se ništa ne zna dok i zadnji broj ne izađe iz bubnja. Ušao sam u svoju kuću, pustio CCR Proud Marry i počeo razmišljati. Shvatio sam da nemam nikoga, roditelji su mi pomrli, obitelj nisam osnovao, susjedi su pobjegli za vrijeme rata a pas je uginuo jer ga nije imao tko hraniti. Počelo me to sve izjedati iz dana u dan. Nisam mogao spavati, a kad bi i zaspao sanjao sam strašno glupe snove koje nisu imali nikakve veze sa realnošću, kao da sam počeo živjeti život u stilu Pink Floydovih spotova. Ubrzo mi se vratilo sjećanje na Adolfa i palo mi je na pamet: ˝da ga nisam dao ubiti možda bi sad i imao prijatelja kod kojega bi otišao...˝ Nakon 2 mjeseca shvatio sam da gubim kontakt sa realnošću, počeo mi se priviđati Adolf i svi oni, koje smo pobili, na raznim mjestima i odlučio sam da prekratim već jednom te muke. Otišao sam na tavan, uzeo dvostruki konopac, da slučajno ne bi pukao, prevezao ga oko ružnog drveta u okolici koje mi je cijeli život išlo na živce a na kraju sam ipak to drvo odabrao. Sjedio sam na grani i uživao posljednje udahe ovozemaljskoga zraka. Zadnja misao koja mi je prošla kroz glavu je bila: kad umreš, nitko se neće sjećati tvoga života ako ga nisi živio. Laganim trzajem bacio sam se grane ali tlo dotakao nisam...

pitanja za razmišljanje

1. Kako se autor našao u ovoj situaciji?2. Što misli o onima s vrha?3. U čemu je ironija grafita na zidu?4. Kakvi su njegovi prijašnji odnosi s Adolfom?5. Kako je autor sakrio svoju osvetu?6. Kako neriješeni odnosi iz prošlosti utječu na nečije ponašanje?7. Što osjećamo kada strada netko tko nam je mrzak ili zbog nečega kriv?8. Kako se suočavamo s negativnim sjećanjima?9. Na koji se način može neutralizirati ili ublažiti osjećaj krivnje?10.Zašto osveta ne donosi mir?

Aleksandar Živković

Konci sudbine

Zvuk sirene za uzbunu probudio me kao i beskrajno mnogo puta odkad traje ovaj idiotski rat. Ustao sam se i otišao po ženu i djecu da ih odvedem u podrum gdje bi ipak mogli biti bolje zaštićeni u slučaju da se nešto dogodi. I dok smo sjedili dolje došao je sin do mene i rekao da neki ljudi idu u koloni jedan za drugim, svezani, promrzli, izmučeni ispred našeg dvorišta. Otišao sam do malog prozorčića koji nam je bio jedini kontakt sa svijetom u tim danima. I zbilja je tako bilo. Vidio sam kolonu zarobljenika koju je vodilo desetak vojnika i kapetan. Sigurno je blistao od ponosa što je porobio toliki broj vojnika. Onda sam pogledao malo bolje i vidio da sam poznavao dosta tih vojnika i probudilo se u meni nešto što je govorilo da im moram pomoći. Izašao sam van, gledao te jadnike i povikao za kapetanom. Tada sam tek shvatio da bi i ja mogao završiti s njima ali na sreću kapetan je bio veoma ugodan i pametan čovjek koji vjerojatno ne zna ni sam zašto je tu u vojsci a ne u nekom institutu. Zamolio sam ga im damo malo hrane jer su neki već bili prilično izmrcvareni i ranjeni. Odobrio je to i pozvao sam ženu da mi pomogne a pridružili su nam se i neki susjedi. Zamotali smo rane vojnicima i nahranili ih da ipak mogu čitavi doći do baze. Kapetan je bio iznenađen našom brigom za te ljude jer tu je bilo prilično mnogo pripadnika raznih vjera, rasa, narodnosti. I u toj gužvi jedva sam prepoznao svog dugogodišnjeg prijatelja Sergeja sa kojim sam proveo pola života. Nisam ga prepoznao iz razloga što je imao strašne rane po licu koje su ga strašno unakazile. Sa suzama u očima smo se pogledali jer smo znali što ga očekuje. Kapetan nas je vidio, prišao i šaptajući nam ponudio da Sergej ipak ostane. Odmah smo prihvatili tu ponudu. Kapetan ga je oslobodio i Sergej je ostao s nama a ostali su otišli nakon pola sata. Vratili smo se u podrum i nastavili razgovor do kasno u noć. Sergej je ostao kod nas sve do kraja rata jer smo znali da bi ga netko ubio da ga je vidio. Rat je završio nakon godinu dana. Doznali smo uskoro da je ona kolona zatvorenika pobijena čim su došli do baze i tek tada smo shvatili koliko je kapetan riskirao kad je oslobodio Sergeja jer je i on vrlo lako mogao proći kao i zatvorenici. Sergej se nakon toga vratio svojoj kući a mi smo nastavili živjeti normalno. Moja žena nije nikako mogla vjerovati da sam se ja usudio izaći pred tu kolonu jer su šanse da ću biti ubijen bile strašno velike. Iskreno, sumnjam da bi se sad usudio više tako što učiniti ali u onom trenu kao da sam bio lutka u kazalištu koju pokreću ljudi koji drže konce na kojima visim. Osjetio sam u sebi nešto što mi je dalo snage da pomognem tim ljudima. Najvjerojatnije je to sve bilo zapisano negdje u ˝knjizi sudbine˝ a ja sam samo trebao biti jedna od bezbroj figura pomoću kojih se održava tijek radnje.


1. Koje su vaše prve asocijacije vezane uz riječ rat?2. Jesu li svi ratovi idiotski? Zašto?3. Kako izvanredne okolnosti, poput rata, mijenjaju pojam poželjnog ponašanja?4. Kakav je kapetan?5. Koji su nam kriteriji da bi nekome pokušali pomoći?6. Zašto radije pomažemo poznatima?7. Kako sažaljenje utječe na naše ponašanje?8. Kako racionaliziramo činjenicu da nekome nismo pomogli?9. Tko su ljudi koji drže konce sudbine?

Alen Stokuća

Kockanje

Bilo je to davne 2666. godine kada svijet nije vise moga spasiti niti jedan moćni savez. Bili su to dani kada su resursi bili pokretači svijeta, dani kada je zavist bila glavni pokretač mržnje. I te 2666. godine Slovenija nije mogla napraviti svoje vlastito vaterpolsko igralište na moru jer nije imala dovoljno mjesta. Za sve su okrivili nas Hrvate jer ni tog dana kada je započeo rat u mojoj zemlji nisu podržavali našu kandidaturu za EU. Tada je Hrvatska bila zemlja iste veličine kao i nekad - 2009. - ali je imala samo 2 milijuna stanovnika. Uglavnom su ljudi bježali u Ameriku jedni za drugima jer ih je vodila želja za ljepšim životom. U toj sam grupi bio i ja. Pridružio sam se Američkoj kopnenoj snazi. Otišao sam u Ameriku još one godine kada sam pao na 2. popravnom iz logike. Slično je učinio moj prijatelj Vanja Brkljač kojega nisu primili na fax te je odmah nakon srednje škole otišao u HV. Rat je započeo i Amerika se je pridružila slovenskoj strani. Slovenija je sa svoja 5 vojnika i Američkom legijom napala sjeverni dio naše domovine. Prodirali su sve do Osijeka te za sobom ostavljali ruševine i smrt. Moj kolega Vanja tada je branio domovinu i kada je vidio slovenskog vojnika ispred sebe, toliko se prepao da mu je laser ispao iz ruke nakon čega su ga zarobili. Odveli su ga u selo,...ovaj.... grad Ljubljanu i „privezali u lance“. Jedan stari prijatelj Miljac bio je njegov dobar prijatelj i javio mi kako stoje stvari. Pošto sam sa zapovjednikom često kartao poker sredio mi je da odem prvim avionom u Sloveniju. Kada sam stigao, mislio sam da se Slovenci šale jer me je dočekala slovenska mornarica. Javio sam se generalu Janezu i on me je odveo na ispitivanje zarobljenika. Napokon sam ga sreo, lice u lice s Vanjom.

Tada sam došao u fazu da nisam znao što učiniti. Bilo je pitanje da li da ga ostavim da ga ubiju, ili da ga pokušam spasiti i da „sam sebe ubijem“. Prijateljstvo je mnogim ljudima važnije od bilo čega, pa tako i meni, stoga sam se odlučio za ono drugo. Kockanje je bilo najstrože zabranjeno u vojsci pa sam odlučio svoga nadređenoga ucjenjivati i izgubiti sve ono što sam u Americi stvorio. Dogovor je bio da pošalje zahtjev za prijevoz zarobljenika u Američku vojnu bazu avionom te da za vrijeme leta zrakoplov sleti u sigurnu bazu u Splitu. Ondje bi se avion uništio i svi bismo bili proglašeni mrtvima (iako zapravo nismo). A zauzvrat ja nikad neću doći blizu Amerike i vojne baze svojeg nadređenoga. Sve je teklo po planu i svi su zatvorenici spašeni. Uskoro je Rusija poslala svoje trupe da zaustave rat jer se ipak sjetila kako smo im omogućili da sudjeluju na Europskom prvenstvu u nogometu 2008. hrabrom pobjedom protiv Engleske. U tome su uspjeli i Balkanom je vladao mir.

Uglavnom: da mi zarobe školskog prijatelja učinio bih sve da ga probam spasiti. Sve osim one granice kada bi u pitanju bila sigurnost obitelji. Sve ostalo bilo bi nevažno.


1. Koji je uzrok rata u Alenovoj priči?2. Kako mediji utječu na naše stavove?3. Kako nastaju stereotipi o drugim narodima?4. Kako se možemo obraniti od manipulacija?5. Zašto nam je važan osjećaj pripadnosti nekoj skupini?6. Kako vrednujemo one koji nisu naši?7. Zašto imamo potrebu ismijavati protivnike i što time postižemo?8. Kako zavist utječe na naše ponašanje?

Ana-Marija Medved

Ovo je priča koju vrlo rado pričam

Retrospektivno se vraćam u školske klupe... ponovno. Vjerojatno zbog toga što je to jedino iskreno, čisto i nadasve radosno razdoblje mog pasjeg života...sve dok nisam bila prisiljena odrasti. Danas živim relativno skladnim životom. Slika moje obitelji podsjeća na neku od savršenih iz američkih serijala. Pitate se čemu nazivanje svog života pasjim kada mnogi ljudi žive daleko gore od mene. Pa eto, ovo je priča koju vrlo rado pričam.

Dakle, stali smo kod školskih klupa. Kroz maglu se prisjećam jednog divnog, kišovitog utorka. Dan je počeo jednostavno savršeno baš zbog toga što smo prvi sat imali kemiju... eh da! Sve je bilo uobičajeno kao i prošli tjedan, iste prodike profesorice, neopravdano buntovništvo mladih intelektualaca itd. No ubrzo netko sa samo tri kucaja na vrata prekine tu monotoniju. Bio je to mladi gospodin X. Isprva nismo shvaćali u čemu je stvar no kada se predstavio shvatili smo da nam je došao još jedan novi učenik. Ali ovoga puta je to bio učenik iz susjedne Zemlje X s kojom nismo baš bili u zavidnim odnosima. Onako mlada i naivna, nisam shvaćala kako će mi taj trenutak uvelike promijeniti moju daljnju budućnost.

Dan su prolazili, a ja se nisam potrudila čak ni upoznati s novim učenikom zbog čega me iz nepoznatih razloga pekla savjest. Jednostavno je tu bio neki neopravdani strah... strah od zbližavanja vjerojatno; ipak je to bio učenik iz neprijateljske države. Nakon nekog vremena, otprilike godinu dana, odnosi naše i neprijateljske Zemlje X su se dosta zaoštrili. Sve su češće na zidovima bile pisane krvničke parole, sve češće smo boravili u podrumima i sve smo bili svjesniji da dolazi ipak najgore - RAT! Ubrzo nam je tužno zavijanje sirene za zračni napad postalo kao pjesma, vrlo tužna i neizbježna. No ovoga puta, 18. lipnja 2010. godine, pjesmu sirene su dodatno ukrašavali ljudski krici i zvuk polomljenog stakla - na našu školu su bačene dvije bombe. Tko se spasio, spasio se, a tko nije... eh...

Prije tog trenutka smo imali sat tjelesnog odgoja i svi smo bezbrižno igrali neki od omiljenih sportova ne očekujući što slijedi. Prva bomba je bačena na južno krilo, a druga - tik uz dvoranu gdje su učenici IV. a gimnazije veselo skakutali po dvorani. Prizori su bili stravični, tužni i vrlo mi je teško o tome govoriti, samo želim napomenuti da je većina mojih prijatelja tog dana izgubilo svoje mlade i nevine živote. Preko ruševina i trupala izvlačila sam živu glavu, no bezuspješno. Svaka pora mog tijela je vrištala za spasom. Taman kada sam izgubila i posljednju nadu, netko me snažno zgrabio i onakvu ranjivu izbavio iz onog pakla... da, bio je to mladi gospodin X. Na vrijeme me zbrinuo i time mi spasio život.

Od toga ga dana više nisam vidjela. Osjećala sam snažan poriv da mu zahvalim na tomu, no što je moglo biti toliko snažno da mu se odužim za spas života.

Ništa - na tome je i ostalo.Nakon mog oporavka, prateći razne medije, shvatila sam da sam dužna Bogu i

domovini ići braniti svoj narod te da je to moj konačan životni put. Premda sam imala tek nepunih devetnaest godina i nimalo životnog iskustva ubrzo sam se našla na bojišnici, možda čak prebrzo. Tada sam shvatila majčine riječi koje mi je jedva uspjela izgovoriti u ljutnji i kroz suze uoči mog odlaska na bojišnicu: ''Ne želim opet proživljavati istu priču s tobom koju sam proživljavala s tvojim ocem prije devetnaest godina!''

Odlazeći na bojišnicu isključivo radi medicinske pomoći, imala sam jedan jedini cilj - SPAŠAVANJE LJUDSKIH ŽIVOTA, NE UNIŠTAVANJE!

Jedva sam se i snašla, a u mojoj torbi medicinske pomoći stajali su meci i 2 ručne bombe te naravno puška na ramenu. U sebi sam se svađala s savješću te joj se neprestano opravdavala kako oružje u mojoj torbi predstavlja ništa drugo nego pribor za samoobranu. Da, predstavljalo je dok nisam dublje ušla u tu cijelu ratnu priču.

Uskoro sam dobila i prvo naređenje. Dužnost mi je bila cijelu noć stražariti i čuvati živote naših vojnika. Još uvijek sam ljuta na zapovjednika što me prisilio na tu odgovornost.

Naša vojarna se nalazila samo jedan kilometar od neprijateljske i to je za mene bilo čisto samoubojstvo. Već polako umorna i pomalo pripita ugasila sam i posljednju cigaretu iz kutije koju sam popušila u nevjerojatno kratkom vremenu. Gotovo da sam bila zaspala kada me probudilo lupanje vojničkih čizama. Jedva da se razabirala pokoja silueta no ubrzo sam shvatila da se radi o neprijatelju. Zbunjeni soldat se sve više približavao vojarni ne shvaćajući da ga držim na nišanu. Otišao je do bunara, našeg bunara, i u četiri kanistera natočio vodu. Shvatila sam da nema nikakve zle namjere te da samo želi svojim vojnicima odnijeti pitku vodu. Kada je krenuo natrag, shvatio je da ima uperen snajper u glavu. Hodao je polagano i prestrašeno, nadajući se da ga možda i neću ubiti, da ću ga poštedjeti i dopustiti mu da odnese vodu, našu vodu, svojim vojnicima. Osjećala sam u glavi neizdržljiv metež i zbrku, kao da mi cijeli roj pčela prolazi kroz glavu. Vojnik je bivao sve dalje i dalje, a ja sam se i dalje dvoumila - pustiti ga da živi ili ne... Njegov život ovisio je o meni. Napokon sam odlučila.

PUCAJ! U trenutku kada sam htjela ispaliti metak vojnik mi se izgubio iz vida. Nakon samo nekoliko trenutaka, vojnik je opalio par metaka u zrak kao znak zahvalnosti što sam mu poštedjela život. Shvatila sam da sam učinila jedino dobro djelo do tada, bez obzira na moju prijašnju odluku.

Odlučila sam se približiti neprijateljima kako bi pogledala osobu koju sam mogla ubiti izbliza. Nakon nekog vremena sam kročila na neprijateljsko tlo. U blizini sam čula razgovor dvaju vojnika gdje je jedan od njih pričao o dobrotvoru koju mu je spasio život. Bio je to gospodin X. Tada mi je bilo jasno što je to toliko snažno da se ljudski život oduži - spas drugog!

Situacija s naše strane je bila ne tako zavidna. Svakim danom smo slabili i sve više naših ljudi je izginulo. Napokon su i nas zarobili. S razbijenom glavom i lisicama na rukama, sjedila sam na vlažnom tlu u nekoj ćeliji. Vid mi je bio dosta oštećen iz nepoznatih razloga no uspjela sam među neprijateljima razabrati i njegovo lice - lice gospodina X. Pokušala sam ga dozvati, nadajući se da će me i ovaj put već nekako izvući iz pakla, no uzalud. Na svaki moj uzvik, on je bivao sve dalje i dalje, kako fizički tako i emocionalno. Napokon sam i ja odustala, shvatila sam da je tu prisutno nešto jače i moćnije kako od mene tako i od njega. Jednostavno smo se pomirili s time da se tu više ništa ne može. Onako izdana i prestravljena ostala sam ležati s nekolicinom ljudi na tlu ćelije. Svakih sat vremena neprijatelji su izvlačili po samo nekoliko mojih ljudi o odvozili ih tko zna gdje. Ubrzo nam je svima bilo jasno da odlazimo ravno u ralje smrti. Sve je to bilo zastrašujuće i žalosno gledati pravi strah sam osjetila tek kada je došao red i na mene. Dok su me neprijatelji odvodili do konačnog odredišta, kroz glavu mi je prolazilo milijun stvari, nikako se nisam mogla pomiriti s činjenicom da je moj život tek počeo, a već završava. Također mi je bilo nejasno sve ono ignoriranje gospodina X - na kraju krajeva mi je mogao spasiti život, ali nije. Shvatila sam smo sada izjednačeni - 1:1; pa zašto bi netko spašavao nečiji život dva puta kada mu se ionako ne bi mogla iskupiti ili...

Ubrzo sam stajala na rubu ponora, do tada se sve odvijalo prebrzo ali trenuci iščekivanja vlastite smrti su trajali satima, nažalost, bila je riječ o samo desetak sekundi.

TUP! Iznenada sam osjetila snažan udarac u glavu i strovalila se niz ponor, ravno u jamu smrti.

Miris smrti se nadvio nad cijelim gradom, počelo je pljuštati, a ja sam polagano zaklopila krvave vjeđe.

Dvije godine poslije budim se u bolnici. Oko mene hrpa ljudi u bijelim kutama užurbano hoda i s velikim uzbuđenjem izvikuje moje ime. Shvatila sam kako je moje buđenje doista bilo čudo. Vjerojatno jer sam preživjela ne tako lagani napad; metak ravno u glavu. Srećom moj ubojica je bio vrlo mlad i neiskusan baš kao i ja pa nije uspio izvršiti svoje naređenje kako treba. Metak je oštetio samo koru velikog mozga što mi je onemogućilo daljnje govorenje; da, više nikad nisam mogla govoriti. Razmišljajući o svom ubojici tijekom dugogodišnjeg oporavka, u meni su sve razvile razne dileme. Možda ubojica namjerno nije htio ubiti; možda mu je proradila savjest, a možda... je to bio ON - mladi gospodin X... Možda...Kako bih pronalazila razna opravdanja koja bih stvorila neku ljepšu sliku o njemu, tako bih se ubrzo pobila u sljedećem trenutku. Pitanje na koje nitko nema odgovor mi još uvijek razara život - što je to toliko snažno moglo presuditi u ljudskoj glavi i srcu da se u jednom trenutku iz spasitelja pretvoriš u ubojicu?!? Ako ne možeš vjerovati svom anđelu čuvaru - kome možeš?


Andrea Bogić

Kako sam pokušala spasiti seosku kravu

Išla sam blatnim seoskim putem. Moje vojničke čizme broj 40 (jedan broj prevelike) glasno su odzvanjale. Bila sam mokra, prljava, blatna, a najviše gladna. Na trenutak mi se vratio miris zadnjeg pojedenog sendviča (iako mi je poslije bilo muka, a i sir je bio pljesniv). Ah, bilo je to jučer. Upali smo i opsjeli jedno selo. Svi smo bili iznemogli i gladni. Zatočili smo svih 15 stanovnika tog omanjeg sela sa kućicama još iz doba Marije Terezije. Tražila sam da nas odvedu do pušnica. No kad sam ih zatekla prazne, bez sušenih slanina, šunki i ostalih prekrasnih sušenih komada, shvatila sam da imamo krticu u svojim redovima. Znali su da dolazimo! Naredila sam svojoj desnoj ruci, dočasniku Mirku, da naredi svima da se pokupimo. Hodali smo cijelu noć. U toj neobično tihoj noći (osim zvuka pokoje granate), čulo se samo moje kruljenje u želudcu i neki nedefinirani zvukovi iz Mirkovog mp3-a (poslije mi je priznao da je lud za Madonnom). I tako smo svi mi, nas šestero, išli, a da ni sami ne znamo gdje. A meni se u glavi samo vrtjelo tko nas je izdao. Tko surađuje s neprijateljem?! Tko se to usuđuje igrat sa mnom?! Tko nas je zakinuo za sušenu šunku?!

Stotinu pitanja, a nijednog odgovora… Probudila sam se. Ostali su još spavali. Pod hitno nam je trebalo malo vode i sapun.

Mirko je nešto mumljao u snu. Nešto u stilu da želi čašu mlijeka (?!). E moj Mirko, i ja sam htjela maminu pitu od sira, pa što onda... Uglavnom. Malo sam šetala okolo i čisto iz dosade otišla u neku staju na koju sam naišla. Tamo zatekoh jednu kravu. Dražesnu. Malo neuhranjenu. Ali dražesnu! Pošto su svi iz sela emigrirali, valjda je jadna ostala sama. Zavezala sam je na špagu i povela sa sobom. Pogledala me svojim velikim smeđim očima. Mislim da se zvala Nora. Vjerojatno ne, ali meni je tako izgledala. I tako smo se ja i Nora zaputile kroz selo.

Padala je noć. Sjedili smo oko vatre. Razrađivali smo novu taktiku. Kako se probit kroz sljedeće selo. Ma u cilju nam je bilo samo spasit živu glavu. Nora je dražesno mukala. Ja sam nekako bila sretna. A Mirko je pjevušio Like a virgin. I tako mi idilično uživali i meni se već u glavi pojaviše vizije mene i Nore kako veselo trčimo nepreglednim irskim pašnjacima (i pjevamo neki novi Severinin hit). O kako će to biti lijepo..

Odjednom me probudi snažna eksplozija. Granatirali su selo. Oko mene je sve bilo demolirano. Stvorila se magla od prašine. Bila sam sama. Pa gdje su svi nestali?! Pokušala sam se ustati. Ali nekakva cigla prikliještila mi je nogu. Gledala sam uokolo. Odjednom ugledah Mirka! Zazvala sam ga. Okrenuo se i pogledao me. Upitam ga gdje je Nora. Još par trenutaka samo me gledao… i odjednom se počeo smijati. O ne, nije moguće. Pa Mirko je bio krtica. …A Nora samo seoska krava koju sam pokušala spasiti…


1. Kada Andrea shvaća da postoji krtica? 2. Zašto mnogi ljudi vjeruju u teorije urote?3. Kako se u izvanrednim okolnostima može ostati normalan?4. Kako nas humor spašava?5. Zašto je ova priča humoristična?6. Što je Andrea vidjela u kravi i zašto ju je povela sa sobom?7. Zašto Andrea kravi daje ime?8. Na koji način krava čini situaciju podnošljivijom?9. Zašto volimo basne?10.Kako se osjećamo kad shvatimo da nas je netko obmanuo?11.Na koji se način može vratiti izgubljeno povjerenje?

Andrea Bogić

Naredili su mi

Bilo je to jedne hladne zime. Stajao sam vani i čekao naređenje za akciju. Neposredno prije akcije moja je postrojba dobila naredbu da zarobljenika ne smije biti! Znači, glavno pitanje bilo je da li ih osloboditi ili ubiti. Kao narednik svoje postrojbe J610 imao sam pravo odlučiti što napraviti. Iako, poznavajući Međunarodno humanitarno pravo, nisam mogao prijeći preko činjenice da je jedan od zarobljenika ubio mog prijatelja, hladno i bez osobita razloga. Ali rat i ne traži razloge. Kako kažu, u ratu je sve dopušteno. Moja odluka bivala je sve osobnija, što nije trebala biti. Mučio me osjećaj osvete i mržnje koje se, mislio sam, samo na taj način mogu riješiti. Odlučio sam ubiti. Odlučio sam biti isti kao on. Pozvao sam jednog podređenog i poslao ga po zatvorenike. Kad su ih doveli, ostao sam iznenađen. Sve su to bili mladi dečki, gotovo djeca. No, svejedno se nisam mogao oteti osjećaju da je jedan od njih ubio. I to osobu koja je bila dio mog života. Pitao sam za njega. Pokazali su mi ga. Stao sam pred njega. Plakao je. Neko vrijeme stajali smo u tišini. Gledao sam ga sa gađenjem.

'' Naredili su mi ''- odjednom je rekao - ''nisam to htio, ali su prijetili da će mene ubiti.'' Gledao sam ga i dalje. Pozvao sam svog suborca. Rekao sam da ih sve puste. A rat je trajao i dalje.


1. Zašto autorica piše u muškom rodu?2. Kako žene a kako muškarci shvaćaju rat?3. Kako poznavanje ili nepoznavanje zakona utječe na nečije ponašanje?4. Tko ima pravo oprostiti zločin?5. Kako se nekažnjavanje zločina odražava na buduća ponašanja?6. Kada je amnestija opravdana?7. Kako ljudi pokušavaju opravdati svoje zločine?8. U kojim se slučajevima ne možemo pozivati na viši nalog?

Andrea Jakopović

Olakšanje

Bilo je to jednog nedjeljnog jutra. Ostala sam sama kod kuće, iako to i nije najpametnija stvar u ovo ratno vrijeme. Nisu se čula crkvena zvona, a moji susjedi su bili kod kuće, što je bilo strašno čudno. Primijetila sam da se zadržavaju samo u kućama, više nisu nikamo izlazili. Nitko nije nikog ogovarao. Svi su gledali druge prodornim i osuđujućim pogledima. Sledila mi se krv u žilama. Odjednom, izvana su dopirali neki čudni zvukovi, kroz prozor sam vidjela skupinu ljudi - bila je to zapravo kolona zarobljenika. Prizori su bili užasni. Nisam mislila da ću za svog života doživjeti išta slično - ipak živimo u 21. stoljeću. Ljudi su izmučeni jedva hodali, ali najgore od svega je to što sam u koloni vidjela svoju najbolju prijateljicu. Ohrabrilo me to što među ljudima nigdje nisam vidjela niti jednu postrojbu ni vojnika. Bez razmišljanja istrčala sam iz kuće. Ljudi su me u čudu gledali, u meni su tražili spas. Jedva sam se brinula i sama o sebi, no savjest je pobijedila razum. Moja mi se prijateljica sva promrzla, gladna i slaba bacila u zagrljaj. Bio je to jedan od onih vrlo rijetkih trenutaka koje čovjek doživi u svom životu. Imala sam osjećaj kao da sam na sprovodu. Na licima tih ljudi koji su jedva stajali na nogama od muke, primijetila sam da se zapravo vesele što me vide. Počela sam drhtati od straha kad sam shvatila kolika očekivanja imaju od mene. Ni jednog od njih nisam mogla odbiti te sam ih pozvala k sebi da se utople, i da se najedu. Iako nisam toga tada bila svjesna, za njih sam postala najveći dobrotvor. Dok su ulazili jedan čovjek je zastao i rekao da su kroz naselje prošli veći dio put, a ali da im nitko, ali baš nitko nije pružio pomoć. Njegove riječi u meni nisu izazvale ništa osim tuposti.. Žalosno je to što je govorio istinu. Više uopće nisam razmišljala, a sve sam shvatila. Ljude nije briga za druge dok god ti drugi nisu njihovi rođaci, prijatelji ili obitelj - pa čak su i kumovi važni. Upravo to što je rekao potaknulo me na razmišljanje, jer vjerojatno se ni ja ne bih izložila opasnosti i pomogla tim ljudima da tamo nisam ugledala svoju prijateljicu. Pomogla sam ljudima, neki su bili i ranjeni ali većina njih bili su promrzli i očajni. Njihov plač, jecanje, naricanja - prizori koje sam gledala jednostavno me nisu ostavili ravnodušnu. Svi su me prijeteće gledali kao da očekuju da ću za koji trenutak pozvati vojnike ili nešto slično tomu. To što su proživjeli jednostavno ih je natjeralo da više ne vjeruju ljudima. Nisam ih krivila. Svi su bili zbrinuti, ali mene je odjednom obuzeo neki čudan osjećaj. Shvatila sam da bi moj čin mogao imati posljedice za moju obitelj i za mene. Razmišljala sam hoće li postrojba saznati da sam se ja pobrinula za ljude, hoće li me kazniti zbog toga. Što sam više razmišljala to su mi crnje misli prolazile kroz glavu. Bila sam toliko očajna da sam se nadala kako će doći izvanzemaljci i spasiti cijelu stvar. Ali onda odjednom je na radiju bila obavijest da su sve postrojbe iz moga naselja premještaju kilometrima daleko. Osjetila sam toliko olakšanje. Otišli su. Savjest mi je bila mirna. Ipak, vjerojatno to ne bih ponovila.


1. Kakav je ugođaj u Andreinoj priči?2. Kako se ponašaju stanovnici?3. Zašto ostajemo ravnodušni na patnju drugih ljudi?4. Kako si opravdavamo tu ravnodušnost?5. Kako ravnodušnost promatrača utječe na žrtve?6. Što nas može pokrenuti iz ravnodušnosti? 7. Kako uživljavanje u nečiju situaciju utječe na naše ponašanje?8. U teškim situacijama je li dobro biti realist? Zašto?

Bruno i Vanja Kufner

Izdajica

Kroz Slatinu po glavnoj cesti prolazi kolona zarobljenika. Gladni su, žedni i iscrpljeni hodom. U gomili od 30-ak ljudi primjećujem školskog kolegu kako se sav poderan, prljav i žedan vuče za kolonom. Nagovaram svoje sumještane da im pomognemo, ali oni se boje. Nisam imao izbora, nego mu pomoći. Odem do prve slavine, natočim vode, te potrčim da mu pomognem. Tuga u njegovim očima navela me da to učinim. Nisam ga mogao gledati takvog nikakvog, pa ipak mi je kolega. Takvo ponašanje moglo me stajati glave, jer sam pomagao „neprijatelju“, a ljudi oko mene gledali su me kao izdajicu. Kad su malo promislili, shvatili su da su ti zarobljenici samo obični ljudi koji nam nisu učinili ništa loše, nego je to učinila vojska njihove zemlje. Oni nisu imali nikakvog utjecaja na to niti su o tome mogli odlučivati što nije razlog da im se ne pomogne. Donijeli smo iz svojih kuća ponešto robe, hrane i vode kako bi okrijepili te izmučene ljude te im pronašli smještaj dok sukobi ne prestanu kako bi se sigurno mogli vratiti u svoju domovinu. Kad su vojnici, koji su vodili zarobljenike, vidjeli što smo mi učinili (pomogli nedužnima), rekli su sami sebi da više nikada, dok traje taj sukob, neće nikoga nedužnoga zarobiti niti mu išta loše napraviti, već će pomoći svim civilima i smjestiti ih na sigurno.


1. Tko su zarobljenici u priči?2. Kako dehumanizacija žrtava (prljavi, poderani) utječe na promatrače?3. Kada nekoga smatramo izdajicom?4. Zašto se izdaja smatra teškim zločinom?5. Kako strah da nas netko ne proglasi izdajicom utječe na naše ponašanje?6. Zašto u neprijateljima ne možemo ili ne želimo vidjeti obične ljude?7. Kako ponašanje pojedinca utječe na ponašanje skupine kojoj pripada?8. Koliko smo odgovorni za postupke skupine kojoj pripadamo?

Danijel Krstičević

Hrabrost

Rat se privodio kraju, napadačke sile gubile su svoju snagu i, kako to povijest već piše, oni koji vode obrambeni rat pobjeđuju. Tako smo se i mi bližili pobjedi u ratu. Ostalo je još par bitaka u pobunjeničkim selima koje je trebalo ugušiti. Moja je postrojba dobila naredbu da se treba postupati po MHP kako ovi na višim položajima ne bi odgovarali za zločine. Iako je zločina bilo jer nitko nije mogao obuzdati one kojima su ubijeni najbliži, novih žrtava zločina nije trebalo biti jer se rat završavao i pobjeda je bila očita. Tog jutra bili smo odvezeni u selo nedaleko od mog rodnog grada. Bojao sam se da ću sresti na protivničkoj strani svoje poznanike. One s kojima sam do jučer još bio dobar, a koji su izdali domovinu i prijatelje. Moja postrojba opkolila je selo, činilo se da nigdje nema nikog i da će to biti lak zadatak. Iako smo većina nas iz postrojbe bili stari prijatelji, uvijek pričljivi i za šalu, ovaj smo put morali biti oprezni, ali nismo. Bili smo previše samouvjereni. Dok smo se približavali jednoj ruševini, kroz blato i šikaru, odjednom se začula strojnica koja je izrešetala mog prijatelja koji je bio pokraj mene. Zaprepašten sam legao na zemlju i počeo mu pomagati, ali spasa nije bilo. Od straha i izbezumljenosti da sam u sekundi izgubio prijatelja, a umalo da i ja nisam poginuo, ležao sam na zemlji i gledao od kud su ti metci došli. Kroz prozor te ruševine vidio se vrh strojnice koji je ciljao sljedeću žrtvu. Mojih par boraca i ja okružili smo kuću, a vojnik koji je istrošio svu municiju pucajući iz strojnice, predao se. Kad smo došli do njega, nisam mogao vjerovati svojim očima. Bio je to moj prijatelj i prijatelj čovjeka kojeg je izrešetao pored mene. Nisam znao što učiniti. Mojim osjećajima vladali su zbunjenost, mržnja, žalost, nevjerica. Znao sam da je naredba s vrha bila da nema zarobljenika. Pošto nisam imao hrabrosti ubiti svog prijatelja na protivničkoj strani, zarobili smo ga. Smatrao sam da će ga tako jedino stići pravda. On je završio na sudu i dobio kaznu, ja sam izgubio dva prijatelja, jednog suborca koji je poginuo i drugog za kojeg sam mislio da mi je prijatelj dok nije ubio svog prijatelja s kojim se do jučer još družio.


1. Što je obrambeni, a što napadački rat?2. Kada je sudjelovanje u ratu opravdano?3. Kako strah od kazne utječe na naše ponašanje?4. Je li strah od kazne dovoljan da bi se ponašali moralno? Zašto?5. Kako se ponašamo kad ne očekujemo kaznu?6. U kojim slučajevima imamo pravo uzeti pravdu u svoje ruke, ako uopće imamo?7. Tko su hrabri ljudi?8. Kada neki čin smatramo hrabrim?

Danijel Vilček

Odluka

Moja postrojba koja se sastojala od manjeg broja članova dobila je usmenu naredbu da pohodimo zatvore. Glavni je cilj bio: ZAROBLJENIKA NE SMIJE BITI.

Došavši u zatvor na osamljenom mjestu, kilometrima udaljenom od malog naseljenog sela, moja postrojba i ja smo ušli užasnuti vidjevši okolnosti i uvjete u kojima se nalaze zarobljenici. Bile su to velike, visoke zidine obrasle bršljanom.

Kada smo ušli u zatvorske prostorije, dogovorivši se s jednim zatvorskim čuvarom, obilazili smo zatvorenike. Svi su bili okovani debelim, metalnim lisicama, njihove ćelije su odisale mirisom plijesni i vlažnog betona.

U jednoj sam ćeliji ugledao svog prijatelja, jednog od najboljih prijatelja, prijatelja iz školskih dana. Bio je zarobljen oko godinu dana iz meni nepoznatih razloga. Iako su nam čuvari strogo zabranjivali razgovore sa zarobljenicima, dobio sam stražarevo dopuštenje da mogu razgovarati s prijateljem. Razgovarajući s njim, naravno, ne dugo, shvatio sam da je nepravedno kažnjen. Uvjeravao me kako je zarobljen zbog toga što je u samoobrani ubio jednog vojnika koji je pustošio njegovu kuću i zlostavljao njegovu obitelj. Bilo je strašno slušati njegove ispovijesti. Govorio je: „Nije bilo namjerno, bila je samoobrana“. Stražar je prekinuo naš, i ovako kratak razgovor te odveo mog prijatelja zarobljenika natrag u njegovu ćeliju. Vratio sam se do svoje postrojbe.

Bilo je jako teško donijeti odluku što zapravo napraviti s tim zarobljenicima - sve ih pustiti ili izvršiti naredbu i pobiti ih što mi se činilo najgorim rješenjem, jer zašto skončavati ljudske živote? Ipak ih ostaviti zarobljene? Nismo imali ideje, nismo bili „pametni“ što učiniti…

Odlučeno je da zarobljenici ipak ostanu zatvoreni, ali samo oni koji su stvarno svjesno učinili nešto nažao drugima. Zarobljeni bi imali posebne prostorije u kojima bi «stanovali“, imali bi vlastito dvorište gdje bi se brinuli o uređenju vrta i bavili drugim aktivnostima. Za najteže zločine – najgore kazne.

Motivi koji su me naveli na ovakvo postupanje su bili to što sam vidio prijatelja koji bi trebao služiti lakšu kaznu, a ujedno ima i još takvih zarobljenika. Posljedice će biti dobre i po zatvorenike i po moju postrojbu.

Na moju je odluku ipak ponajviše utjecala – moja savjest.


1. Koji se čimbenici uzimaju u obzir prilikom kvalifikacije nekog čina?2. Kako namjera utječe na kvalifikaciju nekog čina?3. Kako možemo prepoznati nečije namjere?4. Kako određujemo težinu zločina?5. Što je savjest?6. Kako se formira savjest?7. Zašto svi ljudi nemaju jednaku savjest? 8. Što je pokajanje i zašto je ono važno?

Iva Filipović

Gamad

Rat je. Ljudi stradavaju, umiru, iza sebe ostavljaju svoje najmilije. Do sada su stradali deseci tisuća vojnika i civila. Među njima su majka i brat moga najboljeg prijatelja. Stradali su prije 3 mjeseca. Brat je bio star 5 godina. Danas bi mu bio 6. rođendan. Ujak je odlučio osvetiti ih i kao zapovjednik dao je zapovijed da se cijelo selo zauzeto od suprotne strane očisti te ˝gamadi˝. Znala sam što je zapravo bio razlog mijenjanja njegove odluke. Iako je uvijek bio naizgled mirne naravi, smrt sestre i nećaka su ga totalno izbacili iz takta. Nisam podržavala njegovu odluku u potpunosti jer su u tom selu obitavali i civili za koje sam znala da nisu krivi zbog zaraćenih strana i njihovih nedjela. No, s druge strane željela sam da se osveti tom gadu koji nije mario za osjećaje ikog drugog, nije imao srca.

Prijateljev je ujak mogao znati tko je to učinio, ali se želio osvetiti svakom vojniku i svakoj osobi suprotne strane, da osjete tu bol, prazninu koja dolazi nakon tako neizmjernog gubitka. Vojnici su poslušali zapovijed i krenuli na suprotnu stranu. On je kao zapovjednik također sudjelovao u akciji. Ušao je u prvu kuću i tamo zatekao obitelj, majku sa dvije kćeri. Sjetio se svoje zapovjedi, svoje sestre i nećaka. Zapitao se - ˝Pa što ja to radim, ova obitelj također ima nekoga ko će žaliti za njima, netko će se osjećati isto kao i ja ako ne zaustavim akciju. Nisam ja takav. Ne mogu to dopustiti.˝ Izašao je iz kuće i obustavio akciju. Vratili su se natrag i zapovjednik je od tada izričito zabranio napad na civile.

Ne znam kako bih postupila na njegovom mjestu. Prevelika je to borba osjećaja. U svakom slučaju zadivio me njegov postupak. Ponio se čovječno iako ga je taj postupak mogao koštati čina i poslušnosti vojnika. Njegov postupak nije uvelike utjecao na ponašanje vojnika, oni su si i dalje puno dopuštali. No on je mogao mirno spavati nakon toga.


1. Kakve osjećaje pobuđuje pretrpljena nepravda?2. Kako se mogu izliječiti takvi osjećaji?3. Kako pretrpljena nepravda mijenja ljude?4. Što se događa s ljudima kad im osveta postane jedini razlog življenja?5. Kako počinjeni zločin mijenja ljude?6. Za kakve ljude kažemo da su gamad?7. Kako ljudi postaju gamad?8. Kako vrijeme utječe na naša sjećanja i naše osjećaje?9. Što je ono što liječi u vremenu?

Ivan Nešković

Milutin

Bila je ponoć, i padala je sitna kiša. Mjesečina je prosula svoj trag blatnim šumskim putem dok smo se kroz grmlje i šikaru probijali do tajne baze.

Napokon, nakon pola sata teškog hoda kroz blato, dovukli smo se nekako do baze. Okrijepismo se domaćim vinom koje nam je jutros poklonio neki seljak.

Bila je to berba '03. Rado smo iskapili i posljednje kapi iz bačve, iako nismo uspjeli shvatiti zašto to vino nije bilo još davno popijeno. Shvatismo to tek kasno... Rat između nas plemenitih Hrvata i bezobrazno škrtih Slovenaca u koaliciji s Mađarima, nije ostavio mnogo živih na ovim prostorima.

Vino nije bilo popijeno, jer nije bilo koga da ga pije...Odjednom na vrata kao divlja zvijer iz sve snage bijesno pokuca general Z.J.. U

pratnji mu je bila pomoćnica, ruka pravde, bojnica P.B. Odvažno je stupio među nas, izmorene i već pomalo sluđene vojnike.

- Vojnici! - viknuo je. - Neprijateljska vojska Janeza Sudaricza okupirala je susjedno selo, jedino u kojem još ima preživjelih Hrvata! Od vas se očekuje automatsko kretanje na bojno polje, sa samo jednim ciljem, a to je: ČISTA ELIMINACIJA NEPRIJATELJSKE VOJNE SILE! Tko misli da neće zapamtiti ovu naredbu, neka je zapiše. Tko ne zna pisati, neka nacrta! Bilo kako bilo, cilj se MORA izvršiti? JASNO!?

Kao jedan smo odgovorili: - JASNO! ... mada smo se odmah sljedeći trenutak zapitali u istinitost te tvrdnje...Još uvijek nedovoljno odmoreni, uzeli smo opremu što smo brže mogli. Izletjeli smo

van na prohladnu kasnojesensku noć. Hitrim korakom trčasmo prema obližnjem selu.Sve dok nas nije zaustavio naš komandant Achmed. (svima je bilo sumnjivo kako je

on mogao postati komandant HV-a, ali zbog okolnosti rata nismo previše pitali).Dotrčasmo blizu sela. Prišuljali smo se, i uvjerili se da okupator mirno spava. Naši

zemljaci su bili zarobljeni. -AJALALALAAAJIIII! JURIIIIŠ! - sav zajapuren ko vjetar povikao je drug Achmet!I prije nego se okupator uspio snaći, već su bili okovani lancima, s bajunetama

prislonjenim na sljepoočnice. Bili su prestravljeni. Bilo je onih koji su proživjeli i previše ljeta... ali i onih koji su preživjeli premalo.

Ja sam bio soldat koji je bio zadužen za čuvanje neprijatelja. Dok su oni posramljeno i u strahu gledali očima prema dolje, ja sam prelazio pogledom preko njihovih lica. U tom trenu nešto kao iz vedra neba pa u rebra me ošinu, jer spazih lice mog dragog školskog druga iz Čuruga, Milutina!

- Milutine, pobogu, otkud ti u neprijateljskim snagama?!?! Zar nismo zajedno krave pasli na proplancima Papuka, zajedno se igrali, iste moralne vrijednosti odgajali?? Što to pobogu s tobom bi, da se neprijateljskim snagama okreneš? Pa to nije LOGIČNO!!

- Ne pitaj mnogo, nego izvrši dano naređenje! Znam dobro kakvi su ti tvoji vođe... znam njihov zli um... znam naredbu!

U tom trenutku pozove me drug desetar u kolibu, radi dogovora o sljedećim mjerama.

- Svi znate dobro naše naređenje - reče komandant Achmet. Svi ga se dobro sjećate... je li tako? (U tom trenutku bilo je i onih koji su izvadili ceduljice s papirom na

koji bijahu nacrtali naređenje generala Z.J.-a). Ono striktno glasi "NEMA ZAROBLJENIKA". Pravilo vojske je da se poštuju naređenja naših nadređenih. Isto tako, dobro znamo i da se moraju poštivati pravila Međunarodnog humanitarnog prava. Ta ne želimo, pobogu, u Haagu završit'?! Isto tako, ne želimo ni da nas naši nadređeni pogube zbog ne izvršavanja danih zadataka, a dobro znamo da naši nadređeni, što će reći gen. Z.J. i nisu naj-naj...

Srce mi se paralo dok mi je glavom prolazila misao na pogubljenje voljenog mi prijatelja, kojeg nisam vidio tako dugo.

Kiša je i dalje padala. Te je noći nebo odlučilo potopiti moj svijet... i sa kišom, i bez kiše. Soldat zadužen za izvršenje kazne spremao je svoj alat. Malo mu je bio korodirao mitraljez pa ga je morao očistiti, što je zarobljenicima dalo malo više vremena da se oproste... jedni s drugima... i sami sa sobom.

U mojoj glavi vrzmala se misao o zlu koje činimo. Ma, nije mi bio bitan zakon koji piše u MHP-u... Bio mi je bitan onaj zakon, koji sam u srce ugradio zajedno s drugom Milutinom na proplancima Papuka dok čuvasmo krave. Znao sam da dozvolim li izvršenje kazne, da više nikad neću moći sebi pogledati u oči... mislim, prvo u ogledalo... jer tehnički je nemoguće pogledati sam sebi u oči... ili tako kažu... ne znam, ja nisam probao...

Vojnik-krvnik je bio spreman. Naciljao je u red zarobljenika. - STOOOOOJ! - povikah iz svega glasa! NE PUCAJ! PA TO SU LJUDI! - i stanem

pred svoga prijatelja, koji je bio prvi na redu da primi metak. - Vojniče Norris! Što to sebi umišljaš?! - dreknuo je komandant Achmet. Ta, ubio te

Ilija Gromovnik, jesi li ti normalan! Miči se odatle! - Ne! Ne mogu! Odviše volim svog prijatelja, da bih dozvolio da tek tako umre, iz

pukog hira generala Z. J.-a! Moj prijatelj, i moja životna načela su mi bitnija nego volja generala! I ako treba, voljan sam poginuti zajedno s njim, ali neću sudjelovati u ovome, i postati hladnokrvni ubojica.

- Vojniče, ne lupetaj gluposti, makni se!- Ne, ja sam rekao svoje, i to je zadnje!- U redu, onda ćeš poginuti zajedno s neprijateljima!Komandant podiže ruku visoko, tako visoko da sam u tom trenutku polubunila imao

osjećaj da ce precijepiti zrak na kisik i dušik. - Pripremaaaaa! - viknuo je!Hladna kiša padala mi je po obrazima. Zagrlio sam svog najboljeg prijatelja, i gorko

zaplakao, ali se od kapi kiše suze nisu mogle razaznati. Kroz glavu su mi prolazili dugi ljetni dani na livadi, pa u školi gdje sam učio svoj omiljeni predmet – logiku.

...Stojeći tako na kiši, bio sam ponosan na sebe, i bio sam sretan jer sam znao da umirem radeći pravu stvar.

- PALIIIII! - viknuo je svoj smrtonosni poklik komandant Achmet, i to je bilo zadnje što sam čuo. Brz i tup udarac metka u glavu oborio me na mokro tlo.

Dok je blatna kiša padala po meni, ostao sam ležati na tlu... zagrljen s najboljim drugom Milutinom.

I tako je završila priča o meni... običnom vojniku, koji je želio uraditi ispravnu stvar. Nije junak onaj koji je poginuo radeći nešto što drugi misle da je ispravna stvar. Junak je onaj koji je poginuo za ono što on smatra ispravnim.


1. Kakvi su Hrvati, a kakvi Slovenci?2. Zašto vino nije popijeno?3. Kakav je general Z. J.?4. Što znamo o dobi zarobljenika?5. Tko je Milutin?6. Što nije logično?7. Kako reagira Milutin?8. Koje su dvojbe vojnika?9. Zašto u vojsci nema demokracije?10.Koji je zakon bitan, a koji nije?11.Kakav je Achmet?12.Tko je junak, a tko nije?13.Koje su junakove zadnje misli?

Ljiljana Prša

Grijeh

Usmeno mi je naređeno da: Zarobljenika ne smije biti! No, jedan od zarobljenika je moj dobar prijatelj. Meni je poznato Međunarodno humanitarno pravo po kojemu je zabranjeno ubijanje civila tijekom ratovanja, no mom naredniku to Međunarodno humanitarno pravo ne predstavlja nikakvu prepreku pri ubijanju nevinih ljudi. Moja savjest mi naravno govori da je pogrešno ubiti zarobljenike i uništiti živote njihovih obitelji, a pogotovo jer je jedan od tih nesretnika i moj prijatelj. Ja sam potpuno svjesna koliko je ta naredba nemoralna i pogrešna, te znam da ne mogu izvršiti ono što mi je zapovjeđeno, ali još uvijek u meni postoji glas koji me podsjeća na posljedice mog neposluha. Ne mogu ne razmišljati o onom što će se dogoditi meni ako ne poslušam naredbu jer stavljam svoj život na kocku. Pomisao na ubojstvo tih zarobljenika me uznemirava jer mi savjest ne dopušta takav grijeh. Znam, uništeni životi njihovih obitelji vječno bi me proganjali. A i činjenica da je i moj prijatelj jedan od njih me odvratila od ikakvih pomisli na izvršenje zapovijedi. Pa ipak, stavljam svoj život na kocku. Snosit ću posljedice, ali ću zarobljenike razoružati i pustiti.


1. Koliko je ova priča vjerojatna?2. Što je nelogično u posljednjoj rečenici? 3. Kakav je narednik?4. Koja je razlika između prethodne i naknadne savjesti?5. Što je grijeh?6. Kakve su posljedice grijeha?7. Što je grizodušje?8. Koji je najbolji lijek za grizodušje?

Ljiljana Prša

Nema koristi

Kroz moje mjesto prolazi kolona zarobljenika. Potpuno su iscrpljeni, gladni, žedni, promrzli, bolesni i ranjeni. Sam prizor bi svakog s malo savjesti i dobra srca natjerao u plač. Među tim jadnim ljudima prepoznajem i svog prijatelja. To me strašno rastužilo. Prva pomisao koja mi pada na pamet jest kako da im pomognem. No, vidjevši stražare ta pomisao se učinila sve strašnijom i teže izvedivom ili čak neizvedivom. Nažalost, znala sam da im ja u tom trenutku ne mogu puno pomoći. I sam pokušaj ičega stražari bi sasjekli u korijenu. Koliko god žalosno to bilo, gledala sam, a nisam ništa poduzela iako mi se srce slamalo gledajući taj žalostan prizor. Osjećala sam se nemoćno. No, razlog koji je presudio mojoj ne tako hrabroj odluci je strah za moju obitelj. Strah od onog što bi se moglo njima dogoditi. I žarko sam željela nešto napraviti i pomoći, no onaj glas razuma mi je ipak govorio „nema koristi“, znala sam da bi svojim nepromišljenim, ali moralnim činom samo ugrozila svoj i živote svoje obitelji, a nikom ne bih pomogla. To je bila najteže donesena odluka u mom životu.


1. U kojim situacijama smo nemoćni?2. Odakle proizlazi naša nemoć?3. Kako stav o bespomoćnosti utječe na nasilnike?4. Jesu li nasilnici hrabri? Zašto tako misliš?5. Zašto se ne usuđujemo pomoći žrtvama?6. Zašto se bespomoćni ne udruže?7. Što je to pasivni otpor?8. Kako se pasivni otpor odražava na silnike?

Maja Radojević

Okrenula sam se i gorko zaplakala

Kroz moje mjesto prolazi kolona zarobljenika. Neki od njih su gladni, žedni, iscrpljeni. Teško mi je bilo gledati te ljude koji kao da su se već pomirili sa tim da više neće ostati na ovome svijetu. U toj silnoj gomili, ugledala sam poznato lice. Bio je to moj prijatelj još iz školskih klupa. Htjela sam otići do njega no strah je bio više prisutniji od želje. Gledala sam ono hladno lice vojnika koji je svima tjerao strah u kosti. Nisam prišla svom prijatelju. Bojala sam se, bojala sam se za svoju obitelj, za svoj i njihov život. Stajala sam nepomično znajući da strah ne popušta i da mu neću prići i pomoći, iako je to bilo možda i moguće. Ne znam. Oči su mi bile pune suza i tuge te sam se okrenula, pogledala svoju obitelj te gorko zaplakala.


1. Zašto Maja plače?2. Koji su razlozi za plakanje?3. Što znači riječ sudbina?4. Možemo li predvidjeti svoju sudbinu? Zašto?5. Možemo li utjecati na svoju sudbinu? Kako?6. Kako se pomirenost sa sudbinom odražava na naše postupke?7. Tko ima koristi od naše pasivnosti?8. Kako opravdavamo vlastitu pasivnost?9. Što znači uzeti sudbinu u svoje ruke?10.Kakvi su ljudi jači od sudbine?

Marina Tokić

Tetkica

Prije odlaska u vojnu akciju, moja je postrojba dobila naredbu: „Zarobljenika ne smije biti“. Ta se rečenica brzo proširila među nama vojnicima čija je dužnost bila da obavljamo sav prljavi posao. Neki su je prihvatili sa oduševljenjem jer se u njima razvila mržnja prema protivničkoj strani. Bili su to ljudi za koje sam ponekad mislio da uživaju u ratovanju, da ne priželjkuju mir… U njihovim očima vidio sam prazninu, nesuosjećajnost, mržnju itd. No nisu uvijek bili takvi, na neke je rat tako djelovao. Kao da više nisu vidjeli svjetliju budućnost, mir, bezbrižne osmjehe… Živjeli su iz dana u dan, u nekoj depresiji, branili svoj život, a u toj obrani pustošili zabranjenim prostorima, kosili živote nevinih, sebe dodatno potkopavali. Više nisu razlikovali dobro i zlo. No ja nisam bio kao oni. U meni je još uvijek postojala nada da ću jednoga dana bezbrižno šetati ulicama, pecati uz mirnoću i spokojnost bistre vode, uz pjev ptica i zvukove lišća nošene zrakom. Zbog moje različitosti često su me vrijeđali i nazivali pogrdno. Govorili su mi da bi rat odavno završio da je više takvih poput mene, da sam kukavica, tetkica … A tko kaže da ja to zapravo nisam želio? Da svemu ovom dođe kraj… Ja nisam bio kukavica, ali nisam bio ni razbojnik, tatarin koji ne vidi nedužnost u očima žena i djece. Naredba dobivena od vrhovnog zapovjednika odjekivala je u mojim ušima, oblila me hladnim znojem i zabrinutošću. Pred mene je stavljen težak posao; tražili su da postupim nečovječno, da ubijem ljude za koje sam znao da su nevini, da ubijem svog prijatelja. Bio je to čovjek s kojim sam proveo djetinjstvo i dijelio nebo dok smo bezbrižno šutali loptu po tratini. Tko bi rekao da ćemo se jednoga dana naći u ovakvoj situaciji? Njegovu postrojbu uhvatili smo za vrijeme jednog oružanog napada na njihova sela. Nisu bili spremni, bili su bespomoćni, a mi smo radili nešto zabranjeno vođeni onim da u ratu sve dopušteno. Znao sam da i među tim ljudima ima ljudi i poput mene kojima je dana puška u ruke i rečeno im je da pucaju a da to žele. Osjećao sam dvojbu. Što učiniti, spasiti prijatelja, pustiti ih sve ili jednostavno gledati? Kroz glavu mi je prolazilo tisuće razloga ZA, tisuće PROTIV. Na meni je bilo da donesem odluku života, odluku s kojom svakako trpim posljedice. S jedne strane grižnja savjesti dok me zemlja ne pokrije, s druge ugrožavanje vlastitog života. Nisam mogao zanemariti mogućnost mog prijatelja da me onoga dana kad smo ih napali ubije. Imao je oružje upereno u mene, mogao je pucati, ali nije, predao se. To je bila misao koja me dodatno ohrabrila. Razmišljao sam, ako danas ne umrem možda ću sutra jer to je rat, a i ako preživim kakav će to život biti? Vječno će me proganjati činjenica da sam ubio prijatelja koji me spasio. Učinio sam to, pustio sam ga, neka se spasi. Znao sam da sam učinio pravu stvar u trenutku kada su nam se pogledi sreli i kada je rekao „Bog će ti platiti!“, tada mi ništa više nije bilo važno. Znao sam da sam učinio nešto dobro. Osjetio sam se čovjekom, živim nakon duljeg vremena, a ostalo mi nije bilo bitno.I evo, sada sjedim u novoj kući, sreću sam našao u novom gradu, rat je završio, a ja sam nakon dulje vremena našao mir. Onoga dana kada sam pustio nevinu dušu, uspio sam se spasiti. Smislio sam lukavu laž i nisam izgubio povjerenje jedinice. Poslije rata raspitivao sam se za prijatelja, čuo sam glasine da radi u Švicarskoj, da je mrtav… svakako, on će uvijek živjeti u mom srcu, a sjećanje na onaj postupak postalo je moje najljepše sjećanje iz rata (čini se da i takvih ima), sjećanje koje mi je vratilo život.


1. Tko su tetkice?2. Tko određuje tko je tetkica?3. Zašto je nepoželjno biti tekica?4. U kojoj dobi i na koji način se usvajaju takvi stavovi?5. Zašto ljudi skrivaju svoju različitost?6. Kako društvo kažnjava različitost?7. Kako se može promijeniti takav mentalitet?8. Zašto se ljudi ponekad ponašaju protivno svojim uvjerenjima?

Matea Jakopović

Lukavstvo

Moja postrojba dobiva naredbu: Zarobljenika ne smije biti. Naravno da mi nije svejedno jer to znači da će stradati puno nevinih ljudi. I sama pomisao da ne smije ostati niti jedan preživjeli je strašna.

Ljudi su okrutni i za svoj život učinili bi sve. Tako sam se i ja pomirila s činjenicom da to moram učiniti ako želim spasiti vlastiti život. Zašto sam u tom trenutku smatrala da je moj život toliko vrijedan - ne znam. Postrojba je baš krenula u akciju na područje koje je meni bilo vrlo poznato. Bio je to jedan dio grada, moglo bi se reći, moj dio grada. Prolazeći tim dijelom srce mi je kucalo tako snažno kao da će iskočiti. Prepoznavala sam svaki grafit. Bojala sam se da će moja postrojba naići na nekoga koga poznajem i zarobiti ga. Naišli smo na skupinu ljudi koji su slavili dvadesetu godišnjicu mature. Pa kako ti luđaci ne znaju da je rat - pitala sam se. Istina, u malom smo gradu, daleko od Zagreba, ali ipak nisam mislila da su tako slabo informirani. Očito, ona tri Dnevnika ama baš ničemu ne služe. Moji su ih suborci zarobili. Među zarobljenicima, koji su mi na prvi pogled djelovali kao normalni sredovječni ljudi rijetke kose, velikog trbuha i naboranih lica, počela sam prepoznavati svoje prijatelje, ljude s kojima sam išla zajedno u razred. Prvo sam se zapitala zašto i mene nisu pozvali na proslavu mature. Zar su me zaboravili? Nadala sam se da moji suborci neće ostati u ovom gradu. Pogledi mojih prijatelja bili su strašni, osuđujući. Osjećala sam da sam ih izdala, a zapravo nisam niti mogla zamisliti kako se oni sada osjećaju. Zašto oni nisu mene pozvali na tulum? Njihov krvnik postala sam baš ja, a nekad smo izlazili zajedno. Naravno da je osim mojih prijatelja bilo i drugih zarobljenika čije su suze u očima govorile sve. Svi su pogledi bili uprti u mene. Osjećala sam kao da misle da im ja mogu pomoći, da se još uvijek nadaju. Zašto su baš u mene gledali?! A ja, ja sam im željela pomoći više od ičega u tom trenutku, zato sam i odlučila učiniti to bez obzira na sve. U tom trenutku nije mi bilo važno poznajem li ja Međunarodno humanitarno pravo, vodio me osjećaj da je to ispravno. Postrojbi sam rekla da detaljnije pretraže područje, a da ću ja paziti na zarobljenike dok se oni ne vrate. Pretvarala sam se da nikoga od njih ne poznajem, bilo je to za njihovo dobro. Podsjećam - oni mene nisu ni na proslavu pozvali Na moje veliko iznenađenje postrojba je pristala na moj prijedlog. Imala sam malo vremena da odvedem zarobljenike na sigurno. Izrazi na njihovim licima u trenutku su se promijenili, a meni je to puno značilo, dalo mi je poticaj da nastavim dalje. Sa sobom sam povela sve zarobljenike, ali plašila me pomisao da ih je previše da bismo uspjeli pobjeći. Naravno da to nisam pokazivala, jer bi ih to obeshrabrilo. Na trenutke sam mislila da sanjam ili da sam dio nekog lošeg akcijskog filma. Naišli smo na neku staru kuću s podrumom koji se vrlo teško uoči. Zapravo, sve se podrume teško uoči. Sakrili smo se ondje i čekali da moja postrojba prođe to područje. U podrumu je bilo toliko tiho da su se čuli štakori koji su prolazili pored nas. Postrojba je otišla - ja i zarobljenici nismo im bili važni. Ljudi su bili spašeni, a ja sam u tom trenutku bila najsretnija osoba na svijetu. Ljudi su mi zahvaljivali, a u očima svojih prijatelja vidjela sam da se ponose mnome i da su cijelo vrijeme vjerovali u mene. Kroz glavu su mi prolazile misli: Što ako mene sada, kada je sve gotovo, ipak uhvate? Mislila sa i na postrojbu koju sam izdala, i na to da sam od tog trenutka postala nezaposlena - ali to nije bilo važno.

Više nisam željela razmišljati o tome što će biti, prepustila sam se lijepim osjećajima znajući da sam učinila dobro djelo.


1. Zašto Mateji nije bilo svejedno?2. Je li vlastiti život najveća vrijednost? Zašto?3. Kako izgledaju bivši maturanti?4. Zašto Matea nije bila pozvana na proslavu godišnjice mature?5. Kako je to doživjela?6. Zašto su svi pogledi bili uprti u nju?7. Što zarobljenici očekuju od Mateje?8. U čemu se sastoji lukavstvo?9. Je li vjerojatan takav razvoj događaja? Zašto?

Mihaela Krznarić

Dobre namjere

Čekali smo ih jer tad su trebali proći našim mjestom. Pribojavala sam se njihova dolaska i izgleda tih zarobljenika. Pri samoj pomisli na rat neki strašni osjećaj prođe cijelim mojim bićem. Saznavši da se u koloni nalazi i moj prijatelj s kojim sam toliko puta dijelila tugu i radost, bilo mi je još gore. Odlučila sam da moram nešto učiniti kako bih mu pomogla. Međutim što se više bližio trenutak dolaska bila sam sve nesigurnija u svoj čin, ali sam opet mislila da vrijedi pokušati. Bila sam svjesna da to ne mogu sama, to je očito jedino čega sam bila svjesna. Nisam razmišljala ni o kakvim posljedicama samo sam željela da se spasi. Dvojica mladića kojima sam ispričala svoj plan rekla su mi da je to teško izvedivo i gotovo nemoguće, da se ja ne razumijem u to i da bolje neka odustanem jer ne znam kako su te kolone strogo čuvane. Nećeš moći ostvariti svoj naum - rekli su mi. Nisam odustajala te su mi oni ipak odlučili pomoći. Oni su bili svjesni posljedica svog čina te su znali da bi mogli izgubiti i svoj život zbog ovoga, ali su ipak odlučili pomoći jer su ga i oni poznavali. Na kraju našeg mjesta nalazila se stara zgrada i oni su tuda trebali proći. Dok su prolazili, moj je zadatak bio da mu kažem da se prolaskom pored te zgrade iskrade iz kolone i sakrije te da ga tamo čekaju dvojica mladića. Mislila sam da ću mu uspjeti to reći i da će uspjeti pobjeći. Približavajući se nama onako gladni, žedni, tražila sam ga pogledom. Moram priznati da sam ga jedva prepoznala onako izmučenog i klonulog. Kolone su bile strogo čuvane. Nekima nisu čak dopustili ni da uzmu vode, samo rijetkima je to uspijevalo. Prišla sam prijatelju sa čašom vode i pokušala mu reći međutim vojnik me je odgurnuo i u svom bijesu ubio mi prijatelja pred očima. Za mene posljedica nije bilo osim onog snažnog odguravanja i osjećaja tuge i bijesa gdje sam s poda gledala smrt svog prijatelja. Da nisam ništa pokušala učiniti možda bi mi prijatelj bio živ, ali tko zna? Moj čin je bio nepromišljen, ali namjera je bila samo pomoći mu.


1. Što je motiv Mihaelinog postupanja?2. Zašto su mladići pomogli Mihaeli?3. Kako namjere, a kako posljedice utječu na vrednovanje nekog čina?4. U kakvim situacijama ne možemo predvidjeti posljedice nekog čina?5. Što znači da je put u pakao popločen dobrim namjerama?6. Kako Mihaela procjenjuje okolnosti?7. Kako procjena okolnosti utječe na posljedice nekog čina?8. Kako je Mihaelina procjena okolnosti utjecala na ishod priče?9. Kako vrednujemo djelo koje ima dobre posljedice, a učinjeno je iz krivih razloga?10.Opravdava li nas izgovor da nešto nismo učinili namjerno? Zašto?

Mihaela Peić

Prije zore

Bila je zima, pred sam Božić, i kao svih prošlih godina tako je i ove zime padala kiša i puhao hladan vjetar, čineći večer još hladnijom, strašnijom i težom nego što je već bila. Gledala sam kroz prozor i razmišljala o naredbi koju nam je prenio zapovjednik prije par minuta. Naredba je bila ono najgore, ono što sam se nadala da neću morati čuti. Oko mene ostali su se pripremali za taj strašni događaj. Naredba je glasila da zarobimo i ubijemo ljude iz susjednog sela. Na samu pomisao da moram sudjelovati u takvom događaju, da moram pucati u te ljude, sledila mi se krv u žilama. Netko mi se približio, okrenula sam se, bio je to moj najbolji prijatelj. Na licu mu je bio isti zamišljeni i patnički izraz lica koji sam trenutak prije vidjela na svome licu u odrazu prozora. Bilo mu je teško, on je poznavao ljude iz toga sela, bio je kum jednom dječaku od nepunih 18 godina koji se nalazio u tome selu s ostalima. Pričali smo, i rekao mi je da ne može učiniti nešto takvo. Rekao je da ne može zadati smrtni pucanj ljudima koje poznaje i koje zna skoro cijeli svoj život. Rekao je da će ga slika njihovih uplašenih očiju pred sam kraj proganjati do kraja života. Zatim se okrenuo i otišao s mučeničkim izrazom lica. Ni meni nije bilo svejedno, i ja sam se bojala trenutka kada ću morati povući okidač. Nastavila sam gledati kroz prozor, razmišljajući. Nakon sat vremena ušao je zapovjednik i rekao da je moj najbolji prijatelj prebjegao na protivničku stranu u selo, te da naredba glasi da ga se ubije zajedno s ostalima. Ta vijest me užasno pogodila, nisam mogla vjerovati da je mogao učiniti nešto takvo, mučila me pomisao da ću možda baš ja morati biti ta koja će morati okončati njegov život. Krenuli smo rano, prije zore, i uskoro ih sve zarobili na središnjem trgu. Čekajući naredbu za pucanje gledala sam u lice svoga najboljeg prijatelja. Prihvatio je svoju sudbinu hrabro, nije se bojao smrti koja ga je čekala. Zapovjednik nam je naredio da se pripremimo za pucanje. Gledajući ga tako, sledila sam se, zapovjednik je povikao “Pucaj!”, ali ja sam i dalje ostala nepokretna, smrznuta, nisam pucala. Gledala sam kako tijelo mog najboljeg prijatelja pada na mokri hladni beton središnjeg trga.


1. Koja je simbolika Božića?2. Koja je razlika između deklarativnih i pravih vjernika?3. Kako je moguće da ljudi u ime svoje vjere nanose patnju drugima?4. Možemo li se pripremiti za buduće neugodne događaje? Zašto?5. Zašto nas zlo paralizira?6. Zašto se bojimo smrti?7. Je li smrt najgore što nam se može dogoditi? Zašto?

Milenko Vlajnić

Lili

Bili su to teški dani. Nevolje su navirale sa svih strana, čas se čuo huk granata čas muk i plač raskalašene i raskomadane nevine djece. Bio je to međuzvjezdani rat. Učeni poviješću i sjećanjem na 2. svjetski rat koji je znamo kako krvavo završio, bili smo svjesni da će ovaj intergalaktički rat biti još krvaviji. Sa svih strana su nadirali Borbeni brodovi i oklopne krstarice, a u ljudima se budio strah kako bi zli vanzemaljci mogli uništiti cijeli planet koristeći Zvijezde smrti i njihovu silu usmjerenih gravitona....

U toj cijeloj priči slučajno sam se našao i ja, general Zemaljske flote Milenko Vlajnić. Inače nisam bio vojni fanatik, međutim, sila prilike me odredila da budem taj koji će odlučivati o nevinim životima drugih planeta. Jednoga dana došla je naredba da se spustimo na planet Sixten koji je bio udaljen dvadesetak svjetlosnih godina od zemlje i da uništimo populaciju, naredba je bila jednostavna: "nema preživjelih"... suočen s time nisam se puno dvoumio, krenuo sam prema cilju naoružan gravitonima, moćnim oružjem stvorenim da uništi sve pred sobom. Došao sam na cilj, objektivi su snimili situaciju i akcija uništavanja je trebala započeti, no tada mi se pomoću MSN javila moja kćerkica Ljiljana: "Tata, tata, di si, kada se vraćaš s puta da vidiš tu kod nas je tako lijepo igram se s frendicama u obližnjem parku i gledamo neke zgodne dečke"... tada mi je sinulo u glavu, kako i na tom planetu ima nevine dječice, malih bezgrješnih duša kao što je moja Lili... već mi je krenula suza na oko te sam teškim glasom izdao naredbu koja me mogla stajati života i karijere ali sam morao : "Stanite, svi se naoružajte i na planet, ubijaj te samo vojne ciljeve i vojnike, civile poštedite" No onda me opet mučilo hoće li tu djecu više boljeti ako vide kako su im zaklani očevi i braća. Nisam mogao odlučiti u mojoj glavi je bio kaos i onda se jednostavno dogodilo gravitonska zraka pogodila je planet, on je počeo pucati, nevine duše su umirale i bolno plakale ali više nije bilo povratka... Pitanje je samo da li bih to isto učinio da je na tom planetu bila moja kćerkica!


1. Koja je uloga učenja povijesti2. Što su ljudi naučili iz povijesti?3. Čemu nas uče negativni primjeri iz prošlosti?4. Na koji način prešućivanje negativnih događaja utječe na buduće? 5. Zašto svaka generacija čini slične pogreške?6. Zašto se različito odnosimo prema našima, a različito prema njihovima?7. Što možemo naučiti iz tuđeg iskustva?8. Zašto postoji raskorak između znanja i ponašanja?9. Zašto je Milenkov rat prebačen u svemir?10.Kakva je odgovornost generala, a kakva običnog vojnika?

Milenko Vlajnić

Rođendan

Mrak je padao, u daljini su se vidjeli vrhovi starih borova koji su na zalazećem suncu iscrtavali čudne i mistične znakove, koji su utjerivali strah u kosti svakome tko bi ih ugledao. Ne samo da su bili mistični, nego su na neki način bili odvratni i ogavni -bacali bi u depresiju i najoptimističnije sanjare. Bilo je to ljeto, ljeta gospodnjeg 2012. Ljudi su već pomalo bivali čudni, neki više i nisu bili ljudi, već neka mistična gmizajuća stvorenja, kojima je u mentalnom sklopu samo jedna slika rata i pokolja. Ja, tada već punoljetan mladić u najboljim godinama, koji bi trebao krenuti put bijeloga svijeta, ostao sam zatečen tu u tom grimiznom svijetu patnji. I tako mrak je padao, a borovi u zalasku sunca bijaše sve tamniji. I tada se začu pucanj, no nije to bio običan pucanj malokalibarskog oružja, to je bio odjek brzorazarajućeg atomskog oružja. Sve mi je odmah bilo jasno, agresorska strana iskoristila je oružje, nuklearno oružje i to ne protiv vojnih ciljeva, već u cilju da uništi živuću populaciju. Ako nisam napomenuo, a nisam, 2007. godine naša draga vlada pokrenula je antislovensku revoluciju. To su bili mali sukobi koji su ubrzo prerasli u rat, krvavi rat. Bilo je čudno kako ljudi bezbrižno pucaju na ljude ne obazirući se na bol, kao da bol ne postoji, kao da se ne boje Boga, a nama, tada srednjoškolcima, sve je to bilo zanimljivo i zabavno, samo smo čekali kada će doći do akcije kao iz američkih filmova. Stariji vršnjaci koji su bili psihički, a i fizički zreliji znali su značenje riječi RAT! Još se sjećam kao danas, bio je dan subotnji, dan za izlaske. Sjedili smo u parku i slušali novu Thomsonovu pjesmu, išla je nekako ovako: „Slovenijo zemljo mala, nema više Janeza, nema više budala“. Svi smo ju u glas pjevali držeći u ruci flašu jeftinog piva i dijeleći dim cigare. Nije to baš bila cigara već nešto malo od nje što smo našli u jednom od onih žutih kanti za smeće kod općine. Dečki do nas bili su oni o kojima sam pričao, stariji i zreliji. Oni su se okupili oko jednog mobitela, mislim da je bila neka loša rasklopna Nokia, i slušali su Balaševića. Sve što sam od njih zapamtio je bilo da su naglašavali onaj neki ključni stih pjesme „samo da rata ne bude“. Tada sam ih smatrao freakovima i kukavicama, a sada, sada ih smatram intelektualcima i nositeljima svijeta. No predaleko sam otišao vratimo se u tu famoznu 2012. godinu.

Sjedio sam na terasi i promatrao te čudne znakove koji su proizlazili iz igre borova i zalazećeg sunca. Iako se prognozirao rat ja sam mirno sjedio u idili sve do tog pucnja. Kada sam ga začuo skočio sam na noge toliko jako da sam glavom lupio u nadstrešnicu. Od siline udara u glavu ubrzo sam se onesvijestio i obliven krvlju ostao ležati na podu. Dva sata kasnije probudio sam se u svojoj sobi zamotane glave. Pored mene je bila moja majka i u suzama jecajući progovorila: „Sine nemamo više toaletnog papira“, odmah sam se izbezumio, u glavu su mi se zadrle slike zapečene stražnjice. No ubrzo sam se sabrao i rekao majci: „Ma oke mama ima lišća vani pod starim orahom.“ Tada je zajecala još više, više ništa mi nije bilo jasno, okrenuo sam se na drugu stranu i pokušao zaspati. Nisam nikako mogao, sad ne znam li je to bilo zbog brige što nema više papira ili pak što me boljela glava. Ustao sam da pronađem tabletu, kada mi je pored glave proletio metak. Pogledao sam kroz prozor, vani više nije bilo moje lijepe terase, lijepih borova u daljini, sve je bilo uništeno. Trava se osušila pod utjecajem radijacije, a radioaktivna kiša prala je unakažena tijela životinja iz susjedstva. Plakao sam. Istrčao sam na ulicu - izbezumljeni i uplašeni ljudi stajali su i plakali. Od

jednog do drugog sam ispitivao što se dogodilo. Odgovori su bili kratki: „Rat, rat, počeo je rat“. U zraku je bio neki čudan miris, a na radiju sam čuo kako je prije nekoliko sati Osijek uništen atomskim oružjem. Kako sam bio ljubitelj kemije i fizike znao sam što je i kakve posljedice će to donijeti. Tada sam čuo povik iz kuće: „Sineeeeeee“, bila je to moja mama, zvala me je da mi kaže da je sarma gotova. Potrčao sam u kuću, a miris kupusa neutralizirao je loš miris nuklearne reakcije. Nakon obilnog ručka svi smo zajedno sjedili i pričali o tome što se dogodilo. Odjednom pod utjecajem kupusa moj otac je pustio glasan vjetar. Mama ga je presjekla pogledom i znao je da to više ne smije ponoviti. I tako smo pričali prolazili su sati kada odjednom opet neki čudan zvuk! Mama je opet pogledom presjekla tatu, a on je promrmljao: „ Majke mi ovaj put nisam ja“. Tada smo shvatili da je opet napad na Slatinu. Brzo smo spakirali ostatke od ručka u vrećice od Lidla, bile su i neke ljepše od Konzuma, no mama ih nije htjela jer ju je prethodnog dana trgovčica u Konzumu prevarila. Strčali smo u podrum pod stepenice jer je tata tvrdio da je tamo kuća najčvršća. Ja sam sjeo na kantu svinjske masti koja je bila toliko hladna da me bilo strah da ne dobijem hemeroide. Kuća se tresla, čuli su se raketni napadi, tenkovi su harali gradom, no sve je to bilo ništa naspram udara atomskog oružja. Taman sam pošao otvoriti kantu s čistom svinjskom masti, kada je mojoj mami zazvonio mobitel. Svima je bilo čudno kako to da VIP još daje telefonske usluge, a onda smo se sjetili da je to Austrijska firma i da je zaštićena od ratnih razaranja. Bijaše to moja strina Persa. Zvala je moju mamu kako hitno treba pomoć jer naša draga susjeda rađa po šesti put i da je kritično a da nitko ne zna porađat. Mama učena Hipokratom nije mogla odbiti poziv u pomoć, uzela je svoje vinogradske rukavice i uputila se k strini. Prije nego što je izašla rekla mi je da ako se zadnji put vidimo neka mi uvijek bude na pameti da me voli i da sam njoj sve na svijetu. Otvorila je vrata, a kroz vrata se dala vidjeti kiša čudne boje, da to je bila ona radioaktivna kiša, i dalje je padala. Nisam mogao podnijeti pomisao da nikada više neću vidjeti voljenu mamicu. Ustao sam sa hladne maščobe i potrčao van. Granate su padale na sve strane a ja sam kao Hugo skakao s mjesta na mjesto, kao pravi sportaš nošen dozom adrenalina. Približio sam se kući gdje je živjela strina Persa, iz kuće su se čuli strašni jauci i krikovi, podsjetili su me na glasovnu podršku u filmu Mumija, samo sam čekao da me netko ponudi pepermintom , a smrad je bio toliki da sam pomislio da se u kući teli crknuta krava a ne da se mlada djevojka porađa. Sav taj smrad podigao mi je u želudcu sarmu i ona je nekontrolirano počela letjeti iz usta. Nisam se stigao sagnuti, povraćao sam po sebi, uništio sam si cijelu majicu i to onu lijepu crvenu na kojoj je pisalo caffe bar AR. No dobro skinuo sam ju i nastavio put kuće u potkošulji. Izgledao sam kao Švaceneger kada po džungli lovi predatora samo s žgoljavim rukama. Ušao sam u kuću i prvo što sam primijetio su bili krvave stope i to ne po podu, nego po stropu hodnika, sama pomisao na to da netko hoda naopačke me preplašila, krv mi se sledila u žilama. Na kraju hodnika skrenuo sam lijevo u sobu. Unutra je bila moja mama, porađala je djevojku koja je vrištala od bolova. Djevojka je bila sva izbezumljena izmorena, kao da rađa demona a ne dijete, sva je bila oblivena grašcima znoja, kosa njoj je već posjedila od muke a oko očiju je imala podljev kao da je razbila nos na tjelesnom. Kada sam ju vidio prvo što sam pomislio bilo je: „Tko je tebi takvoj ružnoj napravio dijete, neki Homer sigurno“. Slučajno sam vidio i njezin spolni organ, to si nikada neću oprostiti, taj trenutak me natjerao da promijenim svoju seksualnu orijentaciju. Ukopao sam se, bio sam kao kip, onaj osječki šetač koji je vjerojatno tada bio već razoren. Mama me je prekorila što tako stojim kao da sam vidio duha. Natjerala me da otrčim doma po novi set noževa što ih je neki dan kupila preko Top Snopa na Novoj TV. Dotrčao sam doma uletio u kuhinju, zgrabio stalak s noževima, no tada sam čuo da iz bratove sobe izvire Severinin glasić. Utrčao sam u sobu i vidio novi Severinin perverzni spot, ono što je ona pokazivala bilo je znatno ugodnije nego ono što sam vidio tijekom porođaja. Trčeći kroz

hodnik prošao sam pored ogledala, na trenutak sam zastao da popravim frizuru, no tada sam primijetio da sam cijeli krvav, ona rupa na glavi se inficirala i zagnojila toliko da su mi se već počeli stvarati crvi na glavi. Opipao sam rupu, bila je čudna, slinava. Prinio sam ruku nosu i osjetio odvratan smrad gnoja, no to nije bilo ni blizu smradu mojih nogu tako da se nisam jako zabrinuo. Vratio sam se u kuću gdje je moja mama porađala djevojku, i pitao:“Mama kojim nožem ćeš ju reznut´, smijem ja malo“ , no odjednom vidjevši noževe trudnica se prepala i stisnula toliko da je beba izletjela nasred sobe. Pupčana vrpca se nategnula cijelom dužinom, toliko me dojmila da sam ju počeo preskakivati kao gumiku. Brzo je mama prerezala pupčanik i zavezala ga na leptir mašnu kako djetetu ne bi curila crijeva. Bio je to slatki mali dječačić, već se onda vidjelo da će biti obdaren. Mama je bila toliko sretna da je iz torbice izvadila mobitel i pustila neku cajku, te se s ostalim prisutnim ljudima primila u kolo. Strina Persa je uzela malog i odnijela ga u kupatilo kako bi ga oprala od sve one krvi i sluzi koju luči maternica pri porođaju. Odjednom sam osjetio jaki udar, neku nevidljivi silu, bučan udar i vrisak. Granata je pogodila kupatilo, ubila je i strinu i maloga, bili su raskomadani. Krvavi komadi djeteta bili su polijepljeni po pločicama kupatila, kao mljeveno meso, a strina Persa bila je samo bez glave koju tog trenutka nisam mogao pronaći u kupatilu. Počeo sam vrištati, čupati kosu, nisam znao kuda bih pobjegao. Istrčao sam van i počeo bježati u šumu. Zažmirio sam i trčao po visokoj travi, žmirio sam a u glavi su mi se vrtjele slike masakra, nije mi bilo jasno što je taj malac bio kriv. Odjednom osjetio sam jaku bol u području križa i pleksusa. Bio je to zalutali geler. Pao sam na pod. Bol je bila neizdrživa. Pogledao sam u pravcu šume, opet su se vidjeli oni simboli, samo ovaj put igrom mjeseca i vrhova borova. Tada sam shvatio što ti simboli i predstavljaju, oni su oblikovali onog istog dječačića koji je prije koju minutu poginuo na svom prvom kupanju, samo je bio malo stariji, igrao se sa svojim vršnjacima u parku, a na mobitelu mu je sviralo:“Samo da rata ne bude“ ... Tada sam od bolova pao u nesvijest.

Slijedeće čega se sjećam je da sam se probudio u Budimpešti u bolnici, kamo su preko nekih veza moji roditelji uspjeli prebaciti mene ranjenog, brata i sestru. Na posljetku su i oni došli kako bih živjeli u miru dok se ne smiri problematična situacija u Hrvatskoj. I sada kada sam ispričao cijelu ovu priču i dalje mi nije jasno što se toga dana dogodilo, ali znam da ću se od sada redovito moliti Bogu, sa samo jednom željom: „Samo da rata ne bude“.


1. Kako srednjoškolci iz priče doživljavaju rat?2. Kako je rat lupio Milenka?3. Kakve su posljedice nuklearnog udara?4. Kako reagiraju ljudi?5. Što se događa u podrumu?6. Kakva je sudbina novorođenčeta?7. Kako završava priča?8. Koji je lajtmotiv ove priče?

Sandra Boljevčan

Nepromišljeni čin

Iako je sunce sjalo uz samo poneki oblak na nebu, ovo je bio još jedan sivi ratni dan koji je bio u prolazu... Sa svojom obitelji sam se skrivala u skloništu... Pitajući se koliko dugo ćemo još ovako izdržati. Što se dogodilo mojim prijateljima? Gdje li su? Jesu li u životnoj opasnosti? Bez kontakta sa prijateljima, u nehumanim uvjetima, gledajući kroz prljavi, napola razbijen prozor od jučerašnje eksplozije koja se zbila svega dvadesetak metara dalje ugledala sam kolonu zarobljenika. Tako izmučeni, gladni, žedni, promrzli, bolesni, a mnogi od njih su i ranjeni. Od tog prizora sledila mi se krv u žilama iako je vani bilo tridesetak stupnjeva... Među njima sam ugledala i svog najboljeg prijatelja koji je bio prisiljen otići u vojsku, a potom je bio i zarobljen. Odjeća mu je bila prljava, poderana, po njemu se vidjelo da je umoran, gladan, žedan, izmučen, slomljen... Gledajući ga tako, slomilo mi se srce. Prisjetila sam se svih onih trenutaka koje smo provodili zajedno dok nije nastupio prokleti rat Nisam mogla samo tako mirno gledati kako ih muče, te sam istrčala iz skloništa. Pojurila sam k najboljem prijatelju da mu dam čuturu s vodom i da mu pokažem da nije sam. Neprijateljska vojska me je upozorila da se odmaknem od zarobljenika ako i sama ne želim postati jedan, no ja jednostavno nisam imala snage ostaviti prijatelja koji je bio uz mene u tolikim trenucima u životu. Tako sam i ja postala zarobljenik. Tada sam pomislila: Bože, molim te da neprijateljske strane ne odu po ostale iz skloništa, jer - u biti - kada sam istrčala iz skloništa, upravo sam odala gdje se skrivamo. Na svu sreću, nisu dirali nikog iz skloništa, l danas zahvaljujem dragom Bogu što ih nisu zarobili. Prije nego su nas odveli, okrenula sam se da pogledom pozdravim majku. Ona je plakala. Nisam ju dugo mogla gledati, uhvatila sam prijatelja pod ruku i krenuli smo dalje. Doveli su nas u nekakvu veliku prostoriju oštećenu od metaka, nadziranu od neprijateljske strane. Prijatelj mi je rekao da sam luda, da to nisam trebala napraviti, da smo ovako oboje izloženi opasnosti, te da se vjerojatno nećemo izvući živi odande. Ja sam bila svjesna svih tih opasnosti, no jednostavno nisam mogla ostati mimo gledati kako mi odvode najboljeg prijatelja, ne znajući što bi mu se dogodilo... Tako smo boravili četiri dana u toj velikoj prostoriji dobivajući samo suhi kruh i malo vode. Hvala Bogu vojska Lijepe Naše nas je uspjela naći i osloboditi. Iako bi vjerojatno moj prijatelj i ostali zarobljenici bili spašeni, uvijek postoji ona mogućnost da ih ne bi našli i da bi se dogodilo ono najgore... Tada si ne bih nikada mogla oprostiti što sam ostavila prijatelja samog u nevolji. Ovako živim čiste savjesti, ponosna na svoje djelo.


1. Što znači izraz sledila mi se krv u žilama?2. Zašto se Sandri slomilo srce?3. Zašto je rat prokleti?4. Tko pokreće ratove?5. Zašto se ratovi ne zabrane?6. Kakve posljedice ostavljaju ratovi?7. Što znači imati čistu savjest?8. Na koja svoja djela smo ponosni, a kojih se stidimo?

Sara Mojzeš

Čovjek-vuk

Sjedim u kući, kući koja je nekad bila ispunjena smijehom i veseljem; a sada kuća puna tuge, žalosti i straha. Straha od toga što će se dogoditi sljedećeg trenutka. Hoćemo li preživjeti!? Osjećala sam se kao u priči o vuku i sedam kozlića. Vuk samo što nije stigao. Nije ga dugo trebalo čekati. Tu je. Na vratima. Vidjela sam ga. Sve je poubijao, samo je mene iz meni nepoznatog razloga ostavio. Možda je podsvjesno želio nekog tko će se osvetiti.

Sada već nekoliko godina nakon tog nesretnog rata, u glavi mi se javlja slika tog čovjeka-vuka.

Osjetila sam da je trenutak za akciju. Saznala sam gdje se sada nalazi taj čovjek. Pobunila sam seljake i krenula u izvidnicu. Nisam mogla vjerovati kako je taj čovjek sada star. Sijed, nemoćan. Dogodio se „klik“ u meni i odlučila sam mu pomoći. Rekla sam mu za našu akciju i plan, te da bježi što je prije moguće.

Ali me njegov odgovor jako iznenadio. Rekao je: „ Ne mogu, ne ako mi ne oprostiš“Ostala sam u šoku, da mu oprostim? Njemu, koji je ubio mog oca, majku, brata?!

Oprostiti?!Ne! Viknula sam i otišla.Te je noći starac ubijen zajedno sa svojom ženom. Bila sam spremna spasiti mu

život, ali ne i oprostiti. Osvetila sam se. Ali, da li mi je bilo lakše?Pogađate? NE!


1. Zašto se u pričama ljudi preobražavaju u zvijeri?2. Što ta preobrazba znači?3. Zašto je čovjek-vuk ostavio Saru na životu?4. Mogu li dobri ljudi činiti loša djela? Zašto?5. Kako loša djela utječu na našu sliku o sebi?6. Zašto Sara ne može oprostiti?7. Što čovjeka potiče na osvetu?8. Zašto je čovjeku-vuku važan oprost?9. Što se događa kad čovjek ne može oprostiti?10.Što znači: Moći oprostiti, ali zaboraviti nikad?11.Zašto se zaborav i oprost često poistovjećuju?12.Što čovjeka može potaknuti na oprost?13. U čemu je vrijednost oprosta?

Vanja Brkljač

Teret

Vrijeme je rata. Nakon teških i dugotrajnih borbi tvoja postrojba je zarobila nekolicinu preživjelih neprijatelja. Dolazi zapovijed s vrha: "Riješi ih se!" Uzimaš oružje u ruke, no tada prepoznaješ svog prijatelja iz srednjoškolskih klupa. Flashback! Prisjećaš se svih onih situacija i vremena što ste provodili zajedno; markiranja, učenja, zabave. Postaje ti vruće, nelagodno, hladan znoj kaplje ti niz čelo. Da... to je bio Miroslav. No on, iz straha, ne uspije razabrati tvoje lice, nego refleksno pogne glavu pred "gospodarom" svog života. Što učiniti? Pitanja se nagomilavaju! Pobjeći? Ubiti? Ubiti sebe?! Ma ne... Prevelik teret na tvojim je plećima. Počinješ shvaćati zbog čega se malo tko vraća normalan iz rata. Možda, oni što ne poslušaju, oni se ni ne vrate. Ako ne nastradaju od ruke neprijatelja, nastradat će od ruke saveznika. Ipak negdje duboko u sebi vjeruješ da postoji spas. Sine ti ideja! Humanitarno pravo! Pozvat ću se na njega. Pa nisu mi valjda profesori uzaludno dali ocjenu odličan! Ustvari, prisjetiš se da si u školi dobio zadatak baš na situaciju sličnu ovoj. Pa valjda ćeš ostat dosljedan svojim uvjerenjima. Odbijaš poslušati naredbu. No ipak ih zadržavaš u zarobljeništvu koliko smatraš da je potrebno. Sva sreća pa si ih zbog kratkotrajnosti sukoba ipak pustio. General je bijesan, no ti mu istakneš humanitarno pravo, a on se sjeti da ga je jedva položio.


1. Kako se Vanja osjećao kad je prepoznao Miroslava?2. Čega se prisjeća?3. Zašto Miroslav ne prepoznaje Vanju?4. Što je to preveliki teret?5. Kako se nositi s prevelikim teretom?6. Zašto se malo tko vraća normalan iz rata?7. Što znači ostati dosljedan svojim uvjerenjima?8. Kakav je general iz priče?

Vedran Veger

Cesta

Stojim na praznoj cesti, sumornoj, još vlažnoj od kiše koja je padala.U zraku se još može osjetiti vlaga koja ugodno štipa moju kožu. Na jednom kraju sunce počinje izlaziti. Na drugome - još je mrak, nije moguće vidjeti u daljinu jer tama ograničava vidokrug. Okrenut sam prema suncu i njegova svjetlost obasjava moje lice i počinjem osjećati toplinu na svojoj koži. Pomalo me baca u trans - ugodna toplina me počinje privlačiti prema sebi. Najednom osjetim hladni vjetar s drugog kraja ceste. Hladnoća vjetra je bila nevjerojatna i tijelo mi se najednom počne tresti na mjestu. Stao sam kao paraliziran čekajući da sunce pusti još malo svjetlosti i da da još malo topline. Najednom sam čuo bolan urlik koji me prene iz transa. Okrenuo sam se prema tami i vidio sam neobične sjene raznih oblika. Čuo sam sve više raznih vrisaka, muških, ženskih, dječjih… bilo ih je previše i zvučali su previše bolno.

Naglo sam otvorio oči i našao se cijeli u hladnom znoju u vlastitome krevetu. Okrenuo sam se i pogledao na sat. Bilo je 5:37. Spavao sam otprilike 4 sata, što je uspjeh u odnosu na to koliko sam inače uspio odspavati ovih dana. Ustao sam, obavio sve što sam trebao i sjeo u stolac čekajući 7 sati da mogu izaći na cestu. To čekanje mi i nije bio problem, već sam naučio isključiti svoje misli i ne razmišljati. Pogledao sam na sat, bilo je 7:08. ustao sam i uzeo torbu u kojoj nosim knjige za nastavu i svoje spise po kojima držim sate engleskog jezika. Više nisam ni razmišljao o tome da je svakim danom sve manje djece na nastavi, ne razmišljam više o tome da svaki put kad se probudim zapravo tražim izgovor za životom, sada već imam rutinu koje se držim. Otvaram vrata stana i izlazim na cestu. Dan je bio oblačan, siv, bez sunca, temperatura se vrtjela oko 10 stupnjeva i po izgledu oblaka činilo se kao da će svake sekunde početi padati kiša. Ulice prazne, tek pokoji čovjek koji brzim hodom pokušava doći do svog cilja. Zatim se moglo nešto uočiti u daljini. Sjene koje su se kretale ususret meni. Primijetio sam da ljudi na kućama i stanovima naglo zatvaraju prozore, navlače zavjese i zatvaraju sva vrata. To mi je onda jasno reklo tko se približava. Skrenuo sam u jednu staru trgovinicu drangulijama koja je stajala u istoj ulici. Tu sam stao i čekao kada će proći. Nakon manje od minute počeo se čuti očaj. Počeli su se čuti visci žena i djece i urlici muškaraca koji mole da im se pomogne, da im damo vode, hrane…da im skratimo muke. U trgovini je trgovac otišao u svoju kabinu sa robom kako ne bi trebao gledati tu strahotu. Bilo ih je oko 15-ak. Koliko mi se učinilo bilo je više muškaraca. Dvoje ili troje djece majke su ili nosile u naručju ili čvrsto držale za ruke. Na licima im se vidjelo da su iznemogli, u zvuku glasa im se osjetio očaj, a u očima im se vidjela molba za pomoć. Te sam prizore vidio već puno puta, i svaki novi me pogodi na drugi način, ovaj put sam primijetio još nešto što me zapravo i dovelo do odluke. Rekao sam vam da je bilo više muškaraca, jednog sam prepoznao. Imao je držanje koje sam mnogo puta primijetio na školskim hodnicima, oči koje su me gledale kada sam im objašnjavao tamo neka njima strana glagolska vremena i glas kojim me nekad molio da mu ne upišem neželjenu ocjenu. Bio je to jedan od mojih učenika koje sam još do neki dan gledao u učionici. I to je bilo to. Taj trenutak kada sam njega uočio me gurnuo sa ruba i ja sam sada skočio i počeo padati. Istrčao sam van i prišao jednome od vojnika. Pitao sam ga kamo ih vode. Gledao me je zbunjeno, vjerojatno me nije ni razumio. Otišao sam drugome, isto. Treći,

isto. Četvrti mi je rekao nešto iz čega sam uspio razabrati da oni ne pripadaju tu i da će uskoro saznati gdje im je pravo mjesto. Nisam htio ni razmišljati na što je mislio u tome trenutku. Okrenuo sam se prema učeniku, on je gledao u mene. Gledao me očima punim suza i straha, očaja i gnjeva koje su simbolizirale njega u cijelosti. Ponovno sam pitao vojnike znaju li da su tu i maloljetnici, žene, stari ljudi. Taj četvrti me je pogledao zbunjeno i natucao opet nešto što mi je zvučalo kao…sami su si krivi. Sami su si krivi? Kako dijete koje je još u majčinom naručju, može za išta biti krivo, kako jedan učenik od 16-17 godina može biti kriv za bilo što da ga odvode iz njegove domovine.

Prišao sam mu i zagrlio ga. Vojnici su dotrčali do mene i lupili me po zatiljku glave tako da sam klonuo na tlo. Napokon je i ta kiša počela padati. Krv mi je potekla niz glavu. Ponovno sam ustao i pogledao u njega i pokušao mu prići kada sam čuo glasan pucanj i osjetio bol koja je u sekundi prošla kroz cijelu moju utrobu. Osjetio sam krv kako teče niz moja leđa i kleknuo sam. Učenik je bio prisiljen hodati dalje, k svojoj sudbini za koju nije ništa učinio, vidio sam mu suze, i suze ljudi oko njega koji su me promatrali kako padam na cesti. Zatim je dotrčao i onaj trgovac koji me okrene na bok. U očima sam mu vidio samo zbunjenost. Tada sam se opet našao na onoj cesti, onoj koju sam noćas sanjao. Ostala je ista onakva kakvu sam ju ostavio. Mokra od kiše, mračna s jedne strane, sa suncem koje počinje izlaziti s druge. Stajao sam u sredini i ponovno sam krenuo prema svjetlu. Okrenuo sam se. U mraku sam uočio opet one sjene, one spodobe sa vriscima zbog kojih sam se u prijašnjim snovima ukopao na mjestu. Sada se više nisu derali. Samo su tamo stajale. Ponovno sam se okrenuo prema suncu i počeo hodati, s kapljicom straha da će opet onaj vjetar početi puhati. No vjetra nije bilo. Ja sam samo nastavio hodati.


1. Zašto Vedran ne može spavati?2. Zašto se Vedran drži rutine?3. Kako nam rutina pomaže u životu?4. Zašto je Vedran prestao razmišljati?5. Zašto se ljudi zatvaraju – u kuće, u sebe?6. Kako dugotrajna izloženost tuđoj patnji utječe na promatrače?7. Zašto je u teškim situacijama važno nastaviti hodati?

Vedran Veger

Osveta

Stajao sam kao ukopan, u šoku. Kiša je počela padati i munje sijevati i time pokazivati moje psihičko stanje u tom trenutku. Još sam jednom pročitao pismo s nadom da je greška u pitanju…nije je bilo. Pisalo je jasno i sve se dalo zaključiti iz pročitanoga: „…eliminacija protivnika XXX…“ Ime sam pročitao s nevjericom još tri puta… bilo je to ime nekoga koga sam gledao s prezirom i gorčinom, nekoga tko mi je oduzeo osobu s kojom sam bio vezan neizmjerno. I zatim još ona riječ… ELIMINACIJA! Ili je to bila sudbina…ili nije…znam samo da sam sljedeći dan već bio na putu…i ništa me nije moglo spriječiti da se domognem osvete koju sam čekao toliko dugo, puna 4 mjeseca!

Imao sam naredbu, imao sam privatni razlog, i uskoro sam mogao imati osvetu. Stigao sam na odredište. Bila je noć. Mračna, hladna koja će uskoro postati jedna od onih koje nikad neću zaboraviti. Pogledao sam još jednom koordinate i krenuo u akciju. Od pouzdanog izvora smo dobili informaciju da će ON biti sam. Informacija je bila točna. Stao sam pred vrata jedne naizgled napuštene kuće i vrtio si u glavi trenutke s mojim prijateljem. Prijateljem koji mi je spasio život usput riskirajući svoj, prijateljem koji mi je dao svoju deku kada mi je bilo hladno, prijateljem koji se borio na mojoj strani kada su svi bili protiv mene… prisjećao sam se - PRAVOG prijatelja. I sada sam se prisjetio trenutka kada je pao pred mojim očima, kada je krv potekla niz njegova prsa… i lice čovjeka iza njega. Nogom sam otvorio vrata i ugledao koje sam vidio još samo u noćnim morama. Gledao je u mene onim crnim očima u kojem nije bilo kajanja. Ja sam samo stajao. Tih 5 sekundi mi je izgledalo kao 5 sati - i to je bilo to, on je bio ispred mene, nenaoružan i sam, bez sredstva da se brani dok sam ja imao nož koji je sjao u mojoj ruci i nisam mogao…nisam ga mogao ubiti. Oči su mi se zasuzile kada sam shvatio da ga ne mogu ubiti, da nije vrijedan toga, nije vrijedan izvući se tako lako sa onime što je učinio. Prišao sam mu i još sam ga nekoliko sekundi promatrao i pitao ga dali me se sjeća, dali se sjeća što je učinio. On je šutio. Lupio sam ga. Ponovno sam ga upitao i opet je šutio. Ponovno sam ga lupio. Treći sam ga put upitao jeli mu bar krivo za sve što je učinio, on me pogledao i nasmijao mi se osmjehom od kojeg mi se krv sledila i od kojeg sam se cijeli naježio, taj je osmjeh imao kada je NJEGA upucao. Izgubio sam kontrolu i počeo ga lupati sve dok nije klonuo na tlo i nije se više micao. Opipao sam mu bilo, još ga je imao. Javio sam se svojoj ekipi i uskoro su došli i odveli ga u pritvor gdje će mu suditi.

Mene su izbacili iz postrojbe, više nisam vojnik. Sada sam običan čovjek koji nije mogao osvetiti prijatelja. I nije mi žao. Da sam učinio ono što sam htio i ono što se očekivalo od mene bio bih isti kao on, bio bih čudovište. A to je nešto što bi me obilježilo za cijeli moj život. A to nisam htio, nikako. Ovako mogu živjeti u barem nekakvom miru, s tugom što mi prijatelja nema, ali barem sa spoznajom da će se njegovom ubojici barem na neki način suditi. Osveta nije rješenje, ona je samo paravan za nešto mnogo veće, za prihvaćanje stvarnosti.


1. Kako privatne frustracije utječu na nečije ponašanje?2. Zašto se često privatni razlozi pokušavaju prikazati kao opći?3. Zašto Vedran želi osvetu?4. Zašto se Vedran ne može osvetiti?5. Kako skupina tretira one koji se ne mogu osvetiti?6. Kakve su posljedice Vedranovog čina?

Veronika Jaković

Ne završava uvijek tako

Bilo je vrijeme rata. Kroz moje mjesto su prolazili brojni zarobljenici. Stojeći na ulici s mojom obitelji i susjedima gledala sam kako zarobljenici teško vuku noge. Gledala sam ih onako gladne, žedne, promrzle, izmučene...

Mnogi su jaukali jer su bili bolesni i ranjeni. Zvali su pomoć, ali potajno jer su uz njih hodali brojni hladni stražari. Među brojnim nedužnim zarobljenicima prepoznala sam neka lica koja sam otprije poznavala. Bilo je tako teško prepoznati ih jer su previše toga pretrpjeli. Još teže ih je bilo gledati u tome stanju, a osjećati se bespomoćno.

Nakon što sam mnoge prepoznala, među njima i ubojicu moga susjeda, ugledala sam svog rođaka i prijatelja s fakulteta kako zajedno koračaju. Njihovi koraci su bili suviše teški, a nadu u spas svoga života i dostojanstva nisu ni imali. Na licima se moglo iščitati razočarenje u ljude. Bilo mi je jednostavno preteško gledati sve te nedužne ljude kako trpe znajući da je to protiv svih pravila. Jednostavno, svi smo znali da zarobljenike treba poštedjeti, zaštititi, pomoći i s njima se mora čovječno postupati. Iako u početku nisam znala kako postupiti kao što i većina nije znala, sjetivši se kako je mojemu bratu bilo lakše kada je dobio vodu kada je bio žedan, hranu kada je bio gladan, pomoć kada je bio ranjen te se tako živ vratio doma, odlučila sam pomoći shrvanim i iscrpljenim zarobljenicima. Najprije sam pružila vode i komad kruha svojemu rođaku i prijatelju. Tada je do mene došao ubojica mojega susjeda. Ostala sam skamenjena i nisam znala što da učinim. Pogledala sam oko sebe i vidjela upitan pogled svojih susjeda, ali i pogled jadnog zarobljenika koji je sigurno nečiji sin, brat, otac... Pružila sam mu komad kruha i vode upravo zbog toga jer i njega čekaju da se vrati doma. Zatim su uslijedile mnoge posljedice koje sam možda i očekivala. Do mene je došao stražar koji me je odgurnuo te se izvikao na mene. Mislila sam da ću umrijeti od straha. Tada sam se pokajala što sam riskirala život svoje obitelji i svoj vlastiti život time što sam pomogla. Znala sam da bilo tko iz moje obitelji može postati jedan od zarobljenika. Tada sam i ja zatražila pomoć moje obitelji i mještana. Najprije se mojoj sestri i meni pridružila moja obitelj, a zatim i ostali mještani. Stražari su se zaustavili i zapitali što mi radimo. Mještani su nas počeli braniti te su i sami počeli pomagati zarobljenicima. Stražari su bili izgubljeni i zbunjeni. Zapravo su trebali shvatiti koliko su vrijedni životi zarobljenika. Kada su shvatili i dalje nisu znali što zapravo trebaju učiniti. Na kraju su i oni popustili te mještanima dopustili da pruže zarobljenicima pomoć o čijoj niti je visio život zarobljenika. U meni se pojavio osjećaj olakšanja kao i u zarobljenicima. Zarobljenici su shvatili da ljudi oko njih suosjećaju s njima iako ne mogu uvijek djelovati, a stražari su odlučili dopustiti da se zarobljenicima pruža pomoć kada ona bude bila potrebna.

Na sreću, posljedice i utjecaj ovakvoga ponašanja bili su pozitivni. Nažalost, ne završava uvijek tako.


1. Zašto Veronika misli da su zarobljenici nedužni?2. Tko i na temelju čega odlučuje o nečijoj krivnji ili nedužnosti'3. U kakvom su odnosu pravo i pravednost?4. Trebamo li poštivati zakone za koje mislimo da su nepravedni? Zašto?5. U kojim situacijama smijemo prekršiti pravila?6. Je li u rizičnim situacijama realnije očekivati negativne posljedice? Zašto?7. Zašto su stražari promijenili svoje ponašanje?

prilozi

UZROCI KOJI DOVODE DO RATA ILI DO ESKALACIJE KONFLIKTARazina 1: Pojedinac - Ratovi nastaju u glavama ljudi kao posljedica gluposti, nagona ili agresivnih impulsa - Na ovoj razini teorije o agresiji imaju veoma bitnu ulogu. Te teorije traže uzroke rata u ljudskoj prirodi ili psihi, pri čemu postoje različita objašnjenja. Razina 2: Društvo/država - Ratovi su rezultat despotske vladavine, nedostatka pravne države i nepravedne raspodjele - Nedemokratske i nepravedne države imaju sklonost prema nasilnom rješavanju konflikata. Zato se demokratizacija svrstava u jednu od mirovnih strategija koja obećava najviše uspjeha. Uzroci rata na razini države:

"Ratovi nastaju zbog pogrešne procjene međunarodne situacije ili zato što političke strategije izmaknu kontroli vodeće elite. To znači da ovi ratovi imaju karakter 'nezgoda' u međunarodnom sistemu (teorija pogrešne percepcije).

Ratovi služe odvraćanju pažnje od teškoća i konflikta unutarnje politike uz pomoć vanjskopolitičkih aktivnosti (...) (teorija supstitucije).Ratovi nastaju svjesnom računicom vladajuće elite da bi se u međunarodnom ringu podijelila ograničena, a samim tim i nedovoljna materijalna i duhovna dobra (...) (interesna teorija, teorija kalkulacije, imperijalistička teorija, teorija klasa, teorija revolucije, teorija ideologije)."

Razina 3: Međunarodni sistem/sistem država - Ratovi proizlaze iz prirodnog stanja anarhije: države kao suvereni akteri nisu odgovorne ni jednoj višoj instanci - Kaže se da ratove možemo očekivati "sve dok se na globusu može vidjeti podjela na mnoštvo egoističnih jedinica (država) i sve dok postoji suverenitet država. Ono što nedostaje je nadređena kontrolna instanca koja bi sankcijama sprečavala vojne agresije. Ova anarhična i za rat pogodna struktura sistema država inspirira i zavodi političku elitu u cilju sve češćeg korištenja vojne sile." (Dieter Lutz, S. 193)

MIROVNE STRATEGIJEPrvi i najvažniji zadatak mirovne politike je sprečavanje rata, s obzirom na to da je odsutnost rata conditio sine qua non za postavljanje bilo kakvih dugoročnijih ciljeva.1. Što se tiče individualne razine, poboljšanje obrazovanja je najvažniji faktor. "Budući

da ratovi počinju u glavama ljudi, potrebno je stvoriti preduvjete za mir u glavama tih ljudi" - U tom području mirovni odgoj ima veoma važnu ulogu. Uz otklanjanje individualnih "mirovnih nedostataka", kao što su na primjer predrasude, jedan od osnovnih sastavnih dijelova mirovnog odgoja je učenje o funkcioniranju društava i međunarodnog sistema, što ukazuje na to koliko usko su povezane razine uzroka rata, a samim tim i razine mirovnih strategija.

2. Što se tiče društvene razine, neosporno je da je demokratizacija najdjelotvornija mirovna strategija. Jedno od najsigurnijih saznanja istraživanja rata i mira je da demokratska društva rijetko kad vode ratove između sebe. "Ako umjesto kraljeva građani budu odlučivali o tome hoće li se voditi rat ili ne, mnogo je vjerojatnije da se odluče protiv rata, jer su građani ti koji najviše bivaju njime pogođeni." (Immanuel Kant) Još jedna mirovna strategija koja se može smjestiti između društvene razine i one međunarodnog sistema je osiguravanje i povećavanje blagostanja. Siromaštvo i nepravedna raspodjela dobara su veoma važni uzroci rata. Onaj tko posjeduje više, ima i više toga izgubiti u ratu. Ta se strategija , posebno u dobu globalizacije, ne može ograničiti samo na društvenu razinu. Jedan od značajnih faktora za osiguravanje i povećavanje blagostanja je slobodna trgovina, a razmjena robe i usko povezano tržište neosporno pridonose miru.

3. Na razini međunarodnog sistema je težište istraživanja konflikta i mira. Zbog toga je težište ovog odlomka na mirovnim strategijama na razini međunarodnog sistema. Osnovni problem leži u tome da ne postoji instanca koja ima monopol nad vojnom silom (kao što je to slučaj s državom na društvenoj razini. Drugim riječima to znači da

ne postoji neka "država svijeta", a samim tim instanca, koja bi mogla prisiliti faktore međunarodnog sistema (države) da se u međusobnim odnosima ponašaju u cilju izbjegavanja nasilnih konflikata, na što država prisiljava svoje građane. Iz tog razloga političke znanosti spominju pojam "prirodnog stanja anarhije" u međunarodnom sistemu. Zadatak mirovnih strategija na međunarodnoj razini je da ograniče to prirodno stanje anarhije i nesigurnosti koje proizlazi iz samog postojanja međunarodnog sistema. Ernst-Otto Czempiel, istraživač mira, dodaje: "Upotreba sile i prijetnje proizlazi iz anarhične situacije međunarodnog sistema, koji i uza sve djelomične odredbe ostaje nepregledan. Time je sigurnost članova sistema potencijalno ugrožena, a da bi je osigurali, politički sistemi (države) se pripremaju za upotrebu sile. Ako se pri tome ne koristi vojna sila, moraju se koristiti druge forme zaštite. Upravo se ovim problemom od svojih početaka bavi teorija mira, pri čemu se diskutira o dva rješenja. Iz te diskusije razvila su se dva pojma - pravo naroda i međunarodne organizacije. Njihov zadatak je da djeluju neposredno na interakcije između političkih sistema. Mirovna politika sastoji se od razvijanja ovih instrumenata, povećavanja utjecaja tih instrumenata na interakciju između političkih sistema i otklanjanja uzroka koji proizlaze iz sistemskih struktura i vode prema upotrebi vojne sile unutar sistema. Mirovna politika, koja ima za cilj uređenje sheme po kojoj se smanjuje upotreba vojne sile a povećava pravednost, fokusira se najprije na slabljenje karakteristika međunarodnog sistema, a onda na uspostavljanje vladajućih i ekonomskih struktura koje imaju zadatak odstraniti upotrebu vojne sile u dotičnim područjima."

Učenje za život u zajednici - učenje za život s drugimaOva vrsta učenja je danas vjerojatno najvažnija. Svijet današnjice je svijet nasilja koji uništava nade mnogih koji su vjerovali u napredak čovječanstva. Konflikti su uvijek bili dio povijesti čovječanstva, ali zbog novih faktora povećava se rizik od konflikata, posebno zbog mogućnosti samouništenja koje su se pojavile tijekom 20. stoljeća.Ideja da se u školama kao predmet predaje nenasilje je za svaku pohvalu, iako je to samo jedno u nizu sredstava kojim se pokušavaju pobijediti predrasude koje stvaraju konflikte. To je težak zadatak, budući da ljudi po svojoj prirodi naglašavaju vlastite kvalitete i kvalitete svoje grupe, a imaju predrasude prema drugima. Osim toga, u trenutnoj situaciji u kojoj vlada klima uspjeha i ekonomskog natjecanja sve se više važnosti pridaje osobnom uspjehu. Ovakvo natjecateljsko razmišljanje vodi do bezobzirnih ekonomskih ratova i sve većeg jaza između siromašnih i bogatih. Nacije, ali i cijeli svijet, razdvajaju se. Historijski rivaliteti se zaoštravaju. Tužno je da obrazovna politika ponekad pomaže stvaranju i zaoštravanju tih rivaliteta, i to pogrešnim shvaćanjem njihova koncepta. Zadatak obrazovanja i odgoja je predstaviti učenicima raznolikost ljudske vrste, ali istodobno ih učiniti svjesnim sličnosti i porastu zavisnosti ljudi širom svijeta jednih od drugih. Zadatak škola je da svojim učenicima te spoznaje prenesu što je moguće prije. Neki predmeti su posebno pogodni za ispunjavanje te zadaće, počevši od sociologije i geografije do nastave stranih jezika i književnosti. Da bismo razumjeli druge, moramo najprije razumjeti sami sebe. Da bi se djeci i mladima mogla pružiti istinska slika raznolikosti svijeta, najprije im odgoj kod kuće, u školi i u lokalnoj zajednici mora pomoći da otkriju sami sebe. Tek tada će oni imati sposobnost svijet promatrati očima drugih i razumjeti postupke drugih. U socijalnom ponašanju djece razvijanje ovakvog osjećaja empatije isplatit će se tijekom cijelog života. Ako se, na primjer, mladima objasni kako da razumiju etnički osjećaj pripadnika drugih nacija, onda nedostatak razumijevanja za druge i drukčije nikada neće biti uzrok mržnje i nasilja.Izvor: http://www.dadalos.org/frieden_hr/grundkurs_1.htm

http://www.dadalos.org/frieden_hr/grundkurs_1.htm

Lista osnovnih pravila Međunarodnog humanitarnog prava

1. Napadi se moraju ograničiti na vojnike i vojne ciljeve.1.1 Civili se ne smiju napadati.1.2 Civilni objekti (kuće, bolnice, škole, vjerski objekti, kulturno-povijesni spomenici

itd.) se ne smiju napadati.1.3 Zabranjeno je koristiti civile za zaštitu vojnih ciljeva.1.4 Vojnicima je zabranjeno predstavljati se kao civili.1.5 Zabranjeno je izgladnjivanje civila kao metoda borbe.1.6 Zabranjeno je napadati objekte koji su neophodni za opstanak civilnog

stanovništva (hrana, poljoprivredna područja, objekti s pitkom vodom i sl.).1.7 Zabranjeno je napadati brane, nasipe i nuklearne elektrane ako takav napad može

izazvati velike civilne žrtve.2. Zabranjeni su napadi ili oružje kojima se, bez razlike u pogledu ciljeva,

pogađaju civilni ili vojni objekti i osobe i kojima se nanose pretjerano velike ozljede ili patnja.

2.1 Zabranjena je upotreba specifičnog oružja - kemijskog i biološkog oružja, osljepljujućeg laserskog oružja, oružja koje nanosi ozljede fragmentima koji se ne mogu otkriti rendgenskim pregledom, otrova, protupješačkih mina itd.

2.2 Zabranjeno je narediti ili zaprijetiti da neće biti preživjelih.3. Civile, ranjene vojnike, i zarobljenike treba poštedjeti, zaštititi i s njima

humano postupati. 3.1 Nitko ne smije biti podvrgnut fizičkom ili psihičkom mučenju, tjelesnom kažnjavanju

ili okrutnom ili ponižavajućem postupku.3.2 Seksualno nasilje je zabranjeno.3.3 Strane u sukobu moraju tražiti ranjene i bolesne s neprijateljske strane i pobrinuti

se za one koje nađu.3.4 Zabranjeno je ubiti ili raniti neprijatelja koji se predaje ili koji je hors de combat

(izvan borbe).3.5 Zarobljenici imaju pravo na zaštitu i s njima se mora humano postupati.3.6 Zabranjeno je uzimanje talaca.3.7 Zabranjeno je nasilno raseljavanje civila. Zabranjeno je takozvano “etničko

čišćenje”.3.8 Ljudi koji su dospjeli u ruke neprijatelju imaju pravo na kontakt s obitelji i na

humanitarnu pomoć (hranu, medicinsku njegu, psihološku podršku i sl.).3.9 Ugrožene grupe, kao što su trudnice i dojilje, djeca bez pratnje, starije osobe itd., moraju dobiti posebnu zaštitu.3.10 Djeca mlađa od 15 godina ne mogu se unovačiti ili koristiti kao vojnici.3.11 Svatko ima pravo na pošteno suđenje (nepristran sud, redovni postupak itd.).

Kolektivno kažnjavanje je zabranjeno.4. Medicinsko osoblje i objekti (bolnice, klinike, kola hitne pomoći itd.) moraju

se poštovati i zaštititi i mora im se pružiti sva raspoloživa pomoć za obavljanje njihovih dužnosti.

4.1 Znakovi crvenog križa i crvenog polumjeseca simboli su zaštite medicinskog osoblja i objekata. Zabranjeni su napadi na osobe ili objekte koji su obilježeni ovim znakovima. Lažna uporaba znakova je zabranjena.

4.2 Sanitetske jedinice ili vozila se ne smiju koristiti za vršenje djela kojima se nanosi šteta neprijatelju.

4.3 U liječenju ranjenika i bolesnika nitko ne smije imati prioritet, osim iz medicinskih razloga.

Documents

Priče iz budućeg rata